Bjelina primorskoga krša, kućice sa škurama i crvenim krovićima, vedute Rijeke, plavo more, pjenasti valovi, drvene barke i prekooceanski brodovi s njegovih likovnih radova kao da su Voju Radoičića otisnuli u nove krajeve i otkrivanje novih horizonata, krajolika i ljudi. Zapisi uspomena iz života umjetnika nalik su živopisnim razglednicama koje pred čitatelja stižu iz raznih dijelova svijeta u kojima je umjetnik živio, radio i putovao, svjedočeći o ljudima i događajima koji su u tkanju života ostavili poseban dojam na njega. Možda i ne sluteći, Radoičić piscem postaje kada slikajući započinje novu igru, pridružujući boji riječ. Čini se kao da su se misli zabilježene na likovnim radovima pretočile u zapise o životu. Promatrajući Vojine slike gledamo svijet kakvim ga on vidi, a čitajući njegove priče otkrivamo njegov ritam života i njegovu umjetnost življenja. Čitatelj se na neposredan način susreće s umjetnikovim životom. Kao u nekoj konobi, uz vino i briškulu sa starim znancem, pitur i pisac Radoičić pripovijeda svakodnevne (ne)zgode koje životu daju poseban čar i boju, kao što Rijeci daje miris luke i nauljene užadi. Pomalo rustikalni, dječje nespretni i razigrani stil slikanja prožeo je i njegov način pisanja. Vedrina i svježina duha, koja na njegovim radovima isijava iz šarenih i jarkih boja, ne napušta ga ni u njegovim zapisima. Ugođaj bliskosti s čitateljem postiže ležernošću pripovijedanja – kolebanjem između domaćeg ča i žargona te dosjetkama koje nerijetko potiču na smijeh. I teško je čovjeku kojega ne zanima lijepa umjetnost zamisliti da je naš pitur pravi kozmopolit. Pa ni sam umjetnik kao da ne može povjerovati u to pišući o sebi u 3. licu jednine dok u Londonu traži novu adresu ili na njemačkoj televiziji sluša kako netko izgovara njegovo prezime – kao da se sve to događa nekome drugom. Priče su natopljene Vojinim osebujnim karakterom i temperamentom, toplinom i gotovo dječjim čuđenjem i radoznalošću prema životu, iz njih izvire spontanost i neopterećenost. Sve se čini lakim kada dolazi iz kista i pera Voje Radoičića, a opet posebnim i neponovljivim. U tome i jest draž njegova stvaranja, ali i umijeća življenja. Iako imaju i poneku manu, priče osvajaju jednostavnošću i iskrenošću. Njihova je vrijednost upravo u običnosti. U njima kao da ima mjesta za svakoga, i one jesu za svakoga. Bez mnogo velikih i teških riječi Vojine priče umiju nasmijati, ali i opomenuti da je ljepota i radost, ljudskost i skromnost u sitnicama. S posljednjim pročitanim retkom započinje buđenje i tada čovjek shvaća koliko je Vojin ritam života nedokučiv, koliko sanjivo i nestvarno djeluje ne samo čitatelju, nego i samome umjetniku – pomalo umornom od putovanja i lutanja, srce mu zaigra kada u njujorškome parku začuje čakavsku riječ; osjetivši prigušenu nostalgiju za rodnim krajem, postaje svjestan da kuću može imati bilo gdje, a da je dom podno Učke gdje su boje najjasnije, kontrasti najsnažniji, a pogled s Trsata na more i zalazak sunca najupečatljiviji. Tina Fabijančić
zvuk makine ili nekih pomoćnih strojeva uvijek je glazba koja te podsjeća na more i profesiju koju si izabrao. Dugo već nisam bio ni na kakvomu dužem putovanju (uvijek izostavljam putničke brodove), međutim taj zvuk i brujanje makina prati me od vremena do vremena i vjerojatno mi se uvuče i u poneki san. Budući da sam zadnje vrijeme puno radio, red vožnje mi se poremetio pa bih nakon popodnevnog odmora počeo raditi i sve bi se protegnulo do nekakvih 5 sati ujutro. Ustanovio sam da me zvuk vlakova koji prolaze u neposrednoj blizini, osobito kad se s punim kontejnerima penju uzbrdo prema Dragi, podsjeća na brod. Tek negdje na kraju, kada se vlak približi kakvom zavoju, lokomotiva zafućka i moj san o brodu nestane.
