Šeher Banja Luka 14

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 14

-

JUL - AUGUST

-

MOTALA -

CIJENA 25 SEK

Uvodnik

Poštovani čitaoci, Ova dva protekla ljetna mjeseca, čini mi se kao nikada do sada, obilježila su raznovrsna i zanimljiva događanja u našoj Banjaluci, ali i tužna, šokantna i nevjerovatna dešavanja u drugim dijelovima zemaljske kugle.

Ovogodišnji «Vezeni most» protekao je u obilježavanju osamdesetogodišnjice rođenja najpoznatije banjalučke pjesnikinje, Nasihe Kapidžić-Hadžić. Književno veče, posvećeno upravo tom događaju, iz subjektivnih i objektivnih razloga, nažalost, nije održano u njenoj prelijepoj bašči, kako smo navikli, već u Banskim dvorima u sklopu svečanog otvaranja.

Međutim, to nije omelo vrijedne organizatore da realizuju planirane aktivnosti, tako da smo u sedam dana imali prilike prisustvovati zanimljivim kulturnim i sportskim događajima. Raduje veliko učešće omladine i djece u sportskim takmičenjima, a vrijedno je spomenuti šahovski turnir, izložbu poznatog umjetnika fotografije, Enesa Zahića, gostovanje akademika Muhameda Filipovića, nekoliko otvorenih tribina i završnu večer u objektima bazena Akvane u Boriku. O tim događanjima puno više ćete pročitati u izvještajima naših dopisnika.

Treba pohvaliti našeg sugrađanina, Atifa Turčinhodžića, koji je uspio realizovati dvije svoje inicijative, polaganje cvijeća na Safikadin grob, te simbolično bacanje ruža sa gornjošeherskog mosta u vode Vrbasa, a u pomen na nevino stradale banjalučke civilne žrtve tokom protekog rata. U svakom slučaju, uprkos velikim vrućinama, moglo se na banjalučkim ulicama vidjeti mnogo poznatih dragih lica, pristiglih iz skoro svih krajeva svijeta. Obale Vrbasa su bile pune kupača koji su tražili spas u ledenoj vodi, a restorani i kafići su bili podobro ispunjeni. Raduje i to, da se poslije 18 godina od rušenja najljepše banjalučke džamije Ferhadije, klanjao bajram namaz upravo u samoj Ferhadiji, iako je ona još uvijek u izgradnji. Muftija banjalučki, Edhem ef. Čamdžić, čestitajući Ramazanski bajram, poručio je svim ljudima dobre volje, da su tolerancija, razumijevanje i dijalog osnov suživota na našim prostorima. Prelijepo je bilo i u svečanoj dvorani hotela Bosna, gdje su se vjenčali Nerma Halilović iz Banjaluke i Dženan Dedukić iz Motale, inače i sam rođen u Banjaluci. Bilo je prisutno preko 150 zvanica, a slavilo se duboko u noć. Ponosni roditelji, Šuhreta i Emir Dedukić, te Jasminka Halilović, su se stvarno potrudili da ovo prekrasno vjenčanje ostane još dugo u našem sjećanju.

Dana 22. jula, pristigla je do nas zastrašujuća vijest iz Norveške. Hladnokrvni monstrum po imenu, Anders Behring Breivik, deklarisani kršćanski fundamentalist, antiislamist, nacist i desni ekstremičar, iskalio je svoju mržnju na preko sedamdeset nedužnih mladih osoba, ubijajući ih bez imalo grižnje savjesti. Istovremeno je podmetnuo jaku eksplozivnu napravu u centru Osla, koja je također odnijela nevine žrtve. A prije nekoliko dana, naš član GO Saveza Banjalučana i predsjednik asocijacije «BL u Srcu», Džemil Vajrača, posjetio je Oslo i ispred pomenutih organizacija, položio cvijeće na mjestu nesreće. Human i lijep gest poznatog humanitarca i aktiviste.

Tragične slike i izvještaji dolazili su iz Afrike. Libija u plamenu, u Siriji ulični nemiri sa tragičnim posljedicama, a u Somaliji djeca umiru od gladi. Udruženje «Ljiljan» iz Motale ovih dana priprema veliku internacionalnu manifestaciju na kojoj će nastupiti folklori iz nekoliko zemalja, a sav prihod će preko UNICEF-a, biti upućen za gladnu djecu Afrike.

A u Motali, početkom jula, četiri hrabra momka, Mirza Kušljugić iz Tuzle, Miran Gaćanica iz Mostara, Denis Bolić i Edvin Mesić iz Banjaluke, su iz zapaljenog stana izvadili stanara Šveđanina, koji nije bio pri svijesti i spasili ga sigurne smrti. O ovom podvigu pisale su najtiražnije švedske novine. Svaka vam čast momci!!!

I na kraju, da vas sve koji ste u mogućnosti doći, pozovem na 17. tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati u 24. septembra u Jönköpingu.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić Samir Rajić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Azra Lokvančić

Šeher Banjaluka,

Grafička obrada/Grafisk arbete

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Dominik Bertotti (USA)

Goran Mulahusić

Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Bekir Misirlić, LJETNI DAN U MALOJ SOBI, 1971, ulje na platnu, 160x160 cm, PRIVATNO VLASNIŠTVO

Sadržaj Ljeto na Vrbasu.................................................................................4 Intervju: Dr Vera Krzišnik Bukić............ .........................................6 Fuadu Baliću umjesto nekrologa: Ahbabluk i hedija..................10 Još jedna priča: I pse ubijaju zar ne.................................... .........12 Ramazan: Vrijeme gradi i popravlja..............................................15 Stockholm, Minnesstund: 16 år efter Srebrenica - 11. juli.....16 Modiga hjältar fick ut man ur brinnande lägenhet...................18 Pjesme za Safikadu........................................................................19 Tema: Vezeni most, Tribina............................................................22 Tema: Vezeni most, Galerija zaslužnih Banjalučana...................23 Tema: Vezeni most, Sportski dio...................................................24 Tema: Vezeni most, Ti poezijo koja vječno tečeš.......................25 Intervju: Meho Baraković, pjesnik................................................26 Sjećanja: Quincy Jones u Banjaluci.............................................28 Sjećanja: Vrelo dženetsko Alije Kapidžića Alkapa......................30 Promocija: Zlatko Lukić, “Bosanski rodoslovi”..........................32 Poezija..............................................................................................34 Sjećanja: Na raskršću....................................................................36

str.26

I nte r v j u :

Meho Barakovič, pjesnik str.6

I nte r v j u :

Dr Vera Krzišnik Bukić: str.20 str.10

Fuadu Baliću umjesto nekrologa:

Repor taža:

Ljeto na Vrbasu

Ahbabluk i hedija ŠEHER 3 BANJA LUKA

Banjalučka sportska legenda: Bilko Kačar

LJETO NA VR I

ako je 24.jula kiša „natapala“ Vrbas (ne znam koji drugi termin upotrijebiti -op.aut), i „stavila“ na muke organizatora (Turistička organizacija Banja Luka) trke dajak-čamaca i skakača sa Gradskog mosta, takmičari nisu imali dilemu.Vozićemo i skakaćemo, pa neka pada koliko hoće, bili su kategorični učesnici i takmičari. Srećom, priroda se smilovala-nebo se „zatvorilo“ pred početak trke dajak-čamaca u juniorskoj konkurenciji.

Mada su juniori (kako smo saznali uglavnom članovi Dajak-kluba), pokazali da se na njih ozbiljno može računati u očuvanju tradicije voženja dajak-čamca, publika je sa nestrpljenjem očekivala seniorsku trku. Ali prije nego što „pređemo“ na seniorsku trku, treba navesti: Najbolji junior bio je Stefan Sladojević, drugo mjesto zauzeo je Predrag Ružičić, a treći Tarik Karaselimović.

A među seniorima, sve majstor do majstora. Između ostalih, na startu, čamac uz čamac, bili su prošlogodišnji pobjednik Andrej Zamolo sa „Lotosom“ i dugogodišnji učesnik trke Bilko Kačar, sa čamcem „Nidžara“. Bez namjere da zanemarimo i ostale takmičare, ali moglo se primjetiti da su njih dvojica imali najviše navijača na obali Vrbasa kod Gradskog mosta i plaži Zelena.

Podsjećanja radi: Andrej Zamolo, sin je poznatog graditelja čamaca Antonija Zamole. Banjalučani, starijeg Zamolu dobro pamte kao višestrukog i jedno vrijeme neprikosnovenog pobjednika. Sin AnEHER 4 Š BANJA LUKA

drej , „povukao“ je na oca-nastavio praviti čamce, a poslednjih nekoliko godina i pobjeđivati. Poznata je Banjalučanima i biografija Bilke Kačara, nekada poznat i uspješan atletičar, član AK Borac i dugogodišnji reprezentativac, učesnik mnogobrojnih atletskih domaćih i međunarodnih takmičenja. Dugogodišnji je učesnik trka dajak-čamaca, a takođe je zabilježio i pobjede. Za njega mnogi Banjalučani tvrde da je bio i ostao jedan od najboljih dajakaša. A da su Andrej i Bilko ozbiljno shvatili ovogodišnju trku, svjedoči i to da su Banjalučani skoro mjesec dana ranije viđali kako na Vrbasu voze čamac i marljivo treniraju i pripremaju se. Svakako da je njima dvojici trebalo „priključiti“ i talentovanog Dragana Babića, pa se prije trke prognoziralo da su njih trojica najozbiljniji kandidati za prva tri mjesta. Prognoza se i ostvarila jer prvo mjesto osvojio je Andrej Zamolo, drugi je bio Dragan Babić, dok je treće mjesto pripalo Bilki Kačaru. U trci veterana prvo mjesto osvojio je Zlatko Hači Kivač, drugo Huso Ljubojević, a treće Samir Džanić.

Iako je trka dajak-čamaca uvijek bila atraktivna disciplina, ipak se sa nestrpljenjem očekivalo takmičenje u skokovima sa Gradskog mosta. Prijavljeno je bilo 16 učesnika, iz Banja Luke, Zenice, Doboja, Konjica, kao iz Kragujevca i Užica. Kao što to i tradicija nalaže skakala se „vrbaska lasta“, a u dvije serije skokova, najbolju „vrbasku lastu“ izveo je Banjalučanin Medo Jakupović, drugo mjesto osvojio je Marko Pavlović iz Kragujevca, a treće

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Pobjednik u skokovima sa Gradskog mosta: Medo Jakupović

RBASU Borko Miladinović iz Užica. Nažalost, prema onome u šta se publika okupljenja oko Gradskog mosta mogla uvjeriti, a što su potvrdile i ocjene zvaničnog žirija, zakazao, pa što ne reći, i razočarao je prošlogodišnji pobjednik Dario Mišlicki iz Banja Luke. I pored toga, treba spomenuti da su svi banjalučki skakači imali veliku podršku publike, a slobodno se može reći, da je erupcija oduševljenja nastala kada je sa „perde“ Gradskog mosta drugi (pobjednički) skok izveo Medo Jakupović, i od žirija dobio četriri desetke i jednu ocjenu devet i po, pa je titula najboljeg skakača i ove godine ostala u Banja Luci.

Konkurencija je i ove godine bila jaka, i izuzezno mi je drago što sam pobjedio jer su nastupili i skakači poput Borke Miladinovića, Danka Dangubića, Sanela Selmana, koji unazad nekoliko godina redovno učestvuju u skokovima sa Starog mosta u Mostaru, kazao je Medo Jakupović, inače i sam svojevremeno učesnik skokova sa Starog mosta.

A da bi takmičenje u skokovima bilo što atraktivnije i privuklo veći broj učesnika, ali i publike, medju među organizatorima, ali i takmičarima ove godine počelo se „glasno „ razmišljati da se za iduću godinu „podigne“ visina Gradskog mosta - postavljenjem jedne platforme sa koje bi se skakalo. A kako je to bilo 24.jula ove godine, pogledajte i u prigodnoj foto-galeriji.

Pobjednik utrke dajaka: Andrej Zamolo

Intervju Da, Banjaluku smatram, nekako, i svojim gradom. Iz više razloga....Cazinjani nisu htjeli promovirati knjigu sve dok autorica ne stigne među njih. Tako je knjiga o ustanku naroda protiv države 1950. godine čekala promociju u Cazinu punih 16 godina. Ali tada, 6. maja, desio se bar za mene nezaboravan dan kad je došlo u i pred Dom kulture u gradu oko 1000 ljudi da se sretne sa mnom. Sličan prijem nisam nikad niti ću ikad više doživjeti....Ta moja razmišljanja pretvorila su se, uz moralni poticaj sadašnjeg općinskog vođstva u Cazinu te uz kolektivno pismeno svjedočenje najvećih živih stradalnika Bune, u moj jednogodišnji intenzivni napor da pripremim odgovarajući savremeni politički akt koji treba stručno i pravnički besprijekorno da osudi izrazito neprimjereno i međunarodnopravno nedopustivo ponašanje tadašnje države prema narodu Cazinske krajine i Korduna zbog Bune iz 1950. godine...

Kada se tom izazovu pridodaju još emocije koje su automatska posljedica mog dugotrajnog i uglavnom lijepog života u Bosni, bilo je logično očekivati da ću toliko sebe unjeti u te svoje naučne napore vezane za Bosnu. Moji radovi o Bosni i za Bosnu odjeknuli su očito i u ANUBiH... Osjećala sam se Slovenkom u Banjaluci, a ujedno kasnije i Bosankom. ..Vidite, šah nas je u Banjaluci uvjek samo družio i ni po kakvoj osnovi razdvajao. Čak je moto svih šahista u svijetu: »Gens una sumus« (“Jedan smo rod”, op. B.G.) i mi smo ga u Banjaluci stvarno živjeli....

Dr. Vera Krzišnik Bukić, istaknuta slovenačka historičarka, sociolog i politolog te znanstvena savjetnica u Institutu za nacionalna pitanja u Ljubljani:

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin Gušić

Slovenka

u Banjaluci Da krenemo od moje i, u izvjesnom smislu, i Vaše Banja Luke.

Kakve Vas uspomene vezu za taj grad u kojem ste proveli više od 23 godine života?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Da, Banjaluku smatram, nekako, i svojim gradom.

Iz više razloga. Redom. Tamo sam se vjenčala, živjela od svog punoljetstva dalje tolike godine, rodila EHER 6 Š BANJA LUKA

dvoje djece, živjeći u Banjaluci završila sam visoke škole (makar, istina, sve u Ljubljani) od fakulteta prek magisterija do doktorata, postala prva jugoslavenska šahovska majstorica u tom gradu, stekla prvo radno mjesto (profesorica u srednjoj školi), zatim drugo, za moj daljnji život još presudnije radno mjesto, i to naučno-istraživačko, naime u Institutu za istoriju. Pa i za mene nije

bilo nevažno što je moj suprug Enver Bukić »stari« Banjalučanin, tj. tačno se zna u kom djelu grada su njegovi preci živjeli još prije više od 300 godina.

U Banja Luci ste, prije više od dvije godine, promovirali svoju knjigu “Slovenci u BiH”. Zašto u Banja Luci i šta je tema knjige?

Intervju KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Na toj sam knjizi radila dugi niz godina, nastajala je praktično u meni još u godinama kad sam živjela u Banjaluci.

Konkretno je to, međutim, obimno historiografsko djelo (preko 600 stranica) koje sam kao monografiju pripremila i napisala u Ljubljani, u Institutu za nacionalna pitanja gdje radim otkako sam se vratila 1991. godine u svoj rodni grad. Moj glavni projekat na tom Institutu i jeste » Slovenci u prostoru nekadašnje Jugoslavije izvan Slovenije« pa sam, eto tako, nakon već knjige i mnogih radova o Slovencima u Hrvatskoj, napisala i knjigu o Slovencima u Bosni i Hercegovini gdje postaju društvena činjenica naročito od 1878. godine nadalje, tj. nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske. Brojni Slovenci živjeli su i u Banjaluci. Pa i danas su u BiH i u Banjaluci priznata nacionalna manjina. Dakle, u toj knjizi koja obrađuje razdoblje od 1831 do 2007. godine može čitaoc dosta toga da sazna o Slovencima u BiH kroz prošlost do u sadašnjost.

