Šeher Banja Luka 3

ŠEHERBanja Luka

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Predstavljamo: Mesud Mulaomerović

SREBRENICA

ŠEHER BANJALUKA #3 SEPTEMBAR-OKTOBAR 2009 • MOTALA • CIJENA 25 SEK

UVODNIK Poštovani čitaoci, Mnogo toga lijepog i ružnog se desilo zadnjih dana u ovoj, tipičnoj za Švedsku, prohladnoj jeseni. Ono lijepo bi se trebalo duže pamtiti, pa ovaj uvod počinjem sa malim osvrtom na 15. tradicionalni susret Banjalučana, održanom u Örebru. Sada kada su se utisci sredili mogu sa velikim zadovoljstvom konstatovati da je ovaj susret bio jedan od najbolje organizovanih do sada i da je opravdao svoju svrhu. A paradoksalno zvuči, samo desetak kilometara od prelijepe sale sirijanskog udruženja u kojoj se održao susret, nalazi se zatvor Hinseberg u zadnjih šest godina privremeni dom ratnog zločinca Biljane Plavšić, uveliko «zaslužne» za održavanje ovakvih i sličnih skupova bosanskohercegovačkih prognanika.

Samo nekoliko dana poslije susreta stiže šokantna i nevjerovatna vijest za mnoge izgnane i protjerane građane Bosne i Hercegovine. Ratni zločinac Biljana Plavšić odlukom Haškog tribunala, kojem inače predsjedava Patrick Robinson, pušta se na prijevremenu slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne. Ova sramotna odluka je izazvala ogromno razočarenje i nevjericu kod naših ljudi koji žive ovdje. Švedska vlada je na sjednici održanoj 21 oktobra aminovala odluku Haškog suda i Plavšićka je već utorak 27. oktobra bila puštena iz zatvora.

Obrazloženje za puštanje navodim „dobro vladanje, priznanje krivice, saradnja sa tribunalom, dokazi o značajnoj rehabilitaciji optužene“, ni u kojem slučaju ne može opravdati ovako sramnu odluku. Nameće se logičko pitanje, da li je ovom odlukom ratni zločinac nagrađen za svoja genocidna djela, a istovremeno se po ko zna koji put ponižavaju žrtve genocida, silovanja, progona i ubijanja. Svi naši Savezi i institucije koje djeluju ovdje u Švedskoj, osudili su ovakvu inicijativu Haškog tribunala, reagovali na vrijeme i poslali protesno pismo švedskoj vladi osuđujući ovakvu skandaloznu odluku. Dobili smo i odgovor od Ministra pravde (Justitieminister) Beatrice Ask da se švedska vlada pridržava preporuka Haškog tribunala. Očito je svijest Evrope opet pala na ispitu upravo na stradanjima i genocidu bosanskohercegovačkog naroda. Ali treba pomenuti i one političke snage i obične Šveđane koji ne podržavaju ovakav stav vladajućih stranaka i koji su u ovakvoj odluci prepoznali nepravdu nanesenu žrtvama genocida i opasnost po demokratska kretanja u vlastitoj zemlji, pogotovu sada kada ekstremističke desne strane dolaze sve više do izražaja na švedskoj političkoj sceni. A, istovremeno počinje u Haagu suđenje jednom drugom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću. Nadam se da će naše, širom svijeta, žestoke reakcije probuditi učmalost koja je zavladala u tribunalu i barem malo uticati da ovaj monstrum dobije zasluženu kaznu.

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ/ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović Urednik/Redaktör Samir Rajić Grafička obrada/Grafisk arbete

SBLŠ / www.blsavez.se Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

Redakcija/Redaktion Muharem Sitnica -Sića Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12 591 33 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se

Mirsad Filipović

E-post: seherbl@blsavez.se List izlazi dvomjesečno.

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Švedska: PG 155 25 59-5 Pretplata i reklame na tel: +46(0) 141 51684 e-post: seherbl@blsavez.se Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju Štampa/Tryck LTAB

Linköpings Tryckeri AB 013-31 60 40 Naslovna stranica: Sanjin Čošabić - Pariz

SADRŽAJ BROJ III/2009

4 PREDSTAVLJAMO VAM: Mesud Mulaomerović

16 VEZENI MOST

6

SUSRETI : Petnaesti Tradicionalni susret banjalučana

18

PJESME MOJIH KOMŠIJA : Kemal Coco

8

JOVAN JOCO BOJOVIĆ : Rodi ga stijena i u oblak

21

SJEĆANJE NA SREBRENICU

24

BANJA LUKA, ONAKVA KAKVU PAMTIMO

27

BANJALUČKI ĆEVAP

zadi...

1O 13

REPORTAŽA: Uz aladžun na Veselom brijegu

ZLATKO LUKIĆ: Protjerani grad

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 3

Predstavljamo Vam

MESUD MULAOMEROVI]: GROMADA OD LJUDINE Piše:Fikret Tufek

M

esud Mulaomerović (73) kaže: „Za mene su rekli da sam klasični, rasni izdanak banjalučke najvažnije sporedne stvari, fudbala. To je tačno, jer pamtim i krpenjaču, a buba-maru nisam napustio ni kada sam skinuo kopačke.”

Srećem ga u bh. udruženju ”Bosanska krajina” gdje je član uprave i sekretar. U penziji je zvanično, ali društevnim radom se neprestano bavi. Malo je Banjalučana koji ne poznaju Mulaomerovića. Dobitnik je najvećih društevnih priznanja: ” 22. aprilska nagrada grada Banjaluka”, Majska nagrada Banja Luka ”Dan mladosti”, Orden rada sa srebrenim vijencem, ”Zaslužni radnik FS Jugoslavije” i mnoga priznanja i plakete klubova i saveza.

Mulaomerović je sportski, privredni i politički prijeratni kadar Banjaluke. Skromnost i jednostavnost, prijaznost i prijemčivost, čine ge dragim sagovornikom.

Poznajem ga iz najboljeg perioda 1970. - 80-tih godina, kada se u Banjaluci ili šire ništa nije moglo desiti, a da tu nije bio i Mulaomerović. Ipak, najviše mi je ostao u sjećanju dolazak Miljana Miljanića u Radio-Banjaluku 1984., kad je Mulaomerović bio član uprave Fudbalskog saveza Jugoslavije i predsjednik Fudbalskog saveza BiH, te njegov domaćin prilikom odlaska u Sanski Most povodom proslave 40-godišnjice FK ”Podgrmeč”, kao prvog formiranog fudbalskog kluba u novoj Jugoslaviji. Šlagvort mi je to i da počnem razgovor ugodni o tome kako je Mulaomerović doživio nešto čega se on u sportu

najviše sjeća?

Radeći u sportu doživio sam mnoge radosti i neraspoloženja , mnoge uspjehe i poraze, što je u stvari i dio sporta. Sport mi je donosio mnogo susreta, novih prijatelja, prijema na dvorovima kraljica Engleske i Belgije, ali srijeda 11.maja 1988. je veliki dan za banjalučki sport i moju veliku radost. Tog dana je pobjeđena, bolje reći bačena na koljena, moćna ”Crvena zvezda” usred Beograda. Osvojili smo Kup Maršala Tita, što je neosporno najveći uspjeh ”Borca” i predstavlja najveći domet banjalučkog sporta.

Pored pobjede, napravili smo jedno izuzetno iznenađenje.

Naime, prilikom razmjene poklona na svečanosti u Skupštini grada Beograda, koja se tradicionalno održava poslije završetka finala, ja sam kao predsjednik kluba uručio i zastavicu ”Borca”, koju smo izradili prije odlaska u Beograd, na kojoj je pisalo: ”Pobjednik 40. Kupa Jugoslavije”. Svi prisutni u raskošnoj dvorani su za tren zanijemili, a zatim se prolomio aplauz. O tome su pisale sve novine ex Jugoslavije kao velikoj hrabrosti Krajišnika.

Rastao si siromašnih 50-tih godina prošlog vijeka?

Za nas je bilo važno i školovanje i bili smo i dobri đaci.

Završio sam srednju tehničku, građevinski smjer 1954. godine i odmah dobio posao u GP ”Krajina” Banja Luka.

Kasnije sam završio Građeviski fakultet u Zagrebu, a što mi je bila velika želja, jer mi je i otac još 1928. bio u građeviskom odboru za izgradnju ”Sokolskog doma” u Jajcu, u kojem je održano kasnije i Drugo zasjedanje AVNOJ-a 1943. Povelju koja je zakopana u temelje ovog doma i danas čuvam kao najveću vrijednost, koja govori o suživotu svih naših naroda. Otac je inače Jajčanin, majka Travničanka, a ja sam rođen i život proveo u Banjaluci.

Radni vijek ti je vezan za gradnju?

Moj čitav radni vijek proveo sam u građevinarstvu i to kao tehnički direktor i glavni direktor GP ”29. novembar” Banjaluka, te nakon integracije i kao direktor i predsjednik Poslovodnog odbora GP ”Krajina” sve do 1985. Nakon toga od 1985. – 92. bio sam sekretar SIZ-a za prostorno uređenje, komunalne djelatnosti i izgradnju grada Banjaluke, kada sam morao napustiti dužnost zbog izbijanja rata. Naša firma radila je mnoge objekte, stambena naselja, upravne zgrade, mostove, javne zgrade, stadione, fabrike… Bili smo angažovani i na radovima u inostranstvu, tako da smo imali naša gradilišta u Iraku,

Monografija F.K. Borac u rukama najuspješnijeg borčevog predsjednika

4 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

Mesud sa svojom životnom saputnicom Suadom

Alžiru, Rusiji, Ukrajini, Libiji, Českoj, Njemačkoj i drugim zemljama. Radeći u građevinarstvu 38 godina stekao sam mnoge lične i poslovne prijatelje, što mislim da je najveće čovjekovo bogatstvo. Danas kada šetam ulicama našeg grada, susreću me moji bivši radnici, oslovljavaju sa direktore, i sjećaju se naših zajedničkih akcija i izgradnje objekata.

Kako su počeli prvi sportski koraci?

U ”obračunu” raja protiv raje na zelenom tepihu borčevog stadiona. Kasnije se to pretvorilo u redovna godišnja takmičenja u malom fudbalu na rukometnom stadionu ”Borac”. Rano sam počeo da igram za ” Naprijed” i to u peridu od 1952. – 62., tako da sam postao i” važna faca” u raji. Kasnije sam bio fudbalski sudija do 1968. Tada sam izabran u upravu FK”Borac” za podpresjednika, a kasnije za predsjednika. Tu dužnost sam obavljao sve do 1992. godine.

Entuzijazam, ljubav i volja donijeli su mi sijaset funkcija u sportu: od 1972. – 82. predsjednik Međuopštinskog saveza Banjaluka, od 1982. - 84. predsjednik FS BiH, od 1982. - 92. član Konferencije prvoligaša, od 1982. 92. član Predsjedništva FS Jugoslavije, od 1982. – 90. predsjednik komisije za omladinski fudbal FSJ, od 1985.

– 92. zadužen za ”Fočansku olimpijadu” ispred FSJ s učešćem reprezentacije republika i pokrajina Jugoslavije.

Obišao si svijet zahvaljujući tim funkcijama?

Da, sa klubom i reprezentacijom Jugoslavije, kao vođa puta i član delegacije proputovao sam 20-ak zemalja širom svijeta, sa učešćem na dva svjetska prvenstva i Olimpijadi.

Među zadnjima si napustio Banjaluku?

1994. napustio sam Banjaluku zbog rata, kad se više nije moglo, te došao na spajanje s porodicom u Švedsku, a do tada nisam mogao ni pomisliti da ću ovdje živjeti.

Interesantan je bio slučaj 1992. kad sam ja trebao putovati u Švedsku na evropsko prvenstvo kao član vođstva reprezentacije Jugoslavije. Neposredno pred put, kad smo išli na aerodrom, naša je reprezentacija suspendovana zbog ratnih dejstava tako da smo se vratili kući, a umjesto naše pozvana je Danska kao druga u grupi, koja je te godine postala i prvak Evrope u takmičenju sa Švedskom, Engleskom i Francuskom. Moj boravak u Švedskoj započeo je kao i svih nas protjeranih, učenjem jezika i praksom, koju sam obavljao u osnovnoj školi radeći s djecom matematiku i sportske aktivnosti.

Uključio sam se u rad Saveza Banjalučana u Švedskoj i bio predsjednik od 1999. - 2003. U tom periodu su bile velike aktivnosti oko povratka, izgubljenih prava naših sugrađana, imovine, stanova, privatizacija, registracija, humanitarne aktivnosti… Sada sam član izvršnog odbora i podpredsjednik. Pored rada u Savezu aktivno sam uključen i u rad KK ”Bosna” Landskrona, preko kojeg smo osnovali i prvu zadrugu ”BO-Mer” u Banjaluci za zapošljavanje povratnika, kaže Mulaomerović.

Puno je uspomena o kojima priča Mesud Mulaomerović.

Uz njega je knjiga ”Borac pobjednik Kupa maršala Tita” izdana 2008. povodom 20.-godišnjice događaja.

Brojne slike s Miljanom Miljanićem, Rajkom Mitićem, gradonačelnikom Beograda Aleksandrom Bakočevićem, pa onda s puta gdje je njegova firma radila, između ostalih i hotel Merdijen u Bagdadu za 380 miliona dolara.