iako je kao i svi mi zav rš šaha (!), sv e mu je ost io Pomorsku školu, o alo bilo gole sim pingića tu blond ne m tabu i te i počešljanu šk o glav je ulazilo u otvoriti kak av restoran u. Naravno, prva mu je ideja bila ig bio ni na n ebu ni na z ostionicu. Kako sam u to vrijem emlji, ne z i koja mi je e najući na k Du oji bi faks gov prijedlo brovkinja tada bila d išao raga, prihv g da mu u Ik atio sam n i uredim ta Trebalo je jej, već tada, urediti tri “V p ro ojotov” kut. storije. Dio nije bio pro blematičan u kojem je jer je Saša d šank uopće ro. Ja sam n rpio od nek arisao dvije o , g a z a mene tad slike s jedn nešto staa, a bome i om duboko sada, golem m ramom, U drugoj je e pa je prost prostoriji b or izgledao io neki kvaz glavni štos OK. i klasičan n bila crazy b amještaj pa onagracija, viđena za b je naravno ob ilo kakvo p o je ra na i nepred n prostoriju je kad je m uhe udese. iz škvera n Za treću sa a Kantridi su služile k m dobio neko ao navoz za liko g barke i trab ugrađeno o akule. Bit će reda koje d pamtivije ka jer su sv da je to bil ulja i takvo e bil o ga nekog v raga. Od to e izjedene od crva, so starinskih li g , a sam napra polica na k ojim vio nekolik ke rađene o još na nekak a su bili vrčevi, stare obiteljske sl vu kartonci bio Caproz inu io, Fiume, Piazza Deak (sjećam se, fotograf još nešto da je ). Sad je treb bi sve to do alo napravit bilo štih star kredom nac i ine pa sam rtao kamin lijepo na zid , pozvao zid menja, što u ar smo e i od različi to crkava, izgra ga skupili i pokrali p okraj nekak g smo kadili kamin, vih srušenih u kojem, n jer će to bit aravno, neće i alla vatra gorjeti vatra u kazalištu naravno nij . Gleda to m e sh aestro, gled da je to sam vatio da nema vatre i a, da neće bit o falši kam i ni dima, v in s izgore onalnim ob e ć n im lici panjem i n eproporcitakvo nešto ma, i kaže: “Dragi šjo r, ja nisam napravim a š će judi reć tako nem d zamite te ka a da san spre mik man za Rab se to završil e, zamešajte meltu i del . V i o, a kako je ajte sami!” Doista, tak vlasnik te k kakvim zak o uće, prema onima – “a tad ko imaš kuću srušio je sv , vrati stan” ašnjim nee što sam n – vratio stan apravio, a o kom ramom ne dv , dobro su m u došle za m ije velike slike s dubo tko zna kak e lt u da se izra av bih uspje vna zid. A h doživio s tim slikam a!
trebalo je iskrcati nekih dvadeset tona tereta te partiti odmah za Trst – Rijeku i dalje. Prvi put u Veneciji, gužva, tisuće ljudi, poseban štimung, a još kad su nam rekli da radnici imaju šopero i da će se eventualno teret iskrcati sutra, mi otišli u život. S mosta Rialto pokušali smo neku mačku baciti u gondolu, ali nije nam uspjelo. Na početku te ulice nalazila se mala galerija s nekim slikama koje su bile na sličnoj valnoj dužini s mojim radovima. Budući da je tamo sve otvoreno do duboko u noć, uđem u galeriju i pitam šinjoru, koja je tamo sjedila, je li možda zainteresirana da vidi jedan fini izbor slika. Ona mi usput ispriča čitavu štoriju – kako joj je muž umro i kako ona, koja je cijeli život samo kuhala, sada mora imati posla s tim čudnim umjetnicima. “Ako imate kakvu fotku, i ako ste sutra tu, donesite pa ćemo vidjeti.” Naravno ni sutra se nije radilo pa sam već prijepodne otišao kod šinjore i pokazao joj fotke. “Non ce problema, donesite slike, ja ću tiskati pozivnice, 35 posto meni, ostatak vama ako se nešto proda.” Započela je suradnja. Slike sam nekako prošvercao preko granice i nakon desetak dana, zovnem je na telefon i pitam ima li zainteresiranih za takvu umjetnost. Kaže: “Un certo pitore, mi pare tedesco, ho contrato dvije najveće slike i ostavio vam je neku knjigu.” Kad sam se za dva tjedna vratio, prodano je bilo još nekoliko slika, a knjiga je bila od Hundertwassera i to je, recimo, bio naš prvi susret. Neke sam njegove radove vidio u Londonu i jako su mi se svidjeli. Znam da je svjetska marka, ali da će njega zainteresirati Radoičić – nisam ni sanjao. U posveti knjizi, to jest monografiji, napisao je nekoliko telefonskih brojeva i poziv: “Kad sljedeći put budete u Veneciji, dođite na Giudetu da se upoznamo.” Da se ne hvalim, te dvije moje velike slike bile su jedine slike nekog slikara koje je Hundertwasser imao na zidu, i tako je započelo naše poznanstvo, prijateljevanje i zajednički rad na puno stvari.
