Tihi sugovornici by MMSU Rijeka

tihi sugovornici

Knjižica je nastala iz radionice istraživanja noćnog života Rijeke, u zgusnutim večernjim satima koji su protekli od Dana mrtvih. Ne bi bila moguća bez odaziva sudionika radionice i pozvanih umjetnika koji grad promatraju iz pješačke perspektive, s one strane birokratskih procedura i upravljačkih strategija. Demoni i čudovišta ionako podjednako posjećuju i one gore i one dolje... Nasuprot zadihanih obećanja dnevne politike, okupljeni prilozi progovaraju o snovima, željama i žudnjama, kolektivnim provodnicima imaginacije i fikcije koji se u uvriježenom diskursu hotimice proglašavaju nebitnima. I zato sadržaji knjižice upadaju u noć, potencijalno heretičku figuru. ... noć je na strani duhova i duhovnog, na strani onoga što se ne može imenovati; u noći se skrivamo, gubimo sami sebe, ili tragamo za intenzitetima slobode; možda će u nama rasti strah, tjeskoba ili uzbuđenje, iščekivanje novog oblika razmjene. (Brandon LaBelle) Rijeka: Tihi sugovornici donosi dokumentaciju umjetničkih radova, eseje i zapise koji se osvrću na noćna okupljališta, između javnog i privatnog tijela, normiranog i pomaknutog načina korištenja prostora, od spavaćih soba i gradskih spavaonica do napuštenih prostora bivših tvornica kao što je u našem slučaju Rikard Benčić; trenutačno bauštela dugo očekivanog Muzeja. Benčić izdvajamo kao podsjetnik

na nezgrapne spojeve prošlog i sadašnjeg, kao tijelo noći s one strane simuliranog spektakla, u čijim vremenskim procjepima vrijeme prolazi i ujedno ustraje. Sadržajima knjižice pokušavamo ozvučiti prepoznatljivo prazne i ispražnjene proizvodne pogone; pretražiti neopipljivu arhitekturu grada i tumaranje njegovih stanara, osluhnuti obličja noćnih komešanja, vizija i uobrazilja... Umjesto zadržavanja na stanju poslijetranzicijske nelagode, Tihi sugovornici zagovaraju kreativne forme tjeskobe, melankolijom i euforijom, preuveličavanjem i poravnavanjem tvoreći fragmente neprekidne kompozicije neposluha. Noć neprestano izranja kao figura zamišljenosti, i (ne)mogućnosti, odstupanja od normi stvarnog; kao (foucaultovski) drugi prostori ...čiji se obrisi naziru u svakoj ustanovi društva, ali koji predstavljaju neku vrstu obrnutog rasporeda u odnosu na istinski ostvarenu utopiju i u kojem su svi stvarni rasporedi ili svi drugi rasporedi koji se mogu naći u društvu, istovremeno predstavljeni, osporeni i preokrenuti: mjesto koje se nalazi izvan svakog mjesta, a položaj kojega se ipak može odrediti.

Ksenija Orelj & Anamarija Batista

6 Slike iz mraka fotoesej | Brandon LaBelle 12 Eho s Pećina priča | Antonia Dika 14 Arhitektura optimizma instalacija | Igor Eškinja 18 Moj krevet grafička i pisana bilješka | Nika Rukavina 20 Noć, Moj tihi sugovornik pjesma | Romina Tominić 22 Preostaci noći dijalog | Anamarija Batista i Brandon LaBelle

nulti sat â&#x20AC;&#x201C; pokrivanje vremenom

Slike iz mraka

fotografije su snimljene u H-objektu bivše tvornice Rikard Benčić

Brandon LaBelle 8

Tama u kojoj se može pronaći utočište; Tama u kojoj se mogu zamišljati novi svjetovi; Tama u kojoj život i ljubav nalaze nove mogućnosti, potajno, daleko od očiju; Iz nutrine napuštenih i izopćenih; Skrivena sfera praznine, i sablasnih ostataka; Tama zajedničkog slušanja; Ovaj zvuk koji je nevidljiva tvar; Koji je i moj i tvoj; Koji nije samo jedno ili drugo, već oboje – Ovaj zvuk, prostor između; Zvuk koji je nemiran, koji bježi, ovaj zvuk; Od mene prema tebi i prema onome što je iza ispod; Ovaj zvuk koji je više od ljudskoga, i koji oživljava u mraku; Ovaj zvuk, poput svih zvukova, spaja se; S onim što je blizu i s onim drukčijim; Uz tu razliku da ja već jesam, i to uvijek – tijelo barem nekolicine; Ovaj zvuk; Zbog kojeg je izraz uopće moguć.

Eho s PeÄ&#x2021;ina

Antonia Dika 14

Iz moje sobe se čuje luka. Nekada me budi. Nekada mi ide na živce, pa stavim čepiće u uši i mislim si da je dobro da radi jer luka je grad. (Neko vrijeme nije radila po noći, ne radi ni sada svaku noć.) Na zvukove automobila sam se navikla. Rano u jutro inače čujem kamion smetlara ili galebove. Ili jugo ili buru. Prije, kad sam bila mala, ljeti su me budile Fijumanke, nonice koje su se okupljale na rivici ispod naše kuće i uvijek prve dolazile na more – prve u jutro i prve u godini. Naša nona ih je zvala Fijumanke, pa tako i mi. Čuli su se njihovi razgovori (o recimo pripremi paštašute) s rivice ili iz mora, ili je pola njih bilo na rivici, a pola njih u moru, poslagane u krug plivajući nepokretno na jednom mjestu. Sada ih se više ne čuje, valjda se negdje drugdje kupaju (negdje skroz drugdje).

Arhitektura optimizma

ljubaznošču: Galleria Federico Luger

foto: Antonio Maniscalco Screenscapes | instalacija, digitalni tisak na tkanini, promjenjive dimenzije, 2016.

Igor Eškinja

Moj krevet

Nika Rukavina 20

The void. Mio letto e mio letto. The freedom in dying every night to be reborn every morning. Volim svoj krevet jer me vodi u ništavilo. Ljepota crne rupe u koju padam svake noći. Padanje u san, brisanje memorije minulog dana, resetiranje za novi početak.

NoÄ&#x2021;, Moj tihi sugovornik

Romina TominiÄ&#x2021; 22

Tihi zvuk grijalice. Mlataranje prašine O rep mačje dlake na tepisonu. 3 muhe na zidu do lampe. Atmosfera je statička predstava koja ide bivstvom. Svijet se mijenja pred očima Vuna stari. Dim stoji. Pismo leti. Kao bauk eha snalazi me čas. Tu sam. Sitne akcije pomiču ugljike. Iz dnevnog boravka koji je istovremeno i radni prostor, a katkad i spavaća soba.

Preostaci noÄ&#x2021;i

razgovor vodili Anamarija Batista & Brandon LaBelle 24

Ana: Proveli smo nekoliko dana u Rijeci, gdje smo razgovarali o stanju noći. Kakvi su tvoji dojmovi o noći u Rijeci? Kako si doživio ritam grada, njegove pojave? Brandon: Osjećao sam se kao da živim u ptičjem gnijezdu: noću lebdim u zraku, promatram krovove kuća, a posebno suton, kad nebo gubi svoju boju; promatram i sitna kretanja pod sobom, na otvorenom trgu pod svojim prozorom, dolaske i odlaske s pokojeg noćnog tuluma – riječi pjesama koje prepoznajem, a koje su pak pjevane drukčijim jezikom. To je bilo poput stanja između tišine i zvuka; polagano kolebanje koje se odvijalo i danju i noću, a koje bi se ušuljalo u moju spavaću sobu kako bi obogatilo moj san raznobojnim pčelama, neobičnim zujanjem i dubokom tišinom koja djeluje poput padanja, ili plutanja. Možda ovo govori nešto o gradu općenito, o tajnovitoj kombinaciji neočekivanih elemenata, mladenačkoj pojavi užitaka i novih ideja omeđenih tamama minulih kultura. Kao netko tko je počeo češće posjećivati ovaj grad, kako ti doživljavaš ili shvaćaš njegove ritmove, i njegove noćne sate? Ana: Rijeka me fascinira zbog svoje slojevitosti i arhitekture. To je grad koji poji moju znatiželju za neočekivanim. Kao djevojčica sam, čitajući Družbu Pere Kvržice, sanjala o svom otoku, koji prekrajam kroz istraživanje njega samog. Rijeka ima taj potencijal, da podstiče fikciju, koja pak proizlazi iz gradske stvarnosti. Taj spoj industrije, vila, nebodera i mora već je sam po sebi nadrealan. Nije ni čudo da je Rijeka Baltazarov grad. Svojevrsni ideologijski konteksti u kojima su dijelovi gradova nastali još uvijek se mogu iščitavati, a može se iščitati i taj momenat njihove prolaznosti i transformacije. 25