Pa onda slike sa dva ambulantna vozila koje je Savez Banjalučana poklonio Banjaluci i Sanskom Mostu, zatim sa 50.-godišnjice mature u Banjaluci, pa brojne porodične slike s djecom i unucima. Jedna kaže od dražih slika ona s obnove džamije u Kerbali u Iraku, čuvene po tome što je otvorena i što je ”stazom” hazreti Alija konjem stizao spiralno na minaret! Sve me podsjeća na spiralni životni put napretka i uspona Mesuda Mulaomerovića. broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 5

Susreti Banjalučana

PETNAESTI TRADICIONALNI SUSRET BANJALU^ANA Tekst:Mirsad Filipovi} Foto: Haris Hadžihalilovi}

P

etnaesti tradicionalni susret Banjalučana održan je u prelijepom gradu Örebru, istom mjestu gdje je 1994. godine bio i najznačajniji, onaj prvi. Domaćini, sekcija Banjalučana pri bosanskohercegovačkom udruženju «Miris» uložila je mnogo napora da i ovo druženje protekne uspješno kao i dosadašnja uz odlično pripremljen kulturni program i perfektnu uslugu. Već u popodnevnim satima pristizali su gosti iz cijele Švedske, većinom osobnim automobilima ali i organizovanim autobuskim prijevozom. Dirljivo je bilo gledati susrete

Orkestar «Ritam srca» podigao je na noge sve posjetioce

Predsjednik asocijacije «Mladi u srcu» Đemo Vajrača u društvu lijepih Banjalučanki

prijatelja, komšija, rođaka i poznanika koji se ne vide tako često. Pozdravljanje, zagrljaji i poljupci počeli su već na parkingu, a potekla je i pokoja suza radosnica. Uistinu impozantna dvorana sirijanskog udruženja počela se , ukrašena za ovu priliku banjalučkim motivima, polako puniti, a miris ćevapa lagano se širio i mamio posjetioce. Nešto iza 16 sati nadahnuti voditelj programa Sabahudin Bahtijaragić obratio se prisutnima i zamolio za pažnju. Skupu su se prvo obratili konzul Ambasade BiH u Švedskoj gospodin Amir Karahodža, a potom u ime Saveza i sekcije predsjednici istih Mirsad Filipović i Fatima Mahmutović. Gosti, koji su na poziv našeg Saveza stigli iz Banjaluke, Kemal Gunić, predsjednik udruženja građana povratnika u Banjaluku, i predsjednica udruženja «Djeca stubovi svijeta» Mirsada Delnezirević, govorili su o svojim udruženjima, njihovom djelovanju i značaju za građane Banjaluke: Amela Filipović i Enisa Kiseljak 6 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

mlade, obrazovane djevojke iz istog udruženja kao i Mirsada i predstavile su projekt razmjene studenata iz BiH i Švedske koji će se realizovati početkom slijedeće godine uz pomoć našeg Saveza. Član inicijativnog odbora stranke za dijasporu Edin Osmančević govorio je o potrebi bosanskih izbjeglica za osnivanjem nove stranke kako bi ljudi koji žive izvan svoje domovine dobili šansu da direktno utiču na politička i ekonomska kretanja u domovini.

Amir Golalić jedan od suvlasnika velike firme «Plivit Trade» inače najvećeg sponzora naših susreta pozdravio je odabranim riječima prisutne i govorio o novim projektima ovog vrlo uspješnog preduzeća iz Västervika.

Naše gošće iz Banjaluke Mirsada Delnezirević, Enisa Kiseljak i Amela Filipović

U šarolikom i veoma interesantnom kulturnom dijelu programa posjetioci su imali prilike uživati u klasičnoj muzici, folkloru, sevdalinci, sviranju na sazu, poeziji i recitaciji. Bila je to izvrsna kombinacija profesionalaca i

Kemal Gunić sa suprugom

amatera, djece, omladine i odraslih. Nastupili su folklor i hor domaćina sekcije Örebro, Folklor iz Norrköpinga, mladi poeta Haris Grabovac iz Stockholma, sazlija Asim Hodžić iz Göteborga, virtouzi na klasičnoj gitari brat i sestra Edin Jaran i Aida Jaran – Bilanović iz Karlskrone, Enisa Bajrić iz Nyköpinga i nezaobilazni boem Sabahudin Bahtijaragić – Cober.

Domaćin je organizovao i bogatu tombolu sa vrijednim i interesantnim nagradama koje su sponzorirali naši uspješni privrednici.

Prekrasnu atmosferu u dvorani među 700 prisutnih podiglo je zajedničko gledanje utakmice naše nogometne reprezentacije u odlučnoj utakmici kvalifikacija za odlazak na Svjetsko prvenstvo slijedeće godine. Trebalo

je doživjeti urnebesno navijanje svih prisutnih i slavlje kod postignutih golova naših fudbalera. Koliko nam malo treba da se istinski veselimo i uživamo pokazalo je i ovo druženje. Orkestar «Ritam srca» se potrudio da se veselje nastavi u razdraganoj pjesmi i igri, duboko u noć. Raduje me da je među posjetiocima bilo mnogo mladih i djece svih uzrasta. To je dobar znak da će ovi susreti opstati i da imaju svoju svrhu. Cijele večeri osjećao se miris i duh Bosne i Hercegovine i naše Banjaluke.

Mnogi su imali osjećaj da su dušom i tijelom makar za jedan dan u rodnom gradu, jer čula se samo naša pjesma, sevdah i govorio maternji jezik. Ipak kod najstarijih naših sugrađana dala se primijetiti duboka žal, nostalgija i tiha patnja za onim prohujalim dobrim vremenima. Veoma dobro organizovani domaćini volonteri, njih tridesetak, odradili su na profesionalnom nivou veoma zahtjevan i složen posao realizovanja ovog susreta i zato im veliko hvala. A na rastanku mnogi rekoše da im je bilo prelijepo. Čula su se obećanja da se vidimo opet slijedeće godine na novom susretu Banjalučana.

Predstojeće aktivnosti Saveza Banjalučana u Švedskoj Od 5 novembra do 8 novembra u službenu posjetu Kraljevini Švedskoj i Ambasadi Bosne i Hercegovine u Švedskoj dolazi predsjedavajući Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine gospodin Željko Komšić. Osim službenih dužnosti predsjednik Predsjedništva će se sastati sa predstavnicima svih Saveza i institucija sa bh. predznakom koji djeluju u Kraljevini Švedskoj, a zakazan je i zajednički sastanak sa predstavnicima Ambasada i bh. Saveza koji djeluju u Kraljevinama Norveškoj i Danskoj. U pripremi i realizaciji ovog veoma važnog događaja aktivno učestvuju i predstavnici našeg Saveza članovi G.O. Alma Bašić, Mesud Mulaomerović, Suada Dželić, Muhamed Ibrahimbegović, Zlatko Avdagić, Mirsad Filipović i tehnički urednik našeg lista Samir Rajić.

21 novembra održat će se u Landskroni redovna sjednica glavnog odbora Saveza Banjalučana.

Domaćin je sekcija Banjalučana u Landskroni.

Zaslužni za perfektnu organizaciju Sekcija Banjalučana iz Örebra

28 novembra u gradu Nyköpingu svi Savezi i institucije sa bh. predznakom koje djeluju u Kraljevini Švedskoj prigodnim programom svečano obilježavaju Dan Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj put, domaćin ove tradicionalne svečanosti je Savez Banjalučana i sekcija Banjalučana iz Nyköpinga. broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 7

Jovan Joco Bojović – posljednji vitez Vrbasa

RODI GA STIJENA I U OBLAK ZADI...

Piše: Slavko Podgorelec

Z

ašto me podsjeća na Don Kihota? Orfeja?

Romantičar, silnik, rapsod, posljednji potomak keltskih bardova, druid, junak sa starostavnog stećka... u ruci dajak-koplje, u drugoj golubica...

Vječiti egzibicionista. Na randes dolazi hodeći na rukama... Dulsineju u ložnicu ne uvodi - danima i noćima se udvara; piše ljubavna pisma, stihove, osvaja... Njegove pjesme ne umije govoriti niko osim njega...jer onda zvone i odjekuju. I samo kroz njegov gromoglas najsuptilnija nježno zvuče. Tek šačicu ovakvih Svevišnji nam podari i ravnomjerno rasporedi - od antičke tragedije do naših dana. Tako On stvori Sirana koji mačem, perom i glasom podjednako vješto vlada kao Joco perom, glasom i dajakom.

Proza u stihu ili stih u prozi?

Ne umijem razlučiti šta je kod Joce ljepše. Svaka rečenica (stih) tajanstvene su sehare: izdvoji ih – a oni će iznova otkrivati blaga skrivena u bjelini između riječi, u znakovima interpunkcije... Rečenice, mislima i metaforama nabijene i posložene, otkrivaju i oplemenjuju, razgaljuju i ushićuju...

Rodila te stijena/ U oblak te zadi/ I vječnost znamenja ti dariva./ Stoljeća kraj tebe hode,/ Alem ti gromovi pale./ Demonski prkos/ Ljepotu ti daje./ Nekad/ Uroniš u magle/ I preneš se/ Tad, Vrana jastreba na tebe goni./ Davno si rođen Čovječe/ Davno./ Kad ponovo te stijena rodi,/Postaćeš minare. ************** Prvi naš susret dogodi se ranih pedesetih. Antički atleta, sa bicepsima poput bedra odrasla čovjeka. Leđa njegova podsjećaju na konture koncertnog ’Stejnvej’ klavira.

Stopala uzidanih u krmu čamca, Joco desnicom elegantno i ležerno zabija ’šticu’ dajaka i jezdi uz zapjenjeni Halilovac.

Ispod kula Vrbas, taj stari bećar vuče se u noći/ Noćas među kule okupiše se istine./ Istinama koliko svjetla od jedne svijeće ne treba/ Vrbasu, ne hučiš ručiš u meni/ u pjesmu nećeš!/ Ti poezijo ,/ koja vječno tečeš./ ’Treba’ je u špicu. Zavidljivci Jocu doživljavaju kao okorjelog ženskaroša. Istina je na drugoj strani. Joco se

8 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

ljepoti divi kao vitez-trubadur (što zapravo i jeste) a takvi ženu doživljavaju kao ovaploćenje nebeskog savršenstva na nedostižnom pijedestalu. Bijaše u njegovu životu Žena i žena...

I danas on voli ’češljati vunicu’, a ako je ’upraćen’ kaže: “Dragosti moja, nećemo je imentovati!“, Diskrecija svojstvena samo istinskom vitezu-džentlmenu, aristokrati.

Krajem sedamdesetih Joco i ja, slučajno, ustanovimo kako smo zapravo – rođaci.

Imali smo i žestoko bili zaljubljeni u istu damu (istovremeno), a da to nismo znali. Sve dok dotična nije napustila obojicu. I naš Grad.

Onda smo doznali da imamo još dvojicu ’rođaka’.

Krajem osamdesetih (a ponovo zaljubljen) – požalim se Joci : “Ja sam najnesretniji od njenih ljubavnika - oni ne znaju za mene, a ja znam za njih! “.

Joco me utješi filozofski: “ Što ne vidim – nek đavo nosi!“ **************** Sjajna crna kosa plavičastog preliva – kaljeni čelik: obrve sastavljene, pogled koji ponekad postaje unezvijeren i prodoran (kad govori stihove).

“Apoteozno!“, rekao bi pokojni slikar i poeta Lojzo Ćurić.

Lojzo bi mi, ponekad zajedljivo, objašnjavao kako “...Joco sve radi apoteozno: vozi čamac, udvara se, recituje, pa i žicu vodokotlića u wc-u povlači - apoteozno!“.

Košulja raskopčana ljeti i zimi. Posljednje decenije - ne baš zimi. U ’zapućku’ cvjetić. Ako vas susretne u društvu dame Joco joj obavezno daruje taj, ili cvijet koji će tog časa ubrati...pa makar to bio i obični maslačak ili bulka...

Koliko simbolike, veličine, poštovanja, elegancije, galantnosti u tom činu !

Zašto smo toliko bliski? Družimo se gotovo četiri decenije, radimo na istim projektima. Joco je nezaobilazan u Karnevalu odnosno Susretima na Vrbasu - sve do 1991.

Tada je imao već prosjedu ali bujnu kosu koja se spuštala gotovo do ramena. Mislimo isto - učas se dogovorimo... I uvijek me oduševi.

Početak je osamdesetih; sjećam se Kule u Kastelu i pokojnog Slavka Kovačevića kafedžije: bijaše septembar (rujan). Sjedimo Joco i ja na zidinama, nemušto se divimo

rapsodiji boja rane jeseni i – šutimo. S druge strane Vrbasa, platani barona Jelzona već promijenili boju lišća, a Begovo potsjeća na slikarsku paletu... Razmišljam: kako nazvati tu crvenkastu boju koja počinje dominirati plaštovima platana: nije ni crvena, ni smeđa, ni...

- Ruj...Rujna boja rujna (septembra) – mrsi Joco ukočenog pogleda... Šta reći? Ništa. Ponekad je najbolje odćutati – odgovori mi u Bajnoj Luci, koju godinu kasnije Ljuba Tadić kad mu postavih neko blesavo pitanje.

Zašto je Joco (katkad) Don Kihot? Zato što (i danas) traži Idealnu Dulsineju. Zašto juriša na vjetrenjače? Perom vitla e da bi se zaštitio od budala... Zato što pomaže svakom u nevolji, iskazuje poštovanje i ljubav svima koji to zaslužuju, zato što (i kad ga udaraju nedaće) stoji uzdignute glave... Kao Minare.

Ima jedan Bog u Bosni, i tri orla, i tri zmaja(...)Ljubav ti dolazi nečujno – završava kanonadom psovki(...) U ciganskoj avliji i lavež je pjesma(...)Očepušaju perje da sebi krila anđeoska nakaleme(...)Bravi, uz cestu,niz cestu, uvijek bravi. Glava za ukras im služi, mozak za brst. Čist zrak, bašune se vjetre(...)Vjera nek bude, samo da su ljudi (...)Uši su lažne – rekao sam istinu (...)

Odlikovanja trunu. Na cezaru plemenita buđ (...)Ne srećem prijatelje. Odlazim na groblje (...) ******************** Mihailo Bojović, viši državni činovnik i gospođa Ružica (neka im je pokoj vječni!) izrodiše prije 75 godina ovu grdosiju golubijeg srca. Napregnut i vrletan, naoko surovosirov (a plemenitiji od nebeskog blagoslova) svakodnevno je obasjan nježno-plavom svjetlošću koja zrači iz brižnih očiju sestre Milene – Sekane.

Tiha, mudra, blaga i krhka poput ljiljana: ona je Dobri Duh Banjaluke. Tako Sekanu vidi ponizni dijak koji slaže ovo pisanije.

A Joco (’Crni’ – kako ga zove Sekana) zakiti se štokakvim ordenjem (te rada, te zasluga za narod) i silnim priznanjima i nagradama. Ovaj nekadašnji vojnik pekarsko-mesarske čete (zaglavio on i nešto vojničkog zatvora), radni vijek provede u trezoru Narodne banke tuđe pare brojeći.

