Šeher Banja Luka 11

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 11

-

JANUAR - FEBRUAR

-

MOTALA -

CIJENA 25 SEK

Uvodnik

Poštovani čitaoci, Evo, čini mi se u jednom dahu, prođe još jedna godina u kojoj smo vam ponudili šest brojeva našeg magazina. Sudeći po vašim reakcijama, porukama i pismima, koji su stizali do nas tokom protekle godine, možemo biti zadovoljni urađenim. Veoma me raduju vaše pozitivne kritike, pohvale i podrška redakciji i uredniku ovog magazina. Raduju me takođe i vaši konstruktivni prijedlozi i već od narednih brojeva uvest ćemo nekoliko novina, kako bi „Šeher“ bio još sadržajniji i kvalitetniji.

Ovim putem vas još jednom pozivam da nas kontaktirate ukoliko imate bilo kakav prijedlog, sugestiju, primjedbu ili jednostavno želite da nam postavite neko pitanje koje se tiče našeg rada. Mi smo otvoreni za saradnju i nove ideje koje će osvježiti novinu i dati joj novi sjaj.

U ovom broju koji je pred vama, imate priliku pročitati nekoliko zanimljivih priloga pristiglih sa raznih meridijana širom naše planete. Iz Slovenije su nam pristigla dva priloga našeg pjesnika Ismeta Bekrića o novoizašlim knjigama banjalučkih autora. Jedan od njih, Sadik Beglerović, je svojim nadahnutim, pomalo nostalgičnim stilom, prenio djelić svojih sjećanja o gornjošeherskoj čaršiji, svom odrastanju i ljudima koji su na neki način obilježili ovaj najstariji dio Banjaluke. A naši žubori sve su bolji i bolji, zahvaljujući u prvom redu našem saradniku koji se ustrajno bori da se naš grad otrgne od zaborava.

Bedro nam iz Amerike šalje dva izvrsna intervjua, a Kemal nam iz Bihaća posla tužnu istinitu priču. Da još uvijek, među Bosancima i Hercegovcima ima ljudi velikog i humanog srca, možete pročitati u reportaži iz Oskarshamna koju nam je poslao Nedžad Talović. Šta se novog dešavalo u Banjaluci doznat ćete od našeg stalnog dopisnika Miše Vidovića.

U kulturni život stare Banjaluke vraća nas majstor pisane riječi Slavko Podgorelec prilogom o nezaboravnom sevdaliji i glumcu, Muhamedu Ćejvanu.

Ozren nas vodi do Praga, Dominik do USA, a Namik do Engleske. Šeher sve više postaje prepoznatljiv po kvalitetnoj fotografiji zahvaljujući majstoru, Goranu Mulahusiću.

Na kraju, da Vam svima čestitam 1. mart Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica jer one to i više nego zaslužuju.

Iskreno se nadam da će vas ovaj broj posebno obradovati i da ćete uživati dok ga budete čitali.

Ako pronađete poneku grešku nemojte nam zamjeriti. Pišite nam!

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDESKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić Samir Rajić

List izlazi dvomjesečno

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Pretplata i reklame

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelac (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Dominik Bertotti (USA)

+46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 33 Motala

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Švedska: PG 155 25 -5

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Muhamed Ćejvan Aki

Sadržaj

Dan nezavisnosti............................................................................4 Dan žena - 8. mart...........................................................................5 Reportaža - Protesti u Banjaluci......................................................7 Intervju - Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH......9 Podsjećanja: Muhamed Ćejvan, Banjalučanin............................11 Vijesti iz Švedske: Divno je biti nekome nešto..........................15 Reportaža: Zaboravljeni simbol grada.........................................16 Novosti sa skijaških staza............................................................18 Iz Biroa za diskriminaciju..............................................................19 Nova knjiga: Sadik Beglerović, Čaršija u Gornjem Šeheru........22 Tema: Vezeni most, Babino uho....................................................23 Tema: Vezeni most, Ptice na noktima...........................................26 Nova knjiga: Ismet Bekrić, Volim te majko Banjaluko u sebi.....27 Tužna priča: Čekanje djeda Hasana..............................................28 Ragovor s povodom: Bedrudin Gušić.......................................30 Putopis: Nanićev jazz time...........................................................35 Priča: Koracima sudbine..............................................................36

str.7

str.9

R e p o r t a ž a : P ro t e s t i u B a n j a l u c i

I nte r v j u :

Murat Tahirović: Pre d s j e d n i k Saveza logoraša BiH

str.30 str.11

Podsjećanja:

Muhamed Ćejvan, Banjaluč anin

Razgovor s povodom:

B edrudin G ušić ŠEHER 3 BANJA LUKA

Dan nezavisnosti

rije 13 godina, na preporuku Arbitražne Komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u BiH je održan referendum na kojem je nezavisnost države podržalo blizu 67 posto građana. Potom je Vijeće ministara Evropske unije, 06. aprila 1992. godine, u Briselu, donijelo odluku o međunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine.

1. marta 1992. godine bh. građani su se na referendumu opredijelili za nezavisnost BiH. Ovaj datum danas se obilježava samo u Federaciji, dok je u RS-u 1.mart običan radni dan. Ipak 1. mart je historijski datum. Tog dana 1992. godine 64 posto građana BiH potvrdno je odgovorilo na referendumsko pitanje da li ste zato da BiH bude nezavisna država svih njenih građana i ravnopravnih naroda.

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike izdalo je danas saopštenje u kojem obavještava javnost da je Zakonom o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine (“Službeni list R BiH”, broj 9/95 ), utvrđeno da je 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine i na taj dan poslodavci, ustanove, organi uprave i druge pravne osobe ne rade, saopšteno je iz Ureda za odnose s javnošću Vlade FBiH.

P

Svim građanima Bosne i Hercegovine i našim čitaocima, želimo sretan 1. mart - Dan nezavisnosti!

EHER 4 Š BANJA LUKA

8. mart

DAN ŽENA – 8. MART Foto: Goran Mulahusić Rođen na prijelomu stoljeća, u vrijeme velikog industrijskog napretka ali i velikih turbulencija, kriza i radikalnih ideologija, Međunarodni je Dan žena, pokazalo se, nosio u sebi korijene protesta i političkog aktivizma koji će postati nezaobilazni oblici društvenog života.

Godine koje su prethodile povijesnoj 1910. obilježila je snažna spolna segregacija i mali postotak zaposlenih žena u industrijski razvijenim zemljama. One koje su bile zaposlene mahom su radile u tekstilnoj industriji, manufakturi i kao pomoćno osoblje u kućanstvima. Radile su u vrlo lošim uvjetima i za iznimno male nadnice.

U isto vrijeme industriju pogađaju velike krize. Udruženja radnica koja nisu pripadala sindikatima našla su se u nezavidnoj poziciji dok su sindikati sve više jačali.

U Europi, Velikoj Britaniji, Americi i u nešto manjem obimu Australiji, žene sve više lobiraju za svoje pravo glasa.

Ta borba kao da je potisnula sve druge aspekte života žena i nove, revolucionarne promjene dale su se naslutiti.

1903, SAD – Sindikati i nezavisna ženska udruženja koja su također podržavala žensko pravo glasa, osnivaju Ligu ženskih sindikata (Women’s Trade Union League) kako bi pomogle radnicama u političkom i ekonomskom osnaživanju. Bilo je to još uvijek vrijeme teških radnih uvjeta i siromaštva.

1908, SAD - Zadnje nedjelje u veljači 1908. godine, američke socijalistkinje obilježavaju prvi Dan žena organiziravši velike demonstracije. Traže da se ženama omogući ne samo pravo glasa nego da se ostvare i njihova politička i ekonomska prava. Slijedeće je godine u demonstracijama na Mannhatnu sudjelovalo 2.000 ljudi.

1909, SAD - Te su godine radnice zaposlene u tekstilnoj industriji organizirale generalni štrajk. Oko 30.000 radnica trinaest je tjedana štrajkalo za bolju plaću i bolje uvjete rada. Liga ženskih sindikata platila je jamčevinu za uhićene i financijski potpomogla štrajkaški fond.

1910, SAD, - Dan žena prihvatile su socijalistkinje i feministice diljem SAD. 1910, Kopenhagen - Izaslanstvo Sindikata prisustvuje Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu s namjerom da predloži Dan žena kao međunarodni praznik.

U to je vrijeme Njemačka socijalistička partija, koja je

Proslava 8. marta Dana žena: Sekcija žena iz udruženja "Ljiljan Motala"

snažno zagovarala pravo glasa za žene, imala veliki utjecaj na međunarodni socijalistički pokret, osobito Clara Zetkin.

Potaknuta događanjima i akcijama američkih radnica ona je uobličila zahtjev za obilježavanjem jednog dana u godini kada bi žene lobirale za svoje interese. Na Konferenciji je sudjelovalo preko stotinu žena iz 17 zemalja, predstavnica sindikata, socijalističkih partija, klubova radnica, te tri žene koje su bile izabrane u Finski parlament. Prijedlog Clare Zetkin jednoglasno je usvojen a rezultat je obilježavanje Dana žena.

Na Konferenciji je ponovno potvrđena važnost prava glasa za žene i to onog koji neće biti utemeljen na vlasničkim pravima. Neki su socijalisti, naime, držali da bi se pravo glasa za žene lakše ostvarilo preko ostvarivanja vlasničkih prava dok su se drugi, među kojima su Njemica Clara Zetkin i Ruskinja Alexandra Kollontai, borili da ostvarivanje tog prava bude neizostavan i zaseban dio socijalističkog programa.

Zatraženo je i univerzalno pravo glasa – za sve odrasle žene i muškarce. Jedna od odluka konferencije je i da se noćni rad proglasi štetnim za zdravlje žena. Tomu su se usprotivile radnice iz Švedske i Danske kojima je, kako su tvrdile, upravo noćni rad neophodan izvor prihoda. Zatraženo je i da se prava udanih majki izjednače sa pravima samohranih, za što se žestoko borila Alexandra Kollontai, no njezini napori nisu urodili plodom.

1911. – Kao rezultat odluka u Kopenhagenu , Dan žena obilježen je prvi puta 19. 03. i to u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Slavilo ga je više od milijun žena i muškaraca. Zahtijevali su ne samo pravo glasa za žene nego i omogućavanje prava na rad, profesionalno usavršavanje i ukidanje spolne diskriminacije Ni tjedan dana kasnije 25. 03. 1911. u tragičnom je požaru u New Yorku poginulo više od 140 radnica, uglavnom talijanskih i židovskih imigrantica. Događaj koji je bio posljedica loših radnih uvjeta imat će snažan utjecaj na radno zakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država.

1913.-1914, Rusija – Kao dio mirovnog pokreta koji je

Savezna smotra u Skövde-u: Na mladima svijet ostaje ŠEHER 5 BANJA LUKA

8. mart počeo djelovati u sumrak Prvog svjetskog rata, Ruskinje su po prvi put obilježile Dan žena i to zadnje nedjelje u veljači 1913. godine. Drugdje se u Europi Dan žena slavio na sam 8. ili oko 8. marta, bilo kao antiratni prosvjed bilo kao izraz solidarnosti ženama Rusije.

1917, Rusija – Rusija je ostala bez 2 milijuna svojih vojnika. Ruskinje ponovno biraju zadnju nedjelju veljače za obilježavanje Dana žena i zahtijevaju pravo na «kruh i mir».

Politički vrh Rusije pokušao je spriječiti prosvjed no žene su svejedno krenule. Ostalo je povijest… Četiri dana poslije ruski je car je abdicirao a privremena vlada zagarantirala ženama pravo glasa. Ta je povijesna nedjelja, po julijanskom kalendaru koji je bio u upotrebi u Rusiji, pala na 23. 02 a po gregorijanskom, koji se inače koristio, na 8. 03, uzeta kao dan kada će se u cijelom svijetu obilježavati međunarodni praznik - Dan žena.

Den internationella kvinnodagen inträffar 8 mars varje år.

Den internationella kvinnodagen uppmärksammar ojämställdhet och kvinnors situation över hela världen. Datumet firas också av Förenta nationerna (FN) och i många länder är det en nationell helgdag. Internationella kvinnodagen instiftades redan 1910 av den socialistiska världsorganisationen Andra internationalen på initiativ av Clara Zetkin. 1977 antog FN en resolution som rekommenderar ett allmänt firande av en internationell kvinnodag.

I en del länder firas dagen genom att kvinnor får presenter och blommor och ett ”grattis på kvinnodagen” – en gest som dock många reagerar mot, då de knappast anser att det finns anledning att gratulera kvinnor på en dag som uppmärksammar ojämställdheten i samhället.

8 mars i Dhaka Kvinnliga byggnadsarbetare demonstrerar i Sydney den 8 mars 1975.

mas av Kommunistiska Partiet på Stortorget i Örebro.

Tanken på en internationell kvinnodag uppkom för första gången vid i början av 1900-talet som i industriländerna sammanföll med industrialismen.

Den 28 februari 1909 förklarade det Amerikanska socialistpartiet att man skulle fira en nationell kvinnodag. Det blev den första nationella kvinnodagen och man fortsatte att fira kvinnodagen sista söndagen i februari tills 1913.

Under ett möte i Folkets hus (den byggnad som sedermera blivit känd som Ungdomshuset) i Köpenhamn 1910 instiftades en kvinnodag för att hedra kvinnorörelsen och för att främja kampen för kvinnors rösträtt. Socialistinternationalen, som arrangerade mötet, angav dock inget bestämt datum för dagen. Året därpå firades därför kvinnodagen (19 mars) i fyra länder: Österrike, Danmark, Tyskland och Schweiz. Kvinnorna krävde då bland annat rösträtt, rätt till offentliga ämbeten och bättre arbetsrättigheter.

Ett par dagar inträffade Triangle-branden i New York, varvid fler än 140 arbetande kvinnor omkom. Det ledde så småningom till att arbetslagstiftningen i USA förändrades och att kvinnors rättigheter på arbetsplatser började diskuteras aktivare.

Ryska kvinnor firade sin första kvinnodag sista söndagen i februari 1913, som en del av den fredsrörelse som fanns mot det kommande kriget. Följande år hölls flera kvinnomöten 8 mars för att protestera mot kriget och dess konsekvenser.

I slutskedet av kriget hade två miljoner ryska soldater dött och ryska kvinnor strejkade för ”bröd och fred” på den sista söndagen i februari. Fyra dagar senare avsattes tsaren och en provisorisk regering tillsattes. Denna gav kvinnor rösträtt. Söndagen inträffade den 23 februari enligt den julianska kalendern, vilket är den 8 mars i den gregorianska kalendern.

I San Francisco genomdrevs 1945 ett internationellt avtal som fastslog jämlikhet mellan män och kvinnor som en grundläggande mänsklig rättighet. Sedan dess har FN också erkänt internationella kvinnodagen och uppmuntrat alla länder att fira den.

Prilog pripremila redakcija "Šehera"

Internationella kvinnodagens hundraårsjubileum uppmärksam-

EHER 6 Š BANJA LUKA

Reportaža

Protesti u Banjaluci Tekst i foto: Mišo Vidović no što se najavljivalo kao mogućnost postala je realnost. Nekoliko stotina Banjalučana (mediji pod kontrolom aktulene vlasti u RS uglavnom su „baratali“ sa cifrom od 200-250), 5.februara mirnom šetnjom gradskim ulicama izrazilo je nezadovoljstvo društvenim i ekonomsko-socijalnim stanjem u ovome entitetu.

Nagomilani socijalni i ekonomski problemi podstakli su dvadesetogodišnjeg banjalučkog studenta Stefana Filipovića da putem društvene mreže Fejsbuk pozove građane na proteste.

-Zašto mi, studenti treba da organizujemo ove proteste, gdje je sindikat, kada znamo da u RS ima 150.000 nezaposlenih radnika, zašto vlada nameće nove poreze za privrednike, a znamo da je privreda na koljenima, zašto sindikat šuti-konstatovao i zapitao se Stefan Filipović, kome je podršku o organizaciji skupa pružila i nevladina organizacija „Oštra nula“ iz Banja Luke. Dražana Lepir, aktivista „Oštre nule“ kazala je da se zalažu za ovakav oblik iskazivanja nezadovoljstva jer je konačno došlo vrijeme da se ukaže na nagomilane ekonomsko-socijalne probleme, a građani su doživjeli dno i dalje se ne može.

Među okupljenima bilo je najviše mladih, ali podršku su im dali i stariji-radnici čije su fabrike i preduzeća uništena pljačkaško-kriminalnom privatizacijom, te penzioneri ,

O

kojima je došla u pitanje isplata penzija. Podršku su Banjalučani dobili i iz drugih gradova u RS. Nakon okupljanja na Trgu Krajine ispred robne kuće „Boska“, kolona je Gospodskom ulicom (gdje im se pridružio jedan broj građana), prošla pored Palate predsjednika RS (nekadašnjeg SDK-a), zgrade Narodne

skupštine RS, te pored zgrade Vlade RS. Prolazeći pored ovih entitetskih institucija nezadovoljstvo socijalno-ekonomskim stanjem izražavali su uzvicimima-LOPOVI, LOPOVI, a koje je bilo najglasnije u trenutku dok su prolazili pored zgrade Vlade RS! Protesna šetnja završena je u parku „Mladen Stojanović“ gdje su pozvali predstavnike sin-

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Reportaža dikalnih organizacija, studentskih organizacija, kao i druge organizacije da se uključe u proteste koje namjeravaju i dalje organizovati.“Gladni smo - ukini nas”, “Živ sam ukini me” neke su od poruka koje su na transparentima nosili učesnici protesta. Ističu da je konačno došlo vrijeme za opšte nezadovoljstvo katastrofalnom situacijom u kojoj se nalaze građani,a poručili su vlastima da se ne boje njihovih represalija i progona.

Iako na banjalučkim ulicama , prema onome što se moglo vidjeti nije bio raspoređen neki veći broj policajaca, koji su između ostalog regulisali i saobraćaj, prema (ne)zvaničnim informacijama, u blizini Palate predsjednika RS, parlamenta i Vlade RS, nalazile su i interventne policijske jedinice!

U trenutku pisanja ovog teksta (6.februar), šest sindikata Željeznica RS najavili su za 7.februar, generalni štrajk , obustavu željezničkog saobraćaja, zbog katastrofalne finansijske situacije u ovom preduzeću. Zaposleni su nezadovoljni i činjenicom da im nije isplaćeno pet plata, a ne prihvataju ponudu menadžmenta da im se u narednom periodu isplaćuje sedamdeset posto plate, zbog kako navode iz uprave, „činjenice da se Željeznice RS nalaze u teškoj situaciji”.

EHER 8 Š BANJA LUKA

Intervju

Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH:

IMAM OSJEĆAJ DA SE NAŠE VLASTI SRAME LOGORAŠA S

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin Gušić (238)

por je i trnovit put do istine i pravde. Ali častan, je iznad svega.

Borbu na tom putu, a za plemenite ciljeve, mnogi su nazvali borbom sa vjetrenjačama. Ali, neki donkihotski borci su nekad došli na cilj, neki i nisu. Ali, ako oni nisu, jesu neke generacije ispred njih pa je njihova borba sa mlinovima na vjetar ipak dala efekte.

Jedan od takvih boraca jeste i moj sagovornik čija borba za prava preko 55 hiljada bivših zatočenika Karadžićevih i Bobanovih konclogora je utoliko časnija i vrijedna dodatnog divljenja i poštovanja budući da je gospodin Murat Tahirović bio zatočen u jednom od Abdićevih logora, pa u ovoj situaciji, kada nije opstala Fikretova "Autonomna regija Zapadna Bosna", on nema koga da tuži. Ali, sa svojim suradnicima, bori se zdušno za prava, čast i dostojanstvo svih drugih koji su, kao i on, preživjeli strahote naci-fašističkih logora u BiH 1992.-1995. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s njim, a ovaj razgovor treba tumačiti istovremeno i kao podršku gospodinu Tahiroviću i svim njegovim Don Kihotima.