Ana: Kako si doživio naš večernji posjet Benčiću, bivšoj tvornici i budućem muzeju? Bili smo ondje i tijekom dana, a istraživao si i večernje okruženje budućeg muzeja. Kako su se ove projekcije razlikovale? Brandon: Napušteni i zanemareni prostori uvijek su mi zanimljivi, a Benčić sam u ovom smislu doživio kao fascinantno mjesto. Osobito zato što je još uvijek u fazi tranzicije, preobrazbe u kulturni prostor grada. Naravno, zgrade koje su nekoć pripadale industriji često se obnavljaju i smještaju pod okrilje kulture i kulturnih organizacija, a ovo pak mjesto ima snažnu gospodarsku i ideološku pozadinu. Premda nisam posve upućen u riječku situaciju, mislim da se već jasno nazire mogućnost da će Benčić postati novi centar grada – koji je paralelan postojećem, i u kojem će se s vremenom razvijati nove djelatnosti. Na radionici smo se bavili prostorom budućeg muzeja u njegovu odnosu s pojmom noći, pitali smo se na koje će načine ovo nekadašnje mjesto rada i radnika sadržavati neku vrst duhova. Kako će se budući muzej odnositi prema tim duhovima? Kako će se odnositi prema tragovima onoga čega više nema, ali što i dalje postoji u obliku kolektivnih uspomena? Tijekom jednog od svojih noćnih posjeta tom mjestu, zaustavio sam se u njegovu “dvorištu“, gdje su dvojica muškaraca (možda beskućnika?) sjedila, pušila cigarete i razgovarala. Takva napuštena mjesta, mjesta tame i periferije, važna su ljudima na margini društva, onima koji se udaljavaju ili potpuno odudaraju od zacrtanoga. Pitam se kako će na njih utjecati otvaranje novog muzeja. Vidim sam te ljude ondje i tijekom dana i shvaćam da ti prostori pružaju utočište onima koji nemaju kamo.

A što ti misliš o budućem muzeju kao novom prostoru u gradu? Što bivše industrijske zgrade mogu ponuditi umjetnosti i lokalnoj kulturnoj sceni? Ana: Izmedu ostalog, budući se muzej može zamišljati kao mjesto gdje će se diskutovati o pitanjima kao što su socijalna sloboda i solidarnost u okviru društveno-političke realnosti i vizije, a zatim i o pojmu rezonancije u smislu veze između subjekta i svijeta. U svojoj knjizi Resonance: A Sociology of the Relationship to the World Hartmut Rosa tvrdi da je rezonancija rezultat i izraz specifičnog odnosa između subjekta i fragmenta svijeta koji taj subjekt doživljava. Kaže da ni subjekt ni svijet ne postoje sami po sebi, već su rezultat vlastite rezonance. Iskustvo rezonancije, sa svojim momentom “izviranja“, znači da se iza materijalizacije krije drukčiji oblik veze sa svijetom. Mislim da su ovo važna pitanja koja nas pokreću i koja u okviru muzeja mogu da se prikazuju i diskutuju u okviru različitih formata. Stara industrijska jezgra, fabrika kao mjesto rada i kolektiva, njen historijski kontekst, može biti poveznica sa skorom budućnošću. Industrija 4.0. i slični koncepti predviđaju val robotizacije, koji sa sobom donosi nova radna mjesta, ali i nestanak sadašnjih, izmijenjene organizacijske strukture i nove odnose kontrole i discipline… Muzej ulazi u zgradu protekle industrijske revolucije. To je vrijeme tehnološkog napretka, ali i socijalne nesređenosti, teških uslova za život, promijenjenog odnosa čovjeka i prirode. Industrijska jezgra može biti poticaj za takva promišljanja.

antropologija privida

Nokturno zapisi o logici noÄ&#x2021;i

Brandon LaBelle 30

Htio bih se pozabaviti temom noći kao prostorom ili stanjem povezanim s dubinama nesvjesnoga, s kreativnom imaginacijom. U razmišljanju o noći te njezinim kulturnim i društvenim dinamikama, njezinoj perceptivnoj i egzistencijalnoj orijentaciji, zaokuplja me pojam “noćne logike“: noć, koja remeti granice između racionalnog sebstva i društvenog uređenja, zahtijeva poseban diskurs, onaj koji je bliže ludilu, deliriju i magiji. Usudio bih se reći da je noć posebna sfera, sfera koja nadahnjuje ili stvara jedinstvene oblike percepcije, društvenog ponašanja i znanja. Što se našim osjetilima zbiva noću? Kakvim se doima svijet kad se spusti mrak? Ne zahtijeva li noć drukčije oblike orijentacije i reprezentacije? Noć uvjetuje našu percepciju, čini da nas ona usmjerava drukčije, gura nas u neko drugo iskustvo vremena i prostora. Kad nestane sunce, ulazimo u zonu dvosmislenosti; odnos forme i sjene pretvara se u odnos u kojemu je sve preuveličano – sve lebdi u stanju nespoznatljivosti; prednji plan i pozadina tonu u maglu, tijela kao da se pojavljuju iznenada, niotkuda, a potom ponovno nestaju; naše se osjetilne spoznaje mijenjaju – moramo se osvrtati kako bismo se uvjerili da nas nitko ne prati; usvajamo drukčije oblike vlastite prezentacije – možda ćemo se odjenuti svečano, ili pak ležerno. Noć također nameće i drukčiji način pristupanja drugim osobama; razgovori se mijenjaju, identiteti poprimaju nove verzije – ne možemo biti sigurni tko je netko, ili u koga će se taj netko pretvoriti kad padne noć. Na određeni način, noći se ne može vjerovati. U ovom smislu, noć je na strani duhova i duhovnog, na strani onoga što se ne može imenovati; u noći se skrivamo, gubimo sami sebe, ili tragamo za intenzitetima slobode; možda će u nama rasti strah, tjeskoba ili uzbuđenje, iščekivanje novog oblika razmjene. Ukratko, noć djeluje poput arene u kojoj se rađa izmijenjena subjektivnost, subjektivnost koja je često nalik izrazima samoće, erotike, kriminaliteta i kreativne imaginacije. 31

Čudovišta Ova posebna obilježja noći možemo u potpunosti osvijestiti promatrajući odnos između noći i čudovišta. Vampiri, vukodlaci, razne nemani, čak i vještice, svi oni izranjaju noću; noć često potiče samu čudovišnost. Štoviše, čudovište i jest simbol noći kao vremena straha, dvosmislenosti, opasnosti i izmijenjenog identiteta. S pojavom čudovišta noć se vrlo lako pretvara u noćnu moru. Čini se da noć vodi dalje od trezvenog i racionalnog, vodi k onome što bismo mogli nazvati “crnom umjetnošću“, odnosno znanjima utemeljenima na logici noći. Čak ni Freud u Tumačenju snova nije mogao svrstati noćnu moru u svoje teorije o snovima – koje je definirao kao “ispunjenja želja“. Drugim riječima, noćna mora predstavlja problem, jer kako bi noćna mora uopće mogla simbolizirati ispunjenje želja? Ova se tema pojavljuje i u djelima Gastona Bachelarda, u njegovim teorijama o poetikama i sanjarenju, koje razlikuje od sanjanja. Prema Bachelardu, snovi ometaju naše spavanje; oni djeluju poput poetika s određenom dubinom, pa čak i ludilom, uznemirujućim jezikom i meditacijama. Ipak, ne bih rekao da se noćni snovi i noćne more udaljavaju od poetika, nego ustupaju prostor kreativnim formama koje bih nazvao “tjeskobnima“ – poetikama koje ne proizlaze iz lirskoga, već iz patnje, traume, euforije i delirija. Čudovišta i noćne more zaposjedaju noć; štoviše, noć se u njima manifestira. Ove tjeskobne poetike – to su noćne forme, noćne konstrukcije, čak i vodiči u logiku noći. Ovdje možemo prepoznati dublju vezu između noći i nesvjesnoga; možemo prepoznati ono što unosi razdor u jezik i racionalni diskurs, a to ometa ne samo naš san, nego i procese interpretacije: nemogućnost jasnog zamjećivanja, razumijevanja i poimanja svega toga čuči i vreba u dubinama, te katkad omogućuje pojavljivanje tajnovite forme: čudovišta. 32

