Šeher Banja Luka 13

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 13

-

MAJ - JUN

-

MOTALA -

CIJENA 25 SEK

Uvodnik

Poštovani čitaoci, Pred vama je novi broj «Šeher Banjaluke», koji je samo za ovu priliku, odštampan na povećanom broju stranica .

Razloga, zbog kojih smo se odlučili na ovaj korak, ima više. U prvom redu, naši vrijedni saradnici su nam poslali mnogo zanimljivih i kvalitetnih priloga, tako da je bilo teško ne objaviti ih. Drugi razlog je, da će se tokom ljeta u Banjaluci okupiti mnogo naših sugrađana, koji će dobiti priliku čitati još kvalitetniji i sadržajniji magazin. Treći razlog je, da su se u proteklom periodu, od izlaska prošlog broja, dogodile vrlo bitne stvari, koje su vrlo značajne za sve nas.

Najvažniji događaj,a koji je obilježio ovaj protekli period, svakako je hapšenje i izručivanje Haškom tribunalu, generala Ratka Mladića, optuženog od Međunarodnog suda za najteže ratne zločine, počinjene na prostorima bivše Jugoslavije, a posebice Bosne i Hercegovine.

Bio je to dugo očekivan odgovor srbijanskih vlasti, na pritiske koji su svih ovih godina, dolazili od strane Međunarodne zajednice, Haškog tribunala, majki Srebrenice, raznih humanih udruženja, žrtava rata, antifašista, srbijanske opozicije, mnogih probosanski orijentisanih političara, pojedinaca i organizacija. Šta će nam donijeti ovo hapšenje, pitali su se ovih dana mnogi, pa i ja. U svakom slučaju, to je dobar i očekivan potez onih koji su ga izručili, jer tim će se ubrzati proces pomirenja na ovim prostorim, a Srbija i Bosna i Hercegovina će biti bliži ulasku u EU. Na nama je i našim političarima u BiH, da pokušamo ovo izručivanje pravdi, ozloglašenog generala, iskoristiti na najbolji mogući način.

Dužni smo to hiljadama nevinih žrtava, stotinama hiljada prognanika širom svijeta i na kraju dugujemo to i pravdi.

Ona je u ovom slučaju, nažalost, prilično zakašnjela, ali pokazalo se, ipak dostižna. Na kraju krajeva, ovo kukavičko dugogodišnje skrivanje, sigurno je ostavilo teške fizičke i psihičke posljedice i za njega i njegovu porodicu. I to je jedna vrsta kazne koja nije za zanemariti.

Početkom jula, naš Savez Banjalučana «seli» u grad iz kojeg smo prognani. Počinje «Vezeni most», prema kojem imamo obavezu i zadatke, a srest ćemo se sa predstavnicima gradskih vlasti, predstavnicima raznih udruženja i organizacija i iznijeti naše dugogodišnje, nažalost dosad neostvarene, zahtjeve za vraćanje predratnih naziva pojedinih ulica i naselja, veće zapošljavanje građana nesrpske nacionalnosti, riješavanje spornih pitanja plana razvoja i infrastrukture, ekonomskih i pravnih pitanja i dr. Čeka nas burno i vrelo ljeto, čekaju nas obale Vrbasa, Vrbanje i Suturlije, teferići i druženja, susreti sa prijateljima i rođacima, čeka nas Sarajevo, Tuzla, Mostar, Jadransko more. Želim vam, dragi naši Banjalučani, ugodan odmor, lijep provod i opuštanje uz sevdah i bosanske specijalitete.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić Samir Rajić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Azra Lokvančić

Šeher Banjaluka,

Grafička obrada/Grafisk arbete

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Dominik Bertotti (USA)

Goran Mulahusić

Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Nerica Abdulić-Osmančević

Sadržaj Intervju: Darko Zelenika, Ambasador BiH u Švedskoj..................4 Ratko Mladić, Zakatančena zvijer.......... .........................................6 Reportaža: Ljeto u Banjaluci.........................................................10 Intervju: Nerica Abdulić-Osmančević................................. .........12 Banjalučanin pod Sigetom............................................................15 Prvi maj u Nyköping-u....................................................................16 Goranov portret glumca.................................................................18 Život na dva točka...........................................................................20 Tema: Vezeni most, Bosanski rodoslovi......................................22 Tema: Vezeni most, Šeher Banjaluka u Sarajevu........................23 Tema: Vezeni most, Bašta kraj Vrbasa..........................................26 Tema: Vezeni most, Vrbanja od sanja...........................................27 Još jedna priča: Dajak....................................................................28 Reportaža: Saint Louis-Banjaluka................................................30 Priča: Mlin za kahvu........................................................................32 Sjećanja: Zabavne note..................................................................34 Sjećanja:Ekskurzije........................................................................36 Dvije škole pod jednim krovom.....................................................38 “Kako, bolan, nema Bosne...”.......................................................40 Razgovor s povodom: Apel za pomoć.........................................42 Sjećanja: Ništa nije kao prije.........................................................44

str.4

str.12

Darko Zelenika:

I nte r v j u :

Ambasador BiH u Švedskoj

Nerica Abdulić-Osmančević

str.38

Repor taža:

Dvije škole pod jednim krovom

str.20

Repor taža:

Život na dva točka ŠEHER 3 BANJA LUKA

Intervju Ambasador Bosne i Hercegovine u Švedskoj, gospodin Darko Zelenika, približava se kraju svog trogodišnjeg mandata, koji, evo, ističe već u septembru. Prošle su, dakle, tri intenzivne godine, obilježene izuzetnom političkom i diplomatskom aktivnošču, ispunjene brojnim susretima sa bh. građanima, koji žive ne samo u Švedskoj, nego i u Finskoj i Estoniji, za koje je Ambasada u Štokholmu takođe diplomatsko predstavništvo, zatim posjetama raznim organizacijama, savezima i udruženjima, kao i velikim brojem privrednih, kulturnih, turističkih prezentacija…

Sve u svemu, bogat i aktivan period za jednog diplomatu.

Ambasador Darko Zelenika će na ovim prostorima biti upamćen kao jedan od najomiljenijih bh. ambasadora upravo zbog svog neposrednog odnosa prema građanima, zbog široko otvorenih vrata Ambasade za sve njihove probleme i pitanja, zbog odazivanja na sve pozive bh. organizacija i prisustvovanja njihovim raznoraznim manifestacijama, i zbog časnog i dosljednog prezentiranja Bosne i Hercegovine na svim nivoima i u svim prilikama.

Intervju za “Šeher” ambasador je prihvatio rado. Sreli smo se u prostorijama Ambasade BiH u Štokholmu, u kasno popodne, nakon radnog vremena, kad su svi službenici već otišli, a ambasador je i dalje bio na svom radnom mjestu.

Razgovor sa povodom Foto: Mubera Dizdar i Goran Mulahusić

Tekst: Mubera Dizdar Ko je, zapravo, Darko Zelenika?

O privatnom životu nismo puno saznali.

Rekao je samo da je rođen u Mostaru 1961. godine, da je diplomirao prvo strojarstvo, a zatim ekonomiju i - da je otac sina Josipa, kome su sada 23 godine.Ali, o svom profesionalnom životu i svom diplomatskom zadatku je govorio vrlo rado i otvoreno.

- U Ministarstvu vanjskih poslova sam od 1. septembra 96. godine, i od tada teče moj diplomatski staž - kaže Zelenika.

Otkud vi, kao inžinjer mašinstva, uopšte u diplomatiji?

- Pa, nije to baš potpuno nelogično. Prvo sam radio u zrakoplovnoj fabrici “Soko”, i, obzirom da sam i kao ekonomista imao iskustva u međunarodnim kontaktima sa svjetskim avio proizvođacima, sticao sam iskustva i u međunarodnim odnosima u političkom kontekstu. To me je i dovelo u Ministarstvo vanjskih poslova u Sarajevo, a ubrzo sam počeo služiti vani, prvo u Kairu 4,5 godine, nakon toga sam jedan period ponovo proveo u Sarajevu na mjestu šefa Odsjeka za susjedne zemlje, a potom sam služio u Bernu (Švicarska) i u Washingtonu DC (USA). Od 6. maja 2008. sam ovdje u Štokholmu. Ovo je prvi mandat ambasaEHER 4 Š BANJA LUKA

dora koji obnašam, ranije sam u navedenim zemljama vršio dužnost zamjenika ambasadora.

Je li još uvijek rano da sumirate rezultate rada u Štokholmu, ili ste već zaokružili sliku o ovom mandatu?

Jeste li zadovoljni svojim angažmanom, i koji zadaci su, po vama, bili najznačajniji?

- Imao sam nekoliko ciljeva, i mislim da sam ih postigao. Prvi i osnovni cilj je razvijanje i unapređivanje odnosa sa Švedskom, Finskom i Estonijom. Tu ističem potpisivanje bilateralnog sporazuma o razvojnoj suradnji između Švedske i Bosne i Hercegovine u periodu od 2011-2014, koji je potpisan u 10. mjesecu prošle godine, a koji je obezbijedio 73 milona eura razvojne pomoći Švedske Bosni i Hercegovini. Ova ekonomska pomoć je usmjerena razvitku malog i srednjeg poduzetništva, izgradnji institucija sistema, jačanju demokracije, primjeni novih tehnologija, ravnopravnosti polova, i razvoju u oblasti zdravstva.

Zadovoljan sam i što smo dobili potporu sve ove tri zemlje u ostvarivanju političkih ciljeva u Bosni i Hercegovini. Ratificirali smo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH i EU, zatim podršku u viznoj liberalizaciji koja teče od 15. decembra prošle godine.

Sve tri ove zemlje su podržale kandidaturu BiH za Vijeće sigurnosti UN-a, što je najveći vanjskopolitički uspjeh Bosne i Hercegovine. Estonija je, kao punopravna članica NATO-a, na Ministarskom zasjedanju u Talinu, dala punu podršku BiH u dobovanju akcijskog plana za članstvo u NATO. U toku ove tri godine imali ste priliku da se sretnete sa državnicima, diplomatama iz drugih zemlja, političarima, ali isto tako i da ugostite naše političare koji su dolazili u službene posjete Švedskoj, kao i Finskoj i Estoniji.

- Da. Ministar inostranih poslova BiH, Sven Alkalaj je bio u bilateralnoj posjeti Estoniji i tom priolikom se sreo sa premijerom Estonije i njihovim ministrom za inostrane poslove, zatim, ovdje u Švedskoj je prošle godine bio ministar za ljudska prava i izbjeglice, Safet Halilović, koji se sreo sa Gunilom Karlsson i Tobiasom Bilströmom.

Pa, posjeta ministra za sigurnost Mije Krešića.. Bilo je ovdje i vise parlamentarnih izaslanika iz BiH, koji su došli u uzajamnu posjetu parlamentarcima Švedske. Zatim, Karl Bildt je bio najmanje šest puta u BiH u toku mog mandata… Sve je to išlo preko nas i uz naše posredništvo.

Intervju Koliko je Ambasada bila uključena u privrednu saradnju BiH i Švedske, odnosno da li ste posredovali na tom planu?

- Ambasada je uvijek i na svakom mjestu koristila priliku da promoviše BiH i njene privredne kapacitete. U tom smislu smo organizovali Poslovni forum između BiH i Švedske 2009. godine. Forum je održan u konferencijskom centru u Rosenbadu, zgradi Vlade Švedske, uz prisustvo 45 poslovnih ljudi iz 25 bh. preduzeća.

Da li je politička kriza u Bosni i Hercegovini, sedmomjesečna opstrukcija i neformiranje institucija vlasti, uticala na odnose sa ove tri zemlje i na njihove podrške, o kojima ste govorili?

- Bilateralni odnosi sa Švedskom, kao i sa Finskom i Estonijom, su jako dobri. Sve ove tri zemlje snažno podržavaju BiH za ulazak u EU, naravno kad BiH ispuni neophodne uvjete i prođe proceduralni put. Oni su nas stalno ohrabrivali da BiH krene sa reformama, da bi uhvatila takt sa EU i NATO. Nisu se povlačili zato što se u nas nije formirala vlast. Naprotiv, bili su vrlo zainteresovani da se to što prije uradi. Naša slijedeća stepenica je podnošenje zahtjeva za status u EU, i nadam se da ćemo to moć učinitii ove godine. Švedska i Finska su članice Partnerstva za mir i tu je njihova podrška za BiH vrlo značajna, isto kao podrška Estonije u NATO-u. Podržavali su nas i u procesu vizne liberalizacije.

su vremena, srećom, sada prošlost.

Danas je vrlo jednostavno uspostaviti kontakt sa ambasadom, a sve informacije i potrebni obrasci mogu se dobiti i preko stranice www.bihambasada.se. Da li još uvijek imate dosta zahtjeva za izdavanje pasoša, obzirom da veliki broj bh. građana u Švedskoj ima švedsko državljanstvo, pa time i švedski pasoš?

- Pa, kao i svake godine, tako i ove, ovaj period pred odmore znači povećan obim posla u Ambasadi. Što se tiče diplomatskog rada, uglavnom se sve obavlja do Midsommara, a nakon toga nastupa zatišje. Što se tiče, ovog drugog, tehničkog dijela posla, izdavanje novih putovnica, to je isto trenutno pojačano. Naši ljudi uvijek čekaju do zadnjeg trenutka, pa, onda pred odmore nastaje panika. Još uvijek ima dosta građana koji žele da imaju bh. putovnicu, bez obzira što su švedski građani. Jako sam zadovoljan što smo dobili novi sustav biometrije i što to funkcionira dobro, na obostrano zadovoljstvo i nas i građana.

U toku trogodišnjeg mandata u Švedskoj imali ste priliku da se kroz neposredne kontakte upoznate sa organizovanošču naših ljudi, sa njihovim udruženjima i savezima. Kako ocjenjujete tu saradnju?

- Moram reći da je ta saradnja bila na zavidnom nivou. Mi svake godine u 9. mjesecu organizujemo u našem Veleposlanstvu susret predstavnika saveza i udruženja bh. građana . Trudili smo se da se odazovemo

na sve pozive i da učestvujemo na određenim skupovima. Zajednički smo posjetili i Riksdag 2009. godine. Naše Veleposlanstvo je održavalo koordinaciju između bh. saveza i drugih bh. organizacija. Zajedno sa štokholmskim udruženjima “Žena”, “Neretva” i udruženjem penzionera “Behar”, svake godine smo učestvovali na Festivalu kruha i vrlo sam ponosan tako kvalitetnim prezentacijama. Službene ocjene švedskih vlasti su da smo mi jedna od najbolje integrisanih dijaspora u njihovoj zemlji. A i moja lična ocjena je da su naši ljudi u Švedskoj najbolje organizovani, u usporedbi sa drugim zemljama gdje sam radio.

Nedavno smo bili svjedoci potpisivanju ugovora četiri bh. saveza sa švedskom organizacijom NBV, što je samo dalja potvrda izuzetno uspješne integracije u švedsko društvo. Takvih primjera je bezbroj. Ističem i izuzetnu saradnju sa vašim Savezom Banjalučana i čestitam vam na uspješnom radu, za što su sigurno zaslužni i vaše rukovodstvo, ali i samo članstvo.

Hoće li vam nedostajati Štokholm?

- Hoće. Švedska je prelijepa zemlja, a Štokholm je očaravajuci grad. Bilo mi je lijepo ovdje, lijepo sa našim ljudima, lijepo sa Sveđanima i lijepo sa diplomatskim korom.

Sretan sam i zadovoljan svim dosadašnjim destinacijama u kojima sam bio. Svuda sam ostavio prijatelje sa kojima i danas imam kontakt. Šta će biti vaš naredni zadatak i gdje?

- Nazad u Ministarstvo vanjskih poslova u Sarajevo. A kasnije, ko zna. Vidjećemo.

Postoji li opasnost od ponovnog uvođenja viza za građane BiH, obzirom da je službeni Brisel najavio određene mjere zbog zloupotrebe vizne liberalizacije?

- Isto kao što se pojedinačno odlučivalo o uvođenju vizne liberalizacije, pa tako Bosna i Hercegovina nije bila oslobođena od viza u prvom krugu, isto tako mi insistiramo da se sada pojedinačno procjenjuje poštivanje ili kršenje ovog sistema od strane određenih zemalja. Znamo da su Srbija i Makedonija imali problema sa zloupotrebom vizne liberalizacije i da im je EU uputila ozbiljna upozorenja. Bosna i Hercegovina je u prvih šest mjeseci pokazala da građani poštuju pravila i da se vizna liberalizacija primjenjuje na primjeren način. EU je donijela odluku da, ukoliko se u bilo kojoj zemlji poveća broj zahtjeva za azil više od 50% , da će se razmotriti sankcije. Mi ovu viznu slobodu nismo dobili u paketu, pa je nećemo ni izgubiti u paketu.

Sjećamo se vremena kada je ova Ambasada bila zasuta zahtjevima za izdavanje pasoša na koje se čekalo i po nekoliko mjeseci. Sjećamo se i vremena kada je bilo gotovo nemoguće dobiti informacije telefonom, a o web stranici tada još nije bilo ni govora. Ta

Darko sa svojim banjalučkim prijateljima ŠEHER 5 BANJA LUKA

ZAKATANČENA Tekst: Radmila Karlaš Foto: Mirsad Filipović

ZVIJER

ekla je da je bilo najteže kada su sinove odvajali od majki. Da je bio opšti metež, i da su se svud čuli krici očaja. Pričala je mirno, ruku prekrštenih na krilu. U intonaciji nije bilo bijesa, niti gorčine, samo nezamislive tuge. Dvanaest članova njene familije je ubijeno. Zaustavila sam disanje, držeći na distanci eho izgovorenog, jer sam znala da bi me količina tuge koju bih udahnula gotovo mogla ubiti. Ta žena tokom narednih godina postaće neko

R

EHER 6 Š BANJA LUKA

nezamislivo drag i nezaobilazan u mom životu.

Fatimu Husejnović prvi put sam vidjela oktobra 1996. na željezničkoj stanici Saint Lazare u Parizu. Putovale smo zajedno na debatu koja se odžavala u Normandiji, u Rouenu. Znala sam da je iz Srebrenice.

Samo to. Smještene smo u istoj sobi. Od kada sam je srela, pokušala sam da prevalim preko usana pitanje. Šta se desilo s njenom familijom. Ko je od njenih ubijen. Bilo mi je

teško da pitanja koja su mi opsjedala mozak iskažem retorički. Bojala sam se da ću je povrijediti. Te noći, u hotelu, kroz polusan, osjetila sam kako me neko, razotkrivenu tokom sna, pokriva. Kroz poluspuštene kapke vidjela sam Fatimu, nagnutu nad krevet kako brižno poravnava prekrivač preko mene.

Srebrenica se svih proteklih godina valjala preko krvotoka, gušeći. Snimak oca koji doziva sina, dok se oko njega smiju polupi-

Još jedna priča 1. Genocid 2. Učestvovanje u genocidu 3. Progoni na političkoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi kao zločini protiv čovječnosti 4. Istrebljenje kao zločin prema čovječnosti 5. Ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti 6. Ubistvo, kao kršenje ratnih zakona i običaja 7. Deportacija ljudi, kao zločin protiv čovječnosti

Ratko Mladić U julu 1995. optužen je od strane Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), a u novembru iste godine optužnica je proširena.

Optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i brojne ratne zločine, uključujući i zločine vezane za snajpersku paljbu nad Sarajlijama, te za napad na UN_ovu zaštićenu zonu Srebrenica. Odgovoran je za uzimanje UN-ovog osoblja kao taoce.

jane spodobe u uniformama, inficirane do kosti zlom, pogodio me kao užareno žezlo.

Te, 2007. godine sam pristala da kao jedini učesnik iz RS u okviru Pravnog fakulteta iz Tuzle učestvujem u debati o nezamislivom zločinu u Srebrenici. Putovali smo autobusima iz Tuzle, tu su bili studenti iz Zenice i Sarajeva. Stajemo u Potočarima. Obilazimo mezarje i krećemo prema Tvornici akumulatora. I tad se desilo. Atomi od kojih sam satkana su podivljali, presjecani sa vibracijama satkanim od čistog bola i užasa. Emocije su mi trgale mozak, srce, više nisam znala da li sam na okupu ili raspršeno padam svud po Sreberenici poput pepela koji neko rasipa iz urne. Krajiškom mozga sam shvatila da sam uletila u frekvenciju nezamislivog straha i očaja, koju su žrtve, srebrenički Muslimani, stisnuti i preplašeni unutar te tvornice osjećali. Užas je u tolikoj mjeri nahrupio iz zidova, s patosa i sa svih strana da sam osjetila kako me moje sopstveno tijelo spašava od totalnog rasprsnuća padajući u tamu. Nečija ruka na ramenu me pridržala. Okrenula sam se prema ženi, loveći krajičke svjetlosti sred crnila koje me obuzelo i prepoznala profesoricu s Pravnog fakulteta iz Tuzle. Njene oči su bile jedino uporište za koje sam se mogla uhvatiti. Osjećala sam da ću, ako prestanem da je gledam, umrijeti tu, na licu mjesta. Ne znam da li je primjetila, ali mi je predložila da sa dekanom odemo odmah u Srebrenicu službenim automobilom.