Bijaše i dugogodišnji funkcioner u Udruženju književnika u ondašnjoj BiH. Sredinom osamdesetih redovno sarađujemo u realizaciji „Susreta na Vrbasu“.

Onda dođe treći rat. Čuva on tuđe kuće – a njegovu rešetaju rafalima. Tuga, bijes, nevjerica. Oskudica – ali se kod Joce uvijek nađe i za druge. Što reko Marko Miljanov – čojstvo je kad drugog braniš od sebe, a junaštvo kad sebe braniš od drugoga. Joco to nikada nije zaboravio. U ratu se povukao u sebe (i za sebe). Kao Andrić.

Piše misli i filozofska razmatranja. Preko dvije hiljade zapisa. Kraj je ratu – i mnogi bi se Jocom voljeli ’zakititi’.

Bard banjalučke poezije Jovan Joco Bojović Joco sa svojom Sekanom

Nema ga u javnosti. A onda – uskrsnuće: s ponosom bilježim da se 2002. pojavio na promociji moje knjige.

Nakon toga nastupamo zajedno u omažu Anti Ćosiću – banjalučkom književnom bardu, a po tom (na tadašnjim ’Danima banjalučke dijaspore’) promovišemo knjigu banjalučkog admirala Mehmeda-Mehe Bajagilovića. Joco redovno nastupa u književnoj manifestaciji u čast Nasihe Kapidžić ’Vezeni most’, a 2006. bio je recenzent i promoter moje druge knjige.

I danas Jocina i Sekanina kuća podsjeća na željezničku stanicu: vrata svima otvorena, a o božiću, uskrsu, krsnoj slavi Bojovića – a posebno o bajramima - sjate se ovdje i Slovenci, i Jevreji, i pravoslavni, i katolici, i Bošnjaci.

Po Joci, tolerancija = Istina.

Kod Joce nema oprosta prodanim dušama...

Završavam ovaj ogled u Jocinom stilu: njegovom istinski apoteoznom Lisinom koju je posvetio prijatelju – slikaru, poeti i dajakliji Alojzu – Lojzi Ćuriću: Ričeš ti tako, ričeš od pamtivjeka/ vjetrovi tvoji glođu kraj puta krstaču i bašluk/ davno zaboravljenog ratnika/ obrasle korovom, pokošene čobanskom rukom, kosom, mrkonjićkom, varcarskom/prkosnom, ljutom/ ljućom od kamenjarke./ Izmiči se kamenjarko, ciči varcarka. Hoću da oko krstače, oko bašluka, oko pravde zaboravljenog ratnika da poštu šušanj./ Lišće izrikano vjetrovima s Lisine, ko izluđeni leptirovi gladni za nektarom od dragosti što davaše poštu ratniku/ neoživiše ga, pomilovaše, nježno dotaknuše krstaču i bašluk, izgubiše se tamo negdje daleko u plavetnilu neba/ broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 9

Uz aldžun na Veselom brijegu - reportaža

ROMANO ILO VRA]A GRADU DIO IZGUBLJENE DUŠE Piše: Bedrudin Guši} (USA)

N

e sjećam se kada sam posljednji put 2. augusta pohodio Veseli brijeg, tu poznatu destinaciju banjalučkih Roma.

A kada sam to nekad sa velikim zadovoljstvom i guštom činio, utisci koje bih ponio po povratku kući bi bili uistinu nezaboravni. Naime, ne mogu se, jednostavno, zaboraviti scene da se u svakoj avliji okreću janjci, sa svake romske kuće, na koju su specijalno za tu priliku bili instalirani razglasni uređaji, treštala bi njihova nezamjenjiva muzika. Pred kućama mnoštvo djece. Ma, dekor bi bio originalan i neponovljiv. Uživao sam u tome i dijelio sam s njima njihovu radost. A, oni se znaju radovati kao niko drugi, jer itekako imaju - dušu.

Onda sam jednog jesenskog dana 1992. godine u gradu sreo jednog starijeg komšiju Srbina, koji mi se, nakon što smo se pozdravili, jadao riječima: "Nije dobro, komšija..."! Komentirao bih i ja: "Pa, naravno, nije dobro, a zna se i za koga"! On bi nastavio: "Znam šta hoćeš da kažeš i slažem se s tobom, ali generalno, nije dobro ni za grad. Naime, gradu kojeg Cigani napuštaju ne piše se dobro. A odoše kolektivno svi, i oni sa Veselog, i oni iz Suturlije. Tako su naši stari govorili iz svojih iskustava kada bi Cigani napuštali grad. I evo, to se nama upravo dešava..."

Tako je i bilo, pusti su bili i Veseli brijeg i Suturlija, prije nego što će Banja Luka postati sablasno pust grad, bez 80-tak hiljada Stari prijatelji Mensud i Bedrudin

10 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

svojih domicilnih građana, bez Ferhadije, Arnaudije, bez svih 16 džamija, bez samostana na Petrićevcu...

Nedjelja, 2. augusta ove, 2009. godine

Pošto sam se već zatekao u Banja Luci čuo da su se neki Romi vratili na Veseli brijeg, da su obnovili kuće, zaputio sam se gore sa prijateljem Atifom Turčinhodžićem tog nedjeljnog, zaista vrućeg popodneva. Već na početku ulice Novaka Pivaševića (kako se zvala i ranije) naziru se obnovljene kuće. Kako smo se makadamom (još uvijek) penjali na Brijeg, vidjeli smo nekoliko izuzetno lijepih i raskošnih kuća. Neke su bile još u izgradnji.

Pred nekima smo zatekli njihove domaćine, a bilo ih je i na balkonima na kojima su pili kahvu. Uglavnom, ništa nije bilo od onog što smo priželjkivali: od muzike sa zvučnika instaliranih na kućama, do janjaca na ražnju, graje i žamora mnoštva djece.

Neke smo pitali zašto oni, kada su već tu, ne peku janjce, ne puštaju muziku..., ne obilježavaju aldžun. Odgovorili bi da im još nije do toga, a neki bi rekli da je prevruće za okretanje janjadi na ražnju, pa ih peku u rernama. A fešta, kako rekoše, će biti večeras u gostionici kod Mensuda Mujkića.

Dakle, ni među ovih 30-ak romskih familija koje su se vratile na Veseli brijeg ne možeš promašiti Mujkiće, baš kao što onomad u Vrbanji Handane, Čavke, Karate, u Novoseliji Guniće, na Pobrđu Đumišiće, u Kulmahali Dervišiće ili u Gornjem Šeheru i

Stupnici - Gušiće. Dakle, za tren smo se spustili do Mensudove gostione. Zapravo, riječ je o njegovoj velikoj, novosagrađenoj kući u čijem je prizemlju gostiona "ROMANO ILO" ("ROMSKO SRCE"), a u dvorištu iste je također velika kuća njegovog sina Rame koja je još u izgradnji. Pred kućom su bili njegova gospođa i neke žene. Rekoše da je Mensud otišao do grada i da će se brzo vratiti. Nije prošlo ni 10 minuta i Mensud se pojavio. Uveo nas je u svoju gostionu, pokazujući je. Uz hladnu cocktu (piće naše mladosti) sjedili smo u lokalu čiji se enterijer ne bi postidio ni Pariza, ni Beča ni Rima. Mensud je objasnio da su on i njegova familija bili u izbjeglištvu u Italiji, da je on sada predsjednik Udruženja banjalučkih Roma - povratnika "Romano Ilo" te da je internacionalni predsjednik Udruženja Roma u Italiji. Pridružio nam se i njegov sin Ramo (ne znam koliko je star, ali djeluje kao 35-togodišnjak). Mensud evocira uspomene kada je onomad ženio svoga Ramu, a on i nevjesta su imali 28 godina (ukupno, naravno!). Pitao sam ga je li ta nevjesta još s njim? "Ma, kakvi. Ženio se on poslije nekoliko puta"! Ramo je pričao kako je u Italiji završio političke nauke i da je tamo bio politički aktivan. Na naše pitanje zašto su napustili Italiju, Ramo je odgovorio: "Tamo su na vlasti fašisti, a oni ne vole strance, pogotovo Rome"! Vidjevši obješene fotografije na zidovima na kojima je gazda Mensud sa Dodikom te gradonačelnikom Davidovićem, pitao sam ga kakva je njegova suradnja s njima, a on je odgovorio: "Odlična"!

"Pomažu li vas financijski"?, nastavio sam s pitanjem. "Pa, da vam kažem, nekad pomažu, nekad ne pomažu. Više mi ulažemo u svoje kuće." A, šta je sa putem, još je makadam ovdje"? "Biće asfaltiran, obećali su. Prvo treba riješiti kanalizaciju", uzvratio je Mensud.

U jednom trenutku smo glasno primjetili kako na njegovoj gostioni nema nikakve zastave, a aldžun je. Odjednom je naredio Rami da nađe zastavu i stavi na balkon njegove kuće.

Ramo je našao romsku, i objesio je. Onda smo upitali: "A, šta je sa državnom"? Za tili časak nađena je zastava RS i stavljena pokraj romske. E, tu nam je naletio k'o kec na jedanaest pa smo prijekorno nastavili: "A, šta je sa bosanskom"? "Ima i bosanska.

Hajde Ramo nađi i stavi i nju". Nađena je i bh. zastava, a poslije nje njihovom inicijativom i - talijanska. Sve četiri su se vihorile na balkonu Mensudove veleljepne kuće.

Dok smo razgovarali s našim domaćinom, uz prisustvo njegovog Rame i još nekih njihovih komšija te djece, u gostioni se slušala muzika Šabana i Muharema (Serbezovskog). A, koja bi druga, molim vas lijepo?! U jednom momentu Šaban je zapjevao "Ah meraka u večeri rane", da bi Mensud nazdravio ovako: "Samo za Bosance"!

Upitao sam ga, slušajući Šabana i Muharema: "A, kada će ti legenda Atif zapjevati u ovoj kafani"? Odgovorio je kao iz topa: "Vrlo brzo, možda za dva - tri dana. Ja i legenda Atif se znamo 40 godina, redovno je pjevao na našim svadbama i uvijek je bio i ostao - hadžija." Na samom kraju, naš domaćin je pozvao sve Banjalučane i Bosance da se vrate. "Vratite se u našu Bosnu!

Romi se, evo, vraćaju. A i mi smo morali pobjeći. A, ako Romi bježi (baš ovako je rekao, u 3. licu jednine), to nije dobro...."

Napustili smo Veseli brijeg okrijepljeni neponovljivim šarmom i dušom kakve samo Romi imaju, ali i ohrabreni njihovim kakvim-takvim povratkom. Jer, romsko srce vraća gradu dio njegove izgubljene duše.

Poštovani čitaoci Od narednog broja uvodimo rubriku «Pisma čitalaca» namijenjenu upravo vama. Pišite nam na temu Banja Luka, šaljite nam sugestije, prijedloge i kritike i tako aktivno učestvujte u kreiranju našeg i vašeg magazina. Na taj način ćemo sigurno podići kvalitet «Šeher Banja Luke» na još veći nivo.

Vaša pisma šaljite na e-mail: mirsad.filipovic@hotmail.com ili na adresu: Riksförbundet Banjaluka i Sverige Luxorgatan 12 59133 Motala Sverige ili Sweden Redakcija PRETPLATA Poštovani čitaoci, ako se želite pretplatiti na Vaš magazin i dobiti ga na vašu kućnu adresu to možete učiniti na dole navedieni račun: Account Number-broj računa Account Name- ime računa

155 25 59-5

Account Adress RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Luxorgatan 12 SE-591 33 Motala Bankadress: Nordea Bank Sweden SE-105 71 Stockholm

IBAN: SE38 9500 0099 6034 1552 5595 BIC-kod (SWIFT-adress): NDEASESS Account Name:RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 11

Priče, istiniti događaji, iz knjige « Deveta želja rijeke »

MAHALA

Asima-Simka Smajić

P

amtim i kvartove u svom gradu. Svaki za sebe je bio karakterističan, obilježen pečatom prošlosti, cijelina ljudi i navika, koji su voljeli i ostajali tamo gdje su rođeni. U mahalama, tom nizu, kratkih, uzanih isprepletenih uličica, popločanom kaldrmom.

Ko nije poznavao mahalu, teško bi pronalazio put izlaska, vrtio bi se u krug, i opet bi dolazio na isto. Drvene ograde, nakrivljene zubom vremena, više su propuštale nego branile prolaženje dvorištima u kojima su zbijene jedna do druge, čučale kuće, kao da ih je jedna te ista ruka pravila. Kućni brojevi nisu postojali. Raspoznavale su se po nadimku ukućana, a poštar bi i onako malo pošte, ostavljao u zajedničku kutiju usred mahale.

U proljeće, kao i s jeseni, kuće bi se naveliko spremale. Prala bi se prostirka, ograde bi se danima šarenile, a miris kreča bi se širio okolinom. Svi zajedno, i svi u isto vrijeme.

U dvorištima bi se pila svakodnevna kahva, svraćale bi komšije, kao da se bog zna nisu otkad vidjeli. Kao umorni, od dugog hodanja sa rukama na leđima, šetali bi muškarci jednim te istim sokakom, prenosili vijesti i novosti ponavljane po nekoliko puta u toku dana.

I opet bi , kao svi bili iznenađeni i važni, što je vijest upravo prvo do njih došla. A onda opet razlog za kahvu, bezbroj nejednakih filđana sa znakom mjeseca i zvijezde, i dobrodošlica.

U sumrak, kuće se nisu nikada zaključavale, palile bi se petrolejke, i kroz male duguljaste prozore s veselim zavjesama, sve je zračilo mirom i zadovoljstvom. Sa srećom što se živi, što se dijeli poštuje i dariva, Poznavali smo svaku polomljenu ogradu, tajne prolaze prečicom, nadimke i vrste pasa, i sva skrovišta, kada bi u predvečerja započinjala naša igra. U mahali, nikad nismo bili otjerani. Ona je sa svojim posebnim svijetom i navikama življenja, pripadala i nama. Na otvorenim prozorima hladili bi se veliki crni kruhovi napukle kore. Svaka mahala imala je i svoju džamiju, zelene munare, dvorišne česme, a na drvenim klupama selamili su se muškarci, pripremajući se za molitvu.

