D-II (DIOGEN DRUGI) Foto: Goran MULAHUSIĆ
... ukazao mi se lik i tminom odjeknuo bolni vapaj pobunjenog Diogena iz Sinope... Piše: Marjan Hajnal Nakon toliko decenija srođenosti s Naukom o Mudrosti, prije osvita obznanila mi se misao da ne bih smio biti toliko skroman, jer, ako je Goethe rekao da je samo lopov skroman, morao bih sebi dopustiti tu vrstu neskromne odanosti slobodi da nevičnima i nesklonima Majci svih nauka, pojasnim na koju vrstu neskromnosti je veliki pisac mislio, odnosno, koju vrstu lopovske skromnosti je imao u vidu. Naravno, riječ je intelektu. Svi koji svjesno kradu dijelove ili katkad čak i cjelinu rezultata nečijih mentalnih dosega, lopovi su, skromni u svom znanju i zato kradu, da bi sebe predstavili kao one koji također znaju. A da bi mogli znati, osim prirodne obdarenosti i potencijala da apsorbuju znanja, pravi znalci, vlasnici prirodne nadarenosti, skloni da samostalno misle i svoje misli pretvaraju u korisna djela, moraju imati iza sebe brda prerađene „rude“, što podrazumijeva ogroman dugotrajan rad. Sasvim dorasli i posvećeni svojoj misiji, u potpunosti zreli duhom, oni ništa ne rade za sebe i radi svoje slave, već se naprotiv žrtvuju da bi unaprijedili društvo u svom okruženju i time pomogli cijelom čovječanstvu. Dakle, tokom ove predosvitne budnosti ukazao mi se lik i tminom odjeknuo bolni vapaj pobunjenog Diogena iz Sinope (412-323. p.n.e), jer sada više nego onomad izgubili su se kompletni ljudi, ostale su sve neke ruine i replike. On koji je volio pse, često se i ponašao kao pas, a pred kraja života je platio da mu se kad umre postavi na grob bista u obliku psa. Zašto? LjuŠEHER 48 BANJA LUKA
bitelj Mudrosti, Istine i Pravde mora biti kao dobar pas, blag prema dobronamjernima, oštar prema lopovima. Mora čuvati svoj teritorij, svoje blago, rezultate svog i svačijeg poštenog rada. Pas koji to ne čini, ne može se zvati dobrim čuvarom, on je saučesnik u krađi, a lopovi noć i dan vrebaju iz svojih budžaka i nemilosrdno otimaju i prisvajaju, a spremni su i svako zlo počiniti onome od koga kradu. Zato me iz dalekog svijeta probudio zov Diogena da ne posustanem u „lavežu“, no, usput se sjetih da moja davno sročena maksima „Lajem dok trajem“, zapravo je bila u trenu svog nastanka u dosluhu sa Diogenom i da u svojoj sedmoj deceniji, nakon što je Minervina sova poletjela u suton, – da parafraziram Hegelov lament nad samim sobom što je doktorirao kasno, – bio bih lopov prema sebi ako bih bio neskroman odbijajući priznati da sam uveliko reinkarnirani Diogen, ne po psećem načinu života, već po glasnom i oštrom „lavežu“ na lopove svih vrsta, jer oni su dokazali koliko su opasni, nemilosrdni, beskrupulozni. Svojom obavezom prema Humanosti, subjektu mog višedecenijskog istraživanja, neskromno sebe vidim kao nastavljača rada onog istinskog sveca među mudracima koji je sa upaljenom svjetiljkom po danu hodao ulicama Atine i simbolično osvjetljavao lica sugrađana, razočaran i smrknut govoreći poluglasno: „Ne, nije ni taj“. Tražio je Čovjeka. Na svu sreću, i onda i sada, bilo je Ljudi i njih će uvijek biti, nisu svi lopovi, ali, ako ćute, ako i sami ne laju i nisu spremni ugristi lopove, njihovi su saučesnici, pa čak i gori, jer su izdali svoju misiju i povjerenje naroda i utoliko su doista samo