Skup u ondašnjem Domu kulture na kojem sam učestvovala bio je zabranjen za

8. Nehumana dijela (prisilna premještanja), kao zločin protiv čovječnosti 9-14. Protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dijela, napadi na civile.

15. Uzimanje talaca

političare. Nije ih se moglo izbjeći, ne bar u obliku njihovih emisara.

U opštoj gužvi, kao uklete sjenke promicale su majke Srebrenice. Po ko zna koji put i kojom prigodom, kao kad su nešto ranije dodirivale nišane na mezarju, čekale su.

Poput Kade Hotić koja je tražila posmrtne ostatke dvadesetogodišnjeg sina Samira.

Svoje izlaganje ću i započeti njenim riječima, da ne želi ničije sažaljenje, već pravdu. Teško mi je tad bilo govoriti o pravdi u Srebrenici i očekivati je, nakon što se zločin desio pred očima međunarodne zajednice. I ne samo to. Koliko međunarodnih zvaničnika je došlo i prošlo tim gradićem od kraja rata, bili su tu i 11. jula 1995. kada je tadašnju enklavu pod zaštitom UNPROFOR-a urnisali pripadnici vojske i policije RS sa srbijanskim pomagačima. Kadine oči traže pravdu. I nju, poput svih majki iz Srebrenice godinama razapinju, obećavaju im, pričaju priče. I uzimaju dnevnice za svoju rabotu. Jasno mi je i zašto su bosansko-hercegovački političari suvišni. Majke su tražile pravdu i kosti svojih najmilijih.Godinama su čekale dan kada će vinovnici srebreničkog masakra biti uhapšeni.

Kadu sam gledala i slušala više puta na TV-u, čak i u jednom dokumentarnom filmu kada je zapjevala sevdalinku o sinu kojeg čeka, a kojeg nema... Teško joj je pala ta pjesma, baš ta, sve druge je pjevala i pjevaće, ali zbog te, ne želi nikada više pogledati taj film. Priča mi ovo dok zajedno pušimo cigarete na pauzama, od mog dolaska u Srebrenicu

u mojoj je blizini, povjerava mi se lako i bez napora. Ćutim. Tu vrstu dostojanstvenog bola koji ne opterećuje i koji se podnosi sa plemićkim ponosom, osim kod Kade i teta Fatime sretala sam samo kod odabranih ljudi, kod kojih užas proživljenog nije podlegao emocijama dželata. Kada je našla muža i brata. Lakše joj je, nastavlja, što zna da joj je muž pokošen rafalnom paljbom. To je, utvrđuje, trenutačna smrt. Da joj je samo znati da joj ni sina nisu mučili, da je umro brzo.

Više puta je gledala smrti u oči, priča zamišljeno. „Tada, kada i vama prijeti opasnost da budete ubijeni, prestanu sve emocije, hladno čekate smrt. Bar je sa mnom bilo tako. Nadam se da se i moj Samir tako osjećao.“ Na sljedećoj pauzi kaže mi da zna ko joj je ubio sina. Žena! Zna joj i ime, na visokoj je funkciji. „Ne mrzim je, znam da pored svega što je učinila ne može ni da spava, ni da živi mirno. Bar na momente. Ja imam svoj bol, ali i svoj mir. Ne bih bila na mjestu dželata. Ipak, kada bih je srela, rekla bih joj samo: ‘I ti imaš dva sina.’

Mimo protokola, uzela je riječ na kraju skupa. Pričala je jednostavno i mirno. O srbijanskim autobusima koji su njih, žene iz Srebrenice prevozili, nakon što su ih u Potočarima odvojili od muških članova porodice. I o uvijek prisutnom žalu da ih nisu dovoljno izljubile, izgrlile na rastanku.

U prepunoj sali metež, neke žene glasno napadaju političare, licemjerje.

Hata je mirno ćutala, a onda je, dok smo pušile posljednju cigaretu pred naš rastanak, ŠEHER 7 BANJA LUKA

Još jedna priča sa nagovještajem osmijeha rekla da tu, malo iznad, ima jedna zaravan, njena očevina, koju nikada neće napustiti. Njeni odlasci u Sarajevo su sporadični, zbog unuka. Autobusi su već kretali prema Tuzli. Sjetila sam se da bih se u njima trebala nalaziti i ja, te da moram požuriti ako želim stići. Pitala sam Hatu mogu li je poljubiti u obraz. Nasmiješila se kroz suze. Moje su krenule kada sam sjela na jedno od sjedišta u autobusu.

Godinama poslije, gledam lice na TV ekranu. S kačketom na glavi, gotovo neprepoznatljivo, ali oči sijaju istim luđačkim sjajem. General Ratko Mladić, napokon uhapšen, drsko i uz odsustvo bilo kakve refleksije o počinjenom zlu na licu se ceri, psuje i bjesni bahatošću. U međuvremenu licemjerje. Oko odugovlačenja hapšenja.

Dok posmatram lice gospodara života i smrti, znam da je on puki produkt, izvršilac.

Unaprijed podoban da učini najgore. Ono što je najstrašnije, omogućeno mu je da učini najgore. Neko je morao da pusti zvijer iz kaveza.

Slučajno ili ne, na nekom od TV kanala snimak Nirnberškog procesa. Smjenjuju se lica nacističkih zločinaca, uporedo s prikazima gasnih komora i miliona kostiju. Rudolf Hess, zapovjednik koncentracionih logora će ženi slatkasti miris iz krematorija objašnjavati nekim banalnostima. Gladiće dječicu po glavi, a potom revnosno ići na posao. Koji se sastojao u iznalaženja načina kako što efikasnije uništiti što veći broj Jevreja. Zvijeri su puštene iz kaveza.

On se neće pokajati nikada, nesvjestan svoje krivice, do one što je dozvolio da ga uhapse. Neće se pokajati ni Adolf Eichmann na čijem će suđenju u Jeruzalemu tokom 1961. zapisati čuvena filozofkinja Hannah Arendt, koja će, i sama proganjana i zatvarana za vrijeme nacionalsocijalizma, baš tada, gledajući Eichmanna, zaključiti da je zlo banalno. Gledala je čovjeka koji je izgledao kao komšija sa sedmog sprata. Nije bilo spektakularno, ponašao se kao u gostima. Arendtova je provela život pišući o totalirizmu i nasilju. Za vrijeme rata pričala sam s novinarima New York Timesa koji su, neovisno od reputacije Željka Ražnatovića Arkana i ne sumnjajući u to da je vinovnik mnogostrukog zla tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, praveći intervju s njim, stekli utisak njegovog šarma i elokvencije.

Ratko Mladić je prilikom pojavljivanja pred vijećem Haškog tribunala bezmalo izgledao kao umorni, bolesni starčić, ali su njegove oči i nabusito ponašanje u sekundi razotkrili zvijer.

Postoji nešto što zaudara stalno. Od vremena holokausta do srebreničke drame.

Licemjerje. Amerikanci su znali za koncentracione logore u Evropi tokom Drugog svjetskog rata i nisu ništa učinili povodom EHER 8 Š BANJA LUKA

toga. Rusi su stajali s druge strane Visle i gledali kako Njemci urnišu Varšavu, da bi tek nakon svega ušli u uništeni grad. Hajka na nacističke ratne zločince prestala je još 1948. Oni će se skrasiti svuda pomalo, a Jozef Mengele će uredno imati svoju adresu i broj telefona u telefonskom imeniku Buenos Airesa do kraja. Za njima će još samo tragati pojedinci poput Simona Vizentala. Amerikanci će nakom Drugog svjetskog rata pragmatično primati u okrilje kreatore nacističkih raketa Fau 1 i Fau 2, poput njemačkog inžinjera i Hitlerove uzdanice Vernera fon Brauna kako bi ih upotrijebili za izradu nekih Apola, do Jevreje koji su preživjeli holokasut. I tako redom.

Potočari 2010.godine

Srebrenička tragedija dešavala se pred očima svijeta. Isto kao što se i Ratko Mladić potom godinama šetkao pred očima svijeta.

Gledajući ponovo u oličenje zla utkano u srž đavoljeg generala, želim misliti da u njegovom zakašnjelom hapšenju ipak ima neke pravde. Znam da ne smijem razmišljati o onima koji puštaju zvijeri, jer tada ne bi bilo gotovo nikakvog smisla. A ja znam da smisao mora postojati unatoč svemu. Sjetila sam se Fatime, Hate i inih. Čekale su na ovo hapšenje godinama. Kao što sam čekala i sama. I uvijek će, pored onih koji puštaju zvijeri biti i drugih, koji će se boriti sve dok zvijeri ne budu ponovo zakatančene. Jedna upravo jest, Ratko Mladić.

Telefonirajte jeftino za Bosnu i Hercegovinu!

Med Com Hem kan du ringa till Bosnien för bara 1,10:-/minut.

Allt du behöver göra är att skaffa fast telefoni från Com Hem. Om du väljer telefonabonnemanget Small och tillvalet Utland (totalt bara 88:-/månad) så får du våra allra lägsta minutpriser.

Ring Kundservice på 0771-550000 för att beställa.

Erbjudandet gäller tillsvidare. Öppningsavgift 0,59:-/samtal tillkommer. Bindningstid 12 månader. Abonnemangskostnad under bindningstid: 1056:-.

Minidebitering tillkommer med 29:-/mån som du kan ringa för. Modem 295:- och frakt 99:- tillkommer. Med autogiro eller e-faktura sparar du 35:- i tillägg för pappersfaktura. Besök comhem.se för mer information om våra avtalsvillkor och samtalstaxor.

Ljeto u Banjaluci Metereolozi predviđaju dugo toplo ljeto.Temperature bi mogle „ići“ i do 35 stepeni, pa i koji podiok više.

Banjalučani su krajem maja, pa i većim dijelom juna, već osjetili letnje vrućine. Polako, ali sigurno oživjele su i plaže na Vrbasu: Najhrabriji su već krajem maja „iskušavali“ Vrbas, oni manje „hrabri“, nisu ni junu ulazili u vodu - „vrijedno“ se sunčali na obalama zelenog ljepotana, a neki i pecali.

Iako je vodostaj na momente predstavljao noćnu moru za ribare („Oni u Bočcu, stalno puštaju branu“), to nije spriječilo pojedine Banjalučane da i ove godine otvore sezonu vožnje dajak-čamaca, jedinstvenog plovila koje se može vidjeti samo na Vrbasu i u Banjaluci.

I dok su se jedni kupali, drugi sunčali , treći pecali, EHER 10 Š BANJA LUKA

a četvrti uživali u vožnji dajak-čamca, bilo je i onih koji su vrijedno radili-uklanjali šiblje sa zi- Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ dina Kastela i uređivali zelene površine u gradu, sređivali ulice, a zaštitu od sunca i vrućine tražili na pomalo neobičan način.

A početkom ljeta gradske ulice, aleje i trgove preplave brojni šetači. Među njima, svakako, najviše Banjalučanki. Sedam na jednoga, a možda i veći omjer, ali to nije toliko ni važno. Jer šarm i ljepota Banjalučanki nadaleko je poznata.

Reportaža

N

iko, pa ni predsjednik Vlade RS Aleksandar Džombić vjerovatno nema „viziju“ kako riješiti probleme u „Željeznicama RS“. Rješenja za katastrofalnu situaciju u ovom javnom entitetskom preduzeću nema ni onaj koji bi ih trebao prvi ponuditi, ministar saobraćaja i veza Nedjeljko Čubrilović:resorni ministar čak je „konstatovao“ kako „nije imao potpunu informaciju šta se sve događa u preduzeću“. Bilo bi smiješno da nije tragično, s obzirom da dotični ministar punih pet, pa evo i šestu godinu kako obavlja ovu funkciju! „Neobaviještenost“ ministra Čubrilovića, ipak nije jedini, pa možda i najvažniji problem s kojim se suočavaju „Željeznice RS“:Ovo preduzeće, kao i preostala javna preduzeća koja Vlada RS još nije prodala , godinama predstavlja izvrsnu priliku za uhljebljenje podobnih kadrova stranaka i političkih partija koje su bile na vlasti. Javna je tajna da je tom „linijom“unazad šest godina išao Savez nezavisnih socijaldemokrata, ali i Demokratski narodni savez, čiji je visoki funkcioner, ministar Nedjeljko Čubrilović.

Međutim, osim što se suočavaju sa viškom zaposlenih (prema pojedinim procjenama oko hiljadu) „Željeznice RS“ već niz godina ostvaruju loše poslovne rezultate. Sve dosadašnje entitetske vlade, pa i aktuelna iz budžetske kase izdvajale su , i izdvajaju na desetine miliona maraka za ovo preduzeće, kako bi osigurale normalno poslovanje i finansijsku stabilnost. No, pokazalo se da su „Željeznice RS“, prosto rečeno, rupa bez dna, pa se na kraju ispostavilo da preduzeće ima kumulativni gubitak od 159 miliona maraka. Dodatni problem predstavlja i činjenica da su „Željeznice“ jedno najzaduženijih kompanija, „zahvaljajujući“ prije svega vladi, pa su između ostalog poreski obeznici u entitetu tokom prošle godine otplatili oko 4,7 miliona maraka kredita ovog preduzeća. Pominje se i zaduženje kod Vlade Srbije u iznosu od 18,9 miliona eura za nabavku 200 teretnih vagona, itd, itd..., što je jedan manji dio podužeg spiska „kreditnih zaduženja“ ove kompanije.

Tešku situaciju upotpunila su i višemjesečna dugovanja radnicimaplate, regresi za godišnji odmor i naknade za topli obrok.Vlada RS i menadžment kompanije sa šest sindikata u „ŽRS“ 14.februara ove godine potpisiju sporazum o isplati zaostalih primanja, ali kako to obično potpisi premijera Aleksandra Džombića i ministra Nedjelja Čubrilovića, nisu bili „validni“-svih šest sindikata 3.juna stupa u štrajk zbog nepoštivanja sporazuma od strane vlade i uprave uz minimum procesa rada. Međutim, 8,juna zaposleni stupaju u generalni štrajk, zbog disciplinskih prijava koje je poslovodstvo pokrenulo protiv nekoliko radnika. Totalna obustava rada podrazumijevala je da je i ono malo vozova na entitetskim prugama, stalo.

Nekoliko dana traje generalni štrajk, da bi 14.juna četiri od šest započelo pregovore sa Vladom RS, dok su to odbili Sindikat mašinovođa i Sindikat radnika infrastrukture, koji odbijaju ponudu za ponovno uspostavljanje minimalnog procesa rada i ne žele da pokrenu lokomotive i vozove.

Okupljaju se članovi ovih sindikata na protestnom mitingu 14.juna na banjalučkoj željezničkoj stanici. Upućene su optužbe na račun kolega iz drugih sindikata, za koje tvrde da su ih izdali i prevarili, a na informaciju da su pojedine njihove kolege sjele u lokomotive i pokrenule vozove, atmosfera postaje napeta: Čuo se toga dana i prijedlog da se zaustavi međunarodni voz Zagreb-Banja Luka-Doboj -Sarajevo-Ploče, koji su štrajkbreheri preuzeli u Bosanskom Novom. Nekoliko stotina ogorčenih mašinovođa i radnika u infrastrukturi izlazi na peron željezničke stanice, uz burno negodovanje, zvižduke, pa i pogrdne riječi i prijetnje upućene svojim „kolegama“ , dočekuje voz.Veći broj pripadnika MUP-a RS i specijalnih policijskih jedinica osigurava dolazak, pa na kraju i odlazak voza prema Doboju, a prema nepotvrđenim informacijama , štrajkbreheri su, na otvorenoj pruzi imali „bliske kontakte“ sa nezadovoljnim kolegama-na pojedinim stanicama dočekani su bacanjem kamenica na lokomotivu!

Zanimljiva je i informacija koju je toga dana predsjednik Sindikata mašinovođa Simo Cvjetković saopoštio novinarima. Menadžemt „Željeznica RS“ zatražio je od „Željeznica FBiH“, da im „pozajmi“ dvadeset mašinovođa kako bi pokrenuli vozove. Mašinovođe iz „Željeznica FBiH to su odbili, a prema Cvjetkovićem riječima, „kolege iz Federacije su poručili da će prije dati dvadeset litara krvi, nego što će ući u lokomotive“Ipak, četiri od dva sindikata, sa Štrajkačkim odborom i njegovim predsjednikom Zlatkom Marinom, postigli su sa vladom dogovor o uplati pet miliona maraka za isplatu regresa i naknada za topli obrok, kao i

isplatu jednog dijela zaostalih plata. Nakon toga na ovo su pristali i u Sindikatu mašinovođa, pa je 16.juna uspostavljen kompletan željeznički saobraćaj u RS. Mada je na kraju postignut kakav-takav dogovor između radnika s jedne, i uprave preduzeća i Vlade RS, s druge strane, postavlja se pitanje do kada će imati rok trajanja. Možda do onog trenutka dok na površinu ne isplivaju nove dubioze, afere i kriminalne radnje u „Željeznicama RS“. Ili dok stomak ne zatraži da ponovo ne organizujemo štrajk i izađemo na ulicu, poručuju radnici.

A uprava preduzeća na čelu sa generalnim direktorom Draganom Savanovićem, koji je kadar Demokratskog narodnog saveza, baš kao i ministar Nedjeljo Čubrilović najavljuju „restruktiranje unutar same kompanije“ i da će „ broj radnika dovesti u normalu, jer željeznice u ovom trenutku imaju 3600 zaposlenih i mogu sasvim normalno funkcionisati sa 600 ili hiljadu radnika manje“. Ne pominje generalni direktor šta će uraditi sa onima koji primaju tzv. ugovorene ili menadžerske plate. A takvih je oko osamdeset. Niko od radnika ne zna tačan iznos njihovih „menadžerskih plata“(navodno malo koja da je ispod dvije hiljade maraka), ali su ogorčeni i time da osim ove, uredno primaju primaju i redovnu platu. Njihovo ogorčenje je još veće jer mašinovođa maksimalno može zaraditi 600 maraka, a imaju odgovornost za voz, putnike i robu koju prevoze.Većina onih koji primaju ugovorene plate nemaju baš nikakve odgovornosti osim da se svaki dan pojave na poslu, kažu radnici.

Š E H E R 11 BANJA LUKA

Profesorica

NERICA ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ, bh. likovna umjetnica, rođena Banjalučanka:

AKVAREL JE NAJPLEMENITIJA SLIKARSKA TEHNIKA I ZAHTIJEVA POSEBAN SENZIBILITET Uopšte uzeto, žena- umjetnik koja sve to hoće i želi, više je opterećena obavezama nego muškarac-umjetnik, koji ima samo jedan jedini zadatak na svijetu - da se bavi svojom umjetnošću. To nam pokazuju primjeri iz istorije, gdje uglavnom dominiraju umjetnici ili znanstvenici.

Ali, ja sam svoj život organizovala tako da imam vremena za sve, zbog čega sam jako sretna...Sretna sam što uspijevam u jednoj tako ozbiljnoj i teškoj tehnici da se ostvarujem, i da likovna publika ili jednostavno posmatrači, brzo i lako ostvaruju kontakt sa mojim akvarelima.Time je, mislim, umjetnost i dostigla svoj najviši cilj, jer duga i vatromet nisu neophodni, ali oni donose boju i svjetlost u naš život....Ne mogu se baš složiti da je Banja Luka bila grad veoma renomiranih slikara niti je to sada, ali jedno je sigurno: onaj koji je po mom misljenju bio najveći , nikada nije imao pravu priliku da se afirmiše jer, kako je uvijek sam govorio za sebe - “mali, pa ga još dnevnik poklopio po glavi....” originalan čovjek i kompletna umjetnička ličnost - Lojzo Ćurić. Kada je on umro, imala sam osjećaj da se ruše zadnji stubovi Banja Luke...Najvećim slikarom naših prostora smatram ipak Ismeta Mujezinovića. Veličina njegovog djela je svakako impozantna, on je pravi slikar i to se jednostavno osjeti...Jedno, ipak moram reći: dok živim biće mi žao zbog svega, jer Banja Luku smatram svojim gradom, u njoj sam postala ovo što jesam, i zahvalna sam joj na predivnih 27 godina, obojenih najljepšim bojama, koje sam do izbijanja rata proživjela u njoj... Kada sam prije nekoliko godina poslala svoje reference na adresu Muhameda Kulenovića, on mi je rekao kako mu je žao što me mora odbiti, jer baš te godine je bila izložba “fundusa muzeja moderne umjetnosti”. Bila sam zapanjena jer sam mislila da je to manifestacija banjalučkih prognanika, a fundus banjalučke galerije je star desetine godina i uopšte ne uključuje prognane banjalučke umjetnike. Kasnije su se redovno smjenjivali Alija Sarač i Muhamed Ćejvan. Nemam ništa osobno protiv ovih ljudi, ali ako je to sve što Banja Luka može ponuditi iz likovne umjetnosti u manifestaciji “Vezeni most”, onda mi je zapravo samo jako žao i Banja Luke i Banjalučana....