1991. godine je izišla Vaša, mogu slobodno reći, znamenita knjiga Cazinska buna 1950., koji dogadjaji u Cazinskoj Krajini su do tada decenijama bili tabu tema. Knjiga mnoge nije ostavila ravnodušnim. Jeste li kao autor imali problema zbog iste?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Ta će knjiga zasigurno ostati moje životno djelo, kako se to obično kaže, no, istina je i to da je štošta oko knjige jako puno utjecalo i na moj život. O toj sam knjizi već toliko mnogo odgovarala na razna pitanja pa čak i sama pisala o njoj da više neznam šta bih još mogla kazati. Možda da, ovom prilikom, prenesem komentar Boška Božića, unuka Milana Božića, glavnokomadujućeg u Buni 1950, koji je prošle godine na jednoj tribini u povodu 60-godišnjice Bune kojoj sam u Srijemu i sama prisustvovala, kazao kako » ova knjiga nit je mogla nastati prije nit je mogla nastati kasnije«. Ta je misao izrazito pronicljiva i posve tačna. Zaista su se morale poklopiti mnoge okolnosti da je knjiga uopće nastala. Istina je da sam imala i nekih životnih problema zbog te knjige a neke i dalje imam, no, ipak dosta više je bilo snažnih pozitivnih emocionalnih trenutaka koje sam doživljavala u prilikama brojnih promocija knjige ili kroz individualne razgovore sa ljudima sa područja Cazinske krajine i Korduna, a naročito u Cazinu samome. Cazinjani nisu htjeli promovirati knjigu sve dok autorica ne stigne među njih. Tako je knjiga o ustanku naroda protiv države 1950. godine čekala promociju u Cazinu punih 16 godina. Ali tada, 6. maja, desio se bar za mene nezaboravan dan kad je došlo u i pred Dom kulture u gradu oko 1000

ljudi da se sretne sa mnom. Sličan prijem nisam nikad niti ću ikad više doživjeti. Za dugogošnji trud a i hrabrost koje sam prosto morala unjeti da je knjiga nastala, narod me to veće na licu mjesta proglasio počasnim građaninom grada Cazina. Bilo je to nekakvo spontano ljudsko dešavanje koje me je automatski još više približilo tim ljudima, toj sredini i inspirisalo na neka moja nova ulaganja….

Ako možete kazati o kakvim vašim novim ulaganjima se radi i šta je, zapravo, zasmetalo u knjizi onima koji su Vam upućivali prijetnje?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Makar su to dva poprilično različita pitanja oba su u najteješnjoj vezi sa knjigom. Da se posvetim najprije prvome. Još prije izlaska knjige1991. godine, negdje sredinom pa sve do pred kraj 80-ih godina, počinje da se nezadrživo budi i postepeno probija u javnost dugo prigušivani gnjev naroda Cazinske krajine zbog zlodjela i nepravdi koje je činila prema njemu država 1950. i mnogih kasnijih godina. Taj gnjev doduše nije bio neki novi kolektivni čin kao onda 1950. godine, radilo se o individualnim posrednim i neposrednim pozivima domaće intelektualne sfere u pravcu detabuizacije Bune i o zahtjevima za utvrđivanje istine o događajima iz 1950. godine i o zbivanjima sa Bunom u vezi. Usrijed sve učestalijih takvih zahtjeva odjednom se onda pojavila moja obimna knjiga dajući cjelovite odgovore na gotovo sva bitna pitanja. Ali, ujedno počela se definitivno raspadati zajednička jugoslovenska država što se na razne načine i na svim razinama nepovoljno odrazilo na život knjige.

Međutim, makar je čak i sama knjiga u velikom tiražu u Sarajevu bukvalno gorjela, doživljavala plagiranja i druge nevolje moralno je preživjela do dana današnjeg, a njezina autorica, nakon posjete Cazinu 2007, ne prestaje razmišljati šta bi u kontekstu nepravdi za tamošnji narod zbog Bune ona još mogla učiniti za Cazinjane. Ta moja razmišljanja pretvorila su se, uz moralni poticaj sadašnjeg općinskog vođstva u Cazinu te uz kolektivno pisno svjedočenje najvećih živih stradalnika Bune, u moj jednogodišnji intenzivni napor da pripremim odgovarajući savremeni politički akt koji treba

stručno i pravnički besprijekorno da osudi izrazito neprimjereno i međunarodno-pravno nedopustivo ponašanje tadašnje države prema narodu Cazinske krajine i Korduna zbog Bune iz 1950. godine. Taj akt koji je kao integralni tekst dovršen u maju prošle godine nosi naslov »Rezolucija o Cazinskoj buni i o osudi odmazde države prema narodu Cazinske krajine i Korduna 1950. godine«. Namijenjen je usvajanju u najvišim političkim tjelima Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

Evo, za sada ovoliko o tim mojim novim ulaganjima a u vezi sa Cazinskom bunom i Cazinjanima.

Odgovor na drugo vaše pitanje, dijelom se sam nameće iz mog prethodnog odgovora. Stvari ipak nisu tako jednostavne. Naime, svaka konkretna država, tj. aktualna vlast ima pravo pa i obavezu da brani sebe odnosno tekući, ustavom i zakonima uređeni državni poredak, pa je to, uz još važnu napomenu da je bila FNRJ i članica UN i obavezna poštivati tada važeće međunarodne pravne norme, važilo i za tadašnju jugoslavensku državu i njezine organe vlasti. Zato u knjizi i govorim o dvije, u principu legitimne istine. Ali onda analizom velikog broja pokazatelja detaljno raskrivam i jasno predstavljam jednu i drugu istinu. U suočavanju dviju istina nije mi bilo previše teško razlučiti stupanj kredibilnosti jedne i druge. No, pogrešno bilo bi zaključivati da su, šest decenija nakon Bune i dvije decenije nakon pojave moje knjige o Buni koju do sada, a što je u ovom kontekstu jako važno, još niko nije osporio, da dakle sada, u novim općim »demokratskim« društvenim okolnostima i na ovim balkanskim prostorima, nikakvih problema više nema. Sve u vezi sa Bunom je kao razjašnjeno i protumačeno. U načelu svakako da, a na razini društvene zbilje mogu se očekivati otpori naučno utvrđenim istorijskim istinama sve dok bude nosioca suprotnih interesa. U tome i valja vidjeti poantu teorijsko-metodološke maksime koju u historiografiji opredjeljujemo sintagmom istorijska distanca. Za značaj mjesta i uloge istorijske distance kao bitnog pravila u razumjevanju prošlosti (i sadašnjosti) itekako ilustrativan primjer je baš društvena pojava poznata u zadnje dvije decenije kao Cazinska buna 1950. Naime, i da zaključim ovaj aspekt razmišljanja, ta se po-

IDENTIFIKACIJU BOSANSTVOM SMATRALA SAM I SMATRAM NEKIM UZVIŠENIM ČINOM, PA I POSLANSTVOM, POSEBNO NAKON AGRESIJE NA BOSNU KOJA JE IZBILA U MAJU 1992. ŠEHER 7 BANJA LUKA

java još batrga, nije još posve prepuštena prošlosti i samo historiografiji. Po čemu to sudim?Po tome što pomenuta Rezolucija još i dalje bar nekim dijelom razdvaja.

Da li su prijetnje zbog Cazinske bune ubrzale Vaše napuštanje Bosne i Banja Luke?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: lako. Da.

Ovo je pitanje

Prije tačno 23 godine doktorirali ste historiju kao radnik Institura za istoriju/historiju u Banja Luci.

S tim u vezi, ne mogu da Vas ne upitam slijedeće: kakva će se historija u i o Banja Luci pisati nakon 1991. i 1992. godine i ko bi je mogao pisati?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: To pitanje je za mene bolno. Makar znam da vam nije bila namjera da povezujete mene sa historiografijom u BiH u deceniji pred rasapom SFRJ kada sam bila zaposlena na Institutu za istoriju u Banjaluci. Jeste, bila sam tada mlađi naučni kadar, krenula sam u tom novom Institutu, u čijem sam formalnom osnivanju i sama učestvovala, od asistenture. No, bez obzira, osjećam neku i vlastitu suodgovornost za zbivanja koja su počela i u Banjaluci da se od negdje 1987. godine naglo razvijaju u jednom društveno-bolesnom smjeru, a Institut je možda mogao ili trebao 8

imati neku ulogu koju onda ipak nije imao.Od te godine počela sam i sama imati neke manje neugodnosti kao Slovenka u Banjaluci koja bi trebalo da se ipak konačno opredjeli između Slovenije i Srbije, poručeno mi je direktno. No, kao što sam već kazala, ipak veći problem za mene krio se u nastajajućoj knjizi o Cazinskoj buni pa sam sa porodicom više zbog knjige i još nekih drugih porodičnih problema napustila Banjaluku u ljeto 1991.godine, dva mjeseca prije izlaska knjige iz štampe u Sarajevu. Što se tiče pisanja historije u i o Banjaluci nakon 1991. godine moglo bi se govoriti na široko i na dugačko, to je pitanje za sijaset okruglih stolova. Već se krenulo, piše se i pisatće se, puno, jako buno bitće napisanoga. Pisatće tu historiju protagonisti svih društvenih segmenata, i laici i profesionalci, i »pobjednici« i prognanici, također i istoričari iz drugih sredina, iz stranih zemalja. Banjaluku je u godinama 1992-1995 zadesio treći svjetski rat. Sa posljedicama drugačijim od onih nakon drugog ali u neku ruku i bolnijih od onih iz drugog svjetskog rata. Pisatće se generacijama, nastatće literatura koja će biti i zamašnija od one o drugom svjetskom ratu. Ali, kao što rekoh, pisatće svi. Na pisanje o prošlosti društva niko nema neku ekskluzivnu tapiju. Tako je to kroz historiju uvijek bilo. Međutim, razvijanje ove teme odpiralo bi sada nova

i nova pitanja.

U okviru Instituta čija ste znanstvena savjetnica pokrenuli ste dugoročni naučni projekt “Slovenci na prostoru nekadašnje Jugoslavije”. U kojoj je fazi isti i šta biste, eventualno, za ovu priliku mogli značajnije izdvojiti iz njegovog sadržaja?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Na ovo pitanje već sam ranije nešto odgovorala.

Kako se može vidjeti iz moje međunarodno dostupne bibliografije (Cobiss), dijelom sam istraživala tematiku ovog projekta već i za čitav prostor nekadašnje zajedničke države, no možda uspijem dodati još koju knjigu o Slovencima u Srbiji.

Tamo ih je bilo u prošlosti dosta te ih ima još i danas, dok je bilo Slovenaca u Makedoniji, Crnoj gori i na Kosovu, o čemu sam nešto također već istraživala i objavljivala, relativno manje, a i njihova uloga u tim etnički drugim večinskim sredinama nikada nije bila toliko značajna kao u Srbiji i u samom Beogradu.

Sam naziv Instituta govori o njegovoj temeljnoj djelatnosti. Kakvi su Vaši nalazi o položaju nacionalnih manjina u Sloveniji od njenog osamostaljivanja do danas?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Zahvaljujem na ovom pitanju. Da, nacionalne man-

Intervju jine počela sam istraživati kako teoretski tako i na planu društvene realnosti. Kako su kolege na Institutu već uveliko istraživali u Sloveniji i ustavno priznate manjine Italijana, Madžara i Roma, ja sam se usredsredila na useljenike sa prostora bivše Jugoslavije, Albance, Bošnjake, Crnogorce, Hrvate, Makedonce i Srbe koji sačinjavaju i najznatnije etničke manjinske populacije u Republici Sloveniji a nisu imali i još nemaju priznat status kolektivnih manjinskih zajednica. Baš me je sudbina ovih exyu- manjina u Sloveniji istraživački ali i u jednom društveno aktivističkom smislu veoma mnogo okupirala u zadnjoj deceniji. Upravo ovaj mjesec slovenački parlament usvojio je »Deklaraciju Republike Slovenije o položaju narodnih skupnosti pripadnikov narodov nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji«, vjerujem da našim čitaocima ne treba bosanski prijevod. I kad već pitate o mojim »nalazima« mogu kazati da su baš moja stručna istraživanja i šire društvena zalaganja bitno doprinjela usvajanju ovog dokumenta. Još se radi, istina, o tek političkom aktu, međutim i takav akt, koji je i sam dugo i mukotrpno nastajao, jest conditio sine qua non za uopće bilo kakvo daljnje, inače nužno, pravno riješavanje ove društvene tematike.

Da li je Institut, u skladu sa svojom djelatnošću, bio uključen u releventne faze izgradnje Islamskog centra u Ljubljani? Je li tu bilo otpora, kako od strane ljubljanskih i slovenačkih vlasti, nekih udruga ili pak dijela slovenačke javnosti i imate li informacije dokle se došlo s tim projektom?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Ne, Institut nije bio uključen u bilo kakve radnje oko izgradnje Islamskog centra u Ljubljani. Da, slovenačka politika i javnost bile su i ostale poprilično podijeljene u vezi sa izgradnjom džamije u Ljubljani. Večinsko mnjenje je toj izgradnji ipak naklonjeno, makar je prisutan, kao i inače u večini europskih zemalja, strah od mogućih tkzv. islamsko-fundamentalističkih tendencija. Taj je strah vezan i na činnjenicu što je slovenačka nacija brojčano relativno mala i demografsko ugrožena te se i pored mnogo većih kulturnih dostignuća pribojava za svoj opstanak u budućnosti, kako proizlazi između redova u autorskim tekstovima onih koji se time bliže bave. Pojekat same izgradnje džamije još nije ni krenuo.

Trenutno se još otplaćuje zemljište usrijed grada koje je ljubljanska općina namijenila džamiji. Mislim da nije izašao još ni raspis a kamoli da bi bio usvojen idejni projekat o džamiji i Islamskom centru, jer da jeste sigurno bi se razvila neka nova šira javna polemika koja nekako stalno prati rađanje džamije u Ljubljani.

2002. ste izabrani za inostranu članicu Akademije nauka i umjetnosti BiH. Šta Vam znači taj izbor?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: To je bila za mene naravno velika čast i ipak stručna potvrda rezultatima mog naučnog rada. Istraživanje i dokazivanje društvenih istina o Bosni i Hercegovini veliki je stručni izazov za svakog istraživača. Kada se tom izazovu pridodaju još emocije koje su automatska posljedica mog dugotrajnog i uglavnom lijepog života u Bosni, bilo je logično očekivati da ću toliko sebe unjeti u te svoje naučne napore vezane za Bosnu. Moji radovi o Bosni i za Bosnu odjeknuli su očito i u ANUBiH. Za vrijeme življenja u Banja Luci, osim bavljenja strukom i znanstveno-istrazivačkim radom, igrali ste i šah. Vaš suprug Enver te Milan Vukić su bili prvi u historiji banjalučkog i bh. šaha koji su stekli titule šahovskih velemajstora. S obzirom na ono šta se događalo i dogodilo u našem gradu od 1992. pa nadalje, da li su njih dvojica ostali i nakon 1995. u kontaktu, odnosno je li se izmedju njih išta bitnoga promijenilo?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Mene je u Banjaluku i doveo šah. Potičem iz nešto šire poznate slovenačke šahovske porodice pa sam tako Envera upoznala na jednom ženskom šahovskom šampionatu Jugoslavije u Srbiji gdje sam nastupila kao predstavnica Slovenije. Nakon doseljenja u Banjaluku godinama sam igrala za šahovski klub Nikica Pavlić u saveznoj ligi širom zemlje, po svim republikama. Bili smo veoma uspješna šahovska ekipa na tim takmičenjima i bila su to lijepa vremena. Da oko Milana i Envera preciziramo. Za istoriju. Milan Vukić bio je prvi, a Enver Bukić bio je drugi šahovski velemajstor u istoriji BiH. Ujedno, Enver Bukić bio je prvi velemajstor u istoriji Bošnjaka. Milan Vukić i Enver Bukić, uprkos velikom profesionalnom rivalitetu između njih dvojice, uvijek su bili dobri i korektni drugovi i prijatelji u ličnom životu. Takvi su ostali i nakon 1995. godine.

Da li Vam je poznato da je u Banja Luci prije nepune dvije godine osnovan ŠK “Ahmet Ćejvan” i da je isti domacin i organizator tradicionalnih turnira u sklopu godišnje ljetne manifestacije “Vezeni most”. Prošloga ljeta sam prisustvovao tom turniru i zatekao neka poznata lica: Vukića, Šibarevića, M. Kelecevića te Minu Karabegović, naprimjer. Kako biste komentirali činjenicu da su neki banjalučki entuzijasti prepoznali zasluge jednog svog časnog sugrađanina,

profesora i šahiste, pa nadjenuli novom klubu njegovo ime, te odziv nekih poznatih banjalučkih šahovskih imena na ovom turniru?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Nisam znala da je osnovan ŠK »Ahmet Ćejvan«. Ova vaša vijest obradovala je i Envera i mene. Također nas raduje da su svi pomenuti i inače nama dragi dugogodišnji šahovski kolege učestvovali na tom šahovskom turniru prošle godine u organizaciji kluba koji zasluženo nosi sada Ahmetovo ime. No, ni Enver ni ja nismo iznenađeni njihovim zajedničkim nastupom u našoj zajedničkoj Banjaluci. Vidite, šah nas je u Banjaluci uvjek samo družio i ni po kakvoj osnovi razdvajao. Čak je moto svih šahista u svijetu: »Gens una sumus« (“Jedan smo rod”, op.

B.G.) i mi smo ga u Banjaluci stvarno živjeli.

Uz sve porodične i profesionalne obaveze, stignete li ponekad da poigrate koju partiju šaha?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Rijetko odigram koju partiju, no šah pratim stalno, koliko stignem. Još se ponajviše bavim rješavanjem šahovskih diagrama u šahovskoj rubrici dnevnog lista Delo koji čitam i gdje je potrebno na slijepo pronaći tražena riješenja u nekoj datoj poziciji.