Gospodine Tahiroviću! Hoćete li na početku, u najkraćem, predstaviti tu nevladinu organizaciju kojoj ste na čelu? Koliko udruženja uvezuje, koliko članova broji i da li udruženja djeluju na području cijele BiH? TAHIROVIĆ: Savez logoraša BiH osnovan je 1996. god.sa ciljem da okupi preživjele logoraše kao i porodice ubijenih logoraša. Savez broji oko 55.700 članova učlanjenih u 6 kantonalnih saveza koja uvezuju 43 općinska udruženja (FBiH), 2 regionalna saveza koja uvezuju 11 općinskih udruženja (R/S) i 6 udruženja u dijaspori.

Da li su udruženja koje uvezuje Savez višenacionalna?

TAHIROVIĆ: Naše članstvo je pretežno bošnjačko - oko 90%, mada se broj drugih nacionalnosti povećava pogotovo nakon pokretanja projekta tužbi za naknadu nematerijalne štete.Zanimljivo je da imamo jedno udruženje u R.Hrvatskoj, sa sjedištem u Kninu, čiji su članovi isključivo Hrvati izbjegli sa prostora Posavine.

Tužba 1400 civilnih žrtava rata Sarajeva protiv RS, koja je nedavno podnešena, uzburkala je bh. javnost, posebno onu u manjem entitetu i posebno njihovu političku garnituru. Na čemu je utemeljena ta tužba?

TAHIROVIĆ: Sve tužbe su utemeljene na: 1. Ustavu BiH (samim time i Ustavima entiteta) 2. Međunarodnim konvencijama (sve zemlje su u obavezi provoditi međunarodne konvencije, čak i ako nisu potpisnice), 3. Presudi međunarodnog suda pravde u Den Hagu (po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore) 4. Presudama ICTY (međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju) za ratni zločin.

To su četiri najznačajnija temelja za svaku tužbu, a naravno moraju se poštovati i drugi propisi odnosno zakoni i procedure prilikom podnošenja tužbi.

Da li tu tužbu Osnovni sud u Banja Luci mora procesuirati i šta je slijedeći slijed pravnih radnji tužitelja nakon što je, izvjesno je, prva sudska instanca u RS odbije?

TAHIROVIĆ: Pojašnjenja radi, sve tužbe su podnešene još 2007. god.Osnovnom sudu u Banja Luci i Sud se nije na iste očitovao pune 3 godine. Iz tih razloga advokati su povukli tužbe i iste predali na sudove u FBiH zavisno od prebivališta tužioca tako da će većinu tužbi razmatrati sudovi u FBiH. Osim kakve-takve moralne satisfakcije, podnosioci te tužbe vjerovatno očekuju i neku financijsku. Koliko iznosi ukupni odštetni zahtjev tužitelja - civilnih žrtava rata Sarajeva, prema tuženoj strani?

TAHIROVIĆ: Odštetni zahtjevi se u mnogo čemu razlikuju tako da je teško reći koji će konačni ishod biti,svi zahtjevi moraju biti zasnovani na dokumentaciji a pored toga procjenu psiho-fizičkog oštećenja daje i sudski vještak medicinske struke.

Naša zadnja presuda iz Osnovnog suda u Mostaru presuđena (23.12.2010. god.) u korist našeg člana na iznos od 29.636KM, a zahtjev je bio na 68.100KM. Realno je očekivati da će ovaj predmet, kao i drugi protiv RS, doživjeti svoj epilog u Strasburu i da će konačna presuda biti pozitivna po tužitelje. Ako se to desi, a vjerujemo da hoće, hoće li takva pravna činjenica uzdrmati temelje RS-a, ne samo ekonomsko-financijske?

TAHIROVIĆ: O tome neka oni vode brigu.Mi imamo dovoljno dokaza i dovoljno zakonskih odredbi na kojima zasnivamo naše tužbe i ubjeđeni smo da ćemo i dobiti. Zbog toga smo zatražili od advokata da idu prema sudovima sa zahtjevom da se obustavi raspolaganje sa imovinom u vlasništvu entiteta do naplate potraživanja.

Ko još od bh. građana, ne samo bivših logoraša, može da tuži RS, pa i FBiH i koji je put najefikasniji, najbrži i najracionalniji da se tužbe podnose?

TAHIROVIĆ: Nažalost nema brzog puta za naplatu štete.Ovaj put je najteži, nakoplikovaniji i najskuplji i za članove ali i za entitete.Međutim, mi nismo imali izbora. Niko se nije htio obazirati na naše zahtjeve tako da smo na neki način bili i prisiljeni da krenemo putem sudova dokazivati naša prava.Od 2005. god. vodimo borbu da ubjedimo prije svega advokate pa ostale da je to nešto što je propisano međunarodnim pravom i pored svega i danas mnogi nas smatraju luŠEHER 9 BANJA LUKA

Intervju đacima jer smo se upustili u projekat koji po njihovom mišljenju nema kraja.

Da se vratim na Vaše pitanje ko ima pravo: vjerovatno će opet reći da sam lud, ali po mome mišljenju tužbu za naknadu materijalne i nematerijalne štete ima pravo da podnese svaki građanin BiH koji je na bilo koji način oštećen (ubijenog člana porodice,nestalog člana porodice,protjeran sa svoga ognjišta,opljačkan itd) i ako je njegov gubitak vezan za "teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava" a sve je to presuđeno u presudama ICTY u predmetima B. Plavšić i M. Krajišnika.

postoje modeli dolaska do izračuna ili istine.

Model koji je opšteprihvaćen kada je BiH u pitanju i istina koje je dokazana je ICTY, veoma jednostavno, statistički po presudama ICTY: 90% zločina u BiH su počinili Srbi,odnosno da citiram"počinjen zločin nad nesrpskim stanovništvom", 7% zločina su počinili Hrvati (HVO) i 3% su počinili pripadnici Armije BiH. E, to je istina svidjela se ona kome ili ne.

A Dukić, hm.., čovjek sve prihvata, na prvu, a nakon par dana i konsultacija sa (znate na koga mislim) mijenja mišljenje tako da nije ozbiljan sagovornik.

Koliko je, zapravo, do sada ukupno podnešeno tužbi protiv manjeg entiteta, pa i protiv onog većeg i ima li pravomoćnih presuda po nekima od njih?

TAHIROVIĆ: Do sada je podnešeno oko 12.000 tužbi protiv RS, oko 4.000 protiv FBiH,zatim oko 800 protiv Srbije i nekoliko protiv Crne Gore. Moram istaći da je Crna Gora do sad jedina prihvatila odgovornost i već jedan dio isplatila za osobe koje su deportovane iz Crne Gore u logore u Foči, a ovih dana očekujemo i za logor Morinj.Takođe su u pripremi i tužbe protiv R. Hrvatske.

Za sada imamo samo jednu pravomoćnu presudu i nekoliko presuda u žalbenom postupku. Međutim, mi očekujemo da će u 2011. god. biti veliki broj presuda s obzirom da su i sudovi bili pomalo skeptični i čekali su, da tako kažem, ko će prvi presuditi.

Prije nepune tri godine javno ste se usprotivili gradnji spomenika na Zlatištu. Hoćete li i za naše čitatelje obrazložiti svoje PROTIV takvom spomeniku i na takvom mjestu, te informirati u kojoj je fazi realizacija tog projekta?

TAHIROVIĆ: Gradnja spomenika je imala za cilj provokaciju, a ne počast žrtvama kao i krst iznad Mostara i uvijek ćemo se protiviti gradnji takvih obilježja. Ako se želi graditi obilježje za stradale Srbe, to je logor Čelebić kod Konjica,koji je presudom označen kao takav a sve drugo su ciljane provokacije. A u kojoj je fazi? Pa u onoj u kojoj je bio - nema ga.

Koliki broj osoba se, prema vašoj evidenciji, još uvijek vodi kao nestali i kakve daljnje napore činite da se i o njima sazna potpuna istina?

TAHIROVIĆ: Nažalost, niko nema tačan broj a vjerovatno se neće nikada ni znati tačan broj nestalih a po našim informacijama još uvjek se traga za oko 10.000 nestalih. Mi činimo napore u pronalasku grobnica kako u BiH tako i regionu i uspjeli smo pronaći nekoliko grobnica, ako se to može nazvati uspjehom.

25. oktobra 2010. godine napisali ste otvoreno pismo Angelini Jolie. Šta Vas je motiviralo na tako nešto i da li ste zadovoljni sa efektima koje je ono (pismo) polučilo?

TAHIROVIĆ: Pa ne može se doći dva puta u BiH i znati sve o žrtvama i još krenuti u snimanje igranog filma, pogotovo kada su u javnost procurile informacije o kakvom se scenariju radi. Nažalost ,efekat je ravan nuli, čak smo od naših uglednika proglašeni ekstremistima koji bi eto "da zabrane humanisti da radi svoj posao", ali mi smo svjesni da ovo nije posao na kojem se dobijaju lovorike već posao u kojem ste uvjek na meti mnogih.

Na području naše zemlje, nažalost, postoje tri saveza logoraša (tri "istine"?). Kakva su Vaša iskustva sa Branislavom Dukićem, predsjednikom Saveza logoraša RS, naprimjer?

TAHIROVIĆ: Ne slažem se, odnosno ne mogu nikako prihvatiti "tri istine" (zato sam i stavio pod navodnike, op. B.G.). To je kukavičije jaje Bošnjacima. I u teoriji i u praksi, matematici, fizici, hemiji, pravu u čemu god hoćete, postoji samo jedan konačan račun ili istina, ali naravno EHER 10 Š BANJA LUKA

Kako biste ocijenili dosadašnji odnos vlasti u BiH, na svim nivoima, prema bivšim zatočenicima logora 1992-1995?

TAHIROVIĆ: Katastrofalno! Imam osjećaj da se srame logoraša.

Za ne povjerovati, ali je istina. E sad zamislite da su poslije II svjetskog rata Jevreji imali takav odnos prema svojim žrtvama, da li bi imali državu Izrael???

Djeluje pomalo paradoksalno da Vi, kao bivši zatočenik logora, nemate koga da tužite. Zašto je to tako (ako je tako)?

TAHIROVIĆ: Za sada je tako ali naći ćemo mi i za to riješenje.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

TAHIROVIĆ: Hvala i Vama. Nadam se i budućoj saradnji. Pozdrav Vama i Vašim čitaocima.

Banjalučka podsjećanja

Muhamed Ćejvan Banjaluč anin ( M e d a l j o n u v re m e n u )

GLUMAC ILI PJEVAČ (?)

Zapisao: Slavko Podgorelec ad bi sad, iz džennetskog pozorišća hrupio na ovaj dunjaluk, kladim se u 100 Eura da ni sam Muhammed rahmetli Ćejvan (rođen 1905.) ne bi znao odgovora...

Džaba oklada i pare...

Bio je (definitivno!) prvo Pjevač, a ono ’resto’ – glumac. A ni glumac ne bi bio da ga ban Tisa Milosavljević dekretom ne postavi za aktera u tek osnovanom teatru banjalučkom. A ni te ’postave’ ne bi bilo da rahmetli Ban nije slušao Ćejvanove izvedbe sevdalinki koje je ovaj Banjalučanin (dvadestih godina dvadestog vijeka) ’narezivao’ na gramofonske ploče u Beču i još nekim centrima-filijalama u to vrijeme recentnih kuća ’Polydor’, ’Edison’, ’Master’...

Zapravo, hajde da budemo objektivni: gromada (jer Muhammed je bio apooteozan, haman dva metera uvisinu, markantan – onaj nos je bio tipično rimski, glas pamtljiv i poseban) je u vrijeme ’narezivanja’ narečenih vinilskih ton-nosača zapravo bio Banjalučanin koji je honorar (podebeo) u 18. bečkom bicirku, razbacivao na uživanje...

A to što ga gospodin ban Tisa Milosavljević ’nacrta’ (dekretom!) u Teatar banjalučki upravo ima zahvaliti svojim (prevashodno) fizičkim gabaritima. Šta je bilo prije?

Iz kazivanja dr Kemala-Keme Halimovića saznajemo da se naš Muhammed obreo u Beogradu sa ciljem da osebujni glas školuje na Muzičkoj akademiji: mecena mu bijaše trgovac, bivši gradonačelnik i ’ugledni’ Banjalučanin (i mešetar) Hamdija Afgan.

Muhammeda – njegov glas i pojavu – prepoznao je danas već legendarni dirigent, maestro Lovro plemeniti Matačić... A taj isti Lovro je klavirske nastupe imao pred Prvi svjetski rat u karlovačkim kuplerajima, odnosno – javnim kućama.

Ova činjenica je provjerena i od pokojnog maestra – nikada demantirana.

Helem, vratimo se našem Muhammedu: kad taj glasom ’zaruči’ – lišće

K

sa zelenih vrbaskih vrba – otpada. Muhammed je, zahvaljujući svom glasovnom organu, u beogradskoj sabornoj crkvi – za ’jektenija’ – otpijevao patrijarhu. Nek se zna.

Malo je tinte u peru-kalemu i još manje papira da ispišemo sve glumačke role rahmetli Muhammeda: em je pjevao, em je glumio – a i crtanjem-slikanjem se bavio.

Dostatno je kazati da ga je bilo u sijaset filmova – bijaše jedinstveni i nezamjenjivi epizodista... U antologijskom ’Vlaku bez voznog reda’ treba glumiti negativca: Muhammed neće ni mrtav, al’ onda ga reditelj ubijedi da ’neko i to mora glumiti’...

Kad su na repertoaru banjalučkog Teatra igrani komadi sa ’pjevanjem i pucanjem’ Muhammed je bio nezaobilazan: govorimo o sezonama između tridesetih i četrdesetih godina prošloga vijeka.

Tu je naš Banjalučanin ’palio’ publiku – u ’Hadži Loji’ , ’Zulumćaru’, i inim komadima...

Ipak – koliko god je bio spektakularan i monumentalan – Muhammed Ćejvan je bio svoj i ...opušten. Pohiti polahko.

Iz razgovora sa njegovim suvremenicima-kolegama i pripadnicima stalne publike – moramo Muhameda prihvatiti i u nešto ’opuštenijem’ stilu. Naime, nije se baš trudio da nauči i upamti tekst svoje uloge..

Rečenicu-dvije potrudio se naučiti, a sve ostalo bijaše – hazard. Nije to bilo uočljivo u prvim predstavama, a onda su reditelji shvatili da Muhammeda moraju ’čuvati’ samo za markantne, upečatljive epizodne uloge. Zašto? Iz prostog razloga: drži Muhammed partnerku (i sad treba da uslijedi dramski monolog) a on odšeta do prve zavjese (jer Teatar nije imao školjku za suflera) i poluglasno prozbori „Šapći, hebo te otac“.

Dogodi se i epizoda sa rediteljem-Rusom: valjda se postavljao komad Gogolja... Ruski reditelj po sedmi put ponavlja Muhammedu da mora izgovoriti ’poentu’ na određeni dio teksta: Muhammed se mrtav-’ladan okrene prema ostalim glumcima-kolegama, a onda prema reditelju: „Koja hebena poenta? Ja se cijelo vrijeme okrećem i gledam – al’ ovdje Š E H E R 11 BANJA LUKA

Banjalučka potsjećanja je ormar, sećija, i sto, a neima nika’ke poente???“ Dal’ to bijaše ’slučajno’ (ne vjerujem) al’ Muhammed je imao još ’bisera’: u jednom komadu teatarskome sljeduje mu ’replika’ koju mora izgovoriti, a ona glasi: ’Poslušaj...On od srca svira !’... Glumčina (pjevač) zapijevajući prozbori: „Poslušaj...on odprca sira!“... (u publici valjanje od smijeha, a na sceni – drama).

I za kraj (bezobraznih pozorištarija): pedesetih godina 20. vijeka Muhammed nastupa u roli batlera.

Ulazi na scenu i treba da kaže „ Stigao je gospodin iz Pize!“.

Naš vrbasli delija (i opet mrtav-ladan) kaže sve kako treba, ali je u naziv narečenog grada (Pize) poslije’z’ dodao i jedno ’d’...

U tom trenutku je jedan od binskih radnika (koji bijaše na skeli iznad scene) jednostavno pao (od smijeha) na scenu – pred publiku...

Batler (Muhammed) je mrtav-ladan napustio prizor uz primjedbu „A šta ćeš ti ovdje?!“ Publika urla, valja se od smijeha i pada pod sjedišta...

Za razliku od svog sinovca (akademskog glumca Adema Ćejvana) amidža Muhammed nikad si nije dopuštao ’srkleta’ (uzrujavanja): Ako vam, gospodo reditelji, ’paše’ ovo moje, onda je u redu, a ako vam se ne sviđa – e, onda je to vaš problem! Šalu na stranu, ali ako objektivno posmatramo lik Muhammeda Ćejvana – onda moramo konstatovati da mu je (po eleganciji i modnim raritetima) mogao konkurisati samo Ibro Demirović (također vrsni glumac).

Autor ovih reminiscencija imao je čast gledati (i slušati!) Muhammeda Ćejvana na daskama banjalučkog Teatra u komadima u kojima je glumila i majka Autorova...

Također sam, krajem sedamdestih 20. vijeka, doživljavao (i proživljavao!) Muhammedove reminiscencije na Hadžihivzinu sedru, Abaciju, Studenac, na ’zabacivanje’ udice po Limanu i brzacima...

Dokopao sam se slika Tulekova mlina u Novoseliji, objavio živa sjećanja na ’kerep’ koji je goste ’Venecije’ gazde Nike Mihaljevića prevlačio na desnu obalu Vrbasa, ’pod orahe’, gdje su se, na dva-tri ražnja, ’vrtili’ mladi jaganjci...

Od Muhammeda – legende, ostao je (među brojnim prikazima) i stručni esej Vojislava Vujanovića – tetrologa iz Sarajeva, kamara novinskih tekstova (među kojima prepoznajem i vlastiti) i dvije priče koje banjalučka ’raja’ teško da može ’svariti’...

Prva je da famoznu (i u prošlom ratu u BiH proskribovanu) pjesmu „U Stambolu, na Bosforu“ nije napisao Bosanac nego Čeh (i objavio u Pragu), i druga (nimalo dramska i poetična): pjesma „Haj, otkako je Banjaluka postala...“ (sa napjevima o Džaferbagovici) u dijelu koji govori o ’ banjalučkom deliji’ zapravo priča o ’banjalućkom kokuzu (sirotanu) zvanom Pilale’...

A taj siromašak (istiniti lik!) nadmašuje ’sarajevskog kadiju’... Ponavljam: ovo saznanje dugujemo rahmetli Muhammedu Ćejvanu, glumcu i muzikoznalcu, diskretnom egzibicionisti, sevdaliji, Vrbasliji...

Da: famozni „Vlak bez voznog reda“ je dobio ’Zlatnu Arenu’ (eto Vam i slika), ali ja i danas rahm. Muhammeda doživljavam kroz njegovog Akija – idejama neiscrpivog autora (ne samo slika!) nego i likovno-

EHER 12 Š BANJA LUKA

umjetničkih instalacija...

Jedna od prvih bijaše NPO (neidefitikovani plivajući objekt) davnih osamdesetih 20. vijeka u sklopu „Susreta na Vrbasu“... Bijaše to (koliko se sjećam, kao oficijelni konferansije) jedan ’vrbaski delfin’ sa sirenom i rotirajućim svjetlom....

Neka mi, kao Banjalučaninu, bude oprošteno sve što o našem Muhammedu još ne napisah: naš Muhammed rahm. Ćejvan po džennetskim baščama pjeva naše sevdalinke, a hurije se utrkuju – koja će mu prva sjesti u krilo !

Mašallah !