Stojeći po strani, gledala bi tanane figure žena obučenih u dimije i pokrivene zarom, smjernog pogleda pristizale su sokacima pred džamiju, u tišini bi zauzimale svoje mjesto u odvojenim prostorijama, predajući se učenju i klanjanju.

Trenutak bi postajao vječnost, ljepota življenja, vjera i neslućeni mir.

A kada bi došli dani Ramazana, sve bi poprimilo svečano ruho. Uz Bajram , darivanje, praštanje, zadovoljstvo nove obuće i odjeće, zajedničkih iftara i večera, a djeca bi dobivala sitne novčiće. Okolinom bi se razlijegali povici i prva javljanja da su upaljeni kandilji na obližnjoj džamiji. A onda bi započele večere koje bi se tokom dana strpljivo i dugo pripremale.

Kandilji su svijetlili kao znakovi vječne slobode, vječnog mira i poštovanja svoje i tuđe vjere.

Sjećam se, da nigdje kao tamo, i kao nekad, nisam osjećala hod tog nevidljivog kretanja života i zvukova u tople ljetne večeri; i kao su neodoljivo mirisala stabla procvalih lipa, i naglo buđenje proljeća s bijelim beharom. I lavež pasa. I uski sokaci, polomljene ograde , bose noge u rosnoj travi, gdje smo tada tako mlade tražile djetelinu sa četiri lista. Sjećam se naših snova i maštanja, svih naših pustih obećanja da ćemo se opet jednoga dana naći svi zajedno, na istom mjestu u istom sokaku. I obećanja da ćemo postati ono što smo tada tako iskreno i naivno željeli i vjerovali.

Danas, ovdje u tuđini, zavlada ponekad osjećaj imitacije života, bespuća, u glavi odzvanjaju zvuci zatvaranja prozorskih kapaka, čak i na visinama sivih nebodera koji strše u tamnu noć. A tako je malo svijetla.

I često naiđe nesanica, zatim teško buđenje, uklješteni nemir, nalete strepnje i žaljenja za mahalama. Za mnogobrojnim džamijama, i saznanje da ih više nema. Sravnjene rukom mržnje i zla, ugašena svijetla kandilja. Činjenica je da sve to pripada prošlosti, ali na našu sreću nikad zaboravu.

12 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

PROTJERANI GRAD Piše: Zlatko Luki}

N

itko od navedenih u donjem popisu ne bi napustio Banjaluku da nije bio prinuđen na to. Etničko čišćenje u Banjaluci „kao“ nije zvanično postojalo, ali su ga vlasti od 1991.-1995. perfidno i sistematski sprovodile i nastojale u tome tako da je svoj grad moralo ostaviti hiljade građana iz desetak raznih nacionalnosti. Ipak najviše je protjerano Bošnjaka i Hrvata. Cinični ljudi mogu reći da su oni samoinicijativno otišli u izgnanstvo. Ne, oni su bili prisiljeni na to. A prisila takve vrste, koja narušava osnovno ljudsko i ustavno pravo (pravo na nacionalno i vjersko opredjeljenje, jezik i kulturu) odlika je nenarodnog, nedemokratskog režima koji favorizira svoj „čisti“, etnički prostor. Pitam se po čemu su familije iz popisa bile „nečiste“: po imenu, vjeri, naciji, tradiciji? Smetali su im Bošnjaci zbog džamija, pa su ih sve porušili. Smetali su im Hrvati pa su rušili i crkve i samostane. Smetala im je zelena boja. Mogli su sve zgrade u gradu prefarbati, ali Vrbas nikada neće prefarbati – on ću uvijek ostati zelen i sjećaće ih da su u Banjaluci živjeli i Bošnjaci. Današnji „Banjalučani“ smatraju da grad čine građevine. Ne, grad ne čine samo građevine, nego i ljudi, a ovi ljudi su bezdušno protjerani: Abadžić, Abaza, Abazi, Abazagić, Abazović, Abdić, Abdiji, Abdulahagić, Abdulahović, Abdulai, Abdulaj, Abdulić, Abdulović, Abdurahmanović, Abidagić, Abidilović, Adamec, Ademović, Adilagić, Adilović, Adrović, Adžemović, Afgan, Aganović, Agatić, Agić, Agotić, Ahmetović, Ahmetspahić, Ajanović, Ajzerle, Alagić, Alatović, Aldobašić, Alibašić, Alibegović, Aličević, Aličić, Alić, Alidžanović, Alihodžić, Alijagić, Ališa, Ališić, Alispahić, Alivodić, Altarac, Aljoša, Alkić, Ambrozić, Amidžić, Anaćić, Ančić, Andrić, Andrijević, Andromako, Anić, Antonić, Antunović, Antolić, Anušić, Arabadžić, Arambašić, Arapović, Arar, Arifagić, Arnautović, Atlagić, Atić, Ašić, Aubreht, Avdagić, Avdibegović, Avdić, Avdija, Avdijevski, Babahmetović, Babić, Bačić, Badić, Bagarić, Bahonjić, Bahtijaragić, Bahtijar, Bahtijarević, Bajagić, Bajagilović, Bajilović, Bajraktarević, Bajramović, Bajrić, Bakalbašić, Balaban, Balagić, Balagija, Balčinović, Balešić, Balić, Balčinović, Balonek, Balvan, Balvanović, Bandžović, Banusi, Barać, Barić, Barišić, Baroš, Bartulović, Baručija, Bastijančić, Bašimamović, Bašagić, Bašić, Batinić, Bećarević, Bečić, Bećirbašić, Bećirbegović, Bećirević, Bednarčuk, Beganović, Begić, Beglerović, Beglerbegović, Begović, Beharić, Behram, Bejdić, Beka, Bekić, Bekrić, Bektašević, Belini, Beneš, Benko, Berber, Berberović, Berbić, Berendika, Berić, Bertotti, Bešić, Beširević, Bešlagić, Bešlić, Bezrodnik, Biberić, Bibić, Bibuljica, Bićanić, Bijelić, Bijol, Bilalbegović, Bilandžija, Bilić,

Biruški, Bišćević, Biško, Blažević, Blentić, Boban, Bobek, Bočiluk, Bodnaruk, Bojadžić, Bojer, Bojić, Bojović, Boltuzić, Borančić, Borić, Borovac, Borović, Bosančić, Bosnić, Bostan, Bošnjak, Botić, Božić, Breitenberger, Brandl, Branković, Brekalo, Brkić, Brković, Brnić, Brnjak, Brtan, Brzović, Bubalo, Buca, Bućo, Budimir, Budimlić, Budin, Budiša, Buhić, Bukić, Bukvić, Bulut, Buljugić, Bunčić, Bunić, Burazerović, Burazor, Burazorović, Burda, Burnazović, Bursać, Burić, Buro, Burut, Burzić, Bušatlić, Bušić, Buzaljko, Buzdalek, Bzik, Cacan, Cerić, Cero, Cetofski, Cincar, Ciraj, Coco, Cof, Cota, Cripljanin, Crkvenčić, Crnalić, Crnić, Crnkić, Crnomat, Cukerić, Cvitan, Čabarabdžić, Čabrić, Čalma, Čalo, Čampara, Čamdžić, Čančar, Čandek, Čanjevac, Čardžić, Čatlak, Čauš, Čaušević, Čavar, Čavka, Čavlović, Čehobašić, Čejvan, Čeleš, Čekić, Čelebić, Čengić, Černi, Čirkić, Čivljak, Čizmić, Čokić, Čolak, Čondrić, Čoralić, Čorbegović, Čorbić, Čosić, Čujić, Čule, Ćajo, Ćatić, Ćehajić, Ćehić, Ćejfović, Ćejvan, Ćekić, Ćengić, Ćenanović, Ćeranić, Ćerimagić, Ćerimić, Čerimpašić, Ćirić, Ćirkić, Ćirkinagić, Ćokić, Čolić, Ćoralić, Ćorbo, Ćorković, Ćorluka, Ćosibegović, Ćosić, Ćošabić, Ćošković, Čović, Ćuk, Ćukur, Ćulum, Ćurčija, Ćurić, Ćurlić, Dabulhanić, Danelišen, Dautćehajić, Debeljak, Dedić, Dedukić , Dedušić, Delač, Delibašić, Delić, Delnezirević, Deljanin, Demir, Demirača, Demirović, Depčinski, Deranić, Dervišević, Dervišić, Dervović, Destanović, Deumić, Didović, Digusto, Dindić, Dinek, Divić, Dizdar, Dizdarević, Dobrač, Dodić, Dolić, Domazet, Domić, Domuzinović, Donkanić, Donković, Dovgan, Dražić, Drča, Drinčić, Drobić, Droždek, Dubalhanić, Dubica, Dubičanac, Duić, Dujilo, Dujmenović, Dujmić, Dujmisić, Dujsić, Dujso, Duljić, Duljković, Duna, Duraković, Durbić, Durgutović, Durić, Durut, Džabić, Džaferagić, Džaferbegović, Džaferović, Džaja, Džandro, Džanić, Džankić, Džebić, Džebo, Džehverović, Džerahović, Dželić, Džigunović, Džihić, Džiho, Džin, Džindić, Džinić, Džolić, Džonlić, Džafić, Džumhur, Đelić, Đabić, Đođić, Đolić, Đonlagić, Đulić, Đumišić, Đuvelek, Đuzel, Ekić, Elijas, Elkaz, Eminović, Erceg, Erović, Eškić, Evlić, Fabić, Fail, Fajković, Falan, Fatkić, Fazlagić, Fazlić, Feraget, Ferhatović, Fejzić, Ferizović, Ferjančić, Ferković, Ferušić,

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 13

Filipović, Finčić, Fišeković, Fišić, Folkner, Foltin, Forić, Franjić, Frcić, Fric, Frljević, Fulanović, Gabić, Gačić, Gagula, Gajetić, Gajić, Gaković, Galešić, Galić, Galijaš, Galijašević, Ganić, Ganović, Ganibegović, Garćević, Garić, Gašić, Gašnjani, Gašpar, Gavran, Gazić, Germović, Glavaš, Glavičić, Glavina, Gluhać, Gluhonjić, Gnjip, Golalić, Golbeher, Golić, Golub, Golubović, Goricki, Gorušanović, Gotlin, Gotovuša, Govedar, Gozić, Grabić, Grabovac, Gračanin, Gradašćević, Građanin, Graho, Grahovac, Grahović, Graljuk, Granić, Granulić, Grbešić, Grbić, Grgiček, Grgičević, Grgić, Grgurević, Grotić, Grozdanić, Grujić, Gubo, Guljaš, Gunić, Guri, Gušić, Gutlić, Gvožđar, Habibović, Habul, Hadrović, Hadžagić, Hadžiabdić, Hadžiabdulahović, Hadžiahmetović, Hadžialić, Hadžiavdak, Hadžibajramović, Hadžibašić, Hadžibegović, Hadžić, Hadžidedić, Hadžihafizbegović, Hadžihalilović, Hadžikadić, Hadžikarić, Hadžimešinović, Hadžimujagić, Hadžiomerović, Hadžiomerspahić, Hadžiosmanović, Hadžisaković, Hadžiselimović, Hadžiosmanaliefendić, Hadžišabić, Hadžović, Hafizović, Hajdarević, Hajdarpašić, Hajić, Hajrić, Hajrudinović, Hajrulahović, Halalkić, Halilić, Halilović, Halimić, Halimović, Halub, Halvadžija, Haljeta, Hamidović, Hamzić, Hamula, Handan, Handanović, Handžić, Hanjalica, Hanjalić, Harambašić, Harbaš, Hasagić, Hasanagić, Hasanbašić, Hasanbegović, Hasani, Hasanić, Hasić, Haskić, Hasković, Hasukić, Hatibović, Havralenko, Hazbi, Haznadar, Hejni, Heldić, Helić, Hemon, Heralić, Hercegovac, Herić, Herman, Hernla, Hidić, Hir, Hodžić, Hojić, Hojkurić, Horozović, Horvat, Horvatović, Hot, Hotić, Hotilovac, Hotilović, Hozić, Hozo, Hren, Hrkač, Hrkić, Hrle, Hromadžić, Hromatko, Hrstić, Hrustić, Hubier, Hujić, Hukić, Huremović, Husedžinović, Huseinagić, Huseinbašić, Huseinbegović, Huseinović, Husetić, Husić, Huskanović, Huskić, Husrefović, Ibrahimagić, Ibrahimbegović, Ibrahimović, Ibraković, Ibrekić, Ibričić, Ibrišagić, Ibrišević, Ibrišimović, Ičagić, Idrizović, Idžan, Ikan, Ikeljić, Ilijazagić, Imamagić, Imamović, Insanić, Ilovača, Imširović, Isaković, Isić, Islamović, Ivaniš, Ivaštanin, Ivekić, Iveljić, Ivezić, Jagić, Jahić, Jajčević, Jakić, Jakirlić, Jakobašić, Jakovljević, Jakumatović, Jakupović, Jamak, Jamaković, Janikijević, Janković, Janjić, Jarak, Jaran, Jašarević, Javor, Jelača, Jelačić, Jeličić, Jelić, Jerković, Ješe, Jezidžić, Jokić, Jorgić, Josipović, Jovičić, Jović, Jugo, Jujić, Juklen, Julardžija, Jungić, Junuzagić, Junuzović, Jurić, Juričić, Jurinčić, Jurinović, Jurišić, Jurišković, Jurković, Jusić, Jusufagić, Jusufbegović, Jusufović, Juzbašić, Kabiljagić, Kadenić, Kadić, Kadribegović, Kadrić, Kahriman, Kahrimanović, Kajević, Kajfež, Kalabić, Kalač, Kalabić, Kalauzović, Kalijundžić, Kaliman, Kalin, Kaluđer, Kaluđerović, Kampuš, Kanlić, Kantar, Kantoci, Kapetanović, Kapidžić, Kapo, Karabeg, Karabegović, Karačić, Karaduz,