I pri kraju, da zaokruzimo ovaj razgovor Bosnom. Naime, prema informacijama s kojima trenutno raspolažem, od ukupnog broja objavljenih knjiga, najviše njih je na temu Bosne. Da li motive za Vaše dominantno bavljenje Bosnom treba tražiti uglavnom u činjenici da ste banjalučka, odnosno bosanska snaha ili ste našu državu prepoznali i kao neiscrpni znantsveno-istrazivački izazov?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Moj je odgovor tu izrazito jednoznačan. Nemojte zamjeriti, ali nikad se nisam osjećala u ulozi snahe, ni banjalučke, ni bosanske. Osjećala sam se Slovenkom u Banjaluci, a ujedno kasnije i Bosankom. Identifikaciju bosanstvom smatrala sam i smatram nekim uzvišenim činom pa i poslanstvom posebno nakon agresije na Bosnu koja je izbila u maju 1992.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Hvala i Vama.

Bilo mi je iskreno drago razgovarati sa jednim »mojim« Banjalučaninom pa makar se prije nismo lično znali, pa, eto, i možda zbog toga što smo o našoj nesretnoj Banjaluci ponešto englendisali na tako velikoj geografskoj razdaljini kakva je ova između Ljubljane i Bostona. ŠEHER 9 BANJA LUKA

In memoriam

Fuadu Baliću, umjesto nekrologa

Ahbabluk i hedija Kad je magazin Šeher (čini mi se - u prvom broju) objavio opširan tekst o liku i djelu nenadmašnog banjalučkog kulturnog poslenika Fuada Balića, zadirkivao me kako sam njemu, zapravo, napisao „najbolji nekrolog“.

Sudbina je htjela da Fuad preseli u Eden 19. avgusta ove godine, a moj narečeni tekst bio je okosnica komemorativnih govora Edhema-Ede Lelića, poslenika kutlurnog društva’Preporod’, dr Dragutina Ilića i Luke Medara iz Zavičajnog društva ’Zmijanje’. Od Fućeta se, na sahrani 25. avgusta, oprostio i njegov jaran (po peru i dajaku) Jovan-Joco Bojović. ’Šeher’ je, rekao je sam Fuad, donio ’najbolju studiju’ njegova lika i djela: ’Šeher’ sada, umjesto nekrologa, donosi istinitu epizodu iz života ugledne porodice Balića koja je, ponajprije djelima neizmjernog čovjekoljublja i visokim moralnim i etičkim vrijednostima, već u djetinjstvu profilisala budućeg Fuada...koji mi ovu priču, za života, ’u pero’ izdiktira...

ZAPISAO: Slavko Podgorelec

EHER 10 Š BANJA LUKA

In memoriam ********* Kozarac je četrdesetak kilometara zapadno od Banje Luke i desetak kilometara istočno od Prijedora. Tridesetih godina 20. vijeka bijaše to lijepa varošica pod planinom Kozarom, sa uređenim ulicama i urbaniziranim središtem, razvijenom trgovinom i šljivicima – tim neiscrpnim ‘rudnikom’ voća i rakije. Pravoslavna “Prosvjeta” i muslimanski “Gajret” (kulturna društva) priređivali su zajedničke svečanosti.

Mada u manjini, pravoslavni živalj tridesetih godina odluči da sagrade pristojnu crkvu. Proto Branko Kustonjić prihvati se ovog poduzeća, a ugledna familija Gunića (muslimani) odstupiše jednu parcelu za gradnju bogomolje. I srpskopravoslavna crkvena opština prikupi novce i budući hram ‘dotjeraše’ do krova, pa onda i jedan toranj.

Bogati sugrađani, braća Adem i Edhem Balić, ugledni trgovci upitaće protu Kustonjića, što crkva ima samo jedan toranj? Jer Kozarac je, vele, uvijek bio “ljepši od Prijedora”, pa zar ne bi bilo u redu da ima i ljepšu i veću crkvu nego “oni tamo”.

“Ma digli bi mi i dva tornja, ama neima para!” – kaže proto.

Kako nema, kažu Balići, pa odriješe kesu i izfinansiraju gradnju drugog tornja jer Kozarac “nije mačji kašalj” ! U ovome im se, svojim prilogom, pridruži i treći brat Mehmed – inžinjer šumarstva, i crkva se zakiti sa dva tornja...

Naravno, uz takvu crkvu i proto mora imati pristojnu kuću, pa i malu magazu gdje bi se držale namirnice za njega, popadiju Lepu i sina Predu. Onda braća Balić odstupe dio svog posjeda za ovu namjenu.

Crkva sa dva tornja mora imati i dva

(

S.Podgorelec: Fuadu Baliću nad kaburom) Dragi Fuade; Vrhovni Gospodar svjetova pozvao te jer je pomislio da si završio tvoju ovozemaljsku misiju. Pozvao te na preporuku trojice vjerovjesnika – i Muhammeda alejhiselam, i Isusa-Isse pejgambera i Mojsija – Musse pejgambera.

Pozvao te, dragi Fuče, jer si za života činio

Vrbaske novine, 19. februar 1933.

SVETOSAVSKA BESJEDA I GAJRETOVA PROSLAVA U KOZARCU Kulturno-prosvetna društva Gajret i Prosveta u Kozarcu sa svojim vrednim predsednikom na čelu gospodinom Ademom Balićem i Đorđom Banjcem učiteljem, priredili sun na prvi dan Bajrama Svetosavsku Besjedu u prostorima ovdašnje Državne narodne osnovne škole.

Sala je bila dupkom puna naroda, a školska deca izvela su vrlodobar i bogat program ove zajedničke i bratske večeri. Osobito se istakao mali Braco Alagić, sin industrijalca gospodina Alagića sa svojom deklamacijom ‘ Dobošar’, a mali Kemal Ključanin sin gospodina Ključanina, odigrao je sa osobitim marom i otvorenošću ulogu doktora u dečjem komadu ‘Operacija’.

Gospodin Fehim Sitnica, sekretar Gajreta, održao je predavanje o svetom Savi kao duhovnom heroju i učitelju. Predavanje je bilo lijepo i predavač je nagrađen burnim aplauzom. Čist prihod sa ove proslave razdeljen je na jednake delove među oba društva.

Interesantno je napomenuti da je ovo jedinstven primer bratske sloge i razumevanja među braćom pravoslavnim i muslimanima. zvona. I zvona su nabavljena uz potporu eparhije i Patrijaršije, ukrcana na teretni željeznički vagon, i dovežena – u Prijedor.

Jer, stanica u Kozarcu nije imala platformu i odgovarajuća pomagala za iskrcavanje teških tereta. I opet braća Balići “uskaču”: obezbijedili su kola sa šest volova koji su dva zvona vukli od Prijedora do Kozarca.

Volovi okićeni k’o seoska mlada, a kola idu najdužim putem (sve kroz naselja) kako bi mještani darivali zvona. Prikupi se lijepa svota, a volovi s teretom primakoše se Kozarcu. Na pristojnom odstojanju, prate ih Balići – trgovci. Onda Adem ( a na ulazu u Kozarac) u “izvidnicu” posla rođaka-dječaka Saliha Balića zvanog Jaran. Njegov zadatak je bio dojaviti ko će od Kozaračana najvećim iznosom darivati zvona. Salih otdobro svima – a ko čini dobro ljudima taj iskazuje ljubav vrhovnom Gospodaru svjetova.

Jer Ljubav je istinska vjera.

Za muslimanske ortodokse bio si murtatin – izrod, za ‘velike Srbe’ ‘balija’, a za ekstremne Hrvate – i jedno i drugo.

Nikom po mjeri – a svima potaman.

Dragi Fuče, djelom si zadužio Banjaluku i Banjolučane. Imao si – neki kažu ‘pogan jezik’, ali zlatne ruke koje su podjednako vješto gurale dajak i ‘vezle’ perom po papiru. Često si mi govorio: “Ako nešto treba da svijetli – neka svijetli, ako sahat treba da kuca – neka kuca!“ Ti si Fuade svjetionik – a tvoje srce, kroz tvoje djelo, nastavlja da kuca za Banjaluku, Banjolučane, i sve ljude...

Dragi Fuče, nastavi putovanje u nezaborav koje si još za ovozemaljskog života započeo...

Neka ti je rahmet i neka te prati vječna slava.

praši niz drum, pa se nakon pola sata (a zvona su već stigla pred crkvu) povrati i Ademu Baliću referiše da je najveći iznos (dvije i po hiljade jugoslavenskih dinara) darovao gazda Jovo.

Proto Kustonjić se priprema da obavi činodejstvovanje osvećenja zvona. U to pristižu kola sa braćom Balić, a onda Adem, trijumfalno, na zvona zalijepi tri hiljade dinara (!!!) I naravno – pripade mu čast da bude “kum”.

Ovdje priči nije kraj. Dođe rat, crkva planu kao šibica, proti Branku Kustonjiću presudiše kršćanski izrodi, a njegova supruga Lepa sa nejakim sinom PredragomPredom morade u progonstvo-u Srbiju.

Prije no što će napustiti Kozarac, kući Balića ostavi na čuvanje porodični nakit, pa, ako Bog dadne – jednoga će dana doći po zlato... Adem je ovaj amanet povjerio sinu Nihadu, a ovaj zlato zakopa u bašči.

Prođe i rat, i negdje u ljeto 1946. godine, u Kozarac stiže popadija Lepa. Pije kafu u kući Balića pa će u neko doba reći “Jel’ ono moje u životu?”

Skoči Ademov sin Nihad (danas ugledni liječnik), uze lopatu pa u bašču. Čitav sat kopa, pa onda još jedan i – iskopa metalnu kutiju umotanu u voskom zaliven ter-papir.

Adem komšinici Lepi svečano uruči zlato i nakit. Popadija kutiju otvori – suze sakriti nije mogla, a onda polovinu istrese na sto i kaza “To je vaše!”.

“Draga Lepa, to je ahbabluk (prijateljstvo), a hediju (poklon) ne primamo!”

I tu se izljubiše i uz izraze dubokog i iskrenog uzajamnog poštovanja – rastadoše.

Ovo je prva desetina 21. vijeka, a Adem, Edhem i Mehmed Balić ispijaju kahvu sa svojim komšijama – protom Brankom i njegovom suprugom Lepom – u edenskim (ili džennetskim) vrtovima... Odnedavno im se pridružio i Mehmedov sin Fuad, čijim se djelima kulturna Banja Luka može ponositi... Š E H E R 11 BANJA LUKA

Svi mislimo na isto. Ko je to mogao da uradi. Sigurno je da je način bio perfidan. Toto Vuk nikad neće ustuknuti pred puno većim psom braneći svoje mjesto pod suncem, ali čovjeka nije prozreo. Do mene je. Precjenjenost dvonožnog ljudskog bića sam mu i nesvjesno prenijela na isti način na koji su je moji roditelji prenijeli meni. Tako da ga mogu vidjeti kako pun povjerenja prilazi dvonošcu, koji se sasvim slučajno uspravio na te prednje noge.

Dalje misli neće da se roje.

Nemam odgovor zbog čega se desilo.

Još jedna priča

I PSE UBIJAJU,

ZAR NE ok sam gledala opruženo tijelo svog psa mješanca, čije su polustisnute oči očajnički bile uprte u mene, mogla sam samo da stisnem zube i valjam riječi kroz zgusnute prorede. Znala sam da će mi se ako rastavim zube iz grla prolomiti vrisak, a ne ohrabrujuća riječ. A to nipošto nije smjelo da se desi, zbog mog teško povrijeđenog psa koji me netremice gledao. Zato sam ritmično ispuštala zvukove, s nakanom da imaju magično dejstvo i da se desi čudo. Gledajući ga u oči, vidjela sam svaki dio njegovog dotadašnjeg života i očajnički želila da ih bude još. Čudo se desilo.

Da krenem od početka.

Dese se i te situacije.

Majušni pas veličine kutije cigara dodje u gluho doba noći na neka vrata i tuli.

Noć je oktobarska, duga. Unutar tih vrata to piskutavo cviljenje nailazi na odjek. Tako se desio Toto Vuk, trajno se nastanivši u Mire Cikote 17 prije više od osam godina. Psi, prema mišljenu potpisnice ovih redova dolaze sa veličanstvene planete “EX.” Na, ne baš veličanstvenu Zemlju.

Jedne nedavne noći, jula mjeseca, izvela sam ga u šetnju nešto prije ponoći.

Pri povratku, umjesto u dvorište, Toto Vuk je istrčao na cestu. Bilo je više nego očigledno da je naumio da sam napravi krug oko naše ulice. Kako je opšte poznato koliko je hiperaktivan i brz, ostalo mi je samo da gledam kako nestaje u vidu lastinog repa. Nakon nekih pola sata pojavio se. U prvi mah nisam primjetila ništa neobično, izuzev što je do mene dopirao zvuk lomljenja kostiju. Četkala sam ga, uporno pokušavajući da vidim šta žvaće, unaprijed ozlojeđena što je pokupio neku koščugu s ulice. U polumraku osvjetljenom samo uličnim kandilaberom, nisam uspjela da vidim kost. Odjednom sam postala svjesna da je posuda za vodu poprimila zagasitu boju. Istovremeno sam osjetila miris krvi. Upalila sam svjetlo i na svoj užas vidjela kako je vilični dio mog ćuke ispresjecan sa živim mesom koje u komadima visi, te da su zubi izvaljeni. Zvuk lomljenja kostiju se nastavio. Misao je dolazila sporo, kao da i ona sama ima obzira prema meni. Sagnula sam se dovoljno da vidim crnilo krvi koje je isticalo iz njegovih usta. Napola sužene oči bile su uperene u mene Uvijek sam gledala u kuću komšijske familije Seneković, pa u sunce. I bilo je obratno. Zovnula sam Josipa telefonom. Komšije smo punih 40 godina. To je sin moje čuvene, nedavno preminule komšinice Blaženke (Tukerić) Seneković rodom iz Ciganluka. Koja nas je probudila upornom lupom na vratima jednog jutra prije dvadeset godina kada je svog muža Jozu zatekla mrtvog.

Onog istog Jozu s trubom na usnama na banjalučkim igrankama 50-ih i šezdesetih godina. Neprevaziđenog šarma i duhovitih opaski, koje su nama, djeci iz komšiluka tjerale suze na oči od smijeha. Uporedo sa svojom kućom, imala sam još jednu. Njihovu. Na koncu je u Mire Cikote 12 ostao samo Josip, moj komšija, prijatelj, moj brat.

Josip je stigao odmah. Nakon što je Toti Vuku opipao njuškicu, ruke su mu bile krvave. “Izvaljen mu je očnjak”, pokazao mi je na zub koji se klatio, “ali nije nista strašno.” Pokušao me ohrabriti rječima da mu nije slomljena vilica, jer mu Toto Vuk inače ne bi dozvolio da ga dodirne po ustima. Želila sam da mu vjerujem, ali je samo jedan pogled na mog psa nakon njegovog odlaska bio dovoljan da shvatim da je situacija mnogo gora.

Ta noć je bila jedna od onih toliko jezivih, kada se zaustavi sve osim neizrecivog užasa. Tako zamrznuti u prostoru moj pas i ja smo se gledali u oči, dok sam mu bez prestanka ponavljala da će živjeti i da mi mora vjerovati. Da ćuke rastu od ljubavi i da će ozdraviti zbog moje ljubavi. I svašta još. Pričala sam i pričala, bio je to najteži govor u mom životu, dok su mi se oči zaustavljale na smrskanoj donjoj vilici punoj krvi. Jutro je ipak

D

Tekst: Radmila Karlaš

svanulo, osvjetljavajući mi taj prizor nevjerovatno jasno. I tad sam ja umrla jednim dijelom svog bića.

U veterinarskoj stanici “Paraš“ bili su vidno zgroženi. Prelom vilice na tri mjesta. Tkivo usne duplje smrvljeno. Zubi izvaljeni. Udaren nečim jakim, vjerovatno metalnom šipkom.

Zaleđeni užas ne dopušta da mozak primi tu informaciju. Držim svog psa u naručju, i smirenim, samouvjerenim glasom im govorim da će ga oni svakako spasiti, da sam sigurna da oni to mogu i znaju, da je Toto Vuk izdržljiv pas, te da će i ovu bitku dobiti. Moja odlučnost se časkom prenijela na njih.

Moralo se djelovati odmah. Počinju mu davati anesteziju. Toti Vuku sam dok je primao anesteziju šapnula par rečenica na uho. Svi su se u ordinaciji poslije kleli da pažljivijeg i svjesnijeg slušaoca od njega u tim momentima nisu u životu vidjeli. Žena sa psićem u krilu koja se tu zatekla, pitala je poslije kako umijem tako pričati sa životinjama. Tvrdila je da je i njen pas postao mirniji. “Pretpostavljam da im ne može promaći vibracija ljubavi koja im dolazi skupa sa intonacijom”, odgovorila sam.

