Šeher Banja Luka 15

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 15 - SEPTEMBAR - OKTOBAR - GODINA III - MOTALA - CIJENA 25 SEK

Uvodnik

Poštovani čitaoci, Tradicionalni susret Banjalučana, održan u Jonšepingu, bio je za mnoge naše sugrađane, te za nas u redakciji i Savezu, najvažniji događaj u proteklom periodu od izlaska zadnjeg broja našeg magazina. Zato smo ovom značajnom okupljanju dali dosta prostora u ovom broju, koji je upravo pred vama. Naš fotograf Goran, za vas koji niste mogli prisustvovati ovom skupu, se potrudio da vam svojim prekrasnim fotografijama, prikaže samo jedan mali dio onoga što se tamo događalo.

Naši vjerni saradnici su se i ovog puta potrudili, da sa svojim zanimljivim i kvalitetnim prilozima, privuku vašu pažnju i omoguće vam ugodno čitanje «Šeher Banja Luke».

U ovom broju imate prilike pročitati Bedrine i Marjanove intervjue sa Cirilom Ribičičem i Jovanom Divjakom, ljudima koje ne treba posebno predstavljati. Tu je nekoliko interesantnih reportaža, koje će, siguran sam, zaokupiti vašu pažnju. Predstavili smo vam i veoma kreativnog umjetnika fotografije, Enesa Zahića, dobitnika mnogobrojnih nagrada u zemlji i inostranstvu, čovjeka koji je izlagao na preko 500 izložbi. Atifovim i Irfanovim sjećanjima, vratili smo vas u davne šezdesete i sedamdesete godine, a Mišo, Slavko i Radmila svojim prilozima nas vraćaju u aktuelna događanja. Da nije lako putovati autobusom u Bosnu i Hercegovinu znamo svi, a kako je to «preživio» Ozren vidjet ćete čitajući njegov prilog.

Kemal nam donosi jednu novinu, koja će zasigurno oplemeniti ovaj list i dati mu više šarma. Naime, od ovog broja, imat ćemo stranicu za naše najmlađe i nadamo se da ona obradovati mnoge naše čitaoce, pogotovu djecu. Neumorni Đemo je bio na licu mjesta, u Parizu i svjedočio nezaboravnoj utakmici bh. reprezentacije. Suradnica iz Geteborga, Aida, vodi nas do Čikaga, gdje jedna mlada uspješna Banjalučanka pravi diplomatsku karijeru. Ismet nam, kao i uvijek, predstavi poeziju banjalučkih pjesnika, a Nedžad nas opet podsjeća, na našeg kulturnog giganta, Fuada Balića.

Iz ambasade nam stiže vijest da dobivamo novog ambasadora. U redovnoj smjeni, na ovu dužnost u decembru dolazi Jadranka Kalmeta. Naš osvjedočeni prijatelj, mr. Darko Zelenika, odlazi na novu dužnost. Pamtit ćemo ga samo po dobru, a njegov rad u našoj ambasadi možemo ocijeniti najvećom mogućom ocjenom. Siguran sam da ćemo i nadalje održavati kontakte sa ovim, po mnogima, najuspješnijim i najboljim ambasadorom, koji je službovao u Kraljevini Švedskoj.

Nadamo se da ćete uživati čitajući novi Šeher. Javite nam se sa svojim prilozima, pismima, kritikama i razmišljanjima, jer samo tako ćemo, svi zajedno, učiniti ovaj magazin boljim i kvalitetnijim.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić Samir Rajić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Azra Lokvančić

Šeher Banjaluka,

Grafička obrada/Grafisk arbete

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Dominik Bertotti (USA)

Goran Mulahusić

Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Enes Zahić

Sadržaj

Intervju: Jovan Divjak.......................................................................4 Reportaža: Internacionalni kulturni dan folklora..........................8 “Bolji dio BiH”..........................................................................10 Još jedna priča: Uz Vrbas s Krležom............................................12 Intervju: Prof. dr. Ciril Ribičič........................................................14 Hipnotizeri.......................................................................................17 Susret Banjalučana........................................................................18 Reportaža:”Medaljoni” u Skandinaviji.........................................24 Raspjevana stranica.......................................................................27 Umjetničke fotografije Enesa Zahića............................................28 Sjećanja: Banjalučki notni zapis...................................................30 Reportaža: Amela Švraka...............................................................32 Sjećanje: “Višegradske staze”......................................................34 Reportaža: Znaš ti nas...................................................................36 Reportaža:Francuska BiH 1:1.......................................................37 Poezija..............................................................................................38

str.4

str.14

I nte r v j u :

I nte r v j u :

Jovan DIVJAK

Ci ri l RIBIČIČ str 24.

Rep or taža:

str.18

Repor taža:

Medaljoni u Skandinaviji

S u s re t B a n j a l u č a n a ŠEHER 3 BANJA LUKA

INTERVJU: JOVAN DIVJAK BH je i mit i poezija i tragedija i opstala je kakva jest i trajaće dok bude civilizacije!

Svako bi trebao da ima sopstvenu čast

Razgovor vodio: Marjan Hajnal

M.H.: Uvaženi gospodine Jovane Divjak! Želio sam da je akcenat ovog razgovora, kom ste se ljubazno odazvali, na moralnoj satisfakciji očuvanja tradicionalnih vrijednosti antifašističkog naslijeđa. Vi i ja, nažalost, stekli smo gorka iskustva u periodu kada smo imali istog poslodavca – JNA. Meni je i danas, kao i dok sam bio civilni profesor na Vojnoj akademiji u Rajlovcu, već relativno davne 1987. godine, pobunjenom protiv nemorala, zloupotreba i ideoloških zastranjenja neposredno pretpostavljenih starješina, svojstvena ogorčenost na izdaju od strane dijela oficirskog kadra. Već tada se moglo naslutiti da će se dogoditi ta izdaja-veleizdaja, eskalirala početkom devedesetih. Da nisam napravio grešku u kritičnom trenutku i ostao još neko kratko vrijeme uz posrnulu JNA, ne bih doživio da se s “moje” strane iz Gornjeg Kotorca granatira Sarajevo i u njemu, totalnog li apsurda, smrtno ugrožava moja porodica, skupa sa svim ostalim nedužnim građanima. Također, bez tog neblaEHER 4 Š BANJA LUKA

govremenog diferenciranja od nosipijanim brutalnim agresorima, a Vi laca terora ne bih bio u prilici pratiti ste bili s druge strane, racionalan, unutarnji moralni raspad vojske kojoj plemenit i požrtvovan, časno braneći sam pripadao, iako samo uzgredno, RBiH. kao pasivni statist. Ja nisam pucao, Sigurno poznajete slične slučajeve ali, kako kažem u svojoj neobjavljetragičnih podjela među braćom, prijanoj knjizi “Olujni Yu-heksagon”, u teljima? Kako objašnjavate fenomen poglavlju “Izdajnik i nježni prijatelj” psihološke blokade, to pomračenje (ovo “izdajnik” je samokritička samuma i savjesti koji mogu dovesti do okvalifikacija) dovoljno je da sam tih agresije, civilizacijskog kolapsa i sedam dana i noći tokom aprila međusobnog sučeljavanja soci1992. bio sa njima, pa ako jalnih formacija?

Za bi mi se jednog dana ideale se treba zbog toga sudilo, prihvatio bih svoj G-din J.D.: Polaboriti do zadnjeg dana dio krivice. zim od činjenice u životu. „Bolje je časno Dakle, sticajem da tragedija BH poginuti nego klečeći okolnosti, bili smo naroda nije novi u jednom trenutku “izum” i novijeg daživeti“, reči su na suprotnim pozicituma, to je karakteriIbaruri. jama. Ja zatečen, sa stika, tako ja vidim, njima, ali nikada za njih, još civilizacije u globalnom smiu nekom poetskom, filosofskom, huslu reči. Ratna ideologija se stvara u manističkom zanosu i bunilu naivnog glavama gospodara naših života, pacifiste koji ne priznaje sebi strašnu građanske inteligencije, a izvršioci su realnost misleći da je sve to samo uvek bili iz ruralnih sredina, u najkratkotrajni noćni košmar, izgubljen i većem broju. Braća su međusobno u ponižavajućem položaju među polu- krvarila zbog međe pa nije ni čudno

Intervju da su ratovi na prostoru Balkana nastajali zbog proširivanja “pašaluka”.

Plebs je oduvek bio “donji” i s flašom u ruci koja mu je bila stimulans za nedela. Uveran sam da se jedan deo kaje zato što je bio u zabludi i zaluđen.

M.H.: Nasuprot pokušajima da se agresija na RBiH interpretira kao građanski rat, može li se perverzni Yu-raskol podvesti pod pojam malograđanskog rata, ustanka sela protiv grada, provincije protiv urbane civilizacije, primitivnog patrijarhalnog protiv demokratskog, klerikalnog protiv sekularnog, nacionalnog protiv građanskog društva?

G-din J.D.: Svaka od vaših navedenih definicija može se veoma argumentovano objasniti. Time se ništa ne može postići, jer oni koji su planirali i vodili naoružanu plaćeničku vojsku ne žele da se suoče sa istinom i sopstvenom odgovornošću. U tome je veliku, presudnu ulogu igrala međunarodna zajednica koja nije htela da zaustavi agresiju JNA na Hrvatsku, a kasnije i na BH. Zamislite, to su pravdali mandatom UNPROFOR-a i sličnih sastava da su samo “posmatrači”.

M.H.: Vi se kao dosljedan antifašist i patriot niste priklonili onima koji su okrenuli topovske cijevi protiv grada Sarajeva, naroda i međunarodno priznate države RBiH, ostali ste odani ispunjenju časne obaveze da ćete braniti nezavisnost zemlje i njen ustavni poredak. Imali smo, dakle, istog neprijatelja u vidu otuđene komande JNA, kasnije samoprozvane Vojske Jugoslavije, i većine njenih oficira koji su okrenuli leđa antifašizmu i pružili ruku otvorenim ekstremnim nacionalistima i paramilitarnim oružanim grupacijama kojima je destrukcija bila primarni pokretač. Mi najbolje znamo koliko je tom izdajom štete nanešeno svemu pozitivnom što je decenijama Titovoj Jugoslaviji donosilo priznanje i ugled u čitavom svijetu. Kako Vi kao oficir gledate danas, u klimi poljuljanih kriterijuma, u sumračnom ozračju poratnog defetizma i dezorijentiranosti, na oficirsku čast i lojalnost državi?

G-din J.D.: i ona nije vezana za profesiju. Poznata je Hipokritova zakletva i lekarska etika. Mi smo se divili Titovim lekarima posle Igmanskog marša, a oni tamo drugi Mengeleu, ratnom zločincu. Što se tiče moje oficirske časti ona je potvrda porodičnog odgoja i odgoja u “mračnom” vremenu Titove Jugoslavije. Veoma sam ponosan što sam sačuvao čast oficira antifašiste: lojalan sam svojim ljudskim i humanim nazorima, a država treba da brine o mojoj lojalnosti prema njoj.

M.H.: Da li je upliv nacionalnih stranačkih djelovanja dopustiv u armijskim strukturama? Tito je izričito zahtijevao da oficiri budu komunisti, što ne znači da je gušio mogućnost građanskog ispoljavanja vjerske i nacionalne pripadnosti. Nije li neograničena sloboda religijske pristrasnosti kamen spoticanja u jedinstvenom komandovanju i rukovođenju OS RBiH? Kako ublažiti razlike i reducirati suptilno indoktriniranje koje vodi podjelama? Podsjetio bih Vas na slučaj vojnika Aziza Keljmendija koji je 4. 9.

1987. pucao na ostale vojnike dok su spavali i mučki ubio Begić Gorana iz Zagreba, Džananović Hazima iz Viteza, Dudaković Safeta iz Bosanske Gradiške, Simić Srđana iz Beograda, i ranio pet vojnika: Jazić Antu, Đekić Petra, Kovačević Husu, Mehmedović Nedžida i Prešern Andreja. Bili su to pucnji u Jugoslaviju. Istina, ne prvi i jedini. Da li je naš bivši Vrhovni komandant OS SFRJ, maršal Josip Broz Tito imao nerealna utopijska očekivanja i vjeru u nemoguće? I da li navedeni primjer ekstremne netolerancije u armijskoj sredini može poslužiti kao negativni prototip opstrukcije multikulturalnosti bosanskog višenacionalnog miljea?

G-din J.D.: Opisani događaj se desio posle smrti Vrhovnog komandanta. Čini se da je on strahovao za budućnost Jugoslavije, pa je učestvovao u ustanovljenju Predsedništva Jugoslavije u kome su bili predstavnici svih republika i svih naroda. Greška njegova, ako imam pravo da mu to zamerim, što je verovao da su nacionalizmi ugušeni, stavljeni pod kontrolu SKJ. Da li je iko mogao pretpostaviti da će se JNA staviti na stranu velikosrpske ideje o podeli Jugoslavije u granicama Velike Srbije i Velike Hrvatske? Danas su nacionalne stranke jednonacionalne, vode antibosansku politiku, pa je očito da više nema multinacionalnog miljea! Znam da znate da u Oružanim snagama BH egzistira puk (brigada) sa većinskim sastavom Bošnjaci, Srbi, Hrvati i da ratne jedinice obeležavaju godišnjice formiranja u ratu, a sačinjavali su “agresorsku” vojsku!

M.H.: Može li po opstanak Armije RBiH biti kobno dugotrajno političko nejedinstvo i koje su moguće posljedice fragmentiranja državne zajednice konstitutivnih naroda?

G-din J.D.: Mislim da sam to pokušao objasniti u prethodnom odgovoru.

Pričom o konstitutivnosti naroda se manipuliše od 1996. pa do danas. U Republici Srpskoj i Bošnjaci i Hrvati su nacionalna manjina. Isti je slučaj sa Srbima u Federaciji. Gde su manjina. U kantonima sa većinskim Bošnjačkim narodom Hrvati i Srbi su manjina, kao što je slučaj sa nacio-

nalnom strukturom u Banja Luci, Sarajevu, Mostaru.

M.H.: I pored želje da Vas poštedim govora o nemilom događaju vezanom za hapšenje u Beču, htio bih Vas pitati šta mislite o onima koji su pokrenuli tužbu protiv Vas, a istovremeno i ne pomišljaju da u vlastitoj sredini pokrenu sudske postupke protiv ideologa rata: Adžića, Kadijevića, Kostića, Ćosića, Draškovića, Amfilohija, Filareta, Kačavende...?

G-din J.D.: A da li smo mi u našoj sredini rešili sa kriminalnom prošlošću pojedinaca i grupa? Ne znam da li u svetu postoje države gde tri naroda imaju svoje heroje, svoje zločince.

Oni su krivi, mi nismo i to se kreće u začaranom krugu. Slučaj Dobrovoljačke je trebalo rešiti još pre 17 godina. Hajde podigni optužbu protiv nekog iz tvog nacionalnog korpusa. Što bi dizali protiv naših kada oni ne dižu protiv svojih, ustaljeno je razmišljanje. U mom slučaju ja sam samo kolateralna šteta.

M.H.: Šta mislite o posthumnom suđenju i reviziji “zasluga” bosanskohercegovačkih političkih lidera i vojnih rukovodilaca? Ako su se skidale Titove slike i rušile njegove biste, ako ni Mao Tse-tung za Kineze nije ostao svet, ni car Hirohito nije ostao bog za Japance, zašto bi se u BiH držao neprikosnovenim duh loših “otaca nacije”?