U New Yorku kažu da je to indijanska jesen i iako je poodmaklo vrijeme, moglo se još gotovo u košulji šetati. Htio sam iskoristiti neradni dan bez obveza pa sam, kao prvo, prošetao do 42. ulice gdje se nalazi velika pošta koja tamo čak i radi. Poslije sam kao gušterica sjeo na klupu da napravim koju skicu. Tu i tamo netko bi prošao, ni promet nije bogzna kakav, a ja bilježim nekakvo čudno zdanje s kašunom na krovu. Objasnili su mi poslije da je to zapravo crpka za vodu, ali nije štos u tome. Dolazi neka grupa ljudi, njih pet-šest, i kako su mi se približavali i prilično glasno govorili, učinilo mi se da je melodika jezika nekako drukčija. Bijeli jesu, Portorikanci ili Kubanci nisu, a kad su stigli sasvim blizu, do uha mi dođe riječ koja mi je jako zvučala na naš domaći ča. Zaustavilo se društvo i sad se ne mogu odlučiti kamo će – lijevo ili desno, a jedna ženskica, kada me ugledala na toj klupi, rekla je društvu: “Ljudi, ča nije ovo onaj naš pitur ča riše barke i more?”
sedamdeset i neke godine Zlatu su poslali u London na specijalizaciju i upoznavanje s pomorskim trgovanjem. Pokupili smo se, sjeli u auto i krenuli. Nitko od nas još nije dotad bio u Londonu. Znam da se vozi lijevom stranom, a tvrtka je rezervirala stan za nas jer smo željeli korisno provesti ljeto u Londonu. Vlasta i Jasna pohađale su tečaj engleskog, a ja sam pokušavao plasirati svoje slike. Putovanje je trajalo beskonačno dugo. U Doveru smo prešli ferriyem preko Kanala, prešaltao sam se na lijevu stranu u najmanju ruku kao da sam se rodio u Cambridgu. Imao sam jednu pretpotopnu kartu Londona tako da sam otprilike znao na koju stranu grada trebam ići. Najbliža točka bio je veliki prostor (sjeverni London) Rigenst Parka. Ne pitajući nikoga ništa, odjedanput smo stigli do toga golemog parka i znali smo da je tu negdje naša ulica. Po karti je trebalo voziti još stotinjak metara i onda skrenuti desno u Ulicu Gloster Cressent. Zaustavio sam se i rekao Zlati: “Pogledaj naziv ulice s ovim krasnim kućicama i vrtovima.” Hitro se vratila natrag i rekla: “To je to. Zamisli na broju 29 stanuju neki Radoičići.”
bome ne znam kako sam došao do toga da svoje skromne radove izlažem u crkvi u kojoj su se redovito održavale izložbe “novih” snaga iliti novootkrivenih talenata. To je bila neka četvrta ili peta moja londonska izložba i u svoj evidentiri zapisao sam godinu, mjesto i galeriju. Koliko se sjećam, čak je i neki rad bio oplemenjen s nekoliko funti. Pri pisanju i izlaganju sljedećih izložbi, tu i tamo bih spomenuo to mjesto, ali nisam smatrao to tako važnim. Cilj mi je bio pokušati izlagati u nekom reprezentativnom prostoru ili pronaći kakva nadobudnog menadžera koji bi u meni otkrio dovoljno potencijala da jednog Jugovića plasira u njihovoj sredini. Prošlo je više godina, i neki dan čitajući Vjesnik vidim raspisao se netko o jednomu našem talentiranom slikaru koji je imao čast i uspio u velikom Londonu izlagati u tom vrlo cijenjenom i poznatom prostoru. Nikada se nisam sjetio uzdizati ta svoja londonska izlaganja na nekakav pijedestal, a još manje sam mislio da će netko od naših kunsthistoričara zabilježiti to izlaganje. Svijet se mijenja, očito, ljudi bi rekli – ovaj V. R. neki je čudan samozatajni tip kojemu je glavno da pituraje i pituraje. A u sadašnjem vremenu treba biti pametan i barem pedeset puta spomenuti nešto tako kako bi se znalo što radim i na kakvim se velikim mjestima pojavljujem.