14 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

Karadža, Karaga, Karahalilović, Karahusić, Karajlić, Karamatić, Karamehić, Karaselimović, Karat, Karić, Kartal, Karaušrefbegović, Kasapović, Kasipović, Kasper, Kastelić, Kasum, Kasumović, Kašić, Kašljević, Katana, Katušić, Kaurin, Kazaferović, Kazaz, Kelava, Keljalić, Keran, Kerenović, Kerić, Kern, Keser, Keserović, Kesić, Kevac, Kezić, Kirchbaumer, Kirn, Kivač, Klaić, Klarić, Klasan, Klaser, Klečina, Klemenčić, Klepić, Klindić, Klipić, Klipanović, Ključanin, Kljunić, Knez, Knezević, Knežević, Kobašlić, Kobašlija, Kobilj, Kolabarić, Kolak, Kolarević, Kolarić, Kolobarić, Kolonić, Koljenović, Komarica, Komić, Komljenović, Komenić, Konić, Konofski, Konošić, Konjhodžić, Kopanja, Korčeba, Koričinski, Korić, Korjenić, Kos, Kostelnik, Kotorić, Kovač, Kovačić, Kovačević, Kozaragić, Kozarčanin, Kozarić, Kozlagić, Kozličić, Kožo, Krajišnik, Kralj, Kremesec, Kreso, Krezić, Krhalić, Kristo, Krivić, Krivaja, Križanović, Krkić, Krlić, Krnatić, Krnetić, Krnjić, Krsnić, Krstanović, Kršlak, Krupa, Krupić, Kruško, Krzić, Kuc, Kuček, Kučuković, Kuduzović, Kufner, Kujundžić, Kulenović, Kulić, Kuljanac, Kupljenik, Kurbegović, Kurić, Kurjak, Kurspahić, Kurtagić, Kurtić, Kurtović, Kuruzović, Kušmić, Kušmirc, Kuštrić, Kutela, Kvasnij, Lacković, Lagundžija, Laštro, Lastrić, Latić, Latifić, Lattinger, Latkovac, Leko, Letica, Lerh, Lesić, Lević, Ligić, Lihović, Liović, Lipovac, Lisičar, Litrić, Livnjak, Logo, Lojić, Lojo, Lokmer, Lolić, Lopar, Lovčalić, Lovrenčić, Lovrenović, Lovrić, Lovšin, Lozić, Lucević, Lugarić, Lukačević, Lukenda, Lukić, Lukšija, Lulić, Lupić, Lutivica, Ljeskavica, Ljevar, Ljubičić, Ljubović, Ljušev, Ljutić, Ljutović, Mačedonci, Mačkić, Maglajlić, Maglić, Maglajlija, Mahmutagić, Mahmutefendić, Mahić, Mahmić, Mahmutović, Mahurić, Majdanac, Majdandžić, Majstorović, Makor, Malagajski, Malbašić, Malešević, Malić, Malikić, Malinić, Malkić, Malkoč, Maluhija, Mamuza, Mance, Mandić, Manojlović, Marić, Marinković, Marjanović, Markov, Marošević, Maroti, Martinović, Marukić, Marušić, Masak, Masleša, Masli, Maslo, Maslovski, Mastnak, Mašić, Mašinović, Matenda, Matić, Matijević, Matinjanin, Matić, Matkovic, Mažar, Medenhodžić, Medić, Medved, Mehdić, Mehadžić, Mehanović, Mehica, Mehmedović, Mehinović, Mehulić, Memić, Memišević, Memon, Merđanović, Merđić, Merkec, Mermol, Mešić, Mešinović, Metaj, Metić, Midžić, Miftari, Mihaljević, Miheljčić, Miholić, Mijatović, Miketa, Mikuš, Miletić, Milovac, Milunović, Milutinović, Miljanović, Miljević, Milošević, Misirlić, Mišić, Mišković, Mitrović, Mjede, Mlivić, Mollnar, Moretti, Mosinović, Mostarac, Mottl, Mrak, Mravac, Mraz, Mršić, Muftić, Muhadžić, Muhara, Muhedinović, Muhsinović, Muhurdarević, Mojović, Muhamutović, Muharemović, Muharemspahić, Muhić, Muhović, Mujačić, Mujadžić, Mujagić, Mujakić, Mujčić, Mujčinović, Mujičić, Mujezinović, Muji, Mujkanović, Mujkić, Mujnović, Mulabdić, Mulabegović, Mulahasanović, Mulalić, Mulaomerović, Mundžić, Mulji, Muminović, Muratagić, Muratović, Musić, Musličić, Mulisić, Mustajbašić,

Mustedanagić, Mušan, Mutić, Mužević,

Sušnica,

Nadarević, Najrajter, Nalbantić, Nalić, Nanut, Naprelac, Narančić, Naskov, Nasup, Naumov, Nazalević, Nazor, Neslan, Neslanović, Ness, Nezirević, Nikolić, Nižalek, Novak, Novosel, Novicki, Nuhović, Numanović, Nurudinović, Nurkić, Nurspahić, Nuspahić,

Šabanović, Šabić, Šaćirović, Šahović, Šakota, Šaković, Šalak, Šalić, Šamlija, Šanta, Šantra, Šarac, Šarčević, Šaranović, Šarić, Šarvan, Šašić, Šašivarević, Šaškin, Šatrić, Šebenik, Šećeragić, Šećerbegović, Šećerkadić, Šego, Šeherćehajić, Šehić, Šehović, Šahurić, Šemić, Šenek, Šeranić, Šerbić, Šerić, Šerifović, Šestović, Šibalović, Šibarević, Šibić, Šiljković, Šimbera, Šimleša, Šimunđa, Šimundžić, Šimunec, Šiniković, Šipo, Šipraga, Šips, Širbegović, Širbić, Šišić, Škaljić, Škarija, Škodra, Škoro, Škrgo, Škulj, Šljivar, Šljivić, Šljivo, Šmileša, Šmit, Šomić, Šorli, Šošić, Španović, Špica, Štadler, Štaljo, Štefanac, Šturm, Šugić, Šundrić, Šundović, Šuvalić, Švraka,

Obradovac, Obradović, Obralić, Odić, Odobašić, Ojdanić, Okanović, Olević, Olujić, Omanović, Omeragić, Omerbašić, Omerbegović, Omerčehajić, Omerhodžić, Omerkadić, Omerkić, Omerović, Omić, Omukić, Opalić, Opolcer, Orlovac, Oruč, Osap, Osmančević, Osmanović, Ostman, Ostojćić, Ostojić, Ostrouška, Ovčica, Ovčina, Ozanić, Pačariz, Pala, Paić, Pajić, Palislamović, Pandić, Pandžić, Palalić, Panjeta, Papić, Parić, Partalo, Pascolo, Pastuhović, Pašalić, Pašić, Paškalj, Paulin, Pavelić, Pavičić, Pavić, Pavković, Pavleka, Pavlešin, Pavlić, Pavliško, Pavlović, Pačariz, Pećanac, Pedić, Pegan, Pehadžić, Pehar, Pehlić, Pehlivanović, Pejaković, Pekez, Pekić, Pelak, Perija, Perišić, Pernek, Peternel, Petričević, Petrović, Pezić, Pikula, Pilaušić, Pilić, Piralić, Pirić, Pjanić, Plačko, Plaćo, Plavetić, Plazanić, Pleić, Pletikosa, Pletilić, Pleša, Plićanić, Plivac, Pobrić, Podnar, Podgornik, Pogorelac, Polanec, Popaja, Popara, Poparić, Popović, Porić, Porobić, Porobija, Poteri, Poturović, Pozderac, Požgaj, Požlep, Prcić, Pranjić, Predić, Pregl, Pristaš, Prlja, Prpić, Priliplija, Pržulj, Psutka, Pšorn, Pučaj, Pućurica, Pudar, Pudić, Pugelnik, Puhalić, Pujić, Puljić, Purič, Purišić, Purivatra, Puškar, Pustahija, Rac, Raca, Račić, Raćipi, Radić, Radaslić, Radman, Radončić, Ragibović, Rahimić, Rajić, Rakić, Rako, Raković, Ramadani, Ramadanović, Ramić, Ramizović, Ramljak, Ramukić, Ramusović, Rastoder, Rašak, Raunig, Ravlić, Razbusek, Rebrina, Redžepović, Redžić, Reiz, Relja, Reljić, Repac, Rešić, Retel, Riđal, Rihtermoc, Rizvanbegović, Rizvanović, Robović, Rojc, Rold, Rolih, Rošer, Rozić, Rožajac, Rudak, Rukavina, Runić, Rustanpašić, Rustempašić, Ružić, Ružićić, Sabo, Saćić, Sadagić, Sadaut, Sadić, Sadiković, Sahačić, Saitović, Salahović, Salama, Salamunić, Salihagić, Salihović, Salkanović, Saltaga, Saltagić, Samardžić, Samardžija, Sarač, Saračević, Sarajlić, Sarajlija, Sarkotić, Sauerborn, Savić, Schubert, Sedić, Sefer, Seferagić, Seferović, Sefić, Sejdić, Sejdinović, Seksan, Selec, Selimbegović, Selimović, Selman, Semiz, Senek, Serhatić, Sesar, Sijarić, Sijerćić, Sikirić, Silahić, Silajdžić, Simatović, Simiratić, Simitović, Sinanović, Siniković, Sipić, Sitnica, Skakavac, Skenderija, Skočibušić, Skoko, Skopljak, Skorup, Skulo, Sladoljev, Slavulj, Slamanjković, Slijepčević, Slipac,Smailagić, Smailbegović, Smailović, Smajić, Smajlagić, Smajuković, Smlatić, Sobo, Sofić, Softić, Sojtarić, Sokal, Soko, Sokolović, Solak, Somić, Sorić, Spahić, Spahović, Spužić, Stanić, Stanković, Starčević, Stehlik, Stojčević, Strelec, Subašić, Suhonjić, Suhović, Sulejmanpašić, Sulojdžić, Suljić, Surić, Suručić, Sušilović,

Tabaković, Tadejević, Tadić, Tadžić, Tafilović, Tagi, Tahirović, Talić, Talović, Tamamović, Tanović, Tanjga, Tarle, Tasović, Taslidža, Tatar, Tatarević, Tauš, Tekač, Teljigović, Tenjević, Terzić, Teskeredžić, Tetarić, Tibold, Tinjić, Tiro, Todorovac, Tomić, Tonković, Topalović, Topić, Traković, Trčić, Tripalo, Trkovnik, Trnovac, Trokić, Trto, Trubajić, Tubanović, Tucek, Tufegdžić, Tufekčić, Tukarić, Tulek, Tulić, Turčinhodžić, Turčinović, Turkanović, Tustonić, Tušek, Tutić, Ukmar, Unkić, Uvalić, Uzeirović, Vajrača, Vajraća, Valenčić, Valentić, Valjevac, Varga, Varjača, Varmaz, Vasilišin, Vehabović, Velić, Verem, Verić, Veron, Werner, Vidaković, Vidimlić, Vidović, Vidžen, Vinčević, Vipotnik, Višić, Vitjuk, Viržlin, Vižin, Vižlin, Vladimirov, Vlajnić, Vojinović, Volf, Vojić, Volk, Vološin, Voljč, Vrebac, Vržina, Vučetić, Vučić, Vučković, Vujić, Vujović, Vuk, Vukadinović, Vukoja, Vuković, Vuksić, Vuletić, Vulić, Vurzberg, Zahić, Zahirović, Zaimović, Zamola, Zanoti, Zdenac, Zeba, Zečević, Zečić, Zehrić, Zejnić, Zejnilagić, Zejnilović, Zelinčević, Zeljković, Zembo, Zemić, Zegrova, Zgorelac, Zilić, Zjajo, Zjakić, Zlatarević, Zoltan, Zorić, Zovkić, Zrile, Zrno, Zubović, Zuhdić, Zuhrić, Zukančić, Zulić, Zulkić, Zvirac, Zvirkić, Zvizdić, Žabić, Žabo, Žilić, Žiško, Živković, Žižak, Žuna, Žutić, Dosad sam sakupio ukupno 1588 prezimena zaključno sa 15. 10. 2009. Naravno da ovaj popis ni u kom slučaju nije konačan. Zato molim sve koji čitaju Šeher Banja Luku da redakciji dostave imena prezimena familija koje su protjerane iz našeg grada. Može se nekome ovaj spisak činiti malenim.

Možda, ali pri tome treba imati na umu da nije samo jedna porodica imala neko prezime; uvijek je više porodica imalo isto prezime. Osim toga, ako se uzme neki prosijek – da je svaka obitelj imala samo tri člana onda se broj prognanih utrostručuje, ali ja bih prije rekao da se učetverostručuje.

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 15

GORNJI ŠEHER Korak po korak uz uspavanku vode pa budnome a bivšem danu u pohode u kom je mir sve čega se ruka takne, u kom je grijeh kad se trunka makne, u kom je doba jesenje, zlatno, na svakom satu ustavilo klatno i čaralo kraj svake avlije i kraj kuće pa jesen miriše i kad ljeto osviće.

Uz stiješnjen klanac nanizan budan a bivši jesenji dan.

Pod krečom mu se prozirnim osipa ćerpič čardaka i trune daska njegovih strmoglavih basamaka, a crnim lastama krovova u gustoj hrđi bršljanskoj oluja svaka s bregova donosi nespokoj.

Bijeli mu biljezi džamija pod ključem i pod katancem kao ždralovi iznemogli rasuti tijesnim klancem, u muku mu posivjela i napukla minareta, kao jablani bez lišća, bez večernjega nakita, preda se vazda gledaju u bijelo poleglih nišana, što ih je trava obrasla,

PROZORI GRADA Kada smo kretali od kuća pratili su nas podmukli prozori grada znali smo alejama će biti svejedno rijeka se neće pobuniti groblja će strpljivo čekati

16 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

»VEZENI MOST« UREĐUJE: ISMET BEKRIĆ

suha i zlatna, pospana.

U ŠEHERU KRAJ BISTRA VRBASA

Šeher kraj rijeke nanizan, dan bivši, prošli, sačuvan, po svom sporom koraku, po svom džamli čardaku, po svom hamamu i basamaku, po čajdžinici lipovog cvata i svojoj kazaljci svog ustavljenog sata.

U Šeheru kraj bistra Vrbasa šetala se lijepa Almasa.

Svoj šeher po svom dahu, po svome adetu, i svome strahu, po svojim brdima i šljivicima, što su sišli navodu sa zelenim ibricima pa ih doba jesenje kad je čari čaralo u ovaj tijesan klanac pozatvaralo da vječno gledaju u dubinu preda se, u sedre kosmate i srčali talase što kavgu zameću i od duga vremena dan i noć igraju kamena s ramena.