G-din J.D.: Svakom po zasluzi. Sud istorije, uostalom kao i svaki sud, je često pristrasan. Po onoj Njegoševoj – tko bi gori, eto doli, a tko doli gori ustaje (ne znam da li sam tačno naveo!) je odnos prema veličinama u svakoj etničkoj sredini. Na ovim prostorima istorija (historija) počinje od mene! Činjenica da se zadnjih godina među Bošnjacima određuju patriote nastavak je ekstremnog stava ko je ko u Bošnjaka, ko u Hrvata, ko u Srba. Ja jesam za skidanje tabua u „mom“ narodu, ako to vi uradite u „vašem!“ M.H.: Meritorne institucije međunarodne zajednice tvrde da Bosni i Hercegovini ne prijeti opasnost, bar u nekim elementima, slična onoj iz 1992. Da li po Vašem mišljenju ipak postoje razlozi za zabrinutost od mogućnosti prerastanja nesloge među narodima RBiH u obnovljene oružane sukobe?

G-din J.D.: Nikad se ne zna šta se može desiti na „brdovitom“ Balkanu!

Međutim poslednja događanja na Kosovu pokazuju da NATO reaguje veoma rigorozno i opominjuće tako ŠEHER 5 BANJA LUKA

Intervju da, takvo je moje mišljenje, ne može doći do eskalacije sukoba u BH. M.H.: S vojno-strategijskog stanovišta, i geo-političkog, da se nekim vremeplovom vratite u bolja vremena, šta biste prenijeli u ova, koje greške ne biste dopustili da se ponove?

G-din J.D.: Činio bih sve da se sprovede Platforma Predseništva BH o odbrani i sprečio bih stvaranje jednonacionalne Armije i uvođenje religije u sastave te vojske, i osujetio da se politika meša u komandovanje! Znam da su to nebuloze, ali sam uvek bio maštar.

M.H.: Živim u Izraelu koji se opasao zidovima. Ne prijeti li opasnost da se i bivša Jugoslavija, kroz Bosnu, podijeli nekim ruskim, ili, novim kineskim zidom? A zidovi nisu prepreka ni za amatere, da ne govorimo o stručnjacima za balistiku. Da li je dobro rješenje za Bosnu i Hercegovinu priključenje NATO-savezu?

manja. Broj nezaposlenih u julu mjesecu ove godine je dostigao 696.000.

Slažete li se da u svemu ovom osnovni problem nepostojanje efikasne vlasti?

G-din J.D.: Poštovani. Vaša su pitanja uglavnom sugestivna!!! Evo na ovo mogu odgovoriti najjednostavnije DA! Problem je što narodi žive u torovima i ponašaju se kako kaže vlasnik stada: Oni biraju svoje predstavnike u vlasti koji ne vode računa o datim obećanjima pred izbore. Ovde ljudi žive u strahu od drugog i drugačijeg!

M.H.: Da li je boljševizam lošiji od lažne demokratije i trulog kapitalizma koji ruši narode u nepovrat bijede, gladi, zaostalosti, ratnih pustošenja?

Da li su teorija i praksa socijalističkih revolucija, Marx i Lenjin zauvijek prošli? Ne čini li se da antiglobalistički pokreti upereni protiv kulturne recesije i rušenja ekonomije malih naroda ukazuju na nešto globalnije od nastojanja da se zatre humanost?

zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.”

U Vašoj autobiografskoj knjizi “Ne pucaj!” kažete: “Svima njima dajem moju ratnu istinu na sud. Njima, ljudima, ali ne i onima koji su klali, ubijali, silovali, sakatili i proterivali žene, decu, stare i nemoćne; onima koji su rušili i palili gradove, sela, spomenike mog bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda; onima kojima će suditi Hag i dragi Bog za njihova zla dela. Njihov sud ne priznajem. To pravo oduzimam i onim političarima i generalima koji su nam Bosnu i Hercegovinu sveli na polovinu i četvrtinu teritorija.

Bosna je ovo, budale! Nije ona za cenkanje i potkusurivanje. Ko je to činio i čini, stići će ga zaslužen prezir naroda i sud istorije.”

Trenutno se vodi internet-kampanja (čiji sam sudionik) koju je pokrenula Facebook grupa, na čelu sa gospodinom Ibrahimom Halilovićem. Naša Grupa patriota okupila je do sada 65.000 potpisnika Zahtjeva za povratak u život legitimnog Ustava RBiH. Ako se posmatra uloga elektronskih Cenim poštene napore i medija u svim fazama smjene reG-din J.D.: Za bezbednosnu staželju da se vrše ustavne promene žima u arapskim zemljama, bilnost BH i čitave regije treba i eventualni povratak na Ustav RBiH. mora se priznati da se facešto pre ispuniti uslove za pribook-metod kreativne koordijem u NATO. Pa je onda neOvaj sadašnji je oktroisan, potpisali su ga nacije i komunikacije pokazao moguće graditi zidove! predstavnici tri naroda, krvni protivnici!!! izuzetno efikasnim i nije Kako promeniti one koji su ga potpisali? To je slučajno što se upravo ovih dana Facebook promoviše i M.H.: Oči bosanske javnosti makijavelistički postupak oko koga se okupkao politički agens izbornog uprte su u ljude poput Vas. I lja minoran broj, nažalost samo odlučivanja, kao politički aksami znate da učitelj, ljekar, jednog naroda, dok druga dva žive na cijski odbor. Već sada, uprkos oficir, čak i kada odu u zasluratnim osvajanjima! skepsama i pronalaženju mana, ženu penziju, uvijek su na dožiFacebook je postao fenomen početka votnoj službi svom narodu.

21. stoljeća i svako potcjenjivanje Činjenica je da se neka imena bonjegove kulturološke dimenzije može sanske političke avangarde u potpuimati loše posljedice po ignorante. nosti izgubila s obzorja. Znači li to da G-din J.D.: Prateći društvena zbiUstav i Facebook kao politička platse možda radikalno promijenilo vanja primećujem da je Marks sa forma objedinjavanja mišljenje, možda i praktični stav, jed- svojim „Kapitalom“ na ceni. Inače, ne nog Bogića Bogićevića, Raifa Dizdarebavim se problematikom o kojoj treba Bosanaca/Bošnjaka postali su sinonimi. Smatram izuzetno značajnim da vića, Stjepana Kljujića? Narod se za da dam sopstveno mišljenje. Dobro ljudi poput Vas ne posustanu duhom i sada na njih bojažljivo poziva. Neće li uređene i dobro organizovane zajedne ostanu po strani bosanske kulih i javno prozvati i zapitati gdje su nice, države, veoma se uspešno suturne revolucije koja se upravo dosada? Kako da razmišljamo o Vama? prostavljaju svim vrstama gađa i bezrezervno očekujem Vašu zemljotresa. Mislim da se sa pojmom podršku. Ovo nije propaganda i lobiglobalizacije, pa i demokratije maniranje za nešto suprotno interesima G-din J.D.: O meni treba razmišljati puliše, kao i sa religijom samo u intesvih naroda Bosne i Hercegovine, već kao o običnom čoveku, ne fetišu, koji resu malog broja bogatih. naprotiv, dosljedno je Vašim napose ponašao profesionalno, humano i rima, Vašoj borbi i citiranom navodu samosvojno u svim fazama svog žiiz Vaše knjige. Nastojanje da se vrati vota. Što se tiče prethodne dvojice M.H.: Borili ste se za jedinstvenu legitimni Ustav znači dopuštanje mislim da su se „umorili“ i povukli i RBiH. Ona je međunarodno priznata i Bosni da preživi farsu, falsifikat, vežive na „lovorikama“. Za ideale se prema njenom legalnom Ustavu, leizdaju i pristajanje na genocid, sve treba boriti do zadnjeg dana u životu. članu 155. niko nema pravo na kapito pod okriljem nametnutog daytonsBolje je časno poginuti nego klečeći tulaciju. “Niko nema pravo da prizna kog sporazuma, tog samoinicijativnog živeti, reči su Ibaruri. ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati gesta izvršenog državnog udara na ili prizna okupaciju Republike Bosne i teritorijalni integritet Bosne i HerceHercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi govine. Možemo li u pogledu zahtjeva M.H.: Bez jedinstvene vlasti, uz kangrađane Republike Bosne i Hercegonaše Grupe za povrat Ustava računati tonalne i etno-entitetske podjele, sa vine da se bore protiv neprijatelja koji na aktivnu glasnu podršku i blagoslov tri policije i uzurpiranjem ekonomskih je napao Republiku. Takvi akti su pro- heroja, čika-Jove, prijatelja, suborca, potencijala, mjesta ima samo za korgenerala, gospodina Divjaka? upciju i kriminal. Profitiraju kapitalisti, tuustavni i kažnjavaju se kao izdaja a obični ljudi su bez elementarnih pri- Republike. Izdaja Republike je najteži EHER 6 Š BANJA LUKA

Intervju G-din J.D.: Cenim poštene napore i želju da se vrše ustavne promene i eventualni povratak na Ustav RBiH. Ovaj sadašnji je oktroisan, potpisali su ga predstavnici tri naroda, krvni protivnici!!! Kako promeniti one koji su ga potpisali? To je makijavelistički postupak oko koga se okuplja minoran broj, nažalost samo jednog naroda, dok druga dva žive na ratnim osvajanjima!

pravo očekivati od Vas, žive legende, još nešto nakon svega što ste Vi Bosni već dali i dokazali?

M.H.: Za razliku od Vas, s početkom opsade Sarajevo, ja sam napustio svoj grad. I poslije skoro dvadeset godina, taj čin odlaska-bijega, uglavnom se rijetko kome oprašta. Recimo da je to nepraštanje djelimično opravdano. S druge strane, poznato je da nisu svi koji su ostali bili patrioti.

Naprotiv. Za Bosnu bi bilo mnogo bolje da su otišli svi nosioci negativnih pojava što su bacile mračnu sjenu na sve pozitivno za što ste se borili Vi i ostali iskreni pošteni patrioti-branitelji. Ima li nade da se časnim i nekompromitovanim članovima dijaspore pruži ruka praštanja i pomirenja? Da se pomogne onima koji žele da se vrate? U dijaspori leži ogroman znanstveni, ekonomski, i, što je najvažnije, patriotski potencijal potreban Bosni, a ipak ima razmišljanja o usvajanju zakona kojim bi se ukinulo dvojno državljanstvo. Milion i po Bosanaca postali bi stranci. Ide li Bosni u prilog takav epilog? Ili treba raditi na eliminaciji onih pojedinaca koji svjesno održavaju status-quo zarad očuvanja vlastite pozicije? Hoće li trijumfirati stvarni patriotizam, ili će zavladati totalna ksenofobija i malograđansko sitnodušje? Upravo je na sceni medijska demistifikacija uloge podzemlja u međusobnim obračunima. Nisu li sve to znaci urušavanja anarhije i kraja dominacije mafije i njene pogubne uloge u sputavanju rekonstrukcije zdravog društva u kom se neće ostavljati odškrinuta vrata za adute kojima vješto manipuliraju secesionisti i svi drugi patogeni i kriminogeni neprijatelji Bosne?

M.H.: Kažete da je optimizam pozitivan kada je utemeljen. Vjerujete li u “Bosansko proljeće”? Pretpostavljam da ste po prirodi optimist i zato Vas ne želim opteretiti suprotnim, mogućim negativitetom sugestije implicirane u pitanju o budućnosti Bosne. Šta bi bila suština Vašeg vizionarskog optimizma i kakve poruke imate za sve nas koji imamo samo jednu stvarnu otadžbinu, ma gdje fizički obitavali?

G-din J.D.: Politička mafija je na vlasti od devedesetih godina, nepotizam i drugi -izmi su karakteristični za sve stranke i sa njima se ne može, za dugo vremena, očekivati boljitka. Što se tiče dijaspore ona je dobro iskorišćena za afirmaciju nacionalističkih projekata, materijalno „izmužena“ i o ovakvoj BH, mislim da nikome nije potrebna! I sa pojmom „patriota“ se manipuliše. Za ovdašnje to je organizator „otpora“ u koje su svrstani Caco, Ćelo, Juka....

M.H.: U stilu Đorđa Baleševića, pripadnika moje epohe iz ‘50. i neke, ne bih da pominjem “bitke daleke”. Ipak, on je vizionarski prorekao da duboki vir opasnosti prijeti i da nas čeka “još sto ofanziva”.

Možemo li računati na Vas? Imamo li

G-din J.D.: Moj životni uspeh je u pomaganju dece žrtava rata, invalidne, talentovane i dece romske nacionalne manjine i to je moj doprinos jačanju BH u integrativne evropske procese: Na taj način sam i sa vama!

G-din J.D.: Više sam realista nego optimista! “Bosansko proleće“ šta je to? Protiv koga, protiv čega, za čega?

Nemam vizija tako

nečega. Ponavljam da su se narodi navikli na život u toru i na bič vlasnika tora. Optimizam je integracija BH u NATO i EU! To će biti veoma dug proces. Eto Turska to čeka više od dvadeset godina.

M.H.: Hvala Vam poštovani gospodine Divjak što ste izdvojili Vaše dragocjeno vrijeme za ovaj razgovor.

Dužan sam Vam izvinjenje zbog broja pitanja, nekako su spontano počela dolaziti jedno za drugim. Slažem se da su sugestivna, ali to nije radi Vas, već da bih potakao čitaoce na samokritiku i na kreativnu humanu aktivnost.

G-din J.D.: Hvala što ste poželeli da realizujete ovaj intervju.

BH je i mit i poezija i tragedija i opstala je kakva jest i trajaće dok bude civilizacije!

Srdačno, Divjak Jovan, Bosanac 07.10.2011.

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Humanost, tradicija i kultura o Šarmantne voditeljice: Melisa Filipović i Azra Avdagić

EHER 8 Š BANJA LUKA

Reportaža organizaciji bosansko-hercegovačkog udruženja «Ljiljan» iz Motale, u subotu je u prekrasnoj svečanoj dvorani Folkets parka u Motali, održan internacionalni kulturni dan folklora. Nastupile su folklorne grupe iz desetak bh udruženja, švedski folklorni ansambl iz Motale i veoma atraktivna grupa djevojaka porijeklom iz Burundija. Lijepo je bilo vidjeti taj multikulturalni program, spoj mladosti i iskustva, prekrasne narodne nošnje i brojnu publiku, koja ih je cijelo vrijeme bodrila i nagrađivala burnim aplauzima i ovacijama.

Na kraju su to sve zaokružili, svojim nadahnutim nastupom, sevdalije Asim Hodžić na sazu i Suad Mehinagić, otpjevavši nekoliko starih sevdalinki. Treba pohvaliti vrijedne organizatore na čelu sa Zlatkom Avdagićem, Mirsadom Kušljugićem i Goranom Mulahusićem, te sponzore, Motala Kommun, Motalaverken i Studiefrämjandet i Östergötland. Treba pomenuti i Omladinski Savez, koji se također aktivno uključio u ovu manifestaciju. Zacrtani cilj ovog vrijednog udruženja je ostvaren, a to je da su folklorne grupe dobile šansu, da pokažu svoje umijeće i ono što su naučili, naporno trenirajući tokom cijele godine. Momci i djevojke iz bh. udruženja iz Värnama, Linköpinga, Arboge, Gislaveda, Lidköpinga, Norrköpinga, Malmö-a, Jönköpinga, Motale i Borås-a su to zaslužili.

Razmišljanja su, da ovakav, inače veoma zahtjevan pothvat, preraste u prepoznatljivi tradicionalni motalski kulturni događaj i nadamo se da će se to i ostvariti. Goste su, poslije završenog programa, dugo u noć, zabavljali momci iz orkestra «Ritam srca». Treba napomenuti da je cjelokupan prihod sa ove kulturne manifestacije namijenjen za gladnu djecu Afrike, tačnije Somalije, a preko organizacije UNICEF-a, sa kojima su organizatori uspostavili uspješnu saradnju. Da još kažemo, da je u ovoj humanitarnoj akciji skupljeno preko 8000 kr. Ovaj značajan kulturni program pratili su lokalni i regionalni mediji, a naravno i naši bosanskohercegovački koji djeluju u Kraljevini Švedskoj.