mislim da je rekl nazove u atelje ne a da se zove Ann ki cvrkutavi glas erl i da je, danas gradonačelnika. ić, bi se tako reklo, Glatko, izravno gl pi asnogovornica tanje: “Herr Rado vam priredimo re ičić, jeste li možda prezentativnu iz ložbu?” Kako, za zainteresirani da godine dana bio što i otkuda, osim u Beču i preko Ba št o sam već više od siliscka imao ne ma koji su bili pj koliko kontakat esnici, novinari a s m i kazališni ljudi, ni ojim prijateljida su se obratili sam znao. Bilo m meni jer je u to i je čudno kako vrijeme moj glav twasser landrao to ni zaštitnik i ve negdje po Tasm liki prijatelj Hun aniji i Novom Ze (tadašnje) nisam derlandu, a od naši očekivao nikakv h ljudi ili diplom u pomoć, a još m tko nema bogatu acije anje da bi se netk biografiju i odgo o zauzeo za neko va rajuće karakteris kratkog vremen ga tike. Prihvatio sa a moja veza, gosp m poziv i nakon ođa Annerl, obav čelnik sutra oček ijestila me da m uje u neko vrije e bečki gradoname na razgovoru Gratz kojega valjd i, kako reče, ugod a nisam dvaput no m ćaskanju. Dr. vi dio ni na televizi kad me čovjek zo ji, a kamoli osob ve! Pojavio sam no se u određeno vr upoznao! Ali Naravno, njemu ijeme i započeo je bilo više nego ugodan razgovor drago što sam ja bljavao bečku m . , kad sam s njim elodiku njemačko razgovarao, upot g jezika. Zaključi organizira ta izlo re o sam da je neko žba koju financi m doista stalo da ra grad Beč i Min u vjerojatno najlj se istarstvo financi epšem i najviše ja, i da će se održ čuvanom jugend (Oesterreische Po ati stil zdanju Otta st Sparkasse). Ia W agnera – oepk-u ko bilo je to prvi pu sam do tada imao t da mi takva in već puno samos stitucija priređuj talnih izložbi, od postavljanja e izložbe. Organ mnogobrojnih pl iz at or ak je sve učinio – ata po podzemno jesti na televiziji j i nadzemnoj te do čitavog niza pr po om cesti, obaviih, odnijeli, post idžbenih djelatno avili i, kao zucker sti. Izabrali su sl kommt zu letz, pi ike, opremili “Poznajete puno tali me tko će m uglednih ljudi iz i otvoriti izložb kulture. Želite li dati naš popis, a u. nekoga svog prija vi izaberite.” Na te lja po ili ćemo vam mi pi su je prvi bio pr H. Waldheim, pa edsjednik Republ predsjednik Vla ike Austrije, tada de, pa ministar Odlučio sam se ovaj i onaj i, nara za predsjednika vn o, V la gradonačelnik. de Dalekog istoka pa , međutim g. Kr ajsky se tu večer je postojala mog vr uć aćao s puta iz nost da ne stigne gradonačelnika na vrijeme. Zato i ministricu kult ur sa m predložio e. da su iz Vlade ne Poslije, kada sam dostajali jedan ili gledao fotke, us ta dv novio sam a ministra, a pred nakon leta od de sjednik Vlade g. setak sati, ravno Krajsky mi je, s aerodroma doša o stisnuti ruku. Hvala vam!
“Čuj, došla je Rosemarie, hoće tebe. Budući da u galeriji imam samo dva tvoja rada, poslat ću ti je, samo reci kada, pa ti s njom dalje parlamentiraj.” Sutradan se pojavi Rosemarie, Amerikanka koju nisam poznavao, ženskica u svakom slučaju prilično starija od mene, a crazy obučena po japanskoj modi s natikačama – mislim, ljubav na prvi pogled. Kad sam još izvukao te sliketine i ono što sam u ateljeu radio, rekla je: “Ti si sad stalno u Beču, a ja stalno putujem za Placidom Domingom i slušam sve njegove predstave, ali rezervirat ću si svake godine jedan termin da se zaletim do tebe.” Gostoljubiv Radoičić pita je što će popiti; pića je bilo dosta, ali ona kaže: “Najradije bih tursku kavu, to nisam nikad probala” (među nama rečeno, do tada nikad nisam kuhao kavu). Odem do telefona, nazovem Zlatu koja je bila u uredu i pitam je, naravno na hrvatskom, kako se kuha turska kava. Ona mi objasni, ja sam u džezvi to zgrijao i napravio neku zmazanu vodu, a Amerikanka, iako ne zna ni riječi hrvatskog, kaže: “Yes, I see, you have some problem with the coffee!” Bilo mi je to simpatično i rekao sam da ću joj, kad prvi put dođem u Ameriku, donijeti džezvu i našu kavu koja je malo drukčija od američke pa ćemo je skuhati. Doista, nekoliko mjeseci poslije otišao sam u New York, kuhali smo tursku kavu, a Rosemarie mi je pokazala svih 5–6 ili ne znam koliko njezinih kuća s ekskluzivnim japanskim krpicama. Reklo bi se – život je lijep ako se nađu ljudi koji se razumiju. Nikad nisam uspio odgonetnuti koliko Rosemarie barem približno ima godina. Ne volim ljude istraživati kao policajac, ali još nekoliko puta smo se sreli, što u Beču, što po Europama, i nakon nekoliko godina jedno pismo koje sam joj poslao, vratilo se neuručeno. Što joj se točno dogodilo, ne znam. Draga osoba otišla je iz moga života, a njezin brat koji je skupljao moje slike iz Australije, očito me nije htio ražalostiti istinom.
