Šeher Banja Luka 27

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 27 -

SEPTEMBAR - OKTOBAR - 2013. - MOTALA - GODINA V

Uvodnik Riječ urednika

U SVJETLU NOGOMETA Poštovani čitaoci, Počet ću ovaj uvodnik velikom čestitkom našoj fudbalskoj reprezentaciji koja se uspjela plasirati na prvenstvo svijeta, narednog ljeta u zemlji fudbala, Brazilu. Veliki je to uspjeh za našu domovinu, ne samo sportski. Slavilo se, do dugo u noć, na ulicama naših gradova, negdje više, negdje manje, ali i u mnogim državama svijeta, gdje sada žive prognani Bosanci i Hercegovci.

Ovaj sportski događaj je zasjenio mnoge druge, na momenat ujedinio ovu našu napaćenu državu, koja će od ovog uspjeha imati mnoge koristi. U prvom redu poboljšanje imidža BiH u svijetu, ekonomski faktor također nije za zanemariti, pozitivno mijenjanje svijesti na političkom planu, promicanje znanja o BiH, jer prvenstvo će gledati, putem ekrana, milijarde ljudi širom planete. Sam Fudbalski savez će inkasirati od FIFE oko milion dolara, i.t.d. Mnogi navijači se već pripremaju da putuju na lice mjesta i bodre Zmajeve. Nadamo se da će naši fudbaleri i tamo osvjetlati obraz i postići još veći uspjeh.

Poslije 22. godine, između 1. i 15. oktobra, održan je dugo najavljivani popis stanovništva. Šta kaže zakon? Popisom se prikupljaju podaci o domaćinstvima i stanovima te njihovim obilježjima. Podaci koji se prikupljaju popisom stanovništva koriste se isključivo u statističke svrhe. Povjerljivost svih podataka i informacija iz ovog popisa zaštićena je prema Zakonu o statistici Bosne i Hercegovine i Zakonu o zaštiti ličnih podataka. Pošto kod nas ništa ne može proći jednim normalnim putem, tako je i ovaj popis pretvoren u političke manipulacije, razna tumačenja koja su zbunjivala naše građane, puno nepravilnosti i opstrukcija, pogotovo u entitetu Republika Srpska. Bilo je čak i prijetnji, i od samog političkog vrha RS-a, pa će biti zanimljivo vidjeti rezultate popisa i hoće li on dati bilo kakvu realnu sliku broja stanovnika u BiH. Raduje da su se mnogi naši ljudi, trenutno na privremenom boravku u inostranstvu, pojavili u Banjaluci i popisali svoje najbliže i svoju imovinu. Nažalost, veliki je broj i onih koji nisu mogli, iz objektivnih razloga, biti na licu mjesta.

Popis je, nažalost, imao i negativan utjecaj na 19. tradicionalno okupljanje Banjalučana koje je održano u Nyšepingu, 21. septembra. Bio je to do sada najslabije posjećen susret, ali uprkos tome protekao je u prekrasnoj atmosferi i ambijentu sa relevantnim gostima iz BiH i naše Ambasade. Uz izvrstan kulturni i muzički program vrijedni domaćini iz udruženja “Hand i Hand” su se potrudili da svima bude ugodno i zanimljivo. Slijedeće tradicionalno okupljanje će biti u Geteborgu i nadajmo se da će biti i bolje posjećeno.

Predstavnici našeg Saveza su bili učesnici veoma uspješnog seminara pod nazivom CONNEXCHANGE, održanog od 26. do 28. septembra u Neumu. Odlični organizatori su bili Stockholms stad, CLLD, APU-mreža i BMG. Na ovom Workshopu učestvovale su mnoge nevladine organizacije iz BiH, Švedske, Austrije, Engleske i USA. Mentor i idejni tvorac ovog impozantnog skupa bila je neumorna Sarajka Emina Krzović, i svaka joj čast na pozivu našoj organizaciji da učestvuje na ovom seminaru.

I u ovom broju imate vi, naši vjerni čitaoci, nekoliko interesantnih priloga za pročitati. U našem Šeheru, nekako su nam i daleka Australija, Amerika, Kanada, Evropa blizu i nadamo se da ćemo u skorije vrijeme dobiti još dobrih saradnika.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Bekir Misirlić: Ciklus: “Boja i oblik”, 1988. akvarel

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj 19. susret Banjalučana u Švedskoj: Šeher grade, Banjaluko mila...4 Medaljoni u vremenu: Odlazak dr Keme Kemala Halimovića......8 Međunarodni festival folklora u Motali...............................................10 Politička scena: Varnice već“frcaju”............................................12 Kolumna: Čuj, Dženet.....................................................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje..........................................16 Bilježimo: Kad ministar nema vremena.......................................18 Održana konferencija Connexchange: Nove mogućnosti.........20 Sjećanje: Frizerski salon ispod sata.........................................22 Banja Luka kroz prostor i vrijeme: Rađanje grada..................24 Kratka priča: Traže se utjerivači dugova......................................26 Banjalučki roman, bajka: Ale nije sam.........................................28 Sjećanje: Bešićeva prepelica........................................................30 Jedna priča: Neodsanjani snovi....................................................32 Priča iz Sitara: Hasnin mali prst....................................................34 Nove knjige: Radmila Kulundžija-Note sjećanja.........................36 Nove knjige: Azra Dedić-Odsanjani grad.....................................37 Križaljka:..............................................................................38

str.8 Medaljoni u vremenu:

Odlazak dr Keme Kemala Halimovića

str.4 D e ve t n a e s t i s u s r e t B a n j a l u č a n a u Šve d s ko j

Šeher grade, Banjaluko mila st r. 2 0

Održana konferencijaConnexchange:

N OV E M O G U Ć N O S T I

s t r: 2 8

B a n j a l u č k i ro m a n , b a j k a

Al e n i j e s a m ŠEHER 3 BANJA LUKA

Reportaža Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Muharem Sitnica Tradicija je nastavljena. U Nyköpingu, u organizaciji udruženja „Hand i hand" i Sekcije građana iz grada na Vrbasu koji žive u ovom mjestu, održan je Devetnaesti susret Banjalučana. Došlo ih je više od 250, ponajviše iz Stockholma, Vesteråsa, Vimerbya, Jönköpinga i Norveške, koji su predivne prostore Folkets parka 21. septembra ispunili pjesmom, igrom i sjećanjima.

Ove godine bilo je nešto drugačijeg programskog sadržaja, i opšti utisak je da je sve prošlo u dobroj zabavi, pjesmi, igri i odličnoj organizaciji domaćina, sekcije Banjalučana u Nyköpingu. Susret je otvorio Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj. Prisutne je pozdravila, u ime Ambasade BiH u Švedskoj, veleposlanica Jadranka Kalmeta, a potom i Enisa Bajrić u ime domaćina. Gosti iz BiH Emir Suljagić, predsjednik asocijacije „1. mart", i Kemal Gunić, predsjednik Udruženja građana povratnika u Banjaluku, govorili su o Popisu u BiH i drugim pitanjima, a odgovarali su i na sva pitanja prisutnih..

U kulturnom dijelu programa prijatno iznenađenje bio je nastup švedskog hora „Nicopiakören“, pod upravom Susanne Forslund. Eva Göranss najavila je sadržaj pjesama, a nakon ovih divnih trenutaka, hor - ”Zelena rijeka” iz Örebra, izveo je dvije pjesme uz pratnju harmonikaša Hajre Zukanovića.

Gromkim aplauzom nagrađen je i Neno Murić već nakon prve pjesme "Šeher grade, Banjaluko mila". Neno će uskoro postati magistar istorije (Univerzitet u Sarajevu), dobar je pjevač, ima raznovrstan repertoar i zna da pjesmom otvori sva srca, uz pratnju Adisa Čovića, dugogodišnjeg suradnika i izvanrednog muzičara.

U književnom kutku predstavili su se Šemso Avdić i Mirsad Omerbašić, a Sabahudin Bahtijaragić-Cober govorio je pjesmu Idriza Saltagića, Banjalučanina iz Londona, a u spomen na nedavno preminulog umjetnika Ahmeda Bešića. Muharem Sitnica predstavio je životni put i dječiju poeziju Ismeta Bekrića koji je ove godine nominovan za književnu nagradu "Astrid Lindgren».

Bekrić je rođen 26. maja 1943. godine u Banjaluci, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1968. Objavio je oko EHER 4 Š BANJA LUKA

Devetnaesti sus

Šeher grade,

NYKÖPING, 21. 9. 2013.

sret Banjalučana u Švedskoj

, Banjaluko mila ŠEHER 5 BANJA LUKA

Pozdravila prisutne: Ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj Jadranka Kalmeta.

Domaćin susreta Enisa Bajrić je predstavila svoju knjigu "Put u nepoznato" i poželjela gostima ugodno druženje.

50 knjiga, a za svoj književni rad dobio je mnoge značajne nagrade i priznanja. Pjesme su mu prevedene na mnoge jezike i uvrštene u školske lektire i udžbenike. Ismet Bekrić je rođen je u naselju Pobrđe, koje je još davno u pjesmi opjevano. Iako nas je u ranom djetinjstvu dijelilo tek nekih sto metara, život nas je rastavljao i ponovo sastavljao. Sad živi u Ilirskoj Bistrici gdje je pokrenuo glasilo ”Runolist” i ediciju „Banjalučki žubori“. Dopisujemo se i surađujemo godinama, a svaka riječ je susret sa „Banjalučkim žuborima“, uklesanim u našim srcima i vrbaskim sedrama. Njegove pjesme posvećene su djeci, Banjaluci i Banjalučanima, svim onim dragim licima i uspomenama, koje je pretočio u pjesme u svojim knjigama, da grade naš grad u nama, jer „Grad je otišao sa ljudima, sa onima koji ga vole".

I u Nyköpingu Banjaluka je bila u nama i u našim uspomenama. Vidjelo se to naročito u trenutku kada je Alisa Ramić recitovala Bekrićevu „Pjesmu Banjaluci", koju je kao djevojčica, kazivala na četvrtim susretima Banjalučana u Jönköpingu, petog septembra 1998. godine i digla na noge prepunu salu, bilo je i suza, jer nas je ta pjesma vratila u neka davna doba. To nije samo pjesma, ti stihovi nas podsjećaju na daleku 1969. godinu kada je, 27. oktobra, Banjaluku zadesio strašan zemljotres i porušio mnoge stambene objekte i škole, pa je odlučeno da se đaci privremeno premjeste u druge gradove i nastave školovanje izvan Banjaluke. Tim povodom, autor pjesme Ismet Bekrić je zapisao: ”Kada sam poslije zemljotresa, koji je zadesio Banjaluku 1969. god. , napisao stihove Pjesme Banjaluci, 1970. godine, da bi je uglazbili i pjevali prilikom evakuacije učenika i njihovih povrataka, niko ni slutio nije da će nakon više od dva desetljeća te riječi dobiti novo, još potresnije značenje - da ćemo je pjevati ili u sebi izgovarati kao prognanici rasuti bespućima svijeta. Srećna

Gosti iz Bosne i Hercegovine, Emir Suljagić i Kemal Gunić istakli važnost izlaska na izbore iduće godine.

Švedski hor "Nicopiakören" iz grada domaćina.

proljeća, kad su cvali kestenovi, sad beharaju samo u nama, u dubinama naših duša u kojima sad živi naš grad.»

I ponovo, i po ko zna koji put, na svim našim susretima u Švedskoj, odzvanjali su stihovi „Nosim te u srcu, čuvam te u ruci, pjevam samo tebi, mojoj Banjaluci“.

Poseban doživljaj, sa puno emocija, bila je i promocija knjige Enise Bajrić-Mundžić "Put u nepoznato", štampana dvojezično - na bosanskom i švedskom, Nadahnutu priču iz prošlosti, koja slijedi trag jedne sevdalinke, o Nazifi i Kasimu, djedu i nani Enise Bajrić, dočarali su nam naši dragi gosti iz Zenice već dugi niz godina prisutni u Švedskoj.

Uspostavili su uspješnu saradnju sa našim udruženjima i tako grade kulturni most između BiH i Švedske, dijaspore i domovine. Dramski studio „Bosnia folk" predstavio je igru „Čudila se aman ja“, prema tekstu Saliha Džabića, u režiji Emine Horić, a igrali su: Emina Šehić, Violeta Brnjaković, Benjamin Mešinović, Aldin Ćehović i Nedžad Heleg, u kostimografiji Ahmedina Huseinovića, predsjednika i koreografa Ansambla „Bosnia Folk“- Zenica.

Domaćin je zahvalan sponzorima, naročito „Plivit Trade" porodice Golalić, bilo je ćevapa „Brajlović“, banjalučkog „Nektar“ piva i puno vrijednih nagrada izvučenih na tomboli, i nagradna putovanja u BiH od sponzora, „ Adriatic bus“ i «Đumišić turist.“ Domaćini se zahvaljuju svima koji su svesrdno pomogli da se susret organizuju uspješno i na malo drugačiji način.

Veselju i vedroj atmosferi u Nyköpingu svoj doprinos je dao i sazlija Asim Hodžić, a posebno bend, „Ritam srca", koji je ovu tradicionalnu manifestaciju produžio do jutarnjih sati, i opet je Banjaluka bila sa nama i na ovim prostorima i svugdje tamo gdje sad žive Banjalučani, i trajat će do narednog jubilarnog 20. susreta Banjalučana u Švedskoj. Vidimo se ponovo!

Ponovo sa nama: Alisa Ramić iz Jönköpinga.

Hor "Zelena rijeka" iz Örebra.

Svojim nastupom oduševio sve prisutne: Pjevač iz Sarajeva, Neno Murić.

Medaljoni u vremenu

Odlazak dr Kemala NAPISAO: Slavko Podgorelec

Bijaše predivan, sunčan dan, 25. septembra, kada se oprostismo od primariusa dr Keme Halimovića. U Stupnici. Preselio je u 92. godini, a do zadnjega časa bijaše živa enciklopedija Grada na Vrbasu.

Na dženazi se okupilo stotinjak građana, a mladi imam ef. Terzić sa Kemom se oprostio riječima u najljepšem maniru banjalučkom. Jer naš Kemo je bio ne samo liječnik-stomatolog nego i kulturni pregalac, a osobito se vezao za Teatar...

Mada to nije baš praksa (u novije vrijeme) od Keme su se oprostili i njegove kolege – doktori stomatolozi Jarmila Papić i Slavko Pećanac.

Doktorica Jarmila pročitala je dirljivo pismo Keminog učenika, a sada penzionisanog doktora Dragutina-Drage Ilića koji je svoga mentora godinama posjećivao i vodio brigu o njegovu zdravlju, a Kemina smrt ga je zatekla u Crnoj Gori. Molio je i insistirao da se njegovo pismo pročita – što je i učinjeno.

Pećanac je održao predivan posthumni govor i nazočne podsjetio da je upravo rahmetli Kemo 25. septembra 1973. godine utemeljio banjalučku Stomatološku polikliniku (!!!)

Dr Pećanac je podsjetio da je Komora stomatologa, 2011. godine, svečano obilježila 90. rođendan najstarijeg stomatologa u BiH – Kemala Halimovića, ali i naznačio kako je naš Kemica (tako su ga svi od milja zvali) ’bio rođeni diplomata koji je od nemogućeg stvarao – moguće’ (!)

Autor ovoga teksta je, za života, tonski bilježio živa sjećanja Kemina na staru Banjaluku i eminentne likove, EHER 8 Š BANJA LUKA

pa ih onda, od 2006. godine, reproducirao u radio-serijalu MEDALJONI U VREMENU koji je 471. emisiju kompletnu posvetio ovom divnom Banjalučaninu.