U

Tekst: Mirsad Filipović

Folklorna grupa iz udruženja "Bosanska Krajina" Malmö

obilježile Motalu Folklorna grupa iz Lidköpinga

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

“Bolji dio BiH” ije ugodno kada vam neko kaže, i to javno, pred brojnim kamerama i novinarima, da posao koji radite „nije ono što se od vas očekuje“: A vi godinama, u retardiranom pravnom haosu gdje važi pravilo,što sam veći lopov, dobiću manju kaznu-pokušavate profesionalno i objektivno sagledati, ukazati, prikazati kako se bahato razbacuje novac građana i poreskih obveznika.

Za Boška Čeku, glavnog revizora i njegovu službu može se čuti „da su maltene jedini od entitetskih institucija koji pošteno i profesionalno rade svoj posao“. Istina, ima i suprotnih mišljenjada Čeku i njegove revizore „ne treba doživljavati kao Eliot Nesa i nesalomljive“, nego kao ljude od krvi i mesa, koji će, ako zatreba „promijeniti“ izvještaje i tako izbjeći gnjev Velikog Brata i male pripadajuće mu braće.

Elem, nakon što su Boško Čeko i ekipa konstatovali da entitetski budžet za 2010, uključujući i javne fondove(Fond PIO, Fond zdravstva ), ima kumulativni deficit(dubiozu ili rupetinu) od „tričavih“ milijardu i sto miliona najkonvertibilnijih maraka, započinje sa „emitovanjem“ svojevrsna mini-serija gdje sporednu ulogu

N

EHER 10 Š BANJA LUKA

imaju mediji, jaču epizodu „drži“ Boško Čeko (iako je on motiv oko koga se „vrti“ kompletna radnja), a glavne uloge „nose“ Vlada i Narodna skupština RS, odnosno poslanici većinskog i vladajućeg SNSD-a.

I dok u prvoj epizodi mediji koliko-toliko „uredno“ prenose ono što je Boško Čeko utvrdio (ima i onih koji su pokušali da iz obimnog revizorskog izvještaja izvuku „pozitivne“ dijelove koji neće proizvesti stresove i stomačne probleme kod Velikog Brata), početak tihe i lagane diskreditacije revizora od strane Vlade RS i premijera Aleksandra Džombića, u drugoj, doživljava kulminaciju u trećoj epizodi-tokom sjednice Narodne skupštine RS, kada je na dnevni red došao Izvještaj o izvršenju budžeta za 2010. godinu.

Revizori su konstatovali i da je akumulirani deficit budžeta RS veći za 105, 8 miliona od prikazanog u konsolidovanom izvještaju Vlade RS, pa iznosi 772,8 miliona, a ne 669,9 miliona maraka koliko je prikazala vlada Aleksandra Džombića. To je između ostalog bio i povodom da se tokom skupštinskog zasjedanja na Čeku obruše premijer Aleksandra Džombić tvrdeći „da nije tačno da je budžetska potrošnja veća nego što je planirana, jer uku-

pan budžet nije probijen sa rashodovane strane“. Priznao je Džombić „da je bilo određenih relokacija, i to u skladu sa zakonom“, ali je poručio kako „Vlada RS ostaje i dalje prema mišljenju da je revizorski izvještaj trebalo da bude pozitivan za 2009. i 2010 godinu“. I kao šlag na kraju sadašnji premijer, a bivši ministar finansija (u vrijeme kada je napravljen deficit) izbacuje „preporuku“ kako je konačno „došlo vrijeme da svi napravimo edukaciju, uključujući i Glavnu službu za reviziju kako bi došli do preporuka koje su primjenjive“. Nabačenu loptu od Džombića dočekao je aktuelni ministar finansija Zoran Tegeltija, proslijedio je skupštinskoj većini na čelu sa poslanicima Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji su volejom raspalili prema Bošku Čeki i njegovim revizorima.

Epilog: Iako parlament prihvata revizorski izvještaj, ipak na prijedlog poslanika SNSD-a usvaja zaključak u kojem se traži da se „osigura i izvrši eksterna kontrola kvaliteta revizorskog rada i izvještaja“. Vlast je na ovaj način direktno izvršila pritisak na reviziju, iako opozicione političke partije žestoko upozoravaju da se time urušava, uništava nezavisnost i autonomija ove institucije.

Valjda svjestan situacije u kojoj se našao, Čeko priznaje da je bilo pritisaka na njega i njegove ljude. Iznosi i podatak da je njegovu službu za proteklih nekoliko godina napustilo devet uposlenika koji su potražili mirnije uhljebljenje u službama i firmama koje se bave internom revizijom.

U međuvremenu Narodna skupština RS usvaja odluku kojima se RS dodatno kreditno zadužuje za nešto manje od 650 miliona maraka za izgradnju pojedinih infrastrukturnih objekata, između ostalog i za završetak radova na Kliničkom centru Banja Luka, a ekonomski analitičari tvrde da se raniji vanjski dug od tri po milijarde maraka, „lagano“ popeo i do čitavih četiri i po milijarde! Direktor Ekonomskog instituta iz Bijeljine Aleksa Milojević upozorava da se RS već nalazi u dužničkom ropstvu.

- Već iduće godine stiže otplatna rata od oko 500 miliona KM što je približna vrijednost industrije. I tako svih narednih desetak godina (bez novih zaduženja). To je nemoguće vraćati. To će odnijeti u inostranstvo svu akumulaciju. Domaća privreda će ostati bez investicionih sredstava-izjavio je Milojević u intervju za banjalučki internet – portal BUKU. I dok dok politički establišment RS uporno ponavlja, u čemu prednjači entitetski predsjednik Milorad Dodik, kako je RS ekonomsko i privredno bolji dio BiH, situacija je ipak drugačija.

Fabrike su zatvorene ili se zatvaraju, vlada pokušava da pojedine fabrike vrati pod svoje skute, kako bi navodno pokrenula proizvodnju, a kada vidi da je to uzaludan posao, na kraju ih preproda podobnim tajkunima .A ti isti tajkuni, kojima vlast oprašta višegodišnja milionska dugovanja za neplaćeni porez, neisplaćene plate radnicima i neuplaćene doprinose, umjesto pokretanja proizvodnje fabričke hale „pretvara“ u stambeno-poslovne komplekse.

Penzioneri, otpušteni radnici i druge kategorije stanovništva „uredno“ obilaze kontejnere, sve dok se u njima nešto može i pronaći.

A kada se i kontejneri „isprazne“, ko zna šta će onda biti...

Zabrinut sa razlogom: Premijer vlade RS-a Aleksandar Đombić

Težak zadatak: Revizor Boško Čeko

Između dvije vatre: Ministar finansija RS-a Zoran Tegeltija

A u trenutku pisanja ovoga teksta stigla je i slijedeća informacija: Većina ministarstava u Vladi RS uveliko provodi postupak sistematizacije radnih mjesta, u okviru koje će biti otpušteno nekoliko stotina državnih službenika i namještenika. Bez posla iz svakog ministarstva moglo bi ostati i po nekoliko nekoliko desetina službenika i namještenika. Kažu da je zavladala panika u među zaposlenicima u vladi, a posebno su u strahu oni zaposlenici i kadrovi koji su dok je Milorad Dodik bio predsjednik vlade dobili posao članske karte Saveza nezavisnih socijaldemokrata. U vladi tvrde da se radi o “internoj reorganizaciji zbog efikasnijeg rada”!? Š E H E R 11 BANJA LUKA

Tekst: Radmila Karlaš

UZ VRBAS S KRLEŽOM esenji Vrbas naprosto umiruje. Nije uzbihuren kao proljetni kada držim stopala silom volje da ostanu na Zemlji. Sad mi treba uzemljenje. Osjenčen rastinjem još uvijek dominantno zelene boje, Vrbas se ovog kasnog oktobra na momente bojio morskim odsjajem, sa svim nijansama zeleno-plavog. Podsjetio me na prizor jednog šetališta u Lovranu u neko rano jutro, kada se more baš tako ljeska. Miholjsko je ljeto i sunce pokazuje svoju snagu, dovoljnu da obasja savršenu mirnoću, ne smarajući, ne pržeći, udružuje se s korakom, olakšavajući. Voda mirno protiče, odnoseći nagomilano. Buk po buk, slap po slap. Lišće tek ovlaš šušti, ne remeteći mir, dočaravajući davno minule dane koje samo rijeka može da donese i potčini um tim slikama. Na neke dječake iz ko zna kojeg doba, možda su se tu sjatili prije dvije ili više stotina godina da razgrću vodu i zaplove njom. Vrbas kao da zna, zapravo ne kao, već sigurno zna, jer me ova rijeka muškog imena prizvala sebi tog dana, kada sam se zaputila njenim uzvodnim tokom, osjećajući se sigurno, bez ikog pored ko bi smarao, izgovarao pogrešno ili zahtjevao moju pažnju. Morao se napraviti uzmak, uskladiti disanje s rječnim tokom, kako bi nametljiva i plaveća napetost posustala i iščilila.

Jer, koliko juče u Glavnom Gradu nekad ponosne, a sada gladne i bose...

Sjedenje propraćeno rječju kao prethodnim predumišljajem nagona.

Izletjele i zabijene u ništavilo, ni ne okrznuvši Velikana. „Kako je samo bilo smiješno“, reći će postarija gospođa, poznata kritičarka, dok su joj se gomile sala usjecale u pojas nataknut preko tunike. Suze su joj frcale od smijeha dok je pričala kako su pristalice Lošeg Političara iz Hrvatske početkom devedesetih bile dobre u gaženju jednog

J

EHER 12 Š BANJA LUKA

spomenika. Nije čak znala ni kakvog. „U obliku bogumilskog stećka“, kazala sam naizgled mirno, prisjetivši se Krležine želje da ima spomenik u obliku stećka na mjestu koje nije želio za počivalište, na Mirogoju. Ali je napravio ustupak zbog NJE, njegove LepeLeposave Kangrga. Bele. Prisjetila sam se i sve muke da se taj polegli stećak-spomenik, rađen prema projektu Radovana Nikšića postavi na Mirogoju. Tri su kompresora izgorjela prilikom uklanjanja sto godina stara groba od negašenog vapna, prije nego što su mineri kriptu na koncu, u drugom pokušaju, minirali. „Mračne snage su se pobunile potiv mene i ne daju mi na Mirogoj“, ponavljao je Krleža te 1980. u želji da se sve što prije završi i da se Bela iz zajedničke grobnice u Arkadama smjesti tu, gdje se i on spremao...

Sjetih se i riječi Muhsina Rizvića, koji je u sarajevskom „Odjeku“ u tekstu Krleža i Bosna novembra 1982., pisao o povezanosti Krleže i Bogumila... „Šta je Krležu toliko privlačilo Bogumilima, pa je od njih sačinio bitno poglavlje našeg otpora. Iz pregleda cjelina i odlomaka koje je napisao o njima iskrsava, kao ideološka potka Krležina saglašavanja i kao emocionalno sazvučje, njihov historisjko-politički individualizam, duhovno-ideološko nepodlijeganje, antidogmatičnost i nonkomfromizam, i u svemu bunt i svojeglavost mišljenja i ponašanja u stisku sila, prijetnji i progona.“ Nasmiješim se u sebi, sretna kao da su glavom i bradom i Rizvić i Krleža tu pored mene. „Ah, da, a jeste li ikad čuli za kakvu njegovu dobru pjesmu“, prenu me ponovni kikot Kritičarke upućen ka neupaljenoj cigareti nasuprot. Odgovara joj podrška u vidu smijeha sa druge strane stola.

Uporedo s njenim, u glavi mi odmah zazvoni još jedan glas. Onaj Se-

Još jedna priča limira Radulovića, uknjižen u „Glasu omladine“ iz Novog Sada, novembra 1982. „Krleža je izuzetan dramski pisac, briljantan romanopisac i novelista, sjajan pesnik, suveren esejista. Određivanjem njegovog književog opusa, onako kako ga neki pokušavaju odrediti, upoređivanjem njegovih romana s romanima Andrića ili Crnjanskog (na njegovu štetu) poezije s poezijom Šimića i Ujevića (takođe na njegovu štetu) nije stvar valjane književnokritičke analize, već preduverenja koje kao rezultat ima latentno relatizovanje njegovog književnog opusa. Kao da je Krleža-pisac žrtva jedne naše permanentne predrasude: njegova širina, rasutost njegova duha, poimaju se kao njegov hendikep!“ „Ma da, a taj vam čovjek znate nije imao normalan odnos prema ženama, a ta njegova žena, ta Bela, ma imala je ona život mimo njega“, začuh podršku kikota nasuprot kritičarke, koji je u ustima muljao neupaljenu cigaretu, baš kao da je netom izronio ispod tuđeg kreveta. Izvještačen smijeh i ubrzano treptanje odali su ga i prije nego što je nasrnuo na Velikana, kako to obično mali strvinari rade kada pođu glodati već uginulu veliku zvjerku. Imao je poznato ime, izvikano.

Pisac i kritičar s one strane Save. Primjetno je bio je nadaren za svestrano pljuvanje. „A bio je i provincijalac, malograđanin bez daljnjeg,“ nastavio je, zdušno opisujući neku scenu koju doduše nije on vidio, ali oni koji jesu se kunu. Naime, presuda je da je nekom devedesetgodišnjem babcu Velikanov svileni ogrtač doslovno zalupio vrata pred nosom.

Smijeh, smijeh i opet smijeh. Kritičarka, pristigla iz nekadašnje Emone ne može da obuzda salo koje ispod masivne tunike poskakuje. „I nakon smrti će me razvlačiti kao psi stare pantalone“, odzvanjaju Krležine riječi, žive, da življe ne mogu biti.

Ali, kada su mi u glavi počele odzvanjati riječi književnika Ranka Marinkovića, izgovorene neposredno nakon Krležine smrti, bila sam ponovno sretna zbog ovakvih „ukazanja.“ „O Krleži se stvorilo jedno krivo mišljenje, pogotovo od onih koji ga nisu lično poznavali. Bio je vrlo ugodan sagovornik, prijazan čovjek, širok, pun humora, sa širokim shvatanjima. Upravo je intuirao nekakva stanja svog sagovornika, neke neugodnosti ili ako je eventualno došlo do nekih nespretnosti u izražavanju. On je sve to uvažavao, jer je pretpostavljao da se radi o hemunizmu pred njegovom osobom koja je bila toliko impozantna, toliko upečatljiva da je čovjek u početku, kad se s njim upoznao imao izvjesnu tremu kao da je stupao na neku pozornicu. Tako da su oni koji su ga pratili iz njegovih polemika mislili da je u pitanju neki vrlo arogantan čovjek koji nema mogućnosti komuniciranja sa svojim sagovornikom. Međutim, sve je to krivo, on je bio neobično topao čovjek u ličnim kontaktima.

S njim se moglo sjediti sate i sate i mnogo toga naučiti jer je bio neobično informisan, ma gotovo bih rekao, o svim pitanjima.”

Neupaljena cigareta u kritičarevim usnama razvlači slogove, pouzdano ne znajući da su Matošu zaista priređene karmine i kako je Velikan zgađen količinom otrovnih riječi za pokojnika, otišao. Ja ne mislim otići, ne prije no što aktuelne kritičare postavim na njihovo mjesto. Ne branim Krležu, jer nema potrebe. Vrijeme je samo da skinem maske s lica nasuprot, koja pogrešno tumače moju mirnoću.