Teoretičar kulture Jeffrey Cohen dao je nagovještaj ove spoznaje u Monster Theory: U svojoj ulozi dijalektičkog Drugog, ili pak u ulozi neovisnog nadomjestka, čudovište je utjelovljenje Vanjskoga, Onostranoga – utjelovljenje svih locusa koji su teoretski postavljeni kao daleki, ali nastaju u Nutrini. Čudovište je bliže nego što možemo zamisliti; štoviše, ono je preblizu, i ne pokazuje toliko na nekakav vanjski entitet koliko na želje i strahove u nama samima: ono se nalazi u dubinama o kojima ne možemo govoriti, ali koje nas pokreću. Čudovište možemo promotriti i kao vlastitog dvojnika koji svoje obličje poprima u trenucima tjeskobe i delirija, te u sjenovitim dvoznačnostima noći. U ovom smislu, noć zauzima posebno mjesto u mašti – dapače, predstavlja dubine samog imaginarija; bilo u obliku noćnih mora ili u obliku prizivanja radikalne slobode, noć je platforma za kreativnu transformaciju. To je arena za eksternalizaciju nesvjesnoga. Možda je ono što tijelo pretvara u čudovište upravo ona ista mogućnost koja podržava kreativne procese, podržava drukčije bivanje i razmišljanje te materijalizaciju neželjene forme. Igrom slučaja noć je nerijetko i vrijeme za kulturu: to je vrijeme raznih događanja, koncerata, klupskih izlazaka; noć predstavlja one važne trenutke eksperimentiranja: trenutke u kojima se uređujemo, doživljavamo, tulumarimo, oslobađamo; prisustvujemo uprizorenjima kulture, čemu oblik daje pokretačka sila mašte. Povrh toga, noć ima vlastiti arhitektonski jezik u formi noćnog kluba: to nisu izrazi sanjarenja, već izrazi nemira, dezorijentiranosti i mogućnosti – noćni prostori prepuni su omamljujućih svjetala i dubokih ritmova, a sve to predskazuje odnos čudovišta i erotskoga, podsjećajući na tanku granicu između straha i žudnje. Žudnja kakva se manifestira u noćnim događanjima može ujedno postati i monstruozna, sveobuhvatna i prijeteća; primjerice, na plesnom podiju pojedinačno tijelo razlijeva 33

se u nepregledno prostranstvo, u kolektivno tijelo koje nastaje u trenutku grozničavog nestajanja (iscrpljeno i drogirano). Noćna subjektivnost je eksperimentalna, uspaničena, seksualna, erotična, usamljena, ali progonjena mišlju, dubokom refleksijom, poezijom punom strepnje, i uvijek se bliži ludilu. I dok se naučavanje prosvjetiteljstva temelji na pojmu ‘prosvjećenja’ te širenja cjelovite spoznaje svijeta, noć donosi drukčiji oblik istine – istine o dubinama tijela, željama, halucinacijama i tajanstvenim formacijama, o kreativnom porivu. Moglo bi se reći da su umjetnička djela također vrsta čudovišta: umjetnička djela su forme koje se rađaju upravo iz nedostatka forme; dok ulaze na kulturnu scenu, ona vode dijalog s neimenovanim. Mračna svjetlost Htio bih se osvrnuti na nekoliko primjera iz svijeta kulture i umjetnosti, koje bismo mogli razmotriti u okvirima poetike noći, a osobito u okvirima teme sjene. Američki slikar Albert Pinkham Ryder, koji je živio i radio u 19. stoljeću, bio je osobito zaokupljen slikanjem noćnih prizora i njihovih sjenovitih intenziteta. Njegovi radovi, koje su modernisti poslije uzdizali zbog bogatih nanosa boje i ekspresivne apstrakcije, pokušavali su prikazati noć kao vizualno i sublimno iskustvo. U tom procesu, Ryderova se djela približavaju vrtoglavim apstrakcijama gdje se na mračnom i maglovitom nebu kovitlaju crni oblaci, ili pak zrnati mjesec lebdi nad uzburkanim morem. Njegova djela zrače vizualnim, pa čak i taktilnim intenzitetom, ponajviše zato što ona ne pokušavaju noć reprezentirati, već žele iznova stvoriti njezin doživljaj – pokušavaju dozvati logiku noći dok tonemo u njezin omamljujući naboj. Također, mislim da su Ryderov egzistencijalistički pristup i teme ono što je privuklo brojne modernističke slikare, a osobito ekspresioniste; naime, noć ovdje djeluje kao stanje određene egzistencijalističke tjeskobe. Upravo se noću ovaj slikar suoča34

va s tajnovitostima bivanja – čudovište vlastite psihe poprima obličje u skladu s hipnotičkom plastičnošću boje. Ryderova djela počivaju i na upotrebi tehnike chiaroscuro, kojom se stvaraju duboki kontrasti svjetla i tame na slikarskom platnu, te upotrebi metode tenebrizma koju je razvio Caravaggio početkom 17. stoljeća – a sve su to pokušaji da se uprizore sjene. U Caravaggiovim radovima, kao i u radovima nizozemskih slikara Rembrandta i Gerrita van Honthorsta, sjene se pojavljuju kao negativ forme, ali one ipak poprimaju oblik koji počinje zauzimati slikarsku površinu. Sjene i tama, noć i noćna logika, vode nas na sam rub reprezentacije; pritom sjene simboliziraju dubine svega onoga što nema formu: onoga što se ne može u potpunosti pojmiti i što se ne može obuhvatiti sferom javnog diskursa. Rembrandtove slike s motivima svijeća još su jedan primjer gdje onaj posebni ugođaj svjetlosti svijeća ima snažan učinak, koji često sugerira prizore izolacije, kontemplacije i samoće. Svjetlost svijeća pripadala je isključivo noći, a kao što i Bachelard primjećuje u svojoj divnoj knjizi o poetici svijeća, svjetlost svijeća zapravo je svjetlost samoće; ona je svjetlost pjesnika. Samoća i usamljenost, noćna tišina čije nas sjene zamataju u svoje tajne, usporedne su s načinom na koji se svjetlost svijeća duboko povezuje s erotskim – svjetlost svijeća može prožeti sjenu erotskim obećanjem, najavljujući noć i sve oblike tame kao mjesto seksualnog susreta ili fantazije. Svijeće proizvode određeni ugođaj isticanjem sjena, postavljanjem tih sjena u pokret – u nježni ples – koji, kako kaže Roland Barthes, naglašava erotsku imaginaciju. Barthesova osobna priča o trenutku kad ga je, dok je sjedio nasuprot prijateljici, privukla malena sjena u otvoru njezina rukava, primjer je kako sjene, uz igru između forme i nedostatka forme, uzbuđuju erotsku (i kreativnu) imaginaciju. Još jedan primjer dramatičnog djelovanja noći i sjena možemo pronaći u izričaju film noira. Film noir, ili “crni film”, pojavio 35

se 1940-ih u Sjedinjenim Američkim Državama, a karakterizira ga prilično hrabra upotreba prigušenih svjetala koja stvara intenzivne sjene i duboke kontraste. Ovaj vizualni aspekt doista je impresivan i smješta nas u prostore nesigurnosti i tajanstvenih narativa. To se reflektira u samoj radnji filma, u čijem se središtu često nalazi melodrama, seksualne insinuacije i kriminalno ponašanje: to je narativ crne umjetnosti. Ovdje vrlo lako možemo vidjeti kako upotreba tame potpomaže razvoj crnih narativa. Stoga je sjena stanje liminalnosti, zona transformacije, obećanja i zavođenja, zona u kojoj se erotski život i tajanstvene forme isprepliću, kako bi neprekidno remetili igru između dobroga i lošega, užitka i boli. Magija stanja Konačno, htio bih se pozabaviti pitanjem ponašanja i društvenog života – od raznih percepcija i poetika do izraza razmjene i interakcije. Kao što smo već vidjeli, noć nadahnjuje ono što bismo mogli nazvati “zabranjenim ponašanjima“: pijanstvo, lascivnost, prostituciju, kriminal, razvrat, usamljenost i očaj; postoje određeni narativni motivi, kao i očekivanja koja vezujemo uz noć. Kao što je to u slučaju spomenutih čudovišta, noću izmile na površinu svakojaka bića, i stvaraju posve novo društveno stanje. Možda upravo zato noć toliko godi mašti: ne samo da mijenja način na koji gledamo svijet, već i proizvodi nevjerojatan niz neočekivanih susreta: noć je vrijeme drame koja počiva na stvaranju liminalnih subjektivnosti i njihovim ispreplitanjima. Ovu bismo pojavu mogli razmotriti u odnosu na pitanje rada. Radni dan, kao vrijeme produktivnosti, pohađanja nastave, odlaska u urede i institucije, kao vrijeme u kojem funkcioniramo na racionalnoj razini – strukture rada zahtijevaju produktivno ponašanje – u dubokom je kontrastu s noći. Čim posao završi, ulazimo u nov modalitet ponašanja i kontakata. Noć nudi moguć36