vodi je jedan zanimljiv čovjek koji mi je rekao da mu se javiš čim dođeš u Beč jer mu je ono što je vidio na fotkama OK.” Ljepše mjesto nije moglo biti izabrano, po mom sudu, najstariji dio Beča. Odmah iza galerije nalazi se golemi trg (naravno bez auta). Koliko se sjećam, jedna od tih zgrada je Akademija primijenjenih umjetnosti. Zlata je, doista, kako bi se reklo, pogodila pravo mjesto. Kažu da je oko 1400. godine u prostorijama galerije bila kovačnica, i to je zapravo muzej. Uglavnom, galeriju je vodio Lingens i odmah mi je predložio da priredimo izložbu. Kako sam u to vrijeme bio već gotovo pravi Bečanin, svi su motivi bili bečki, s time što se uvijek na horizontu vidjelo more. Organizirao je tu izložbu, a očito je imao velik krug poznanika i klijentele, a ja sam mu sâm dao valjda stotinjak adresa. Uglavnom, rezultat je bio eins A. Prodalo se dosta radova, upoznao sam puno ljudi i prihvatili su me kao nekakva starog prijatelja s kojim su svi dobri i s kojim se slažu (uobičajeni je biffe u Basilisku bio crni kruh namazan mašću od pečenja i Gruene Veltrine). Počela je suradnja i dobro smo se slagali, a ja sam napravio štos dogovorivši se s njim da se novac od svega što se plasira dijeli fifty-fifty, ali on dobiva polovicu i za ono što ja eventualno prodam izvan galerije. Radili smo tako skupa šest-sedam godina (poslije je on zatvorio galeriju, a njegov kompanjon pretvorio prostor u antikvarijat, no to nije važno). Lingens je bio gotovo svaki dan u galeriji, a ja bih negdje oko 11 sati došao na čašu vina. Bilo je svakakvih štosova, a počeli su već na prvoj izložbi. Budući da su uspjeh i plasman slika bili neočekivani čak i za Beč, on je, a da to nisam znao, u povodu mog rođendana, predložio da napravimo finissage, s time da je posjet publike opet bio velik. U jednom je trenutku došla grupa Kozaka, onako u odorama (oni su u susjednoj kući imali prostorije gdje su vježbali) i meni su u čast – za rođendan i uspješan početak u Beču – otpjevali pet pjesama, uključujući i Sretan rođendan na hrvatskom jeziku.
zvali organizatori iz Slavonskog Broda, kažu mi kako bi jako željeli da dođem na njihovu akvarelističku koloniju. Iako baš nisam zaljubljen u te vodene likovne športove, ipak odlučim – idemo probati. Objašnjenje je bilo: “Tebe trebamo jer ćeš ti napraviti nešto otkačeno i takve stvari kakve mi u fundusu uopće nemamo.” Bilo je to još ono doba bratstva i jedinstva, pa je nas dvadesetak bilo iz svih dijelova Juge. Život nam je poljepšao dolazak Jadranke Stojaković koja se nakon Akademije posvetila uglavnom pjevanju i bila vrlo popularna sa svojim pjesmama. Ustanovili smo, to je naravno bila šala, da se ona voli voziti sa mnom u autu jer ima oči plave gotovo kao moj tadašnji bečki karavan. Moram reći da je bilo vrlo zabavno, putovali smo, što Slavonijom, što Posavinom, u svakoj školi su nam priredili jelo od kulena nadalje, a na drugoj strani fiš (ne znam kako se zove, izgleda kao naš brancin, samo je puno veći i ugojen, ali je vrlo ukusan na gradelama). Jedan dan u tjednu je u Slavonskom Brodu nešto kao sajam, placa puna svega, a kako je bila sezona trešanja, nisi znao koje bi jeo – kakvih je sve bilo na izbor. Osim trešanja, dao sam Jadranki i velik buket cvijeća (kažu da se to cvijeće zove božur), a ona je navečer prebirala po gitari i dva tri puta spomenula: “Ova pjesma ide Voji”, a to je tada bio njezin hit – Ima jedna tajna veza. Sutradan, na odlasku, čekala me na recepciji velika bušta i fotografija na kojoj se vidi kako jedno drugo hranimo trešnjama, a otraga je pisalo: “Ima jedna tajna veza”. Vrativši se doma, pokazao sam Zlati sve te skice što sam ih izradio, a među ostalim i tu fotografiju – i dobio za tu tajnu vezu lavadu. Čak su joj i Vlasta i Jasna morale objašnjavati da se pjesma stvarno zove Ima jedna tajna veza. Jadranka je obećala jedanput navratiti do Beča, međutim u to sam vrijeme već bio u nekom điru, a ona se pokupila i otišla u Japan pjevati i risati. Neki dan, na televiziji, vrtim kanale i na Sarajevu ili ne znam kojem kanalu iz Bosne pjevaju jedna postarija gospođa i neki kosooki tip, naravno, pjesmu Ima jedna tajna veza. Bila je to Jadranka.