Slijede dva sta čekanja.

Toto Vuk je potom pobrao sve čestitke. Da je jedinstven, izdržljiv, hrabar.

Pocevši od mene, niko ga nije čuo da je ijednom zacvilio od povrede.

Ugrađeni su mu fikastori. “Sedam dana infuzije, pa ćemo da vidimo kako ce teći oporavak”, saopštili su veterinari. “Biće on izvrsno”, odgovorila sam ja.

Sa plasticnim okovratnikom kao preventivom da ne pomjera šapicom fiksatore idemo kuci. Danonoćno bdijenje.

Dan za danom dok je Toto Vuk primao infuziju, vukao se poput vreline koja je tih dana skolila Banjaluku. Svi su bili u čudu. Oporavak teče izvrsno, govorili su u veterinarskoj stanici i sami zatečeni. Čvrsto držanje u zagrljaju dok infuzija kapka. Tih dana, osjećam samo kako mu srce kuca. Sve ostalo na pristojnoj udaljenosti. Pristojna udaljenost popušta jutro nakon posljednje infuzije.

Veterinari mi kažu da ga dovedem na kontrolu za desetak dana, a fiksatore će morati da nosi bar mjesec i po. Ponavljaju da je najjedinstveniji pas kojeg su ikad imali kao pacijenta. Toto Vuk je odmah nakon operacije napravio nekoliko momačkih krugova po našem kvartu, predvođen rukom moje sestre. I tako svako veče. “Oslobađa se stresa hodajući, između ostalog”, rekla je Dragana. Stegnutih zuba i zaštitničkog držanja dok ga vodi ulicama. Pomno prati hoće li negdje zastati, reagovati.

Svi mislimo na isto. Ko je to mogao da uradi. Sigurno je da je način bio perfidan. Toto Vuk nikad neće ustuknuti pred puno većim psom braneći svoje mjesto pod suncem, ali čovjeka nije prozreo. Do mene je. Precjenjenost dvonožnog ljudskog bića sam mu i nesvjesno prenijela na isti način na koji su je moji roditelji prenijeli meni. Tako da ga mogu vidjeti kako pun povjerenja prilazi dvonošcu, koji se sasvim slučajno uspravio na te prednje noge.

Dalje misli neće da se roje. Nemam odgovor zbog čega se desilo.

Znam samo da ga je neko povrijedio namjerno i zloćudno. Povrijedio je nas.

Samo, taj neko svakako nije računao da se tolika količina mržnje može pobijediti. Da udarac s nakanom da bude smrtonosan ne može da ubije, ako se dovoljno vjeruje i voli. Mržnja nije potrefila frekvenciju iz prostog razloga što se Toto Vuk nije nalazio na njoj. Naime, moj pas je prikopčan na frekvenciju ljubavi.

Danas, mjesec i po dana nakon povrede, Toti Vuku su izvađeni veći fikastori iz vilice. Ostao je jedan manji koji čuva sastav vilične kosti. Jedan zub je stradao, ostali su spašeni. Veterinari kažu da je Toto Vuk medicinski fenomen.

Ja i dalje mislim da je u pitanju nešto drugo. Š E H E R 13 BANJA LUKA

Zapisi

(PRISJEĆANJE NA RAMAZANSKE DANE U BANJALUCI)

VRIJEME GRADI I POPRAVLJA

Tekst: Irfan Nurudinović

Z

adovoljstvo je doći u rodnu – dragu mi Banjaluku i boraviti gotovo cijelo ljeto, a poseban je doživljaj kada je to tokom mjeseca Ramazana i bajramskih blagdana. Iako to nije kao nekad u sretnija vremena našeg djetinjstva i mladosti kada je cijeli grad odisao bosanskim duhom i tolerancijom. Radost je opet slušati ezane sa obnovljenih džamija i gledati kandilje na njihovim minaretima.

Poznato je da ratovi uvijek donose užasne ljudske patnje i stradanja nezaštićenih pojedinaca i naroda i da se u tim haotičnim situacijama iskazuju ljudski karakteri – ko je čovjek a ko nije. Protekli rat uz neviđene brutalnosti nametnut našoj domovini Bosni i Hercegovini pokazao je široku lepezu zločina svih vrsta , sa ciljem nestanka i BiH, i bošnjačkog naroda , i do korjena uništavanja njene bogate kulturne baštine. Najočitiji primjer takve morbidne politike mržnje: da sa lica zemlje zauvijek nestane svo znamenje kulturne baštine muslimanskog bošnjačkog naroda, je Banjaluka, u kojoj nije bilo ratnih dejstava, ali gdje je porušeno svih 16 džamija, jedinstvena sahat – kula i ostali objekti bošnjačkog kulturnog identiteta i gdje su preimenovani nazivi lokaliteta i ulica. U takvom mahnitom rušilačkom projektu nije pošteđena ni Ferhadija džamija, spomenik nulte kategorije prema skali UNESCO-a. Na nedavno održanom simpoziju u Banjaluci prof. dr.Anka Skovran – hiEHER 14 Š BANJA LUKA

storičar umjetnosti i konzervator iz Beograda rekla je : „Ferhadija je jedan od najljepših spomenika islamske umjetnosti, kako u graditeljstvu, tako i u slikovnom ukrasu. Njeni fragmenti arhitekture, ornamenata živih boja, kaligrafski prezentirani ispisi iz Kur`ana, jedinstven su izraz ove u svijetu čuvene islamske bogomolje.“ Gradnja i stasavanje ovog dragulja grada na Vrbasu odvija se usporenije nego bismo željeli, ali sabur – selamet, doći će vakat kada će se ezan oglašavati sa njenog vitkog minareta. Pamtiće se kako vakat gradi, a nevakat ruši, kako su barbari rušili civilizaciju.

Od davnina Bosna i Hercegovina je bila zemlja susretanja i spajanja civilizacija, kultura i religija/katoličanstva, pravoslavlja, judeizma i islama/ i u tom suživotu i supostojanju svaka od tih kultura utirala je i ostavljala pečat i obilježja svoje baštine i tradicije, uz visoki stupanj tolerancije. Napisane su brojne knjige i studije o kulturnoj baštini svih bosanskohercegovačkih naroda. Današnje vrijeme traži da se još više na tome radi, istražuje, nanovo piše, osvjetljava, valorizira, bez prisvajanja i minoriziranja kako se ranije dešavalo.

Ovaj ozbiljan i težak posao, začet već tokom rata, rezultiraće novim saznanjima o svekolikoj lepezi kulturno- umjetničkog blaga u Bosni i Hercegovini u posljednjoj polovici proteklog milenijuma nakon intezivnog susreta kultura, civilizacija, religija i njihovog međusobnog utjecaja i prožimanja. Kao ne-

Zapisi

Foto: Goran Mulahusić

popravljivi optimista (možda naivac?!) vjerujem da će buduće generacije biti oslobođene lažne mitomanije i u životnoj realnosti učestvovaće sa komšijama i susjedima u novoj pruženoj šansi stasavanja zajedničke demokratske, pravne, humane i tolerantne nam domovine. Često se kaže da su sjećanja, nostalgija i nesanica životne prirodne pratilje starijih osoba u

okolnostima daleko od svoga doma, zavičaja i svojih najmilijih. Sjećanja iz djetinjstva uvijek nam izgledaju nekako blistavija i uvijek nam se čine idiličnima. U tom obilju razmišljanja i vrtlogu prisjećanja ramazanski dani nekad u Banjaluci doimaju se kao poseban ugođaj – vraćanje u tu divnu atmosferu naših domova, avlija i mahala. Nadatii se da će budućnost donijeti i iznjedriti sličan ambijent.

Š E H E R 15 BANJA LUKA

Vijesti

Stockholm, Minnesstund: 16 år efter Srebrenica - 11. juli Obilježavanje genocida počinjenog u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, održano je od 11.-16. jula 2011. u Färgfabriken – Ljiljeholmen u Štokholmu Uvodničar, Adnan Mahmutović, je pozdravio prisutne i pozvao ih da svako na svoj način oda počast žrtvama agresije na BiH od 1992.-1995. Adnan je u svom obraćanju podsjetio prisutne da se danas obilježava 11 juli, kao dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i da je taj datum kao takav usvojila i EU. Darko Zelenika, ambasador BiH u Švedskoj, prigodnim riječima se obratio prisutnima i ujedno proglasio izložbu”Masovne grobnice u BiH” otvorenom.

Potom je Amar Šetkic, pročitao poemu ”Suze majke Srebrenice”od Abdulaha Sidrana, a Ibrahim Avdić ”svjedok Srebrenice” je opisao svoj izlazak iz Srebrenice, te njegova uzaludna očekivanja da će NATO spasiti narod u Srebrenici.

Mirsad Omerbasić iz Örebra, predstavio je svoju knjigu, koja opisuje genocid počinjen u drugim djelovima Bosne i Hercegovine, a koju je pisao po svjedočenjima preživjelih. Knjiga se zove Banjalučki crveni kombi.

Mustafa Šetkic je u završnoj riječi objasnio cilj izložbe i želju da ove manifestacije budu dio švedskog doprinosa da se genocid ne zaboravi i da se nikada više ne ponovi.

Na otvaranju same manifestacije okupilo se oko 100 prisutnih.

Prisutni su bili predstavnici BH organizacija i institucija, predstavnici diplomatskog kora, predstavnici medija i TV4.

Ovogodišnja manifestacija obilježavanja Dana genocida u BiH objedinila je nekoliko momenata: - Izložba fotografija o masovnim grobnicama u BiH i ratu 92.-95.

- Ćilim za sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici (4 panoa) - Poema: Suze majki Srebrenice (Abdulah Sidran) na švedskom (3 panoa) - Film o Beguni, postavljen kao video projekcija na stranici www.srebrenica.se Izložba je bila otvorena cijelu sedmicu i bila je dobro posjećena, ponajviše je bilo stranih turista, predstavnika nevladinih organizacija iz Švedske, te naših građana.

Inicijativnu grupu koja je realizovala ovu veoma zapaženu manifestaciju sačinjavali su:

EHER 16 Š BANJA LUKA

Fadila Jasarević, Mustafa Šetkić, Adnan Mahmutović, Eniz Gigović, Almir Gigović, Alma Vražaliza.

Predstavnici BKC i BIZ iz Štokholma, a koji su učestvovali u organizaciji i sprovođenju manifestacije: Smajo Smajlović, Mubin Neimarlija, Nuraga Tubić, Ammar Šetkic, Ragib Muhović, Fikret Đikić, Nezir Smajlović, Suad Golić i Nedžad Imamović.

Sponzori: Färgfabriken Bosniakisk Kultur Center B o s n i e n - H e r c e g o v i n a s Amb a s s a d Bosnisk-Hercegovinska Riksförbunde tiSverige, Studieförbund NBV Bosnien och Hercegovinas Kvinnoförb und i Sverige Bosniakiska Islamiska Samfundet, Riksförbundet Banjaluka i Sverige Bosnisk-Hercegovinska Ungdoms förb undet Bosnisk-Svenskt Kvinnoförbund Me r h ame t S v e r i g e Bosnien-Hercegovinas Koncentration slägerfångarnas Riksförbund S a r a j e v o S t a d s m u s e um.

Ambasada BiH u Štokholmu Islamska Zajednica Bošnjaka u Švedskoj BeMUF Savez Bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj Bosansko-Švedski savez žena Bosanskohercegovački omladinski savez Savez Banjalučana u Švedskoj Glas BiH Šeher Banja Luka Bosanskohercegovački Savez žena Časopis Žena Savez logoraša Sjećanje na žrtve genocida Nikad više Društvo bosanskih pisaca i prevodilaca u Švedskoj Udruženje nastavnika Lejla Parović Izet Muratspahić Tekst: Fadila Jašarević

Vijesti

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Vijesti

Vi har räddat hans liv”

Modiga hjältar fick ut man ur brinnande lägenhet

Text och foto: Sebastian Danielsson

Tack vare fyra modiga personer skadades ingen i lägenhetsbranden i Motala under torsdagskvällen.

Hade det inte varit för Miran Gacanica, Edvin Mesic, Dennis Bolic och Mirza Kusljugic kunde torsdagens brand ha slutat illa.

Det var nämligen de som ryckte ut till undsättning och fick ut mannen som bodde i den brinnande lägenheten.

Vi har räddat hans liv, det kan jag garantera, säger Miran Gacanica.

Det hela började när de satt på en pizzeria, bara några meter bort från den brinnande lägenheten på Östermalmsgatan.

Vi satt och åt pizza och umgicks, sen så sa jag ”det ryker ju från balkongen!”, säger Miran Gacanica som först fick syn på branden.

Alla avbröt då sin måltid och sprang till balkongen, som låg ett par meter över marken. När de närmade sig hörde de brandlarmet och Dennis Bolic hoppade upp på balkongen, då de såg att dörren stod på glänt. Även Miran Gacanica hoppade upp.

Jag hörde någon som började hosta. Så jag slet ner gardinerna för att få ut röken, förklarar Miran.

En granne som kom ut på sin balkong uppmanades att ringa brandkåren. Samtidigt fick Mirza Kusljugic portkoden och kunde springa runt till framdörren. Han lyckades ta sig in för att sedan bryta upp lägenhetsdörren i ett försök att få ut personen ur bostaden. Där möttes Mirza av tät rök.

När jag öppnade dörren såg jag ingenting, berättar han.

Men Mirza gav sig in i lägenheten och lyckades hitta mannen, ta tag i honom och få upp honom då han låg i en soffa eller liknande.

Han bara låg där, förklarar han De lyckades sedan tillsammans få ut mannen på balkongen, trots att de själva hade svårt att andas i den starka röken. Kort därefter anlände räddningstjänsten.

Jag jobbar på Rättspsykiatrin i Vadstena och för en månad sen hade jag brandövning, så jag vill tacka Thomas Sjögren som gick igenom det så bra och noggrant, säger Miran Gacanica. Även Mirza Kusljugic vill tacka sin arbetsgivare för en bra brandutbildning.

Texten och bilden kommer från Motala & Vadstena Tidning

Vezeni most Atif TURČINHODŽIĆ

Jedna čudesna banjalučka legenda

PJESME ZA SAFIKADU ... Legenda o Safikadi je priča o ljubavi i onima koji su se voljeli toliko, da su se zaklinjali na vječnu ljubav – do groba. A rodila se u vrijeme kada se ljubav rađala na prvi pogled, bolje reći na samo jedan pogled, jer u Safikadino vrijeme djevojka je mogla samo kroz mušabak imati »svoj prozor u svijet«, odnosno svoj bijeg u ljubav. O vječnoj, iako tek začetoj ljubavi Safikadinoj, u Banjaluci ima više verzija. Po jednoj, onoj najljepšoj, idiličnoj, Safikada je teško podnijela odlazak voljenog askera na neko ratište, pa je na vijest o njegovoj pogibiji pohitala u najljepšem svadbenom ruhu pred top baljemaz, u trenutku kad je fitilj dogorijevao, stala pred nj’ i otišla u smrt, da bi u vječnosti nastavila uz njega živjeti..

Ovako čudesnu banjalučku legendu oživljava publicist Aleksander Aco Ravlić, u prvoj knjizi Banjalučkih žubora »Prepisano sa sedara«. Svjedok ove priče je i Safikadin grob, koji se nalazi na pola puta između Ferhadije i tvrđave Kastel, priljubljen uz ugao prizemne već oronule kuće. Ovo mjesto je već godinama izvjesno svetište na kojem i mladi i stari, svih nacija i vjeroispovijesti, pale svijeće – za ljubav, za čežnju, za sjećanje, za nadu.

Safikada je, kroz pjesme i note, živo prisutna i u vrijeme susreta Banjalučana »Vezeni most«. Pjesnici ovoj krhkoj, ali hrabroj djevojci posvećuju stihove, a susreti su uglavnom i počinjali koncertom na kojem su dominirale arije iz opere Safikada koju, na libreto Slavka Podgorelca, stvara banjalučki muzički pedagog i kompozitor Muharem Insanić. Opera se već priprema za premijernu izvedbu – krajem ove godine u Banjaluci.