Autor teksta se također, u Stupnici, halalio sa rahmetli Kemom – a čitaoci Šehera neće hatoriti što ću taj govor ovdje i objaviti...

Dragi Kemo: Bio si ljekar, humanista vjerom i djelom, novinar, glumac-amater, prijeratni zaljubljenik, a poslijeratni aktivista obnove banjalučkog teatra, intelektualac širokog horizonta.

Sretao si se sa Ivom Andrićem i

Miroslavom Krležom, a družio sa Skenderom Kulenovićem i legendarnim velikanom jugoslavenskog i srbijanskog glumišta Dobricom Milutinovićem. Prijateljevao si s rahmetli muftijom Ibrahimom Halilovićem, i pokojnima - vladikom Andrejom Frušićem i biskupom Alfredom Pihlerom.

Ti si, dragi Kemo, bio skromni Banjalučanin i živa enciklopedija Grada na Vrbasu. Rado su te u svom društvu sretali boemska banjalučka hotelijerska legenda Milkan Gojić i akademska legenda - etnomuzikolog Vlado Milošević.

Banjalučki umjetnici (Božo Nikolić, Lojzo Ćurić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo, Aleksandar Bojko, Ahmed Bešić i drugi) u svako su doba dobrodošli u Tvoj dom.

Drugovao si i sa našim sugrađanima –’marginalcima’ a zapravo osobenjacima: Šarom – kočijašom, Kostom Grkom, Mujicom, Alom...

Posljednjih godina bogatog ali skromnoga života, podario si svome Gradu značajnu zbirku sjećanja na Banjaluku i njene eminentne likove, koja su zabilježena na magnetofonskoj traci – i emitovana na Radiju.

Rječju – naš Kemo zaslužuje još jedno prezime: on ostaje i traje kao doktor Kemal-Kemo Halimović Banjalučanin.

Dragi naš Kemo: Sada si posigurno u raju il’ džennetu – kako god: jer nas Gospodar Svjetova ne mjeri samo prema broju učinjenih namaza ili molitvi – nego po djelima koja smo činili.

Dragi Kemo, neka je rahmet duši

In memoriam

a Keme Halimovića Tvojoj – i neka Ti je vječna slava. ********** Rekoh (i napisah) kako se Kemo družio sa velikima – Andrićem i Krležom, a za ovog potonjeg i jedna prelijepa epizoda.

Naime, bijaše januar 1972. godine kada je banjalučki Teatar u Zagrebu gostovao Krležinim ’Aretejom’. Kemo je predvodio banjalučku delegaciju glumaca koji su, na Gvozdu, posjetili Miroslava Krležu. ’Fric’ je (tako su ga zvali intimni prijatelji) Banjalučane divno primio, a

posebno ga je impresionirao upravo Kemo Halimović koji je toga dana napunio 50 godina – bijaše mu rođendan.

Krleža se posebno obradovao i Kemu upitao ’a što Vam mogu pokloniti?!’

A naš Kemica zamoli ... jednu grafitnu olovku iz obilja koje su ustobočene stajale na piščevu radnom stolu.

Krleža reče da Kemo slobodno odabere – i Kemica (koje li ’slučajnosti’!) odabra debelu olovku ... sa insignijama ruskoga KREMLJA. Sve to je uslikao Dušan Kecman, a

tu olovku je naš Kemica 2011. godine poklonio autoru ovog teksta. I još jednom – hvala dragi Kemo. Život je bajka – ali samo za one koji čine drugima dobro...

Zabacuj uzvodu – vraća se nizvodu. To je Zakon za sve Ljude, ma kako se oni Gospodaru Svjetova molili.

A Kemo je činio dobro – uvijek, svakome, bez ostatka ili kalkulacije.

Zato će on ostati u pamćenju svih koji su imali čast poznavati ga, a osobito onih koje je počastvovao svojim društvom i ’storijama’ iz stare Banjaluke.

Književni velikan Miroslav Krleža u društvu sa Kemom Halimovićem.

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Međunarodni festival folklora u Motali

OSMIJESI NISU SILAZILI S LICA Foto: Goran Mulahusić

Piše: Azra Avdagić

To jutro, četrnaestog septembra 2013., osvanulo je tmurno, maglovito i oblačno.

Neka čudna hladnoća osjećala se u vazduhu.

Nadala sam se, uprkos sivilu koje je vladalo napolju, da će dan biti topliji kad se magla raziđe. Toplina i uzbuđenje, koji su taj dan vladali u meni i u mnogim članovima BH Udruženja "Ljiljan", rastjerali su sivilo i oblake, i pred sam dolazak prvih gostiju propustili prve sunčeve zrake nad Motala-om.

I ove godine, po treći put, BH udruženje "Ljiljan" iz Motala-e bilo je organizator Međunarodnog festivala folklora. Festival EHER 10 Š BANJA LUKA

folklora postao je poznat širom Švedske, kao zaštitni znak Udruženja "Ljiljan" i Opštine Motala.

Omladina i odrasli iz mnogih švedskih gradova punili su, već od pola dvanaest, prostorije Folkets Parka u Motali. Narodne nošnje iz Bosne i Hercegovine, Kurdistana, Brazila, Kosova, šarenilo i osmijesi pomiješani sa uzbuđenjem pred nastup osjećali su se u vazduhu. Mnogi učesnici su mi rekli da su dugo čekali ovaj dan, da bi pokazali svoj rad nastupanjem na Festivalu, sreli prijatelje iz drugih gradova sa kojima su se upoznali prošle ili pretprošle godine i našli neke nove. Jedan od ciljeva Festivala folklora je da okupi omladinu i pruži im priliku da se sretnu, druže, uživaju zajedno cijeli dan i da to druženje nastave u budućnosti, i on je već ostvaren.

Folklorne grupe su se, imeđu tri i šest sati, smjenjivale na pozornici i s ponosom, sigurnošću i vjerom u sebe i druge članove folklorne grupe pokazivali koliko mogu, znaju, koliko su spremni za nastup. Salom Folkets

Parka odjekivali su taktovi koji su dizali na noge i mlađe i starije. Publika je svoje oduševljenje pokazivala burnim aplauzima, kako u toku tako i na kraju nastupa. Ti aplauzi su najveća nagrada onima koji su vježbali i radili cijele godine da bi mogli pokazati koliko su uvježbani i složni u grupi.

Sastavni dio Festivala folklora je i fešta

Reportaža

koja je privukla gotovo sve učesnike. Učesnici programa i veći dio publike nastavili su druženje do kasno u noć, a onda su jedan po jedan grad počeli odlaziti na put kući. Pozdravi, zagrljaji i obećanje da će se vidjeti i iduće godine na istom mjestu bili su na usnama gotovo svih učesnika. Datum za slijedeći susret na Festivalu folklora mnogi su već zapisali – 13. septembar 2014.

BH udruženje "Ljiljan" je po ko zna koji put pokazalo da može, hoće i želi uložiti trud i rad da bi omogućilo omladini i odraslima da se druže, uživaju i vesele. Cijeli dan osmijeh nije silazio sa lica članova Udruženja koji su svojim trudom i radom doprinijeli da se Festival može održati. Nasmijana lica omladine i odraslih, koji su došli kao njihova pratnja, kao i riječi hvale upućene iskreno i od srca od mnogobrojnih gostiju, najbolja su nagrada za uloženi trud svim članovima BH udruženja "Ljiljan". Nastupile su bosanskohercegovačke folklorne grupe iz Kristijanstada, Arboge, Oskarshamna, Norrköpinga, Lidköpinga i Motale, albanski folklorni ansambl “Ilirija” iz Norrköpinga, ”Kurdistan” iz Motale i veoma atraktivna grupa “Latin&World Rhytm VIVA BRAZIL” iz Eskilstune.

Lijepo je bilo vidjeti taj četvorosatni multikulturalni program, spoj mladosti i

iskustva, prekrasne narodne nošnje i brojnu publiku, koja ih je cijelo vrijeme bodrila i nagrađivala burnim aplauzima.

Treba pohvaliti vrijedne organizatore, na čelu sa Zlatkom Avdagićem, Mirsadom Kušljugićem, Nusretom Garčevićem, Melkinom Filipović, Erminom Smailagić i Goranom Mulahusićem, te sponzore, Motala Kommun, Distrikt Östergötland, Omladinski savez i Studiefrämjandet i Östergötland.

Goste je, poslije završenog programa, dugo u noć, profesionalno zabavljao Nadir Garčević.

Na kraju su organizatori svim učesnicima podijelili diplome za njihov doprinos ovoj manifestaciji. Program su uspješno vodile Azra Avdagić i Melisa Filipović.

Sve vas, koji do sada niste bili na Festivalu folklora, pozivam ovim putem da nam se pridružite iduće godine 13. septembra u Motali na Međunarodnom festivalu folklora!

Š E H E R 11 BANJA LUKA

Reportaža

POLITIČK

VARNICE VE Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ U RS već počela predizborna kampanja – opozicija optužuje vladajuću stranku i Vlast za tešku socijalnoekonomsku i privrednu situaciju, a ovi se pravdaju da «možemo biti zadovoljni», ali ipak ne i «prezadovoljni»

Iako je do održavanja opštih izbora u BiH ostalo još godinu dana, politička scena i odnosi između političkih

EHER 12 Š BANJA LUKA

partija sve više poprimaju obilježja predizborne kampanje. Možda i nije toliko važno ko je prvi krenuo u «predizbornu trku», ali je činjenica da u RS uveliko «frcaju» varnice između opozicionih političkih partija i vladajućeg SNSD-a: opozicija koristi svaki „slobodan“ trenutak i prostor da optuži vladajuće za katastrofalnu socijalno-ekomonsku i privrednu situaciju, dok vlast optužbe na svoj račun tretira kao „početak predizborne kampanje od strane opozicije“.

Kako razoružati» sve glasniju opoziciju Međutim, čini se da vlast, prije svega entitetska vlada na čelu sa premijerkom Željkom Cvijanović, pokušava poprilično izlizanim floslukulama „da RS bilježi napredak, jer je došlo do obima povećanja proizvodnje i rasta izvoza“, donekle „razoružati“ sve glasniju opoziciju, ali i isto tako, (ne)uspješno

smirivati i sve glasnije nezadovoljstvo običnih ljudi i građana. Mada politički analitičari, nevladine organizacije, ali ponajviše obični građani upozoravaju da je „demagogija postala obavezan predmet u stukturama vlasti“, u Vladi RS i dalje tvrde da su povećanjem penzija u ukupnom iznosu od 5, 5 posto, te vraćanjem iznosa plata za pet posto (u vladi tvrde da se radi o povećanju-op.aut), ipak uspjeli „sačuvati redovnost isplata i demantovati priče opozicije o bankrotu i kolapsu fondova i budžeta“.

S duge strane, iz opozicije i dalje tvrde da je „vlada slijepa kod očiju“, potrekpljujući to navodima o javnim fondovima čiji se gubici i finansijske dubioze mjere desetinama, pa i stotinama miliona maraka, o neviđenom kriminalu i korupciji gdje strukture vlasti imaju „prilična stepen učešća“, a deklarativno

Reportaža

KA SCENA

Ć «FRCAJU» se zalažu za borbu protiv ovih pojava.

- Možemo biti zadovoljni, ali ne i prezadovoljni, jer smo svjesni da mnogi naši ljudi imaju problema i žive u stanju potrebe, i vlada osjeća obavezu i potrebu da reaguje da se ti problemi riješe, ali ne može se očekivati da vlada radi sve. Vlada treba da obezbijedi određeni ambijent, da ga popravlja, unapređuje i uklapa u realnost - samo je jedna od «tvrdnji» iz bogatog repertoara premijerke RS Željke Cvijanović, kojima svakodnevno „bombarduje“ građane.

Ovakve „jezičke konstrukcije“, pa i to kako „sve projekcije govore da se konkretnija poboljšanja mogu očekivati tek tokom ljeta ili krajem slijedeće godine“, za mnoge je još jedna od potvrda da je aktuelna Vlada RS uvela demagogiju u ekonomsko-socijalnu i privrednu sliku ovog bosanskohercegovačkog entiteta.

Nema vremena za čekanje Nažalost, građani nemaju baš previše vremena da čekaju, kako „slikovito“ najavljuje premijerka, na „neka nova sistemska rješenja, što podrazumijeva novu organizaciju za pojedine subjekte“, jer prema podacima Saveza sindikata RS sindikalna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu u entitetu u avgustu ove godine iznosila je 1.785,78 maraka, a prosječna neto plata od 811 maraka pokrivala je sa 45,41 posto. A sindikati su objavili da je u RS trenutno više penzionera nego radnika, dok je optimalan broj tri radnika na jednog penzionera. I tako, moglo bi se u nedogled, a u banjalučkom parku „Mladen Stojanović“ ponovo počinje „kamping-sezona“ otpuštenih radnika, nezadovoljnih penzionera, prevarenih invalida i demobilisanih boraca, itd, itd, koji ovdje

i samo ovdje mogu i smiju izraziti svoje nezadovoljstvo.

Za sada vlast (ne)uspješno odrađuje „kozmetičko šminkanje“ aktuelne privredne, ekonomske i socijalne situacije, a analitičari (pa i obični građani) poručuju da su propagandne poruke vlasti o izlasku iz recesije toliko tragikomične, da se više ne može nazvati ni ozbiljnom propagandom. Vlast se ni između sebe ne može usaglasiti koju poruku želi poslati. Jer, ako predsjednik RS Milorad Dodik kaže da je ovaj entitet izašao iz recesije, a poslije to „demantuje“ ministar finansija Zoran Tegeltija, rekavši da će „RS do kraja godine izaći iz recesije“, pa se pojave i „tvrdnje“ da ovaj entitet nikada nije bio u recesiji, može se primijetiti, pa i govoriti, da vlast, nažalost, potcjenuje inteligenciju građana.

Š E H E R 13 BANJA LUKA

Kolumna

ČUJ, DŽENET Piše: Radmila Karlaš

Poznavala sam ga od rođenja. Virkala sam za njim koji je mistično promicao šuškajući dugom galabom. A onda me jednom podigao jako visoko, svijet je bljesnuo iz te perspektive cikom mog smijeha. I postali smo prijatelji. Šta misliš, dijete, o dženetu, jednom me je upitao, a ja sam ga povukla za rukav, jer sam baš tad ugledala neobično lijepog leptira. Nasmijao se.

Podsjećala sam ga na nju, govorio mi je sjajem u očima. Ona je bila samo sjećanje u vidu crnobijelih fotografija istačkanih vremenom. Šiškice i jamice na obrazima. Vragolastom sjaju u očima ni vrijeme, kao ni požutjeli papir stare fotografije, nisu naudili. Nije stigla da poraste previše i zato je postala vječna. Bila je tek studentica prve godine kada ju je na pješačkom prevozu zakačio automobil. Kako je kumstvo moglo da prenese DNA, pitala sam se mnogo godina kasnije pipajući uvijek po navici svoju kosu, kao da je upravo tad reže makazama, kao prvo obilježavanje. Imam i ja smo imali zajedničko uporište. Obilazila sam ga i kad je otišao iz našeg grada. Još češće kada se vratio na ognjište. Sad stojim malo sa strane i posmatram mezar, spreman. Zrake sunca se pružaju preko obližnjeg brda dok tonem u mrmor i šapat koji me okružuju. Ja se ne molim. Ne tako, zapravo nikako. Draže mi je posmatrati oblutak u obližnjoj rijeci i pratiti let čaplje koja se niotkud iznenada pojavila. Neko joj je dao ime Dobrila, a ona se, odomaćivši se, graciozno zaljubila i nedugo potom pomolili su se i mali čapljići. U mojoj „molitvi“ sjetila bih se svog prijatelja i naše besjede. Ne znam ja to tako kao ti, jednom mi je rekao, vrteći u rukama Kur;an. Šta to, pitala sam ga nespretno prelazeći iz faze djevojčice u neko djevojačko doba. Samo su mi misli EHER 14 Š BANJA LUKA

brzale naprijed. Tebe ne zavarava privid, uzdahnuo je. Jednom se pomoli za mene, ali onako kako najbolje znaš. Kako to ja, efendijo, znam, stala sam u pola pokreta. Riječju, dijete, Riječju. Bog ti ju je dao savršeno oblikovanu, nije štedio, pomeni me, napiši.