moj najbolji nekadašnji galerist, veliki organizator i dragi prijatelj, utanačio mi je sudjelovanje na nekoj grupnoj izložbi poznatih faca. Bilo je tu zbilja poznatih osoba jer je bio uključen i Klee, Picasso i još znatan broj svjetski poznatih umjetnika, pa kako su autori u katalogu prikazani abecednim redom, ja sam se nekako našao iza Picassa. Bio sam jako ponosan jer, ako ništa drugo, mogao sam kazati: “Dragi drugovi, vidite u kakvom se ja društvu krećem.” Koliko se sjećam, već sam tada počeo raditi svoje drvene objekte, i znam da sam na nekakvu veliku ribu napisao pametnu njemačku rečenicu. Neki dan sam, vrteći satelitsku televiziju, naletio pod brojem 7 (jer sam tražio da mi tako slože programe: prvo Oestereich 1, pa dva, pa tri, pa nekakve njemačke stanice koje uglavnom imaju klasičan program, a nemaju uopće vijesti, a kad se govori, to su obično nekakvi kazališni komadi, pa sam čak naletio na neke za koje sam i ja radio) na razgovor s postarijom gospođom, opernom pjevačicom, vjerojatno jako poznatom, koja je govoreći o svojim ulogama, o Placidu Domingu, Pavarottiju i drugim partnerima, među ostalim rekla da ima dva Moneta, tri Chagalla, pa nekoga još, a kako su snimali tu velebnu vilu na Lago di Gardi, na vidnome mjestu, kad se gleda kroz prostor na jezero pinči se jedan moj veli zubatac. Reporter je svašta zapitkivao pa sam došao na red i ja sa zubatcem, a ona je rekla: “To vam je jadan dragi Čičičić!”
jednom davno, bio preplaćen na časopis Art Review u kojem sam tražio galerije ili slike koje su imale nekakve sličnosti s mojim radovima. Našao sam adresu galerije Seen i otišao tamo. Vodio ju je jedan zgodan dečko. Pokazao sam mu fotke svojih slika koje su ga odmah zainteresirale. Tamo sam prvi put vidio Hundertwasserove originale. Kada sam mu, nakon nekoliko mjeseci, donio jedan svoj veliki londonski uradak, a to je bio kantun ulice u kojoj je bila galerija, naravno s mojim engleskim primjedbama, rekao je: “Poslovi mi baš ne idu bogzna kako. Ako kupim tu sliku, zadržat ću je za sebe, žao bi mi bilo prodati je.” Uzeo je jedan coin, pismo ili glava, pa bacio. “Ako padne glava, sliku kupujem, a ako padne pismo, ne kupujem.” Budući da me Elizabeta izdala, na pod je pao broj – i slika je ostala kod mene. Šteta jer mi se galerija doista sviđala, ali ne može sve ići lišo. S prvom pošiljkom, ujedno probom kako bi mi išlo u Australiji, otišla je i slika galerije Seen. I prodana je na otvorenju skupa s ostalim eksponatima. Tako je počela dugogodišnja veza s Nicky i mogućnost da vidim klokane uživo, da se skijam u Australiji (ne biste vjerovali, ali na snijegu). A ono u moru, surfanje, bilo mi je malo brrr! jer su posvuda bile postavljene ploče s natpisom: “Ne udaljavaj se daleko od obale, viđeno je više morskih pasa.”
ne javlja mi se moj bratić Vlado, budeći me svojom glazbom oko 8 sati. Kako se on, nakon svih svojih peripetija i karambola, reklo bi se gotovo preselio u Innsbruck, tamo je predavao na Konzervatoriju i vodio gradski simfonijski orkestar. Vrijeme je prošlo, došla je i mirovina, od vremena do vremena skoči do Salzburga, ali kako Jagode više nema, nekako mu je ljepše i ne tako tužno u Tirolu. Uvijek me iznenadi onim: “Guten Morgen” i odmah zasvira u – kako smo mi to posredstvom rođaka češke linije govorili – housle. Onda nam, sebi iz zadovoljstva i svima nama bratićima dižući energiju, odsvira neku lijepu stvar. Kako se nije javljao, a ja bih očito uvijek telefonirao u vrijeme kada bi on otišao u Billu ili Spar, nije mi preostalo drugo nego pokušati doznati nešto o njemu preko Dijane (Ranko je u tom pogledu neupotrebljiv jer u svome drugom ili trećemu mandatu direktora Bečkog konzervatorija laufa po svijetu i vjerojatno animira talentirane Kineze ili njujorške Židove da dođu u Beč studirati na Konzervatorij). Konačno sam ipak ulovio Dijanu koja mi je objasnila da je Vlado ustanovio kako mu je dosta solo-kuhanja i od vremena do vremena posjećivanja Kunigunde, pa se lijepo preselio kod nje. Ostali smo uskraćeni od jutarnjeg koncerta jer je životna pratilja naučila svirati flautu i sada njih dvoje koncertiraju sami za sebe (morat ću ga prisiliti, ako je barem malo tehnički bolji od mene, da mi nekog Schuberta, Mozarta i još neke okrene na neki CD).