Vijesti iz dijaspore

Radio stanice na bosanskom jeziku

Svakog četvrtka emitujemo naš radio program ”Zmaj od Bosne” Od 18:00 do 19:30 sati –posjetite web stranicu: www.bhrijec.com I klicknuti Radio program i pisaće – Uživo Radio program “Zmaj od Bosne» Od sada čitajte naš list ”Kultur Media” - posjetite našu web stranicu i otvorite List ”Kultur Media” Pritisnuti Arhiva ”Kultur Media” i ušparali smo Vam zadnja dva broja: List 71 (decembarski) i List 72 (januraski) Preporučite nas i drugima…

Javite nam se i pišite šta mislite o radio programu ”Zmaj od Bosne” jer uskoro imamo jedan veliki jubilej – AKO BOG DA biće to 300 emisija… Izvolite, napišite svoje sugestije, reakcije i uopšte o našem radio programu…

Urednik: Alija Kadrić - “Bosanski 25. sat” ( Bosansko - Hercegovačko Švedsko udruženje 21. Norrköping) emituje svoj program subotom od 20 do 22 sata.

Urednici: Ozren Tinjić (kontakt mob. 0735 10 67 17 begin_of_the_skype_highlightingend_of_the_skype_highlighting) i Meliha Dolić Program se može pratiti putem interneta na str.: www.radionorrkoping.se Br. tel. u studiju: +46 11 10 20 47 begin_of_the_skype_highlighting end_of_the_skype_highlighting - “Modra rijeka” (Udruženje “Bosna i Hercegovina”, Norrköping) emituje program petkom od 19 do 22 sata Urednik: Nedžad Mulazimović Ista web stranica i br. u studiju ”Radio Geteborg” i emituje se u Göteborgu na frekvenciji 94,9 Mhz ili putem interneta na www.radiogbg.se svakim danom osim petka od 17-19 sati.

Novu knjigu Banjalučkih žubora: »Volim te majko Banjaluko u sebi« Ismeta Bekrića i knjige Radmile Karlaš

«Četverolisna djetelina» i «Kad utihnu melezi» možete naručiti na telefon 0046 (0)739872284 ili na e-mail mirsad.filipovic@hotmail.com

Š E H E R 13 BANJA LUKA

Vijesti iz dijaspore

Bosnia & Herzegovina UK Network Head Office: Bosnia House, 36 Medley Road, Greet, Birmingham B11 2NE Tel: +44 (0) 121 772 3052, Fax: +44 (0) 121 773 3861, Email: uknetwork@btconnect.com, Website: www.bhuknetwork.org

Charity Reg. No. 1067411

Dear Damian Green, (MP) Immigration Minister House of Commons London SW1A 0AA 14th February 2011 Dear Mr Green Re: Visa-free access for Bosnia and Herzegovina citizens to the United Kingdom We are an organization called Bosnia and Herzegovina UK Network which is composed of Bosnia and Herzegovina citizens who live in Great Britain. Bosnia and Herzegovina UK Network consists of 14 branches that are located around the UK this was established in 1996 with our head office based in Birmingham.

The aim is to help Bosnian citizens who came to the UK as refugees after the outbreak of the war in Bosnia in1992 our aim is to assist Bosnian people to adapt to the new environment in the UK; youngsters went on and completed their education at schools, colleges and universities. While working age citizens took up employment to help the economy we can say that this Bosnian population has integrated well into the British culture and most of them have also become British citizens.

The Bosnian population in the UK is not large, about 10,000. They are organised through Bosnia House associations that helped them to accustom to a new way of living regards to being in the UK and help maintain contact with their homeland.

As you may know Bosnia and Herzegovina have achieved visa-free access to the European Union's through “Schengen Agreement” which is considered one of the great successes for this small country. Since the UK is not a signatory to the Schengen Agreements the UK is not obliged to allow entry of Bosnian citizens to the UK without a visa for this reason the Bosnia and Herzegovina UK Network would like to ask you to consider the possibility of changing legislations set to visas for Bosnian citizens to make it easier to enter the UK. Why are we asking for this?

Many of the Bosnia citizens who came to live in the UK are now honourable British citizens fulfilling their duties and obligations in the same way as other citizens for the UK. We do believe that an opportunity should be given to their families and friends to come and visit them. They will comply with all the legal requirements and regulations that are required.

We sincerely thank you and hope that you will favour our appeal for any changes in legislations set to visa for Bosnian citizens to make it easier to comply.

Yours faithfully, Meho Jakupovic Chairman Poštovane kolege, Zajednica bosanskohercegovačkih asocijacija i humanitarnih organizacija u Velikoj Britaniji (Bosnia UK Network - Birmingham, http://www.bhuknetwork.org/) prigodnim pismom obratila se Britanskom ministru za imigraciona pitanja gospodinu Damian Greenu, sa molbom da Britanska vlada po uzoru na zemlje "Šengena" ukine vize građanima Bosne i Hercegovine. Ukoliko bi specijalni komitet ovog ministarstva koji se sastaje jednom godišnje donio odluku da se našim građanima ukinu vize za ulazak u Veliku Britaniju, sličnu mjeru bi vjerovatno donijela i vlada Republike Irske koja po pitanjima viznog režima slijedi svoje kolege iz susjedstva. Inače pismo je upućeno i na adrese Britanskog diplomatskog predstavništva u Sarajevu i ambasade Bosne i Hercegovine u Londonu sa molbom da ga i oni diplomatskim kanalima proslijede do gospodina Damian Greena.

EHER 14 Š BANJA LUKA

Vijesti iz Švedske

Divno je biti nekome ne{to

Tekst: Nedžad Talović Foto: Rusmir Zejnić

jača, ali zalud. Junak naše priče, dobri dječak Andrija zauvijek je sklopio umorne oči, željne života i bezbrižne dječje igre, ostavljajući u velikom bolu svoga brata, roditelje, rodbinu i mnogobrojne prijatelje koji su kao i mi pokušali učiniti sve da se Andrija povrati u normalan život koji je i zaslužio. No, život kako samo on to zna, najtužniju priču napisao je obitelji Lakić.

U toku noći Rusmir je dobio iz Trna SMS-poruku sljedećeg sadržaja:

Vrijedni humanitarac: Rusmir Zejnić

A

ko je slušati prirodu i gledati sve što se ovih dana oko nas događa, a tako je, bezbeli u cijelome svijetu, dominantne su ljudska zloba i pohlepa za novcem, a insana nigdje. Ni ova noć, 12.februara, činilo se,nije nudila ništa više od hladnoće i sumorne svakodnevnice. No, ipak nije bilo tako. Povod našeg okupljanja u Oskarshamnu, malom lučkom gradiću u Smålandu, bila je dobra volja da se spasi život jednog dječaka iz Bosne.

Imao sam čast i zadovoljstvo pozdraviti prisutne u ime organizatora ove predivne večeri pod nazivom «Divno je biti nekome nešto», agilnog humaniste Rusmira Zejnića Rusa, prognanika iz Prnjavora. Njemu ovo nije prva humanitarna akcija i uvijek čini sve da dobrota bude i ostane u modi. Večer je svojom muzikom uljepšao banjalučki slavuj Nadir Garčević, a lokalni privrednici, kao Avni Krasnići su sponzorirali manifestaciju.

Prateći medije, doznao je Rusmir za tužnu sudbinu Andrije Lakića, dvogodišnjeg dječaka iz Trna kod Banja Luke, koji je obolio od raka jetre. Metastazom napadnuta su i pluća dječaka čiji je život tek započeo i spas se tražio još jedino u skupim operacijama u inostranstvu.

Nepravedna borba, u svojoj završnoj fazi, uz nadljudske napore ljekara i Andrijinih roditelja odvijala se u Londonu. Samo nekoliko dana pred održavanje naše humanitarne večeri doznali smo da je mali Andrija izgubio borbu protiv ove opake bolesti. Na svojoj strani imao je igračina, kako ga je Rusmir zvao, mnogo navi-

Naš mali Andrija, naš mlađi sin, naše dijete ljubavi živio je ovozemaljski život samo nešto više od dvije godine. Za to veoma kratko vrijeme uspio je uraditi mnogo toga, uspio je uraditi nešto za što mnogima nebi bilo dovoljno ni nekoliko vijekova. Prije svega, svojom pojavom uspio je usrećiti nas dvoje babu i djeda, svoje roditelje, svoga brata Aleksu i naše srećne porodice. Uspio je Andrija izmamiti osmijeh gdje god da bi se pojavio, a njegov zagonetni pogled i velike krupne okice jednostavno su plijenile i osvajale dječija srca, ali i srca odraslih. Andrija je imao toliko snage, volje i pozitivne energije da bi mu mnogi na tome pozavidjeli.

Gotovo za nepovjerovati zvuči činjenica da je Andrija u današnje vrijeme u jednu porodicu uspio povezati desetke hiljada ljudi širom svijeta, a da pri tome niko nije vodio računa o tome koje su boje kože, vjere, kojim jezikom govore i kojim pismom pišu, dovoljno je samo posjetiti stranicu na Facebook-u i vidjeti koliko ljubavi, iskrenosti i pozitivnih vibracija proizilazi iz svakog napisanog slova i svake izgovorene riječi. Na našu žalost, Andrija je bio toliko dobar i plemenit da je i sam dragi Bog to uvidio i odlučio ga uvesti u carstvo nebesko što samo pravednici zaslužuju. I danas kad nas Andrija više fizički nije među nama ime njegovo ostaje sinonim za ljubav i želju da se pomogne bolesnoj djeci širom Andr svijeta. Od srca zahvaljujemo svima vama ija La kić koji ste se večeras odazvali na poziv našeg prijatelja Rusmira sa željom da pomognete našem Andriji. Znajte da vas on večeras posmatra svojim veselim i krupnim okicama i da je srećan, jer ćete vi dobri ljudi pomoći nekom drugom djetetu. Andrijina mama Senka i tata Andrej.

Upravo tako,uz sjećanje na Andriju, novčane priloge koje smo prikupili te noći poklonili smo jednom drugom dječaku, također iz Bosne, a ime mu je Nedim Ćosović. Dvogodišnji dječak ima encefalopatiju i trenutno se nalazi u Sloveniji na lječničkom ispitivanju. Prikupili smo 15.000:- kr.sa nadom da će mu biti od koristi. Zdrav čovjek, kažu ima 1000 želja, a bolestan samo jednu, a ona je: da ozdravi. I tako, u prohladnoj noći na sjeveru, sa 1001 željom u srcu učinili smo nešto za Nedima, poželjeli snagu Andrijinim roditeljima, rodbini da povrate makar dio smiraja. Duše je ispunio osjećaj zadovoljstva, jer podjeljena radost je dupla radost, a podjeljena tuga je upola manja.

ić

Nedim Ćosov

Srce je obuzela sjeta, dok su, činilo se, sa neba svjetlucale zvijezde kao Andrijine oči, koji kao da je tvrdio da prijatelje stvara sreća, a nesreća ih provjerava. Uistinu, divno je biti nekome nešto. Š E H E R 15 BANJA LUKA

Reportaža

simbol grada Tekst i fotografije: Mišo Vidović

EHER 16 Š BANJA LUKA

Reportaža

Nemar gradskih otaca pava starina Kastel zimski san. Željno iščekuje da se neko ili neki sjete i prisjete da mu treba što prije „nabaciti“ staro-novo ruho. Jedan od najprepoznatljivijih gradskih simbola i dalje se nalazi na vjetrometini nebrige: Propada brže nego što to misle nadležni organi, a jedino što je Administrativna služba grada Banja Luka uradila da „spriječi“ ubrzano propadanje istinskog svjedoka gradske istorije je postavljanje tabli sa „prigodnim“ upozorenjima!?

Ako smatraju gradski oci da su postavljavljanjem ovih tabli počeli sa „obnovom“, odnosno da su upozorili rijetke „ turiste iz okruženja i inostranstva“, pa i građane koji se usude popeti na zidine Kastela (poput autora ovog teksta da bi napravio ove fotografije) da se mogu součiti sa „ „blažim“ odronom bedema i zidova, onda je to možda i manji problem, od činjenice da već nekoliko godina filuju javnost obećanjima „ o nephodnosti što skorije obnove Kastela kao jednog od najznačajnijih kulturno-istorijskih spomenika u gradu“.

I dok su trajala „prepucavanja“ na relaciji Zavod za zaštitu kulturnoistorijskog nasljeđa RS (valjda se tako zove ova ustanova) i Administrativna služba grada „čiji je“ Kastel, on je lagano, ali sigurno propadao, a njegova obnova, kao sad stoje stvari , neće početi u skorije vrijeme.

S

trg, javna garaža i drugo“. Takođe, gradski oci podsjećaju da je krajem marta prošle godine u Administrativnoj službi potpisan ugovor o izradi projekta za (pazite sad ovo) „ izvođenje remodelacije i revitalizacije Kastela između Grada, zastupanog od strane gradonačelnika Dragoljuba Davidovića i Akcionarskog društva za razvoj, izgradnju i uređenje „Građenje“ iz Istočnog Sarajeva“. Dalje se navodi, kako je predmet navedenog ugovora izrada tehničke dokumentacije koji se sastoji iz deset prostornih cjelina, od kojih je za svaku pojedinačno definisan vremenski rok izrade!? Šta god ovo značilo, jedno je sigurno: Kastel i dalje svakodnevno sve više propada, građani sve više kritikuju nadležne institucije, a niko ništa ne preduzima osim deklarativno (potpisivanjem raznih projekata) da to spriječi. Izgleda da i vlasti spavaju duboki zimski san, i ako se ništa ne preduzme, uskoro Kastel neće predstavljati jedan od simbola grada, nego nažalost, ruglo Banja Luke.

Sve se još uvijek svodi na priču i obećanja njegovoj obnovi. Preturila je ova gorda starina preko bedema i zidina vijekove istorijske zbilje. I da može progovoriti, vjerovatno bi poručila: Od obećanja se ne živi. Banja Luko, probudi se !!!

Nerealan projekat?

Prema dosadašnjim informacijama do sada je urađen idejni projekat obnove u devet faza!!! Nephodno i potrebno je, poručuju iz Administrativne službe službe Grada, vrijeme da se osiguraju neophodna sredstva, jer je projekat prilično skup, a kada će radovi početi teško je reći. Nakon izrade projektne dokumentacije pristupiće se pronalasku finansijskih sredstava za početak radova, kazali su u Administrativnoj službi Grada, najavljujući da je „cilj projekta rekonstrukcija, ali i oživljavanje ovog prostora gdje bi bio izgrađen niz različitih sadržaja, kao što je hotel s pratećim sadržajima, gradski Š E H E R 17 BANJA LUKA

Novosti sa skijaških staza

Završno pismo povodom zimske škole skijanja u organizaciji IF Sarajevo 84 održanoj u Lillehammeru – Skeikampenu 02-07.01.2011 Tekst i foto: Damir Kadić Dragi skijaški prijatelji!

Jedanaesta škola skijanja u organizaciji IF Sarajevo 84. je završena veoma uspješno u svim aspektima, a naročito smo ponosni na napore učinjene za sigurnost i bezbijednost naših učesnika, što se očituje u tome da nije zabilježena niti jedna ozljeda. Radni dio škole skijanja je završen takođe veoma uspješno uz krajnje efektivno korištenje instruktorskih resursa rukovođenih koordinatorom učitelja Irfanom Rizvanovićem .

Ovim putem moramo ponosno istaći naše vrijedne učitelje skijanja Fuada Solakovića , Linneu Skarped, Amera Kadića,Dinu Bojadžića, Ensara Kadića i Adema Ibrišagića koji su uložili izuzetne napore da prenesu svoje skijaško znanje i ljubav prema bijelom sportu na naše učenike.Dužan sam takođe posebno spomenuti naše mlade aktivne skijaše Amara i Anesa Solakovića koji su svojim vrhunskim skijanjem i ponašanjem na stazi unosili puno topline i ponosa u srca članova IF Sarajevo 84. koja su kucala ispod narandžastih majica, a koje smo svi disciplinirano nosili sa ponosom.

Svi polaznici škole skijanja su na kraju učestvovali u tradicionalnom EHER 18 Š BANJA LUKA

Memorijalnom Kupu Ishaka Salame i svi su zasluženo dobili zlatne medalje i diplome uz gromoglasne ovacije prisutnih navijača.

Apartmanski smještaj u kojem su bili smješteni naši članovi je bio izuzetno kvalitetan i svi smo bili veoma zadovoljni, a posebno je pozitivno ocijenjena blizina skijališta što je olakšavalo rad škole.

Sportske aktivnosti su izvedene prema planu i programu uz koordinaciju koordinatora za vanskijaške aktivnosti Senada Filipovića Kajzera.

Želim takođe da spomenem izvanredne muzičke večeri u aranžmanu našeg slavuja Nadira Garčevića koji je svoj posao obavio veoma profesionalno i znalački uspio da unese BiH duh druženja koji nam tako svima nedostaje.

Logistički dio posla oko organizacije je bezprijekorno vođen i izvršen pod rukovodstvom predsjednika IF Sarajevo 84. Enesa Kunovca te njegove supruge Aide Kunovac u ulozi izvršnog funkcionera IF Sarajevo 84.

Iz Biroa za diskriminaciju

Ökad diskriminering i Östergötland yrån mot diskriminering gav under 2010 någon form av hjälp i 92 diskrimineringsärenden, en liten uppgång från förra året. Därutöver inkom många fler fall av upplevd diskriminering.

B

Etnicitet är den vanligaste orsaken till diskrimineringen, mer än hälften av ärendena. På andra plats kommer funktionsnedsättning som uppgår till 14 procent. Tredje vanligaste diskrimineringsgrund var sexuell läggning på 8 procent, vilket kan jämföras med 1 procent 2009. Värt att notera är att en betydligt större andel än tidigare berör kontakt med det offentliga, antingen med myndighet eller kommunal enhet.

Det kan vara svårt att på nationell nivå komma åt de diskriminerande situationer som uppstår lokalt. Därför är Byrån mot diskriminering ett viktigt komplement till Diskrimineringsombudsmannen (DO). Vi erbjuder gratis juridisk rådgivning och hjälper till med snabb medling på ett anpassat sätt. Dessutom arbetar vi förebyggande och opinionsbildande genom utbildningar på företag, skolor, inom den kommunala organisationen och ideella sektorn.

Uppgången av ärendena sker samtidigt som

finansieringen av de lokala antidiskrimineringsbyråerna sjunker, vilket är en ohållbar utveckling. Om statens anslag fortsätter att minska måste kommunerna ta större ansvar.

Sker inte detta kommer Byrån mot diskriminering snart inte längre kunna utföra det arbete som görs idag för att hjälpa invånarna.

Det borde finnas ett gemensamt intresse av

att minska diskrimineringen som både är samhällsekonomiskt och mänskligt kostsam.

Vi hoppas att regionens kommuner snart inser det.

Alma Basic, ordförande Teresa Carvalho, informatör Byrån mot diskriminering

Iz arhive Saveza

a BanjaluÄ?ana

Tema: Vezeni most Nove knjige Sadik Beglerović: »Čaršija u Gornjem Šeheru«

[EHER

kraj rijeke nanizan

Tekst: Ismet Bekrić

tuđini, na jugu Švedske, u gradiću Vaxjo, čitajući naša glasila, »Bosansku poštu«, »Glas BiH«, te »Banjalučke žubore« i posebne knjige, na čijim su stranicama brojni prognanici pisali o svojim mahalama, kvartovima i gradovima, i Sadik Beglerović je osjetio potrebu da i sam nešto napiše o svome zavičaju, Gornjem Šeheru, a posebno o čaršiji čije ga slike prate još od ranog djetinjstva. »Ova zapisivanja počela su u izbjeglištvu, a želja mi je da i ja u zajedničku nisku sjećanja o našem Gornjem Šeheru ugradim svoja zrnca, svoje riječi, podstičući ne samo Šeherlije, nego i mlađi naraštaj, da ne zaboravimo ko smo i odakle smo«, zabilježio je Sadik Beglerović, kojega svi znaju po njegovom nadimku - Burek.