Nasiha KAPIDŽIĆ HADŽIĆ

nije nas bilo strah ni onda ni sada od vremena što je tutnjalo iza krivina bojali smo se da nas ulice neće prepoznati kad se vratimo

Sead MULABDIĆ

Ja kakva je u pojasu svome, sav se Šeher ponosi sa njome.

Oj, Almasa, mladosti ti tvoje, budi moja, ukrasi mi dvore.

Ja ću tebi sina darivati, i sav sevdah tebi pokloniti.

Sevdalinka Kemal COCO: ZATVORENIH OČIJU Kada mi samoća postane druga prošetam sokakom gdje smo rođeni i gdje su umrli moj djed i otac a ja još živ Idem od kuće do kuće pitam se sa svima hvalim brz rast jabuke i cvijetnjak pun ruža raspitujem se za djecu što škole negdje uče pomilujem i unuče što ga majka čuva dok kćerka radi I tako šetam do svakog kućnog broja i sve znam i sve vidim osjetim i toplinu ruke komšije kada se pozdravljamo Odjednom se prenem istina kraj mene i sam se tada pitam zar se može sve ovo tek zatvorenih očiju vidjeti

SJEĆANJE NA NOVOSELIJU

Ovim »Vezenim mostom« prelaze stihovi posvećeni Gornjem Šeheru, jer ovaj stari dio grada je već i sam po sebi poezija.

Poslušaj žubor vode, pogledaj sa Graba, Banovca ili padina Šehitluka – i čini ti se da si i ti nedjeljiv dio ove ljepote.

Pozdravljamo i izlazak dviju poetskih zbirki Banjalučana u Švedskoj. Haris Grabovac, rođen u Banjaluci iz koje je morao otići već sa četiri godine, student književnosti na univerzitetu u Štokholmu, objavio je svoju prvu knjigu poezije i poetske proze, s naslovom »Vitez egzila«. I Pobrđanin Sead Mulabdić objavio je prije nešto više od godinu dana svoj poetski prvenac – zbirku »Iza velike stanice«, a sada priprema i drugu knjigu, koju najavljujemo novom pjesmom.

Kemal COCO: MOJ GRAD Nekada je moj grad živio u meni ja u njemu Voljeli smo se kao braća a bili smo samo prijatelji Danas ja nemam svog grada svog brata svog prijatelja Da li i moj grad u samoći šapuće kako nema mene svog brata svog prijatelja

USVOJENI JABLAN Uz jednu obalu, pust jablan nadvijen.

Na pustim granama sada samo vise dronjci od grana.

Više nema zelenila, jedan zamrznuti život, pod nevidljivim snijegom.

Djeca što su se jablanu divila, što su pod njim hlad tražila, sada od zaljubljenih djevojačkih kosa progutana.

Zaboravljene prve dječije igre.

Nekako mi se čini i da ga sveti mjesec mrko gleda.

Da se ne može prepoznati.

Okačismo mu zvona mala, nježno kao da ga kitimo malim nedozrelim voćem.

Da kada vjetar puhne, život nazad dobije.

I šišarke mu pred noge prostrijesmo.

Da sirotan nije.

Kišobran bez platna mu nad krunom postavismo.

Sada je naš, mi ga čuvamo.

Više ništa ne može da krije.

I crne vrane ga zaobilaze.

A mi mu drugo ime dadosmo.

Iz knjige »Vitez egzila« Haris GRABOVAC

Sad Vrbas suze briše sa brane Tulekove, sve što ljepotom diše preselismo u snove.

Dugo nismo kraj slapa, što žuborom još zove, sve što djetinjstvom kapa sakrili smo u snove.

Biserje nam pogleda još bljesne niz bukove, sve što životom gleda sačuvasmo za snove.

I bistre kapi česme miju nam još dlanove, iz tame hrle pjesme da ukrase nam snove.

Kad misliš, da sve ode, slap javi se kroz snove; to čuvaju nas vode sa brane Tulekove.

Ismet BEKRIĆ broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 17

50 književnih godina Kemala Coce

PJESME MOJIH KOMŠIJA Piše:Ismet Bekri}

P

jesnik i novinar Kemal Coco zaokružuje u 2009. godini bogat književni opus – pola stoljeća drugovanja sa riječima što su se bokorile i uplitale u knjige poezije i proze.

Od svoje prve zbirke stihova – »Valova na Uni« (1963.), pa na lirskim stranicama knjiga »Crni okvir« (1971.), »Bosni u pohode« (1981.), »Pjesme izbjegličke« (1999.), »Ničiji pjesnik« (2001.), »Pisma iz Bosne« (2002.), »Pisma za Bosnu« (2003.), »Izabrane pjesme« (2009.), te u knjigama poezije i proze za djecu »Da mi je znati« (1974.), »Čestitka za mamu« (1976.), »Krivonogi«, (1982.), »Šašavi razred« (1999.), »Zvijezde i svici« (2001.), »Smotanko«

bar malo proširi čudesne prostore dobrote i ljepote, i da i u crni okvir progonstava i otuđenosti udahne više svjetlosti i duše.

(2001.), »Soko i druge priče« (2004.), »Djedove priče« (2005.), »Dukat kruška« (2006.), »Bajka o Bjelanu« (2009.), »Bajke o bajkama« (2009.) i dr., Coco ispisuje otvorenu poetiku jednostavnog ali bogatog života kroz koji žubore Una i Vrbas, smiješe se i tuguju prijatelji, majka u avliji pije kahvu, otac gradi krovove, rastu djeca, komšije ili slučajni prolaznici izgovaraju obične riječi, male ali velike u svome poštenju, u svojoj ljudskosti.

Cocine pjesničke riječi, slike svakodnevnopg života – ljubavi i strepnje, treptaja i drhtaja, udaljenosti i bliskosti, drugarstva i iskrenog pripadanja zavičaju, Banjaluci, Bihaću, Bosanskoj Krajini, cijeloj Bosni i Hercegovini, doimaju se kao lirska hronika jednog vremena i vlastitog bitisanja, u kojoj je pjesnik želio da

želi ostati »mali pjesnik«, ali ne mali po poetskim porukama i dometima, nego po prizemnosti, po vezanosti za rodno tlo, za šljivu pred kućom, za obične riječi koje upućuje svojim sugrađanima rasutim svijetom, i koje bi želio od njih čuti. »Nikada nisam patio od neke »pomodnosti« i »avangardnosti«, nisam tragao za nekim neslućenim »dubinama« ili »visinama« pjesme«, rekao nam je jednom taj »ničiji«, a ipak naš pjesnik. »Uvijek sam želio ostati na zemlji, među komšijama i prijateljima, među onima koji najbolje osjećaju dobrotu obične, svakodnevne riječi.« I išao je za pjesmama »kao slijepac za štapom«.

I sanjao je snove i onih, prognanih, raseljenih, udaljenih što

18 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

Ljepota obične riječi U svojoj ponajboljoj knjizi stihova »Ničiji pjesnik«, za koju je dobio uglednu književnu nagradu »Skender Kulenović«, Coco jednostavno ističe svoj poetski ego: »Želim da pišem / riječima komšije Ale / što je život proveo / svirajući harmoniku / i nikada nikome / ružnu riječ nije rekao / a pjevao je«. Coco, zapravo,

imaju »samo želje« koje će »zakopati u tuđu zemlju«.

I doticao je neotvorene koverte koje je uzimao u ruke »kao dječak igračku / a srce zakuca jače: / nepročitana pisma / najviše govore«.

I uzdisao je zbog žalosti što mnogi njegovi sugrađani i prijatelji ne mogu »vidjeti svoju Bosnu proljećem okupanu«.

Cocine pjesme nastale u godinama agresije i progonstava, u vrijeme daljina koje »nazivamo svojima« i koje imaju »naše osmijehe i radosti«, prepune su gorčine, suosjećanja sa drugima, lutanja i nesanica. Pjesma, za Cocu, nije sama sebi svrha, ona je traganje za istinom, ona je život, u cjelini i odsjajima. »Čujem je, osjećam njen pjev...« I pisao je Coco prijateljima »Pisma iz Bosne«, da im kaže da je ta zemljica ipak jedna, jedina. I da u mislim budu uz nju i onda kad im je nateže. I kad je zemlji najteže.

»U Bosni sve je uspravno

kamen, voda, zemlja,

vatra se često sa nebom ljubi,

ljudi se saginju

samo kada se Bogu mole.«

Pjesnik Bosne U Cocinom opsežnom literarnom opusu značajno mjesto pripada i knjigama za djecu. Svoje prve pjesme za najmlađe Coco

je napisao još sredinom prošlog stoljeća, kao srednjoškolac.

Jednu od njegovih ranih pjesama, »Štamparsku grešku«, mnogi su zapamtili i još uvijek je govore svojim unucima. U posljednjih nekoliko godina Coco se okrenuo i prozi, pa je napisao i četiri knjige priča i bajki. Posebno su zanimljive njegove bajke o dukat krušci i konju Bjelanu.

Cocina djeca otišla su, ne svojom volje, u daleki svijet, kćerka je u Švedskoj, a sin u Americi. Ponekad se okupe u dvorištu sadašnjeg Cocinog boravišta – u ulici 501. slavne brigade u

Bihaću, i tad se dido Kemo prepusti igri sa svojim unucima. Ima ih četvero. A treba im nešto i ispričati, pokloniti. I šta ljepše od knjiga.Pa još kad su u njima bajke. »I moje ranije pjesme imale su nekih elemenata bajke«, rekao nam je bajkar Coco. »A sada su se bajke nekako počele same nizati, potekle su kao vode Une i Vrbasa, rijeka koje su same po sebi posebne bajke. U bajkama se najčešće dobro bori protiv zla.

I dobrota uglavnom pobjeđuje. Dobro mora nadjačati. Eto, zato pišem bajke, da i ja na svoj način pomognem dobroti.« Svoj stvaralački jubilej Coco obilježava na najjednostavniji, i najljepši, način – susretima sa djecom. »Želim organizovati 50 susreta sa učenicima osnovnih škola, najviše na području Unsko-sanskog kantona. Tom prilikom svima onima koji tog dana proslavljaju svoj rođendan poklanjam po dvije svoje nove knjige. Za mene nema ništa ljepšega od tih trenutaka kad uđemo u neku školu, posebno onu u zabačenom kraju, i kad djeci poklonimo bar malo vedrine.« Od vremena svojih prvih knjga, Coco je više od dvije hiljade puta bio gost učenika širom Bosne i Hercegovine. Posebno se sa radošću sjeća književnih karavana po Bosanskoj Krajini, te zajedničkih nastupa sa glumcem Ademom Ćejvanom, koji je skoro 500 puta djeci kazivao njegovu monodramu »Šašavi razred«.

Kemal Coco je bio, i ponosno ostao, pjesnik Bosne. Još osamdesetih godina prošlog stoljeća svoje pohode po bosanskim

gradovima sačuvao je među koricama zbirke »Bosni u pohode«. U godinama progonstava iz Banjaluke je izašao među posljednjim, čamcima preko Save, a bio je među prvima koji se u Bosnu vratio, samo koji mjesec nakon potpisanog primirja. Iz Gašinaca su ga slali u svijet, nudili mu i Ameriku i Skandinaviju, ali Coco je bio uporan – samo natrag. U svoju Bosnu.

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 19

CLR Banjaluka Debeljaci bb 78000 Banjaluka Tel.Fax 051/425-071,051/425-072 mubera.cavka@clrbih.com dane.marjanovic@clrbih.com

se po prvi put na asvaltiranom igralištu zahvaljujući donacijama građana Vrbanje koji se nalaze u Švedskoj.

Bilo je prijavljeno 16 ekipa sa ukupno oko 70 igrača.

Pored dječaka iz Vrbanje učešće su uzeli dječaci iz Čelinca i skandinavskih zemalja. Najbolji su dobili pehare za pokazano znanje, a ostali su dobili medalje za učešće.

U proteklom periodu CLR imao je mnogo posla i posjeta po raznim pitanjima.Bilo je vrijeme godišnjih odmora i veliki broj naših građana se nalazio u Banjaluci. Dugi niz godina CLR organizuje druženja kako za građane lokalne zajednice, tako i za naše građane koji dolaze u junu i julu mjesecu.

*Na obali rijeke Vrbanje, u dijelu zvanom Brana , održano je takmičenje u spremanju riblje čorbe. S obzirom da je prošlogodišnje takmičenje naišlo na pozitivne reakcije, odlučeno je da se ponovi i ove godine. Imali smo desetak prijavljenih ekipa za takmičenje . Odabrani žiri za degustaciju čorbe dodijelio je i tri skromne nagrade. Druženje uz harmoniku i gitaru, potrajalo je do večernjih sati.

U prostorijama Centra za lokalni razvoj, održan je okrugli sto na teme.

-VIB fondovi, -popis stanovništva Da bi dobili tačne podatke društveni vodiči su se potrudili da pozovu stručne i kompetentne ličnosti. Gospođa Milka Miholjčić iz Zavoda za statistiku RS, direktor VIB fondova Vladan Jović, te gospodin Kemal Gunić, član Upravnog odbora potrudili su se uz druge goste koji su bili pozvani da izađu u susret i odgovore na svako postavljeno pitanje prisutnih građana.

Okrugli sto je u većem dijelu ispunio svoje ciljeve, jer su predstavnici udruženja iz Švedske saznali odgovore koji su ih zanimali i koje mogu da prenesu članovima svojih udruženja.

*Da CLR ima humanih aktivnosti potrvrdili smo i ovaj put, posjetili smo najugroženije povratničke porodice i porodice sa troje i više djece u Vrbanji, te im uručili pakete sa hranom i higijenskim sredstvima. Pakete smo uručili osobno na kućnu adresu, i trudili smo se da za svakog izdvojimo malo vremena, popričamo, i saslušamo probleme sa kojima se ti ljudi svakodnevno susreću.

Nastojat ćemo u budućnosti mnogo više pažnje posvetiti porodicama u kojima ima bolesnih članova a koji žive na rubu egzistencije Mubera Čavka

* Turnir u malom nogometu kod Ambulante u Vrbanji održao

20 ŠEHERokruglog BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3 Krzović i Muberom Čavkom Sudionici stola sa organizatorima Eminom

Sjećanje na Srebrenicu

Sje}anje na žrtve genocida u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995.