Godinama poslije, dok sam ispijala kafu s pogurenim likom preko puta, podsjetio me na obećanu „molitvu.“ Čuj, dženet, čula sam ga kako mrmlja tiho, dok su mu oči bile uperene negdje i ja sam slijedila trag. Onako kako najbolje znam.

Nanošena pomrčina valjala se preko ceste presijecana kudikojim oreolom ulične rasvjete, dok je glas odzvanjao. Jacija je te noći započela kasno i imam, umoran od obaveza i života koji mu je nagomilavao bore oko očiju, uzdahnuo je. Šta se može. Ravnajući vrijeme po svojim mjerilima, kao da se ono može ravnati, ponovo uzdahnu, ljudi uvijek negdje zakasne, pa se zvuk, kao i djelo, krive stvarajući sasvim drugačiji dojam od onog koji bi trebalo da ima. Eh život, pomisli s još jednim uzdahom protisnutim iz pluća, zagledajući rijeku kako valja talase, jer je posljednjih dana nabujala, kao kvas za hljeb.

Gdje je kasnio tad, nigdje, sav život se sjatio oko vječnosti u vidu skoka u zelenilo vode i dovikivanja na drugu stranu. Život je imao rok neograničenog trajanja, vrtio ih je kao na ringišpilu.

Sokak je odzvanjao šumom vode i tišinom u odsustvu ljudskih glasova. A onda, tu i tamo bi se pored prozora pomolila sjenka, nedovoljna da pruži bar privid života. Samo su duše lelujale skrivene iza natrulih vratnica od crvotočnog drveta, šušteći povremeno po stablima sa kasno sazrelim trešnjama. Ko je, upita korake koji zaškripaše po basamacima. Tišina koju naču odgovori mu i on klimnu gavom.

Otac je imao običaj da se pojavi pred spavanje, zadivani jednu uz otvoren prozor i uputi mu par riječi. Ali njegovog oca nema već decenijama, a i on se polako sprema na ahiret, mada je u posljedne vrijeme sumnjičav u vidu njegovog postojanja. Ahiret, hm, čudna mi čuda, mislio je nekad, a tek dženet, rajsko voće, med i mlijeko, rajske Hurije! Nije bilo sumnje, svjet se tad ogledavao u dženetskim vrtovima. Sumnja se javila nenadano kako je prvobitno mislio, ali sada vidi da je negdje u njemu već bila šireći

Ilustracija: Goran Mulahusić

prostor u njegovoj nutrini za još nedoumica. Čuj, dženet!

Vidi sad jasno kao da je samo za njega postavljen reflektor iza kapaka povrh očnih jabučica. Svako buđenje je bilo čudo, dok se voda talasala okupana sjenkom vrba sa obala, a on slušao glasove roditelja iz kuhinje, dok bi mu mislima vitlali planovi kako što prije skočiti i denuti se. Čuj, dženet! Kapljice polegle po njihovim još mršavim tjelima i ushićenje kad cura iz sokaka kao slučajno svrne pogled pa se zakikoće sebi u bradu, a on bi se zakleo da ga je sekund prije pogledala tako da je lebdio tri hefte poslije toga. Ahmede, zvala bi majka, Ahmede,

Kolumna evo majka napravila doručak. Šnjita crnog i tvrdog hljeba premazana pekmezom od šljiva i limeni lončić iz kojeg se pušilo mlijeko u koje bi majka dodavala gutljaj kafe iz fildžana s nesumnjivim mirisom divke nestali bi za tren. Žurio je, već ih čuje dolje na obali, a mati bi samo odmahivala glavom ispod šarene šamije i siguran je sa poluosmjehom oko punih usana.

Eno ih, skoro pa ćelavih glava po „modi“ tih godina, čekaju da krenu gore do mlina pa da se spuštaju na gumama koje nose po trojica. Čuj,

dženet! S obala mašu ribolovci dižući ruke u znak prijetnje da im ta dječurlija ne plaše ribe.

A oni bi vrišteći uranjali u hladne brzake, ponosni što su već doveli do savršenstva opasno presijecanje virova. Čuj, dženet! Babo bi obično dolazio pred noć, malo pod gasom, opterećen napornim poslom, veli, mora sebi dati malo oduška. Skvrčene ruke u njegovom krilu sa čuđenjem je poredio sa onim jakim mišićavim rukama koje su ga koliko juče podizale u zrak i bacale u brzake vode. Bio je to način da se mali očeliči i ili potone ili pliva. Majka bi pored

šporeta zvanog „kraljica“ prčkala oko večere i odmahivala glavom pod šamijom. Ama, čovječe, dođi kući pa jedi pa idi onda kud hoćeš, eto si se osušio gore do ona šljiva ispred kuće stare Hasanovice. Babo bi pojeo malo, protegao se, časak odmarao, a onda išao u kovačnicu iza kuće da još nešto završi, ima posla, ženo, a tebi je do priče. Napravila se da ga ne čuje i počela slagati tanjire u kredenac. Trčao je koliko ga noge nose. Danas, sigurno! Cijelu noć nije spavao lud od sreće što će napokon i to probati.

Dok je uskakao, čamac se opasno zaljuljao, umalo ne prevrnuvši i sebe i dječaka u njemu.

Zgrabio je ono jedino veslo, stao uspravno dok su mu noge klecale od uzbuđenja, em prvi put, em mala iz drugog sokaka opet kao slučajno tu i taj osmijeh što klizi po licu. Zamah i pljus! Ne tako, kažem ti kako se vesla, drži veslo graciozno kao damu na plesu, nježno, a ipak čvrsto da ti ne izmakne! Čuj, damu na plesu, on nikad nije bio na plesu, pogotovo ne bi znao šta je to tačno dama. Možda ona curica što se onako objesno, a opet stidljivo smješka. E, to već može zamislti. Ali, kako se pleše. Nema tu puno priče, prepusti se i opusti, hvataj joj ritam, sjedini se s njom, a onda je povedi. Lako je njemu pričati, pomislio je prestrašeno. A onda opet i opet.

Veslo je rezalo brzake, a on se okretao ukrug.

Dok jednog dana sve nije teklo kao mlijeko.

Djevojčicu s osmjehom nije nikad provozao u čamcu, vozio je mnoge druge uspravan i preplanuo, ali nespretni pokušaji i vragolasti osmjeh nikad nisu čilili. Čuj, dženet! Samo ne traži dženet predaleko, bilo je sve je što je babo kazao kada je čuo da je naumio da postane imam pri čemu je protrljao umorne i ogrubjele ruke. Majka se malo ponosila, sin će joj biti učen i poštovan. Gurala je ruke nespretno u džepove dimija, sretno gledajući lice djeteta koje joj pred očima nekako prenaglo poraste. On je bio zadovoljan i ubacivši se u naukovanje sve je manje imao vremena. Ponekad danima ne bi pogledao vodu ispod kuće kada bi dolazio iz grada gdje je knjiga postala dio njegovog života. Šaroliko društvo, djevojački osmijesi i promijenjen način života davali su mu osjećaj važnosti. Čuj, dženet, kako ne bi postojao, tamo je negdje i čeka na svakog iole pravednog insana. Više je tumačo, a manje govorio, osjetio je moć riječi još prije do što su se glave okupljenih okrenule u njegovom pravcu. Džamija je bila skoro pa krcata. Bilo je rano proljeće i on nije imao vremena da primijeti kako su krošnje raskošno zelene dok su mu ini stiskali ruku.

Babo je stajao po strani, pušio svoju „dravu“, gledao u krošnje. Idemo sine, bio je sve što je rekao. Majka ga je ponosno grlila, kao što ga je grlila i kada je dolazio iz škole ili kada ga je spremala za odlazak kod daidžinice, one što je voljela da joj u kući bude ko u apoteci, pa ga je uvijek molila da ništa ne dira i da na sve što ga pita ili ponudi odgovori da ne može, da je up-

ravo jeo kod kuće. Kako je lijepo što su ovo doživjeli , mislio je brzajući, sad ću da im pokažem gdje živim, sve one lijepe predmete.

Nije mu promakao očev pogled kad su se opraštali, pripisao ga je umoru. Počeo si da tražiš predaleko, rekao je otac, ali umoran je i on sad ne može dokučiti šta to njegov otac misli kad mu se tolike mudre misli kovitlaju glavom baš u ovom momentu. Otac je umro jedne jeseni i on ga je spustio u zemlju. Na momenat mu se učinilo da zemlja krvari, ali je to bio samo sunčev odsjaj. Prebirao je po glavi izgovoreno i svaka je bila na mjestu. Otac može biti spokojan, takvi ljudi poput njega svakako idu u dženet. Majci je inače kućica postala prevelika.

Nije znala kud bi sa sobom. Išla bi tamo-amo čisteći nevidljivu prašinu ili tresući ponjave i svako malo gledala na sat kao da bi otac mogao svaki čas na vrata, a ona samo treba da se okrene i kaže, pa možeš li prvo da dođeš kući da jedeš, pa onda da popiješ koju sa svojima. Koliko se samo puta vrtila oko njega tobož ljutita, a on bi je onda samo jednom pogledao kao nekada kad su ašikovali i ona bi se ponovo zarumenjela kao posve mlada djevojka. Ne bi ona ništa više i da se ponovo rodi do njega i ovo malo kućice. Nedostajao mu je otac u prvo vrijeme, tješio se zamišljajući ga u dženetu. Jacija je odjekivala kroz gotovo napuštenu mahalu. Zadnji rat je osamio kuće, a on stoji i gleda kroz prozor kao da će se otac sad pojaviti iza trošne kućice. Majka mu se pridružla koju godinu poslije. Sve do smrti prebirala je po sjećanjima na muža oživljajući ih utoliko više što se kuća činila pustija. Njoj nije smetalo. Sjedila bi na stolici i gledala u drugi kraj stola tiho mu pričajući. On joj je svaki put kada bi je obišao rekao da će oca sresti u dženetu. Ona je samo odmahivala rukom i tiho mrmljala, čuj, dženet! Bila je spokojna kad je odlazila, na licu su joj bile ispisane sve godine ne otkrivajući nijednu boru gorčine. Zatvorio je knjigu i protrljao umorne oči. Šta je on to uopšte tražio unutar tih stranica. Posmatrao je rijeku kroz prozor, a onda se teškim staračkim korakom uputio na njenu obalu. I onda je sve došlo na svoje mjesto. Udaljeni glasovi, šeretski osmjeh ispod šiškica, prevrnuti čamac, ples na vodi... opet je protrljao oči, jesu li to u njegovim dupljama očeve, a ne njegove sopstvene oči. Zakleo bi se da mu je pogled drugačiji, a opet on najbolje zna kako to sve funkcioniše. Prizori su bivali sve intenzivniji, majka mijesi pitu i viče da ni slučajno ne ulazi obuven, upravo je oprala ponjave na rijeci. Otac ga gleda dok jede, a onda ga teškom rukom na tren dodiruje po glavi, tako kratko da ne zna je li se zaista i desio taj neuobičajeni izljev nježnosti. Diže pogled prema gustim krošnjama na obali. Otac ih je često posmatrao. Uzdahnuo je i još težim korakom krenuo ka kući. A sve vrijeme je bio tako blizu. Čuj, dženet!

Š E H E R 15 BANJA LUKA

Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.

Feljton

Slika 1: Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije Nastavak iz prethodnog broja

Fotografija A. 12

SAKRALIZACIJA PROSTORA I POSRBLJAVANJE TVRĐAVE KASTEL: Nova pravoslavna crkva kod tvrđave Kastel na mjestu gdje nikada nije bilo sličnih bogomolja (utvrda u ovom obliku je uglavnom iz osmanskog perioda, ali sa bogatim antičkim, ranohrišćanskim i srednjovjekovnim slojevima). Na mjestu gdje je izgrađena ova crkva postojao je mali park sa brončanom statuom „Banjalučanka“.

Pri ovom procesu nasilnog prisjećanja ili re/produciranja sjećanja, i ulica i elita postižu to da predstave i memorije o drugim, manje bitnim, „turskim“, socijalističkim, internacionalnijim ili uopšte „nesrpskim“ epohama, događajima, ličnostima i narativima polako padaju u zaborav. A da bi se novonastale „nesrpske“ rupe u kulturnoj memoriji popunile, elita proizvodi nespojive i sinkretističke kombinacije, (i)racionalizacije i parafraze istorijskih događaja, narativa i tradicionalnih srpskih kulturnih obrazaca i praksi, naravno uz njihovu neizbježno nategnutu re-interpretaciju i mitologizaciju. Na taj način elita stare mitove prerađuje u novu pop-mitologiju, a grafiti je reproduciraju na ulicama uz nezaobilazan govor mržnje. Krug se zatvara i, gle čuda, Banja Luka je oduvijek bila srpski grad, i tačka. Sjećanje je silovano, a etničko čišćenje je urodilo plodom. I to me podsjeti na jedan vic koji od od rata kruži po Banjoj Luci, a koji kaže: Oni koji su se rodili u Banjoj Luci, u drugoj polovini 70-tih, ne pamte Tita; oni koji su se rodili u prvoj polovini 80-tih, ne pamte sarajevsku olimpijadu; a oni koji su se rodili u drugoj polovini 80-tih i kasnije ne pamte Muslimane. Surovo, čak fašistički, ali nažalost istinito.