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin Gušić Poštovana gospođo Abdulić-Osmančević! Da li je Vaš značajniji likovni izrazaj započeo još u našem gradu - Banja Luci, ili tek u izgnanstvu - u Mozartovom gradu Salzburgu, u Austriji ?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Moja potpuna posvećenost akvarelu jeste započela u Austriji. Kada sam zajedno sa suprugom stigla kao prognanik u tu zemlju u septembru 1992., život nije ličio na ništa što je imalo veze sa nama ni sa životom koji je ostao iza nas, u Banja Luci. Ali, gotovo svi smo prošli kroz taj teški period progonstva, mirenja sa situacijom i prilagođavanja onom sto nismo mi i sto nije naše. U tom novom životu i borbi za egzistenciju valjalo je krenuti iz početka, i u trenucima kada se sve u životu lomi, pronaći snagu i za stvaralački rad!? To mi je sada, iz ove perspektive, gotovo neobjašnjivo. Izgleda apsurdno, ali hvatali smo se za slamke samo da osmislimo prekinuti život i ja sam se uhvatila čvrsto za akvarel.

Da li je na Vaš izbor slikarstva, kao zanimanja i sudbine, utjecao uglavnom talenat ili je ta vrsta umjetnosti i dio Vaše porodične tradicije?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: I jedno i drugo. Svakako je dio moje EHER 12 Š BANJA LUKA

porodične tradicije jer sam odrasla uz akvarelne boje i kistove, uz moju majku Alku Kujundžić, vrsnog likovnog pedagoga, koja je u slobodno vrijeme takođe slikala. Kada sam odlučila da studiram u Sarajevu na Likovnoj akademiji, odabrala sam profesorski smijer, a ne čisto slikarstvo, jer mislim da me nekoliko stvari oduvijek određuje kao osobu: profesija i potreba da se bavim slikarstvom ali i porodica i prijatelji, naš sin Dinko koji je svakako najvažnija osoba u mom životu, i na koncu, sve one male stvari koje čine život sadržajnim i sretnim. Zato sam uvijek mislila kako je posao nastavnika/profesora za ženu-idealan.

Uopšte uzeto, žena- umjetnik koja sve to hoće i želi, više je opterećena obavezama nego muškarac-umjetnik, koji ima samo jedan jedini zadatak na svijetu - da se bavi svojom umjetnošću. To nam pokazuju primjeri iz istorije, gdje uglavnom dominiraju umjetnici ili znanstvenici.

Ali, ja sam svoj život organizovala tako da imam vremena za sve, zbog čega sam jako sretna. Suprug je taj koji me podržava baš u svemu, i uz njegovu potporu sam realizovala gotovo sve što sam do sada planirala.

Otkud dominantna sklonost baš prema akvarelu?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Akvarel je najplemenitija slikarska tehnika i zahtijeva poseban senzibilitet. Akvarel traži dobru koncentraciju i sig-

Intervju urno vođenje kista po bjelini papira, traži sigurno osvajanje prostora, koji u protivnom pokaže jasno i brzo svaku pogrešku. To je možda i odgovor na pitanje - zašto je tako malo slikara akvarelista. Umjetnost je, između ostalog, čežnja za samoostvarenjem i samospoznajom. Sa puno entuzijazma bacamo se na posao, i otkrivamo šta medij akvarela nudi. To je proces vježbi i tehničkih dostignuća, ali stiče se i bolno iskustvo da je akvarel teško korigovati, da svaki suvišni potez kista umanjuje intenzitet iskaza. I tek nakon dugog eksperimentisanja sa medijem počinje dugi put umjetničkog sazrijevanja i pronalaženje ličnog likovnog rukopisa. Jer, umjetnost je duhovni i duševni egzibicionizam i nemanipulisano predstavljanje sopstvenog JA. Alfred Kubin je pisao: “ Svako postiže ono što može, na svoj način, koliko mu njegova nadarenost dopušta”. Pravi odgovor na Vaše pitanje bi, prema tome bio, da sam sve ovo u sebi prepoznala i iskoristila na najbolji mogući način.

Lijepo ste formulisali - dominantna sklonost prema akvarelu! Sretna sam što uspijevam u jednoj tako ozbiljnoj i teškoj tehnici da se ostvarujem, i da likovna publika ili jednostavno posmatrači, brzo i lako ostvaruju kontakt sa mojim akvarelima. Time je, mislim, umjetnost i dostigla svoj najviši cilj, jer duga i vatromet nisu neophodni, ali oni donose boju i svjetlost u naš život....

Općepoznato je da je naša Banja Luka bila i grad renomiranih slikara. Da li je, eventualno, neko od njih bio Vama uzor?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Ne mogu se baš složiti da je Banja Luka bila grad veoma renomiranih slikara niti je to sada, ali jedno je sigurno: onaj koji je po mom misljenju bio najveći , nikada nije imao pravu priliku da se afirmiše jer, kako je uvijek sam govorio za sebe - “mali, pa ga još dnevnik poklopio po glavi....” originalan čovjek i kompletna umjetnička ličnost - Lojzo Ćurić. Kada je on umro, imala sam osjećaj da se ruše zadnji stubovi Banja Luke. Njegovi akvareli i crteži osobeni su i puni poruka i likovnosti, ali nisu na mene uticali u tom smislu. Najvećim slikarom naših prostora smatram ipak Ismeta Mujezinovića. Veličina njegovog djela je svakako impozantna, on je pravi slikar i to se jednostavno osjeti. Ne postoji način da se objasni zašto je to tako. Od slikara akvarelista ipak moram spomenuti u prvom redu njemačkog slikara Oskar Kollera, minimalist koji je bio u stanju sa samo nekoliko pravih poteza kistom ispričati cijelu priču, onda svakako Heribert Mader, koji još predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, i na kraju, autodidakta iz Salzburga, Bernhard Vogel, koji je možda najdirektnije uticao na mene zbog svog revolucionarnog odnosa prema akvarelu.

Neiscrpni motivi i inspiracije Vaših likovnih izražaja su bosanski gradovi. Imate li neku svoju, da tako kažem, top listu naših gradova koje ste najviše dočarali svojim slikama i šta Vam je u njima bilo i ostalo posebno inspirativno?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Ja slikam gotovo uvijek u ciklusima i oni su već odavno određeni: portreti, gradovi, cvijeće, brodovi i susreti.

Gradovi su, kao i brodovi, kompleksna i teška tema, zahtijeva poznavanje perspektive i kompozicije, bez čega je sve ostalo na slici besmisleno. Slikanje zapravo i nije razbibriga već predstavlja najveći mogući psihički napor, pri čemu dolazi do potpunog emotivnog opuštanja. Sve moje motive pripremam sama, fotoaparatom, pronalazim posebne i prepoznatljive uglove iz zanimljive perspektive. Ipak, moram izdvojiti Počitelj, jer je tamo sve drugačije - nebo, zrak, Neretva, sunce, čempresi, koji se kao gotički tornjevi izdižu iznad grada. Osim Počitelja, izdvojila bih Veneciju, u kojoj sam bila mnogo puta, a svaki put se osjeti oduševljenje, i to uvijek na neki na drugi način. Vi ste me pitali za naše gradove. Banja Luka i Sarajevo su sigurno najinspirativniji. Kad je Banja Luka u pitanju, moram reći da ja osobno nisam slikar brzih voda, i zato me Vrbas kao slikarski motiv nije nikada posebno inspirisao. Neopisivo mi je žao što naša Banja Luka nikada nije imala uređene obale uz Vrbas u staroj jezgri grada, kao što to ima Sarajevo ili Salzburg, na primjer. A Vrbas je puno ljepša rijeka od mnogih.

Vratimo se Vašem, više od desetljeća dugom prognaničkom životu u Austriji. Kako biste, ukratko, opisali svoje tamošnje likovno stvaralaštvo sa aspekta njegovih motiva-inspiracija te angažmana u toj profesiji, inače?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Osobno mislim da ništa spektakularno nisam postigla u smislu afirmacije. U samoj Austriji tek lokalnog karaktera, jer nas je sudbina dovela u malo austrijsko turističko mjesto i brzo sam shvatila da će sva moja stremljenja biti ograničena u svakom smislu. Austrija je konzervativna zemlja, nema kontakata među ljudima na koje smo navikli, i u tom sam kontekstu čak i zadovoljna angažmanom u radu sa amaterima na VHS Salzburg koji je 2006. god. doveo

grupu Austrijanaca, mojih učenika i prijatelja, u BiH. Tada sam im organizovala izložbu aktuelnih likovnih radova, o toj posjeti i bosanskom gostoprimstvu pričaju još i danas.

Da li su samo prelijepi austrijski zimski pejsaži bili jedna od Vaših slikarskih inspiracija za vrijeme izgnanstva, ili i neki drugi gradovi u regionu?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Austrijski zimski pejzaži su uvijek tema mojih akvarela, imaju dubinu i na njima zima ima drugu boju i drugi smisao od običnog zimskog pejzaža. Međutim, i u proljeće i ljeto je Austrija, i ako poznata kao planinska zemlja, živopisna, zelena i lijepa. Jako je uređena, što mi se uvijek sviđalo, i taj red se vidi na svakom koraku. Imaju kulturu življenja, čuvaju svoju prirodu, u tome im se divim i na tome im zavidim. Uvijek se sjetim kako je u BiH svijest ljudi u tom smislu potpuno nerazvijena i pitam se kada će kod nas biti onako kako treba....I ta ljetna, zelena Austrija je bila inspiracija za jedan ciklus seoskih austrijskih motiva. Ja slikam figurativno, nikad apstraktno, i zato mi je važno su moje teme meni bliske, poznate, i da su doživljene. U ciklusima Portreti i Susreti, slikam uvijek i samo meni poznate osobe, pogotovo u ciklusu Susreti, gdje su mi tema topli ljudski odnosi, uglavnom između članova moje porodice.

Je li bilo izložbi u samoj Austriji te, eventualno, u susjednim joj zemljama?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Austriji sam izlagala mnogo i često, uglavnom u regiji u kojoj živim. Od prije nekoliko godina sam uvela redovne revijalne izložbe mojih učenika, pa sam jednim dijelom i ja uvijek izlagala uz njih. Prije dvije godine sam, u organizaciji i pod pokroviteljstvom Ambasade BiH u Češkoj u Pragu imala vrlo uspješnu izložbu, divno iskustvo sa odličnim timom tadašnjeg ambasadora BiH u Pragu, g. Ivana Orlića.

Ali, sve na stranu, “Bosna je uvijek u mome srcu”, glasi jedna Vaša znakovita izjava. Zaista, kako slikom pomiriti dva, ipak oprečna pojma: Bosnu iz vlastitih sjećanja i ličnih iskustava, te ovu današnju koja, ni materijalistički, ni duhovno ni kulturološki..., nije ni nalik onoj koju nosimo, ne samo Vi, nego svi mi, u svojim sjećanjima?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Ovo je vrlo kompleksno pitanje i ja na njega ne znam dati pravi odgovor. Toliko se stvari dogodilo u međuvremenu, rat je sve promijenio, ili mi mislimo da je to bio samo rat? U izbjeglištvu i nakon rata sam upoznala i onu tamnu stranu Bosne, od koje smo mi u našem predratnom gradu bili nekako zaštićeni. Ali, jednom je dr. Franjo Topić rekao kako je život svugdje proza, samo je u Bosni život poezija.

Te riječi su se kao zvonik podigle u mojoj glavi i bez obzira kako i u kakvom vremenu sada živimo, one su za mene uvijek spiritus movens. Ja više uopšte ne razmišljam kako da pomirim te dvije Bosne. To je i onako prosto nemoguće. Svakako se nikada ne bih mogla pomiriti s tim da cijeli život provedem u tuđoj zemlji i kada duže vrijeme boravim u Austriji, pretvaram se u ljušturu. Nema goreg osjećaja.

Zamolio bih Vas da ovo pitanje shvatite u širem kontekstu od privatnog: Zašto ste se vratili u Sarajevo, a ne u rodnu Banja Luku?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ:U Banja Luku sam počela dolaziti 2000. god, kada smo dobili povrat stana. Bilo je to veliko oduševljenje, ali ubrzo je istina o našem položaju, u kojem smo zapravo bili i 1992. počela svakodnevno da nam se kazuje. Razočarenje je bilo ogromno i nekako smo naivno mislili da su ljudi tamo shvatili svoju grešku i da mogu, ako žele, da sve poprave. Ali, oni nisu željeli. Tada sam shvatila da su svi moji planovi sa Banja Lukom propali i nisam se htjela više nikada dovesti u situaciju kada moram razmišljati o tome kako se ja zovem. Sada je sve drugačije, ali prošlo je deset godina i prekasno je za sve. Barem za mene. Jedno, ipak moram reći: dok živim biće mi žao zbog svega, jer Banja Luku smatram svojim gradom, u njoj sam postala ovo što jesam, i zahvalna sam joj na predivnih 27 godina, obojenih najljepšim bojama, koje sam do izbijanja rata proživjela u njoj.

Jeste li se, onda, (s)našli u bh. prijestolnici?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Sarajevu se svako nađe. Primijetila sam da samo ime tog grada budi inetres i oduševljenje kod ljudi. Ja sam u Sarajevu studirala i nije mi nepoznat grad. Još tada sam ga veoma zavoljela, kao i mnogi koji su u njega došli. Rado sam se nakon studija vratila u Banja Luku, ali Sarajevo je uvijek u meni budilo najljepša Š E H E R 13 BANJA LUKA

Intervju sjećanja. Bilo je to vrijeme Olimpijade, kada je Sarajevo dostiglo svoj vrhunac na svim poljima. Ali, naravno, kada se u jednom gradu stalno živi, sve ima drugu boju, javljaju se problemi svakakve vrste. Međutim, ono što je najvažnije je to da nemam osjećaj da sam došljak i da ovdje ne pripadam, a to je ono od čega patimo još od rata, da smo nepoželjni i da smo izbjeglice, pa čak i u svom rodnom gradu. U Sarajevu sam u ovih osam godina stekla divne prijatelje i to mi je posebno drago, jer to govori puno i o mojoj osobnosti. Poslovno sam angažovana i to me naravno kompletno ispunjava. Ali, ono što je najvažnije je da je naš sin sretan i zadovoljan u srednjoj medicinskoj školi, ima odlično društvo, trenira košarku u “Bosni”....i kroz njega i mi ponovo proživljavamo naše srednjoškolske dane u staroj, sretnoj Banja Luci...

Da li ste već imali neku izložbu u Sarajevu ili drugim gradovima BiH? ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Sarajevu sam imala prvu izložbu 2007. i pošto sam član ULUBiH-a, izlagala sam u našoj matičnoj galeriji “Roman Petrović”. Nikada ništa nije došlo u pitanje. Ali, prije toga sam, 2004. prvi put nakon rata izlagala u Bihaću. Poslije toga su došli Zenica, Tuzla i Galerija portreta, Travnik - Zavičajni muzej, Nikšić u Crnoj Gori i opet Sarajevo ove, 2011. godine. Uvijek sam prisutna na redovnim godišnjim izložbama ULUBIH-a, i posebna mi je čast što u zadnjih nekoliko godina učestvujem u Šestoaprilskoj izložbi, jer je izložba selektivnog karaktera. Kada moji akvareli prođu selekciju gdje uglavnom dominira apstraktna umjetnost, mislim da mi se šalje dobra poruka.

“Banskim dvorom” i “Muzejom moderne umjetnosti” ( postavlja se pitanje šta je muzej?) ali sve je završilo potpunim neuspjehom, podcjenjivanjem od strane Ljiljane Misirlić -Perduv, te neozbiljnošću dječka (ne znam mu više ime) koji je predsjednik umjetničkog savjeta u “Banskom dvoru”.

Nema više potrebe, smisla niti želje da ikada izlažem u Banja Luci. A u ostalom, ima li Banja Luka sada uopšte likovnu publiku?

Po meni, postoje dvije paralelne Banja Luke: ona oficijelna koja je rezultat agresije na RBiH i Dejtona, te ona druga koja je prognana ili na marginama svega bitnoga po Grad. Eh, u ime te druge - prognane Banja Luke, svakog ljeta se organizira kulturna manifestacija, odnedavno zvana “Vezeni most”. Zar niste barem u okviru iste mogli dobiti priliku da izložite svoje slike i predstavite se svojim domicilnim sugrađanima od kojih preko 90% njih pohodi svoj/naš grad iz bijeloga svijeta?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Nisam. Kada sam prije nekoliko godina poslala svoje reference na adresu Muhameda Kulenovića, on mi je rekao kako mu je žao što me mora odbiti, jer baš te godine je bila izložba “fundusa muzeja moderne umjetnosti”. Bila sam zapanjena jer sam mislila da je to manifestacija banjalučkih prognanika, a fundus banjalučke galerije je star desetine godina i uopšte ne uključuje prognane banjalučke umjetnike. Kasnije su se redovno smjenjivali Alija Sarač i Muhamed Ćejvan. Nemam ništa osobno protiv ovih ljudi, ali ako je to sve što Banja Luka može ponuditi iz likovne umjetnosti u manifestaciji “Vezeni most”, onda mi je zapravo samo jako žao i Banja Luke i Banjalučana.

Jeste li ikako do sada izlagali u Banja Luci?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Banja Luci sam izlagala 2004. u aprilu, tada sam jedva dobila mogućnost, i to zahvaljujući tadašnjem Hrvatskom kulturnom centru i Zvonku Tarlu, koji je napisao najljepše redove o mojim akvarelima, koje sam mogla zamisliti. Izložbu je otvorio Lojzo Ćurić, moj Prijatelj. To je najoriginalnije otvorenje jedne izložbe slika kojem sa ikada prisustvovala. Na žalost, skupila se nekolicina Banjalučana, a mi smo, kako je to pokojni Lojzo tada slikovito rekao, bili na i u nivou gradskih klozeta, jer je HKC tada imao prostorije u nekadašnjem “Plavom podrumu”. Poslije toga sam pokušala ostvariti kontakt sa

Otvorio izložbu: Besim Spahić, profesor žurnalistike.

EHER 14 Š BANJA LUKA

Uz želju i nadu da ćemo se ipak sresti na Vašoj izložbi ovoga ljeta u našem gradu, zahvaljujem na ovom razgovoru.

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Banja Luku ću doći izlagati samo na nečiji ozbiljan poziv, a s obzirom na okolnosti, ne znam da li će se to ikada dogoditi. Ni ja ne znam zbog čega je to tako. Ali možemo se možda sresti u bašti kod gospođe Bebe ( sestra pjesnikinje, rahmetli Nasihe Kapidžić Haždić, op. B.G.) u danima manifestacije “Vezeni most”, jer kad sam u mogućnosti, rado dođem tada u Banja Luku. Do tada, hvala na pozivu za ovaj razgovor, uz prijateljske pozdrave iz Sarajeva.

BANJALUČANIN POD SIGETOM I

storija je začudna i nedokučiva. Spaja (naoko) nespojivo, pravi kalambure koje samo život može inscenirati. Kad oduvamo prašinu sa starih zapisa i hronika, ogulimo ljušturu legende i romantičarsko-patetičnu ambalažu, ličnosti i likovi istorijski otkrivaju nam se u novom, ovozemaljskom ozračju.

Slušam pretjerivanja po obrascu kako su Bosanci i Hecegovci (a posebno Banjalučani) poseban soj (začin, mirođija, šta li?) kojih nema gdje nema – malne u svakoj čorbi.