Pričala sam polagano, baš kao da mi se slogovi poput slatkiša otapaju u ustima. O njima dvoma, precizno, poput hirurga koji tačno zna gdje treba zarezati. Zarezala sam po njihovim sopstvenim slabostima, dok je nastajao tajac. Nije više bilo smijeha, samo su me razgolićene oči razrogačeno posmatrale. I bilo mi je dosta. Ovih posljedičnih slučajeva sveopšteg mraka na ovom prostoru krvi i meda, na Balkanu. Svih palanačkih priča, bez obzira na veličinu gradova iz kojih su palančani poput ovo

dvoje dolazili na pompezno najavljen skup u Glavnom Gradu na kojem svi učestvujemo. Dosta svih mediokriteta koji predano služe, ako ne političkoj opciji, onda svakako svojim sopstvenim slabostima koje se manifestuju pluvanjem. Malograđanštinom. I neznanjem.

I evo me, šetam uzvodno i virkam na Vrbas koji mirno teče. Osjećam da me priziva da se uskladim s njegovim tokom. “....Ponekad mi se čini da bi bilo bolje da nisam napisao ni retka. Čemu? Kome ? Za koga ? Zar za ovu rulju što sebe naziva književnicima ili za one takozvane intelektualce. Ili ako hoćete i za tu partiju. Šta je i ta partija, molim vas. Pa i ta partija je samo jedan fantom.

Kapljica u Dunavu koja razmišlja, koja se pita zašto Dunav teče, zašto se razliva, plavi, ruši i buči; kapljica koja se stalno čudi zašto Dunav teče kuda teče, a ne kako je ona gospođica kapljica, smislila i naumila. Velike rijeke su velike rijeke, dragi moj... A kapljica je – kapljica. I velike rijeke se ne obaziru na to što misle male kapljice...”

(Boro Krivokapić, Pitao sam Krležu, “Reporter” br. 5, vanredno mesečno izdanje, NIŠRO “Jež”, Beograd, oktobar 1982.)

Krleža me prenuo svojim samoispitivanjem, nailazeći na odjek u meni samoj, ali kao da je sam Vrbas odlučio da se umješa, pa je progovorio u daljnjem djelu njegovog monologa. “Velike rijeke su velike rijeke, a kapljica je – kapljica. I velike rijeke se ne obaziru na to šta misle male kapljice.” Kada sam podigla pogled, Vrbas se kraljevski širio pred mojim očima. Napetost je uskoro u potpunosti iščilila.

Ovdje se svakako ne radi o kapljicama, pomislila sam gledajući Vrbas i držeći misao zajedno s Krležinom, poput koraka, uz Vrbas.

Prof. dr. CIRIL RIBIČIČ, profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta u Ljubljani:

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin Gušić

TITO JE DOLAZIO SA ZAP NAČIN GOVORA I NAVIKE I Moj sagovornik nije svoj image na prostorima ex - Jugoslavije gradio kao sin Mitje Ribičiča, nego je postao ime zahvaljujući vlastitim postignućima u politici u nekadašnjoj nam zajedničkoj državi i Sloveniji, te na akademskom planu u deželi. A sama činjenica da je prof. dr. Ciril Ribičič bio jedan od važnih sudionika posljednjeg - historijskog XIV Kongresa SKJ, koji je bio uvod u ubrzani raspad SFRJ, dovoljna je sama po sebi. Zahvaljujem svome sagovorniku što je pristao da samnom razgovara na mome maternjem jeziku.

Predvodili ste slovenačku delegaciju na XIV Kongresu SKJ januara 1990. koji je završio kako je završio, a što je, kao što znamo, bilo uvod u raspad Jugoslavije. Možete li se, s ove vremenske distance i hipotetički, odrediti da li bi se ta država raspala i u slučaju da su prihvaćeni amandmani slovenačke delegacije na tom Kongresu?

PROF. DR. RIBIČIČ: Tada sam to vjerovao. U Beograd nismo išli samo sa programom “Za evropski kvalitet života” (“Europa sada!”), nego i sa parolom: “Sa Jugoslavijom u Evropu”. Danas mislim da je raspad Jugoslavije počeo mnogo ranije i da ga u početku 1990. nije više bilo moguće spriječiti. Sa stanovišta običnog slovenskog građanina, bez obzira na nacionalnost, saznanje o tome da Slovenija u Jugoslaviji nema budućnosti, nije bilo rezultat samo preglasavanje slovenskih amandmana na vanrednom Kongresu, političko obračunavanje na Kosovu i u Vojvodini, već prije svega afera sa štampanjem novca u Srbiji i Miloševićev bojkot slovenskih proizvoda. Poruka EHER 14 Š BANJA LUKA

je naime bila jasna: ukidaju se prednosti slovenske privrede na jedinstvenom tržištu i ostaje samo pomoć manje razvijenim dijelovima Jugoslavije. Zato je na plebiscitu bilo samo 4% onih koji su glasali protiv osamostaljenja Slovenije.

Postoje mnoge teorije i javno izrečena mišljenja da su SKJ i SFRJ mogli trajati samo za Titova života. Šta Vi o tome mislite?

PROF. DR. RIBIČIČ:Tito je dolazio sa zapada ali je prihvatio način govora i navike istočnog dijela zemlje.

Spretno je suzbijao pokušaje velikosrpskog nacionalizma ali i beskompromisno se obračunavao sa separatističkim pokušajima. U početku je kao slavni vojskovodja, a kasnije kao ugledni lider pokreta nesvrstanih imao autoritet koji mu je olakšavao održavati jedinstvo i zajedništvo tako raznorodne države kao što je bila Jugoslavija. Ali ne treba potcenjivati utjecaje međunarodnih prilika (raspad Sovjetskog saveza, pad Berlinskog zida) i zaostajanja privrednog razvoja i životnog standarda u Jugoslaviji, zbog kojih i Tito u najboljim godinama vjerovatno ne bi uspevao održavati Jugoslaviju na okupu.

Bili ste prvi predsjednik SDP (Stranka demokratske obnove) Slovenije, čiji je embrion, zapravo, bila Liga reformiranih komunista, koju ste kasnih 80-tih osnovali skupa sa bivšim predsjednikom Kučanom.

Kakav je ambijent bio u to vrijeme, neposredno nakon razdruživanja Slovenije, za lijevu političku opciju?

Intervju PROF. DR. RIBIČIČ: Zaslugom reformske struje pa i velikog dijela novih političkih snaga demokratizacija i razdruživanje su tekli postepeno tako da su mogle i starije generacije ostati sastavnim dijelom reformskih procesa i rijetki su demonstrativno napustili SDP, kada se pokazalo da je ugrožen socijalizam i postojanje Jugoslavije. U vrijeme napuštanja Kongresa ta reformska struja je bila vrlo popularna, što još posebno važi za njenog prvog lidera Milana Kučana koji je suvereno pobjeđivao na predsjedničkim izborima. SDP je bila neko vrijeme u teškoj situaciji iako je dobila relativnu većinu od 17% na prvim višestranačkim izborima. Neću zaboraviti zastupnika Demosa, koji me na početku 90. godina u parlamentu upitao: “Iz Beograda ste se vratili u Ljubljanu, kuda ćete odputovati sada kada je Demos preuzeo vlast”? Nije bilo lako, ali je zasluga tadašnjeg SDP i mene osobno u tome, da smo u Parlamentu i javnosti demonstrirali da nismo više stara partija i da su loše navike vlastodržaca iz staroga sistema prisutnije u nekim novim političkim strankama nego u SDP. Smatrao sam da sam uspešno obavio svoju istorijsku ulogu u trenutku kada se SDP povezao sa drugim socijaldemokratski orijentiranim snagama i kao »Udružena lista« stupio u veliku koaliciju, koju je vodio dr. Janez Drnovšek 1992. godine.

U kojem predmetu ste svjedočili i, u najkraćem, kakve ste nalaze iznijeli na svjedočenju i u spomenutoj knjizi?

PROF. DR. RIBIČIČ: Pregledao sam više hiljada stranica dokumenata za to svjedočenje o ustavnopravnim vidicima obrazovanja i djelovanja Herceg Bosne. Svrha moje analize nije bila opterećivati bilo kojeg od optuženih, nego je pokušala osvjetliti genezu Herceg Bosne, čije obrazovanje je nanijelo ogroman broj žrtava u potpuno besmislenom ratu izmedju Bošnjaka i Hrvata. Dokumentima se može dokazati da je Herceg Bosna bila osnovana na osnovu želje HDZ i dr.Tuđmana da priključi Hercegovinu Republici Hrvatskoj i to u vrijeme kada bi sve snage trebale biti usmjerene na sprečavanje agresije na BiH i odbranu njenog suvereniteta i nepodsticanju novih neprijateljstava. Posebno mi je bilo drago kada su predgovore mojoj knjizi napisali predsjednici Hrvatske i BiH Mesić i Izetbegović. Izetbegović je upozorio da ja ocenjujem genezu Herceg Bosne naknadno iz udobnog kabineta, dok su oni morali posljedice njenog djelovanja neposredno doživljavati na svojoj koži. Slažem se sa tim. Zato pravi heroj nisam ja kao autor knjige Geneza jedne zablude nego je to Stjepan Kljuić, koji je u pravo vrijeme upozorio Tuđmana gdje vodi dogovaranje sa Miloševićem i sukob sa Bošnjacima (i bio zbog toga smenjen kao predsjednik HDZ BiH).

PADA, ALI JE PRIHVATIO ISTOČNOG DIJELA ZEMLJE Ako zanemarimo činjenicu da ste do 2000. bili član Narodne skupštine Republike Slovenije, prema nekim podacima iz Vaše biografije povukli ste se iz politike 1996. g. i potpuno posvetili svojoj akademskoj karijeri. Da li je u Vašoj političkoj karijeri bilo nekih neostvarenih ciljeva, planova i sl. i kojih?

PROF. DR. RIBIČIČ: Ne. Kao mladi pravnik i asistent na fakultetu sam odlučio da ću kao sin političara Mitje Ribičiča izbjegavati političku karijeru. To nije uspjelo, ali sam u politici ostao samo tako dugo dok je moje stručno djelovanje bilo dragocjeno sa stanovišta nacionalnih interesa. Za uspješnog političara nedovoljno sam ambiciozan, moj je nastup previše stručan, umiren i profesorski, previše sam pošten i tolerantan prema političkoj konkurenciji i nemam talenta ni volje za demagoško nastupanje. Uvijek, od beogradskog Kongresa dalje, sam bio uspešniji u opoziciji nego na vlasti. Čak i politički protivnici mi priznaju zasluge za miran prelaz iz jednopartijskog u višestranački sistem. Zato mi je prijao odmor od javnog nastupanja onih devet godina, koje sam proveo kao sudija Ustavnog suda Slovenije. Knjiga Ustavna demokracija i ljudska prava, koja se odnosi na moj rad na Ustavnom sudu (uskoro će prevod izaći u Beogradu), pokazuje kako sam ozbiljno i argumentirano i u Ustavnom sudu znao kritikovati stavove većine (izradio sam oko sto izdvojenih mišljenja, na koje sam posebno ponosan).

2000. godine svjedočili ste u Tribunalu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije vezano za ustavnu poziciju “Herceg Bosne”, na koju temu ste objavili i knjigu Postanka i zabluda.

Početkom ove godine dobili ste jednu zanimljivu nagradu - “Pik godine”. O čemu se radi?

PROF. DR. RIBIČIČ: Izjavio sam da bi bolji sastav našega Parlamenta dobili ždrijebom nego izborima. Pobjedio nisam zbog te izjave same po sebi već zato jer su parlamentarci svojim svadjama svakodnevno dokazivali da sam u pravu. Uzeti morate u obzir i to da mi Ljubljančani nismo popularni u Mariboru kao po veličini i značaju drugom gradu u Sloveniji, gdje izlazi Večer, koji organizuje glasanje za tu nagradu. Ljudi su glasanjem za moju izjavu htjeli upozoriti državne organe da se sa načinom njihovog dejlovanja duboko na slažu. (Posebno sam se zamislio, kada sam na internet stranici tog lista pročitao da me velika večina anketiranih diživljava prije svega kao »pametnog«, dok je mnogo manje onih koji me doživljavaju kao »poštenog« i još manje tih, koji misle, da sam »seksi«.)

Da li i koliko, eventualno, model izravne demokracije utječe na poziciju Ustavnog suda Vaše zemlje i kakva je pozicija Ustava Republike Slovenije u odnosu na zakone EU, čija je članica?

PROF. DR. RIBIČIČ: U specifičnim uslovima ekonomske krize pokazalo se da Ustav previše ekstenzivno omogućava da se referendumskim glasanjem može spriječiti objavljivanje već usvojenog zakona. Nigdje danas ne bi na referendumu prošli zakoni koji pokušavaju smanjiti Š E H E R 15 BANJA LUKA

Intervju Danas mislim da je raspad Jugoslavije počeo mnogo ranije i da ga u početku 1990. nije više bilo moguće spriječiti. Sa stanovišta običnog slovenskog građanina, bez obzira na nacionalnost, saznanje o tome da Slovenija u Jugoslaviji nema budućnosti, nije bilo rezultat samo preglasavanje slovenskih amandmana na vanrednom Kongresu, političko obračunavanje na Kosovu i u Vojvodini, već prije svega afera sa štampanjem novca u Srbiji i Miloševićev bojkot slovenskih proizvoda... Ali ne treba potcenjivati utjecaje međunarodnih prilika (raspad Sovjetskog saveza, pad Berlinskog zida) i zaostajanja privrednog razvoja i životnog standarda u Jugoslaviji, zbog kojih i Tito u najboljim godinama vjerovatno ne bi uspijevao održavati Jugoslaviju na okupu...Neću zaboraviti zastupnika Demosa, koji me na početku 90. godina u parlamentu upitao: “Iz Beograda ste se vratili u Ljubljanu, kuda ćete otputovati sada kada je Demos preuzeo vlast”?....Kao mladi pravnik i asistent na fakultetu sam odlučio da ću kao sin političara Mitje Ribičiča izbjegavati političku karijeru. To nije uspjelo, ali sam u politici ostao samo tako dugo dok je moje stručno djelovanje bilo dragocjeno sa stanovišta nacionalnih interesa....Dokumentima se može dokazati da je Herceg Bosna bila osnovana na osnovu želje HDZ i dr. Tuđmana da priključi Hercegovinu Republici Hrvatskoj i to u vrijeme kada bi sve snage trebale biti usmjerene na sprečavanje agresije na BiH i odbranu njenog suvereniteta i nepodsticanju novih neprijateljstava... Zato pravi heroj nisam ja kao autor knjige Geneza jedne zablude nego je to Stjepan Kljuić, koji je u pravo vrijeme upozorio Tuđmana gdje vodi dogovaranje sa Miloševićem i sukob sa Bošnjacima (i bio zbog toga smenjen kao predsjednik HDZ BiH).... Obećanja predstavnika međunarodne zajednice o brzom uključivanju BiH u EU nisu ubedljiva ako se istovremeno održavaju rješenja i odnos prema BiH kao da se ne radi o suverenoj državi, nego o nekom pretektoratu međunarodne zajednice.....

penzije i druge troškove u realne okvire. Korisno bi bilo da se promjenom Ustava onemogući da se može izrazitom manjinom glasova poništiti odluke parlamenta. Dok se za to ne dobije potrebna 2/3 većina (za sada je još nema), Ustavni sud će biti taj koji će i dalje zabranjivati referendume, koji bi po njegovoj ocjeni mogli imati protivustavne posljedice.

Da li zabrana gradnje džamija sa minaretom u Švicarskoj može biti utemeljena na odredbama međunarodnoga prava i ljudskim pravima, općenito?

PROF. DR. RIBIČIČ: Švicarska je opravdano ponosna na svoju izravnu demokraciju, ali će prije ili kasnije morati razmisliti o tome da li treba pristupiti formiranju Ustavnog suda koji je garant ustavnosti, ljudskih i manjinskih prava. Pozivanje na suverenost ljudskog predstavništva kada se radi o ustavnosti i ljudskim pravima nije ubjedljivo. Zanimljivo je da su Jugoslavija i Slovenija dobile Ustavni sud u vrijeme kada je bio na snazi skupštinski sistem, pa se ipak odlucilo da nema prave demokratije ako se odluka o ustavnosti zakona ne uzme iz ruku parlamentaraca i preda u ruke ustavnih sudija.

Najkonkretnije i principjelno: je li moguća gradnja džamije sa minaretom u Sloveniji, naprimjer - de facto i de iure?

PROF. DR. RIBIČIČ: De iure da, jer je Ustavni sud tako odlučio kada je zabranio referendum uperen protiv gradnje takve džamije. De facto je malo teže, naime nije lako skupiti dovoljno novca za izgradnju Islamskog centra sa džamijom i minaretom. Za sada je plaćeno zemljište.

Ja ću prvi dan, kada bude taj Centar izgrađen, otići tamo na hurmašice. Nećete vjerovati ali u Sloveniji čak i restorani sa odličnim ćevapčićima (na primjer “U pola deset”) stavljaju na hurmašice kokosovu moku.

Ovih dana (razgovor obavljen pocetkom oktobra) je izglasano nepovjerenje Vladi Boruta Pahora, što je 3. puta u povijesti samostalne Republike Slovenije da najviši organ izvršne vlasti u državi nije dočekao kraj mandata. Je li pad ove Vlade rezultat ekonomske krize u zemlji ili i političke ? Kakav slijed EHER 16 Š BANJA LUKA

događaja očekujete: imenovanje članova nove Vlade ili prijevremene izbore?

PROF. DR. RIBIČIČ: Niko, ni dosadašnja Vladina koalicija ni dosadašnja opozicija nisu ozbiljno shvatili obavezu iz Ustava da treba u vrijeme krize Vlade najprije pristupiti formiranju nove Vlade, a prijevremenim izborima samo, ako to formiranje poslije više pokušaja na uspije. Razlog je u tome da tzv. prelazna Bajukova vlada prije nekoliko godina nije bila uspješna. Tako će biti izbori raspisani za 4. december. Dosadašnja Vlada nije uspješno rješavala krizu, nije čak uspjela ubijediti birače da se dovoljno trudi. Zato je izgubila povjerenje većine, koja je i glasanjem na tri referenduma odbacila reformske pokušaje Vlade. Iz koalicije su istupile dvije manje stranke jer su naivno očekivale da tako neće snositi odgovornost za loše rezultate. I tako smo dobili krizu Vlade u najnezgodnije vrijeme, kada ekonomska kriza traži efikasno reagiranje na promjene u svijetu. Nisam optimista jer se slažem sa ocjenom dosadašnjeg premijera da je dosadašnja opozicija odbacivala reforme zato da bi kompromitirala Vladu iako je znala da će to biti loše za državu i građane. Ja mislim da bi velika koalicija dvije ili tri najuspešnije stranke mogla doprinjeti povezivanju svih koji smatramo da su nužne reforme da bi Slovenija mogla izbjeći Grčki scenarij. Ali to moje mišljenje za sada nema ozbilnije podrške u velikim stankama koje bi htijele po svaku cijenu vladati same ili barem bez jakih koalicijskih partnera.

Vidite li Bosnu i Hercegovinu u nekoj budućnosti u EU i kakva je inače perspektiva Unije s obzirom na iskušenja poput situacija u Grčkoj, Portugalu itd.?

PROF. DR. RIBIČIČ: Da, BiH vidim kao buduću ravnopravnu članicu EU, ali se bojim da je put do toga neizvjestan i dug. Mislim da treba podržati sva nastojanja koja idu u pravcu stvaranja BiH kao normalne, moderne i suverene evropske države. Ne prije svega zbog uključivanja u EU nego zbog interesa građana i naroda koji žive u BiH. Jedino realno je postupno ali kontinuirano kretanje u tom pravcu, koje ne ugrožava stabilnost zemlje. Sa tog stanovišta su mi blizu razmišljanja kolege dr. Kasima Trnke o sadržini nekih nužnih i realnih izmjena u prvoj fazi ustavnih promjena. Obećanja predstavnika međunarodne zajednice o brzom uključivanju BiH u EU nisu ubedljiva ako se istovremeno održavaju rješenja i odnos prema BiH kao da se ne radi o suverenoj državi, nego o nekom pretektoratu međunarodne zajednice.

Piše: Ismet BEKRIĆ

Foto: Goran Mulahusić

HIPNOTIZERI ašče naše ulice bile su pravo carstvo voća – od ranih trešanja i jabuka Tajna njegove hipnoze nije bila samo u pogledima i čarolijama, nego i u petrovki, do kajsija, bresaka šeftelija, šljiva savki, grožđa mirušavke vjetru, jer je svoje hipnotizerske seanse obično izvodio onda kad je zapuhalo pred promjenu vremena. i krušaka, pa dunja koje su svoje mirise i zlato predavale jeseni. »Voće je božji dar ticama i djeci, a nama starima ako šta ostane!« govorio je Ziskov did Dedo koji je sve grane svoje jabuke petrovače, povijene Pokušavali smo da voće hipnotiziramo i na daljinu, preko taraba i zidova, ali smo shvatili da bi to ipak trajalo dugo, i da bi nam ga dotle obrali drugi. Zato prema ulici, ponajviše prepuštao djeci.

Ali, nisu svi mislili kao Dedo, pa smo se morali i sami pobrinuti da uzmemo smo i dalje primjenjivali i stare, oprobane metode – popni se što brže, natrgaj ono što je naše, i to u popodnevnim trenucima, kad bi vrućina starije natjerala što više u njedra i bježi što te noge nose. u zamračene sobe i uvukla im se u očne kapke, pa su i protiv svoje volje malo Ja sam pokušavao da hipnotiziram komšijino grožđe, ali sam se brzo vratio zaspali. Zrele voćke nismo gađali kamenicama ili tresli dugim palicama, da na uhodani način – uzmeš, jednostavno, dugačku motku s kojom se podbača veš u dvorištu, te na vrh staviš žicu sa mrežicom i nekim privezanim nožićem im ne naškodimo. »I jabuku ili krušku boli kad je pogodiš kamenom«, govorio je Kako. s kojim prerežeš peteljku, a grozdac – hop, pa pravo u koš.

A kad je minulo još jedno ljeto, ono naše, dječije, najljepše, pokušavali smo »Najbolje je kad ih uzberemo, s ljubavlju.« »S voćkama treba razgovarati, kao sa cvijećem«, objašnjavao je Bodo držeći da Udinove hipnotizerske metode primjenjujemo i u školi. Gledali bismo nastavnike ravno u oči, i u sebi govorili čarobne riječi: na dlanu jednu crvenkasto-rumenu krušku. »Evo, čini mi se kao da me gleda »Hej, haj, ne gledaj, i kao da želi da joj nešto ispričam.« hej, haj, ne listaj, Smišljali smo kako da sa visokih grana, na koje se hej, haj, ne pitaj!« nismo mogli popeti, otrgnemo one najslađe U dvorištu – gle jabuke!

Začudo, dešavalo se da hipnotizerska plodove. Penjali smo se visokom Kukiju na Pružila djeci grane kao ruke. čarolija uspije – nastavnice bi počele ramena, ugrađivali mrežice na vrhove motki Sretna je sa djecom na ramenu, gledati kroz prozor, zaboravljajući na za podbačanje veša, zabacivali zamke od dnevnik i ispitivanje, a mi bismo ih konopca, čekali pod stablima kad zapuše ne ljuti se kad je oberu zelenu. najsrdačnije prepuštali njihovim mislima, vjetar i hvatali otpale voćke prije nego što Na njenim granama svakog mjeseca čekajući spasonosni glas zvona. tresnu o zemlju. Kako je razmišljao kako da zajedno sa plodovima zriju Sa djevojčicama, posebno onima iz starijih pripitomi ptice, da mu donose slasne dudove i djeca. razreda, nismo imali sreće – hipnotizerski pogledi zrna grožđa, a Udin je počeo usavršavati tehniku budili su više čuđenje i smijeh nego ono što smo zvali hipnoze, i to krušaka. Sjeo bi pod krušku, raširio ruke i, simpatijom ili prvom zaljubljenošću. gledajući netremice u odabrane plodove, govorio čudne stihove: »Šta vam je, što buljite ko telad u šarena vrata? Izgleda da vam sve ovce nisu »Huš, muš, čuške, na broju!« znale bi nam, kroz smijeh, kazati kad bismo ih gledali tokom padajte, kruške, odmora. Ovce nam, zaista, nisu bile na broju, ali zbog njih. A da su se samo na dlanove muške!« Naš hipnotizer krušaka znao je sjediti pod stablom i po dva debela sata, okrenule, vidjele bi da te ovce, možda nekom i nevidljive, idu za njima. ponavljajući, u zanosu, svoje čarobne riječi, a kruške su, začudo, ponekad i pale, neke čak i u same ruke. Dešavalo se da pokoju rumenku dobije i u glavu, no tada se pravdao da mu je, zapravo, išla u usta, ali on je to izbjegao, Godine djetinjstva u našoj ulici, tamo na blagim padinama ukrašenim zbog toga što mu se klima prednji zub. prizemnim kućama i baštama, prošle su kao čarobni san, kao neka priča u »Važno je kruške uporno gledati, ne treptati očima, i neprestano govoriti kojoj smo svi manje ili više bili kao hipnotizirani. No, ovog puta djetinjstvo čarobne riječi!« hvalio se Udin koji je već dobio zvanje hipnotizera krušaka. je hipnotiziralo nas.

B

...

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Susret Banjal redgrađe Jonšepinga Norrahammar, bio je domaćin 17. tradicionalnom susretu Banjalučana u Kraljevini Švedskoj. Vrijedni domaćini iz udruženja „Zelena rijeka“, uz pomoć Saveza Banjalučana, dugo i svestrano su se pripremali, kako bi i ovaj susret, uostalom kao i svi prethodni, protekao u nezaboravnom druženju i veselju. Savezova sekcija za kulturu pripremila je veoma bogat i kvalitetan kulturno-zabavni program, kako bi posjetiocima i gostima priredili ugodnu i interesantnu večer.

Već u ranim popodnevnim satima pristizali su Banjalučani iz mnogih mjesta širom Švedske. Udruženja iz Malmea, Landskrone, Noršepinga, Orebra, Geteborga, Nyšepinga i Motale su svojim članovima organizovali autobuski prijevoz, a mnogi su se ipak odlučili za osobne automobile. Prekrasna sala Folkets Husa se veoma brzo počela puniti i procjena je da se tog dana okupilo preko 800 posjetilaca. Bilo je tu naših sugrađana koji su na susret došli iz Švicarske, BiH, Norveške, Danske, Finske, Srbije, prevalivši dug put, kako bi ponovo sreli svoje rođake, prijatelje, komšije. Na ovom značajnom skupu, Banjalučanima su se pridružili njihovi prijatelji iz drugih bh.

P

EHER 18 Š BANJA LUKA

gradova: Sarajeva, Mostara, Tuzle, Prijedora, Jajca, Zvornika, Trebinja, Bijeljine, Bosanske Gradiške, Bihaća........

Bila je to jednom riječju Bosna i Hercegovina u malom i to nas je posebno dojmilo i obradovalo.

Susret je pozdravnim govorom otvorio predsjednik Saveza Banjalučana, Mirsad Filipović i u svom izlaganju podsjetio prisutne o dosadašnjem radu Saveza, njegovim uspjesima u proteklih 17 godina, a prisutne je zamolio da minutom šutnje i Fatihom odaju počast svim bosancima i hercegovcima i svim Banjalučanima koji su nas napustili u protekloj godini.

Nažalost, među njima i dvoje vrlo poznatih književnika, Nedžad Ibrišimović i Meho Baraković.

Ambasador BiH u Kraljevini Švedskoj, Mr. Darko Zelenika, inače redovan gost naših susreta, osvrnuo se na uspjehe bh. diplomatije u protekloj godini. Napomenuo je da se mora više pažnje posvetiti poštivanju propisa pri ulasku naših građana u zemlje Šengena. On je u svom govoru posebno pohvalio rad našeg saveza, posebno na širenju naše kulture i poželio nam još mnogo uspjeha u narednom pe-

Reportaža Priredili vrhunski užitak: KUD "Dukat" Geteborg

Safikada, vječna inspiracija mnogih Banjalučana: Azra Avdagić

Vratila nas na trenutak u Vrbanju: Melkina Filipović

lu~ana Piše: Mirsad FILIPOVIĆ

riodu. U ime domaćina, prisutne je pozdravila i poželila im ugodnu večer, šarmantna Amra Muheljić. Gost iz Banjaluke, knjiVoditelj i gost, ževnik i novinar, Slavko Podgorelec, pozdravio je prisutne u svoje nekadašnje radne ime, a također i ispred gradonačelnika Banjaluke, gospodina Drakolege: Fikret Tufek i goljuba Davidovića, koji se zahvalio na pozivu Saveza BanjaluSlavko Podgorelec čana, ali je nažalost, bio spriječen da lično prisustvuje ovom skupu. Slavko je predstavio svoj veoma popularan i slušan radio-serijal „Medaljoni u vremenu“ i knjigu „Izlet u Banjaluku“.

Ismeta Bekrića iz „Banjalučkih Žubora“, a na kraju je otpjevao svoju U kulturnom dijelu programa nastupile su poznate folklorne grupe pjesmu „Mama nemoj plakati“, uz pratnju Mirsada Mahmutovića na „Dukat“ iz Geteborga i „BiH“ iz Noršepinga. Spletom bosanskih gitari. Predstavile su se veoma uspješno i dvije recitatorke iz Motale, igara u koreografiji Murata Hačkovića i Faruka Sarajlića, svojim su Azra Avdagić i Melkina Filipović. Azra je govorila pjesmu „Safikadi“ nastupom oduševili, a publika je to znala nagraditi burnim i dugo- autora Slavka Podgoreleca, a Melkina nekoliko pjesama iz nove trajnim aplauzima., knjige „Usnula planeta“ Vrbanjca Kemala Handana, koji živi u USA. Svoju knjigu „Crveni kombi“, koja govori o stradanju Banjalu- Sadeta Sokol iz Vekša je predstavila svoju najnoviju pjesmu „Teku čana u vlastitom gradu, predstavio je Mirsad Omerbašić iz Orebra. suze banjalučke“, posvećenu prerano umrlom generalu Armije BiH, Nezaobilazni Sabahudin Bahtijaragić-Cober, nadahnuto je govorio Mustafi Hajrulaloviću-Mumi. Gosti iz Ševdea, harmonikaš Hajrica poeziju nedavno preminulog pjesnika Mehe Barakovića, pjesmu Zukanović i Biba Begić, otpjevali su nekoliko prekrasnih sevdalinki, Š E H E R 19 BANJA LUKA

17. SUSRETI BA

ANJALUČANA

Najstariji na susretu: Sadik Smailagić Naši vjerni sponzori: Plivit Trade iz Västervika

Autor knjige "Crveni kombi": Mirsad Omerbašić

Sjajan nastup: Folklorna grupa iz udruženja "BiH" Norrköping

Redovna sjednica: GO Saveza Banjalučana u Švedkoj

Naš veliki prijatelj: Ambasador Mr. Darko Zelenika

a pridružio im se i jedini autentični sazlija u Švedskoj, Asim Hodžić, izvodeći jednu staru banjalučku pjesmu.

A na kraju kulturnog programa, na sceni se slila mladost i ljepota, koja je živopisnim narodnim nošnjama i izvrsnim koreografijama, obogatila ovo prekrasno veče i pokazala samo jedan manji dio bosanskohercegovačke kulturne baštine. Mnogobrojni gosti i posjetioci su oduševljeno aplaudirali i na taj način nagradili omladinu iz Dukata-Geteborg i Bih-Noršeping, koja je svojom igrom natjerala mnoge, da se spontano pridruže i sami zaigraju.

Poslije ovog dijela programa došla je na red i fešta na kojoj je goste zabavljao Kona-bend iz Malmea. Plesalo se i pjevalo do kasno u noć, a vrijedni organizatori su se potrudili da se na meniju nađu banjalučki i bosanski specijaliteti. Organizovana je i tombola sa vrijednim nagradama, a dosta toga su po običaju, sponzorirali familija Golalić i njihovo uspješna firma „Plivit Trade“. Zlatko i Amir Golalić su došli sa svojim porodicama, da uveličaju ovo prekrasno druženje i na tome im samo jedno veliko hvala.

A u sali su se mogla vidjeti mnoga draga poznata lica. Bilo je i suza, smijeha, plesa i igre. Banjalučani i njihovi gosti iz drugih gradova su napravili fantastičan štimung. Mnoge naše sugrađane nisam odavno sreo. Seima Višić je stigla iz Švicarske, pokazuje svoje izbjegličke knjige i kaže da joj je ovo prekrasno druženje. Prilazim Sadeti Sokol koja je sa kćerkom Besimom i unukom Sarom stigla iz Vekša. Lijepo je bilo vidjeti taj spoj generacija. Sadeta, iako u poznim godinama još uvijek piše pjesme, pjeva u horu i sarađuje sa našim listom. I njoj su, kaže ovi susreti nešto najljepše u toku godine i obavezno nastoji doći na svaki susret.

Lutvija Živković-Lutka, rođena Vrbanjka, nastanjena preko 40 godina u Beogradu, o susretu je govorila samo u superlativu, srela je neka poznata lica, a društvo joj je pravila sestra Senija Puškar, inače redovni posjetilac banjalučkih skupova. Radne kolege Gamala i

Reportaža Tri generacije: Sara, Sadeta i Besima Sokol

Nije moglo bez sevdaha: Kona, Biba Begić i Hajrica Zukanović

Najmlađi na susretu: Nermina, Emina i Kasim

Radost i zadovoljstvo na licima domaćina Edina susrećem izvan sale, te pođe priča o zlatnim vremenima banjalučkog giganta „Incela“. Neumorni Mesud i Muhamed, članovi glavnog odbora, nikako da se opuste, stalno u pokretu i pitaju treba li šta pomoći. U sali postaje tijesno, traži se stolica više, a vrijedni organizatori to lagano rješavaju.

Haris Đumišić, predsjednik udruženja iz Jonšepinga, sa svojom Suadom, pomno je iza šanka, pratio razvoj situacije, brinuo se da ništa ne zafali i bio cijelo vrijeme na usluzi.

Glavni Odbor Saveza Banjalučana je uspio odvojiti dragocijeno vrijeme i održati, u posebnoj prostoriji, redovnu sjednicu na kojoj je doneseno nekoliko važnih odluka, podijeljen novi broj „Šeher Banjaluke“ i dogovoren rad u narednom periodu.

Agilni voditelj programa, Fikret Tufek je zašao među stolove i pitao posjetioce o svemu i svačemu, a posebno su bili interesantni najstariji i najmlađi posjetioci ovog skupa. Sadik Smailagić (92) i Avdo Ikan (91), još uvijek se odlično drže i dolaze na ove naše susrete, a to će ubuduće nastaviti i članovi porodice Sotić, Nermina stara 9 mjeseci, njena sestra Emina (4) i brat Kasim (6), sa svojim roditeljima Almom i Smailom. Primjer za svaku pohvalu. Lijepo je vidjeti toliki broj djece i omladine koji dolaze na ove naše susrete. To je veliko bogatstvo, a i ujedno nada da se ova druženja neće zadugo ugasiti.

Predstavio je Fikret i Sabahudina Ninu Dervišića, koji ima neobični hobi. Naime, Nine skuplja osmrtnice-čitulje, naših ljudi koji su umrli u Skandinaviji, i nažalost skupio ih 1500.

Bližilo se i vrijeme oproštaja. Vrijedni organizatori iz kluba „Zelena rijeka“, Haris i Suada Đumišić, Arnad i Adnan Ikan, Amra Muheljić, Nerma Ikan, Emir i Zemira Karahodžić, Sandra Dogan, Marija Radovanović, Derviš Dedić i ostali zaslužuju sve pohvale za odličnu organizaciju i uloženi trud i za to im jedno veliko hvala. Jer, stvarno nije nimalo lako organizovati najveći skup Banjalučana u svijetu, ugostiti preko 800 ljudi, a da sve protekne u najboljem redu.

Vezan za svoju Banjaluku: Sabahudin Bahtijaragić-Cober

Pozdrav ispred domaćina: Šarmantna Amra Muheljić

ZAPISAO: Slavko Podgorelec

d aprila 2004. godine osmišljavam i vodim radiodokumentarni serijal pod simboličnim nazivom Medaljoni u vremenu. Malo-pomalo širio se krug ’fanova’, pa od 100. emisije (2006. godine) ovaj serijal praktikuje javne multimedijalne promocije: živom riječi, tonskim i video zapisima podsjećamo na kulturne, civilizacijske i religijske tekovine i poveznice naših naroda (Bošnjaka, Srba, Hrvata, Jevreja i Roma). Slušaoci u svijetu Medaljone prate putem interneta (www.rtrs.tv) Poziv da gostujemo u Skandinaviji, koji je uputio Savez Banjalučana u Švedskoj – do sada je najveće priznanje Serijalu i njegovu autoru. Tokom deset dana (zaključno sa 25. septembrom) predstavili smo se Banjolučanima u Orebru, Motali, Jonšepingu i Malmeu, kao i u Oslu (Norveška) u Kulturnom društvu Bošnjaka ’Preporod’.

O

Sa folkloristima u Motali U Kopenhagenu me dočekuje Mesud (Mulaomerović). Žustri Mesko (sedamdeset i kusur godina) vodi me, k’o maksuma, (po)noćnim Malmeom, i u taksiju recituje program boravka: sutra spavaš u Motali kod Mirsada (Filipovića), onda ideš u Orebro, pa u Oslo, pa u...više neznam gdje. Jučer sam se kupao na EHER 24 Š BANJA LUKA

Hadžihivzinoj sedri u Banjaluci, a sad sam hiljadama kilometara sjevernije. Mesudova Suada nam prinosi kafu, jedan sat je po ponoći – nedjelja. Ustajemo u pet, jer bus polazi u šest, pa idemo u petstotinjak kilometara udaljenu Motalu. Narednih dana ću prevaliti oko 2300 kilometara-više nego za posljednjih desetak godinasveukupno. Neopisivo je lijepo svitanje zore u Švedskoj, doživljeno u autobusu prepunom mlađarije, koja tutnji na smotru folklornih skupina, a koju organizuje udruženje „Ljiljan“. Motala je prekrasan grad na nekakvom ogromnom jezeru (kažu 130 puta 30 kilometara!) Fasciniraju sunce, kućice, zelenilo, cvijeće, gljive (vrganji, lisičarke, pečurke – bukvalno pod nogama!) Nekoliko je autobusa pred „Narodnim Parkom“ (tako sam ’preveo’ naziv). Dolazi i Mirsad (osmijeh od uha do uha) „Odlično si stigao – počinje smotra 12 folklornih skupina (deset naših) i pridružili nam se Šveđani i cure iz Burundija (!)“ melje Mirso. I sve je to naše udruženje organizovalo! Učesnika preko nekol’ko (stotina!), a nastupa i Asim Hodžić, Banjolučanin (iz ergele dizača tegova Joce Bojovića) koji se nanovo pronašao – ovog puta sa sazom, starim žičanim instrumentom. Ogromna staklena kocka u holu, uz nju ljupke hostese: prilog za gladne u Somaliji (!). Program reprezentativan, a vode ga šarmantne

dame: mlađa, (visoka i vitka djevojka duge crne kose - garant Šveđanka!) pozdravlja i najavljuje na švedskom. Uz nju je nešto starija, također elegantna dama, koja najavljuje učesnike na maternjem jeziku.

Po načinu (naglašeno pedagoškom) prepoznajem da je ona prosvjetar - Azra Avdagić. A prva je ’naša’ Melisa – profesorica (Mirsadova kćerka). Azrinog supruga Zlatka-Zlaju upoznah na dolasku: zakleo bih se da je Tom Henks, samo nešto mlađi. U ’kući’ ples i muzika – a napolju ćevapi i pušači. Ima ih – iha-haj! Po navici razgledam toalet: ni kapljice na podu, lavaboima, pločicama. Dežurna ekipa ’domaćica’ sve izglanca. Jedna od njih (sa bijelom keceljom, kratkom frizuricom i ooogromnim okama) nešto mi poznata...

Pa to je Melkina, Mirsadova supruga – ljetos se upoznasmo u Banjaluci! Zuji ona k’o pčelica – glanca stolove, kupi pepeljare i trunčice sa patosa – pa tako do ponoći.

Radi na 220 volti. Tako i Mirsad: jest on predsjednik Saveza, ali eno ga sakuplja praznu ambalažu, čisti pepeljare, ’ureduje’ među ’zagrijanim’ matorcima. Mirsad je narednih noći nekoliko puta zaspao sa laptopom u krilu i ’mišem’ u ruci: takvog entuzijastu još nisam upoznao...

Pet noći i isto toliko dana proveo sam u kući Filipovića, mojih domaćina: tih pet noći najljepše sam spavao otkad pamtim. I najljepše se osjećao.

Reportaža

“ Medaljoni“ u Skandinaviji

Goran, Baltazar, Cober i Sadeta Ujutro i noćom družim se s Filipovićima, a preko dana za mene je ’zadužen’ Goran (Mulahusić). Sarajlija koji utjelovljuje sve pozitivne i racionalne standarde tipične ’raje sa asvalta’. Goran pravi lajv-fotose ( i za magazin Šeher Banjaluka koji već treću godinu izdaje narečeni Savez), originalan je u umjetničkoj fotografiji (moramo mu organizovati izložbu u Banjaluci) i neprevaziđeni ’vodič’ kroz Motalu. Goran me upoznao sa kolegom – inžinjerom Baltazarom Fon Platenom (saliven od bronze usred grada). Taj vam je gospodin, potkraj 18. vijeka, studirao kartu Švedske i skontao kako da ’uveže’ silna jezera i tako poveže istočnu sa zapadnom morskom obalom. Bilo je tu krvi, znoja, suza (i robovskog rada) ali je Baltazar uspio. I nisam ga džabe nazvao ’kolegom’: Baltazar kanalom, a moja malenkost ’Medaljonima’ povezuje ljude i gradove svoje zemlje...i Skandinavije. U Orebro putujem sa Mirsadom, Zlajom Avdagićem i Goranom. Stižemo u prvi sumrak.

Dočekuje nas legendarni Cober pod šeširom ’a la Rade Šerbedžije’. Za neupućene: Šerbedžija je, zapravo, kopirao Coberov ’stajling’. Tek da se zna. Dobri stari Cober: rekao bih – matoro dijete pod šeširom: dobroćudno, drago i naivno čedo Talije (to sam još samo za Adema Ćejvana napisao). U prostorijama NBV-a publika se okupila sat ranije. Zdravimo se sa predsjednicom Fatom, a prilazi gospođa sa širokim osmjehom:“Hoćeš li me se sjetiti?“. „Kako neću draga razrednice!“ – grlim moju profesoricu iz Gimnazije Sadetu Zahirović s kojom se ne vidjeh više od četiri decenije. Pričam publici sage o staroj Banjaluci i starim Banjolučanima, a pomaže mi (glasom) pokojni akademik i etnomuzikolog Vlado Milošević. Govorim o efendiji Dibagi (spasio brojne Banjalučane-kršćane 1808. godine), o profesoru Nikoli Kozomari i hotelijeru Milkanu Gojiću, o tandemu Rajku i Ragibu

koji su pušili i pili uz ramazanski post, i usput prodavali lažne ’perzijanere’ po Zagrebu... Salve smijeha i aplauza.(...)

Udruženje „Ljiljan“ i sekcija Banjalučana u Motali imaju klub koji je uređen kao kutijica: promocija ’Medaljona’ praćena je sa velikim zanimanjem, a bilo je zadovoljstvo upoznati gospođu Draginju Femić, Novosađanku, koja je stalni gost svih kulturnih zbivanja koja organizuju bosanskohercegovački građani i Banjalučani članovi kluba. Sutradan tutnjimo u glavni grad Norveške – Oslo.

Još 500 kilometara u jednom pravcu (!)

Stižemo iza podneva. Dočekuje nas Banjalučanin Alija Trako i Fadil- Dilfa Dizdarević (Brčak). Smješteni smo u Radisson-blue (plaza-hotel) a potom razgledamo prijestolnicu. Prelazimo Crkvenu (tako Banjalučani zovu smrdljivi kanal u centru Osla). Impresionira gradska Kuća, dvorac, i...prostorije Kulturnog kluba Bošnjaka „Preporod“. Ambijent predivan, publika brojna i reprezentativna: grlim se s poznatima, a posebno ’čvrsto’ sa Muhamedom Tufekčićem – Tufom, legendarnim etnologom, folkloristom i koreografom. Veče posvećeno bosanskim gradovima, a prekrasno uvodno predavanje (o arhitekturi i znamenitim likovima Banjaluke) održala je profesorica Valida Mujezinović. I nehotice –svojim izlaganjem daje ’šlagvort’ predstavljanju Medaljona.

U publici nisu samo Banjolučani. Kako će reagovati na bizarne storije (primjerice – o javnim kućama banjalučkim)? Ili na istinite priče o rakiji-tradicionalnom piću svih Bosanaca (koja je stigla sa Turcima)?

Sve je okončano burnim aplauzom-da ne kažem ovacijama... Shvatih: našima u dijaspori svojstveni su smijeh i vedrinaosobito kad dolaze iz matice. Na Medaljone se, kao šlag na torti – nadovezao Mirsad izlaganjem o djelatnostima Saveza Banjalučana Švedske: donio je i magazin Šeher Banjaluka, i registrovao nove pretplatnike

(jer novine su skupa igračka). Druženje se nastavlja u lobiju hotela, a s domaćinima se oprostismo iza ponoći. Jutrom nam valja opet u Švedsku – u Jonkeping, na 17. tradicionalni susret Banjolučana...

Darko, Fićo, Sića Stižemo u kasno poslijepodne. Program počinje u rano predvečerje, a već je više od stotinu sugrađana pristiglo. Među njima je Sića (Muharem Sitnica) poznat kao videodokumentarist: u bogatoj arhivi ima i svih sedam susreta banjalučke dijaspore koje, od 2004. godine organizuje Zajednica udruženja građana Banjaluke. Posebno je prisan susret sa Fikretom Tufekom, novinarom i bivšim šefom na RadioBanjaluci. Fićo je ’telal’ (što će reći najavljivač i voditelj) programa. Savez Banjolučana je izuzetan domaćin – a za ’blagoutrobije’ zadužen je Haris Đumišić kome ovom prilikom iskazujem sve pohvale – za meni, za pića (počasno mjesto pripada banjalučkom ’Nektar’- pivu), za uslužnost, za čistoću... Kelneri i ’reduše’ bijahu dječaci i djevojčice od 8 do 10 godina (!!!). Saznajem da je prodano 850 ulaznica, pa uz one koji su stigli nekoliko sati prije početka tvrdim da je te večeri prodefilovalo oko hiljadu posjetilaca...

Koji su burnim aplauzom pozdravili (stalnog) gosta – magistra Darka Zeleniku, ambasadora BiH u Kraljevini Švedskoj.

Ovaj šarmantni, elokventni, a ležerni intelektualac prijatan je sagovornik i uživa nepodijeljene simpatije u banjalučkoj dijaspori. Osobno je pokazao zanimanje za Medaljone i pozitivno (pr)ocijenio misiju ovog serijala. Voditelj Tufek je ’gizdavo’ najavio autora Medaljona, no aplauz je pokazao da nije puno pretjerao... Kada je (u ’odjavi’) rekao kako je kolega Podgorelec urednik „Republike Srpske“ ( umjesto „Radija Republike Srpske“), ambasador Darko je to popratio opaskom „dobro pa nije rekao ’glavni urednik Republike Srpske“. Š E H E R 25 BANJA LUKA

Reportaža U bogatom programu nastupio je i Asim sa sazom, ali i Cober koji se potvrdio kao recitator i kantautor. Melkina se ovog puta predstavila kao izvanredan recitator posebnog senzibiliteta. Ipak – krunu programa predstavljao je nastup reprezentativne folklorne skupine ’Dukat’ koja, prema procjeni pisca ovih redaka, superiorno konkuriše najboljima sa prostora ex-Jugoslavije. Iza ponoći opraštam se sa prijateljima i domaćinima definitivno uvjeren kako je Savez Banjalučana u Švedskoj pouzdana i kompetentna asocijacija koja se radom i programom Šveđanima ’nameće’ kao osvjedočeni promoter i čuvar kulturnih vrijednosti, a takvog partnera treba da prepoznaju i vlasti u BiH odnosno Republici Srpskoj.

Svjetska turistička atrakcija: Göta Kanal

Nedjelja u Malmeu Opet sam kod Mesuda i Suade. Dan sunčan i topao. Razgledam Malme, taj uistinu prelijepi grad. Centar je impresivan – skulpture, fontane, restorani, ljudi... Šetamo ’Gospodskom ulicom’ – potsjeća na banjalučku...osim što je tlo naruženo stotinama opušaka. Čistači ovdje ne rade nedjeljom – a Malme slovi kao najčistiji u Skandinaviji (?!). Opušci – i nekako, ali balega !!! Upravo tako – naiđosmo na pozamašnu kamaru konjskog izmeta.

Ispred nas dvoje policajaca na konjima. No comment ! „E, i ti baš moraš sve vidjeti!“ kaže Mesud. Šta ću – kad umalo ne ugazih! – odgovaram i nešto razmišljam: u našoj Gospodskoj konji se nisu uneredili unazad sedamdesetak godina. Mesud je u pravu: u Malmeu treba razgledati podignute glave. Fasade, drveće, gotika, stara sačuvana jezgra u kojoj su magacini i štale (riglovanih zidova) pretvoreni u šopinge i restorane...

Budi moderan , ali čuvaj starine. Kao ’Medaljone’.

Najljepše jezero u Švedskoj: Kristalno čisti Vättern

********* Iste večeri u našem Klubu predstavljam radio-serijal, ali ’pasivno’: tehničke okolnosti iznudile su da u cjelosti reprodukujemo digitalni video-disk sa promocije 350. (jubilarne) emisije Medaljona koja je upriličena aprila ove godine u banjalučkom Banskom dvoru.

Publika uživa slušajući sjećanja dr Kemala Halimovića o gradnji hotela Palas, o kupovini prvih pantalona u robnoj kući Isaka Poljokana, o akšamlucima i kafanicama o kojima priča Vlado Milošević. Ovaj dvd-disk odštampala je Radiotelevizija Republike Srpske specijalno za promocije u Skandinaviji.

Predstavljanje ’Medaljona’ u Malmeu bilo je trinaesto po redu i šesto u inostranstvu.

Nadam se – uspješno.

EHER 26 Š BANJA LUKA

Promocija "Medaljona" u Örebru

Raspjevana stranica

NASIHA KAPIDŽIĆ- HADŽIĆ Rođena je 1932. Godine u Banja Luci, a umrla 1995. godine u Sarajevu. Filozofski fakultet završila je Beogradu. Pisala je poeziju i prozu za djecu i odrasle, a za života je objavila više od 3o knjiga.Jedna od književnih manifestacija koja se održava u Banja Luci nosi naziv po njenoj pjesmi „Vezeni most“

VEZENI MOST

OD TVOG GRADA DO MOG GRADA

Kad jednom dođeš u grad od lišća, Da budeš najdraži gost, vidjećeš kako obale travne na ruci drže most.

Pripremio: Kemal Coco

Most vezan žicom svilenom, tankom U sedam boja tkan; Ogledalo mu zelena rijeka, A ukras sunčan dan.

U tvom gradu Carstvo ptica, Dvorovi od đinđuvica I vrt u kom Svake srijede Sunce novi cvijet isprede.

Vjetar ga njiše ko voda čamac, Svezane u pličaku; Rojevi svitaca nad njim se pale, pa blista i u mraku.

A pod njim čudni orkestar ljeta S dva cvrčka u duetu, Oglašava se svake noći Ljepši od svih na svijetu.

Divnim ga šumorom slave vrbaci Prepuni malih snova; Niko mu nije pjevao ljepše Od bijelih bagremova.

Kada nam dođeš u grad od lišća Da budeš najdraži gost, Preći ćeš i ti korakom lakim Vezeni, vitki most.

Od tvog grada Do mog grada, Kao laste, Iznenada, Prelijećemo na krilima Da vidimo šta ko ima.

PJESMA Širom svijeta pjesma bruji, u kiši je i oluji, pod krilom je vjetar krije, čuvaju je ptice dvije.

Kad stišamo hod i glas, doploviće i do nas.

U mom gradu Kamen siv, U kamenu zvonik kriv Otkucava svakog petka Stare priče Ispočetka Od tvog grada Do mog grada Prelijećemo iznenada; Ja po ružu izvezenu Ti po priču U kamenu.

Ćim zaćutiš u dnu gore, vitke jele zašumore, sa brezine krošnje ljetne sidje šapat pjesme sjetne, iz gnijezda od zlatne trave zrikavci se sitni jave.

Kad je tiho kraj potoka, Onda školjka zlatooka, iz dna srca, sa dna vode priča kako nad njom brode talasi u bijeloj pjeni u daljine zaljubljeni.

Pjesma živi širom svijeta: U krunici suncokreta, Pokraj mora, pokraj vrela Nad kojim se trska splela Čuješ je u glasu kiše Samo ako pričaš tiše.

SKRIVENA PRIČA Nađoh ploču od vapnenca pokraj zdenca.

Na njoj smeđe tačkice Kao mravlje nožice. Na njoj sitni pečati Od lipove cvati I rog poput kraka Nekadašnjeg raka.

Nađoh ploču od kamena – Sva vremena Na njoj priča sakrivena.

SVJEDOK VREMENA

Umjetničke fotografije

Enesa Zahića vog ljeta Banjaluka je bila ljepša, i bogatija, za jednu nesvakidašnju izložu – u salonu Kulturnog centra Banski dvori (Dom kulture), u okviru 8. susreta Banjalučana »Vezeni most«, predstavio se banjalučki umjetnik fotografije Enes Zahić, koji iza sebe ima 50 stvaralačkih godina i 50 samostalnih izložbi, od Banjaluke, Sarajeva, Beograda, Zagreba, Ljubljane, Podgorice, Skoplja, do Helsinkija, Oulua, Imatre... Kad se tome dodaju i sudjelovanja na brojnim zajedničkim svjetskim smotrama fotografije, i brojna priznanja, onda ocjena likovne kritičarke i teoretičarke Ljiljane Perduv Misirlić, da je Zahić svoje bavljenje fotografijom uzdigao na »likovni pijedestal«, ima svoje puno značenje.

Jedna umjetnička fotografija na izložbi u Banjaluci naslovljena je »Svjedok vremena«. Na njoj je Kastel – vrata, stepenice, zidine koje se obrušavaju ali koje ipak odolijevaju prolaznosti. I sam umjetnik, posebno onaj koji gleda i okom fotoaparata, i očima duše, svojevrstan je svjedok vremena. Svjedok proticanja. Ali i svjedok ljepote. Takva je i fotografija Enesa Zahića – uvriježena u prostor i vrijeme, u ono spoljašnje, ali i u drhtaje trenutka i motiva, u odsjaje događanja, u ono unutrašnje, ono što fotografiju čini i dokumentom i umjetničkim djelom, ličnim doživljajem zajedničkog, opšteg.

O

Piše: Ismet BEKRIĆ

POGLED KROZ BREZU: Jedna Zahićeva fotografija, na izložbi u Banjaluci, ima - na prvi pogled – neobičan naziv: Pogled kroz brezu. No, ona zapravo i oslikava suštinu prave umjetničke fotografije, i ove Zahićeve, koja objekt doživljava i kao subjekt, ne posmatrajući ga samo izvana nego, još više, kroz njega samoga. Fotografija je zato za Zahića prije svega uhvaćeni, doživljeni trenutak. Treptaj. »Impresija svjetlosnog tkanja«, kako se i zove jedna njegova vizija viđena okom kamere. »Prolazeći različite faze naukovanja, od fotografske radnje Foto Hero u Banjaluci, preko Savezne stručne škole za fotografiju u Hamburgu u klasi gosp. Vernera Serensena (Werner Sorensen), do Američke visoke škole FPS, pruža mu se mogućnost najsavremenije tehnike realizacije viđenog i odabranog polazišta«, zapisala je između ostalog Ljiljan Perduv Misirlić uz Zahićevu izložbu u Banjaluci. »Savremena tehnologija ne sputava Zahića i nije mu jedini cilj, nego naprotiv sredstvo da izrazi doživljaj vizuelne pojavnosti koja ga u datom trenutku fascinira. Polazišta i inspiracija, tokom dugogodišnjeg rada, različite su pojavne i misaone senzacije, angažirane u trenutku, ali uvijek likovno utemeljene na istančanom senzibilitetu za mjeru i sklad svih elemenata tvorbe fotogafije.«

Zahićev ciklus »Kroz vrijeme«, koji se prema ocjeni stručne kritike približava postkonceptualnoj umjetnosti, okrenut je prije svega prirodi, krajolicima, i onima u Banjaluci i BiH, i onima u Finskoj, u kojoj je u godinama stradanja i progonstva našao novo utočište. Vodenice, Stare breze, Jesenje lišće, Stari hrastovi u oktobru, Jesen u Finskoj, Stari panj, Čari Suturlije, Impresija na jezeru, Na jezeru Inari, Spektar boja, Dolazak proljeća – već sami ovi nazivi fotografija rječito govore o autorovoj težnji da ljepotu i čistotu prirode istakne u prvi plan, naglašavajući da su ljudi i priroda neraskidivo povezani i upućeni jedni na druge, i da od tog odnosa zavisi opstanak na ovoj planeti.

DIO SMO PRIRODE: »Ovim fotografijama, rađenim u kontrastu svjetla i boja, da bi se još više istaknula ljepota prirode, želio sam probuditi savjest kod ljudi, da su dio prirode, i da od toga zavisi i naš ukupni život«, rekao nam je Enes Zahić, kad smo se ovog ljeta susreli u Banjaluci.

I tad je njegov nezamjenjivi prijatelj bio - fotoaparat. Želio je zabilježiti sve što se dešavalo na susretu »Vezeni most«, ali i otrgnuti od zaborava sve ono što njegov grad nudi – i oku i duši.

Kao i onih davnih godina, kad smo ga gledali kraj zelenog travnjaka Borčevog stadiona, kad je vrijedno lovio let lopte prema golu, ali i radosti i tuge na licima igrača i navijača.

Jesen se već prelijeva u bjelinu zime i u Zahićevoj Banjaluci, ali još više i u Zahićevoj Finskoj, koja je ovog umjetnika fotografije iskreno prihvatila i omogućila mu da nastavi svoj umjetnički put. A on svojim fotografijama gradi najljepše mostove među ljudima, među zemljama i narodima, i posebno među zajedničkim osjećanjima. I svjesnošću da je priroda jedna, i nedjeljiva. Kao pahuljice. Ili kao listovi u banjalučkim alejama i finskim šumarcima kraj jezera.

9

Sjećanja

BANJALUČKI NOTNI ZAPIS

Tekst i foto: Atif Turčinhodžić

Č

itajući skandinavsko – banjalučki list ŠEHER, koji je našao svoje mjesto među našim Banjalučanima širom svijeta, između ostalih tekstova, pročitah i jedan divan tekst našega Banjalučanina prof. Irfana Nurudinovića, što mi kažemo “učevnog” insana, lijepog pera i sjećanja, koji pokušava da ovjekovječi jedan dio muzičke scene našega grada - naše Banja Luke. Imao sam čast i zadovoljstvo da se sretnemo ovog augustovskog ljeta 2011, prije podne i gdje nego pred Palasom.

Razmijenismo naša sjećanja o onim davnim 60-im i 70-im, kada je važio “zakon kravate” , “Šimi cipela”, i trapez hlača u kojim je prednjačio naš poznati Ćosa, te rahmetli Habija, a najbolji “kravataši” su bili Reka, Boško Orobović, Faruk Muftić, Besim Hadžišabić, Zico (Cozi), kako je to samo bilo lijepo vidjeti.

Sjedeći pred našim Palasom u nekom sadašnjem vremenu i poslije svega što nas je zadesilo, nije remetilo da u našem druženju bude onog banjalučkog šarma. Uz viceve, anegdote, šale posjedili smo ja i moj Irfan, pričali između ostalog i o našima mukama koje nosimo sa sobom u današnjem vremenu, provodeći dane na dalekom sjeveru. A onda se nametnula nezaobilazna tema o muzičarima, koje je on spomenuo u skoro izašlom članku Šeher Banja Luke. Zaista je to lijepo zabilježio naš Irfan, a meni je ostalo samo da ga pitam i da se malo nadovežem na njegovu priču o banjalučkim “biserima” muzičarima, koji su i te kako ostavili svoj pečat na muzički kulturni život našeg grada. Na žalost, ostalo nam je samo pero kojim se još možemo poslužiti i po nešto zabilježiti iz tih dana, pa tako i ja u pokušaju da doprinesem i zapišem u mom vremenu neka dešavanja moje generacije. Zahvaljujem se našem Banjalučaninu prof. Irfanu što je me podstakao i dao ideju, da i ja nešto napišem o svojim sjećanjima na te divne godine.

GODINA DAVNIH 64-65 Igranke i muzička zbivanja banjalučkog muzičkog podneblja, koje sam kao momčić obilazio, održavale su se u “Krajini” niže sadašnje muzičke škole, pa fiskulturnim domom, bivši “Partizan”, Domom Kulture, Novoseliji, u Šeheru, bivšoj Tvornici obuće na Hisetima, Medicinskoj školi, na Laušu, Domu Veselin Masleša kod Zmaj Jovine škole, Mejdanu (mala čaršija), Pedagoškoj školi, Čajevcu, Učiteljskoj školi, Pilani, Trnu, Zalužanima…

Prva moja iskustva sa igranki počinju sa stajanjem pred vratima Krajine, nekih 12-ak godina star, naravno ne mogu da uđem,

slušajući muziku, kibicovao sam ko ulazi i izlazi iz sale. Tamo su svirali vojni muzičari, a gostovali su tada poznati pjevači Ivica Šerfezi, Ana Štefok i Zdenka Vučković, u koju sam uzgred, bio i mladalački zaljubljen. Kasnije sam i sam svirao bubnjeve u starom Domu armije kao jedini civil prateći tada popularne Banjalučanine Matka i Savu Petronijeva. Stojeći tako na vratima i vireći u salu, često puta odgurnut u stranu, znao sam dugo stajati i slušati, diveći se tim muzičarima i posebno Skokinom saksofonu, iz kojeg su izlazili predivni tonovi. Tadašnje “prodiranje “ Twist-plesa i rock and rolla, u zadimljenim salama, obilježilo je tadašnje igranke. Često sam kasnio kući, pa je slijedila kazna dvodnevnog neizlaska iz kuće.

Sjećanja naviru iz nekih davnih 60-ih, na Fiskulturni dom, kada je Crkvena još uvijek bila atraktivna za kupanje, a ulice u blizini bolnice se počele asfaltirati. Moje komšije iz ulice su bili Banušić Mirko i njegov brat, Željo sa sestrama Gordanom i Divnom, a preko puta Zeljkovići ..kakvi su to bili divne komšije.