a kako sam svoje slike, na više od 170 samostalnih izložbi, izlagao na raznim stranama, našla se i ona da doma u Rijeci priredim tematsku izložbu u javnom zahodu na Delti kod parkirališta. Naravno, odlučujući faktori nisu mi to dopustili jer iako moje besede ljude vesele i sve pročitaju što sam napisao, nije u redu praviti šou u kondotu.
kako me muče neki problemi sa srcem, moja draga doktorica (kardiologica) kaže mi: “Bilo bi dobro da vidimo što će nam holter reći. Ali nemoj se taj dan kad imaš holter samo izležavati doma, nego normalno radi ono što inače radiš svaki dan, tako da dobijemo pravo stanje rada srca.” — “Imam jedan prijedlog. Kažu da se naročito ovako postariji ljudi jako uzbude kad počnu pod stare dane crtati aktove. Ja ću si taj dan, kad budem nosio holter, organizirati da mi dođu dvije ‘tete’ pa da probam kako to ide u – ne grupnom seksu, nego u grupnom risanju. Dogovoreno?” Međutim, jedna od njih mi je zadnji čas javila da zbog tehničkih razloga nije za prezentaciju akta, pa mi je preostalo jedino da napravim i radim na jednom aktu. Dobri ili loši crteži, to nije važno, međutim kad se materijal s holtera iščitavao, u to vrijeme nije zabilježeno da se pacijent Radoičić posebno uzbudio i da mu je srce nenormalno radilo. Tko zna kakav bi bio nalaz da su dvije pozirale!
Tako me pitaju, oni još živi, moji prijatelji. Počelo je još prošlog stoljeća, dvadesetih godina. Prvu mladost proživio sam u Budvi. Bivalo je tada tamo petsto do šesto, vjerojatno ne puno više, starosjedilaca. Ljeti je, naravno, bilo puno ljudi koji su tu otkrili pravo blago – prekrasne plaže, krasnu klimu, bistro more, valove – neki put mirne poput ulja, drugi se put u svome žestokom naletu zalete do fortice. Pred Božić tete su na rivi na bitvama tukle namočene bakalare da se smekšaju. Bili su tamo i zgodna poštarica Cica, don Ante, pop Đuro, ljekarnik Lakić, barba u mirovini – kapetan Mirko, dva-tri butigera, jedna kavana sa stolom za bilijar i, da ne zaboravim, nekoliko starih noštroma, a na prozoru betula kisele lukovice i kukumari. Zimi su igrali karte, a ljeti nikoga nije bilo vidjeti jer bi škicavali Čehinje, Slovenke, a pred rat su počele dolaziti i Švabice. Izgradio se samo izvan zidina velebni hotel Avala. Pričali su uvijek štorije kako je bilo u Anversi, kako u Nevjorku, a puno starih imalo je penzije od rada na Sueskom kanalu. Mulac? Što bih trebao misliti, zna se: finiti nautiku i navigavat! Ali budući da su mi ugradili neke gene kako bih bio
sličan tati koji je sa svakog putovanja donio nešto što je oslikao… storija se nastavila. Neke sam godine već bio velik i imao čak za fešte mornarsku monduru s dugačkim hlačama. Došli smo u Kotor u Dobrotu, u kuću pokraj Nautike. Stvar je bila zaključena. Popušio sam s devet godina prvi španjolet i odlučio: nautika i slikanje! Tako sam 1945. nekim prvim vlakom iz Zagreba došao u Rijeku i tu započeo priču. Upisao sam se na Pomorski tehnikum (tako se onda zvala Nautika), ali se tada nisam ukrcao jer je došlo do nekakvih “tehnoloških” promjena u pomorskom sustavu pa smo svi, kao stipendisti Ministarstva pomorstva, dobili na kraju različita mjesta i dužnosti. Uspio sam ipak napraviti nekoliko dužih i kraćih vijađa, završio sam Višu pomorsku školu i otišao u Zagreb na Ekonomiju gdje sam trebao položiti samo neke razlike, druge su nam ispite priznali. Naravno, bio sam loš student, više sam risao i živio od karikatura. Pokušao sam na Akademiji, ali sam imao pegulu jer smo se te godine trojica pojavili s istom pomorskom školom. Zaključak je rektorata bio da pomorci ostanu tamo gdje im je mjesto i puste ove druge da se muče s portretima i aktovima. Dvije kuće