Ovog ljeta je na Safikadin grob stavljena i ploča koja ukratko, na više jezika, putniku namjerniku ili turističkom pohodniku priča o banjalučkoj tragičnoj ljubavi. Postavljanje te ploče je

podstaklo i Atifa Turčinhodžića i hor »Safikada« da svakog ljeta, u vrijeme druženja, organizuju zajedničko polaga- nje cvijeća, palenje svijeća i mali kulturni program. Ovog ljeta su žene iz hora »Safikada« donijele bukete cvijeća, svijeće i – svoju pjesmu posvećenu Safikadi. »Ovo je za nas poseban doživljaj, pjevamo vječnoj ljubavi a ne mržnji, pjevamo ljepoti i uspomeni iz koje se rađa samo dobrota«, rekla nam je Atifa Duna Kika, koja uspješno vodi hor »Safikada«. »Rado ćemo ovdje zapjevati svakog ljeta, uvijek i nove pjesme.« Uz pjesmu hora čuli su se i stihovi koje su govorili pjesnici Idriz Saltagić i Ismet Bekrić. Idriz Saltagić je odrastao u blizini ovog mjesta, na Medreskom, a prema legendi negdje u tom dijelu grada živjela je, prije, i Safikada. Tvorac brojnih pjesama o Vrbasu ponovo je oživio lik svoje majke koja se vraća sa rijeke, noseći u obližnju kuću oprano rublje: »Kad se sunce vraća na rumen stazu, / s opranim rubljem vodeći sina, / ide moja mati, sa rijeke se vraća, / ide moja mati – cvijet i bjelina.« U godinama odvojenosti od rodnog grada Ismet Bekrić se sjetio i Safikade, pitajući se titra li još u tami svijeća za Safikadu, »što davno i prije nas je naučila da pati«?

A »onima što su daleko, / rasuti kao biserje, / ta svijeća što nikad ne gasne / sad osvjetljava lica, / da bi se lakše vidjeli, / da bi se prepoznali / u mislima i snima...« Banja Luka, svakako, ima interes – i stvaralački, i turistički - da oživljavanju legende o Safikadi, posveti punu pažnju. Pjesnici će predložiti da se od idućeg jula ovdje, u okviru »Vezenog mosta«, održavaju i posebne večeri ljubavne poezije i muzike. Š E H E R 19 BANJA LUKA

VEZENI MOST

Foto: Enes ZAHIĆ i Ermin HADŽIBEGOVIĆ

Tema: Vezeni most Vezeni most 2011.

TI, POEZIJO, KOJA VJEČNO TEČEŠ...

Piše: Ismet BEKRIĆ

anja Luka je ponovo, sredinom ljeta, kad se mnogi bjelosvjetski i prognanički putevi ponovo sretnu i spletu kraj Vrbasa, bila u znaku poezije. Osmi susret Banjalučana »Vezeni most«, održan od 8. do 15. jula, i započeo je preplitanjem stihova i nota – u velikoj dvorani Kulturnog centra Banski dvor održano je poetsko-muzičko veče na kojem su nastupili: Dušan Pop Đurđev (Novi Sad), Nina Selman Hrvatić (Zagreb), Amir Brka (Tešanj), Šimo Ešić (Tuzla), Gradimir Gojer i Mirsad Bećirbašić (Sarajevo), Muhidin Šarić (Kozarac), te banjalučki literati: Kristina Mrđa, Aleksandra Čvorović, Ranko Pavlović, Idriz Saltagić i Ismet Bekrić, a za muzičke ugođaje pobrinuli su se hor »Sjećanja«, s dirigentom Mladenom Matovićem, i Tamburaški orkestar »Pelagić«, sa solistkinjama Ankicom Terzić i Valentinom i Vesnom Milekić, a pod umjetničkim vodstvom Marka Popovića. Stihovi za djecu najljepše su zazvonili upravo u glasovima najmlađih – mali lutkari Dječjeg studija glume »Roda« Nevenke Rodić oživjeli su pjesme banjalučkih pjesnika, među kojima i Stanka Rakite, Enise Osmančević Ćurić, Kemala Coce i Nasihe Kapidžić Hadžić.

GRAD KAO MOST: Nasihina pjesma »Vezeni most« postala je odrednica cjelokupnog susreta Banjalučana, i onih u svijetu, i onih u samom gradu; ona je ujedno i poziv svima onima koji vole svoj grad, da se vraćaju, ili da bar redovno dolaze na obale Vrbasa. »Vezeni most je zaista pravo ime i za ova druženja, ali i za naš grad koji treba biti most među ljudima«, rekao je između ostalog i gradonačelnik Banje Luke Dragoljub Davidović, otvarajući manistaciju »Vezeni most 2011.«.

O najdužem mostu, koji se pruža između sjevera Evrope, Skandinavije, i samog grada, govorio je i Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana Švedske: »Mi svoj grad uvijek nosimo u sebi, zato želimo da i naš grad, i oni koji su u njemu, budu svjesni da smo povezani više nego što se to može osjetiti, i shvatiti, i u ovim danima susreta.« Most saradnje već je pružen i između Novog Sada i Banje Luke, između Zmajevih dječjih igara i »Vezenog mosta«. »Banjalučki

B

EHER 22 Š BANJA LUKA

pjesnici za djecu prisutni su na Zmajevim igrama od njihovog početka, i zato nam je drago da cvijeće iz Zmajeve bašče raste i u bašči pjesnikinje Nasihe«, rekao je pjesnik i direktor Zmajevih dječjih igara Dušan Pop Đurđev. »Društvo pisaca BiH je od početka uz ovu manifestaciju, osjećajući svu moć pjesničke riječi u povezivanju gradova, država i ljudi«, zabilježili smo i riječi Amira Brke, predsjednika Društva pisaca BiH. PJESNIK BAJKOVITOG DJETINJSTVA: Amir Brka je, i kao predsjednik žirija za dodjelu nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, ovo priznanje ovog ljeta uručio banjalučkom pjesniku Ranku Pavloviću, za njegov bogat literarni opus, u kojem, uz priče i bajke, posebnu pažnju zaslužuje i poezija. »Prisutan u književnosti više od četiri i po decenije, Ranko Pavlović se s podjednakim uspjehom iskazuje u poeziji, prozi i dramskom stvaralaštvu za mlade i starije. Od gotovo 50 objavljenih knjiga, polovina je namijenjena djeci«, kaže se u obrazloženju žirija. »Za Pavlovića književna kritika kaže da je pjesnik bajkovitog djetinjstva i da je u svojim djelima pronikao u dječju dušu, osjetio dječiji senzibilitet i da svijet posmatra očima djeteta. On svojim stihovima gradi i veze mostove među djecom i između djece i odraslih, što je i opredijelilo žiri da mu dodijeli nagradu »Nasiha Kapidžić Hadić – Vezeni most«.« »Ova nagrada mi je posebna draga, jer je to priznanje moga grada, u kojem pjesnička riječ za djecu ima duboke korijene«, rekao nam je Ranko Pavlović.

VEČE NOVIH KNJIGA: Književni program »Vezenog mosta« uvijek je prilika i da se predstave novi naslovi banjalučkih autora, objavljeni između dva susreta. I ovog puta, 10. jula, vijećnica Kulturnog centra ugostila je brojne autore i poklonike lijepe riječi.

Zajednički smo ponovo listali nove stranice magazina »ŠEHER Banja Luka«, koji izdaje Savez Banjalučana Švedske. »Drago nam je da smo i na ovogodišnji Vezeni most došli s novim brojem, koji na povećanom broju stranica nudi niz zanimljivih tekstova i fotografija«, rekao je glavni urednik lista

Mirsad Filipović. »Isto tako, raduje nas da su večeras među nama i naši brojni saradnici, i oni iz same Banje Luke, a i oni iz drugih krajeva i zemalja svijeta.« Novu, već 13. knjigu Banjalučkih žubora, s naslovom »Volim te majko Banjaluko u sebi« predstavio je njen urednik i priređivač Ismet Bekrić, koji je također izrazio zadovoljstvo što su na promociji i neki od stalnih saradnika – Edhem Trako, Slavko Podgorelec, Idriz Saltagić, Sadik Beglerović, Atif Turčinhodžć, Mirsad Filipović, te slikari Alija Sarač i Anto Miketa.

Bilo je to veče novih vrijednih naslova – knjiga proze »Bajke za Unu« Denisa Dželića i »Tuđinci« Seime Višić, bajki »Rastanak s Garom« i »Slavuj iz Zlatne doline« Kemala Coce, poezije »Žubore, žubore bistre vode« Idriza Saltagića, »Usnula planeta« Kemala Handana, »Romska sudbina lancima okovana Šemse Avdića, »Uljepšaj nam dan« Slobodana Bajića i »Vitez egzila« Harisa Grabovca, te sjećanja »Čaršija u Gornjem Šeheru« Sadika Beglerovića.

Poetskom ugođaju doprinijeli su i Zvonko i Dario Olenjuk, zvuci violine i gitare lijepo su se upleli u stihove i prozne inserte. Imali smo osjećaj, kao da poezija teče, kao Vrbas, onako kako to nadahnuto zapisa Jovan Joco Bojović: »Vrbasu, / ne hučiš, / ručiš u meni, / u pjesmu nećeš! / Ti poezijo koja vječno tečeš.«

Tema: Vezeni most Galerija zaslužnih Banjalučana

Prof. Dr Nerkez Smailagić

Tekst i foto: Džavid GUNIĆ usreti Banjalučana „Vezeni most“ svake godine organizuju i tribinu „Galerija zaslužnih Banjalučana“. Do sada su osvježena sjećanja na veliki broj istaknutih ličnosti, kao na primjer pjesnike: Dušana Mutića, Nasihu Kapidžić – Hadžić, Stanka Rakitu, Antu Ćosića, Vladu Dijaka; glumce Muhameda i Adema Ćejvana, Profesora Matu Džaju.

S

Mada su napisane mnoge knjige koje na prigodan način tretiraju i ovu tematiku, sačuvana je i obimna muzejska i arhivska građa.

Ova manifestacija ima za cilj da na neposredan i stručan način osvježava sjećanja i otrgne od zaborava, ličnosti koje su svojim radom i stvaralaštvom ostavili traga u svom gradu ili pronosili njegovo ime tamo gdje su boravili i radili. Sa istim ciljem svake godine, zajedno sa muzejima i KCBD organizovali smo likovne izložbe naših umjetnika: Špire Bocarića, Bože Nikolića, Pere Popovića, Vlahe Pećanca, Milana Vasiljevića, te naše čuvene četvorke: Simić, Misirlić, Štaljo, Ćurić. Smatramo to izuzetno važnim, posebno za mlade, koji sticajem poznatih okolnosti, ne žive u našem – svom gradu i nisu imali priliku da ih školovanjem ili na ovakav način upoznaju.

Ove godine „Galerija“ je posvećena prof. Dr Nerkezu Smailagiću.

O njemu i njegovom djelu govorio je takođe istaknuti Banjalučanin akademik prof.dr. Muhamed Tunjo Filipović.

Razgovor je održan 14.jula u večernjim satima u vjećnici KCBD u prisustvu velikog broja Banjalučana.

Profesor Filipović je osvježio sjećanja na Banjaluku, prije i poslije drugog svjetskog rata, poznate porodice, njihov život i međusobno poštovanje i u takve uslove utkao stasanje i razvoj profesora Nerkeza Smailagića, a nakon toga njegov boravak, rad i stvaralaštvo u Sarajevu, Banjaluci i Zagrebu.

Iz obilne građe i kazanog na ovome skupu, za Vaš i naš list „Šeher“ iznio bih nekoliko utisaka iz života i rada više biografskog karaktera.

kao njegov direktor, gdje je učestvujući u stručnim i naučnim raspravama, u časopisima i skupovima stekao mnogo prijatelja ali i neistomišljenika, što ga je, nakon nekoliko godina, dovelo na rad u njegov rodni grad, u Narodno pozorište.

Sasvim logično njegov rad nije se svodio samo na rad dramaturga, nego i na organizovanje aktivnosti i kulturna zbivanja u gradu.

Ipak, Banjaluka 60-tih godina nije bila Univerzitetski grad i nije mu pružala priliku da ispolji sve ono čime je bio preokupiran.

Upravo u to vrijeme je u Zagrebu osnovan Fakultet političkih znanosti, gdje je Nerkez našao svoje novo utočište, kao profesor politologije.

Nova sredina i Zagreb sa velikim brojem institucija, stručnih i naučnih mislilaca, stvorili su uslove u kojima je i Nerkezov širok dijapazon interesovanja došao do punog izražaja.

Uska saradnja, razgovori, rasprave sa teoretičarima kakvi su u to vrijeme bili: profesori Fijamengo, Čaldarević, Sutlić, Tripalo i dr.

Sa jedne, te Krleža, Gotovac, Ladan, Čengić i dr. sa druge strane, govore ne samo o njegovom brzom uključivanju u zagrebačku elitnu sredinu, nego i o njegovom doprinosu u razvoju naučne misli.

Napisao je brojne knjige iz oblasti politike, filozofije, religije, posebno islamske, a neke od njih služile su i kao udžbenička literatura.

Bio je omiljen predavač i sagovornik, šarmer i ne samo na svom matičnom fakultetu.

Na ovom skupu, pored sjećanja na prof. Nerkeza Smailagića, izražena mu je i zahvalnost za njegov doprinos naučnoj misli, ali i ponos na njega i njegov naučni rad.

Rođen je 1927.godine u Banjaluci. Djetinjstvo i vrijeme osnovnog i srednjeg obrazovanja proveo je u Banjaluci, studirao u Sarajevu, a dijelom u Beogradu i Parizu. Radni vijek proveo u Sarajevu, Banjaluci i Zagrebu gdje je i umro 1985.godine, u 58-oj godini života.

Već kao srednjoškolac pokazivao je interes za razna pitanja koja su mu se kao mladom čovjeku postavljala i o njima raspravljao na skupovima, ali i sa prijateljima sličnih preokupacija.

Put ga je vodio daljem školovanju u Beograd u jednogodišnju TANJUG-ovu školu, a nakon toga na studij, na Pravnom fakultetu u Sarajevu, gdje je pored fakultetskog obrazovanja svoj interes širio i dalje prema filozofiji, sociologiji, politologiji, historiji, kulturi, moglo bi se reći o svemu onome što okružuje čovjeka i njegov položaj.

Nakon završetka studija opredijelio se za naučno-istraživački rad, prvo na Filozofskom fakultetu, a potom na Radničkom univerzitetu Š E H E R 23 BANJA LUKA

Tema: Vezeni most U okviru tradicionalne manifestacije susreta Banjalučana “Vezeni most -2011” od 8-15 jula, realizovan je i sportski dio programa za djecu i omladinu. Učestvovalo je preko 300 takmičara, svrstano u 70-ak ekipa iz svih dijelova grada, a zanimljivo je istaći da su ove godine učestvovali i mladi iz Jagara, Karanovca, Krupe na Vrbasu, Švedske ,Danske ,Italije, Kanade, Amerike,Norveške....

Na igralištu osmogodišnje škole “Milan Rakić” u Novoseliji, terenima restorana “Slap“ i stadionu fudbalskog kluba “Naprijed“ takmičilo se u malom fudbalu. basketu-košarci i odbojci na pijesku. Ujedno su odigrane tradicionalne revijalne utakmice sa oko 60-tak učesnika, kadeta i veterana fudbalskog kluba Borac, sa odgovarajućim selekcijama kadeta i veterana ekipa Banja Luke u Srcu koji trenutno žive izvan Banja Luke. Sve sportske manifestacije popraćene su sa ogromnim interesovanjem, uprkos visokim temperaturama koje su bile tih dana u Banja Luci.

Turniri su igrani u izrazito srdačnoj i sportskoj atmosferi, bez ikakvih ispada ili incidenata, ali sa izraženim takmičarskim željama za osvajanjem mjesta, koja su donosila pehare ,medalje i novčane nagrade. Ova, izuzetno dobro organizovana sportska takmičenja, dobila su zapaženo mjesto u vijestima RTRS i BH televizije, te drugih informativnih medija.

Ove godine bile su organizirane nagradne igre za sve posjetioce kao i učesnike turnira, gdje su svi koji su to željeli pokazali svoje umijeće žongliranja i tehnike sa adekvatnim loptama, a najviše pažnje privuklo je žongliranje sa teniskim i badminton lopticama.

Tekst i foto: Narcis HADŽISELIMOVIĆ

Resultati turnira : Mali Fudbal za djecu do 16 godina : 1. mjesto Banja Luka u srcu u sastavu: Mirza Dizdar, Senad Hamula, Muris Gašić, Aldin Hadžiselimović, Asim Pandić 2. mjesto Jockeri u sastavu Danko Bosančić, Stevan Škorić, Milan Vučić, Mićo Kajkut 3. mjesto ekipa “ Crvena Zvijezda...

Najbolji igrac turnira Mirza Dizdar Najbolji strijelci Elvedin Bašić i Danko Bosančić sa istim brojem postignutih golova.