I, sjećanja ovog Banjalučanina i Šeherliju vraćaju u djetinjstvo, u godine iz sredine prošlog stoljeća: »Iako sam imao jedanaest godina, mati bi mi svaki put pred polazak u školu napomenula da slučajno ne idem kroz čaršiju, jer je velika gužva, cesta je prometna, sa veoma uskim trotoarom, pa se bojala nesreće, nego da idem ulicom Braće Alagića prema Ilidži, pa preko željeznog mosta do škole. Ali dječja radoznalost nema ganica, pa bih ja, i pored zabrane, krenuo niz ulicu koja je mirisala beharom jabuka, džanarika, šljiva, krušaka i drugog voća, i uz cvrkut ptica stigao do drvenog mosta koji povezuje obale Vrbasa. Toliko puta sam stajao sa rajom na mostu i divio se ljepoti rijeke koja je blistala od zelenila i svoje bistrine. Na mostu bismo sačekivali i splavove od balvana i gledali kako plove niz bukove pored brane i Džejbića mlina, a zatim kako prolaze između trećeg i četvrtog koša i završavaju u Nanutovoj pilani...« Prešavši preko mosta, Sadik bi zatim naišao na blagi uspon pored Careve džamije, a zatim kročio u čaršiju koja ga je mamila svojim glasovima i svojim raznovrsnim dućanima. Šusteri, šnajderi, tišleri, pekari, mlinari, slastičari, mesari,

U

EHER 22 Š BANJA LUKA

ćevapdžije, burekdžije, piljari, brice, kovači, užari, kolari, staklari, trgovci, mehandžije, bojadžije ... Eh, čega tu sve nije bilo, čak i pečenih budimki i kestenja, vrućih lepinja sa zejtinom i biberom, jabuka u turšiji, »bilesi i živih pijavica u tegli«.

O tom šarolikom svijetu Beglerović niže slike u svojoj knjizi »Čaršija u Gornjem Šeheru«, koja je nedavno izašla iz štampe, u izdanju Nezavisnih novina u Banjaluci. Koliko dućana, toliko slika. A u njima neka životna prepletenost i blagost, kao, recimo, u opisu piljara Ejuba Seidića, koji je »na sebi uvijek imao bijeli mantil ili fertun-kecelju«. »Kada bi me mati poslala u tu piljarnicu, da kupim određene stvari«, prisjeća se Beglerović, »on bi to stavio u moj zembilj –ceker, pomilovao me po glavi uz obaveznu uzrečicu ‘Poljubila te cura u moj obraz’.« U sjećanju, i zapisanim redovima, ostali su i vatrogasci, i sportisti, i brojni članovi Kulturno-umjetničkog društva »Budućnost«, pa i brojna druženja pod mirisnim lipama. Ostao je taj čudesni svijet koji je počeo nestajati, tanjiti se, još tamo osamdesetih, a posebno od devedesete godine prošlog stoljeća, kad se sjenka rata i progona počela nadvijati nad Gornjim Šeherom i njegovom čaršijom.

Gornji Šeher se sada ponovo budi, ljudi dolaze, doduše više na dva-tri mjeseca, tokom ljeta. Tada dolazi i Sadik, koji je obnovio i svoju kuću: »Svakog jutra, po običaju, idem u čaršiju kupiti novine i određene namirncie, i tom prilikom zastanem na žičanom mostu,gledajući svoj lijepi smaragdnzoeleni Vrbas, ljepotu Šehitlučkog brda, Ilidže, Graba, Tabaka, Sitara i svoju narupenu čaršiju. Sve dražu i dražu kako starim...« Knjiga »Čaršija u Gornjem Šeheru« nudi i književne priloge autora s ovog područja, u kojima se stihovima, prozom i sjećanjima dočarava ljepota ovog dijela Banjaluke, sa čaršijom, banjama, slapovima, tihama, sedrama, mlinovima, mahalama, česmama. Uz svoj tekst »Dućani djetinjstva« Beglerović je uvrstio i prilog publiciste Aleksandra Ace Ravlića »Šeherska stoljeća«. A tu su i slike i crteži banjalučkih likovnih umjetnika: Špire Bocarića, Bekira Misirlića, Alojza Ćurića, Ahmeda Bešića, Enesa Mundžića, Alije Sarača i Ante Mikete.

Ova nas knjiga vraća u jedno proteklo vrijeme, koje gubi svoj nekadašnji sjaj, a koje, ipak, traje. Kao što traje žubor Vrbasa uz koji je »šeher nanizan«, kao što u svojoj pjesmi zapisa pjesnikinja Nasiha Kapidžić Hadžić: »Šeher kraj rijeke nanizan, / dan bivši, / prošli, / sačuvan...«

Tema: Vezeni most

Ismet Bekrić: Priče iz banjalučkog djetinjstva

BABINO UHO ima se još otimala, prosipajući iz poderanih oblaka keljave pahuljice koje su na zemlji više stvarale lokve nego staze za sankanje, a mi smo u obližjem gaju, na padinama Šibova, brali prve visibabe. Bijeli zvončići hrabro su se probijali kroz krpe snijega, prepletano granje i hrpe mokrog lišća. A onda su izvili svoje vratove, da bi bili što bliže suncu i dolazećem proljeću.

Cvjetove smo uplitali u buketiće, za mame i učiteljice.

- Ja ću jedan buket nabrati i za moju baku, ona najviše voli visibabe - rekao je Brane.

- I moja ebejka voli visibabe, kaže da je to najhabrije cvijeće jer prkosi zimi - oglasio se i Zisko, pripremajući uz buketiće za mamu i sestre i jedan za svoju ebu.

Kuki je jedan buket bijelih ljepotica kriomice tutnuo u džep, ali je to primijetio Bakan i odmah se raskokodakao: - A, ha, Kuki ima simpatiju! Sakrio je jedan buket za nju!

Kuki je pocrvenio u licu i zamahnuo da Bakanu udari jedan tač, ali je on, onako vižljast, brzo odskočio ustranu i skoro pao, kliznuvši niz lišće pomiješano sa snijegom. Ispod lišća se u tom trenu ukazalo nešto okruglasto i crveno, što je više ličilo na pijetlovu krijestu nego na cvijet.

-Vidi, babino uho! - obradovao se Udin i sagnuo da ga od odvoji od tla.

- Ne, ne trgaj! Pusti! - usprotivio se Kako i domah stao između Udina i crvenog ukrasa šumarka. – Babino uho je teško naći i grehota ga je brati!

I meni je bilo žao da od proplanka otrgnemo njegovo čudesno crveno uho, pa sam razmišljao kako da ga spasim.

- Jeste li čuli, da ovo uho ima čudesnu moć? - polako sam odmotavao pitanje, kako bih imao što više vremena u smišljanju priče o babinom uhu.

- Da, da, babino uho je čarobno! Kako se odmah nadovezao na moje maštarije, odlučan da babino uho ostane tamo gdje i pripada. – Ja sam čuo da mu možemo kazati svoje želje...

- Samo mu prišapneš svoju želju, i čekaš da ti se ostvari... – pokušavao sam da budem što ubjedljiviji. – Svaka želja mora biti tajne, za nju smije znati samo babino uho.

A babino uho, ta cvjetna pečurkica što je izvirivala ispod lišća, kao da je osluškivala naše riječi i pozivala nas da se sagnemo i prišapnemo joj svoje želje.

- Pa, šta čekamo!? - odlučan je bio Kako i prvi kleknuo da crvenom uhu kaže šta bi najviše želio.

Svi smo zatim, po redu, šaputali svoje želje, tiho, da ih čuje samo ovo rascvjetano uho koje se sve više primicalo našim usnama, tako da nam se činilo kao da i mi čujem neke čudesne glasove zemlje, cvijeća i opalog lišća.

O svojim željama nismo govorili. Ali smo čekali da vidimo da li u toj šumskoj proljetnoj čaroliji ima istine. A onda su se mala čuda počela i događati. Zisko je dobio pravu fudbalsku loptu, Taji su

U

napokon kupili prave patike, Japan je pobijedio na šahovskom prvenstvu škole, a Kakina koza dobila je dva jarića. Udin baš nije bio presetan, umjesto novih dobio je popravljene bratove cipele. I Brani su darovali bicikl, ali nije bio kupljen u trgovini, nego na pijaci gdje se prodajui stare preuređene stvari.

- Uvijek mi daju bratove cipele - požalo se Udin. – A ja bih toliko želio da jednom obujem nove. Uho me, izgleda, nije dobro čulo.

- Sigurno si i sam kriv, jer nisi rekao da želiš n o v e cipele - tješio ga je Kako.

- I ja sam rekao da želim bicikl, zaboravio sam naglasiti ono n o v i - dodao je i Brane.

- A možda je sve to i zato što je baba postara, pa nije dobro čula, a mi smo pretiho govorili - uključio sam se i ja u razgovor, da bih opravdao babu zato što mi je umjesto novog kaputa poklonili moj stari, prevrnuti.

Svi smo ipak ponešto dobili. Samo je Kuki bio nezadovoljan, jer nikako nije mogao popraviti jedinicu iz matematike.

Na kraju je ipak shvatio, da ne treba samo sjediti i čekati, nego i zagrijati stolicu. Posebno kad ti otac zaprijeti kaišem.

A kad je proljeće ponosno ušetalo u našu ulicu, i kad je nova trava iznikla na igralištu iznad naselja, igrali smo se Ziskovom loptom, spuštali se niz strminu na Braninom biciklu i išli u gaj da beremo ljubičice. Babinog uha tamo više nije bilo. Kao da se skrilo, čekajući da nam i na pragu idućeg proljeća otvori vrata želja. Je, kakvi bismo mi bili dječaci, da nemamo želja, i kakvo bi ono bilo babino uho, da nas ne sasluša i obraduje. Obeseli, što bi rekao Ziskov did.

Iz knjige priča »Pijetlov budilnik« Š E H E R 23 BANJA LUKA

Tema: Vezeni most

Nesporazum (ili kako se pozdravljaju optimista i pesimista) Enisa Osmančević-Ćurić Ima trenutak u svakom danu kad sunce i mjesec na vagu stanu, svaki na svoj usjajen tas.

Jezičak vage na tren se smiri, niti je dan niti je noć a u nama se jave nemiri.

U tim časima često se zgode male luckaste šale, nezgode.

Pozdraviš lijepo: - Dobar dan, i čuješ kako začuđen reče taj pozdravljeni: - Dobro veče!

Uspavanka Nasiha Kapidžić-Hadžić Tiha pjesmo išarana paunovim sjajnim krilom, paučinom izatkana, opšivena žutom svilom, tiša nego voda plava uspavaj mi malog mrava!

On je danas, pjesmo vita, kotrljao zrnce žita.

Mala pjesmo ispunjena slavujevim toplim dahom, na usnama zatvorena, obasuta cvjetnim prahom zažubori poput vrela, nek umorna zaspi pčela!

Ona je sred cvjetne paše sakupljala med u čaše.

Laka pjesmo uhvaćena na pramenu plavog svoda, tračkom sunca pozlaćena, od srninog mekša hoda, kao dašak vjetra laka uspavaj mi mog dječaka!

On je danas kao lane pretrčao tri poljane.

EHER 24 Š BANJA LUKA

Tema: Vezeni most

KAHVA Alija Kapidžić Kahva se najslađa sabahile iz male džezve pije, a ni u deset, vala, mahane joj nikakve nije.

I popodne fildžan kahve kao naručen dođe.

Da kahve nije,ko bi pomislio da dan tako brzo može da prođe.

Kafa se pije u kući, kancelariji, kafani, a kod nas, u Bosni, i u avliji, vani.

Kafa baš svakoga učini svojim robom.

Da kafe nije, zar bi insan znao kud bi šerbez sa sobom.

Kava zbilja nikome ne oduzima vrijeme pošto se uz nju premeću svakojake teme.

Srkajući kavicu svako bi reći nešto htio.

Da kave nije, kako bi se pamtilo ko je sve tude i zašto bio.

Kahva je u isti mah ćejf, navika, čar i bezbeli, povrh toga, ponešto ozbiljna stvar.

Ja sam s kafom čak duhovno srastao.

Da kave nije, bi li ovaj tekst u mojoj glavi uopće i nastao?

Banja Luko i ravnine tvoje Sevdalinka

Banja Luko i ravnine tvoje, u tebi su crne oči moje.

U tebi je Beg-Emina mlada pa se šeće ispod bila grada.

Gledao je valija sa grada: A boga ti, Beg-Emina mlada, bi li meni virna ljuba bila?

Steraću ti crvenu kadifu, sipaću ti biser i dukate!

A boga mi, valijo iz grada, ne bi’ tebi virna ljuba bila, ja imadem agu Omer-agu.

U Omera šargija tambura, kad god svira u srce me dira.

Volim s Omom po gori hoditi, neg s valijom u dvoru siditi!

Š E H E R 25 BANJA LUKA

Tema: Vezeni most

PTICE NA NOKTIMA Irfan Horozović

ad ti neko zaviri u oči, on može vidjeti i tvoju dušu. Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali dječak. I zapamtio sam.

- Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu. Svašta ima na ovome svijetu...

Tad nisam o tome razmišljao, ali sad me sve češće spopada misao: kako onaj čija je duša može dušu svoju vidjeti?

Nema više starice koja mi je tako govorila. Nikad je neću moći upitati šta je mislila kad mi je tako govorila.

Nema više ni njene kćerke u čijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego što sam otvorio oči i vidio svijet.

Svijet je, kažu, čudo. A prvo čudo kojeg se ja sjećam bilo je kako udaraju i odvode jednog čovjeka od mene, čovjeka koji me je pokušavao zagrliti.

Omotali su mu nešto oko vrata i tako su ga vukli po našem dvorištu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igračaka koje prodaju na vašaru.

Tad sam ja otrčao. Za mnom je zujao smijeh, zujali su kuršumi. Mislio sam da me nijedan nije pogodio i da sam se samo ogrebao, kad sam osjetio toplo u nozi. Ali iz noge je kapala krv. I ta me noga još uvijek boli. Naročito kad se sjetim.

Onda sam ušao u neki autobus. Bio je pun žena. Sakrio sam se iza sjedišta.

Kad je autobus stao, ostao sam u njemu sve dok se nije ispraznio. Nijedna me žena nije odala.

Onda sam opet trčao.

Sad sam daleko. I sad sam veliki.

Idem u četvrti razred i kažu da dobro govorim i pišem. Nekad čak i bolje od moga prijatelja Leifa.

Oči su prozori duše. To znači da ja svoju dušu nikako ne mogu vidjeti. Pokušao sam nekoliko puta u ogledalu. Ali, kad gledaš u ogledalo, duša zna da je ti hoćeš vidjeti i odmah se sakrije. Možda je stidljiva? A možda je to i nemoguće? To da se vidi vlastita duša.

Moj prijatelj Leif, s kojim se ponekad igram, poslije škole, i čiji su preci bili Vikinzi koji su oplovili čitav stari svijet, pa čak prvi stigli i u novi tj.

Ameriku, ne želi o tome razgovarati. On kaže da je razgovor o tome za onu veliku crvenu zgradu od pečene zemlju u središtu mjesta na čijem je vrhu limeni pijetao.

Inače, moj prijatelj misli da su moji preci neki čudni jahači sa Istoka kojima su u dnu Evrope, kad su jurišali na Sjever, izginuli konji, pa su zato tamo i ostali.

Naravno, ja znam da je to glupost.

Možda bi tako mislio i Leif, kad bi znao šta ja ustvari mislim o njegovim starim precima. To jest, šta mi je rekao stari Nezir s čijom porodicom sam i došao ovamo. A Nezir je jednom rekao da su Vikinzi samo pili pivo i pljačkali.

I to je, ja mislim, glupost.

Ponekad su prozori otvoreni, a duše nigdje nema.

Leifova sestra Erika ima najčudnije oči koje sam ikad vidio.

Možda je takva njezina duša?

Jednom mi se učinilo da to što me gleda iz njenih očiju nije samo njezina duša, nego i neka druga, koja se udružila s njom. Pomislio sam tada i prestrašio se (odmah sam vidio strah i u Erikinim očima!), pomislio sam da se to moja duša uvukla u Erikine oči i da me zajedno s njezinom dušom gleda.

Možda zato ne mogu prestati misliti na Eriku.

Ona nije u mojim očima vidjela mrtve konje konjanika sa Istoka, nego dušu što je dojahala na valovima sâma i okupana.

U školi sam napisao, na temu Oči, zadatak koji sam nazvao Naše su oči u ratu drukčije i naša mlada i lijepa učiteljica Heda ga je pohvalila. Nisam napravio puno gramatičkih grešaka i to joj je bilo drago. Ali čini mi se da ju je moj zadatak nekako i zabrinuo. Možda je zato tražila da ga naglas pročitam.

Kad sam pročitao, svi su me gledali čudno.

Učiteljica Heda je prva vidjela da ja grizem nokte. Pozvala me je kod sebe u kancelariju, dala mi malu naranču što se zove klementina i rekla da to ne valja raditi. Znam i ja da ne valja. I to sam joj pokušao objasniti. To se

K

EHER 26 Š BANJA LUKA

uvijek dogodi slučajno. Nekako se zamislim i kad se prenem, već su mi svi nokti na prstima izgrizeni. Izgleda da je ona o tome jednom pričala i sa starim Nezirom, jer me Nezir pitao za nokte, nekako čudno, kao da to dotad nikad nije vidio. Izgledao je zamišljen i zabrinut. Nezir je nekad davno bio brijač i u svome je gradu imao vlastitu radnju. On zna lijepo zapjevati stare bosanske pjesme, iako mu je glas sada hrapav i isprekidan.

Kažu da je pjevao u čuvenom radničkom horu.

Jednom je Heda prošla kroz ulicu u kojoj mi stanujemo. Nezir i Nezirovica su je gledali s balkona. Vidjela ih je na balkonu i pozdravila ih. Nezir se sav ozario.

- Znam šta misliš, stari - rekla mu je Nezirovica - misliš kako bi to bilo da si kojih četerest godina mlađi.

Izgledala je i ljubomorna i zadovoljna.

- Šta četerest! Pet-šest! - brundao je Nezir uvrijeđeno.

Nisam to baš razumio, ali opet ko da jesam.

Na mojim noktima uvijek ima nešto. Neki mali bijeli znakovi. Ili crteži. Kao da neko unutra slika male bijele slike i onda se one pojavljuju na palcu ili kažiprstu. Prvi put sam to vidio na svom domalom prstu. Pomislio sam da se to zalijepilo perce male, najmanje ptice. Puhnuo sam ali perce je ostalo na mom noktu. I tek kad sam protrljao, shvatio sam.

Možda je to bila neka poruka.

Neziru sam ja sada kao unuk, jer je njegov sin nestao negdje na početku rata. On se još nada da će se možda javiti, da je možda u nekom skrivenom logoru ili zatvoru, ali godine prolaze a nikakvog glasa nema.

Samo sam se jednom posvađao sa Leifom.

Bio je neki praznik, ne znam kakav, i on mi je poklonio zamotan dar. Kad sam otvorio zamotuljak, unutra je bio akrobat na vratilu. Stisneš ga i on se trzne nogama, klati se... Dar mi je ispao iz ruke. Leif se sagnuo i dao mi ga ponovno, a ja sam dar bacio i gurnuo Leifa. Leifu su oči bile pune suza.

A i meni je kasnije bilo žao. Ne znam ni sam šta mi je bilo.

Onda se na mom palcu ponovno pojavila bijela mrlja. I ličila je na akrobata. Ili na nekog čovjeka što visi. Ta je mrlja sve više rasla, osvojila je čitav nokat na palcu. I onda sam je ja izgrizao.

Poslije nisam htio jesti baklave koju je napravila Nezirovica. Jer je Nezirovica rekla da je u baklavi puno oraha.

Leifova i Erikina mama se nije naljutila na mene. Došla je da me pozove na Leifov rođendan. Bilo me je stid, ali otišao sam. Leifu je bilo drago. Naš je nesporazum bio posve zaboravljen.

A Erika me je samo gledala.

Tad sam vidio da su joj oči skoro iste kao u njene majke. Sivoplave poput mora u našem fjordu. Čini mi se da je moja majka imala zelene oči, a otac crne. Čini mi se, ali nikako se ne mogu jasno sjetiti.I tad me je opet žignulo i zaboljelo u nozi.

Dugo je trebalo dok se bol smirila. A onda sam, u noći, upalio svjetlo i vidio neke čudne bijele ptice na svojim noktima. Otvorio sam jednu praznu školsku teku i odlučio da ih precrtam. I uvijek ću ih odsad precrtavati.

Kad se već duša toliko muči da izviri napolje, neću je više gristi.

Nego ću sve što mi se događa zapisati u svoj dnevnik.

Tema: Vezeni most

Nova knjiga Banjalučkih žubora: »Volim te majko Banjaluko u sebi«

MALA-VELIKA SVJETLA NADE ir. Tolerancija. Suživot. Ove riječi najčešće su spominjane u bajramskom, božićnom i novogodišnjem ozračju, krajem protekle, 2010. godine, kada smo i završavali pripreme nove, već trinaeste, knjige Banjalučkih žubora. Da li su to bile istinske pobude, ili samo predizborne i postizborne fraze, kao počesto dosad, pokazat će već prva polovina još jedne godine, 2011., u kojoj brojni naši sugrađani još dolaze u rodni grad, kao »najdraži gosti, da bi »korakom lakim« prešli »vezeni most«. Ljudski je da vjerujemo u iskrenost ovih riječi, kao što vjerujemo u ljepotu i smisao žubora zavičajnih rijeka.

Banjalučki biskup, čestiti Franjo Komarica, često naglašava, i ponavlja, da svako treba da upali bar jedno malo svjetlo nade. I što je više tih svjetala, i nada je veća, pa to zajedničko, ljudsko svjetlo postaje moćnije i trajnije.

I ova, nova, knjiga Banjalučkih žubora želi biti samo još jedno, bar malo, svjetlo nade i vjerovanja da Dobrota uvijek mora nadjačati i nadvisiti sve izazove vremena, ili ne/vremena. Nazvali smo je po završnom, ipak optimističnom stihu nakon stvaralačkog pesimizma, iskazanog u pjesmi romanopisca/pjesnika/prognanika/zaljubljenika/hodoljupca Zlatka Lukića: Volim te majko Banjaluko u sebi. Svako od nas ima svoj osjećaj/doživljaj grada u prostoru i trajanju. U zajedničkom i duboko ličnom. I niko nikome ne može biti savjetnik. I niko ne može tumačiti ničija osjećanja i spoznanja. Ali grad je tu, sa svojom bogatom prošlošću, i sa našim dubokim korijenima u svakoj njegovoj stopi, svakom pedlju tla.

Grad u nama i mi u gradu. Mala-velika svjetla nade.

Svakodnevice. Prijateljstva. Iskrenosti. Poštovanja. Uvažavanja.

Osmijeha. Susreta. Dobrote...

Na stranicama ove knjige susrećemo stalne saradnike (Bedrudin Gušić, Fuad Balić, Jovan Joco Bojović, Denis Dželić, Mirsad Filipović, Ejub Pašalić, Edhem Trako, Kemal Coco, Enisa Osmančević Ćurić, Mehmed Hadžiavdak, Atif Trčinhodžić, Migdat Hodžić, Sakib Salama, Sead Mulabdić i dr.), ali i nove autore (Zlatko Lukić, Miloš Milojević, Emira Džindić, Radmila Karlaš, Dejan Katalina, Vojislav Alvir, Kemal Handan, Dominik Bertotti, Šemso Avdić, Haris Grabovac i dr.) Pjesmom »Zavičajna nostalgija« Alije Kapidžića Alkapa otvaramo stranice sjećanja na ovog izuzetnog liječnika i autora, koji je preminuo u Malmeu prije 15 godina.

Novi Banjalučki žubori likovno su obogaćeni crtežima i slikama banjalučkih umjetnika: Bekira Misirlića, Alojza Ćurića, Envera Štalje, Enesa Mundžića, Alije Sarača, Ante Mikete i Enke Kadenića.

Važno je da, zajedno sa ostalim knjigama naših autora, i saradnika, izlazimo i žuborimo.

Zato se moramo zahvaliti našim brojnim prijateljima i saradnicima, ali i našim stalnim sponzorima, bez čije značajne pomoći ne bismo mogli održati kontinuitet naše misije: Kerimu Dizdaru i Asimu Hamidoviću u Sloveniji, porodici Golalić (Plivit Trade) i Zajednici udruženja građana Banjaluke u Švedskoj, Dadi Miketi i Teu Hadžiću u Hrvatskoj, KZB »Preporod« i Zajednici

M

udruženja građana Banjaluke...

Banjalučki žubori su isto tako i široki prostor susreta i stvaralaštva. Zato nas raduje pojava magazina Banjalučana Švedske »Šeher Banjaluka«, izlazak knjige »Čaršija u Gornjem Šeheru« Sadika Beglerovića, kao i priznanja našim stalnim saradnicima: nagrada »Novosarajevsko pero« Denisu Dželiću, koju dodjeljuju Novosarajevski književni susreti za najbolje kreacije u književnosti bh.dijaspore, te Srebrni muzički znak koji je pripao glazbeniku Nijazu Duriću kao zaslužnom članu ‘Z Akkordja u holandskom gradu Helmondu.

Neka naši žubori uljepšaju i svijet...

Š E H E R 27 BANJA LUKA

Jedna od naših tužnih priča

ČEKANJE DJEDA HASANA

Napisao: Kemal COCO Foto: Goran Mulahusić

“ Još malo. Dan, dva i trešnja će dobiti boju djevojačkih usana. Ja ću svoju Jasminu podići da ih bere. Kakva će to za nju radost biti? Još malo…” sam sebi govorio je djed Hasan obilazeći trešnju na brežuljku, dvadesetak metara od njegove kuće.

“Hasane, ohladi se kafa”, čuje svoju ženu Hazemu.

“Neka, neka, eto me, odgovara i sitnim koracima kreće prema kući ne skidajući pogled s vrha trešnje. A ona rodila kao nikada. Plodovi otimaju zrake sunca i navlače ih na sebe. Da što prije dobiju boju djevojačkih usana “ Kao i da Bog zna da će Jasmina doći. Pogledaj samo kako je rodila”, sjedajući za sto na kojem je kafa, govori Hasan. “ Baš je rodila”, potvrđuje mu žena Staračko grlo pokvasi toplom kafom. Pogled ne skida sa trešnje, a onda će poluglasno: “ Da li će nam htjeti?. Ima šest godina, a još nas nije vidjela. Mi smo za nju stranci. Možda nas neće htjeli ni pogledati.

Možda će bježati od nas…”? Žena ga poče uvjeravati da njihov sin svojoj kćerki priča o njima. Zar prošle godine naš sin nije tražio naše slike kako bi ih pokazali Jasmini.

“Volio bih da je tako ali…što može tuđina uraditi to ne može niko.

Vidiš li da i sin sve rjeđe zove”, dok pripaljuje novu cigaretu, kazuje Hasan EHER 28 Š BANJA LUKA

“Zove kad može. Ima on svojih briga. Nije lako živjeti u tuđem svijetu. Eto, javio je da će ove godine doći” dok fildžan puni kafom, kazuje Hazema.

Neka tako i bude”, složi se starac sa ženinim objašnjenjem. Pomirio se istinom da posljednji plodovi trešanja pripadnu pticama. Govorio im je: “ Samo vi jedite. I jabuke su rodile, njih će moja Jasmina obrati.”U uglu bašče dvije jabuke. I one rodile kao ni jedne godine.

Svakog dana starac je pratio dozrijevanje plodova, a pogled bacao niz mahalu očekujući dolazak unuke, sina i snaheJednog dana, dok je

Jedna od naših tužnih priča bio naslonjen na ogradu, pored njega je prolazila nepoznata žena sa djetetom od šest godina.

“Bez ikakve nadoknade oberi sve, osim onog stabla u sredini šljivika.

Možda, možda… dođu”, uvjeravao je sam sebe.

“Lijepih jabuka kod ovog djeda”, reče žena

Jedina nada da će unuka probati djedovo voće ostala je kruška na ulazu u dvorište. Te godine je slabo rodila. Tek desetak plodova bilo je na njenom vrhu, a sazrijevala je veoma kasno. Nekada davno njegova majka je ovu krušku prozvala mrazovka, valjda zato što je sazrijevala kada bi po poljima zabijelio mraz. Hasan je često sjedio na balkonu svoje kuće i molio Boga da bar ti plodovi na granama dočekaju njegovu unuku.

“A što kod vas nije?”, upita je djed Hasan.

“Jer su vaše, nisu moje”, odgovori žena.

Duže od sat vremena držao je dječaka u rukama i molio ga da bere najveće i najzrelije jabuke. Podizao ga je više glave, govorio mu koje jabuke da ubere i doda svojoj majci.

“Moj sin sve obra, šta će ostati vama”?, začuđeno ga pita dječakova mama.

“Nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno. Jabuke je trebala brati moja Jasmina, ali su njeni roditelji sinoć javili da im s avionskim kartama nešto nije u redu. Imam ja šljiva za svoju unuku”, odgovarao je Hasan dok je dječaka spuštao na zemlju.Teško je podnosio velike vrućine koje su vladale posljednjih ljetnih i prvih jesenjih dana.

Sve je češće pio aspirine za smirenje. Nisu ga se ticale Hazemine primjedbe da izbjegava aspirine. Hasanov šljivik na kraju mahale bio je jedan od najljepših u cijelom gradu. Nastavnici iz obližnje škole dovodili su đake da vide kako izgleda uređen voćnjak. Te godine šljive su dobro rodile. Krupni plodovi mamili su uzdah prolaznika, ali je Hasan po cijeli dan bio u šljiviku, a i ograda je bila visoka.

“Da samo dođe i sve ovo vidi. Da je popnem na stablo i da bere ovu ljepotu, maštao je Hasan uzdišući i često ponavljajući riječi svoga oca: “Ako čovjek traži voća daj mu ako želiš da i iduće godine rodi.” Šljive su počele da opadaju pa je komšija pitao Hasana da mu proda, jer će sve propasti.

“Veliko je pitanje da li ću ja dogodine živjeti i hoće li voće roditi”, razmišljao je dok je stojeći na balkonu promatrao putovanje oblaka od juga prema sjeveru.

Mrazevi su postajali sve učestali. Svako jutro Hasan bi ustajao veoma rano. Prve poglede bacao bi prema plodovima mrazovke koji su na golim grana prkosili i mrazu i sve jačim vjetrovima.

“Siguran sam da kruške čekaju moju Jasminu. Ima u mahali još ove sorte, ali na njima više nema plodova. Doći će, doći moja Jasmina.”

Svako jutro krušaka je bilo sve manje. Dok nije ostala samo jedna.

Kruška kao dukat žuta, a velika kao mjesec u daljini prkosila je svemu što najavljuje dolazak zime.To jutro ustao je ranije nego obično. Odmah je izašao na balkon. Padao je gusti snijeg. Ugledao je samo gole grane. Uspaničeno je pogledao prema tlu. Na betonskoj stazi žuti plod je prekrivao snijeg. Pozvao je Hazemu i zamolio je da mu donese aspirine za smirenje.Dugo je pratio pahuljice koje su plod kruške i beton sjedinjavale u bjelinu. Počelo je da mu ponestaje zraka.

Hropac se pomiješao sa Jasminim imenom.

Š E H E R 29 BANJA LUKA

Razgovor s povodom

Bedrudin GUŠIĆ, banjalučki novinar i publicist u egzilu

“Bosni i svim njenim narodima i odanim građanima treba, prije svega – sloboda.”

U DRUŠTVU S MAESTROM

KULTURNOG DIJALOGA

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal

A

ko u ratu može biti nešto pozitivno, među svim zlim stranama rata, onda su to sačuvani obelisci ljudskosti, primjeri neuništivosti onog što svim destruktivnim ratoborcima dokazuje uzaludnost i besmislenost njihovih anticivilizacijskih stremljenja. Humaniste niti što može uplašiti, niti ih pokolebati da u kritičnim trenucima, kada se većina krije i razbježi pred stihijom, izlaze na brisan prostor, izlažući se svim rizicima, da bi iz brodoloma, lavina, zemljotresa, ili ispred ratnih bezumlja pronašli i zaštitili neku dušu koja se može spasiti, zacijeliti joj rane, pomoći joj da nađe sigurno utočište. U takvim uslovima biti ne samo novinar, već u svakom trenutku ostati human pripadnik svog roda neovisno od svih sićušnih efemernosti, predstavlja ono što ne zaslužuje drugi epitet osim herojskog djela. Među takvima vidim Tebe, kome u našoj privatnoj prepisci dodjeljujem najvišu titulu Dobri, koja u mom svjetonazoru nadmašuje sve druge titule. Spram Dobrog, nijedan lord nije dovoljno visok. A svaki naš Dobri Bošnjanin, rodoljubivi pravi i iskreni rasni Bosanac, uvijek graditeljski i dobročiniteljski raspoloženi Bošnjak, ima tu crtu plemenitosti, hrabrosti, i ipak toliko skromnosti da se ne uznosi, već da uvijek nastupa pedagoški, diskretno uklanjajući tragove svojih zasluga. Ipak, kada se u žurnalistici neko približi cifri od skoro dvije stotine i pedeset intervjua, koliko si ostavio iza sebe u svom dvadesetogodišnjem novinarskom radu, neko kao ja ko je obavio tek nekoliko sličnih razgovora, može osjećati samo iskrenu i veEHER 30 Š BANJA LUKA

liku čast da se sjeti bar dijela Tvojih zasluga. Pored toga, intervjui nisu jedini Tvoj doprinos. Kao što Ti bezrezervno odaješ priznanje živima, i časno od patine zaborava čuvaš imena odseljenih na drugu obalu, podjednako i poznatih neimarlija, i običnih ljudi, tako i Tebi treba upravo sada u zenitu Tvog napornog intelektualnog rada, odati ovo malo kompenzirajuće priznanje na koje se odvažih da Ti uručim, u vidu ovog razgovora. Pa, ovoga puta kao poštovani Prijatelj i moj dragi gost, dobrodošao Bedrudine Gušić!

GUŠIĆ: Hvala, prije svega, na najvišoj tituli kojom si me počastio. Ona, osim što godi, podrazumijeva još i izvjesne obaveze i odgovornosti kojih treba biti svjestan i u nastavku puta prema drugoj obali. Ali ako to sve proističe, da tako kažem, iz moga mentalnog sklopa, te etičkog i moralnog koda koji su mi genetski usađeni, onda mi uistinu nije teško nositi se sa rečenim obavezama i odgovornostima. Hvala i za dobrodošlicu.

Nekad nas je od mog Visokog i Tvoje Banja Luke razdvajalo samo par sati vožnje. Sada nas spajaju Atlantski okean, plus čitavo Sredozemno more. Ti u Bostonu, ja u BatYamu (južno predgrađe Tel-Aviva). Kako objašnjavaš taj primjer daljine koja približava naše Bosance?

GUŠIĆ: Fizička daljina jeste relativan pojam.

Kao što je i fizička blizina. Živjeli smo decenijama u neposrednoj blizini i onih koji su kasnije, kada su dobili priliku, pokazali svoje

pravo lice, koji su ga otkrili. Time su pokazali koliko smo, zapravo, bili daleko jedni od drugih. Mnogi od nas smo, nažalost, toga postali svjesni tek “kad je puklo”, ali bolje ikad nego nikad. S druge strane, daljine koje spominješ nas samo fizički razdvajaju, ali se srodne duše i zajednička ljubav prema iskonskim vrijednostima, kakve su zavičaj i domovina, itekako lahko i prirodno, rekao bih, prepoznaju i postanu bliski i blizu jedni drugih. Pošto živim u zemlji koja je sačinjena od imigranata, odnosno imam priliku da se susrećem sa ljudima gotovo iz svih etničkih zajednica Planete, mogu kazati da smo mi – istinski Bosanci, jedinstven primjer da smo tako daleko, a tako blizu jedni drugih. To je nešto što se ne vidi, ali se osjeti, djeluje... Šta je to što čini nepromjenljivu konstantu vitalnosti u našim bićima, taj fenomen koji podjednako zbunjuje sve brojne osvajače Bosne, kao i mali broj njenih prijateljskih saveznica tokom burne povijesti?

GUŠIĆ: Jeste, vitalni smo do kategorije fenomena, kako kažeš. To uistinu mnogi ne mogu razumjeti, gotovo da spada u domen i znanstvene fantastike, čuda... Kao što znaš, često se u toku agresije na BiH koristila sintagma “čudo bosanskog otpora”. Taj otpor kojeg su ”dobri bošnjani” pružali inim okupatorima kroz stoljeća, taj inat, prkos, vitalnost naših ljudi da odole svim vrstama iskušenja, bilo da ih zadese na vlastitom tlu ili izvan Bosne, teško je objašnjiva zdravim razumom, pa čak i logički. ili, nijedna znanstvena disciplina još nije dostigla taj stepen da ga može argumentirano

Razgovor s povodom

Marjan Hajnal objasniti. Ali, nečega tu ima. Ako nisam meritoran za tvrdnje, neka mi bude dozvoljeno da laički proniknem barem u teze/pretpostavke: čitav koloplet povijesnih zbivanja na bosanskom tlu, blagorodna zemlja sa svim svojim prirodnim osobenostima – pravim raritetima, podneblje, geopolitički i strateški položaj..., valjda su u uzročno -posljedičnoj vezi sa konstantom vitalnosti u našim bićima koji zbunjuje sve osvajače Bosne i njene kvislinge – od Rimljana, preko Turaka, Austrougara... Miloševića, Tuđmana, Karadžića, Bobana, Dodika, Čovića... Ali, koji zbunjuje, kao što si primjetio, i mali broj njenih prijatelja u Evropi i svijetu. Neka ostane tako, makar znanost i ograničeni ljudski razum nikad tome ni ubuduće ne dohakali.

Izrael i SAD su u jednom vojnom i ekonomskom savezu. Kako sagledavaš posljedice tog savezništva po Bosnu? Ima li razloga da se na njega gleda, okom prosječnog Bosanca, sa skepsom? Ili, optimistički?

GUŠIĆ: Vrlo mi je teško sa ove distance proniknuti u posljedice tog savezništva. Zapravo, za mene je upitno da li uopće ikakve posljedice po našu domovinu i proističu iz tog pakta.

A pojedinačno, eh, to je već druga stvar. Međutim, pošto je ovo javna riječ, treba biti oprezan i odgovoran, jer i sam znaš da postoje i oprečne političke kvalifikacije, ne samo u islamskom svijetu, vezano za taj savez, možda i predrasude. Ono što ja znam o Izraelu kao jednoj od strana tog saveza a tiče se Bosne jeste da su se neki gradovi iz te zemlje zbratimili, ne sa mojom, nego sa Karadžićevom i Dodikovom Banja Lukom, govori dovoljno samo po sebi.

To je za mene i poruka.

Stoljećima je san Jevreja bio povratak domovini praotaca. Do danas je ostao njihov pozdrav “Dogodine u Jerusalimu!” Ja bih svim našim Bosancima kojima je Bosna jedina prava domovina poželio: “Dogodine u Bosni!” Ostvarljivo?

