TAŠNA Piše: Mersad RAJIĆ
Grad Lijepa je uska kotlina u kojoj se smjestila banjalučka čaršija, slikovita, bujna, puna zelenila, okružena oniskim brdima i okićena baščama, u kojoj se voćke, s proljeća, beharom iskite, a od proljeća, kako ljeto nastupa, smjenjuju se šareni plodovi hašlama, crveni’ i crni’, trešnje bjelice su slatke kao med, a kako se ljeto raspojasa, vide se na iskićenom granju voćaka rasni plodovi, jabuka, krušaka, kajsija, bresaka, dunja. Otežali ogranci vise pod teretom ploda a čestiti domaćini ih zaštićuju od lomljenja i štete podbačajući s kolcima nejake ogranke. Posebnu draž i ljepotu čaršije i džemata pružaju šljivici sa modrim, ko čivit, krupnim šljivama od kojih neko pravi čuveni šljivov pekmez, poneko još čuveniju šljivovu rakiju, a one najzdravije plodove, što su rukom uzbrane, čuvaju se i obaruju za slatko od šljiva. Pored ovih voćaka rijetko koje kućanstvo je postojalo a da nema, ispred, ili iza kuće posađen orah čije ogromne krošnje zadiru nebu pod oblake. Orah je bio ponos svakog domaćina u mahali. I svaki je orah im’o svoju priču. U toj i takvoj Banjoj Luci na ulicama uvijek je bivalo mnogo svijeta koji kao da nekuda žuri,valjda da ne zakasne tamo gdje su pošli, ali ima i veliki broj onih koji šetajući razgledaju izloge napunjenje različitim artiklima u ovisnosti o kakvoj se trgovini radi ; prodavaonici cipela Bosna, namještaja Vrbas, kozmetike ili različite garderobe Trudbenika. Većina šeta šutke, obazirući se lijevo i desno ne bi li sreli nekog poznatog; komšiju, prijatelja ili prijateljicu sa posla, rođaka ili rodicu da se malo ispričaju o događajima iz čaršije. Dokoni šetači nisu marili kakvo je vrijeme, ljeto, proljeće, jesen pa čak i zimi se mogla sresti veće grupa Banjalučana kako žurno grabe kroz tunele očišćenog snijega nabacanog na trotoare čišćenjem glavne ŠEHER 36 BANJA LUKA
ulice. Nije bilo zamjerki zbog velike gomile snijega koja je ograničavala prožezak. Ali se s dolaskom proljeće mogla vidjeti oživljena gomila ljudi koji se žurno kreću po ulicama grada želeći da lično pozdrave dolazak ovog zaista lijepog godišnjeg doba. Kreću se građani u potrazi za novim cipelama, jaknama, torbama, ili kupovinom nekog laganijeg komada proljetne garderobe. U proljeće prolistaju stabla kestenja i lipa po alejama grada pa čovjek ne zna od miline kuda bi prije; glavnom ulicom, alejom prema Šeheru, ili alejom uzdisaja prema Boriku i kasarni ili bi produžili prema Bojića hanu, nisu zaboravljali ni aleju od bolnice prema fabrici ‘’Rudi Čajavec’’, ponosu grada. Voljeli su Banjalučani svoj grad, naivno, prosto i jednostavno rasli s njim i opjevali ga pjesmom koja bi se mogla čuti do kasno uveče kad su uz zvuke gitare i svojim tananim glasovima pjevali serenade pod prozorima njihovih djevojaka.