I nema tog istorijskog događaja gdje se oni (Bosanci, Banjalučani) neće naći: ako ne igraju glavnu ulogu – onda tumače karakterne epizodiste...

To su oni likovi iz dramskih komada i filmova bez kojih je finale naprosto nezamisliv.

Prekapajući gotovo četiri desetljeća po prošlosti, došao sam do neupitnog zaključka da nadimak (Banjalučanin) s punim pravom (osim rođenih) mogu ponijeti i svi koji su djelima zadužili Banju Luku.

Poslušajmo istinitu priču o jednom Banjalučaninu... ******** Idemo sada u drugu polovinu 16. vijeka. Turska vojska pod Sulejmanom Veličanstvenim po drugi put napreduje prema Beču i 5. avgusta 1566. ’zapinje’ kod Sigeta u Ugarskoj.

Sultan je već star, pa silnim trupama praktično komanduje veliki vezir Mehmed paša Sokoli (Sokolović). To je onaj naš Bajica iz sela Donje Ravanice kod Višegrada, iz porodice Sokolovića, koga Turci (oko 1520. godine) pokupiše u adžami oglan – danak u krvi...

A u Sigetu komanduje Nikola Zrinski, bivši hrvatski ban. I Siget se pod opsadom turskom hrabro drži: nekoliko stotina branitelja mjesec dana uspješno odolijeva desetinama hiljada Turaka. Hrane nema, sunce žari, vode ponestaje. Zrinski suče mrke brke: Bog je visoko, a kralj - daleko. Pomoći niotkud.

Mrka kapa.

Nikola konta: ako je tako (a tako je) nije li onda pametnije sudbini u susret poći i u junačkom boju poginuti?. Čekanje ništa promijeniti neće – samo će branitelje iscrpiti, Turci će u Siget serbez ušetati, preživjele kao miševe hvatati i u roblje odvesti. Noć je, šesti septembra.

E, da je Nikola znao ono što nije! Dva dana ranije, 4. septembra, sultan Sulejman u svom čadoru ispusti dušu, a mudri Bajica, odnosno veliki vezir Mehmed paša učini sve da vijest ne dopre do vojske. U to ime poskidao je i nekoliko glava. Za svaki slučaj, jer mrtva usta ne govore. A Turcima je pun turban Sigeta: zvizdan upekao, vojska uzalud gine, sve glasnije gunđa, samo je pitanje kada će bijes i nezadovoljstvo provaliti. A kad vojska podivlja, tu suda neima.

Tri dana kasnije, 7. septembra, Mehmed naredi žestoku topovsku paljbu: nema čekanja – sad ili nikad. Siget gori, janičari halakajući nadiru preko opkopa.

ZAPISAO: Slavko Podgorelec Nikola Zrinski okupi preostalih tristotinjak boraca. Održa kratki govor, za pojas strpa stotinu dukata (nagrada onome ko mu glave dođe) i naredi da se spusti pokretni most.

Prsnu kap junaka u more Turaka. Pucaju i sabljama sijeku. Dva kuršuma udariše Zrinskoga u tijelo, no on siječe li siječe – sve dok ga treće zrno ne pogodi u glavu. I tu bi kraj. Preživi tek nekoliko branitelja: Mehmed paša ih poštedi kako bi mogli ispričati šta se pod Sigetom dogodilo.

Nikoli Zrinskome janičari glavu odsjekoše, a Mehmed paša je proslijedi po kuririma u Stambol.

I ležao bi tako obezglavljeni hrvatski Leonida na nemilost suncu i gavranovima, raskljuvan trunuo kao kakva mrcina, da nije naišao ... Banjalučanin !. Ovo je istina. Živa.

Bijaše to Mustafa Vilić, beg banjalučki. On je Nikolu Zrinskog (kasnije je imenu dodano i Sigetski) po kršćanskim propisima ukopao. Pitate se – zašto?

Bilo je to ovako... Kada je rahmetli sultan Sulejman Veličanstveni prvi put s vojskom išao na Beč 1529. godine, a preko Bajne Luke, vojsci se pridružio i Mustafa beg Vilić. Pod Bečom je Vilić (na nesreću – ili sreću?) dopao u zarobljeništvo Nikoli Zrinskom.

I Nikola je Mustafu mazio i pazio, za trpezom gostio, a uz razgovor se i popilo – sve dok iz Banjaluke otkupnina za Mustafu nije pristigla. Rastadoše se Nikola i Mustafa kao prijatelji. Kao pravi vitezovi.

Kad se drugi put krenulo na Beč, i kad Turci zaglaviše pod Sigetom, Mustafa je vrlodobro znao

da se Zrinski neće predati, a bezbeli, ni glave se nanosati neće. Kad je sve bilo gotovo, Mustafa je od velikog vezira Mehmeda klečeći izmolio dopuštenje da Zrinskoga sahrani kako mu i dolikuje.

Mehmed paša je junaštvo poštovao i ukop Viliću odobrio.

Tako je tijelo legendarnog hrvatskog junaka zemlji predao danas zaboravljeni Mustafa beg Vilić – Banjalučanin...

Vijesti Uppmärksamhet

Prvi maj u Nyköping-u

En fin solig dag var det den 1:a maj i Nyköping. Det samlades mycket folk på Stora Torget. Firandet började med tal och musik och Förstamajtåget fortsatte till Träffen.

Kao svake godine i ovaj put je proslava Prvog maja u Nyköpingu počela sa tradicionalnim okupljanjem na trgu.

Vi från Hand i Hand brukar alltid vara med. Men nu fick vi inbjudan till firandet på Träffen. Det var Vänsterpartiet som ville uppmärksamma Enisa, vår ordförande.

Sagt och gjort så var vi på Träffen Kasim, Enisa och jag. Efter flera uppträdande blev det dags för Enisa.

Staffan Folke, ordförande i Vänsterpartiet gav Enisa ett diplom med rubriken ” MED HJÄRTAT TILL VÄNSTER 2011” och en fin handgjord keramikskål.

Motiveringen löd: ”Hon har arbetat med integration genom att skapa mötesplatser för barn, ungdomar och vuxna av alla åldrar och nationaliteter samt kulörer. Att träffa andra människor öga mot öga och ta varandra hand i hand har rätat ut frågetecken. Enisas arbete har gjort att man lärt av varandra i stället för att vara rädda för varandra. Hon har startat föreningen Hand i Hand för att kunna utföra detta arbete.”

Enisa blev jätte stolt och glad. Diplom kom som pricken i:et. Vi firade 10-årsjubileum den 16 april. ”Det var en trevlig överraskning, det ger mig kraft att kämpa vidare och utveckla integration i Nyköping”, sa Enisa.

Grattis Enisa!

Marie Almquist

Zastave, gradski orkestar, govornici, formiranje Prvomajske kolone. Mi iz udruženja «Hand i Hand» prisustvujemo proslavi svaki put. Na sličnim manifestacijama osjecam se uvijek nekako tužno, u mislima sam sa mojom Banja Lukom. Znam da ni tamo nije više kako je nekad bilo, ali bih ipak voljela da sam tamo.

Zvuci orkestra me bude iz mašte i povorka kreće prema Träffenu gdje se nastavlja proslava. Ovaj put sam dobila posebnu pozivnicu da dođem na svečanost: Vänster (Lijeva) partija želi da mi uruči nagradu. Bila sam prijatno iznenađena pitajući se kako oni znaju za mene i za moje angažovanje na polju integracije.

Nakon nekoliko muzičkih tačaka predstavnik Vänster partije Staffan Folke me pozvao na binu da mi uruči nagradu. Diplomu ”Med hjärtat till Vänster 2011” i prekrasnu keramičku zdjelu, ručni rad. Osjećala sam se jako sretnom i ponosnom što sam Bosanka-Banjalučanka.

Motivacija za dodjelu diplome je glasila: ”Ona je radila na integraciji tako što je iznalazila mjesta gdje će se družiti djeca, omladina i odrasli svih nacija i boja. Sresti se oči u oči i pružiti ruku jedni drugima je jedan od načina rješavanja nesuglasica. Enisin rad je doprinio da se ljudi uče jedni od drugih, umjesto da se plaše jedni drugih. Da bi uspjela u svemu ovome Enisa je osnovala urduženje ”Hand i Hand”.

Ova nagrada je došla kao ”šlag na tortu” jer smo prije dvije sedmice-16 aprila proslavili desetogodišnjicu postojanja našeg udruženja.

Zaista sam sretna i zahvalna Vänser partiji. Pvo priznanje mi daje snagu da se još više zalažem i radim na unapređenju integracije u Nyköpingu.

Enisa Bajrić

EHER 16 Š BANJA LUKA

Vijesti Djeca su uvijek u prvom planu: Enisa Bajrić, dobitnik značajne nagrade.

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

SA GLUMCIMA U MAJU - SJEĆANJE NA ADEMA ĆEJVANA, 14. PUT

Goranov portret glumca Tekst: Sead HAMBIRALOVIĆ

ma jedno pitanje koje mi se godinama mota po glavi zbog neke veze između ”vrata Bosne”, rodnoga mi Zvornika i sadašnjeg ”stolnog” grada Banjaluke. I mislio ga postaviti na onomadnom lijepom susretanju Šeherlija u Örebru i ovaj put u Noršepingu upriličenom u povodu tradicionalne manifestacije” S glumcima u maju” - sjećanje na Adema Ćejvana. Ali da ne kvarim, da ne diram u našu muku, ovo pitanje sam i ovaj put prešutio. A i čemu to kome je teže - lakše, bolje - gore kada iz svijeta dođe u zavičaj. Drina i Vrbas ostali su isti, a sve uokolo ništa nije kao prije. I razlikom golemom - dok je moj Zvornik zastao, razloga je više, Banjaluka se razmahala i pozlaćuje, zna se zašto.

I

Neka njima osvojene teritorije, gradovi i bogatstva svaka/ i neka mene nema više tamo, nekako ću ja vec dalje./ Njihovo oružje se hladi, a moj rat traje, neka traje, s ciljem je nekim drugim, / mada se pitam nekad ima li smisla bijele golubove utjerivati tamo gdje se oružjem svaka mjera mjeri, a pravo jačeg zakone kroji./ I neka skriveni podsmijeh, neće vjetar određivati moj put, / jer meni ioEHER 18 Š BANJA LUKA

nako više ništa ne treba, samo zagrljaj i zraka sunca/ pa neka drugi cijene je li njima ili meni sada bolje…

Ovoliko sam znao napamet, tačno pola iz podugačkog Ratnika (iz moga Novog sunca), i poželio kao lični uvod na sceni Bosanskog kulturnog centra u Noršepingu da se pojasni otkud ta draga veza sa Šeherom i što se po običaju ništa ne dešava slučajno. I kad god bi se spominjala onaaa Banjaluka, pred očima mi se ukaže slika jedne nevelike okrugle i zgođušne sale sa plišanim sjedalima bordo boje u kojoj sam sa filmom Djevojka i sunce dobro prošao.I, eto, nikako ne mogu bez s u n c a, koje tražim na licima onih koji više nisu tamo, i radujem se svakom pokušaju da nam makar malo bude lakše i bolje. Umiju to Banjalučani. Pa i kad bi se moglo ovako ili onako. I kad zapne, u po programa mijenja konferansijer zbog neke iskrsle ljudske slabosti ili muke, što se to uradi elegantno, bez mahanja rukama, ružnog komentara i skandala. I nastavlja dalje. To mi se jako dopalo.

Ekipa iz Örebra: Mirsad Omerbašić, Sead Hambiralović i Sabahudin Bahtijaragić-Cober

Gordo dojmi naslovnica periodičnog magazina ŠEHER BANJALUKA , koja obavezuje, bome, ima se i šta pročitati. Ili s kojom se samo lahkoćom hvataju mikrofona Vajdo i Nihad da raji svojom pjesmom razgale duše. O sazliji Asimu Hodžiću da se i ne govori i koji za svaki slučaj ima još jedan mikrofon nataket iza uha. Nezaobilazni su i gitarista Aziz Kapidžić , za klavijaturom mlađahni Alem, dok koreograf, vispreni Faruk Sarajlić sa svojim izvrsnim danserima , pretpostavljam da je rado viđen na mnogim scenama, ponaosob Rizvana Ramusović, plesačica orijentalnog plesa.

Kao i svaka velika čaršija i Banjaluka ima svoje pisce i pjesnike.

Za Šemsu Avdića se zna. Glavna inspiracija mu je Veseli brijeg .Pored toga što dobro piše ima i pažnje vrijedan rezultat oko potomstva - dva praunuka mu zgotovljena, a tek mu je šezdeset! I razložna trema Mirsada Omerbašića, jer nije isto recitovati stihove o ljubavi ili izaći pred raju i pročitati insert o po zlu poznatom banjalučkom ”crvenom kombiju” iz knjige koja mu je u pripremi.

O sjenama legendarnog Adema Ćejvana lijepo je govorio domaćin Zuhdo Smajlagić, a poseban ton cijelom programu dala je velika umjetnička fotografija Gorana Mulahusića, jedna od najzapaženijih na nedavnoj selektivnoj izložbi ”Collegium Artistikum 2011” u Sarajevu. Naslov Portret Cobera, Goranovo je malo remek djelo kako je utrefio Ćejvanovog banjalučkog sljedbenika Sabahudina Bahijaragića, kome je uz topao aplauz kao poklon i uručen.

Zbog svega toga nekako mi je bliska raseljena Banjaluka. Kao što su Prijedor, Trebinje, Foča, Gradiška ili ”ona obala” Mostara. U ovoj sadašnjoj Banjaluci još nisam bio. Rado pročitam kako i šta pišu Radmila Karlaš i Boris Gagić, a nemam vijesti jesu li se sa

filmom nastavili baviti dvojac sa nekadašnjih festivala amaterskog filma BiH, Velimir Bojko i Nikola Stanišić. Ili šta je sa nekadašnjim drugarom iz «onih» vojničkih dana, Avdom Arnautovićem.

Ostaju ljudi, A mijenjaju se i mijenjaće politike, razbucavaju čitave države, gradi se i razgrađuje, kijametski dani prijete, a ovo ovovremeno (pre)ostalo može se trošiti na razne načine. I zato neka i sjećanja, lijepog programa, neka i mezetluka koji je Irfan Cigla po stolu razastro i ozbiljno konkuriso Vajdi. Već za naredne, petnaeste po redu Susrete u znak sjećanja na Ćejvana, Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana najavio je neke novine. Pa i oko termina održavanja, gdje datum neće ovoliko ”zaći” u proljetne dane, kada su se i naši počeli pomamljivati pa ti hajde sada biraj između fešti koje su u mračnim zimskim danima mehlem ili u maju na teferičima hvatati sunca i čiste have.

P.S. U Noršepingu održavala se (i) velika izložba dinosaurusa, kad, ugledam jednu uteklu ”ažbahu” na krovu, pa hajde da se za uspomenu slikam sa Coberom i Mirsom, banjalučkim ahbabima iz Örebra. Zamolili nekog prolaznika, naškljocalo se ali nisam bio zadovoljan. Ili smo aždahu zaklonili, ili je neko trepnuo. Hajde da zamolimo jednog poletarca koji je zastao na onoj dasci što se kotrlja.

Kan du göra en foto..?

Mladi daskadžija se nasmiješi.

Vi ste naši…?

I kad se ono hoće, poletarac je iz Banjaluke! Ovdje studira. Sin Nedžada Talovića, koji je onomad baš na ovim Susretima promovisao svoj prvenac Grad od ruža… Š E H E R 19 BANJA LUKA

Banjalučki učesnici: Irfan Rizvanbegović, Vehbija Smailagić, njegova unuka AdmiraMimica i njen otac Šukrija Saitović.

ŽIVOT

Tekst: Mirsad FILIPOVIĆ

NA DVA TOČKA Foto: Goran Mulahusić

U

Motali je 18. i 19. juna održana tradicionalna biciklistička utrka «Vätternrundan», čiji se točkovi okreću još od 1966. godine. Tog vikenda ovaj živopisni i prelijepi gradić pretvori se u svjetski biciklistički centar. Utrka oko jezera, duga oko 300 kilometara, nema ni pobjednika ni poraženih; svi koji dođu do cilja su pobjednici. Ove godine za utrku se prijavilo 17.929 učesnika, a na startu ih je bilo 15.945 od kojih je 15.205 stiglo na cilj. Došli su iz skoro svih gradova Švedske, a mnogi i iz drugih zemalja širom svijeta.

Starosne granice nema, tako da se na startu moglo vidjeti mnogo različitih generacija. Često se desi da cijela porodica vozi zajedno, ili prijatelji, radne kolege i slično. Za mnoge je tako lakše izdržati, fizički i mentalno, ovu veoma zahtjevnu i napornu utrku.

Za nas, Bosance i Hercegovce, i ovogodišnja utrka je bila posebno zanimljiva, jer se na njoj pojavio i jedan istinski zaljubljenik u biciklizam, Banjalučanin, Vehbija Smailagić.

EHER 20 Š BANJA LUKA

Doputovao je Vehbija iz Danske samo za ovu priliku, a ovo mu je bila osma Vätternrundan. Jedan od rijetkih Bosanaca među učesnicima i jedan od najstarijih. Čovjek neiscrpne energije i zdravog duha, ove godine puni 80 godina. Na samom startu, oko 20:00 sati, okupili smo se da ga ispratimo i poželimo mu dobro vrijeme i uspješan završetak utrke. Kćerke Nuna i Erna, zetovi Nadir i Muris, Erol, Goran i ja pomalo nervozni, jer su vremenski uslovi lošiji, jak vjetar i kiša prijete. Međutim, Vehbija je smiren i pripravljen za trku.

Prilaze nam draga i poznata lica, također prijavljena na utrku.

Irfić, stigao iz Norveške, a Šukrija i njegova kćerka Mimica su domaći. Mimica je Vehbijina unuka i prvi put će voziti utrku.Vehbija je završio utrku za 12 sati i nije bio nešto posebno zadovoljan. Imao je jedan zastoj, problemi sa gumom, kaže, inače bi vrijeme bilo još bolje.

Njegov osobni rekord je 10 sati, a kaže da se ove godine nije nešto posebno pripremao. Za ovu priliku su mu kćerke i zetovi priredili ve-

Reportaža - Veternrundan (Vätternrundan) Veternrundan je najveća svjetska biciklistička rekreativna utrka, i ove godine, 2011., vožena je po 46. put. Start i cilj je u Motali, gradu na obalama ovog prelijepog jezera.

Staza je duga 300 km, a ove godine je bilo preko 19 000 učesnika i 60 000 gledaoca duž cijele dionice.

liku feštu, uz roštilj i jagnjetinu na ražnju, povodom njegovog jubileja.

Neumorni Vehbija nije ni oka sklopio i do kasno u noć mi je ovaj vrlo zanimljiv čovjek kazivao mnogo neobičnih detalja i anegdota iz svog burnog i bogatog života Počeo se aktivno baviti biciklizmom 50-tih godina u BSK-u, u svom rodnom gradu. Banjaluka je poznata po biciklizmu i dala je mnoge asove - Kuvalju, Skopljaka, Tetarića i druge koji su bili prvaci bivše Jugoslavije i učestvovali na mnogim međunarodnim utrkama.

Moj sugovornik je u svojoj karijeri bio šest puta prvak BiH, a interesantno je da je bio i prvak na nekoliko takmičenja u brzom hodanju.

Poslije završetka aktivne karijere ostao je u biciklizmu kao dugogodišnji trener i funkcioner u svom BSK-u, centru bh. biciklizma.

Sudbina ga je, kao i većinu nas, odvojila od svog grada, te je 1994. kao prognanik stigao u Ödeshög kod kćerke Erne. Supruga Fatima i starija kćerka Nusreta su bile u Danskoj, a sin Armin u Austriji. Kada je dobio novac za namještaj, a samci su dobijali 20. 000 kruna, dao je Erni novac i rekao joj da ga prvo odvede do prve prodavnice bicikla.

Tamo je kupio dobar bicikl i sve ono što uz njega pristoji. Već naredne godine vozio je prvi mini Vättern dug 120 kilometara i prvi stigao na cilj ostavivši mnoge mlađe učesnike iza sebe. 1996. prebacuje se u gradić Verde u Danskoj, kod svoje supruge. Relacija 700 km duga za voziti autom, ali za Vehbiju to i nije neki veliki problem. On i dan danas vozi za Bosnu kao da mu je 30 a ne 80 godina. Nekoliko puta je iz Danske dolazio u Švedsku kod kćerke – i to na biciklu. Krene subotom ujutro i naredni dan je u Ödeshögu. Slušam i ne mogu povjerovati, gledajući tog omalenog starijeg gospodina kad govori sasvim mirno da namjerava biciklom za Bosnu i da je to za njega sasvim normalan i prirodan odabir.