dalje od mjesta stanovanja (Nazorova ulica) nalazila se majstorska škola Krste Hegedušića. Preko neke svoje simpatije Dubrovkinje upoznao sam se s majstorom. Vidjevši moje radove, uzviknuo je: “Koga vraga studirate ekonomiju, od sljedećeg ste semestra kod mene!” Preko ljetnih ferija otišao sam u Italiju na studentsku izmjenu i narisao nekih dvjestotinjak, ako ne i više, kojekakvih crteža: od sjevera do Sicilije. Sa zakašnjenjem od dva mjeseca došao sam kod Krste s hrpom tih radova. Listao je i listao i odjedanput mi rekao: “A kaj će vam ‘to’?” Nisam shvatio na što je mislio, a on je nastavio: “Mladiću, vi ste ih sve prešli. Ovdje bih vas pretvorio u jednoga malog Hegedušića, a ovako ste već svoj.” I vratio sam se u Rijeku. Zato još rišem i pituram, pilim i bavim se svime i svačime što je povezano s artom, a zahvaljujući životu u Beču naveliko sam se ogledao i u scenografiji, dječjoj literaturi, u interijerima i eksterijerima, pa u nekim ozbiljnim tekstovima. A kada mi je bilo najteže, i kada je preminula moja Zlata, da nije bilo toga moga arta, vjerojatno se nikada ne bih uspio izvući i doživjeti da i dalje mogu ure i ure delati. Hvala.
Sjećanje na Kleea 1964., tempera na platnu 30 x 28 cm
Kiša pada, pa prestane 1969., kombinirana tehnika na šperploči 33 x 38 cm
Alstadt u D. 1959., kombinirana tehnika na papiru 48 x 59 cm
Botte 31 1958., kombinirana tehnika na papiru 55 x 41 cm
Signora F. na putu za Port Said 1966., kombinirana tehnika na šperploči 40 x 59 cm
Moj prvi Master Elias 1971., kombinirana tehnika na platnu 54 x 78 cm
Nije Brooklyn bridge 1966., kombinirana tehnika na šperploči 74 x 41 cm
Odsanjani japanski vijaj 1968., kombinirana tehnika na šperploči 38 x 65 cm Londonska paleta 1980., kombinirana tehnika na drvu promjer 41 cm Stage door 1980., kombinirana tehnika na platnu 50 x 40 cm
Wiener traum 1982., kombinirana tehnika na platnu 69 x 57 cm
Glavna Radoičička 1970., kombinirana tehnika na platnu 50 x 30 cm
Real english look 1982., kombinirana tehnika na platnu 51 x 61 cm
Hundertwasserova kuća snova 1993., akrilik na drvu 60 x 40 cm
Jedan vijaj va Australiju 1989., kombinirana tehnika na papiru 58 x 38 cm
Corn 1969., kombinirana tehnika na drvu promjer 28 cm
Piraeus 1965., kombinirana tehnika na lesonitu 76 x 50 cm
Autoritrat 1967., kombinirana tehnika na platnu 51 x 61 cm
Zubatačić 1958., ulje na platnu 55 x 36 cm
Neprespavana noć nakon prekooceanskog leta 1980., kombinirana tehnika na platnu 77 x 50 cm
Muzikalna mi obitelj 1971., kombinirana tehnika na šperploči 54 x 78 cm Padobranac u mojem malom gradu 1962., kombinirana tehnika na drvu 37 x 27 cm
Zurück aus Deutchland 1963., kombinirana tehnika na papiru 81 x 46 cm
Vjekoslav Vojo Radoičić Katalog je tiskan u povodu dijamantnog jubileja Vjekoslava Voje Radoičića i njegove izložbe Pasani tempi iliti davno prošlo vrijeme (Mali salon 7. listopada – 12. studenoga 2011.). Izdavač: Muzej moderne i suvremene umjetnosti Za izdavača i urednica: Jerica Ziherl Tekst: Vjekoslav Vojo Radoičić Predgovor: Jerica Ziherl, Tina Fabijančić Lektura i korektura: Gordana Ožbolt Fotografije: Damir Fabijanić Dizajn i priprema za tisak: Studio Cuculić, Zagreb Tisak: Vemako tisak d.o.o., Zagreb papir: Munken Lynx 240 g, 300 g (korice) tipografija: Tempera Biblio (Typonine) Naklada: 300 primjeraka Tiskanje dovršeno u rujnu 2011. Broj izdanja 308 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 121006008 ISBN 978-953-6501-79-3
© Muzej moderne i suvremene umjetnosti Dolac 1/II, 51000 Rijeka, Hrvatska mmsu@ri.t-com.hr, www.mmsu.hr Katalog je realiziran sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske