Novi autori / New authors: Ekrem Borazan (Turkey), Deana Sailović i Zoran Mihailović Zocha (Serbia), Dubovsky Alexander (Ukraine), Osman Yavuz (Turkey), Đurđa Vukelić Rožoć (Croatia), Sedina Brkić (Bosnia and Herzegovina) uz ostale naše autore sa svih kontinenata/with other our authors from all Continents. Poklanjamo vam roman “Pagan”, autora Eldina Eminovića povodom našeg jubileja - 50-og broja.
2 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
RIJEČ UREDNIKA - Sabahudin Hadžialić MaxMinus 50
SJEĆANJE JE VJEČNOST
Redakcija / Editorial Board:
Svi jubileji su bolni, jer unutar vremena koje Petar Lazić (Beograd, Srbija);AzizYavuzdoğan (Istanbul, Turkey); je proteklo uvijek mislite da ste mogli više, bolje i jače. Biti u skladu sa sloganom “Svi Goran Radosavljević (Beograd, Srbija); Enes Čelosmanović (Zagreb, Hrvatska), Marcos Ribeiro Mendes TUBA drugi su dobri. Mi smo drugačiji.” (Cachoeirinha, Brazil), Jože Kos Grabar (Maribor, Slovenija), Sanja R. Petrović (Novi Sad, Srbija), Samira Begman (Zurich, No, nećemo lamentirati ni nad sobom, a Švajcarska), Mirjana Marinković (Beograd, Srbija), Zlata Žunić kamoli nad drugima. Želim se iskreno (Tuzla, BiH), Andrej Glišić (Pančevo, Srbija), Ratko Orozović zahvaliti našim autorima koji dolaze za svih (Sarajevo, BiH), Suno Kovačević (Zenica, BiH), Ekrem Macić kontinenata a njih je više od 250 u periodu (Konjic, BiH), Boban Miletić Bapsi (Knjaževac, Srbija), Ivo Mijo 2010.2013. U protekle tri godine prošli smo Andrić (Zagreb, Hrvatska), Elvis Huremović (Travnik BiH), kroz “scile i haribde” sopstvene sudbine. Jasmin Mrkalj Kadmus (Podlehnik, Slovenija), Zoran Spasojević Paske (Kragujevac, Srbija), Vladislav Pavićević (Bar, Crna Gora), Jačali, i opstali. Abdurahman Halilović (Rijeka, Hrvatska), Slobodan Žikić (Jagodina, Srbija), Vasil Tolevski (Skopje, Makedonija), Pavle Kako dalje? Sa istim žarom otvorenosti i bez Popović (Kruševac, Srbija), Ernest Bučinski (Banja Luka, BiH). licemjerja uz pokušaj da ostavimo još jači i Editor in chief— zreliji trag na svjetskoj sceni satire, humora, Gl. i odg. urednik karikature i stripa. MaxMinus magazin : Sabahudin Hadžialić, Pošta/Mail: Sarajevo & Bugojno, Bosna i Hercegovina: Koliko ćemo u tome uspjeti zavisi i od naših Grbavicka 32, 71000 Sarajevo, BiH čitalaca - mjesečno više od 40.000 online, kojima također izražavam zahvalnost jer da E-mail za radove/Contribution E-mai: maxminus@yahoo.com nije njih, ne bi bilo ni nas. Radovi dostavljeni poštom se ne vraćaju/Contributions send by mail are not sending back to the authors. Sretan nam 50-ti broj. Svima. I čitaocima, i Zamjenik glavnog i odgovornog urednikaMaxMinus nedjeljnika saradnicima, i redakciji, ali ponajviše onima /Deputy Editor in chief of MaxMinus magazine: o kojima pišemo i crtamo. Da nije inspiracije Petar Pismestrović, Klagenfurt, Austria; glupošću, ni nas ne bi bilo. Posebno se petar.pismestrovic@chello.at zahvaljujem političarima Jugoistočne Evrope. Majstori su laži, prevara i obmane. Bez obzira na naciju, rasu ili gender. Hvala Logo i design zaglavlja magazina/Design of the head logo of the vam od srca. I pera. Ali i kista. magazine: Tošo Borković, Beograd, Srbija i Marcos Ribeiro Mendes TUBA, Cachoeirinha, Brazil DTP– InDesign ARS Studio Sarajevo & Bugojno I posljednje, ali ne i zadnje, ne zaboravite da na našoj zvaničnoj WWW stranici: http://www. NAPOMENA: Objavljujemo samo one radove koji budu maxminus.com, kao i na stranicama ovoga, dostavljeni na našu E-mail adresu. Za razliku od drugih, mi jubilarnog broja, možete pronaći najnoviji ne “skidamo” ništa sa društvenih mreža i/ili WWW stranica. Konkurs MaxMinus magazina sa temom: REMARK: We publish only those contributions which are “Sarajevo 1914-2014...100 godina pakla, delivered directly on our E-mail address. Comparing to others, ili?” a unutar Maxminusijade&Satirične we are not downloading anything from social networks and/or pozornice i odnosi se na aforizam, priču, WWW sites. strip i/ili karikaturu. Zbog čega navedeni naslov? Upravo da bi se to i pitali.
Prvi broj objavljen 2.9.2010.g. Izlazio mjesečno od 1.9.2010 do 1.5.2012. Od 1.9.2012. izlazi svaka tri mjeseca First issue published 1.9.2010. Was published every month from 1.9.2010 and until 1.5.2012. As of 1.9.2012. published every three months. Naslovnica/Cover page: Zoran Spasojević, Serbia PRILOZI ZA SLJEDEĆI BROJ - DO 25.08.2013.g. CONTRIBUTION FOR THE NEXT ISSUE -. UNTIL 25.08.2013. REDAKCIJA: SLOBODA IZRAŽAVANJA JE OSNOVNO LJUDSKO PRAVO. Editorial Board: FREEDOM OF EXPRESSION IS THE BASIC HUMAN RIGHT!
MaxMinus Verfügbarkeit Zugänglich im Internet Schlüsseltitel MaxMinus Titel MaxMinus [Elektronische Ressource] Verlag Küsnacht : Einhorn Verlag, S. Begman, 2010-Aktuelle Erscheinung 4x jährl. Zählung Broj 1 (02.09.2010)Anmerkung Titel von Homepage (gesehen am 01.10.2012) Anmerkung Beschreibung und URL werden nicht aktualisiert
ISSN 2296-0902
URI http://maxminus.weebly.com/
Maxminus priče/eseji
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 3
... Nihil illigitamus carborundum
Jadranka Čavić
Habenzi gevere, slučajno? Kako su ljudi na koje se sumnja da su teroristi mogli da žive u ilegali trinaest godina, pita se mudra štampa... Možda zato što su dovoljno mladi, pa imaju vremena da dangube, ili ilegala, može biti, i služi tome da onaj ko traži ne nađe onoga ko se krije? Ono, mora da se i ilegale razlikuju od države do države i pored snažne i ubedljive globalizacije. U Đermaniji je to izgleda tako, da dok se sami kulturno ne predaju, šta je tradicija!, niko ih ne opterećuje niti ih neučtivo traži, kucajući im na vrata. Takav pristup je zajednički kod svih Đermana, možda čak još od vremena Drugog svetskog kucanja, kada su dobili po prstima?... Zanimljivo, ali i kod onih Nečistih, malo pomešananih s nekim il’ nečim, ista je stvar. Jači geni su jači i uvek đermanski!? Nedavno se predala u ruke zakona tužna i pretužna mlada đermanska udovica mešanog porekla o kome neće da govori. Mamina nečista letnja ljubav?... Udovicin skinhed-dilber je prostrelio sebi glavu kako ne bi išao u bajbok nakon što je, nemajući za cigarete, zajedno sa svojim kompanjonom časkom opljačkao banku i uzgred ustrelio nekoliko ljudi. Udovica je pedantno tugovala cela četiri dana od jutra do večeri, putujući za to vreme omiljenim mestima đermanskim i evocirajući uspomene na sve Anadolce i ponekog južnjaka, koje su ona, njen pokojni muž i još jedan ćelavko, skratili za crnomanjastu glavu. Bez egzekucija po ugledu na stare rajhovske metode i njenog ljubljenog arijevskog mužića, život na slobodi za nju je izgubio smisao. Šajze, kraće rečeno. Smireno pokazujući čuvarima zakona svoj ausvajz, udovica je digla ruke... Ma, u Đermaniji su očito svi temeljniji i metodičniji, pa i ilegalci! 100%! Dokaz za to je i hapšenje jednog od poslednjih skinheda, koliko ih više uopšte ima?, starog kova. Ovaj je proslavio skoro jedan vek, živeći u dva, isto kao i mnogi njegovi saborci diljem današnje E,u... kada su mu pristojno zakucali na vrata. Kucači na vrata su zatekli simpatičnog dedicu koji im sa smeškom nudi parče svoje rođendanske torte na kojoj još uvek gore svećice. Dedica nema snage da ih ugasi... Fino i nežno su ga sproveli u komforni zatvor slave gde će sačekati eutanaziju u vidu doživotnog besplatnog smeštaja i medicinske nege... A pola kontinenta će trljati šakama oči ne verujući u ono što vidi, i pitajući se: Ko je taj i Šta je to uopšte i Kada kome uradio? I sve to ne bi bilo ni tako neshvatljivo, da njegovih kamarata po dužnosti i opredeljenjima nije bilo tušta i tma u poslednjih dvadeset godina. I da svi odreda nisu tek sa gerijatrije ili sa samrtne postelje sprovedeni pred sud za ratna nedela... Slučajno? Ne! Nije slučajno! Radi se samo o onima koji se posle Drugog svetskog kucanja nisu lepo nastanili preko bare, znači – onim zaostalim i nesposobnim. Dedica sa tromog juga Đermanije je, možda, ali nikad se ne zna, poslednji od ilegalaca skinhed tipa. Lepo i polako se naživeo, svakodnevno pevušeći Lili Marlen, i na
pamet mu nije palo da se ubije! Ne kao ovi mladi kakofonični sledbenici istetovirani kukastim krstovima – metak u slepoočnicu i kaput... On se nagustirao života i imao sve u rihtihu. Kažu čak, divan komšija i odličan kuvar. Lepo! No, kako je i gde takav kuvar dobio kapicu? Gde je uopšte odlazio na pijacu? Da li je stvarno mogao tek tako solo da kuva? Bez znanja ostalih kuvara? Pa, morao je imati barem nekakav izdajnički račun u lojalnoj banci... Nekako, sve to miriše na masnu zapršku... Da je promakao i bankarima, i piljarima, i čuvenim šef-kuvarima, lovcima na talente, pred očima? Ili je dedica nekada bio tužibaba? Ili je nekom drugom nešto skuvao? A ostali morali da pokusaju sa ricinusom koji deluje tek nakon 50 godina? Današnji zločinci kada se uporede sa old tajmerima nekako mnogo lako dolijaju. Novajlije bi mogli štošta da nauče... Ili, ova današnja pravda kao da je dovitljivija, ima duže prste i bolje oči iako odrasta na brzoj hrani? Doseti se ona, pa ovi njoj Moraju da dolijaju, makar ih i izmislila!... Da li to Stara garda ima samo više sreće? Ili se radi o prstu u oko i globalnom smislu za crni humor nekog Nevidljivog glavonje?
Avion Ušla je u avion i sela na najuže od uzanih sedišta svih majušnih aviona jedne belosvetske avio-kompanije. Tako uglavljena dobrovoljno je obamrla ruku pod ruku s lekovitim otpisom problema! Pomislila je da je ta situacija ipak samo na momenat NA. Nešto kao – ful tranzit?! A kada je pomisao prerasla u razmišljanje, shvatila je da se ne radi ni o kakvom crnom letačkom momentu i da to može da bude višečasovno bolno iskustvo usred U! Kao i obično, uglavljenost u bilo čemu joj je pojačala cirkulaciju u glavi. Krv joj je iz reptilskog mozga odjednom prostrujala žilama i ona se, crvena kao bulka u licu, kočoperno iskoprca iz sedišta. Pri tome joj lakat ulete u rebra njenog saputnika sa sedišta do prozora. Ovaj joj se, ni-pet-ni-šest, isplazi preko ružičaste kravate i poslovnog odela kao pravi pravcati novozelandski Maor. Ona pređe preko tog nivoa i dražesno mu pokaže dugi nos i vrh ružičastog jezika iz njene ulice. Nakon toga počne staloženo da duva u sedištem izgrebanu kožu na rukama. I baš kada se skoro sasvim izduvala i opustila, najveća stjuardesa na svetu, i na 100 % mlazni pogon, u prolazu joj odbaci lakat sa bočnog naslona sedišta. Njoj ruka završi na licu, šiške na očima, a likovanje – u očima saputnika sa maorskim jezikom i novozelandskim rebarcima do prozora. Buntovno steže ruku u pesnicu, dok je velika mala od palube na oba kuka nehajno odljuljuškala sa mesta čina. Utom zaduva orkan od ventilacije i skloni joj šiške sa čela, istovremeno odižući tupe sa
glave putnika preko puta prolaza. Taman se oraspoložila kad je nečije Nedeljne novine ošamare u letu, kukavički bežeći od nje i slećući na lice usnule žene u fazi istovremenog gromoglasnog udisaja na nos i usta. Žena skoči sa sedišta, mašući rukama oko sebe i hvatajući dah. U tom trenutku, druga stjuardesa, duboko zamrznutog osmeha i upitno podignutih tragova od obrva iznad očiju boje graška, polako je prolazila, gledajući negde kroz stomake putnika, kao da rendgenski ispituje njihov sadržaj. Bio je to let sa obaveznom užinom i ručkom, što je trebalo preživeti, bar do odredišta, uz odgovarajuću pomoć osoblja? Muškarac sa tupeom je gladio netupeisani deo glave. Probuđena žena je prelistavala novine koje je maločas sklonila sa lica u očito prijateljskom odnosu sa napadačem. Druga stjuardesa je u dogovoru s onom prvom izvela nekakvu igru rukama, poput saobraćajca, ili skauta. Niko nije obraćao pažnju na njih, što su one vratile istom merom, nestajući iza zavese u repu aviona. Po zasluzi! Uputila se ka toaletu, laktovima obarajući usput sve ruke koje su štrčale van teritorije sedišta. Na samom kraju prolaza stane na kurije oko stjuardesi koju prvi put vidi. Stjuardesa zastane tek da je probuši pogledom pre nego što produži dalje u suprotnom pravcu. U tom smislu je, pljeskajući dlanom glave putnika, iskalila svoj bes iz okoline letećeg sanitarnog čvora. Putnici su konačno postali nevidljivi i na liniji, a njihova bezbednost na istoj visini! Njoj padne mrak na oči! Nije bilo svetla u toaletu... Putnički je uvukla glavu u ramena, održavajući balans nad svojim konačnim ciljem, kad je nešto prodrmalo... Otvorila je oči i pogledala oko sebe. Sleteli su.
Ladislav Babić Dogradnja Obitelj je odlučila proširiti kuću zbog Mikija. Jadnik, godinama je k’o poslijednje živinče boravio u jednoj jedinoj prostoriji, bez grijanja, klimatizacije, sanitarnog čvorišta i ostalih znakova minimalnog standarda koji odgovaruju ovom stoljeću. U njoj je jeo, spavao, provodio slobodno vrijeme kojega je imao na pretek i živio od naše milostinje – humanizam je konstanta naše obitelji. No dobro, s obzirom da bijasmo ljudi u srednjim godinama, bez djece, osjećali smo se nekako sigurniji uz njega, snažnog, mladog i poletnog, punog elana koji je, doduše, cijeli dan upražnjavao uglavnom drijemajući u svojoj prostoriji. Nije bio beskućnik, to svakako, ali zašto se uvijek uspoređivati sa najgorima. Odrastao je od malena u nas; jednog dana žena ga je pronašla ostavljenog pred ulaznim vratima, a kako nije mogla imati djece odmah se odlučila na usvajanje, pri čemu joj nitko nije pravio problema. Vlastita ga je majka zaboravila tik nakon rođenja, a svakako je dobro bilo da ni on nju nije poznavao što ga je poštedilo bolnih sjećanja i patnji. Podigli smo ga takoreći od majčine sise do zrelih godina, te smo ga smatrali članom vlastite obitelji, a takvim se – naravno – i on osjećao. Kućica nam je bila malena, a naši sirotinjski prihodi nisu dozvoljavali da Mikiju pružimo bolju skrb doli smo je sami imali. A onda, jednog dana nakon što mi se osmjehnula sreća na Lotu, žena je rekla: „E, sad je dosta! Stvarno me sramota pred susjedima kad vidim što sve priuštaju svojoj Lori. Mi ne možemo doduše Mikiju osigurati dvotjedni godišnji odmor, ali konačno trebamo nešto učiniti da dostojanstvenije živi. Pričala mi je susjeda o Lorinim boravcima u najluksuznijim hotelima i o uvjetima koje je imala. Soba s posebnim ulazom, klimatizacija, hrana po izboru, liječnička njega, igraonica, gledanje televizijskih programa, redovni izlasci u šetnju, kupanje, masaža, frizeraj, manikiranje i ne znam ti koje još ugodnosti. Naprosto me sramota pred njima – ta nije naš Mikica ništa gori od one Loretine! Proširit ćemo kuću tako da se ne moram nadalje sramiti pred tim umišljenim Horvatovima.“. Kad žena nešto odluči, bolje poslušati no zazivati vraga proturječivši. Odmah smo napravili plan skromnog, no za našeg Mikija sasvim odgovarajućeg proširenja zgrade – pravi mali apartmančić. Sitna prostorijica za spavanje i dnevni boravak - s ukomponiranom ljetnom kuhinjom i pripadajućim nusprostorijama - uvedena klima i, dakako, plinsko grijanje da se Miki ne mora smrzavati kad stisne zima. Jedini dodatni luksuz bijaše mali balkončić koji smo dodali na izričito ženino inzistiranje, da bi naše mezimče lakše podnosilo ljetne žege. Kako je lutrijski zgoditak bio daleko od milijunskog, više od toga si nismo mogli dozvoliti, no cijela obitelj bijaše zadovoljna s planom. NASTAVAK na str.8.
4 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus priče/eseji
... Nihil illigitamus carborundum
Mića Tumarić
OŽILJKASTI Ostali mu ožiljci. Od ujeda noći. Iz vremena prošlog. Dok je hodio tamnim stazama života. Posle se osvestio. Uz pomoć suda i bolnice. Ostavio beli život u mraku. Postao prodavac magle. Onda je prešao u politiku. U hodu. Pomoglo mu crno-belo iskustvo iz prošlosti. Brzo je napredovao. Sve do vrha. Onog najvišeg. Tad se narodu smračilo. Zato ima nove ožiljke. Od batina. Za to se birači potrudili. Svojski. PARTIJSKA ZAŠTITA Nedavno me na poslu dočekali šefovi. Namrgođeni. Sa dva predloga. Jedan je otkaz, bez pardona. Po kratkom postupku. Drugi, ekspresni, tobož dobrovoljni odlazak. Uz otpremninu, kao nova mlada. Odlučim se za ovo drugo i postanem novoprivatnik. Sa državnom otpremninom se ne može ništa veliko. Stoga registrujem malo preduzeće. Uz veliku muku. Izgubio sam živce i kosu dok nisam prikupio sve dozvole, saglasnosti i rešenja. Potom iznajmim dve kancelarije. Opremim ih. Znate već: telefon, kompjuter, olovke, fotelje, novine... Prvog radnog dana, srećan i nestrpljiv, dojurim na posao sat pre vremena.Unutra sve miriše na novo. Kao da nagoveštava bolje vreme. Mnogo posla i novca. Novine i ja se lepo uvalimo u novodirektorsku fotelju. Tačno u 8:00, bez kucanja, upadnu dva mrtvo-ozbiljna tipa. Inspektori za bogtepitajšta. I odrežu kaznu. Debelu. Kao, veliki su prozori, a vrata mala. Tog dana nijedna klijent nije prekoračio prag firme. Pohodilo me jedino tuce državnih činovnika. Jedni pišu kazne, drugi primaju na ruke. Oko podne stigoše i reketaši. Prvo mali. Skromnih prohteva. Onda oni veliki. Neskromni. Trećeg dana, nema druge, odlučim da zatvorim firmu. Bankrotirao sam. Kapital mi pojeli oni sa olovkama i pištoljima. Tad se pojaviše aktivisti političkih stranaka. Raznih boja. Uporno dosadni. Svi nude isto: zaštitu od državnih i mafijaških secikesa. Pod uslovom da se učlaniš. Ja ih, budala, najurim. Motkom. Sada sam bivši vlasnik preduzeća. Nesuđeni novokapitalista. Drugi su bili pametniji. Učlanili se. Plaćaju, istina, danak partijama, ali ih zato više niko ne maltretira.
Miloš Ristić KAKO JE PISAC BITI Danas i u Srbiji... Nemojte pisac biti. Šta će ti to? Hoćeš da budeš stvaralac? Bog? Možeš definitivno biti Bog. Da. Bog se može biti. Ali, ne živiš na nebesima. Živiš u netrpeljivostima, stresima, besima, nesanima i neus-
pesima. Moliš kulturne ustanove da te prime, da onda prođeš školu nastupanja. I istupanja iz iste. Kače te na liste. Kao da kače veš. Kad im ponestanu štipaljke samo te prebace preko konopca. Presaviju i bace. Nisam rekao odbace jer nisi te sreće. Uvek ti se vraćaju kao svom pacijentu. Dok ležiš tako obešen o sopstvene ideale, kljuju te budale, da bi posle imale razloga da te nazovu Prometejem. Postepeno, zauzet stvarima okoliša, počinje sve manje da ti se piše, a sve više – piša. Povremeno kvalitet počinješ da zamenjuješ kvantitetom. Ne želiš da priznaš sebi da više ne umeš da pišeš. A kako bi i umeo, kad svi aplaudiraju pokraj tebe. Slušaš: ,,On je mlad’’, ,,On je izuzetan’’, ,,On je talentovan’’; ,,Znaš li ti koliko on piše’’; ,,On barata raznim i različitim žanrovima’’. On je pesnik . . . ali u onom pravom smislu te reči. Rođeni pesnik. I buntovnik. Tako govore. Tako kažu. Pred mikrofonom. U zajedničkoj televizijskoj (e)misiji o lokalnoj kulturi. Zajedničkoj – jer su se plašili šta ćeš kazati ako te puste sam da gostuješ na gradskoj televiziji. Da nećeš nešto protiv vlasti. Nešto političko, satirično. Nešto protiv njih. Ali zato, pi-ar sedi pored tebe sa svojim velikim prelepim oblim grudima gotovo nadrealnim, uzima ti reč iz usta da bi je smestila među sise, i hvali nazivajući te satiričarem i velikim buntovnikom. Onda, ako kreneš, da pišeš bolje, zameraju ti jezik. On donosi nešto novo, neku promenu. Ali mi još ne znamo šta je to. Ah, upravo smo saznali. Pa to je njegov jezik. Njegov jezik je problematičan. Njegov jezik je nepismen. Njegov roman. Njegova drama. Njegove pesme su proza. Njegova proza je previše poetična. Ako još i napišeš slučajno neki kritički tekst, čak i dobar, nadrljao si. Prozvan si skribomanom. On piše to i to i to i još sadi cveće i trenira golf. Plate nema. Možeš se nadati da ćeš posle devet godina besplatnog društvenokorisnog kulturnog rada konačno doživeti da u nekim književnim novinama promeniš titulu saradnik u titulu urednik a termin objava u termin zarada kolumna ili šta već. Imaš svoju kolumnu a nemaš ni svoja kola. Zato se valjda i zove kolumna. Valjda su to neka umna kola. Možeš se bar hvaliti da si pisac, iako si nezaposlen. Možeš čak i smuvati neku ribu na tu žvaku. Možeš dobiti besplatno pivo ili naklonost nekog kafića. Možeš navući zavist, grudomoru, mržnju, spletke i vradžbine. Možeš doživeti da ti se stariji komšija ne javlja više otkad te video na televiziji a da ti se mlađa komšinica iznenada počne javljati iz istih razloga. Fejsbuk. Ah, čoveče. Okačiš svoju sliku. Okačiš pesmu. Diplomu koju si osvojio za najbolju pesmu u zemlji te godine. Naravno, prošle ili pretprošle već. Onda počneš da živiš u budućnosti, u promeni, u optimizmu, vraćajući se uvek na ono
staro, prošlo, na priznanja i trofeje. Ti si pisac? – pita te neko. Ti vanzemaljac? – dođe ti da odgovoriš, ali naravno da to ne činiš sa osobom koju si tek upoznao. Tek je prošao zahtev za prijateljstvo. Malo ćeš uživati i prkositi nos. Sad si pisac. Da – pisac sam. Da – umetnik. Gledaš se u ogledalo i govoriš: Ja sam mlad, lep i pametan. Ja sam mlad lep i pametan. Brže. Ja sam mlad lep i pametan. Još brže. Ja sam mlad lep i pametan. Naprotiv, već si pustio stomak, svinjski loj. Već su ti ispala četiri zuba. Srećom tri na jednu stranu. Sad izbegavaš da se keziš na drugu. Zdravstveno osiguranje nemaš da se lečiš jer si završio fakultet. Ja sam mlad lep i pametan! Pametan! Da! Zaista! Koliko može biti pametan čovek čija je pamet izmerena, dokazana i priznata? Ona je time data, izbačena iz mozga i ne može se u njega vratiti osem (nije ,,osim’’ nego ,,osim’’ + ,,sem’’=,,osem’’) ako se želiš do kraja života ponovno pročitavati i iščitavati. A nisi Kjerkegor. Niti svetac. Običan si predstavnik svoje generacije. Genetika racije. Proživeo si devedesete, slom nacije, obe propagande, inflacije. Kako možeš biti uzor mladima? Ti, koji si mlađi od svih. Rodio si se u komunizmu a nisi ga video. Rođen si u Srbiji, a Jugoslaviju si živeo. I i dalje živiš. Nisi bio u ratu jer si bio u vrtiću i u školi. Smatraš se zbog toga izdajicom. U vojsku nisi išao jer si od iste bežao da bi studirao i stekao neku diplomu sa kojom bi pobegao iz zemlje a sad ne možeš sa njom ni ovde raditi kamoli napolju. Kad je griža savesti i morala postala dosadna – tebi se ratuje. Patriota si, jer nemaš drugo zanimanje, osim da se uzdaš u biro za zapošljavanje. Velika vajda. Malo bi pucao, malo bi krao, malo silovao. Što da ne? Pa i drugi su to radili. Da – potpuno si siguran ovoga puta imaš muda da kročiš u dobrovoljce. U zemlji je dosadno. Ili da piješ, ili da se biješ ili da se drogiraš. Ovako - dobiješ zanimaciju. Rodoljublje, energiju, akciju. Preokret. Veru. Nadu. Ali avaj – ni ovoga puta ti se neće posrećiti. Rata neće biti. Dakle, ostaje pisanje. Piši i piši i čitaj kako je nenapisano. Pljuj sve i svašta, pa poštuj ponešto. Tako ćeš pokazati svima da si konačno odrastao. Da si naučio da kontrolišeš kritike. ,,Disciplina duha – to vama treba kolega’’ – govori ti profesor s faksa stariji osamnaest godina od tebe. Imaš ti talenta – govore mnogi. Samo ... Uvek to samo. Ali ... trebalo bi da nađeš način da artikulišeš to, nekako drugačije. I da se organizuješ. I da nađeš posao. I da prestaneš da piješ. Prestani već jednom da piješ brate! Ozbiljno. Završićeš u bolnici. Jedan moj prijatelj tako završio u bolnici i niko mu nije došao u posetu. Svi ga ostavili. Napustili. Doživeo je da svi prijatelji odu od njega. Napustili. Odlepršaju. Ćiju-ćiju. Ili bar pij manje. A ti ne bi, naravno pio, da si dobio priliku da bi živeo. Da putuješ, da vidiš, da upoznaješ. Da se krećeš, da se okrećeš, da srećeš. Još ako nemaš stan u prestonici. Pa, ti, onda, i nisi pisac! Mislim, možeš da pišeš,
da pišeš, niko ti ne brani, ali ko će to videti. Videće ali neće neko ko može da ti pomogne. U svakom smislu. U intelektualnom psihičkom i materijalnom. I da ti izda knjigu. Da te lansira. Da te zastupa. Još da je žena – pametna – sa stilom – zgooodnaaa – iskusna – ktitor – mecena! Sjajno. Spava sa tobom a budi tvoj duh. I ona muza i ti muzeš. Da – šta bi bilo kad bi bilo! Onda ne bi sedeo u stanu. Šetao bi se ulicom, bio viđen. Odbijao intervjue. Onda ne bi gledao druge pisce na televiziji. Onda shvatiš: Pa ja jesam bio na televiziji, a bio sam i u novinama. Dobijao priznanja, objavio već neke knjige. Pa ja uopšte nisam nepriznati pisac!? Šta ja uopšte želim da budem?! Želim da budem najbolji, želim da budem pesnički Mesi, ali se to kosi sa andergraund stavovima moje ličnosti. Ja sa sobom neimam sličnosti! Pa i to je filozofski. Sopstvenim licemerjem se boriti protiv licemerja sveta. Javni andergraund! Komercijalist van liste. Trebaju mi ženske, treba mi i piće. Posle kažu – šta ti treba, što kukaš – objavio si knjigu?! Što kukam? Zašto?! Kažem. Pa rekao sam. Treba mi piće, trebaju mi ženske. Treba mi novac. Šta ako sam objavio knjigu? Niko i ne pita kako sam je napisao. Šta ako sam imao promociju. Ne umem da čitam pesme, ne umem da se kezim, nisam išao na akademiju. Niti sam zamišljao kako čitam pesmu dok sam je pisao. Da sam to zamišljao nikad je ne bih ni napisao. Posebno takvu. Pišem u intimi, za intimu. Za jednog čitaoca, koji je uvek drugi. Ne za sve čitaoce, koji su uvek jedan! Ne krivim nikog za promociju! Niko mi nije kriv, što je tako dosadno. Šta raditi sada s knjigom, šta raditi sada s psihom. Ubiti se? Skočiti s mosta kao Branko? Postati tako popularan? Ni to nije novina. I to je šablon. I ovaj život i pisanje i sve. Kulturne organizacije, kezenje, ubutavanje, klimanje i odklimavanje, pevanje, dopevanje, dopevavanje, dorazumevanje, druženje, rukovanje, pljeskanje, kafenisanje, dogovaranje, ogovaranje, ugovaranje, egovaranje, upoznavanje, karijerisanje, dosađivanje, smaranje. Primanje uvreda od kulturnih radnika sa statusom simbola lokalnog. Slušati sve to. Jesti. Mirisati. Obrađivanje uvreda u glavi. Raskoljnikovske dileme. Spiskovi uvreda. Moraš prvo da ih zaboravih, onda počneš da pamtiš i zapisuješ. Da bi ih razumeo. Da ne bi poludeo ili da ne bi poludeo nekog. ,,Brada ti je neuredna. I frizura.’’ Kao da pisci treba da izgledaju uredno, ili, još gluplje, da vode uredan život. Nisam ja Ivo Andrić! Niti želim da budem. Želim – Drainac Rade. Ili ,,Tvoj stav je problematičan.’’ Ili, kad govore nekom drugom u tvom prisustvu ali kao da nisi prisutan u kabinetu kulture već samotu je tvoje blaženo uvo stvoreno za recepciju zamerki: ,,On ti piše te drame od po trideset strana. Od trideset!’’ Ili:
Maxminus priče/eseji nastavak sa sr. 4. ,,Znaš li ti koliko ja imam tih kao ti? Tih što čekaju da im se pregleda rukopis? Pedeset – šezdeset. Ja imam sto ljudi dnevno koji ovde dolaze i nešto traže. Samo dolaze i traže!’’ Ćutiš. Da ne budeš nepristojan. Ohladiš se. Odvojiš se od domova kulture i nekulture, od centara kulture i moći. Kažeš sebi – idem drugim putem. Vraćam se korenima. ROOTS, brate, ROOTS! Tu je internet, alternativna scena, i tako dalje. To potraje neko vreme. Dok te i oni odbace. Dok te neko ne uvredi. Najzad se setiš – aha! A kad bih imao novca onda bih mogao svih deset rukopisa objaviti i ne bih zaviso od toga da li će neki časopis u delovima ili u celosti da odluči da me objavi. Da, ali si načinio kobnu grešku u startu. U siromaštvu. Već si se sa njima posvađao oko stava i umetnosti (tako oni zovu uplitanje ličnog ega u opšti poslovni) i sad ti džaba sav novac i sve pare. Piše ti se i dalje. To je dobro. Ali to je samo nit. Zato što ti se ne živi više, zato ti se piše. Da hoće da živiš – ti bi živeo! Ne bi pisao. Piskarao. Popišavao i zapišavao teritoriju. Ispravljao krive Drine i krivio prave, tonuo u tautologije i kalambure. Ispijao ture života. Tešio se kako piješ malo. Kad te pitaju kolko piješ odgovaraš pola litre dnevno. Ipak je to samo vino. Nije rakija. A kad si kući iscepaš dva litra. Dobro – nije mnogo jako. Nije. Nije uopšte mnogo popiti šezdeset litara crnog vina za mesec dana. A pričaš kako kupuješ petnaest. Pa i kupuješ. Nisi slagao. Ali, objave ti posle dugog posta priču, ili pesmu, ili ciklus poezije i – počneš da skačeš od sreće i piješ da zaboraviš da si uspeo. Da uploviš u onu finu, nenormalnu i bolesnu melanholiju. Tugu. Ironiju. Agoniju. Suicidne pomisli. Da bi poništio uspeh, jer, ustvari, u dubini duše, nisi ni želeo da objaviš. A što si slao? Iz čiste želje, igre, intuicije, provere? Budi se ponovo onaj poriv andergranda. Kupi mercedes pa ga polij benzinom. Kukaš kako nešto neće da ti objave. Cmizdriš i pizdiš. Pljuješ, vređaš, šutiraš. Dobiješ batine zbog nepoštovanja. Ili ih pošteno izbegneš. Šta je pošteno? Kad ti objave opet kukaš. Što veći pisac to veće derište. Što li su me objavili? Zašto, kad me ne razumeju. Hvale mi promociju knjige! Da me ne lažu iz dobre namere? Vide da sam pijanac i budala, depresivac i agresivna stoka – pa da me smire, umire, uteše, da me obraduju malo! Siroti mali dobri ljudi... Što nisam kao oni! Oni baš umeju da lažu. Ali ne kao ja. Ne sa stilom. Pisci lažu sa stilom. To ume samo pisac a najbolje pesnik. Vesnik. Neizvesnik. Večita luda. Odrasla na Veneri a zaputila kojekuda. Onda rima. Rečenica. Sveća. Pečenica. Teorija književnosti. Kritika. Sprdnja. Književni krugovi. Kvazi-politika. Misle da su nešto važni. Misle da se sve oko njih okreće. Pička im materina. Jebem im mater. Jebem im sve po spisku. Ja. Ja im jebem! Pička im materina – što neće da me prime? Pseta! Visokopoštovana gospoda kulturopolitike. Lepo je rekao Sterija. Ližu se među sobom kao goveda. Da li je to Sterija rekao? Nije bitno. Čuo sam to negde na fakultetu. Sad ću da se napijem, pa da napišem drugi, ispravniji deo. Svi te gaze. Svi te maze. Mogu
Svi te gaze. Svi te maze. Mogu li dobiti malo gaze da pokrijem sve te uvrede koje nikad ne zarastaju ni zastarevaju? Ne odolevaju. Kulturna ustanova turna ustanova matičnog grada te odbija glumeći Isusa, a ti gledaš gada svaki bogovetni dan kako te oblikuje, kako te šutiraju, psihički maltretiraju, novčano ucenjuju, jera znaju da si beda i tako svaka šuša od reda - opominje te za ponašanje a govori kako ti želi dobro dok te po zlu spominje. ,Mislim da si preterao što od nas tražiš. Dosađuješ nam i maltretiraš nas. Neka ti Udruženje srpskih pisaca Nemačke plati tri evra do Paraćina i četiri evra puta u povratku. *******************************************
. Jesmo mi kulturna ustanova ali nema para za to. U ponedeljak nam dolazi najveća živa srpska pesnikinja, R. Lazić, i moramo da obezbedimo sponzorsku večeru. ************************* . Ako već dolaze u Paraćin, što i ne plate put, kad već hoće da ti uruče zbornik. ************* . Pa šta ako su ti objavili pet pesama u inostranstvu! Imam ja svojih poslova. I svojih briga. Mogli bi oni i da te odvedu u Nemačku a ne samo da pričaju i budu fini. Ćao. Ne davi me, molim te, više.’’ Tako ti nabacuju krivicu. Grižu savesti. ,,Jova iznova’’. I stalno tako. Grizeš usne, grizeš nokte. Ne znaš da li ćeš imati za kartu za bus da odeš i dobiješ zbornik kome se raduješ do nebesa jer su ti to prve pesme objavljene van ove, šugave zemlje. Ali, bože moj, kulturni centar nije kriv za to. Njima to nije dužnost. Oni se ne bave pomaganjem kulturnih stvaralaca svog gradića. Iako su gradska firma. Oni se bave kulturom! A ti, nisi, kultura. I onda kažu: Nek ti plati porodica put. Mi nismo krivi što ne možemo da te zaposlimo. Iako si završio književnost. Iako. Vidiš da nema para. Nema. Jesi čuo? Mi hoćemo, mi hoćemo ali ne možemo. Kad budu bolja vremena. Da ti damo posao. Videću da ti sredimo da radiš neku lekturu korekturu kad nam donese neki pisac. Jeste malo, 2.000 dinara, ali bar da imaš nešto. Zato pazi s kim se svađaš i protiv koga pričaš jer taj NEKO može da ti nađe posao. Videću kad bude dodela neke nagrade, književni konkurs, da budeš u žiriju. Dvadeset evra se dobija za to. Ako hoćeš? Ako hoću?! I tako vam obećavaju i kupuju vas tim sitnim obećanjima dok vam godine rastu a posla ni za lek. Ni na vidiku. Prođu desetine i stotine lektura. Ne zovu vas. Lažu vas, kao i svakog drugog, mladog, obrazovanog, nezaposlenog, pisca u nastajanju. Prolaze dani. Nedelje. Meseci, godina cela. Druga godina počne. A kulturna aždaja, kulturni centar, raste i raste i nikako da prestane da glođe i proždire mlade autore. A i srednje. Pišeš im tekstove za časopis, ni dinar. Recituješ pesme, ni dinar. Napišeš kritiku, ni dinar. Ni božji dinar! Porodica nema da ti pomogne. Ima još dece, studenata, a plata nedovoljna. Otpadne ti i drugi zub u poslednjih šest meseci. Četvrti za dve godine. Novi pocrneli. Levi i desni kec u donjoj vilici. Spremaju se da ti otpadnu. Tvoji nisu krivi. Nemaju para za zubara. Knjižica ti je neover-
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 5
... Nihil illigitamus carborundum
ena, jer imaš više od dvadeset godina a nemaš posao. Iako si se prijavio u tridesetšest oglasa tridesetšest škola za posao. I srednjih, i osnovnih. I na jugu i na severu zemlje. I na istoku i na zapadu. Čak i u susednoj zemlji. Ministar prosvete na televiziji (pazi teleta!) govori da su oni koji nisu našli posao nastavnika ili profesora otkad su diplomirali OČIGLEDNO NESPOSOBNI čim nisu sposobni da ,,se snađu’’. Prosvetno-naučna komisija još gore, stručnije i detaljnije, iznosi stav o takvom pojedincu, dakle o meni, koji sam se, otkad sam diplomirao prijavio u tridesetšest škola za jedanaest meseci, koliko pamtim, možda i četiri-pet više, i nigde nisam bio ni pozvan na razgovor za posao, kamoli za dobijanje istog. Prijavio sam se za rad i u nekoliko novina, časopisa, ustanova kulture. ,,Ne.’’ Ne. Ne može. ,,Vidiš kakvo je stanje.’’ Opšta propast. I sve je opšte i niko nije kriv. Ti si kriv što si živ. I što si završio fakultet. I što pišeš. Ko ti je kriv, kad si budala?! Što nisi upisao menadžment a ne književnost? Tu se dobro zarađuje. Ali, ja sam upisao književnost. Prokletu književnost! Prokleto lepu. I to onda kad su se svuda tražili profesori srpskog i književnosti. Da, ali to je bilo pre šest godina. Sad je drugačije. Znatno drugačije! Vidiš da ovima dozvolili da rade još iako treba da su u penziji. Tako ti je to. Menjaju se vremena. Šta se buniš! Šta se žališ?! Ćuti tamo! Sedi. Beži. Idi mi s očiju, talentovani čoveče! Zauzećeš mi mesto. Bićeš bolji. Zato te neću zaposliti. Da znaš! Šta sam trebao, da završim fakultet od četiri godine za dva meseca, dok su se još tražili profesori srpskog?! Pa to je nemoguće! ,,E, pa i ti si nemoguć!’’ Nepodnošljiv. Idi, ubi se. Siđi dole u podrum i obesi se. Da te moje oči ne gledaju više . . . A SAD NEŠTO, DRUGAČIJE!
POTPUNO
Malo se prepucavaš sa ljudima kulture, takozvanim saradnicima, tačnije urednicama i urednicima koji tebe zovu ,,saradnik’’. Nervira te to ,,saradnik’’, izluđuje te to ,,saradnik’’. Šta znači saradnik kad taj urednik ili urednica časopisa prima pare od kulturnog centra za to što radi, i to što si ti saradnik, i ne primaš pare. I ima takvih pedeset kao što si ti, koji svojim prilozima (i ponekim uzvikom) ispunjavaju i popunjavaju časopis. Ti, naravno, niti imaš pare za to što ti objave nego još moraš da vrištiš i skičiš od sreće jer te sudbina (čitaj: lokalni časopis za književnost i kulturu) pogledao i objavio ti nešto. Čitave dve strane. Tačnije, jednu i po, jer je jedan lokalni matori pisac morao da se ugura na pola tvoje stranice i pitanje je da li je taj pisac namerno na toj tvojoj strani gde ti se završava tekst ili je urednik to namerno ,,uredio’’ ne bi li osakatio oba pisca i pokazao/la svoju moć. I tako dalje. Napsuješ šefa nekog drugog časopisa pa ti on odgovori žešće pa se vi bratski i čovečanski i srpski preko mejla ispljujete i izvređate iako se nikad niste ni upoznali. Sada jeste. On nije hteo da raztume zašto si mu poslao
pesme. Ali tražio je. Da, ali ne stotinu, kao što si mu poslao. Zašto?! ,,Nije po bontonu.’’ Ne sećaš se gde to ima da se kupi ili naruči taj bonton saradnje sa književnim ćasopisima. Kaže, do deset, petnaest, je po bontonu. Da, ja vama petnaest a vi meni nula. Ništa. Prazna kapa. Piši, piši. Samo napred. ,,Samo napred, dragi kolega’’ . . . Poštovani . . . poštovanje! Video sam šta ste uradili sa onim vašim konkursom. Bravo, mladi čoveče u intelektualnom usponu! Svaka čast na osvojenoj nagradi za najbolju pesmu! Hvala. Hvala! Cigare – 150 dinara. Vino – 200 dinara. Hvala, hvala! Hvala što mi se rugate u lice. 120 dinara – parče pice. 180 dinara – cena jedne pljeskavice. A cena prave pice – 1000 dinara. 2000 – sa prilozima. ,,Ali prelepa vam je ona ljubavna pesma.’’ Kako ste samo opevali vašu modernu muzu. Genijalno! Da – genijalno. Mora biti da je genijalno i to što jedanaest meseci nisam imao nijednu muzu. Vrlo genijalno! Vrlo pesnički! Intelektualni uspon, i, askeza, u isto nevreme! Zašto nam niste poslali onu dramu? Pa, pošaljite nam, svoje pesme. Slobodno, razume se. Nudi, nudi. Moj vas razbudi! Kakva divna kritika, poštovani. Objavljena je. Rešili smo da je objavimo. Nastavite u istom duhu, i, šaljite nam još! Pozdrav, uredništvo. Hvala vam beskrajno. Drago mi je da vam se dopada. Po-zdrav! Sve najlepše. Poštovani, prošlo je mesec dana otkad ste obećali da mi objavite onaj tekst. O, pa on je objavljen. Niste znali? Nisam. Kako bih znao? A, pa da, bilo je leto, neko je zaboravio da vam javi, čim nađem, šaljem link. Pozdrav i svako dobro. Ništa, ništa, ne morate mi se izvinjavati. Govorim. Pišem. A dođe mi da kažem. A dođe mi da napišem. Teraj se u tri lepe, debilko ili debilu! Da budem politički korektan, jebem ti i majku i oca!
6 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Dragica ohashi
Japan
MaxMinus art
DIJAGNOZA Doktore, doktore Šta mi je? Nostalgija, šta li je? Ja više ne klikujem Ja više ne lajkujem Ja više ne tvitujem Ja više ne surfujem Šta mi je ? Uzeh zaboravljenu motiku Pa zasadih bijeli luk i crvenu kapulu U vrtu ružicu i majčinu dušicu! Pozvah opet na kafu Moju prvu komšinicu Pa pustismo muziku Sa staroga gramofona Melodije JUGOTONA!
**********::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: Malo ispravljen pravopis: NOSTALGIJA ZA JUGOM Nije lako učiti u kasnim 40-im Kao u mladosti kad se sve učilo napamet Ali učim, učim, samo slabo pamtim Godine su to. Učilo se nekada sa voljom Jer poslije školske godine Znalo se da počinju praznici A sa školskim praznicima i ljeto Putovalo se u prepunim vozovima Pjevalo se na svakom koraku Uz prve akorde na pozajmljenim gitarama Disko u školskim salama Nije nas bilo strah I drag nam je bio gost svak. Nisu nas dijelili tada Po tome da li smo iz sela ili Iz velikog grada Ali znalo se to tko je tko Po Roleks satovima Po kremi sa mirisom kokosa Kojih nije bilo u našim radnjama Jer su se mogle kupiti samo U Zagrebu i Sarajevu. Na didovoj verandi sa pogledom na more Sunčale bi se moje starije rodice Pa su mi ostavljale svoju preraslu odjeću Vrtila sam se u krug oko oleandera U bijelim balerinskim haljinicama od tila Nostalgija je kao blagi buk vodopada Kao pjesma sirena Ali onda shvatimo da je sve prošlost Da padaju danas majske kiše I da ništa nije kao prije više. Balerina je davno bacila svoje haljine Privezala kućnu pregaču Zasukala rukave da zamjesi kruh Sopstvenim snagama. Svima bok Čekaju me moje krpice I sveske za učenje! ::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 7
Japan
Dragica Ohashi
BALERINA U HALJINI OD TILA Priča o balerini se vrti po čaršiji I još jedan novi scenarij za film Kao i uvijek prodaju se emocije Da onima koji su zamrzli osjećaje Vrati uspomene na Ringišpil na vašaru taštine Čerge tiho prolaze kroz grad Na obali rijeke Postaviše šatore Cirkus se vratio i ovog ljeta u grad Jedne zaboravljene mladosti Stari grad nastavlja da živi Korzom sada prolaze neki drugi U izlozima i dalje baletanske cipelice Čekaju neke nove balerine Ja moje čuvam Dok sama ne napišem Istinitu priču o balerini I princezi dobrog srca Bez glamura i blic kamera Lažnog sjaja svjetlosti velegrada Jer nisu svi prodali svoju ljubav Ljubav nije lutrija Ona se desi Slučajno tako Ljubav osjeća svako. A kada ljubav nije prava Srce to dobro zna Ono uvijek iskrenu ljubav traži Ne mogu sreću donijeti laži. Kada ljubav nije to Mi se više staroj ljubavi ne vraćamo. Kada rastemo u ljubavi Kada nas uče svaki dan o miru Kad znamo o herojima Koji su pali za nas Kada njihov duh živi u nama Ne zovi te nas drugim imenima Ne dajte travi zaborava Da raste iznad njihovih humki Ne dajte da nevine žrtve Isperu obične laži.
MaxMinus art
8 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
NASTAVAK sa str.3.
(Dogradnja... Unajmili smo prijatelja, građevinskog radnika, koji je u desetek dana – marljivo radeći nakon redovnog posla – uspio završiti proširenje. S obzirom da je bio svestrano verziran u poslu, na naše zadovoljstvo uveo je i električne, vodovodne i plinske instalacije. Unutrašnje uređenje preuzeo sam na sebe, u čemu mi je žena izdašno pomagala, te smo u manje od dva mjeseca uspjeli stvoriti našem Mikiju odgovarajući dom. Nitko sretniji od nas dvoje, a tek da ste vidjeli Mikija – nije znao kako bi izrazio svoje zadovoljstvo, neprestano nas oboje ljubeći, nesposoban pustiti zvuka od silne sreće. Ipak, nitko nije bio sretniji od žene, kada se pred zavidljivim pogledima susjede, skupa sa Mikijem šepurila na balkonu proširene kućice. Kao surogat majka, nije mogla dozvoliti da najmlađi član naše obitelji živi osamljen u ovim novim uvjetima. Sve to se dešavalo u onom „mrklom mraku“, kad je pritisak države na slobode pojedinca bio toliko neizdržljiv da se nitko od silnog straha nije ni sjetio potražiti građevinsku dozvolu. Onda je došla nezavisnost, a sa njom na žalost i talog vremena koji se svalio na naša leđa. Krpali smo nekako od penzije koju nam je sloboda velikodušno priuštila, a i Miki je zašao u godine kada je potrebovao višak naše skrbi. Živeći zajedno u dograđenoj kućici, međusobno smo brinuli jedni za druge, oslanjajući se na vlastite snage. Dakako, u mrklom mraku vladala je neviđena anarhija, svatko je radio što je naumio, dok su vlasti jedino vodile brigu oko špijuniranja građana te kako koga kao državnog neprijatelja strpati u bajbokanu, te se nisu ni stigle baviti sitnicama poput građevinskih dozvola. Stoga je sloboda preuzela na sebe konačnu uspostavu pravne države, države u kojoj se znaju dužnosti, obaveze i prava svakog građanina. Ni slutiti nismo mogli u kakvom smo kaosu nekada živjeli, sve dok nam nije stigao zahtjev za legalizaciju proširenja naše kućice. Zaista, socijalstička milicija prijekim je očima gledala na Mikicu, posebno glede njegova netrpeljiva stava spram njih, s dodatnom težinom - jer su znali da je hrvatskog porijekla. Jednom je čak neki totalno isfrustrirani drot potegao pištolj na njega, i da slučajno moja žena nije stala između njih jako bi to loše završilo. Nismo zaista očekivali da se naša država postavi spram legalizacije dogradnje, gore od od onih komunjara – daleko im kuća bila! S obzirom da smo jedva preživljavali, nije dolazilo u obzir da platimo zamašnu cifru za utjerivanje reda od strane koalicione vlasti na čelu sa „Strankom Drastičnih Promjena“, te smo razmišljali kako da se nekako izvučemo iz gabule u koju smo upali, jer – prijetili su nam rušenjem našeg mukom stečenog proširenja. „A da staviš natpis“ – reče mi žena – „Ne diraj, Hrvat!“, prisjetivši se kako su mnogi naši građani za poslijednjeg rata na taj način uspjeli sačuvati napuštene srpske kuće od dinamitiranja, te su – sasvim normalno – to smatrali dovoljnim razlogom da ih uknjiže na svoje ime. Ali, čini se da su se vremena načisto promijenila –
- svi naši pokušaji bijahu zaludni. I tako je jednog predivnog dana (za one koji nisu imali naš problem) službenik „Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja“, u pratnji hrpe plavih anđela – hrvatskih policjota – iza kojih je dahćući gmizao bager, pročitao objavu prema kojoj se ima, po članku tom i tom, toga i toga zakona, srušiti naša bespravna gradnja. Riječ „bespravna“ bila je i previše za moju suprugu. U duši, svatko je od nas reakcionarni element koji samo čeka priliku da se ispolji. Žena je naprosto vrisnula: „Mu pas mater i onu komunističku vukojebinu. Udba nam je namjerno namjestila dobitak kako bi zajebala nas, hrvatske domoljube, ako nam se ikada ostvari san od stoljeća sedmog. I sad kad konačno imamo svoju hrvatsku državu, pošteni građanin opet ne može, od komunjara infiltriranih u vladu, na miru uživati u običnoj psetari građenoj po zapadnim standardima. Kakvu bespravnu gradnju, majku im njihovu kriptokomunjarsku – a kojim su oni to pravom uzurpirali vlast? Što ne idete rušiti njih nego našu sirotinju! Pfuj im, pfuj i još jedan pfuj! I dodatni pfuj još svima vama!“. Kao da joj daje podršku, mada već uveliko nadmašivši životnu dob svoje vrste, hrvatski ovčar Miki se unezvjerio po balkonu kućice koju je dijelio s nama, oštro lajući na inspektore s pratećom im kamarilom, koji su došli s nalogom za rušenje. Susjedova kujica Lora, kći već davno uginule Lore koja se nekoć provodila po psećim hotelima, mu se uz ogradu pridružila, živahno mašući svojim repom i kevćući u pravednom gnjevu protiv komunističkih elemenata u vladi. Što je, jeste. Nitko im nije ograničavao slobodu da to čine; džukela koja laje, kažu, ne grize. To mi je konačno otvorilo oči, pas je samo pas bez obzira na svoje porijeklo, u ma kojoj državi živio. A čini se ni njegova vlasnika ne tretiraju mnogo bolje; bio ti Srbin, Hrvat ili džukac – kuća ti nikada nije sigurna.
Miodrag Tasić Vidovdanski datumi Dočekasmo i Dan D! Hoću reći Vidovdan. Vidovdan je sudbinski dan za Srbe. Eto, po nekima dan proslavljanja staroslovenskog Boga Svetovida, Boga obilja i rata, duboko je urezan u pamćenje i svest srpskog naroda. Na Vidovdan davne 1389. Srbi su izgubili srednjovekovno carstvo, Kneza (Cara) Lazara i većinu svog viteškog plemstva. Od tog udarca nikad se uspravili nismo. Na Vidovdan 1914. Gavrilo Princip je ubio Franca Ferdinanda i dao povod Austrougarskoj da napadne Srbiju. Potom su ratoborne velike sile jurišale jedna na drugu, a iz tog velikog rata, Prvog svetskog, Srbija je ovog puta izašla sa trećinom populacije manje. Sada su uglavnom seljaci stradali, jer, sećamo se, plemstvo je već ranije izginulo! Potom se na Vidovdan 1919. desio Versajski mir, iz koga je opet na srpskim žrtvama nastala potonja Jugoslavija. Razume se, od Srbima dragih bratskih naroda. Na Vidovdan Kralj Aleksandar je proglasio Vidovdanski Ustav, Milošević je održao čuveni Vidovdanski skup na Gazimestanu, šest vekova nakon Kosovske bitke. Na Vidovdan 2001. demokratska srpska vlast uz tala-
mbase je isporučila Miloševića slavnom Haškom trinunalu! Reklo bi se da je Vidovdan dan velikih srpskih žrtava i velike nacionalne tragedije. Protekli Vidovdan je makar delimično mogao da promeni sumornu istorijsku sliku. Mudro srpsko rukovodstvo neštedimice je davalo sve od sebe, i od srpskih nacionalnih interesa pride, samo da dobije datum o početku pregovora o pristupanju Evropskoj Uniji! Datum kao sudbinsko pitanje. Nešto su zbilja i dobili, samo izgleda da to nije datum. Premda je sve to proslavljeno i u prestonom Belom gradu, ali i u carskom Kruševcu. Šta smo dobili sa ovakvima na vlasti – ne zna se! Tek će da se vidi. S druge strane, i nema alternative. Mislim na političku „elitu“. U Srbiji više od dve decenije isti su akteri na sceni. Jedina je promena kada zamene resore, ili kada nakon isteka mandata poneki od njih malo dopadne bajboka. To je ono kad dobije apartman sa rešetkama na prozorima, besplatno prugasto odelo, s ličnim brojem, i adekvatno društvo osoba sa sličnim moralnim karakteristikama! Posle Miloševića narod je gajio velika očekivanja. Demokratska vlast podgrejavala je nade poniženom narodu svojim nepresušnim obećanjima o lepšem životu, boljoj budućnosti, svekolikom napretku i blagostanju. Nažalost, ubrzo se ispostavilo da je „sve isto, samo njega nema“. Posle Slobe došao je DOS, potom Tadić, a sada i neki treći. Mada, ako ćemo pravo, treći su zapravo prvi. Preobučeni Miloševićevi junoše i Šešeljevi radikali. Čija li ono izreka beše da „vuk dlaku menja, ali ćud nikako?“ Elem, ako je ovo kojim slučajem srpska poslovica, onda nam spasa nema! Kada mi ozbiljne teme pretrpaju glavu, okrećem se komediji. Ne mislim na onu iz pozorišta. Pozorište i uopšte kultura u Srbiji potpadaju pod domen tragedije. Prava komedija odigrava se u autobusu, tramvaju, na ulici, restoranu, na sportskim borilištima, arena bi bio ispravniji termin, u prodavnicama, kućama, ali najveći dometi komedijanstva odigravaju se u Skupštini, Vladi i posebno u kuloarima nekolicine najvažnijih figura. Pri tom mislim na najpoznatije marionete, dok oni koji povlače konce, ti nipošto nisu smešni. I kako bi mogli biti smešni ambasadori velikih sila, raznorazni izaslanici i finansijski lihvari koji stežu omču „datumašima“? Obećanja i nade ne presušuju. Uspesi, hapšenja, uklanjanje prepreka od strane poraženog protivnika, još manje. Eto, čak je i privredi krenulo. U prvom polugodištu privreda porasla za neverovatnih 2,1 %! Kako se došlo do one destinke preko dva procenta, nikako da razumem. Nismo mi Japanci, pa da smo toliko precizni. Drugo, matematika mi nije jača strana, ali po zvaničnim statistikama poljoprivreda daje više od 20% srpskog bruto proizvoda. Ako je tako, a jeste, možda i više od 20%, a prošla godina je satrla poljoprivredu zbog ekstremne suše, onda je to povećanje u privredi nastalo kao posledica boljih klimatskih uslova u ovoj godini. Prostije, ove godine kiša redovno pada i seljaci su kao i uvek do sada odigrali presudnu ulogu. Opet po statistici, prinos poljoprivrednih kultura, ovih koje su ubrane u prvih šest meseci tekuće godine veći je za 20% od prošlogodišnjeg. .. Nastavak na str. 10...
René Bouschet
France
MaxMinus art
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 9
ROMANIA
Bortă Ambrozie Ovidiu
Bush s car
gaddafi
Obama car
Whitney Houston
MaxMinus art
10 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
NASTAVAK sa str.8. Dakle, 20% veći rod na 20% koliko poljoprivreda inače ostvaruje u ukupnom društvenom bruto proizvodu, ispada da to neznatno povećanje srpske privrede nisu podarili preozbiljni Vučić, renesansni um Dačić ili sveznajući finansijski ekspert Dinkić, koji je svojevremeno sebe predlagao za Nobelovu nagradu za ekonomiju, već Bog! Bog, možda i Svetovid, sažalio se na Srbe i pustio kišu. Kad bi ovo rukovodstvo bilo malo više religiozno, pa da se neprestano moli Bogu, a ne da mole evropske birokrate, američke imperijaliste i belosvetske zelenaše, i kad bi malo zašli među svoj narod da vide kako taj narod istinski živi, slutim da bi samo moglo da pomogne. Nek razjure čankolisce koje su potkupili za šaku srebrnjaka i po koji položaj, neka proberu najbolje iz naroda što ima i neka vrate bar nekoga iz belog sveta što su od ovakvih mudraca utekli glavom bez obzira, i tada nam nikakva Unija ne treba. Bez toga, iako nisam prorok, verujem da nam više ni Bog ne može pomoći! Smajil Durmišević ISPIT NA KAUČU - Dobar dan profesore, evo mene... – pomoli se iza poluotvorenih vrata glavica pokrivena teško ukrotivim zlatastim kovrdžama, lijepog njegovanog lica, našminkana i dotjerana, kao da će istom početi snimanje filmske scene; u ljetnoj haljinici, visoko iznad lijepih zaobljenih koljena, otkrivajući vitke i njegovane manekenske noge. Ispod dugog vrata rasne ljepotice blještao je prelijepi njegovani dekolte, sa nekoliko nehajno, gotovo drsko raskopčanih dugmića, dajući priliku bujnim grudima da slobodnije dišu, i sprečavajući rizik da taj vulkan od ljepote i zbijene mladalačke energije ne eksplodira... u tim vrućim i sparnim junskim danima, pregrijanim od nadolazećeg ljeta i studentskih ispitnih rokova. - Kakva prsa, kakva bista... u Aleju velikana da je staviš... oh mladosti... o Bože... - jeknu duboko u sebi prosijedi profesor, stresavši se, kao da ga je udarila struja niskog napona. - Ooo, ćao kolegice, kako ono bješe... a znam, znam... stalno ste bili u prvom redu, jelte, ako se ne varam!? Znate, kolegice, prolaze generacije... ma sve ljepša od ljepše.... mladost, šta ćeš... teško je sve popamtiti, neke možda... ovako, istaknute, kao Vi... napriliku... - Pa eto, gospodine profesore, trudila sam se... prvi red, da... nekad i drugi, treći, kako kada, a, bogami, ponekada i u zadnji red, znate, gužva, puno studenata... Znate profesore, ja nisam mogla izaći na prvi rok iz Vašeg predmeta, znate, turneje, revije... Italija, Španija... i tako, ja došla, pa eto!? - Svakako, svakako, ima studenata, neka studenata... neka, skromni ste, vidi se to, sjećam se ja Vas, sjećam... bili ste aktivni... jasno, da, da... (ma, prespavala si sva predavanja, mangupice mala, noćni život, tulumi, šta li, ali neka... neka... platićeš ti meni... oni pogledi... kad zatrepće... uh... ). – Tako, znači, niste bili na ispitu, manekenstvo, velite, turneje, revije... bravo, neka toga, vi ste naši ambasadori da kažem, promovišete
zemlju, našu kulturu, ljepote ove zemlje i ovoga naroda, bravo, a bogami ima nas ko i predstavljati, zar ne!? – uputi prosijedi profesor, dug i prodoran, muški pogled, a opet nježan, topao i obećavajući, prema, činilo se, uplašenoj i naivnoj ljepotici, kolegici, studentici, da kažemo... - Dužnost je nas, posebno akademske zajednice, da imamo razumjevanja za vas, da vas podržimo, pomognemo, da olakšamo... vama ambasadorima i našim promotorima u zemlji i inozemstvu... - Manekenstvo, velite, a, lijepo je to... vidi se, linija, njegovano tijelo, vježbe, sportski tip, a opet, onako, ženstveno, prirodno... bravo... - Pa i Vi se dobro držite profesore, uspravni, visoki, ta ramena, bogami pravi sportski tip muškarca... malo sjedina u kosi i bradi... ne smeta to, baš je onako šarmantno..., ako smijem da primjetim gospodine profesore – zatrepta, malo kao stidljivo a opet izazovno i koketno, ljepotica preko puta raznježenog i već pomalo ustreptalog profesora. - A lijep Vam je i kabinet profesore, nisam ja prije bila kod Vas... baš lijepo uređen, vidi se da ste čovjek od stila, znate prepoznati ljepotu, lijepe stvari mislim... divno... i lijep kauč imate... lijep komad... pa da, treba se malo odmoriti, prileći poslije svih tih profesorskih napora... da, da... uvijek sam smatrala da nije lahko biti profesor... i divila sam se vama profesorima, a bogami posebno Vama, Vi ste nama studentima nešto posebno dragi.... nekako naši... bliski... - Ma kolegice, ih, godine draga moja, ali, eto, još se u snazi, hvala Bogu, može se još, ovaj, radi se radi, punom parom... – kaza, pola u šali pola u zbilji, profesor. – Ima kauč, ima, tražio sam da se kupi, pritisle obaveze a nešto i godine, valja ponekad malo predahnuti, pružiti se časak – dva... a zatreba i studentima, da znate... ispit, stres je to, dođe slabo nekoj studentici i naravno studentu, pa mora malo prileći, stres je to... ispit, nekoj i prvi put, mislim prvi put na ispitu... razumijem ja to... zato sam i nabavio kauč... - Nego, kolegice šta Vi polažete, pa moj predmet naravno..., a koliko ste puta izlazili do sada na ispit... nešto se ne sjećam da sam Vas vidio ovdje na kauču, pardon u kabinetu na ispitu!? - Pet puta sam... - Pet puta ste izlazili na ispit – prenerazi se profesor - kako to, kada, gdje... da vidim knjigu, protokol ispita.... - Ma ne profesore, pet puta sam ja namjeravala izaći na ispit, ali uhvati me neka trema, strah... stid da nisam dobro spremila... i ja odustanem..., takva sam ja, emotivna, stidljiva, lahko se preplašim, nemam hrabrosti u odlučnom momentu; osim na modnoj pisti, tu nema treme, a bogami i On gleda, moj šef, kada on gleda nema straha... uspjeh je siguran... on je moj oslonac... - Ma ne bojte se kolegice, što ste se preplašili, sve će biti uredu, spremili ste Vi, znam ja, a i vidi se to na Vama, sve blista, ma dobra ocjena ne gine – našali se profesor, iskusni pedagog i poznavalac studentskih duša, njihovih mahana i vrlina! – Evo kolegice, hajde da popijemo nešto, žestoko, a, da se malo smirite i okuražite, sjednimo tamo na kauč, udobnije je, ove nekakve stolice, neudobne, zabole leđa, sve zaboli... tako, sjedite, hajdete još jednu... tako, je li Vam bolje... dete još jednu, lezite malo, da se krv vrati u glavu...
- Uh profesore, nešto mi se vrti u glavi, vruće mi..., uh što ste nestrpljivi, teški ste profesore...oooh... - Ne boj se, sve je uredu, nema straha, sredićemo to, sve je to samo formalnost..., lezi još malo...! - Profesore, koliko je sati, uh, smračilo se..., ostadoh ja dugo, brinuće se moji... Kad je upis ocjena profesore...? - Odmah srećo, odmah! Dobra si bila, znao sam ja to, znao..., malo si bila nekako napeta, neodlučna i uzdržana; znam, jasno je to, kada se prvi put polaže, može biti i bolno..., ali dobro je, ipak ti imaš neko iskustvo, polagala si ti i ranije... Šta da ti upišem, šta si zaslužila, a – malo kroz šalu peckao je profesor. - Znaš Ti..., pa znate Vi profesore, najbolje, šta sam ja zaslužila, eto, upišite šta hoćete, baš me briga... lijepo je bilo... - Dobro, kad je tako, ono nije baš za desetku, to je kad neko polaže baš prvi put, mislim prvi ispit, ali dobro je, dobro, evo ipak DESETKA, zaslužila si, bogami jesi... – Šteta što kod mene ne polažeš još koji ispit – pomisli, onako pohotljivo, srednjovječni, pa ponešto i već... ihaha... sijedi, ali dobrodržeći profesor, iskusni pedagog da kažemo! Sabahudin Hadžialić SEMANTIKA, A ŠTA JE TO? Slušam manekenku na lokalnoj TV kako veli: „U našoj zemlji tmurno i depresivno vrijeme.“ Eto, i vrijeme je postalo depresivno. O tempora, o mores! Malo što su ljudi depresivni već je i vrijeme to postalo. Ne treba zamjeriti mladim djevojkama koje pokušavaju pronaći svoje mjesto pod suncem ne libeći se čitati nebuloze urednika meteoprognoze, već valja upravo provjeriti znanje semantike kod tih, nazovi, urednika. Značenje riječi je nauka koja je ovdje svedena na marginalnu pojavu smišljenje zloupotrebe jer odavno još napisah kako se ne treba bojati onih koji ništa ne znaju kao ni onih koji mnogo toga znaju. Strah me je onih koji malo znaju. Surfajući internetom ili zagrebavši po površini svekolike literature o načinu komunikacije odnosno predstavljanja određene informacije, istu svode na puku manipulaciju i upside down ispiranje mozga. Našeg. Gledateljskog. A ona manekenka sa početka ove priče? Ona će i dalje biti usmjerena vremenu. Depresivnom. Samo je trebala dodati da nije samo vrijeme depresivno, već i ljudi. A da o zemlji ne govorimo! TRENUCI VJEČNOSTI Svjedoci smo mnoštvu katastrofa posljednjih mjeseci širom svijeta, da ne kažem, joj dunjaluka. Od Haitija i sve do Čilea zemlja se trese. Stotine hiljada ljudi je u samo nekoliko trenutaka preselilo na neki bolji i sretniji svijet. Ovdje smo mi to radili mnogo duže. Tu selidbu. Nama je trebalo nekoliko godina tokom proteklog rata. I u čemu je naravoučenije: Da pustimo majci prirodi da maćehom postane i da sama uzme što joj i pripada. Ljudski život, prije svega. WHAT’S GOES AROUND COMES AROUND Bila dva brata. braća poštovali i voljeli se godinama. Pomagali se. I do ženidbe došli. Poslije toga i sna-
he se pazile Sve dok nije došlo do djelidbe nasljeđa kod braće. Snahe se za vratove uzele. Svaka bi više nego što treba da sebi prigrabi. A braća? Braća su se i dalje poštovala i voljela. Vidjelo se to i na dženazi jednog od njih. Kojeg je sasvim slučajno udarilo auto dok je prelazio pješački prelaz ne samo za to određenom mjestu već i uz dopušteno zeleno svjetlo na semaforu. Kako to? Jedna od snaha je bila hakerica koja je uspješno „upala“ u sistem kontrole signalne mreže kod saobraćaja u njegovom kvartu. Kako se saznalo za to. Nažalost, sasvim slučajno, nekih desetak godina kasnije, kada se mijenjao softwer u „kući saobraćaja“. Virus je samo jednom odigrao svoje zaspavši, bar je ona mislila, zauvijek. No, u trenutku promijene programa, ponovo se aktivirao, valjda pomislivši da mora opet reagirati. Sutra je u čitulji osvanula vijest kako je bogata nasljednica, poslije čudnih smrti svoga djevera, ali i supruga, poginula u najnovijem Ferariju dok je, prativši zeleno svjetlo na semaforu, krenula Main street-om. Na nju je naletio Man-ov kamion i morali su je skupljati sa okolnog drveća. Virus je ponovo zaspao. Do sljedećeg buđenja. Bratskog. LIJEPO PAMETAN Da li znate da je svojevremeno Edgar Moren, francuski sociolog kulture (masovne) dao odgovor zbog čega žene kupuju šminku, make up. Jednostavno je to objasnio: Kupujući šminku, odnosno make up, one kupuju nadu. Nadu da su lijepe, da će se dopasti ne samo drugima već i sebi, da... U jednoj jedinoj riječi čovjek je sve rekao. Nada. Volio bih da pronadjem i kupim tu Nadu. Da mi pomogne da ja budem ne samo lijep već i pametan! ČUDNO MIRAN Ponekad nemaš ideja šta želiš napisati. Ona su tu, negdje na vrhu jezika, u šošku maloga mozga, u treptaju oka, ali…Sjediš pred kompjuterom, kucaš, pa “delete”… i opet kucaš, i opet “delete”. Umjesto da “shut down” kompjuter, prošetaš na prelijepi poslijekišni vazduh u Sarajevu, popiješ jegger s nogu (prvo “Nesica”, obavezno) i ponovo prošetaš. Dođeš kući, uključiš kompjuter, počneš pisati…i opet “delete”….i ponovo…pa, opet “delete”. I čudno miran pogledaš u žutu tačku na zidu iznad ekrana kompjutera uz glasno pitanje: “Kako…Zašto..?” Odgovora nećeš dobiti. Zameo ga je vjetar inspiracije što nestade onoga trenutka kada si prvi put pritisnuo…pogađate: DELETE.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 11
Erdogan Basol
Turkey
MaxMinus art
12 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Hule Hanušić
AUSTRIA
MaxMinus cartoon
Mjesečar
titanic
Utrka
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 13
Hule Hanušić
AUSTRIA
Shit
MaxMinus cartoon
14 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
“SVI DRUGI SU DOBRI, MI SMO DRUGAČIJI...MEĐUNARODNA SARADNJA”
AFORIZMI - Maxminus, sarajevo & liga duhovitih, beograd Goran Jokić
Saša Živković
Prodali bi mi skupo svoju kožu, da nam je nisu oderali.
Bolje da piju na moj račun, nego za moju dušu!
Spala knjiga na dva slova. Opet nitko ne čita…
Odkad mi je tašta rekla da me voli, redovno prebrojavam listiće na lijanderu!
Novac kvari ljude. Pobrinuli smo se da budući naraštaji budu pravi anđeli…
Ako je Kosovo srce Srbije, mislim da je vreme za transplantaciju! Jedini lek protiv ljubavi je brak!
Miodrag Stosić
Željko Mаrković
Umesto one stvari ja radije dižem nos. Em što mogu uvek, em što mogu džabe, em što svima mogu da pokažem. Svima pričaju da koristimo osiromašeni uranijum. Koji snobovi!
http://www.maxminus.com
Meni je kriminal odvratan. Svaki put.
Kad mi se tata danas vratio sa štrajka glađu jeo je kao da celi dan ništa u usta nije stavio. Tekst Vlade Kosova o povratku Srba pročitao sam od A do IŠ! Vračara mi kaže da sam u prošlom životu bio kulturni radnik. Dovoljno je, znam kako sam umro. Srbiji i da vrate Kosovo ne bi bila čitava. Daliborka Šišmanović Kepčija
Sledi smena političke garniture, sa funkcije na funkciju. I pored velikih uloženih napora nismo uspeli da otvorimo vrata EU. Da ih razvalimo? Sirotinja je najbogatija, uvek sve plaća. Ivan Jevremović U svemu smo najgori, a to nam nije jedina mana.
http://www.ligaduhovitih.com/
Onaj odozgo sve gleda, iz svemirske stanice.
Od socijalizma nam nije ostalo ni s, a od kapitalizma nismo dobili ni k. Deca su mi prepuštena ulici, a žena komšiji. Zoran Simić Zoks Kultura nam je otišla daleko, nekultura još dalje. Bog čuva Srbe. Samo da ne čuje đavo. Gorаn Rаdosаvljević
Srbi nisu ostаvljeni nа cedilu. Pušteni su niz vodu. Zаtvаrаmo fаbrike. Proizvodimo gubitnike trаnzicije punim kаpаcitetom. Nemаmo ništа. A nemаmo ništа protiv tаkvog stаnjа?! Grаdimo potrošаčko društvo. Kupujemo trešnje nа komаd i brojimo kupce nа prste. Izvršili smo korenite promene. Iskorenili smo sve što je bilo dobro. Sve nаm se skupilo. Ne možemo dа sаstаvimo krаj sа krаjem.
Godinama smo na putu u Evropu. Hocemo li živi stići?! Lopovi ne mogu da budu krivi, politički su ispravni.
Dа li nаm je mozаk u glаvi dovoljno veliki, kаdа nаm je prihod po glаvi stаnovnikа tаko mаli?!
Pesimizаm imа pokriće. Stаvili smo pod hipoteku svu imovinu. Deana Sailović Sreća da mi krče creva i zaglušuju buku u glavi! Ne uzimaj na zub onog s’ kim ispiraš usta! Danas nije teško ući u anale, dovoljno je biti gej! Ko je skrenuo, skrenuo, ko nije nek ‘vata krivinu. Ne zaplićem jezikom kad opletem! Nisam bog, al’ znam da pomilujem. Kad obučem dekolte, sve dobijem na lepe oči! U poremećenom sistemu vrednosti, cena je prava sitnica! Milutin Mlađenović Borio bih se i ja u Srbiji protiv korupcije kao Vlada i Agencija za borbu protiv korupcije, ali niko neće da mi da pare da im završim posao. U Srbiji takozvana „socijalna pomoć“ toliko iznosi i toliko je bedna, da i njoj samoj je potrebna socijalna pomoć.
Dvа i dvа su dvа. Dа si dobio četiri, to bi bilo tri. Smeh je zаrаznа bolest kojа se prenosi sа zdrаvih nа bolesne. Bio je dečko koji obećаvа. Sаdа je penzionisаni političаr.
Mile Gjorgjijoski Nаkon treće čаše jа se i ženа pripremаmo zа grupni seks. Ako želite dа vаs ženа ne gаzi dignite joj noge.
Moždа se ne znа zаšto političаri u kаmpаnjаmа obilаze nаrod, аli se dobro znа ko je tu bolestаn. Nije meni što nаm prodаju mudа zа bubrege, već što smo njihove stаlne mušterije.
Komšinicа ne koristi vibrаtor kаd je jeftinа tаrifа. Boji se dа je ne proglаse jeftinom ženskom.
Otišli smo do đаvolа. Poslаo nаs je u božiju mаter.
Nаrod je ko stvoren zа metu. Ništа gа ne promаšuje.
Ne mućkаmo lekove. Mućkаmo lekovimа.
Komšinicа me seksuаlno zlostаvljа. Več dаnimа neče dа digne… roletne.
Ko bi to rekаo dа je ćutаnje zlаto? Sjаši Kurtа dа sаhrаnimo konjа.
Nismo površni. Jedemo se iznutrа.
MAJ / SVIBANJ 2013.
“SVI DRUGI SU DOBRI, MI SMO DRUGAČIJI...MEĐUNARODNA SARADNJA”
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 15
AFORIZMI - Maxminus, sarajevo & liga duhovitih, beograd Pavica Jovanović Veljović
Lenče Stoimenova
Konačno sam popustila mužu! Lanac.
Nisam ovakva zato što me je pregazio voz. Pregazilo me je vreme. Miodrag Tomić Stublinski
Pametnom i jedna dosta.
Evropske “vrednosti” nam uglavnom padaju sa neba.
A ovaj moj baš voli da bude glup. Jezik mi je tobogan za misli.
Kad bolje razmislim – bolje da ne mislim! Šta mogu da dobiju Regioni, kad se namire On, Ona i Oni?
Pametne žene ne staju na ludi kamen. Mi, lude, s njega ne silazimo.
Ništa mu nisu mogli kad je uzimao reket. Pokazao im je teniski lakat.
Zemlja nam je posna,a đubreta na sve strane.
Kad budemo u Evropskoj uniji, kontejneri će nam biti puniji.
Muž mi je kao Tito: zbog jedne štafete dala sam mu mladost!
Kad smanje penzije moraće da povećaju kontejnere.
Mićo Lukić
Milаdin Berić
Nezaštićen sam. Aforizmi me stalno pogađaju.
Normаlno dа se crkvа miješа u držаvene poslove kаd je držаvi ostаlo još sаmo dа se moli Bogu!
Šišaju nas, a cela Srbija zarasla.
Dane Bajić Razmisljam o budućnosti! Možda cu jednog dana morati živeti u njoj! Japanci su zaista vredna nacija! Oni čak rade i za vreme radnog vremena! Da su u laži kratke noge, političari bi hodali na kukovima! Bolujem od šizofrenije – radim za dvojicu! Peko Laličić Nema više hajdučije. Sada se transparentno pljačka.
EUstrougarska!
http://www.maxminus.com
Ne mrziim komšiju. Nema više kravu.
Moderni razbojnici se ne maskiraju. Oni se institucionaliziraju. Stanislav Arsić Zаljubljenost je kаdа vidiš svoj odrаz u ogledаlu. LJubаv je kаdа voliš ogledаlo. U firmi sаm Bog Svi znаju dа postojim, аli me niko još nije video. Tаjnа je ono što komšijа ne pričа, tvojа ženа ne priznаje, а ti veruješ dа nije tаko. Marjan Angelovski Polomili su mu nos. Zato je prešao na iglu. Neven Šijakov Riba je baš bila galantna. Rekla mi je da biram šta će da mi da, korpu ili pedalu! Napisao je nešto, a oni mu rekli da je to ništa!
Prestali su da melju – osjetili su da bi moglo doći do zakuhavanja. Svome mužu papučaru, i papuče je kupila na kojima to piše. Dinko Osmančević Danas se moras praviti lud, da neko ne pomisli da si budala. Naše majmune čuvaju gorile. Jelena Vučinić Shvatite život ozbiljno. Smejte se svaki dan.
Žena mu je bila kao avion, a on ni bicikl nije znao da vozi…
http://www.ligaduhovitih.com/
Jane Atanasov
Znali bi mi kako se to radi, da nismo ostali bez posla.
Bratislav Bandulj
Neke stranke su baš zastranile. Na stranu partije koje se gube. Tek kad sam progledao, pao mi je mrak na oči.
Abdurahman Halilović
Zašto su pederima buljave oči? Dupe im iz očiju viri… Tek kada se zaljubila u samu sebe shvatila je koliko je bila loša ljubavnica… Sabahudin Hadžialić Glasač i političar u ekstazi: Jednog boli, ali drugi to voli! Aleksandar Aleksić Srbija zemlja magije – mesečnu zaradu za tren oka pretvara u dnevni džeparac. Mirsad M. Šačić Kupio je samo diplomu. Sve ostalo je postigao svojim radom! Darko Mihajlović Ponekad se lepo osećam. To je onda kada ne mislim kako mi je. Nataša Gjorgjijoska Našim političarima je prošao vek trajanja. Oseća se u vazduhu. Sinan Sinanović Učio je, zagrijao je stolicu, pa sad jede govna.
Živimo u zemlji snova. O boljem životu!
Igor Čobanović Kad je izbor sexualnog partnera u pitanju, tu sam pravi Srbin! Nit’ biram, nit’ se pitam…
Jeste on stranački prvak ali mu drugi piše govore!
Kakve su mi misli, život mi je još i super..
Čim sam počeo da opštim sa šeficom, bio sam izopšten od napornih poslova!
Ne pišem aforizme o politici… Politika nam je dovoljno smešna i bez njih.
Kresao sam svaki dan po dvadesetak puta, a onda sam prestao. Ostavio sam pušenje!
Aco Gorgijev Otkad je upoznao Nju, život mu je postao pjesma. Rekvijem.
Ne gleda svoja posla. Suviše je teško za gledanje!
Njega je plavuša zavila u crno. Postao je monah.
16 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
“SVI DRUGI SU DOBRI, MI SMO DRUGAČIJI...MEĐUNARODNA SARADNJA”
AFORIZMI - Maxminus, sarajevo & liga duhovitih, beograd Zoran Spasojević
Deana Sailović
Najhranjivije su trešnje sa mesom.
Demode je nositi glavu u torbi. Sad je nosim u potrošačkoj korpi.
Igor Čobanović
Na vrh jezika mi je ono što mi nije ni na kraj pameti!
U kriznim vremenima najjeftinije seksualno pomagalo je žena!
Nekad su nas roditelji karali za naše dobro. Sada nas država kara, za svoje dobro!
Gledam ljude i mislim se: Adame bolje da si otres’o jabuku nego Evu! Reče Premijer napravili smo koaliciju za velika dela! Da, uglavnom krivična! Nisam feminista, al’ se ceo život borim za onu žensku stvar. Čitajući knjige često ostanem bez daha. Čitajući ljude, ostajem uglavnom bez teksta. Gde sam ja sve vodio ljubav… Da nije mene,sveta ne bi videla! Jelena Vučinić Srbi ne bi trebalo da se brinu za datum. To je Sizifov posao.
http://www.maxminus.com
Bog je iz haosa stvorio život na zemlji, a mi Srbi Vladu koja stvara haos u zemlji…
Poslednje istrazivanje kaže da pravi Crnogorac radi preko cele nedelje, a ostalim danima odmara. Mićo Lukić
Nekad smo jeli zlatnim priborom. Sad nemamo šta, ni’ prstima. Nismo mi gladni! Svaki dan gutamo knedle. Šta će mi posao? Gledam svoja posla! U lancu ishrane, hleb je karika koja mnogima nedostaje. Borimo se za prava životinja. Do ljudskih još nismo stigli. Zoran Simić Zoks Ko se posljednji smije – prvom pale svijeću.
Plaćam danak u krvi par dana mesečno! Po statističkim podacima, po glavi stanovnika dođe po jedna glava. Mile Gjorgjijoski Naši funkcioneri štede na toalet papir. Svi im ližu guzice. Najteže je sačuvati nevinost tamo gde niko nikoga ne j..e. Jeli bi i mi tri puta na dan al nikako da nađemo slobodna mesta u našim zatvorima. Pušenje ubija. Uništi nam natalitet. Moja žena je rasist. Uništila mi crni fond. Svet je mali. Nikako da pobegnem od sopstvene žene. Za mene je sutra sudnji dan. Dolazi mi tašta u goste. Ivan Jevremović
http://www.ligaduhovitih.com/
Živimo za datum. Godine nisu važne.
Nekad je amor odapinjao strele. A onda je ljubav odapela.
Ulazim u politiku da se obogatim. To je moj nacionalni cilj. Taman da uđem u njenu autonomnu oblast, a ona proglasila nezavisnost. Miodrag Tomić Stublinski Nisu svi prsti isti, ministarski su duži. Ne ulažite dodatni napor – previše ste naporni. Vučić je letvicu postavio visoko, rešio je da preskoči narod. Ljupka Cvetanova Godine su učinili svoje! Ja nisam!
Što je muž duže na službenom putu- rogovi su mu sve veći.
Peko Laličić
Ako ne pripadaš nekome, nisi ni sasvim svoj.
REČ DEMOKRATIJA JE SADAŠNJE VREME ZA POJAM ANARHIJA.
Lenče Stoimenova
MI NEMAMO NOĆNE MORE. MORE NAS DANJU.
Gi otuѓi tatkovinata. Otidoa vo majčinata. Ič ne mi e do EU!
KAKO JE KRENULO, SVE ĆE STATI.
Pavica Jovanović Veljović
Željko Marković
Na budžetu su samo najuspešniji. Svi ostali smo na budži.
Postali smo nemi svedoci demokratije. Ćutimo i trpimo!
Najbolje pišem kad mi zadaju temu. Još bolje kad mi zadaju glavobolju.
Goran Radosavljević
Ispovedih se. Pričestiću se kad popa vrate u život. Nije mi komšija uvek na umu. Spustim ga i niže. Zato sam nasmejan svakog dana!
Samo budala ne menja mišljenje. Budalama. Setio sam se definicije! Srbi su narod najstariji! Zemlja nam još nije razvaljena. To što vidite je provalija. Rođen sam na pogrešnom mestu. Video sam to čim sam progledao. Oni goli, a mi moćni. Kako da ne zloupotrebimo okolnosti? Ko visoko leti, ili drugome jamu kopa, nema vremena da se zamlaćuje sa poslovicama.
JUNI /LIPANJ 2013.
Penzionerima je ona stvar kao zastava: kad se digne to je za njih praznik. Daće Bog, da Srbija ponovo postane Kraljevina! Tada će nam sve budale biti na dvoru.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 17
AFORIZMI - Maxminus, sarajevo & liga duhovitih, beograd Abdurahman Halilović
Jane Atanasov
Golman nije muško. Ni jednu loptu koja je išla na gol nije skinuo.
Siti sme od med i mleko. Sakame leb.
Marjan Angelovski
Na prav pat sme. Naučivme da faќame krivini. Duska Petrovic
SIGURAN SAM DA SMO NAJBOLJI OTKADA ZNAMO O SEBI. ALI NI SAM SIGURAN DA ZNAMO O SEBI.
I namazani i premazani- a ne možeš da ih svariš!
SNAJPERIST IMA UBISTVENU AGENDU.
Borislav Mitrović
Goran Jokić
RODILI SMO SE U NEZGODNO VRIJEME. ČEKAJU NAS POROĐAJNE… MUKE!
Ljudi su divna stvorenja. Sve ih više gledam, sve ih manje slušam… Gledam i ne vjerujem!! Zažmirim i povjerujem… Stanje je koma. Zato smo komični… Neven Šijakov Neko je lud za ribama, a neko od njih poludi! Školovani kriminalci u odelima su se umrežili! Zato je Srbija decenijama upecana! Javna preduzeća su kao javne nabavke. U njima zaposleni nabavljaju šta im je potrebno! U škole će biti uvedeno seksualno vaspitanje! Teorija mnogo kasni za praksom! Narod više ne izlazi na ulicu! Odavno je na njoj! Saso Betoski MAKEDONIJA JE OSAKAĆENA. ZATO JE SA JEDNOM NOGOM U EU.
Dane Bajić Rekao mi je davno: - Ne brini prijatelju. Vratiću ti pare sledeći put kada te vidim! Danas čujem da je oslepio! Iza zatvorenih vrata se ne pregovara! Iza njih se kenja! Vreme je novac, samo onda kada ga na vreme sklonite od zene! Na poćetku beše VOLIM TE, na kraju MORE MARŠ! Ono izmedju se zove BRAK! Ljiljana Bralović Dosada je luksuz bogatih. Siromašni se zabavljaju siromaštvom. Siniša Daraboš Neko čeka Godoa, a Srbija datum!!! Aleksandar Simonović
Dinko Osmancević
Znanje nije moć. Daj majmunu ručni top i videćeš.
Inflacija je kad si pun para kao brod, a toneš kao Titanik.
Srdjan Simeunović Sendan
Sestog dana Bog je stvorio čovjeka. Svakome se desi loš dan!
Učesnici smo serijala SURVIVOR. Do sada je iz zemlje ispalo 300.000 ljudi.
Saša Živković
Milan Visnjic
Odelo ne čini čoveka, ali pomaže političarima da makar podsećaju na ljude.
Organizovani kriminal je u rasulu.Vlast je preuzela stvar u svoje ruke.
Daliborka Šišmanovic Kepčija
Miladin Berić
Svaku uvredu olako progutamo, ne mora da se žvaće.
Pametan kupac kad kupuje političara mora da računa na činjenicu da kupuje pokvarenu robu!
Svi su političari isti. Obećavaju ono sto želimo da čujemo.
Miomir Sekulic
Ne prihvatamo savete, samo ultimatume.
Iskrenost je vrlina Velikih ljudi, a poštenje Rijetkih.
Natasha Gjorgjijoska
Milena Milic
Ne živimo više od obečanja. Sada evociramo uspomene.
Svi znamo sta je hartija od vrednosti…to je onaj zadnji listic rolne toalet papira
Bratislav Bandulj EUtanazija sopstvenih ideja,vere i nacije radi NOVOG SVETSKOG PORETKA… Ne razumem zašto se diže tolika prašina oko bele kuge,kad je to jedina stvar koja se u Srbiji može rešiti PREKO NOĆI… Ne,mi nismo MONARHIJA,to se samo DVORSKE LUDE bore za vlast… Miodrag Stosic Nije tačno da sve novine pišu isto. Svake su nepismene na svoj način. Moj doktor je toliko pošten da kad mu dam 1000 evra on mi pozajmi telefon da ga prijavim SMSom za korupciju. Gospodine ministre, vaš predlog zakona je genijalan. Još uvek se smejemo.
JUNI/ LIPANJ 2013.
Ernest Bučinski I Bosanci hrabro idu ka Evropi… radnom brzinom od 0,0000001 kilometara na sat. Milica Usković Bolje halter, nego hejter, ovaj prvi nešto i ukaći .
18 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
“SVI DRUGI SU DOBRI, MI SMO DRUGAČIJI...MEĐUNARODNA SARADNJA”
AFORIZMI - Maxminus, sarajevo & liga duhovitih, beograd Miodrag Stošić
Peko Laličić
Zaboga. Zašto moramo da biramo između ćirlice i latinice? Pa imamo dva palca!
Ovo je plodna zemlja. Crv sumnje neviđeno raste. Sve što nigde ne prolazi, kod nas pali.
Carinici su prelazna bolest.
Deana Sailović
Ja jesam za politiku snažne, dubinske integracije. Ali ona neće.
Ne nosim ništa ‘talijansko, samo špansko. Takve mi mušice!
Goran Jokić
Kad obuče novo ruho, majmun postane gorila!
Nismo mi izgubljena generacija, dobro se zna gdje smo. Na burzi…
Ovde je cena života prava sitnica. Dok se ne razboliš!
Po zakonu smo svi jednaki. Na svu sreću, priroda ima svoje zakone…
Džaba nas krešete. Nismo na budžetu! Otkad imamo grobara za predsednika verujem u zagrobni život!
Daliborka Šišmanović Kepčija
Plakaću sutra. Danas nemam zakazano. Ko ne plati na mostu a izbegne ćupriju Drina će mu biti kriva!
Čudan je tok novca. Uvek vodi u već pune džepove.
Džaba mi što imam fotografsko pamćenje kad nemam para da razvijem film!
Skuvala sam ručak za tri dana. Juče smo sve pojeli. Gorаn Rаdosаvljević Ostаli bismo ovde, аli smo već otišli sа živcimа. Doveli smo gа nа presto. Vаljdа će slepаc znаti kudа dаlje? Lopovi imаju nаjrаzvijeniju ekološku svest. Čiste sve pred sobom. Zа dobrim konjem prаšinа se diže. Zа dobrom kobilom konju i prаšinа.
http://www.maxminus.com
Istraga se obustavlja. Okrivljeni i istražni sudija su na godišnjem odmoru.
Zbog fenomena tople braće su zahladneli odnosi među polovima! Prećutno odobravam slobodu govora. Pustila sam korenje u ovoj zemlji. Sad živim od fotosinteze! U nedostatku argumenata prava žena pokaže atribute. Držali smo ih za reč sve dok nisu rekli da će izvaditi stvar! Milutin Mlađenović U Šahu konj ide na G, a u politici ide direktno i pravo u fotelju. Nikola Čd Pešić Nаjbolju prođu nа domаćem tržištu očigledno bi imаlа proizvodnjа prosjаčkih štаpovа!
Živimo kаo sаv normаlаn svet. Ne verujem dа ćemo se vrаćаti u Srbiju.
Miodrag Tomić Stublinski
Zаdаli smo poslednji udаrаc kriminаlu i korupciji. Pustili smo sve iz zаtvorа. Pišem dnevno-аktuelne аforizme. Aktuelni su bilo kog dаnа. Lenče Stoimenova Đavo nit’ ore, nit’ kopa. Samo kosi. Ako krv nije voda zašto svako želi da je pije? Siniša Daraboš Tek kada su mi rekli da se okanem ćorava posla shvatio sam da mi trebaju naočare! Marina Aristo Marković Doživeo je transformaciju. Postao je govno od čoveka. Posto vreme nije pravo, menjam ga za pravo mesto. Pavica Jovanović Veljović Prelazak na stvar obezbediće mi boravak na vrhu. Orali smo drumove. Sad gazimo oranje. Muža stavim u aforizam. Komšiju satirem. Džabe vam sviće ako nikad ne progledate. Najteže dolazim do reči kad pričam sama sa sobom. Mužu sam ja na prvom mestu. Ostale žene su mu na pravom.
JULI / SRPANJ 2013.
http://www.ligaduhovitih.com/
Teškа vremenа, prijаtelju moj. Aorist, pluskvаmperfekаt, imperfekаt…
Sve ima svoj kraj, samo ga nema politički kupleraj. Ne budite sebični, podelite izdaju Kosova sa narodom. Ova Vlada će Srbiju iz ulice slepe, izvući u tri lepe.
“SVI DRUGI SU DOBRI, MI SMO DRUGAČIJI...MEĐUNARODNA SARADNJA”
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 19
AFORIZMI - Maxminus, sarajevo & liga duhovitih, beograd Mile Gjorgjijoski
Marjan Angelovski
Okrenuli smo se budućnosti. Živimo od dаnаs do sutrа.
Želim da ovaj narod još dugo živi u Makedoniji. A znam i neke druge kletve.
Priviligovаn sаm člаn mаfije. Izdаlа me pаrtijskа knjižicа. Pаrаdoks: Nаš vođа je nevin ko jаgnje, а glаdаn ko vuk. Nаši su poslаnici muzikаlni. Trubа do trube. Mi smo stаrа nаcijа. Tаko je to kаd niko nikogа ne jebe. Igor Čobanović Žuta minuta mi dodje nekako, al’ onih mojih pet minuta, nikako. Kad živiš pošteno, život te pošteno zajebe. Kada muškarac mašta o ženi, ona je gotovo uvek gola. Kada žena mašta o muškarcu, on je uglavnom dobro obučen. Nisu svi muškarci isti. Nekima je samo ona stvar na pameti, a nekima je sva pamet, ona stvar. Napokon je đavo došao po svoje! Svratila tašta i odvela svoju ćerku. Manjak u glavi stvara višak problema. Neki ljudi su toliko siromašni da nemaju čak ni svoje mišljenje. Gde su oni ljudi što vode tuđe brige? Da im dam i ove moje, da ih odvedu negde. Mićo Lukić Dobro je što nemam posao. Ne odbijaju mi ništa. Majmunska posla su zapažena i u prirodi i u društvu.
Znam kako da zaradim pare. Svojim znanjem jednostavno sam kupio profesora. Moja devojka je počela da oseća pozitivne vibracije u vezi. Kupila je vibrator. Imamo finansijsku slobodu. Slobodno možemo da nemamo pare. Doneli su otadžbini mir. Sada otadžbina počiva u miru. Jane Atanasov Ne pravite majmuna od mene – ponudiću vam bananu. Ivan Jevremović Zapad nam je mnogo pomogao da se uspešno razgraničimo sa svima, braćom, susedima. Jedino se još ne graničimo sami sa sobom, ali se i na tome radi. Mi smo zemlja apsurda, nevinih je sve manje, a natalitet sve više opada. Zoran Simić Zoks Kad brak pukne, mnogim ženama je važnije da su silikoni na svom mjestu. Od kad se udala za dimnjačara, moja komšinica je postala živa vatra. Dinko Osmančević Umrla mi je tašta. Sad će đavo vidjeti šta je pravi pakao.
Vlada je obavjestila javnost da će biti kresanja u javnim službama.
Šta vi aforističari imate protiv nas političara, pitao me jedan nas narodni poslanik. Sem aforizma ništa efikasnije, nažalost.
Abdurahman Halilović
Muškarac uvijek misli glavom.
Mi smo za mir… poslije rata.
Perica Jokić
Boluje od vrtoglavice – cura ga vrti oko malog prsta.
Sav svijet je protiv nas, samo se mi nešto dvoumimo.
U njenom ljubavnom gnijezdu – ima jaja koliko hoćeš.
Sašo Betoski
Svi udaraju po radniku – ja sam puko radnicu.
Sve bi dali za Makedoniju. Samo da je nema.
Neven Šijakov
Gorana Žižović
Više ne krešem! Ostavio sam cigarete!
Imam urođeni strah od razmišljanja.
Bio sam kod Zaštitnika prava građana. Kaže da ne pomaže seljacima!
Davno prošlo vrijeme, kad sam mislila ono što govorim…
Nije sebi postavio cilj. Nisu mu dali dozvolu za postavljanje!
Zoran Živković
Zoran Živković
Zakon fizike: Od onog koji tone, bliski krugovi se udaljavaju.
Dok je kontejnera, narod ne treba da brine tranzicija.
Dimitar I. Vilazorski
Dane Bajić
Kolo je zakon.Tu nema mrdanja!
Ako imaš strah od smrti izvrši samoubistvo!
Zoran Spasojević
Frižider mi je toliko prazan da kad ga otvorim sijalica mu blinka crveno!
Ko prаti srpske medije teško može dа rаzlikuje prаvu vest od zаjebаncije.
Moja tašta je u Noći veštica imala najstrašniju masku! Izašla je gola!
Zoran Čojčić
Skandal! Iskusan političar umesto govora održao reč! Darko Mihajlović Batina je iz raja izašla. Samo tako nastavite pa ćete se provesti rajski. Sve je na svom mestu. Izgubljen je samo smisao. Sinan Sinanović Ne kontam ljude koji traže pokretanje radnih mjesta Kad ste vidjeli da se mjesto pokrenulo?
Ako dobro čitam dimne signale iz ciganmale, cena bakra je skočila?! Ima me, može se… Nikola Živković Tolika je kriza da je jug Srbije otišao u Grčku! Gojko Malbaša Kod mene je stalno pesma. Krče mi creva Jelena Vučinić Studenska ljubav: Živeli su srećno do kraja septembarskog roka. Kako idu godine sve više ličim na svoj frizider. Zujim u prazno.
20 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
Ismail kera, Czech Republic
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 21
Predstavljamo nove saradnice - DEANA SAILOVIĆ, NOVI SAD, Srbija -Ovde se samo ludi, deklarišu kao genijalci! -Kako današnje devojke jašu, pozavideli bi im i Kurta i Murta! -Pregladnela sam od neukusa. -Kratki nikome ništa ne duguju! -Ko mi viri preko plota, nek mi pljune pod prozor! -Po seksualnoj orjentaciji, sve je više dezorjentisanih. -Zavati šakom da napuniš kapu! -Kapitalno delo nam je na socijalnom dodatku. -Na onu stvar mi ide sve čemu tu nije mesto. -Dokon pop i parice krsti! -Zabušavam i kad pušim. Ne uvlačim! -Zli jezici me uzeli na zub! -Na vrh jezika mi je ono sto mi nije ni na kraj pameti! -Nekad je Amor odapinjao strele. A onda je ljubav odapela! -Što više postim, reči su mi sve sočnije. -Ako umačeš, pazi da ne uprskaš! -Bogovi su pali na teme, kad su videli popovski vozni park. -Muke moje niko ne zna. I ja se pravim da ih ne poznajem! -Promaja u glavi duva na iglene uši. -Slegao mi se utisak. Sad samo da ga prevarim. -Pucam od zdravlja, evo još me skupljaju! -Brat, bratu, ti si mi ko sestra! -Ostavio je prazninu iza sebe. Izvukao se iz dupeta. -Izvisio je kad je seksualni život u pitanju. Sad mu samo život visi o koncu. -Gola činjenica je da sam još uvek obučena! -Plakaću sutra. Danas nemam zakazano! -Sit alavom ne veruje! -Ne puši! Ugasićeš. -Zažmuri,da ne vidiš ko ti radi o glavi! -Kome ja glava u torbi, ne mora da nosi kapu!
http://deanasailovic.wordpress.com/
22 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Predstavljamo nove saradnice - Đurđa Vukelić rožić, Ivanić Grad, hrvatska ŽIVOTNA ŠKOLA Muškarci su bili njena životna škola. ŽEZLO Nesigurna žena postaje kraljicom prekasno da bi uživala u žezlu. ŽENIDBA Dok perilice rublja i posuđa peru, plin kuha, struja peče, telefonski, internetski i TV seks nudi se za bagatelu, zašto se muškarci žene?
ZNATIŽELJA Pametan čovjek ne brine o tome kako će završiti njegova priča, zna da to ionako neće nikada saznati. ZLOSTAVLJANJE Ako vas je majka zlostavljala da čistite kuću, učite kuhati, šiti i prati prozore, recite joj hvala, kad-tad. ZLOČESTOĆA Ljudi koji vam donose zlo pod bilo kojom krinkom, nisu nevidljivi ali to ne znaju. * Opaki ljudi su slijepi na svom putu gorčine, ne žele vidjeti koga gaze. ZDRAVLJE Kombinirano cjepivo protiv Alzheimerove bolesti i Dijabetesa – mladost, motika i svježi zrak. * Kada bolesni šute – zdravi boluju. ZADNJI ČAS Uspješnik koji sve odrađuje zadnji čas, i vlastitu propast otkrije zadnji čas! ZABAVA Zabavljajte se promatrajući ljude zarobljene seksom, novcem i moći – ne plaćate pretplatu i stalno su oko vas. ZA KRAJ Za kraj, netko zbraja što je postigao a netko čega se – odrekao. VRAG Vrag nije samo muškog roda. * Hvala vragu, đavao je najiskorištavaniji krivac u svemiru. * Dobar direktor je poput vraga, dobro zastrašuje sve redom. VJEŠANJE Nije se žarulja sama objesila o strop! * Često je zvala poslije ponoći prijeteći da će se objesiti. Sve dok joj nisam objesila slušalicu. * Visio je pod prozorom sve dok ona nije izvisjela iz roditeljske kuće. VJERODOSTOJNOST Možete sebe učiniti vjerodostojnim, no to nije isto što i biti takvim.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 23
Predstavljamo nove saradnice - Sedina Brkić, Gradačac, Bosna i Hercegovina Evropa je naprednija od nas. Tamo ljudi još jedu. Bosanskohercegovački brod nikud ne plovi. Sidro je bačeno u Dejtonu. Krenuli smo Titovim stazama revolucije, a vraćamo se Darvinovim stazama evolucije. Lako ćeš ga naći: prvi saf u džamiji – zadnji na frontu. Drugovi i drugarice, u ovom novom ruhu dobit ćemo i ove izbore, Inšallah. U laži su kratke noge, ali ako se uzme u obzir da mandat traje 4 godine, jebeš noge!
Ustajte marionete Ustajte marionete! Pozivaju nas na ratove za mir u svijetu. Ne kidajte konce, mogle bi ruke da se zapletu. Glavna je uloga konačno naša. Slava autoru što nas se sjeti!
Jučer sam bio sit Jugosloven, danas sam gladni Bošnjak, a sutra ću bit mrtav Čovjek. Srbi, Hrvati i Bošnjaci su miroljubivi narodi. Sve međusobne ratove okončaju mirovnim sporazumom.
Zašto pjevam
Dobili smo izbore, skidaj petokrake sa čela!
Sistematski od nas prave idiote. Diplomatski rješavaju problem „nas“. Internetski hrane nas u kavezima. Neljudski umiremo s povezima. Zato iz inata pjevam na sav glas!
Ne kasnimo mi za njihovom EU nego oni kasne za našom SFRJ. Privatizacija - to je ono hokus-pokus i firma nestane. Strani posjetioci su tražili da vide naš domaći brend. Morali smo da im otvorimo septičke jame Parlamenta i Vlade. Tito je bio ateista. Zato nam sad Bog pomaže da opljačkamo sve što je stvorio. Kapitalizam nas sve više košta. Još će nam i plaće počet naplaćivat. EU se neće nikad raspasti. To bi bilo previše logično. Ne znam zašto EU želi da im se pridružimo kad mogu i bez nas propasti.
Ne na javnom mjestu, zaboga
Predali smo im zahtjev za pomilovanje, a oni su nas pomilovali po glavi.
Ne volim kada to rade na javnom mjestu. Ekscelencija u porastu, a još brišu nos rukavom. Ne volim diplomate švedske stolove dok pasu. Strepim od proždrljivih homo erectusa što kravate nose. Ne volim rječite demagoge za okruglim stolovima i malim TV ekranima. Draže su mi lego kocke, koji bezobrazni vic. Velika nužda je potreba, znam, ali ne volim kada to rade na javnom mjestu.
Pustite me da prođem do predsjednika. Ipak sam ja krao s njim. Kod nas su mozak i debelo crijevo rođeni kao blizanci. Zajedno seru. Mi smo ti, bolan, zaostali. Mi nikad nećemo otkriti Ameriku. Nekulturno ponašanje prema drugim kulturama dio je naše autohtone kulture. Na grobu pokojnika je pisalo: Umro, čekajući Waltera. Ko nam je kriv što smo na vlast doveli šizofreničare pa umjesto nas vide majmune, magarce, konje... Neko iz policije je mađioničar. Nestaju nam dosjei. U demokratiji sve dolazi u obzir osim naroda. Ogledalce, ogledalce, dobro pogledaj ovu dvocijevku pa mi reci: ko je najveći kriminalac u ovoj državi? Ne želim da se branim sa slobode. Nemam s kim.
Mi, kreativci
Predsjedniče, zabrinuti smo za narod. Izašao je na ulice i ponaša se čudno.
Budimo kreativni. Osmislimo nove metode mučenja i ubijanja. Uriniranje po lešu zastarjela je fora Zapada. Mi možemo više! Organizujmo radionice i seminare za koljače, krvnike, ubice. Koristimo eko noževe i žice. Odbacimo tenkove i haubice i sve što truje naš zrak. Živimo zdravo! Budimo napredni i savremeni. Podučimo djecu umijeću ubijanja još u kolijevkama. Ne dajmo nikad da skrenu s puta svetog plemena našeg. Mi, vjernici i sveci, religiozne i čistokrvne ubice, zbog njiva i međa bratoubice, odbjegle samoubice mi, Balkanci, mi uvijek možemo više.
Vlast je najavila lov na kriminalce. Ali rekli su prvo da zažmirimo i brojimo do milion.
24 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Predstavljamo nove saradnice - Sedina Brkić, Gradačac, Bosna i Hercegovina Život bez vijaka ili Ja, parlamentarac Taj dan se moja sudbina žestoko usprotivila svakodnevnoj monotiji i za mene odredila novi neispisan list. Šef me pozvao u svoj ured, počastio wiskijem i toliko dobroga o meni izgovorio da naprosto nisam mogao vjerovati da se meni obraća dok se nisam osvrnuo oko sebe i uvjerio da smo sami u prostoriji. I nakon četrnaest godina koje sam proveo u njegovoj firmi „Big Bolt“, koja se bavi izradom vijaka, bio sam siguran da me nikad nije ni primijetio, niti je znao da sam njegov zaposlenik. Zbog svoje šutljive i pomirljive prirode, mirno sam prihvatio sve što je iznosio - da sam vrijedan, pouzdan i odgovoran, te kao takav nezamjenljiv dio njegovog preduzeća. Ali tu je i njegova supruga. Ona, naime, ima najbolju prijateljicu koja joj je ujedno i susjeda. Ta prijateljica i susjeda ima tetku, tetka ima svoju frizerku koja opet ima neku svoju stalnu mušteriju, i ta mušterija ima rođaka. Taj rođak ima nekog sirotog sina koji je baš jučer završio školu i sad osjeća nelagodu ispred ostalih pet članova obitelji, jer je jedini nezaposlen. Razumio sam tog momka jer sam i ja u svojoj obitelji godinama jedini zaposlenik. Njemu je svakako teže zbog brojnije obitelji. Kada mi je rekao da taj momak treba doći na moje radno mjesto, gotov sam se rasplakao. Bilo mi je žao tog jadnog mladog čovjeka. Odstupio sam od radnog mjesta hrabro i dostojanstveno jer sam pomirljiv sa svakom situacijom, a uz to, razumijem da komande žene moraju po svaku cijenu biti izvršene. No, tu je i moja supruga Taša. Njena najčešća reakcija na sve je paljba. Sporadična ili rafalna. - Šta? Pa ti nisi normalan! Trebao si mu izbiti sve zube pa da i on i ja vidimo da si muško! Hodala je oko mene i rešetala me. Shvatio sam. Ovaj put nijedan dio mene nije smio da preživi. - A Vedrana? Znaš da nam je kćer na prvoj godini studija? Zar da odustane? Sad? Zbog tvoje nesposobnosti? Nisam baš razumio ono sa zubima, zar bi to išta bitno promijenilo, ja bih ionako sad bio otpušten, a posao bi osigurao samo njegovom zubaru. Nije moja Taša loša žena. Trebalo joj je samo dva mjeseca da se smiri. Ili da opet poludi. Uglavnom, istupila je s novom idejom - da uđem u politiku. Nije više mogla gledati kako joj zauzimam kauč ispod kojeg je odveć pustila svoje debelo korijenje. - Zašto ne? Učlani se u neku stranku i nek ti oni nađu posao. Tako to ide kod nas. Predložila je da odem u najbliži ured neke političke stranke. - Nebitno koja je, samo da je blizu, i ti ćeš onda moći stalno da im dosađuješ. Kad dobiješ posao, slobodan si! – udarnički razmišlja moja Taša. Poslušao sam je. Za stolom je sjedilo loptasto čovjekoliko biće pospanog pogleda. Ličio je na lik s postera, koji bješe zalijepljen na zidu Vedranine sobe dok je još bila mala. Debeljko u odijelu je sve radio usporenim pokretima. A upravo je radio na masnom bureku u odmotanom papiru na njegovom radnom stolu. Pokušavao je da se sagne i dohvati komadić mesa koji mu je nepažnjom odletio na pod, ali nije uspijevao od glomaznog stomaka utrpanog u tijesnu košulju. - Hoćete da ja...? – ponudih se i podigoh meso veličine graška. - Hvala – mislim da promrmlja, uze od mene odmetnički djelić bureka i pobjedonosno ga utrpa u usta. - Stave tek toliko mesa da mogu s tim da se brane na sudu, ako ih neko tuži! – rekao je brišući masna usta još masnijim papirom od bureka. Sjetio sam se. Onaj lik s postera iz Vedranine sobe zvao se Garfield. - Ja, ja bih se učlanio, - rekao sam gledajući zadivljeno drobilicu u njegovim ustima koja je još nezaustavljivo radila. Debeli zastade sa žvakanjem i začuđujuće me pogleda. - Je li to uredu? Mislim, mogu li? – pocrvenjeh pri pomisli da me smatra nesposobnim za bavljenje politikom. - Naravno, naravno! Pa vi ste odabrali pravu stranku! Mora da ste neki profesor, politolog, historičar... - Ne, ne...ja sam samo radio u “Big Boltu“, znate... - Bili ste direktor, zamjenik direktora, poslovođa..? - presjekao me radoznalo. - Ne...radio sam na finoj obradi vijaka, na mašini...znate..to su vam oni šarafi, kako mi kažemo... - Da, da...naravno. Život bez vijaka bio bi nezamisliv. Ispunite mi ovaj formular, i, recite mi, želite li aktivno da se bavite politikom, ili se učlanjujete jer podržavate program naše stranke ? Podrignuo je, pristojno stavljajući masnu šaku na usta i iz ladice izvukao napuhanu vrećicu s oznakom pekare „ Maestral“. - Pa ja, ovaj...nisam siguran da sam ja za toga...znate...vođenje politike, to je ipak za umne, visokoškolovane ljude...ja...ja ustvari trebam samo posao.. znate? Čovjek je izvadio krofnu iz vrećice i pojeo je u dva zalogaja. Pravio sam se da ne primjećujem marlmeladu koja je curila preko njegove brade dok se očajnički borio da i druga krofna završi gdje i prva, pa sam nastavio. - Ja ću vas podržavati, ako treba štošta i učiniti za vas, ali...ne dajite mi vlast...ja to ne mogu...znate...ja sam pomirljive prirode...slažem se sa svim i svačim... ja bih izmirio sve, i ljevicu i desnicu, i vlast i opoziciju...a to, to vam baš i ne ide u prilog. - Bravo! – pljeskao je debeli – pa vi ste savršeni! Imam za vas mali politički angažman. Uskoro će izbori i bit ćete živi sudionik naše predizborne kampanje. Baš takvi nam trebaju, kao vi! Kontaktirat ćemo vas telefonom. Je li to uredu? Naravno da je bilo uredu. Nazvali su me sutradan i ponudili mi 100 KM za prisustvo na njihovom predizbornom skupu. Sav moj posao bio je da aplaudiram i podržavam govornike, i zviždim i negodujem na pomen protivničkih stranaka i lidera. Unatoč tome što nas je bilo ukupno sedam angažovanih - da glumimo narodne mase, bilo je živo i vatreno kao na utakmici Manchester Uniteda. To je bilo mojih najlakše zarađenih 100 KM koje je moja supruga Taša pametno uložila i kupila sebi torbu nekog Guccija, jer ona sad, kad joj se muž bavi političkim pitanjima ove zemlje, ne može dozvoliti da joj se prijateljice podsmijevaju stvarčicama kupljenim na gradskoj pijaci. Kad sam je pitao da to nije malo previše za torbu, rekla je: „ Naravno da nije! To je samo prva rata. Za sljedeće dvije rate ćemo se nekako snaći“. Pomislio sam da joj je taj Gucci vjerovatno neki zaboravljeni rođak kojem trebaju novci u ova krizna vremena, pa više nisam imao komentara na torbu od 300 KM. Sljedećih nekoliko angažmana, zbog otanjanog budžeta, naše naknade su se smanjile na 50 KM. Ali ja sam pomirljive prirode, pa sam pristao za te novce nositi i transparente, koje bi mi oni - moji nadležni, neposredno prije samog početka gurnuli u ruke. Taša bi mi kasnije probijala glavu pitanjima šta je pisalo na njima, ali takve su žene - bespotrebno radoznale. Zar je važno šta piše? Nikad nisam ni čitao. Izbori su prošli i moja politička stranka je doživjela krah. Svratio sam do ureda i Garfield u odijelu me odmah prepoznao. - Čuj, - prekinuo je sa jelom i odložio ćevape u stranu – ovo nije kraj. Unio mi se u lice kako bih i ja osjetio jaku aromatičnost crvenog luka iz njegovog daha i govorio tiho, onako kako se izgovaraju riječi koje niko ne smije čuti. - Politika ti je vječita utakmica. Trebaš samo vjerovati. I igrati dalje. - Naravno, - rekao sam pomirljivo – ali ja još uvijek nemam posao. - Radimo na tome, ne treba da se brineš. I nisam se brinuo, ni tad, ni svaki naredni mjesec kad bi mi debeli izgovorio te iste obećavajuće riječi. Ma, možda bih se pomirio i s tim da više nikada neću raditi, pa i da ću umrijeti od gladi, da nije bilo moje poduzetne žene Taše koja je kontrolirala i poticala rad sivih ćelija u mojoj glavi. - Izađi iz te stranke. Oni su sića. Ne može ni njima bit ono što pokradu. Idi u neku drugu. Ili ne, pusti mene da se prvo raspitam kako stoje stvari. Taša je, nekim svojim tajnim metodama, prikupila potrebne informacije i uputila se sama u glavni ured vladajuće političke stranke. - Slušaj, – rekla mi je kad se vratila – o tebi sam rekla sve najbolje. Da si bio generalni direktor u „Big Boltu“... - Ali ja, ja ne znam ni šta je generalni dir...- pokušao sam je urazumiti. - Nema veze, ne znaju ni oni šta je „Big Bolt“! - nastavila je – Rekla sam im da nisi zadovoljan radom one svoje lopovske stranke, a to su dokazali i na izborima...da si vrijedan, častan i pošten, i da ti je neugodno sad, nakon svega, doći i učlaniti se u njihovu pravu, pobjedničku stranku. Ljudi su rekli da jedva čekaju da dođeš, i da je pravo čudo da ti ovi prije nisu osigurali neko radno mjesto. Naravno da sam poslušao Tašu, jer ja sam pomirljive prirode. Da sam životinja, vjerovatno bi bio kameleon. Tašin tašasti kameleon. U mojoj novoj stranci puno je više aktivnih članova i puno više se radi. Radi se na na pripremama za rad i na izradi dugoročnih planova za daljnje planiranje rada. - Nezaposlenost je ključni problem ovog naroda – ponavlja se, da se ne bi zaboravilo da postoji narod. S vremenom su me, zbog moje naravi, ubacili u Upravni odbor i ja sam počeo upravo tako i da se ponašam. Naša obraćanja narodu bila su masovnija i življa. Narod je uveliko bio brojniji od skupova moje prethodne stranke, tj. od nas sedmorice grlatih navijača. Naš lider je tako samouvjereno i uvjerljivo govorio da sam i sam počeo vjerovati u ono za što smo se kao stranka zalagali. I tako jednom, dok su žive uzburkane mase aplaudirale riječima i obećanjima našeg vođe, ja sam stajao iza njegovih leđa, zajedno s ostalim glavama stranke, poredanim po važnosti. Okončao je govor, podignutih ruku pozdravio masu i odstupio nazad. Neko iz pozadine me greškom gurnuo naprijed i našao sam se tačno ispred mikrofona, na udaru radoznalih očiju.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 25
Predstavljamo nove saradnice - Sedina Brkić, Gradačac, Bosna i Hercegovina Gladna, zbijena gomila kostura čekala je moj govor. Proradila je moja pomirljiva priroda i brzo sam se snašao. Sjetio sam vijaka i onih dana kada sam ja, kao prosti obični radnik bio „narod“, kako sam želio od političara čuti samo jedno - istinu. Nikakve laži ni obećanja, samo istinu, ma kakva bila. A onda sam počeo s istinom. - Narod je gladan! Masa je u prvi mah izgledala zbunjeno, ali to je bilo vrijeme potrebno za obradu ovako složenih informacija u njihovim polumrtvim glavama. Postupno su ruke počele da plješću a usta da viču. - Narod je budala! – vikao sam uvjerljivo. Ovacije su kulminirale za kratko vrijeme, sve ruke su bile u zraku i sa mnom. Pomiren i uživljen u ulozi velikog govornika, vođe naroda i vjesnika istine, nastavio sam dalje. - Narod će umrijeti od gladi! Žene su vrištale i čupale kosu, čak je odnekud doletio i neki grudnjak pod moje noge, a ja sam se osjećao uzvišenije nego McCartney, Lennon, Harrison i Starr zajedno . - Narod je naaaaajveća budala! – uspio sam viknuti prije nego što me neka ruka povukla natrag, vjerovatno ona ista koja me greškom lansirala u javnost i otkrila moj dugo skrivani talenat govornika. Sutradan sam izašao na svim naslovnicama dnevne štampe, s naslovima poput : „ Prvi političar koji govori istinu“, ili „Rođen da bude vođa“. Bilo je i onih hrabrijeg tipa „ Čovjek koji će spasiti svijet“ , „ Došao je Mesija“ i slično . Nakon toga sve je nekako teklo ubrzano i bez nekih naročitih prepreka. Izabran sam za predsjednika stranke i moja pomirljiva priroda nije mi dozvolila da odbijem tu ponuđenu odgovornost. Ionako je trebalo samo da se pojavljujem na određenim mjestima, (prežderavajući se usput), da se kezim ispred fotoaparata, i potpišem što god mi donesu. Najteži dio posla bio je naučiti desetak rečenica, specijalno napisanih za javnost od strane mojih zamjenika, savjetnika i ostale vojske. Kroz to sam shvatio da su gluma i politika vrlo srodna zanimanja. Po nahođenju moje pametne žene Taše, stavio sam se na listu za mjesto poslanika u Parlamentu, i na izborima bio odmah izabran. Narod me toliko obožavao da više nisam mogao da se izvučem iz politike ni da sam umro. Život nam se promijenio za pola kruga u radijanima. Dugo je trebalo izmučenom narodu da prepozna istinu i usreći moju Tašu. Pravila je finansijske planove u teci u kojoj je nekad zapisivala recepte ;kako da sav novac utrošimo na hranu, odjeću, automobile, stanove, vikendice, jahte, putovanja i Vedranin doktorski studij u Beču, a da nam pri tome ne ostane ni pola markice. Sve je to moja Taša znala ukalkulirati s mojom skromnom platom od nekih 7000 KM, uz to se pripomoći još samo toplim obrokom, regresom, dnevnicama za službena putovanja, te sto i jednom naknadom za sve što mora pretrpjeti jedan izabrani parlamentarac u ime ljubljenog naroda. Čak je sebi kupila stan (odmah do nas), kako bismo konačno mogli koristi i onu preostalu - sto drugu, naknadu za odvojeni život, te se počela preobražavati u Margaret Thatcher. Strogo mi je zbranila da spomenem, makar to bilo i u snu, ostale prihode koji su dolazili nekim nelegalnim transakcijskim kanalima. Iako ne znam šta to znači, ja sam pomirljiv sa odlukama svoje žene pa ih nikad i ne spominjem. Osnažen potporom naroda, tašizam je u mom životu uzimao sve više maha, a u Taši, s decembarskim danima, cvjetali su prvi behari patriotizma. - Divna je ova naša zemlja! – govorila je glavi u ogledalu koja se okretala opasana lisičijom repinom. Nisam joj htio kvariti ugođaj pa joj nisam ni rekao da je nehotice, nekad usput, državu poistovijetila s državnim budžetom. Iz moje biografije izbacila je vijke i sve što ne priliči, te mi svojim tajnim djelovanjem iz pozadine, pribavila doktorsku disertaciju na moje ime. Iako se nisam sjećao, odbranio sam je prije sedam godina, a tema je bila: „ Integriranje izdržljivosti u demokratski proces gladovanja i NATO kao prijetnja za nacio(krimi) nalnu strategiju političara u BiH“. Narod je od mene napravio uzornog i vrlog muža kakvog Taša zaslužuje kao sposobna i snalažljiva žena. A u Parlamentu, nije baš zabavno kako se misli, ali ja sam pomirljiv i sa takvom situacijom. Na 24 i po plenarne sjednice, koliko ih je bilo u protekloj godini, ja sam se 24 i po puta javljao za riječ i samo su mi jednom dozvolili da govorim. Imao sam 24 i po prijedloga da se pomirimo i nijedan od mojih prijedloga nikada nije usvojen. Ipak, najbolje što sam dobio ulaskom u Parlament je to što sam prvi put u životu počeo čitati dnevnu štampu i postao zvanično pismen, zahvaljujući narodu.
Šutnja Bezgranična, teška, bezbojna i gorka. Ljepljiva i gusta. Šutnja na kvadrat. Po mjeri za svaka usta. Općeprihvaćena, legalna i trajna. Planski izglasana, implementirana, organizirana i programirana. Aktivna na djelu. Besplatna i brza, dostupna u svemu. Zagarantirana, obećavajuća, kad je manjka improvizirana. Kontaminirana, ubojito rasprskavajuća, kodirana, neeksplodirana, na tanjiru s dekoracijama nama servirana demokratska šutnja.
Za one koji nas jašu Genetika je samo izgovor za potkovice koje nam zakivaju na stopala. Optužuju prirodu što se sve više rađamo kao konji. Oprostite molim, ali ja ne znam da njištim! Ja cvilim kao pregažena mačka, lajem i ujedam kad su mi djeca gladna, ali svaka sličnost je slučajna i to što smo opasli parkove i stadione svjedoči da smo po prirodi samo prosti biljojedi. Za to što se sve manje kao ljudi rađamo i mi i oni nije kriva genetika nego njihova konjska politika.
26 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MaxMinus presents -
Alexander Dubovsky
Ukraine
MaxMinus cartoon
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 27
MaxMinus presents -
Alexander Dubovsky
aids2.
bumerang.
28 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MaxMinus presents Turkey
Ekrem Borazan
MaxMinus cartoon
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 29
MaxMinus presents -
Ekrem Borazan
30 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
STRIP/COMICS
Hannelore Greinecker Morocutti, Austria
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 31
STRIP/COMICS
Hannelore Greinecker Morocutti, Austria
32 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
STRIP/COMICS
Hannelore Greinecker Morocutti, Austria
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 33
STRIP/COMICS
Hannelore Greinecker Morocutti, Austria
34 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 35
36 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Pred vama se nalazi jedna okultna knjiga. Neću kriti moju svijet materijalne prirode. Ipak bih napomenuo kako su vašu dragocjenu pažnju. Istinitosti navedene u njoj su u drugačije doživjeti nego kao plod moje mašte. Samo tako Eldin Eminović
namjeru da vam dam jedan pogled i vid na varljivi svi događaji u knjizi izmišljeni da bih privukao službi same priče, tako da ovu knjigu ne treba vi nećete biti prevareni. A ja neću biti prevarant.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 37
1.
2.
Mačka se umirila. Unatoč tome, njeno tijelo je odavalo gipkost. Golub je uvukao šiju među krila. Djelovao je pomiren sa sobom. Njegovo lijevo krilo je beživotno visjelo. Mačka je na tren odvojila pogled od goluba. Pogledala je Denisa. Njene oči su opasno sijevnule. Zatim je tamna sjena preletjela njima. I skočila je. U tom trenu je čovjek progovorio. - Progone me! Nakon ovih riječi zavladala je tišina. Čovjek je premjestio torbu iz jedne ruke u drugu. Golub nije pustio glasa od sebe. Denis je bio spreman ismijati čovjeka kao nekog kratke pameti, a njegova sestra je pronašla u svome srcu strpljenja. Na lijep pozdrav je uvijek ljepšim od njega otpozdravljala. I nikada nikog nije ostavila u nevolji. - Kažite šta vas muči? Prijekorno je pogledala Denisa. On je gledao u zemlju na mjestu gdje su se pružile sjene mačke i goluba. One su nestale kratko nakon toga. Bog je od oblaka načinio hladovinu. Denis je ponovo pogledao u tom pravcu. Mačka je uneredila tijelo goluba. Svježa krv je obojila hladovinu. Čovjeka prizor nije privukao. Ponovo je progovorio. - Nemam kuda poći. Moj bijeg se završava ovdje. - Nemojte tako! Uvijek ima izlaza. Denisova sestra je pokušala da odobrovolji stranca. - Ustvari, ja prvi put u mome životu pričam sa nepoznatom ženom. Stranac je pogledao odsutno u nebo. Počela je padati kiša koja zemlji vraća život nakon mrtvila njezinog. - Onda smo sličnih sudbina. Ovdje svako svakoga zna. Obadvoje su se nasmijali. Denis se brzo oprostio sa njima. Zaprijetio je prstom mački i otrčao je negdje. Njih dvoje su stali ispod nadstrešnice na ulazu u jednu zapuštenu kuću. Čovjek se obazirao oko sebe. - Ne brinite! Napuštena je. Baba Kata je umrla prošle godine. Zaškripale su šarke na kapiji. Stranac se trgnuo. - Vjetar. – prošaptala je Denisova sestra. - Koga se plašite? I nju je počelo izdavati strpljenje. - Oni su u stanju uništiti cijeli svijet. – odgovorio je odsutno čovjek. Denisovu sestru je nasmijala njegova zbunjenost. Bila je sretna djevojčica. Mogla je lako da preboli svaku stvar. - Zašto ste pričali sa mnom? Strancu se iskrao težak uzdah iz grudi. - Ne znam. Onda je iz torbe izvadio paket. Denisova sestra je gledala u torbu. Zbog nje je čovjek izgledao dobroćudno. Nasmijala se ponovo. - Zar čovjek sa torbom nije u stanju počiniti zlo djelo? – pomislila je. Ne, nije ništa rekla. Stranac je pružio paket. - Šta je unutra? – pitala je. Čovjek je odmahnuo rukom. Pogledao je mrtvo tijelo goluba. Čudan osmijeh se pomolio na njegovom licu. Bilo im je neugodno i smijali su se bez povoda. Nevidljiva borba u njegovim grudima je izašla na lice kao ružna riječ iz usta. - Mnogo ljudi je stradalo zbog ovog. Pokazao je prstom na paket koji je Denisova sestra čvrsto držala u rukama. Zbog nečeg je vjerovala da je unutra staklena vaza. - Ne znam da li je vrijedno borbe. Ja sam umoran čovjek. Nosim dugo tešku tajnu u sebi. Kiša je gušila njegove riječi koje je izgovarao sporo i tiho. - Ja ne volim tajne. Kratko je rekla. - Onda neka tako ostane. Nemam pravo tvoj život promijeniti iz korijena. Čovjek je bio spreman otići. Denisova sestra nije dozvolila. Uhvatila je njegovu ruku. Čovjek se trgnuo. Istrgao je svoju ruku iz njenih. - Oduvijek sam željela da se dogodi nešto zanimljivo. Priznala je uz sjetan osmijeh. - Izabrao sam tebe hirom sudbine. Ne mogu te pronaći. Meni nije dozvoljeno da pričam sa ženama. Oni to znaju. Ako budu tražili, tražit će muškarca. Čovjek je u jednom dahu ispričao sve. Bila je to nevjerojatna priča i nije pripadala ovom vremenu. Denisova sestra je ljubazno saslušala. Nije vjerovala ni jednu riječ. Čovjek je u njenim očima pročitao njeno nepovjerenje. - Možda je tako i bolje. – rekao je. Otišao je bez pozdrava. Denisova sestra se zamorila i nije zaustavljala čovjeka. Nakon njegovog odlaska, mačka se zaplela među njene noge. Golubovu krv je saprala kiša. Mačka je umiljato tražila njenu pažnju. Vrhovi njenih tamnih dlaka su bile slijepljeni od kiše. Krvave potočiće je polako pila žedna zemlja. Ljetni pljusak je jenjavao. Denisova sestra je zbunjeno držala paket u rukama.
Njihov otac je remetio red na zemlji. Uživao je često u dobroj kapljici. Ljudi su ga voljeli zbog toga. U nebesa nije dirao i nije bila objavljena riječ koja bi njega izvela iz tmine na svijetlo. Kada je bio stvoren vidljivi svijet, u njega je bilo posađeno zlo koje je bilo manje od četvrtine zrna pustinjske prašine. Ovo zlo je uzelo oca pod svoje. Tako se zadužio iznad mogućnosti svojih. Njegove ruke su jedva primjetno drhtale. Vijest o smrti stranca je dočekao pijan. Njegov prijatelj je pričao, a on je slušao. - Saznali su ko je taj čovjek. Arapin… Došao je davno ovdje da izuči škole. I ostao je. Našli su ga obješenog u baba Katinoj kući. Na zidu je neko nacrtao petokraku zvijezdu sa vrhom okrenutim nadolje. Otac je s mukom nalio tečnost u čašu. - Koje je boje bila zvijezda? Svašta se dešava. Da ga nisu ubili neprijatelji komunizma? - Ne budi smiješan. - prekinuo ga je prijatelj u pola riječi. - Kada je vrh zvijezde okrenut nadolje to je simbol Sotone i koristi se za prizivanje zlih duhova. Denis je krenuo nešto da kaže. Njegova sestra je širom otvorila oči, a zatim ih brzo zatvorila. Denis je umuknuo. Mačka je spustila glavu u njegovo krilo. Očev prijatelj je potegao dobar gutljaj. - Kada je jednim vrhom okrenuta nadolje predstavlja apstraktnu sliku jarčeve glave. I veliča životinjske nagone u čovjeku. – rekao je. - U te gluposti ja ne vjerujem. - Vjerovao ti ili ne, čovjek je ubijen. Majka je ušla u sobu. Rukom je pokupila dlake sa sive fotelje. Zamahnula je metlom. Mačka je pobjegla iz kuće. - Neće tebi doći glave te gluposti, već taj konjak. Prstom je pokazala na čašu ispred oca. On je sasuo njenu sadržinu u utrobu. Denisova sestra je krišom pokazala u pravcu vrata. Denis je uzeo komad kobasice iz tanjira sa stola i izašao je iz kuće. Sestra ga je zatekla u dvorištu. Hranio je mačku. - Ubili su ga! Kada je izgovorila ove riječi, postala je svjesna što se zbilo. - Moraš ozbiljno da me shvatiš! Denis se igrao sa mačkom. Sestra je podviknula na nju. Ona je podvila rep. Oblizala dugačke brkove koji su jedva nazirali u polutami. Suton se već hvatao u krošnje topola pred kućom. Denisova sestra je konačno privukla njegovu pažnju. - Zašto jednostavno ne kažeš roditeljima? Dječak je vjerovao da oni mogu svaku stvar izvesti na čistac. - Ne želim njih da miješam u ovo. Ne vjerujem da će povjerovati mojim riječima. Nije umjela vještije. Bila je u tim godinama. Često se sukobljavala zbog sitnica sa roditeljima. Denis je odmahnuo glavom kao da tjera ružnu misao od sebe. Ona je čvršće stisnula desnu šaku. - Hoćeš li da me saslušaš? Mirno je ovo rekla. Denis je potvrdno klimnuo glavom. - Niko ne zna da je stranac bio u našem gradu. I povjerio mi je jednu veliku tajnu. Dao mi je nešto. Otvorila je dlan. Denis se vidno razočarao onim šta je vidio. - Ko ga je ubio ako niko ne zna da je bio ovdje? Inatio se sestri. Jednom prilikom je vidio da se okupilo mnogo ljudi u dvorištu baba Katine kuće. Čuo je i plač. Dalje nije naslućivao. Za njega je to bila smrt. Od tada se neometano mogao igrati u njenom dvorištu. Bilo je to novo i bogato kraljevstvo. - Ne znam. Zato ti ovo i dajem. Sakrij negdje! Sestra je otišla. Izdalo je strpljenje. Bivala je lako ushićena i lako je izdavalo strpljenje. On se popeo u krošnju drveta u baba Katinom dvorištu. U polutami se naziralo lastavičino gnijezdo. Borio se sa jakom željom. - Kada čovjek dodirne njihovo gnijezdo, lastavice se nikada ne vrate. Tako je načuo. Savladala ga je želja. Zavukao je ruku u zemljano gnijezdo. Napipao je nešto toplo. Trgnuo je ruku. Smotuljak koji je dobio od sestre je sakrio ispod grede na krovu. Dok je silazio sa drveta, sapleo se. Uhvatio se za jednu tanku granu. Popustila je pod njegovom težinom. Odmah zatim se dočepao deblje grane. Strah je zavladao njegovim tijelom. Odlučio je sve ispričati roditeljima. Obrisao je cipele od otirač. U hodniku se izuo. Čim se uvjerio da je sestra u svojom sobi, obratio se majci. - Onaj čovjek što je ubijen… Majka je ljutito pokazala u pravcu njegove sobe. Često je riječi zamjenjivala znacima rukom. Gestovi rukama su bili magijsko oružje moćno kao i svako drugo, koje uvijek ljudi mogu nositi sa sobom da ga upotrijebe kada zatreba. Majka o tome ništa nije znala, i nije bila vještica, a gestove rukama je često koristila. Denis se strašno naljutio. Imala je nešto važno da kaže, a majka je jednostavno pokazala prstom na njegovu sobu.
38 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
3.
4.
Komad čokolade je završio na zemlji. Denis je pogledao oko sebe. Sestra je skrenula pogled. Denis se krišom sagnuo. Puhnuo je par puta i strpao je čokoladu u usta. Slatki ukus je brzo nestao. Sestra se i dalje pretvarala da ništa ne primjećuje. Čokolada se istopila. Nakon nje je ostao gorak ukus u ustima. Prašina se zalijepila za njegova nepca. Kihnuo je. Prste je obrisao od hlače. - Znaš li koliko si sada bakterija unio u svoje tijelo? Pitala je nestrpljivo. Nije imala mnogo prijateljica. Njena najbolja i jedina prijateljica Gabriela je otišla na odmor. Bila je prinuđena vrijeme provoditi sa mlađim bratom. Zastali su na tren. Ugojeni muškarac im je prišao. Nije se razlikovao od drugih ljudi na ulici. Bio je ništa, pa mu je život dat. I u trbuh svoj nije trpao ništa drugo do ono šta će ga u vatru dovesti. - Moje ime je Ties. – rekao je sa teškim naglaskom. I on je bio stranac. Denisova se sestra preplašila. Osvrnula se oko sebe. Tu se zatekao i Ferid. Držao je džepni sat u ruci i on je zastao. Naslutio je da se nešto nesvakidašnje dešava. Oko njega se širio snažan miris kolonjske vode. Taj se ničega nije plašio na ovom svijetu, a u onaj naredni se uzdao. Često se kajao i mnogo se čistio. - Da li je sve uredu? Raširio se u ramenima. Stranac je uputio molećiv pogled Denisovoj sestri. - Sve je uredu čika Feride. – tiho je odgovorila. On je pomirljivo slegnuo ramenima. Pogledao je na džepni sat i otišao je niz ulicu. Stranac je pokazao na ogrlicu oko njenog vrata. Ogrlica je imala oblik prstena, a svi prsteni su nekada bili magični i sveti. - Porijeklo nakita je u magiji. Ogrlica se nosi blizu srca. Može se koristiti za privlačenje ljubavi ili njeno jačanje. Ljubazno se nasmijao i značajno je namignuo. Zlo je bilo stvoreno. Od toga trenutka sve vidljivo i nevidljivo na oba svijeta je težilo zlu. Ties je vjerovao u ovo, mada, naravno, ovako nešto nikada nije bilo objavljeno smrtnicima. - Jin-jang… U svakom dobru ima pomalo zla. I u svakom zlu ima pomalo dobra. – rekla je razdragano Denisova sestra. Bila je sretna. Nepovjerenje je iščezlo. Konačno je privjesak na njenoj ogrlici privukao nečiju pažnju. Voljela je tu ogrlicu. Zoran je nju kupio prošle godine na pijaci. Sjetan osmijeh je naborao njeno lice, zatim se koža ponovo zategnula. Dodirnula je privjesak. Bio je to drevni magijski znak zvan jin-jang. Prvi put se pojavio negdje oko III vijeka prije Krista u Kini. Postao je omiljeni znak vračeva i mistika po cijelom Orijentu. - Znaš li da čuvaš tajnu? – pitao je Ties. Denisova sestra se ponovo uznemirila. Sjetila se kratkog susreta sa strancem prije par dana. Da, znala je da čuva tajnu. Jednu veliku je nosila u sebi. Iz njenog lica se povukla i posljednja kapljica krvi. Tijelo je izdalo njene misli. Stajala je na ulici blijeda kao smrt. Ties je preduhitrio svaki njen odgovor. Pokazao je prstom na privjesak. - Oni predstavljaju dvije suprotnosti, sukobljene sile koje se nalaze u svakoj akciji, i odgovorni su za dinamičnost univerzuma i stalnog premještanja iz praznog u puno, i mekog u tvrdo, iz dobra u zla da bi postigao odgovarajuća ravnoteža svuda, pa i na ovom svijetu. Ovo je rekao jednostavno kao da drugačije nije bilo niti trebalo da bude. Posjedovao je znanje. Zaista, prema drevnim kineskim filozofima u početku je bio Tao, ali se onda Tao podijelio na dva prvobitna principa, jang i jin. A iz mnogih kombinacija janga i jinga se pojavilo sve drugo na svijetu. - Nisam vas razumjela. – priznala je Denisova sestra. Ties se ponovo srdačno nasmijao. - Hoćeš li da ti pomognem da me razumiješ?
Mačka je bila mrtva. Njeno tijelo je neprirodno ležalo na sredini sobe. Denis je stajao skamenjen. Njemu nije bilo dano da dozna koliki dio vidljivog i nevidljivog svijeta zlo može uzeti pod svoje. Odmah do tijela mačke ležalo je mrtvo tijelo njegove sestre. Njihova krv se pomiješala na podu sobe. Sto je bio prevrnut. Jedna jabuka se otkotrljala do samog zida.
Ona je šutjela. Smišljala je dobar izgovor da pobjegne sa tog mjesta. Tog trena je progovorio Denis kome je čitav razgovor bio nesnosno dosadan. - Moramo kući! Mama će nam zamjeriti ako zakasnimo na ručak. Ties se tek tada zagledao u dječaka. Ugledao je biljeg između njegovih obrva. Denis je preležao vodene ospice par godina prije toga. Neznanac se sagnuo, i uzeo njegovu desnu ruku među svoje i pažljivo je pregledao od ramena do vrhova prstiju. Tražio je nešto. U prvi mah Denis je pomislio da čovjek traži tragove čokolade, a onda je trgnuo ruku. Postalo mu je neugodno. Njegova sestra je nijemo promatrala prizor. - Ne plašite se! Ja samo želim da pomognem. Ties je ponovo pokazao na njen privjesak. Podigao je pogled prema crkvenom tornju. - Takav magični znak mora da bude napravljen od plemenitog metala. Prilikom našeg slijedećeg susreta ja ću se postarati da tako i bude. Tako lijepa djevojčica ne zaslužuje ništa drugo. – odsutno je promrmljao. Nakon ovih riječi se laganim korakom zaputio prema crkvi. Nije se osvrnuo.
Tišina se razbila na bezbroj dijelova. Zidni sat je otkucao podne. Denis je žalio mačku. Bio je ljut na sestru. Još nije oprostio jučerašnju svađu. - Ne pravi se blesava! Hajde ustani! Nije vjerovao da je sestra mrtva. Ugazio je u krv. Povukao je sestru za ruku. Kada je pustio njenu ruku, ona se beživotno stropoštala na pod. I dalje ga nije napuštala misao da će sestra ustati. - Ne pravi budalu od sebe! - strogo je rekao. Pogledao je ponovo na sat. Neko je pored sata nacrtao petokraku zvijezdu sa vrhom okrenutim naprema dole. Kazaljka za sekunde se vukla sporo kao sakat čovjek. Denisova lijeva čarapa je bila natopljena krvlju. Želio je počistiti nered. Uzeo je jabuku koja je ležala tik do zida. Ona je ispala iz njegove ruke. Podigao je pogled prema obrnutoj zvijezdi na zidu. Obrnuta figura je uvijek označavala izopačene moći. Zvijezda na zidu se nazivala ‘Đavoljim otiskom stopala’. Bila je jednim vrhom okrenuta nadolje i predstavljala je zlo, odnosno sve što je u suprotnosti dobru, čistoći i vrlini. Denis to nije znao, ali je vjerovao da ta zvijezda na zidu sve objašnjava. I tada se desilo nešto čudesno. Denis je u svom sjećanju pronašao jedan događaj koji nije pripadao ovom svijetu. Kamena ravnica se prostirala unedogled. Sve je čarobno mirisalo. Taj miris ga je neodoljivo podsjećao na miris ženskog karmina i bio je težak. I bilo je mračno. Svuda je vladao mir. Naizgled, na kamenoj ravnici nije bilo žive duše. Ali je život kuljao kao krv u venama. Bio je to nevidljivi svijet. Tamo riječi nisu postojale. Tamo govor nije postojao. Nekom je tišina postala nesnosna i pomislio je: - Ja ću otići u materijalnu kreaciju svemira! I dokazat ću da se sjećanje može zadržati. Sve se uskomešalo. Prepoznao je sebe. Prepoznao je svoju dušu. Denis je načinio nered na nekom svijetu prije ovoga o kome niko ništa nije znao. Njega je pogađala svačija, a pogotovo njegova, nesreća. Preko lijepih trenutaka je prelazio odmah i lako, tako je iz dana u dan srljao u svoju propast. Sjećanje je bilo neobično za njegove godine i odmah je povjerovao u njega. Pogledao je na sat. Vrijeme je izgubilo smisao. Kazaljka za sekunde je bila bučna kao presuda inkvizicije u vještičinim ušima. Sjećanje ga je povelo u svijet prije ovog. Ono je izviralo negdje duboko u njemu. Nad njim su se nadvile neke nevidljive siluete koje je snažno doživio, mada ih nije vidio. Tada se načinio još veći nered, neka bijesna duša je pomislila: - Ova duša je moja! Druge duše su se našle u čudu. - Zar je Sotona toliko ojačao? Njega je neka nečastiva sila odvukla negdje daleko. Nevidljive siluete su se uznemirile. Denis se našalio. - To se zove duhovitost. On vjeruje da će mu ona pomoći tamo. Kada je ova misao prostrujala među okupljenima zavladala je grobna tišina. Bog se obratio. Njega je prekrilo nešto teško. Izgubio je sjećanje koje je bilo jedini dokaz njegove besmrtnosti. Počeo je plakati. Dobio je tijelo. Dobio je sudbinu koja nije bila njemu namijenjena. Nečastivi se umiješao u njegovo rođenje na ovom svijetu. Denis nije umio da uči iz svojih iskustava. Prelazio je i preko njih, kao da su bezvrijedna, i potiskivao ih u zaborav koji je gutao sve. Nije ostajao dobar, ali nije ni postajao zao. Lakovjeran i naivan, prednjačio je u zabavi nad drugima, o zamršenim stvarima je teško stjecao sud, a još teže ih postavljao na mjesto kojem one pripadaju. Sve je dopiralo do njega, postajalo dio njega, i na tome se obično završavalo. Stvarnost nikad nije doživio onako kako se stvarno zbila, već onako kako je mogao tog trena predočiti sebi. Tako je bilo i sa ovim sjećanjem. Pogledao je mrtvo tijelo svoje sestre. U njemu je vladao varljivi mir koji za tren može postati bijes na ovom svijetu, a bijes je lako prelazio u grijeh. Ponovo je podigao jabuku sa poda i zagledao se u nju. Bio je miran. Prišao je satu i otkinuo je kazaljku za sekunde. Sačuvao je sjećanje. Uspio je sačuvati sjećanje i došao je jasan dokaz. Sa sobom je donio isto toliko prava koliko i dužnost. Denis nije znao šta bi sa njim, a ljudi su bili oholi. Jedne su u laž utjerali, a druge ubili.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 39
5.
6.
Hamza je pronašao pogodan trenutak kada je Denis bio na osamljenom mjestu u baba Katinom dvorištu. Stigao je iz dalekih krajeva i svemu je rok bio određen. Žurilo mu se.- Tražim tri kamena. Povisio je ton. Denis nije mogao za sebe kakvu korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti. Uplašio se. Zemlja je bila prostrana, ali je za njega postala tijesna. On je upoznao dobro koje nikada nije bilo stavljeno na iskušenje, jer je tako bilo predodređeno da se desi. Vjerovao je u to dobro, čista srca, podjednako spreman na dobar, i na nesretan ishod, a takva vjera je morala da ima svoj završetak.- Ne znam o čemu pričate. – izustio je. Počeo je plakati. - Ne plači! Niko neće ostati u životu kome je smrtni čas došao. Moraš da mi daš ta tri kamena. Zbog njih je izbio egipatsko-izraelski rat. Zbog njih je izbila Iranska revolucija. Ti ne slutiš kakvu tajnu čuvaš. Denis je potrčao koliko su ga noge nosile. - Ja sam dobar čovjek. Čuo je Hamzin glas iza svojih leđa. Nije se obazirao na njega. U kući je našao majku. Ispričao je za susret. Kamenje nije spominjao. Majka je podigla telefonsku slušalicu. On se povukao u svoju sobu. Otvarao je ladice jednu za drugom. Zavirio je pod krevet. Pamtio je svaki detalj. Kada je mrka noć razastrla svoje tmine, dugo je ležao budan. Njegovo sjećanje je naložilo šta mora da čini. Zamišljao je svoju sobu, okolinu kuće, čitav grad. Činilo mu se kako sa jednom pomišlju može obgrliti čitav svijet. U jednom trenutku njegova svijest nije bila u očima. Ona je bila sa lijeve srčane strane tijela tik iznad njegove glave. Sve se doimalo jasnim. To je bilo prvo njegovo iskustvo pomjerene svijesti. Izjutra je došao Ferid. On je donio vijest u njihovu kuću. - Pustili su stranca. Bio je prijatelj sa ubijenim. Namjere mu nisu bile loše. Želio je doznati nešto više o smrti prijatelja. Denisa je sačekalo još jedno neprijatno iznenađenje. Ništa nije izgledalo kao prethodne noći. Iluzija je ovladala njime. Njegovo stanje pomjerene svijesti je iščezlo. Detalji koje je vidio tako jasno prethodne noći su se pokazali netačni. Od svega je preostala mutna slika koja je imala samo ram. Kasnije toga dana je otišao sa Gabrielom na rijeku. Ona je umila svakog da sasluša. Poznanici su dolazili, pred njom otvarali svoja srca, a ona je slušala, i za svakog imala po neku utješnu riječ. Sada su sjedili na obali. Gabriela je bacala kamenje u vodu. Bog je učinio njen lik lijepim. Denis je kršio prste. Ćutio je u sebi muškost koja se budila. - Nas dvoje sada imamo samo jedno drugo. Gabrielu je glas izdao. Denis je ustao. Uzeo jedan pljosnati kamen. Bacio ga je iznad površine vode. On je par puta dodirnuo njenu površinu odbijajući se od nju, i kada je izgubio početnu brzinu, potonuo je ne ostavljajući traga iza sebe.Gabriela je gledala u vodu. Nju je život na ovom svijetu obmanuo. Njena prgava narav je poneka izlazila na vidjelo. U tim trenutcima je umila da vrijeđa ljude, i koristi protiv njih ono što je čula od njih samih, ali nakon nekog vremena ljudi su se vračali njoj, jer je doista umila svakog da sasluša.- Bog nije dobar! – rekla je. Mržnja je izbijala iz njenih usta, a još gore je bilo ono šta su krila njena prsa. U njenom srcu nije bilo oprosta. Svako iskušenje je doživljavala kao kaznu. - Nedostaje mi tvoja sestra. I Denis se zagledao u površinu vode. Žalosne vrbe su dodirivale njenu površinu. Spajale su se sa svojim odrazima na njoj. - I meni… Sporazumjeli su se međusobno na lijep način. Alge su plesale u vodi. - Da li je sestra tebi nešto dala? Gabriela je iznenada zapitala. Naslonila je svoje tek probuđene grudi na Denisa. Njemu je krv jurnula u lice. Bio je zatečen. - Jeste. Dala mi je kamen. Priznao je. Gabriela je spustila jedan poljubac na njegov obraz. - I meni je dala kamen. Ona je bila svjesna svoje raskošne ljepote. - Bila su tri kamena. - odvažno je rekao Denis. Vodu je namreškao vjetar. Žalosne vrbe su parale njenu površinu. - Kako znaš da su bila tri kamena? - Tako je rekao čovjek. Denis je prepričao čitav događaj. Sebe je predstavio hrabrim dječakom koji je odvažno gledao smrti u oči. Nijedno od njih dvoje nije znalo zašto su bila ta kamenja toliko važna. Ljudi su gubili živote zbog njih. Denisova sestra je to prešutjela iz nekog razloga. Tajnu je odnijela u grob. Gabriela se prva pribrala. Uzela je njegovu ruku u svoju. Ispreplitali su prste. - Ovo je bila tajna tvoje sestre. Sada je naša tajna. I mora tako da ostane! - Ko ima treći kamen? – pitala je. - Ne znam. Denis je nemoćno slegnuo ramenima. Gabriela je pustila jedan poljubac na njegove usne. Promatrala je Denisa. Svoju ljepotu je doživljavala kao oružje. Obuzeo je strašan bijes kada se uvjerila da nijedno od njih dvoje ne zna tajnu kamenja.
Zoran je bio obdaren velikim znanjem i snagom tjelesnom za svoje godine. Često je navraćao Denisovu sestru na grijeh i razvrat. Ona se opirala. Tako je sam sebi nepravdu činio. Nakon njene smrti on se držao po strani. Denisa je sreo na pijaci. Oko njih se širio miris svježe ribe. Denisa je progonila snažna mučnina. Gledao je u krst sa polomljenim kracima na Zoranovoj majici. Prijetnja sudnjim danom je dokazivala da sa puta od dobra ka zlu nema povratka. I da zlo nikada neće težiti da postane dobro. Zoran je započeo razgovor. - Kako si? Denis nije mogao odvojiti pogled od Neronovog krsta. Učesnici ljevičarskih mirovnih marševa 1958 godine su ovaj simbol prihvatili kao simbol mira. -
Dobro sam. Koliko se može biti.
Ove riječi je čuo od svoje majke. Kada se komšinica raspitivala o njihovoj nesreći, ona je tako odgovorila. Zoran je klimnuo glavom. Zatim je rukama namjestio svoju dugu kosu. Dva čovjeka su se glasno pogađali oko cijene krastavaca. -
To je simbol mira?
Denis je pokazao na Zoranovu majicu. -
Jeste.
I Zoran je pogledao simbol na njegovoj majici. Prethodnih 2000 godina je ovaj simbol označavao mržnju prema kršćanima. Neron koji je prezirao kršćane razapeo je apostola Petra na naopaki krst. Tako je bilo nekada. Za njih dvojicu je Neronov krst sada označavao jedan novi pokret u muzici i slobodu duha. -
Užasno smrdi!
Zoran je začepio nos sa prstima. Zagledao se u vrhove svojih patika. Jedna žena je izašla iz trgovine svježe ribe. Za njom se iskrao neprijatan miris. -
Paradajz! Paradajz! – neko je podviknuo.
Druga žena se glasno nasmijala. Zašumjela je voda sa pijačne česme. Golubovi su kljuckali komad hljeba na zemlji. - Da li je tebi nešto dala moja sestra? – pitao je Denis. Zoran je podigao pogled. - Nije mi ništa dala. - oštro je odgovorio. Denisu se činilo da njegove oči prodiru duboko u njegovo tijelo. Bio je tvrdoglav. Znao se uhvatiti za jednu ljudsku riječ kao da nijedna druga nije nikada bila izgovorena. - Ugazio si u nešto. – pokazao je prstom na Zoranovu lijevu patiku. - Znam. Jato golubova je prhnulo u nebo. Zoran je spustio ruku na Denisovo rame. Njemu se ruka učinila teška. - Ako nešto znaš, moraš da kažeš! Ruka na ramenu je postala topla. Denis je nju skinuo sa sebe jednim kratkim pokretom. Grašci znoja su izbili na njegovo čelo. - Ne znam ništa. Zoran je odsutno gledao negdje sa strane. - Ja sam prijatelj. Denis je nijemo klimnuo glavom. Sagnuo se nad česmom. Požudno je pio vodu. Rukavom je obrisao mokre usne. - Ne znam ništa. – ponovio je. Zoran nije dalje navaljivao na njega. Razišli su se svako na svoju stranu. Crni oblaci su se nadvili nad gradom. Noć je pala iznenada. Oblaci su već bili sakrili sunce. Ono je zašlo iza obližnjeg brda, a da niko živ nije primijetio. Tu večer je Denis ležao budan u krevetu. Nastavljao je svoju potragu. Prethodne dane je pamtio svaku sitnicu oko sebe. Zamišljao je svoje čarape u prljavom vešu, zahrđali oluk, vrhove topola, nebo. Tražio je stvarnost. Želio je sagledati sve oko sebe. I tako pronaći sebe. Svaki njegov pokušaj se izjalovio na samom početku. Iluzija je bila snažna.
40 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
7.
8.
Suprotno objavama koje su ljudi dobili, Ties je vjerovao da je zlo stvoreno jer je Bog bio usamljen, odlazio je i dalje od toga, vjerovao je da Njega jedino uveseljava ćud koju ne razumije. On je doputovao toga jutra. Progonila ga je strašna glavobolja. Odmah je potražio Denisa. Njega je zatekao u društvu sa Gabrielom. Ponovo se zagledao u njegov ožiljak na sredini čela. Denis je putokaz koji rastavlja istinu od neistine dočekao nespreman. Ovako se desilo. Ties je prvo njemu ponudio smotuljak.
Denis je ležao budan. Svojim mislima se podigao iznad sebe, zatim iznad krova kuće, a onda iznad oblaka do samih zvijezda na nebu. Mjesečina se uvukla kroz prozor u sobu. Predstavio je sebi visinu. Na podu je proletjela sjena slijepog miša.
-
Za tvoju sestru. Obećao sam.
U Denisovom srcu je vladao mir. Prije toga je bio u zabludi, ali je sada čvrsto vjerovao u dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva. - Moja sestra je mrtva. – tiho je rekao. Ties se zbunio. Protrljao je sljepoočnice. Glavobolja je postala nesnosna. Začudo Denis nije tražio pomoć. Ties je izgledao kao neko ko milostinju daje siromasima kada niko ne vidi. Njegove pitome plave oči su ulijevale povjerenje. - -
Da li si je poznavala? – pitao je Gabrielu. Bila mi je najbolja prijateljica.
Gabriela je svoje srce otvorila za par ljudi. Njih je bezgranično voljela. Ostale je promatrala budim okom, spremna svaku njihovu slabost da iskoristi za sebe i svoje ciljeve. Ties je nijemo pružio zamotuljak. Nije se raspitivao o smrti njene najbolje prijateljice. Ona je nespretno pocijepala šareni papir. -
Jin i jang…
Na srebrenom lancu se klatio drevni magijski znak. -
Ustvari, ja ne znam pouzdano šta on predstavlja. – priznala je.
Tiesov glas je bio miran. U njegovom liku je bilo nečeg očinskog. - Sve se mijenja. Sve suprotnosti se nadopunjuju. I vrhunac svakog stanja će stvoriti naznake suprotnosti da bi se pokorili jedinoj izvjesnosti života - promjeni. Znao je da njegove riječi bune djecu. Oborio je pogled. - Neki ljudi vjeruju da će vrhunac dobra, milosrđa proizvest znake mržnje, nepravde, nebrige. I onaj koji je nudio intelektualni razvrat, ludilo i prevrat postat će blag, pun ljubav, poslušan. – rekao je u pola glasa. Bio je dobar pripovjedač, ali nije znao koliko vremena ima. Morao je tako pričati bez jasnog početka. Denisa su njegove riječi bunile, ali je želio pred Gabrielom biti odvažan. - Kako da znam da ste vi dobar čovjek? – pitao je. Tiesove grudi je stisnula tjeskoba. - Ja samo tražim odgovore. Kao i svako… Borio se za dah. Nije lagao. Slutio je da se njegova duga potraga završava na brdovitom Balkanu. - Nudim vam znanje. To je najveće bogatstvo koje posjedujem. Gabriela se prva pribrala. Svaku novinu je doživljavala kao uspjeh ljudskog roda u ublažavanju surovih i nepravednih zakona prirode koji su bili nametnuti od strane tvorca. Slijepo se prepuštala novim idejama, a svaki pomak nauke je doživljavala ko svoj lični uspjeh. - Ja sam gladna znanja. – rekla je. Ties je njoj uputio jedan značajan pogled, a onda se zagledao u Denisov ožiljak na sredini čela među njegovim obrvama zbog jedne legende. Ona je kazivala kako je Oko boga Ra, koje je pobjeglo iz Egipta, vratio iz Nubije Anhur. Božansko Oko se strašno razljutilo kada je vidjelo da je drugo Oko zauzelo njegovo mjesto. Legenda je dalje kazivala da ga je Ra onda sebi stavio na čelo, gdje je ono postalo Urej koji je štitio samog boga od neprijatelja. Urej je kasnije postao simbol uspješnog vladanja svijetom. Nosili su ga faraoni kao simbol svog veličanstva i svog silaska od boga sunca. Ovo čudesno oko je poništavalo vrijeme i prostor. Ties se borio sa snažnom željom da dodirne Urej na Denisovom čelu. - Moraš ozbiljno da me shvatiš! Da li si nekada povrijedio ruku? Imaš li neki ožiljak na desnoj ruci? – zapitao ga je. Denis je pogledao u Gabrielu. Želio je biti odvažan zbog nje. - Nemam. Pružio je desnu ruku. Ties je njegovu ruku pažljivo pregledao. Doista nije bilo ožiljka na njoj. - Možda sam prerano stigao. – pomislio je. I obuzela ga je tjelesna slabost koju nije krio. Podigao je pogled k nebu. Promrmljao je nešto i nespretno se oprostio sa djecom.
U jednom trenutku se visina otrgnula. Povećavala se sama od sebe. Ubrzo je postala nesaglediva njegovim mislima. Strah je zavladao njegovim srcem i nešto je strašno bljesnulo. Veliko je postalo malo. Čitav svemir se skupio u jednu misao. Čuo je glas od kojeg je podrhtavala cijela soba. - Ti si nasilnik, dok se ne okaniš, neprijateljstvo protiv tebe ostaje. Denis je zaklopio oči. Zaškripao je krevet pod njim. Zavjesa je zašuškala. Odmah se pokolebao u svojoj vjeri. Bog nije pravio razliku između onog šta je bilo, onog šta je sada, i onog šta tek treba da bude. Ponovo je sve zadrhtalo. - Ja sam na strani onih koji se grijeha klone. I na strani onih koji svjesno u grijehu ne ustraju. Denis je otvorio oči. Boje su se ukrutile. Prizor pred njegovim očima je popucao na komadiće. Više nije bilo nijedne spoznaje stečene očima. Nijedna se stvar nije mogla dodirnuti rukama, niti se riječ mogla čuti ušima. Ostao je samo tamni svemir. Ponovo se oglasio Bog. - Ja uskraćujem i obilno dajem. Nakon toga se sve umirilo. Svaka stvar u sobi se vratila tamo gdje je bila. Oglasila se sova iz krošnji topola. Denis je zaboravio cijeli događaj. Sve u njemu je bilo sačinjeno od suprotnosti. Bio je spreman velika zlodjela da bezuvjetno prašta, a zbog sitnih grijehova ljude da proganja i surovo kažnjava. Srećom, njegov kukavličuk je bdio nad njegovih postupcima kao vjerena pratilac i sluga. Kada je izjutra ustao, njegovo sjećanje je nestalo kao san koji se sanja pred samu zoru. Jedan duh iz prirode mu je oduzeo svako sjećanje na prethodnu noć. Stvaran svijet Denisa nije privlačio. A o nevidljivom se nije raspitivao, stjecao je znanje koje je bio sumnjivo i podložno njegovom ličnom sudu. To je bilo tako, mada su ljudi posjedovali znanje o duhovima iz prirode. Duhovi su boravili u četiri kraljevstva – zemlja, vazduh, voda i vatra. Ta bića su djelovala kao vjerne sluge prirodnih zakona, ili preko živih ljudi poznavalaca magije i vračanja. Bez sumnje su dovodili do određenih pojava u prirodi i nikada nisu postajali ljudi. Denisu se obratio jedan takav duh dan nakon Božjeg obraćanja. Njegovo postojanje je ispunilo prostoriju kao svjež vazduh svijet nakon kiše. Denis je pogledao u Gabrielu koja se tu zatekla. Ona ništa nije primijetila. Denis je smjelo zakoračio u njegovo očaravajuće carstvo. Iz susjedne prostorije se čuo usisivač. Gabriela je nešto petljala oko konca koji je virio iz njene plave bluze i dalje ništa nije primjećivala. Denis je ugledao svjetlost koja se raspršila. Zatim je svjetlost potonula i nakon toga se ponovo uzdigla. Jedino tijelo koje je imalo ovo stvorenje je bilo tijelo koje se stvorilo u Denisovim mislima. Denis je osjećao ljubav. Denis je osjećao nesagledivu radost. Biće nije pripadalo svijetu koji je on poznavao. - Ja ću ti oduzeti sjećanje. Biće ti vraćeno kada ti bude najpotrebnije. Duh iz prirode je treperio od radosti. Denisa je opila njegova razdraganost. - Kako se zoveš? – pitao je. Svjetlost u sobi se prelila u dugine boje. Usisivač u susjednoj sobi je umuknuo. Majka je nakratko ušla u sobu, ni ona ništa nije primijetila. - Kako bi želio da se zovem? Denisa nije napuštao utisak da priča sa nekim djetetom. - Viktor. – odgovorio je. - Onda ću se tako zvati. Viktor se postidio naizgled bez razloga, a Denis se osmjelio. Duh iz prirode je postajao svjestan Denisovih misli prije nego što su one dobivale stvarnu formu razmišljanja. - Zašto je moja sestra ubijena? Denisa je proganjala radoznalost. - Pogledaj lice tvoje prijateljice! Denis je to učinio. Duh iz prirode je učinio da na Gabrielino lice izbije njena pokvarenost. Tamna sjena je pala po njemu i pomutila je sve na njemu. Denis je jedva prepoznao njene crte lica iza bolne grimase. Patila je zbog svog zla. - Ti nisi dobra! – povikao je. Duh iz prirode se zbunio. Svjetlost se razlila na stotinu strana. - U tvom svijetu ništa ne izgleda onako kako doista treba izgledati. Nakon ovog obraćanja duh iz prirode je nestao. Gabriela je zaplakala. Denis se strašno razbjesnio. Par trenutaka nakon toga im je bilo oduzeto svako sjećanje na ovaj događaj.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 41
9.
10.
Slastičarna je izgledala kao prostrano kupatilo. Zidovi su bili prekriveni bijelim pločicama. Na njima su se jasno ocrtali kružni pokreti vlažnom krpom. Čitava prostorija je odzvanjala od zujanja ogromne muhe. Ties je osjetio mučninu u stomaku. Pogledao je oko sebe. Par ljudi sa zajapurenim licima su čekali poslastice. Slastičar se šetao između stolova sa krpom zataknutom za pojas. Muha je i dalje letjela besciljno. Sparina je bila nesnosna.
Razmaženo dijete je plakalo. Neko je palio motor automobila. Denis je zaronio duboko u sebe. Osjećao je svoje bilo na bezbroj mjesta. Krv je kuljala njegovim tijelom. Čuo je glas čovjeka koji se obratio djetetu. Neko je i dalje pokušavao upaliti motor automobila. Dijete je umuknulo.
Ties je izvadio iz džepa maramicu. Obrisao je šlag sa Denisovog lijevog obraza. -
Jednu kiselu vodu. – obratio se slastičaru.
A zatim je pogledao Denisa. -
Koliko imaš godina?
Denis se borio sa jednim velikim zalogajom. Kada je progovorio, čitava smjesa u njegovim ustima se uskomešala. -
Dvadeset.
Muha je sletjela na njihov sto. Denis je lijeno mahnuo rukom. Ties se sa mukom nasmijao. - -
A ti? Dvadeset i jednu. – odgovorila je Gabriela.
Muha je završila na prozoru. Bezglavo je udarala u staklo. Slastičar je izvukao krpu iz pojasa. Jednim brzim zamahom je ubio muhu. Izašao je napolje sa mrtvim tijelom muhe u ruci. Dok je ulazio, ponovo je zataknuo krpu za pojas. Nakon toga je nestao u susjednoj prostoriji. Za njim se uvukla vrelina. -
Da li znaju vaši roditelji gdje ste vi? – pitao je Ties.
Njemu je stolica postala pretijesna. Vrpoljio se na njoj. Gostioničar je donio mineralnu vodu. Ties je promatrao njegove vlažne ruke. - -
Ne. – odgovorila su djeca u glas. Dobro je. Gostioničar je oprao ruke. – pomislio je Ties.
Nasuo je kiselu vodu u čašu. Gabriela je skupila hrabrosti. -
Ovaj znak što ste mi dali… Da li on vrijeđa Krista?
Ties se od srca nasmijao. Davno nekada, sam sebe je obmanuo. Nije se više plašio vatre nebeske plamenim stubovima zasvođene. -
Isto koliko i krst. – odgovorio je.
Gabriela je blago otvorila usta. Njena mržnja prema Bogu je poticala iz njenog ranog djetinjstva. Svoju intimu je čuvala za sebe, a sama pomisao kako je mora da je dijeli sa drugima, i još dalje, pomisao kako je to nametnuto od strane Boga, dovodilo je nju do očaja i luđačkih napada bijesa. Ties je preduhitrio svaku njenu riječ. - Četverokraki krst predstavlja muško i žensko u spoju. Od pamtivijeka je uspravan predmet ili linija predstavljao muški polni organ. A žene su bile u činu stvaranja u horizontalnom položaju. Bio je upravu i površina vode, ženskog elementa u stvaranju je bila horizontalna. Napravio je kratku pauzu. Gabriela nije posjedovala znanje. Isto je bilo pozivati je ili šutjeti.
Denis je u svojoj svijesti pronašao pravilna geometrijska tijela. Ona su se međusobno kretala u harmoniji koja se nije gubila ni jednog trena. Spektar boja se mijenjao, ali je nešto ipak ostajalo u njegovoj svijesti nepromijenjeno. Bio je to kristalni zapis njegovog tijela. Majka je ušla u sobu. Denis je bio sitničav sa majkom i često nepravedan prema njoj iz nekog beznačajnog razloga. Sebe je lako pravdao, a nju lako osuđivao. Malo nakon toga je majka zatvorila prozor. Vanjski svijet je utihnuo. Denis je izašao iz kuće. Sreo je čovjeka koji je imao tamnu sjenu preko očiju. Zagledao se pažljivo u njega. U prvi mah je pomislio da se čovjek poveo za ljudskim željama. - I kada se planine u prah zdrobe, za njega neće biti nijedne dobre vijesti. – pomislio je. Te riječi ponovo nisu pripadale njegovom životnom dobu. Javile su mu se kao zora nakon mrke noći. Zbog njih je neodmjereno vjerovao da je velik i poseban, a bio je manji od lišća koje su crvi istočili. Zatim je pomislio da je čovjek umro prije smrti. Bio je prevaren. Vjerovao je ljudima. Vjerovao je u njihovu dobrotu, a za svoga života nije dobio nijedan odgovor koji mu nije bio dozvoljen. Sa druge strane ništa nije ostavljao iza sebe. Nesvjesno je vukao sve sa sobom, ali je zbog toga prije bio darovan nego kažnjen. Otišao je u park. U njemu je vladala tišina. U isto vrijeme je sve isijavalo život iz sebe. Svako drvo, svaki cvijet, svaki bumbar su bili ovijeni tankim prozirnim omotačem koji se nije mogao dodirnuti. Denis je posegnuo za jednom granom. Ruka je prošla kroz omotač. Grana je bila kruta i stvarna. Njegove uši su otkazale poslušnost. Ništa nije čuo. U parku je sreo jednog dječaka. Njegov lik je Denisu bio poznat. Njihov grad je bio dovoljno mali da svako svakog sretne barem jedanput, ali živ čovjek nije bio u stanju zapamtiti svako ime. Dječak je sjedio na klupi. Denis je jasno vidio njegove oči iza tamne sjene. - Ja sam Rizvo. – rekao je dječak. Tišina je nestala. Vratio se zvuk. Čuo je dječakovo ime. Cvrkut ptica je hranio Denisovo srce besmrtnom hranom. Jedan pas je lajao. Bumbari su zujali. Denis je pronašao dječakovu svijest. Bez daljnjeg, nije mogao da zna sve što je dječak znao, ali je mogao uzeti dječakovu inteligenciju. U trenucima pomjerene svijesti je bilo dovoljno da nekog sretne, i inteligencija svakoga je postajala njegova inteligencija. U dječakovoj svijesti je pronašao čvoriće. Nasmijao se. -
Ti si smiješan.
Svojim mislima je odvezao čvoriće u dječakovoj svijesti. Denis je ponovo bio prevaren. Bilo je to trenutno nadahnuće i bilo mu je dano. Slijedeći put kada je rekao budi, ništa se nije dogodilo i to ga je silno ražalostilo. -
Da li ti je sada bolje? – pitao je.
Rizvo je klimnuo glavom. Potegnuo je nož.
- Praktično rješenje… Četverokraki krst je bila figura koju je lako napraviti. Dovoljne su dvije grane.
-
Rezak zvuk se prolomio prostorijom. Čovjek za susjednim stolom je oborio čašu. Staklo se raspršilo po podu.
Denis je ugledao na njegovim zubima žice. Činilo mu se da nož prodire duboko u njegovo meso. Pas je prišao. Njuškao je njegove noge.
-
-
Ja želim da doznam istinu. – rekla je Gabriela.
Sada je Ties bio iznenađen. Promatrao je gostioničara koji je skupljao polomljeno staklo. Činilo mu se da on ima drugu krpu zataknutu za pojas. Potražio je pogledom mrlju na prozoru gdje je muha okončala svoje postojanje u varljivom svijetu materijalne prirode. - Ja nudim znanje. – rekao je. Denis je oblizao kašiku. Gostioničar se posjekao. Strpao je prst u usta, a Tiesa je ponovo savladala snažna mučnina.
Kako se zoveš? – nerazgovjetno je rekao.
Zovem se Denis.
Neko je zviznuo iza obližnjeg drveta. Pas je otrčao. Vrijeme se odmetnulo. Protjecalo je samovoljno. Rizvo je urezao u klupu njihova imena. - Sada smo prijatelji. Pružio je ruku. Stisak njegove ruke je bio grub. Bol je poremetio sve među njima. Stanje pomjerene svijesti je iščezlo. Park je izgledao kao svaki drugi park i Denis se ničega nije sjećao. Duh iz prirode je ponovo uzeo njegovo sjećanje.
42 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
11.
12.
Majka je u posljednjim časovima noći za oprost molila. Lak san je imala. Denis je kradomice promatrao nju ispod prekrivača. Uspravila se. Cvijeću u sobi je dala vodu. Denis je progovorio.
Denis je ugledao oca kroz otvor u šatoru. Sa ringišpila je dopirala zvonasta melodija. Ispred šatora su se na ražnjevima okretala tri janjeta jedno iznad drugoga. Njihovi ukočeni pogledi su gledali negdje ispred sebe. Tamo u šatoru se otac upuštao u besposlice sa besposlenjacima. Janjeća krv je kapala u žar i dizala se u nebo kao plavičast dim zbog neke od lampi koje su svijetlile u tami.
-
Majko ja vjerujem u Boga.
Bila je zatečena njegovim riječima. I pored neprestanih previranja u njemu, odluke je donosio istog trena osluškujući svoje srce, unatoč ovoj činjenici, često je donosio ispravne odluke u pravom trenutku. Majka je bila starija, mudrija, okrenuta i ovom i onom svijetu. -
Ako odbiju istinu, tvoje je jedino da pozivaš. – zagrlila je Denisa.
On se izvukao iz njenog zagrljaja. Ona je navlažila ruku. Kao i obično prskala je listove ljubičica na prozorima vrhovima prstiju. Postala je stroga majka nakon gubitka kćerke. Iz susjedne prostorije je bazdio duhanski dim i alkohol. Otac je hrkao. -
Proklet bio dovijeka!
Majka je proklela oca. Denis je prekrio dekom glavu. -
Ne sluti na dobro. – promrmljao je ispod pokrivača.
Majka je mirno primila njegove riječi. -
Oca je prokleo onaj koji ima pravo da proklinje. – rekla je.
Denis se uplašio njene kletve. Jutarnja studen mu se uvukla u kosti. -
Zatvori prozor, molim te!
Majka je pogledala u pravcu sobe iz koje je dopiralo hrkanje. Nešto je ostalo na njenim usnama nerečeno. Denis je sneno protrljao oči. Bila je srijeda. Čitav dan je proveo sa Gabrielom. On je nju volio. Jedna misao je uzdizala njegovu ljubav prema njoj od ništavne do bezuvjetne i konačne, ali je već druga misao nosila u sebi nešto novo i nepredvidljivo. Proganjan strahom bio je odan prijatelj, jer se bolesno plašio svake promijene, pa čak i one najmanje, ali se lijepo se osjećao u njenom društvu. Uvečer su se popeli na obližnje brdo. Sjeli su u blizini lovačke kuće. Odatle su promatrali grad. Na par brežuljaka su gorjela svjetla. Jasno su se vidjele i vijugave gradske ulice. Nešto dalje je gorjelo tek poneko svjetlo. Sve ostalo je progutala tama koja je bila nježnija od sjene prozirne zavjese. Njegova ruka se znojila, ali je čvrsto držao Gabrielinu ruku u svojoj. Zrikavci su se oglašavali. Iz lovačke kuće je dopirao glasan smijeh ljudi. Ispreplitali su prste. Gabriela je izvukla njenu ruku nakon nekog vremena. Smijeh ljudi je utihnuo. Na jednom od brežuljaka se upalilo veliko svjetlo. Gabriela je stavila ruku na usta. Zijevnula je. On je svoju obrisao od hlače. U tami je potražio njene usne. Našao ih je. Bile su tople. Podigao je pogled prema nebu. Nešto je šušnulo u grmu. -
Neka životinjica. – umirio je Gabrielu.
Miris njene kose se zavukao duboko u njegove nosnice. Ljeto je izdisalo na zvjezdanom nebu. Ponovo su se držali za ruke. -
Gdje si sakrio kamen? – pitala ga je.
Naslonila je svoju glavu na njegovo rame. - Ispod grede na krovu baba Katine kuće. Sada su se čuli jasno nečiji koraci. Gabriela se uplašila. - Prisluškivali su nas. Moramo da bježimo! – povukla je Denisa za rukav. Jasno se čulo kako pucketaju grane pod nečijim nogama. Srećom, to nisu bili ljudi koji su oduzeli život Denisovoj sestri. Jedan mladi par je tražio osamljeno mjesto, tako su nabasali na njih. Gabriela se uplašeno nasmijala. - Lijepa večer… Umjesto odgovora se čuo iskren smijeh iz tame. Par je produžio dalje. Gabriela se prva pribrala. - Ja sam razmišljala. Jedan kamen je dala tebi. Jedan kamen je dala meni. Treći kamen mora biti kod Zorana. I njega je voljela. - Nije… Kod njega nije kamen. Denis je prepričao svoj susret sa Zoranom na pijaci. - Ti svima vjeruješ na riječ. – odbrusila je Gabriela. Obuzeo je bijes. Denis se zbunio. Iz lovačke kuće se začula muzika. Na brežuljcima su se redom stala paliti svijetla. Bilo im je vrijeme poći kući.
Gabriela i Denis su stali pred jedan drugi manji šator. -
Usuđuješ li se? – pitala je Gabriela.
Denis je klimnuo glavom i ušli su u šator. Vještica podigla jednu obrvu koja se zavukla pod njenu maramu. Ispred nje je stajao sto prekriven crvenom čohom. Svjetlost šarenih lampi se izvana uvlačila u šator. Na stolu je ležao špil karata za proricanje budućnosti. Denis je prvi put ugledao tarot. Njegovo porijeklo je bilo poznato ljudima. Kada se raspadao stari Egipat, sveštenici su napravili karte za igranje kako bi sakrili svoju mudrost od neprosvijećenih i u isto vrijeme osigurali njihov opstanak. Karte su putovale do Rima, gdje su bile u posjedu papa koji su ih odnijeli u Avinjon. Iz Avinjona su se rasprostranile cijelom Evropom. Čovjek pod imenom De Žablen je otkrio tarot preko svoji društvenih veza. Predložio da se tarot koristi kao metoda za proricanje budućnosti. Ideju je prihvatio gatar poznat samo pod imenom Etteilla koji je 1783 objavio knjigu u kojoj detaljno objašnjava metode za proricanje sudbine uz pomoć tarot karti. Jedan takav špil je stajao na crvenoj čohi. Vještica je povukla jednu kartu. Težak zadah pečene janjetine se širio okolo. Denis je zadržao dah. Zagledao se u kartu. Bio je to mađioničar koji je držao štapić u svojoj desnoj ruci, a lijevom je pokazivao na zemlju. Na stolu ispred njega su se nalazila simboli četiri elemenata, a iznad njegove glave se nalazio znak vječnosti. Njegov znak rukom se ticao osnovnog okultnog principa. Ono što je gore je bilo kao i ono što je dole, ali na drugi način. Gabriela je prekinula tišinu. -
Zašto oko heksagrama nije opisan krug?
Pokazala je prstom na sto za kojim su sjeli. Na crvenoj čohi su bila nacrtana dva trokuta. Vrh jednog trokuta je bio okrenut naprema dolje. Zvao se Vodeni trokut. On je predstavljao inerciju koja sve vuče nadolje i teži da uguši aktivnost. Povezivao se sa vodom koja uvijek teži da se spušta i izjednačava svoj nivo. Vrh drugog trokuta je bio okrenut naprema gore i predstavljao je vatru. Heksagram se dobivao kada se spoje vodeni i vatreni trokut. - On je za mene najbezbožniji simbol. I dovoljan je. Krug bi sve pokvario. – odgovorila je vještica. Denis se trgnuo nakon njenih riječi. Pogledao je znak na crvenoj čohi. Vračevi su vjerovali da on predstavlja otisak posebne vrste demona koji se zove Trud i koristili su ga u ceremonijama prizivanja i tjeranja demona. Heksagram je također opisivao seksualne činove. Za Denisa on nije imao do tada nikakvo značenje. - Idemo. – iznenada je rekla Gabriela. - Ovo nije ništa drugom do vradžbina koja se nasljeđuje. – pomislio je Denis. Vještica je ustala. Njena suknja se vukla po zemlji. -
Nisam završila ceremoniju.
Odmah zatim šator je počeo da odzvanja. Napolju je padala kiša. Gabriela je bacila nešto sitnog novca na sto ispred vještice. Vještičin pogled je bio ukočen, budan, zakovan za Gabrielino tijelo, pretresajući svaku sitnicu na njemu. -
Daj da ti gledam u dlan? – pitala je.
Gabriela nije dozvolila. - Ona nije vješta na putevima Zanata! Svaki okultni simbol se smatra još moćnijim kad god se koristi krug opisan oko njega. – rekla je. U zadnje vrijeme je često govorila čudne stvari. Kada je sa vremenom počela da susreće ljude koji isto, ili slično misle, lako je sklapala sa njima prijateljstvo. Istomišljenicima je bila odan prijatelj i prilikom najmračnijih obreda koji je ljudski rod smislio. Denis se nije raspitivao o njenim prijateljima. Ugledao je oca kako polijeva janjad sa alkoholom. Iz njegovih usta je izbijala para. Zatim se otac nesigurnog koraka zaputio nazad u šator. Bio je neumjeren u svojim postupcima. Doveo je sam sebe u propast.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 43
13.
14.
Damir je šutnuo loptu. Rizvo se hitro sagnuo. Uzeo je loptu u ruke. Koža je neodoljivo mirisala. Oštar vazduh je nosio njen miris u svojim njedrima. Vlaga se uvukla u zemlju. Rizvine oči su odavale bijes skriven u svakom njegovom postupku.
Gabriela je pronašla mjesto na klupi koje ptice nisu uneredile. Ruke je zavukla pod sebe. Voda je šumila u cijevima mada fontana nije radila. Gabriela je čekala priliku da progovori. Noć je bila svježa, iz tog razloga se na površini vode uhvatio tanki sloj leda.
-
-
Ja nemam loptu. – ljutito je rekao.
Damir je bio ravnodušan. Denis se sažalio na njega. On je nastojao da sakrije svoja osjećanja, duboko uvjeren da ima uspjeha u tome, dok je svaka sitnica na njemu svjedočila suprotno, tako je u očima ljudi ispadao smiješan i smušen. Bio je iskren prijatelj. Prije dva dana je upoznao i Damira. Njegovo srce je kucalo za svakog čovjeka podjednako snažno. Vjerovao je da će osvanuti dan kada će iskrenima njihova iskrenost od koristi biti, ali taj čas nije došao. -
Možemo se zajedno igrati kad god poželiš. – ponudio je.
Počešao je mladež na desnom obrazu. Damiru nisu bile po volji njegove riječi. Pobunio se. Denis je stavio prst na usta i ušutkao je Damira. Zemlja je primila miris truleži. -
Svako će smrt okusiti. – rekao je.
Često je pronalazio u sebi misli koje nisu pripadale njemu. Bile su utisnute u njega. Kada je izgovarao te misli, vladala je njegovim tijelom neka zebnja pred nepoznatim. Proganjao je sebe unaprijed sa stvarima koje su mogle da se dese, ali nisu morale. Pozitivan ishod je nakon toga donosio njemu trenutno olakšanje, a negativan još jednu potvrdu tačnosti njegovih crnih misli. Zbog toga su promijene njegovog raspoloženja bile česte i nepredvidljive. Sve to nije bilo bez razloga. Među ljudima je bilo dobra, hirovitog i nakaradnog, kao iskrivljen odraz u ogledalu nečeg sasvim drugog. Ljudima je priječeno sa kaznom, i nuđena je nagrada, jer drugačije dobro nije moglo da opstane među njima. Rizvo je prišao ogradi. Podigao je loptu iznad šiljaka na ogradi. - Nemoj! – viknuo je Damir. Denis je bio miran, dok je njegov pogled lutao okolo. Tražio je odgovore. - Volim miris kožne lopte. – priznao je. Rizvo je podigao loptu par puta iznad glave. Damir je nemoćno stisnuo šake. Rizvo je prinosio loptu šiljcima. Njegovo lice se izdužilo. Gledao je Denisa ravno u oči. Piskav zvuk se začuo. Lopta se izobličila. Njen savršen geometrijski oblik se izgubio. Damiru su zadrhtale usne. Širom je otvorio usta. Denis je progovorio. -
On je slijep. Na svoju štetu je slijep.
Doznala sam tajnu kamenja. – jednostavno je rekla.
Pramen kose je uvila oko kažiprsta. Počela je da klati nogama. Fontana je izbacila iz sebe mlaz vode. Denis je šutio. -
Potiču iz Arabije.
Denis je tupo gledao ispred sebe. Ona je ponovo uvila pramen kose oko prsta. Fontana se umirila. - Kamenje potiču iz Arabije. – ponovila je. Denis je odsutno klimnuo glavom. Njegova ravnodušnost nije pokolebala Gabrielu. - Čovjek se zvao Hasan. Bio je hrabar. Kamenovao je samog Sotonu. – nastavila je. Ispričala je sve što je doznala. U čitavoj priči je bilo istinitih pojedinosti, a neki detalji su se izgubili usmenim predanjem. Događaj se zaista zbio u Saudijskoj arabiji i čovjek se zvao Hasan. Njegov brat Samir je imao čudesan dar. Pokazao je velike iscjeliteljske sposobnosti. Nekolicina ljudi je vjerovala da mu se sam Bog redovno obraćao. Na nesreću po Samira sve se dogodilo u islamskom svijetu i bilo je već objavljeno u svetoj knjizi da je posljednji božji poslanik na ovom svijetu cijenjeni Muhamed. Samir je nailazio na nepovjerenje ljudi. Pred kraj života se odao teškim porocima. Njegovo tijelo je uzeo Nečastivi za svoje potrebe. To se desilo na dvadeset i sedmi dan ramazana mjeseca. I ovako se obratio okupljenim ljudima: - Ja sam onaj koji ne drži do sebe! Njemu njegova djela, a meni moja! Žamor se začuo. Ljudi su se uznemirili. Hasan je gledao lice brata. Znao je da iz njega progovara onaj koji je proklet za sva vremena. - Njegova kazna je samo odgođena do sudnjeg dana. – utješio je svoje ranjeno srce. Bio je to mudar čovjek. Ljudi su pričali da je poklonio dug svome neprijatelju. Sagnuo se. U njegovu sandalu se zavukao kamenčić.
Njegove riječi su iznenadile i njega samog. Damir je počeo da pljuje. Mušica je uletjela u njegova usta. Rizvo je pobjesnio. Obasuo je udarcima Denisa.
- je.
-
Podigao je kamen sa zemlje. Vjera je učvrstila njegov korak. Bacio je kamen na Nečastivog koji se silno razljutio.
Pokvarilo se! Pokvarilo se! – ponavljao je bez prestanka.
Držao se za glavu. Denis je bio nemoćan. Duh iz prirode je uzeo njegovo sjećanje. Zaboravio je na susret sa Rizvom u parku gdje je odvezao čvoriće u njegovoj svijesti. Rizvo je prestao sa udarcima. Stajao je tamo neko vrijeme. I onda otišao. I Damir je otišao. Denis je ležao na vlažnoj zemlji. Tada je okusio jedno od putovanja. Postojale su tri vrste putovanja. U prošlost se putovalo sa sjećanjem. Ova putovanja su bila nepouzdana i godine su mijenjale njih kao vjetar pješčanu plažu. Drugo putovanje je bilo ka onom šta tek treba da se desi. Ova putovanja su bila nepredvidljiva. Čovjekova duša ništa nije doživljavala onako kako će se doista zbiti. Doživljavala je onako kako sebi predoči tog trena. Denis je okusio treću vrstu putovanja. Njegova svijest je bila tik nad zemljom. Činilo mu se kao da gleda kroz poluotvorene oči. Njegovi kapci su bili zelene boje. Ugledao je bijelog leptira sa crnim flekama na krilima. Sunce je sijalo. Rastinje na zemlji je bilo drugačije od onog na koje je navikao. Bilo je spaljeno sušom. Leptir je zamahnuo krilima. Vjetar je povio rastinje. Mokra zemlja je vratila njegovu dušu u tijelo. Bio je na dva mjesta u isto vrijeme. Korist nije stekao ovim putovanjem. Viktor je uzeo njegovo sjećanje i neće biti pitan za ono šta je uradio. Duh iz prirode je poznavao tajne duše, a nije došao nijedan dokaz od kojeg ljudi nisu okrenuli glavu.
Tvoja djela su po tebe kobna. Patnja tvoja neće jenjavati! –povikao
Vjetar je povio rastinje. Njegovo sjeme je odnio daleko. Vjetar je povio do same zemlje vrhove biljaka na kojima je ostalo nešto malo sjemena. Kristalni zapis života je bio snažan. Unatoč tome ljudi su narušili prirodne zakone. Hasan je platio cijenu njihove neodgovornosti. Bacio je kamen na rođenog brata. Ostali ljudi su slijedili njegov primjer. Nečastivi je pokušao da se dokopa kamena koji je bacio brat na brata. Ljudi nisu dozvolili. Nekima je udarila krv na uši. Neki su gubili svijest. - Vratit ću se po kamen. Ja sam kadar da to uradim. – zaprijetio je Nečastivi. Vjetar se umirio. Hasan se nadvio nad izmrcvarenim tijelom svoga brata. U tišini se oprostio sa njim. Samir je izdahnuo pod udarcima na istom mjestu gdje je otišla Denisova duša za vrijeme jednog od njegovih putovanja. Ljudi su pokušali pronaći kamen koji je Hasan bacio. Na zemlji gdje je on pao bila su tri kamena. Ljudi su uzeli sva tri jer niko nije znao koji je kamen bacio brat na brata. Ovaj događaj je povukao za sobom niz još značajnijih događaja.
44 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
15.
16.
Sve je zaudaralo na ustajalost. Sašina majka je uzela kamilicu koja se sušila na novinskom papiru. Na malom ognjištu je pucketala tanka vatra. Na obližnjoj česmi se prao čovjek ispod pazuha. Denisa je savladala mučnina, ali čaj nije odbio.
Denis je bio na jednom mjestu, a njegovo duša na hiljadu i jednom. Prolazio je kroz tunele koji su formirali tamni labirint. Na krajevima tunela su blještale boje. Harmonija je bila nedokučiva njegovim mislima. Sve je prolazilo. Činilo mu se da je njegova svijest podijeljena na četiri dijela.
Njega je pozvao Saša da zajedno uče. Saša je živio u ciganskom naselju. Među njima je bilo dobrih i onih koji to nisu. Sjedili su na starim automobilskim sjedištima iz kojih je provirivala spužva. Denisu se stegnulo srce, umoran je bio kao kad čini napor da na nebo uzleti. Saša se češao po glavi.
Jedno je odlazilo od njega. Drugo se širilo. Treće se vraćalo njemu i četvrto se sužavalo. Ništa nije ostajalo jednog trena nepromijenjeno. Činilo mu se da odlazi negdje, a cijelo vrijeme je ležao na krevetu. - Ti pameti imaš, ali njome ne shvaćaš. Oči imaš, a njima ne vidiš. Uši imaš, a njima ne čuješ. – neko se obratio Denisu.
Njegove usne su zadrhtale. - Ja sam svega lišen. On je lutao zabludom svojom smeten. Denis je progovorio: - Ti si siromašan. Nisi svega lišen. Ispod mosta se okupio čopor pasa lutalica. Jedno dijete je polijevalo brdo kartona sa vodom. Saša je pokazao prstom u njegovom pravcu. - Znaš li zašto to radi? Njegove crne oči su živnule. Neprestano se češao po glavi. - Znam. Hoće da karton dobije na težini kada ga bude prodavao. Saša se nasmijao dječakovom lukavstvu, pošto je bilo nešto od pravog svijeta u tome, drugačije od svega onog šta se ovdje dalo vidjeti. - Zar niko nije dolazio da vas opominje? – zapitao je Denis. Saša se našao u čudu. Njegova majka je odgovorila: - Dolazili jesu, ali nisu opominjali. Njene usne su se razvukle u osmijeh. Nije imala zube. Denis je oborio pogled. Saša je pažljivo promatrao njegovo držanje. Sašina majka je cijelo jutro provela ispred klaonice. U neka doba je podijelio okupljenima mesar životinjske iznutrice. Nastala je velika pometnja. Denis ništa nije znao o tome. Voda je proključala u staroj šerpi na ognjištu. Sašina majka je promiješala sa oguljenom granom životinjske iznutrice. Denis se zagledao u njene nokte ispod kojih se zavukla zemlja. Njeni tamni prsti su bili obojeni nikotinskim dimom. Dobili su neku neobičnu boju. Čopor pasa se uznemirio zbog nečega. Dijete je prestalo da polijeva karton. - Ja imam vaške. – priznao je Saša. Denisu su udarile suze na oči. Tuđu nesreću je doživljavao teže od vlastite. Privukao je Sašu. Naslonio je svoju glavu na njegovu. Krišom je pogledao u pravcu rijeke. Saša se nasmijao. - Dobio si sad vaške. Denis ništa nije odgovorio. Sa mukom je žvakao životinjske iznutrice. Sašina majka je istresla nos. Ruke je obrisala od automobilsko sjedište. Denis je dugo bio pod utiskom ovog događaja i nije bilo sudbine da u miru provede ostatak dana. Naime, Gabriela je pronašla treći kamen. Susrela je Denisa na klupi u parku. - Zoran je slagao. Kod njega je bio kamen. Ti moraš manje da vjeruješ ljudima! Bila je u zanosu. Neko je sjekao drva motornom pilom. Denisa su razljutile njene riječi. Nakupilo se u njemu gorčine. Pokušao je da nadglasa motornu pilu. - Sestra je mrtva! Razumiješ? Njegovo tijelo se treslo. - I meni nedostaje. Denis je jedva čuo njen glas. Vjetar je nosio listove u krug. Rijeka je mirisala na ustajalu ribu. Njegova sestra je bila mrtva, a Gabrielu je volio.
Strah je zavladao njime. Skupio se na krevetu. - Ja sam te iz ničeg stvorio. – čuo je. Misao je dolazila od nekog ko je bio napredan. U to nije bilo sumnje. Taj je bio znalac svega skrivenog. Bio je napredniji, stoga u izvjesnom smislu opasniji od lakovjernog Denisa. - Ti si onaj kod koga su dobra djela laka. – zaprijetio je glas. Denisu nije bilo po volji ono šta je čuo. Vjerovao je da je dobar. Tada je doživio ono šta tek treba da se desi. Njegova svijest je bila puna bola. Zaplakao je. Nakon toga je nastao iskonski mir. Njegovo tijelo se nalazilo postrani. - Spoznao si sebe! Zamisli nešto! – začuo je. Denis je zamislio leptira kojeg je vidio na jednom od svojih putovanja. Pored simbola besmrtnosti, leptir je predstavljao ponovno rađanje. - Ti si nestalnog duha. – izrekao je optužbu znalac svega skrivenog. Denis se odvažio da zapita: - Zašto mi je svijest bila puna bola? Ničeg od teškog dostojanstva nije preostalo u njemu, ali je bio prinuđen da slijedi tajnovite staze. Nije dugo čekao odgovor. - Svaka stvar ima neku vezu sa drugim stvarima. Tebi nije dozvoljeno da razumiješ sve. Denisu se činilo da je razgovarao sam sa sobom. Sve je bilo zapisano u njemu. Trebalo je samo da se uzdigne. Stekao je pravo bogatstvo. - Hoću da te povedem na jedno mjesto. – predložio je glas. I desilo se. Denis je završio tamo gdje ljudska noga nije kročila. Prizor je bio nesvakidašnji. Par ljudi je sjedilo na kaučima. Iza njih su radili tjelesne vježbe bića sa ljudskim tijelima. Sve je mirisalo na ženski karmin. Puhao je hladan vjetar. Kameni pejzaž se prostirao u nedogled. Tama je vladala. - Ja potičem sa ovog mjesta. – pomislio je Denis. Kada se pojavio tamo, ljudi na kaučima su poskakali. Sa njihovih usana se oteo uzvik iznenađenja. Njihova tijela su ličila na ljudska, ali je nešto nedostajalo na njima da utisak bude potpun. - Oni nisu ljudi. Samo su uzeli njihovo obličje. – mudro je zaključio. Denis je gušio snažnu želju da nešto više dozna ležeći nepomično na krevetu. Jedno od bića se odvojilo. Na glavi je imao kapu na kojoj se vrtjela vjetrenjača. Imao je naočale sa tamnim staklima koje je podigao iznad očiju. Na očima je zadržao prozirna stakla sa dioptrijom. Ličio je na Tiesa i smiješno je izgledao. - Dugo su se pripremali za ovaj susret. Oni nikada nisu vidjeli ljude. – obratio se glas. Njihova tijela su bila ogromna i nešto na njima nije bilo simetrično. - Ovaj čovjek sa naočalima je neobičan. – kazao je Denis. - Našalio se sa tobom. Tako je sebi predstavio humor. – odgovorio je glas. Denisu je postalo neugodno. Otišao je sa tog mjesta. Jedan dio njega je ostao nepromijenjen za vrijeme ovog putovanja.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 45
17.
18.
Denis je zastao ispred kafića. Oklijevao je. Na staklu je bila nacrtana ptica koja je ličila na orla. Njeno tijelo je bilo prekriveno ljubičastim perjem, dok su pera na repu bila naizmjenično crvena i plava. Glava ptice je bila svijetla. Oko vrata je imala kružić od zlatnog perja. Na zadnjem dijelu leđa ptica je imala čubu od perja sjajne boje.
Denis je sačuvao sjećanje na leptira. Bilo je to blago koje je svako posjedovao. Nekolicina njih je znala istinu. Ostali su dobivali duge živote da što više ogreznu u grijehu. Denis je bio darovan. Dobro je odvojio od lošeg na samom početku, mada je posrtao u svojoj vjeri.
Bio je to Feniks. Navodno je samo po jedna ovakva ptica bila živa, sa staništem u zabačenim dijelovima Arabije, u gnijezdu punog mira i tamjana. Često su imena kafića dobivala ime po ovoj ptici. Prilikom smrti se otvaralo njeno tijelo i iz njega je izlazila novorođena ptica. Vještice su vjerovale da feniks sagori sam sebe u plamenu, pa se potom digne iz pepela. Denis je zakoračio unutra. Na njegovu veliku žalost tamo nije pronašao nikog osim onih koji jedne druge u laž utjeruju, a da sami nisu jedan trun nepravde osjetili. Denisa je spopala neodoljiva potreba da počeše kosu. Odupro se želji. - Zašto si se zagledao u feniksa? – pitao je Zoran koji je sjedio među njima. Denis je ljutito odbrusio: - Gledaj svoja posla! Zoran se nasmijao. Privukao je Denisa sebi. - Izvini! Slagao sam za kamen. – priznao je. Denis je počešao glavu. Odmah je sve zaboravio. Lako je prelazio preko hrđavih postupaka drugih. Duhanski dim je štipao za grlo. Osjećao se neugodno u kafiću. Brzo se oprostio sa Zoranom. Pogledao je još jedanput nacrtanog feniksa na staklu. Izgledao je mistično. Većina okultista je vjerovalo da je feniks simbol Lucifera koji je bačen u oganj. Neki od njih su vjerovali da će on jednog dana trijumfalno ustati. Niko u kafiću nije slutio strašnu tajnu iza imena ove ptice. Denisu se povrh svega dopao feniks nacrtan na staklu. Otišao je kući. Njegova odjeća se osjetila na duhan. Majku je zatekao u suzama. - Zašto plačeš majko? – zapitao je. Bila je to hrabra žena. Kada je imala priliku, pozivala je ljude da se okupe oko jedne riječi. Nekada je tuga postajala nesnošljiva, tada je plakala, i odmah se laćala nekog posla da joj misli odu na neku drugu stranu. Tako je bilo i ovaj put. Prala je suđe. Mlaz vode se odbijao od tanjire. Ostaci hrane su djelomično začepili odvod sudopera. Na površini vode je plutala masnoća. - Dobila sam vaške. – rekla je preko ramena. Denisu se utroba stisnula. Nemoćno je gledao masnoću koja se vrtjela u krug na površini vode. Njegov pogled je odlutao. U kutu kuhinje se odlijepila tapeta. Beživotno je visjela na zidu. - Ja sam kriv majko. – priznao je. Ona se sagnula. Krajevima haljine je obrisala suze. Iz ormarića je izvadila petrolej. Slijedila je sinov pogled. Ugledala je odlijepljenu tapetu u kutu kuhinje. Tišina je prijala oboma. Namazala je Denisovu glavu sa petrolejem. Rukama je pokupila ostatke hrane iz odvoda sudopera i jedan stidljiv osmijeh se iskrao iz nje kao lopov u sitan sat iz tuđe kuće.
Zamislio je leptira koji je raširio svoja krila. Bez tjelesnog napora je dosezao stanje pomjerene svijesti svaki put kada je to činio. Njegova svijest je lutala. Odlazila je iz očiju. Njegovo tijelo je postalo pretijesno i to se ponavljalo. Ležao je na krevetu. Jasno je osjećao madrac ispod sebe. Njegova leđa su vukla svijest nazad u tijelo. Ona je lebdjela u sobi. Denis je uživao u nebeskim darovima, a nije znao nijednu od sedam tajni nebesa. Doista je bio darovan. Tako je doznao. Nije bio sam! Krevet je zaškripao. Televizor se oglasio iz susjedne sobe sa nekom smiješnom reklamom. Vjetar se bučno zamrsio u grane topola. - On hrani, a njega niko ne hrani. – začuo je. Uplašio se da umišlja sebi svašta. Otvorio je oči. Stanje pomjerene svijesti nije iščezlo. - Pozivao sam mnoge. Njihova srca su ostala tvrda. – neko se obratio. Denis je poznavao tri vrste misli. Jedne su bile njegove sadašnje. Druge su bile one koje je utisnuo sebi prije određenog vremena, i treće su bile koje je osjećao kao svoje, a nisu bile njegove. Čovjek je lako mogao u tome zalutati da mu niko živ ne može ukazati na pravi put. Dar je postajao prokletstvo bez jasne granice između onog što stvarno jeste i onog što sebi čovjek umisli. Denis je uradio poneko loše djelo iz lakomislenosti. Zavaran blagodatima ovog svijeta srljao je u propast. - Zatvori oči! – čuo je. Poslušao je. Vjetar je šaputao melodiju koju čuje samo pažljivo uho. Ledenice su padale sa krova jedna za drugom. Neko je bio prisutan u sobi. Uzeo je obličje krave. Denis je osjećao njen vreli dah na svom licu. Njuškala je njegovo tijelo. Zatvorenih očiju je slutio njenu snagu. - Nijedna krava nije upoznala ni strast, ni neznanje. Krava je uvijek u vrlini. – obratila mu se. Denis je poželio da otvori oči. Nije mu bilo dozvoljeno. Ovaj odgađaj se mogao pretvoriti u strašnu kaznu, puno neočekivanih i smjelih obrta. Kada ga je srdžba minula, ovako je zapitao: - Zar kravama nije mjesto na livadi? Zimsko sunce su uvuklo u sobu. Zatvorenih očiju je ćutio njegovu toplotu na svom licu. - Kada pojede travu, krava daje mlijeko. Zar se ne slažeš da je to čudesan dar? Denis nije odgovorio. Prepustio se njenom vrelom dahu koji je lutao njegovim tijelom. Liznula je njegov nos sa svojim hrapavim jezikom. - Zar se ne plašiš? Mogu da te ugrizem! Denis je bio razdragan. - Tama je mrtva. Svjetlost je živa. A ti si jedna dobra krava. Pronašao je misao koju je utisnuo u sebe prije izvjesnog vremena. Krava je mirno preživala. Iz njenih usta se širio miris pokošenog sjena. Denis je poželio da otvori oči. - Tako nećeš pronaći mene. – začuo je. Ipak je otvorio oči. Jedna ledenica je pala sa krova. U sobi nije bilo krave. Sunce je otjeralo sjene na drugu stranu svijeta. Denis se silno rastužio. Tren nakon toga mu je bilo oduzeto svako sjećanje na ovaj događaj. Viktor ponovo nije dozvolio da sačuva jasan dokaz.
46 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
19.
20.
Krupne pahulje snijega su padale sa neba. Vjetra ih je nosio u svojim njedrima i odlagao je tren kada će one pasti na zemlju. Prizor je svjedočio o nepogrešivosti ukusa vrhovnog arhitekte. Pahulje su postajale tek na zemlji jedno sa bjelinom koja je vladala svuda naokolo.
Rijeka je nabujala. Iako su se posljednji snjegovi topili na vrhovima obližnjih planina, zemlja je bila hladna. Proljeće je budilo uspavane zvukove. Sunce je provirivalo iza oblaka.
Jedna pahulja je završila na Denisovom nosu. Odmah se istopila. On je obrisao nos rukavom. Auto je prošlo tik pored njega. Tamni tragovi njegovih guma su ličili na žive rane u snijegu. Ties je pokazao u pravcu saobraćajnog znaka na uglu ulice. - Bog spava. – rekao je. Za njega nije bilo spasa. Bez sumnje je navukao na sebe gnjev za gnjevom. Gabriela je slijedila znatiželjno njegov pokret rukom i ugledala znak za zabranjeno parkiranje. Saobraćajni znak ‘zabrana parkiranja’ se sastojao iz kruga sa dijagonalnom linijom i značio je ‘Bog spava’. Koncept Boga koji spava su prihvatile mnogi čuveni ljudi. Dotična doktrina je glasila da je ‘Bog kao vrhovni arhitekta univerzuma stvorio cijeli svijet’, ali se potom izdvojio od čitave tvorevine i prepustio je njoj samoj. - Mi smo stvoreni iz dosade! Bog je bio usamljen, pa je postao mnoštvo. Ties se nasmijao. Njegove riječi su veselile najviše njega samog, a onog koga je Bog u zabludi ostavio za sva vremena, nije bilo načina da na pravi put izađe. - Zar je Bogu dosadno? – pitala je Gabriela. Ties se iskreno zabavljao. Širom je otvorio vrata svoga srca jednom od smrtnih grijehova. Denis je na ovu kapiju ušao pognute glave. Nije bio dovoljno odvažan da se suprotstavi, ali nije ni podržao Tiesa u ovoj sumanutoj tvrdnji. - On se strašno dosađuje. Žudi da se od njegove tvorevine otrgne ćud koju ne može da razumije. Vjeruj mi na riječ, ta ćud ne mora da bude dobra. Bog razdvaja sa teškom mukom dobro od zla. Gabriela se stidljivo nasmijala. Ustručavala se pred Denisom. Njen osmijeh je ohrabrio Tiesa. Snijeg je prestao da pada. - Zar može drugačije da se objasni Njegova šutnja nakon svih zlih djela ljudi? I nakon svih Njegovih zlih djela? Ties je zaboravio jednu stvar. O zlu nije valjalo na glas govoriti. To je mogao samo onaj kome je učinjena nepravda. Međutim, on je davno izgubio umjerenost u svojim postupcima. Nastavio je da čini sebi nepravdu sa svojim riječima: - Ako neko ubije nekog koji nije ubio nikog i koji nije nered na zemlji činio – kao da je sve ljude poubijao. A onaj koji bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Lice mu se zacrvenilo od studeni i smijeha. Ismijavao je Boga. Njegov glas je dobio posprdan ton. Njegov pogled je lutao sa lica na lice. Tražio je podršku. - U svetim knjigama je On pozvao čovjeka na beskrajnu ljubav između pravednog gospodara i neposlušnog sluge… Djeca nisu čula ovo zadnje. Gabriela je napravila grudvu. Pogodila je Denisa u leđa. On se hitro sagnuo za snijegom. Gabriela je otrčala niz ulicu. Negdje na pola puta do slastičarne se okliznula. - Nemoj Denise! – viknula je. Denis je njeno tijelo zatrpao snijegom golim rukama koje su se crvenjele. Nezadugo nakon toga ih je Ties sustigao. Borio se za dah. Njegovo glomazno tijelo nije trpjelo nagle pokrete. I on se sagnuo za snijegom. Njihov smijeh je nosio vjetar zajedno sa snijegom koji je ponovo počeo da pada.
Denis je počešao ožiljak od vodenih ospica na čelu. Duboko u njegovom mozgu se nalazila pinealna žlijezda. Kod drugih ljudi je ona bila neaktivna, a kod njega je bila aktivna. Vibracije njegovog mozga odgovarali su spoju zvuka i svjetlosti. Neki anatomi su vjerovali da je sama žlijezda zaista ostatak trećeg oka koje se nije razvilo u toku evolucije. A neki ljudi su stavljali na čelo žig zvijeri. Denis nije pripadao ni jednima, ni drugima. Žig antikrista je dobio u obliku ožiljka kao dječak. Redovno je osjećao neku težinu prilikom stanja pomjerene svijesti na tom mjestu. Tada ga je spopadala neodoljiva želja da počeše ožiljak. Tako je bilo i ovaj put. Osjećao je snažno nečiju prisutnost. - Ko si ti? – pitao je. I počešao je ožiljak na čelu. Odgovor nije dugo čekao. - Ja nisam onaj koji istinu neistinom zamračuje. A ti nisi onako koji zbog djela ruku svojih u svojoj duši nimalo tegobe ne osjeti. Denis je legao na zemlju. Noge su ga izdale. Trava je bila povijena od duge i oštre zime. Cijelim tijelom je osjećao kako nije sam. Kako je sjeme trave imalo u sebi inteligenciju da iz njega izraste ista takva vlat trave, i dadne stotine istih takvih sjemena, tako je bilo u početnom koraku stvaranja svemira sjeme zla koje je dalo stotine drugih. Denis je nekako naslutio tu strašnu istinu, ali nijedna istina nije važila za sve i na svakom mjestu. - Jesi li ti prevarant¬? – pitao je. U tom trenu je sunce izašlo iza oblaka. Njegove zrake su ispunile svijet. Denis je zažmirio na jedno oko, a opet je gledao sa dva. Bio je darovan. Dobio je odgovor na svoje pitanje. Na zemlji je našao gnijezdo. Razgrnuo je slamu. Gnijezdo je bilo napušteno. Dok je žvakao slamčicu, Bog mu se ponovo obratio. - Kada pođeš kući, usput se pogni do zemlje. Povuci dim smrti i truleži. – naložio mu je. Denisu se učinio ovaj prijedlog nepriličan. A kada je, sa vremenom, došao do daha, bio je ogorčen zbog njega. - ¬Šta će se desiti ako ne posegnem za dimom smrti i truleži? – odvažio se da zapita. - Umrijet će svi koji su te pamtili! Iza tebe neće ostati valjanog traga. Denis je ova pomisao prestrašila. Pošao je kući. Usput je doista naišao na cigaretu koja se još uvijek dimila. Sagnuo se za njom. Povukao je dim smrti i truleži. Suze su udarile na njegove oči. - Čistu zemlju dotakni rukama svojim. I njome preko lica svog pređi. – bilo mu je naloženo. Uradio je šta je od njega traženo. - Ti ne moraš da mi se moliš. – začuo je. Nakon ovog se sve utišalo. Denis je počešao ožiljak na čelu. Njegova svijest se povukla iz tijela. Ugledao je svoje tijelo iz kuta koji nije sebi umio živ čovjek da umisli. Nije okrenuo glavu od ovog jasnog dokaza. Postao je svjestan leptira koji je zamahnuo krilima. Nakon toga je nestao jasni dokaz. Viktor se postarao da tako bude. Bez ijednog valjanog sjećanja čekao je Denis suđeno.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 47
21.
22.
Otac je zavukao ruku u džep. Istresao je nos u maramicu koja je djelomično poprimila boju hlača. Taj dan otac nije popio kap alkohola. Mučila ga je snažna nahlada. Čitav dan je bio osoran i grub. - Dođi sjedi kraj mene! – pozvao je Denisa.
Denis je susreo Tomislava i njegovu majku. Majku je lijepo pozdravio. Tomislavu je pružio ruku. Pokazao je prstom na nebo na kojem su počivali bijeli oblaci. Tomislav je volio nebo. Znao je da provede sate gledajući iznad sebe.
Denis se nerado spustio na bordo kauč pored oca. Mačka se lijeno protegnula. Očeva majica je bila progorena na par mjesta sa cigaretom. - Nemoj blizu mene da ne navučeš nazeb!
Lijepo su se slagali. Tomislav se uzdao u pomoć sa neba. I Denis je čekao trpezu sa neba da se najede. Njihove razgovore je često prekidala noć.
Denisu je bilo neugodno u očevoj prisutnosti. Pogledao je cigaretu u njegovoj ruci, jer mu se prizor učinio poznatim. - To sam već doživio. – pomislio je. Očev glas ga je trgnuo. - Hoćeš li otići do apoteke? Trebaju mi kapi za nos. Denis je klimnuo glavom. Otac je pomilovao njegovu kosu. U svojoj duši je bio podmukao zbog poroka koji ga je uzeo pod svoje, ali to nije ništa govorilo o njemu. Nekada je umio da dobro djelo javno uradi i nepravdu oprosti. Tražio je pravu riječ. - Ti misliš da ja ništa ne primjećujem. Iz očeve lijeve čarape je provirivao nokat. Denis je bio na oprezu. Razgovor je mogao otići na svaku stranu. Još jedanput je otac, nalazeći dovoljno dokaza za svoje mišljenje, pokušao Denisa pokolebati u njegovoj vjeri. - Nema Boga! Okreni se ovom svijetu! – odbrusio je. Na sinovom licu je prepoznao negodovanje. - Ja vjerujem u prirodu i njene zakone. – nastavio je. Pružio je očigledan dokaz protiv sebe. Denis je milovao vrhovima jagodica deku ispod njih. Spreman po svaku cijenu zadržati mir progovorio je. - Vjeruješ u prirodne zakone? - Da. – odgovorio je otac. - Zar vjeruješ da postoji zakon iza kojeg ne stoji inteligencija? – zapitao je Denis. Otac se u čudu našao. Nije povjerovao rođenim ušima. Njegov sin je birao riječi koje su pripadale odraslim osobama. - Priroda ima inteligenciju. – priznao je. Njegove oči su bile nemirne. Lutale su sinovim licem. - Ako ima inteligenciju, onda može da se obrati ljudima. – mudro je zaključio Denis. U prvi mah otac ništa nije rekao. Iz džepa je izvadio maramicu i novac. Nos je istresao u maramicu, a novac je pružio Denisu. Ovaj je uzeo novac sa gađenjem. - Nema nijedan dokaz! – rekao je napokon. Nakon toga je Denis izašao iz kuće. Apoteka se nalazila u jednoj od bočnih ulica. Gazio je krupnim koracima. Na vratima apoteke je bila prikazana zmija nad posudom za vodu. Ona je predstavljala samog Nečastivog koji je u obličju zmije došao u Edemski vrt da se napije vode i da zavara Adama i Evu. - Mogu li da dobijem kapi za nos? – zatražio je Denis. Apotekarka je sa osmijehom pružila plavu kutiju.
Denis je odmah primijetio da se nešto strašno desilo. - Ti si dobar! – rekao je Tomislav. Njegove usne su drhtale. Kršio je prste. Oči je iskolačio. Borio se za dah. Denis se nemoćno nasmijao. Bio je spreman na sve. - Ja ne volim dobre ljude! – viknuo je Tomislav. Na kutove njegovih usana je udarila pljuvačka. Njegova majka se našla u čudu. - Tomislave! Tomislave! Tomislave! – stala je da ga doziva. Uhvatila je njegovu ruku. On je ruku istrgao iz majčinih. Iz njegovih očiju se povukla svijest kao svjetlost pred najezdom tmina u sumrak. Krupne graške znoja su izbile na njegovo čelo. Bio je opsjednut nečim. Denis se povukao u sebe očekujući najgore. Nečastivi je presretao ljude na pravom putu, pa im je i sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilazio. Taj je prelazio u zlu svaku mjeru. Poricao je kaznu. -
Denis se ponadao da nema posla sa njim. Imaš ben na licu. – čuo je.
Bijes je iskrivio Tomislavove usne. Zamahnuo je rukom. Noktom je otkinuo ben sa Denisovog obraza. Tu nije bio kraj čudima. Kap krvi nije izašlo iz rane. Odmah je zacijelila. Tomislavova majka je briznula u plač, a on je otrčao negdje. - Ko si ti? Tomislav više ne smije da se igra sa tobom! – žena je čupala sebi kosu. Zlo je bilo među njima. Ništa nije slutilo na nesreću koja se desila. -
To nije bio Tomislav. – žena je ponavljala bez prestanka.
Denis je podigao pogled k nebu. U njegovom srcu je vladao mir i otrpio je ono šta je žena govorila. Iz njenih usta je izbijala mržnja, koju nije krila, za sve ono na šta nije navikla, šta prije nije susrela, niti doživjela.
48 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
23.
24.
Gabriela je stavila na uši minđuše na kojima se klatila djetelina sa četiri lista. Denis je sa zanimanjem promatrao svaki njen pokret.
Denis je ušao u kuhinju. Otvorio je frižider. Ništa nije kvario podnevni mir u koji je utonula njegova ulica. Sa vana je dopirao, doduše, neki tihi zvuk kome Denis nije mogao da odredi porijeklo. I to je bilo sve.
Minđuše su bile prstenje koje se nosilo na ušima. Nekada davno se smatralo da zli duhovi mogu da uđu u tijelo kroz bilo koji njegov otvor i preuzmu kontrolu nad njim. Prve minđuše su se nosile da prepriječe put ovim duhovima. Isto je bilo sa prvim karminom za usne.
Sa gornje police viseće kuhinje skinuo je plastičnu posudu. Hranu je stavio u nju. Otac je drijemao na kauču. Mačka se očešala od njegovu lijevu nogu. Krenuo je da izađe iz kuće.
Neko je pokucao na vrata. - Slobodno. – rekla je Gabriela.
Na majku je nabasao u hodniku. - Kome nosiš hranu? – pitala je.
U sobe je nesigurnim korakom zakoračila njena mlađa sestra. U rukama je nosila dvije čaše sa sokom.
Denisu je bilo neugodno. Smeten velikom nepravdom tražio je riječi. Kroz odškrinuta vrata je vidio kako se otac protegnuo na kauču. - Emiru. – odgovorio je.
Gabriela nije obraćala pažnju na nju. Nanosila je sjenku na očne kapke. To je bio davni običaj poštovan vjekovima. Tradicija je bila da se oči iscrtavaju u čast boginje ljubavi. Gabrieline oči su postale sjajnije i misterioznije. Njena sestra je stavila čaše na sto, a Gabriela je nanijela na usne ružičasti karmin. Ružičasta sjenka, rumenilo ili karmin za usne su pojačavale samopoštovanje. Nekada davno u kini su bile prostitutke jedine žene koje su mazale lice, nosile minđuše i imale dugačke lakirane nokte. Denis to nije znao. Dok je njegov jezik obuzimao sladak ukus, zahvalio se Denis djevojčici. Ona je brzo nestala na sobnim vratima. Gabriela je podigla pogled. - Nakit je način da nosiš magiju na svom tijelu, a da niko to ne zna osim tebe i drugih, koji su mudri, na putovima Zanata. – progovorila je. Denis se trgnuo. Gabriela je provela par sedmica u inozemstvu gdje je pazila na djecu imućnih ljudi. Od tada je počela da govori čudne stvari. Denis nije vidio dublje značenje u nošenju nakita. Nakit je opstao kao običan ukras, ili, ponekad, kao oznaka pripadnosti nekom društvenoj klasi. Ispočetka je on smatran sredstvom za zaštitu od zla. Amajlije iz starog doba su danas postale popularan nakit. Također se on stavljao sa ostalim stvarima u grob da štiti mrtve. Ljudi su počeli da povezuju određeno drago kamenje i metale sa različitim organima i oblastima u tijelu i da ih nose da bi sačuvali zdravlje. Kasnije su počeli da na odjeću stavljaju perje, kosti i druge materijale zbog sposobnosti da privlače ljubav, zdravlje, novac i druge stvari potrebne za život.
Majčino lice se naboralo. Emirova porodica je teško živjela. Otac je danima izbivao iz kuće. Obično je stajao na pijaci, kada je bio pijačni dan, da se nađe nekom na usluzi i ponese neku tešku stvar. Ali je zarađeni novac ostajao kod konobara Slavke u bistrou na stanici. Njihova kuća je izgledala jadno i zapušteno. Emirova majka nije radila. Denisa je boljela njihova nesreća na ovom svijetu. Sa druge strane, majci je tajio istinu. Žalio je zbog toga, ali se majka nasmijala. - Odnesi. – kratko je kazala. Denis je srce bilo puno. On neće za majku odgovarati, a ni ona neće odgovarati za njega. Za nju je bio spreman da ponese i svoj, i njen grijeh i da bude stanovnik vatre. Izašao je iz kuće. Posudu je ostavio na kapiji koja je vodila u dvorište. Redovno je predvečer posudu nalazio praznu na istom tom mjestu. U školi nikada nisu progovorili ni riječ o tome. Denis je krenuo nazad kući. Ugledao je Tomislavu majku sa seoskim svećenikom. Ljudi su pričali da svećenik nije sebe uskraćivao u lijepim stvarima koje su bile dozvoljene, ali je u tome pretjerivao. Tomislavova majka je bila uznemirena. Pokazala je prstom na Denisa. - Onaj koji od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. – rekao je svećenik ženi. Zatim je podigao metalni krst. Sunčeve zrake su se odbile od njega. Zaslijepile su Denisove oči. On je zažmirio. Žena je vidjela u tome loš znak. Obadvoje su ustuknuli. Svećenik je povikao: - Žig zvijeri se nalazi na čelu i desnoj ruci! Teško onom koji primi žig na jedno od ova dva mjesta, piće i on od vina gnjeva Božjega!
Gabrielu je neko uveo u svijet vradžbina. Denis nije slutio strašnu istinu koja se krila iza njenih riječi. - Ne pričaj gluposti! – rekao je.
Za razliku od žene, Denis se nije ničeg sjećao. Majci je rekao da je ben sa njegovog lica nestao sam od sebe. Promatrao je nabore na svećenikovoj tamnoj mantiji koji su napravili od sjedenja. - Ja nemam žig zvijeri na desnoj ruci. – povikao je.
Gabriela je nezadovoljno zanjihala glavom Neko je ponovo pokucao na vrata. Djevojčica je unijela tanjur sa kolačima. - Nemoj više smetati! – naredila je Gabriela.
Tomislavova majka nije odustala od odmazde. Pljunula je u njegovom pravcu i brzo se prekrstila. Svećenik je podigao krst iznad glave. Stajali su tako neko vrijeme. Denis je bio miran u svom srcu.
Djevojčica je značajno pogledala Denisa. On je pojeo uslast jedan kolač. Zatim je iskapio par gutljaja soka sa dna čaše. - Moram da idem. – rekao je. Gabriela je spustila poljubac na njegovo čelo. Denis je obukao cipele. Na izlazu iz kuće je zapeo za nešto. Nasmijao se. Na pragu kuće je bila zakucana potkovica da ukućanima donese sreću. Bila je to snažna vradžbina.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 49
25.
26.
Kapija je zaškripala. Denisu se ovaj zvuk činio poznatim. Njegov život je imao zapis. Ništa izvan tog zapisa se nije dešavalo, niti se moglo desiti. Zakoračio je. Korov se raširio po cijelom dvorištu. Dosezao je do njegovih koljena.
Denis je kušao alkohol prvi put. Dok je alkohol ujedao njegovo jezik, u stomaku je osjećao topao teret koji je prijao. Prijatelji su se razišli. I on je pošao. Usput nije sreo nikog poznatog.
Dugo nije bio u baba Katinom dvorištu. Popeo se na drvo. Lastavice se nisu vratile te godine. Zavukao je ruku pod gredu. Kamena nije bilo tamo. Ljutnja mu je nagrdila dušu. Bivao je brzo ljut, ali ga nije dugo držalo. Odmah je potražio Gabrielu. Usput se stišala njegova ljutnja. Gabrielu je pronašao sa drugaricama pred školom. - Moram nešto da te pitam. – rekao je. Njene drugarice su se kikotale. Gabriela je otišla par koraka dalje. Denis je rekao svoje, ali Gabriela nije čula od žamora glasova. Na ivici strpljenja ponovio je. - Kamen je nestao. Gabriela se snalazila u oštrim prepirkama, odlazila je uvijek za riječ dalje, ali je umjela i sa svakim strpljivo i lijepo. Neodređeno se nasmijala. - Ne brini! Kamen je na sigurnom. Denis se zbunio. Gabriela se odmetnula. Vjerovala je u Nečastivog. Vjerovala je u onog koji nije u stanju da joj kakvu korist pribavi. Žurila je da sa njim sklopi prijateljstvo. Njeno srce je bilo bolesno. Denis se pribrao nakon iznenađenja. Uhvatio je Gabrielu za ruku. - Kamen je kod tebe? – pitao je. Gabriela je tražila riječi. Školsko zvono se oglasilo. Njene drugarice su pošle prema školi. Jedna je zovnula Gabrielu. - Kamen sam dala Tiesu. – priznala je. U Denisu se srušio čitav jedan svijet. Nijemo je gledao u Gabrielu, a onda se pomirio sa tim. To je uvijek činio, kada je nailazio na poteškoće. Mirio se sa njima. - Dobro. – rekao je. - Tako je najbolje. Mi nismo u stanju da izvedemo stvar na čistac. – šapnula je na njegovo uho Gabriela. I otrčala je za drugaricama. Denis se borio za dah. Njegova sestra je bila ubijena zbog tog kamena. Sada je kamen bio izgubljen, a on se jednostavno pomirio sa tim. Očaj je obuzeo njegovo tijelo. Ovaj svijet nije bio pravedan. Zato je postojala kazna na svijetu nakon ovoga. Zato je postojala nagrada na svijetu nakon ovoga. Denis ništa zlo nije učinio, ali je granicu zla prešao. Nije druge odvraćao od grešnih postupaka koje su radili, tako je i sam srljao u grijeh i nasilje.
U početku Denis nije činio zla, ali ga nije ni osudio, pošto je njega privlačilo zlo kao snažan magnet. Nešto je bilo u njemu, neko mišljenje bez stvarne forme, nejasan predosjećaj, što je razumjelo zlo ne čineći ga. Pred kućom je zastao. Njegove oči su bile umorne, ali nije želio poći na počinak. Zamislio je leptira koji je raširio krila. Njegovo sjećanje se probudilo. Pred njim su iskakali prizori koje je zaboravio. Ubrzo je dosegao stanje pomjerene svijesti. Neka crna slutnja se probudila u njemu. Ptice u krošnji topola su se uskomešale. Podigao je pogled. Taman oblak se nadvio nad njegovom glavom. Ptice su grakale. Gusti oblak se spustio nisko. Ptice su prhnule u nebo. Letjele su nad njegovom glavom. Denis je slutio nesreću. Hladan vjetar je osjećao na svojim obrazima. Noć je bila tamna. Nešto se strašno događalo. U njegovoj svijesti su se smjenjivala iskežena lica ljudi koje je poznavao. Njegovi prijatelji su govorili ružne riječi. Ptice su nasrtale na njega. Branio se rukama. Vjetar je kovitlao lišće i granje pod njegovim nogama. Tada je spoznao njegov bijes. On je bio strašniji od bijesa majke koja tuče plod u svojoj utrobi. Denis se u čudu našao. Nije vjerovao da iza ovog bijesa stoji inteligencija. Ništa na njemu nije pripadalo ovom svijetu. Nečastivi je bio načinjen od vatre. Denisa je obuzeo strah. Svemir se skupio u kap. Postao je svjestan i drugih duša. - Ne brini! Tu sam. – oglasio se i Viktor. Jezici su se miješali u molitvi. A jedan je bio jezik misli koji su svi razumjeli. Strah je zavladao među ljudima. Samo nekolicina njih je bila svjesna ovog događaja. I Viktor se uznemirio. Denis je zaklopio oči. Osjetio je kako se slijeva nešto toplo niz njegovu desnu ruku. Svemir je bljesnuo kao munja kada zapara nebo. Ljudi su bili očajni. - Napao ga je! – neko je pomislio. Zakovan u jednom mjestu bio je Denis nestvarno miran. Viktor se postarao za to. - Bog je uz nas. – umirivao je Denisa. Nečastivi je ugrizao Denisa za desnu ruku. Zatrovao je njegovu krv za sva vremena. - Neka si proklet. – viknuo je nemoćno. Denis je krvavim rukama dodirnu čistu zemlju, i prešao je njome preko svog lica i preko rane na desnoj ruci. Proročanstvo staro koliko i svijet je prijetilo da se obistini.
50 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
27.
28.
Majka se tek vratila sa pijace. Otac je odložio cigaretu koja se dimila u pepeljaru. Rukama je prekrio lice gušeći snažan kašalj. Zidni sat se oglasio. Majka je spustila kesu sa povrćem na pod.
Denis je započeo svađu sa mladićem zbog nekog sitnog nesporazuma. Mladić je mislio da zagladi nesporazum sa lijepom riječju. Denis je odbio. Bilo je nečega nesvakidašnjeg u tome.
-
Denis je učestvovao u cijelom događaju, ali je jednim dijelom sebe bio odsutan. Gledao je negdje sa strane dok je pričao. U isto vrijeme je kružio oko mladića kao zvijer oko svoje žrtve. Zamahnuo je. Mladić se u čudu našao kao da se čitav događaj njega ne tiče.
Gdje su plava košulja i Denisove hlače? – pitala je.
Otac je pokazao u pravcu kuhinje. Majka je čekala da se njegov kašalj umiri, za to vrijeme je uzela iglu i konac. Čim je došao do daha, otac je povukao ponovo dim cigarete i onda je sve to dobro zalio sa povelikim gutljajem konjaka. Zatim je udio konac u iglu. Promuklim glasom je progovorio: - Ne sluti na dobro. Otac je stranputicu kao pravi put prihvatio. Majka je željela da progovori, ali nije imala nikog drugog osim njega. On je bio cijeli njen svijet. Ušila je dugme na košulji. Konac je prekinula zubima. Njen strah se obistinio. Ljudi su spominjali rat na svakom koraku. - U očima ljudi vidim isto zlo. – čula je na pijaci.
Denisa je obuzeo bijes. Dean je povukao njegov rukav. - Nemoj! Znam ga. Dobar je čovjek. Denis je odbio da se okani zla. Jednim dijelom sebe je bjesnio, a drugim dijelom je sudio sam sebi. Odgurnuo je Deana, a mladića je obasuo sa udarcima. Njegovi udarci su brzo izgubili mjeru. Bijes je uzeo njegovu dušu pod svoje. - Nemoj, molim te! Izgubio sam brata. – preklinjao je mladić. Iz njegove gornje usne je potekao tanak potočić krvi. Nije se branio. Par dana prije toga je njegovu porodicu stigla velika žalost.
Bile su to riječi žene koja se sjećala prethodnog rata. Njene riječi su uznemirile majku. Pozvala je Denisa sebi koji je prekoračio tanku granicu zla. Nije to bilo ništa krupno da čovjek ostane bez daha, ali je ipak bilo zlo. - Šta se sa tobom dogodilo? Postao si neposlušan.- kazala je.
Brata je udario grom dok je kopao bunar na njivi. Nebo se bilo namrgodilo. Brat nije pošao odmah kući. Htio je da obavi posao. Sve se odigralo brzo. Nebom se izvila munja kao zmija i grom je pukao.
Denis se razljutio. On je prednjačio u nestašlucima među svojim vršnjacima. Ljudski zakoni nisu kažnjavali sve grijehove. Zbog nekih grijehova su ljudi završavali u vatri, a među drugima su važili za ugledne ljude. - Ostavi se sine ljudi i njihovih izmišljotina!
U nevidljivom svijetu njegova smrt je spriječila veću nesreću. Pred njim je bio veliki grijeh koji je mogao njegovu dušu odvesti u samu vatru. Ovako je bilo bolje. Prevagnula su njegova dobra djela. Ali su rijetki bili poznavaoci nevidljivog svijeta.
Majka je pronašla cigarete u njegovoj sobi. Nešto se dogodilo sa njenim sinom. Znala je. Slutila je majčinim srcem.
Na ovom svijetu je sve izgledalo drugačije. Njegov brat je iskreno žalio. Mladiću je nijemi plač iskrivio lice. Sa njegovih usana se nije otelo jecaj. Vladao je muk. Denis je i dalje bjesnio. Uhvatio je mladića za vrat. - Nije me briga za tvog brata! – viknuo je.
Njen sin je bio darovan. To je nosilo odgovornost sa sobom. Njegova djela su postajala prije zla nego djela drugih, ali majka nije bila vična riječima, a Denisu ništa nije moglo da privuče pažnju na duže vrijeme. - Ostavi se ti mene! – odbrusio je. Majčine su se oči napunile suzama. Uzela je hlače u ruke. - Prije će debelo uže kroz iglene uši proći nego što će neposlušnost dobro djelo postati. – rekla je plačnim glasom. Pružila je iglu i konac Denisu. Njen vid je oslabio. - Ne pada mi na pamet! – ponovo je odbrusio. U njegovim očima je vidjela mržnju. Vidjela je iskru koja je prijetio da sve odnese u plamen. Nije prepoznavala svoga sina! Nijemo je gledala u njega. Nakon toga je izašla iz sobe. Željela je pobjeći negdje. Muža je zatekla u kupatilu. Brijao se. Čitavo kupatilo je bazdjelo na alkohol i duhanski dim. Začudo, lako je udio konac u iglu. Majka se vratila u sobu. Zla slutnja je nju progonila. Denis je bahato odbio da se okane onog šta je zabranjeno. Nasuo je sebi čašu mlijeka. Majci je soba postala tijesna. Otac je upalio televizor. Denis je iskapio mlijeko. Majka je ušila šav na njegovim hlačama.
Krik se zaledio na mladićevim usnama. - Od čega si napravljen? – pitao je. Krupne suze su se slijevale niz njegove obraze. Ostali su nijemo promatrali prizor. Neki su odobravali zlo koje se desilo. Rat je bio na pragu koji je ljude razdvajao na naše i njihove. Tri snažna mladića su odvajala Denisa od nesretnika. Gabriela se probila kroz gomilu. - Nemoj Denise! – zapomagala je i ona. Nekako su uspjeli odvojiti Denisa od mladića. Njegove grudi su se nadimale kao da su postale pretijesne za njegov dah. Mladiću je izbilo na lice mrtvačko bljedilo. - Neka si proklet za sva vremena! – viknuo je. Denis je zaplakao. Gabriela je ljubila njegove ruke.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 51
29.
30.
Čule su se eksplozije u daljini. Rat je započeo. Rijeka je podijelila grad na dva dijela. Denisov narod je ostao sa jedne strane, a on je ostao sa druge strane rijeke.
Čulo se lupanje na vratima. Majka je otvorila. Nenad je čitavu kuću podigao na noge. Šetao se sobom nesigurnim korakom. Težak zadah alkohola je izbijao iz njega. Oborio je vazu sa vještačkim ružama. Povukao je stolicu i ona je tresnula na pod. - Nemoj Nenade! Duše ti! – majka je zapomagala.
Sve se poremetilo među ljudima. Častan čovjek se teško mogao snaći u tome. Rat je izbacivao na površinu ljude koji u miru izdržavaju kaznu u zatvorima zbog svojih zlih djela. Jedan od tih ljudi je bio Nenad. On je bio čovjek sumnjive prošlosti. Imao je svijetao ten kao da sunca dugo nije vidio. Njegov izgled ništa nije govorio o njemu. U ratu se lako snašao. Prednjačio je u zlu. Jedan dan je došao u Denisovu kuću. Pogledao je okupljene. Oborio je čašu sa vodom koja se nalazila na stolu. - Sutra moraš unijeti drva u moju zgradu. – rekao je. Denis je klimnuo glavom. Voda je kapala na pod. Majka je tiho jecala u stolici. Denis ništa nije rekao. Bio je sretan kada je ovaj izašao na vrata. Sutradan je ponovo vidio Nenada. Došao je na ugovoreno mjesto. Nenad ga je odmah propustio kroz šake. - Sada se svakom zna njegovo mjesto. – objasnio je krvavom Denisu. On se nasmijao, mada je želio da Nenad nestane sa lica zemlje. - Daću sve od sebe da naučim. – rekao je. Sa zlom se nije valjalo igrati. Denis se tako ponašao. Jedno je govorio, a drugo je mislio i njegovo licemjerstvo nije poznavalo granice. Započeo je posao zbog kojeg je pozvan. Nenad je napravio od susjednog stana magacin za drva i ukradene stvari. Napunio je dvije kante sa drvima. Hodnik u zgradi nije imao prozore. Bilo je mračno. Denis je radio bez prestanaka. Kada je napokon sjeo pred zgradu da se odmori, neko mu se ovako obratio: - Ko si ti? Jasno je čuo ovu misao. Pogledao je oko sebe. Nije bilo ljudskog stvora u blizini. U prvi mah je pomislio da to ne može biti istina. Ljudima nije bilo određeno da razumiju sve tajne ovog svijeta. Pred njim je stajala kao gar crna kuja. Užasno je smrdjela. Ona je preduhitrila svako njegovo pitanje. - Bila sam zla žena. Zato sam dobila tijelo psa. Ponovno rađanje se smatralo u tim krajevima bezbožničkom pomišlju. Denis nije želio da vjeruje. Protresao je glavom kao da tjera ružne misli od sebe. Podigao se na noge. Sa poslom je nastavio. U neka doba je čuo korake u hodniku. U tami se ništa nije naziralo. Zavukao se u jedan ćošak. Osjećao je nečiji topao dah u tami. Koraci su prošli pored njega. Kada se noć spustila, pošao je umoran kući. Kuja ga je pratila u stopu. Na vratima se okrenuo. Uspio se nasmijati. - Laku noć Kleopatra. – rekao je. Tako je nazvao kuju.
On se nije obazirao na ženu. Strgnuo je goblen sa zida. Staklo je raspršilo po crvenom ćilimu. Uzeo je jednu vještačku ružu. Opijen svojom odvažnošću stajao je neko vrijeme na sredini sobe. - Zorana znaš? – pitao je. Denis je potvrdio. Majka je skupljala staklo golim rukama. Otac je šutio. Nenad je, vruć od gnjeva, prijetio, i to je išlo daleko, za poštenog čovjeka predaleko. - Sutra treba da radiš za njega! – rekao je. Pročačkao je uho sa vještačkom ružom. Otac je umotao čaj u novinski papir. Nenad je sa zanimanjem pratio njegove pokrete. I on je zapalio. Na tren je zavladala tišina. - Pruži ruku! – obratio se Denisu. Denis je poslušao. Zatvorio je oči. Bol se raširio njegovim tijelom. Nenad je ugasio cigaretu na njegovoj ruci. - Ja idem sada. – rekao je. Izašao je iz kuće. Nije zatvorio vrata za sobom. Majka je natopila krpu sa hladnom vodom. Kratko nakon toga je svako otišao u svoju postelju. Otac je strašno hrkao. Denis je imao nemiran san, a jutro je osvanulo prekrasno. Denisov stomak se bučno pobunio protiv gladi. Pred kućom je čekala Kleopatra. Teškom mukom se nasmijao. Kleopatra se nije odvajala od njega. Jutarnja studen je kratila njegov dah. U prvi mah nije prepoznao Zorana. Uniforma je izdužila njegovo tijelo. Bio je leđima okrenut. Denis je strpljivo čekao. Zoran se napokon okrenuo. - Šta ti radiš ovdje? – iznenadio se. Denis je pogledao gomilu frižidera, šporeta i televizora. Kleopatra je opasno režala. Nešto dalje niz ulicu ležalo je tijelo žene, staro i mrtvo, koje se pomalo rugalo cijelom ljudskom rodu. - Došao sam da pomognem. – odgovorio je Denis. Zoran je nestao negdje. Vratio se slaninom i kruhom u rukama. Dok je Denis žvakao sa mukom žilavu slaninu, on se duboko zamislio. - Ništa se nije promijenilo. – rekao je. Denis je širom otvorio oči. Povukao se istog trena u sebe. Komad slanine je bacio Kleopatri. Zorana nije pogledao u oči. - Nije mi teško pomoći. – odsutno je odgovorio. Prvi put je kušao svinjsko meso. Zoran je zavukao ruku u džep. Denis se nadao cigareti. Sav se naježio u iščekivanju. Denis je doživio taj trenutak sa nekim osjećanjem gnušanja, koje se često javljalo posljednjih dana. - Uzmi ovaj kamen! Gabrieli sam dao drugi kamen. Ovo je kamen koji sam dobio od tvoje sestre. Denis je strpao kamen u jaknu. Izbjegavao je Zoranove oči koje su ga proganjale. Ništa nije rekao. Tišina je postala nesnosna. - Denise, ništa se nije promijenilo! – povisio je glas Zoran. Kleopatra je zalajala. Povila je glavu do zemlje. Denis se trgnuo. - Imaš li cigaretu? – odvažio se zapitati. Zoran se nasmijao. Dao je čitavo pakovanje cigareta. Zatim je ponovo nestao negdje. I Kleopatra je nestala negdje. Denis ju je uzalud dozivao. Kada se navukla tama, došla je sa štencima. Denis je zvjerao u njih. Nije znao da se oštenila. - Možeš li pomoći da prežive? – čuo je njenu misao. Denis je zapalio cigaretu. Povukao je duboko dim. Spreman na svaku nesreću obuzimala ga je ravnodušnost. - Ne mogu pomoći sebi. – odgovorio je. Kleopatra je tiho zacviljela. - Počinio si grijeh! Denis je ostao nepokolebljiv. Magla je pala po njima. Kleopatra mu se tada obratila zadnji put jezikom misli.
52 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
31.
33.
Drvena klupa je škripala pod njegovim tijelom. Hodnik je odzvanjao od ljudskih jauka. Denis je gledao u pločicu sa imenom na vratima. Ime mu ništa nije govorilo. Bio je pozvan u policiju na razgovor. Nakon nekog vremena su se vrata otvorila. Neko je rekao: - Ulazi! Denis je ušao u sobu. U njegovom srcu nije bilo sumnje šta će se unutra dogoditi. Samo se nadao da udarci ne izgube mjeru. Pogledao je u mladića koji je promatrao nešto kroz prozor. Učinio mu se na tren poznat. Tek kada je progovorio, prepoznao je o kome se radi. Bio je to mladić koga je Denis istukao jednom prilikom pred školom, kome je grom ubio brata dok je ovaj kopao bunar. - Prepoznao si me. – nasmijao se. Denis se napravio nevješt. Toplina je grijala njegove obraze, ili je to bila varka, jer je strah bjesnio u njemu. - Nisam. – slagao je. Mladić je cijelo vrijeme gledao kroz prozor. Njegov dah je zamaglio staklo. Napisao je nešto na njemu. - Kada neko tebe udari kamenom, ti njega udari cvijetom. – rekao je. Denis se ponadao da nije sve nepovratno izgubljeno, ali je njegova nada skapala par trenutaka nakon toga. - Ja ne mogu da oprostim. – priznao je mladić. I tukao je. Nanosio je nepopravljivu štetu sebi. Nanosio je nepopravljivu štetu Denisu. Prestao je sa udarcima tek kada je Denisovo tijelo postala hrpa ugnječenog mesa. Obadvojica su izgubili osjećaj protjecanja vremena. Mladiću se činilo da čitavu vječnost tuče Denisa. - Imaš utjecajne prijatelje. Neko je dao pare za tebe. Žalim. Iskreno žalim zbog toga. – šapnuo je na njegovo uho. Denis je čuo njegove riječi kao kroz san. Mladić je izašao iz sobe. Vratio se sa kolegom. Iznijeli su ga na ulicu. Hladan asfalt je prijao njegovom tijelu kao melem na uboje. Kleopatra je režala. Osjetio je još jedan snažan udarac u predjelu rebara. Neko je izvadio pištolj. Čuo je hitac. Kleopatra je zacviljela. Ponovo se začuo pucanj. I onda je konačno zavladala tišina.