Reče Vehbija: «Pa ja sam 1995. prešao biciklom 12.000 km, više nego mnogi svojim autom.»

Kad spomene najbližim svoj naum, supruga se hvata za glavu, a ostali ga odvraćaju. Međutim on se samo smješka i čudi se njihovoj brizi.

Gledam to vitalno tijelo u kojem se krije ogromna snaga i energija i shvatam da za njega taj cilj nije neostvariv. Biciklizam je za Vehbiju dio svakodnevnog života, a i više od toga. Ljubav, strast, hobi - svejedno, on se na svom biciklu u stvari odmara, nalazeći svoj duhovni mir i zadovoljenje. Ovaj veoma skromni i prijatni čovjek ugodan je sagovornik, bistroga uma i bogatog rječnika. Iako je često putovao, što u autu, što na biciklu, ipak je nalazio vremena za familiju, a sad i za svoju unučad i praunučad. Poželio sam Vehbiji da ostvari svoju nakanu i biciklom dođe u Bosnu.

«Slijedeći Vätternrundan vozim sigurno, a nadam se i putu za Bosnu», odgovara Vehbija. «Malo ću se odmoriti pa za Bosnu kod moje Fate. Brine se ona puno, znam ja to.»

Tako govori ovaj skromni čovjek, koji za sebe ne voli reći da je star. Ima i pravo Vehbija, pa on izgleda mnogo mlađe nego njegovi vršnjaci, a o duhu i vedrini da ne govorimo. U zdravom tijelu zdrav duh, govori jedna stara poslovica, i kada je riječ o ovom čovjeku, kao da je za njega i izrečena. Kada sam ga upitao otkud mu tolika volja i želja da vozi tako zahtjevnu utrku, on se šeretski nasmijao i odgovorio: «Znaš li ti, Mirsade, koji je to osjećaj zadovoljstva kada dođem na najtežu dionicu, na jednu vrlo dugu uzbrdicu i pođem ostavljati mnogo mlađe iza sebe, a vjeruj mi, mnogi i siđu sa bicikla pa polako uzbrdo, neki traže pomoć masera, neki jednostavno legnu kraj ceste.

A ja se smješkam i velim sam sebi, eto mene opet iduće godine!»

Familija na okupu: Vehbija sa kćerkama i zetovima pred početak utrke. Š E H E R 21 BANJA LUKA

Književna sehara Zlatka Lukića

Pripremio: Ismet BEKRIĆ

BOSANSKI RODOSLOVI ZLATKO LUKIĆ spada među one autore koji su u progonstvu, još više, nastavili da književnom riječju tragaju za dubokim korijenima Bosne, i da slike povijesti ovih prostora, od Save do sunčane Hercegovine, slažu u neuništivi mozaik kontinuiteta. »On u sebi nosi pripovijest Bosne, a ta pripovijest jest onaj vezivni materijal koji nam posreduje viziju zemlje što se i u najtežim vremenima mogla i znala pokazati jedinstvenom u formiranju vlastitog identiteta«, zapisao je Davor Beganović u pogovoru Lukićevog romana »Karađoz« (»Bosanska riječ«, Tuzla, edicija »Savremeni roman«).

BOSANSKI OPUS: Roman »Karađoz«, u kojem je na moderan način ispričana i povijest Banjaluke, u kontekstu Bosne, od konca XIV. pa sve do zadnjih godina XX. stoljeća, upravo ispoljava tu autorovu »žudnju za poviješću«. Kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti očituje se u priči o jednoj banjalučkoj glumačkoj porodici koja se uvijek upirala svakoj vlasti i svakom tiranstvu. Teatar sjena prenio se na prostore života i stoljeća, kulminirajući u posljednjim scenama banjalučke drame, a u širem pogledu i bosanske, u kojoj su progonitelji bili mračne sjene, a prognani bića svijetlih lica i kada ih je nagrizala bol. »Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman kao što je Karađoz Zlatka Lukića koji od 1992. godine živi u dijaspori«, zapisao je pisac Enes Topalović. »U izbjeglištvu, zbog protesta za izgubljenim gradom, nastao je ovaj roman koji je vrlo upečatljivo oslikao Banjaluku.« »Karađoz«, tako, na najbolji način zaokružuje Lukićev bosanski opus, u kojem su još romani: »Bosanska Antigona«, »Tajna Knjiga«, »Progonstvo«, »Posrtanje Knjige« i »Kino Bosna«. »Literarno, i povijesno, preokupiran sam Bosnom od svoga prvog romana, »Bosanske Antigone«, kao dijela trilogije čiji je naslov »Bosanski trokut«, u kojem su još Tajna Knjiga«, misteriozna sveta EHER 22 Š BANJA LUKA

knjiga koja je odredila odnos bosanskih krstjana prema katolicima i pravoslavcima, i »Progonstvo«, u kojoj se prepliću likovi iz prve dvije knjige i stvara mala bosanska narodna mitologija«, kaže o svome Bosanskom opusu Zlatko Lukić, koji se zadnjih godina kreće nekako između Norveške i Splita.

Lukić se bosanskim genom bavi i u opsežnoj zbirci poslovica u govornim jezicima BiH - »Bosanskoj sehari« - jer ga interesiraju narodne izreke svih ljudi u BiH koji je osjećaju kao svoju domovinu.

BOSANSKO STABLO: Na nedavni Sajam knjiga u Sarajevu Zlatko Lukić (auerelius777@gmail.com) je došao sa još jednim značajnim djelom koje se još upečatljivije bavi dubokim korijenima BiH. Riječ je o »Bosanskim rodoslovima«, o kojima autor između ostalog kaže: »Želja mi je da pokažem kako naša Bosna nije »repa bez korijena« - jer vrlo često joj se imputira katkovječnost u povijesnim zbivanjima. U ovom djelu, koje je zapravo prvi genaloški atlas u svijetu (dosad su postojali samo zemljopisni i povijesni atlasi) namjera mi je bila predstaviti biografije i rodoslovna stabla svih relevantnih obitelji srednjevjekovne Kraljevine Bosne i Bosanskog pašaluka. Osim toga, u atlasu su zastupljene sve one dinastije i monarhije koje su bilo na pozitivan ili na negativan način ujecale na civilizacijski razvoj naše zemlje, pa zato čitatelji mogu upoznati dinastijske veze i političke brakove Bosne sa Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom, Bugarskom, Ugarskom, Osmanskim carstvom.

Zapravo je započeto sa carskim Rimom, pa peko Bizanta, a završeno s XX. stoljećem, pa je knjiga i izvjestan prikaz svih važnijih kraljevstava Europe.« Lukićeva »bosanska književna sehara« postala je, tako, bogatija za još jedno, slobodno možemo reći, kapitalno djelo, koje oslikava povijesni kontinuitet BiH.

Tema: Vezeni most

Promocije banjalučkih izdanja na Sajmu knjiga u Skenderiji

ŠEHER BANJALUKA U SARAJEVU 23. međunarodni sajam knjiga i učila i 11. bijenale knjige Skenderija 2011., održan ove godine od 20. do 25. aprila s motom »Do posljednjeg slova«, bio je lijepa prilika da se predstave i nova slova banjalučkih autora i izdavača, posebno onih koji su nastavili stvarati u zemljama širom svijeta. Otvaranje njihovih novih knjiga i časopisa omogućili su, prije svega, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle, te list »Bosanska pošta« u Norveškoj i magazin »ŠEHER Banjaluka« u Švedskoj.

Predstavljena je također i nova, već 13. knjiga Banjalučkih žubora »Volim te majko Banjaluko u sebi«. »TRAGOVI O NAMA«: Tako se zove obimna knjiga »Bosanske pošte«, objavljena u povodu 15. godišnjice izlaženja ovog lista koji je postao istinsko glasilo ne samo naših ljudi u Skandinaviji, nego i u cijelom svijetu. Ova monografija-hronika nudi obilje podataka i fotografija i o bogatom stvaralaštvu Banjalučana u Skandinaviji. »U Skandinaviji živi i stvara blizu 20 hiljada Banjalučana, a stranice našeg lista, čiji dio sada susrećemo i među koricama ove jubilarne knjige, upečatljivo govore o njihovim dometima i svakodnevnom životu, kao dijelu stvaralaštva svih naših ljudi i na sjeveru, i u svijetu«, zabilježili smo riječi urednika »Bosanske pošte« novinara i publiciste Dževada Tašića.

Tragova o nama pune su i stranice magazina Saveza Banjalučana Švedske »ŠEHER BANJA LUKA«, koji je po prvi put uspješno predstavljen na Sajmu knjiga u Sarajevu – njegovih 11 dosadašnjih brojeva bilo je izloženo na štandu Pisaca iz dijaspore, koji već šestu godinu privlači pažnju brojnih posjetilaca najveće smotre knjige u BiH, i koji, zahvaljujući prije svega pomoći Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, postaje živo mjesto okupljanja brojnih autora koji u Sarajevo dolaze sa svojim novim izdanjima. U velikoj sajamskoj dvorani Mirza Delibašić već prvog sajamskog dana, 20. aprila, predstavljen je i naš list, u »banjalučkom bloku«, u kojem su ponovo otvorili nove stranice i »Banjalučki žubori«. Naš magazin i nove »Banjalučke žubore« predstavio je književnik i urednik Ismet Bekrić, a tom prilikom svoje stihove i prozu kazivali su naši saradnici: Zlatko Lukić, Asima Simka Smajić, Idriz Saltagić i Denis Dželić. Čitani su i stihovi iz novih knjiga banjalučkih autora koji nisu mogli doći na Sajam – Šemse Avdića (»Romska sudbina lancima okovana«), Kemala Handana (»Usnula planeta«) i Harisa Grabovca (»Vitez egzila«).

Na 80-godišnicu rođenja banjalučke i bosanskohercegovačke pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić podsjetili smo pjesmom

Piše: Ismet BEKRIĆ »Uspavanka« iz najnovijeg broja našeg magazina koji će ubuduće biti više prisutan i u glavnom gradu BiH – Sarajevu. Istaknute su riječi glavnog i odgovornog urednika magazina Mirsada Filipovća, napisane u uvodu najnovijeg broja: »Mi smo otvoreni za saradnju i nove ideje koje će osvježiti novine i dati im novi sjaj.« »BOSANSKI RODOSLOVI«: Povijest Bosne stalna je tema banjalučkog književnika Zlatka Lukića, koji je na ovogodišnji Sajam knjiga u Sarajevu došao sa svojim kapitalnim djelom – biografijama i rodoslovima svih značajnih obitelji/porodica srednjevjekovne Kraljevine Bosne i Bosanskog pašaluka. Monografija »Bosanski rodoslovi« dokazuje da su duboki korijeni bosanskohercegovačke povijesti i državnosti (u ovom broju našeg magazina pročitajte i poseban tekst o ovom izdavačkom poduhvatu).

Slojevitost bosanskohercegovačkog života/suživota plijeni i sa stranica još jedne knjige koja je predstavljena na Sajmu i u kojoj su prisutni i banjalučki autori; među 27 autora u izboru »Priče«, priređivača i izdavača Osmana Arnautovića (Brisel), zastupljeni su svojim proznim ostvarenjima i: Denis Dželić, Bedrudin Gušić, Zlatko Lukć, Ejub Pašalić, Idriz Saltagić i Asima Simka Smajić.

Među novim knjigama za djecu – uz portret pisca Ismeta Bekrića, u povodu njegovih najnovijih nagrada, Društva pisaca BiH za najbolju knjigu za djecu i omladinu i Nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, posebnu pažnju je pobudila i pojava prve zbirke stihova Kemala Handana »Usnula planeta«. Knjigu su predstavili urednik Šimo Ešić i recenzent Ismet Bekrić. Drugi recenzent ove knjige, pjesnik Kemal Coco, također je ovogodišnji Sajam knjiga dočekao sa dvije nove knjige za djecu – bajkama »Rastanak s Garom« i »Slavuj iz Zlatne doline«.

U okviru Sajma predstavljene su i nove knjige banjalučkih pisaca iz dijaspore: »Bajke za Unu« Denisa Dželića, »Oči od kristala« Asime Simke Smajić i »Žubore, žubore bistre vode« Idriza Saltagića. Knjige je predstavio Ibrahim Osmanbašić, predsjednik Udruženja za kulturu općine Novo Sarajevo, organizatora Novosarajevskih književnih susreta koje su svoju prvu nagradu – Novosarajevsko književno pero – dali upravo banjalučkom piscu, Denisu Dželiću. Spominjana je također i knjiga »Čaršija u Gornjem Šeheru« Sadika Beglerovića. O svim ovim knjigama - više riječi i na stranicama našeg magazina. »Laku noć, Banjaluko, ma gdje da si, ljepša si uvijek u mojim snovima«, stihovi su pjesnika Zlatka Lukića.

Banjaluka sad više živi u našim snovima/knjigama. Otvorimo zato nove knjige banjalučkih autora, da snovi postanu i dio stvarnosti.

Banjalučki pisci u Sarajevu: Zlatko Lukić, Denis Dželić, Ismet Bekrić, Idriz Saltagić i Asima Smajić.

Naš magazin se čita i u Sarajevu: Ćevabdžinica Kastel.

Š E H E R 23 BANJA LUKA

Motala - Sjedište Saveza Banjalučana - Motala- Riksförbundet Banjalukas Huvudfäste

Fotosi: Goran Mulahusić

Tema: Vezeni most

Šare poezije Nasihe Kapidžić Hadžić

Fotosi: Mirsad FILIPOVIĆ

BAŠTA KRAJ VRBASA

Piše: Ismet Bekrić

Bistre vrbaske vode kao da su se posebno privukle jednoj bašti u banjalučkom naselju Stupnica, kroz koju vodi putić do stare bosanske kuće koju od ulice dijeli visok zid, sa pravom starinskom kapijom sa baglamama koje škripe, da se zna da i vrata imaju svoj govor, svoju poeziju. U toj kući rođena je prije 80 godina znana bosanskohercegovačka pjesnikinja Nasiha Kapidžić (Hadžić), u toj bašči rasla je jedna djevojčica i gimnazijalka, koja je u svakom cvijetu, u svakom plodu, u žuboru rijeke, tražila nadahnuća, da ih prelije u stihove.

Po završenom studiju književnosti u Beogradu, vratila se ponovo u svoj zavičaj, na obale Vrbasa, i u banjalučku Realku, ali sada kao profesorica, i saradnica brojnih časopisa i listova. U jesen 1962. godine prešla je u Sarajevo, prvo na poslove u dječijem programu Radio-Sarajeva, a zatim u izdavačku kuću »Veselin Masleša«, gdje je uređivala čuvenu biblioteku »Lastavica« uz koju je neraskidivo povezano i literarno i uredničko umijeće bajkopisca Ahmeta Hromadžića.

Još prilikom otkrivanja spomen-ploče na Nasihinoj rodnoj kući, u oktobru 2003. godine, kad je i rođena ideja da se u ovom ambijentu okupljaju pjesnici i ljubitelji poezije, književnik i tadašnji predsjednik Društva pisaca BiH Gradimir Gojer je naglasio da ovi pjesnički vezeni mostovi treba da se rašire po cijeloj Bosni i Hercegovini, pružajući se i do onih, rasutih svijetom, koji žele da čuju i žubor domaće, maternje riječi. Plemenite želje postale su već dio stvarnosti – u Tuzli se svakog maja održava susret pisaca za mlade, a u Banjaluci se mnogi povratnici i zaljubljenici u pjesničku riječ okupljaju u prostoru u kojem je rađana poezija, i u kojem se ponovo stvaraju stihovi.

I banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, čije pjesme djeca uče u okviru školske lektire, ispisala je pjesničku posvetu svojoj sugrađanki: Otišla si da prebrojiš zvijezde, da svakoj daruješ haljinu od tila, da izvezeš nebo onim što si snila, da se ljepota ne bi izgubila.

Šare djetinjstva Za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, u podrumu je sanjala i svoju baštu kraj Vrbasa koju, nažalost, više nikad nije vidjela, jer su ratne godine i bolest skršili njeno tijelo, pa je zauvijek sklopila oči upravo u vrijeme kad se ujesen 1995. godine tražilo i sklapalo primirje u Dejtonu. Ali, ostale su širom otvorene njene knjige, i njeni stihovi u kojima se nad Vrbasom uzdižu vezeni mostovi, ptice slijeću na cvjetove i grane u njenoj bašti, a u njenoj rodnoj sobi još uvijek blistaju šare djetinjstva: U sobi djevojčica išarala zidove – za svoju mamu nacrtala svatove u veseloj sviti veliku lađu i jablan viti.

A mama rekla glasno, u sreći: ‘Neka se ova soba ne kreči, nek plovi lađa nacrtana još mnogo sati i mnogo dana.’

U toj lađi djetinjstva u Nasihinu baštu i avliju dolaze pjesnici, da u okviru književne manifestacije »Vezeni most« svoje stihove utkaju u zajedničku poruku – da je poezija neuništiva, i da Dobro uvijek mora pobijediti zlo.

EHER 26 Š BANJA LUKA

Poezija Nasihe Kapidžić Hadžić živi u svojoj punoj ljepoti i dobroti, žubori kao vrbaske vode kad zapljuskuju Kapidžića brod, treperi kao listovi u banjalučkim alejama. Tako je bilo i krajem maja, kad su na Književnim susretima »Vezeni most« u Tuzli osnovci govorili pjesme o pticama, djeci, suncu, školskim klupama, i o svim čudesnim šarama djetinjstva. Čuli smo, u emitiranju jedne emisije Radia BH 1 – O bh. pjesnicima, i glas pjesnikinje, koja je najviše govorila o svojoj bašči kraj Vrbasa, o svojoj kćerki Aidi, i o tome da je za nju poezija preplitanje svjetla, boje i zvuka.

Vezeni most Bašta i avlija kraj Vrbasa i ovog će ljeta treperiti i stihovima pjesnikinje Nasihe, kojoj je njena sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica, u staroj bosanskoj kući uredila i spomen-sobu, sa mnoštvom knjiga, fotografija, dokumenata i stvari koje odišu prošlošću. Tu su sećije, ćilimi, mangale, tepsije, slike, i stolovi na kojima susrećemo i Nasihine rukopise.

Ovaj čudesni ambijent svakako ne smije izgubiti svoju dušu i uspomene na omiljenu pjesnikinju.

A mnogi Nasihini sugrađani, sada rasuti svijetom, nisu ni slutili da će i oni dolaziti u svoj grad – kao gosti: Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vitki, vezeni most.

Most od stihova i sjećanja, od šeherskih keranja i vrbaskih žubora, od treptaja i nadanja, pruža se sada i u nama. I što ga više tu ima, bit će ga i u našem gradu. U svakodnevnim radostima i čežnjama.

Tema: Vezeni most »Usnula planeta« - prva pjesnička knjiga Kemala Handana

VRBANJA OD SANJA Vjetrovi zla su i Kemala Handana, Vrbanjca i Banjalučanina, prognali sa zavičajnih obala djetinjstva na neka druga, udaljena, američka prostranstva, da čezne i priziva stare slike – predjele svoje Vrbanje, starog, pitomog naselja što se privuklo Banjaluci i žuborima rječice, koja mu je dobroćudno poklonila svoje ime. Handanov odgovor nije bio zgusnut u mržnju, u zlopamćenje; naprotiv, razlio se u mehke rječi, u stihove. Neke od njih susrećemo i među koricama njegovog pjesničkog prvjenca – zbirke pjesama za djecu »Usnula planeta«, objavljene u ediciji »Mali princ« izdavačke kuće »Bosanska riječ« iz Tuzle (ilustracije Salih Đođić), a predstavljene i na nedavnom Sajmu knjiga u Sarajevu.

Kemal Handan je dugo sretan snivao kraj Vrbanje, a ti snovi sada su se spleli u stihove u kojima »uspomene sad se smiješe«: »Još radosti bukti plamen, / kad načinih prvi skok. / Poznam njezin svaki kamen, / čitav njezin donji tok...« I tako, budeći snove iz djetinjstva, Handan je ispjevao stihovanku svojoj rijeci, koja je i u najtežim vremenima ostala simbol dobrote i ljepote: »Ona nam je zlatna rijeka, / u kojoj i nebo sanja, / gdje god teče voda neka, / sa njom teče i Vrbanja.«

Iz virova djetinjstva zažuborili su stihovi bliski djeci, ali i svima onima koji te najljepše godine nose u sebi i onda kad im kose posijede i izrastu brkovi. Osluškujući »kako duša sanja«, Handan je ispisao pjesme o rodnoj Vrbanji, o Banjaluci »koja teče« kad u Vrbas padne suza, o Uni, i njenoj bajci, o starom mostu na Neretvi, o usnuloj plenati koju treba probuditi dobrotom, o suncu koje je »vječito na sceni«, o brici iz Vrbanje, o mami mladog slikara, o ruži koja je slala poljupce, o knjigama, pa o Selminom dućanu, o mravima i pčelama, o jednom zeki koji je zastao pred neobičnim znakom, pa o pjesniku koji je volio i djecu i golubove, vrbanjskom učitelju Stanku Rakiti i njegovim brkovima, pa o još jednom brčiću, onom banjalučkog dobričine Ale koji djecu zasipa bonbonama i čokoladacima... I sam pjesnik postaje, u isto vrijeme, i dječak i tata; dječak - koji u sebi nosi sve draži djetinjstva, tata koji se i sam želi poigrati, jer »kad na prozor ptica sleti, / u djetinjstvo to ga vrati«.

Dječakov tata, zapravo - sam pjesnik, bar za trenutak biva, kao Mali Princ, vječiti dječak, taj »dječak sa - brkovima«.

Handanove pjesme za male i velike, za sve one koji bi htjeli brže porasti, ali i duže ostati djeca, razigrane su, melodične,

jednostavne, i iznad svega dobroćudne, zasanjane, kao treperave izmaglice kroz koje se naslućuju najljepše slike djetinjstva. Pred nama ponovo teče, i žubori, Vrbanja, ona koja je, kako otac poručuje sinu, »za nas uvijek, draga luka, centar svijeta«. I ta Vrbanja, taj svijet djetinjstva i uspomena, zapravo je samo djelić planete, koja nam je svima data, i koja, i kad je usnula, treba da sanja samo snove dobrote. »Svaki čovjek ima svoju usnulu planetu«, kaže u predgovoru ove knjige Kemal Coco. A centar te Handanove planete je njegova Vrbanja. I njegova Banja Luka.

Banja Luka koja teče: »U grlu je riječ stala, / u vazduhu ruka. / U Vrbas je suza pala – teče Banja LukA...// Ruka njena drhtava je, / taj zagrljaj čeka./ Napunila suzama je / korita svih rijeka!« Tekst: Ismet BEKRIĆ Ilustracija: Salih ĐOĐIĆ

ALE, ALE GENERALE Ale, Ale generale!

Djeca mi te mnogo hvale.

Sjećaju se još parade, svi sa tablom čokolade.

Ale, Ale generale!

Snage su ti izdržale.

Linije su svuda čvrste, oblizuju djeca prste.

Ale, Ale generale!

Tvoje sile nadjačale.

Svakome iz ešalona zapala je po bonbona.

Kemal Handan

Š E H E R 27 BANJA LUKA

Još jedna priča

O dajaku..

Predpostavka je da je Vrbaski čamac nastao kada i Banjalukagrad na dvije obale Vrbasa, prvo zato što nije bilo mostova pa je čamac bio jedino riješenje za prelazak sa obale na obalu, a kasnije kada su sagrađeni prvi mostovi - bio je jedini način prelaska preko rijeke, a da se ne plati mostarina. Tokom stoljeća ovo neobično plovilo je postalo simbolom grada, ostavivši traga u kulturi Banjalučana.Dajak čamac je polako postajao zaboravljen od strane grada i pojedinaca koji su htjeli da skrnave taj plutajući spomenik.Udruženim snagama, a prvenstveno ljubav prema Vrbasu i dajak čamcu nas je podstakla da osnujemo dajak klub i vratimo stari sjaj dajaku.

O osnivanju Dajak kluba.

Ideja o osnivanju kluba proistekla je iz potrebe da se zaustavi erozija dajakaštva koja je prijetila da ovu banjalučku vještinu baci u potpuni zaborav.Grupa entuzijasta odlučila je da je jedino rješenje za vraćanje dajak-čamca na mjesto koje mu pripada, osnivanje kluba kome je najvažniji cilj očuvanje ove tradicije Inicijalna kapisla koja je podstakla rađanje ideje o osnivanju kluba bila je sve lošiji odnos grada Banja Luke i sama organizacija tradicionalne trke dajak-čamaca što je dovelo da se 2009. godine ona uopšte i ne održi.

Okupljeni na “obali” (plaža porodice Zamolo u Boriku) , ova grupa ambicioznih ljudi i zaljubljenika u dajak-čamac odlučila je nešto promijeniti i osnovati klub. U međuvremenu Adem Ibrišagić pravi grupu na facebook-u pod nazivom “Dajak klub”, formira prvu i najveću arhivu slika dajak-čamaca uz pomoć velikog angažmana

Dajak PRIPREMIO: Armin Isić

Još jedna priča najvećih legendi u ovome sportu od kojih je većina postavljena za administratore ove grupe, tako da u vrlo kratkom vremenskom periodu uspijevaju okupiti veliki broj ljubitelja ove tradicije ne samo iz Banjaluke nego i iz dijaspore.

Uz tako veliku podršku ljubitelja ove tradicije koja je davala moralnu snagu, ubrzala cijeli proces oko osnivanja Dajak kluba i pomogla da ovo ne bi ostalo samo na nivou Borika, iz tog razloga obuhvaćeno je cijelo područje od Ade do Novoselije (nadamo se i šire) na kojem se vozi dajak-čamac, čime bi ovaj klub dobio širi karakter i samim tim bio klub za svakog istinskog ljubitelja dajak-čamca.

Odlučeno ja da se kontaktiraju mnogi ljubitelji i vlasnici čamaca kako iz Banjaluke tako i iz dijaspore. Vrlo brzo dobijen je pozitivan odgovor od svih koji su bili kontaktirani tako da se moglo pristupiti stavljanju kamena temeljca za ovaj klub.

Početkom aprila 2010. klub je i zvanično registrovan u sudu. Organi kluba su skupština,upravni i nadzorni odbor , kao i savjet kluba.

Većina statutarnih ciljeva odnosi se prvenstveno na očuvanje i popularizaciju dajak-čamca kao autohtone banjalučke vještine, školu dajakaštva, na organizaciju trka dajak-čamaca, ekološka zaštita vodotoka, obala i porječja rijeka, promotivnoturističke i rekreativne vožnje, postavljanje zvaničnih standarda vožnje dajak čamca sa ciljem registrovanja ove vještine kao sporta.

Klub će se zalagati da u kraćem vremenskom roku obezbjedi prostorije u kojim bi se mogla odvijati klubska druženja i sastanci,a samim tim da članovima obezbjedi vezove i odlaganje čamaca,dajaka i ostalih pratećih dodataka van sezone.

Dajak Klub u ponudi ima iznajmljivanje čamaca i turističku vožnju čamcem sa već iskusnim dajakašima koja se odnosi uzvodno ili nizvodno od Zelene ispod tvrđave Kastel a vrši i upis novih članova u sezoni 2011.

Budući kandidati za upis biće svrstani u kategorije :

- polaznik (član koji treba da nauči vještinu vožnje dajakčamca) , - rekreativac (član koji se rekreativno bavi vožnjom dajakčamca) - takmičar i predtakmičar (članovi koji učestvuju i koji će učestvovati na trkama dajak-čamaca). Članarina za članove kluba iznosi 30 KM na godišnjem nivou.Obuka polaznika je besplatna, a o početku rada Škole Dajakaštva biti ćete blagovremeno obavješteni na stranici www.dajak.org Reklamni materijal, majice, duksevi, kačketi se mogu kupiti u prostorijama dajak kluba a u skorije vrijeme se nadamo da će se moći kupiti preko naše web adrese koja je takođe u razvoju.

Mi smo odlučili da budemo dio očuvanja tradicije, produžena ruka grada Banja Luke u očuvanju prirodnih resursa rijeke Vrbas koja je na dobrom putu da bude najsjajnii biser grada.

Sportsko udruženje građana DAJAK KLUB Banja Luka se nalazi u ulici Save Kovačevića 38 u naselju Borik,a sve potrebne informacije možete naći na stranici www.dajak.org ili na kontakt telefon predsjednika kluba Andreja Zamole +387 65 517261 Budite i vi dio nas,jer jedino zajedno možemo da vratimo stari sjaj tradicije i dajak čamac dignemo na viši nivo koji i zaslužuje. Š E H E R 29 BANJA LUKA

SAINT LOUIS-BANJA LUKA Tekst i foto: Nerko Galešić

nedjelju navečer završeni su tradicionalni, deveti po redu, banjalučki susreti.

Sve je počelo u petak navečer u prostorijama cafe;”Milana”,koji je proslavljao svečano otvaranje prostorija, pod rukovodstvom naših sugrađana Senada Sahina i Dine Dilberovića.

U divnom ambijentu cafe;”Milana”i muziku naših proslavljenih muzičara i legendi, Hasana i Faje, proveli smo jedno predivno veče. Na otvaranju je trebao nastupiti i naš gost iz Švedske, poznati muzičar Nadir Garčević, međutim zbog neočekivanih problema sa aerodromskim službenicima, do tog nastupa, nažalost nije došlo.

Zahvalili smo se domaćinima se na toplom gostoprimstvu i veoma profesionalnom odnosu osoblja prema gostima, a Senadu i Dini poželjeli smo uspješan start i sigurni smo da će im se to i ostvariti.

Zvanično otvaranje naših susreta održano je u subotu u prekrasnoj banket sali restorana;”Grbić”,koji je bio divno uređen sa mnogo ukusa i šarma. Goste je zabavljao legenda iz Detroita, Sakib Jakupović. Gosti večeri bili su popularni pjevači Mirsad Jarović i Semir Cerić-Koke koji su zabavljli goste do kasnih sati.

Specijalna zahvala cijelom osoblju restoranu;”Grbić”,a posebno vlasniku Sulji Grbiću, koji nam svake godine izađe u susret i uredi dekoraciju sale, na veoma profesionalan način, a njegovo osoblje se pobrinulo da gostima ništa ne nedostaje te večeri.

U

Nedjelja prijepodne u parku Lemay Ferry, protekla je u znaku poznatih banjalučkih specijaliteta porodice Šljivo. Mira, Enes i EHER 30 Š BANJA LUKA

Sandro su se potrudili da se parkom širio miris ćevapa i stvarno smo uživali u specijalitetima proizvodnog pogona;”Emsa“ iz Nebraske,vlasnika Mire i Enesa Šljive, koje inače možete kupiti u svim našim prehrambenim prodavnicama širom Amerike.

Nedjelja navečer bila je već naporna za sve naše sugrađane, koji su slavili već treću uzastopnu noć, bez mnogo vremena za odmor.

Pored Sakiba Jakupovića, nastupili su i zvijezde “Albosy“,sa Enesom Bosnićem i Alenom Čolićem, koji su uprkos primjetnom umoru kod gostiju, uspjeli svojim izvrsnim muziciranjeg dići salu na noge sve do kasnih jutarnjih sati. Njihov raznovrsni i bogati repertoar učinio je ove susrete nezaboravnim i na tome im mnogo hvala, a nadati se da će se o njima, u skorijem vremenu, puno toga lijepog čuti.

Svake godine se u Saint Louisu okupi mnogo naših sugrađana, koji po prvi puta dođu na susrete i po nekom nepisanom pravilu, dolaze i narednih godina. Nadamo se da će se ta lijepa tradicija nastaviti I ove godine hotel;”Hilton“Frontenac bio je domaćin našim gostima koji su došli sa svih strana Sjedinjenih država i moramo ponovo istaći njihovu ljubaznost i brigu za svoje goste.

Ponedeljak prije podne je bio predviđen za završetak ovogodišnjeg susreta Banjalučana. Rastanak je svima teško pao, a rastali smo se sa porukom; AKO BOGDA VIDIMO SE SLIJEDEĆE GODINE,NA DESETOM TRADICIONALNOM JUBILARNOM SUSRETU, KOJI ĆE SE ODRŽATI OD 25 MAJA NA DAN MLADOSTI.

Reportaža

Š E H E R 31 BANJA LUKA

Foto: Goran MULAHUSIĆ

RUČNI

Tekst: Azra Dedić

MLIN ZA KAHVU Ne sjećam se gdje je mlin kupljen, bila sam zaista malena da to zapamtim, a bilo je i previše drugih i važnijih detalja za pamćenje pa su mi nekako izostali i izgubili se u gomili godina i briga. Ali kao kroz san se sjećam da je kupljen negdje u čaršiji...ili u Tehnometalu pod “Pločom” ili u Bezistanu. Ali nije ni važan svaki detalj oko kupovine mlina važna je priča vezana za moje sjećanje na ručni kahveni mlin.

Dugo smo, to ljetno prijepodne, ja i moja mati, tragali za najljepšim i najsjajnijim mlinom, sve dok nismo nabasale na jedan sivi, srebrenometalne boje, sa izrezbarenim motivima fildzana i džezvi. U izlozima su stajali mnogi, lijepi i ne tako skupi elekrtični mlinovi za kahvu, ali moja je mati tražila ručni mlin jer je naš stari već imao neku falinku.

Kad staviš kahvu u njega okretao se kao pokvareno biciklo, ti okrećeš pedale, a biciklo ne mrda jer ima prazan hod. Mljelo se sa njim i okretalo, al’ ništa nije ispadalo samljeveno u njegov bunker.

U našoj kući, dobro se sjećam, imali smo bezbroj električnih utičnica kako je ono Ismo bio električar i u to vrijeme stanovao kod nas.

Gdje god je bilo zgodno ugradio je po jednu utičnicu. Čudila sam se zašto baš traži ručni mlin pored toliko utičnica u kući, ali ko velim, dijete sam i nije moje da se petljam, te ne rekoh majci ništa. Al’ potajno, negdje u sebi, u dubini duše, razmišljah zašto kupuje nešto što joj pravi dodatnog posla kad onaj električni samo uključiš, upališ i gotovo.

Posebno mi je bilo začudo još kad žena za pultom reče cijenu mlina, meni oči stadoše. Bio je par puta skuplji od onog električnog. Majka je bila odlučna i odmah, nakon plaćanja mlina na blagajni, vratila se do trgovke, uzela mlin i brižljivo ga stavila u svoju tašnu.

-Majko, što mlin stavljaš u tašnu?- upitah majku jer sam bila iznenađena njenom odlukom da pored cekera mlin stavlja u tašnu.

-Da ne bi slučajno, u prolazu, nekog udario!- odvrati mi mati i odbi moju ponudu da ga ja ponesem u cekeru.

-Neka Bela ‘ćeri, mama zna da si ti vrijedna i hoćeš pomoći, al’ putem možeš slučajno nekog udariti i eto ti belaja. Ovako, majka će ga ponijeti a ti ćeš nositi jagode koje ćemo kupiti usput, na placu, u povratku kući.- tihim glasom mati mi odgovori i nježno me potapša po EHER 32 Š BANJA LUKA

glavi.

Usput, u hladu Kastela, sreli smo i nekoliko majčinih prijateljica pa su one skupa zasjele na klupi, a ja sam se poigravala sa postavljenom lokomotivom, trofejom iz drugog svetskog rata i pokušavala da zapamtim šta na njoj piše. Dugo su sjedile i prepričavale svakodnevne priče dok sam ja uzalud nastojala da upamtim onaj tekst napisam na žutoj ploči.

Od toga dana, isto kao i prije žene, majčine prijateljice i komšinice su često navraćale i dolazile na kahvu a majka se nije baš falila novim mlinom, nije bilo ni potrebe. Mlin, sam po sebi, kad bi došao na hastal bio je u centru pažnje. Same su se raspitivale gdje je kupljen, koliko je koštao i sve najljepše govorile o mlinu ko da je živ insan. Sjedeći na basamcima, u odmoru svoje igre, čudila sam se i tražila odgovor na pitanja koje nisam ni znala tad da postavim: Meni uopšte nije bilo jasno zašto se svi dive i prave bajku od mlina kad je on samo jedno još dodatno oruđe za rad koje oduzima nepotrebno vrijeme, naročito mojoj majci, koja je uvijek imala i ima posla preko glave.

Vrijeme je prolazilo, ja starila, godine odlaze sa protokom Vrbasa i dolaskom rata pakujem se i napuštam voljeni sokak, kuću, prijatelje...Mora se...kad se mora nije teško...Samo mislim da je tako i tješim samu sebe... Ko nevjeruje neka proba. Neka osjeti isto što i ja kad ga neko otjera sa svoga, pa da vidi i osjeti svu tugu napuštanja...Nije lahko...Nije...Boga mi!

Među spakovanim stvarima našao se i onaj materin mlin za kahvu.

Još iz doba kad je moja mati napuštala svoju voljenu kuću. U izbjeglištvu smo i teško nam je i jedva se snalazimo. Kad smo se konačno smjestili i započeli neki novi život, rijetko smo upotrebljavali onaj naš mlin, služili smo se električnim, al’ onaj naš dragi mlin, naš mlin srebrenometalne boje, stajao je na posebnom mjestu, kao pomen, kao uspomena na prošlo i bio je specijalno sakriven. Za nedaj bože!!

Već je mnogo Vrbasa i godina proteklo kako smo u Danskoj i nikako, ama baš nikako, ni jednu jedinu minuticu, nismo ostali u mraku

Priča ili bili bez elekrtične energije. Za to vrijeme mlin je mirovao, ostajao na svom mjestu, nikad dirnut, osim pogledom pomilovan, još nikad nije bio upotrebljen.

Prije neki dan spremah kuhinju da promjenim papire koji su se nekako izgužvali po ladicama kuhinje i koji su mi možda više dodijali po dezenu nego po izgužvanosti, pogled mi zastade, zakova se na mlinu.

Uspomene se probudiše i navaljuju jedna na drugu. Gurjkaju se i bude razna sjećanja.

U ćošku leži moja šivaća mašina i pogledom na nju shvatih da i ona ima neku neobjašnjivu moć, kao da uvijek ima neki dogovor sa ženama koje mi dolaze u posjetu i kad sam im na njoj nešto prepravljala. One dodnesu na poklon skoro uvijek one naše bosanske, sitno mljevene kahve, pa ja skoro da nisam nikad palila ni moj elekrtični mlin, a kamoli moj dragi ručni mlin.

Međutim kako sam imala velikih rezervi kahve, odlučila sam da ih podijelim a ostavih sebi jedno “pecivo” ali nedovoljno, tako da, kad uveče komšinica dođe na kahvu, ja ću joj reći da sam zatečena i da nejmam ni trunke mljevene kahve. Tako i bi. Kad je ona sjela upitah je je li za kahvu što ona potvrdi. Tamo u plakaru smješio se paket kafe u zrnu i ja nekako stidljivo izvadih mlin za kahvu i rekoh: - Bogami, sačekat ćeš malo za kahvu. Ovaj put stavrno nemam ni trunke mljevene kahve i moram nam samljeti jedno pecivo na ručni jer mi je elekrtični mlin zauzet. Nisam imala štaub šećera za kolač pa sam neki dan kristal šećer samljela u njemu a prvo da ti kažem ne čisti mi se!- lagala sam joj -Blago meni, ljepoto moja, drago mi je da je tako. Pa samo da znaš otkad ja nisam popila kahvu tako samljevenu.-odgovori ona što me još više obradova.

Sjedoh preko puta nje i sagnuh se naglo uzimajući kuhinjsku krpu i stavljajući je ispod mlina preko majice rekoh kao da se pravdam: -Moja mati je uvijek stavljala kuhinjsku krpu ispod mlina da joj valjda ne ostane neki prljav trag na bluzi. Jest da ja nemam potrebe, nit je moja majica vrijedna i već sam je uprljala... al’ eto staviću i ja krpu kao ona nekad.- rekoh joj.

Komšinica, kao nekad one mamine komšinice, poče da postavlja pitanja oko mlina. I ja odgovarah i ispričah joj svu priču o ručnom mlinu za kafu. U tom joj postavih i ja pitanje, onako nonšalntno, ne direktno, ili bolje reći nisam ga ni formulisala ali ona ponudi zaista za-

dovljavajući odgovor svojom pričom -Eh...Bila su to sretna i lijepa vremena!!!- reče ona tugaljivo i sjetno pa nastavi sa pripovijedanjem ko da je mene pitala.

-Tada su se žene vazda skupljale oko pravljenja jela, pite, slatka, hurmašica, dok jedna pravi, druga daje savjete za nju, a tek oko baklave kolko posla. Ima tu posla cijelo jutro jer je muško vazda bilo zahtjevno i sve je moralo biti kako treba i u kući i oko kuće pa se žene dovijale dovijale kako su znale. I sad ja tebe gledam kako ti taj mlin okrećeš...eh.....