Slika 2: Strah i prezir prema drugačijim, elitizam, frustracije i zavjere

Slika o kojoj ovdje govorim nadovezuje se na 1. sliku, jer izgleda da sve prethodno opisane predstave o kulturnoj, etničkoj i istorijsko-političkoj tradiciji i temeljima RS, nekako upućuju na to da poruke elite i banjalučkih ulica, ustvari, govore o nekoj vrsti kulturne i političke „emancipacije“. Emancipacija bi valjda trebala opisivati proces kulturno-političkog oslobađanja od nazadne, regresivne, konzervativne prakse ili od podčinjenog statusa, praćen nekim političko-pravnim mehanizmima i garancijama. I zaista, srpska politička i vjerska elita u BiH već 20 godina insistira na tome i dokazuje da je u socijalističkoj, austrougarskoj, a pogotovo u osmanskoj BiH srpski narod bio ugrožen i podjarmljen i „biološki“, i „genetski“, i ekonomski, i kulturno-politički, a da sada, eto, doživljava punu nacionalnu „emancipaciju“. © Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine

Nastavak u slijedećem broju

↑Fotografija A.13

SPEKTAKL ELITE – 80 GODINA MUZEJA REPUBLIKE SRPSKE: Jubilarna izložba 2010. godine, povodom 80 godina Muzeja RS (ex Bosanske Krajine) sa temom „Vrbaska banovina“ – „Ne obilježavamo samo 80 godina Muzeja RS, nego i 80 godina od kada se Banja Luka organizovano razvija u oblasti kulture i ono što imamo danas je dio te tradicije i duhovnosti, koju ne smijemo da zaboravimo. Banja Luka je prije 81 godinu prvi put postala glavni grad tadašnje Vrbaske banovine, a danas je glavni grad Republike Srpske koja krupnim koracima korača ka razvijenoj evropskoj regiji', naglasio je Radmanović“ (Nebojša Radmanović, član predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, prim. autora) (vidjeti Izvore i literaturu izvor pod rednim br. 9)

↑Fotografija B.1

↑Fotografija B.2

↑Fotografija B.3

↑Fotografija B.4

↑Fotografija B.5

↑Fotografija B.6

↑Fotografija B.7

↑Fotografija B.8

Grafiti, plakati i bedževi u centru grada, između 2005. i 2012. godine Š E H E R 17 BANJA LUKA

Kad ministar nema vremena Piše: Rešad SALIHOVIĆ

vnost i žele da ra p o n v ra že a tr i lj e it Rod cionalnih preda n a p ru g i k zi je i k s n bosa astavni pron u i n e č u lj k u u d u b meta izgubila ime ra e b u M je o k a K – gram

Da se u manjem BeHa entitetu nije ništa promijenilo od dolaska na vlast navodnog socijaldemokrate Milorada Dodika, kojem je ta demokratska odrednica dalja od Kine, situacija na terenu, naprotiv, potvrđuje da se stanje znatno pogoršalo, a isto je prokomentarisao Dodikov potpredsjednik Emil Vlajki ''kako se vlastima mora kazati da one ne mogu staviti pod kontrolu religijsku kulturu i vjerske običaje nekog naroda'', te dodao: »Analizom člana 6 Zakona o grobljima i pogrebnoj djelatnosti u RS-u, pokazuje se da je to većim dijelom jedan suhoparan, birokratski tekst koji kao da izražava strah vlasti od teorijski nepoželjnih posljedica prakse Bošnjaka, od tekstova na nadgrobnim spomenicima o kojima odlučuju porodice umrlih'', a ne Dodik ili Gavranović i upravo zbog toga što takve odluke nisu po mjeri i odobrenju šefa nepostojeće države srpske Milorada Dodika, porodice umrlih ili roditelji učenika u Konjević Polju, Vrbanjcima i drugim mjestima, ni u kom slučaju ne mogu odlučivati šta će pisati na spomenicima, niti postavljati uvjete da se u RS-u uči EHER 18 Š BANJA LUKA

bosanski jezik i nacionalna grupa predmeta, drugačije nego je to RS-ovim zakonom propisano.

Tako je ministar prosvjete Goran Mutabdžija na sastanku sa roditeljima koji su zahtijevali da se ispoštuje dogovoreno, da se bosanski jezik i grupa nacionalnih predmeta uče po nastavnom planu a ne vannastavnim aktivnostima, ultimativno postavio pitanje: ''Ko hoće da njegovo dijete ide u školu, neka ostane, a ko neće, neka danas svoje dijete izvede i mi dalje idemo u školu''. Šta se drugo moglo očekivati, pa makar se radilo o ministru ili Dodiku, nego reakcija roditelja, koji su prema izvještajima ovdašnjih medija izvrijeđali ministra i onog ko ga je poslao da djeci zabrane ulazak u školu samo zato što traže da se provede ustavno pravo jednakopravnosti na jezik. Šta više, dogovora sa ministrom nije bilo, naveo je Vehid Dedić, član Savjeta roditelja, jer se on samo pojavio, vidio da li su djeca u klupama i nakon deset minuta napustio sastanak. A u

Bilježimo tih deset minuta roditelji su tražili da se ispoštuje dogovoreno, a to je ono što su roditelji sasvim opravdano tražili, da se njihovoj djeci obezbijedi pitka voda, da bošnjačka djeca izučavaju grupu nacionalnih predmeta, da se izmijeni sastav Školskog odbora tako da od sedam članova Bošnjacima pripadnu četiri mjesta, te da se procentualno prema broju bošnjačkih učenika zaposli pripadajući broj Bošnjaka u školi u Konjević Polju. Kako od dogovora nije ništa ispoštovano, roditelji su sasvim opravdano postavili pitanje ministru - zbog čega ih je slagao, pa im ne preostaje drugo nego da djecu upišu u drugu školu.

Roditelji tvrde kako ministar Mutabdžija podržava direktora da od devetogodišnje napravi petogodišnju školu u Konjević Polju, pa bi djeca od petog do devetog razreda morala pohađati školu u Kravici, gdje je počinjen genocid i nad onima iz uže familije te djece. Ne asocira li ovakva izjava i nakana ministra prosvjete na ratne uvjete čelnika RS-a, koji su nesrpskom stanovništvu postavljali iste takve uvjete: ko neće da ide u srpsku vojsku da se bori protiv neprijatelja, podrazumijeva se protiv armije BiH, neka ide iz RS-a sa najlon kesom, a najčešće i bez nje. Uz to su se ovdašnji mediji isto kao i u ratu listom obrušili na bošnjačke roditelje što ne dozvoljavaju da bošnjačka djeca uče srpski jezik, i da govore ekavicom kako ih uče predavači iz Srbije. Sve to daje za pravo rditeljima da nastave bojkot nastave, jer kako bi se taj čin drugačije mogao nazvati, nego prisilno posrbljavanje bošnjačke djece. A da svesrpska igra oko bošnjačkih učenika nije samo slučaj u Konjević Polju, ništa bolja situacija nije u još jednom mjestu gdje su počinjeni najkrvaviji zločini nad bošnjačkim civilima na području Kotor Varoša, gdje aktuelna vlast sada ponovni čini zločine nad potomcima ubijenih, učenicima osnovne škole u Vrbanjcima, ne prihvatajući da se 130 učenika bošnjačke nacionalnosti školuje na svom maternjem jeziku. Time se aktuelna vlast i javno deklarisala da ovom entitetu niko neće naređivati hoće li ili neće prihvatiti da kojim slučajem nesrbin bude izabran za bilo kakvu vodeću funkciju u RS-u, pa sada ne dozvoljavaju djeci konstitutivnog naroda da pohađaju nastavu na maternjem jeziku u školama gdje imaju većinu.

A da se posrbljavanje ne vrši samo u školama, govori samo jedan od hiljadu primjera ne samo u Srebrenici nego i u Banjaluci, čiji se dokazi nalaze u našem posjedu. Naime, Haurdić rođ. Šarić Mubera, rođena 1976. godine u Banjaluci, greškom CJB svih ovih godina nije imala Matični broj, pa je 15. 7. 2013. u CJB Banjaluka dobila Uvjerenje na osnovu kojeg se određuje JMB i upis u matične knjige. Istog dana i pod istim brojem određen je JMB i izdato uvjerenje ali ne na ime Mubere nego Mileve Šarić sa potpisom Zorane Grahovac, službenice ovog centra. Od toga dana pa do danas se vodi neravnopravna bitka i prepiska na relaciji CJB Banjaluka- porodica Šarić izmišljanjem nepostojećih problema o čemu otac Mubere Dževad Šarić kaže: ''Ovim putem želim da upoznam svu svjetsku javnost šta sve MUP u Banjaluci radi Bošnjacima. Sa njima se mjesecima borim kako bi za kćerku koja ima državljanstvo, rodni list i sva potrebna dokumenta dobio JMB. To je smišljena opstrukcija kojom su me toliko šetali i zavaravali da se riječima ne može opisati.»

No, ostaje pitanje da li to oni koji treba da znaju šta se sve radi u ovom entitetu, poduzimaju odgovarajuće mjere da spriječe ovakvu di-skriminaciju kojom se Bošnjaci obeshrabruju kako bi odustali od vađenja ličnih dokumenata i popisa stanovništva.

Razočarana odgovorima mistra za prosvjetu u RS: Roditelj, Hava Varošić.

Održ

NOVE MOG Tekst i foto: Mehmed PARGAN

Bosanskohercegovačka dijaspora je jedan od najznačajnijih resursa kojima raspolaže država Bosna i Hercegovina. Nefunkcionalan politički sistem u zemlji onemogućio je da taj resurs maksimalno pomogne oporavak i razvoj zemlje. Time je spriječeno uključivanje BH građana u taj proces, tako da su uspješni i obrazovani građani Bosne i Hercegovine širom svijeta ostali, kao bogat resurs, potpuno neiskorišteni, a jedini način uključivanja ljudi iz dijaspore svodi se na slanje novčane pomoći porodici i prijatejima, koji su u Bosni i Hercegovini suočeni sa teškom ekonomskom krizom. Ta podrška iz godine u godinu će biti sve manja i stoga je neophodno na vrijeme poduzeti sistemske korake kako bi se taj resurs stavio u

funkciju.

Ekonomsko i kulturno povezivanje, sudjelovanje u izbornom procesu, promocija države Bosne i Hercegovine u svijetu i privlačenje investicija, zadatak su koji u kontinuitetu mora biti primaran narednih godina.

Nevladin sektor, kroz koji se ostvaruju prava i interesi oko milion iseljenika širom svijeta, povezivanjem sa nevladinim sektorom u Domovini, može osigurati veću uključnost dijaspore u ključne procese u Domovini.

Ovi stavovi iznijeti su kao dio zaključaka konferencije „Connexchange“, održane u Neumu od 26. do 28. septembra 2013. godine.

Da bi se snaga dijaspore stavila u funkciju, na konferenciji je oformljena mreža koja će okupljati nevladine organizacije koje se bave pitanjima dijaspore. Mrežu je osnovalo dvadeset neprofitnih organizacija iz Bosne i Hercegovine i dijaspore, a na inicijativu CLDD - Centara za lokalni

NEVLAA Ž E R M A OSNOVAN OJE SE K A J I C A GANIZ DINIH OR ASPORE J I D A M I J AN BAVE PIT

ana konferencija Connexchange žana

GUĆNOSTI razvoj i dijasporu, koji djeluju u pet gradova BiH pod pokroviteljstvom Ureda za dobrovoljni povratak Grada Stockholma. Tokom trajanja konferencije posebna pažnja posvećena je pitanjima mladih u dijaspori i njihovom povezivanju sa mladima u BiH. Na taj način će se osigurati podrška obrazovanju, privlačenju investitora u BiH i promociji zemlje, kao bogatstva različitosti. Nevladine organizacije u zemlji i dijaspori pokrenut će zajedničke demokratske procese, iskazujući da im je sudbinski važno da Bosna i Hercegovina ide putem ekonomskog i kulturnog jačanja, do kojega se može doći stvaranjem funkcionalne mreže nevladinih organizacija koje se bave pitanjem dijaspore.

-Susret nevladinih oranizacija u okviru „Connexchange“ Neum 2013, bio je prilika da se prvi put susretnu predstavnici nevladinih organizacija iz dijaspore i matice. Ova konferencija je razbila brojne predrasude sa kojima smo živjeli godinama. Prvi put se sada pokazalo da posjedujemo nevjerovatnu snagu organizacija u dijaspori koje nude jedan sasvim drugačiji kvalitet od onoga kakav smo navikli da gledamo decenijama. Izrasla

je jedna nova generacija građana BiH, koji svojim obrazovanjem, uticajem i vezama, imaju snagu da Bosni i Hercegovini otvore nove mogućnosti u svijetu. Također, mladi u zemlji, u saradnji sa dijasporom, moći će ubuduće stvarati ambijent u zemlji, u kojem je će biti prihvaćeni i cijenjeni, dajući svoj maksimum za oporavak i razvoj BiH - kazala je Emina Krzović, voditeljica Ureda za dobrovoljni povratak Grada Stockholma.

Zaključeno je da će članice mreže „Connexchange“ naredne godine sudjelovati na Kongresu dijaspore koji će se, u organizaciji Svjetskog saveza dijaspore BiH, održati u Sarajevu. Također, pozvana su i druga udruženja, koja se bave pitanjima dijaspore, da se uključe u mrežu tako što će kontaktirati centre za lokalni razvoj i dijasporu u BiH. Rezulati djelovanja mreže biti će predstavljeni u oktobru 2014. na trećoj konferenciji „Connexchange“. U radu ovog značajnog seminara važan doprinos su, među ostalima, dali i predstavnici Saveza Banjalučana u Švedskoj i udruženja “Ljiljan” iz Motale.

Sjećanje

Šišanje i frizura su za neke ljude oduvijek bili vrlo važna i privatna stvar, pa su pojedini Na sredini jedne od glavnih Sydney-skih ulica, Oxford street, nalaze se dva frizerska sal Ne mogu da se odlučim gdje da uđem… A onda mi u sjećanje dođe Banjaluka,i šišanje

FRIZERSKI SALO Napisao: Dr Severin D. Rakić

Svi se Banjalučani vjerovatno sjećaju gradskog sata u Titovoj ulici kod prodavnice Drina. Ne pamtim je li to bio prvi gradski sat modernog vremena ili je bio prije toga jedan u Gospodskoj ulici, ali je gradu svakako davao urban ton. Eksluzivno pravo na održavanje i servisiranje ovog sata, dodijeljeno mu od gradske opstine, imao je Meho Kovačević, poznati banjalučki sajdžija, sa neuglednom radnjicom u haustoru tik ispod tog sata. Kasnije je sat dobio mnogo poznatijeg brata, osobni poklon gradu od Mehe, famozni Gradski sat na "Kastelovom ćošku", kasnije Trg Edvarda Kardelja, zaustavljen tačno u 9 h i 11 min. katastrofalnim zemljotresom u oktobru mjesecu 1969. godine. Meho se odnosio prema satovima kao prema rođenoj djeci. Oni su bili njegova kreacija, svo njegovo urarsko umijeće, ponos, nešto zbog čega je živio.

Pored Mehine radnje i ulaza u stambenu zgradu iznad, upravo ispod sata nalazio se drugi gradski simbol, muški frizerski salon, kojega su svi zvali "Ispod sata". U tih tridesetak kvadrata, stalo su četiri radne stolice, pa red stolica pored prozora za mušterije koje čekaju sa malim stolom za štampu, preko puta desk i kasa za naplaćivanje iznad koje je stajao posterreklama sa najnovijim L’Oreal-ovim modelom, a u dnu salona uski paravan za osoblje da se presvuče. U tom salonu se šišao moj 22 Š E H E R

BANJA LUKA

otac, a kako sam kasnije saznao, i mnogi drugi građani Banjaluke: Sredoja, Barba, Željko Košpić iz Slavije, zatim Dr Bajić, rukometaši, fudbaleri, penzioneri, Mlađo Lutrija, glumci, novinari i još neki drugi viđeniji Banjalučani.