Denis se češao iza uha. Sunčeve zrake su se probijale kroz grane, mada su neke ostajale ulovljene u krošnji drveća. Ostale se padale po vlažnoj zemlji. Ta prigušena svijetlost je šumi davala čudesan izgled. Zemlja je bila pokrivena otpalim lišćem.
32. Na stolu je stajao rog napunjen voćem. Denis je pogledao u rog izobilja. Sam rog je bio muškog pola, a njegova unutrašnjost ženskog. Plodovi u rogu su predstavljali žensku plodnost. Denisu je igralo oko cijelo jutro, stoga je pokušao da ne obraća pažnju na to. Uzeo je jednu mandarinu iz roga izobilja koji počivao na sredini stola. Ovaj čin je bio bezvremen. Po staroj grčkoj legendi postojala je Amalteja, koza koja je hranila boga Zevsa dok je bio beba. Njeni rogovi su bili čudesni. Iz jednog od njih je tekao nektar, a iz drugog ambrozija. Jednom prilikom je koza polomila rog o drvo. Neka ga je uzeo, napunio ga voćem i donio bogu-bebi. On se stalno čudesno dopunjavao. Ukus mandarine je zavladao u Denisovim ustima. Ugrizao se za obraz. Pokazao je prstom na rog izobilja. Gabriela se nasmijala. Njegov očni kapak se i dalje tresao. Protrljao je oko. Nije pomoglo. Gabriela je primijetila da se dešava nešto nesvakidašnje, ali ništa nije rekla. - Lijepo si se snašla ovdje. – progovorio je Denis nakon nekog vremena. Gabriela je klimnula glavom. - Ties je puno pomogao. Bez njega se ne bih snašla u ovoj zemlji. I ti moraš da mu se zahvališ. – rekla je. Denis je ukočio pogled. Njegovo oko je igralo bez prestanka. Njegova mladost je, plahovita i nemirna, bila sukobljena sa većim i strašnijim od sebe. Zašto moram da se zahvalim? – pitao je. Gabriela je prijekorno pogledala u njega. - On je dao novac da izađeš iz onog pakla. Denisovu pažnje je privukla slika na zidu. Nije naslutio strašnu tajnu koja se krila iz prizora prikazanog na slici. Po egipatskoj mitologiji Oziris je počinio incest sa sa svojom sestrom Izidom, što je dovelo do rađanja Horusa. Horus ili vrijeme je bilo predstavljeno kao starac sa krilima, kosom i pješčanim satom koji raspliće uvojke djevici koja plače. Na slici je bila prikazana Izida kako plače kraj polomljenog stuba koji krije tijelo njenog muža i brata Ozirisa. Iza nje je stajao Horus i sipao joj ambroziju u kosu. Izida je bila djevica i majka. Bila je poznata kao moćna čarobnica, žena koja izgovara snažne vradžbine. Za Denisa je slika predstavljala neki dosadni događaj iz katoličke mitologije. Takve je viđao po crkvama u kojima se više niko ne moli. - Zahvalan sam mu za novac koji je dao. – pomirljivo je rekao. Zadnjih par dana je imao problema sa okom koje je bilo nemirno. Njemu se činilo tih par dana čitavu vječnost. Gabriela se uozbiljila. - To moraš sam da mu kažeš. – prijekorno je rekla. - Dobro. Njihov razgovor se ugasio. Gabriela se zabavila nekim ženskim časopisom. Denis je uzeo bananu iz roga izobilja.
Denisa je svrbjelo uho kao da se sam đavo nastanio iza njega. Gabriela je provlačila noge kroz hrpe lišća, a Ties je bio zauzet teškim mislima. Prethodni dan je primijetio ožiljak na Denisovoj desnoj ruci. Kada je zapitao: - Prinče tame, da li ste prisutni? Njegovo pitanje je ostalo bez odgovora. Nije znao šta mu je činiti. Tada je odlazio van grada. Volio je da korača kroz šumu kada drveća ogole. Ovaj put nije bio sam. - Draga djeco, nemojte da budete prevareni krvnim vezama. Nekada ljudi koji nisu genima vezani sa vama, mogu da vam valjaju više od bilo koga. – rekao je. Denis je ostao pod utiskom njegovih riječi. Njega je progonila neka zla slutnja. Viktor je uzeo njegovo sjećanje. Tu prazninu je popunila tjeskoba. Bio je opsjednut njome. Neprestano je iščekivao neku nesreću. Denis je činio zla djela, nažalost, i za sobom se nije obazirao da vidi posljedice tih djela. Na kraju nije preostalo ništa šta bi učvrstilo njegov korak u velikoj nesreći koja je bila pred njim. - Hvala vam za pomoć. – rekao je. Pružio je kamen. Drugom rukom je gnječio uho. Gabriela je zastala. Denis je napipao bubuljicu pod prstima. Stisnuo je. Bubuljica je iscurila. Ties je uzeo ponuđeni kamen. Denis je ruku prinio nosu. Neprijatno je mirisala. Zatim se ugrizao za obraz po ko zna koji put. - To je pravi kamen. – odsutno je rekao. Ties nije krio svoje oduševljenje. - Ja sam ti sada i otac, i majka. – pomislio je. Zatim je podigao sa zemlje jednu veliku granu. Pod njom je pronašao glistu. Prstima je rastrgao njeno tijelo na dva dijela. - Budi! – zapovjedio je. Jedan kraj gliste se uvijao. Drugi se nije pomjerao. Gabriela je sa zanimanjem promatrala svaki njegov pokret. Ties se zbunio u prvi mah. Međutim, tada je oživio i drugi dio glistinog tijela. Nova duša je došla u njega. - Nema šanse! Nikakva otkupnina se neće primiti na sudnji dan! – povikao je Ties glasom obojenim sarkazmom. Paučina je dobila tijelo od sunčeve svijetlosti. Gabriela se nasmijala. Navikla je na Tiesove bezbožničke šale. - Prestani da diraš uho! – zaprijetila je Denisu. Denis je šutio. Zla slutnja je vladala njime. On je prestao da živi. Njegov život se sveo na iščekivanje nesreće. - Ne mogu. Jače je od mene. – priznao je. Ponovo je gnječio uho. Pod njegovim koracima je pucketalo granje. Gabriela je nastavila da provlači noge kroz hrpe lišća. Oko njih je sve bilo prigušeno. Zvukovi su bili prigušni. Svijetlost je bila prigušena. Iza tog prigušenog svijeta vladala je vječna tama i tišina. Pred njihovim očima se lišće razlilo u sve nijanse žute boje. Ties je uživao u ljepoti šume i nije bio voljan da zauzvrat nešto uradi.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 53
34.
36.
Sve oko Rose je bilo ovijeno velom tajne. Denis nije vladao jezikom. Iz tog razloga je događajima davao dublje značenje nego što su to oni uistinu imali. Rosa je privlačila Denisa. Rosa je bila mlada. Ona je nosila prsten sa rubinom na kojem je bila urezana zmija. Denis je doznao da prst na kojem se nosi prsten ima magijsko značenje. Rubin je povećavao životnu snagu. Rosa je prsten nosila na kažiprstu. Denis je naravno vidio u tome dubok znak koji je slijepo slijedio. Njena porodica je bila imućna. Jednom prilikom je namazala njegove ispucale usne sa nekom kremom. To je učinila sa kažiprstom. Kažiprst se nekada smatrao naročito moćnim. Biljni preparati su se stavljali na tijelo sa kažiprstom kako bi pojačali efikasnost liječenja. Denis je uživao u njenom društvu. Rose je imala dječačku ljepotu. Njena kratka kosa je činila njene crte lica naizgled grubim, dok su pjege na njenom licu činile njenu pojavu posebnom. Ona je prva posegnula za Denisovim tijelom. Denis je kršio prste bez prestanka. Ona je uhvatila njegove ruke. Spustila je jedan poljubac na njegove usne. Pustila je njegove ruke. Posegnula je za šlicom na njegovim hlačama. Bilo je nečeg smjelog i bestidnog u tome. Vrata su bučno zatvorila. Neko je izašao iz kuće. Denis je ponovo krenuo da krši prste. Rose ga je spriječila u tome. Ljubila je njegov vrat. Denis se nije prepustio. Jedan dio njega je bilo budan na oprezu. Njeni poljupci su se osmjelili. I desilo se. Denis je zatvorio oči. Zglobi na njegovim rukama su boljeli. Rosa je izgarala u tom trenutku. Davala je sve od sebe. Posegnula je rukama za svojim malim grudima. Onda se iz nekog razloga predomislila. Njene ruke su ostale ukočene negdje na pola puta do grudi. U kući je zavladala tišina. Denis je ispustio jedva čujan uzdah. Rosa se brzo obukla nakon toga. Njeno lice je poprimilo ozbiljan izraz. - Ti se meni ne dopadaš. Imala sam debeo razlog da ovo uradim. – rekla je. Denis nije razumio. Njegov osmijeh se kosio sa njenim riječima. I Rosa se nasmijala. - Kada bude vrijeme za to, doznat ćeš razlog svemu ovome. – zagonetno je rekla. Denis opet nije razumio. Počešao se iza uha kada je Rosa okrenula na tren leđa. Pomislio je na Gabrielu. Uzdržavao se pred Rosom da ne krši prste. Kao težak plašt, tjeskoba je obuzela njegovu dušu. Počinio je preljubu. Roza je otišla u kupatilo. Čuo se mlaz vode. Njega je proganjala crna slutnja. Bio je strašno uznemiren.
Denis četiri dana nije oka sklopio. Četvrti dan je zaspao, njegovo tijelo se trzalo u snu, i snivao je. U njegov san je došla neka nečastiva sila koja je uzela obličje baba Kate. Denis je držao u rukama lavor. Nečastiva sila je imala suknju koja se vukla po zemlji. Njeni koraci su bili sitni, ali se kretala brže od svakog ljudskog stvora. Denis je bio odvažan u snu jasno osjećajući težinu lavora u rukama. Pokušao je nečastivu silu da polije vodom. Njegove ruke nisu slušale zapovijest njegovog srca. Imao je volju, ali je njegovo tijelo bilo bez snage u snu. Nečastiva sila je uzela njegovu dušu pod svoje da čini sa njom šta joj je volja. Probudio se, pošto mu se učinilo da se njegovo tijelo uzdiže. Uhvatio se čvrsto za krevet. Iznad njegove glave je zujala mušica. Prišao je prozoru na kojem je pauk ispleo svoju mrežu. Denis je pronašao njegovu svijest. Paukova svijest je bila satkana od paučine i njemu se činilo da je njegovo tijelo prekriveno paučinom. Protrljao je lice rukama. Pauk se na tren izgubio negdje. Denis je uhvatio mušicu. Živu je bacio u mrežu. Pauk je obmotao njeno tijelo sa mrežom i vratio se nazad na zid gdje se njegovo tijelo izgubilo u nekoj od rupica. Denis je ispričao san Gabrieli. Ona je pažljivo saslušala. Kada se uvečer vratila kući, donijela je mrežu za snove. Mreža je bila napravljena od malog obruča jasenovog drveta preko koga su bili razvučena mišićna tkiva. Tradicija je kazivala da se zrak ispunjava kako dobrim, tako i lošim snovima koji čekaju da dođu na usnulog čovjeka. Gabriela je postavila mrežu za snove horizontalno iznad kreveta. Ona je omogućavala da dobri snovi prođu do njih kroz rupu u centru, dok su se loši hvatali u mrežu gdje su se raspadali u osvit zore. Nekada davno kada je svijet bio mlad, jedan stari duhovni vođa iz Lakote je bio na visokoj planini. I imao je viziju. U njegovoj viziji se pojavio veliki mađioničar i učitelj mudrosti kao pauk. Njegovo ime je bilo Iktomi. On je govorio na svetom jeziku koji su jedino duhovne vođe Lakote mogli da razumiju. Sve vrijeme dok je govorio, pauk je pleo mrežu, počevši spolja ka sredini. Starješina iz Lakote je prenio viziju svom narodu. Odatle se njegova vizija rasprostranila usmenim predanjem po cijelim svijetom. Sa vremenom su se pojavila različita tumačenja njegove vizije. Gabriela je vjerovala. Iz tog razloga je zakačila mrežu za snove iznad njihovog kreveta da prosije njihove snove i vizije.
35. Denis je prepoznao čovjeka. Gabriela je dovela kući beskućnika. On se ustručavao pred njima iz nekog razloga. Njegov pogled je bio prikovan za kolače na stolu. Denis je popio gutljaj soka od paradajza. Gabriela je ponudila beskućnika kolačima. Beskućnik je brzo jeo. Iz njegovih usta su ispadali komadi hrane. On ih je kupio rukama sa poda i trpao nazad u usta. Denis je pozvao Gabrielu u kuhinju. Beskućnik je iznenada živnuo. Denis je stajao na vratima, naravno nije gubio beskućnika trena iz vida. Gabriela je posegnula za svojom torbom. - Zašto si ga dovela kući? Njegov glas je odavao nestrpljenje. Gabriela se zagonetno nasmijala. Izvadila je novac iz novčanika. - Nama nije dozvoljeno da sve razumijemo. – rekla je. Ušli su nazad u sobu. Ona je stavila novac na komodu. Denis se našao u čudu. Beskućnik se držao kao da ništa nije posrijedi. Uzeo je jednu mandarinu iz roga izobilja. Gabriela je ulovila njegov pogled. U njegovim očima je pročitala pohlepu. Ponovo je izašla iz sobe. Beskućnik je pružio Denisu koru od mandarine. Denis se držao neprijateljski prema njemu. Stavio je prste u usta. Njegov jezik se pomjerao sam od sebe. Uhvatio je prstima jezik. - Hoćeš li na trenutak doći? – začuo se glas iz kuhinje. Denis je izašao na tren iz sobe. Njegov jezik nije mirovao trena. Bilo je to strašno i nesvakidašnje iskustvo. Snažno je osjećao nečiju prisutnost. - Nemoj da budeš tvrdog srca! – zaprijetila je Gabriela. Denis je bacio koru od mandarine u kantu za smeće. Kada se vratio nazad u sobu, novac više nije bio na komodi. Gabriela se nasmijala. Beskućnik se nevješto pozdravio sa njima. Gabriela je napunila voćem njegove džepove. Denis je ljutito zatvorio vrata iza njega. Gabriela je podigla pogled. Njene oči su optužile Denisa. - Kada si se zadnji put čuo sa roditeljima? Kada si zadnji put pomislio na njih? – pitala je. Denis je šutao. Izgubio je vezu sa roditeljima. Smatrao je da je tako bolje za sve. - Ti živiš među ljudima. Ne zaboravi! – nastavila je Gabriela. Denisovo srce je bilo tvrdo kao komad stijene. Kada se uvjerila da gluhom priča, Gabriela je izašla iz sobe. Denis je nanovo osjećao nečiju prisutnost, a nije bilo žive duše u sobi. Uhvatio je prstima svoj jezik koji se lagano pomjerao u ustima.
37. Njih dvije su bile ljubavnice. Nicollete je slijedila tijelom zvukove u pozadini melodije. Denisu se dopao njen ples. Prišao je bliže. Nicollete je nakrivila svoju kapu koja je potpuno prekrila njeno lijevo oko. Karen je uputila jedan kratak neprijateljski pogled. Muzika je vladala u prostoriji. Denis je zaplesao. Njegove ruke su se tresle. Tonovi su bili grubi kao da ih proizvodila neka fabrička mašina u jednakim intervalima. Nicollete je promatrala svijet oko sebe onim jednim okom koje nije prekrila kapa. Njena ljubavnica je tapkala u mjestu. Upalilo se plavo svijetlo. Denis je prišao sasvim blizu. Nicollete se vedro nasmijala. Njeno oko je zasijalo. Denis je zaplesao sa njom. Karen je grubo povukla ljubavnicu nastranu. Bila je znatno starija od Nicollete. Raspravljali su se oko nečega. Nicollete se istrgnula iz zagrljaja. Nastavila je da pleše sa Denisom. On je obuhvatio njen struk otraga. Naslonio se na njeno tijelo. Prostorija se napunila dimom. Ona je spustila ruku na njegovu butinu. Začuo se jedan nježan ton. Diskotekom je prostrujao žamor. Karen se razljutila. Ona je radila u banci. Kamatu je uzimala, a bilo joj je zabranjeno. Tako je na nedozvoljen način jela tuđe imetke. Njena odjeća se razlikovala. Nije slušala tehno muziku. Ponekad nije razumjela Nicollete. Povrh svega grozila se velikih gužvi. Njena požuda ju je dovela na to mjesto kojem ne pripada. Suze su raskvasile njenu šminku. Otišla je u toalet. Nicollete se za razliku od nje držala hrabro. Njen ples se osmjelio. Blago se povila naprijed. Naslonila je svoju zadnjicu na muško tijelo. Denis je bio zauzet svojom mukom. Njemu se tresla miška koju nije mogao da umiri. Zaboravio je na muziku. Njegovo tijelo nije slijedilo melodiju. Ostalo je zarobljeno negdje među prethodnim tonovima u nekom uvrnutom plesu. Nicollete se u čudu našla. Ispravila je kapu na glavi i otišla je bez riječi od njega. Denis je sjeo. Njegova ruka se tresla. Ugledao je Karen i Nicollete na drugoj strani diskoteke. Ljubile su se. Njegovo srce je stisnuo strah. Prostorijom se prosuo rezak zvuk. Neko je zatim zviznuo u zviždaljku. Melodija je postala brza. Nastala je velika pometnja među okupljenima. Istovremeno je Denis zaboravio na svijet oko sebe. Jasno je osjećao prisutnost neke nečastive sile. A njegovo srce je slutio veliku nesreću.
54 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
38.
40.
Preko izloga su bile navučene žaluzine. Denis je otvorio katalog sa tetovažama. Već na prvoj stranici je pronašao krilatog konja. Čovjek je zasukao rukav. Na njegovoj podlaktici se nalazila ista takva tetovaža. Gabriela se značajno nasmijala. - Posejdon je zaveo Meduzu u Atininom hramu. Ova se zbog toga naljutila i pretvorila Meduzinu kosu u zmije. – rekla je. Privukla je pažnju čovjeka koji je radio u šopu za tetoviranje. - Kada je Persej nakon toga odrubio glavu Meduzi, krv koja je istekla iz rana je rodila Hrisaora i konja Pegaza. – nastavila je. Čovjek je znao ostatak legende. Pegaz je bio konj sa krilima. Kada je stavljena na njega zlatna uzda, Pegaz je dobio moć letenja. Nakon smrti njegovog gospodara, koju je Pegaz namjerno izazvao, on je otišao da živi u štalama Zevsa, boga munja i gromova. Pegazov posao je bio da odnese munje i gromove Zevsu kada je god trebalo. Njegova potkovica je imala oblik polumjeseca. U šop je ušla visoka djevojka. Sijalica je zatreptala na plafonu. Čovjek je ustao sa stolice koja je zaškripala. - Ovo je Židovka sa najljepšim tetovažama na tijelu. – rekao je. Zagrlio je djevojku. Sijalica je pregorjela. Gabriela je ugledala u polutami tetovažu na njenom vratu. - Ako je ona Židovka, ja sam čedna opatica. – našalila se. Svi su se nasmijali. Čovjek je nešto prevrtao po ormariću ispod ogledala. Djevojka je na vratu imala tetovažu jedne od varijacije svastike. Svastika je bila čekić boga Tor, koga su slavili u mitologiji skandinavskih naroda. Prema tradiciji, kada je Tor bacio svoj zlatni krst, on se odbio od stijenu, i vratio se kao bumerang u njegove ruke. Hitler je koristio svastiku kao simbol svoje nacističke partije. On je pripadao okultnom društvu ‘Tul’ koje je također koristilo svastiku. Osim toga je bio učenik okultiste Helene Petrovne Blavacki. Nacistički simbol je postao popularan kod sotonista gdje je predstavljao prirodu bez sklada. Čovjek je konačno pronašao sijalicu u ormariću. Denis je počešao oko koje je ponovo počelo da igra. Gabriela je odustala od svoje namjere. - Plašim se bola. – priznala je. Nacistkinja je podigla pogled sa kataloga. U polutami su se jedva nazirale tetovaže. - Možda neki drugim put. – pomirljivo je rekao čovjek. Zavrnuo je sijalicu na plafonu.
Stan se nalazio u prometnoj ulici iznad trgovina. Denis je pomislio da ga rođene oči varaju. Iz kuće je izašao beskućnik. Pogledao je na tren oko sebe i hitro nestao iza ugla ulice. Denis je zastao pred jednim izlogom. Na zelenoj čohi u izlogu je počivao kompjuter. Bio je to crni kompjuter marke apple. Logo ovog kompjutera je bila zagrižena jabuka. Ona je predstavljala zabranjeno voće koje su pojeli Adam i Eva u Edemskom vrtu. Ljudi su vjerovali u sve i svašta. Za neke ljude je to bilo nešto dobro. Vjerovali su da je tako pruženo znanje prvom ljudskom paru. Okultisti su tvrdili da su Adam i Eva jeli plodove sa drveta znanja. Tako su spoznali zlo. Nisu više bile životinje koje znaju samo za jednu stvar. Samo dobro nije bilo dovoljno za potpunu spoznaju života. Denis je gurnuo ključ u bravu. Ništa nije pitao. A Gabriela ništa nije rekla o posjeti beskućnika. - Imaš jelo u frižideru. – rekla je umjesto toga. Denis se popeo stepenicama u spavaču sobu. Čudno se osjećao zadnjih dana. Lako je dosezao stanje pomjerene svijesti i to nije bilo lijepo iskustvo. Njegove oči nisu zadovoljavale njegovo srce. U spavaćoj sobi mu se učinilo da jasno vidi cijelu prostoriju. Kada je bolje pogledao, vidio je da to nije istina. Njegove oči nisu vidjele jasno nijedan detalj sa strane. One su bile lažljive. Držale su se kao da sve vide, a ustvari, vidjele su jedan mali dio, a ostalo su bile samo nejasne konture. - Kako bi izgledao ovaj svijet da sve vidim? – zapitao se Denis. Okrenu je glavu na drugu stranu. Tada se dogodilo. Iako je okrenuo glavu na drugu stranu, njegove oči su i dalje vidjele prethodni prizor. Slika je iz nekog razloga kasnila. Tek nakon par sekundi se javio u njegovoj svijesti zid koji je tog trena gledao. Okrenuo je glavu prema prozoru. I dalje je umjesto prozora vidio zid. Izgubio je prisebnost. Počeo je da vrti glavom lijevo-desno. Prizori su se miješali u njegovoj svijesti. U jednom trenu nije ništa više vidio. Izgubio je tlo pod nogama. Pao je na pod. Na njegova usta je izbila pjena. Zatvorio je oči.
39. Crkva je bila sa jedne strane odvojena od svijeta mutnom rijekom. Ispred crkve su rasla stoljetna stabla. U njihovim krošnjama su gnijezda savile vrane. Jedna je skakutala na zemlji. Njeno crno perje se presijavalo na suncu. U susjednom dvorištu je mirno pasao konj. Denis je uzalud pokušavao privući njegovu pažnju. Crveni toranj su uzdizao između grana. Sama crkva je bila zarasla u travu i rastinje. Na njenim zidovima se uhvatila mahovina. Ispod bijele fasade su provirivale cigle. Rijeka je žuborila. Čovjek je zadovoljno trljao ruke. - Nama je jako bitno da nas niko ne ometa. – rekao je Ties. Njegove riječi su trgnule čovjeka. - Osim mene u crkvu već godinama niko ne ulazi. – odgovorio je. Na ulazu u crkvu se nalazila statua čovjeka sa Biblijom u rukama. I ona je pozelenjela od vlage. Ties se naslonio jednom rukom na nju. U drugoj ruci je držao granu. Čistio je cipele od blata. - To je jedna obična mala ceremonije, ali nam je mir neophodan. – rekao je. Gabriela je nabrala trave. Čovjek je uputio Tiesu jedan pogled pun razumijevanja. - Neće vas niko uznemiravati! Ties je pružio novac. U čovjekovim očima je bljesnula iskra. Gabriela je nahranila konja koji je veselo protresao glavom. Tada se zbilo nešto nesvakidašnje. Kada je Denis zakoračio u crkvu, nastala je prava pometnja. Taman oblak je zaklonio sunce. Konj se iznenada uznemirio i vrane su podivljale u krošnjama drveća. Počela je padati jaka kiša. Ušli su svi unutra. Crkveni krov je odzvanjao od krupnih kapi kiše. Niz zidove se slijevala voda. Na jednom mjestu je krov prokišnjavao. Vrane su gakale. Čula se užasna škripa. Zlatnog pijetla na vrhu crkvenog tornja je pomjerio vjetar. Čovjek je poturio metalnu kantu. Kroz visoke prozore se provlačila svijetlost, ali je u uglovima crkve vladala polutama. Nad njima su se nadvio visoki crkveni svod. Crkveni zidovi su bili goli. Napolju je konj zanjihao. Čuo se njegov galop prigušen kišnim kapima. Vrane je umirila kiša. Denisu je grudi stisnula tjeskoba. Nešto se dešavalo u njemu. Bila je to teška i nevidljiva borba čiji ishod niko nije znao. Kiša se napokon umirila. U crkvi je zavladala tišina. Ties je podigao pogled ka gredama na crkvenom svodu. Nešto je pljusnulo. Čovjek je prosuo kantu sa vodom pred crkvom.
41. Anoek je bila žena sa kojom se muškarci u noći sastaju. U njenu kuću se ulazilo na stražnja vrata. Imala je tetovažu na grudima koja je često znala da proviri ispod njene odjeće. Anoek je vjerovala da tetovaža bdije nad njenom sudbinom. Na njoj bio prikazan Kupidon, bog ljubavi, sin Jupitera i Venere. On je mogao kao i drugi bogovi da poprimi razne likove. Na Anoekinom tijelu je bio prikazan kao golo dijete sa krilima, naoružan lukom i strijelom, stalno zauzet nekom dječjom zabavom i razonodom. On je bio najmlađi od svih bogova, ljupko dijete sa krilima, ali neposlušno, čije su podvale i hirovi izazvali mnoge patnje među ljudima i bogovima. Denis je odmah ugledao tetovažu na Anoekinom tijelu. Nije mogao oči da skine sa nje. Kupidon je bio naoružan lukom i strijelom čiji je ubod izazivao vatrenu strast u svakom srcu. Denisu se učinilo da je njegova strijela doista probola njegovo srce. Anoek je bila žena koja je mlada dosegla svoj tjelesni vrhunac. Negdje duboku njoj je bilo tako zapisano. Završavala je lako u krevetu sa muškarcima. Tako je bio i sa Denisom. Napućila je usne kako je samo ona umjela. Izgovarala je vulgarnosti prekidana vlastitim kricima. Bodrila je Denisa. Dodirivala je sebe kako joj se prohtije i gdje joj se prohtije. Za nju to nije bilo ništa novo, ali je Denis brzo doživio vrhunac. Dok se Anoek oblačila, Denis je promatrao na njenim grudima malog nestašnog boga koji u svojoj zlobi nije poštovao ni vlastitu majku. Venera je morala ponekad da mu oduzima strijele i tobolac, ali je uglavnom bio njen odani sluga i pomagao joj je oko toalete. - Kupidon nije nikakav ljupki, mali, nestašni bog koji stvara zaljubljene parove. On je bog vulgarnosti i strasti. – Denis je poželio reći. Ali nije vladao jezikom. Umjesto toga se zabavio svojim mislima. A tetovaža je brzo nestala ispod Anoekine odjeće. - Imaš loše zube. I živiš od socijalne pomoći. – rekla je. Denis je bio zbunjen prethodnom intimnošću među njima. Soba se osjećala na ustajali zrak. Anoek je zategnula posteljinu. - Ti nisi potreban ovoj zemlji. – dodala je. Njene riječi su zaboljele Denisa. - Zašto si završila u krevetu sa mnom? – uspio je nekako da pita. Anoek se zagonetno nasmijala. Oko kutova njenih usana su se namreškale bore koje su zatim nestale. Njena šminka je bila razmazana. - Gabriela je to tražila od mene. – odgovorila je. Denis nije povjerovao vlastitim ušima. Njegov jezik je podivljao. Gurnuo je prste u usta da umiri jezik. Njegova patnja nije bila olakšana. On je bio ostavljen u zabludi do roka određenog. Njegova strast je njegovo srce okrutnim načinila.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 55
42.
44.
Svadba je bila intimna. Gabriela se odlučila za prsten sa opal kamenom. U magijskom smislu, nošenje prstena je vezivalo čovjeka sa silom. Kamen opal je bio poznat među ljudima kao ‘Dragulj bogova’. Za njega se vjerovalo da otvara treće oko. Čak se smatralo da pojačava emocije i obnavlja slab vid. Denis je uzeo prsten koji je pružio Ties. Bio je svjestan obrednog značenja prstena. U ranim razdobljima se prsten povezivao sa Suncem i Mjesecom. Prsten je bio krug, simbol vječnosti, jedinstva, reinkarnacije i svemira. Nekada se prstenje nosilo na domalom prstu, jer se vjerovalo da on ima živac koji ide ravno do srca. Svadbeni prsten se nosio po tradiciji na ovom prstu, naročito na lijevoj ruci. Denis je slijedio tradiciju. Prsten je gurnuo do kraja. Dok je zdravlje služilo baba Katu, često je umila reći da će muž biti glavni u kući, ako povede računa da prilikom stavljanja prstena na ženin prst gurne prsten do kraja. Denis je poslušao. Samim činom je Gabriela postala njegova žena. Nakon obreda su otišli u restoran. Pred njih su iznesena lijepa jela. - Ko je imućan neka se uzdrži. – povikao je Ties. On je bio dobro raspoložen. Prinio je čašu ustima. I ostali su nazdravili. Denis je prepoznao čovjeka iz šopa za tetovaže. Do njega je sjedila nacistkinja. Bilo je tu nekih ljudi koje nije poznavao. Njihovom stolu je prišao Ties koji je prednjačio u dobrom raspoloženju. U postelji se uzdržavajte! On je u stanju da spusti sa neba kaznu. – našalio se. Pružio je kovertu. Gabriela se zahvalila. Nataknula je naočale na nos. Denis je šutio. Njegovo tijelo je otkazivalo poslušnost. Danju nije imao mira. Noću se budio kratkog daha. Gabriela je odmah otvorila kovertu. Denis se postidio zbog toga. Neki su zaplesali, iako je muzika bila diskretna, a neki su prilazili stolu sa kovertama. Gabriela je zaplakala. Denis se odsutno zahvaljivao. Uzeo je led iz posude sa šampanjcem. Njega je odvelo sjećanje u dvorište baba Kate. - Gdje je sada majka? – pomislio je. Na roditelje nije mislio čitavu vječnost, tako se ogriješio prema sebi. Njegovo čelo su orosile krupni grašci znoja. Ties je imao ispod pazuha mokre krugove. U restoranu je bilo užasno vruće. Denis je naslonio kocke leda na vrat. Gabriela je maramicom obrisala naočale.
Začuo se udarac. Denis je glavom zakačio mrežu za snove. Gabriela se protegnula u postelji. Denis je prišao prozoru. Paukova mreža je bila pokidana. Ugledao je pticu koja je držala u kljunu pauka. Gabriela je nešto mrmljala u snu. Ptica je umočila pauka u vodu. Zora se javljala iznad krovova kuća. Ptica je pojela pauka u jednom zalogaju. Denis je legao na pod. Na tvrdoj površini je osjećao svaku kost. Bol je bio nepodnošljiv. Iz njegovih usta je potekla pljuvačka. Nečastivi je održao obećanje. Oživio je svaki bol u njegovom sjećanju. Denis je zaplakao. Njegovo tijelo je bila živa rana. Teško je disao. Njegov nos se napunio slinama. Očni kapci su bili zalijepljeni krmeljima. Kosti su počele da bole. Denis se predao jačem od sebe. - Ti si moj gospodar. – uzviknuo je. Sline su curile iz njegovog nosa. Gabriela se pomjerila u postelji. Prve zrake sunca su se uvukle kroz prozor u sobu. Nečastivi se obistinio. Uzeo je obličje koje je i žensko i muško u jednom. Imao je muški polni organ i ženske grudi. Desnom rukom je pravio đavolju trijadu. Njegovo tijelo je bilo obraslo kratkom dlakom. Prizor se ukrutio pred Denisovim očima. Svijet je postao krut kao fotografija. Svijet je postao mali. Nečastivi je poderao rukama prizor napola. Svijet je nestao. Tama je zavladala. Bilo je užasno hladno. Oko njegove jareće glave je lebdio oblak pare koja je izbijala iz njegovih usta i nozdrva. Njegov glas je imao snagu groma. - Moj si vjerni rob. Nudim ti nasladu kao živ čovjek nije okusio! – rekao je. Prostor se poništio. Vrijeme se poništilo. Denis je postajao svjestan Nečastivih misli onog trena kada su one nastajale. Nije se opirao. Od tog trena, svaki put kada je Denis progovorio, iz njega je progovorio Nečastivi. Nečastivi i on su postali jednom. Bol je nestao. Svijet se vratio na mjesto na kojem je trebao da bude po zakonima koji važe za ljude. Gabriela se probudila. Denis je progovorio. Nečastivi je progovorio. - Ti si ženo odabrana među mnogima. A ja nisam onaj koji opominje. Gabriela je bila snena. Pokrila je glavu sa jastukom.
43.
U crkvi je vladao muk. Veliki obred je započeo. Okupljeni su prizivali Nečastivog. Ljudi su se klanjali njegovom obličju jarca. Gabriela je legla na oltar sa raširenim rukama i nogama u obliku zvijezde. Njeno tijelo je predstavljao oltar. Denis se probio kroz gomili ljudi. Ali opet nije vidio sve. Ties je blagosiljao Gabrielino tijelo. Sjenka prstiju podignutih za blagosiljane je imalo loše značenje. Tako podignuta ruka je imala sjenku glave i rogova Bafometovog jarca. Upotreba sjenke blagosiljana se smatralo legitimnim pravom pape i stravično se koristilo za vrijeme Mračnog doba i vremena Inkvizicije. Ties je zadigao Gabrielinu haljinu. Denisu se pričinilo da su njihova tijela spojena u seksualnom činu. Čovjek do njega je okretao točak za molitvu u kojem su bile unatrag ispisane molitve. Ovaj predmet se koristio u budizmu. Tibetanci su stavljali molitve u točak i onda su ga okretali. Vjerovali su da pošalju molitvu svaki put kada ga okrenu. Jedan čovjek je bio razapet na naopaki krst. Denisu je bio njegov lik poznat. Neko je okupljenima podijelio noževe. Ties je prišao čovjeku razapetom na naopaki krst. Nožem je zasjekao njegovo tijelo iznad podlaktice. Čovjek se našao u čudu. Glasno je kriknuo. Denis je prepoznao čovjeka. Bio je to beskućnik koga je neko obrijao i kratko podšišao. Njegovi krici su odzvanjali u crkvi i drugi su počeli da prilaze. Okupljeni su izmasakrirali njegovo tijelo noževima. Beskućnik je izdahnuo razapet na naopaki krst. Konj je zanjihao. Vrane su se uznemirile napolju. Neke su udarale krilima u prozore. Denisovim tijelom je zavladao bijes. Prepustio se njemu. Nečastiva misao je postajala njegova misao onog trena kada se rađala. Njegovo tijelo koje je stvoreno od zemlje je bilo ponuđeno Nečastivom koji je bio satkan od vatre. - Dugo nije došao onaj koji donosi radosne vijesti i opominje. – povikao je Denis. Među okupljenima je prostrujao žamor. Na Denisova usta je udarila pjena. - Vi ste prednjačili pred onima koji su dokaze poricali i od njih odvraćali. Vi ste prednjačili pred onima koji su Njegovu kaznu iskusili. Kada dođe do prevrata, a taj čas se bliži, vi ćete biti prvi među prvima. – obećao je Nečastivi. Jedan čovjek se povio do zemlje. Drugi su slijedili njegov primjer. Denis je pao na zemlju. Njegovo tijelo se trzalo. - Vi ste moji miljenici. – viknuo je. Nakon toga je zaklopio oči. Snaga je napustila njegovo tijelo.
Denis je postao svjestan bijesa koji je bio star koliko i sam svijet. Pored njega je prošao neki čovjek. Iz njegovih očiju je iskočilo zlo kao tamne sjene koje su postale odmah dio Denisa. Bijes je bio strašan, a Denisa je obuzeo strah. On se okrenuo molitvi nakon dugog vremena. Nije pomoglo! Bijes je vladao njegovim tijelom. Kršio je prste. Počeo je da čupa kosu. Tada se bijes stišao. Denis je čuo jezik misli. - Zašto se ne prepustiš meni? – obratio se Nečastivi. On je bio veliki prevarant. Pričao je sa Denisom kao sa sebi ravnim. - Pogledaj onu djevojku! – naložio je. Djevojka se dodirivala po stidnim mjestima na ulici. Njeno tijelo je obećavalo požudu koja je u stanju da sve odnese u vatru. Denis je oborio pogled. Požuda je ovladala njime trujući njegovu krv. - Upravu si! Ružna je. – začuo je jezik misli. U Denisu se lomila velika odluka. - Pogledaj onu tamo! – ponovo mu je bilo naloženo. Druga djevojka je bila lijepa kao san. Ona je gledala Denisa ravno u oči. U njenim očima je pročitao da je spremna na sve. Nudila se na ulici. Jedna žena je ispustila ruku djeteta. I ona se dodirivala po stidnim mjestima. Dijete je zaplakalo. Majka je jezikom navlažila usne. Denisa je obuzela strast koja je podivljala u njegovom tijelu. Nečastivi je nudio nasladu kakvu živ čovjek nije okusio. Neka starica je prišla Denisu nesigurnim korakom. Uhvatila je njegovu ruku. Denis je bio uzbuđen. Ona je spustila ruku na njegovo tijelo. Propela se na prste. - Ja sam tvoja vjerna sluškinja. – rekla je pomamno na njegovo uho. Denis se tog trenutka prelomio. Istrgnuo je svoju ruku iz staričinih. - Bog je u mome srcu! – povikao je. Nečastivi se razbjesnio. - Ja sam kadar u tvom tijelu pronaći svaki bol koji si doživio. I oživjeti ga u jednom trenutku na jednom mjestu! – zaprijetio je. Denisovim tijelom je ponovo zavladao iskonski bijes. Bio je nemoćan. Nečastivi je pokušao ponovo da priča kao sa sebi ravnim. Denis je odbio, jer je ovaj bio stvoren od vatre. Bijes nije jenjavao. Denis je izgubio tlo pod nogama. Starica je pljunula na njega. - Taj bol nisam ja načinio! Taj bol ti je nanio onaj koji je u tvom srcu! – začuo je. Denis se suprotstavio jačem od sebe. Unatoč njegovom strahu, odbio je da bude prijatelj sa Nečastivim.
45.
56 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
46. Denis je mrzio trenutke kada je Nečastivi uzimao njegovo tijelo. U njegovom sjećanju je tada ostajala praznina. Iz priča ljudi je doznavao šta se sa njim dešava dok je opsjednut. Vjerovao je da on tada ustvari ne živi. Bio je užasno umoran nakon toga. Dugo je šutao o tome. Kada je najzad odluči da progovori, naišao je na nerazumijevanje. Ties je objema rukama uhvatio njegova ramena. Protresao je njegovo tijelo. - Trgni se! – rekao je. Zastao je. Ljudi su prolazili pored njih na ulici. - Ti možeš da uđeš u historiju čovječanstva kao čovjek koji je svoje tijelo prepustio Nečastivom. – nadovezao se. Denis je podigao pogled u nevjerici. On je samo želio da prestane čitava zbrka oko obistinjena starog proročanstva. Ponovo se dogodilo. Osjećao je kako Nečastivi uzima njegovo tijelo. Suprotstavio se nakon dugog vremena. Zamišljao je lica ljudi koji su prolazili pored njega da zbuni Nečastivog. Zauzimao je njihov tjelesni stav. Pamtio je njihovu odjeću. I uspio je u svojoj namjeri. Nečastivi se okomio na druge ljude. Jednom čovjeku je udarila krv na uši. Drugi se valjao po zemlji. Treći se bez prestanka smijao. Ties je izgubio staloženost. - Ja sam ti ubio sestru. A ti nemaš nikog drugog osim mene. – povikao je. Denis je u nevjerici zvjerao u njega. Ties je izgledao kao neko ko nije u stanju da nanese drugom zlo. Denis je pustio glas koji se čuo na svim sedam nebesa. Njemu je bilo dozvoljeno da učini za svoga života na ovom svijetu jedno veliko čudo. Tog trena je to učinio. Iz njegovog tijela su prhnule tamne sjene kao ptice. Nešto je odlazilo od njega u svijet, i vraćalo se nazad neizmijenjeno. Svemir se skupio u zrno prašine. Nije bilo početka. Nije bilo kraja. Sa neba je pao veliki led. Postao je svjestan kristalnog zapisa svemira. Njegovo sjećanje je bilo vraćeno. Ljudi su stajali u redovima pred sudnji dan. - Zar vjeruješ da se on Tebi obratio? Ja sam te prevario! Bijedni crve! – začuo je Nečastivog. To je bio zadnji put da je čuo jezik misli. Denis je krenuo golim rukama da zadavi Tiesa, a onda se prelomio. Pokloni je život Tiesu da ovaj još više ogrezne u zlu, a znalo se na kome je bilo da kažnjava. U svakom slučaju, Denisovo nije bilo da sudi. - Da si, bogdom, zemlja ostao. – rekao je. Njegov poklon je postao njegov oprost. A njegov oprost je postao najsurovija kazna kojom se ljudima prijeti od pamtivijeka. Tog trena se zaputio u potragu za svojom dušom koja će potrajati ravne tri godine. Svoj stari život je ostavio iza sebe kao cipele kojima je đon progledao na par mjesta. Jedan čovjek je prišao Denisu privučen cijelim događajem. - Ja sam kao galeb koji umire od žeđi plutajući na rijeci, jer iz nekog razloga ne želi da se napije riječne vode. Naravno, Denis je ovo rekao na jeziku koji čovjek nije razumio. Denis je pratio njegov užurban hod očima do ugla iza kojeg je čovjek nestao. Pred istim tim očima je dobro je promijenilo hiljadu lica. Imalo je jedan početak, kao i zlo, ali se vremenom prelilo u bezbroj različitih završetaka, ali je i takvo važilo kao jedino moguće za Denisa tada, na tom mjestu. KRAJ
Eldin Eminović je rođen u Derventi. Objavio je dva romana: “Muzej” (Beograd 2004) i “Hodnik” (Beograd 2005), i jednu knjigu moderne proze: “U zemlji zakasnjelih sjena” (Beograd 2005). Jedno vrijeme je uređivao kolumnu za Internet izdanje Derventskog lista. Zastupljen je u književnim zbornicima “Dobro jutro” (Lukavac 2001) i “Balkansko pero” (Sarajevo 2009). Njegove kratke priče: “Fata koju su par puta sahranjivali” su objavljene u online i print časopisu “MaxMinus”, Sarajevo (br.34., odnosno br. 46.)) . Biografija mu je zastupljena u knjizi “Ko je ko u bh. dijaspori”. Živi i radi u Holandiji. MaxMinus magazin ekskluzivno objavljuje (copyright - MaxMinus magazine 2013) roman “Pagan”.
PETAR PISMESTROVIĆ, AUSTRIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 57
CARTOONS/ KARIKATURE
pep guardioala
vladimir putin
Zaštita od plina/gasa
58 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
PETAR PISMESTROVIĆ, AUSTRIA
trend
topovsko zrno
PETAR PISMESTROVIĆ, AUSTRIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 59
CARTOONS/ KARIKATURE
mikroskopija
Kamen spoticanja
60 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MaxMinus presents
Zoran mihailović zocha, serbia Zoran Mihailović
Zoran Mihailović
Ljubovija, 28.02.1957.
Ljubovija, 28.02.1957.
Klasičnu gimnaziju završio u Ljuboviji.
Completed Grammar School im Ljubovija. With the intention of becoming “an expert among beeshes” he studied Foresty in Belgrade. He published his first caricatures in 1975. Up till dow they been published in almost all the papers of the former, and by the grace of God in present Yugoslavia too. The are still a large number of exhibitions and competitions he hasn, taken part in. Some of his works have even been awarded prizes.Hi has of late taken up drawing again.
S namerom da postane „stručnjak među bukvama, studirao šumarstvo u Beogradu“. Prve karikature objavio 1975. Do sada objavljivao u gotovo svim novinama bivše Jugoslavije i onoga što je od nje ostalo. Još uvek je više izložbi i konkursa na kojima nije učestvovao. Neki radovi su mu „čak“ i nagrađivani :) U poslednje vreme opet crta.
Kolica
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 61
MaxMinus presents
Zoran mihailović zocha, serbia
No-network
pilule-za-lilule
62 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MaxMinus presents
Zoran mihailović zocha, serbia
ribica
SUICID
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 63
MaxMinus presents
Zoran mihailović zocha, serbia
SOVA
64 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MaxMinus presents
Zoran mihailović zocha, serbia
sveta-stolica
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 65
Povodom 50-og broja MaxMinus magazina...In regards 50th issue of MaxMinus magazine 1.9.2013. gl. i odg. urednik Sabahudin Hadžialić u odsjaju vizije umjetnika karikaturiste Hule Hanušića, Austrija / Editor in chief of MaxMinus magazine, Sabahudin Hadzialic within the reflection of the artist cartoonist Hule Hanusic from Austria
66 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS AFORIZMI
...Legi, intellexi, condemnavi Rešad Sultanović
Abdurahman Halilović Ahil Svaka žena na svoju ruku, koristi mušku batinu. Kad se sjeti prvog - sa drugim joj se i ne spava.
NA MARSU DEFINITIVNO NEMA ŽIVOTA, ZA VEĆINU GA SVE MANJE IMA I NA ZEMLJI!
Mali mi ni na što ne liči - dok je piči.
NISI ČLAN NI JEDNE STRANKE, ZNAČI NISI NI ŽIV!
Sve jedno je političarima što narod pizdi - oni ga ne jebu.
ISTI SAM K’O ADAM, SAMO SAM SE JEDNOM ŽENIO!
Izdangubismo - samo pričajući o radu. Ništa za to - za ono si dužan!
SAMO ČOVJEK MOŽE SMRDITI VIŠE OD SOPSTVENOG GOVNETA!
Otišli su iz debele hladovine - kad su počeli mršaviti.
DANAS SAM JEO, MOJ JOŠ JEDAN USPJEŠAN SAN!
Obadvojici je pao mrak na oči - otišli su spavati.
KAD JE SHVATIO DA NAJGORI ULAZE U POLITIKU I ON JE UŠAO!
Oni koji žale za prošlim vremenima - u današnjim plaču.
OSVOJILI SMO NAJVEĆI VRH U DRŽAVI, POPELI SMO SE NARODU NA GRBAČU!
Nije sam krao - jedino je sam s parama pobjegao. I ja sam u igri - driblaju me.
U KAPITALIZMU NIŠTA LJUDSKO!
Tek što sam naštimao gudalo - počela je da cvili.
BALKANSKI SAN: DOBITI POSAO BEZ ŠTELE!
Država mi daje pomoć - pored koje mogu samo da pomažem.
OTAC NA SLUŽBENOM PUTU, MAJKA NA SLOBODI!
Kolega političar se našao u dilemi - da li i dalje samo za sebe da krade, ili da malo da i meni.
Vrag koji je odnio šalu - samo priča viceve. Nije istina da smo obrali zelen bostan otkinuli smo samo jednu lubenicu.
http://www.maxminus.com
NJemu je sve ravno - ni na ženu neće da se penje.
Dukati su u sehari, sehara je u podrumu - a podrum je djed zamandalio. U igru smo uveli mlade snage - da rasture te protivničke rage. Mlado, ludo - staro, mudro! Sagradili smo kule - nemamo novaca za gradove. Došli smo sebi - njima više nećemo.
http://www.cartoonas.com
Dabogda, otelo se nevjerniku. Dabogda da će mo tu utakmicu pobijediti - sudija je nevjernik. Pričao bi otvoreno - da nije u zatvoru. Primjetio sam - da on ništa ne zapaža. Lagao je govoreći da sa njima ništa neće biti - a cura mu rodila. Milo za drago - drago sam je da je milina. Odlazak u školu mu je mio - a povratak iz škole, draži. Gledali smo šta će mo raditi... i nismo vidjeli ništa. Osim nas, niko drugi - nema priče da će to napraviti neko treći. Smetnuo sam s uma - da kažem za one, što čekaju da dođu do pameti. Meni se ne sviđa, što me ona ne begeniše. Otkrivene lopove su pokrili - da se ne vidi državni vrh. Lopovi u politici - nisu podložni ni jednoj kritici. U Vladi su nam pošteni - lopovi. Bogata smo mi država - sudeći po društvenim krađama. Anam oni me ne zanimaju - kao što me ovi interesuju. Dok je svijeta i vijeka - živjeće pučanstvo stoljećima. Na njegov propali život, oko je bacila ponosna smrt. Rešad Sultanović
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 67
Maxminus media support
René BOUSCHET, France
68 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Odlazak majstora satire - In Memoriam Slavomir Mrožek (29.6.1930. – 15.8.2013.), jedan od najizvođenijih dramskih pisaca na svijetu, umro je u Nici u 84. godini. Slavomir Mrožek, jedan od najizvođenijih dramskih pisaca druge polovine XX vijeka, velikan moderne poljske kulture, čovjek koji je svoju kreativnu priču započeo kao satirični ilustrator, nastavio kao pisac kratkih priča, a planetarnu slavu stekao kao tvorac drama apsurda i groteske, umro je u Nici u 84. godini, javljaju poljski mediji. Njegove groteske i apsurdi iz drama ušli su i u svakodnevni govor Poljaka frazom “kao od Mrožeka”. Mrožek koji će u svijetu postati poznat kao majstor kratke priče i dramski pisac, po mnogim ocjenama najuniverzalniji od poljskih pisaca, debitovao je kao ilustrator i crtač satiričar 1950. godine, a od 1953. godine redovno je objavljivao svoje crteže i satire u nedeljniku Pšekroj. Pet godina kasnije, 1958. objavio je prvi dramu “Policija” a svjetsku slavu donijela mu je drama “Tango” iz 1964. godine. Mrožek je napustio rodnu Poljsku 1963. godine u neku vrstu poluemigracije u Italiji, pošto je produžavao poljski pasoš i nije ulazio u otvoreni sukob sa komunističkim vlastima u domovini, sve do 1968. godine i sovjetske okupacije Čehoslovačke. Tada je protest protiv učešća Poljske i vojnika Varšavskog pakta u okupaciji Čehoslovačke objavio u francuskoj štampi, a isto tako je javno kritikovao uvođenje vanrednog stanja generala Jaruzelskog u Poljskoj 1981. godine. U emigraciji je proveo decenije - u Francuskoj, SAD, Njemačkoj, Italiji i Meksiku da bi se u Poljsku vratio 1996. godine, u Krakov, željan da učestvuje u razvoju mlade poljske demokratije i zemlje koja, kako je kazao, mnogo obećava. No, takve nade kod velikog pisca kasnije su se izjalovile. Ponovo je emigrirao u Francusku i nastanio se u Nici 2008. godine, nezadovoljan političkim jazom koji je podijelio nekadašnju opoziciju komunistima, i bivše disidente i prenio se na cijelo poljsko društvo. Moždani udar 2002. godine oštetio je Mrožekov mozak tako da je izgubio vještinu pisanja i govora, a kao dio liječenja kako mu se zdravlje polako vraćalo nastala je njegova autobiografija “Baltazar”, objavljena 2006. godine. Mrožekove drame izvode pozorišta na cijelom svijetu, a kao najvažnije u njegovom književnom djelu izdvajaju se “Tango”, “Ljubav na Krimu”, “Emigranti” i “Udovice”. Mrožek je prethodnih decenija bio prisutan i na crnogorskim scenama, a “Emigrante” je, prije nekih desetak godina na scenu CNP postavio Slobodan Milatović, uz jednodušna priznanja kritike i publike. Mrožek je bio i nosilac Legije časti za doprinos razvoju francuske književnosti, a u Amsterdamu, Krakovu i Stokholmu su organizovani i Mrožekovi festivali. Prenijeto: Slobodna Bosna: http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/10013/odlazak_majstora_satire.html
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 69
Slavomir mrožek ...iz “Zareza” br. 227 od 21.3.2008.g. PARIZ
Sławomir Mrożek Autobiografsko djelo Baltazar slavnog poljskog dramatičara Sławomira Mrożeka nastalo je kao druga knjiga njegove autobiografije, ali prva koju je autor napisao nakon što je obolio od afazije 2002. godine. Knjiga je izvorno objavljena 2006. a u prijevodu Mladena Martića uskoro izlazi u novoj biblioteci AutoBioGrafije nakladnika AGM-a iz Zagreba U to sam doba primio pismo iz Glavne uprave Saveza poljskih pisaca u Varšavi i nisam mogao povjerovati vlastitim očima. Pismo je javljalo da mi je dodijeljena stanovita devizna svota u svrhu financiranja putovanja u Pariz. U Krakovu su slična pisma primili: Jan Szczepański, Tadeusz Nowak, Wisława Szymborska i pretpostavljam još nekoliko drugih osoba. Svi smo bili mladi, daleko od kasnijih postignuća, a već smo pozvani i to kamo? – u Pariz! I to nije sve. Na nacionalnoj je razini takva pisma primilo oko dvjesto osoba, također uglavnom mladih. Razgovarao sam kasnije, već u inozemstvu, s čovjekom koji je u to doba obnašao neku dužnost u SPP–u. Ispričao mi je nekoliko zakulisnih pojedinosti iz kojih je proizlazilo da nisu svi članovi uprave bili pristaše “novoga”. O tome što je bilo novo, u Poljskoj smo znali i više nego dobro. Dodijeljena svota bila je jadna, ali bili smo spremni otputovati za ništa, samo da budemo u Parizu. Najžurnije sam odgovorio da pristajem i, očekujući odgovor, počeo kombinirati kako bih ovdje u Krakovu nabavio radioprijamnik Szarotka. Jer Szarotka je bila vrhunac tehnike u Narodnoj Poljskoj. Bio je to radio koji je još imao lampe, ali je djelovao na principu tranzistora. Pričalo se da se u Parizu za tako nešto može dobiti bogatstvo ako se naleti na Židova iz Poljske. Dodijeljena svota bila je jadna, ali bili smo spremni otputovati za ništa, samo da budemo u Parizu. Najžurnije sam odgovorio da pristajem i, očekujući odgovor, počeo kombinirati kako bih ovdje u Krakovu nabavio radioprijamnik Szarotka. Jer Szarotka je bila vrhunac tehnike u Narodnoj Poljskoj. Bio je to radio koji je još imao lampe, ali je djelovao na principu tranzistora. Pričalo se da se u Parizu za tako nešto može dobiti bogatstvo ako se naleti na Židova iz Poljske. U međuvremenu je prva socijalistička zemlja koja se trgnula iz depresije bio Sovjetski Savez. I tako je i trebalo, jer on je bio domovina proletarijata, a gomila “demonaroda” trebala se osloboditi kužnih isparavanja kapitalizma tek poslije njega. A prije svega ih se trebala osloboditi Poljska. Slučajno sam na radiju čuo jutarnje vijesti što su započele riječima koje je spiker izgovorio s odgovarajućom liturgijskom pompom, da je prvim sekretarom KPSS–a postao drug Hruščov. Tako je započelo razdoblje Hruščovljeve vladavine, zapamćeno po krizi u Poljskoj i Mađarskoj, posjetu Americi i novoj, kubanskoj krizi, koja zamalo nije uništila zemaljsku kuglu. Kako sam već spominjao, socijalističke vijesti, čak i ovako značajne, dolazile su iznenada. Dugo nakon toga su među zapadnim sovjetolozima trajale rasprave što je Sovjetski Savez imao na umu. “Hoće li ući ili neće?” – ponavljalo se dugo prije Solidarnośći. Došlo je do toga – kako se pročulo – da je Hruščov sletio u zračnoj luci Boernerow kraj Varšave i uručio Gomułki ultimatum da će, ako Poljska ne ispuni sovjetske zahtjeve, “ući”. Gomułka ga je umirio i uvjerio da će sovjetski zahtjevi biti ispunjeni. No zamolio ga je za strpljenje, tvrdeći da je u Poljskoj razvoj situacije već takav da se red ne može vratiti smjesta. Hruščov je na to pristao i odletio, a Gomułka je ispunio onakvu ulogu kakvu je kasnije ispunio Jaruzelski prema Brežnjevu, samo u blažemu obliku. Hruščov je imao pune ruke posla. Jedva je sredio problem s Gomułkom, a već je bila nužna intervencija u Mađarskoj. Tamo je prošao puno gore nego u Poljskoj. U Budimpešti je izbio ustanak. Sjećam se vijesti na temu toga ustanka. Nekoliko noći smo prosjedili u gomili u ulici sv. Jana u Krakovu. Više točno ne znam koji je od jazz glazbenika ondje imao polulegalan stan. Neprekidno smo slušali radio namješten na poljsku postaju. Poznati i polupoznati su ulazili i izlazili, nitko nije spavao, a iznad svega se nadvijala velika nepoznanica. Poljska je otvoreno bila na strani Mađara, poljski ratni dopisnici su bili u Budimpešti, poljski zrakoplovi su onamo slijetali noseći krv za ranjenike. I to je bilo sve što smo znali. U to su doba stvarne informacije bile vrlo škrte, umjesto njih kolale su najstrašnije vijesti koje je svjesno puštala sovjetska strana. Na kraju nitko nije znao što se tamo doista događalo. I tako je ostalo godinama. Sovjetski Savez je ugušio ustanak, a dobio je i promidžbeni rat s nama. Poljska se ubrzo zauzela malom stabilizacijom i zaboravila na Mađarsku. Naravno, nismo znali za planove koje su u Boernerowu skovali Hruščov i Gomułka. Kada se Gomułka vratio iz diskretnoga izbjeglištva i postao prvi sekretar, voljeli smo ga svi, ja također. Ima jedna slika: Gomułka u prvome planu – govori s tribine na trgu Defilada, a pod tribinom se vidi bezgranično more oduševljenih glasova koji ga pozdravljaju. Nedugo iza toga otputovao sam iz Poljske, ali tek sam nakon drugoga, sljedećega dolaska shvatio razmjer promjena do kojih je došlo u Poljskoj – promjena na gore. U Pariz sam otputovao pred sam kraj 1956. godine s Tadeuszom Nowakom, mojim susjedom iza zida, te s Wisławom Szymborskom. Tamo smo se trebali pridružiti Janu Józefu Szepańskom koji je otputovao nešto ranije. Pripadnost Krakovu bila je u nas vrlo snažna, snažnija nego danas. Nismo mogli zamisliti život u drugome gradu, a najmanje u – Parizu. Prije dolaska dao sam si sašiti odijelo od crnoga krepa koji tradicionalno služi za žalobnu odjeću. Materijal sam nabavio u komisijskoj radnji. Budući da je bio početak zime, naručio sam i prsluk da mi bude toplo. Odijelo je sašio sam gospodin Dyczek, glavni krojač “dobroga društva”, bilo je jako elegantno i sukladno modi koja je vladala u tadašnjemu Krakovu. Odjenuo sam ga u Parizu samo jednom – u noći kada sam se našao u kabaretu Crazy Horse Saloon. No nisam odjenuo prsluk jer je zima u Parizu, za razliku od zime u zemljama Istočne Europe, bila vrlo topla i nemilosrdno sam se znojio. U Pariz smo putovali preko Katovica, ali u to nisam siguran. A možda smo putovali preko Varšave i istočnoga dijela Njemačke? U svakome slučaju, nakon što smo u Krakovu sjeli u vlak, tek smo sljedeće noći izašli u Parizu na Gare du Nord. Stupili smo na peron. Ja – u crvenoj skijaškoj kapi na glavi i u predratnom kaputu, koji sam dobio od Herdegena u zamjenu za novu umjetnu budnu gnjilozelene boje. Tadeusz Nowak – u smeđoj beretki, koju je nosio duboko navučenu na čelo, a Wisława Szymborska u marami, zavezanoj pod vratom. I nitko nas nije dočekao. U toj se situaciji u meni probudila zvijer koju bih nazvao “očajni lav”. Bila je to situacija nalik onima kada više nitko ne može ništa napraviti i ja – nemajući drugoga izlaza – moram početi djelovati. Na Tadeusza Nowaka se u vezi s poznavanjem francuskoga jezika nije moglo računati. Na Wisławu Szymborsku također ne, a osim toga bila je žena, poslije dana i dvije noći provedene u vlaku i nije mi se pristojilo s njom računati. Palo je dakle na mene, osobito zato što sam prije odlaska počeo učiti francuski. Satova je bilo uvelike premalo da bih tečno razgovarao, ali tu si nisam mogao pomoći. Iako nikada prije nisam putovao metroom, uspio sam u njega uvesti našu skupinu skupa s prtljagom. Dovezli smo se do postaje Odeon i izronili na površinu. Pokazalo se da je to prostarn trg s puno ulica. Ušli smo u prvi bolji bar da bismo nazvali hotel. To jest, ja sam trebao nazvati i usto razgovarati na francuskom. Kada su mi s druge strane odgovorili da slobodnih soba ima – napokon sam osjetio olakšanje. Prisjećam se tih događaja otprije pedeset godina. S današnjega gledišta oni su beznačajni, ali želim podcrtati kako su malo tada značile tri osobe iz Poljske izgubljene u Parizu. Ili – kako je snažno Istočna Europa bila tada odsječena od svijeta. Olakšanje je bilo preuranjeno. Tko ne poznaje Pariz, taj si ne može zamisliti kako je dug put od Place de l’Odeon do hotela Saint–Louis–en–l’Ile, ako se ide pješice vukući kovčege. Kada sam napokon, skupa s Tadeuszom Nowakom, zaspao u bijednoj sobi, u bračnom krevetu pod konjskim gunjem, osjetio sam veliko zadovoljstvo. Pokus je pokazao da neću propasti ma što se dogodilo. U Parizu je tada sve, započevši od hotela, bilo drugačije no danas. Konjski gunjevi, kao pokrivač, bili su stvarna činjenica. Posjetio sam taj hotel nekih trideset godina kasnije. Samo plan zgrade, istina stare, podsjećao je na prošlost. Hotel je sada imao četiri zvjezdice i bio otmjen, kao i cijela ulica Saint–Louis–en–l’Ile. Počinjala je od mostića koji povezuje Notre Dame s otokom (i taj je mostić nekoć bio drugačiji) i završavala na drugoj obali otoka. Cijeli Pariz se promijenio do neprepoznatljivosti.