nost zabave, opijanja, eksperimentiranja te bijega od razumnosti proizvodnje. Lako je razumjeti kako logika noći podržava pojam slobode: noću nam je dozvoljeno, kao na kakvom karnevalu, da sudjelujemo u drukčijim modelima izražavanja, koji su nerijetko duboko povezani s erotskim – erotskim kao silom i oblikom libidinoznoga poriva: tijelo postaje životna sila prepuna želje. Noć godi unutarnjim porivima, ona podcrtava vlastitu logiku koja se vezuje za ono što bih mogao nazvati “srž zemlje“: vezuje se za tonalitete i vibracije magične sile i ritma same prirode. Upravo stoga možemo razumjeti zašto je noć toliko podložna sumnjama; to je vrijeme kriminala i tajnih misija. Pljačke, silovanja, džeparenja, ubojstva, tučnjave, krijumčarenja i tajni sastanci pronalaze svoje najbolje prilike noću; sjene istoga trena postaju sigurno utočište za izvođenje svih oblika nedopustivog ponašanja, pružajući podršku iracionalnim radnjama, radnjama koje unose nemir u društvo. Ono što, dakle, pokreće noć jesu inverzija i perverzija, noćne more i tjeskobne poetike, erotska i kriminalna ponašanja, a sve je to u suprotnosti s produktivnim radom koji se odvija danju. Noć je stoga u potpunosti zaposjednuta policijom. Ove dvije sile susreću se i zbivaju u isto vrijeme, na istoj ulici: erotska sila tijela i agenti kontrole. Zakon i red dovedeni su u pitanje djelovanjem noći i njezine logike; liminalni subjekti, liminalno znanje, liminalni odnosi što ih oblikuje nasilje i neviđeno – oni predstavljaju izazov diktatima produktivnog rada i racionalnog poretka. Primjer ovakvog stanja postojao je u Čileu za Pinochetove diktature, koja je nametala policijski sat: nitko nije smio biti na ulicama noću. U izvanrednim stanjima noć je također bila zabranjena zona, zona zauzdana sistemskim silama kontrole. Takva situacija rezultirala je noćnim zabavama koje su se odvijale po kućama ili podzemnim klubovima, a ljudi su se ondje okupljali dobro znajući da će morati čekati jutro prije nego što se zapute 37

svojim domovima. Noćna okupljanja su stoga označavala trenutke očajničke slobode; bili su neka vrst usamljene zavjere koja je hranila kulturu očajničkih mjera, kao i marginalnu formu zajedništva. Unutar takvog sustava stvarala se umjetnička kultura, često počivajući na performativnim metodama i materijalima kojim bi se hvatala ukoštac s nasiljem Pinochetove diktature. Rad umjetnice Diamele Eltit zorno nam prikazuje takav izraz; njezina Zona boli, performans iz 1980., sastoji se od niza akcija koje je umjetnica izvela na ulici usred noći: ona se najprije porezala po rukama, puštajući da joj krv kaplje niz prste na pločnik, a zatim je ušla u obližnji bordel gdje je onima koji su se ondje zatekli čitala ulomke svoga teksta. Tekst je govorio o tijelu i njegovoj neslobodi; to je bio svojevrstan oblik analitičkog seciranja tijela izložena uhićenju ili brutalnosti. Konačno, umjetnica se vratila na ulicu gdje počinje prati pločnik i uklanjati mrlje od vlastite krvi... U radu Diamele Eltit tijelo je prikazano kao prostor, kao površina koja je ranjiva i podložna silama što je okružuju – silama torture i nestajanja na kojima je počivala država. Istodobno, tijelo je spašeno iz ruku tih sila upravo činom samozlostavljanja: Diamela dolazi u posjedništvo vlastite ranjivosti, vlastite krvi i mesa. Ona doživljava bol, ali ovaj put pod svojim uvjetima, u skladu s vlastitom logikom. Rekao bih da ova logika otvara vrata u stanje koje je Michael Taussig nazvao “magijom” – magija koja prolazi između državnog aparata i građana, a koja omogućuje, kroz misteriozne forme i radnje, zbacivanje sistemskog nasilja. To su oblici otpora kakvi se nalaze u spektralnim energijama, a oni, rastakanjem kombinacija jezika i tajnih administracija što ih je strukturirala diktatura, učvršćuju oslabjelo tijelo i zajednicu. Diamelina umjetnost je “crna umjetnost” koja prožima logiku noćnoga, a sve kako bi omogućila razvoj monstruozne formacije koja, u ovom slučaju, želi poremetiti funkcionalnost države i produkciju laži. 38

Crna umjetnost Noć, koja je izjednačena s nesvjesnim i koja potpomaže oblike emancipacije, drukčijeg razmišljanja i djelovanja, djeluje u suradnji s kreativnom imaginacijom i performansom. Otvarajući prostor noćnoj logici, tama funkcionira kao vremenski i prostorni medij za radikalne transformacije, gdje formalne strukture i vidljiva tijela bivaju izmještena. Ova izmještenost pogoduje monstruoznim i magičnim formama, a te forme, dajući nam ono o čemu možemo samo sanjati, dovode u pitanje konstrukte racionalnog društva. Prema tome, rekao bih da noćna ekspresivnost u potpunosti zatvara javnu sferu kao sferu pojavljivanja; umjesto toga, nudi nov sustav organizacije i odnosa s drugima. To je stanje samoorganizacije, anarhističkog modaliteta ponašanja, okupljanja, razmjene i javnog života. Noć doista počiva na vlastitim organizacijskim principima kakvi se mogu naći u monstruoznome, kriminalnome, erotskome te u poetici tjeskobnoga; ona okuplja nastojanja i težnje svojstvene pojedinačnim tijelima u pokretu, pojedinačnim tijelima koja, u noćnim uvjetima preobražaja, pronalaze mogućnost da postanu nešto drugo: da se suoče s onim što ih proganja – sa snom, ili s čudovišnom istinom. Noć je uvijek na strani patnje i stoga nikad ne predstavlja prostor otvorenog okupljanja, promišljanja i diskusije. Naime, to je zona za one koji se opiru, za usamljene, za očajne, za razvratne i za pobunjenike. To je zona za stvaranje magičnih formacija, koje mogu promijeniti racionalnu misao i usmjeriti je prema bijegu, bijegu od razumnog diskursa u stanje ludila, od gostoljubivog domaćina do neprijateljski raspoložena stranca – do figura inverzije i onoga neuobičajenog, deliričnog. Prisjetimo se Dr. Jekylla koji se na noćnim ulicama Londona pretvara u gospodina Hydea; ova preobrazba doslovce utjelovljuje mračni izazov racionalnoj znanosti: u Jekyllovim suludim teorijama transfiguracije mogu se otkriti neviđena znanja. 39

Napokon, i “crna umjetnost“ djeluje kao skup resursa kojima se izražava radikalna imaginacija, kao utočište neželjenima i nutrini zemlje (zemlje koju je izopćila kapitalistička logika proizvodnje). Logika noći djeluje kao izuzetno snažan vodič koji usmjerava zamišljanje i stvaranje mogućnosti; mraka se bojimo upravo zato što sadrži pojave naših vlastitih fantazija i poriva, dajući oblik onome što istinski želimo, a ne znamo u potpunosti artikulirati: onome što ostaje neimenovano. U ovom smislu, noćna logika istodobno nas i proganja i podržava u našim projekcijama drukčije stvarnosti, dok onu vidljivu stvarnost, onu koja je pred nama, dovodi u pitanje.