Rastanak sa infantilnim razdobljem moga života nastaje kad me je otac uzeo za ruku i, na veliko žaljenje moje majke, odveo da se ošišam kod njegovog (muškog) frizera umjesto kod njenog (ženskog), kao do tada. Imao sam pet godina kada sam prvi put ušao u ovaj "muški bastion" zvani Frizerski salon ispod sata, te od mene nije moglo ništa drugo ni nastati do "straight guy". Salon se bez ustezanja mogao zvati i "Masculin", "Macho man" ili slično jer za 30 godina, koliko sam se šišao tamo, ženska noga nije kročila unutra. Jedini ženski svjedoci ovog muškog klubašenja su bili ljepuškasti L’Oreal-ovi modeli na zidu kod ulaza, koji su se mijenjali jednom godišnje. Gotovo ista postava frizera je radila skoro 20 godina: Rezak Šarić, kapetan broda, uredno začešljan, tankih štucovanih brkova, u imidžu Marcello Mastroianni-ja iz filma "Jučer, danas, sutra", zatim Safet Vrbanjac-Sajo, kormilar, otprilike banjalučka verzija Rod Stewart-a, sa vec dobro prorijeđenim "mallet-om"; uvijek sam se pitao nije li on možda iz Chelsea prije nego iz Vrbanje; te Hamula, stariji član posade bez puno zaduženja, jedan od onih tipova što čitav život čeka penziju, a kad taj dan dođe, onda ne zna šta će od dosade. Svima njima je bilo zajedničko da su umjetnost šišanja učili od majstora Mustafe, doajena "banjalučke frizerske akademije", a nama djeci znan kao "crta" koja ostane na vratu kad majstor pritegne zaštitnu kecelju, prije nego što krene da šiša sa mašinom uz vrat. Svako je radio za jednom stolicom u hijerarhijskom redu, od izloga i mušterija, prema paravanu. Za četvrtom stolicom (onoj kod paravana) se

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić

gotovo nikad nije radilo, jer je frizer na obuci, takozvani "naučnik", bio isuviše zabavljen donošenjem pića i kafe iz obližn-

Sjećanje

i frizeri postajali artisti, a njihovi saloni kultna mjesta, gdje su zalazili viđeniji građani. lona, jedan do drugog. Iznad jedne radnje piše "Tony & Guy", a iznad druge "Aldo’s". “ispod sata”.

ON ISPOD SATA jeg

"zdravljaka" (nekad poznati "Soko", dok ga zemljotres nije srušio, a potom “Kozara”), kupovinom novina ispred Pošte i uplaći-

vanjem "sportske," da jednostavno nije stizao da uči šišati. Svake godine dobijali su novog naučnika, ali nikad naučnicu.

Poslije prve "đačke", i razočarenja sa Rezakom, koju je moja majka zvala "frizura iz Pervana", prešao sam kod Saje.

On je bio "good bloke", znao je šta vole mladi i bilo je dovoljno da mu kažem ko je dežurni profesor na vratima Gimnazije pa da me ošiša na dužinu koja može proći, a da opet "nisam iz Pervana", dok je Rezak bio više za one "važne građane u lister odijelima", a Hamula za penzionere (50 % off). Tako su ispod ruku ovih umjetnika nastajale frizure "Kennedy", "Daniken", "Ronnie Regan" itd. Ja sam im, jedanput, predložio, da naprave frizuru "Gorbačov" tako što će na nečiju čelu zalijepiti "cenera".

Obično bih išao na šišanje sa svojim ocem subotom prije podne. On kod Rezaka, ja kod Vrbanjca. Svaki put kad bih ušao, zapahnuo bi me miris kolonjske vode, pakovane u velike flaše, pomiješan sa duhanskim dimom, koji se u tom malom prostoru mogao nožem sjeći. Na pultu džezve i fildžani od davno popijene kafe, ispod pulta čašice sa konjakom, pretresaju se događaji od jučer; prvo sport, pa politika. Čak su jednom i televizor postavili (mislim da je igrao Borac-Hajduk u finalu Kupa), što je bila rijetkost u to doba. Kada se poslije zemljotresa napravila autobuska stanica i taxi stajaliste ispred, pored stalnih mušterija, svraćali su tu razni ljudi: strani turisti na proputovanju, gastarbajteri na putu u rodni kraj, taxisti itd. Život u salonu je tako tekao; kad god bih prošao, Rezak u svojoj uobičajenoj pozi, šiša nekog i komunicira sa mušterijama, Sajo se smije i dobaci po koju, Hamula sjedi i puši, dok Meho Kovačević stoji na vratima i brani se od njihovih pošalica. Napose, negdje osamdesetih, cijelu ekipu su razmjestili, prvo u Hotel

Bosnu, a onda po raznim dijelovima grada.

Mušterije su, naravno, otišle za njima, tako da se moj otac šišao na Željezničkoj stanici, a ja na Laušu. Pokatkad bih prošao ispod sata i provirio. Tamo su tri frizerke šišale, a Hamula je sjedio i čekao penziju, kao i uvijek, poluzainteresovan šta se priča.

Negdje krajem osamdestih, Sajo se vratio da radi ispod sata. Odem da se ošišam, kad tamo, Sajo sam sa tri čavke, koje ne zatvaraju. Šiša Macu Bezrodnika (jedan od starih mušterija), koji umire od smijeha. Pošto se Sajo tek bio oženio, a već je bio u kasnim četrdesetim, one čavke ga satjerale uza zid i navaljuju da im priča kako se snalazi u braku. Pitam Saje šta je ovo? On mi odgovara da se vremena mijenjaju, kako u privatnom životu tako i "Ispod sata".

Zadnji put odem da se ošišam "Ispod sata" negdje u junu 1992. i pozdravim se sa Sajom. Poslije godinu dana, sretnem jednu od one tri Sajine kolegice iz salona i kaže mi da je Sajo otišao iz Banjaluke.

Odlučim se, ipak, da uđem u Aldo’s, mali neugledni frizerski salon na Oxfordu, tražeći u njemu djelić moje mladosti. Pitam frizerku orijentalnog izgleda koja čisti radnju, koliko košta šišanje? Iza paravana proviruje okrugla faca, kosih očiju i dovikuje: "Ten bucks!" Sjedam na stolicu i poslije pola sata šutnje i rada, evo ga, ko’ ispod čekića. Jedina mušterija je gotova. Kad sam htio da platim, frizerka me uputi glavonji iza paravana, a ona počisti za mnom. Na putu prema izlazu dadoh joj trinkelt, a ona mi se lijepo zahvali. Izađem na ulicu, zatvorim oči, a prožme me onaj isti osjećaj olakšanja, kao kad izađem sa šišanja "Ispod sata". Pogledam na veliki digitalni sat: 01:00 p.m. Uh, mogao bih malo do parkića.

Š E H E R 23 BANJA LUKA

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME - ISTORIJSKA RETROSPEKTIVA

Rađanje grada Tekst: Adem Čukur Iako su na prostoru današnje Banjaluke od mlađeg paleolitika pa nadalje postojala ljudska naselja, nastanak grada / šehera vezan je za godinu 1528., kada su, nakon propasti Jajačke banovine, Turci - Osmanlije ovladali i ovim krajevima.

Po dolasku Osmanlija, na južnom lokalitetu današnje Banjaluke na lijevoj strani Vrbasa, a ispod tadašnje tvrđave počinje se formirati grad pod nazivom Gornji Šeher. Polet izgradnje Gornji Šeher je doživio kada Banjaluka (1553.) postaje sjedište sandžaka (oblasti) i kada je za prvog sandžakbega/upravitelja sandžaka ustoličen Sofi Mehmed paša, sin Abdul-Muinov. Za kratko vrijeme on je izgradio niz značajnih objekata koji su u to vrijeme naselje činili šeherom / gradom, kao što su: čaršija orijentalnog tipa sa 59 zanatskih i trgovačkih dućana, han (spomenut u zapisima, ali dosad neutvrđenog lokaliteta) sa magazama u prizemlju i dvanaest soba na spratu, nekoliko džamija, tri mlina na Vrbasu (jedan EHER 24 Š BANJA LUKA

na priobalju i dva na splavovima, javno kupatilo / hamam na izvorištu termalnih voda, mekteb, mostovi preko Vrbasa i preko rječice Suturlije...

Prema katastarskom defteru iz tog perioda, grad je imao 228 kuća, a s obzirom da su tadašnje porodice bile brojčano relativno velike, može se po slobodnoj procjeni reći da je grad imao između 1500 i 2000 stanovnika. Čaršija se razvijala duž ulice paralelne sa Vrbasom na njegovoj lijevoj strani, a sačinjavali su je u nizu obostrano poredane manje zanatske i trgovačke jedinice - dućani, najčešće sa ćefencima orijentisanim prema ulici. U prvo vrijeme u čaršiji su bili zastupljeni dućani sa djelatnostima koje su iziskivale vojne potrebe, kao sto su: sabljarski, tabački, čizmarski, mlinarski, sarački, da bi se vremenom razvili i drugi zanati za potrebe stanovništva kao što su: sapunđijski, mesarski, terzijski, pekarski, halvadžijski, kovački , kujundžijski...

Sjećanje Najznačajnije dvije džamije iz tog perioda su Careva džamija (zvana i Hunćarija ) u čaršiji na lijevoj i Sofi Mehmedpašina na desnoj strani Vrbasa, jedna nasuprot drugoj.

Džamija na desnoj obali je bila kvalitetnije urađena, sa zidanom munarom, u odnosu na skromniju na lijevoj obali, u čaršiji, koja je imala drvenu munaru. Legenda kaže da je paša po izgradnji džamija onu kvalitetniju na desnoj obali nazvao Careva džamija, onu na lijevoj obali, u čaršiji Sofi Mehmedpašina, i o tome izvijestio cara-sultana. Uskoro mu je od sultana stigao odgovor u kojem je (vjerovatno iz razloga što je sultan smatrao da će skromnija džamija zbog toga što se nalazila u čaršiji biti posjećenija) pisalo: ”Ona što si je meni namijenio neka bude tvoja, a ona druga neka bude moja”, što je Mehmed paša i ispoštovao pa džamija u čaršiji postade Careva, a na desnoj obali Sofi Mehmed-pašina (zvana i Jama džamija, po jednom nešto manjem četvrtastom udubljenju u podu).

U to vrijeme Sofi Mehmed-paša gradi prvi, drveni, most preko Vrbasa između ovih džamija. Iako car nije finansirao izgradnju mosta, on se, valjda radi blizine Careve džamije, ponekad nazivao i Careva ćuprija. Vrbas je na tom mjestu dosta širok, ali i relativno plitak, pa time i pogodan za izvedbu oslonaca mosta. Takvih oslonaca je bilo pet, na koje su se preko horizontalne grede oslanjala po tri drvena stuba, koja su se završavala sa ”sedlima” i košnicima. Preko tih sedala su bile postavljene poduzne grede, a preko njih daščani pod. Sa obe strane bila je izvedena i drvena ograda. Oslonci na obalama su bili urađeni od obradđenog kamena pravilnih četvrtastih oblika. Kako je Careva džamija bila locirana neposredno uz obalu Vrbasa, pored mosta, na toj strani je pri gradnji bio izveden i dosta visok njen potporni zid. Upoređujući taj zid sa obalnim potpornim zidom mosta, nameće se zaključak da su oni vrlo slični i da oba vjerovatno potiču iz perioda prvobitne gradnje mosta. Ti potporni zidovi na obe strane rijeke su iskorišteni kao oslonci rešetkastih stubova visećeg mosta, gradđenog sredinom prošlog vijeka.

Istovremeno sa formiranjem čaršije izgrađen je i niz stambenih naselja / mahala. Na lijevoj obali Vrbasa oko i iznad Careve džamije formirala se mahala Hunćarija (ili Careva mahala), na padinama jugozapadno od čaršije mahala Grab, a sjeverno od čaršije uz samu obalu, nizvodno od ušća Suturlije u Vrbas, Tabačka mahala koja je dobila svoj naziv po preradi kože. Nizvodno od nje nadovezivala se Kubadagina mahala.

Na desnoj strani Vrbasa ispod brda Šehitluka formirala se mahala Ilidža koja je dobila naziv po izvorištima termalnih voda.

Nizvodno od nje nalazila se mahala sadašnjeg naziva Dolac sa Jama džamijom u središtu, a nizvodno mahala Sitarija.

Kuće, najčešće jednospratne, građene su u tradicionalmom bosanskom stilu sa prostranim dvorištima i zidom ili drvenom tarabom oko njih.

Najpoznatiji putopisac iz tog vremena Evlija Čelebija je u prvoj polovini XVII-og vijeka u nekoliko navrata boravio u Banjaluci (tada je već bio izgrađen i Donji Šeher) pa je, između ostalog, napisao: ”Stara varoš i šeher .- Šeher se stere od jugoistoka prema sjeveru u dužini od jednog sata (hoda- pr.a.), s obe strane rijeke Vrbasa, ali i s jedne i s druge strane uzak. Pored toga što pored svih kuća teče živa voda, svaka bolja kuća (handan) ima vinograd, bašču i ružičnjak, divan kao zemaljski raj... ”.

Na sjevernoj rubnoj strani Tabaka dugo vremena postoji harem / groblje, a uz njega Halil-pašino turbe na kojem je svojevremeno pisalo: Ovdje pčiiva Halil-paša Ličanin bivši admiral turske mornarice umro 1590 g. (Halilpaša je, za kratko, naslije-

dio Ferhadpašu na mjestu paše / vezira Bosanskog pašaluka).

Iako je kasnijim premještanjem centra grada u Donji Šeher sam Gornji Šeher izgubio na značaju, bilo je to još uvijek naselje koje narasta. Međutim, po upadu austrijske vojske u grad na čelu sa Ludovikom Badenskim 1688. g., koja ga je na kratko osvojila, u gradu je najviše stradao Gornji Šeher kojeg je austrijska vojska pri povlačenju zapalila i skoro u potpunosti razrušila. Iako se Gornji Šeher poslije toga postepeno obnavljao, nikad više nije povratio svoj prvobitni sjaj.

Foto: Iz arhive Šehera

Kako Banjalučanim Muharem Omerović nasmijava stanovnike BiH

Nikada nisam bio narkoman, a postao sam ovisnik.

Sve više ovisim od pomoći iz dijaspore.

(Muharem Omerović)

TRAŽE SE UTJERIVAČI

DUGOVA Piše: Kemal Coco (Porodica Hatke i Mumina do agresije na BiH živjela je u jednom naselju desetak kilometara daleko od grada. Onda su izbjegli u grad. Uselili su se u tuđi stan i željeli tu ostati. Poznata je Hatkina rečenica: „Jedna me je granata dovela u grad, stotinu me iz njega neće istjerati“. Čak su promijenili i prezime. Dok su živjeli u gradu prezivali su se Izbjeglići. Prije nekoliko godina, ne svojom voljom, vratili su se u svoje naselje. Žive od Muminove minimalne penzije i pomoći koju dobiju od sina i kćerke koji žive i rade u zemljama Zapadne Evrope. U slobodno vrijeme, kojeg dosta imaju, razgovaraju i razmišl-

EHER 26 Š BANJA LUKA

jaju na svoj način, uglavnom kritikujući vladajuće stranke.)

Penzije zakasnile, a hladnoća poranila. U kuhinji Hatke i Mumina ugodno.

Vatra svjetluca i zagrijava prostoriju u kojoj Mumin sjedi na kauču i prelistava neku knjigu. Hatka loži vatru, a zatim, ustajući, obraća se suprugu: „Čuli ti onu što vrši popis šta me je jutros pitala. Koliko kvadrata ima kuhinja? „Šta tu ima čudno. Pročita li ti pitanje na popisnoj listi?“, dok prelistava knjigu odgovori Mumin. „Ova država baš je ostala sa budalama. Pitaju koliko kuhinja ima

kvadrata, a ne pitaju šta kuham i da li imam šta kuhati.» „TAKI NAM GRAH PAO“, glasno izgovori Mumin, naslov knjige aforizama poznatog humoriste Banjalučanina Muharema Omerovića koji već podugo živi u Zenici. „Kakav te grah spopao! Vidiš li da još za ručak ništa nisam počela spremati. A i ne znam šta da kuham. Nemam ni graha, ni makarona, ni riže.“ „Ne govorim ja o našem jelu nego naglas čitam naslov knjige aforizama, a on je Taki nam grah pao“,odgovara Mumin i supruzi pročita jedan od aforizama u kn-

Kratka priča jizi: TRAŽI SE VERZIRANI UTJERIVAČ DUGOVA DA SAMOHRANOJ MAJCI UTJERA JEDAN DUG. „Taj pisac, kao naši političari. Brine o samohranim majkama, a o nama niko“, zagrmi Hatka.