70 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Slavomir mrožek ...iz “Zareza” br. 227 od 21.3.2008.g. Kada sam ovamo doputovao kasnije, prvi put na stalno, upravo je započinjalo čišćenje Pariza. Predsjednik Francuske je tada bio general Charles de Gaulle, a njegov ministar kulture – André Malraux, koji je došao na tu zamisao. Dotad je Pariz stoljećima bio prljavosiv, uglavnom zbog dimnjaka, a kasnije od automobilskih ispuha. Sada je postajao sve svjetliji i neusporedivo se proljepšao. Francuska je sve do završetka rata u Alžiru 1959. godine bila siromašna, a zatim se počela bogatiti. Stari Francuzi se do danas sjećaju tih vremena koja nazivaju les trente glorieux – “trideset godina slave”, imajući na umu trideset godina sve većega blagostanja. Četvrt u kojoj sam stanovao prvi put bila je siromašna. Iznimku su predstavljali hôtels particuliers – palače, također zapuštene, u kojima je živjela nasljedna aristokracija i novi skorojevići. Opće siromaštvo prepoznavalo se po manjku infrastrukture i izostanku turizma. Rupe kao zahodi, izravno u podu, nisu iznenađivale nikoga. Mene također, jer sam doputovao iz tadašnje Poljske, gdje su sanitarni uvjeti bili dvojbeni. Turizam je završavao na Louvresu, Champs Elysées i okolici. Obuhvaćao je i četvrt bluda u blizini trga Pigalle. Istodobno je četvrt s lijeve obale Seine bila u potpunosti arapska. Svake su noći tamo eksplodirale bombe, učinak obračuna između Alžira, koji je još uvijek bio pod francuskom kolonijalnom vlašću, i policije. Sve to na prostoru otoka. To su bile posljednje godine kada je policija još nosila kratke pelerine, a pariški metro zapošljavao sredovječne žene koje su nadzirale podzemne prolaze. Stajale su na obje strane hodnika, neprekidno bušeći karte i neprestano razgovarajući o meni nerazumljivim stvarima jer još nisam znao francuski. Bile su to zasigurno nebitne stvari. Francuska je bila također i jedna od poratnih zemalja u kojima su još vrijedili “stari novci”. Kupnje su se izračunavale u stotinama i stotinama tisuća franaka, a “novi novac” je uveden nekoliko godina kasnije. Tijekom dva mjeseca boravka hranio sam se uglavnom hladnim mlijekom i narančama i bio sam oduševljen, jer je takvo mlijeko u Poljskoj bilo nedostupno, a naranača nije uopće bilo punih trideset godina. U prvim danima bacili smo se na tradicionalne pariške ture koje je tamo morao proći svaki turist. Oficiels de Spectacles – tjedni informator koji je izlazio u Parizu – postao je obvezatnim dijelom naše opreme. Za kazališta nam je manjkalo novaca, za restoran – makar i najskromnji – također, pa smo posjećivali spomenike i muzeje. Ali postojala je jedna jeftina razonoda kojoj smo se prepuštali do mile volje – kino. U Poljskoj je film dijelio svijet ideološki na dvije polovice – istočnu i zapadnu. U Parizu se polovica koja je za nas u Poljskoj bila nedostupna otvorila i mi smo je obilno koristili. Glad za filmom bila je velika. Još dugo nakon povratka u zemlju prepričavao sam Herdegenu filmove, a on je, iako nije bio zainteresiran, radoznalo slušao. S kakvom sam nasladom gledao filmove iz cijeloga svijeta, pozorno zaobilazeći sovjetske i one iz “demonaroda”. Jer i takvi su se filmovi ovdje mogli pogledati. Tako je prošao tjedan, a možda i dva, i došlo je do nezaboravnoga susreta s Cybulskim i Kobielom na Champs Elysées. Poznavao sam ih od 1950. godine, kada sam upisao arhitekturu, a oni glumačku školu. Zatim, 1953. godine, oni su se preselili u Gdanjsk sa cijelom klasom i moji odnosi s mladim glumcima su oslabili. Slušao sam da u Gdanjsku rade u nekom svježe pokrenutom kabaretu i samo sam toliko znao o njima. Na Avenue des Champs Elysées stajao sam pred izlogom automobilskoga salona. Odlazio sam tamo dosta često da bih se napajao pogledom na automobil koji mi se svidio. Pariz – zemlja snova – otvorio je preda mnom granice i sve što mi je u Poljskoj bilo nemoguće, pretvaralo se istoga trena u istinu. Trenutačno, jer već sam se za dva mjeseca morao vratiti u stvarnost. Moram objasniti da je automobil koji sam zapazio bio najmanji mogući. Pretpostavka da bi to mogao biti golemi mercedes, bila je jednako luda kao što je ludo bilo i to da je to bio najmanji automobil svijeta. Ali ja, htijući sačuvati privid logike, morao sam sačuvati umjerenost i zato sam odabrao ovo drugo. I moje misli su bile lude. Pozdravili smo se srdačnošću svojstvenom Poljacima u inozemstvu. To jest, svojstvenom samo u prvome trenutku. Taj je trenutak bio dovoljan da se dogovorimo za sutra. I tako sam pao u pandže Katelbacha. Prezime Katelbach pojavljuje se u jednom od filmova Romana Polańskog. Nisam siguran je li Polański razgovarao s Cybulskim i Kobielom o Katelbachu, ili se ono pojavilo slučajno. Kao i svi glumci u Poljskoj, a vjerojatno i u svijetu, Cybulski i Kobiela su znali za pojavu zvanu “muzara”. To je čovjek izvan glumačkoga kruga, npr. inženjer, liječnik, odvjetnik, ali zaražen obožavanjem glumaca. Budući da ima određena financijska sredstva, poziva glumce na zabave, hvali ih i ponosi se njihovim društvom. Zauzvrat glumci mu laskaju i istodobno rugaju sa strane. Službeno je Katelbach bio Poljak i britanski zrakoplovac u Drugome svjetskom ratu, ali njegovi su životni putovi nejasni. U trenutku kada se pojavio u Parizu, bio je srednji poduzetnik i zapošljavao je radnike na crno. Ti su radnici određen broj sati dnevno pritiskali stroj i poslije svakoga pritiska nastajao je umjetni cvijet od plastike. Bilo je to na početku ere umjetnih materijala koji će ubrzo – skupa s drugim tehnologijama – zavladati svijetom. Katelbach je prodavao umjetno cvijeće u industrijskim razmjerima i od toga živio sve bolje. Ipak, kraj stroja nisam nikada zatekao ni Cybulskoga ni Kobielu, iako sam imao dojam da su plaćani za to. Nekako je ispadalo da su bili kod njega u kući, u gradu, u baru ili u noćnom klubu. Očigledno su se na početku angažirali kao radnici, ali ubrzo se pokazalo da su u Poljskoj glumci i da ih čeka velika budućnost. Pridružio sam im se. Doduše ne kao glumac, već kao prilično slavan književnik i – zahvaljujući Przekroju – prije svega kao ilustrator. Nikada prije nisam bio u situaciji korisnika “muzare”. Po mojemu mišljenju, to je odbojno. Iziskuje hipokriziju, posebice kada si u skupini drugih korisnika. S jedne strane pojačava osjećaj prezira prema objektu, s druge – pojačava skupni osjećaj samozadovoljstva. Ipak, boraveći u tuđoj zemlji i to na samo dva mjeseca, nisam se mogao oduprijeti iskušenju. Za Poljake je u tome razdoblju bilo karakteristično uvjerenje da se računa samo ono što se zbiva u Poljskoj, a svi grijesi počinjeni u inozemstvu nemaju nikakva značenja. Otkad sam se spojio s Katelbachom, u njegovu društvu više nisu boravila samo dva glumca, nego dva glumca i jedna literat. Sporedni rezultat moga boravka u Parizu, nakon upoznavanja Katelbacha, bilo je pojačano pijanstvo. Sada je alkohol, zahvaljujući Katelbachu, postao još dostupniji. Bio sam neprekidno pripit ili pijan. Ne samo zbog Katelbacha i odbojnosti s njime u vezi. Cijelo vrijeme boravka u Francuskoj imao sam osjećaj manje vrijednosti Poljske i moje vlastite sudbine. Činilo mi se beznadnim to da ću zauvijek ostati u Poljskoj i s njom dijeliti sužanjsku kob. Pio sam i da se obodrim jer sam se osjećao sputanim nemogućnošću slobodnoga kretanja, sporazumijevanja i rješavanja najjednostavnijih problema. Završilo je na tome da sam pio, s jedne strane iz žalosti zbog povratka u Poljsku, a s druge zato što ću povratkom opet steći sposobnost stvaranja, što bi me trebalo suzdržati od pića. Ali nije suzdržalo. Pio sam dakle iz opće nedoumice. Zbog alkohola se slabo sjećam drugih događaja iz toga razdoblja. Noć u Crazy Horse Saloonu zasigurno spada u takve. Prisjećam se samo epizode kada sam upoznao Jacquesa Tatija, na što sam bio jako ponosan. U okviru zatopljenja u Poljskoj je dopušteno prikazivanje njegove dobrodušne komedije koja je postigla izniman uspjeh. U Parizu sam u baru upoznao pijanista koji je skladao glazbu za taj film. Iskazao sam svoje oduševljenje Jacquesom Tatijem. Moj sugovornik me upitao bih li ga želio upoznati osobno jer stanuje tu blizu, s druge strane ulice. Prestrašio sam se. Posjet tako nepojmljivom domaćinu učinio mi se nečim izvanrednim, a usto sam jedva govorio francuski. Moj je sugovornik nazvao i Jacques Tati se s nama dogovorio za sljedeći dan. Sutradan sam s velikom tremom došao u bar. Moj sugovornik je čekao i zajedno smo pošli na Champs Elysées. Jacques Tati je stanovao na dvorišnoj strani u prostranom prizemnom stanu. Za razliku od ulice, tamo je bilo tiho i vrlo ugodno. Umjesto uobičajene kave zamolio sam... ali što? Druga pića tada nisam poznavao, pa sam zasigurno zamolio whisky. Još dugo poslije toga imao sam teoriju “prenaprezanja”, koju sam kasnije parodirao u djelu Moniza Clavier. Sastojala se u tome da Poljak kada mu ne ide, pristupa postupku “prenaprezanja” i tada mu odmah ide bolje. Naravno, čitav se proces odvija uz pomoć alkohola.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 71
Slavomir mrožek ...iz “Zareza” br. 227 od 21.3.2008.g. Ne znam koliko sam dugo bio kod njega. Pretpostavljam da nisam dulje od sat ili dva. Teškoću mi je predstavljala neobičnost situacije i, jasna stvar, “prenaprezanje”. S francuskoga smo se prebacili na engleski s kojim sam se bolje snalazio. Predstavio sam mu se općenito – Polish writer – i imenovao grad iz kojega potječem – city of Cracow, very interesting. Zauzvrat, on mi je darovao album Dvorci uz Loaru, napisan na francuskom, i pozvao me da ga posjetim kada god prolazim kroz Francusku. Dvije godine kasnije neočekivano sam se našao u Parizu, ali više ga nikada nisam nazvao pa se čak nisam potrudio ni sačuvati njegov telefonski broj. Sada mislim da sam postupio loše. Kao Poljak, u to sam doba imao najdivljije predodžbe o odnosima među ljudima u Europi i, govoreći preciznije, o odnosima između “njih” i “nas”. Zamišljao sam si Bog zna što, i nije mi palo na pamet da se oni prema nama odnose normalno te da ne znaju, ne mogu znati za to, da se mi, odgajani u abnormalnosti, više nismo u stanju ponašati poput njih. Drugi je događaj bio posjet naše skupine Maisons–Laffiteu, sjedištu Jerzyja Giedroyća. Prije stanovita vremena čitao sam u Krakovu Kulturu, ali rijetko, samo kada su konspiracijski uvjeti tome pogodovali. Prije toga posudio sam od poznanika, naravno povjerljivih, Gombrowiczevu knjigu Transantlantyk koju je objavila Biblioteka Kulture. Ali u njoj nisam razumio ništa – ili nisam htio razumjeti, jer su me kruti principi marksizma zaglupili. Kasnije sam počeo čitati pozornije i utvrdio da je jezik “Kulture” bio drugačiji od našega svakodnevnoga razgovornog jezika u zemlji i podsvjesno sam nastojao taj jezik nasljedovati. Sada, koristeći priliku, priključio sam se skupini. Ali pratio me strah. Deset godina u Narodnoj Poljskoj je učinilo svoje. Odgovaram samo za svoje vlastite spoznaje i ne pripisujem ih nikome drugom. Već kada smo sjedali u vlak za Maisons–Laffitte, osjetio sam se čudno. Obuzeo me besmislen osjećaj da nas netko prati. Taj je osjećaj trajao sve dok posjet nije okončan i dok se nismo ponovno našli u Parizu. Bilo je toliko javnih opisa gospodarstva u Maisons–Laffitteu da se osjećam oslobođen obveze da pridodam svoj. Sam Giedroyć ostavio je na mene dojam nepristupačna čovjeka i usto starijega od mene za cijeli naraštaj. Zahtijevao je neizmjerno poštovanje i nije dopuštao da mu se itko približi. I takav je za mene ostao do kraja života. Razgovor je tekao kako je trebalo. Bili smo gosti iz Poljske, usto odijeljeni od Francuske za cijelu komunističku vječnost. Za vrijeme toga prvog susreta ni ja ni ostali među nazočnima nismo namjeravali ostati za stalno. Naprotiv, sama pomisao na to budila je u nama smijeh koji nije bio lišen ogorčenja. Bili smo svježe probuđeni nadom da događaji posljednjih godina prijete daljnjim razvojem demokracije u kojoj ćemo mi svi sudjelovati. Giedroyć je polagao nadu u Gomułku i bio ga je spreman poduprijeti, čime se uostalom suprotstavio reakcionarnome Londonu. Svi smo bili mladi, ispod tridesete. Ja sam, boraveći u Parizu, mogao raspredati pesimistična razmatranja, koja sam već spominjao, ali što se povratka tiče – bili smo suglasni: svi se vraćamo u Poljsku i za nju ćemo se boriti. A dan povratka se približavao. Očekivao sam ga sa žalošću i s nadom, a budući da je u toj dobi žalost za onim što je bilo kratka – ostala je zapravo samo nada. Tako sam već na putu natrag u mislima odmjeravao cvjetasti prsluk u spoju s odijelom od crnoga krepa i zamišljao da tako odjeven ulazim u Dom pisaca na satiričnu večer. Taj sam prsluk kupio u Parizu. Prije toga sam nastojao prodati radio Szarotka jednome krojaču na Rue de Temple. Nisam zapravo dobio bogatstvo koje su mi najavljivali u Krakovu, već jedva protuvrijednost plaćenu za radio, koja je ipak, pridodana mojoj ušteđevini, dostajala za kupnju prsluka. xxxxxxxxxxxxxxxxxx Sam Sławomir Mrożek, sa svojim prepoznatljivim smislom za humor, interpretira to tako da je onaj koji ne uspijeva pisati drugačije no “natprirodno” (nadrealno, u parabolama, groteskno), jednostavno prestao postojati – iščeznuo je, raspršio se tko zna kamo, umro. Njegovo mjesto sada zauzima netko drugi – osoba drugih osobina, i to do toga stupnja da traži i drugo ime. Bit će to naslovni Baltazar. Potkraj ovoga izvješća o životu Sławomira Mrożeka njegov autor priča o snu koji je sanjao u Parizu u prosincu 2003., godinu i pol poslije preživljenoga udara. Upravo je u tome snu upoznao svoje novo prezime i “začuo” najavu “dalekoga putovanja preko granice”. Nema razloga sumnjati u istinitost toga priznanja; ne čini se da bi pisac izmislio taj san radi kompozicije, a posebice da bi u njemu sebi odabrao ime. No ono nije obično i bez značenja. Neodoljivo asocira na posljednjega kralja Babilona i na čuveno predskazanje za vrijeme mitske gozbe. Riječ je, naravno, o biblijskom mane, tekel, fares ispisanom tajanstvenom rukom na zidu. Podsjetimo što znače te riječi, barem prema proroku Danielu: “Izmjereno, odvagnuto, razdijeljeno. Izmjerio je Bog Tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj. Bio si vagnut na tezulji i nađen si lakim. Razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i dano je Medijcima i Perzijancima.” Baltazar alias Sławomir Mrożek sastavlja u toj knjizi životnu bilancu (“broji”) i ocjenjuje sama sebe (“važe”). Budući da pak ne posjeduje nikakvo kraljevstvo i nema što razdijeliti, dijeli ono što ima, to jest svoju mudrost. A ta mudrost kaže: ono što nas spaja su sjećanje i govor. To je jedino čovjekovo kraljevstvo. (Antoni Libera) Copyright: http://www.zarez.hr/clanci/pariz
Maxminus priče/eseji
72 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
... Nihil illigitamus carborundum
Živojin Denčić
PROBAČ Poznato je da da je Kleopatra bila naročito vešta u spravljanju otrova i da je tu svoju veštinu često bezobzirno koristila. Oprezi Antonije je kao i drugi rimski carevi uzimao hranu i piće posle probača (da bi se zaštitili od otrova rimski vladari su imali u svojoj službi posebne ljude – probače koji su pre njih uzimali hranu i piće). Na jednoj gozbi tražili su da Antonije stavi cveće sa Kleoppatrinog venca u vino. On je to prihvatio, ali ga je Kleopatra sprečila da ispije vino, jer je znala da je cveće bilo otrovano. Time je Kleopatra želela da dokaže Antoniju da mu ne koristi nikakva opreznost ukoliko ona zaista želi da ga otruje. Ovo je toksikologija u prošlosti... Dioskorid, lekar iz Anazarba, je još u 1. veku napisao da čovek teško može da se zaštiti od otrova iz prostog razloga što se otrov tako daje da je trovač u stanju da prevari i najiskusnije i najprepredenije. Kada prevrćemo listove istorije nameće se zaklljučak da je skoro svaka epoha imala svoje izrazite trovače kojima je otrov služio da bi ostvarili svoje ili tuđe ciljeve. A danas? Nakon dva milenijuma Kleopatru je zamenila Televizija na relaciji žrtve trovanja i otkrivanja uzetog otrova i lica koje je dalo otrov, ali trovanja više nemaju kriminalistički značaj. Televizija profesionalno obavlja ovu delatnost u modernoj toksikologiji koja je ispunjena mnogobrojnim iznenađenjima, da ni eksperti ne mogu da nađu put do istine, tim pre što su građani istovremeno i probači i žertve trovanja.
BESEDA BRANIOCA Gospođo predsednice veća, gospođe sutkinje članovi veća! Saslušao sam plemenitu, uzdržanu reč zamenika disciplinskog tužioca našeg Društva za zaštitu životinja u Gornjoj Klisuri gospođe Lovorke Srećković Stojnov i potpuno se slažem s mnogim od onoga što je ona kazala. Mi se razilazimo samo u vrlo malom, pa ipak moj zadatak posle njenog govora nije olakšan. Teškoće ovog disciplinskog procesa nije u njegovim činjenicama niti u njihovoj složenosti. Ako gledamo činjenice, predmet je jednostavan, toliko jednostavan da ako se ograničimo samo na događaj od 19. avgusta na Svetski dan humanitarnih radnika, onda nema o čemu da raspravljamo. Ko se neće složiti sa optužnim aktom discišlinskog tužioca podignutim pred Disciplinskim sudom za gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava i druge delikte protiv životinja počinjena na teritoriji Društva, da je okrivljeni odgovoran za teško delo izazivanja opšte opasnosti, da je opšte opasnom radnjom izazvao opasnost za život mačora njegove supruge Marka, na taj način što ga je naznačenog dana, u vreme dok je mačor spavao u kupatilu ispod prljavog veša, bacio u mašinu za pranje veša zajedno sa stvarima za pranje i uključio mašinu i da je time postupio protivno propisima o zaštiti životinja. Sve su to nesporne činjenice. Ja bih mogao da počnem neposredno s tim događajem, ali pre svega moram da naglasim da dužnost advokata jeste da štiti svog klijenta. Advokat je (na latinskom) onaj koji je dozvan u pomoć, dostojan poverenja za vršenje advokature, da je dužan da savesno pruža pravnu pomoć u skladu sa zakonom i kodeksom profesionalne etike advokata, da je dužan da pruži pravnu pomoć svakoj stranci koja mu se obrati za takvu pomoć. Po sili svog poziva morao sam da branim lopove, pljačkaše, siledžije i ubice. I ma koliko bio težak zločin moga branjenika, uvek sam u njegovim postupcima nalazio ove ili one olakšavajuće okolnosti. Ali, gospođo predsednice veća, gospođe sutkinje, advokat je pre svega čovek. I mene, kao čoveka, kao pluralistu, duboko revoltiraju postuci mog sadašnjeg branjenika. Da, ja sam branilac, ali kad vidim tako gnusnog zločinca, ja i nehotice poželim ne da branim njega, nego od njega članove našeg Društva za zaštitu životinaj, naše kućne ljubimce. I u cilju odbrane svih naših interesa, ja odlučno podržavam zahtev zamenika disciplinskog tužioca i smatram da nema takve kazne koja bi popravno delovala na okrivljenog, koja bi iole odgovarala monstruoznom zlodelu okrivljenog. I upravo zbog toga za okrivljenog nije olakšavajuća okolnost da je našem ljubimcu mačoru Marku spasao život kad ga je izvukao iz mašine, te da bi ga oživeo odlučio da mu da veštačko disanje usta na usta, i tako ga otrgao od sigurne smrtiu, a da to nije učinila njegova supruga, sa kojom mu je brak prestao nakon ovog slučaja. Stoga, gospođe sutkinje, predlažem da okrivljenog isključite iz našeg Društva za zaštitu životinja u Gornjoj Klisuri, jer bi samo takvom kaznom bila postignuta svrha kažnjavanja da ubuduće ne čini ovakve ili slične zločine.
IZVOR PRIHODA OSAKAĆENOG U Gornjoj Klisuri je pregazio autobus jednog prosjaka sa jednom nogom i odsekao mu je drugu nogu. Prosjak je tužio sudu autobusko privredno društvo i tražio da sud osudi društvo na plaćanje rente. Sud u Gornjoj Klisuri, koji je obaj slučaj raspravljalo, odbio je tužioca od njegovog traženje sa sledećim klasičnim obrazloženjem: pošto se tužilac pre ovog nesrećnog slučaja izdržavao kao prosjak s jednom nogom, sud nalazi da mu gubitak druge noge može samo znatno uvećati prihod u njegovom zanatu i time mu osigurati egzistenciju. Osakaćeni prosjak je izjavio žalbu na ovu presudu u kojoj je naveo: Meni je poznato da ste svojevremeno sa građanima zaključili svojevrstan ugovor, pa vam iznosim jedan fragment Geteovog najvećeg dela, koji kao da simbolizuje pitanje večite mladosti, šta stoji u osnovi obećanja da će se ugovorna obaveza izvršiti. I to onako, kako to odgovara kauzi te obaveze: Zar nije dosta što će reč koju sam dao svih dana mojih biti gospodar? Ovim pitanjem Faust želi da položi dokaze svoje moralne ličnosti. Jer, održati reč i ispuniti obećanje, pitanje je časti i dužnosti savesti. To je obaveza ab agenti. Ali, njegov stalni pratilac, zao duh Mefistofel, takvim obećanjem nije zadovoljan. On traži sigunija sredstva obezbeđenja:Dovoljan je i ovaj listić prvi Potpisaćeš se kapljičicom krvi. Zaludna su bila dalja uveravanja moralnog Fausta: «Ne boj se, neću kršiti ugovor, jer moje snage težnja je najveća upravo ono što obećah». Satana je ostao pri svojoj kapljičici krvi kao zalozi da će ugovor biti ispunjen.
“SVI DRUGI SU DOBRI, MI SMO DRUGAČIJI”
MAXMINUS AFORIZMI
Petar Lazić
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 73
...Legi, intellexi, condemnavi Ekrem Macić Zauzeli smo pregovarački stav. Klečimo.
ISTORIJA:
Oslobodilački rat je trajao od 41. do 45. i verovatno će se jednom završiti.
Ostavka je izlaz iz mnogih situacija, ali se tu procedura otegne.
Nije sve tako crno. Beli se dvor.
Narod je navikao da teško živi i treba mu udovoljiti. Kupiću još jednu diplomu i prestaću se družiti sa akademskim građanima.
****
Naša vojska je izuzetno dobro obučena. Naročito u povlačenju.
****
Tuđinu je trebalo pet vekova da bi uradio ono što smo mi postigli za pet decenija.
Nečiji glas se na izborima i u grobu prevrće.
Koji sudija da ti sudi? Najskuplji!
****
Čovjeku su dovoljna dva jezika. Jedan za pljuvanje, drugi za lizanje. Moja porodica je privilegovana. Svi smo na Birou rada. Traži se krv. Krvne grupe koalicionog partnera. Mi nemamo more, ali imamo nudističku plažu. Hoću da počastim doktora. Neću da umrem besplatno.
Tu dahije nisu rade kavzi, ali goli i bosi provociraju svojim izgledom.
Prodajem bubreg. Imam muda. Kupio sam kalašnjikov i tako stao rame uz rame sa zakonom.
****
Mi smo nacija junaka. To nam je na nervnoj bazi. **** Od svih etapa razvoja najduže je trajao preistorijski period. U Jugoslaviji, na primer, sve do 1941. godine. VLAST:
Vlast menja ljude. Osobito lični opis.
Kad svemoćni pljunu u šake, to je primer korišćenja Potopa u mirnodopske svrhe. **** Monarhija je oblik vladavine u kojoj se na čelu države nalazi vladar, koji živi parazitski. Demokratija je isto to, samo bez vladara. **** Naša Vlada teži više od tone. Nije to mala stvar za ovolicni narod. ****
http://www.maxminus.com
****
Visok sam metar i devedeset. Ako je cilj viši mogu se ja malo i sageti. Da nismo otišli u šumu panjevi nikada ne bi ugledali svjetlost dana.
Mito. To je ono što ljude drži na dohvat ruke.
U svakoj molbi koljena su presudna.
Isplivali smo. Poplava se povukla.
Koliko vlast može da iskvari čoveka, to ne znamo. Još radimo na tome. **** Predsednik ima savršeno obezbeđenje. Nigde ne može da pobegne. **** Umesto da prljav veš držimo kod kuće, naše delegacije stalno putuju po svetu. **** Počasni plotun bi nam značio više da se gađalo niže. VELIKI VOĐA: On je sin naroda. Jedan otac to ne bi mogao da napravi. **** I sin naroda ima jednu olakšavajuću okolnost. To samo majka može da voli. **** Nije vođa slep, samo sagledava put iz unutrašnje perspektive. **** I kada umire, veliki vođa zna šta radi. **** Otac naroda je redovno obavljao bračne dužnosti. U tom pogledu majci zemlji je ostao u najlepšem sećanju. **** Sin naroda je, u stvari, narodu bio otac. Uopšte, malo je to čudna familija. **** Vođa je nekada mnogo putovao po svetu, a otkad je umro sve više vremena provodi u zemlji.
Malo smo plaćeni koliko šutimo.
Solidarišući se sa poplavljenima ministar nije otišao na more. Kupao se u vlastitom bazenu. Šta hoćete!? Vama smo najviše obećali. Doktor nikako da mi uspostavi dijagnozu. Propisuje mi samo skupe lijekove. Da nije isturila prsa ne bi joj stavili odlikovanje. Prepoznao sam ovisnika vlasti. Umjesto na liječenje ide na doškolovavanje. Kad mi je crna mečka prešla preko puta vratio sam se u trolejbus. Neću da primim vakcinu protiv svinjskog gripa. Vjera mi ne dozvoljava. Vratio se na mjesto zločina. U parlament. Političarima ništa ne možeš sakriti. Nakon toliko godina se saznalo da narod teško živi. Ministar i ja smo generacija, samo što je on prije kupio diplomu. Pametni i pošteni su nam najpotrebniji. Odmah iza mita. Razum umalo nije nadmašio naše mogućnosti. U zadnjem momentu smo ga spriječili. Natjeraću vas da ponovo glasate za mene. Imam ja u rukavu još obećanja. Puno je prosjaka na ulicama, a malo prodatih fiskalnih kasa.
Imam mišljenje. Glasa ne dam.
DNK analiza je utvrdila da se ovdje pucalo iz topova, tenkova, haubica... Plus 40. Nije ovako grijalo ni kad je komšiji planula kuća.
74 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS AFORIZMI Sabahudin Hadžialić
Suština nacionalizma nije buđenje, već sahranjivanje nacije. Ne samo vlastite.
Dražen Jergović Grafiti, aforizmi, parole...
Bolja je bogata diktatura, nego siromašna demokracija.
Šovinizam kao pornografija je ekstremni oblik nacionalizma kao erotike.
Napojnica je jedini novac „na crno“ koji je legalno zarađen.
Pornografija u Bosni i Hercegovini ima drugo ime: Threesome.
Sve poskupljuje, samo ljudi gube na cijeni.
Molba za posao je kao nada. Prisutna je uvijek i umire posljednja!
Imamo novog Papu! (I stare probleme.) Crna kronika je toliko crna da se ne vidi ni pročitati.
Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i AlijaIzetbegović! Nijedan više nije živ ili mi se to samo čini?!
Ona nije ravnodušna, samo ima ravna prsa. Našim marketinškim stručnjacima, grafičkim i inim urednicima: Najprije ljude naučite materinjemu jeziku, pa ih tek onda zatupljujte s tuđicama.
Milost vlastodržaca je dovedena do vrhunca. Njihove beneficije su potpuno jednake našem bolnom vrisku! Vođa nikada nije slijep. Ostali jesu!
Za starcima tuga ostaje.
Sloboda misli je kao duh. Na dohvat ruke, ali nedosegnuta!
Režije za vodu sve skuplje, a oko kuća poplava. Kod nas mrtvi imaju dvostruko pravo glasovanja.
Nije tačno. Nisam bio u partizanima, veli dedo moj danas 2008.g. To sam radio po zadatku… Uvijek sam bio demokrata. Otišavši u historiju.
Nisam u vezi. Skroz sam bez veze. Prinove još nemamo, ali stigla nam je zastara.
Boban Miletić Bapsi
Tridesete su nove dvadesete, ali sa stalnim prihodom.
Nema šta, došli smo do dna - lažnog!
Mito slatkišima u zdravstvu: Kad je liječniku slađe, pacijenta manje boli.
Kod nas lopove puštaju iz zatvora isključivo zbog bolesti KLEPTOMANIJE! “ Car je go !!! “ A narod i bos ... VOĐA me podseća na rimske imperatore. Konkretno - NERONA! Nije sve tako crno! Biće i crnje. Većinu današnjih političara buduće generacije izučavaće na akademiji - POLICIJSKOJ! Kod nas nova vlast uvek donese nešto novo - nove probleme?! Jedan grčki filozof reče : “ Samo se idioti ne bave politikom .” On mora da nikad nije bio u Srbiji. Možda su priče naših političara prazne, ali su im džepovi puni itekako! Vlast narodu daje “ hleba i igara “... osim što nema hleba.
http://www.maxminus.com
...Legi, intellexi, condemnavi
Živimo u obećanoj zemlji – svi obećavaju, a nitko obećanja ne ispunjava. Porastao mi je kupaći. Sada mi sise u njega cijele stanu. IZBORI 2013: Nit` glasao, nit` pogriješio. 40-godišnjakinje su najbolje jer su dosad ovladale tehnikom, a izgubile sram. Mislim pozitivno da liječnički nalaz bude negativan. Živi bili pa čitali!!! „Praznik rada“ u najvećem broju slave neradnici. Prvosvibanjski grah (nakratko) ublažava egzistencijalni strah. Izbori dođu i prođu, a političari narod stalno glođu.
Kod nas su štrajkači glađu u životnoj formi.
Bolje da se 10 dana sramotim na plaži, nego da se cijelu godinu mučim u teretani.
Naša sudbina zavisi od izbora - američkih , nemačkih ...
http://rideamus.blog.hr
Vlada nam je sve glomaznija , a mi sve tanji ... Kad god nam vlast zaprži čorbu mi obavezno ostanemo gladni?! Spojili smo mladost i iskustvo - kod nas kradu i unuk i deda! VOĐA je seksualno devijantna ličnost - jebe nas u zdrav mozak. Vlast se obračunava sa kriminalcima - velike su cifre u igri.
MAXMINUS AFORIZMI
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 75
...Legi, intellexi, condemnavi
Igor Braca Damnjanović DIB
Ljupka Cvetanova
Naš narod je patriotski rastrojen.
Lep zbor gvozdenu vratu otvara, satirični blindiranu.
Volim da igram po svojim pravilima, pa makar i ja pobedio!
Najlakše je napisati istoriju. Svi svedoci su mrtvi.
Njegov slučaj je nerešiv, on je dobar enigmata.
Kad porastu deca žele da postanu političari. Kod nas je politika najprofitabilni šou biznis.
On je usijana glava. Kad god stavi prst na čelo, opeče se.
Rad me ne ispunjava. Radim za minimalnu platu.
Pomogli su mi da izdam državu. Knjigu sad niko i ne pominje.
Kod nas nema zlatne srediniu. U krizi smo.
Udala se zbog papira. To je dokaz da papir trpi sve.
Kažu jednom se živi. Izgleda da je meni drugi put.
Prevario je ženu sa drugom. Tek tada je saznala da joj je muž peder.
Godine su učinili svoje. Ja nisam.
I kasapi su dočekali Novu godinu. Na nož!
Biznismeni imaju sens za kulturu. Znaju da tamo nema pare.
Kupio sam još petardi. Pa nek komšije puknu od muke.
Često sede iza pregovaračkog stola. Dopada im se meni.
Naš narod mnogo voli vođu. Bog da mu dušu prosti.
Sreča je zakucala na njegova vrata. Nije smeo da otvori. Bio je azilant.
Mnogi političari su odavno izašli iz mode, ali su ponovo ušli u skupštinu.
Lekciju je pročitao izmedžu redova. Saznao je da se otac i nastavnica dobro poznaju.
Malo sam zbunjen, u stvari, malo sam lud... jebem li ga, ne znam?!
Nastavnica biologije mrzi mog oca. Rekla mi je da sam postao od majmuna.
Skratili su ga za glavu. Ali, duga je to priča. EUreka! Udaviće nas!
Bože, čuvaj me roditeljske brige. Za neprijatelje ču sam da se brinem.
Skoro sve žene se zakopčavaju na leđima. A, mnoge su baš otkačene.
Naši mladi belog dana nisu videli. Po ceo dan spavaju.
Svanuće i nama. Pa makar i pod svećom.
Deca su naša budučnost. MI smo njihova prošlost. Izvinite deco!
Ne treba mi kurs stranog jezika. Umem ja da pljujem i na strance.
Voajerima je uvek otvoren prozor prema svetu. On je promašeni slučaj. Preživeo je nekoliko pokušaja za atentat. Venčali su se. Imače svetlu budučnost. Sve do prvog računa za struju. Individualno smo nesrećni. Kolektivno smo srećni. Raduje nas tuđa nesreča. Ja ne zastupam bilo čije mišljenje, čak ni svoje. Neopredeljen sam. Pre nego što sam postao član partije, bio sam niko i ništa. Sada sam sve i svašta. U sud svi dolaze nevini.
http://www.maxminus.com
Oče, skidam ti kapu. Hladno mi je.
Popunili smo rupu u budžetu. Propali smo. Nema potrebe da čekamo Novu godinu jer su nama dani davno odbrojani. Rešili smo pitanje vođe. Tačnije, on se rešio nas. Nismo hteli rat. Zbog toga smo i dobili ono što smo tražili. Veoma sam aktivan. Mnogo radim na pronalaženju način da ne radim ništa. Krećemo se slepom ulicom, samo mi to ne vidimo. Zatvorili ste još jednu fabriku, pa što se ne hvalite?
Evropska demokratija prešla je sve granice!
Izdao sam tek prvi tom, a ispostavilo se da mi je baš on taličan.
Taj novinar je imao ekskluzivnu vest, ali su komšije bili brži od njega.
Majka Srbija zove, ne okreći se sine!
Zapolsili su me. Zakleo sam se da ču verno raditi za partiju. I državna administracija se raduje na vikend. Ne mora glumiti da radi. Ako ne želiš da ti uzmu fotelju, drži ih u krilo.
76 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS AFORIZMI Miodrag Tasić Katastrofičari su ubeđeni da srljamo u propast. Pesimisti smatraju da tonemo u glib, a po realistima samo tapkamo u mestu. Jedino optimisti daju nadu tvrdnjom da gore ne može biti! Uvođenjem druge i treće smene u procesu presipanja iz šupljeg u prazno povećani su proizvodni kapaciteti, uposleni su novi radnici, uz istovremeno znatno povećnje produktivnosti! Spas bi bio u okretanju unutrašnjim rezervama. Nažalost, rezerve su pohranjene u Švajcarskoj, na Kipru, Devičanskim Ostrvima... U 19. Veku Srbija je imala jednog moćnog Tomu Vučića Perišića. Sadašnji Toma (Nikolić), Vučić (Aleksandar), čak i da ih pojača Perišić (Momčilo) nisu skupa vredni onog jednog!
...Legi, intellexi, condemnavi Jasmina Šikić Jašiki
Treba podneti nemi mir izvesnosti budućeg dana. Odavno ne pratim medije i to me je prbližilo stvarnom životu. Kada vidiš da te svrstavaju u nekakve grupe- istupi. Ništa tako ne ubija autentičnost kao vrtlog mase. To im je i cilj. Van standarda. To je standard. Volim pametne. I to mi je mana. Taktika je izraz nekreatvnih. Nešto što neko uporno naglašava je upravo ono što mu nedostaje.
Kako mlađe generacije opisiju svet oko sebe: strava, brate!
Bezdušnci bar ne moraju da brinu ‘de će im duša.
Ljudski je grešiti, ali mi najviše zameramo na greškama onima koje ne smatramo ljudima!
Mostovi spajaju zube.
Ako smo u govnima do guše, za šta čvrsto da se uhvatimo? Jedan političar tvrdi za svog dojučerašnjeg partnera da je lopov, štetočina i neznalica. Ovaj odgovara tvrdnjom da ga napada licemer i idiot. Kome da veruješ? Verujem obojici! Rad organa reda i bezbednosti odvija se u strogoj diskreciji, čak je i skoro neprimetan. Za većnu građana, ali i za njihove nadređene! Najteža kazna direktoru železnice bila bi korišćenje usluga sopstvenog preduzeća! Miroslav Sredanović Balkan nije tako brdovit. Na Balkanu ima i minskih polja.
I dogadjaji su relativni. Ponekad se sve doživi u nagoveštaju. Samo ljubav nonšalantno oprašta. Kad se fukse sližu nastane nova etika. Moral je zato nemoralna kategorija, jer ga menja kritična masa. Teoretski, čovek je misleno biće. U praksi je češće besmisleno. Najrečitija sam kada ostanem bez reči... ‘ beš pesmu koja ne ubije! Uvek sam volela mimosveta. I uvek sam za prijatelje birala taj mimosvet. I robijaću za slobodu, ako treba!
Balkanski narodi su bratski. Čak su im i ratovi bratoubilački.
Najšešće ti se najglasnije raduje onaj koji ne želi da te vidi.
Balkan je veliki prirodni rezervat životinja. Nakotila se živina.
I kad se ljutiš, budi srećan što imaš na koga.
Njegoš bi lako otkrio balkanske zločince. Po njihovim nečovečnim tragovima.
Lokal u pripremi (porez u utaji).
I kod nas se slavi međunarodni praznik rada. Na «crno». Medvedi su sišli sa balkanskih planina. Mečke sada mnogima igraju pred kućama. Balkan više nije neprohodan. Međunarodne puteve su prokrčili šverceri. Balkanske državice žele prijem u Evropsku Uniju. Da se izjednače s Velikim vojvodstvom Luksemburg. Na siromašnom Balkanu se za mlade podižu razvojni kapaciteti. Teretane. Lako je ženama. Iz ove naše bremenite situacije mogu da pređu u drugo stanje. Balkan nije imao humanizam i renesansu. Ali ni drugi nisu imali tranziciju. Balkan je bio zaostali region. Sada na Balkanu ima mnoštvo proglašenih kultura i jezika. U ratovima su počinjene mnoge gluposti. Sada se te gluposti naučno ispituju.
Najveće su male pažnje. OPUŠTENCIJA je kad ražmišljaš samo o tome da li ti rečenica bolje zvuči kad je napišeš u jednini, ili ipak u množini... Priroda je društvo. U Srbiji su Ezopa “preradili”. Ovde crvrčak ima HAPPY END ! I domaštam dnevnu dozu lepote, kad fali... Često mi se umire. I to radim retko. Često sam se uverila da ljudska spoljašnost ne odaje romantičnu prirodu. Predrasude... Pojam SLOBODA je potreban samo čoveku. Ostalo živi slobodno. Ono za šta si pošao, najčešće nije ono što tražiš. O, Bože, ništa ne stižem, kako bih još da radim !? Nisu mi rekli da neće biti lako, moji divni roditelji. Neće ni sada da mi kažu. Gori ste od sebe !
Promene režima moraju biti legalizovane. Promene moraju proći kroz institucije sistema.
Ne, nikada ne bih bila sa pesnikom. Dobro, rekao si.Onda ću prestati da pišem.
Sa Balkana se ne iseljavaju samo ljudi. Sa Balkana otiču i reke.
O slobodi da vam pevam. Pustite me.
Balkanske zemlje se ne mogu izvući. Biće kad-tad primljene u Evropsku Uniju.
Neki psi ujedaju ko ljudi kad osete strah.
Diktator nikome ne nameće svoje mišljenje. Kod diktatora nema diskusije. Nekada smo mogli da kicoški nakrivimo kapu. Sada su mnogi svoju kapu uzeli u žalosnu ruku. Nema više Tita. Ni njegove poštene inteligencije.
Kanda Vam i nije neka, nego ste poznati pa eto... Počnite da gledate svet s vedrije strane. Recimo sa Bahama. NIŠTA LIČNO Najdvoličnija fraza, ikad. Ajte na lubenicu, dok umetnik ne sazri.
MAXMINUS AFORIZMI Neven Šijakov PREĐIMO NA LEPŠE TEME. DANAS ĆEMO IMATI NOVCA ZA HLEB. NE VOLIMO DA KUKAMO. NARIČEMO! ZAKON SE PRIMENJUJE! NEDOSLEDNO. NADLEŽNI SU NA GODIŠNJEM ODMORU. OBRATITE SE NENADLEŽNIMA, KOJI IH ZAMENJUJU! PROBLEM JE SISTEMSKE PRIRODE. ZAPOSLENI RADE NESISTEMATIČNO! BORCI PROTIV KORUPCIJE SU UZELI MAHA! USPUT SU UZELI I MITO! NEKAD SMO BILI SNALAŽLJIV NAROD. SAD JE NESTALO I ŽUTE BANKE ZA SNALAŽENJE! ZVANIČNO, SRBIJA NIJE BANKROTIRALA.NEZVANIČNO, DAJE JOJ SE ČETRDESET DANA! JESTE ON NAIVNI SLIKAR ALI CENA NJEGOVE SLIKE UOPŠTE NIJE NAIVNA! OPTIMIZAM NAS NE NAPUŠTA! SAŽALIO SE NA NAS!
Vladislav Pavićević Muke pakla zemljom caruju! Što je država razvijenija svojim mehanizmom čovjeka ubija! Borbom za slobodu čovjek je postao rob državi! Država će sama od sebe odumrijeti! Sivilo je i kad se vidi i nevidi! Naša je demokratija da svi misle a jedan odlučuje! Riječ je melem ako je prava! Noću sanjam a dan mi je pakao! Sumrak uma u sunovrat vodi! Najgore je kad čovjek u slobodi postaje neslobodan!
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 77
...Legi, intellexi, condemnavi
ETIČKI I ISTORIJSKI TEMELJ KNJIŽEVNOG RADA VLADISLAVA ALEKSINOG PAVIĆEVIĆA Istorijska Crna Gora koja je glavni junak svake od brojnih knjiga Vladislava Aleksinog Pavićevića jeste prije i iznad svega suverena paradigma posebne etike i tako je doživljava sam autor Pavićević i tako se ima doživjeti i shvatiti od svakog onoga koji hoće pošteno i odgovorno da promišlja - pa tek onda dolazi sve ono ostalo kao manje ili više relevantna ili, adekvatnije, relativna zbilja. Ja sam dr Vlaislava-Vlada Aleksinog Pavićevića ( naravno i poštovane narodne uglednike Borislava, počivšu Jovanku, nosioce “Partizanske spomenice 1941.” i počivšeg, a neumrlog prof. dr Svetislava Aleksinog Pavićevića ) poznavao mnogo ranije nego što smo se upoznali neposredno. Ova na prvi pogled nelogična relacija, u svojoj biti je apsolutna i potpuno realna. Neka mi bude dozvoljeno da pravo i potrebu objašnjenja date asinhrone paralele objasnim nešto kasnije, a da sada pažnju skrenem na izuzetno obimno, bogato i raznovrsno književno stvaralaštvo Vladislava Vlada Pavićevića iz Lalevića kraj Danilovgrada. Vladislav Pavićević je posigurno jedan od najplodnijih, sa velikom sigurnošću može da se pokaže, i najplodniji crnogorski pisac. Pogledajmo na trenutak, samo ovlaš zavirimo u istorijske anale književnog stvaralaštva u Crnoj Gori: Nikola I Petrović Njegoš, Jovan Sundečić, Radoje RoganovićCrnogorac, Radomir Krivokapić Orlinski, Mićun Pavićević, Tomo Oraovac, Trifun Đukić, recimo, imaju , razumije se, već sasvim završeno, obimno i rznovrsno književno - životno djelo. Naravno, cilj ovog kazivanja nijesu vrjednosni sudovi o datim djelima ( stoga u kontekstu i ne spominjemo Sv. Petra Cetinjskog, Njegoša, Miljanova, Ljubišu, Lalića, Pekića, Dušana Đurovića, Miodraga Ćupića i sl. ) - ovdje je potrebno da se predoči samo realno vidljiva zbilja. Savremeni naši pisci: Čedo Vuković, Žarko Đurović, Momir Vojvodić, Dušan Đurišić, Milenko Ratković, Slobodan-Bećo Došljak, Momir Sekulić, Veselin Brnović, Dobrašin Jelić - objavili su veliki broj pjesničkih knjiga - neki od njih imaju više naslova od Pavićevića, ali nemaju više stranica, neki imaju više stranica, a manje naslova, neki su manje ili više raznovrsni u književnoteorijskom mislu - i da ponovimo, nije nam cilj estetsko vrednovanje, nego samo, pravničkim jezikom kazano - dokazni postupak. Dakle, poslužimo se još jednom vanknjiževnim žargonom: Vladislv Pavićević je očigledno šampion, svojevrsni lider i rekorder - u pitanju je pisac izuzetne energije koja ga neće napustiti do potonjeg dana ovozemaljskog i čije će trajanje ostati da svjedoči nadvremenost. I kakve to veze, napokon, ima sa našom temom, zapitaće neko sa posebnom namjerom - no i tu je mogući odgovor veoma lak, precizan i pouzdan: Sve što je Pavićević napisao plod je istinskog njemu adekvatnog humanizma, moralnosti i nenadmašnog čistog patriotskog zanosa prema etičkoj vertikali koja se zove Crna Gora, onako kako je on vidi, ali isto tako ne odveć daleko od viđenja i smisla koji joj daju recimo Englez Tenison, Njemac Gezeman, Francuskinja Nolt ili Čeh Holeček, recimo. Eto odgovora, i možda je svaka dalja priča izvjesno suvišna, no riječ poteže riječ - kaže, kad smije da kaže, naš narod. A, bogme, narod u većini, slabo što smije da kaže, sem kad mu se kaže što smije da kaže. Aleksa Pavićević,otac, Jovanka, Borislav, Svetislav i Vladislav Pavićević, sinovi, su oni rijetki koji su smjeli i smiju da kažu i da iskažu svoju sopstvenu, autentičnu riječ i svjesni su moguće ovozemaljske, ali i nadrealne kastige zbog napisanog slova, zbog autentično izgovorenog glasa. Oni vjeruju da mora da govori narod, da Čovjek odlučuje i određuje mjeru riječi i morala, a ne samozvani krojači zabluda, obmana i laži. I narod treba da odredi, da kaže sopstvenu božansku istinu, nakon dugog bezglasja mora da dođe vrijeme riječi: Hrabre! Svojim stvaralačkim činom nudi Vladislav Pavićević i savremenoj Crnoj Gori rješenja moralnih i pravdonosnih dilema, ali istorija će ipak post festum tek da potvrdi šta je u današnjem dobu bilo progres, a što destrukcija. Bilo bi na nivou sumnjive moralnosti da mi na temeljima Aleksinih i sinovskih ( ovdje, kao i u prethonom slučaju poimamo i kćer u smislu starocrnogorske paradigme čovjek-žena) uvjerenja donosimo, opredjeljujemo se ili sugerišemo prevagu koja strana pripada tami ili svjetlu budućnosti! No, možda je upravo ovo trenutak da se vratimo na početak našeg kazivanja, naše naznake o poznanju i upoznavanju Pavićevića, ali neka to ostane još za koji trenutak moguća anticipacija - misterija bi bio suviše jak izraz u datoj prilici... U kratkoj bio-bibliografskoj informaciji na kraju romana “Helgoland” ( inače uz knjigu “Tvrđi od kamena”, to je poebno omiljeno i cijenjeno djelo u poimanju ovog kazivača ) , objavljenog 2011.g. stoji podatak da je to 61-va knjiga Vladislava Pavićevića. Nakon toga ta se numeracija značajno povećala i bliska je već broju 70! Impresivno - nema prigovora. Tu su knjige poezije, njih dvadesetak, potom priče, romani, književna kritika, žurnalistika, publicistika, aforizmi, humor, haiku, satira itd, itd. I, obavezno posebno podvlačimo Pavićevićevo književno stvaralaštvo za djecu i mlade. Tu vrhuni nezaobilazna knjniga - roman “Gdje je moja Tanja”, pa potom slijede priče, pa kratke priče, pa nekoliko zbirki poezije - i ozbiljna primjedba književnoj javnosti ovog značajnog dijela stvaralačke kreacije - taj dio ozbiljnog i predanog Pavićevićevog književnog rada još uvijek nije valjano i pravedno valorizovan. No, to je najčešće dio sudbine onih pisaca koji se trude da u mogućoj mjeri sačuvaju etčku vertikalu ( naravno, nema bezgrešnih na ovome dijelu svijeta ) - ko hoće, ko zna da čita Pavićevićeve knjige - prepoznaće u njima iskrenu težnju da se naspram datih moći sačuva saznano mu pravdoljublje i čovjekoljublje Daleko, Dalje, Još dalje, Najdalje i dalje, još, još dalje, do Vaskresenja, do Varnica, U kamen gori, gdje su Kletve, gdje su Plameni zvuci, Začarani krug, Tamo iza rampe, Poruke iza života, Bdenja i Impre-
78 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS AFORIZMI sije. - apostrofirali smo etički i humanistički najubjeddljivija i najizazovnija naslovljavanja. Svaka od ovih komponenti sazdana je od niza subkomponenti i poziva nas na novo otkrovenje kantovske metafizike, ali i savremene dijalektike i dinamike u dijatribi morala i amoralnost. Moje pravedno uvjerenje da znam, da sam mogao da poznajem Aleksu Pavićevića i njegove sinove i prije stvarnog i duhovnog upoznavanja, stoji u činjenici da je moj roditelj Radomir M. Popović, i sam pisac i javni poslenik, bio prijatelj, poštovalac i sapatnik Petka Miletića, Niše Milanovića, Alekse Pavićevića, Vukosave Ivanović, Bojane Ivanović, dr Blaža Raičevića, Mirka Vešovića, i mnogih drugih istinskih sljedbenika crnogorske etičnosti, lijevo orijentisanih, ali čovješnosti bespogovorno odanih za sva vremena. (Ne)vrijeme je učinilo svoje, ali svjetlost očinskih amaneta ne smije da potamni - ne posigurno tamo gdje moralnost ima puno pravo prvenstva nad prolaznošču. Crna Gora i njena prošlost “u svjetlu i sjeni”, kako bi rekao veliki poeta, jesu sanjane vrijednosti i to prije svega i ponajviše u etičkoj ontološkoj i fenomenološkoj dimenziji kako to poima, recimo, znameniti ruski teoretičar trajanja S.L. Frank.To je duhovno, to je svečovječno, središte od kojega se uvijek mora polaziti pri svakom kazivanju o zemlji Crnoj Gori i njenim ljudima. Vlado Pavićević, u cjelokupnom svom kazivanju, dobrano je osvijetljen rečenim svjetlom. Pomenuti S. L. Frank ističe da “društveni život, kao i život uopšte, ima dva presjeka - vremenski i vanvremenski”. Vladislav Pavićević se, naspram realnih stvaralačkih mogućnosti, trudi da ovim dvjema dimenzijama doda i svoje vrijeme kao mogući dio svevremena. Potrebna je samo snaga da se izdrži u svemu - riječima i (s)trpljenjem. Podgorica, 10.06.2013.g.
PERIVOJE POPOVIĆ
...Legi, intellexi, condemnavi
MAXMINUS AFORIZMI Suno Kovačević
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 79
...Legi, intellexi, condemnavi Suno Kovačević Nakon što su upalili svjetlo, svi su vidjeli svoga boga. Ako opozicija ne voli vlast, zašto učestvuje na izborima.
Glavna gradska magistrala (GGM), kada se izgradi u gradu Zenici, biće glavna gradska mahnitsrala (GGM). Građani Zenice su prepolovili kreditna sredstva uzeta za izgradnju glavmne gradske magistrale. Pola će vratiti oni, a pola njihova djeca. Zbog ideje o izlasku na more Srbi su se sa komšijama kupali u krvi. Vlast zna koji put nikuda ne vodi. Ona želi da ostane. U poplavi površnosti samo površni su na površini. Put ka promjeni Ustava nikuda ne vodi. Vlast nas, več 20 godina vodi tim putem. Parlament je sabirni centar za nezaposlene. Zenički spomenik žrtvama rata je KALdrma vlasti. Sudeći po rezultatima izabranika u vlasti, na svim dosadašnjim izborima, glasački lističi su bili sa štamparskom greškom. Dok nacionalisti vladaju građani nemaju čemu da se nadaju. Predstavnicima vlasti ništa ne ide na ruku. Sve ide po glavi stanovnika. Vlast može da štedi. Ima od čega. Prezasičeni smo. Došlo nam je do guše Bosna i Hercegovina je prvo bitna zajednica Bošnjaka. Nakon datih a neispunjenih obečanja pita me premijer:”Šta ima”? Ja mu odgovaram: “Ništa dok si ti premijer”. Suno Kovačević
Jean Paul je rekao. “Svaki srtručnjak u svojoj struci je magarac”. Kod nas zbog magaraca u politici nema magaraca stručnjaka u svojoj struci. Da despotizam uspostavlja nepotizam potvrđuju partijske liste kandidata za lokalne izbnore 2012. godine. Nakon što čovjeku brige oduzmu pamet, čovjek ostane i bez brige i bez pameti. Srbija je dijeleći Jugoslaviju sebe podijelila. Sada se očekuje da svoje pokrajine podijeli komšijama. Zbog prirode naših političara prirodbno je naše stanje. Nema tu ljudskog faktora. Kako da ideš dalje, da napreduješ, kada si stalno na random mjestu. Vlast skida maslo! Narod je na dijeti.
80 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS AFORIZMI Vasil Tolevski Sve je u Božjim rukama. Ali više toga je otišlo u Njihovim. Nije humano da eksplodira bomba u Skupštini. Postradale bi nevine čistačice. Možda ne mogu da sakupe dva i dva, ali sakupili su sve što im je trebalo. Evropa se plaši da bi Makedonija mogla da pukne kao bundeva. Ali naše bundeve ne dele takvo mišljenje.
...Legi, intellexi, condemnavi
I kada su u Grčkoj naši rodoljubi izgaraju do gole kože za našu zemlju. Tamo sunce jače prži! Bog čuva pola Makedonaca! Za drugu polovinu nema potrebe, imaju strane pasoše! Da bi izašli iz krize ministar najavljuje rigoroznu štednju na svim nivoima. Zato će posetioci narodnih kuhinja ispred ulaza ostavljati proteze! Pet vekova Turci su jeli naš hleb! Došlo je vreme da im vratimo, pet vekova ješćemo njihov čips i ostale gricke!
Izgleda narod ne veruje ni vojsci ni policiji!? Moli da ih Bog čuva!
Naša nova stranka zvaće se – dupe dajemo, vlast ne damo! Posle formiranja odmah ćemo preči sa reči na dela.
Gradonačalnici moraju pod hitno prestati sa uzurpiranjem zelenih površina. Pa gde će narod da pase?!
Komarci su jedine krvopije koji plačaju životom u borbi vlasti sa štetočinama!
Doči če vreme kada će ceo narod misliti kao jedan. A taj jedan misliče samo na jelo.
Treba se radovati kad naš državni funkcioner uđe u vezu sa nekim! Jer najviše stradamo od onih koji su u politici – bez veze!
Vola za kilo mesa mogu zaklati samo oni narodi koji zbog Vola moraju da pase travu!
Pokvaren nam je inkubator. Umesto pilića legu nam se lešinari.
Kod nas nema odliv mozgova. Naši su mozgovi zamrznuti na vreme! Godinama ubeđujem Vladu da se okrene Rusima. Evropljani mi deluju impotentno! Naša je omladina kao Sunce! Rađa se na Istok a odlazi na Zapad. Vuk iz bajke o Crvenkapi i ova vlast imaju nešto zajedničko! U prvoj fazi sve su pojeli... Smrt i nije tako teška stvar. Naročito ako je Njegova. Kasno Marko na Kosovo stiže... Ali, ako na vreme krene možda će stiči u Zapadnu Makedoniji! Došli smo do provalije. Da bi išli dalje, neki če morati da lete! Narod se plaši usta da otvori. E, moj narode, nema jedenje sa zatvorenim ustima. U Ustavu ne postoji kategorija normalni ili nenormalni ljudi. Zato narod može da glasa za bilo koji kandidat! Jednog dana Evropa će nas moliti. Tada nas neće više biti. Moji aforizmi su mali ali imaju veliku kvadraturu! U njih može da stane ceo državni vrh. Kažu da mogu da odgovaram zbog otkrivanja vojne tajne. Javno sam izjavio da je naš ministar glup kao tenk.
Kod nas najbolje žive laki tipovi. Oni koji nemaju ni tri grama mozga. Ne znam za našeg predsednika i premijera, ali meni se Grci klanjaju do zemlje! Pogotovo ako im dam veću napojnicu! Crkva i politika moraju biti zajedno. Inaće ko će da nas opeva kada nas ovi zakopaju?! Zbog mešovitog sastava naše armije, makedonsko-albanski, jedan državni udar ne dolazi u obzir. Ili dva – ili nijedan! Od popa nikada neće postati političar. Pop samo jedanput zakopava. U stranim institutima umesto eksperimentalnih miševa koriste naše gastarbajtere. Jeftinije je! Lepo je imati više koza. Za svakog suseda po jednu! Decu ću upisati na fakultet za grobare. U mojoj zemlji to je profesija budućnosti. Kapetan broda je veoma sumnjiv. Uvek nosi pojas za spašavanje. Tek kad nam oluja odnese krov, savetnici predsednika kažu nam odakle vetar duva. Celo vreme pamet nam je u NATO i Evropi. Zato kod nas nemamo niti gram pameti. Skupština je mesto gde sede pametni ljudi. Ali da vas ne iznenadi ako vidite kako neko od njih stoji.