Meni je bi žao pa se okrenuh da sakrijem suzne oči. Upitah je onako od srca.

-Pa hoećeš ti da okrećeš?- ponudim joj mlin.

-Hoću!- prihvati ona i ja joj pružih mlin koji ona radosno uze u šake i ravnomjerno nastavi da okreće. Nakon nekoliko trenutaka obrati mi se.

-Nešto ima u ovom mlinu, neka tvoja tajna. Sad mi lijepo objasni kakva je to tajna u ovom ručnom mlinu za kafu?- upita.

-Samo lijepe uspomene!...Ništa drugo...samo uspomene!!!- odgovorih joj a ona se nadoveza ko da je čekala mnogo vremena u zasjedi da se nekom otvori.

-Eh ...moja Azra!! Žene su se za njega otimale za mlin samo da sjednu, da odmore i popiju jednu nakon završena posla. I da koju minutu odmore.- završi ona svoju započetu misao. Misao koja je puna istine...one nevidljive ali trajne istine.

Gledah u nju kao da mi je otkrila najveću istinu do sada čuvanu negdje u nekom zavežljaju i odvezala ga samo meni. Sjedeći tako preko puta nje gledah je s divljenjem kako okreće mlin i sjetih se majke, sjetih se Nure kad smo ono prolazili kraj njene kuće... Sjetih se mnogih žena kao što su moja mati, Nura, Senija, Atifa...

-Nuro moja šta radiš?- čulo bi se dozivanje je komšinica preko plota...

-Ah...Evo naradih se draga moja pa sam sjela pod vinovu lozu da noge i dušu odmorim.-viče Nura, a u ruci se okreće ručni mlin za kahvu.

Njen je bio žut sjećam se i nije bio rezbaren kao naš.

Vjerovaću dok sam živa da je ručni mlin za kahvu bio i ostao neka privilegija među ženama, bar privilegija njihovog radnog odmora jer drugi nisu ni imale.

Ovu malu priču posvećujem svim banjalučkim domaćicama.

Š E H E R 33 BANJA LUKA

Zabavne note

Tekst: Irfan Nurudinović

u muzičkom životu Banjaluke M udra izreka je da što je zapisano ostaje zapamćeno, a što se pamti odlazi polako u zaborav. Cijeneći ovu pouku pokušaću napisati jednu priču – opisati događanja o zabavnom muzičkom životu u Banjaluci od pedesetih do sedamdesetih godina prošlog vijeka, o jednom orkestru koji je činio okosnicu ovog zbivanja u našem gradu, ljepotici na Vrbasu, o mladosti i razdraganosti življenja, o zelenilu, alejama kestenova i lipa, čiji miris još uvijek sanjamo i osjećamo.

Od rane mladosti osjećao sam sklonost i ljubav prema muzici i to je bivalo još prisutnije u mome životu otkad naučih svirati gitaru – moj omiljeni instrument, a osobito kada sam počeo svirati u orkestru plesne zabavne glazbe pri OKUD „Veselin Masleša“, osnovanom početkom poratne 1948 godine. Sviranje nekoliko narednih decenija pričinjavalo nam je zadovoljstvo druženja i saznanje da radimo zanimljiv posao u zabavnom muzičkom životu Banjaluke, grada mladosti, đaka, studenata, muzike i pjesme / „Kroz Banjaluku ne pjevaj“ kaže jedna izreka/, grada prelijepih djevojaka „uzdah momaka“.

Banjalučka mladost, kojoj i sami pripadasmo, zdušno nas je prihvatila i u zajedničkom odrastanju godinama smo uživali veliku popularnost u gradu. Uz zabavno šlagersku muziku upoznavali smo i zavoljeli jazz/džez glazbu, čiji smo zaljubljenici i poklonici ostali cijeloga života, uvijek slušajući razne stilove i ritmove u zanimljivim aranžmanima / radio Luksemburga, radio Kelna, a osobito i ponajviše Glas Amerike/. Tako smo i mi u orkestru imali na repertoaru i svirali poznate svjetske balade, pa se tako i naša publika na plesnim večerima i koncertima upoznavala i prihvatala džez glazbu. Uz đačke plesne matineje priređivali smo kraće koncerte poznatih džez meloEHER 34 Š BANJA LUKA

dija uz tekstualno tumačenje nastanka i svekolike popularnosti ove čarobne crnačke muzike,a uz uspješne interpretacije Želimira – Željka Sarića. Sve je to ostavilo zapamćene tragove u muzičkom životu Banjaluke, pa je potrebno navesti prvu postavu orkestra tih dalekih godina.

Kulier Tomislav – Nandi, muzički rukovodilac orkestra, u to vrijeme vrstan mladi vojni muzičar pri Domu armije i svirao je nekoliko instrumenata; Franjo Petrušić – klavirista, harmonikaš, aranžer i vođa vokalnog okteta i kvarteta. Njih dvojica su ponajviše učinili u to doba na profiliranju i stasavanju našeg orkestra. Tu su zatim Zvonko Blaha, Duško Milanović, Josip Zombra, Jarolim – Žarko Landa, Vlado Šaula, pa nekoliko tadašnjih gimnazijalaca: Nedeljko Popović – Pop, Đovani Kavalini, Zlatko Daniš, Ratko Čangalović, Kemal Ekić i moja malenkost Irfan Nurudinović. Dakle, ovo bijaše prva postava orkestra, a u kasnijem periodu orkestar su napuštali neki članovi iz osobnih razloga, ali su novi muzičari popunjavali upražnjena mjesta, pa je tako orkestar nastavio kontinuiranu aktivnost u naravno izmjenjenim manjim postavama. U tim narednim godinama nekoliko muzičara sviralo je u orkestru i oni su ostali zapamćeni svojim djelovanjem. Trebam naglasiti da sve ovo pišem samo i isključivo po sjećanju, daleko od voljene Banjaluke, živeći u Norveškoj nakon progonstva, kao i brojni sugrađani raseljeni diljem svijeta, pa molim za oprost za izvjesne manjkavosti u taksativnom nabrajanju imena i činjenica.Znamo da je sjećanje krhko. Pokušaću navesti još imena članova orkestra u narednom periodu: Hašim – Haško Čelebić – ponajbolji bubnjar i pjevač poznat po senzibilnim interpretacijama, Miroslav – Miro Blažević, Ante Zorić, Ekrem Nanić, Nijaz Durić,

Sjećanja Nikola – Ikija Koljević, Kosta Janković, Savo Petronijev, Miljenko Petrović, Pero Štumpf, Momo Ristanović, Brane Tripalo, Antun – Tončo Marković, Zlatko – Čisko Skočibušić, Josip Jopa Jurić, Muhamed Braco Skopljak – vrstan klavirista, aranžer i kasnije, uz Hašku Čelebića i Milorada – Bucu Kenjalovića, organizator i dirigent festivala „Djeca pjevaju Banjaluci“.

Vokalni solisti bili su vrlo značajna karika u djelovanju orkestra, pa i tu je plejada imena i po sjećanju, uz dužnu ispriku za poneko propušteno ime, navodim: Ankica Jurić, Behija Krupić, Ratko Čangalović, Slobodan – Bodo Androšević, Želimir Sarić, Boško Orobović, Aco Jurić, Edin Čejvan, Muharem Karaselimović, Fuad Husedžinović, Nihad Katana – Čaruga, itd. Repertoar orkestra i pjevača bio je uvijek aktualan, kompozicije sa domaćih festivala zabavne muzike, kao inozemni svjetski hitovi do kojih se najčešće dolazilo slušanjem i „snimanjem“ iz programa navedenih stranica i poznatog festivala kancone u San Remu.

dišnjim prijateljstvima (što je najdragocjenije) kao i nezaboravnim šaljivim zgodama i prilikama, dogodovštinama, anegdotama i cakama, ponekad i neugodnim situacijama, koje je trebalo „elegantno preplivati“ i brzo zaboraviti.

Svakako trebam napomenuti da mi je prvu električnu gitaru kupila sestra Bisera u Italiji, koja je kao orijentalista boravila dvije godine u Kairu na specijalizaciji i usavršavanju. Radosti nije bilo kraja.

Ovo je bilo toplo sjećanje na jedno sretno, radosno vrijeme i generaciju razdragane mladosti i života u gradu u kojem su tolerancija i življenje sa drugima i drugačijim bili alfa i omega postojanja. Istovremeno ovo je sjećanje na naše kolege i prijatelje koji više nisu sa nama.

Prerano preminule pjevače Boška Orobovića i Acu Jurića povezuje Opatijski festival zabavne glazbe.

Boško Orobović , doista vrstan muzičar i pjevač, jedne godine je dijelio prvu nagradu na Opat. festivalu sa isto sada pokojnim Vicem Vukovim legendom i pjevačkom zvijezdom. Aco Jurić je bio pravi neponovljivi zaljubljenik zabavnih melodija i svake godine je prisustvovao Opatijskom sve do smrti.

Svirali smo u svim većim i manjim salama u gradu, u srednjim školama na nedeljnim matinejskim plesnjacima kada je to bilo aktuelno, u banjalučkim hotelima i baštama, nekoliko sezona na Jadranu / Kotor, Budva, Jelsa na Hvaru/; bili smo očito vrlo aktivni. Međutim najduži period našeg sviranja bio je u Sali tada fiskulturnog – nekad Sokolskog - doma, a nešto kasnije u prelijepoj dvorani tadašnjeg Doma kulture – sada Banski dvori. Tu smo šezdesetih (najuspješnijim „zlatnim godinama“ aktivnosti orkestra) priređivali zapamćene plesne večeri i gala koncerte uz učešće brojnih mladih domaćih pjevača i vokalnog kvarteta i okteta, koje je vrlo uspješno vodio Franjo Petrušić, kao i priredbe i balove za novogodišnje večeri i druge prigode. U tom periodu snimili smo jednosatnu emisiju za radio Sarajevo, a nekoliko puta cijeli orkestar (ponekad pojedini muzičari) učestvovao je u predstavama banjalučkog pozorišta, sa kojima smo gostovali u nekim gradovima BiH, u Zagrebu, Beogradu i u Bugarskoj.

Dugogodišnje zajedničko muziciranje i naše druženje rezultiralo je dragim dugogoŠ E H E R 35 BANJA LUKA

Sjećanja

Nekada smo se dobrotom voljeli Piše: Kemal COCO

EKSKURZIJE Foto: Goran MULAHUSIĆ

Sjećanja ismo se prijatno osjećali kada je Amir jedini u razredu rekao razredniku da on ne može ići na ekskurziju jer mu je mama bolesna. Istina, svi smo znali da je njegova majka često bolesna, da joj Amir pomaže u obavljanju kućnih poslova jer mu je otac građevinski radnik i radi od jutra do večeri kako bi za svoju ženu, a Amirovu majku zaradio novac za nabavku skupih lijekova.

Ni to saznanje nije bilo prepreka da Žuti, kako smo zvali Vedrana, Jasminu, Draženu, Haski i meni kaže da Amir laže i da mu majka nije bolesna nego su drugi razlozi što ne ide na ekskurziju.

Znali smo da sa Žutim ne treba ulaziti u bilo kakvu polemiku jer je veoma teško mijenjao svoje mišljenje. Zato smo to njegovu tvrdnju prihvatili sa nevjericom jer je Amir bio član naše nogometne ekipe i jedan od nama dragih drugara koga smo svi voljeli, ali i on nas.

Taj dan, kada je Amir rekao razredniku da ne može ići na ekskurziju iza

N

podne do mene je dotrčao Žućo i zamolio me da s njim odem do voćara Zaima koji je u našem naselju imao veliki voćnjak.

“Znam da ste veoma dobri dječaci, a meni takvi trebaju. Znam da vam je novac sada potreban jer idete na ekskurziju i svako želi imati što veći džeparac. Neni je potrebno da oberete ovih dvadesetak šljiva, ali da svaki plod bude obran i postavljen u drvenu posudu (gajbu) napravljenu za šljive. Priznajem da tu ima dosta posla, ali priznajem da ću vam i pošteno platiti”, kazao je Zaim. Žućo, koji je bio najstariji iz naše nogometne ekipe, obrati se meni: “Šta ti o ovoj ponudi misliš”?

U prvim trenucima bio sam iznenađen pitanjem, a onda stidljivo izgovorio: “Ako će dobro platiti, a kaže da hoće, onda ćemo raditi” Dogovorili smo se da sa radom počinjemo sutra poslije završetka nastave.

Da pojačamo svoj džeparac za vrijeme ekskurzije složili su se Jasmin, Hasko, Dražen. Naravno da smo pozvali i Amira da s nama radi. On je to prihvatio što je bio prvi znak da je Žućo bio u pravu kada je kazao da Amirova majka nije bolesna.

“Radite kao pravi berači”, pohvalio nas je stari Zaim kada smo prvi dan završili sa radom.

I narednih sedam dana stari voćar o našem radu imao je samo riječi hvale Na kraju osmog dana rada Žući je dao kovertu u kojoj je bio novac. “ Posao ste odlično uradili i ja sam vas platio kao što plaćam iskusne berače”, rekao nam je Zaim i u šali dodao: Od sada se zna ko su berači u mom voćnjaku.

Krenuli smo svojim kućama, a svi smo čekali da Žućo prebroji novac i podijeli na šest jednakih dijelova.

I dok smo prolazili pored malonogometnog igrališta u našem naselju Žućo se oglasi: “Ovaj novac dobit će najsretniji od nas.

“Kako postaje Dražen radoznao?

“Lijepo. Ja sam napisao šest ceduljica sa brojevima od 1 do 6. Ko izvuče najveći broj, tačnije šesticu njemu pripada sav novac.

“Ali svi smo isto radili i red je da svi isto i dobijemo”, javi se Jasmin.

“Zašto poslije napornog rada se ne bi malo i igrali i sreće” , reče Žućo i poče da nas uvjerava da će najsretniji da nas časti kada budemo na ekskurziji.

Bilo je onako kako je najstariji od nas rekao.

Iz džepa je izvadio šest savijenih listića, dao ih meni, a onda upitao: Ko je od nas najmlađi. Kada smo svi kazali svoje rođendane ispalo je da je Amir najmlađi.

“Neka onda Amir prvi i izvlači ceduljicu.

Naš drugar dugo se dvoumio, nekoliko puta krenuo je da uzme ceduljicu iz mojih ruku, pa je ruku opet sebi povlačio. Lice mu je bilo blijedo, a u jednom trenutku iz njega smo čuli riječi: “Meni ovo znači mnogo više nego vama.

“Hajde već jednom”, povišenim glasom reče Žuti.

Amir priđe mojim rukama, zatvori oči i uze jednu ceduljicu i… leđa okrenu nama dok je otvarao ceduljicu. Šestica!, šestica!, poče da viče.

“Da vidim”, oštro će Žućo.

Amir mu dade ceduljicu, on pogleda, a onda je pokaza nama govoreći “ Nagrada je Amire tvoja”“ i kovertu sa novcem dade našem drugaru koji poput strijele otrča u pravcu svoje kuće.

“Uspjeli smo”, očito radostan reče Žućo. “Šta uspjeli. Osam dana sam džaba radio?!, rekoh pomalo ljut.

“Sutra ćeš vidjeti da nisu džaba radio”, oglasi se Žućo i onda nam reče, u što smo se i uvjerili, da je na svim ceduljicama napisao šesticu da bi Amir izvukao taj broj i s nama krenuo na ekskurziju.

Ja mu nisam vjerovao, ali kada smo sutradan imali čas razrednog starješine i kada nas je naš razrednik obavijestio da s nama na ekskurziju putuje i Amir uvjerio sam se da je Žućo znao da našem drugaru nije bila bolesna majka nego da nije imao novaca za ekskurziju.

Amir nas je na ekskurziji nekoliko puta častio kolačima jer je voćar Zaim bio izdašne ruke kada je platio naš rad. A naš Amir danas je ljekar u jednoj evropskoj zemlj i pri pomenu ove epizode iz njegovog života i danas pocrveni.

U ovom prilogu prezimena aktera su namjerno izostala!!!! Š E H E R 37 BANJA LUKA

DVIJE ŠKOLE POD Foto: Goran Mulahusić

J

edan od glavnilh problema postratne Bosne i Hercegovine jeste institucionalna nejednakost zasnovana na etničkoj matrici. One su osnažene socijalnim, ekonomskim i političkim strukturama. Sistem lagano stvara jedan obrazac ponašanja „normalnost podjele na nas i njih“. Odvojene zajednice čija bit se zasniva od „drugosti“. Ljudska egzistencija postoji samo u jednom socijaliltetu, komunikaciji sa onim drugim. Bez te komunikacije među različitim kulturama dolazi do jednog perpetuiranja nacionalne ideologije u tim malim etno-nacionalnim zajednicama. Svaka kultura koja se hermetizuje umire, a sve se to radi upravo iz želje da se sačuva rasna, kulturna i etnička specifičnost. Zajednica zasnovana na takvim principima dovodi do procesa dvostruke dehumanizacije. S jedne strane stavljanjem druge etničke zajednice u stereotip. A samim tim i do dehumanizacije vlastite etničke zajednice. Podjele u BiH školama stvaraju veliki problem identiteta učenika u glavama učenika potpuno svjesni da moraju biti hiper Srbi ili Hrvati u nametnutnoj im domovini. Stvaranjem mini matica putem ideološkog aparata đaci stvaraju svoje nacionalne oaze. One nisu dovoljno dobre kao matice ali služe svrsi. Upravo su škole u Bih pored crkve i medija rasadnik i proizvođač nacionalnih ideologija. Sve u školskom sistemu je podređeno glorifikovanju onog nacionalnog, zastave, vjerski simboli, inistiranje na kolektivitetu u ratu, miru, istorijskim pobjedama i porazima koji se nekako tiču svih nas. Sve mi se nekako čini da smo na početku onog luterovskog „i have a dream“, luterovska vizija bez samog Lutera. SvjeEHER 38 Š BANJA LUKA

doci smo nažalost da nam je desnica mnogo vitalnija od ljevice, spremnija na aktivizam najgore vrste.Dolazimo do pitanja kako i da li je uopšte moguće emancipatorno djelovati kroz institucije školstva. Odgovor na ovo pitanje je teško dati, jer uz postojanje samosvjesnih pojedinaca koji će nastojati da emancipatorno djeluje na đake, velika većina je onih koji neće učiniti ništa. Svako iskakanje iz etničke matice dovodi pojedinca u rizik da bude odbačen kao nepodoban, a djeca u adolescentskom dobu jako teže socijalnom konformizmu. Dok grupe mladih koji krenu drugačijim putem bivaju smješteni u različite kategorije; mračnjaci, čudaci, domaći izdajnici. Živimo u postsocijalističkom društvu koje u procesu tranzicije, uspostavljaju se novi društveno-ekonomski odnosi , dok stanovništvo tavori i čeprka po ostatcima prošlog sistema. U potpunoj nemogućnosti da se otme posve pasivizirajućoj nostalgije tendencija svakog postsocijalističkog društva da ponovo pripada jednom totalitetu, jasnoj izvjesnosti, moćnom državnom aparatu koji garantuje sigurnost. Etno-nacionalne grupacije su prihvatile ovu logiku, partija je zamijenjena crkvom, bratstvo i jedinstvo jednom etničkom solidarnošću. Ja sam odrastao u etnički homogenoj sredini , nije bilo podjela na nas i njih ili nije bilo tako evidentna, jer postoji evidentna dominantna etnička skupina. Dok je onih „drugih jako“ tako malo pa se ne doživljavaju kao prijetnja. U sredinama gdje imamo dvije etničke skupine uvijek postoji stah od ove druge i želja za jasnom diferencijaciom. Djeca koja pohađaju škole i kojim nisu dominantna grupa provlače se kroz sistem, ali se

Tekst: Sandro HERGIĆ

JEDNIM KROVOM prepoznaju kao ono „drugo“. Citiraću jednu djevojku iz srednje škole u Banja Luci „Nemamo ništa protiv Muslimana i Hrvata sve dok ne počnu biti svjesni svoje nacije i religije“. Djeca iz mješanih brakova teže da se konformiraju sa većinskom grupacijom iz čisto praktičnih razloga; integracija u društvo, socijalna hijerarhija, oubičajne prakse koje su etnički normirane. Časovi vjeronake su najevidentniji primjer isključivanja pojedinaca iz sistema. Ateizam je nešto što školski sistem ne poznaje i ne želi priznati, a djeca čiji roditelji nisu religiozni, a pritom nisu iz mješanog braka, a od strane društva i ponekad od pravnih normi da svoju djecu šalju na časove vjeronake. Bosna i Hercegovina je po Ustavu sekularna država, a to je temelj Evropskih vrijednosti koji se krše na svakom koraku. Po nekoj Balkanskoj logici očeva vjeroispovijest je ujedno i vjeroispovijest djeteta, a samim tim i njegova etnička pripadnost. Zdravorazumski govoreći ljudi koji su ušli u mješani brak nisu opterećeni vjerskim i nacionalnim, ali školstvo sa obaveznim časovima vjeronauke, gdje se posebno insistira na onom etničkom, dijete tjera da se opredjeli. Nacionalistički diskurs u svojoj totalitarnosti isključuje svako individulano bistvovanje koje ne ulazi u unaprijed etablirane kategorije. Nevladin sektor sa svojim multilnacionalnim radionicama i aktivnostima može doprinijeti građenju kritične mase, koja može biti baza za neko dalje djelovanje. Mimo nacionalne države i društva koji će nastaviti borbu za građansku državu, takvi pokušaji gube smisao. Diskriminacija je upisana u Ustav Bosne i Hercegovine, jer je na postratnim etničkim šavovima izni-

kao neefikasn korumpiran politički sistem, koji u svojoj srži pogoduje za razvijanje daljih podjela i bujanje nacionalnih duhova. Nezaposlena omladina, kivna na državu, svijet, društvo bježi u iluzorni svijet nacionalnog mita koji se temelji na konstantnoj viktimizaciji , velikim istorijskim poduhvatima velikih predaka. Uz pomoć manipulacije političkih struktura, epski narativ i mitomanija se koriste da bi se priklili egzistencijalni problemi (siromaštvo,korupcija, nezaposlenost...). Situacija koja mi se čini zabrijanjavajućom je, da što vrijeme više odmiče, situacija postaje sve gora .