GUŠIĆ: Hvala na najvrednijoj želji koja se može uputiti svakom istinskom Bosancu i Hercegovcu. A da li je ostvarljivo? Ne volim koristiti sintagmu kakva je “realno stanje na terenu”, a koju uglavnom rabe bh. političari i koje kao takve prezirem. Ravno je izdaji miriti se sa stanjem kakvo jest i koje je nastalo,

znamo svi i cijeli svijet onako kako je nastalo, obnašati vlast za dobre pare, živjeti lagodno od tih pozicija u zemlji koja je siromašna i gdje najmanje 90% njene populacije živi na ivici egzistencije ili ispod, a ne činiti išta da se to promijeni. Ovakva Bosna kakva je danas, ne želi nas nazad, a ni ja, lično, ne želim takvu Bosnu u kojoj bih proputovao posljednje kilometre svoga puta do svoje druge obale. Dakle, treba tu puno toga da se desi, promijeni, zbriše i lageruje na smetljište historije, pa da bi se moglo govoriti o iole održivom povratku.

Treba se boriti i pojedinačno, a naročito združenim snagama, organizirano, pametno, pragmatično...treba, kao što smo se i privatno nas dvojica s tim lahko složili, načiniti jedan svebosanski patriotski front oko koga će se okupiti svi dobronamjerni Bosanci i Hercegovci, potomci „dobrih bošnjana“, te djelovati u pravcu radikalnih promjena u našoj zemlji da bi se u nju mogli vratiti oni koji to žele i koji bi joj mogli puno toga dati, ne tražeći ništa za uzvrat.

Jevreji su se vratili, iako poprilično neslavno. Da li je sukobljavanje na zemlji istog praoca nam, Avrama, Abrahama, Ibrahima – nužna neminovnost?

GUŠIĆ: Ovo je prilično kompleksno pitanje.

Zahtijeva prethodnu duboku kritičku, historijsku, političku, ekonomsku, kulturološku, sociološku i teološku analizu. Naravno, u mnogim tim segmentima nisam meritoran. Čak nisam nikad ni bio u toj zemlji. Ono što znam to je iz medija, ili odnedavno iz prve ruke. A, to je, ruku na srce, premalo da bih sudio. Ja suditi mogu samo sebi, a svima nama, prema onome što ja slijedim, samo Jedan i Jedini.

Ipak, neću potpuno zaobići odgovor na to pitanje, svjestan i rizika kojeg ulažem u svako slovo i svaku riječ koje ću sada izustiti. Naime, postoje neke historijske činjenice i činjenice koje traju i danas i koje svaka strana uzima kao argument. Ja sam, prije svega pacifist i kao takav se zalažem da se svi problemi među ljudima i narodima rješavaju na svaki drugi način osim ubijanjima. Naravno, to podrazumjeva spremnost svih strana u konfliktima da uvažavaju prava onih drugih, da ih ne oštete ničim, da ne otimaju od drugih njihovo i ne svojataju kao (samo) svoje, da nastave živjeti jedni pokraj drugih, ne ugrožavajući nikoga.

Svi smo sinovi Ibrahima a.s./Avrama/Abrahama i kao takvi treba da živimo kao braća.

Ali, nažalost, to nije tako. Sukobi na tim prostorima traju decenijama, ne nazire im se kraj, a bojim se da su i jedni i drugi taoci nekih drugih centara moći kojima odgovara takvo stanje.

Koliko god sam protiv rata, još više sam ojađen onim što se čini palestinskom narodu, a ne manje djelima kamikaza koje opet prekidaju ne samo svoj, nego i mnoge druge, ali nevine živote, uvjetno rečeno na drugoj strani. Ovi drugi nemaju uporište u vjeri iza koje se nevješto kriju. Prema tome, sukobi na Bliskom istoku izgleda da jesu bili neminovnost, barem sa historijske i političke tačke gledišta, jer su se desili i dešavaju, a kumovale su im i kumuju neki drugi koji se ponašaju u stilu one latinske – divide et impera.

Da li je napad Al-Qaide na teritorij i žitelje SAD na neki način ohrabrio separatističke

tendencije u Bosni i Hercegovini i ojačao pogrešno postavljene temelje Daytonskog primirja?

GUŠIĆ: Eh, ovdje sam već kao riba u vodi.

Dakle, ma koliko bilo onih, čak i među mojim sunarodnicima koji ovdje žive i za koje znam da ih ima a koji se eventualno neće složiti s ovim, ja ću reći da ništa u Americi nije više isto kao što je bilo do 11. septembra 2001. godine.

Barem što se tiče pozicije muslimana, kojoj vjerskoj skupini i sam pripadam. Jednostavno, postoji naglašeno, manje naglašeno ili nenaglašeno, ali se osjeti u zraku, antiislamsko raspoloženje. Mediji su učinili svoje, kao i svugdje drugdje. Zar ja treba da dokazujem bilo kome da nemam ništa sa onima koji nose muslimanska imena a koji čine teroristička djela? Kakve to veze ima samnom i kakve veze ima sa islamom? Nikakve! Svaki teroristički čin u Americi ili izvan nje, ako ga počini neko ko nosi muslimansko ime, s predumišljajem dobiva prefiks islamski, a ako ga počini pripadnik neke druge vjerske skupine, on je samo teroristički i ništa više. I treba ga zvati tako, ali u svim slučajevima, bez obzira na imena počinilaca. Međutim, predrasude i antiislamsko raspoloženje – postoje. Doduše, više za vrijeme Busha, nego poslije njega. Tu situaciju vješto koriste srpski lobisti i kapitaliziraju dionice svojih separatističkih ciljeva u Bosni.

Dakle, ojačao je, kako ti kažeš, pozicije Dejtonskog primirja, odnosno “luđačke košulje” kao jedne od tekovina tog i takvog mira.

Nažalost, to je tako. A tako jeste ne samo zato što Dodik i njegovi mentori uspješno koriste jedno globalno raspoloženje prema muslimanima Planete, ne samo zato što je međunarodna zajednica takva kakva jest, znači nikakva, nego i naročito zato što mi u Bosni nemamo političara koji će na pravi način parirati takvim tendencijama i djelima i koji će jasno i glasno reći i tom Dodiku i njegovim mentorima u Beogradu, i Washingtonu, i Briselu i, ako hoćeš, i Moskvi – Aneks 4 Ustava BiH, proistekao iz Dejtonskog sporazuma, nije legitiman i nije legalan pošto nikada nije izglasan u Parlamentu zemlje o kojoj je riječ – Bosne i Hercegovine. Takvog političara nismo imali, nažalost, niti za vrijeme agresije. Čak je sjedao za isti stol sa pobunjenicima i budućim ratnim zločincima, pa smo dobili šta smo dobili. Pardon, dobili su oni koji su počinili tolike zločine nad Bošnjacima i drugim patriotima BiH. Mi smo izgubili. Ali, nismo izgubili nadu, jer kažu da ona posljednja umire.

Srbi smatraju da su najveći gubitnici u miru. Hrvati se osjećaju ugroženima u BiH. Bila bi to “istina” kada se njome ne bi prekrivala velika prevara. Posljednji genocid nad Bosnom i Bošnjacima i ostalim pro-Bosancima je primjer, dokazan i potvrđen posebno u miru. Šta je opasnije u toj prevari, lažni mir, ili dugogodišnji rat?

GUŠIĆ: Srbi su gubitnici i u ratovima koje su vodili, počev od 1389. do 1995. Da, neki Hrvati izjavljuju da su ugroženi u BiH. Samo neće da priznaju da su im to u amanet ostavili Franjo Tuđman i Mate Boban, a da su danas najugroženiji od Dragana Čovića i Bože Ljubića. Njihova politika je pogubna po bh. Š E H E R 31 BANJA LUKA

Razgovor s povodom Hrvate. Niko od njih ne spominje prognane Hrvate iz Bosanske Posavine, Banja Luke i čitave Bosanske Krajine. Ne, takvi Hrvati njih ne zanimaju. Oni prave tal sa Dodikom, ne za dobrobit svih Hrvata u BiH, nego za svoje lične interese, odnosno za svoje pašaluke gdje mogu neprikosnoveno vladati i raditi šta im je volja, bez zakonskih konsekvenci. Naravno, jedan od bitnih preduvjeta za to jeste još više oslabiti institucije centralne vlasti, ili dovoljno razvaliti i ovo što je ostalo od Bosne da mogu na njenim ruševinama praviti svoje kvazi državice feudalnog tipa. Dakle, sve te srpske floskule da su gubitnici u miru, te hrvatske o njihovoj ugroženosti su podvale i tipične zamjene teza.

Jednako su opasni i lažni mir i dugogodišnji rat. Bosni i svim njenim narodima i odanim građanima treba, prije svega – sloboda.

Gdje se izgubila rasudna moć srpskih i hrvatskih intelektualaca, ali i jednog značajnog dijela među Bošnjacima, i da li je među njima ostao ijedan lojalan etici, savjesti i humanosti? Mnogi grakću po internetu, pišu kolumne i knjige, ili, još gore, kao narodni poslanici dobivaju od oporezovanih građana visoke plate, da bi isti taj narod držali glavom pod vodom. Koju je kulturnu revoluciju, revoluciju uma i humanosti potrebno povesti da bi se promijenila takva situacija u korist svih, i prije svega, u cilju očuvanja integriteta Bosne i Hercegovine?

GUŠIĆ: Čudno je to koliko su zakazali intelektualci u BiH. Iz sva tri naroda. Umjesto da oni budu vodilja, vizionari.., da se izdignu iznad nekih uskih nacionalnih i ne znam kakvih još interesa, mnogi od njih su zapristali za ovom ili onom političkom opcijom. Lično mi je poznato da su se neki čak i prodali. To je dno dna. Po meni, nose veliki dio odgovornosti za sve što se događalo u našoj zemlji od ranih 90-tih do danas. To što se ponekad neki od njih oglašavaju u medijima – kolumnama ili pišu knjige, pa to rade za pare, onako individualno, kao slobodni strijelci. Kulturna revolucija je neophodna, samo nije moguća sa ovim potrošenim i promašenim intelektualcima. Čast izuzecima koji su uistinu rijetki.

Kako se, i da li se, po Tvom mišljenju, rat mogao izbjeći i kako Ti kao ekonomist po struci procjenjuješ štete koje je rat nanio ekonomiji Bosne, da ne govorimo u ovom trenutku o najstrašnijoj šteti, izgubljenim ljudskim životima, fizičkim i duševnim posljedicama, raseljenosti...?

GUŠIĆ: Rat se vjerovatno mogao izbjeći, ali izgleda da nisu mogle agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Sjetimo se da je rahmetli Alija Izetbegović u predvečerje agresije govorio da mirno spavamo jer “za rat je potrebno dvoje”. Da, za rat treba najmanje dvoje, ali za agresiju dovoljan je i jedan. Ona je pripremana godinama prije 1992. i čekao se samo pogodan momenat i bilo kakav povod da započne. Naravno, ne treba trošiti riječi ni vrijeme o izgubljenim desetinama hiljada nevinih života, izgubljenim i prekinutim mladostima, traumama... Ekonomske posljedice trajanja nametnutog rata našoj zemlji se neće nikada ni EHER 32 Š BANJA LUKA

Kultno okupljalište banjalučkih prognanika: Hotel Palas

približno moći ekonomskim pokazateljima utvrditi. Ovdje nije riječ samo o posljedicama razaranja tamo gdje je bilo sukoba, nego i o pljački stoljeća privrednih giganata. Naprimjer, u moj Banja Luci do kostura su ogoljeli velike privredne subjekte kakvi su “Rudi Čajevac”, “Jelšingrad”, “Incel”. Mnoga postrojenja iz istih su tih godina prenesena u Srbiju.

Finalni udarac ratom opustošenoj bh. privredi zadan je nakon Dejtona takozvanom privatizacijom, što je ustvari samo “stručni” termin za neviđenu pljačku materijalnih dobara u BiH u koja su decenijama ulagali bh. građani. I danas smo svjedoci sprege vlasti, s jedne strane, te kriminala i korupcije, s druge. Posljedice su već katastrofalne po naše građane koji tamo žive. Nisu ostavili na miru niti prirodne resurse, hidroenergetske potencijale, željeznice... podijelili su i njih po nacionalnim šavovima.

Da se vratimo na Tvoje konkretno iskustvo, na početke Tvog novinarskog rada u okupiranoj Banja Luci, odakle si iz doslovno hermetički zatvorenog grada slao informacije u svijet o stradanjima nesrba. Kako si se tada osjećao i kako si s obzirom na tradiciju Tvoje porodice, posebno uloge i pozicije Tvoga oca i Tvoje funkcije u duhovnim sferama, doživio deportacije i rušenje islamskih vjerskih objekata, grobalja, spomenika, što nažalost, svjedoci smo, traje do danas?

GUŠIĆ: Da, Banja Luka je bila okupirana već u vrijeme agresije na Hrvatsku, dakle u jesen 1991. Najcrnji fašizam se gledao uživo. I ne samo gledao, nego i trpili svi njegovi nusproizvodi. Oni, koji su početkom 1945. bili obrijali brade i zamijenili kokarde petokrakama, ponovo su pustili brade i stavili kokarde početkom 1992. godine. Oni, ili njihovi sinovi, svejedno. A u meni je genetski usađen antifašistički kod. Hvala Ti što si u pitanju spomenuo moga rahmetli oca koji je bio imam po struci, ali i partizan, znači antifašist. Učestvovao je i u operacijama uoči oslobođenja Banja Luke (oslobođena 22. aprila 1945.), ali od onog fašizma, i bio pri tom ranjen. Otišao je s tim gelerima u nozi na onaj svijet. Da je dočekao

reinkarnaciju srpskog fašizma u Banja Luci, kao što nije, ne znam kako bi i da li bi preživio i jedan jedini dan. Često sam znao tada reći, čak i naglas, samome sebi: “Blago mome babi što ovo nije doživio”! Drugo što smatram da treba ovdje istaći jeste rezolucija 70-ak uglednih banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine kojom su od ustaškog poglavnika Pavelića tražili da se zaštite Srbi, Jevreji i ostali od daljnjeg ustaškog terora u Banja Luci i šire. S ponosom ističem da je među potpisnicima bio i Bedrudin Gušić, moj rođak po kojem sam dobio i ime. Eh, stradanja nesrba u Banja Luci, rušenje islamskih i katoličkih sakralnih objekata, devastiranje mezarja i grobalja, hapšenja odraslih muškaraca – Muslimana/Bošnjaka i Hrvata i odvođenja na kopanje rovova između prvih linija fronta, gdje su mnogi i skončali..., ama teror svake vrste se odvijao u gradu u kojem nije bilo rata. Sve to pred očima tzv. gradskih banjalučkih Srba.

Niko od njih nije mi prišao i barem na uho šapnuo da to nije u redu šta se nama u gradu dešava. Zaboravili su na rezoluciju iz 1941., na dugogodišnje komšijske odnose, jaranstva, kumstva..., sve su zaboravili. Ili su se “pravili Toše”, kako bi se reklo žargonom onih s desne strane Drine. I da me neko danas pita da li bih potpisao takvu rezoluciju u ova vremena, nakon svih iskustava i spoznaja, odgovorio bih potvrdno. Dakle, moj usađeni antifašistički, istinoljubivi i pravdoljubivi damar nije mogao mirovati tih ranih 90-tih pa sam tražio i našao kanal putem kojeg ću informirati domaću i svjetsku javnost o onome šta se dešavalo u doslovno hermetički zatvorenoj Banja Luci.

Jednog dana je u njihovom dnevnom, na fašističkim osnovama uređivanom listu “Glas Srpski” osvanuo članak pod naslovom “Ko to cinkari Republiku Srpsku”? Izluđivao sam ih gotovo svakodnevnim informacijama koje su plasirane na Radiju Bosne i Hercegovine o golgoti banjalučkih Muslimana/Bošnjaka i Hrvata, rušenjima njihovih vjerskih objekata, spomenika kulture i sl., a nisu mogli dohakati odakle curi. Koristim i ovu priliku da javno odam priznanje Mustafi efendiji Klanci, glavnom imamu Islamske zajednice Bošnjaka u

Razgovor s povodom Njemačkoj, koji mi je bio taj pouzdani kanal.

Imao sam i jedan alternativni, kojeg sam povremeno koristio, ali za taj sam platio i neku cijenu budući da je bio petokolonaški.

Reci nam nešto o feljtonu “Život i smrt u okupiranoj Banja Luci”.

GUŠIĆ: Iz Banja Luke sam izišao ilegalno, 7. novembra 1994. godine. Neposredno uoči toga sam bio četiri puta privođen u njihovu policiju i tretiran od strane jednog njihovog isljednika “Službe državne bezbjednosti”. Ti tretmani, kao i ostala dvoipogodišnja iskustva koja sam doživio u svome gradu su toliko u meni akumulirala jeda i žestine da sam se osjećao kako bih pukao ako ne bih istresao barem dio onoga što znam i što sam lično doživio. Pošto sam bio i na dužnosti predsjednika Islamske zajednice Banja Luka, počev od 21. maja 1992. (da, baš tada sam se prihvatio te funkcije), imao sam priliku da budem sudionik ili svjedok brojnih zločina koji su nad nama činjeni u Gradu, pa prema tome sam smatrao da mi je i dužnost upoznati javnost, sada podrobnije i sa neke slobodne teritorije, o golgoti Bošnjaka i Hrvata u Banja Luci. Također, smatrao sam da svaki čovjek, pa i ja, treba imati stav po nekim krucijalnim pitanjima ili događajima koji čine dio povijesti, te da ga treba izreći. Otišao sam u dopisništvo “Oslobođenja” u Martićevu br. 5 u Zagrebu i ponudio tadašnjem šefu dopisništva Josipu Vričku tekst feljtona pisan rukom. Prihvatio je. Objavljen je u Evropskom izdanju “Oslobođenja” koji je izlazio sedmično, u pet nastavaka, proljeća 1995. Prethodno je bio najavljivan nekoliko večeri na Radiju Bosne i Hercegovine. Svakog petka se taj list, kao i “Ljiljan”, prodavao u Zagrebačkoj džamiji i bio bi razgrabljen. Ne samo od mojih Banjalučana koji su tada kao i ja obitovali u RH, nego i od drugih. U feljtonu sam zaista iscijedio sav svoj jed koji se bio nakupio u meni do tada. Međutim, njegovo objavljivanje sam mogao i zažaliti. Naime, objavljujući zaista ekskluzivne informacije o životu i smrti u okupiranoj Banja Luci, olahko sam pri tome prešao preko činjenice da mi je jedna od tri sestre ostala U Banja Luci, sa mužem i kćerkom.

Kasnije sam saznao da su i nju privodili, da je ispitivao isti isljednik koji je i mene, pokazavši joj svih pet brojeva tog “Oslobođenja”, rekavši joj: “Evo, vidi, šta tvoj brat piše”! Ona mu je uzvratila, hrabro: “A šta od toga nije istina?”

To ga je valjda šokiralo i pustio je, bez ikakvih daljnjih maltretiranja. No, kada danas pomislim da sam je ostatak života mogao imati na savjesti, sav pretrnem. I prije koji mjesec šalje mi moj kolega i sugrađanin Mišo Vidović (dopisnik FTVBiH iz Banja Luke) elektronsko izdanje devet nastavaka dnevnog “Oslobođenja” sa mojim feljtonom. Našao je to, kaže, u arhivi tog lista. Obradovao me Mišo jer nisam niti znao da je feljton išao i u dnevnom izdanju.

Nedugo poslije objavljivanja u “Oslobođenju”, neko se pobrinuo da ga prevede na engleski i ustupi Haškom tribunalu.

Tvojom zaslugom snimljen je dokumentarni film “Priča o banjalučkim džamijama”.

