Moja raja sa Studenca Piše: Mersad RAJIĆ Jednom, odletjeće ptice, ulice naše ostaće bez sunca. Čovjek ispratiće ženu, dugo na vjetru, on stajaće sam. Jednom odlazi svako putem svog života. Na rastanku, samo srce kaže : “Ja ću se vratiti” Oliver Dragojević ‘’A sad adio’’ Kanada. Februar. Minus 15 stepeni, možda minus 20. Vjetar nemilosrdno puše i čini ovu studen jos težom. I hladnijom. Groznica me trese i odlazim u krevet. Popio sam dva aspirina da me prođe. Gledam neki film. Vrtim po kanalima u nadi da nađem nešto interesantno jer je film dosadan. Već je i ponoć blizu. I onda ugledah nešto, veoma poznato mi, i drago. Nezaboravno. Studenac. Ah, otkud Studenac na Tv, nije mi jasno. Vidim i neku raju, čine mi se dobro poznatu. Onda vidim i sebe. Dijete sam, možda deset godina star. Sjedim na zidu iznad samog Studenca i gledam dole, niz basam’ke i ka sedrama. Vrbas, bistar, malešan i hladan, sedre skoro ižđikale iznad površine vode. Zid, visoki zid od cigala s betonskom pločom, ko kapom na vrhu, postaje vruć, nesnosan i prži moj trbuh. Premećem se tražeći manje vruće mjesto. Zadah ljeta i vrućine nije gubio svoju jakost, niti je malaks’o, sve je izgledalo nekako lelujavo i zamagljeno, podsjećajući na uljana platna čuvenih slikara. Sa desne strane, u Bešlagića bašči, na kajsijama izgorjelo lišće izgledalo je ko nedogorjeli stari novinski papir, a poneki listovi izjedeni bubama izgledaju ko istkana čipka.Vrbas teče između dvije obale, načičkane kupaćima i grajom, miran, hladan ali čist, bistar ko suza. Moreš ga se slobodno napiti. Cika i vika je toliko glasna da se pretvorila u brujanje, ko pred košnicom. U bašči, kiša svjetlosti rasula se između zatamnjelih krošnji kajsija, a izbledjela svijetlost ko da visi na njenim ograncima. Samo granje je izgledalo osvijetljeno nekim čudnim posebnim sjajem, teško objašnjivim, koje je iskričavo svjetlucalo na ljetnom suncu. Na lijevoj strani, u Mašinovića bašči neke sitne mušice plesale su svoj ples, blistajući na ovom suncu ko sniježne pahulje. Nekoliko njih, visile su mrtve, zarobljene u gustoj paukovoj mreži. Gore na nebu, koje liči na beskrajno plavetnilo iščičkano zalutalim, bijelim, sitnim oblacima koji se pomole iznenada i još brže nastanu sagorjeli od vreline ko zakašnjeli snijeg istopljen proljetnim suncem. Sjedim i gledam, nema ništa osim čekanja koje je kapalo iz minute u minutu, ko kaplje kiše sa okvašenog lišća. Gluhu tamu odjednom potrese ŠEHER 36 BANJA LUKA
čudna vika i galama. Pogledam dole i vidim staru raju kako stoje na samoj ivici Studenca i viču glasno i otegnuto... “Ooooooooooooo……..ruuuuuuuuuuuuuk!!!!!!!!!!! Vidim ih, čujem kako uporno zadirkuju Jocu Bojovića koji ustjerava čamac uz njihovu branu podignutu ispod samih sedara. Vidim stasite momke, suncem opaljene, visoke, lijepe, svi su u kupaćim gaćama i poredali se na komadu betonskog zida kojim je podzidana obala Studenca. - Ibraga, Mune, Daman, Kuba, Gica, Ibro Smajlagić, Ćamil, Adem Ćejvan-Kvak, a među njima odskaće visinom i glasom Branko Tatić-Tatek. Glas mu je krupan i nadjačava sve ostale. Na basamcima, vidim kako stoje i navijaju, Hasan Bešlagić sa sestrom Kadom, vidim i Edina Mujčića, Batu Bušatlića, Sakiba-Kibija, vidim i Aliju (čini mi se Kuruzović) čiji su skokovi sa Studenca ostali duboko urezani u moja sjećanja, a koji će me kasnije podučavati, kako da skačem “Lastu” ,”Prelom” i “Trzaj”. Tamo na sredini Vrbasa, vraćen u “Tihak”, Joco započinje drugi pokušaj. Drži dajak samo desnom rukom dok mu lijeva slobodna, visi
Banjalučka legenda: Jovan Joco Bojović