Mumin je začuđeno pogleda. Ona tek tada shvati šta je rekla. Pokuša se smijati, ali je Mumin prekide oštrim riječima: “O čemu ti razmišljaš u tim godinama!?» „Kada ti svašta možeš čitati mogu i ja svašta govoriti“, glasno će Hatka. „Odavno je u našoj kući prisutna uzrečica Niti se hodža boji djece ni djeca hodže“, izgovori Mumin i nastavi glasno čitati knjigu aforizama „PROFESORE, MRCINO STARA! DOŠLA SAM DA ME ISPITAŠ, A NE ISPIPAŠ.“ „NOĆNA DAMA I UZIMA PARE UNAPRIJED BAŠ ZBOG IZREKE KASNO SE JEBENOJ KAJATI.» „Ko o čemu Mumin o ženama“, glasno komentariše Hatka kojoj su se aforizmi veoma dopali i koji su je nasmijali. „Neću, valjda, o muškarcima“, smijući se odgovara Mumin. „Što u toj knjizi ne nađeš neki aforizam koji govori i o ženama i o muškarcima?» veselo će Hatka.

«Kada već želiš evo jednog: „DOK JE VLADAO ČEKIĆ I SRP BILO JE I ONDA: HAMZIGA HOP, HAMZIGA DRP ... SADA NEMA NI ČEKIĆA NI SRPA ALI SE SADA LOPATAMA DRPA.» „Uh, Mumine brate, što je dobro rečeno. Svaka mu čast kada tako pametno misli i piše.»

Mumin se smije, a onda poluglasno poruči supruzi: „Čim neko o političarima loše piše, tebi je odmah i pametan i pošten. Ne pitaš kakvi su oni što to pišu.»

Mumin nastavi čitati: „IZGUBIO SAM PRIJATELJA. KO GA NAĐE NEKA GA SE DOBRO ČUVA.“ „Eto, Mumine, zar čovjek ne piše upravo ono što ti govoriš. Onaj tvoj Midho.

Dolazio ti svaki dan dok mu nisi pozajmio 460 maraka. Kada je pare stavio u džep, ni njega ni maraka.»

Mumin odloži knjigu na sto, a onda će: „Jest, jest uze pare i nestade. Napravi od mene budalu veliku.“ Poslije ovih riječi ponovo otvori knjigu i nastavi čitati. Hatka otvori frižider da vidi čega ima da skuha ručak. „Uh nemam ni grama mesa“, glasno će Hatka.“ Ne znam šta ću skuhati za jelo.“

„Imaš li graha, makarona, krompira, riže“, pita Mumin. „Nemam ničega“, odgovara Hatka. „E to baš nije dobro jer se od ničega ništa i ne može skuhati. A vrijeme je da malo živimo od ljubavi“, veselo će Mumin. „Tebi je sve ovo smiješno, a kada dođe vrijeme ručka tražit ćeš da jedeš“, ozbiljno će Hatka. „Zovi djecu i reci im da penzije kasne“, smijući se sadržaju pročitanog aforizma reče Mumin. „Prije bih umrla nego od djece tražila.“ Uvidjevši da mu je supruga uporna u svoj želji da ne zove djecu i traži pomoć Mumin ode u svoju sobu. Vraćajući se pokaza novčanicu od 100 eura. „Dao mi zet ljetos“, reče Hatki dajući joj novčanicu. „Neka zeta makar i u Švedskoj živio“, reče Hatka i žurno krenu prema obližnjoj prodavnici.

Mumin ostade u kuhinji čitajući biografiju Muharema Omerovića u kojoj je, između ostalog, zapisano da je ovaj književnik rođen u Banjaluci 1940. godine, da je radni vijek proveo u Doboju, da je 1996. godine protjeran u Zenicu gdje i sada živi, da je do sada objavio 28 knjiga pjesama i priča za djecu i humorističkih tekstova, a najviše knjiga aforizama.

Foto: Mirsad Filipović

BANJALUČKI ROMAN, BAJKA

ALE NIJE SAM Piše: Nerko GALEŠIĆ Mi, Banjalučani, volimo pričati o našim sugrađanima, a često se u našim razgovorima dotaknemo žive banjalučke legende - Ale. Predložen je Ale i za plaketu grada Banjaluke, kao zaslužni građanin.

Sjećam se Ale, kada sam bio dječak, kao veseljaka, sa francuskom kapom na glavi, velikim štapom odnosno letvom na kojoj su bili slijepljeni okviri čokoladica životinjskog carstva. Svi smo se zafrkavali sa njim da nam kaže ime životinje, zapravo broj sličice.

Vjerujte mi, znao je svaki broj sličice, a u albumu bilo je, mislim, 256 sličica. Sve brojeve sa imenima životinja znao je napamet.

Mnoge sličice životinjskog carstva dobio bih od njega za svoj album, one koje su mi nedostajale. Znao je stajati na cesti gledajući u vozila i osobe koje voze,i pamtio im registracije. Često bi, kada vas sretne, znao reći: «Ti voziš vozilo registracije te i te...» I stvarno nije bilo čovjeka u ono vrijeme koji bi upamtio toliko automobilskih registracija kao naš ALE. Nikada nije tražio pomoć, iako nikada nije radio. Uvijek je bio «pod starateljstvom», a što bi dobio, trošio je za čokoladice i druge slatkarije, i dijelio svoj djeci, kao da je samo živio od dječjeg osmijeha, to mu je bila najveća zahvalnost.

Bez obzira na vremenske prilike možete ga vidjeti kako hoda po gradu gledajući lijevo i desno, da nađe neki novčić. Danas više ne nosi francusku kapu kao u moje vrijeme, već kačket okrenut naopako.

Početkom devedesetih godina, kada je bjesnio rat na području bivše Jugoslavije, nije bilo dženaze na kojoj nije bio i proučio, što i danas radi. Sjećam se, kada je umro moj dajdža, nitko nije smio doći na dženazu, čak ni hodža, samo je Ale došao i proučio dženazu.

Sjećam se, plakao sam kao dijete, prvo zato što mi je dajdža umro mlad, a drugo, kada sam vidio Alu da je došao na dženazu, bez ikakvog straha, jer to je bilo u maju 1993. godine.

U ono doba, kada sam bio dječak, grad je imao 70.000-80.000 stanovnika, svi smo se skoro poznavali, tako da bi mi bilo čudno ako bih prošao gradom, a ne bih vidio grafit: 'KO ALU VOLIO STO GODINA ŽIVIO". Pisalo je to i na automobilima, uz ono"Molim te operi me».

EHER 28 Š BANJA LUKA

Sada malo o biografiji naše legende Alije Mahmutovića.

Alija je rođen 1942, godine u Gornjem Šeheru, na Grabu. U osnovnoj školi bio je jedan od najboljih učenika, a onda je napustio školovanje, nitko ne zna zašto. Ne razumijem zašto se nije bavio građevinarstvom jer Banjaluku, osim po historijskim spomenicima, svi znaju i po ALIJINOM OSTRVU. To je istina, na najbržem dijelu rijeke Vrbas postoji Alijino ostrvo koje je on svojim rukama izgradio.To je ostrvo kojem bi se divio i Mark Twen,a posebno Tom Soyer i Haklberi Fin. To ostrvo dominira na Vrbasu, samo je Ada veća od njega.

Ostrvom dominira raslinje i velika topola iznikla nasred toga ljepotana ,a temeljac ostrva KAMEN. Sjećam se, Ale je skoro bez prestanka bio na Vrbasu i gradio svoje ostrvo, koje je često znao divlji Vrbas odnijeti, ali on je bio uporan da ga ponovo izgradi. Danas, pored Hakijinog ostrva koje je mnogo manje od Alijinog, postoji veliki broj manjih, ali Alijino je najveći ukras.

I danas možete vidjeti Alu kako obilazi kafane u kojima sjedi SADAŠNJA banjalučka raja, i banjalučke dame, dijeleći bombone.

Najčešće kaže neku šaljivu dosjetku, nikad namršten, nikad nevoljan, uvijek crvenog lica sa osmjehom koji odaje njegovu ličnost, a to ima samo naš ALE. Ale policajac! Sigurno se pitate - kako Ale policajac? Bogami lijepo. 1960. godine kod Ferhadije džamije sudariše se praga registracije BL-16-77 i vojni kombi registracije 8885. Srećom, nitko nije bio ozlijedjen. Da bi Banjalučani bili sigurni na raskrsnici kod Gradskog mosta, po lijepom vremenu saobraćaj od 9.maja 1960. godine reguliše Ale, saobraćajac-amater. Vjerujte mi, da ga svi vozači slušaju kada reguliše saobraćaj.

Veliko poštivanje prema Aliji iskazao je veliki broj Banjalučana, učestvujući u rekonstrukciji njegovog stana u Boriku. Stan se nalazi u prizemlju i nastradao je poplavom, pa je bio pun vlage i memle.

Uz pomoć 1505 članova sa Facebook, a pod nazivom grupe "Pomoć za Alu-Ale nije sam", mnogi su pomogli da se obnovi Alin stan. Na čelu te grupe bio je Fikret Smajić.

25.Septembra 2013. godine renoviran je stan živuće banjalučke legende ALIJE-ALE MAHMUTOVIĆA.

Čest gost kod "Mrvice": Alija Mahmutović.

Ale među svojim Banjalučanima Mesudom, Suadom, Melkinom i Muhamedom-Paladom.

U sanaciji Alijinog stana, pored grupe sa Facebook-a, učestvovali su brojni umjetnici, muzičari, slikari, pjesnici, pisci, plesači, novinari, odnosno Jugoslavija u malom. Organizovani su humanitarni koncerti, a najvećim donatorima uručene su povelje "Pro Alina goluba". Prodavali su i majice s likom našega Ale, a u akciju se uključila i zagrebačka fabrika "Kraš", koja je Ali poklonila paket sa bajaderama koje je on, naravno, podijelio svojim sugrađanima, i 400 KM za obnovu stana. Urađena je kompletna rekonstrukcija sa promjenom cijevi, instalacije, prozora, keramike, podova. Rekonstrukcija je trajala više mjeseci, a u međuvremenu Ale je živio kod svoje rođake i starateljke Bibe Delić-Puškar. Ukupni troškovi rekonstrukcije iznosili su nešto više od 19.000 KM sa PDV-om. To je bila velika zahvala Aliji za njegovu veliku dobrotu, nesebičnost, ljubav koju ispoljava sve ove godine prema svim sugrađanima i djeci. Ale je jedna od živih banjalučkih legendi. I sada dolazi na sve sahrane i dženaze gdje se moli, i baci grumen zemlje.

Poruka ekipe koja je obnovila Alin stan glasi: Ale je jedan roman, i banjalučka bajka. Nije mu ostalo 100 godina života, ali neka ih sada proživi u renoviranom i mirisnom stanu bez vlage i memle! Neka se tamo vraća sa svojih šetnji u kojima hrani golubove, pse i ribe, sa dženaza, sahrana i banjalučkih ulica na kojima djeci i sugrađanima dijeli masu slatkiša i milion komplimenata.

Bio je krajem prošle godine pogođen smrću svoje sestre, tako da je bio prijatno iznenađen akcijom Banjalučana u rekonstrukciji njegovog stana, jer ipak treba znati da veliki broj banjalučkih porodica više ne živi u svome rodnom gradu, ali da se veliki njih odazvao akciji "Pomoć za Alu - Ale nije sam".

Hvala svima, koji su se odazvali akciji pomoći banjalučkoj legendi ALIJI-ALI MAHMUTOVIĆU, jer treba znati da naš Ale živi od male invalidske penzije.

"KO ALU VOLIO 100 GODINA ŽIVIO".

Sjećanje Fuad BALIĆ (u desetoj knjizi Banjalučkih žubora)

BEŠIĆEVA PREPELICA Prije skoro četrdeset godina bio sam u delegaciji koja je posjetila nordijske zemlje, Dansku, Švedsku i Norvešku, kako bismo upoznali kulturni i umjetnički život ovih najkulturnijih evropskih zemalja.

Prilikom posjete Štokholmu, u programu smo imali i posjetu parku skulptura i fontana istaknutog švedskog vajara Karla Millesa.

Prva misao mi je bila – kako bi bilo lijepo da moj prijatelj Ahmed, saradnik u brojnim kulturnim i mikrourbanim projektima, posjeti ovaj park-izložbu na otvorenom prostoru.

Brzo su prošle godine mladosti i dužeg mira na Balkanu. Negdje oko ponoći, u Njemačkoj, 1995. godine, sablasno je zazvonio telefon koji je uglavnom donosio crne habere o pogibijama, smrtima,

EHER 30 Š BANJA LUKA

progonima, izgonima, hajmovima u dalekim hladnim i sivim zemljama, novim telefonima sa puno brojeva i novim adresama koje, u izgovoru, lome jezik čudnim glasovima.

Prepoznajem glas kojeg u ovom nevremenu nisam čuo već nekoliko godina. Glas Ahmeda Bešića. Pitam ga odakle se javlja, a on tiho odgovara: »Iz Štokholma!« Prvo što sam ga upitao, bilo je – da li je posjetio Millesov park skulptura? »Nisam još stigao, ganjamo neke papire, a i smješ-

tamo se u novi stan, gdje se ponovo kućimo poslije pljačke u Banjaluci.« Vesna, iz kreveta, bunovno mi govori da nisam normalan, jer treba da ga pitam gdje mu je kćerka Adna, pa majka, braća i sestre iz Starog Majdana, i gdje mu je njegova ratna saputnica Zejfa. Odgovor je bio – svi su živi i zdravi, i rasuti po cijelom dunjaluku.

I on je prošao kalvariju hiljada i tisuća Banjalučana i Banjalučanki, od naših sugrađana sa Veselog brijega do profesora Univerziteta. Izbacivanje, gubitak potvrde za kretanje po svom gradu, pa put u crnim čamcima preko Save u neizvjesnost Bijelog svijeta, na dalekom sjeveru. Strahovlada Brđana i Župljana po direktivama iz Akademija i Matica na Istoku i Zapadu i dogovora u lovištu Mračaj, našla je brojne izvršioce i među kulturnim radnicima, umjetnicima, novinarima i ljudima iz obrazovanja!

Društvo »Hercegovina«, i novi brojni sapatnici i saputnici omogućili su mu da dobije svoj atelje, i da ponovo vaja, ovog puta švedsku glinu. Kao rezultat tog prijateljstva sa poduzetnim Hercegovcima, nastalo je više od 300 skulptura i figurina, prepoznatljivih po Ahmedovoj eleganciji i poetskoj ljepoti oblika, pretvorenih vrbaskih oblutaka! Zaredale su izložbe – Utstallningi zajedno sa prognanim umjetnicima iz Banjaluke i BiH i novim prijateljima iz Švedske.

Kruna tog neu-

Sjećanje mornog rada i talenta – svečano otkrivanje Ahmedove skulpture u jednom štokholmskom parku, poetizovana ptica prepelicaRipa u bronzi, 5. maja 2001. godine, uz bosanskohercegovačke igre i pjesme, u izvođenju folklorne grupe »Nur«, koreografa, Banjalučanina Muhameda Tufekčića, u autentičnim nošnjama njegove Emine i Safikadune!