Protok žudnje beleške o audio-ambijentalnom cruising performansu

foto: Tanja Kanazir

Bojan Đorđev 42

Lov na ljubav može započeti bilo gdje, na bazenima, u blizini željezničkih stanica ili na parkiralištima. Najbolje je krenuti u sumrak, kad su vidljivost i mogućnost orijentacije smanjeni na minimum. G. Ferčec, Arkadija Performans serijal Protok žudnje koncipiran je kao zbirka monologa likova iz savremene književnosti koji lutaju gradom u potrazi za zadovoljenjem – seksualnim, intelektualnim, egzistencijalnim. Te priče odjekuju svuda oko nas: iz stanova, hotela, železničkih stanica i benzinskih pumpi, parkova, ulica, seks shopova i policijskih stanica. One su sve vreme prisutne u eteru i samo ponekad artikulisane. Diskurs žudnje precizno mapira grad i poziciju ovih subjekata u savremenom društveno-političkom kontekstu: njihovu kritičnost, refleksivnost i potencijalnu subverzivnost kao rezultate (samo)marginalizacije. Grad je posmatran ali grad istovremeno i posmatra. Anonimnost gužve i mase, tako neophodnu bodlerovskoj figuri flâneura, šetača, osiguravaju zvučni zapisi u formatu audio vodiča. Audio zapisi tekstova su montirani u modularne celine od 5 do 20 minuta kojima se može pristupiti pojedinačno, nasumično ili po već utvrđenom redosledu, na određenim lokacijama čija kombinacija tvori preciznu scensku celinu. Svaki monolog vodi i do iduće lokacije koje su tako određene da svojom topografijom, frekvencijom prolaznika, objektima koje se posmatra ili u koje se ulazi, postaju inscenacija za tekst koji dolazi sa slušalica. Na taj način snimljeni zvuk u kombinaciji sa realnim, “nađenim” zvukom i prostorom grada postaje izvođač i scena. Tekstovi Gorana Ferčeca Kruženje, Text With Changing Parts i Arkadija, odabrani kao jezgro zbirke, manifestno se bave vezom žudnje i teksta. Ferčecovo dramsko pismo odlikuje velika posvećenost jeziku koji gotovo da preuzima ulogu glavnog 43

aktera. Dva od tri odabrana teksta pisana su u drugom licu jednine, gotovo zahtevajući da glas koji dopire iz slušalica, tj. koji “čujemo u glavi“ postane idealno izvedbeno sredstvo. Ovi tekstovi su i opis slike čiji integralni deo postajemo, slike tela u gradu koja se istražuje detaljnim, gustim opisivanjem i posmatranjem. Dramaturgija tela, njegove granice kao jedine sigurne konture realiteta (Arkadija) suočena je sa dramaturgijom grada koji pulsira na ikoničkim mestima žudnje i zadovoljenja – park, železnička stanica, gradski prevoz, taksi... Tretirani kao celina, ovi tekstovi seciraju grad u seriju gotovo pornografski krupnih planova, lokacija koje vape da budu konzumirane.

mapa: Katarina Popović

Tekstovi u Protok žudnje, Rijeka: Aleksandar Bender, Text with changing parts; Olga Dimitrijević, Samo da se pozdravimo; Goran Ferčec, Kruženje i tekst Ja sam kraljica posljednje slobodne zemlje istočno od bulevara kneginje Marije Lujze zasnovan na video dokumentaciji Marina Krstačića-Furića; fragmenti iz Mauzoleja ljubavnika Hervéa Guiberta. Projekt je izveden u Beogradu, Zagrebu i Rijeci. Produkcija: Teorija koja Hoda, Beograd; Centar za dramsku umjetnost, Zagreb; Drugo more Rijeka u okviru platforme Balcan Can Contemporary. 44

glas

4 gl

glas

Postindustrijski spavaÄ?i

Nadija MustapiÄ&#x2021; 46

Bilješke o čekanju i skrivenim mogućnostima neiskorištenosti (u vezi s riječkim postindustrijskim spavačima i metaforičkom stanju noći) Spavači… Metaforičko stanje noći kao vremena povlačenja iz dnevne dinamike i uranjanja u stanje refleksije i poetske tjeskobe, sanjanja i poprimanja vlastitog drugog lica, može se povezati sa stanjem izmijenjene prisutnosti. Baš poput spavača, brojne postindustrijske zgrade u Rijeci mjesta su izmijenjene prisutnosti, podsjetnici na izblijedjelu prošlost i izgubljenu budućnost. To su mjesta ispunjena vremenom, ožiljcima i teretom, čekaju da ih se iznova osmišlja i zamišlja. …u vremenu Jedna minuta, dvadeset četiri sata, jedno poslijepodne, dvadeset godina… Vrijeme je izvan naše kontrole, teče svojim tokom. Pokušavamo kupiti vrijeme dok se oko nas zbivaju brze i proturječne promjene, skupa sa svojim zamršenim posljedicama. Valuta je strpljenje. Što ga više trošimo, to nam manje vizije ostaje za korištenje kupljenog vremena. I na kraju – čekamo. U simboličkom smislu, mjesto za čekanje je mjesto gdje se “ovdje“ i “sada“ isprepliću s “ondje“‘ i “tada“, jer čekanje je introspektivan čin slutnje – slutnje o odlasku i nepoznatoj budućnosti – dok smo istodobno još uvijek čvrsto ukorijenjeni u poznatu nam sadašnjost. Čekanje je mjesto gdje se budućnost (naša očekivanja) stapa s prošlošću (našim navikama) i ulijeva u sadašnji trenutak – čekanje je mjesto gdje inercija predstavlja nekakvu mogućnost, ako se sadašnjost u našem svakidašnjem iskustvu manifestira u obliku kontemplacije, neizvjesnosti i opetovanog razmatranja. Koristeći se Descartesovom definicijom prisustva, možemo postaviti pitanje: u širem kontekstu 47

tranzicije, može li se čekanje nazvati vremenom sumnje? I može li refleksija poslužiti kao zamjena za izgubljenu viziju? Rad Poslijepodne bez gravitacije (Nadija Mustapić, 2010, dvokanalna instalacija / 4.1 surround), snimljen na lansirnoj rampi bivše riječke tvornice Torpedo, bilježi prostorne i vremenske dinamike jednog od napuštenih riječkih spavača, i to na način koji se približava situacionističkoj praksi psihogeografije. Ovaj nelinearni narativ (loop) problematizira sadašnji trenutak, ali i prošlo i buduće stanje ove nekadašnje tvornice, dok različite audiokomponente karakteriziraju različite vremenske komponente. Tjelesno (performativno) istraživanje ovog prostora, koje provodi protagonistica ovog rada, u dijalogu je sa zvukovima okruženja. Taj dijalog dokaz je jedinstva vremena i prostora, što je i posebno naglašeno tehnikama montaže. Nadalje, arhitektonska struktura pretvara se u taktilni i vremenski krajolik u kojem se ono fiktivno i dokumentarističko, historijsko i geografsko, isprepliće s intimnim iskustvom nematerijalnog svijeta glavnog lika. Poslijepodne pritom služi kao metafora zalaska (sunca i) vremena, melankolije, fizičkog stanja ove trošne zgrade i njezine realne i simboličke ‘težine’ – težine koja na trenutak nestaje, zahvaljujući činu ljuljanja protagonistice. Ovaj nas rad vodi na putovanje na valovima fikcije i stvarnosti i poziva nas da se pridružimo (možda) imaginarnoj protagonistici u njezinoj igri otkrivanja.

Opis rada Poslijepodne bez gravitacije sadrži isječke iz tekstova Ivane Meštrov, Nadije Mustapić i Tonija Meštrovića. 48

U valovima

Hommage zvuku noÄ&#x2021;i moru Rijeci.

Sarah LauĂ&#x; 50

Ležim u krevetu u sobi u gradu pokraj mora. Mislim o sebi o gradu o zvukovima koje mogu čuti. Slušam sve svoje nade sve svoje snove sve svoje misli u noći. Ne slušam ljude u kući Ne slušam promet na ulici Ne slušam buku u svojoj glavi Slušam more, slobodno i divlje. Osjećam to u svojim ušima u svojem umu u svojem srcu s vremena na vrijeme.