Jalova goveda nose na klanici. Politika je mnogo humanija.
Lako je našem čoveku da se digne iz mrtvih. Njemu je teško da ostane u životu.
Nove stranke niču kao pečurke posle kiše. Zato pokisli moraju da paze koje su za jelo a koje su opasne po zdravlje.
Ako je tačno da je Zemlja nastala iz haosa onda će i od moje zemlje postati nešto veliko.
Naši su političari kao kitovi. Imaju velika usta ali nikako ne mogu da zagrizu u probleme.
Suđeno je Makedoncima i Albancima da žive zajedno. Žalba ne odlaže izvršenje presude.
Broj Božjih zapovesti moramo povećati. Malo je to za naš kapacitet.
Mi uvek iza sebe ostavljamo nekakav trag. Ali ne preporučujemo nekome da ide iza nas – okliznuće se!
Nama ne smeta što je evropski put posut trnjem. Znate valjda da magarci jedu trnje?!
Partijskom knjižicom i impotentni postaju prepotentni.
Naši ministri bi morali da se malo više cene. A ne da se prodaju badava.
Možda ne znaju da sakupe dva i dva. Ali narodu su sakupili sve što su mogli.
Ginis je sigurno naš čovek. Inače odakle mu interes za ovakve gluposti?!
Nemojte zameriti političaru koji umesto glavu ćeše dupe. On jadan ne zna gde mu je glava a gde dupe!
Deci sam rekao da ću se ubiti ako nova vlada bude kao ova stara. Sada deca sve češće kontaktiraju sa pogrebnim preduzečem!
Makedonac je retka ptica. Umesto krilima leti mozgom.
Ne možemo stati na pola puta. Provalija je provalija!
Vođa u rezervi mora da ima i zlatnu ribicu. Jer Bog samo tri puta pomaže.
Pas je izigrao obećanje da će biti moj najbolji prijatelj! Sada jedva čekam izbore da bih ga promenio!
Neka neko javi Evropi da nas pričeka. Mora shvatiti da nam sa magarcima sporo ide!
To, da Atlantida postoji, mogu tvrditi samo oni koji su potonuli!
Danas je najteže biti pop u Makedoniji. Ne možete prepoznati živog čoveka od mrtvaca. Kod nas zidovi imaju i oči i uši!
MAXMINUS AFORIZMI Živojin Denčić Srećan narod svoju krivicu iskupljuje preko izabranih predstavnika. I kad su jedan i jedan dva, može da se radi o jedinicama specijalne namene. Samo gladan narod može da izabere vođu bez ukusa. Ispali iz trke prvi su dovezeni do cilja. Ako razmum pobedi, znači neko ga je pustio s lanca. Došli su sebi, i razišli se svak na svoju stranu. Poraženi su kao utešnu nagradu dobili pobedničko postolje! Sizifa su prevarili, poturili su mu vodenični kamen! Povećali su svoj uticaj kad im je uračunljivost smanjena. Smrklo je svima, veče optimizma može da počne!
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 81
...Legi, intellexi, condemnavi Vasil Tolevski Na bilbordima su lepi kao upisani. Među ljudima – kao upišani!
Kako da nam krene kad je mozak stao?! Koalicija na vlasti funkcionira bez problema. Zahvaljujuči pozi 69. Za to što neki ne gledaju dalje od nosa nisu krive oći več mozak. Da bi vas cenili morate za nijansu da budete gluplji od pretpostavljenog. Danas pametnije niko ne ceni! Nekim našim funkcionerima zemljina teža uopšte ne smeta. Oni bez problema lete u oblacima. Mi Makedonci smo garant mira na Balkanu. Garantujemo da ćemo biti mirni, bilo šta da nam rade! U ove paklene dane koji su se nadvili nad zemljom, narod ima poverenje samo u klima uređaje!
Pobeda je izvojevana u rekordom roku, ali se poraz otegao u nedogled.
Novine su strašno jeftine. A ni novinari nisu ništa skuplji.
Nacionalne kataklizme svedene su na pojedinačne slučajeve!
Napravili smo akvarium od države. Svi ćute kao ribe.
Koja je strana u pravu može da se utvrdi nepristrasnim lažiranjem!
U vreme Kaligule u politici su ušli i konji! U naše vreme, ne samo što su ušli, već su – i ostali!
Za njihov zdrav razum nema sigurnog leka! Pluralisti svih zemalja ujedinite se! Naše česte seobe nalažu da noćivamo na krevetima za rasklapanje!
Naši preci ne mogu sesti na zajednički astal. Jedni su otišli u raj a druge smo poslali u pakao. Naši ljudi imaju lep glas. Ali za njih bilo bi bolje da pevaju nego da glasaju.
Turci su sa nama pregovarali pet stotina godina. Tako mi rešavamo probleme dijalogom.
Naš čovek nije lud da sam sebi kopa grob. Za to su izbori.
Sastavljamo kraj s krajem, radi jačanja veza sa svetom!
Niko nema prava da kontroliše predsednika. On je uvek van kontrole.
Vrednost novca odredjena je procentom politike koja je u njeme sadržana.
Nije tačna tvrdnja da ako date našem političaru da čuva dve ovce, da će jednu izgubiti! Pre nego što su postali političari neki od njih su čuvali cela stada.
Danas je ovako i niko vam ne brani da verujete u bolje sutra. Najveći poduhvat budala je što su naveli pametne da popuštaju.
Makedonija je ozbiljna država. Ali nije isključena mogućnost da ako vidite neke stvari - i da umrete od smeha!
Sve nam je na dohvat ruke, ali mi nećemo da idemo tako daleko!
Stranačka knjižica je pomoćni organ očiju! Bez nje, okom ne možete da vidite posao.
Kako ste rešetali - onako i žanjete!
Pokazalo se da je pravljenje budale od ljudi isplatljiv posao. Zato se prešlo na serijsku proizvodnju.
Znam da ćemo platiti visoku cenu za ono što ne radimo.
Oni koji imaju knjižice stranke na vlasti i opozicije, prepoznaćete ih u crkvi! Krste se i levom i desnom rukom.
Naši izabrani predstavnici gore u imenaroda na osnovu ličnih utisaka!
Šta će nama Velika Makedonija. Pa mi jedva i ovu održavamo!
Bio sam mornar na ovom brodu sve dok nije porinut u more!
Romeo i Julija zaostaju za nama! Oni su umrli tek u četvrtom činu.
Za ovakvim džukcima i psi laju.
Ja bih da postanem gej. Ali političari beže od mene kao đavo od krsta!
Zbog nepovoljnih vetrova, kod nas se bumerang potajno vraća!
Mi smo svetu dokaz kako se od smešnih ljudi može napraviti masovna tragedija.
Arsen Gevorgyan, Armenia
Da smo ušli u Africi umesto u Evropi, sada bi jeli banane umesto krompire. Vođa, pre nego stupi na funkciju, je čovek iz naroda. A posle...nije više čovek. Naše greške imaju dve cene! Narod ih skupo plača, a oni koji su ih napravili pet para ne daju za njih! Sadržaj potrošačke korpe ne može se opisati rečima. Neke artikle moramo nacrtati! Bik Koji Sedi nije naš čovek. Da je naš, ustao bi i otišao na viši položaj! Naš je čovek medicinski fenomen! Nema krvi u njemu. Kamila vodi poreklo iz naše zemlje. Inače, odakle – grbava?
82 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
ARSEN GEVORGYAN, ARMENIA
MAXMINUS AFORIZMI Živojin Denčić Tiše sa slavopojkama, sumnja se već budi. I kamen temeljac potiče od erupcije.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 83
...Legi, intellexi, condemnavi
Turci su sa nama pregovarali pet stotina godina. Tako mi rešavamo probleme dijalogom. Sastavljamo kraj s krajem, radi jačanja veza sa svetom!
Hladnokrvnih više nema među živima.
Vrednost novca odredjena je procentom politike koja je u njeme sadržana.
Ono malo zadovoljnih penionera živi od pomoći roditelja!
Danas je ovako i niko vam ne brani da verujete u bolje sutra.
Svaka vojska upotrebom postaje bar malo crvena.
Najveći poduhvat budala je što su naveli pametne da popuštaju.
Kad deca odu u školu, roditelji ostaju bez nadzora.
Sve nam je na dohvat ruke, ali mi nećemo da idemo tako daleko!
Da smo od krvi i mesa, u to više ne sumnja ni policija. Ludom narodu svako obećanje je dobrodošlo. Prašinu u oči bacili su nam mučki - s leđa! Današnji čovek ne oseća se srećnim, ali to je njegova unutrašnja stvar! Ovo ne može niko da plati, ali mi i ne pitamo za cenu! Za mir dajempo sve od sebe, čak i znake života! Brižljivo obrađen narod teško uspeva! Teško bi išlo sa mršenjem muda da gaće nisu pocepane. Naša televizija je poslednja reč tehnike zidnih novina. Siguran sam da si na mojoj strani, sine Brute. Borba za mir postaje sve tragičnija. Isleđenja se ovde i dalje obavljaju bez narkoze. U oćima masa diskreditovana je uloga pojedinca. Sitacija je bezizlazna ali prolazna. Nasmešite se, snimaju vas skrivenom kamerom. Grabimo ka vrhu ali nam tiha voda breg roni! Ne ljuljajte njihov čamac, podaviće vas golim rukama! Svet dotura pomoć zaraćenim stranama, da ljudi ne ginu gladni. Srećan narod svoju krivicu iskupljuje preko izabranih predstavnika. I kad su jedan i jedan dva, može da se radi o jedinicama specijalne namene. Samo gladan narod može da izabere vođu bez ukusa. Ispali iz trke prvi su dovezeni do cilja. Ako razum pobedi, znači neko ga je pustio s lanca. Došli su sebi, i razišli se svak na svoju stranu. Poraženi su kao utešnu nagradu dobili pobedničko postolje! Sizifa su prevarili, poturili su mu vodenični kamen! Povećali su svoj uticaj kad im je uračunljivost smanjena. Smrklo je svima, veče optimizma može da počne! Pobeda je izvojevana u rekordom roku, ali se poraz otegao u nedogled. Nacionalne kataklizme svedene su na pojedinačne slučajeve! Koja je strana u pravu može da se utvrdi nepristrasnim lažiranjem! Za njihov zdrav razum nema sigurnog leka! Pluralisti svih zemalja ujedinite se! Naše česte seobe nalažu da noćivamo na krevetima za rasklapanje!
Kako ste rešetali - onako i žanjete! Znam da ćemo platiti visoku cenu za ono što ne radimo. Naši izabrani predstavnici gore u ime naroda na osnovu ličnih utisaka! Bio sam mornar na ovom brodu sve dok nije porinut u more! Zbog nepovoljnih vetrova, kod nas se bumerang potajno vraća! UKRASNI PSI Burkina Faso je različitim vezama decenijama povezana sa Gornjom Klisurom. Veliki broj naših građana živi u ovoj zemlji, pa je to jedan od razloga moje posete u svojstvu predsednika Društva za zaštitu životinja. Imao sam dvadesetak uspešnih razgovora sa različitim strukturama u Burkina Faso u čemu mi je mnogo pomogla naša ambasada. Rodila se ideja o učešću naših građana u izgradnji azila za pse i mačke lutalice u Gornjoj Klisuri. Boravio sam, takodje, u službenoj poseti na Svetoj gori, a putovao sam i u Insbruk kao jedan od tridesetak predsednika Društava za zaštitu živorinja iz Srbije na samit Evropske organizacije za zaštitu životinja. Moja poseta Beču imala je za cilj da u glavnom gradu Austrije organizujemo izložbu ukrasnih pasa lutalica. Inicijativa plitičke grupacije koja je sada u opoziciji, o mom razrešenju sa dužnosti predsednika Društva – nije ozbiljna, jer sam ispoštovao protokol prilikom proslave godišnjice Društva za zaštitu životinja u Gornjoj Klisuri, pri čemu sam izneo lični stav da nije vreme za slavlje. Inače, veliki broj stranaka demokratske opoziije koja je sada na vlasti, protiv je moje ostavke. Tekstovi u lokalnoj štampi u kojima se moja putovanja ironično porede sa putovanjima Marka Pola, budalaštine su i besmislice. Ipak, podnosim ovaj zahtev za razrešenje od dužnosti predsednika Društva za zaštitu životinja u Gornjoj Klisuri, s obzirom da se izvesno može očekivati da će iznete neistine štetiti ugledu moje firme za proizvodnju zdrave, bezbedne i sigurne hrane za pse. SVETSKI DANI Poštovani čnavovi Društva za zaštitu životinja u Gornjoj Klisuri, dragi ljubitelji kućnih ljubimaca, ovih dana ste pod neprestanim medijskim i svakim drugim verbalnim terorom šačice isluženih i propalih biznismena koje finansira par tajkuna koji bi da preuzmu, preko svijih marioneta, vlast u našem Društvu. Sredstva kojima se služe su nezabeležena u prakski našeg društva. Zloupotrebljava se sve: poplave i muke poplavljenih ljudi i životinja, borba protiv iskorenjivanja besnila u našem Društvu, loša socijalna situacija kojoj su najviše doprineli njihovi politički oci iz prestonice...Bukvalno sve! Sve što je ovo Društvo na čelu sa predsednicom Milenom Čolović Mušović i saradnicima uradilo poslednjih godina se marginalizuje, vređa i podcenjuje a ono što ne mogu popljuvati zaokružuju u plašt kriminala i korupcije kako bi mu umanjili značaj. Po oprobanoj metodi koju su koristili čuveni propagatori, trude se da stotinu puta izgovorenu laž pretvore u istinu. Udružili su se oni sa onima koje gledamo na državnoj televiziji kako oči jedni drugima vade sa jednim jedinim ciljem – smeniti gospođu Milenu Čolović Mušović ulicom a ne izborima i omogućiti punjenje džepova novopečenim tajkunima ne bi li se u tome i oni dočepali dela kolača. Sada, kada Društvo za zaštitu životinja u Gornjoj Klisuri kreće u realizaciji investicionih projekata vrednih skoro pet miliona dinara, kada rešavamo životna pitanja u naseljima Gornje Klisure na zaštiti kućnih ljubimaca, kada započinjemo izradu projekta koji će nas povezati sa svetom i utrti put investitorima – oni i njhovi mentori kidišu i ne birajući sredstva da sednu u fotelju čoveka kome je Društvo na izborima dalo ogromnu podršku i većinu koju nema gotovo nijedan predsednik. Ne birajući sredstva, vređajući, pretvarajući crno u belo i obratno, a ne uspevši da pridobiju članove skupštine Društva i manipulišući njihovim potpisima koje su lagali da skupljaju potpise za rešavanje infrastrukturnih problema, sada pokušavaju da unište proslavu Svetskog dana Štrumpfova dvadesetdrugi jun ove godine i obrukaju nas pred brojnim gostima iz inostranstva. Dok nas najbrutalnije lažu da će dovesti investitore, samo da dođu na vlast, njima je želja upravo suprotna, da Društvo ocrne i obrukaju kako u njega niko ne bi ulagao i kako bi oni i dalje svojom bofl robom i uslugama na najnižem nivou punili džepove vašim parama. Da li je to alternativa ovog Društva? Mi vas pozivamo da u ponedeljak zajedno proslavima, kao i svake godine, vetski dan Štrumpfova! Pozdravljaju vas ljudi koji vole Društvo i žive za njega, sa sloganom Mi Imamo Ono Što Vam Treba.
84 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
mileta miloradović, SERBIA
Mrtvacnica1
EUNoj
Gernika
FRANJA STRAKA, SERBIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 85
STRIP/COMICS
86 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
STRIP/COMICS
FRANJA STRAKA, SERBIA
FRANJA STRAKA, SERBIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 87
STRIP/COMICS
88 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
STRIP/COMICS
FRANJA STRAKA, SERBIA
FRANJA STRAKA, SERBIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 89
STRIP/COMICS
90 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
STRIP/COMICS
FRANJA STRAKA, SERBIA
FRANJA STRAKA, SERBIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 91
STRIP/COMICS
92 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
STRIP/COMICS
FRANJA STRAKA, SERBIA
FRANJA STRAKA, SERBIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 93
STRIP/COMICS
94 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
STRIP/COMICS
FRANJA STRAKA, SERBIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 95
CARTOONS/ KARIKATURE
Aziz YavuzDOGan, Turkey
96 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
Aziz YavuzDOGan, Turkey
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 97
cartoons/karikature
Winfried Besslich (BESS)
, germany
98 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus priče/eseji.
.. Nihil illigitamus carborundum
Ivo Mijo Andrić POLITIKA PROFESORA SALEMA Škripa prozorskog krila označila je početak razmjene ustajalog zraka iz zadimljenog sobička sa svježim koji je dotekao s vanjske strane stakla. Kad je veći dio dima iscurio van, ukazali su se likovi dvojice srednjovječnih ljudi. Jedan je šutio, dok je drugi, za glavu niži i skoro dvaput lakši, govorio pastelnim glasom obojenim mješavinom razočarenja i rezignacije. - E, moj prijane, grlo sam potrošio objašnjavajući mu da sve ne može biti po njegovom. A on zapeo ko ćoravo prase i hoće da dokaže da su dva i dva pet. I to meni, starom i oguglalom matematičaru. Džaba je njemu pričati kako je matematika egzaktna nauka i kako su njezini zakoni već odavno otkriveni i razjašnjeni. Tako je profesor Salem opisivao znanje učenika srednje tehničke škole svom poznaniku koji je, na molbu njegovog oca, došao intervenirati da mu se, umjesto jedinice zaključi dvojka. - Ma neće ti on, bolan ne bio, nakon srednje škole biti ministar, već obični irget u nekoj lokalnoj firmi. Pusti dijete da završi razred. Pa neka ide s milim bogom. I meni je dosta rođakovih molbi da mu iskamčim tu prokletu dvojku. Daj mu je, pa ćemo i ti i ja mirnije spavati. U protivnom, nosit ću ga na savjesti. A i ti, boga mi, jer ako me odbiješ nikad ti to neću oprostiti. Kao ni meni njegov zlosretni otac. Dugo je uporni čovjek obrazlagao razloge zbog kojih bi, slabom matematičaru, trebalo ispraviti negativnu ocjenu i omogućiti mu da, kao i drugi učenici, završi srednju školu. Spominjao je teške uvjete života koji prate učenika i njegovu porodicu. Punu kuću djece, sve jedno drugom do uha. Malu plaću čistača grabuljara na rudničkoj separaciji. Bolesnu mater koja jedva hoda. I ono što mu se činilo najbitnijim u njegovoj posredničkoj misiji iskamčavanja makar mršave dvojke, a što je sažeo u tri-četiri kratke rečenice:. - Neće ti on bolan biti ministar, već obični irget u nekoj lokalnoj firmi. Pomozi mu. Ako niko drugi, bog će ti platiti. Imaće kad! Dug je ljudski život! Profesor Salem na kraju je popustio. Znao je to od početka, ali je namjeno zatezao kanap do pucanja. Da prijatelj shvati kako je matematika važan predmet. Ne samo u školi, već i u kasnijem životu. Onaj tko ne zna računati, uvijek se može preračunati. Ili nešto pogrešno uračunati. Odnosno zaračunati. Nije se s matematikom igrati. Ni u kapitalizmu, a još manje, u socijalizmu. Zbog nje su kroz dugu historiju i glave letjele. Carstva propadala. Jedne epohe nestajale, a druge nastajale. A sve zbog dobrih ili loših računa. Odnosno, dobrih i loših matematičara. Držao je profesor Salem do svoga zanimanja. Ne samo zato što je slovilo kao najteže u obrazovnom procesu. Već, i prije svega, zbog toga što je matematika određivala sudbine ljudi. Što ih je usmjerava ili zaustavljala u razvoju i napredovanju. Omogućavala im lagodan život ili ih gurala u prov-
aliju i propast. Tko je znao dobro računati, u svakoj se situaciji mogao snaći. I skočiti na konja. Ili pasti s konja na magarca. Kad račun zataji. Kad stvari krenu naopačke ili, ne daj bože, nizbrdo. Zato je od učenika tražio ozbiljnost. Punu koncentraciju pri rješavanju zadataka na kontrolnom ispitu. Stalno vježbanje. Držanje brojki u glavi i kada spavaju. Provjeru čak i onda kad misle da je rezultat sto posto uredu. Roditelje slabijih učenika pozivao je na razgovore već od početka drugog polugodišta. Dok nije kasno za ispravljanje negativnih ocjena. Pozivao je i oca ovoga učenika. Nekoliko puta slao je poruke po njegovom sinu. No, on bi svaki put rekao kako je otac zauzet poslom a mati bolesna. Kako će doći kad dobije slobodan dan. I tako ukrug. Vazda ista priča u koju nije mogao, niti je želio povjerovati. Sumnjao je u istinitost učenikovih riječi, skrivajući ljutnju koja se, kao dan, mogla pročitati na njegovom licu. Nastojao je sačuvati minimalnu crtu povjerenja između profesora i učenika. Onu, koja je često presudna u procesu formiranja mladih ljudi. Tako je na svoju obrazovnu ulogu gledao i doživljavao je čestiti profesor Salem. I bio je u pravu! U svemu. Bez ostatka. ............ Prošlo je podosta godina otkad je učeniku bez talenta za matematiku, zaključio staklenu dvojku i pustio ga u svijet znanja i rada. Na intervenciju prijatelja koji mu tu uslugu nije nikada zaboravio. Svaki put, kad bi se pekla rakija šljivovica, donosio mu je po nekoliko litara. Onako, da mu se nađe za slučajne goste. A gostiju je bilo. Slučajnih i namjernih. I svaka bi otvorena flaša brzo pokazala dno. Nije profesor Salem bio siguran da su sve te flaše napunjene iz prijanovog kazana. Sumnjao je da su u to bili umiješani i prsti učenikovog oca. Živio je na selu. Imao je sigurno bogat i rodan šljivik i pekao je rakiju svake godine. Ali to za profesora Salema i nije bilo tako važno. Šljivovica je bila kao grom i nije joj se mogla pronaći mana ni u mamurluku. Glava od nje nije boljela. Bijeli se miševi nisu razmnožavali pred očima. Dan poslije pića hodalo se uspravno. Ti su fakti tjerali svaku sumnju. Kao vjetar dosadnu gustu maglu. A vrijeme je i dalje teklo svojim zacrtanim tokom. ............. Negdje ujesen, s kraja osamdesetih godina, kad se već bližio istek radnog vremena, banu na profesorova vrata zapuhani mu prijan. S dvije pletenke od po pet litara. Pune ko šipak do čepa. Nakon pozdrava, odloži teret
na stol za goste i sruči se na najbližu stolicu. - Šta ti je jadan ne bio? - reče mu profesor, ne suzdržavajući smijeh. – Kud si navro s tim pletenkama? - Donio ih tebi, - odgovori mu prijan, hvatajući s naporom udisaje zraka iz zadimljene prostorije. - A šta će mi tolika rakija? – pitao je opet profesor. - Da piješ. Da se častiš – kazao je prijan. - Zašto da se častim? – čudio se profesor. - Vidjećeš. – odgovorio je prijan. - Šta ću vidjeti? – tražio je profesor precizan odgovor. - Vidjećeš. – bio je neumoljiv prijan i nastavljao istim tonom. – Vidjećeš. Ima vremena. - Pa reci mi sada. – navaljivao je profesor. - Neću ti reći. Još nije vrijeme za tu priču. I ostao je prijan neumoljiv, bez obzira na profesorovo navaljivanje da otkrije tajnu pojačane šljivovicinske zahvalnosti. Popili su po nekoliko čašica i razišli se u miru božjemu. I u maliganskom zadovoljstvu. Obostranom. ........... Pri kraju jeseni te godine održavali su se prvi višestranački izbori. Neki su ih nazivali demokratskim. Drugi vražjim. Krajnosti su se, u ocjeni, sudarale i odbijale. Kao u igri koja nema kraja. Profesor Salem nije volio politiku. Ona mu je bila odviše ljigava, opskurna i odurna. Kao žaba krastača, ne dao bog. Na izbore je ipak redovno išao. Takvo je bilo vrijeme. I običaji. Kao glasač, uredno je izvršava svoju samoupravnu i ljudsku obavezu. A s njom zajedno i građansko pravo i dužnost. Za koga je glasao, to je samo on znao. Je li njegov glasački listić bio važeći ili nevažeći, bila je tajna koju će sa sobom odnijeti u grob. Na ove, takozvane prve demokratske izbore, nije kanio ići. Nije se moralo. Pa ako se nešto već ne mora, ako ti je na volju, onda to možeš i preskočiti. Takav mu je rezon bio na početku misli. A onda... Onda mu se telefonom javio prijan... - Ideš na izbore, - rekao je prije pozdrava. - Kakvi izbori? Jebeš izbore. Ne idem, - uzvratio je istom mjerom na odvaljeno pitanje koje je više naginjalo na običnu konstataciju. - Ma nemoj mi reći, - s čuđenjem je, poluupitno pridodao prijan. - Šta ću na izborima kad se unaprijed zna ko će pobijediti, - kazao je profesor. - Ne zna se. U tome ti je kvaka. Sad se po prvi put ne zna ko će pobijediti. – odlučan je bio prijan u nastojanju da promijeni Salemovo gledište o višestranačkim izborima. - Zna se! – bio je uporan profesor u svom tvrdom matematičkom stavu. Kao što je bio uporan u objašnjavanju da su dva i dva četiri. A ne pet kako su pokušavali dokazati oni koji su se preračunali na vlastitu korist. Kao njegov rođak, recimo. - Ništa se ne zna, - odlučno je opovrgnuo njegovu nedokazanu tezu samouvjereni prijan. I na kraju razgovora dodao.
- Ti izađi na izbore i glasaj po savjesti. Vidjećemo se kad birački odbori prebroje i zbroje glasove. Na kraju ja častim. Ovim je obećanjem završen razgovor. Prijan je poklopio slušalicu. Profesor ostao bez teksta. A i nije mu ni trebao. Koloplet izbornih misli držao je narednih dana profesora Salema podalje od drugih tema. Predizborna halabuka nije ga zanimala i nije želio u njoj sudjelovati ni na koji način. Čak ni čitanjem novina, niti zagledanjem izvješenih listi političkih stranaka kojih je bilo na sve strane. Na reklamnim panoima. Pročeljima kuća. Potpornim zidovima. Karoserijama lokalnih autobusa. Odbačenim frižiderima i škrinjama za duboko zamrzavanje. Olinjalim balkonima. Na stablima nepotkresanog drveća. Svuda, gdje su oči stizale. Grozio se profesor, gledajući tu nadrealnu sliku primitivizma. Taj kičeraj kakvoga u svom dugom životu nije vidio. Došlo mu bilo da zdere plakate i postere koji su ga odvajali od normalnog svijeta. Jedva se odupirao tim nedajbožnim mislima. Na kraju je zaključio da se to njega ne tiče. Odlučio je ne izlaziti na izbore te prepustiti drugima da odluče o njegovoj i svojoj sudbini. Da, vrag ne stanuje daleko ni od njegove kuće uvjerio se kad ga je, večer prije glasanja, nazvao uporni prijan. Iako je trajala predizborna šutnja u kojoj su se svi punoljetni građani s pravom glasa refenali sa vlastitim političkim uvjerenjima i odlukama, prijan je bio otvoren kao nebo. Nakon prijaznog pozdrava, oprezno je pitao profesora. - Jesi li odlučio za koga ćeš glasat? - Nisam! Rekao sam ti da ne idem na izbore – odgovorio je nadmoćno profesor. - Znam ja da se ti šališ – pokušavao je prijan spustiti dijalog na majčicu zemlju. – Znam da ćeš izaći kao i svi drugi pametni ljudi. Nego, reci ti meni lijepo, za koga ćeš glasat? - Ni za koga! – rezolutno je odgovorio profesor. - Dobro, prijane. Dobro. Onda makar izađi na izbore. Ne moraš glasati za nas. Glasaj za koga hoćeš. Po savjesti. Svojoj savjesti. Ali izađi na izbore. To te molim i ništa drugo. I razgovor je bio gotov. Veza je prekinuta. Sa prijanove strane, opet! Profesor Salem s čuđenjem je gledao nijemi telefonski aparat. Slušalica mu je još uvijek bila u desnoj ruci. U blizini uha. Čuo se poznati signal prekinute veze. Kad se pribrao, spustio je slušalicu i otišao u radnu sobu. Tamo se najbolje osjećao kad su ga mučile dileme i nejasnoće. Razgovarao je sam sa sobom. „A tko ste to vi?“ – pitao se, naslućujući polovičan odgovor. Do pola je to mogao biti prijan, a od pola... netko drugi ili nešto drugo. Možda osoba? A možda i stranka? Tko zna? Odgovor svakako postoji. On je na listama. Saznat će ga sutra. I donio je odluku. Definitivnu. Izaći će na izbore! Ne zbog samih izbora koje bi rado preskočio. Imena za imenima. No, nigdje nije bilo „njih“.... Nastavak na str. 100.
cartoons/karikature
KETI RADEVSKA,
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 99
macedonia
100 100 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus priče/eseji.
.. Nihil illigitamus carborundum
Nastavak sa str. 98. - Ivo Mijo Andrić I onda... kad je već izgubio strpljenje i namjeravao se vratiti na prvu listu i zaokružiti broj ispred nje, pojavila se lista sa zelenim znakom i skraćenim nazivom ispred punoga: SDA! Pri vrhu te liste otkrio je prijanovo ime. A ispred njega...još jedno, od davnih dana poznato. „Nemoguće!“ – oteo se profesoru polučujan glas. – „Nemoguće!“ Pogledao je još jednom. Pa još jednom. Nesmisleno je bilo dalje sumnjati. To je njegovo ime! Njegovo i ničije drugo! Nekoliko trenutaka potrošio je profesor za donošenje konačne odluke. Matematičko načelo koga je bio spreman primijeniti u svakom trenutku, došlo je do punog izražaja. U njega su se u istom momentu slivale logika, emocije i interesi. A uz njih i sve ostalo. Brzim potezom olovke zaokružio je broj ispred „njihove“ odnosno „naše“ liste i odložio je na desnu stranu. Za ostale nivoe vlasti, glasao je po savjesti. Obrađene liste presavio je na četvrtinu i ugurao u glasačku kutiju. Tako je odradio svoju građansku dužnost, ostvarujući pritom i lično pravo ustvrđeno ustavom i zakonom. Kada je izašao na čist zrak, sredio je uskovitlane misli i zaputio se u stan udaljen tristotinjak metara. Polako, ali sigurno. Kako bi švabe rekle u sličnim situacijama „langsam, aber sieher“ . Ostatak dana proveo je čitajući i ocjenjujući kontrolne ispite iz matematike. Posla je bilo preko glave, jer je većina odgovora visila između jedinice i dvojke. Na rubove arak papira ispunjenih teško čitljivim brojkama zapisivao je, uglavnom, jedinice. Računajući da će loše prvo polugođe motivirati đake na pojačano druženje sa udžbenikom iz matematike u drugom polugodištu. Za vrijeme zakašnjele večere, kad su se na televiziji vrtili neslužbeni rezultati izbora, zazvonio je telefon. Profesor je, sa zalogajem u ustima, izašao na hodnik i podigao slušalicu. Na drugoj strani opet je bio on. Prijan, a tko bi drugi! Veseo kao da su mu netom uručili najviše državno odlikovanje. U pozadini njegovog ustreptalog glasa čula se pjesma. Cika. Vriska. - Jesam li ti rekao, prijatelju, da glasaš za nas. Znao sam da ćemo pobijediti. Hvala ti do neba. Dragi Allah će ti to platiti. Dragi Allah... Kažem ti... A ni mi te nećemo zaboraviti. Ne beri brigu! Biće on ministar. Još kakoooo...! Izdeklamovao je prijan sve ono što mu je u tom trenutku ležalo na srcu, ni ne pokušavajući čuti glas sa druge strane. Pjesma se razlijegala u štabu stranke za koju profesor, do prije nekog vremena, ne bi ni u snu glasao. Kosilo se to s njegovim životnim načelima i davno usvojenim internacionalnim idejama. Ali, kako svako pravilo ima svoje izuzetke, profesor je jedan takav izuzetak primijenio u ovom slučaju. Zbog prijana. A možda i zbog rakije šljivovice. ............ Narednih dana sklapale su se i ispunjavale kadrovske križaljke. Kakve sve, profesor nije znao. Nije ga to ni zanimalo. Imao je prečih poslova. Izbore je izbrisao iz vlastite
memorije. Rezultate nije. Barem mu se tako činilo. Kad su sve kockice poslagane, ponovo se javio prijan. Likovao je. S razlogom. No, za razliku od ranije naglašene euforije, bio je suspregnuto odmjeren dok je profesoru saopćavao posljednje vijesti iz tabora stranke. - Izabrali smo ga za prvog ministra. Za premijera kantona. Je li ti drago? Jesi li ponosan? - pitao je iznenađenog profesora Salema. Nastupila je duga stanka. Profesor je oduzimao, množio, dijelio i zbrajao vlastite misli. - Drago mi je – rekao je na kraju i učtivo dodao. - Čestitam. I dvojka je nekome dovoljna da osvoji vlast. – A za sebe je zaključio: - Makar da je i poklonjena. I kasnije zalivana rakijom šljivovicom. Da izraste do prvog ministra. Do premijera! ............ Iste večeri, poslije ne baš masnoga objeda, profesor je pregledao kontrolne ispite drugog b razreda. Po okončanju posla vratio se onim ranije ocijenjenim učenicima te, bez razmišljanja, na svakom listu upisanu jedinicu prepravio u dvojku. Za svaki slučaj! Na radost budućih ministara. Možda i novih predsjednika države. Tko će to znati?! ANDRIJIN KRIŽ Ispovijest Andrije Ivića nije za širu upotrebu. Njegov je križ težak i skoro da se ne bi našao dobrovoljac koji bi pod njega podmetnuo leđa. No, Andriju je taj križ zadesio i valja mu ga nositi do kraja života. Ma koliko trajao i ma kako mu bilo. Andrija Ivić slučaj je s presedanom. Čovjek rođen bez greške koji je naknadnim povijesnim i ljudskim intervencijama preoblikovan u biće neslično sebi. Zorna opomena za druge. Biljka na koju neće kalem. Premda se njegovim izdancima nekada kalemilo. I kalem se primao. Uz to, i bio rodan. Upoznao sam ga u krugu trešnjevačke crkve. U prostorijama Caritasa, gdje se za vrijeme rata dijelila odjeća i obuća izbjeglicama i prognanicima, ma odakle bili. U kišno prosinačko predvečerje došao sam potražiti topliju odjeću. Ljetna u kojoj sam stigao iz Bosne već se odavno bila izvečala, a nešto zimske koju sam kupio na rasprodaji, nije mi prižalo sigurnu zaštitu. Red pred ulazom nije bio velik. Tek nekoliko staraca i starica. I dvije žene s djecom. Ušli smo svi u isto vrijeme. A za nama i on. Andrija Ivić. Gegao se kao tikva na štapu. Mršav. Modar i ispijen. S podočnjacima koji su visili kao smežurane kese ispod snenih očiju. Na ulazu se sporječkao s čovjekom zaduženim za red i evidenciju prispjelih građana. Iz čista mira. Tek da razbije tišinu. Možda i zbog nečeg važnog što drugi nisu znali. Čovjek se nakratko povukao u sporednu prostoriju, odakle je mogao nadzirati radnje prisutnih. Andrija je sjeo na klupu pokraj ulaza. Da predahne. Da odmori dušu. Teško
je disao. Osjećao je maglu u očima i vodu u plućima. Otišao sam na drugi kraj prostorije. Trebao mi je mir za biranje robe. I za probe. Tražio sam jaknu ili zimski kaput. Broj za moju visinu. Kroj, ako je moguće, po mjeri. Ako nije, može i veći. Uvijek sam kupovao odjeću za jedan broj veću. Radi komocije i eventualnog debljanja. Možda i rasta. Tko će ga znati.. Odjeća je bila uredno poslagana na stalaže i uz prozore. Odijela i druga viseća roba bili su skladno namaknuti na vješalice i poredani na duge metalne nosače. Vrijedne ruke slagača napravile su dobar posao. Nakon dužeg razgledanja pronašao sam dugi kaput boje bagremovog meda. Lijepo skrojen i dobro uščuvan. Nošen kratko vrijeme. Bez greške. Kao da je nedavno izašao iz krojačnice Kamenskog. Obukao sam ga na ljetni sako i ostao začuđen ispred ogledala. Legao mi je kao kec na deset. Pravo, gospodski. Na vješalici u uglu opazio sam šešir. Crn. Širokog oboda. Sličan onome kakvog je nosio pjesnik Tin Ujević. I kakvog i danas ima na spomeniku u Varšavskoj. U centru Zagreba. Uzeo sam ga pažljivo desnom rukom i stavio na glavu. Oprezno i polako. Kao kad kardinalu stavljaju sveto pokrivalo. Da ne ispadne na pod. Da se ne ošteti obod. Bio je kao saliven za moju kruškastu glavu. Stopio se uz čelo da ga je bilo grijeh skidati. - Lijepo ti stoji odora mladiću, - čuo sam glas iza svojih leđa. Okrenuo sam se lagano i ugledao čovjeka s podočnjacima. - Ja sam Andrija Ivić, - rekao je, pruživši mi ruku. Nastavio je govoriti, netrmice me gledajući u oči. - A tko si ti, ako smijem znati? Zakratko sam se zamislio. Iznenadila me direktnost sugovornikova. Nisam mu ostao dužan. Kazao sam svoje ime. - Ma nemoj mi reći, - uzvratio je s nevjericom. - Veliš Ivo Andrić. Zar taj gospodin nije već odavno mrtav? Izgovorio je to toliko glasno da su svi prisutni zastali sa razgledanjem robe i okrenuli se u našem smjeru. Čovjek zadužen za red izašao je iz sporedne prostorije oštro ukorivši, za njegov pojam, dosadnog Ivića. - Pusti čovjeka neka radi svoj posao i izađi van. Dosta mi je više tvoga dosađivanja i guranja nosa gdje mu nije mjesto. Kad ćeš već jednom doći do pameti. Riječi su mu bile teške kao malj. I mene su pogodile. No, suzdržao sam se da kažem što mislim. Andrija je planuo kao prosuti benzin pred upaljačem.- Ti matori ima da šutiš. Vrati se tamo odakle si došao i pusti ljude da pričaju. Nije tvoje da se miješaš u tuđe razgovore. Odjebi više, na vrh si mi glave. Iz oštrine
izgovorenih riječi zaključio sam da se ova dvojica odavno poznaju te da nisu osobito bliski. Zato sam izbjegao ulogu arbitra. Okrenuo sam se prema izlazu i ubrzao korake. Netko od njih dvojice me slijedio. Nisam pokazivao znatiželju do izlaznih vrata. Otvorio sam ih i zakoračio na mokru podlogu. Usput sam zapeo za otirač i posrnuo. Na sreću, nisam pao. Čak mi je i šešir ostao na glavi. Pridržavao sam ga mahinalno lijevom rukom. Ispod desne sam osjetio nečiju šaku. Čvrsto me držala da se ne zanesem na suprotnu stranu. Bila je to šaka Andrije Ivića. Moj slučajni sugovornik kiselo se smiješio govoreći sipljivo i zadihano.
- Kud si zabrzao čovječe. Kud si zabrzao. Pusti onog birokratu. On mi se ne skida s leđa. Stani da popričamo. Jesi li za jednu pivu? Zastao sam tek kad sam osjetio čvrsto tlo pod nogama. Laknulo mi je. Opasnost je prošla. Pogledao sam čovjeka koji me uvalio u nevolju. Htio sam otići, ali me njegova upornost smekšala. Pošli smo na pivu do kafića na trešnjevačkom placu. Prepustio sam mu ulogu vođe, jer je bolje od mene poznavao teren. Uskoro smo sjedili u zadimljenoj birtiji u kojoj su se teško raspoznavali likovi prisutnih gostiju. - Gazda je naš čovjek, - rekao mi je dok smo sjedali na stolice klimavih naslona. - Naše je gore list. - Pridodao je to uvjeren da smo iz istog kraja. Bio je u pravu. U kasnijem razgovoru uz ožujsku pivu, saznat ću da je Andrija Ivić prognanik iz Posavine. Iz brčanskog kraja. Da mu je u Zagreb najprije izbjegla žena s troje djece. A da je on preživio torturu srpskih logora, od brčanske kafilerije do bijeljinskih Batkovića. Ni sam ne zna kako je ostao čitav i s podnošljivom pameću. U Zagreb je došao preko Srijema i Mađarske. Oslobođen je sa grupom logoraša pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i drugih međunarodnih organizacija. Batinaši su mu mjesecima pili krv i lomili kosti, a on se hranio vlastitim nus produktima. Kao i mnogi drugi koje je izdala sreća. Prvi dio priče o logorskim patnjama bio je potresan. Drugi, o zagrebačkim danima i godinama, više nego stresan. Dojmio me se u tolikoj mjeri da sam vatru i gorčinu, izazvanu novim saznanjima, gasio nekontroliranim gutljajima pive. Jer, Andrija se žalio na svoje. Na ženu i djecu. Izdali su ga kad mu je bilo najpotrebnije. Kad je osjetio slobodu i kad mu se vratio izgubljeni san. Pokušavao se Andrija približiti ženi. Uvezati žicu gdje je presječena. Ali, ona na to nije pristajala. Nastavila je putem razvrata i varanja i nije joj vjernost padala na pamet. Andriji je ostala utjeha u piću. Prvo na svoj račun a onda, na svačiji. Još kad su se djeca odala ovozemaljskim porocima, život mu je postao teži i nepodnošljiviji od logorskog. Starije kćeri krenule su majčinim stopama. Zapustile su školu i priključile se lošem društvu. Lunjaju gradom i traže nesreću. Najmlađi sin spetljao se sa narkomanima još u osnovnoj školi i dogurao je čak do kokaina. A tko će naći novce za tu skupu pošast. Pokušavao je Andrija odvući djecu od zla. Predlagao im povratak u Posavinu. I kuću su mu tamo dijelom obnovili. Ali kuća je prazna. Nitko u nju neće. Ni žena ni djeca. A ni Andrija bez njih. Gledao sam Andriju preko grla flaše. Kao granu koju vjetar njiše pa odbacuje. Kao zrno pijeska u snenoj zjenici. Činilo mi se da sjedim na njegovom mjestu i da udišem njegov zrak. Da mi se rosi čelo i da mi vise oči. Poput jabučnog ploda koji će brzo pasti. Snatrio sam da je to san. Surova priča čovjeka koji mi nije poznat. Za sve sam krivio piće. Možda je u njemu privid. Nisam bio pri sebi. Drukčije izgleda život.Andrijinu sam priču čuvao kao tajnu. Kao zakletvu koju neću prekršiti. Sve do ovog trenutka.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 101
Maxminus priče/eseji
... Nihil illigitamus carborundum
Jadranka Čavić Potkrovlje Visoke prozore na vrhu stare zgrade u centru grada pogled nije mogao da dosegne. Pa ipak, oni dole, prolaznici i šetači, privučeni prigušenim svetlom i veselom grajom, često bi uz blagu vrtoglavicu ili kočenje vrata pokušavali da osmisle bezbrižni život tih odozgo – tih što žive u lepim zgradama sa venčićima na fasadi, u sobama sa visokim plafonima koje, mislili su, krase raskošni kristalni lusteri što se sećaju još vremena balova i sedeljki dama uz kolačiće i šeri. Ali, stanari najvišeg sprata su znali da to nije tako. Oni, i oni u potkrovlju iznad njih, kao i njihovi gosti. Đuđa je bio stanar iza prvih vrata u memljivom hodniku potkrovlja, gde upravo počinje jedna situacija bez cvetića za umetnike sa maštom a bez prebijene pare. I on, Đuđa, kao i ostali stanari iza preostalih vrata na spratu koji to nije, bili su u stvari podstanari u nekadašnjim sobičcima za poslugu. U ta davna vremena, u vreme mladosti ove lepe zgrade sa reljefima na fasadi, bili su to tavani i najgori delovi zgrade, tek nedavno opremljeni jednim zahodom i tušem, a koji su svedočili o celokupnoj prošlosti hodnika, potkrovlja, zgrade i staro-novih vremena. Đuđa – kao prvi i stari, i Novi – kao novopridošli i poslednji stanar u potkrovlju, bili su sa jugoistoka. Prvi je, kako to biva, doveo drugog, možda ne baš sa jugoistoka, ali zasigurno iz nekog manje privlačnog dela grada. Sa jugoistoka se Novi doveo sâm , budući da Đuđa nije nikada žurio. Verovatno je bilo tako jer je novajlija, videlo se, prošao gradom više puta i znao poneki trik. Možda je to bio, domaćima, nepoznat običaj predavan u jugoistočnom kraju kroz neki vid inicijacije, tek – i Đuđa i Novi su umeli da se ponašaju odmereno, pa pomalo s visoka, što je ostavljalo dobar utisak na grad. Bar ih je bio takav glas. Obojica su se doselili iz svog voljenog zavičaja, gde muškarac već po rođenju, kao i u okolnim zavičajima, dobija i prvu titulu za ceo život, a koja je znana kao – Sin! A u ravnoteži sa tom konstantom, imenovani je sticao pravo da ne radi da bi živeo. To se objašnjavalo u brojnim istraživanjima na tu temu – genetskom predodređenošću na uživanje! Uglavnom, Đuđa je dobio otkaz, za svaki slučaj, i krpio kraj s krajem, a Novi je, ipak, radio, mada okolini nije bilo jasno šta. Ovo ih je malo udaljilo, ali nijedan to nije hteo prvi da prizna, a vrata su činila svoje i vratila sve na svoje mesto u potkrovlju. Novi je delovao kao uspešan momak, oblačio se elegantno, a titulu iz detinjstva je kočoperno dopunio visokom plavušom u crnom, što je po njegovom mišljenju bila boja kontemplacije. Crna plavuša je bila slepljena za njegov lakat, ma šta da je ovaj radio, odnosno pričao. Na vratima pored svoga imena je dopisao: Slikar, Pesnik, Pisac i Filosof. I nije propušao da sve to nanovo čita pri svakom prolasku kroz vrata, a u sebi se nadao da to i svi ostali čine. Silno se trudio da u hodniku vešto
kombinuje statiku i dinamiku, što je u jednoj višespratnici zaista preka potreba, ali su stanari hodnika kao i brojni odomaćeni gosti, žurno prolazili za svojim ličnim potrebama pored njegovih vrata, često u trku, po više puta u toku jedne noći i popodneva, a Novi nije stizao da sve kontroliše. Zato se neočekivano pojavljivao na vratima Đuđine sobe, bar na trenutak, tek da se ukaže u svome svetlu, daj bože nepoznatima, da ostavi željeni utisak, te zaposleno nestane u boljem sutra pretposlednjih vrata u potkrovlju. Đuđa nimalo nije bio glup i negde je... negde je zbijao šalu na račun svog komšije, mada ne suviše glasno. I sâm je imao svoje mere veličine i svoje mesečine, a s tim u skladu i drugih briga u kojima sprdnja na tuđ račun ne pomaže. Imao je nivo, te nikakvu titulu osim – pesnik bez posla, mornar koji je napustio bračnu luku i nasukao se samo sa veslima u rukama u potkrovlju nakon što se stišala bračna oluja. Bio je slobodan kao dunavski galeb i neko vreme je kružio nad tim Panonskim morem, uživajući u pobedi, vetru u kosi i vetru na leđima. Nije znao šta mu više prija. Iako nije imao potkošulju, imao je odrešene ruke i mogao sve, a sve je bilo, naročito, da se skrasi u tuđem stanu na neodređeno vreme, da plaća nisku kiriju i ne pravi telefonske račune koje ne može da plati. Ukratko – da ne telefonira i ne pravi probleme! Pretposlednja stavka je zvučala čudno, ali ne i kad se uzme u obzir da je jedini imao stan na tom poluspratu sa mnogo bez i nešto malo sa. Telefon nije bio neka prednost u datom komšiluku. Naročito zimi, kada je lako obučen odlazio do govornice na ćošku ulice da na brzinu telefonira. U isto vreme, njegove zimogrožljive komšije iz potkrovlja činile su to isto iz njegove sobe, pošto nije zaključavao vrata. Na Đuđinim vratima je pisalo ime vlasnika stana i ništa više. Nikakvo drugo uputstvo za upotrebu. A Đuđa ništa nije dopisao. Zemljak je već sve uzeo za sebe. Đuđa je radije pisao pesme, te postajao sve umorniji i od slobode i od pisanja koje niko ne štampa i ne čita. Pesme su bile i ostale lepe, strasne i drčne, crnooke, brkate, a nekad i lične, mada se toga lično čuvao. Često je imao problem sa ručkom i večerom, ali nikad sa doručkom. Doručkovao je kafu sa cigaretama, sem ako nije negde zanoćio sa zemljacima, raspoloženim da časte sve do jutra. Smucao se po klubovima čiji nije bio član, tražeći mesto za sebe po promocijama i kafanama gde su se sastajali boemi, ili oni koji su mislili da se to uči. Mesta su većinom bila zauzeta, a piće se plaćalo, i time je za Đuđu prestajala čarolija. Ali, ponovo se pojavila na drugi način! Došetala je jedne večeri do Đuđe sâma, na visokim potpeticama i sa usnama koje se smeše još iz daljine. Ličila je na anđela, na zastavu sa kojom barjaktar juriša u sigurnu pobedu. I to ne samo jednu pobedu! Obećavala je pripadanje željenom svetu, klupsku karticu, kreditnu kar-
U jednom narednom, Đuđa je sliku
ticu... Sve!... Ličila je na spas koji se stavio na policu sa knjigama, na najvidzvao – druženje s Mirnom! nije mesto, tamo gde se nalazio sto za === Prvi susret je obećavao mnogo, da bi se ubrzo sastanci preselili u potkrovlje sa peći na naftu i hrčkom u tegli za turšiju od deset litara. Počela je igra klackanja i odmeravanja snaga, njuškanja i ispitivačkih pogleda koji i nisu bili tako zagonetni. Ona je nešto htela kada on to nije hteo, i obrnuto, da bi to postalo pravilo njihove igre, čiji idejni začetnik očito ni njima nije bio poznat. Đuđa je na početku mislio da je to dobar znak, to Mirnino pristajanje na skromno potkrovlje, ali onda se zamislio i shvatio da je otpočela igra, a da je ta soba, i ta vrata, taj hodnik i to potkrovlje, da je to poslednje njegovo utočište, poslednji sprat i poslednji zid odbrane iza njegovih leđa, koji je predao na samom početku, i da dalje nema kud! Zatrebalo mu je vremena. Što više vremena! Osetio je opasnost. Laknulo bi mu svaki put kada bi Novi, u toku Mirnine posete, proturio glavu kroz vrata sobe, bez kucanja. Naravno, vrata su uvek bila otključana, a Đuđa je odlučio da to tako i ostane. Mirna se nad time gnušala, ali imala je to u vidu, kao nekakav signal. Bila je dama i brave nisu bile njen plesni podijum. Osim toga, imala je bezbroj varijanti sa vratima u glavi i sve ih znala napamet. Prosto – bila je dama! Nikome nisu bila jasna ta Đuđina i Mirnina druženja, sve dok Đuđa nije priznao, na jednom sigurnom mestu uz meze i piće, da Mirna ume da piše! A po onome što je do tada napisala – čitao je – ume svim jezičkim sredstvima da opali po muškarcima, a naročito onim bivšim! I, vidi se da nema nameru da sa tim prestane. Taj sjaj u njenom oku... Što je za Đuđu, logično, značilo da drži ruke k sebi, kako slučajno ne bi postao sadašnji! A šta ako... kad bi... Da li bi to krv mogla da spere?!... Tek je nedavno isplovio iz garancije za stalno, i to spuštenog jedra na izbušenom čamcu, a sada mu se već nudi novi... Ali, Mirna je bila jahta! Ona je bila nepoznati soj. Onaj koji ne sprema zaprške i ne čuva decu. Koji ne traži da ih upoznaješ sa roditeljima, ako sa njima živiš... I verovatno ne nosi štikle niže od deset centimetara. Nikada?! Tako se Đuđa uvalio u gard između Da i Ne, svom svojom snagom, a da bi zaposlio ruke kuvao je kafu, jaču i gorču, i bio dobar domaćin. Prenemaganje i uzmicanje je ulazilo u meni, pa je i to radio, mada je izgledalo žalosno na takvom grdosiji i nije mu pristajalo. Zbog toga je iz sobe sklonio jedno veliko ogledalo, pošto se jednom u njemu ugledao u tom stanju. Mirna se muški udvarala, mazila, pogledom mamila, a on nije mogao da se odbrani od misli na bogomoljku i slične pripadnice života na zemlji, ali na bogomoljku najviše. Zbog Mirninih očiju! Kako bi kamuflirao svoj očaj i taktiku, uzeo je Mirninu sliku, da je ima na oku, a Mirna je to shvatila na svoj način i malo se otopila u tom trenutku.
ručavanje i goste. Mirna je shvatila da je dobila oltar, da nema zbog čega da brine i bude nezadovoljna, a Đuđa je još dobio na vremenu. Krevet na rasklapanje se zakočio i ostao slobodan i rasklopljen, a Mirna je sa uživanjem gledala svoju sliku na polici – ona sa dugim ispruženim nogama u polusenci prozora i malo rastvorenog frotir-mantila, upravo izronila iz nečijih fotografskih ambicija... Videla je sebe baš takvu! A i Novi ju je takvu video, kada navrati. Đuđa se smeškao u novoj šahovskoj poziciji, ali – nije imao mira i sve češće je sebi postavljao pitanje o svojoj muškosti i sâm ne verujući u toliku sopstvenu moć odolevanja. Da ne pređe u naviku?! I, mada je svojevoljno postavio Mirninu sliku na vidno mesto, nije se usuđivao da dešifruje pitanja i poruke sa nje. Pod težinom iskušenja, odbijanja i samooptužbi smračivalo mu se pred očima, tako da je postao, onako crn i krupan, još crnji i mračniji, dok mu je Mirna onako plava, pa još malo pridodato blond, bleštala pred očima. ,,Bili bi dobar suprotan par...’’, pijano je pokuljalo iz jednog Đuđinog gosta, ,,...da ona nije tako napeta.’’ Lavina priče je počela da se kotrlja ređajući sve moguće razloge te takve njene napetosti. Ali, ni jedan nije bio pravi, iako mašta nije nikome manjkala. Jer, ispostavilo se, na nekom kraju, ili početku kraja, da je Mirna u stvaralačkoj krizi i da je htela da se umeša u narod! Trebao joj je novi špric. Trebalo joj je nešto sveže i novo. Trebalo joj je sve sveže i novo! I nju su želeli svežu! Bar njen izdavač izdajica. Potkrovlje je bilo idealno za vežbu! A možda i za pun pogodak. Bio je to njen tajni eksperiment čiji kajmak će da poliže kao sebična mačka. Nije ni pretpostavljala da sa tim momcima odozdo ne vredi eksperimentisati i da je još dobro prošla. Do sada! U potkrovlju se sastajalo i pilo. Svaki od gostiju bi doneo ponešto, a Đuđa je bio glavni sveštenik u tom hramu umetnosti koji je sada imao i boginju i muzu. Mirnu su znali sa slike i merkali joj noge, ovako uživo, i muško i žensko. Ona bi, kada se društvo malo omami, javno il’ tajno, u neko doba noći, vadila olovku i zapisivala sve što joj se svidi od onoga što čuje, a što sama nikada ne bi mogla da smisli. Ko bugarski špijun! Ili slavni češki pisac! To javno bi bilo kada bi se dobro nacvrcala, pa nije verovala sopstvenim ušima i pamćenju. Tajno bi stupilo u akciju kada je bila potpuno trezna i znala šta radi. Tada bi još tražila da joj se ponovi – Kako, kako, kako? – ono što nije čula, bolje reći, zapamtila. Ako bi tajno usled nečeg nepredviđenog bilo otkriveno i postalo javno u toku jedne sedeljke, pretvarala se da to radi u šali, ili iznimno – vrlo ozbiljno bodrila buduće likove na dalje pametne opaske. Biti lik u njenom novom romanu?... Pa... Đuđi se jedinom dizala kosa na glavi, ali – bio je dobar domaćin! A i počeo je da hvata konce Mirninom šarmu. I baš kada je počeo da ih povezuje, Mirna je dobila nagradu! Ili je nagradu dobila pre Đuđe, pre krize i pre potopa!? I pre potkrovlja!... Kako god bilo, Đuđa je bio veći pesnik nego što je hteo da pokaže, a Mirna je bila manji pisac od svojih atributa. Ali, moda se menja, pa Mirna za grad više nije predstavljala izazov. Drskost je postala out i samo u hodniku je to moglo da prolazi u oba pravca. ...Nastavak na str.103.
102 102 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus priče/eseji.