GUŠIĆ: Ja sam autor toga filma. To je, zap-

ravo, jedan amaterski uradak koji rječju, slikama i video snimcima govori o svih 16 banjalučkih džamija, koliko ih je bilo do 1993. godine, njihovim vakifima (osnivačima), godištima gradnji ili obnova, te tačnim datumima rušenja, sa živim video snimcima rušilišta. Sve se to dešavalo u gradu u kojem nije bilo ratnih dejstava. Najemotivniji dio te filmovane priče je, naravno, onaj o Ferhadpašinoj džamiji, ili Ferhadiji, koja je 414 godina pamtila razne okupatore i silnike, nadživjela i njih, odolijevala prirodnim kataklizmama, uključujući i snažni zemljotres iz 1969., ali četničku neman nije izdržala i bila je u zoru, tog 7. maja 1993. godine, sravnjena sa zemljom. To je bio najsnažniji udarac u srce svim Banjalučanima koji su se divili Ljepotici, kako oni, tako i mnoge generacije prije njih, odnosno prije nas. Dakle, taj video uradak sam odavde iz Amerike septembra 1996. ponudio tadašnjoj TV BiH, oni su prihvatili uz uvjet da priložim i pisanu izjavu da im to poklanjam, što sam i učinio kao i sve dosada što sam uradio u sferi novinarstva i publicistike – volonterski, te prvi put emitirali na svome programu 25. novembra 1996., dakle na Dan državnosti BiH. Poslije toga je nekoliko puta emitiran svakog 7. maja u godini, na Dan džamija. Haški tribunal je tražio i dobio od mene kopiju ovog filma.

Imao si dugogodišnji medijski angažman u komentiranju aktualne bosanskohercegovačke političke i ustavno-pravne stvarnosti. Što misliš o cenzuri, o ugroženosti novinara i izazovima izvještavanja u specifičnim uslovima?

GUŠIĆ: Cenzura je nešto protiv čega se treba grčevito boriti. Niti u jednom društvu koje se deklarira kao demokratsko nje jednostavno ne bi smjelo da bude. Što se mene lično tiče, nemam problema sa cenzurom jer sam potpuno slobodan i nezavisan novinar. Sve što sam do sada dao objaviti, a toga je u ovih 20ak godina bilo zaista puno, bilo je na čistoj volonterskoj osnovi. Pošto sam slobodan novinar, pišem za one koji me ne cenzurišu, poštujući, naravno, elementarne kodekse novinarskog morala i etike. Koliko odavde mogu da pratim poziciju bh. medijskih kuća, one u RS su pod strogom kontrolom vlasti, znači pod cenzurom, dok one u FBiH nisu. Ali, istovremeno ja ne poznam niti jednu nezavisnu medijsku kuću u BiH, u punom i pravom smislu riječi. No, to istovremeno ne znači da u našoj zemlji nema dobrih novina ili televizija ili radio stanica, te u njima kvalitetnih poslenika javne riječi. Čak ima i hrabrih, pogotovo onih što raskrinkavaju visokopozicionirane političare i njihovu spregu sa organiziranim kriminalom i korupcijom.

Takvi su uglavnom i ugroženi, kao što su Slobodan Vasković, Bakir Hadžiomerović, a na neki način i moj prijatelj Mišo Vidović, kojemu je Dodik pred kamerama poželio da mu otkaže srce, naprimjer. Tamo gdje su ugroženi novinari, zapravo, najugroženija je istina.

Kažu, roditelju su sva djeca podjednako draga. Ali, između skoro 250 obavljenih intervjua sa poznatima i manje poznatima, izdvajaš li u svom sjećanju neke susrete kao posebno drage?

GUŠIĆ: Upravo tako, svi su mi podjednako dragi jer su moji, prije svega. I svaki je priča za sebe, počev od inicijalne faze – odabira sagovornika, upita za intervju, priprema za razgovor na način da se pobliže informiram o njemu i oblasti koja mu je struka ili u kojoj djeluje, formuliranja pitanja (obično 15, ne znam ni ja zašto, ali to je dio neke tradicije kod mene), iščekivanja njegovih odgovora (ako se radi putem e-maila), pa onda finaliziranja integralnog teksta intervjua, osiguranja ilustracija, fotografija te slanja uredniku na objavljivanje. I, vjeruj mi, svaki put kada mi se objavi intervju to doživljavam kao da je prvi, jer mu se radujem na isti način kao onda kada mi je objavljen prvi intervju. Dakle, dragi su mi svi razgovori sa mojim sagovornicima – podjednako, a onaj najdraži, ja mislim, da tek predstoji i neka ovo za sada ostane moja malavelika tajna. Ipak, mogu kazati da sam za neke emotivno vezan a to su oni sa ljudima kojih više nema među živima. To su, prije svih, razgovori sa rahmetli Omerom Pobrićem, rahmetli Seadom Zahirovićem, poznatim banjalučkim arhitektom i neimarem i sinom nekadašnjeg banjalučkog muftije hadži hafiza Mehmeda ef. Zahirovića, jednog od potpisnika spomenute rezolucije banjalučkih muslimana iz 1941.g., pokojnim Aleksandrom Ravlićem, doajenom banjalučkog novinarstva i publicistike, te pokojnom Biljanom Kovačević Vučo, s kojom sam imao intervju nekoliko mjeseci prije njene smrti.

Stekao si veliki broj prijatelja. Bilo je, naravno, ne Tvojom krivicom, njima na čast, i onih drugih?

GUŠIĆ: Naravno. Ovaj moj javni angažman mi je omogućio da steknem zaista veliki broj prijatelja, diljem svijeta. To je pravo bogatstvo.

S mnogima od njih sam u redovnom kontaktu, a s nekima se susrećem, bilo u Bosni, bilo ovdje u ovoj zemlji. S nekima sam postao, kako se ono kod nas kaže – čak i kućni prijatelj. Eh, to su te vrijednosti koje se ne mogu iskazati nikakvim novcima ovoga svijeta. S druge strane, svjestan sam bio kada sam započeo sa javnim eksponiranjem da je to brisani prostor na kojem mogu očekivati i kritiku, uvrede, prijetnje te steći neprijatelje. I to se desilo i dešava u mom slučaju. Možda će zvučati paradoksalno, ali je istinito, da iako najčešće pišem protiv nekadašnje paljanske i današnje banjalučke vladajuće oligarhije, protiv četnika i protiv ustaša, protiv ratnih zločinaca, a ja nisam kriv što je takvih bilo najviše iz reda srpskog naroda, dakle najmanje prijetnji i uvreda sam doživio od Srba, pa i Hrvata, a najviše od pripadnika naroda iz kojeg i ja potičem.

Zašto? Zato što kritički pišem i o bošnjačkoj političkoj i vjerskoj eliti. Napadan sam i izvrijeđan jednom na pasja preskakala od nekih nazovi novinara jednog poznatog bošnjačkog portala što pišem i “protiv naših”. Meni je bila čast i satisfakcija što me napadaju takvi – tipični podanički novinarski mali miševi koji krivicu za stanje agonije u kakvom se Bosna već deceniju i pol nalazi traže samo u tuđim avlijama, a nikad i u svojoj, odnosno u, uvjetno rečeno, našoj. Ja u svome novinarskom angažmanu “robujem” samo istini, a u to “roboŠ E H E R 33 BANJA LUKA

Razgovor s povodom GUŠIĆ: Nažalost, to je jedna od oporih istina o današnjoj Bosni. Nisam ja u ovim godinama, kada već razmišljam o nekakvoj penziji bitan, nego su bitni naši mladi, školovani kadrovi, kako oni što su vani, tako i oni što žive u Domovini. A, najporaznija činjenica u ovoj priči jeste ona o visokoobrazovanim stručnim mladim kadrovima koji razmišljaju o odlasku u inozemstvo, jer u Bosni ne vide perspektivu.

Tome se čim prije treba stati ukraj, ako već nije kasno.

Završna večer "Vezenog mosta" na Slapu: Voditelj programa Bedrudin Gušić u društvu Muhameda Kulenovića i Mirsada Filipovića.

vanje” su uključene i neke kategorije iz moga svjetonazora – bogobojaznost i čovjekoljublje.

nijeli prema meni i našim čitaocima, zapravo su rekli samo o sebi.

Kakva iskustva si stekao kroz intervjue – objavljene ili, neobjavljene, nesuđene...?

Intervjui su, izgleda, postali neizostavni dio Tvog novinarskog rada. Vjerovatno ih doživljavaš i kao dio svoje sudbine. Kakve reference izdvajaš kao najveće vrijednosti kojima si se Ti uzvratno obogatio, ili razočarao?

GUŠIĆ: Uh, o tome bih mogao napisati podebelu knjigu. Dakle, imam puno iskustava, različitih. Prvo, ova povelika serija intervjua mi je pomogla da prepoznam nivo lične i opće kulture mojih potencijalnih sagovornika, te sagovornika s kojima sam uspio načiniti razgovore. Dakle, ako je neko javna ličnost i ako su njegove kontakt info dostupne javnosti, pa prema tome i meni kao novinaru, ako mu se učtivo obratim i izrazim želju za intervju, pa ako se desi da uopće ne odgovori, onda on time pokazuje da je nekulturan, prepotentan, umišljen, arogantan... Minimum što bi trebao učiniti svaki takav jeste da on, ili neko ko ga predstavlja prema javnosti, odgovori. Odmah ovdje da spomenem samo neke koji se nisu udostojili da berem odgovore na upit: Zoran Milanović, predsjednik SDP RH (dva puta), Čedomir Jovanović, predsjednik LDS Srbije (dva puta), Vesna Pusić, zastupnica i Hrvatskom državnom saboru, Hilmo Neimarlija, poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH, Nermin Nikšić, generalni sekretar SDP BiH..., a Viktor Ivančić, nekadašnji glavni urednik splitskog “Ferala” me je čak grubo odbio. Ili, recimo, dešava se da mi sagovornik prihvati intervju, ja se pripremim za pitanja, pošaljem mu ih, dogovorimo se za rok, a on ne samo da ga probije, nego nikad ne odgovori. Takvih je također puno a spomenut ću opet samo neke od njih: Vesna Škare Ožbolt, predsjednica Demokratskog Centra RH, Ismet Kurtović, muzičar iz Zagreba.., dok me je bh. književnik Enver Kazaz, nakon pristanka na intervju, moga slanja pitanja, njegovog drastičnog probijanja dogovorenog roka i moga podsjećanja na dogovoreno nazvao nacionalistom, odbivši da ikad pošalje obećane odgovore. Ma ima tih iskustava mali milion. No, svi koji su se tako poEHER 34 Š BANJA LUKA

GUŠIĆ: U pravu si: intervjui su dio moje životne sudbine. Ne znam hoću li i kada ću se zaustaviti, odnosno staviti tačku na “i”. To se, jednostavno, zakotrljalo i dobiva na brzini i snazi. Ali, neka traje dok se uzmogne, barem što se tiče moga zdravlja i energije – kako intelektualne, tako i fizičke. Dosadašnjim intervjuima sam obogaćen za mnoga saznanja o ljudima – kako onim tzv. običnim, tako i o onima koji nešto znače ili su značili u javnom životu u svojim zemljama. Obogaćen sam za dodatna znanja iz različitih oblasti, obogaćen sam i spoznajama da sam kroz svoje javne razgovore nekim ljudima – čitaocima, “otvorio oči”, jer su mi to neki od njih i sami priznali, pa sam zbog toga ponosan i sretan. Razočarale su me, međutim, spoznaje o nekim ljudima koji, s obzirom na svoje uloge u društvenoj zajednici, nisu dorasli zadacima kojih su se prihvatili, a oni na neki način, posredno ili neposredno, bitno određuju sudbine velikog broja ljudi, pa i naše.

Siguran sam da Ti je stalo do toga da se jednog što skorijeg dana vratiš u Bosnu. Znam kao Bosancu u egzilu kako je Tebi i svima koji su nepravedno prognani iz zavičaja, kako doživljavaju strani svijet. Kako gledaš na zapreke koje iz nerazumljivih razloga povratnicima prave, ne koji oni koji ih ne žele, već oni sunarodnici kojima bi Tvoja stečena saznanja i iskustva bila dragocjena za oporavak Bosne i izlazak iz duhovne o ekonomske krize, recesije, nezaposlenosti?

Kada bi naši Bosanci u Bosni znali šta znači ne prisustvovati sahrani bližnjih ili njihove sjene ostaviti u tuđim grobljima, daleko od svoje porodice i najbližih, vjerovatno bi dozrela svijest kod bh političara, i u samom narodu, da se nešto treba mijenjati. Do koje mjere bosanskohercegovački mediji djeluju konstruktivno, a koliko se urednici i vlasnici medija ponašaju politikantsko-opstrukcijski i šta bi poručio kolegama od novinarskog zanata?

GUŠIĆ: Daj Bože da je ta svijest dozrjela, kako kod bh. političara, tako i kod naroda. I pored naprijed izrečenih kvalifikacija o bh. medijima i njihove zavisnosti od ove ili one političke ili financijske oligarhije, ipak, ima medija u našoj zemlji koji djeluju i konstruktivno u odnosu na zbivanja u društvu, pa prema tome i otvaraju oči tom narodu. A hoće li narod zaista otvoriti oči, ili će na jedno zažmiriti, do njega je. Kolegama od novinarskog zanata, ako hoće da me čuju, poručio bih da se drže temeljnih principa novinarstva – da služe istini i samo istini, ma koliko ona bila bolna i ma koga ona zaboljela. Sve drugo je izdaja časne i odgovorne novinarske profesije.

Na kraju ovog lijepog prijateljskog, bosanskog i prije svega ljudskog razgovora, želim Tebi da se nađeš kao povratnik “Dogodine u Tvojoj Banjoj Luci!”, kao poštovan i uvažen sugrađanin, sa svojom porodicom. I da napraviš još mnogo lijepih publikacija, obaviš još mnogo intervjua, i da ih ukoričiš u knjigu kao vrijedan dokument bosanskohercegovačke kulturne baštine, koja govori o teškim i slavnim vremenima, o putu mukotrpnog preživljavanja i emancipacije u egzilu, do povratka kojeg Ti iskreno želim, u miru sa svojim susjedima, prijateljima, rođacima, čuvajući kao i ranije spomenike i duhovna svetišta bez kojih Bosna ne bi bila ono što jeste, dragocjena, otvorena, prepoznatljiva po svojoj velikodušnosti i gostoprimljivosti. Hvala Ti na ovom razgovoru, Dobri Prijatelju.

GUŠIĆ: Hvala Tebi, dragi i poštovani Prijatelju, kolega i saborče. Kao što je god i kap morske vode more, tako je i naša uporna borba sa vjetrenjačama – borba. Hvala Ti još jednom na iskazanim prelijepim i plemenitim željama i hvala Ti što si bio jedan od dvojice koji je prepoznao moj 20-togodišnji javni angažman na ovaj način. I, ako ovaj razgovor prihvataš kao neki dar, onda neka to bude moj skromni poklon Tebi u predvečerje još jedne obljetnice Tvoga dolaska na ovaj svijet. Naravno, ovo je moj skromni dar i našim cijenjenim čitaocima.

Putopis - U Pragu sa Banjalučanima

NANIĆEV ”JAZZ TIME”

Tekst: Ozren Tinjić

otovo nema žitelja Banja Luke, osobito onih iz srednje i starije generacije, koji se ne sjećaju zlatnog vremena grada na Vrbasu i između ostaloga, bezbrojnih igranki. Bilo da je riječ o Domu kulture, ”Čajevcu”, bašti starog Doma JNA u nekadašnjoj Kidričevoj ulici ili KAB-u… Jedno od nezaobilaznih imena tadašnje muzičke estrade bio je Ekrem Nanić, svestran muzičar, ali najviše poznat po svojoj virtuoznosti na saksofonu. Jednom riječju, bio je i ostao šarmer sa pokrićem.

Proljeće 1992. u Banja Luci, baš kao i u cijeloj BiH počinje opasno mirisati na barut i dolazak tmurnih vremena. Iste godine, u prvom valu Banjalučana koji napuštaju svoj grad bio je i Ekrem Nanić sa porodicom. Neizvjestan put ih nanosi u Prag, česku prijestonicu. Ali, u ta zla vremena, ko pita gdje ideš, jer, važno je samo spasiti glavu. Proći će tako čitavih 18 godina kada ćemo se, igrom sudbine, ponovo sresti.

Krajem januara, čudnim spletom okolnosti, ponovo sam se obreo u Pragu. Jedinstvena prilika da se sretnem sa starim prijateljima i znancima. Nenad Pejić se uzdigao na sam vrh informativne piramide u priznatom Slobodna Evropa pa je tako postao zamjenik direktora. Srećem familiju Budimlić u njihovoj ćevabdžinici ”Bosna grill”. Saznajem u priči i o novootvorenom džez klubu Ekrema i njegovog sina- Feđe. Ljubazni domaćini mi nude prevoz, no, saznavši adresu, odlučujem se za svojevrsnu šetnju prekrasnim Pragom želeći priuštiti, nenadanim dolaskom, iznenađenje Nanićima. Put vodi u sam centar grada, poznatom avenijom Vaclavske Namesti, a onda, pri samom vrhu, u neposrednoj blizini Nacionalnog muzeja, skrećem desno, u pitoresknu Krakovsku ulicu. Zaista bi teško bilo mimoići oglasnu ploču i veliku svijetleću reklamu na kojoj je pisalo ”Jazztime”. Što bi se reklo- Vrijeme je za džez! Lokal, klub, restoran čovjek zaista ne zna šta bi rekao, oduzima čovjeku dah. S jedne strane jednostavnošću enterijera a, s druge strane, prilagođenošću svakom ukusu. Naravno, momenat iznenađenja je ”upalio”, pa radosti i opštem manjku vremena da se ”ispucaju” sva nataložena pi-

G

tanja - nigdje kraja. I odmah, na startu, saznajem kako je Ekrem tek neka vrsta savjetnika i potpore u klubu, a pravi vođa, organizator i šef je njegov (muzički) nasljednik Feđa. Veli mi kako je sretan da je sa nepunih 40 godina života, otvaranjem ovog kluba ispunio svoj san. ”Pred rat sam u Banja Luci završio srednju elektro školu. Ma – završio, a u srcu mi je bila muzika i klavijature. Džez mi je, kao oblik muzike, ali samo za odabrane, dao pregršt mogućnosti, i oduvijek mi je bio izazovan. Nekako baš kao Prag, grad koji vam širom otvara vrata. Uz veliku podršku oca uspio sam u svom naumu da san, na određen način pretvorim u zbilju. Uz velika odricanja, pa čak, rekao bih, i odbijanja od svakodnevnih zadovoljstava, ušli smo u ovaj poslovni zahvat. I nisam se pokajao”, rekao nam je Feđa.

Kod Feđe i Ekrema Nanića nikada kraju iznenađenjima. Jer, na vratima nas srdačno dočekuje konobar i ”djevojka za sve”- talijan Roberto. Daje nekako onom zapadnjačkom, ali i bosanskom džez štimungu i nešto svoga, talijanskoga. Brz i uvijek sa nezaobilaznim smiješkom. Stiže nam i šef kuhinje. Poznati lik. Emir Đuzel, unuk najpoznatijeg ćevabdžije sa Vrbasa - Muje. Ali, ovog puta, na jelovniku su ukusni odresci, vješto garnirani povrćem i još kojekakvim kulinarskim ”dogodovštinama”.

Na otvaranju lokala dvije večeri nam je gostovao Kemal Monteno.

Tatina stara poznanstva još uvijek vrijede. Od tada, u našem džez lokalu, ispod restorana i kafea, gostuju nam ugledni džez muzičari iz Česke i Evrope. Ponekada se i nas dvojica pridružimo. Ma, sve je nekako veselo, opušteno i, jednom rječju , dobro. ”Da mi je samo nagovoriti i sestru Adu da nam se pridruži. Ma, zamislite samo, svira violinu i uspjela se ”ugurati”, sa svojih 18. godina, među 20 od 1000 konkurenata za čuveni ”Khirov zbor”, kaže nam ponosno Feđa.

I zaista, eto potvrde kako krv nije voda. Muzika u srcu, muzika u duši a nadasve, nezaobilazna Banja Luka. Priča mi Ekrem o svom biznisu sa vjetro - elektranama, poslovima u Hercegovini. A Banja Luka, tek - otme se čeznutljiv uzdah….