Piše:Azra Avdagi} Foto:Goran Mulahusi}

U

Jönköpingu je, 19. septembra 2009. godine, obilježen dan sjećanja na žrtve genocida u proteklom ratu u Bosni i Hercegovini. Prisutni su toga dana započeli obilježavanje razgledanjem foto izložbe Amela Emrića. Sa fotografija je u nas gledala cijela bosanska tragedija, da bi nas osvijestila i podsjetila na stvarnost koja nam se desila.

Svečani dio programa počeo je izlaskom Lane Žužić na scenu, da bi uskoro salu ispunio moćni glas mlade operske pjevačice, koja je uz pratnju svoga brata Dine Žužića u više navrata uveličala program. Mješoviti hor iz Norrköpinga se predstavio svojom izvedbom pjesama, kao i dječiji hor iz Boråsa spletom ilahija i kasida. Salu su toga dana ispunili njihovi glasovi i prisutni su mogli, u svojim mislima, da se podsjete na sve one drage kojih više nema. Recital u kojem su učestvovali Emina Avdić i Dino Ahmetović iz

Gislaveda bio je na zavidnom nivou. Svojim nastupom podsjetili su nas da su djeca ta koja moraju znati šta se desilo da bi bili svjesni bosanskohercegovačke tragedije. Sabahudin Bahtijaragić – Cober i Zlatko Pregl su, kao i obično, na profesionalan način predstavili svoj dio programa odabranim tekstovima.

Nakon završenog svečanog dijela prisutni su mogli pogledati dokumentarne filmove «Esma» režisera Alena Drljevića i «Informativni razgovori» režisera Namika Kabila.

Uprkos fantastično pripremljenom programu i činjenici da su Savezi i Udruženja bili obaviješteni cijeli mjesec prije same svečanosti, broj prisutnih gledalaca nije bio na nivou. Ostaje nam u zadatak da na ovakvim svečanostima prisustvujemo u većem broju i da time pokažemo da nam je stalo, da nas još ima i da se sjećamo!

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 21

U prilogu objavljujemo odgovor Beatrice Ask, Ministrice za pravosuđe Kraljevine Švedske, na pismo svih bh.saveza i organizacija a u vezi saznanja o inicijativi za prijevremenim puštanjem na slobodu Biljane Plavšić.

22 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

Predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić otkazao je posjet Kraljevini Švedskoj, planiran od 4. do 8. studenoga 2009. godine Razlog otkazivanja posjeta predsjedatelja Komšića je prijevremeno puštanje na slobodu haške osuđenice Biljane Plavšić a temeljem Odluke Vlade Kraljevine Švedske, donesene 22.10.2009. godine. Posebice se ima u vidu da je švedska vlada to htjela učiniti a ne da je bila prisiljena, s obzirom da se, prema zakonu, oslobađanje zatvorenika nakon izdržane 2/3 kazne ne podrazumijeva, nego postoji kao mogućnost.

Osobito je neprihvatljivo i kompromitujuće za švedsku vladu ponašanje njezinoga ministra vanjskih poslova Carla Bildta, koji je bio svjedok obrane na suđenju Biljani Plavšić, te ju je posjećivao u zatvoru, da bi na kraju sudjelovao u glasovanju, odnosno donošenju ove odluke švedske vlade.

U rujnu 2008. godine, Komšić je uputio pismo Peru Westerbergu, predsjedniku Parlamenta Kraljevine Švedske, te Frederiku Reinfeldtu, predsjedniku Vlade Kraljevine Švedske, pismo u kojemu je zatražio od švedskih vlasti da ne odobre prijevremeno puštanje dotične na slobodu.

Odnosno, da bi bio velika greška bilo kakav akt milosrđa prema osobi koja je, kao član najužeg ratnog rukovodstva bosanskih Srba, osuđena za najgore zločine počinjene protiv čovječnosti, te sudjelovala u planiranju, kreiranju i provedbi progona i uništenja Bošnjaka, Hrvata, te drugog nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Ovom prigodom, predsjedatelj Predsjedništva BiH iskazuje žaljenje i izvinjenje zbog otkazivanja predviđenih susreta sa švedskim kraljem Carlom XVI. Gustafom, kao i sa predstavnicima bh. dijaspore iz skandinavskih zemalja, a kojih samo u Švedskoj živi preko 60.000.

Kako postati član

U koliko se vi kao pojedinac ili vaša familija želite priključiti našoj asocijaciji i postati naš redovni član, obratite nam se putem e-meila info@blusrcu.ba ili stupite u kontak sa jednom od navedenih osoba iz glavnog odbora asocijacije.

Kako bi vi mogli postati članovi Asocijacije mladih ”BLUSRCU”, potrebne su nam nužne informacije o vama kao što su (ime i prezime, datum rođenja, adresa i broj telefona). Godišnja članarina iznosi 100 švedskih kruna po pojedincu ili cijeloj familiji . Sve ove informacije su potrebne radi vašeg registrovanja u našu asocijaciju.

Status člana

Vasim ostvarivanjem statusa člana asocijacije mladih doprinosite boljem i kvalitetnijem radu cjelokupne asocijacije. Takođe pomažete ekonomsko održavanje stranice www.blusrcu.ba . Kao član asocijacije postajete direktno i članovi Saveza Banjalučana u Švedskoj i Zajednice udruženja građana Banja Luke. Članarina u visini od 5 kruna po osobi se uplaćuje direktno Savezu Banjalučana u Švedskoj a svaki pojedinac dobija člansku karticu Saveza Banjalučana . Članstvo u Zajednicu udruženja građana Banja Luke postaje takođe automatski samim učlanjenjem članova asocijacije «Mladi u srcu» u Savez Banjalučana u Švedskoj.

Kao član ove tri institucije imate mogućnosti: *Da učestvujete u našem radu. *Da dajete sugestije i prijedloge. *Da učestvujete direktno u organiziranju tradicionalne manifestacije ”Vezeni most” koja se održava u julu u Banja Luci. *Da učestvujete u organizaciji projekata unutar Saveza Banjalučana u Švedskoj. *Svi naši članovi i familije dobijaju pravo na besplatne novine Šeher Banja Luka. Međutim radih velikih poštanskih troškova novine ne možemo slati članovima nego ako želite da vam se novine dostavljaju na kućnu adresu morat ćete uplatiti poštanske troškove. broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 23

Feljton

BANJALUKA, ONAKVA KAKVU PAMTIMO… Piše:Samir Raji}

BANJA LUKA – POČECI, PRVI ZAPISI Zasigurno, povijest ovog grada je veoma duga. Prema arheološkim iskopinama područje današnje Banja Luke prvobitno je naseljavalo ilirsko pleme Mezeji, koje je 9. g. n. e. pokorio rimski vojskovođa Germanikus. Rimljani su dugo vremena boravili u ovom kraju, što pokazuje i vojno utvrđenje Castra koje je izgrađeno na lijevoj obali rijeke Vrbas i na čijem mjestu se i danas nalazi poznata tvrđava Kastel.

Međutim, povijest Banja Luke moguće je sasvim određeno pratiti tek od 6. februara 1494. kada se utvrda zvana Banja Luka pojavljuje u jednoj ispravi, odnosno uputstvu Hrvatsko-Ugarskog kralja Vladislava II. U to vrijeme jezgro grada bilo je na području Gornjeg Šehera o čemu je bilo i ostalo više svjedočanstava. Naime, godinama

su se raspoznavali ostaci starog grada kod mosta preko rječice Suturlije. U zaklanici Sofi Mehmed-paše iz 1554. u tadašnjem Gornjem Šeheru posebno se spominje tvrđava Banja Luka, i Podgrade, dok se kasabom naziva naseobina s obje strane Vrbasa.

U istoj zaklanici se spominje i ”trgovište” s obje strane ceste, na desnoj obali Vrbasa. Sve to govori da je u Gornjem Šeheru bila Banja Luka u kojoj su glavni objekti bili Stari grad, Podgrade,

24 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

”kasaba” i ”trgovište”.

Zasigurno, i u Donjem Šeheru postojalo je jedno naselje u predtursko doba. Na to upučuju imena brda Lauš i rječice Crkvene, a po davno zabilježenoj usmenoj predaji tu se nalazila i crkva Ljudevita Lajoša (otuda i ime brdu Lauš), te katoličko groblje na kome su bile zidane grobnice.

RAZDOBLJE TURSKE VLADAVINE Nakon dugogodišnje opsade Turci su osvojili Banja Luku 1527. godine i na njenu tvrđavu smjestili svoju posadu. Pod pojmom Banja Luka, u to vrijeme, podrazumijevalo se naselje Gornji Šeher u kojem se nalazila i tvrđava. Od tada se Banja Luka ubrzano razvija, a naročito privredna djelatnost. Doseljavaju se Muslimani iz drugih bosanskih gradova, a naročito iz Sarajeva i Travnika. Za kratko vrijeme, pod turskom vladavinom, Banja Luka se razvila u važno trgovačko i administrativno središte ovog područja.

Turci su u osvojenim područjima podizali građevine koje su ukazivale na to da se oni nisu tu privremeno nastanili.

Među prvim građevinama podignuta je Careva džamija (Hunčarija) i to u gornjošeherskoj čaršiji.

Okolo ove džamije su se, po istočnjačkom običaju, gradili dućani i zanatske radnje, pa su tako nastale i druge mahale kao Tabaci sa sjedištem oko Tabačke džamije. Nizvodno uz lijevu obalu rijeke Vrbas nastala je Kubadagina mahala, a uzvodno Džaferagina i Hadžibegzda (Grab). Tako se Banja Luka brzo širila i razvijala u lijepu varoš.

Pravi uspon Banja Luke počeo je postankom sjedišta bosanskog sandžak-bega 1533. godine i tada su u njoj organizovane upravne i političke vlasti šireg područja. U Banja Luku je tada, iz Sarajeva, došao bosanski sandžak-beg Sofi Mehmed-paša.

U vrijeme ovog sandžak-bega izgrađene su tri ćuprije preko

rijeke Vrbas, jedan karavan saraj, 69 dućana i tri mlina. Dućani su građeni u orijentalnom stilu i pod zajedničkim krovom više dućana. Sredinom XVI stoljeća u Banja Luci je već bila formirana trgovačka četvrt – čarsija. Grad je, u to vrijeme, svoj razvoj usmjeravao ka Donjem Šeheru u kojem je izgrađena tophana i javno kupatilo.

Ipak, najbrži razvoj Banja Luke bio je u doba Ferhad-paše Sokolovića koji je najprije bio sandžak-beg (1574-1580), a zatim i prvi bosanski begler-beg (1580-1584). U tom periodu banjalučka varoš dobila je mnoge građevine koje su ostale poslije njega. To su, prije svega, čuvena džamija Ferhadija, uz nju su izgrađeni i mekteb, turbe, hamam i za njih poseban vodovod, zatim sahatkula i drugi objekti. Kaldrmisan je put od Gornjeg Šehera do potoka Crkvena. Podignut je most na istom potoku, a na Vrbasu drvena ćuprija. Izgrađeni su mnogobrojni dućani i kuće na obje strane Vrbasa, te druge javne građevine (bezistan, medresa, hama i dr.)

Ferhadija, koja je izgrađena 1579. bila je središnji objekt banjalučke čaršije i dominirala je okolinom.

Banja Luka je u XVII stoljeću već bila razvijen grad. Na Vrbasu su bila podignuta tri drvena mosta, imala je 45 mahala koje su bile raspoređene s obje strane Vrbasa, 3 700 lijepih kuća, 300 dućana, a uz 45 džamija bilo je 11 mekteba.

U vrijeme turske vladavine Banja Luka je imala svojih uspona i padova. Požari su u više navrata razarali ovaj grad. Najveći požari iz tog doba dogodili su se 1688., 1724., 1869. i 1878. godine, ali i velika bitka 1737. godine ostavila je tragove na izgled grada. Kuga, ili po narodnom nazivu ”oganj”, koja je harala ovim krajevima, znala je prorijediti grad. Najveće epidemije kuge, koje su i najduže trajale, dogodile su se 1813. i 1816. godine.

RAZDOBLJE AUSTRO-UGARSKE VLADAVINE Dugogodišnju tursku vladavinu zamijenila je Austro-Ugarska koja je trajala mnogo kraće (1878.-1918.). Austro-Ugarska vojska ušla je u Banja Luku 31. jula 1878. godine. U tom periodu dolazi

do velikog doseljavanja stranaca u Banja Luku i kao stručnjaci zauzimaju ključna mjesta u novim privrednim djelatnostima. Sa dolaskom stranaca mijenja se izgled grada, te nacionalna i vjerska struktura stanovništva.

Već u prvim godinama nova vlast se orijentisala u pravcu stvaranja što boljih uslova za provođenje kolonijalne i eksploatatorske politike. Prvi im je zadatak bio da osposobe prugu Banja Luka – Dobrljin, koja je bila podignuta kao prva pruga u Otomanskoj Turskoj carevini (1873.), ali je zbog ustanka 1875. obustavljen promet na njoj. Obnovom ove i izgradnjom novog dijela pruge, Banja Luka je preko Prijedora, Dobrljina, Sunje i Siska već 1883. godine dobila direktnu vezu i priključak na ostale pruge u Evropi.

Tu svoju politiku, novi vladar, pokušao je, svjetskoj javnosti, zamaskirati otvaranjem određenog broja škola i kulturnih institucija. Pored već postojećih osnovnih škola (srpska muška škola 1832., škola za žensku djecu 1864., hrvatska konfesiona škola), otvorena je školske 1880/81. prva osnovna škola ”evropskog tipa” s kvalifikovanim učiteljem. Ta škola se zvala Carska škola (nalazila se na prostoru sadašnjeg Tehnološkog fakulteta). Banja Luka je Trgovačku školu dobila 1885, a deset godina kasnije (1895.) Veliku realku, dok je Viša djevojačka škola otvorena školske 1898/99. Budućim maturantima Realke omogučeno je da se upisuju na sve visoke škole (šumskog, poljoprivrednog, rudarskog, hemijskog smjera), te sve visoke škole i fakultete u Monarhiji. Namjera režima je bila da osposobi stručni kadar raznih profila, neophodan za iskorištavanje prirodnih bogatstava.