Osvrt na spavaću sobu Ulici Nikole Cara, Rijeka 51

Negdje oko ponoÄ&#x2021;i

Kora Girin 52

Na sjeveru — (odmah blizu) hodnik istog stana — (nešto dalje) red stanova iste zgrade odvojenih kortilom Na jugu — (odmah blizu) cesta — (nešto dalje) zgrada prekoputa Na istoku — (odmah blizu) dnevni boravak — (nešto dalje) dvorište između osnovne škole Centar i srednje Građevinske tehničke škole Na zapadu — (odmah blizu) prostor drugog stana — (nešto dalje) Rječina U središtu — donji drveni okvir bračnoga kreveta *

* usp. Georges Perec, Vrste prostora (Zagreb, 2005.) 53

Moja spavaća soba polako postaje moja. Kao i njeni zvuci, isprva nepročitani. Fijuk bure zamijenila sam za prolaženje nekakve maškarane skupine koja puše u zviždaljke, prigušeno zvono parlafona upućeno susjedima onim upućenim meni, zvukove tehno glazbe s Delte privatnom kućnom zabavom u susjedstvu. Soba se najčešće zvukovno orijentira prema dva različita pola ovisno o dobu dana. Nekada glasni i teški promet kamiona, koji je ostavio raspukli trag na balustrima balkona, rasteretio je zvučni život sobe premještanjem na usporednu prometnicu i razuzdao druge, uvjetno rečeno, suptilnije oblike buke. Po danu je zvukovni život sobe zaokupljen zbivanjima na istočnom frontu, odnosno na dvorištu koje dijele osnovna škola Centar i srednja Građevinska tehnička škola. Veliki odmori posebno su glasni, a viku tinejdžerskih glasova ponekad je teško opisati kao jednoznačno dobronamjernu ili prijeteću. Noću istočno bojište zvukova koje se dalje stepenicama nastavlja prema Piramidi, mrtvoj periferiji centra grada, gdje su se postepeno zatvarali prostori poput ljekarne, pošte, kavane hotela Neboder, pekare, dućana koji je iznajmljivao vjenčanice, postaje još umorenije, te zvukovi koji noću ispunjavaju sobu, posebice vikendima, dopiru s druge strane Rječine. Na parkiralištu Delta, automobilski prenoćnici često postaju DJ pultovi raznovrsnih glazbenih žanrova. To su samo konstante, uz pražnjenje kontejnera za smeće i pranje ceste. Negdje oko ponoći. Osim toga, prisjećam se: tuberkuloznog kašljanja koje bi se dalo locirati u zgradu preko puta, pijanog naganjanja i prijetnji smrću i nasiljem, pjevanja hitova Nene Belana pod prozorima. Ne manje važno, moja spavaća soba osvještava moju tjelesnu prisutnost i glasnoću vlastitih kretnji i zvukova. Tome je tako ponajprije zbog činjenice da su moj stan i stan moje susjede jednom činili jedinstveni prostor, a nakon pregradnje, 54

zid koji nas dijeli, a koji je ujedno zid moje spavaće sobe, ostao je zid koji bi inače odvajao tek dvije prostorije istoga stana. S obzirom na to da su stanovi povezani jednakim parketom, njeni pokreti u obliku škripanja parketa putuju do moje sobe i obrnuto, podsjećajući nas na međusobno postojanje. Tako dan i noć u mojoj sobi postaju unutarnja borba između tretiranja sobe kao privatnog, intimnog prostora slobode i obazrivog samoograničavanja. Kretanje i glasnoća zadobivaju karakter neumjesnosti, a vanjski (noćni) zvukovi postaju, paradoksalno, poželjna zvučna izolacija. Osim horizontalno, zvukovi se iz mog stana šire i vertikalno, prema dolje, otvarajući mi pitanje o možda prečestom, prekasnom i neelegantnom kretanju po stanu, koje je u sobi posebno osjetljivo, s obzirom da aktivira i trešnju starih drvenih ormara. Objektivne granice zidova (onaj južni sam pokušala omekšati Naumanovim tekstom Body Pressure), ne zaustavljaju zvukove koji dopiru izvana ili se šire iznutra. Povijest zvukova se i dalje piše.

Soba se nalazi na adresi Milana Smokvine Tvrdoga 6 i gleda na malu ulicu (Ulicu Podhumskih žrtava), koja spaja prostor dvorišta između osnovne škole Centar i Građevinske tehničke škole s ulicom Šetalište Andrija Kačića Miošića, koja se pruža usporedno s Mrtvim kanalom. 55

56 Na betonskom tronu priča | Nika Krajnović 58 Sitna poput ušice igle, golema poput grada priča | Lidija Toman 60 Camouflage (Hommage Renéu Magritteu) intervencija u bivšoj tvornici Hartera | Pejac 64 Noćna taština esej | Anamarija Batista 72 Institucije treba graditi izvedba u bivšoj tvornici Rikard Benčić | BADco. 74 Plavi Jahač eksperimentalni film | Tomislav Gotovac 56

iii

priviknuti na mrak

Na betonskom tronu

Nika KrajnoviÄ&#x2021; 58

Veo me noći zaogrne kao što teške tkanine prozorskih zavjesa, uz oslobađajuću tminu, zgusnu zvukove automobilske gume na mokroj cesti, te bitumenske impasto poteze bliske daljine koje dopiru jasne ali razmazane do mog privatnog kubika u urbanom termitnjaku, moja intimna ljuštura zaštićena visinom. Na betonskom tronu, među mističnim cviljenjem cijevi i vodova, čovjek je kolektivno sam. Impresije sedimentiraju i od razigrane dječje jutarnje vreve sad dijeli me most sanjanja, na kojem će se moje ‘ja’ bar donekle rastvoriti u neke druge oblike. Komplementarnom refrakcijom kroz sobu-prizmu ono vani postaje unutar, a unutar vani. Na plahtama, širokim toplim poljanama, srećem i anđele i demone – na raskrižju budućnosti i prošlosti pričaju mi o minulom danu, ali i o nekim drugim danima, povezanim s ovom tanahnom mrežom sjećanja. Moja je ljuštura slojevito farbana, a zidove tvore smijeh, plač i disanje. Ta moja soba postaje, u onom polusvjesnom trenu pred san, sve druge sobe iz kojih sam jednom iščupala svoje korijenje, a koje sobom nosim i presađujem na novo platno mjesečevog odbljeska. Starim sjajem mora i krošnji osvajam nove interijere i kontaminiram bojama do idućeg sunčevog rađanja.

Sitna poput uĹĄice igle, golema poput grada

Lidija Toman 60

Bio jednom jedan mrak. Tako se i zvao, Mrak. Mrak je bio neobičan stvor, a imao je tu sposobnost da poprimi obličje mjesta, predmeta, pojave koju bi zauzimao. A to je značilo da je mogao biti uzak poput cilindra, sitan poput ušice igle, golem poput grada ili dugačak poput vlaka. Živio je samo noću, a danju je umirao. Točnije, svake bi se noći iznova rađao: onoliko koliko je svijet imao noći, toliko je Mrak imao života. Čovjek ga se oduvijek bojao. I oduvijek se borio protiv njega: vatrom, žaruljama, glasnom glazbom, konzumiranjem kemijskih supstanci. A on, on se nije bojao nikoga, osim Zore i katkad Mjesečine. Hrabro je ulazio u sela i gradove, kuhinje i spavaće sobe. I svaki je njegov dolazak bivao popraćen zvukovima, koji su se ponegdje svodili tek na tihe korake ili brujanje noćnog autobusa, a ponegdje su tekli u ritmovima noćnih tuluma. Mrak je hrabro ulazio i u moju spavaću sobu. Poprimao bi obličje prekrcanog ormara, otvorene knjige, košulje obješene o kvaku, a uvijek je dolazio s Tišinom. Mrak i Tišina bili su u stanju izazvati takvu jezu i strah pa sam se i ja htjela boriti: vatrom, žaruljama, glasnom glazbom, konzumiranjem kemijskih supstanci. A ponajviše onda kada nije bilo Mjesečine, a na Zoru je trebalo još dugo čekati. Jedne noći, umjesto da se bojim, odlučila sam da ga prigrlim. I da pustim da poprimi moje obličje. I pomirili smo se, pa sada bivamo zajedno, Mrak, Tišina i ja. Sada i ja imam tu sposobnost da poprimim obličje mjesta, predmeta, pojave koju zauzimam. A to znači da mogu biti sitna poput ušice igle ili golema poput grada. I svake se noći iznova rodim: onoliko koliko svijet ima noći, toliko ja imam života.