.. Nihil illigitamus carborundum
Nastavak sa str. 98. - Ivo Mijo Andrić I onda... kad je već izgubio strpljenje i namjeravao se vratiti na prvu listu i zaokružiti broj ispred nje, pojavila se lista sa zelenim znakom i skraćenim nazivom ispred punoga: SDA! Pri vrhu te liste otkrio je prijanovo ime. A ispred njega...još jedno, od davnih dana poznato. „Nemoguće!“ – oteo se profesoru polučujan glas. – „Nemoguće!“ Pogledao je još jednom. Pa još jednom. Nesmisleno je bilo dalje sumnjati. To je njegovo ime! Njegovo i ničije drugo! Nekoliko trenutaka potrošio je profesor za donošenje konačne odluke. Matematičko načelo koga je bio spreman primijeniti u svakom trenutku, došlo je do punog izražaja. U njega su se u istom momentu slivale logika, emocije i interesi. A uz njih i sve ostalo. Brzim potezom olovke zaokružio je broj ispred „njihove“ odnosno „naše“ liste i odložio je na desnu stranu. Za ostale nivoe vlasti, glasao je po savjesti. Obrađene liste presavio je na četvrtinu i ugurao u glasačku kutiju. Tako je odradio svoju građansku dužnost, ostvarujući pritom i lično pravo ustvrđeno ustavom i zakonom. Kada je izašao na čist zrak, sredio je uskovitlane misli i zaputio se u stan udaljen tristotinjak metara. Polako, ali sigurno. Kako bi švabe rekle u sličnim situacijama „langsam, aber sieher“ . Ostatak dana proveo je čitajući i ocjenjujući kontrolne ispite iz matematike. Posla je bilo preko glave, jer je većina odgovora visila između jedinice i dvojke. Na rubove arak papira ispunjenih teško čitljivim brojkama zapisivao je, uglavnom, jedinice. Računajući da će loše prvo polugođe motivirati đake na pojačano druženje sa udžbenikom iz matematike u drugom polugodištu. Za vrijeme zakašnjele večere, kad su se na televiziji vrtili neslužbeni rezultati izbora, zazvonio je telefon. Profesor je, sa zalogajem u ustima, izašao na hodnik i podigao slušalicu. Na drugoj strani opet je bio on. Prijan, a tko bi drugi! Veseo kao da su mu netom uručili najviše državno odlikovanje. U pozadini njegovog ustreptalog glasa čula se pjesma. Cika. Vriska. - Jesam li ti rekao, prijatelju, da glasaš za nas. Znao sam da ćemo pobijediti. Hvala ti do neba. Dragi Allah će ti to platiti. Dragi Allah... Kažem ti... A ni mi te nećemo zaboraviti. Ne beri brigu! Biće on ministar. Još kakoooo...! Izdeklamovao je prijan sve ono što mu je u tom trenutku ležalo na srcu, ni ne pokušavajući čuti glas sa druge strane. Pjesma se razlijegala u štabu stranke za koju profesor, do prije nekog vremena, ne bi ni u snu glasao. Kosilo se to s njegovim životnim načelima i davno usvojenim internacionalnim idejama. Ali, kako svako pravilo ima svoje izuzetke, profesor je jedan takav izuzetak primijenio u ovom slučaju. Zbog prijana. A možda i zbog rakije šljivovice. ............ Narednih dana sklapale su se i ispunjavale kadrovske križaljke. Kakve sve, profesor nije znao. Nije ga to ni zanimalo. Imao je prečih poslova. Izbore je izbrisao iz vlastite
memorije. Rezultate nije. Barem mu se tako činilo. Kad su sve kockice poslagane, ponovo se javio prijan. Likovao je. S razlogom. No, za razliku od ranije naglašene euforije, bio je suspregnuto odmjeren dok je profesoru saopćavao posljednje vijesti iz tabora stranke. - Izabrali smo ga za prvog ministra. Za premijera kantona. Je li ti drago? Jesi li ponosan? - pitao je iznenađenog profesora Salema. Nastupila je duga stanka. Profesor je oduzimao, množio, dijelio i zbrajao vlastite misli. - Drago mi je – rekao je na kraju i učtivo dodao. - Čestitam. I dvojka je nekome dovoljna da osvoji vlast. – A za sebe je zaključio: - Makar da je i poklonjena. I kasnije zalivana rakijom šljivovicom. Da izraste do prvog ministra. Do premijera! ............ Iste večeri, poslije ne baš masnoga objeda, profesor je pregledao kontrolne ispite drugog b razreda. Po okončanju posla vratio se onim ranije ocijenjenim učenicima te, bez razmišljanja, na svakom listu upisanu jedinicu prepravio u dvojku. Za svaki slučaj! Na radost budućih ministara. Možda i novih predsjednika države. Tko će to znati?! ANDRIJIN KRIŽ Ispovijest Andrije Ivića nije za širu upotrebu. Njegov je križ težak i skoro da se ne bi našao dobrovoljac koji bi pod njega podmetnuo leđa. No, Andriju je taj križ zadesio i valja mu ga nositi do kraja života. Ma koliko trajao i ma kako mu bilo. Andrija Ivić slučaj je s presedanom. Čovjek rođen bez greške koji je naknadnim povijesnim i ljudskim intervencijama preoblikovan u biće neslično sebi. Zorna opomena za druge. Biljka na koju neće kalem. Premda se njegovim izdancima nekada kalemilo. I kalem se primao. Uz to, i bio rodan. Upoznao sam ga u krugu trešnjevačke crkve. U prostorijama Caritasa, gdje se za vrijeme rata dijelila odjeća i obuća izbjeglicama i prognanicima, ma odakle bili. U kišno prosinačko predvečerje došao sam potražiti topliju odjeću. Ljetna u kojoj sam stigao iz Bosne već se odavno bila izvečala, a nešto zimske koju sam kupio na rasprodaji, nije mi prižalo sigurnu zaštitu. Red pred ulazom nije bio velik. Tek nekoliko staraca i starica. I dvije žene s djecom. Ušli smo svi u isto vrijeme. A za nama i on. Andrija Ivić. Gegao se kao tikva na štapu. Mršav. Modar i ispijen. S podočnjacima koji su visili kao smežurane kese ispod snenih očiju. Na ulazu se sporječkao s čovjekom zaduženim za red i evidenciju prispjelih građana. Iz čista mira. Tek da razbije tišinu. Možda i zbog nečeg važnog što drugi nisu znali. Čovjek se nakratko povukao u sporednu prostoriju, odakle je mogao nadzirati radnje prisutnih. Andrija je sjeo na klupu pokraj ulaza. Da predahne. Da odmori dušu. Teško
je disao. Osjećao je maglu u očima i vodu u plućima. Otišao sam na drugi kraj prostorije. Trebao mi je mir za biranje robe. I za probe. Tražio sam jaknu ili zimski kaput. Broj za moju visinu. Kroj, ako je moguće, po mjeri. Ako nije, može i veći. Uvijek sam kupovao odjeću za jedan broj veću. Radi komocije i eventualnog debljanja. Možda i rasta. Tko će ga znati.. Odjeća je bila uredno poslagana na stalaže i uz prozore. Odijela i druga viseća roba bili su skladno namaknuti na vješalice i poredani na duge metalne nosače. Vrijedne ruke slagača napravile su dobar posao. Nakon dužeg razgledanja pronašao sam dugi kaput boje bagremovog meda. Lijepo skrojen i dobro uščuvan. Nošen kratko vrijeme. Bez greške. Kao da je nedavno izašao iz krojačnice Kamenskog. Obukao sam ga na ljetni sako i ostao začuđen ispred ogledala. Legao mi je kao kec na deset. Pravo, gospodski. Na vješalici u uglu opazio sam šešir. Crn. Širokog oboda. Sličan onome kakvog je nosio pjesnik Tin Ujević. I kakvog i danas ima na spomeniku u Varšavskoj. U centru Zagreba. Uzeo sam ga pažljivo desnom rukom i stavio na glavu. Oprezno i polako. Kao kad kardinalu stavljaju sveto pokrivalo. Da ne ispadne na pod. Da se ne ošteti obod. Bio je kao saliven za moju kruškastu glavu. Stopio se uz čelo da ga je bilo grijeh skidati. - Lijepo ti stoji odora mladiću, - čuo sam glas iza svojih leđa. Okrenuo sam se lagano i ugledao čovjeka s podočnjacima. - Ja sam Andrija Ivić, - rekao je, pruživši mi ruku. Nastavio je govoriti, netrmice me gledajući u oči. - A tko si ti, ako smijem znati? Zakratko sam se zamislio. Iznenadila me direktnost sugovornikova. Nisam mu ostao dužan. Kazao sam svoje ime. - Ma nemoj mi reći, - uzvratio je s nevjericom. - Veliš Ivo Andrić. Zar taj gospodin nije već odavno mrtav? Izgovorio je to toliko glasno da su svi prisutni zastali sa razgledanjem robe i okrenuli se u našem smjeru. Čovjek zadužen za red izašao je iz sporedne prostorije oštro ukorivši, za njegov pojam, dosadnog Ivića. - Pusti čovjeka neka radi svoj posao i izađi van. Dosta mi je više tvoga dosađivanja i guranja nosa gdje mu nije mjesto. Kad ćeš već jednom doći do pameti. Riječi su mu bile teške kao malj. I mene su pogodile. No, suzdržao sam se da kažem što mislim. Andrija je planuo kao prosuti benzin pred upaljačem.- Ti matori ima da šutiš. Vrati se tamo odakle si došao i pusti ljude da pričaju. Nije tvoje da se miješaš u tuđe razgovore. Odjebi više, na vrh si mi glave. Iz oštrine
izgovorenih riječi zaključio sam da se ova dvojica odavno poznaju te da nisu osobito bliski. Zato sam izbjegao ulogu arbitra. Okrenuo sam se prema izlazu i ubrzao korake. Netko od njih dvojice me slijedio. Nisam pokazivao znatiželju do izlaznih vrata. Otvorio sam ih i zakoračio na mokru podlogu. Usput sam zapeo za otirač i posrnuo. Na sreću, nisam pao. Čak mi je i šešir ostao na glavi. Pridržavao sam ga mahinalno lijevom rukom. Ispod desne sam osjetio nečiju šaku. Čvrsto me držala da se ne zanesem na suprotnu stranu. Bila je to šaka Andrije Ivića. Moj slučajni sugovornik kiselo se smiješio govoreći sipljivo i zadihano.
- Kud si zabrzao čovječe. Kud si zabrzao. Pusti onog birokratu. On mi se ne skida s leđa. Stani da popričamo. Jesi li za jednu pivu? Zastao sam tek kad sam osjetio čvrsto tlo pod nogama. Laknulo mi je. Opasnost je prošla. Pogledao sam čovjeka koji me uvalio u nevolju. Htio sam otići, ali me njegova upornost smekšala. Pošli smo na pivu do kafića na trešnjevačkom placu. Prepustio sam mu ulogu vođe, jer je bolje od mene poznavao teren. Uskoro smo sjedili u zadimljenoj birtiji u kojoj su se teško raspoznavali likovi prisutnih gostiju. - Gazda je naš čovjek, - rekao mi je dok smo sjedali na stolice klimavih naslona. - Naše je gore list. - Pridodao je to uvjeren da smo iz istog kraja. Bio je u pravu. U kasnijem razgovoru uz ožujsku pivu, saznat ću da je Andrija Ivić prognanik iz Posavine. Iz brčanskog kraja. Da mu je u Zagreb najprije izbjegla žena s troje djece. A da je on preživio torturu srpskih logora, od brčanske kafilerije do bijeljinskih Batkovića. Ni sam ne zna kako je ostao čitav i s podnošljivom pameću. U Zagreb je došao preko Srijema i Mađarske. Oslobođen je sa grupom logoraša pod pritiskom Međunarodnog crvenog križa i drugih međunarodnih organizacija. Batinaši su mu mjesecima pili krv i lomili kosti, a on se hranio vlastitim nus produktima. Kao i mnogi drugi koje je izdala sreća. Prvi dio priče o logorskim patnjama bio je potresan. Drugi, o zagrebačkim danima i godinama, više nego stresan. Dojmio me se u tolikoj mjeri da sam vatru i gorčinu, izazvanu novim saznanjima, gasio nekontroliranim gutljajima pive. Jer, Andrija se žalio na svoje. Na ženu i djecu. Izdali su ga kad mu je bilo najpotrebnije. Kad je osjetio slobodu i kad mu se vratio izgubljeni san. Pokušavao se Andrija približiti ženi. Uvezati žicu gdje je presječena. Ali, ona na to nije pristajala. Nastavila je putem razvrata i varanja i nije joj vjernost padala na pamet. Andriji je ostala utjeha u piću. Prvo na svoj račun a onda, na svačiji. Još kad su se djeca odala ovozemaljskim porocima, život mu je postao teži i nepodnošljiviji od logorskog. Starije kćeri krenule su majčinim stopama. Zapustile su školu i priključile se lošem društvu. Lunjaju gradom i traže nesreću. Najmlađi sin spetljao se sa narkomanima još u osnovnoj školi i dogurao je čak do kokaina. A tko će naći novce za tu skupu pošast. Pokušavao je Andrija odvući djecu od zla. Predlagao im povratak u Posavinu. I kuću su mu tamo dijelom obnovili. Ali kuća je prazna. Nitko u nju neće. Ni žena ni djeca. A ni Andrija bez njih. Gledao sam Andriju preko grla flaše. Kao granu koju vjetar njiše pa odbacuje. Kao zrno pijeska u snenoj zjenici. Činilo mi se da sjedim na njegovom mjestu i da udišem njegov zrak. Da mi se rosi čelo i da mi vise oči. Poput jabučnog ploda koji će brzo pasti. Snatrio sam da je to san. Surova priča čovjeka koji mi nije poznat. Za sve sam krivio piće. Možda je u njemu privid. Nisam bio pri sebi. Drukčije izgleda život.Andrijinu sam priču čuvao kao tajnu. Kao zakletvu koju neću prekršiti. Sve do ovog trenutka.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 103
Maxminus priče/eseji Nastavak sa str. 101..Jadranka Čavić Delimično. Raspršivao se njen plan o lakom, strastvenom romančiću, o kome njeno društvo ništa određeno nikada neće da sazna. Istina, katkad bi pomislila: Kako bi to bilo biti nešto kao Žorž Sand i onaj njen... Kako se zvaše?... Noćni telefonski razgovori između Dedinja i Bulevara održavali su još neko vreme napetost i u pesniku i u piscu. Možda su na početku velikog ništa mogli da imaju zajednički san o tome da će se njhov odnos jednog dana slave pretvoriti u... legendu? Ili usmeno predanje? Kada nestane svet? Ali Mirna nije imala ništa u rukama, a Đuđa u džepovima. A to je predugo trajalo i – literatura je mogla da počne. I pisac da donese presudu! Šampanjac i jagnjetina ne idu zajedno, a baš to je prethodilo romanu. Đuđa se opio kao prase, bilo mu lepo i pao mu kamen sa srca. Između dva kikotanja i posipanja pepelom, otvorio je dušu, a društvo ga bogatim grohotom bodrilo. Bilo je to u potkrovlju. U jednom takvom trenutku na vratima se pojavila Mirna. Bez kucanja! Đuđi je ličila na kameleona, odevena u boje ulaznih vrata. Zacenio se, ne verujući svojim očima ili na nervnoj bazi, ali nije mogao da stane. Mirni bi uvek spremna olovka ispala iz ruke da je stigla da je izvuče. Ovako, skoro da ju je zabola sebi u butinu kroz džep mantila boje ulaznih vrata, onu istu butinu, obnaženu, na počasnom mestu iza Đuđinih leđa... Veče je odškrinulo prozore i pustilo svoju priču na ulicu. Šetači su znatiželjno upirali pogled nagore. Hodnik u potkrovlju je mirisao na vlagu, varikinu i parfeme prolaznih gostiju.
Sanduče slave Milence je imao jedno Y usred imena, po mami Ljiljani, i to je spustilo senku tajne na čitavu njegovu pojavu. Hana iz komšiluka je imala X u prezimenu, ali ono nije ni približno bilo tako veliko kao ono Y. Elem, mala Hana je ostala mala, ali je Milence izrastao za oboje, i to sve do odluke da tog slavnog dana kupe zajedničko sanduče za poštu koje će bogato da zaliju međusobnim poverenjem i šampanjcem. Čim se sanduče osuši, u njega će sigurno početi da pristižu pisma a da oni ne mrdnu prstom. A tako je i bilo! Ali, nije bilo tako to što pisma nisu bila providna i savršena, iako sanduče jeste. Tako nisu mogli unapred da znaju koje je pismo pismo, a koje to nije. Međutim, sanduče se zalaufalo i nije moglo da stane, a pisma su počela da stižu! I pisma onih što ne znaju da pišu pisma, i pisma neznalica iz susedne zgrade, i pisma onih koji misle da su svi okolo gluvi, i pisma pisaca i pisara, te prazna pisma – sa porukama i bez njih. Bez obzira na sve to, oni su, Milence i Hana, to jest, Milence ili Hana, ponovo unapred odlučili da odgovaraju samo na ona pisma koja im se dopadnu, što je značilo, hteli to oni da priznaju ili ne, da su morali da ih otvaraju i čitaju! A kada se to već desi, sanduče više neće hteti da ih primi nazad i u skladu sa
poštanskim moralom – pralo je ruke! Unapred im je to sopštilo. Tako se sve unapred znalo na sve strane, a Milence i Hana nisu bili oduševljeni, misleći da samo oni imaju pravo na to unapred. Bilo je to baš nezgodno, tako da su ovo dvoje nanovo odlučili da ona pisma koja im se ne svide, dok sanduče radi nešto drugo i ne gleda, ponovo sami zatvaraju, i da ih vraćaju u kaznenu tišinu, tamo gde jesu u svemiru, da razmišljaju o svome ponašanju. A oni, Milence i Hana, da se prave ludi. To se upravo desilo jednom pismu koje je pitalo Ko je Ko u tom sandučetu i time im napravilo takvu čvorugu na glavi da nisu mogli da se ogluše, pa su na nju morali da stave čarapu sa ledom. Razumljivo, nije im bilo simpatično, te ga švićnuše po njušci bez dobar dan, a još više bez do viđenja. Čuo za to jedan Mališa W, na putu po Sijera Leoneu. Imao je dva oka, tako da je gledao na obe strane kroz dalekozor. Sa velikom glavom punom knjiga on glasno i malo sa visine poruči: ,,Znate, On, a možda i Ona, sve zavisi, jako čuva, a možda i čuvaju, svoju privatnost! (Ni o kakvom sandučetu ništa ne znam! Je li to legalno tamo dole?)’’ I nastavi da traga za odgovorom na pitanje: ,,Šta ću da budem kada porastem?’’ Oh! I Ah! Pismo sa mutavom odbijenicom za i na postojanje bilo je naelektrisano i puno-puncato. Nabijenih sunčanih baterija na radost i zdrav razum ono nije znalo šta će sa sobom, a nakon toga nije znalo kuda bi od stida. Kako se uopšte usudilo da se napiše? Prvo je pocrvenelo da bi se sekundu potom smanjilo na svega tri proste rečenice i isto toliko znakova interpunkcije. Pisac ili pisar iza i ispred pisma, što je njegova privatna stvar, nosem je pao u jednu veeeeeliku didaskaliju koja mu u dramama inače nije išla od ruke, pa stoga ni jednu nije napisao. Zato se poslužio nogama, i cipel-cugom provetrio glavu, a onda shvatio – da o životu kovrdžavih hobita ništa ne zna! I to po redu: nije znao da ne vole da imaju imena na svojim tajanstvenim kućnim vratima, da ne vole da otvaraju ta ista vrata, već radije šapuću iza njih i gledaju kroz špijunku, pretvarajući se da nisu kod kuće. Nije znao da stavljaju na svoj tajanstveni prag neupadljivi kamenčić o koji svi nezvani moraju da se spotaknu. A sve to zbog tamo nekih tajnih recepata za Glory marmeladu… Pisac ili pisar je to shvatio iz druge i postao jedan integrisani pametnjaković, te konačno počeo da duma. Tako propamećen razmišljao je: Gde je ta granica na kojoj ono izvana staje i ne ulazi unutra? Gde je taj filter na mestu spoja koji deli život od života? Ili su to duhovne sfere – da je života, ipak, više? Pa nam se može?! ... I pisac i pisar složno podviše rep, a bar jedan od njh dva shvati u jednom da tako malo zna o pravopisu života i – da nije bilo tog sandučeta za poštu koje odbija da laže, ne bi znao koliko je svet providan!
... Nihil illigitamus carborundum
104 104 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
E-mail art
Zoran spasojević, sErbia
zoran-spasojevic_bez-brige_no-worries
zoran-spasojevic_spavaca-soba_bedroom_schlafzimmer_02
zoran-spasojevic_miladin-spasojevic_1943_02
zoran-spasojevic_zub-vremena_tooth-of-time_02
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 105
ADVERT
http://villaamira.weebly.com/
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=WS5bIa0cNI4
MAXMINUS pjesme ...
106 106 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Arbiter elegantiae
Mirjana Marinković
JEDAN DAN U PORTI POD LIPOM HRAMA SVETOG NIKOLE U DOBANOVCIMA (na zadatu temu) Stihuju sad pod lipom prastarom, portom ovog presvetoga hrama to poete sa velikim žarom iće hvale zemaljskim odama. Blagodare za gulaš, pečenje, u hvalospev Bogića će protu datoj temi, na protino htenje, prilog daju i stihova kvotu. Frtalj sata kao jedan dišu (ne trebaju zemske im nagrade), ode što ih pod lipom napišu, kazaće u porti kraj ograde. 14. jul 2012.
Nevenu Obradoviću (“zaboravljališta”) (NA)(GL)UVO Zab(or)avlja ga (ne)sreća u (ne)sreći (za)malo da (ne) dv (zna)čaj (če)meru tom (vas)(ko)likom (bez) ličnom, al’ (se) (predo)misli – (druga)čije (je) (ne)što?.. Aha! Š(eć)er! (Po)misli: “Tre(ba)će mi (vis)oko ce(panjem) – bolno v(l)ažno je, do(ne)kle (šk)ripaće?..” /To on o (m)jauku što (raz)leže se sve u še(snaj)s’, mimo ušiju (na)g(luv)og svet(l)a./ 19. jul 2012. Kafana STENKA Bez bicikle i bez štikle do Stenke mi noge nikle. Al’ od Stenke moje male kao da su okraćale. BEZVEZNI VEZ U slik mi ti, u slik ti ja – zbijaju redove banalne rime. I kud me s njima, kad ja i bez? Kud, kad i bez je vez? Ma i bezvez.
Sabahudin Hadžialić
Milica Bijelić
SMRT RIJEČI
Oda braku
Sijao je smrt. tokom rata. U tom slučaju postoji rješenje. Uništite sjeme kako ga ne bi sijao! A za smrt ćemo lako. Semantika je i dalje tu!
I ja sam nekad umela da vrckam, da namestim kosu, usta, pogled, hod, al’ otkako s tobom hleb ljubavni krckam, ja pređoh iz ženskog u taj srednji rod. Dečica mi rukom zakloniše oči, pa putem ko konjče upregnuto kaskam, zaboravih flert, majčinstvo me koči, nit me ko saleće, niti kome laskam. Pa, dobro, baš nisam Frankenštajnu mlada, nasmeši se mesar, rumen sav u licu, al’ ja ne bih menjala ovo što sam sada, za sve krmenadle, kulen, džigericu!
JA, GURU TEIZMA I ATEIZMA Teisti su ateisti testirani na ateizam. Ateisti su, pak, teisti testiran na teizam. ... Vjerovanje i jeste sumnja. ... Oni prvi Sumnjaju u SEBE Dok ovi drugi Sumnjaju u NJEGA. ... Rješenje je uvijek tu, a ne vidimo ga, mi...jadni: Sumnjati i vjerovati su dvije stranice iste knjige. ... Pitanje je samo kada ćemo koju i pročitati.
POGINULOM BORCU, ŠEHIDU, JUNAKU, HEROJU * (HVO, Armija BiH, Vojska RS) Hrabrost i smionost su bile njegove vrline, iako nije poživio dovoljno dugo da vidi kako ispijamo vino/himber u čast njegove borbe. ... Naime, i ove godine smo se sastali na našem otoku pominjući njega. Sa pijetetom. ... Tajkuna u nastanku u odnosu na borca u nestanku. ... Ipak, pomen mu činismo. Rahmet mu pokojne duše! * Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku i drugome..
MAXMINUS AFORIZMI Dimitar i. Vilazorski
BUDUĆNOST NAM SE KEZI Davimo se u najvećoj laži kada verujemo da istina uvek izlazi na površinu. Sve što kažem je na mestu. Kad bih imao obraza, bilo bi na licu mesta. Kada nisam mrtav pijan kao živi mrtvac sam. Moram se preslušati. Neki gluvonemi tipovi me u zadnje vreme izbegavaju. Nikakav sam: suv, slab, lak, ispijen… Mora da sam težak alkoholičar? Nikakav sam: suv, slab, lak, ispijen… Ili ništa ne jedem ili me nešto jede? Nisam prihvatio ponuđenu ruku. Bila je mnogo leva. Setio sam se jednog starog, nikada nezapisanog aforizma: „Sećam se da pametan uvek sve zapisuje“. Gladni smo zbog toga što je one koji su napisali najsvetlije stranice naše istorije, pojeo mrak.
Ma kakav gol… toliko prečaga postavljaju na terenu da ne možemo ni stativu da pogodimo. Teško je baviti se zemljom. Posebno ako je do guše u blatu. Bojim se da pogledam pravdi u lice. Smeje mi se u lice. Pevaju nam pesmice. To je pričam ti priču. Sestro, da bi poletela nije to dovoljno to što si kao avion. Moraćeš nekome da sedneš u krilo. Na početku su joj uručivali diplome, a kasnije počela je da prima i nešto opiplivljije. Zaplenjene palice, noževi…Miriše na barut. Spokoj…To je ono što najviše nedostaje u oazi mira. Kolo je zakon. Tu nema mrdanja. Ja sam mrtav čovek. Počeo sam da se družim sa lekarima. Kupio sam stan sa pogledom u budućnost. Sa prozora moje sobe vidi se groblje. Ja sam živa antologija. I kada umrem niko neće znati da sam mrtav.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 107
...Legi, intellexi, condemnavi
108 108 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS VIJESTI / NEWS...
IZMeđu dva broja/between two issues
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 109
Srboljub Ršumović, Serbia
110110 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS VIJESTI / NEWS...
IZMeđu dva broja/between two issues
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 111
Maxminus priče/eseji
... Nihil illigitamus carborundum
Mirjana Grbac-Pismestrović PUT U HIGH SOCIETY
Jednom smo pitali našeg poreznog savjetnika kako se ovdje, na zapadu, može postati milijarder. Čovjek nas je prvo pogledao u čudu, a onda kratko odgovorio:“Kada drugi rade za tebe, a ne dok crnčiš sam.“ Odmah smo shvatili da tu nemamo što tražiti. Što dakle preostaje? Dostići slavu svjetskih razmjera! Možda onda upali... Jednoga dana, međutim, zazvoni telefon i javi se predstavnica WHO IS WHO, švicarske izdavačke kuća koja izdaje enciklopedije s popisom svih značajnih ljudi u svijetu... Nude mom suprugu mjesto u enciklopediji! Kad čovjek radi u novinama, eto! Moj se suprug osjetio toliko polaskanim da je odmah pristao. Poslao je biografiju, dao sve podatke, čak su i članove familije nabrojali, pa smo svi postali jako važni, a onda onda je rekao: „...uskoro ću dobiti i kopiju ugovora, kopiju teksta koji će stajati u enciklopediji i račun.“ „Kakav račun?“ pitala sam iznenađeno. „Pa, za tu za enciklopediju! Zato sam i potpisao ugovor“, objašnjavao mi je dalje muž. „Jesi li pitao da li trebaš nešto i platiti?“ „Pa platit ću, nema veze, znaš li ti kako to izgleda? Kožni uvez sa zlatnim slovima... ne može svatko ući u tu enciklopediju! Cijelo poslijepodne proučavala sam popratnu brošuru. Srdačno vam čestitamo, pisalo je tamo, time što ste naručili jedno djelo iz Hübnerove plave WHO IS WHO serije, donijeli ste dobru odluku. Ova svjetski poznata enciklopedija izlazi na njemačkom jeziku. Svako izdanje prerađuje se iznova, nadopunjava novim biografijama značajnih ličnosti iz područja znanosti, privrede, politike, prava, religije, kulture i sporta... Stvar mi se počela sve vise dopadati... i onaj račun koji je tek trebao stići, a moj suprug zaboravio pitati koliki je, sigurno se isplati za ovako prominentno društvo... Cijena slave, moglo bi se reći... Krenula ja jedan dan na tržnicu, pa pogledam u poštanski sandučić, kad tamo časopis s ogromnim naslovom WHO IS WHO. A ja ga stavim po vrhu, tako da se bolje vidi, ako netko naleti! Na povratku sretnem susjedu, namjerno započnem neki razgovor, rastežem, natežem, brbljam i s vezom i bez veze, sve ne bi li žena napokon primijetila onaj časopis svjetske elite... a onda mi pogled padne na grincajg i poriluk, krumpire i kefu za partviš, pa se ohladim u sekundi, smotam WHO IS WHO i gurnem pod glavicu salate. Ne treba pretjerivati, pomislih, mi smo tek početnici... Kad sam potom kod kuće razmotala cijelu pošiljku i otvorila popratnu kuvertu s računom za članstvo, skoro me je udario infarkt... 5800 šilinga!!! Smjesta sam nazvala muža i informirala ga da je došao račun, onda je on pitao koliko, onda sam mu rekla, onda je on za pet minuta dojurio kući, onda se branio da nije imao pojma koliko će to koštati, onda smo se posvađali, onda je on zaprijetio
da će to opet zaraditi i uvrijeđeno otišao natrag u atelje.. Prvo sam popila deset kapi za živce, a zatim prolistala WHO IS WHO. A časopis lijep, luksuzan, hochglanz u boji…I tko smije onda očekivati da tako nešto bude besplatno?!...Tih pet-šest tisuća šilinga je sitna članarina za ljude iz WHO IS WHO klase... lijepo piše... magazin za gornjih deset tisuća... A na slijedećoj stranici originalne ideje za poklone, samo za članove kluba... Prva ponuda, novčanica od milijun dolara, izdana u ograničenoj nakladi od Američke banke za Udruženje svjetskih milijardera! Nije, naravno, pravi milijun, nego samo lažna banknota visoke kvalitete štampe, tek mali znak pažnje za svoje najdraže... A da poklonim mužiću titulu škotskoga lorda, za samo 770 šilinga? Škoti, za razliku od Engleza, dodjeljuju plemićke titule u kompletu sa zemljišnim posjedom. Za diskontnu cijenu od navedenih 770 šilinga dobije se titula i jedna kvadratna stopa škotske zemlje... Ne, nije moj mužić takav tip, pa mu ne treba ni ovaj porodični grb za 3990 šilinga. Gle, ipak nešto zgodno! „Postanite vlasnikom dijela Amerike! Već sutra možete u svakoj od 50 američkih država posjedovati komad zemljišta za supercijenu od 999 šilinga po kvadratnom colu.” Nemam pojma što je to col, ali nema veze, moj je muž uvijek sanjao o Americi, možda bi mu to bio divan poklon, uskoro će Božić... Slijedi još bolja ponuda... mjesto pod suncem na vlastitom otoku. Otok Taborcillo, nekadašnje vlasništvo Johna Waynea, s vječitim suncem, bistrom vodom, bez masovnoga turizma, samo 10 sati leta avionom od kuće i što je jako važno, porezna oaza... E, to bi nama odgovaralo... Ionako se stalno tresemo i strepimo koliko će nam razvaliti poreza. A osim toga, dobro je i za reumu! Tako spojimo ugodno s korisnim! Bilo je tu, naravno, još i drugih ponuda. Najviše mi se dopalo da neka daleka zvijezdai ili drugo svemirsko tijelo dobije ime moga muža, pa da ga onda svaku večer promatram pred spavanje… I to za samo 1940 šilinga! Ali, nekako sam si mislila, kad je moj mužić u tom WHO IS WHO, onda je velika faca, pa to s otokom, na primjer, ne bi trebao biti neki problem... a možda daju i na leasing? Već sam se odlučila da mu kupim, kad stigne pismo od poreznika i uplatnica. Odmah sam odustala. Prvo smo platili, onda smo pali u depresiju, a onda je opet došlo pismo… WHO IS WHO poslao ponudu za seminar pod nazivom: “Plaćanje poreza i vođenje knjiga - nikada više!“ U nastavku slijedi tekst: „Amerikanci kažu, postoje samo dvije stvari koje se ne mogu izbjeći - jedna je smrt, a druga poreznici! Izbjeći ovoj prvoj, uistinu nikome još nije uspjelo, ali u svijetu postoji bezbroj uspješnih poduzetnika koji su uspjeli zaobići poreznike!” Seminar koji se uskoro trebao održati u Panama Sityu imao je za cilj svojim polaznicima, članovima kluba WHO IS WHO, objasniti kako sistem funkcionira i koje su prednosti ili
nedostaci pojedinih poreznih sistema u svijetu. „Zašto upravo Panama“, piše dalje u brošuri,“zato što se tu može o svemu otvoreno govoriti, zato što se tu može odmah upoznati prednosti porezne oaze, stupiti u kontakt s pravnicima te poreznim savjetnicima i bankama koji preuzimaju brigu o vašem kapitalu i napokon upoznati zemlju i ljude koji vam možda u budućnosti budu postali sugrađani.“ Aha! Vjerojatno misle, kad se tamo zbriše s lovom! Skromna cijena seminara - samo 27.580 šilinga plus avionska karta tamo i natrag. U Panamu se ne ide pješice! Slijedećih 14.000 šilinga. Malo mi se zavrtilo u glavi od iznosa… ukupno oko 40 tisuća! Mozak mi proradio, trenutačno. Računam… za tu sumu možes kupiti automobil u dobrome stanju, kompletno namjestiti manji stan ili povesti četveročlanu obitelj na more... ali, ako se ta suma investira u stručno obrazovanje, kao u ovom slučaju, onda se to otpisuje od poreza... Smjesta nazovem muža i kažem mu da je stigla neka pošta i da bi mogao skoknuti kući da se nešto dogovorimo... Dotrčao je za pet minuta, sav u panici, nisam mu telefonom htjela govoriti o čemu se radi. Tek poslije, kad je vidio ponudu za seminar, odahnuo je s olakšanjem i rekao da ćemo to za Panamu pitati našeg poreznog savjetnika, kad budemo predavali bilancu. Bilancu smo predali, bila je bliža donjih deset tisuća nego gornjih, pa smo odustali od pitanja. Jedva smo se usudili priznati da smo se učlanili u klub. Pa nam je savjetnik to onda odbio od poreza kao trošak, da ne padnemo u bankrot. A seminar smo ostavili onima iz gornjih deset tisuća. Ionako ne znaju kud bi s lovom!
112112 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus priče/eseji... Nihil illigitamus carborundu Nebojša Milosavljević Komšija je važniji od brata Glavna soliterska abronoša - Dragica, zastala je na desetom spratu da dođe do daha. Vest koju je nosila bila je suviše vruća i suviše važna da bi gubila vreme na čekanje lifta, pa je od prizemlja gde žive domari Popovići, koji su imali čast da prvi saznaju trač, pa sve do sada jurcala stepenicama od sprata do sprata obilazeći na svakom po dva, tri stana šireći aber brzinom na kojoj bi joj i Rojters pozavideo. Dok joj se boja polako vraćala u lice, razmišljala je još koliko komšija treba da obiđe: “Znači, ostali su još Stankovići, Kangrge, Jovanovići, Radići, Markovići, onda oni novi što se ni sa kim ne druže... Jaoj, pa tek sam na desetom, a ova zgradurina ima više od dvadeset. Bože, kakav dan“. Vešto je izbegla buljuk malih Somalijaca, koji su vreme provodili u hodniku jer ih je bilo previše da stanu u jednosoban apartman, i zastala ispred stana 1006. Smeškala se unapred zamišljajući Milkinu facu kada joj bude sapštila novost. Pokucala je odlučno i samo što su se vrata otvorila, upala je unutra ne čekajući poziv. Famlijarno je privukla stolicu i pobedonosno pogledala u pomalo zatečenu komšinicu koju je prekinula u gledanju omiljene serije „Ljubav dolazi iznenada“. „Sestro slatka, nećeš verovati“. Milka je i dalje zurila u nju, znajući da nikakve reči nisu potrebne. Dragica će joj ispričati ono što je naumila bez ikakvih pitanja i potpitanja, pa joj je ostalo samo da čeka i vidi kakav je biser danas na repertoaru. Lepo je osećala kako joj telom prolazi neka prijatna jeza i sva se primirila u iščekivanju trača u obliku zaslađenog kolača, koji je sigurno i slađi i ukusniji od prepodnevne serije. Dragica je znala šta se dešava u glavi žene koja je sedela preko puta i nije žurila. Iskusna u ovakvim stvarima, koristila je psihološku pauzu kao efektno i provereno oružje, pustila je žrtvu da čeka još nekoliko trenutaka, a onda kada je videla da Milkine usne nemo podrhtavaju u iščekivanju, izbacila vest kao iz topa: „Maja ima švalera!!“ „Crna Dragice, šta pričaš! Ne mogu da verujem. Ona Maja sa četvrtog?“ „Evo, ovoga mi krsta, ne pomerila se s mesta, dabogda mi oči ispale sad na ovaj sto ako lažem“. „Pa kako, misim zašto, ’oću da kažem kada, u stvari – ko? Dok se Milka davila u bujici pitanja koja su navirala, ophrvana sa jedne strane nevericom a sa druge radošću što je čula takvu stvar o onoj naduvanoj Maji koja ju je nekako uvek gledala sa visoka, Dragica se zavalila u stolicu i sa pobedonosnim osmehom posmatrala efekat koji je upravo proizvela. Osećala je skoro čulno zadovoljstvo, i ovaj trenutak je za nju bio duševna hrana. Lagano je obrisala uglove usana palcem i kažiprstom, spustila tonalitet i glasom sveznajućeg počela da iznosi svoju teoriju kao da objašnjava zaostalom detetu: „Mila moja, ovako je bilo. Ti znaš da ja ne volim da zabadam nos u tuđe stvari, ali ovo nije moglo da mi promakne. Dakle, ta svetica ti se spanđala sa onim našim rial estejt agentom, što ga je onaj mučenik od njenog muža, koji radi od jutra do sutra da bi se ona modirala, pozvao da se dogovore jer jadnik planira da kupi kuću. Elem,
dođe on i izgleda da se dobro dogovorio, ali ne sa njim nego sa njom. Vidim ja, počeo on svaki dan da parikira ovde. Šta ima on da parkira ovde, pitam se ja? Tek, ne lezi vraže, jednog dana ja slučajno okrenula onaj kanal na televiziji što možeš da gledaš ko ulazi i izlazi iz zgrade, kad ona samo što je odvela decu u školu, eto ti ga on. Tako i sutra, tako i drugi dan. Dođe u devet, ode u 12. Tačan k’o Švajcarac. Sretnem ga ja jednom, pa onako usput kažem: ,, Vi nas baš često posećujete u zadnje vreme“. A on kaže da mora jer dolazi na konsultacije. Cvrc Milojka, otkad se to zove konsultacija, majke ti?“ „Au, ženo, šta mi napriča. Pa, kad sam ja slepa kod očiju, vidim ona šmizla u zadnje vreme sve se onako uvija kad hoda, podigla nos do nebesa, pa menja garderobu svaki čas, iz minića ne izlazi“. „Jeste, minić, a kapilari popucali, bože me sačuvaj. Kako je nije sramota?“ „Pa ona da zna za stid ne bi to ni radila, žali bože onu decu i onog poštenog čoveka što radi ko crnac...“ Pošto su još nekoliko minuta secirale komšinicu do u sitna crevca, analizirajući svaki detalj njenog ponašanja, zahvaljujući bogu što nisu takve, Dragica je iznenada ustala i krenula prema vratima. Setila se još koliko stanova mora da obiđe, a ni Milka joj više nije bila interesantna jer je iznenađenje prošlo i više nije bilo razloga za duže zadržavanje. Izljubila ju je na rastanku, onako u vazduh, obećala da će uskoro da joj donese recept za londonske štanglice i žurnim korakom krenula prema dvanaestom spratu. Jedva je čekala da vidi facu one Mare Stanković kada joj saopšti ovu bombu. Milka je još dugo sedela gledajući u jednu tačku, uopšte ne primećujući da se serija „Ljubav dolazi iznenada“ odavno završila. U isto vreme na petom spratu Dragoslav i Zoran sede već treći sat za stolom u dnevnoj sobi. Komšije su, vrata do vrata, i već je prešlo u tradiciju da zajedno „ubiju dan“ što bi rekao Zoran. Ispred njih je flaša jeftinog viskija. Kako vreme prolazi i njihovi sastanci postaju svakodnevni, tako sve manje pričaju a sve više piju. Obojica su bez posla. „I šta kažeš, majke ti, onaj Vlada sa trećeg sprata opet promenio firmu“, prekida tišinu Dragoslav, pomalo zaplićući jezikom i čkiljeći prema sagovorniku. „Jes’ brate, opet. I to, kažu, otišao na platu od osamdeset ’iljada, pa ti vidi brajko moj“, odgovara Zoran lagano sležući ramenima. „Pa, jel’ ima pravde na ovom svetu, sve ti živo jebem, jel’ ima pravde na ovom svetu, pitam ja tebe. On mlati pare a ja sedim ovde i ovako ko neki, kako bi reko... Jel’ ti znaš uopšte šta sam ja bio, kakva, mislim, faca, kakav potencijal i uopšte, kako bi reko, marka, i sad da doživim da me on prepiša“. „Pa šta meni pričaš, jarane, pa ti ne znaš šta sam ja bio, kakve sam pare zarađivo, kleli se u mene u firmi. Ali imam i ja svoj ponos, ne može tako,
mislim, ima granica ispod koje ja ne idem. Ne, nikako.“ „Ajde, živi bili pa videli, neće ni on dugo. I njemu ima da se smrkne, pazi šta ti govori Dragoslav. Kažem ja tebi...“ „Ne, ja tebi kažem, ima da padne nema tu boga. Gotov je. Ja tebi to kažem“. „A onda će da dođe ovde kod nas na čašu viskija, je l’ tako druže?“ „Apsolutno i sigurno, to ja već vidim, ali znaš šta?“ „Šta?“ „Neće biti, jer smo mi već sve popili!“ Dugo je njihov smeh, prekidan duvanskim kašljem, odzvanjao pustim hodnikom. Sipali su još po jednu i nazdravili komšiji koji će se uskoro strmoglaviti jer tako mora da bude i tu boga nema. U isto vreme na četvrtom spratu Domar Popović je naslonjen na vrata Majinog stana priljubio jedno uvo baš pored špijunke pokušavajući da čuje šta se dešava unutra. Pored njega je stajao usisivač, za svaki slučaj, ako neko naiđe da ga ne uhvati u šteti. Napinjao se iz sve snage, ali badava. Čuo je muški i ženski glas, ali nije mogao da razazna šta pričaju, a po tonu nikako ne bi rekao da vode ljubav. „Ajde, navali mamlaze šta čekaš. Vidi njega, došao čovek i priča li priča. Ko neka tetka, ne pada mu na pamet da uradi nešto. Ih, što nisam ja unutra, videla bi ona...“ Šta bi Maja videla nikada nećemo saznati jer Popović nije uspeo da završi misao. Na stepeništu su se začuli koraci, i on je brže-bolje zgrabio usisivač i krenuo prema liftu. Razmišljao je šta da kaže ženi a bilo mu je nekako glupo da se vrati praznih ruku. Reći će joj kako je više od pola sata slušao dahtanje, stenjanje, vrištanje, i uzdahe ove pohotljivice. Možda bi mogao i da doda kako je ona rekla njemu ovo, a on njoj ono. Lift je već stigao do prizemlja a on još uvek nije mogao da sklopi priču jer nikako da se seti šta se ono beše govori u tim trenucima. Ipak, setiće se do večeras. Pozvani su kod Kangrge na četrnaesti, a kad si među ljudima treba nešto i pričati. Malo kasnije tu odmah u parkiću pored zgrade Gospođa Naumović, tek pristigla iz Čačka, sa uživanjem je gledala unuke kako se pentraju po toboganu. Bilo joj je prijatno da gleda tu zdravu decu, lep park i da udiše svež vazduh. Srećni su ovi ljudi ovde, pomisli. Mir, sređen život, sigurnost. E, šta bi radili da su tamo ostali... Te njene misli prekinu Dragica koja u redovnom obilasku „parohije“ nikako nije zaobilazila dečje igralište jer se tu uvek može sa nekim popričati i razmeniti koja korisna informacija. Nakon učtivog predstavljanja i male razmene misli o lepom vremenu, gospođa Naumović blago pogleda Dragicu ganuta njenom rečitošću i reče: „Znate gospođo, neobično mi je drago što moja kćerka i zet žive u zgradi u kojoj ima toliko naših ljudi. Vrlo sam srećna što čujem od vas da se družite i pomažete jedni druge. Zar to nije divno. U belom svetu naći nekog svog i bliskog.“ „Pa to vam i pričam gospođo. Ja uvek kažem - komšija je važniji od brata. Evo, ne pomerila se sa ovoga mesta ako lažem“.
MAXMINUS VIJESTI/NEWS ...
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 113
između dva broja/between two issues
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=4gSE_TFo7Fc
114114 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS VIJESTI/NEWS ...
između dva broja/between two issues
MAXMINUS VIJESTI/NEWS ...
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 115
između dva broja/between two issues
116116 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS VIJESTI/NEWS ...
između dva broja/between two issues
MAXMINUS VIJESTI/NEWS ...
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 117
između dva broja/between two issues
118118 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
SINIŠA PISMESTROVIĆ, AUSTRIA
Pravda
tischmaniere
SINIŠA PISMESTROVIĆ, AUSTRIA
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 119
CARTOONS/ KARIKATURE
nafte i igara
sepp_der_weise
120 120 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS VIJESTI/NEWS ...
između dva broja/between two issues
MAXMINUS VIJESTI/NEWS ...
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 121
između dva broja/between two issues
122 122 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams Joep Bertrams is one of the Netherlands’ most talented political cartoonists whose sharp, witty – and sometimes cryptic – drawings are regularly to be seen in the Het Parool newspaper and on the current affairs tv show Nova. He has won numerous awards and his work has been published on the hallowed pages of the New York Times, International Herald Tribune, Newsweek and La Monde. Betrams is also responsible for the drawing on the cover of this book for which the authors are eternally grateful. Born in Roermond in 1946; he graduated from the Royal Academy of Art in The Hague in 1972. He started his career as an illustrator for union magazines. In 1977 he started writing and illustrating children’s books. From 1988 he is a political cartoonist, whose work appears daily in the national newspaper Het Parool and other international publications. Since 2004 he produces animated political cartoons for NOVA, a Dutch tv programme on political issues. He has been awarded for his work several times (1986, 1989, 2001, 2005). He lives and works in Amsterdam. Prepared by: Petar Pismestrović
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 123
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
124 124 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 125
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
126 126 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 127
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
128 128 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 129
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
130 130 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 131
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
132 132 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 133
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
134 134 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 135
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
136 136 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 137
Vremeplov karikature/time machine of THE cartoon.
. .Alea iacta est
Joep Bertrams
138 138 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
Raquel Orzuj, uruguaj
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 139
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
zagreb, hrvatska
Evo, Sveti Oče, to je taj naš veliki državnik, demokrata i humanista čiju godišnjicu smrti tradicionalno obilježavamo misom zadušnicom
Fašista sam, tim se dičim, to ne može biti svak’.
140 140 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
Homofob sam, tim se pičim! To ne može biti svak’
Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ
zagreb, hrvatska
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 141
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
zagreb, hrvatska
Mi, hrvatski antifašisti, s ponosom se sjećamo da je 27.7.1941. godine u Hrvatskoj, pod vodstvom KPJ i Josipa Broza Tita, počeo općenarodni ustanak protiv njemačkog okupatora i domaćih izdajnika ustaša.
Monica Bellucci radi nove uloge u Kusturičinom filmu uči srpski jezik. Učenje joj dobro ide je
142 142 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
zagreb, hrvatska
Nacional-šovinizam je teška ali lako prenosiva mentalna bolest čije će posljedice osjećati i generacije koje će se tek roditi.
Oni su vječiti pobjednici, pa čak i onda kad izgube. Narod je uvijek jebena stran(k)a.
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 143
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
zagreb, hrvatska
Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama... (F. Tuđman, 27.12.1991.
Pizda
144 144 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
Pizdini dimovi.
Poslije jebanja nema kajanja.
zagreb, hrvatska
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 145
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
zagreb, hrvatska
Povratak otpisanih - Franjo ponovo među Hrvatima.
Sve će to narod pomlatiti.
146 146 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
Što mu se više uvlače, to veći smrad se širi.
Ta divna stvorenja
zagreb, hrvatska
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 147
Maxminus art photoshop
enes čelosmanović,
zagreb, hrvatska
Valentina Inzko izabrana za Miss BiH. Srbi nezadovoljni jer je odluka donesena prebrojavanjem glasova, a ne krvnih zrnaca, Hrvati ih podržavaju, a muslimani ni ovoga puta nemaju jedinstven stav.
148 148 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 149
150 150 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 151
152 152 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 153
154 154 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 155
156 156 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 157
Sanja R. Petrović MENJAJTE SVET ILI SEBE Od malih nogu nas savetuju da marljivo učimo, završavamo visoke škole i da težimo da se zaposlimo u nekoj državnoj firmi. Ono što prećutkuju je da ćemo i tako visoko obrazovani teško sastavljati kraj s krajem jer ćemo raditi za vlasnike kompanija, za državu kojoj plaćaju porez i za banku kojoj otplaćujemo hipoteku i kreditne kartice. S druge strane posmatramo novopečene biznismene, koje krasi šturo obrazovanje ali i izuzetna umešnost u računovodstvo i investicije. Pardon, izostavila sam da naglasim njihovu sposobnost surfovanja po raznolikim političkim talasima i stomak koji sve vari. Kažu da se vežbom i upornošću može sve. Da pokušamo. Sa ključem uspeha možemo da menjamo svet. Jedino me brine, s obzirom na naše sklonosti, da će pre on promeniti nas.
SVAKO IMA SVOJ MENI Prateći političku scenu, lako je uočiti očnjake predstojeće krize. Hipermarketi će verovatno biti puni ali da li ćemo mi biti u mogućnosti da kupimo hranu. S druge strane, sela su nam prazna, njive zapuštene. Možda bi trebalo svoju životnu strategiju usmeriti prema selu, da obezbedimo u sopstvenoj proizvodnji hranu. Tako gledano, za nas ima spasa. Nego, muči me predstojeći stupanj gladi političara, kada nastane gromoglasna grmljevina njihovih creva. I oni će se tada okrenuti selu što je u redu ukoliko se sami zemljoradnici ne nađu na njihovom Meniu.
158 158 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
ODABRAO:
pavle popović, srbija & BiH
MUDRE MISLI Čarls Bukovski “Predlog za jedan aranžman” Lepo bi bilo umreti za pisaćom mašinom umesto sa dupetom nabijenim u tvrdu gusku. Posetio sam prijatelja pisca u bolnici koji je umirao, milimetar po milimetar, na najgori mogući način. Ipak je tokom svake posete (kad je bio pri svesti) nastavljao da mi priča o svom pisanju (ne kao dostignuću već kao magičnoj opsesiji) i nisu mu smetale moje posete, jer je znao da tačno razumem ono što govori. Na njegovom pogrebu očekivao sam da se digne iz kovčega i kaže: “Kinaski, bila je to dobra trka, vredelo je.” Nikada nije saznao kako izgledam jer je oslepeo pre nego što sam ga upoznao, ali znao je da sam shvatio njegovu sporu i užasnu smrt. Rekao sam mu jednom, da ga bogovi kažnjavaju zato što je tako dobro pisao. Nadam se da nikada neću tako dobro pisati, želim da umrem nad ovom pisaćom mašinom, tri reda pre kraja stranice, s dogorelom cigaretom medju prstima, dok radio i dalje svira. Hoću samo da pišem tek toliko dobro da završim tako.
“Zabeleške jednog pokvarenjaka” “Od mojih prvih đačkih ljubavi, ostao sam stidljivo, beznadežno i nesrećno zaljubljen u žene: svaka žena koju sam voleo izgledala mi je suviše dobra za mene, gotovo nedostižna. Kao mlad nisam flertovao, nisam nikada imao male ljubavne avanture, i za sve vreme svog drugog braka, u kome sam bio duboko nezadovoljan, voleo sam žene, čeznuo za njima i izbegavao ih. Sada, kad počinjem da starim, žene su svuda oko mene iako ih nisam tražio. Čak je i moja večita stidljivost nestala. Ruke nalaze moju ruku, usne se priljubljuju uz moje. U mom uskovitlanom i pomalo napornom ljubavnom životu, u mirisu njihove kose, kože, pudera i parfema ja osećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobeći trom i bez sećanja. Tako je oduvek bilo sa svim onim za čim sam žudeo: tek kada bih osetio da se moja želja umara i lagano gasi, nedostupni i željeni plod bi mi iznenada padao u krilo, ali i on je bio samo jedna jabuka kao i sve ostale: čovek je poželi i pojede i njena draž i čarolija nestanu. To je moja sudbina. Nekada sam čeznuo za slobodom i taj pehar sam već ispio, želeo sam da budem sam, kao što sam želeo slavu i blagostanje, ali samo da bih se zasitio i da bi me probudila nova žeđ, drugačija, uvek drugačija. Kad se samo setim kako sam kao mlad poštovao brak i decu, toliko da sam se jedva usuđivao da ih poželim za sebe; imao sam i ženu i decu, moju dragu decu koju sam nežno voleo –
a šta mi je od svega ostalo! I slava je iznenada došla i brzo me zasitila, bila je tako glupa i dosadna! Jedno vreme sam želeo da imam samo jednostavan i bezbrižan život bez profesionalnih obaveza, bez slave, jednu kućicu u selu samo za sebe – i to sam dobio; imao sam novac, napravio sam ljupku malu kuću i zasadio lep vrt – jednog dana ponovo je sve postalo beznačajno i pretvorilo se u prah! Kao što sam u mladosti žarko priželjkivao velika putovanja – Rim, Sicilija, Španija, Japan – i to je došlo, i to je postalo moje, mogao sam da putujem i putovao sam vozom i brodom u mnoge daleke zemlje, obišao sam svet i vratio se, i taj plod sam okusio i više nije imao onu draž! To isto mi se sada dešava sa ženama. Nekada daleke, dugo željene i nedostupne, sada su moje. Bog zna šta ih je privuklo! Milujem njihovu kosu, uzdrhtale nežne grudi, i s čudjenjem držim u ruci rajski plod koji me mamio i koji sam zagrizao. Ukusan je, sladak i zreo, nema šta da mu zamerim – samo što zasiti, brzo zasiti i već slutim da ću ga ubrzo odbaciti. Često sam se pitao šta to moji prijatelji vide u meni, šta žene nalaze u meni, jer im nisam odan – ali u suštini sam znao i znam šta ih privlači i šta je to što mi još uvek daje izvesnu moć nad ljudima. Oni osećaju u meni ono što život čini neobičnim i burnim, naslućuju impulse i osećanja koja su promenljiva ali snažna, osećaju moju čežnju, vatrenu i neukrotivu, koja me uvek vodi ka nečem novom. Taj impuls i ta žeđ pomažu mi da prođem kroz sva kraljevstva realnog sveta, da ih iscrpim i učinim irealnim, i da, izgarajući i nadvisujući ih, pobegnem u bezimeno i nepoznato. Bilo je kasno kada sam se te prolećne noći popeo na brdo i vratio kući; kiša je tiho pevušila u dudovom lišću, pod mantilom se uz mene pripijala mala smeđokosa žena dok smo se opraštali. Kada je sa mojih grozničavih usana ispila poslednji poljubac pred svojom seoskom kućom, videh kako se na kišovitom nebu pomaljaju plavetnila i zvezde. Jedna od njih je bila moja srećna zvezda, Jupiter. Drugu, tajanstveni Uran, nisam video, njoj ja služim i ona je ta koja moju nemirnu sudbinu iz ovog bednog haosa vodi prema tajni i čaroliji. Ali ona je uvek tu i uvek me privlači i upija svojim ćutljivim, mističnim pogledom.”
“Holivud” “Pisanje nikad nije bilo neki rad za mene. Bilo je, otkad pamtim, uvek isto: uključim radio na stanicu klasične muzike, pripalim cigaretu ili tompus, otvorim flašu. Mašina je radila ostalo. Trebalo je samo da budem tu. Takav postupak omogućio mi je da nastavim i onda kada je sam život vrlo malo pružao, kada je sam život bio horor-šou. Uvek je postojala mašina da me uteši, da govori samnom, da me zabavi, da spase moje dupe, da
ga spasem od ludnice. od ulica, od sebe. Jedna od mojih bivših dama vikala je na mene: “Piješ da pobegneš od stvarnosti !”
“Naravno, draga !”, odgovarao sam. Imao sam i bocu i mašinu. Voleo sam pticu u svakoj ruci, jebeš granu !” Novogodišnja noć me uvek zastrašuje... ŽIVOT NE ZNA NIŠTA O GODINAMA!
“Ispovest čoveka...” ...Poslala mi je sliku, i piše da se još uvek bavi pisanjem i da je istinski sretna. Odgovorio sam joj, “Drži se čvrsto, mala, svet je lud!” ~ Bukovski “Ispovest čoveka dovoljno ludog da živi sa zverima”
“Đavo je bio vruć” Kao što svako može da vam kaže, nisam baš dobar čovek. Ne znam pravu reč. Oduvek sam se divio lupežima, odmetnicima, kurvinim sinovima. Ne volim glatko izbrijane momke sa kravatom i dobrim poslićem. Volim očajnike, ljude razbijenih zuba, razbijenog duha i razbijene sudbine. Takvi me interesuju. Puni su iznenađenja i eksplozija. Volim i propale žene, pijane kurve što psuju, zarozanih čarapa i razmazane šminke. Zanimaju me perverznjaci, a ne sveci. Mogu da se opustim s klošarima, jer sam i sam klošar. Ne volim zakone, morale, religije, pravila. Ne volim da me oblikuje društvo...
Stefan Zweig “Ulica na mesečini” Nisam više osjećao ni grad ni ulicu, ni njezino ime, ni svoje, osjećao sam samo da sam ovdje stran i da, na divan način razriješen, stojim u nečemu nepoznatom, da u meni nema nikakve namjere, ni poslanja, ni veze sa bilo čime, a ipak sam sav taj mračni život oko sebe osjećao u jednako punoj mjeri kao i krv pod vlastitom kožom. Prožimao me je samo taj osjećaj, da se za mene ne dogadja ništa, a ipak, da mi sve pripada. Taj najblaženiji osjećaj najdubljeg i najistinitijeg doživljavanja možemo doživjeti samo ako ne sudjelujemo ni u čemu. Taj je osjećaj jedan od živih izvora moga unutarnjeg bića i u nepoznatoj me okolini uvijek prožima kao neka naslada.
“Slomljeno srce”
“Imao sam ženu, uzeo sam je kao devojku, otvorio put u njeno telo i ona mi je rodila dete. Godinu za godinom disali smo istim dahom, u istoj postelji... A sada? Ne prepoznajem joj više lice, ne prepoznajem joj više glas. Razgovara sa mnom kao da sam stranac i nikada ni ne pomisli na moj život, na sve ono što osećam, patim i mislim... već godinama mi je posve strana. Tu je bilo dete, odraslo mi je na rukama, i ja sam držao da sa njim još jednom počinje život, svetliji, sretniji nego što ga je sudbina dosudila meni samom... ali eto, ona odlazi noću od mene i prepušta se drugim muškarcima... Nikoga nema, i ja ću jednom crknuti kao pas... jer ja znam, da to što me boli nije žuč. To je smrt što raste u meni. Znam da sam uništen čovek i da me više niko ne ozdravljuje. Umreću sam sebi, jer za one druge već sam umro. Bože moj, još nikada nisam bio tako sam.”
“Ulica na mesečini” “Usporio sam korake i stao posmatrati ulicu za ulicom, svaku uvek drugačiju od svoje susedne. Jedna je bila mrina, druga bludna, ali sve su bile mračne i s nekim prigušenim šumom muzike i glasova... Ovde je sve: žene i igra, piće i prizori, ovde su pustolovine, i prljave i velike, i sa tobožnjom zatvorenošću draži dvostruko. Poslednji fantastični ostaci puteno nesređenog sveta, gde nagoni još surovo i neobuzdano izbijaju. Te su negrađanske ulice mračna šuma strasti, uzbudljive su po onome što odaju, a izazovne po onome što skrivaju. O njima možeš sanjati.”
“Naličje i lice” Razabrao sam bolje nego igde zadah smrti i nečovečnosti. Da, ta punoća bez suza, taj mir bez radosti koji me ispunjavao, sve je to proizlazilo samo iz vrlo jasne svesti o onom što me inače nije često zaokupljalo: o odricanju i ravnodušnosti. Kao što se čovek koji je na samrti i koji to zna, ne zanima za sudbinu žene, osim u romanima, on shvata da je čoveku svojstveno da bude sebičan, to jest, očajan.
Anatol Frans “Crveni krin” “- Vi dakle mislite da žena treba da se sjedini sa mužem čak i posle smrti? - Izvesno da treba. Brak je za vreme i večnost. Pa vi ne znate za istoriju dvaju mladih supruga koji su se voleli u provinciji Overnj? Umrli su skoro u isto vreme i položeni u dva groba razdvojena jednim putem. Ali je divlja ruža svake noći prebacivala svoju rascvetanu vrežu s jednog groba na drugi. Morali su sastaviti kovčege.
Andre Malro “Ljudska sudbina” “On ju je i dalje posmatrao i otkrivao da je ona u stanju da kod njega stvori patnju, ali da je već mesecima nije više voleo. Nije mogao više ništa da kaže. Svaka reč, dobila bi lažan, beznačajan i glup prizvuk.”
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 159
MaxMinus reflections / odsjaji - ODABRAO: pavle popović, srbija & Bih
MILJENKO ŽUBORSKI, Beograd, Srbija
priziva mržnju…
PROMRZLINA Promrzlina je rođaka opekotine.
IZGLEDI Ko se sitom zahvaljuje, otimaće gladnom.
NEOPIPLJIVI Neopipljivi su braća nedodirljivih.
ŠKRABALA Kada je tukao književnike, iskupitelj je znao šta radi.
POKLON Ne odričemo se onoga što poklanjamo.
SAMRTNIK Samrtniku se bliži propast sveta…
GUBITAK Odreknimo se onoga što smo izgubili! NULA Nula je zaokrugljena stvar. ŽIVALJ Živalj nije prost zbir stanovnika. BUDALE Budale osuđuju ono što ne razumeju. GREŠKA Greška je merilo veličine. ZAOSTALI Uvek će biti ljudi iz prošlog veka.... PAD Pad je veza oholosti i poniznosti. POMEN Živima dajemo pomen od zaborava. SAMOUBISTVO Samoubistvo je prečica do večnosti. MAGARAC Ako magarca hranite papirom, neće taj da kenja knjige. ZAOSTALOST Ako smo se rodili trezni, ne treba takvi da ostanemo. ŽURBA Što se pre odlučiš, pre ćeš da se kaješ! MUDROST Mudrost je pamet na rečima… PREDUZIMLJIVOST Preduzimljivost ne čeka da se lenjost naspava. PREPREKA Isprečio sam se na sopstvenom putu. POGODAK Pogodio me je tuđi promašaj… BLAGOSTANJE Neće te ujesti onaj koji je sit! POREĐENJE Poređenje
NEIZVESNOST Neizvesnost je mati strpljenja. JAVA Nije do buđenjanja onome ko ne pristaje na stvarnost. VIŠAK Ko nema želje nije mu potrebna ni nada. TEMELJ Kuća nade počiva na temelju obećanja. RAZLIKA Široka je jedan metar, a duboka kilometer! VARLJIVOST Varljivi su putokazi kazaljke na satu. ODJEK Zahvalnost je odjek milosrđa. BOLJE Bolja je dosada ratnika od marljivosti grobara.
160 160 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
cartoons/karikature
jAKŠA vlahović
, sErbiA
cartoons/karikature
jakša vlahović
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 161
, sErbiA
162 162 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
cartoons/karikature
jakša vlahović
, srbija
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 163
CARTOONS/ KARIKATURE
Rešad sultanović, bosnia and Herzegovina
164 164 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
CARTOONS/ KARIKATURE
Rešad sultanović, bosnia and Herzegovina
Kelly Osbourne
Stipe Mesić
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 165
CARTOONS/ KARIKATURE
Rešad sultanović, bosnia and Herzegovina
166 166 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS VIJESTI / NEWS...
IZMeđu dva broja/between two issues
MAXMINUS VIJESTI / NEWS...
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 167
IZMeđu dva broja/between two issues
168 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
MAXMINUS VIJESTI / NEWS...
IZMeđu dva broja/between two issues
MAXMINUS VIJESTI / NEWS...
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 169
IZMeđu dva broja/between two issues
170 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
zoran-spasojevic_glas-naroda_A
Exero 01, 5555 BLA BLA BLA 171
172 BLA BLA BLA Exero 01, 5555
René Bouschet, France 2013.