Kada je Realka otvorena 1895/96. bilo je upisano 66 učenika, a već 1913/1914. imala je 425 učenika.

Veliku i značajnu ulogu u ekonomskom razvoju BanjaLuke imao je samostan Trapista ”Marija Zvijezda” i mnogi strani doseljenici. Samostan koji je izgrađen 1871. iste godine gradi i pivaru, a iduće godine pušta u rad prvi parni mlin u Bosni i Hercegovini. Samostan je bio najpoznatiji po preradi mlijeka, odnosno po proizvodnji poznatog sira ”trapist”. Izgradnjom slapa na Vrbasu samostan je dobio prvo električno osvjetljenje 1889, a

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 25

Banja Luka 1902. godine .

U prvih desetak godina osniva se u banjalučkom kotaru izvjestan broj stranih kolonija seljaka iz Njemačke, Holandije, Italije i Monarhije i drugih zemalja čija je uloga u razvoju ovog kraja nesumnjiva. U tom periodu Banja Luka je znatno povećala broj svojih stanovnika. Grad je 1879. imao 9 560 stanovnika, broj se 1885. povećava na 11 357, a za slijedećih deset godina narastao na 13 560, da bi 1910. imao 14 800 stanovnika. Ovakvom povećanju broja stanovnika doprinijelo je doseljavanje stranaca, kao i jevreja i katolika, dok se 4,25 posto domaćeg muslimanskog stanovništva iselilo u Tursku (1895,-1910,) Austro-Ugarskom vladavinom banjalučke zanatlije su se preko noći našle u veoma teškoj situaciji. Uvozom jeftine industrijske robe iz Monarhije, ranije bogata banjalučka zanatska organizacija doživjela je krah. Od zanata uspjeli su se održati (kovači, lončari, tesari, zlatari, srebrnari) oni koji su radili za potrebe stanovnika vjernih starim navikama, a to su bili seljaci i u gradu jedan dio muslimana.

Ranije trgovine (magaze) pretvaraju se u moderne trgovačke radnje koje su bile snabdjevene evropskom manufakturom i kolonijalnom robom. Znatan broj banjalučkih trgovaca bili su pravoslavci koji su se doselili iz Trebinja, te domaći muslimani koji su počeli ulagati u trgovačke poslove. Sa okupacijom se u cijeloj zemlji počelo plaćati gotovim novcem, a on se mogao dobiti uz kamatu od 20 posto godišnje.

Austro-Ugarska vlast zatekla je banjalučku industriju u slabom stanju uglavnom radi neobrazovanosti i loših odnosa

26 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

u zemlji. Industrija se uglavnom svodila na nekoliko mlinova na valjke, vodenice i potočare te nekoliko pilana primitivne konstrukcije i industrijsku djelatnost Samostana u Trapistima.

Uprava je počela ulagati austrijski kapital samo u one grane koje su bile isplative, a prije svega u iskorištavanje poljoprivrednih kultura i prirodnih bogatstava (šuma i ruda). Zemaljski erar je 1888, iz socijalnih razloga, otvorio Fabriku duvana. Naglo se razvija drvna industrija, a proširuje se kopanje uglja i eksploatacija Lauškog metala.

S obzirom da Austro-Ugarskom vladavinom nije bio zadovoljan veći dio stanovništva, ubrzo dolazi do političkog i radničkog organizovanja građanstva. Pojava i razvoj industrijskih i drugih kapitalističkih preduzeća, vodili su i jačanju radničke klase u Banjoj Luci. Prvi otpori radništva javljaju se već 80-tih godina, kada se pojavljuje veći broj primjera usmene agitacije i ilegalnog rasturanja letaka, listova i spisa koji su imali socijalistički, pa i proanarhistički sadržaj.

Ova djelatnost je 1894. dovela do pobune radnika u rudniku (kamenolomu) u Karanovcu. Protesti radnika su prelazili sa socijalnih pitanja na ispoljavanje političkog nezadovoljstva, što se pri kraju XIX stoljeća odrazilo preko brojnih štrajkova.

U Banja Luci su ih 1899. najviše pokretali krojački radnici.

Cilj ovih štrajkova bio je poboljšanje ekonomsko-socijalnog položaja radnika i legalizovanje sindikalnog pokreta. Sindikalni pokret u Banja Luci je legalizovan 1906. poslije velikih majskih štrajkova.

Nastavlja se..

BANJALU^KI ]EVAP

B

anjalučki ćevap u lepinji mnogi smatraju najslavnijim brendom Banjaluke. Pojavio se prije više od 100 godina, proslavio se i odomaćio prvo na prostoru cijele bivše SFRJ, a potom i dalje širom svijeta. Svaki bolji Balkan grill, ili Balkan Barbecue, diljem svijeta vam nudi kebabs from Banja Luka ili nešto slično.

Ko nije probao banjalučki ćevap, u Banjaluci kao da i nije bio, stara je izreka koju će posjetiocima grada na Vrbasu uvijek uputiti ponosni građani.

Uobičajeno je prihvaćeno da se banjalučki čevap odnosi na ćevap koji je kao dio tradicije u Banjaluku donijela familija Đuzel. Oni su oko 1920. godine stigli iz okoline Glamoča i sa sobom donijeli tradiciju pravljenja ćevapa. Mada postoje i drukčije tvrdnje; recimo čuveni ćevabžija Parero, nikad se nije složio s tim i tvrdio je da se u Banjaluci odvajkada pravio ćevap i da je Mujin ćevap samo jedna od varijanti banjalučkog ćevapa.

Prema priči, koja je prerasla u urbanu legendu, prilikom jedne posjete druga Tita, sedamdesetih godina, Mujo je angažovan da u Hotelu Palas napravi ovaj specijalitet i drugu Titu.

Banjalučki ćevap je jedinstven po svom ukusu, izgledu i načinu

serviranja.

Banjalučki ćevapi su prečnika oko 2 cm, dužine oko 5 cm i prave se kao pločice od po četiri ćevapa u nizu.

To što nisu pojedinačni, već sastavljeni u pločicu, višestruko rolovani; multiple rolls, osnovna je, vizuelna, razlika od drugih ćevapa koji se služe i peku pojedinačno.

Da bi se uživalo u banjalučkom ćevapu poželjno je da se ode u ćevapdžinicu. I da se dođe u Banjaluku. Tu ćete dobiti profesionalnu uslugu.

Kako prepoznati dobru ćevabdžinicu?

Pa po tome što je u njoj gužva. Oni istančanijeg čula mirisa reći će po mirisu.

Miris treba da bude takav da vas omađija i privuče da sjednete i kad niste gladni. U mirisu treba da se osjeti svježina mesa i drveta. Jer roštilj obavezno treba i mora da bude na ugalj. I to drveni, poznat kao ćumur domaći.

To znači da je pola ukusa u atmosferi i tradiciji, a druga polovica u apetitu.

Ono što preostane je u tačnoj recepturi.

Banjalučki ćevap pravi se od više vrsta najkvalitetnijeg mesa pomiješanog sa začinima čiji tačan omjer je poznat veoma

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 27

malom broju majstora i prenosi se s roditelja na djecu.

Oblikuje se ručno, ili pomoću mašine za mljevenje mesa sa specijalnim nastavkom.

Ako želite da sami spremite ćevap sem recepta, neophodno je da imate roštilj s drvenim ugljem.

Posebna tema je veličina ćevapa prije i poslije pečenja. Postoje tri teoretska pristupa.

Po prvom ćevap treba da se smanji, po drugom ne smije da izgubi veličinu, a po trećem treba da naraste. Teoretičari banjalučkog ćevapa će već po tome koji pristup imate znati i koju školu banjalučkog ćevapa zastupate.

Mada ovdje nema objektivnih, većina prihvata teoriju po kojoj banjalučki ćevap nakon pečenja ne smije da primjetno izgubi na veličini. Dopušteno je neznatno smanjenje. To znači da se ne koriste aditivi, već kvalitetno meso i kao dodatak, samo prirodni začini.

Ako se spremate na izlet i poželite roštilj sa ćevapima, opet preporuka – kupite ih u jednoj od mesnica. Razlog je što meso treba da odleži: da ćevap sazrije, tj. da bi se smjesa povezala, a malo je vjerovatno da Vi imate i vremena i potrebnu opremu da to izvedete baš kako treba. Teško da Vam treba onolika masa, a to bi bilo 10 kg, koja je idealna da se meso poveže i sazrije.

A za one koji ipak požele da sami naprave ovu kulinarsku minijaturu ponudićemo najčuveniji poznati recept. Prema knjizi Banjalučki ćevap Mustafe Hamzića Bilog za mješavinu se koristi mješavina mesa mlada bravetina i ovčetina u omjeru 70% govedine, 30% bravetine. Od govedine je najbolje koristiti vrat, plećku i potplećku. Stari majstori nisu upotrebljavali ostale dijelove govedine. Bravetina se koristila od svih dijelova,

28 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

s tim da ovca nije smjela biti starija od 2 godine. Meso se, skinuto s kostiju, sjeckalo ručno – kimom (satarom) i to posebno govedina, posebno bravetina. Stara receptura je: jedan sat sjeckanja (usitnjavanja) na 10 kilograma mesa i dodavan je tucani bijeli luk (za 10 kilograma mesa – jedna glavica luka).

Ovako pripremljeno i začinjeno meso miješalo se oko pola sata, odnosno sve dotle dok se ne dobije kompaktna masa...

Mijesi se zatvorenom šakom i to u trajanju od 5 minuta, ali nije zgoreg da se ova radnja obavlja i duže. Meso se, zatim, odlaže u frižider ili na neko drugo hladno mjesto. Najpogodnija temperatura za odležavanje mesa je 3 °C. Važna napomena: nikada se ne smije dozvoliti da masa zamrzne. Tako pripremljeno meso treba da odleži u frižideru 12, a može i 24 sata... Masa je, kako mi ćevabdžije kažemo, trebalo da odleži 2-3 sata, a posuda se pokrivala lanenom krpom namočenom u hladnoj vodi...

Poslije toga se pristupalo oblikovanju ćevapa, naravno ručno, pomoću posebnog lijevka koji je bio tako podešen da se palcem dobiju ćevapi željene veličine i oblika. Sličan lijevak se i danas koristi, jer ga je lako napraviti..... Ćevap se jede rukama. Mada će Vam u većini roštiljnica ponuditi i servirati pribor za jelo, nećete biti nekulturni ukoliko koristite samo čačkalicu.

Uostalnom, moderna teorija hrane i kuhinje pomalo se približila standardnim balkanskim običajima. I rafinirani majstori kuhinje čulu ukusa dodaju i čulo dodira: osim usta, jezika i nepca, u hrani se uživa i dodirom. Da biste uživali u hrani, trebate da se usresredite samo na nju. Kada ćevap uzimate prstima, imate i bolju kontrolu nad tim koliko uzimate i koliko je vrelo to što uzimate.

Sa susreta Banjalu~ana - Örebro 2009

Mirsada upoznaje prisutne sa radom svoje organizacije

Trenutak zajedničkog druženja

Na mladima svijet ostaje

Na mladima svijet ostaje

Voditelj programa Cober sa mladim učesnicima

Mnogo mladih osoba na ovogodišnjem susretu posebno raduje

broj 3 septembar-oktobar 2009 ŠEHER BANJA LUKA 29

Čovjek muca,ulazi u prodavnicu i kaže prodavačici: --"Dajte mi ffauuuffaa"> Prodavačica začuđeno: --"Molim, šta želite"? Čovjek: --"Ffauuuffaa"!

Prodavačica ne znajuči šta čovjek želi,zove poslovođu.

Poslovođa pita: --"Izvolite gospodine,šta želite da kupite"? Čovjek mu odgovori; --"Ffauuuffaa!

Ni sam poslovođa ne zna šta ovaj želi,sjeti se da ima radnika u magazinu koji takođe muca,te ga pozove da on vidi šta će ovaj kupiti.

Magacioner ga upita: --"Šštaa ćeeš tii"? Čovjek mu odgovori: --"Ffauuuffaa"!

Magacioner: --"Dooobrroo saada ćuu tii dooniijeetii"> Magacioner ode u magazin,zamota onome što je tražio,čovjek plati i ode.

Kaže poslovođa magacioneru: --"Šta si mu to dao"?

Magacioner: --"Ffauuffaa"!

Haso zove radio stanicu i kaže: "Našao sam novčanik sa hiljadu maraka u njemu.

Takođe sam u novčaniku našao ličnu kartu na kojoj piše Cincar Mustafa, Ferhadija 2, Sarajevo."

"I---kaže voditelj, šta mi možemo uraditi za tebe" "Možete li---kaže Haso,biti tako ljubazni te za Mustafu pustiti neku veselu pjesmu.

Pričaju Mujo i Fata što bi bili kad bi se ponovno rodili.

Mujo: 'Ja bi bio konj!' Fata: 'E, Mujo, ne možeš biti jedno te isto.'

Ivica u zoološkom vrtu pita mamu: 'Ima li ovdje roda?'

'Ima, naravno. Zašto pitaš?'

'Pitam se hoće li me prepoznati...'

30 ŠEHER BANJA LUKA septembar-oktobar2009 broj 3

Šaljive strane Nekoliko aforizama o ljubavi i braku Ljubav je pobjeda Snova nad stvarnošču.

Ako me i ne voliš, Nije važno, Ja i onako mogu voljeti za dvoje.

Nikada ne spavaj S luđim od sebe.

Ljubav je pobjeda Imaginacije nad inteligencijom.

Brak pojednostavljuje život, ali komplicira sadašnjicu.

Brak iz računa je zajednica ljudi koji nikada ne mogu računati jedno na drugo.

Dobra strana braka je u tome što je pristupačan.

Mudre Izreke Veseo čovjek je kao sunce: kud god ide osvjetljava. (turska) Nemoj se srditi što ružin grm nosi trnje, nego se raduj što trnov grm nosi ruže. (arapska) Bolje je i samo jednu svijeću zapaliti, nego stalno proklinjati mrak. (kineska) Sretnici su u životu išli srednjim putem. (latinska)

broj 3 septembar-oktobar 2009 Ĺ EHER BANJA LUKA 31