Stopama Klare Cetkin Đulka Mulić Agić (1930.-2018.) – prkosna heroina jednog vremena.
Piše: Božidar PROROČIĆ
Fotografije su otvorena vrata prošlosti, ali pružaju i pogled u budućnost. Stiže do mene legendarna fotografija snimljena u okolini Bijelog Polja, na njoj - Đulka Mulić (Agić), četrnaestogodišnja djevojka u tradicionalnoj nošnji Bošnjakinja, u lijevoj ruci drži pušku, preko ramena kožni opasač sa futrolama za municiju, na opasaču visi revorler, preko opasača sa desne strane pletene torbice u kojima se nosi pomoć i hrana borcima. Antologijska fotografija, jaka kao i ona Ljuba Ćupića koji je otišao sa osmjehom u smrt. I Đulka Mulić (Agić) je s puškom otišla u borbu protiv fašizma. Bila je Skojevka i borkinja za prava žena. Heroina čiji je prometejski put bio pun prepreka, izazova, borbi i stradanja za dostojanstvo i slobodu svih žena ondašnjeg Sandžaka. Bošnjakinje, Crnogorke, Srpkinje i Albanke u njenoj borbi vidjele su nadu i spas da žene budu dostojanstveni članovi društva koje će izaći iz okova, dogmi, patrijarhata. Vrlo mlada postala je oličenje hrabrosti i snage.Uvjerenja u svoje ideale i borbu prkosila je fašistima, prkosila jednom vremenu i načinu života. Njena borba, njen autentični stav, držanje i ponos u vremenu kada je Evropom harala pošast fašizma ostaće upamćeno kao jedna od najsjjetlih borbi i luča slobode u Crnoj Gori. Đulka Mulić (Agić) nastavila je stopama Klare Cetkin u borbi za pravednije društo posvećeno emancipaciji i afirmaciji svih ŠEHER 46 BANJA LUKA
vrijednosti žene, majke, sestre, borkinje. Iskreno i istinski posvećena pravdi i pravičnosti postala je simbol jednog vremena... Nove ideje O svojoj majci Đulki Mulić-Agić, njena ćerka Almasa Rizvanović kaže: ,,Kao veoma mlada Skojevka i aktivistkinja, bila je spona između muslimanskih žena i novog socijalističkog doba u koje su muslimanske žene, izolovane unutar svojih intimnih svjetova, mogle uvesti samo druge žene. I to razborite, strpljive i saosjećajne žene. Kada su na prve izbore poslije Drugog svjetskog rata mnoge Muslimanke došle pokrivene, ona je imala zadatak da im podigne peče i provjeri da li su to zaista žene čija su imena bila na biračkom spisku. Neki od muškaraca poslije su se raspitivali da li su neke od tih žena zaista tako lijepe kako se pričalo. Nije bilo jednostavno širiti nove ideje u takvom okruženju. Pogotovo jednoj djevojci, tako mladoj, nije moglo biti lako da ide po selima oko Bijelog Polja, prikuplja pomoć za borce, širi revolucionarne ideje i dijeli propagandni materijal dok su okolo kolale glasine da su partizani razvratni i da „imaju zajedničke žene“. Eno je Hakova kćer krenula u prošnju – govorili su neki kad bi je vidjeli kako prikuplja hranu za borce. Ali, ona je odrastala u za to vrijeme rijetko naprednoj muslimanskoj porodici u kojoj
