Foto: Goran MULAHUSIĆ
Piše: Radmila KARLAŠ
NJIH DVO
Pokazuje mi skorene krastice na licu i kaže da je sad bolje. Opet je pao. Neizmjerno sam sretna što ga ponovo vidim, držim ga čvrsto za ruku, kao da bi opet mogao da izgubi ravnotežu. Polako idemo ka obližnjem kafiću. Raspituje se za moju mamu i kaže da razumije. Kad si i među drugima sam. Moja mama je zaista sama nakon tate i taj porazan osjećaj, da joj kao kćerka ne mogu ništa ublažiti, već je postao moja navika. Malkice je omršavio, to da, ništa strašno, ali to je i dalje moj dobri čika Mesud. Osmjehuje se i onda uočavam, pomno pratim njegov pogled ka unutra. Ne želim da se sunovrati, pa ga držim na površini, gdje neobavezno razgovaramo. Ona, Suada, pitam. Isto. Šta nije u redu s tim pogledom, neki unutrašnji dio mene je uznemiren i ja mu svjesno nedam da se razjasni. Kao ponornica, moj sagovornik je započeo svoje putovanje. Ali gdje ide. Neću da znam. Prije deceniju i nešto malo više, na taj susret sam reagovala krvlju. Iz istih stopa. A krvlju se bratimilo oduvijek, miješala se, da bi se pokazala bliskost. Njih Dvoje su se zatekli na nekom dijelu moga puta i sve ostalo teklo je prirodno. Ušetali su u moj krvotok 10 Š E H E R
BANJA LUKA
kao u svoju kuću. Njima me privukao sklad, koji nije isključivao različitosti, divila sam se tom odnosu kao nekoj rijetkoj umjetničkoj kreaciji. Ili još bolje, ličili su mi na veličanstven zalazak sunca koji na nebu ostavlja svijetleće i plamteće tragove. Istovremeno, bili su nalik i izvoru u planini, zvonkom i bistrom, uočenom u srcu prirode. U svakom slučaju, nikada nisam uspjela da razaznam granicu koja dijeli ta dva bića. Otprilike, gdje prestaje jedno od Njih Dvoje, a počinje drugo. Bili su jednostavno protkani međusobno. Život ih je do tada brusio za ovo prožimanje, koje se desilo onda kada većina ljudi smatra da su zaokruženi ili okrnjeni, te da će takvi biti položeni u vječnost. Sve one bujice i vjetrovi koji su se obrušavali na njihov život krnjeći ih ili pak, sve one ljepote koje su glačale esenciju njihovog bića, imale su za cilj da obrazuju konture koje će se najprirodnije uklopiti jedna u drugu. Bila je to veličanstvena kreacija. Ona, Suada, običavala bi me držati za ruku, kada bi mi nešto pričala. Utiskivala je dodirom misao prije kazivanja. Nije morala da govori, jer sam sve vidjela, ali ona je htjela da skloni
platno, kako bi mi u punoj mjeri predstavi taj dio sebe, oličen u drugom. Njegov osmjeh od milion svjetlucavih zvijezda. Kod Suade su maglovite nijanse bile duboko zapretene, ali i takve, Mesudov osmjeh bi razgonio, kao kad se razgrnu zastori magle i propusti sunce. Bojao se da se ona u nekom trenutku nepažnje ne razbije o krhotine svog tkanja. Pričala mi je o krhotinama, dok je otkrivala ono platno, dajući mi na uvid najljepšu kreaciju, stvorenu njoj po mjeri. Rijeka je dobovala po obalama, dok smo ogrnute u ćebad posmatrale zatalasanu vodu i nebo, divno ljetnje nebo. Rijeka je strujala osvježenjem, dok je tek malo dalje vladala omora. Mali nemir probuđen pričom, ali bilo je dovoljno da je on nadohvat pogleda, pa da krhotine izlomljene strukture nekog djela njenog bića zacjele. S njim Ja mogu da budem Ja. Nesputana. Stisnula mi je ruku. Učim se živjeti s tim. Toliko ljepote. Ciknula je kao djevojčica kada ju je pozvao, pruživši joj ruku, a potom je naprosto letila u njegovom naručju. Gledala sam kako se rubovi njene suknje njišu, dok se upijala u svaki takt. Njene savršene vitke noge, na čijoj ljepoti bi joj mogla pozavidjeti i sama Mar-