Otac i sin nastavljaju tradiciju banjalučkog jazza: Ekrem i Feđa Nanić

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Koracima sudbine me : Bošnjak. Bošnjacko - muslimansko ime kakvih je bezbroj ali sva imaju prokleto istu sudbinu. Vrijeme : oktobra 1992. I ono se ponavlja kroz stoljeća kao da mjeri jedan te isti period. I opet hidžret, kolone muhadžirske, kao u doba kada su tjerani moji stari. U džepu karta za put u jednom smjeru, u ruci mojih tridesetak godina života, stalog u dvije torbe, iza mene vjera u ljude, a svaki novi dan je samo nova neizvjesnost. Svoj vijek čovjek obično provodi u prebiranju po prošlosti i planiranju budućnosti, teško se mireći sa činjenicom da ni na jedno ni drugo razdoblje ne može naročito uticati, ne mareći za ono što se zove SADA. U toj zabludi ga prolazi život.

Meni nikada nije bila bliza ta dimenzija SADA, kao tih trenutaka u kojima su odjekivali moji odlazeći koraci. Nakon dužeg vremena ponovo su uz mene supruga i sada dvogodišnji sin, moje sve što imam, moje najveće i jedino blago. Autobus je stajao na graničnom prelazu “ Terezino polje “. Ulazi prilika kojoj tek carinska uniforma daje izgled čovjeka, a sve ostalo, ophođenje prema nama i ostalim stradalnicima, mimika, odavalo je sliku robota sa ljudskim glasom bez ikakvih osjećanja, osim mržnje.

I

-” Znate li vi koliko je daleko Švedska ? “- upita s osmjehom cinika.

-” Da, znamo “ - odgovorih kratko kao da sam htjeo potvrditi svoju odlučnost.

EHER 36 Š BANJA LUKA

-” Lako ćete izaći, ali poslije će biti malo teže vratiti se ili tačnije nećete moći nazad “ reče ledeći pogledom “ svemoćni “.

-” Znam “ - rekoh s nekom nevjericom u glasu. Da govori istinu mogao sam se i sam uvjeriti kada je u autobus ušla uplakana žena, koja je kao i mi protjerana , negdje u Madarsku , sjela u našu neposrednu blizinu te započela ponovni razgovor sa neumoljivim carinikom. Već nekoliko puta, kaže, pokušava ući u Hrvatsku da posjeti majku koja je bila na samrti u Makarskoj ali ne uspjeva. Nije uspjela ni danas, a htjela joj je doći na dženazu !!! Nisu joj dali ljudi bez duše... Znao sam da je put od njenih ili mojih suza do njihovoga smijeha kratak, ali ne znaju oni da je put od naše tuge do njihovog bola jos kraći. Pokušavamo pronaši riječi utjehe za nesretnu ženu...

Nakon prelaska granice u autobusu ostajemo sami, nas četvoro prognanika. Molim vozača da mi za nešto sitnog hrvatskog novca proda D.maraka. Sam određuje kurs i najnižim ljudskim porivom dolazi do mizerne “ zarade “. Pružam mu haram - paru i u očima mi vidi gnjev čovjeka koga je sreća već napustila. Ženi pored mene ponovo udariše suze. Da li ti ljudi vjeruju u nešto ? - pomislih. Imaju li straha ? Dolazimo na poslednju stanicu autobusa koji je toga dana prevozio tugu, a za nas je ona bila daleko od poslednje. Ponovo ono : SADA. Nanovo sami, kao tri maslačka koji očekuju buru ili nešto što ne obećava dobro. Nikada jači osjećaj usamljenosti, bespomoćnosti u smislu egzistencije, one najprostije - goli život. ! Ali trenutak kada ne preostaje ništa drugo nego stegnuti šake i – živjeti. I dok pokušavam shvatiti gdje se nalazimo, prilazi nam taksista - “ lešinar “ i nudi da

Neka se zlo nikada više ne ponovi ! nas za silne pare preveze do željeznicke stanice, koja je , poslije ćemo saznati , u neposrednoj blizini. Odbijam njegove ponude, on nas pokušava ubjediti i u tom košmaru prilazi vozač autobusa, uzima naše stvari nazad u autobus uz obrazloženje da će nas on odvesti tamo besplatno. Pokušavajuci doznati nešto više o našoj sudbini nudi mi da odemo na piće. Pristajem. Iz njega, sada progovara ČOVJEK. Čovjek koji je bar za trenutak pokušao ostaviti volan i obući sudbinu prognanika. Moje je ponudio hranom i sokovima i na taj način se ispričao za nečasnu prodaju deviza. Poželio nam je sve najbolje. Uz stisak ruke poželio sam mu da me nikada do kraja ne shvati, tj. da on nikada nešto slično ne doživi jer jedino tada bi bio u našoj koži i shvatio nas do kraja... Čekamo voz za Budimpeštu. Iz izmaglice, kao dvije strele pružaju se tračnice. Ovoga puta bodu me u srce. Uvijek su me asocirale na daljine. Ovoga puta jedna od tračnica bila je nada u povratak, a druga sumnja. Tako podrugljivo, negdje daleko u sivilu stapaju se u jednu tačku, gubeći se zauvijek u nedogledu. Prenu me stisak ruke, stisak nježnosti i jedine iskrene topline. U suznim očima žene slutim njena osjećanja, dok prećutno gutamo pelin, nesvjesno i nepotrebno krijući poglede od drugih.

Početkom 80-tih bili smo u Budimpešti, nekoliko mojih prijatelja i ja, na putu za Poljsku - išli smo na skijanje. Bilo je to neko lijepo vrijeme, kada smo bili sretni i bezbrižni. Uz zanosni miris Drama i Guluaza ,sa uigranim timom Budimpešta je bila magična. Škripa kočnica i galama u vozu druge klase prenu me iz sjećanja. Prepoznajem kupolnu konstrukciju budimpeštanske željeznicke stanice. Neka teška noć se nadvijala nad grad. Bila je magla.

Doznajemo po izlasku da voz koji trebamo, polazi sa stanice koja je na sasvim suprotnom dijelu grada. Neprijatna novost u noći kurvanjskih manira koja osim prevare ne nudi mnogo - pomislih. Ova noć je nudila i nešto više. Metro koga smo mislili koristiti bio je zatvoren, pa smo se odlučili na drugi način prebaciti do stanice. Ponovo ista stvar sa taksistima koji su tih dana u nama vidjeli najbolji izvor zarade. Nekom rat - nekom brat, kažu ljudi. Uzaludno tražeci bilo kakav smisao u toj ljudskoj pohlepi, tražimo autobus kao alternativu ljudskoj zlobi. Kako objasniti dvogodišnjem djetetu o čemu se radi !?

Nevjerovatno mnogo snage u tako malom tijelu, koje preživljava svoje najteže dane sa samo dvije godine starosti. Koračamo kroz noć, a svijetla u toplim stanovima činila su nas još bolnijima, pri pomisli da smo sve do jučer imali sve. Skrivam paniku jer vrijeme nije na našoj strani. Nisu ni noći ponekada jednako duge, pomislih. A onda kako to samo život može izrežirati, kao po koncima sudbine, nama u susret isla je žena. Po njenoj kretnji, u njenom pogledu kao da se moglo naslutiti da je očekivala od nas neka pitanja. I stvarno, upitah je na lošem engleskom: “ Gdje možemo sačekati autobus ?” Dobih odgovor na savršeno tečnom engleskom, uz objašnjenje da će vrlo rado ići s nama, samo da sačekamo njenog muža koji je zbog otežanog hoda zaostao za njom. Čovjek se pojavio iz podzemnog prolaza, zastao, za trenutak da predahne, gledajući u nas a onda nam prišao.

Gospoda, lijepo odjevena na mađarskom jeziku objasni mužu o čemu se radi. O nama nismo ništa više ni rekli, ali iz njihovog razgovora moglo se nazrijeti da su slutili mnogo toga... Pošli smo prema stanici, ona je uzela dijete u naručje, a on podjeli prtljag sa mnom.

Učinili su to tako spontano i odlučno kao da smo se sreli po dogovoru.

Autobus je ubrzo došao i uputili smo se prema stanici. Sjedili smo nekako na sredini autobusa, tako da smo nas četvoro mogli razgovarati.

Postavljali su nam pitanja na koja su odgovori obično bili potvrdni, što je jasno govorilo da se radi o ljudima koji su dobro poznavali prilike u Bosni poslednjih godina i upućenih u ono što se dešavalo poslednjih dana. Mnogo toga smo i mi sami rekli o sebi, smatrajući te ljude tako bliskim, dobro znanim. U jednom trenutku pomilova žena dijete, koje joj je od umora zaspalo u krilu. Provlačeći prste kroz

dječiju plavu kosicu zamisli se na trenutak i suze joj krenuše niz lice.

Pogleda u muža, a on se nakašlja i skrivajući suze brzo okrenu glavu na drugu stranu. Nakon nekoliko trenutaka, koji su nam se učinili kao vječnost, valjda zato što je boljelo u duši, pokaza žena na ulicu u kojoj, kaže, imaju stan. Tada shvatih da su oni već trebali izaći iz autobusa, jer su kako kažu namjeravali završiti svoju redovitu večernju šetnju.

- “ Ne “ - rekoše, “ Ispratit ćemo vas do željezničke stanice “ - bili su odlučni.

Nakon svega što smo tih dana doživjeli , ova jednostavna, ljudska ponuda učinila nam se gotovo nevjerovatnom, prevelikom. Koliko čovjeka ponekada malo pažnje može učiniti sretnim. Njihova se pomoć učinila još i većom imajući u vidu da je već bilo 23 sata i da su kretnje čovjeka odavale umor, iako su to pokušavali skriti toplim riječima, osmjehom. Kako prijatni i topli ljudi, govorili smo jedno drugome. Kako im pokazati našu zahvalnost. Birali smo riječi za to, ali uvijek nam se činilo nedovoljnim.

- “ Mi ne znamo kako da vam se zahvalimo “ - govorili smo po dolasku na željezničku stanicu.

- “ Ne morate nita reći, mi vas potpuno razumijemo “ rekli su naši novi prijatelji.

- “ Znate “ - poče žena priču, “ I mi smo prije tridesetak godina morali napustiti naš grad i našu zemlju i baš kao i vi sada sa dvije torbe u ruci poći u tuđi, nepoznat svijet. Ali, evo sada smo ponovo tu “ !

Bile su to godine kada se Mađarska oslobađala “ čelicnog zagrljaja “ Rusije objašnjavao je gospodin čije su blistave oči i uzdasi odavali uzbuđenost pri sjećanju na te teške dane. Ovoga puta krenuše suze mojoj supruzi i meni. Nevjerovatno koliko ljudske sudbine mogu biti slične. Za razliku od nas oni su sada sretni, jer su se vratili iz Amerike u svoj grad, gdje su taj san sanjali sve te godine, trideset godina - svaku noć Zasigurno su i budni sanjali... Šarmantni par dao nam je mnogo savjeta, kako i šta da činimo na putu do Švedske, kako bi izbjegli sve neprijatnosti koje se mogu desiti na tako dugom putu. Pomogao mi je gospodin pri kupovini karata i sjedeći na peronu čekali do kasno u noć na polazak. Ni tada nas nisu napustali ovi dragi ljudi koji su odisali skromnošču i jednostavnošču. Probudili su u nama nadu da ćemo se i mi jednog dana vratiti u naš grad. Stisak ruke za kraj uz najljepše želje učiniše kraj ovog kratkog ali izuzetnog druženja sa ljudima čije ljudske riječi u prohladnoj noći boje tuge, bijahu za nas i mnogo više od toga.

Ovi redovi su posvećeni tim divnim ljudima čije su misli, znam sigurno, te noći bile još dugo sa nama, posvećene njihovom bolu dugom 30 godina.

Te noći dugo je gorilo svjetlo u jednom budimpeštanskom stanu, dok se u moju dušu gnjezdila tuga , a vrisak voza parao mrak vozeći nas tračnicama, onim paralelnim, dobro znanim, što su do jučer spajali ljude. Poljubih obraz usnulog djeteta koga još vidim u njegovom bjelom krevetiću, s plišanim medom, dok ga tek okupanog i mirisnog uspavljuje njemu tako draga melodija... Prislanjam glavu na ženino rame, a sjećanja naviru... Borim se sa snom, a zaspati ne smijem - bojim se bit će mi lijepo, bojim se poželjet ću da se ne probudim, a znam da MORAM SE VRATITI. Š E H E R 37 BANJA LUKA

Šaljive strane Iz knjige “Kratke, poučne priče” Razmišljali miševi i sazvali sjednicu miševa da vide ima li kakav prijedlog ili kakvo rješenje za njihov životni problem. A njihov problem je mačka koja, kad ide u lov na miševe, ne možeš ju čuti. Složili su se da bi to bilo veličanstveno kad bi ju na vrijeme čuli i razbježali se u mišje rupe - na sigurno.

“Nema problema za to. Stavićemo mački zvono oko vrata i naš je problem riješen.”

Svi su bili zadovoljni, sretni i radosni, ali samo do onog trenutka kad se postavilo pitanje ko će to da uradi.

Ima dobrih savjeta i rješenja u životu, ali koji nisu izvodivi.

Mala djevojčica je ubacila novčić u vaznu. Gurnula je ruku u vaznu, dohvatila novčić i stisla ga u šaku. Međutim, sada sa stisnutom šakom nije mogla da izvadi ruku iz uskog grla vazne. Kad joj mati reče da otvori šaku i opusti se malena se prepade: “Ako otvorim šaku ispašće mi novac. To ja neću.”

Na kraju su morali da razbiju vaznu i da oslobode dječju ruku. Život je takav. Ponekad moraš nešto i izgubiti da bi ti bilo bolje.

U ratu padne ranjen vojnik na liniji razgraničenja. Ni jedna ni druga strana ne mogu do njega. Na kraju njegov prijatelj zatraži dozvolu da ode i da donese svog prijatelja do jedinice. I kapetan i major mu rekoše da to ne vrijedi jer može i on poginuti. Ovaj ipak odluči da ide, otpuza do svog prijatelja, stavi ga na leđa i ponese prema svojoj jedinici. Na samo par koraka od svog rova pogodi ih snajperski metak, ubije ranjenika, a prijatelja mu teško rani. Kasnije u bolnici kapetan i major su došli da posjete vojnika i da mu još jednom kažu kako nije vrijedilo to što je uradio, ali vojnik im reče: “Vrijedilo je itekako, jer kad sam došao do njega on mi je rekao: Znao sam da ćeš doći.”

Analiza je pokazala da je jedna generacija mladića i djevojaka, studenata na Univerzitetu imala posebno dobre uspjehe u radu i životu. Proanalizirali su put te generacije i otkrili da im je svima predavao poznati naučnik – stari profesor na Univerzitetu. Našli su ga, objasnili šta istražuju i upitali da li on zna kako i zašto se to tako dobro desilo.

“Jednostavno, ja sam volio te mlade ljude”, reče im stari profesor.

Tužnim sporim korakom stari čovjek sa divnim buketom cvijeća ide, pa svakih stotinjak metara stane, malo se odmori i ponovo nastavlja dalje. Kad je naišao pored parka, jedna djevojčica se uputi za njim, ne skidajući pogleda sa buketa koji je stari čovjek nosio. Vidjevši to, stari čovjek dade buket djevojčici i reče: “I moja pokojna žena bi bila sretna da vidi kome sam dao ovo cvijeće.”

Reče to sebi u bradu i još sporije odgega prema groblju da porazgovara sa svojom pokojnom ženom.

Došao čovjek popu i dade mu $ 100. “Želiš li kakvu molitvu za sebe?”, upita pop.

“Ne”, odgovori čovjek.

Sutradan opet donese $100 . “Želiš li kakvu molitvu za tvoju ženu i djecu?”

“Ne“, ponovo odgovori čovjek.

Treći dan opet $ 100.

“Ja stvarno ne znam šta ti hoćeš, zato te molim reci mi.”

“Hoću da vidim dokle ćeš ti pope primati pare ni za šta”, reče čovjek, okrenu se i ode.

Vojnici dali svaki po $ 2, sakupili $ 200, organizovali nagradnu igru i pobjedniku dali svih $ 200. S tim parama pobjednik je morao otići u grad, naći lijepu prostitutku, provesti sa njom noć, platiti joj $ 200 i vratiti se da im sve potanko ispriča kako je bilo.Tako i bude.

Ode vojnik u grad, nađe prostitutku, provede sa njom noć, plati, a EHER 38 Š BANJA LUKA

ujutro prostitutka ga upita: “Vojniče, ja znam da vojska nema puno para, zato mi reci kako to da ti možeš da platiš $ 200 da bi proveo noć sa mnom?”

Vojnik joj najiskrenije ispriča cijelu priču, a na to će prostitutka: “Nikada mi se u životu nije nešto tako lijepo desilo. Zaista si dirnuo dno moje pokvarene duše. A da bih ti se zahvalila, neću ti ni uzeti tvoje novce.”

To reče i vrati vojniku njegovih $ 2.

Poneki vic: Ratno vrijeme. Nestašica svega i svačega. A kum došao u posjetu: “Kume, nemam ništa da ti ponudim. Ustvari, imam malo rakije, ali nemam čaša, pa ako hoćeš mogu ti usuti malo u tanjir.”

“Samo ti uspi. Ništa to meni ne smeta.”

Kad je kum posrkao rakiju i otišao, žena napade muža : “Što nas sramotiš. Čaša koliko hoćeš, a ti kumu daješ da pije rakiju iz tanjira. Sramota. Ko je još to vidio?”

“Luda ženo, ne shvataš ti ništa. Znam ja dobro svog kuma. Da sam mu dao čašu, on bi ju trgnuo, podigao glavu i vidio tavan. A na tavanu kobasice, šunka…...Bolje je ovako.”

Doktor pregleda domaćeg pijanca i kaže mu: ”Zdravlje ti nije najbolje. Moraćeš se odreći nekih stvari.”

“Kakvih stvari, doktore?”

“Pa, za početak pića i žena. Ali pjevati možeš koliko god hoćeš.”

Pita udovica udovicu: “Misliš li često na svog pokojnog muža?”

“Mislim, ali samo kad čistim luk.”

“Zašto baš onda?”

“Pa da ne plačem dvaput”, objasni joj ova.

Baba i unuka beru gljive u šumi.

“Dobro, baba, a zašto će nam tolike gljive.”

“Pa da ih skuvaš svome mužu, dušo.”

“Ali zašto?”

“Pa zato što je efikasno isto kao i razvod, a mnogo je jeftinije”, objasni joj baba iz svog ličnog iskustva.

U bolnici pred samu operaciju plavuša se obrati doktoru pitanjem: ”Doktore, vrlo mi je važno da znam. Naime, zanima me kad ću ponovo biti sposobna za seks nakon operacije?”

“Da budem iskren iznenadila si me tim pitanjem. U svojoj tridesetogodišnjoj karijeri nikad me niko nije to pitao za operaciju krajnika. Ne znam šta da ti kažem”, iskreno joj odgovori doktor.

I poneke izreke: 1. Ja sam glava kuće. Zato i imam sve glavobolje u familiji.

2. Nosim slike od djece i kasetu od žene.

3. A smijali su se kad sam konobaru rekao na Francuskom: “Naplati od drugog.”

4. Memorija je gdje si mlad i kad ostariš.

5. Čudno je kako čuješ buku u svom autu, a u svojoj glavi ne.

6. Pojedem sve što stavi pred mene. Znam da nije ona kuhala.

7. Svako ima pravo na moje mišljenje.

8. Imam samo jedan problem sa investiranjem – nemam para.

9. Jedina smetnja da ne odem na fakultet bila je – srednja škola.

10. Kad mi je sin pošao na fakultet dao sam mu karte, tako da sam jedini otac kome sin šalje pare.

11. Ja i žena smo imali odličan razgovor, sve dok se ja nisam javio za riječ.