Na svome tranzistoru, te na TV-stanicama, švedskim i stranim, na stranicama naših novina koje su se teško dobijale na kioscima, u »Bosanskoj pošti«, koja izlazi u Norveškoj i Švedskoj a čita se, kao i naši »Banjalučki žubori«, po čitavom svijetu, Ahmet je redovno pratio sve što se događa u njegovoj Bosni. Brinuo se za sudbinu njegovih pedeset bronzanih portreta antifašista, heroja, revolucionara, istaknutih velikana kulture i umjetnosti. Plašio se da barbarizam neofašista i neonacista ne uništi njegove spomenike narodno-oslobodilačkoj epopeji i antifašizmu, njegovi monumenti na Gliginom brdu pokraj Dobrljina, na Orlovcima na putu Prijedor – Kozarac, na raskršću putova na Ahmedov Stari Majdan, i na drugim mjestima.

Poslije Dejtonskog sporazuma došao je u Banjaluku, pa smo zajedno otišli da posjetimo ostarjelu majku Fatimu koja se, poslije izbjeglištva kod kćeri u Mostaru i Zagrebu, vratila u svoj Stari Majdan, gdje joj je ipak, i pored svih patnji i čežnji, najljepše, i gdje je bila najrahatnija. Na zid iznad sećije ponovo je stavila veliku uokvirenu fotografiju, na kojoj Ahmet i ja predsjedniku Titu uručujemo Ahmetovu bronzanu skulpturu pjetlića.

Majka je bila i na postavljanju kamena temeljca za obnovu zapaljene i porušene čaršijske džamije.

Nismo ni znali da je to bio posljednji susret sa majkom Fatimom, koja

je presvisla od tuge za rasutom djecom i unučadi.

U Banjaluici, prije njegovog novog odlaska-povratka u Štokholm, napili smo se hladne vode iz ibrika njegove bronzane Emine-Safikadune, koju je samo za nas »donijela« sa obližnjeg Studenca. Bila je ponosna da mnogim putnicima-namjernicima, a posebno djeci i starima, danonoćno gasi žeđ, stojeći ponosno u malom parku, na temeljima Ferhat-pašinog konaka i Gradske općine. Postavljanje ove biste na mjesto koje je i pripada, omogućili su ranije Društvo prijatelja banjalučkih starina, Opština Banjaluke i preduzeće »Cvjećar«.

Bili su to, nažalost, posljednji gutljaji iz Emininog-Safikadinog ibrika.

Urbicid i kulturocid se nastavljao, ali sada drugim metodama. Nisam imao hrabrosti da mu telefonski saopćim o sudbini njegove i naše Emine i Safikadfune. Neko od Banjalučana ipak je putem interneta prenio svijetu tužnu vijest: »Obezglavljen spomenik kod Gradskog mosta. Nestala u noći – Vandalizam: glava plivala Vrbasom«, »Glas«, Banjaluka, 21. novembra

2003.

Novinarka Žana Božić pita se u svome tekstu: kome je zasmetala legenda ljubavi? »Blic«, 6. juli 2006. Ipak se pitalo i pisalo, jer su godine 1992.i 1993., na svu našu sreću, bile za nama!

Skulpture Ahmeda Bešića su, na svu sreću, ponovo u Banjaluci – na izložbi u okviru petog susreta Banjalučana (ll. – 18. jula 2008. godine). Najveću podršku ovoj specifičnoj izložbi dali su Ahmedova kćerka Adna, koja živi i radi u Franfurtu na Majni, Slobodan Rašić Bobara i brojni prijatelji.

Izložbu shvatamo kao prvi korak za veliku retrospektivu Bešićevog stvaralaštva u Banjaluci i Štokholmu, zatim za pripremu i objavljivanje prigodne monografije i revalorizaciju Ahmedovog stvarlaštva u stalnoj postavci Savremene umjetnosti Bosne i Hercegovine u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, gdje nije zastupljen ni s jednim svojim radom, a dobio je svoje mjesto u Štokholmu, gradu sa najvećim brojem skulptura na svojim prostorima i dijelovima grada.

Bešićeva prepelica u štokholmskom parku u Ragsvedu najbolji je dokaz da ljepota i umjetnost nemaju granica, i da uvijek svojim porukama nadmašuju zlo.

31

Nedosoanjani

Foto, ilustracija: Goran Mulahusić

Napisao: Aljoša MUJAGIĆ

Staniša je bio u jedinici koja je čuvala skladište municije.

Na stražu su obično dolazili vojnica sa minimalnim obrazovanjem, osnovnom školom, neki i sa samo sa četiri razreda. A Staniša je bio izuzetak, imao je, kako se to kaže, znatno više škole od ostalih.

Smješteno na blagoj padini, na vododelnici u blizini grada, skladište je bilo zaštićeno bukovom i hrastovom šumom, ali je - pretrpano ubojnim sredstvima svih vrsta – predstavljalo opasnost za grad i okolicu. Pristup je bio moguć sa dvije strane, od glavnog puta i od obližnjeg zaseoka, iz kojega je poticao ovdašnji biskup.

Mala grupa vojnika, iz raznih krajeva tadašnje do-

EHER 32 Š BANJA LUKA

movine, živjela je ustaljenim ritmom, u kojem su se smjenjivale dnevne i noćne smjene straže, ponekad ojačane i stražarskim psima, da se pokriju pravci koje je teško bilo nadgledati. Povremeno su dobivali izlazak u grad, ali su se najčešće opuštali u birtijama kraj pivare, u kojima se okupljalo sve i svašta.

Promjene, koje su se kao tamni oblaci počele nazirati na horizontu, uskoro su dovele do toga, da su nas prvo napustili vojnici iz bivše sjeverne republike, a malo zatim pobjegli su i vojnici iz zapadnog susjedstva, pa i iz ostalih dijelova zajedničke države. Uskoro ostade jednonacionalni sastav jedinice, sa sve većim obavezama, a sa smanjenim osobljem. Uskočismo u čizme i počesmo cijelo vrijeme provoditi u jedinici. Nazirala se mobilizacija sa promjenama

Jedna priča mnogima i bio cilj. Neki su sa završenom srednjom školom planirali da traže posao, a Staniša je želio da nastavi obrazovanje na višoj poljoprivrednoj školi, te da se bavi voćarstvom, na imanju naslijeđenom od djeda.

Oružani sukobi u susjednoj republici, gdje se manjinsko stanovništvo otcijepilo od centralne vlasti, potpomognuto idejom o jednoj teritoriji u kojoj bi živjeli svi pripadnice jedne nacije, doveli su do mobilizacije. Armija, do juče zajednička, polako se pretvarala u jednonacionalnu, pogotovo što je predsjedništvo naše republike objavilo da se bojkotuje mobilizacija, jer je to naredba koja nije izdalo predsjedništvo nego armijski vrh lociran u drugoj republici.

Počeli su pristizati prvi rezervisti i, iz naoko nesređenog gibanja, jedinica je prerastala u bataljon tehničkog snabdijevanja. Prvi dan je protekao normalno, u podizanju šatora na platou sred drveća i pripremom svega onog što tako brojan sastav očekuje.

i snovi koje su uslijedile nakon secesije zapadnih republika. Mediji, posebno televizija, čije su se emisije mogle pratiti iz glavnih centara susjednih osamostaljivanih republika, maksimalno su se trudile da podstaknu buđenje i narastanje nacionalizma. U hladu stražare, pokušavajući da savladamo omoru koja nas je obavijala, razgovarali smo o svemu. Mladići su bili zabrinuti, zbunjeni kontraverznim informacijama, tako da sam, koristeći sve svoje znanje, pokušavao da predočim kakve sve posljedice može imati sukob u našoj zemlji, posebno u ovom okruženju. Šutnja je često bila njihov odgovor, kada sam im objašnjavao nelogičnosti oko nosanja moštiju cara Lazara i huškačkih govora nekih novih vođa.

Teške teme često smo svjesno izbjegavali i pričali o planovima nakon odsluženja vojnog roka. Za mnoge je to bio ispit zrelosti, jer su, po povratku iz armije, dobivali nepisanu diplomu spremnosti za osnivanje porodica, što je

Staniša, kao pismeniji, radio je na prijemu poziva i usmjeravanju novopridošlih u intendantsko skladište gdje su dobivali potrebnu opremu i gdje su komandiri zadužili naoružanje za potčinjene jedinice.

Sunčan dan je omogućavao da poslovi teku prilično uhodano. Sjedeći u komandi i rješavajuci papirni dio posla, iznenada sam čuo pucanj. Pomislih - koja to budala puca, jer se dešavalo da novozaduženi vojnici, spuštajući se vijugavom cestom prema mostu, ispale nekoliko rafala u zrak, kao, tobože, “stari borci” koji su osjetili miris baruta ratujući protiv dojučerašnjih komšija.

Dežurni oficir upade u kancelariju i istrese iz sebe da je ranjen vojnik kod skladišta.

Dok sam ja došao do mjesta pucnja, ranjenik je već bio transportovan u obližnju bolnicu, opremljenu i hirurškom salom, gdje mu se mogla pružiti sva potrebna pomoć.

Sto i prevrnuta stolica, poprskani krvlju, te rasuti pozivi kao da su govorili o drami. Automatska puška je ležala na zemlji a, okružen vojnicima, u šoku uplakanih očiju stajao je Stanišin najbolji drug, tada razvodnik straže. Nesvjestan, da je zrno u cijevi, šaleći se sa Stanišom i uperivši pušku u njega, povukao je obarač. Sa pucnjem srušiše se i dva mlada svijeta.

Ubrzo me obavijestiše da je Staniša podlegao. U očekivanju vojne policije i isljednika pobrinuo sam se za vojnika na čijem su lici bili vidni tragovi šoka. Naredni dani prolazili su mi kao u bunilu, trebalo je roditeljima i rodbini objasniti šta se desilo, i da njihov jedinac dolazi kući u sanduku.

Skrhani bolom, došli su roditelji obojice vojnika, da bi od nas čuli šta se desilo. Oči pune suza i tragovi neprospavanih noći govorili su o njihovoj unutrašnjoj borbi, nesvjesni da se iza brda valja nešto mnogo strašnije, što će ostaviti mnoge majke uplakane.

Stanišini snovi ostadoše nedosanjani, kao i mnogih koji će otići uskoro za njim. Osta u meni tuga. I pitanje - zašto se sve to nije spriječilo. Nažalost, ni danas se ne čuje, dovoljno, jasno, glas onih koji su izgubili svoje voljene. I imenovanje, osuda jedne sulude ideje puštene iz Pandorine kutije.

Razrušena zemlja, mnogo stradalih i protjeranih, invalidi i djeca bez roditelja, ostaće bez odgovora na pitanje: “Zašto nam je sve ovo trebalo?!”

Š E H E R 33 BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić Godina je 2007., mjesec juli. Ovdje, u Australiji, zima nije bila tako teška ima tome pedeset godina. Ljudi liježu od gripe, od obične prehlade ili od, samo Australiji svojstvene, viroze koja te zna baciti u krevet i po deset dana...

A meni ova zima više dođe kao naše, bosansko, proljeće. Cvjetaju ruže, mirišu mimoze, a kineski jasmin, australskom klimom zbunjen, cvjeta evo već po treći put ove godine. Ima u zraku nekih mirisa koji najavljuju mogućnost proljeća.Ali, opet, mnogo toga nedostaje za potpunu sliku. Da je ovdje Hasna, moja komšinica iz Sitara, sve bi se to uklopilo i popunilo, i proljeće bi moglo...

Jer, bez Hasne, proljeća nisu nikad dolazila u Sitare...

Proljeća u Sitarima ipak će morati bez Hasne, jer je Hasna, pravo Hasnija Poturović, umrla u Danskoj. Cvijeće u saksijama, bez kojeg ni u Danskoj nije mogla, zalijeva sad neko drugi, a naša sjećanja na nju biće zalijevana svakog proljeća, jer Hasna i proljeće u našim sjećanjima idu nekako zajedno. Niko joj ne napisa nekrolog u Bosanskoj pošti, novinama koje izlaze u Skandinaviji, ali to je normalno – iako se preselila, njeno prisustvo se i dalje osjeća kao da je među nama, živima, naročito u proljeće...

Iako je za nas, mlađe od nje, Hasna bila EHER 34 Š BANJA LUKA

neko ko je oduvijek tu i ko će uvijek tu biti, razabrali smo postepeno i dio njezine istorije. Rodila se kao druga, poslije sestre Hanumice, a poslije nje Poturoviće još obradovaše sestre Tahira i Vasva, pa braća Hajro i Fahro. Sestre se poudaše, braća poženiše, a Hasna ostade curom, kako je i umrla u Danskoj, gdje je našla utočište poslije progonstva. Najstarija od njih, Hanumica, ostade udovica iza Drugog svjetskog rata te se s jednim djetetom vrati u rodnu kuću i preuze ulogu oca i majke. Najbliža joj po starini, Hasna, pomagala je koliko je mogla i znala, a to nije malo. Posebno je pazila na mlađu braću, bdjela kad su napolju, u igri, ili kad bi htjeli prema vodi.

Tu naviku je zadržala čak i kad su završili zanate i zaposlili se. Ako bi izbila kakva gužva ili tuča među mladićima, što je bivalo često kad se igra loptom, Hasna bi odmah »izvlačila« svoju braću izvikujući njihova zvanična imena: »Hajrudine! Fahrudine! Ovamo! U kuću!« Tako smo naučili zvanična, prava imena njene braće i sestre joj Vasvije, koju smo svi zvali Vasva. Hasna se nije nametljivo isticala svojim manirima, ali ih je pokazivala i tako bila prihvaćena. Stekla ih je, naučila i prihvatila, radeći i pazeći djecu po gospodskim kućama, pridodajući zaradu socijalnoj pomoći, kako bi mogli što normalnije živ-

jeti. Pravila lijepog ponašanja prenosila je kasnije na sestrinu i bratovu djecu, od kojih je najmlađe vazda vodila sa sobom. To dijete je često i spavalo kod nje, u njenom malom stanu. Taj njezin stan je priča za sebe: kao i većina porodica u Sitarima, i Poturovići su živjeli u kući sa dvije prostorije u koje se ulazilo iz hajata što se pruža dužinom kuće. Taj hajat se pretvarao u primaću sobu, ljetnju kuhinju, perionicu – kako je kada trebalo. Kad se Fahro ožernio i odijelio, prezidao je dio hajata uz svoju sobu.

Tako je uradila i Hanumica, a Hasnij je pripao srednji dio hajata – prostorija otprilike 2,5 x 2,5 m. Otvoren joj je poseban ulaz pored kojeg je ugrađen mali prozor. Iznad ulaza je napravljena nadstrešnica, da ne kisne obuća pred vratima. Djeca su zadivljeno gledala ovaj mali stan iz bajki, na čijem se prozoru kočila mala saksija sa crvenim geranijama. Hasna je bila sretna. Dobila je svoj vlastiti stan i ponosno pokazivala poveliki

ključ starinske brave. U njen sobičak stali su krevet, šporet i orman – sve jedno uz drugo, ostavljajući tek frtalj kvadratnog metra slobodnog prostora. Tu sam i ja bio, i Hasninu kahvu pio. Da bi bez ustezanja mogla ići u posjete, Hasna je zahtijevala da se i njoj dođe. Moja majka, sestra i ja sjedili

Sjećanje

Priča iz Sitara

HASNIN MALI PRST Piše: Sakib SALAMA

smo na krevetu koji je služio i kao sećija.

Bilo je vrlo udobno, jer je ispod nas bila sva Hasnina posteljina prekrivena koperdekom.

