MAMA

Danas je 12. Februar, mamin rođendan. Prvi rođendan koji moram pregurati sama. Kod nas je uvijek na ovaj dan bila velika fešta. Gostiju puno, puno, mamino geslo, što više, to bolje. Nakon tate, rođendan smo obilježile s najbližim prijateljima u tegobnoj atmosferi. Pamtim mamu kako dolazi po mene kod rođaka, a ja, imam četiri godine, trčim prema njoj. Oko nje leprša šarena ljetna haljina, osmjehom su joj još naglašenije jagodice, gleda lijevo - desno, s toliko ljudi treba stati i popričati. A ja želim da priča samo sa mnom. Još ranija sjećanja. Imam nešto više od dvije godine i upalu slijepog crijeva. Ljekari predlažu da sačekamo. Mama mi cijelu noć stavlja obloge na stomak i to prolazi. Kažu da je moj prvi rođendan bio za pamćenje. Gitare, harmonike, na desetine ljudi. Mama je živjela za ljude oko sebe, druženja i bila široke ruke i srca. Rat je. Komšija mi javlja da me prate. Mama izlazi i trči prema nekom golfu koji treba “da me zaplaši”, juriša, a vozač ide unatrag, jer se u njenom hodu, a naročito prema njenoj rječitosti razaznaje da ne bi stala samo na autu, već da bi polupala i one unutra. Sljedeća scena. Komšije se pakuju, ona dolazi i viče na one koji samo čekaju da usele, mjeri im od šake do lakta, staje kao bedem ispred i neda da priđu. Mene napada ratni profiter. Mama kao ofurena trči u Mejdan, upada bez kucanja i naginje se preko stola, grabeći ovog za vrat. Ja sam nju rodila, podizala, sad ću te zubima ovim svojim zaklati. Ovaj hoće da zove policiju, a ona nalakćena kaže, Zovi, ajde zovi, mamicu ti tvoju. I zapamti, i ti imaš kćer. Najviše je pamtim po druženjima. Kad god bi otišli na more, ubrzo bi imali goste iz svih djelova bivše zemlje. U stanu od 54 kvadrata, svi bi stali. Spavalo se i na podu, ali smo se družili. Kad su na kredit kupili plac na Brdu iznad mora, imali smo najružniji kontejner na svijetu, i naravno mnoštvo šatora okolo za sve koje je mama pozivala. Samo selo je apsolutno bilo njeno stanište. Stari Ivo, Jela, Antun, Marko, Anka, više je znala o njima, nego sopstvena im djeca. Nikad nismo znali gdje je zdimila kad bi ujutro ustali, dok se ne bi pojavila od Jele ili Nade i Franje s kafe. Bila je avangardna po svemu u životu. Nije bila klasična žena, klasična kućanica, mada je pretjerivala sa čistoćom, peglanjem, uopšte higijenom. Sjećam se jednog ljeta, Ulcinj, vidim je podbočenu u dvorištu i malog čovjeka sa bijelom kapicom na glavi, vlasnika kuće u kojoj smo iznajmili sobe. Gleda u mamu otvorenih usta. Aba, sad me slušaj. Mama je bila jako rječita, brzomisleća i nadasve ubjedljiva. I slušao je, a na kraju, poslušao. Lično je išla s njim da nadgleda kupovinu mašine za veš. Naime, vidjela je njegovu snahu, mladu ženu, kako svaki bogovetni dan pere veš na ruke. I onda to više nije mogla gledati. Bila je najviše ona ona u mnogobrojnim aktivnostima, akcijama pomoći, obilascima slabih, koliko je ta žena samo znala ljudi. Svima se nalazila pri ruci i mnogima je postala kćer. Imala je srce da bi bogataša ona častila. Uvijek je davala (bogami, nekad i ručak ispred mene). Zapamti šta će ti mama reći; Baci niz vodu, naći ćeš uz vodu. Ujutro bi smetljarima obavezno iznosila rakijicu. Kažu mi, nema više takvih. Do prodavnice bi podijelila pola penzije djeci iz komšiluka. Ako je iko bio najbliže zvijezdama u našoj porodici, to je bila ona. Njene vizije, njena karizma, njezina neobičnost koju je meni često bilo teško dosegnuti. Do kraja je za mene ostala misteriozna, mama Sfinga. Njen svijet je bio mnogo složeniji od ovog pojavnog, mnogo širi i raskošniji. I kompleksniji. Čak i tamo, na onoj postelji u bolnici, dok je gorila od temperature, zračila je nečim tako dostojanstvenim da su mi i sestre to naglasile. Kao da ja to nisam znala. Ona je oduvijek vidjela više od drugih. Smrti se ni najmanje nije plašila. Prošaptala je; Volim te i Nikada te neću napustiti. Moja mama nije bila od riječi, već od djela. Ovo je najtoplije što mi je ikad rekla. Ja njoj vjerujem. Ona zaista jest u stanju da me nikad ne ostavi. U pravom smislu riječi.

Postoji jedna bolest od koje ulema može oboljeti, i ponekad je neizlječiva – to je tzv. mesijanski sindrom (Messiah syndrome), kad počnemo vjerovati da smo NEZAMJENJIVI, da imamo sva rješenja, da su druga pogrešna. Od tog sindroma ja upozoravam i sebe, ali i sve svoje kolege imame i muftije, da o tome vodimo računa, za N1 TV u jednom intervjuu kazao je uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović.

Ako ovu definiciju prihvatimo kao ispravnu, onda možemo slobodno zaključiti da su nosici kompletne bosanskohercegovačke društveno- političke scene, odnosno prije svega političari, oboljeli od ove ponekad neizlječive bolesti.

Posljedice njihove ”dijagnoze”

Trenutni cirkus oko formiranja vlasti kao da potvrđuje ove navode.

Stoga predlažemo, uradite mali test, zažmirite nekoliko minuta, duboko se zamislite i analizirajte postupke nosioca državnih funkcija, od Predsjedništva BiH do rukovodilaca mjesnih zajednica. Jeste li ikada čuli iz njihovih usta iskrene riječi, da se bez njih može, da nisu nezamjenjivi... Itd! Sumnjam, samo ste mogli čuti riječi hvale da su “baš oni” najuspješniji predsjednici, ministri, načelnici, razni rukovodioci, biznismeni i ne znam šta sve još. Rezultati njihove dijagnoze, odnosno “mesijanskog sindroma”, vidljivi su na svakom koraku u domovini - mito i korupcija postali su sastavni dio života, kriminalci i dame sumnjivog morala uzori su za mlade, kupljene diplome na benzinskoj pumpi, koja se nalazi preko puta jednog privatnog fakulteta u BiH, postale su ulaznica za budžetski dženet, da ne nabrajmo više, jer lista posljedica njihove dijagnoze predugačka je i poznata svakom građaninu Bosne i Hercegovine.

Naravno, onda niko više ne treba da se pita zašto najproduktivniji