Postratne generacije u Bosni i Hercegovini, odrasle u normalnosti, etnički čistih prostora, bivaju sve radikalnije kako vrije prolaz, novo društvo sa promijenjenim demografsko etničkim karakteristikama stvara nove narative i alternativne istorije sakrivene tokom pedesetogodišnje vladavine komunizma. Vaskrsavaju do sada nepoznate činjenice o starim nacionalniom pokretima, bujanje revizionizma izraslog iz ruševina prošlog sistema . Svi neuspijesi sadašnje vlasi tumače se komunističkom vladavinom, da bi se skrenula pažnja s aktuelne vlasti. Udžbenici istorije su potpupno nekritčki koncipirani, tako da učenici dobijaju osjećaj nekakve etničke superijornosti i nepogrešivosti. Ukoliko se društvena svijest na neki način ne promijeni u BiH i ne dođe se do konstruktivnog dijaloga zajedno sa ekonomsko integracijama u EU, koje će doprinijeti normalizaciji odnosa u BiH, bojim da sadašnje stanje može dovesti do daljih podjela koje mogu rezultirati još jednim ratnim sukobom, koje je malo građana BiH spremno platiti. Š E H E R 39 BANJA LUKA

Tekst: Bedrudun GUŠIĆ

U jednoj osnovnoj školi, u bostonskom predgrađu Melrose, održan Svjetski festival kulture

“KAKO, BOLAN, NEMA BOSNE...”?

P ejakovićeva antologijska i kultna monodrama “Kako, bolan, nema Bosne...”, bila mi je prva asocijacija prekjučer (petak, 8. aprila 2011.) kada sam se pojavio u prostorijama Herbert Clark Hoover Elementary School u sjeveroistočnom bostonskom predgrađu Melrose, gdje je održan Svetski festival kulture. Ima Bosne, itekako, i na ovom djeliću Planete, na kojem je, uz SAD, Indiju, Japan, Italiju, Švedsku, Portugal, Irsku, Grčku i Alžir, naša Bosna zasjala svojim punim sjajem. Za predstavljanje naše majke-domovine sa osnovnim sadržajima iz njene osebujne “lične karte”, pobrinule su se Mirsada Gušić i Alisson Lakača, a svoj snažni obol u prezentiranju uzivo bh. bogate kulturne baštine dala su djeca iz KUD-a “Boston sevdah”, igrajući folklor. Za njihov angažman na ovoj kulturnoj manifestaciji zaslužni su dr.Adnan Zubčević i Asim Kustura.

Prisustvujući ovom kulturnom događaju, barem za trenutak smo bili u prilici odagnati od svojih misli onu oporu bh. zbilju koja traje već dvije decenije i 40

drži nas u nespokojstvu. Svi, koji smo se zatekli tog predvečerja u spomenutoj školi u ovom bostonskom predgrađu, imali smo priliku da osjetimo taj neponovljivi miruh Bosne i da se osjećamo ponosni na ono što smo imali pokazati, kako domaćinima ove manifestacije, tako i ostalim posjetiocima, posebno djeci čiji su korjeni u zemljama koje su se također ovdje predstavile. I, kao što reče naš zemljak Džebrail Lakača, “ovih nekoliko kvadrata gdje je izlozeno najljepše i najvrednije bosansko-hercegovačko, jeste, zapravo, privremeni teritorij Bosne i Hercegovine...”

A ono što nije privremeno, nego jeste stalna kategorija, je da je Bosna u našim srcima bila, jeste i ostat će, s generacije na generaciju, do Sudnjeg dana i da je iz srca predstavljamo, ma gdje bili.

“Kako, bolan, nema Bosne, a Neretva huči, kako, bolan nema Bosne, a Miljacka teče, kako, bolan, nema Bosne, a Sana ide.....” Ama, kako, bolan, nema Bosne...ne morate, ako nećete vjerovati ovome što napisah, pogledajte slike i vjerujte, ako hoćete - svojim očima.

Predstavile našu kulturu u Bostonu: Mirsada Gušić i Alisson Lakača

In memoriam: Milena - Seka Bojović Dobri Duh Banjaluke Utjelovljenje smirene dobrote i ljubavi za sve (ljude, cvijeće, ptice, životinje) Milena Bojović (Seka,Sekana) otišla je juna ove godine u Vječnost.

I ostavila ogromnu prazninu u našim srcima i gradu na Vrbasu, a najveću u srcu svoga brata Joce – vrletnog Vrbaslije i pjesnika golubijeg srca...

Skromna i tiha, nježna i uvijek osmijehnuta, Seka je bila intelektualac par excellence. Školovana i načitana, bila je nezamjenjiv i dragocjen sagovornik i nenametljivi savjetnik, objektivan i kompetentan slušalac (sa stavom!), ali nadasve Čovjek sa vrlinama koje se mogu pronaći samo u svetim knjigama. Sekana je inteligentno i humanistički sintetizovala Vjeru (u najčistijem obliku usađenu u porodici Bojovića) i Nauku koju je poštovala. Poodavno sam Sekanu doživio kao Dobrotu i dao joj nadimak „Dobri Duh Banjaluke“. U njenoj kući i cvijetnjaku bilo je mjesta za sve dobronamjerne, a o crkvenim praznicima pohodili su Sekanu i Jocu Bošnjaci, Jevreji i katolici. Ljubav za ljubav. Prije nego završim ovo tužno prisjećanje, moram zapisati da je Sekana (od prvog broja) bila redovan čitalac ’Šeher Banjaluke’ – magazina koji je izuzetno cijenila.

Hvala Ti, draga Sekana, što si ostavila ljepotu u našim srcima i sjećanjima!

41

Fahrudin Prlja

Apel za pomoć Merhametu Banjaluka za kupovinu prostorija Prilog i Foto: Fikret Tufek Kada se pomene MDD (Muslimansko dobrovoljno društvo) „Merhamet“ onda je prva asocijacija pomoć, koju onima u nevolji pruža ova bošnjačka humanitarna organizacija, koja u BiH postoji još od 1913. godine - osnovan u Sarajevu za pomoć siromašnima i školovanje djece slabog materijalnog stanja.

MDD Merhamet Banjaluka djeluje od 1992. godine, kada je zbog poslednjeg rata čak 23.000 Banjalučana svih nacionalnosti bilo na spisku Merhameta, jer su zbog rata ostali bez posla, te koji će nareEHER 42 Š BANJA LUKA

dne 2012. godine obilježiti 20.-godišnjicu rada i postojanja.

Uz ostvarene veoma značajne rezultate MDD Merhamet Banjaluka je u takvoj materijalnoj situaciji da mu je i samom potrebna pomoć, prije svega Banjalučana, ali i drugih građana dobre volje iz BiH u dijaspori - kako bi i dalje moga nastaviti ostvarivati funciju, pomagati najsiromašnijima u Banjaluci i šire.

Saznajemo ovo od predsjednika (na toj funkciji od 2004.) Merhameta Banjaluka dipl. ing. mašinstva Fahrudina Prlje (55), ranije za-

Razgovor s povodom poslen u Telekomunikacionim uređajima „Rudi Čajevec“, prilikom njegove posjete u aprilu Danskoj i Švedskoj, kada je uputio apel da se pomogne Merhametu Banjaluka kako bi mogli dalje postojati i pomagati siromašnima.

preko Ministarstva lokalne uprave i samouprave, dobili smo budžetska sredstva za humanitarni rad od ca 60.000 KM kao jedini organizatori javne kuhinje u RS, te smo od tih sredstava napravili sanaciju objekta i nabavili savremenu opremu za kuhinju kao i vozilo za dostavu.

- Šta je vaš najveći problem?

- Ambulanta Merhameta ima važnu ulogu?

- Glavni problem nakon 19 godina uspješnog rada i brojne pomoći u ratu i nakon rata je da je Merhamet Banjaluka podstanar u vlastitom gradu - naše prostorije su naime u privatnoj kući rahmetli Seida Biberića u Docu, ulica Gorana Radulovića br. 11. (kod dolačke džamije). Dugujemo izuzetnu zahvalnost porodici Biberić jer njihovu kuću koristimo već pet godina bez plaćanja ikakve naknade za korištenje. Prije toga smo mjesečno izdvajali oko 1200,00 KM za kiriju. Želimo, prije svega uz pomoć vas iz dijaspore, prikupiti novac za kupovinu objekta u kojem bi bile za stalno smještene prostorije Merhameta Banjaluka, što je naš najakutniji problem. Naše su skromne procjene da je za rješavanje tog problema potrebno najmanje 200.000 KM (ili 100.000 eura). Kada bi samo Banjalučani u dijaspori dali godišnje vrijednost kutije cigareta taj problem bismo mogli riješiti. Potrebno je dakle malo dobre volje i organizacije da se pomogne.

- Znači li to i apel Banjalučanima u svijetu da se uključe u akciju kupovine prostorija?

- Svakako, upućujemo apel svim Banjalučanima u svijetu da se uključe u prikupljanje novca. Molimo Udruženje Banjalučana u Švedskoj sa svim regionalnim udruženjima, da povede ovu akciju, jer je to najorganizovanije udruženje. O tome ćemo voditi razgovore s predstavnicima udruženja Banjalučana u Švedskoj na ljeto prilikom ovogodišnjih susreta dijaspore, a voljni smo doći i na susret Banjalučana Švedske na jesen, kada procjenjujemo da bi najpreče bilo voditi upravo ovu akciju. Naravno, poziv je ovo i svim drugim udruženjima u dijaspori i Banjalučanima u tim udruženjima da se angažuju i daju svoj doprinos. Nadamo se da će svi oni Banjalučani kojima je Merhamet pomagao u najtežim trenucim imati sluha i razumijevanja da sada pomognu Merhametu, instituciji bošnjačkog naroda koji je to zaslužio.

- Kakvo je sadašnje stanje s Bošnjacima u Banjaluci?

- Prema našoj evidenciji ca 7.000 Bošnjaka ima u gradu Banjaluci, naravno neki se nisu ni prijavili kod nas, neki dođu pa se ponovo vrate, tako da je teško imati ažurne podatke. Inače sam Merhamet ima 500 aktivnih članova koji mjesečno plaćaju 1 KM članarine.

Dosta je socijalno ugroženih osoba starih i bolesnih o kojima nema ko da se brine osim Merhameta. Svakim narednim danom situacija je sve teža i teža.

- Imali ste značajnu ulogu i nakon rata?

- Da, bilo je to jako važno, pa je tako Merhamet bio posrednik u realizaciji akcije holandske vlade koja je sa 1,7 miliona KM sanirala kuće povratnicima. Bilo je i drugih značajnih projekata kao i podjele humanitarne pomoći za sve one Bošnjake koji su uspjeli da prežive ratne strahote u Banja Luci.

- Koje su Merhametove glavne aktivnosti danas?

- U prvom redu to je narodna javna kuhinja Merhameta sa 170 korisnika svih nacionalnosti, od kojih 135 redovno dolazi po jedini obrok dnevno svim danima izuzev nedjelje, dok se za 35 bolesnih i iznemoglih hrana dostavlja na kućne adrese. Kapacitet kuhinje je 200 obroka dnevno, za čim sigurno postoji interes jer broj korisnika nažalost stalno se povećava. Međutim, mi jedva obezbjeđujemo i ovih 170 obroka, prije svega zbog nedostatka para. Opština daje 40.000 KM godišnje. Tokom zadnje dvije godine od vlade RS,

- Svakako, njene usluge dobija preko 2.000 korisnika kroz preglede i posjete, a potrebe su daleko veće, sve preko honorarno na tri sata zaposlene dr. Hanumice Horozović i ekipe sastavljene od medicinske sestre i vozača s jednim vozilom. Ambulanta je u ulici Kalemegdanska 7-9 na Mejdanu. Međutim glavni problem je u tome što mi ambulantu ne možemo registrovati jer to ne dozvoljava zakon niti možemo obezbijediti sredstva za njeno funkcionisanje.

Tako da je upitno njeno dalje postojanje.

- Merhamet ima i socijalnu službu?

- Naša socijalna služba zapošljava socijalnog radnika koji u suradnji sa Centrom za socijalni rad i u zavisnosti od raspoloživih sredstva pomaže u kućnoj njezi najugroženijim osobama, s tim da su potrebe daleko veće. Pruža se i pomoć korisnicima oko prikupljanja dokumentacije oko ostvarivanja prava na socijalnu pomoć u Centru za socijalni rad Banja Luka. Obilaze se sve socijalno ugrožene i bolesne osobe koje se obrate Merhametu za pomoć te im se nastoji pomoći . Prave se i realiziraju projekti za pomoć najugroženijim osobama. Poseban akcenat se stavlja na podršku i saradnju u zbrinjavanju starih i nemoćnih osoba kroz programe zaštite u cilju poboljšanja kvaliteta života.

- Prima li Merhamet Banjaluke i druge vrste pomoći?

- Ima pojedinaca Banjalučana koji kad dođu u svoj grad, interesuju se za rad i održivost Merhameta, te novčano pomognu ili daju namjenski pomoć narodnoj javnoj kuhinji, o čemu mi redovno izvještavamo na našoj veb-stranici. Pomoć bošnjačkom narodu u Banjaluci i sada i dugoročno nažalost veoma je potrebna. Kao dobar primjer navodim upravo MDD Merhamet Švedske i predsjednika ing. Fehima Halilovića, koji pomaže rad ambulante i pruža povremenu pomoć javnim kuhinjama, te svake godine u akciji „Ljeto“ podijeli značajan broj prehrambenih paketa najugroženijim porodicama. Značajan donator je Udruženja Bosansko-kanadskog prijateljstva Toronto koji su prošle godine donirali 10.800 KM javnoj kuhinji, te Savez Banjalučana u Švedskoj. Pomaže nam i Mesna industrija „Ovako“ iz Sarajeva svakog Ramazana sa mesnim prerađevinama. Imali smo pomoć i iz Danske od udruženja Banjalučana iz Vajlea za javnu kuhinju do 2005., te iz Amerike od pojedinaca. Još jednom bih uputio poziv svim našim Banjalučanima kojima je Merhamet pomogao tokom rata da prežive da prilozima prema svojim mogućnostima pomognu da Merhamet kao institucija stekne vlastiti krov nad glavom. Merhamet je bio značajan u prošlosti, nažalost treba i u budućnosti. Dobro se dobrim vraća.

Više o MDD Merhamet Banjaluka na: www.merhametbl.com e-mail: merhamet@teol.net Unicredit banka AD Banja Luka – SWIFT: BLBABA22, nr. BA39 5517 2048 0286 8582; tel. 051-327 270 ili mobil 065-800 039 (Fahrudin Prlja). Š E H E R 43 BANJA LUKA

Sjećanja Sa Davorinom Popovićem u Banja Luci

NIŠTA NIJE KAO PRIJE!

Tekst: Ozren Tinjić

Ne malo ostadoh, u najmanju ruku- iznenađen, pa i tužan, kada sinoć, 18. juna, na sarajevskom dnevniku vidjeh vijest kako je prošlo deset godina od smrti frontmena Indexa, Davorina Popovića, Pjevača, Pimpeka, Daće…Čovjeka koji je zauvijek obilježio Sarajevsku i Jugoslovensku estradu. Bože, pomislih, kako vrijeme brzo teče, a maltene bilo je kao jučer kada smo se posljednji puta vidjeli u Banja Luci, početkom 90. godina i ako zanemarim koncerte Indexa 1995. u zagrebačkom ”Lisinskom”.

Prizivam sjećanja i ljeto 1974. u Podgori kod Makarske. Te godine je Leo Vela otvorio ”Horoskop”, jedan od prvih privatnih disco klubova, uz ”Arcadu” kod Splita. Prelijepi prostor je uredio uz pomoć Dragana S. Stefanovića, poznatog sarajevskog dizajnera. Tehniku i muziku su određivali raja iz Skenderije; Tamba, Kenan, Ogi i Zoka.

A gdje su oni ljeti, tu je i Davorin Popović. Sjećam se njegovog dolaska u bijelom fići sa crvenom prugom po sredini i njegove tadašnje djevojke, Banjalučanke Ranke. Tog ljeta smo se i upoznali. Bio je izuzetno druželjubiv čovjek, sasvim običan, jedan iz raje. Često i zafrkant, veliki ljubitelj i neumorni tamanitelj travarice. Od tada je Pimpek redovno ljetovao, jedan dio u Podgori, a drugi, nešto dalje, u Bratušu, pitoresknom mjestašcu između Promajne i Krvavica. Naravno, ako nije bilo svirke u ”Kaktusu”, tada poznatom (otvorenom) disco klubu na obali, u Baškim Vodama.

Početkom 90. godina ”Indexi” su u Domu kulture održali svoj posljednji koncert u Banja Luci. Vrlo lako i brzo sam dogovorio sa Davorinom jedan manji intervju za Radio Banja Luku. Tamo gužva, krkljanac za karte, pa se iskradosmo i autom kojim je vješto upravljao moj dežurni drug, danas Zagrebčanin, Ognjen Karabegović, zaputismo se u najpitomije i najmirnije mjesto u centru grada. Naime, kako mu posao u predstavništvu zagrebačke projektantske kuće ”Osnova”, nije baš najbolje funkcionirao, Enes Smailagić je odlučio otvoriti kafanu. Nalazila se u ulici Moše Pijade, danas Jevrejskoj, odmah prekoputa Metalske škole. (Možete predpostaviti ko su bili najčešći i, bogami, najbolji gosti!).

Intervju je bio relativno brzo završen, ponajviše zahvaljujući Pimpekovoj rječitosti i neospornom profesionalizmu. Sjedamo uz šajbu, a Davorinu pogled odluta cestom, prema nezgrapnom zdanju Doma solidarnosti, što je nikao na mjestu nekadašnje banjalučke Realke.

Dobro se, kaže, sjeća asfaltiranog košarkaškog igrališta, i utakmica koje je tamo igrao u dresu sarajevske ”Bosne”.

Bilo je to sredinom 60. godina. Nije zaboravio vrsnog banjalučkog košarkaša Angela Trajkovskog koji im je zadavao ponajviše problema. Kasnije će obadvojica bataliti košarku, pa je Angel završio kao šef maloprodaje u banjalučkom ”Energopetrolu”, a Davorin u pjesmi i muzici. Doduše, ostao je vjeran sportu ”pod obručima”, a posebno kroz nerazdvojno drugovanje sa Mirzom Delibašićem. Zanimljivo, u jednom trenutku, valjda navale emocija, rekao je: Vidim, i u Banja Luci, baš kao i Sarajevu- ništa nije kao prije!

P.S. Mogu samo zamisliti šta bi danas Davorin Popović rekao za Sarajevo i Banja Luku!

44

Digital panting Dragan S Stefanovic