Kahvu smo pili sa šporeta koji je bio na dohvat ruke i zamjenjivao sto. Poslije su na red dolazile Hasnine čuvene hurmice. Najljepše od svega bila je vesela atmosfera koja je uvijek okruživala Hasnu i one koji su s njom bili. Radovala se svemu iskrenom dječijom radošću. Zidovi njenog malo stana bili su prersiveni fotografijama njenih sestara, braće, sestrića, bratića, te komšija i njihove djece. U velikoj kutiji za cipele bilo je još mnogo fotografija koje nisu našle mjesto na zidu. Pregledanje fotografija bilo je popraćeo Hasninim šaljivim komentarima, pa se njena mala prostorija brzo punila smijehom koji se prelijevao i čuo daleko napolju. Zbog njene dobre naravi, u Sitarima bez nje nije mogla proći ni jedna svadba, ni jedno veselje, pa ni tužna prigoda. Voljela je sve ljude i iskreno plakala kad bi neko od komšija umro. Za žalost je glavu pokrivala maramom, a za vesele prilike je ponosno pokazivala svoje duge, debele pletenice. Ipak, više je voljela da ljude razveseli pa je, iako rastom najmanja, na veseljima bila najuočljivija, jer je bila najveselija. Sjećam se da je na mojoj svadbi igrala tako živo i okretno, da su se njene pletenice zaplitale oko ruku susjednih igrača u kolu. Nije dala da kolo bude

šutljivo. Povremeno bi lupnula nogom o pod, i podvrisnula, razbijajući posljednje ostate nelagode, navodeći suigrače da se prepuste uživanju u igri i muzici...

Svaki početak proljeća bio je i znak za dječji izlet u prirodu. Hasna je voljela da bratova i sestrina djeca imaju društvo, pa je s njom na izlet išao čopor djece. To nije bilo obično dječije lunjanje bez cilja. Od roditelja se morala tražiti dozvola i komad kruha namazan slatkim. Takav izlet je bio onda kad počnu cvjetati ljubičice, jer zna se: kad cvjetaju ljubičice nema iznenadnog snijega, kao u vrijeme cvjetanja visibaba (drimovca). Prema odredištu išli smo uz strmi put koji se zvao Puća, sa dugim »u«.

Počinje od desne strane potoka koji žubori ispod kuće Halila Karahalilovića, te vodi uz brdo prema Šehitlučkom puitu. Puća je tako strma, da se moraš oslanjati rukama na vlastita koljena kako bi savladao tu strminu, a niz brdo si se morao držati za granje žbunja, da ne bi završio na »južnom dijelu leđa«. Na suhom mjestu, odakle se najljepše širio pogled, Hasna bi prostirila deku, da se malo odmorimo nakon trčkaranja i potrage za stidljivim ljubičastim cvjetovima. Sa buketićima, razdraganih lica, okupljali bismo se oko Hasne. Tu su već sendviči i kolači, poredani kao na izložbi. Dok su djeca jela, Hasna bi zapjevala, javljajući tako onima dolje u Sitarima da je proljeće

Piše: Sakib SALAMA

počelo. Čulo se ne samo do naših kuća, nego čak i preko Vrbasa. Uz pjesmu, djeca su uživala u lijepom vidiku u koji su se smjestili Gornji Sitari, pa Vrbas i most preko Suturlije u Gornjem Šeheru, pilana, Kurjakov kamen, Halil-pašino turbe, Hiseta i, napokon, centar grada sa munarom Ferhadije i Sahat-kulom. Pogled je dopirao i do Zelenog mosta, dok Stupnicu nismo vidjeli od zelenila, ali smo razaznavali dio Podgaja oko gostuionice Alibaba. Hasna bi pjevala ozbiljno i zaneseno, najavljujući proljeće veličanstvenim glasom: »Kamen gori, biser odgovara...« Jednom, za Bajram, bio sam u grupi osnovaca koje je Hasna povela u slastičarnu kod Šukrije. Ulazili smo mi i prije u tu slastičarnu, ali je to bilo trkimice, da se ostojećke popije boza ili kupi zamotana halvica. Ovog puta, za Bajram, išli smo da sjednemo i budemo posluženi kolačima i obaveznom bozom. Hasna je svakome pomagala pri izboru jer je tu bilo puno raznih kolača koje smo htjeli probati, ali im nismo znali imena. Zbog opšte poznatog pravila lijepog ponašanja, da se ni u koga i ni u šta ne pokazuje kažiprstom, birajući za nas kolače, Hasna se služila malim prstom, što smo zapamtili za cijeli život...

I danas, kad ulazim bilo gdje u slastičarnu, uvijek mi na um padne Hasnin mali prst! Š E H E R 35 BANJA LUKA

Nove knjige

NOTE SJEĆANJA CRTICE IZ MUZIČKOG ŽIVOTA BANJALUKE

Napisao: Irfan Nurudinović Događaj za pamćenje u gradu na Vrbasu bila je promocija knjige „Note sjećanja“ autorice Radmile Kulundžije, novinarke i publicistke, održana 22. augusta 2013. g. u Kulturnom centru Banski dvor (vijećnici Doma kulture) u Banjaluci. Iako je bio pretopal dan, vijećnica je bila popunjena do posljednjeg mjesta. Prisutni su uživali i u muzičkim dešavanjima, uz učešće Sanje Čolić – klavir, Ivanke Janjanin – vokal i Draška Kecman – saksofon, u gotovo svečarskoj atmosferi. Kao promotori, pored autora R. Kulundžije, učestvovali su: Milorad Kenjanović, recenzent, Irfan Nurudinović i Milenko Petrović, članovi uređivačkog odbora. Moglo bi se reći da je to bio susret brojnih sugrađana – dragih lica naših uspomena i sjećanja.

Autorica knjige napisala je u predgovoru pored ostalog: «Ova publikacija ispričaće jednu novu muzičku priču o Banjaluci, njenim ljudima, oduševljenjima, radostima, druženjima, o odrastanju i mladosti brojnih generacija, stasalih u nekim drugim vremenima, o prijateljstvima koja traju decenijama...»

Ideja da se napiše knjiga o muzičkom životu Banjaluke poslije Drugog svjetskog rata, i to prevashodno o zabavnom muzičkom životu, rođena je mnogo ranije, a grupa entuzijasta, aktivnih učesnika u tom muzičkom životu (Irfan Nurudinović, Antun – Tončo Marković, Milenko Petrović, Veljko Dukić...) zajedno sa autorom publikacije, vrijedno je radila godinama da bi došlo do njenog ostvarenja.

Knjiga „Note sjećanja“ stvarana je nekoliko godina uz «porođajne muke» od početne ideje do konačne realizacije uz gotovo

filigransko prikupljanje raznolikog materijala (tekstova , fotografija i drugih dokumenata ) što knjizi daje dodatnu vrijednost. Najveći dio cjelokupnog posla vrlo uspješno je obavila autorica R. Kulundžija, čime zaslužuje najveće priznanje i pohvalu.

Knjiga „Note sjećanja“ ostaće stalni zapis o jednom vremenu razdragane mladosti, zanosa i entuzijazma, druženja i prijateljevanja nekoliko generacija Banjaluke, grada zelenila, lijepih djevojaka, uzdaha momaka, grada na Vrbasu. Knjiga je također vrlo lijepo tehnički urađena i ukusno oblikovana, a zasluga za to pripada autorici i izdavaču, te štamparu - banjalučkoj firmi «Grafid» D.O.O. Autorica Radmila Kulundžija je umješno i maštovito organizirala i promociju svoje knjige „Note sjećanja», koja je protekla u lijepom ozračju za pamćenje, što Banjaluka i zaslužuje.

Nove knjige »Odsanjani grad«, poetski prvjenac Azre Dedić, Banjalučanke u Danskoj

Foto: Alija Beganović

Vatra od sjećanja Napisao: Ismet BEKRIĆ Azra Dedić. jedna od mnogobrojnih Banjalučanki (i Banjalučana) koja je morala napustiti rodni grad, sve ove godine zapravo je i dalje živjela sa svojom Malom čaršijom, sa Vrbasom, sa prijateljima, komšijama, sugrađanima, grijući svoj »ledeni san« uz »vatru od sjećanja«. Uz te proplamsaje, negdje na sjeveru, javljale su joj se slike zavičaja, ali ne kao bolećiva nostalgija, nego kao smisao života, lišen patetike i lažnih suza. Ona je tako i budna sanjala svoj grad, i u onome što je već bilo, prošlo, i što se ne može vratiti, ali još više u svakodnevnom kapanju vremena, u linijama života. To su one čudesne linije u nama, linije koje izviru iz naše prošlosti, iz našeg disanja i bitisanja: »Na podu ponjava / sa linijama života Stare majke«.

Te unutrašnje linije života i sjećanja slijede i pjesničke riječi Azre Dedić, sabrane u njenoj zbirci »Odsanjani grad«. Već sam naslov ovog njenog prvjenca doima se kao slika sa više nijansi, kao metafora. Da li smo grad već odsanjali? Ili ga odsanjamo u svakodnevnim treptajima sjećanja i osjećanja? Da li ga treba prepustiti zaboravu, prolaznosti? Ili s njim i dalje živjeti, zato što je naš, satkan od sanja, od detalja koje doživljavamo kao cjeline? Odgovore na ova pitanja svako će otkrivati sam, jer svako svoj grad nosi u sebi na svoj način. Pjesnikinja nam ne nudi izlaze, ona nas samo poziva, uvodi u taj svijet, u taj pjesnički i životni

dosluh, prepuštajući nas sebi i svome »osjećaju grada«, koji više nije samo određeni prostor, mjesto rođenja i odrastanja, splet ulica i parkova, sedri i obala, nego – još više, još upečatljivije – ono što je duboko u nama, kao vlastiti rukopis. U tome je i draž, izvornost ove zbirke, koja je i neki mogući poetski dnevnik, i svojevrstno traganje za jednostavnim odsjajima života. »San nad mojim gradom bdije«, kaže Azra Dedić u pjesmi »San nad gradom«. Taj san je satkan od svjetlucavih niti - »iskri rodnog grada«, koje smo ponijeli sa sobom, u sebi, odlazeći na sve strane svijeta. »Ali život moj / I život prijatelja mog / Ponijet je u nama / Uzalud nam gledaju prtljag« (1993.)

A rijeka, kao simbol grada, i našeg bivanja, naše stalnosti i kad »protičemo«, ostaje tamo, ispraćajući nas i dočekujući, kao majčina riječ na kućnom pragu. »Ali rijeka ostaje / Neće imati drugi tok / Neće pristati na tuđe korito / Niti bez obe obale biti...«

(Vrbas) Zbirka »Odsanjani grad« podijeljena je u dva ciklusa, koji se zapravo prepliću, jer se prepliću i inspiracije, sazdane od »banjalučkih besjeda«. U prvom ciklusu - »Iskre rodnog grada« - više je prisutno vrijeme do početka zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, kad je naš miran život grubo prekinut i kad su nas putevi progonstva odveli u neizvjesnost, u mnogobrojne zemlje svijeta u kojima smo mogli samo sanjati, priželjkivati slike zavičaja: »A svaka noć tuđine / popali svjetla mojih sjećanja«. »Koracima sjećanja«, kako se naziva drugi ciklus, dolazili smo u svoj grad, prvo u mislima i željama, a zatim i stvarno, ali sada kao stranci, koji ponovo traže, i prepoznavaju, odsjaje zavičaja u sebi: »Čekamo, mi, živeći tihe dane / Susrete naše nenadane / Ulicom krenemo puni nade / Da ćemo / Prepoznati / Jedni druge / U sebi«.

A onda se, možda, pitamo: Je li to, još uvijek, onaj grad satkan od našeg disanja?

Je li to ona rijeka sa čamcima naše mladosti? Jesu li to ona ista draga lica koja već tako dugo nismo susretali? I tu počinju i prestaju pitanja, jer pjesnikinja nas ne želi uvlačiti u neku bolećivu sentimentalnost.

Treba, jednostavno, prihvatati te trenutke, živjeti, i ići dalje, sa blagim ironičnim smiješkom na licu. »I onda zaokreneš / Uz Sitare, uz Vrbas / I sjedneš kod Alibabe / I pričekaš da svrati neko / Pričekaš kao na sebe.« A onda, kad se dočekaš, kad se ponovo sretneš sa gradom, kao sa nekim koga dugo nisi vidio, ostaješ tu, ostajemo tu, i onda kad ponovo odlaziš/odlazimo na nove svjetske adrese - »Uprkos svemu / Kao da te nikad ni napustili nismo«. I ova knjiga pjesama Azre Dedić, ovaj »Odsanjani grad«, još jedan je, i lični, i zajednički, susret sa zavičajem, sa rodnim gradom. Ovim stvarnim, i onim u nama. A ni ovaj ni onaj ne mogu jedan bez drugoga. Kao i mi, »ovi odavde, i oni odande«.

Naš grad

Dinko Osmančević

BIJELA UKRŠTENICA-KRIŽALJKA (sami upisujete crna polja, broj crnih polja dat je na kraju svakog retka)

1

2

3

4

5

6

7

8

9 10 11 12 13 14

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 VODORAVNO: 1. Noviji dio grada, mjesna zajednica -- Rima (1) 2. Ljudi velikih obrva (prov.) -- Žensko ime odmila (1) 3. Vrsta turskog jela (mn.) -- Špijun --Oznaka za auto školu (2) 4. Pribor za rad (mn.) -- Izvor -- Kineska teniserka Na (2) 5. Slabo gorjeti -- Srp. musko ime (1) 6. Žensko ime -- Oznaka za Ugljik -- Uho (prov.) (4) 7. Savez komunista (skr.) -- Vrsta jela s mesom -- Proždrljiv (3) 8. Oznaka za litar -- Grad u Egiptu (1) 9. Planinski masiv u J.Americi -- Grčki fudbalski klub -- Cirkuski klovn, klaun (2) 10. Beskonačno duga linija -- Viljuškasta kost kod ptica (Znam za ...) (3)

RJEŠENJE: VODORAVNO: NOVAVAROŠ#STIH OBRVANI#EDINKA KEBABI#UHODA#L ALATI#VRELO#LI TINjATI#ARANĐEL #SARITA##C#UVO SK##SARMA#ALAV L#ALEKSANDRIJA ANDI#AEK#PAJAC PRAVA#N#JADAC#

USPRAVNO: 1. Dio prsta -- Kaskada na Vrbasu i istoimeni restoran u Novoseliji (1) 2. Kameni spomenik, četvorobridni stub koji se ka vrhu suzava -- Narodna republika (skr.) (1) 3. Banjalučko prigradsko naselje, mjesna zajednica -- Dio Banjaluke, mjesna zajednica (1) 4. Poznati SF lm -- Glumica Tajler (1) 5. Dozivati se (prov.) -- Prvo slovo (1) 6. Glumica Žirardo -- Odisejeva postojbina (2) 7. Auto oznaka za Rijeku -- Rimski broj pet -- Pjevač, pjesnik i kompoz. Dedic (2) 8. Kiseonik -- Čas, sat -- Naš veliki pjesnik Dizdar (3) 9. Ponajstariji dio Banjaluke (grad tur.) -- Ad notam (skr.) -- Oznaka za Jod (2) 10. Dio našeg grada uz Crkvenu i Vrbas, nasuprot Kastela -- Direct Polytechnic Admissions (skr.) (2) 11. Fenički grad -- Grad u Rumuniji (1) 12. Total Nonstop Action (skr.) -- Žensko ital. ime (1) 13. Inicijali glumice Kolesar -- Banjalučki književnik, profesor gimnazije, Tihomir (1) 14. Dio Banjaluke uz rijeku Vrbas, nasuprot usca Crkvene (1)

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!