Fair Play ekipa “ Momci koji neznaju igrati “ Omladinke do 16 godina 1. Leptirice u satavu Milica Dodik, Snježana Krčmar, Mateja Krčmar 2. Čvrsta dvojka u sastavu Šerifa i Habiba Muhader, te Sabina Tufekčić

Mali Fudbal Seniori 1.Jocker u sastavu Milan Račić,Goran Vranješ, Mladen Račić ,Nikola Tomašević 2.Mokra Voda u sastavu Edvin Đulić, Mirsad Spahić, Amar Vidimlić, Edin Kasum, Ismar Krhalić 3. Banja Luka u Srcu

vito

Fair Play ekipa Tri Brazilca iz Madrida

Odbojka na pijesku za omladinke

Najborbenja ekipa Mumijevi Yes

1. Novoselija u Srcu Ena Jahić Amra Gunić, Sabina Tufekčić, Edina Džonlagić 2. Sigurna i Čvrsta Dvojka Šerifa ,Elvedina i Habiba Muhader i Selma Ćulum 3. Novoselija

Revijalne fudbalske utakmice Sa Borcem Kadeti Borac - Banja Luka u Srcu 3-0 veterani

Najbolji igrač turnira Goran Vranješ Najbolji strijelac Denis Hadžić Basket -košarka 1 . Mumijevi u sastavu Nedeljko Petrović, Stefan Trninić, Ognjen Smiljanić 2. Novoselija u sastavu Srđan Makivić, Nedeljko Pekez, Dragan Vranješ 3. ekipa Kenguri Fair Play ekipa “Fortuna“ Odbojka na pijesku mješo-

EHER 24 Š BANJA LUKA

1. Banja Luka u Srcu Aldin Hadžiselimovic, Alen Lepenica, Mirza Dizdar ,Selma Hadziselimovic 2. Favorit Sabina Tufekcic , Anela Hadziselimović, Asim Pandić, Selma Čulić 3. Tri Nenaspavana

sa 6 igrača ekipa “ HisetaMejdan “slavila je pobjedu od 2-1 u setovima nad ekipom “Švedske“

Djeca do 10 godina 1 Mačkice 2. Leptirice 3. Ljepotice djeca od 5 do 7 godina U revijalnoj utakmici Leptirice bile bolje od Mačkica U završnoj revijalnoj utakmici

Borac - Banja Luka u Srcu 2-2 Da bi turniri protekli u najboljem redu pobrinuli su koordinatori Masko Dropić, Narcis Hadžiselimović, Muhamed Ibrahimbegovic –Palada i Mesud Mulaomerović.

Selektor ekipa revijalnih utakmica Saša Krivić I da nezaboravimo donatore turnira bez kojih bi bilo nemoguće organizirati ovu manifestaciju “ Savez Banjalučana Švedske “ i Asocijaciju mladih “ Banja Luka u Srcu “

Tema: Vezeni most TRADICIONALNA TRIBINA: otvoreni razgovori predstavnika sugrađana iz dijaspore i povratnika sa predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti grada Banjaluka. z Piše: Mesud MULAOMEROVIĆ povodu održavanja manifestacije “Vezeni most” po osmi put održao se i susret sa gradonačelnikom Grada, gosp. Dragoljubom Davidovićem.

Na sastanku su bili prisutni predstavnici, Zajednice udruženja građana Banjaluke, Udruženja građana povratnika u Banjaluku, Saveza Banjalučana Švedske, te delegati iz Finske, Italije i Njemačke. Ispred Grada, pored gradonačelnika, bili su prisutni i stručni saradnici-rukovodioci sektora, kao i predstavnici štampe.

Za ovaj sastanak bila je tema,”Status banjalučke dijaspore u razvojnom procesu grada”. Za naše čitaoce značajno je istaknuti pitanja i razloge izbora ovogodišnje teme.

Status povratnika Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj je ne samo status koji pripada jednom od konstitutivnih naroda,nego je izuzetno diskriminirajući i lošiji, čak i od pripadnika nacionalnih manjina, a što je slučaj i sa građanima povratnika Srba u Federaciji.

Zvanična politika i ponašanje predstavnika vlasti nisu dali svoj doprinos u rješavanju problema ove populacije. U prilog tome ide i činjenica da je svega 0,8% zaposlenih povratničke populacije. Ovaj podatak ukazuje da zvanična vlast ne primjenjuje proporcionalno zapošljavanje predviđeno Ustavnim amandmanima i Zakonu o lokalnoj samoupravi, koji predviđaju adekvatnu zastupljenost konstitutivnih naroda u skladu sa popisom iz 1991 g. Da su se ovi zakoni implementirali samo 50% mi danas u Republici Srpskoj ne bismo uopšte imali značajnije probleme u zapošljavanju povratnika.

Radi toga je neophodno da zvanične vlasti primjenjuju Ustav i Ustavne zakone ili propišu sankcije za nepridržavanje istih.

Sada nema sankcija. Činjenica da danas Bosna i Hercegovina ima dosta brojnu dijasporu od cirka 1,400.000 stanovnika, ukazuje na neophodnost potpuno drugačijeg pristupa u regulisanju međusobnih odnosa između države Bosne i Hercegovina i ove populacije. Značaj ovog ljudskog potencijala nije samo u materijalnim sredstvima-nerobnom prilivu koji se mjeri sa cirka 4 milijarde KM, nego i činjenici da je to veliki naučni, kulturni i inovacijski potencijal, koji može biti od izuzetne koristi za budućnost Bosne i Hercegovine. Iz tih razloga neshvatljivo je, zašto se već nije formiralo ministarstvo za dijasporu, koje bi dalo svoj doprinos na uspostavljanju boljih odnosa i rješavanju nagomilanih problema.

Za održiv povratak veoma je značajno pitanje zapoćljavanja građana svih nacionalnosti u Administraciji Grada i komunalnim službama, javnim preduzećima i ustanovama, a koje sada nije ni izbliza u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Ovo stanje je potrebno mijenjati u skladu sa zakonskim propi-

U

sima.

Dobra volja suživota se mora pokazati i vraćanjem starih naziva naselja, odnosno dijelova grada, te naziva Mjesnih zajednica i ulica, u kojima treba da žive povratnici.Poznato je da su nazivi naselja i ulica davani u teškim ratnim uslovima, a izmjena istih bi pokazala svim građanima bez obzira na nacionalnost, da se Grad bori za suživot i ravnopravnost svih naroda koji u njemu žive. U tom cilju je potrebno formirati radno tijelo-komisiju za veću koordinaciju sa mnogobrojnom dijasporom, u kojoj bi uzeli učešča i povratnici.

Od organa lokalne vlasti Grad Banjaluka, zahtjevamo da se Statutom Grada obezbijedi odgovarajuća zastupljenost svih konstitutivnih naroda u Skupštini Grada, Administrativnoj službi, kao i u javnim preduzećima i ustanovama.

Sadašnje stanje je krajnje nezadovoljavajuće i neprihvatlivo, jer je zastupljenost druga dva konstitutivna naroda u ovim organima zanemarljiva.

Obzirom na veliki broj građana koji žive u Skandinaviji, predloženo je da se razmisli o povezivanju grada Banjaluke sa nekim od gradova u Švedskoj, sa čim bi se stvorile mogućnosti privrednog povezivanja i razvijanja ekonomskih odnosa.

Ta incijativa bi obradovala mnoge Banjalučane, a istovremeno bi se stvorila mogućnost da se u interesu razvoja Grada koriste znanja i financijska moć stečena u Švedskoj.

Također smo istakli i potrebu promjene Zakona o lokalnoj samoupravi, kojim bi se dala veća ovlaštenja i prava koja su sada na nivou entiteta. U tome pogledu imamo iskustva lokalne vlasti u Švedskoj.

Gradska skupština je izrazila svojom Odlukom odnos prema manifestaciji “Vezeni most”, ali mi smatramo da bi trebalo posebno, programski i materijalno obogatiti ovu manifestaciju, uvažavajući njen značaj za Grad i Zajednice udruženja građana Banjaluke.

Sve navedene teme su predočene kao neophodne da nađu mjesta u radu Skupštine grada i njenih organa, što je u odgovoru gradonačelnika i potvrđeno, uz napomenu da neka od ovih pitanja nisu u nadležnosti Grada, te da ih treba rješavati u Narodnoj Skupštini RS i Skupštini BiH-e.

Atmosfera na sastanku je bila radna i prijateljska uz uvažavanje naših želja za promjenu stanja u Gradu po ovim pitanjima.

Nagrade »Mali princ« Povodom 40-godišnjice književnog rada, Enisa Osmančević Ćurić i Muhidin Šarić dobili su značajna priznanja – Nagradu »Mali princ«, za doprinos književnosti za djecu u BiH i regiji. Nagrade su im uručene u Tuzli, krajem maja ove godine, u okviru književnog susreta »Vezeni most«. Ova priznanja doživljavamo i kao podsticaj našem listu, jer su Enisa Osmančević Ćurić i Muhidin Šarić saradnici magazina »Šeher Banja Luka«. Iskreno čestitamo! Š E H E R 25 BANJA LUKA

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Meho Baraković, pjesnik

Trilogija o gradu Geteborgu Tekst: Aida Bašić

edan od najznačajnijih pisaca u Skandinaviji sa bosansko-hercegovačkim porijeklom zasigurno je Meho Baraković. Pjesnikov književni staž počinje 1972. godine kada je objavio svoju prvu knjigu poezije pod nazivom ”Azil” kod sarajevskog izdavača ”Veselin Masleša”. Ovaj vrsni pjesnik kao da je već tad znao da će ga naziv njegove prve objavljene zbirke pratiti dalje kroz život.

Iako je rođen u Banja Luci živio je u Trebinju koje je napustio kao i većina Bošnjaka kada je krenula agresija na BiH. Od 1993. pa sve do 1995. godine boravio je u mjestu Plav na sjeveru Crne Gore. Potom njegov put azilanta nastavlja se prema Švedskoj, gdje se zajedno sa familijom nastanjuje u jedno malo mjesto pod nazivom Bolnes.

Međutim nakon 9 godina života u ovom malom mjesti Barakovićev put se nastavlja te on doseljava u Geteborg u kojem i danas živi. Prošao je kroz mnoge gradove i u svakom je iza sebe ostavio trag, svaki grad je opjevao, svakom gradu je poklonio bar jednu zbirku pjesama. Geteborgu je poklonio trilogiju, naime boraveći u ovom gradu napisao je i objavio tri

J

EHER 26 Š BANJA LUKA

knjige, a u sva tri naslova ovih knjiga proteže se ime Geteborg. Prva knjiga koju je objavio u Geteborgu zove se ”Geteborg – ili ko bi rekao da je to moguće”. Knjigu je izdalo 2007. godine udruženje ”BroarnaMostovi” koje je sam Baraković osnovao.

Pored pjesnikove poezije na kraju knjige može se pročitati osvrt na dosadasnji književni opus te tu je smješten i jedna intervju koji je Baraković dao za Glas Trebinja 2007. godine a u kojem na jednostavan način čitalac dobija informaciju o pjesniku, njegovom životu, stvaralaštvu te njegovim stavovima i mišljenjima. Knjiga je odlišno prihvaćena u Švedskoj čak je ”Kultur rodet” ustanova iz Štokholma koja brine o piscima van švedskog govornog područja odkupila 300 primjeraka ove knjige te knjigu možemo naći u svim bibliotekama širom Švedske.

Recite nam nešto o udruženju koje ste osnovali i o vašoj prvoj zbiki pjesama o Geteborgu? ”Kada sam se doselio u Geteborg prvo sto sam uradio obišao sam sva BH udruženja i upoznao se sa sadržajem

istih te uvidio čime se ta udruženja bave.

S obzirom da sam želio da napravim nešto što će se razlikovati od svih ostalih udruženja u Geteborgu sa bosanskim predznakom osnovao sam udruženje koje se zove Kulturno udruženje BroarnaMostovi. Nekoliko godina sam razgledao grad Geteborg , gledao šta bih ja to mogao da napišem o gradu u koji sam došao da živim, a onda je nastala ova zbirka pjesama Geteborg – ili ko bi rekao da je to moguće.To je vrlo neobičan naslov zato što Geteborg asocira na propagandni materijal turistički prospekt a ovo ili ko bi reka da je to moguće, tu je ta pjesnička zapitanost, šta je to sa gradom u kojem živim i kako ga ja doživljavam. ” Knjiga je odlično prihvaćena u Švedskoj čak je ”Kulturrodet” odkupio 300 primjeraka što znači da ovu knjigu možemo pronaći u bilo kojoj biblioteci u Švedskoj, recite nam nešto o tome? ”Da istina mnogi su prepoznali vrijednost u ovoj zbirci pjesama čak sam 2007. godine dobio Angered kultur nagrdu u vidu diplome i novčane nagrade. Po tom sam se odlučio da napravim još jedno izdanje ove knjige. Prava je rijetkost da

Intervju zbirka pjesama doživi dva izdanja jer se u principu malo čita ali eto ova moja zbirka je doživjela drugo izdanje i to 2008. godine. Dodao sam desetak novih pjesama te popratni materijal koji govori o toj prvoj knjizi o Geteborgu.”

Vaš poetski hod se nastavlja dalje, 2010 godine objavljena je vaša zbirka pjesama ”Geteborg i još neke bolesti” i opet pišete o Getebrgu? ”Kada sam dobio nagradu od komune u kojoj živim vidio sam da treba da napišem više knjiga o Geteborgu pa sam svu svoju pažnju posvetio ovom gradu. I stvorena je nova zbirka pjesama. Moram reći da sam se tad bio odvažio pa sam počeo da pravim veće tiraže, naime knjiga je štampana u 800 primjeraka. Ova zbirka pjesama je moje poetsko promišljanje o gradu Geteborgu. Kao i predhodna i ova zbirka je dobila nagradu od Kulturrodet-a i ona se može pronaći u bibliotekama širom Švedske. Još bi rekao da sam jako ponosan na ovu knjigu zato što sam tiraž od 800 primjeraka uspio da plasiram među ljude.”

I posljednja knjiga u trilogiji o Geteborgu je zbirka pod naslovom”Geteborg – mali noćni razgovori” recite nam nešto i o toj knjizi i da li možemo očekivati još neku knjigu o Geteborgu? ” Geteborg- mali noćni razgovori je zbirka koju sam izdao ove godine. Riječ je o izboru pjesama iz predhodne dvije knjige o Geteborgu. Moj prijatelj Faruk Dizdarević, koji živi u Srbiji u Priboju, je napravio izbor pjesama i tako smo napravili treću knjigu koja je kompilacija predhodnih dviju objavljenih zbirki. On je takođe napravio jedan poetski esej o mojoj poeziji koji se zove Možes li me prepoznati u Geteborgu. Mislim da knjiga tehnički dobro izgleda, napravio sam mali presedan pa sam knjigu ilustrovao fotografijama tačnije najzanimljivijim detaljima iz Geteborga” I prije ste pisali o gradovima u kojima ste živjeli no ova trilogija o Geteborgu je zaista iznad svega što ste objavili, od kud sva ta inspiracija, zašto Getebrog? ” Od trenutka kada sam napustio Trebinje svoj poetski svijet sam vezivao za sredine u kojima sam boravio. Osjećam potrebu da to što pišem vežem za neku sredinu, neki grad, neko ime. Tražio sam da li je neko od bosansko-hercegovačkih pisaca prije mene pisao o Geeborgu i naišao sam na prazninu te uvidio da takvo književno djelo ne postoji. Odlučio sam da se aktiviram te sam nešto napravim. Sad mogu reći da sam napravio dobar posao. Najvjerovatnije da neću više pisati o Geteborgu. Izuzetno sam ponosan na objavljenu trilogiju o Getebrogu i kao pisac ali i kao Bosanac. Htio sam da ljudima ovdje u Geteborgu pokažem da su Bosanci ljudi koji znaju i mogu nešto da urade, a da to bude korisno za ovu sredinu.”

Objavili ste i tri knjige na švedskom jeziku to su ”Bollnäs – mjesto za moju tugu”, ”U Bollnäsu pada snijeg” i Legitimacija raseljenog lica” i opet je uslijedilo veliko priznanje, o čemu je riječ? ”1999. godine u novinama sam pročitao jedan anonimni konkurs za poeziju. Prijavio sam se, i u konkurenciji od 235 autora dobio sam prvu nagradu.

Tada sam živio u Bolnesu i u tom malom gradu to je bila prava senzacija. Novine su počele da pišu o meni, ljudi su me naprosto okupirali, dobio sam i nešto malo novaca. To me je ojačalo u uvjerenju da umjetnost koju stvaram vrijedi i na nekom drugom mjestu, da i u Švedskoj mogu egzistirati kao pisac. To mi je bilo veoma važno uporište da se nastavim baviti sa onim što najbolje znam , sa pisanjem.”

Moram Vas pitati da li je grad taj koji je presudan za nastanak Vaše poezije ili ipak život u azilu odigrao ključnu ulogu? ” Geteborg kao formulacija je samo okvir za nastajanje jedne knjige. Ima tu i dosta drugih stvari, drugih poriva. Naravno ja ne zaboravljam prostor iz kojega sam došao, ima tu dosta pjesama i o drugim gradovima ali okosnica, okvir je Geteborg u koji ja mogu da smjestim sve ono što u jednom vremenskom intervalu nosim. Tako da ne bih rekao da je Geteborg kao grad i prostor u kojem obitavam sada moje prvoshodno viđenje, on jeste prostor i jeste okvir ali unutar tog okvira, unutar te slike nalazi se i puno drugih slika. To je jedno poetsko promišljanje u smislu sitnih detalja koji čine tu sliku takvom kakva jeste. Da bih pisao o Geteborgu ja sam morao od nekud da dođem u taj grad.”