CAMOUFLAGE (Hommage Renéu Magritteu)

foto: Tanja Kanazir

Intervencija u bivšoj tvornici Hartera, Spajalica, Rijeka, 2016.

Pejac 62

Noćna taština

Anamarija Batista 66

Poglavlje Noć u knjizi Mali Urbanizam Bogdan Bogdanović započinje spomenom na djelo Oktobarske noći Gérarda de Nervala. Taj literarni zapis temelji se na de Nervalovu vlastitom doživljaju Pariza noću. Čekajući jutarnja poštanska kola koja ga trebaju odvesti na drugi kraj Pariza, pripovjedač luta periferijom grada, od kafanice do kafanice, otkrivajući malen, njemu nepoznat svijet i njegova podzemlja. Nadovezujući se na de Nervalovu projekciju noći, Bogdanović smatra da gradove doista treba vidjeti i zamisliti u dvjema projekcijama – u dnevnoj i noćnoj, jer je noću čovjek sklon ne samo da više vidi, nego i da nadopunjava i proširuje sliku, prema svojoj uobrazilji. On donosi zaključak da čovjek gradove doživi mnogo dublje, trajnije, i subjektivnije u ovoj drugoj, noćnoj (...) projekciji. Noć ne samo da nadopunjava i proširuje, već čini i da zvukovi nastali tijekom dana polako iščezavaju. Vreva svakodnevnice odlazi u off, povlači se s ulica grada, postaje tek priča u pozadini, prošlost. Ona o kojoj se zbori i mudruje. Njen odsjaj pronalazimo na barskim stolovima, u vinskim čašama, noćnim klubovima i večernjim druženjima. Svakodnevnica iščezava, a sjene njezine prisutnosti odaju izvjesnu tajnovitost. Noću s prijateljima, ljubavnicima, neznancima, besjedimo o zbivanjima, o tome što nas raduje i tišti. Noć predstavlja vrijeme tihog razgovora. Povrh svega, noć u sebi nosi mogućnost raskoraka, ona nudi odstojanje od struktura u koje smo zapleteni danju, utišava zahtjeve čija je osnovna svrha funkcionalnost i efikasnost. Noćna projekcija omogućava drugačiju percepciju okoline, životnog prostora, ali i jednu vrstu reenactmenta doživljenog. Ona nam sferu podsvjesnog i neočekivanog prinosi bliže. Htjela bih se osvrnuti na promišljanje Mile Raua, švicarskog režisera, o pozorišnoj bini kao izvedbenom prostoru reinterpretacije. On smatra da radnje i stanja koja se odigravaju u okviru 67

pozorišnog komada predstavljaju oblik prisutnosti – prisutnosti odsutnoga. Naime, Rau navodi tezu da se realnost konstituira isključivo preko sjećanja, čiji je izvor ljudska svijest, kao i preko medija. Nema historijske ‘istine’, već samo one koja se posreduje, tradira, živi (Rau i Ebeling, Es gibt keine historische Wahrheit; Kulturaustausch, 2016.). Ovaj režiser u svojim djelima uprizoruje društveno-politička događanja i konflikte iz bliže prošlosti, a centralna metoda kojom se pritom koristi je metoda reenactmenta događaja. Događaj se na bini ponovo odigrava, ovaj put s drugim sudionicima i s vremenskom distancom u odnosu na historijski akt. Njegovo svojevrsno ponavljanje, kojem prethodi režiserovo iscrpno i detaljno istraživanje na licu mjesta, omogućava gledatelju da se doista susretne s događajem, njegovim tokom, emotivnim nabojem. Odigrani događaj time postaje dio gledateljeve realnosti, gledateljeva iskustva i razmatranja, kao i sjećanja. Postavlja se pitanje da li proces reenactmenta, trenutak kada realnost kreiramo iz naših sjećanja, prepričavajući je ili zamišljajući, možemo dovesti u vezu s noći. Nije li to jedna odlika noći, jedan proces koji se ponavlja takoreći svakonoćno? Naravno, reenactment se kao proces ne može vezivati isključivo za noć, ali ono što se možemo zapitati jest: da li se trenutak reenactmenta noću učestalije koristi i da li u sebi nosi drugačije intenzitete? Kao što je već rečeno, noć nerijetko započinjemo razgovorima s drugima. Ali to nije sve. Mi noću “razgovaramo“ i sa nama samima. Sami sa sobom i svojim sjećanjima često bivamo upravo u vrijeme kada tonemo u san, kada naše tijelo miruje, a naša se svijest prelijeva u stanje podsvjesnog. Noć i grad ulaze kroz prozore, vrata, zidove spavaće sobe, ispreplićući se sa šumovima sjećanja. Pri tome osluškujemo zvukove noći i naših misli. To je vrijeme kada se zapremljena sjećanja i doživljaji nanovo proigravaju, prevrću i prepliću, tvoreći nove interpretacije i stvarajući nove narative. 68

Iako društvene realnosti, koje su određene proizvodnim tokovima, obrazovnim i političkim sistemima, kao i tehnološkim ostvarenjima, imaju utjecaja ne samo na svakodnevnicu, nego i na noć i naše radnje noću, možemo tvrditi, da noćna projekcija koja obuhvata mnogostruke oblike tame i utihnutosti, ipak stvara šire prostore dekonstrukcije i fikcije. Kao primjer opisujem noćni susret s Bečom, tri sata poslije ponoći, srijeda. U to vrijeme, šetajući sporednim ulicama, Beč možemo doživjeti kao gotovo prazan, s vrlo rijetkim prolaznicima i ponekim automobilom. Pod svjetlošću uličnih rasvjeta grad se prikazuje u drugom licu. Ono što začuđuje jeste da čujemo sopstvene korake, zvuk kretanja tijela. U ulicama uokvirenim historicističkim fasadama, isprekidanim širokim prozorskim staklima, prošaranim krošnjama stabala, tijelo osjeća svoj ritam, bunilo kasnog časa. Ovdje se događa reenactment koji proizlazi iz trenutka usporedbe. U izmijenjenom okružju noćnog ambijenta bivamo iznenađeni, pri čemu nas nedostatak vreve potiče na istraživanje dojma i onog što nas okružuje. Između ostalog, mi uspoređujemo, evociramo sjećanje na dnevni ritam, vršimo reenactment doživljenog. Čini nam se da smo ušli u neki arhitektonski model, koji vrijedi sagledati, razmotrititi. Usporedba nam se čini kao neophodno sredstvo ovog poduhvata. Omogućuje nam da shvatimo proizvoljnost urbanog prostora, njegovu konstruiranost, dijapazon njegovih varijacija. Tek što to pomislimo, vidimo slučajnog prolaznika kako nam ide u susret. Susret nas zaokuplja. Pitamo se što stranac radi u ovo doba noći, osluškujemo njegove korake. Pogled nam leti na svjetlo koje obasjava prostor nečijeg stana, čujemo zvukove muzike, glasove slavljenika. Kako bi bilo pridružiti se? Ili pak krenuti za strancem i nastaviti osluškivati noć zajedno. Bernard Tschumi, arhitekt i teoretičar, predlaže da suprotno modernističkom razmišljanju o konceptu arhitekture kao afirmaciji 69

izvjesnosti u ujednačenoj utopiji, arhitekturu počnemo razmatrati kao kombinaciju prostora, događaja i pokreta (Tschumi, Six Concepts, excerpt from Architecture and Disjunction, 1994.). On događaj stavlja u vezu sa stanjem šoka, kao što to Walter Benjamin čini sa slikom. Međutim, da bi šok bio efektivan u našoj posredovanoj kulturi, našoj kulturi slika, mora kombinirati šok akcije sa šokom slike. U neku ruku bi se doživljaj noćnog ambijenta ulice u Beču doista mogao definisati kao svojevrsno stanje šoka, iznenađenje u prostoru, scenografija predstave, koja samo što nije počela, a čiji se scenarij odigrava u našim glavama. Slično iskustvo noći doživljavamo ne samo šetajući gradom, već i u spavaćim sobama. Ležeći u krevetu mi uplovljavamo u neke srodne svjetove. Osluškujemo grad, komšinicu koji hoda, priča, parkete koji pucketaju, vodu u cijevima. Uranjamo u štivo neke knjige ili pak gledamo film, seriju, Facebook priloge... U onim trenucima kada ugasimo svjetla naše misli počinju preplavljivati prostor. Prebiremo po događajima dana, opipavamo čežnje, razmišljamo o sutrašnjim susretima. Osluhujemo spavaću sobu, taj labirint nepreglednih zvukova. Zvukovna slika, kao i izgled spavaćih soba, rezultat je kako uređenja enterijera tako i urbanističkog promišljanja grada. Zvukovi grada tijekom noći dopiru do spavaćih soba, čiji se način uređenja, ali i način korištenja mijenjao kroz vrijeme. Spomenimo primjer bosanske orijentalne kuće, čije su sobe tijekom dana služile kao dnevni boravak, mjesto gdje se družilo, ručalo. Ti isti prostori noću bi se preobrazili u mjesta za spavanje. Na sećiju ili na pod ispod nje stavljao se dušek, koji je umotan u čaršav i prekriven dekom čekao na san. Dnevni bi koraci utihnuli, a soba bivala ispunjena noćnim zrakom i mirisom ulice. Kao svakodnevni ritual preoblikovanje prostora prethodilo bi spavanju. Nastajao je ambijent koji je ondje samo noću, kao sudionik podsvjesnog, 70