Vaša knjizevnost je vrlo moderna sa lirskim naznakama te dosta filozofskog u sebi, šta Vi u stvari želite

poruciti Vašim čitateljima? ”U poeziji sam zanatlija. Moj poetski riječnik je prepoznatljiv jer takav način slaganja riječi i dovođenje neobičnih riječi u neku vezu je svojstven samo meni.

Međutim u poeziji je teško reći šta je pisac htio da kaže, poezija je trenutak, ili uhvatite tu misao koja vas na neki način progoni ili ne uhvatite. Mislim da je prošlo vrijeme kada je pjesnik nosio velike poruke, velikih poruka ustvari više i nema” Možete li mi za kraj reći da li imate ideju za novu knjigu ili novi projekat? ”Ova je godina za prostor bivše Jugoslavije na neki način jubilarna zato što se navršava 50 godina od Andrićeve Nobelove nagrade za književnost. Zbog toga imam u planu da do kraja godine objavim jednu knjigu o Andriću koja će se najvjerovatnije zvati Mala knjiga o Andriću.

Knjiga će sadržavati tekstove koje sam boraveći ovdje u Švedskoj sabirao iz raznih novina. 1961. godine kada je Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost ja sam imao 16 godina i nisam ni slutio da ću se baviti ovim zanatom ali se sjećam dobro iako sam bio djete da je to bio izuzetan kulturološki događaj. Tada smo živjeli u jednoj državi i svi su Andrića doživljavali kao velikog pisca. Međutim 50 godina kasnije, raspadom Jugoslavije Andrić se drugačije gleda i mjerka kao pisac. Pored Andrićevih tekstova u knjigu ću ubaciti i jedna veliki esej o Andriću koji je napisao Ivan Lovrenović. Mislim da je to jedan od najboljih eseja koji sam do sada pročitao o Andriću. Knjigu hoću da napravim zato što živim u Švedskoj u zemlji u kojoj je on dobio spomenutu nagradu i to će biti moj mali skromni doprinos velikanu kakav je Andrić, zasigurno velikom piscu kakvog naši prostori zadugo neće imati.”

Uspješni književnici: Meho Baraković i Vasvija Dedić-Bačevac

Š E H E R 27 BANJA LUKA

NEPONOVLJIV PRAZNIK DŽEZ-MUZIKE U BANJALUCI PRIJE POLA STOLJEĆA Tekst: Irfan Nurudinović

Quincy Jo Prije tačno 50 godina Banjalučani su imali priliku da u tadašnjem Domu kulture slušaju koncert tada na svijetu najboljeg džez orkestra Kvinsija Džonsa. Ovo bijaše prvorazredan događaj u gradu, a za ljubitelje ovog muzičkog žanra neponovljiva, nezaboravna senzacija. Naime, na evropskoj turneji prije pola stoljeća ovaj renomirani američki džez-bend planirao je, pored brojnih zemalja Evrope, da u Jugoslaviji održi koncerte samo u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu. Međutim, zahvaljujući umješnosti direktora Doma kulture Drage Radovanovića i vezama sa organizatorima turneje pomenutog orkestra i Banjaluka je uklopljena u ovu maršrutu, a tome je svakako doprinijela i činjenica – lokacija našeg grada – gotovo na putu između Zagreba i Beograda. Ovaj nesvakidašnji događaj iščekivao se sa radošću da je i Banjaluci pripalo zadovoljstvo ugostiti ovaj najpoznatiji ansambl.

EHER 28 Š BANJA LUKA

Tog junskog dana u prepunoj dvorani Doma kulture uživali smo u muziciranju vrhunskih, većinom crnoputih muzičara.

Već u prvom dijelu koncerta nastao je kvar na električnom napajanju u tom dijelu grada. Nakon gotovo pola sata uzaludnog očekivanja popravka kvara donesene su nekolike petrolejske lampe na pozornicu i orkestar je nastavio sviranje u jednoj neponovljivoj atmosferi uz frenetične aplauze publike i pljeskom nagrađivanje solističkih improvizacija pojedinih muzičara.

Koncert je bio malo produžen sa nekoliko bis numera, a završetak je dočekan uz električnu rasvjetu i vidljivo zadovoljstvo posjetilaca. Dirigent Kvinsi Džons i muzičari bili su ugodno iznenađeni atmosferom u dvorani za vrijeme koncerta da Banjaluka, mali grad, za kojeg nisu nikada čuli, ima tako zahvalnu i odanu publiku za džez – muziku, u čemu smo prepoznali i dio uspjeha našega orkestra, koji je stalno nastupao u ovoj dvorani kao i

Muzička sjećanja

Irfan Nurudinović

nes na drugim lokacijama u gradu i koji je uz zabavno – plesne šlagere često svirao i poznate melodije džez – muzike.

Veliki majstor džeza, muzičar, kompozitor i dirigent Kvinsi Džons , ushićen neponovljivim ugođajem muziciranja uz petrolejske lampe u toploj junskoj večeri pred odanom razdraganom publikom malog nepoznatog grada u Bosni, posvetio je jednu svoju kompoziciju dočeku i ispraćaju orkestra i zahvalnim slušateljima koncerta.

Sutradan u nedjeljno dopodne u bašti hotela „Bosna“, prolazeći pokraj našega stola, Milkan Gojić, tada direktor hotela, reče Dragi Radovanoviću i nama: „Cijeli grad bruji o velikom uspjehu sinošnjeg koncerta, a bila bi još veća senzacija da si muzičare doveo na banjalučko korzo, pa da se svijet nagleda tamnih kršnih momaka.“ Nasmijali smo se ovoj Milkanovoj šali. Š E H E R 29 BANJA LUKA

Sjećanje

PJESNIČKA ODA ŽIVOTU

Vrelo dženetsko Alije Kapidžića Alkapa

Pripremio: Ismet BEKRIĆ

ada se krajem septembra Banjalučani ponovo susretnu na svome tradicionalnom druženju u Švedskoj, osjetit će kako su strune životne radosti moćnije od onih koje počesto trepere i sjetom, nostalgijom, zabrinutošću. U tim osmijesima, spontanim razgovorima, prisjećanjima, u toj energiji zajedništva i uspravnog života, zažuborit će, zasigurno, i vrelo koje nam je ostavio ugledni Banjalučanin, liječnik i literat, Alija Kapidžić. Ili, jednostavno, Alkap.

Alija Kapidžić neće biti među svojim sugrađanima, s kojima je gledao švedske oblake i dijelio sjećanja na obale Vrbasa i banjalučke aleje. Prošlo je punih 15 godina od njegove iznenadne smrti, u Malmeu. A kao da je to bilo jučer. Ili kao da nije ni bilo.

Kao da je to samo prelazak s jedne stranice života/knjige na drugu.

Kao liječnik, i kao tvorac stihova, proznih rečenica, duhovitih i peckavih dosjetki/strelica, Alija Kapidžić je – kako je to u pogovoru njegove knjige »Kao vrelo dženetsko« napisao publicist Aleksander Aco Ravlić – »bio ono što je najvrijednije: savjestan stručnjak i čovjek plemenita kova«, kakav je svima ostao u neizbrisivom sjećanju.

Alija Kapidžić je uvijek bio na strani dobrote i ljepote. A kako da drugačje i bude, kad je punih 50 godina proživio u Banjaluci, u blizini Vrbasa, Studenca; šta drugo vidjeti, nego ljepotu. U jednom od pisama (u oktobru 1996. godine), koja su i u njegovom prijatelju i publicisti Bedrudinu Gušiću ostavila dubok trag, Alija je između ostalog napisao: »Skoro će još jedna godina biti za nama... A mladi smo dok osjećamo ljepotu: ljepotu trenutka, prirode, pjesme, nekog događaja, nekog lica koje se smije, djevojke čiji miris kose podsjeća na ciklame, ljepotu ljubičice možda ubrane na Šehitlucima, lišća koje šušti pod nogama u aleji uzdisaja, ljepotu kupanja na Vrbanji, majčinog osmijeha...« Te ljepote života i zavičaja prepuna je i Kapidžićeva knjiga »Kao vrelo dženetsko«, koju su, uz njegovu porodicu, pripremili njegovi prijatelji, Aco Ravlić, Kemal

K

EHER 30 Š BANJA LUKA

Sjećanje Coco, Bedrudin Gušić, Idriz Saltagić, Enver Enko Kadenić, Suada Đelić-Krnjić, Mesud Mulaomerović, Suada Kovačević-Delić, te udruženja Banjalučana u Švedskoj, Engleskoj i SAD-u. Vrijeme ovoj knjizi ništa ne oduzima, šta više, daje joj nove vrijednosti, literarne i ljudske. Zato, u ovom tužnom prisjećanju, pogledajmo ipak na onu drugu, ljepšu stranu. Tako kako je uvijek gledao i Alija Kapidžić.

Zato, evo ponovo nekoliko rečenica koje sam i ja napisao u pogovoru knjige »Kao vrelo dženetsko«: Našeg sugrađanina i prijatelja, Aliju Kapidžića, upoznali smo kao dobrog liječnika, sugovornika i humoristu, koji je svoj život i svoje djelo utkao u najljepše, najplemenitije stranice banjalučke bajke, a sada ga, na stranicama njegove knjige, njegovog i našeg vrela, otkrivamo i kao tvorca nadahnute, slojevite literarne riječi – kao osjećajnog pjesnika i novelistu što traga za sjajem unutrašnjih slika i značenja.

Svoja umijeća rimovanja Kapidžić je pokazao i ranije, u brojnim epigramima i humorističkim pjesmama, a prognanička tuga

i nostalgija rađaju nove umjetničke vrijednosi – pjesme koje zaslužuju da se zberu među koricama posebne knjige, istinskog literarnog prvenca. Iako većina pjesama, nastalih u godinama strepnje i progonstva, tuđine i otuđenosti, ima polazište u patnji (»patnja ima svoje korake u svoje vrijeme«), u tom duboko ličnom osjećanju iz kojega pjesnik Alija Kapidžić nastoji da izađe s dostojanstvom, u tom rimariju i lirskom dnevniku ipak nas zapljuskuje život kao pobjednik i život kao vječito vraćanje.

Duboko vezan za svoju domovinu (s ponosom je govorio da je rođen na dan Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu, 25.novembra 1943. godine). Alija Kapidžić se sjeća svoje mladosti, svojih aleja djetinjstva, svoje gimnazijske generacije, svoje majke Zekije, svojih sutona i žubora, i u noćima punim nesanica osluškuje svoja i naša vrela dženetska, i ispisuje odu svekolikom životu. Jer, sve je kao san, i – kako kaže u svojoj pjesmi »Bio si u Bosni«, »spoznaćeš da je mudrost biti sa snom kao na javi«.

ALEJA DJETINJSTVA Sjećam se jedne aleje u kestenovom cvatu, suncu na dohatu, pamtim stara stabla u dugačkom redu, predata nedogledu, vidim bujne krošnje za ptičija sijela, gdje se pjesma plela, opažam lišće u ruhu jesenskom žutu, mekani sag na putu...

Sjećam se te aleje i slike se njene u duši roje.

Ali čemu? Kad ona više ne osjeća korake moje.

Alija KAPIDŽIĆ

Š E H E R 31 BANJA LUKA

Razgovor s povodom

Zlatko Lukić

“Bosanski rodoslovi“ Tekst: Zlatko Lukić vakva knjiga do sada nije postojala u Bosni i Hercegovini. Osim toga, uvijek su se vrlo teško mogle naći knjige iz domena povijesti koje u sebi sadrže i rodoslove znamenitih ličnosti. U školama BiH od 1918. do 1992. na nastavi povijesti najčešće su spominjana samo dva bosanska vladara: Kulin ban i kralj Tvrtko, a i za njih se tvrdilo da su ili Srbi ili Hrvati. Uvijek sam se čudio kako je moguće da je naša domovina mogla imati samo dva vladara. To je probudilo moju želju da počnem izučavati bosansku, a kasnije i svjetsku povijest. Bosanska historiografija u čitavom XX stoljeću nema ni jednog jedinog djela u kojem se mogu naći rodoslovi bosanskih vladara. A danas, više nego ikad prije, osjeća se potreba za izdanjima takve vrste. I sa Istoka i sa Zapada mnogi su skloni reći, i to uporno tvrde, da je BiH vještačka tvorevina, da nikad nije postojala kao samostalna država. Time sistematski negiraju njenu tradiciju i etnički identitet nacija u njoj: Bošnjaka, Hrvata, Srba, Židova i ostalih. Da se uvidi kako BiH nije ”repa bez korijena”, odlučio sam sačiniti ovu knjigu koja bi barem donekle pokazala ko je i kad živio u Bosni i Hercegovini.

Knjiga je namijenjena običnom čitatelju, kao i pasioniranim ljubiteljima povijesti, učenicima i studentima. Sastoji se iz dva dijela. Prvi dio je tekstualni, a i on je dvodijelan: u prvom dijelu je kratak osvrt na povijest BiH od ranog srednjeg vijeka, uoči dolaska Slavena na Balkana, pa do okupacije Bosne od Austro-Ugarske, kad velikaške obitelji gube svaku moć. Drugi dio su životopisi bosanskih vladara i velikaša Bosne od XII do XIX stoljeća. Drugi dio knjige je Atlas u kojem su grafički prikazane rodoslovne karte, a taj dio ima svoj predgovor. Budući je pisanje povijesti najčešće kompilacija, tako je i ovo djelo plod „kopanja“ po knjigama. U svakoj knjizi koju sam konsultirao ima ponešto, ali ne i dovoljno. I ni u jednoj nema sve na jednom mjestu. Na primjer, renomirana trotomna Hammerova „Historija Osmanskoga carstva“ nema ni jednog jedinog rodoslovnog stabla.

Može se reći da su oduvijek sve kraljevske, a i dinastije visokog plemstva nastojale biti jedna velika familija, klan, u kojem bi njihova obitelj bila vodeća. Miješali su se toliko jedni s drugima tako da ni jedan jedini današnji član neke kraljevske obitelji ne može reći da je na primjer; „čisti“ Austrijanac, Englez, Španjolac, Italijan ili Rus. To je i jedna od poruka ove knjige: već dugo nema etnički ”čistih” nacija, a ni država. U želji da osvježe svoju „nečistu krv“, jer zaista je

O

EHER 32 Š BANJA LUKA

bilo mnogo brakova između rođaka u drugom i trećem koljenu, europski kraljevi imaju puno više tuđe i samo po koju kap svoje, domicilne, nacionalne krvi. Ipak vrlo je primjetan upliv germanske krvi u skoro svim dinastijama Europe.

Zašto bi kraljevske dinastije trebale biti interesantne i danas kad kraljevi, barem u Europi više nemaju nikakvu vlast?

Nekad su kraljevi i njihove obitelji krojili sudbinu i karte Europe i Svijeta. Te dinastije provodile su tu praksu čitava dva milenija. Zato je nemoguće da ništa nije ostalo u današnjem svijetu od te milenijske tradicije u politikama Engleske, Francuske, Njemačke, Austrije, Rusije i drugih. Današnje stanje stvari samo je jedan specifičan odraz stoljetnih i milenijskih ambicija istih onih nacija i država koje su određivale tok i smijer povijesti. Svi današnji potomci „plave krvi“ zauzimaju visoko mjesto u europskoj, dakle i svjetskoj diplomaciji.

Djeca današnjih kraljeva (čak i onih koji nisu na vlasti) studiraju vrhunska sveučilišta i sutra će postati zajedno sa svojim starijim rođacima arhitekte New Age-a tj. Novog Svjetskog Poretka. I dalje će kao sive eminencije u svojim moćnim lobijima krojiti sudbinu ove planete kroz velike bankarske korporacije, multinacionalne kompanije, rotary klubove, Lionse i masonske lože. Dakle aristokracija i dalje vlada i dirigira svjetskom politikom, privredom, kulturom i religijom.

! # %# & '( )*+),- '. */0)+2/, 3 .. 4 5 % 6

& 7 8 9 % : ! ; % &/ +) <) > - ?@A + / 2) + B%/ ) CB

@ >7 .. 2

! " # % &'()&*+&+&

, - . # % &'/*)'00)+

Poezija MOJA ZEMLJA, MOJA BiH

Vrbaske vrbe Lijepe li su sve vrbaske vrbe mnoga ljeta obale već krase, svaka od njih svoju priču čuva godinama gledajuci alase.

Vrbaske su sve to dame, srušilo ih nije vrijeme, još na nekim ostale su zapisane uspomene.

Prva vrba među njima,tu, do mosta jedan metar, na svom licu nježno čuva Anu voli jedan Petar A na koži druge vrbe, još nam uvijek ime sja, Bećiragić Sanelu zauvijek ću voljet ja.

Par koraka, dole, niže, skrivljenih starih grana, do pola u Vrbasu treća vrba nježno sanja.

A na njenoj mokroj koži, još nam uvijek tužno piše, Petrić Anja otišla je, ona nije moja više.

Tako dugih petsto ljeta, kraj Vrbasa vrbe stoje, nit im hladna zima smeta, nit se vrelog ljeta boje.

Ti čuvari nježnih stvari, prošli su sad mnoga ljeta i laž nije kad se kaže bit će tu do kraja svijeta.

Uglješa Kesić EHER 34 Š BANJA LUKA

Lijepa li je zemlja moja Što po njoj sam hodila, Draga mi je zemlja moja Gdje mati me je rodila.

U mojoj zemlji Sunce najjače grije, Nebo je tako plavo I najljepše se smije.

Tu živjeli smo U slozi i miru, Al’ dođoše sile što plaše, Rođene u dubokom viru, I među narode naše, Na nekad predivno tlo, Baciše mržnju i zlo I zemlju nam rastrgaše, Narode protjeraše.

Mi koji smo imali sve Sad nemamo više ni sne.

Ja više ni suza nemam, Sve sam ih isplakala A za svoju zemlju Sve bih, o, sve bih dala.

Svugdje, na svijetu tom, Čovjek je samo sretan Kad je u domu svom.

A dom je naš sad svugdje, Gdje su dobri ljudi, I gdje nas osmijeh budi.

I gdje je ljubavi sve više, I gdje nas miluju kiše, I duga ponajviše, Jer mi od ovog života Želimo više, još više.

Sadeta SOKOL

MOLBA SMRTI Kada budeš Dolazila u moj grad Uredi tiho Da ne probudiš Današnje stanovnike Neka jednu noć Provedu u miru Bez jaukanja Svojih građana.

Vjeruj mi Da su njihovi jauci Tako glasni Da odjekuju Po cijelom svijetu.

Ne ostavljaj tragove Svog hoda Svog pohoda Neka jedan grad Umre od smrti Za koju će Dijagnoza biti Umro od stida.

Građani mog grada Umiru na svim dijelovima Zemlje planete A u očima im Tada blistaju, Ferhadija, Šehitluci, Trapisti A onim starijim i Bezistan Gimnazija, Fiskulturni dom I vožnjom u kajaku Odlaze u nepovratno.

Molim Te, smrti Kada budeš došla Po moj grad Uradi to tiho Da ne budiš sadašnje stanovnike.

Neka ostanu živjeti U mrtvom gradu.

Kemal COCO

VRBANJSKI RIBARI Na Balkanu Morali su preko bare u svijetove nove, morali su, da ribare, da ulove snove.

Možda znaju pa ne haju šarani i štuke, neki ljudi kad pecaju ne trebaju kuke.

Svi ribari ribu love, uz iznimku neku, ribari sa vode ove love svoju - rijeku.

Znam da ribe nisu važne sad uz Misisipi, dovedu te oči vlažne vodi koja kipi.

U Bostonu tonu snovi olovo ne plovi, neke vlaže, ništa manje oči zbog Vrbanje.

Sve me sjeća ovog ljeta na vremena stara dok Vrbanjom plovak šeta tih svjetskih ribara.

U jednom danu na Balkanu.

Sretne se sreća, napuni vreća.

Provede vijek, sretne se čovjek.

Zaigra hir, ubije se mir.

Na Balkanu noć ima svoju moć.

Kada je kratka, onda je slatka.

A kad je duga, izgubiš druga.

Zaigra bijes, nastane urnebes.

Balkanska jutra imaju svoja sutra.

Kad su dobra, drugi ih obra.

Kad su loša, praviš se Toša.

Dune vjetar, vrati te kilometar.

Balkansko veče zna da opeče.

Kad je bistro, sve ti je čisto.

Najčešće mutno, sumorno, tmurno.

Sova se javi, zlo najavi.

Balkanska knjiga puna je briga.

Kad je prava, pojede brava.

Obično tanka, istina nikakva.

A vuk je tu, na svačijem putu.

Pozoveš gosta u vrijeme posta, Zovneš deset, dođe pedeset.

Kasnije tuča, jadna ti kuća.

Manje je kostiju negoli gostiju.

Kemal HANDAN Balkanska mati mora da pati.

Balkanski boj, ne zna se broj.

To me muči, a ne nauči.

Jer i ja sam u jednom danu, rođen na jebenom Balkanu Dominik Bertotti

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Zvijezde na dalekom horizontu, kao nada, bile su samo čarolija. Palile su se i gasile kao sporo buđenje svijesti, nestajale, i sve bi opet bivalo daleko i nestvarno.

S koje strane svijeta je bio njihov dom?

NA RASKRŠĆU

Tekst: Asima SIMKA SMAJIĆ

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Sjećanja tarački dom, u Travniku. U njemu su se vremenom, smjenjivale izbjeglice, dijelile smještaj sa ranjenim i bolesnim, svi na okupu.

Ne znajući dokle, ni kuda će poslije.

Medju njima pristigoše i dvije starice. Zaboravljene i osamljene, lutale su uskim hodnicima, bojažljivo zagledajući u otvorene sobe, tražile su, i opet se vraćale, zaboravljajući put kojim su dolazile.

Zgrčene na željeznim krevetima, nisu jedna drugu, pitale za ime, nisu razgovarale, svaka za sebe je imala prostor u kome su se vrtile nejasne misli, ne shvatajući, šta im se to dogodilo.

Na prečac.

Nekoliko čuvanih zavežljaja, uvijek na dohvat ruke, spremne za pokret, i spremne na povik, naređenje, zamah ruke, na bat zajedničke im neprijateljske čizme.

Nađoše se zajedno u sobi na kraju hodnika, tog staračkog doma pravljenog za neke druge starce, u drugim uslovima, i u neko drugo vrijeme.

Zavežljaji sa mnoštvo čvorova, kao kvgre na staračkim licima.

Sadržaj je bio njihova tajna, njihova pripadnost i prošlost. Vezala ih je zajednička tišina, zgusnuta kao talog.

I jedna, i druga, bile su odane vjrernice, obavljale su svaka svoju molitvu različitih vjera, uvijek u otsustvu bilo jedne, ili druge. Iz zavežljaja na čvorove vadile bi svoje vjerske simbole, dva obilježja, i stavljale ih na suprotne strane zidova. Znale se one obje, kojoj molitvi i u koje vrijeme dolazi red, pratile bi pokrete jedna druge, i sporazumno, bez riječi jedna bi napuštala sobičak, lutala hodnicima, stajala na vratima otvorenih soba, ne usuđujući se da bilo šta pita, ni da govori. Tako bi čekala svoj red za molitvu.

Obaviti molitvu jedna pred drugom, nije išlo Stavljajući krst ili tespih na istu stranu, značilo bi, klanjati se tuđoj vjeri. Poštujući nepisana pravila, poštovale su i jedna drugu.

Vjera je bila jedina moć, koja ih je održavala u životu, i produžavala nadu da će jednom biti opet na svom.

Starački, a kasnije bolnički dom, udomi i isprati mnoge prolaznike koji različitim vezama i sredstvima, krenuše u tuđinu.

Dvije starice zaboraviše koliko vremena prođe otkako su napustile svoja ognjišta, zaboraviše puteve kojim su prošle, jer bio je zbijeg.

Desio se, podli, crni progon. Izbjegoše, noseći svoje gole živote, sparušena tijela i zaleđene suze. I noći, bez sna. I tako, iz dana, u dan.

Te dvije uboge starice, vjernice dviju različitih vjera, sličnih sudbina, istoga dušmana, nastaviše redovno obavljati svoju molitvu. U dugim danima, mamile su samoću, trenutke kada bi jedna, u otsustvu druge, mogla pognuti svoje tijelo i pokloniti se svome bogu.

S

Ostvariše uzajamni sporazum, poštujući vrijem molitve, predajući se vjeri kojoj je svaka za sebe pripadala. Za to vrijeme, druga bi žurila u nepoznate vidike, koji nisu obećavali ništa.

A čemu se to treba nadati, na raskrsnici puteva opustošenim ratom?

U vlastitoj samoći, na trenutke, licem bi poletjela sjena, ili grč, ili nešto nalik na zaboravljeni osmijeh, ili pokoja suza.

Kako je daleko, ostala prošlost!

Tako bi i jednoj i drugoj, u drhtaju tijela, umornog od čekanja nekog svog; omornog od zamagljenih uspomena, gorčine i jada, neizvijesnosti, u brzim naletima stizala bi slika nečeg poznatog....

A onda, kao da je stari sat, odjednom prestao da kuca.

Samo u jednom trenu, prolazila je sva ljepota vlastitiog življenja, prošlost koja izgubi svoje mjesto, koja ima bi oteta i spaljena.

Zvijezde na dalekom horizontu, kao nada, bile su samo čarolija.

Palile su se i gasile kao sporo buđenje svijesti, nestajale, i sve bi opet bivalo daleko i nestvarno.

S koje strane svijeta je bio njihov dom?

Snjegovi i kratki dani, a noći sve duže. Uzalud tražeći mir, sa dubokim brazdama u srcu, lica bi u samoći postajala drugačija.

Na čas smirena, ozarena, bez bora koje su ličile na pukotine i rupe starog ogoljelog stabla. Lica bi postajala ogledalo u kome se nazirila duša, i naslućeni prizori. Kao nekad, kada bi se u cik zore, u slobodi, širom otvarali prozori, kada bi se u svježa jutra, skupljale komšije, kada bi se osjetilo i prepoznalo buđenje one nevine ljudskosti. široke kao plameni raskošni izlasci sunca....

Kad su bogata i plodna polja širila vidike, kada su stasavala djeca, pripremala se noćna sijela, komušali kukuruzi i pjevušile pjesme, bilježeći vrijeme mira i sloge.

Ali, pri zori bi brzo izmicali.

Lica bi opet poprimila isti izraz, oči bi se sklapale, razum bi se braniio o odbijao udare zla, i sve bi opet postajalo stvarno, viđeno zgarište.

I miris paljevine.

Kao po zapovjedi, lica su poprimala masku, skrivajući svoju intimnost, skrivajući tugu u napaćenim dušama.

I opet bi legla tišina i utihnuo život, i opet bi se u određeno vrijeme odvezivali čvorovi, vadili simboli, dvije vjere, dvije žene, u maloj sobici stračkog doma. U Travniku.

Utihnuo bi svaki zvuk.

Začuo bi se šapat molitve, i to bi bilo sve....

Zabava

HORIZONTALNO: 1 NAZIV NASELJA U GRADU; 2 HARMONIKAŠ OMER; 3 ANTON NALIS; 4 BANJALUČKI FUDBALSKI KLUB OSNOVAN 1926.

5 BASKIJSKA NACIONALISTIČKA PARAVOJNA ORGANIZACIJA; 6 SLOŽENO SLOVO; 7 HEMIJSKI ZNAK ZA IRIDIJ; 8 KOMUNISTIČKA PARTIJA; 9 VELIKIH OČIJU; 10. HRVATSKI GALZBENI UMJETNIK DEDIĆ; 11. ŽENSKO IME ROZALIJA; 12. ASSOCIATION MONTESSORI INTERNATIONALE – PEDAGOŠKI RAZVOJNI CENTAR OSNIVAČ Dr Maria Montessori1929.

13 POZNATA BANJA, PREDGRAĐE BANJA LUKE; 14 NAJUSPJEŠNIJI HRVATSKI NOGOMETNI TRENER I SELEKTOR TOMISLAV; 15 SMOJINA KRONIKA O NAŠEM MALOM …

16 SAMOGLASNICI; 17 ULTRA KRATKI TALASI; 18 IBRICA JUSIĆ; 19 ZMIJA (ŠVEDSKI); 20 SPRAT; 21 ČULO VIDA; 22 SIRĆE, KISELINA; 23 ENGLESKI NOGOMETNI KLUB IZ SJEVERNOG LONDONA; 24 LEŠINAR (MNOZ); 25 SAMOGLASNIK; 26 SAMOGLASNIK; 27 ASSOCIATION OF TECHNICAL EMPLOYEES 28 IVICA VIDOVIĆ; 29 OMLADINSKA INFORMATIVNA AGENCIJA; 30. AMPER; 31 FOSFOR 32 SUPRUG NORDIJSKE BOGINJE FREYJE 33 POZDRAV NA ENGLESKOM 34 ISAK SAMOKOVLIJA 35 JAVA COMMUNITY PROCESS 36 LOPOV 37 PRVI SAMOGLASNIK 38 NAJPOZNATIJA BANJALUČKA DŽAMIJA SAGRAĐENA 1579 SRUŠENA OD SRPSKIH EKSTREMISTA 7. MAJA EHER 38 Š BANJA LUKA

Autor: Nedžad TALOVIĆ

1993. GOD 39 JAPANSKI REŽISER, SCENARIST I PRODUCENT KUROSAWA 40 ŠVEDSKI ZA DOSELJENIKE (SKRAĆENICA) 41 AKRONIM ZA ENGLESKU RIJEČ UNIFORM RESOURCE LOCATOR 42 POTVRDNA RJEČICA 43 UMJEREN, NIJE JAK NPR.OKUS 44 RIMSKI BROJ 50 45 VEZNIK 46 AMERIČKA R&B PJEVAČICA ” I STILL MISS YOU” 47 TIP RELJEFA KRŠ; 48 LIČNA ZAMJENICA 49 KARATAS BRUS 50 ONAJ KOJI PREDVODI SKUPNO KLANJANJE, MOLITVU 51 OTUĐIVATI, NEZAKONITO PRISVAJATI 52 JEDINICA ZA ENERGIJU (DŽUL) 53 GRAD NA KOSOVU 54 IME POZNAOG BORČEVOG CENTARFORA BEĆIRBAŠIĆA 55 KISEONIK 56 PJEVAČICA REDŽEPOVA 57 BASLUK, NADGROBNIK 58 AUTOMOBILSKA OZNAKA ZA LUKSEMBURG 59 LIČNA ZAMJENICA VERTIKALNO 1. NAŠ GRAD, ”KRAJIŠKA LJEPOTICA” 60 LIČNA ZAMJENICA 61 RADIUS 62 ČUDENJA 63 UPITNA RJEČICA 2 NAZIV NASELJA I BOLNICE U NAŠEM GRADU 64 OLYMPIC COLLEGE 65 DRUGO SLOVO 66 PREDGRAĐE BANJA LUKE (NA PUTU PREMA JAJCU) 67 JUŽNOEVROPSKA DRŽAVA NA APENINSKOM POLUOSTRVU 68 BOŠNJAČKI PJESNIK ROĐEN U ODŽAKU – MUSA ĆAZIM 69 RUKOMETNI KLUB 7 MILOSTINJA – DJELI SE ZA DUŠU UMRLOG 9 ENGLESKI PJEVAČ OZBORN ( BLACK SABBATH) 70 EGIPATSKI BOG SUNCA, AMON

71 INTERNET DOMEN ZA NAMIBIJU 72 OKRUGLO SLOVO 12 STARORIMSKI MITOLOŠKI BOG LJUBAVI 73 URDNIK LISTA ”ŠEHER BANJA LUKA” 74 ISTAKNUTI BANJALUČKI PISAC I PJESNIK ZA DJECU I ODRASLE, BEKRIĆ 75 ČUVENA BANJALUČKA SLASTIČARNA 76 TONA 77 ZNAK ZA JEDINICU MAGNETNE INDUKCIJE 78 LEGENDARNI BOKSER MUHAMED (CASSIUS CLAY) 21 VRSTA MOTORA SA UNUTRAŠNJIM SAGORJEVANJEM 22 LIČNA ZAMJENICA ŽENSKOG RODA 79 POKAZNA ZAMJENICA 23 AMERICAN UNIVERSITY 80 INDIJSKI DRZAVNIK I POLITIČAR DŽAVAHARLAL 24 SUMPOR 81 SASTAVNI VEZNIK 82 JEDNO OD ČULA 31 DVOJE 32 SAMOGLASNIK 83 BIJELI HADŽIJSKI OGRTAČ 84 ŠVEDSKA HUMANITARNA ORGANIZACIJA 85 JEDAN OD BANJALUČKIH HOTELA 36 TECHNOLOGY INTEGRATION GROUP 86 NADIMAK BANJALUČKOG GENERALA, GAZIJE MUSTAFE HAJRULAHOVIĆA 37 PRVAK 87 MEĐUNARODNA AUTOMOBILSKA OZNAKA ZA ŠPANIJU 88 NADIMAK BANJALUČKOG DOKTORA, PISCA… ALIJE KAPIDŽICA, PREMINULOG 1996. U MALMÖ-U 89 LIČNA ZAMJENICA 90 BANJALUČKA TVRDAVA 91 BANJALUČANIN, AKADEMIK, FILOZOFSKI PISAC, TEORETIČAR, ESEJIST, HISTORIČAR MUHAMED 43 JEDNA BOJA 92 SAMOGLASNIK 93 VJERA, DIN 47 KARLO ROJC 48 26.SLOVO ABECEDE 50 PROVINCIJA U JAPANU 51 POGODAK U KOŠARCI 94 LED NA ŠVEDSKOM 95 ELECTRONVOLT 96 MEĐUNARODNI SISTEM JEDINICA 97 AUTOMOBILSKA OZNAKA ZA MOSTAR