komešanja tijela i noćnih sjena. (Grabijan i Neidhardt, Architecture of Bosnia and the Way of Modernity, 1957.) Dolaskom industrijalizacije, kad stanovništvo prelazi iz ruralnih u urbane sredine, što rezultira oskudicom životnog prostora u gradovima, kreveti su bivali korišteni u neku ruku besprekidno. Kad u njima nisu spavali članovi porodice, koja je živjela u stanu, oni bi se iznajmljivali na nekoliko sati, tek toliko koliko je bilo potrebno da se čovjek odmori. Nakon toga su “spavači“ bili prinuđeni da napuštaju prostore i odlaze na ulice grada i u dubine tvorničkog zadaha. Industrijalizacija je dovela i do toga da mnogi više nisu posjedovali kuće i stanove. Ne samo da su unajmljivali sobe, već i krevete, kao površine za spavanje. Spavaća soba modernog poslijeratnog grada nalazila se u neboderu ili višekatnici. Ona je obećavala udaljenost od fabričkog dima, čistu posteljinu i mir. Svaka soba bila je nalik drugoj, a planirana je za odmor čovjeka. Tehnološki razvoj, ekonomski napredak i jačanje obrazovnog sistema težili su socijalnoj jednakosti koju je pratila individualna sloboda. I prostor i serijski proizveden namještaj, pristupačan “svakome“, bio je zamišljen kao vodič u dobar san i omogućavao je da brige dana ostavimo negdje drugdje. Današnje spavaće sobe, a ovdje navodim primjer Rijeke, nerijetko su svjedoci nekog drugog vremena. Primjerice, one s visokim stropovima potječu s kraja 19. stoljeća. Njih je teže ugrijati, a ako su uz to priključene na skupo centralno grijanje, već je tijekom ljeta potrebno ostavljati dinar sa strane. No i pored ove dnevne brige koja u međuvremenu prožima i noći, spavaća soba ostaje kutak bestežinskog stanja, kutak predaha. Tu preispitujemo nas same, naš odnos sa svakodnevnom “stvarnošću“, koju pretačemo, ubrizgujemo u mozaike naše podsvijesti. U aktualnom trenutku političke polarizacije, ratova, ekonomske kolonizacije, mnogi ne spavaju u “svojim“ spavaćim sobama. Ili su na putu, ili u prihvatilištima za izbjeglice, ili prosto 71

nemaju novca za stan. U Rijeci sam razgovarala sa saradnikom Uličnog fenjera, časopisa za beskućnike, koji mi je pričao o nelagodnoj situaciji spavanja po parkovima i na Žabici u septembru i oktobru. Hladno je, tijelo pati u takvim uslovima. Noge natiču. Ovi u bolnici mi kažu da ležim i odmaram se. Ali gdje? Razmišljam i o izbjeglicama iz Sirije, Afganistana, Libije i ostalih zemalja. Šatori po parkovima, zaposjednute klupe, privremeni smještaji... Trenuci kada spavaća soba nedostaje kao prostor refleksije. Ovi improvizovani settinzi možda dopuštaju momente predaha, ali uslovi su teški. Polarizovana politička klima, puna predrasuda i gnjeva, šalje poruke da je spavač-putnik nepoželjan gost, onaj koji remeti san savjesnog građanina i poreznog platiše.

Institucije treba graditi

foto: Tanja Kanazir

izvedba u bivšoj tvornici Rikard Benčić, 2015.

BADco. 74

Institucije treba graditi hibrid je žive izvedbe, filmskog seta i privremenog nastanjivanja prostora napuštenih tvornica ili nedovršenih javnih zgrada koji okuplja umjetnike, aktiviste i zagovarače novih institucionalnih kulturnih modela, potencijalne korisnike, filmske statiste i gledatelje tijekom jednodnevnog strukturiranog događaja; 8 sati rada, 8 sati obrazovanja i 8 sati spavanja – 24-satno kampiranje s javnim izvedbama, predavanjima, diskusijama i snimanjem filma. Zanima nas problem infrastrukture u vremenu krize, modeli organizacije i upravljanja institucijama, kao i odgovornost te otvorenost postojećih institucija. Želimo, iz umjetničke perspektive, analizirati i kritički sagledati situaciju u kojoj se institucije oslabljuju pod mjerama štednje, u kojoj se srozava odgovornost prema ugroženom kulturnom sektoru i u kojoj se dogodio značajan otklon fokusa unutar samih institucija – od interesa za proizvodnju prema interesu za prezentiranje. Namjeravamo zato otvoriti raspravu o ispostavljanju potreba i materijalnih zahtjeva prema infrastrukturi, o specifičnostima lokalnih uvjetovanja, o novim modelima uvezivanja socijalnih i kulturnih aktivnosti, participativnom odlučivanju i potencijalnim prostorima za institucionalizaciju suvremenih praksi.

Koprodukcija: Drugo more Rijeka, Kava – film production. Projekt je bio dio 15. međunarodne izložbe arhitekture / Venecijanskog bijenala 2016. zajedno s radom to trebamo – to radimo, koji aktualizira sadržajnu rekonstrukciju triju građevina, Pogona Jedinstvo u Zagrebu, H-zgrade kompleksa Rikard Benčić kao budućeg doma Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i Doma mladih u Splitu. 75

Plavi Jahač

ljubaznošću Instituta Tomislav Gotovac, Zore i Sarah Gotovac, Darka Šimičića

tekst objavljen u časopisu Film br. 10-11, Zagreb, 1978.

Tomislav Gotovac 78

RIJEKA:

prijevod, lektura

TIHI SUGOVORNICI

Lidija Toman

lokacija

grafičko oblikovanje

Rikard Benčić, listopad 2016.

Marino Krstačić-Furić & Ana Tomić

voditelji radionice Brandon LaBelle & Anamarija Batista

tisak Kerschoffset, Zagreb

sudionici radionice Antonia Dika, Kora Girin, Nika Krajnović,

naklada

Sarah Lauß, Nadija Mustapić,

300

Ksenija Orelj, Nika Rukavina, Nataša Šuković, Lidija Toman,

broj kataloga

Romina Tominić

358

dodatni prilozi

podržano

BADco., Bojan Đorđev, Igor Eškinja,

Ministarstvo kulture RH

Tomislav Gotovac, Pejac

Austrijski kulturni forum

izdavač

Rezidencija Brandona LaBellea

Muzej moderne i suvremene

i Anamarije Batiste ostvarena je

umjetnosti, Rijeka

u organizaciji MMSU-a, u sklopu Rezidencijalnog programa Kamov.

za izdavača Slaven Tolj urednice

CIP zapis dostupan u računalnom

Anamarija Batista

katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka

Ksenija Orelj

pod brojem 131105051.

koordinacija programa

ISBN 978-953-8107-08-5

Ksenija Orelj Nataša Šuković dokumentacija Diana Zrilić odnosi s javnošću Ivo Matulić

Prisluškivanje | bakropis, papir, 345 x 275 mm, 1912. MMSU-441

Miroslav Kraljević

MMSU-441 Overhear | etching, paper, 345 x 275 mm, 1912

Orpheus Will Not Descend Among Them | analogue photograph, baryta paper 297 x 397 mm, about 1980, MMSU-3516

Ante Brkan

297 x 397 mm, oko 1980., MMSU-3516 Među njih Orfej neće stići | analogna fotografija, baritni papir

silent collocutors