Ne znam ni sam zašto sam, baš tu ispred ulaza u Fis, koji je uzgred, brojao samo dvije ulazne stepenice, dolazio i gledao tadašnje muzičare, među kojima i Irfana, pa Hašku Čelebića i druge. Problem su opet bile moje godine i znate ono kako smo svi mi, kao djeca, željeli da što prije narastemo, pa da nam stariji kažu “o momčino “ Na prvom mjestu i najveći fazom u to vrijeme bila je kravata, a kaputi i odijela ili košulje za broj manje ili veće nisu igrale ulogu, cipele su bile nešto drugo. Kad kažem drugo, mislim na one “šiminke”, ako biva ko ima veći i duži špic, taj je bio glavna fora .....ko je to imao, bile su mu veće šanse kod djevojaka.

Onako protežući se koliko sam mogao na nožnim prstima, divio sam se onoj bini i muzičarima na njoj. Kako su samo imali tu moć da natjeraju sve da plešu. Vedra nasmijana lica banjalučkih ljepotana i ljepotica, momaka i djevojaka, tjerala su me da i još par puta skočim da to vidim, a vrijeme je tako brzo odmicalo.

Kod kuće me opet čekala kazna, zna se dva dana nikuda, a boga mi i kaiš nekad proradi. Interesantno je bilo ono kada neko od nas četvero djece pogriješi, kako nas je rahmetli otac znao sve zbog jednog, pucnuti onim kaišem, a to me podsjeti na onaj film o tri mušketira “Svi za jednog jedan za sve “ pa zato nam to nije teško padalo. Neka mu je lahka zemlja i rahmet duši, ali to mi nikad nije bilo jasno zašto smo vrlo često, zbog jednog od nas djece, sve četvero dobijalo kazne i batine. Valjda takva vremena.

Los Mućaćos

EHER 30 Š BANJA LUKA

Sjećanja Početak sviranja, gitare, meksikanske pjesme.....

Period meksikanskih pjesama, posebno u gradu na Vrbasu, počeo je sa nekoliko banjalučkih muzičara koji su manje ili više, dali pečat tom vremenu. Šukrija, braća Karić, Midhat i Mensur, Surić, Nice Kapidžić, Bure, Bahro, Cici, Relja, Edo, Stipe, braća Smailagić, braća Kozaragić, Penhe, Fric i Atif, Mimi, Meho Pupak su samo neki od njih. To je davalo nagovještaj nekom vremenu koje je najavljivalo “vrijeme gitara”. Meksikanske pjesme i serenade koje su tako lijepo zvučale u ljetnim, toplim banjalučkim noćima, uz karakteristični miris Vrbasa i danas, kad su mnogi tako daleko od svog rodnog grada, izaziva veliku nostalgiju. Već u ranim večernjim satima, sa prvim akšamom, znale su se okupljati grupice “Meksikanca “ oko Zelenog mosta, na Abaciji, kod Ferijalnog doma, ili u ulici Avde Karabegovića (moja ulica odrastanja ) ili pod Pećinama i započinjali svoje prve probe, a onda pjevati naučeno, u kasne sate, pod pendžerima naših djevojaka. Gradom su se čuli zvuci gitara i pjevanje prekrasnih “Soj Soldato”, Malagenija”, “Ave Marija”, “Kukurukuku Paloma“, “Pjesma dječaka”, “Jedan dan života“, “Mama Huanita“, “Sonja”, “Tužna ptico”. Možete samo zamisliti te ljetne zvjezdane večeri bez auta, motora i bicikala, a djevojke sramežljivo pale svjetla tamo u nekoj prvoj izgrađenoj osmokatnici, kao pouzdan znak da su čule zvuke gitara i tih divnih melodija i glasova. Sutradan kao da se ništa nije desilo, samo blagi pogledi i osmijesi na vrbaskim plažama, upućeni momcima. Među pravim vrbaskim “biserima” koji su propagirali banjalučke ljubavne serenade treba izdvojiti gore pobrojane, jer oni su gradili temelje takvog druženja. Vrlo brzo nastaje i naša prva grupa i pokušaj “profiliranja“ muzičara Meksikanaca – Banja Luke i možemo reći da su zaista imali uspjeha u tome. Najveći zanesenjak je svakako bio Bahro i kao organizator i začetnik banjalučkih Meksikanaca, Los Mučaćosa. On je cijelog sebe ulagao, kupujući u Zagrebu pravljene gitare, i samo kad se sjetim kakve su to bile prave meksikanske dubolke sa prelijepim zvukom gitare. Trajalo je to i mogu reći vrlo uspješno, a što je krunisano nastupom na televiziji i izdavanjem jedne prelijepe kasete sa odabranim pjesmama.

Električne gitare, Palas, gitarijade Ali tada sa zapada dolazi žešća muzika, sa električnim gitarama, koje su toliko uzele maha da su mnogi banjalučki muzičari iskoristili svoje vibracije i tako dali pečat jednom vremenu koje se može nazvati “vrijeme gitarijade”.

Hotel Palas je bio jedno od prvih okupljališta mladih. U to vrijeme Palas je važio za mondeno mjesto, gdje su dolazila „gospoda“ finih manira, ukratko raja sa asfalta. Dotjerani i našminkani, a posebno se isticala naša misica Bedra Kušmić. A

moji prvi dolasci u Palas vezani su za igranke u kasnije sate, kad su one „bjesnile“. Sjećam se Joze, vojnog muzičara, velikog zaljubljenika u baš ovu novu muziku koja nam je stigla sa Šedouzima, Bitlsima, Stounsima, Enimalsima.

Najjače igranke u gradu sto se tiče gitara i gitarijada bile su u Učiteljskoj školi, Kasinu, Čajevcu, G .Šeheru, pa i Brionima sa poznatim Meteorima, Vandalima, Uraganima, Usamljenima, Amorima, Mladima, ,,kasnije Ričmeni, 27 dimenzija ...i još neki, ali ovo su bili udarni banjalučki “prangijaši” što je nekad znao reći Nandi Kulier, jedan od najboljih, ako ne i najbolji muzičar starije generacije. Nesretni zemljotres mijenja demografsku sliku Banjaluke i banjalučkog muzičkog života. Oporavak muzike poslije potresa je nastavljen sa nikad zaboravljenim noćima gitare i pjesme u Parkovima, po prikolicama i privatnim žurkama.

U grad iz okolnih ruralnih sredina sliježu novi ljudi, donoseći sa sobom neku drugu kulturu. Palas počinje lagano da poprima sasvim neko drugo značenje i ako su u njemu svirali i pjevali vrhunski muzičari: Nina Bugarka, Slavica i Boško Orobović, a prije toga Cune Gojković, Arsen, Gabi, Džimi Stanić i mnogi drugi.

A od domaćih muzičara tu su bili svakako rahmetli Haška Čelebić-bubnjevi, Irfan Nurudinović-gitara, Braco Skopljak-klavir, Tončo Marković, Skočibušić Petar-Čiško-bas gitara i kontrabas i naravno, Nandi Kulier-saksofon i klarinet. Kasnije su dobijali angažmane Zlatko Maričić, Zlatko Midžić, Atif Turčinhodžić, Nadir Garčević, Nijaz Durić, Kosta, Rudi saksofonista, Rolih Zvonko, Faruk Turkanović, Vanjur Zvonko. Akcent bih stavio na jednog od najvećih muzičara banjalučke scene Ekrema Nanića-Trube, sa kojim sam zajedno počeo oko onog vatrogasnog bubnja, nekih 60-ih. Oni su naravno ipak uspjeli “držati” Palas pod muzičkom kontrolom, uz vrhunski kvalitet, tako da je Palas zadržao renome i stalne goste.

U to vrijeme Banja Luka je zaista doživljavala svoj muzički procvat, od rocka do prelijepih opatijskih šansona i šlagera. Članovi grupa su se često mijenjali, pa se to sve smatralo malom senzacijom i značajnim događajem. Ne mogu a da ne spomenem talentovane i perspektivne mlađe muzičare Zlatka Bašica – Caju, Enesa Bašića, Emira Bašića, Zorana Popovića,Tefu, Branu Valentu, 27 Dimenziju, Richmene, Stare Znance, Sakiba, Peru, Komu, Radu, Miroslava .... Poslije tih nezaboravnih vremena sa jakim uticajem velikih muzičkih centara, u početku Sarajeva, pa Beograda i Zagreba, dolazi do pretapanja i razvodnjavanja u neka nova muzička dešavanja, otvaranjem novih hotela i restorana, koji su preferirali drugačiju muziku. Moja priča bi se ovdje završila, a možda se u doglednosti neko nađe i o ovim dešavanjima napiše nešto više.

Još jednom moja isprika ako sam ispustio nekog od mojih prijatelja muzičara onog vremena.

VIS Meteori Š E H E R 31 BANJA LUKA

Amela Švraka Bosanka koja stažira u Švedskoj trgovačkoj komori u Čikagu

Ponosna na svoje p Tekst: Aida Bašić

mela Švraka je mlada djevojka koja je pokazala da se znanjem i jakom voljom može postići mnogo.

Njena priča počinje u Banja Luci, gdje je rođena, no uslijed ratnih dešavanja zajedno sa svojom familijom izbjegla je u Švedsku. Tad je imala samo četiri godine i svoj novi dom pronašla je u gradu Upsali. Završila je gimnaziju u kojoj je pohađala program društvenih nauka sa smjerom jezici i Evropa. Još za vrijeme studija dobila je praksu u Briselu u Evropskom parlamentu. Njen zadatak je bio da prati rad jednog švedskog političara u Evropskoj uniji. Tu se susrela sa mnogim značajnim i zanimljivim ljudima iz svijeta politike i uvidjela značaj globalne ekonomije. Poželjela je da se u budućnosti bavi pitanjima globalne ekonomije i odlučivši da ostvari svoj cilj, upisala je Ekonomski fakultet. Danas se Amela nalazi na petoj godini Ekonomskog fakulteta, smjer marketing u Upsali.

Međutim to da je Amela odličan student i stručnjak u struci potvrđuje i činjenica da joj je nedavno ponuđeno da stažira u Švedskom konzulatu i u Švedskoj trgovačkoj

A

EHER 32 Š BANJA LUKA

komori u Čikagu.

Njen zadatak je da stvara i održava kontakte između švedskih i američkih firmi. Naravno najvažniji zadatak komore jeste da pomogne švedskim firmama da se na što lakši i brži način etabliraju na američkom tržištu. Ovaj posao zahtjeva mnogo rada, znanja i odgovornosti, te je Amelin posao ključan za postizanje državnih ekonomskih ciljeva. To podrazumijeva, da ona sa svojim timom skoro svakodnevno ide na mnogobrojne skupove na kojima prezentira Švedsku, te sklapa određene međunarodne kontakte i ugovore sa drugim državama. ”Trudim se da u bilo kojoj situaciji dam sve od sebe. Iako mi je 23 godine i često sam najmlađa u grupi ali nije me strah i vjerujem u sebe. Pokušavam slušati savjete starijih i iskusnijih ljudi oko mene i uvijek pokazujem respekt prema ljudima i u privatnim i u poslovnim situacijama.

Također nastojim da ispunim postavljene zadatke kako bih došla do zadanog cilja, a pritom da ostanem pozitivna, pravedna i korektna prema drugim ljudima. Posao kojim

porijeklo se bavim nije lak i istina da je vrlo odgovoran, ali ovo je zaista bila moja želja i vjerujem u tezu da kada nešto zaista voliš onda ne treba da se plašiš izazova, već treba da vjeruješ u sebe i svoj cilj. Naravno, mnogo sam zahvalna svojoj familiji i užem krugu prijatelja koji vjeruju u mene, koji su iskreni prema meni i realno mi kažu svoje mišljenje, te me svakodnevno podržavaju” - rekla nam je Amela.

Pored redovnih radnih obaveza Amela je angažovana i od strane fakulteta da na svojoj web stranici (www.amelasvraka.blogg.se ) piše o svom poslu i boravku u Čikagu kako bi i drugi studenti mogli da vide koje su to dužnosti jednog konzulata. ” Na stranici studenti i ostali mogu da prate moj život ovdje u Čikagu. Čitaoci mogu da me prate na poslu, na sastancima i različitim reprezentativnim skupovima. Svaki dan pišem o različitim dešavanjima sve da bi ostali ljudi mogli što bolje razumjeti čim se mi u konzulatu u trgovačkoj komori ustvari bavimo. Sva dešavanja naravno

slikam, tako da bi svi čitatelji mogli dobiti bolji uvid u rad.

Isto tako pišem na engleskom jeziku kako bi što veći broj ljudi mogao da razumije tekstove koje publiciram” - dodaje Amela.

Iako je trenutno njena uloga da poslovnim ljudima u Čikagu prezentira Švedsku na što bolji način ona i o Bosni i Hercegovini ima samo riječi hvale. Vrlo je ponosna na svoje bosansko porijeklo i ističe kako joj je taj osjećaj ponosa puno pomogao u životu da se izgradi u stabilnu i odlučnu osobu, sa stavom. Svake godine posjeti svoj rodni grad Banja Luku i prilično je upućena u politička dešavanja u BiH. ” Kad god imam priliku trudim se da pričam o Bosni i uvijek u lijepom kontekstu jer smatram da je važno da stranci dobiju pravu sliku o nama te da nas više respektuju. Isto tako smatram da se država BiH treba više angažovati na kontaktima sa svojom dijasporom, a posebno sa nama mladima, koji studiramo ili smo završili studije na prestižnim univerzitetima širom svijeta. Velika većina nas mladih želi nešto učiniti, jer zaista volimo zemlju iz koje potičemo. Želja mi je da na neki način pomognem ljudima u BiH. ”- ističe naša sagovornica.

Naredne godine Amela bi trebala privesti svoj fakultet kraju, njena želja je da nastavi raditi u Ministarstvu vanjskih poslova ili za Evropsku uniju. A mi joj želimo da jednoga dana brani ekonomske interese BiH. Š E H E R 33 BANJA LUKA

Foto: Mirsad FILIPOVIĆ

PRISJEĆANJE NA «VI I OTKRIVANJE BISTE NOBEL

Sjećanja

ŠEGRADSKE STAZE» LOVCU IVI ANDRIĆU

O

Tekst: Irfan NURUDINOVIĆ

ve jeseni aktuelna tema je obilježavanje pedesetogodišnice dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću, do danas jedinom laureatu – dobitniku ovog najprestižnijeg priznanja za literaturu na prostoru bivše Jugoslavije. O ovom jubileju već uveliko pišu i govore znavstvenici i poznavatelji tog fenomena.

Moje skromno prisjećanje na nobelovca Andrića vezano je mojim prisustvom svečanosti postavljanja – otkrivanja njegove biste u Višegradu daleke 1985 godine. Naime, svake godine u Višegradu je dodjeljivana nagrada “Višegradske staze” i te 1985 g. ja sam bio dobitnik toga priznanja kao najbolji bibliotekar godine u Bosni i Hercegovini.

Uz ovo, te godine, upriličene su još dvije savezne jugoslavenske manifestacije: obilježavanje pola vijeka stara sramna godišnjica osnivanja logora u Kraljevini Jugoslaviji, za tada napredne, lijevo orijentirane nepočudne studente beogradskog univerziteta (19351985). O tome je govorio Erih Koš, književnik i zatvorenik tog logora i konstatirao da je to prvi takav logor u Evropi u to vrijeme, spominjući brojna imena logoraša.

Druga manifestacija državnog značaja bilo je otkrivanje biste nobelovcu Ivi Andriću postavljene u Višegradu. Tako je te 1985 g. manifestacija “Višegradske staze” bila možda najsvečanija sa daleko većim brojem učesnika, a trajala je gotovo tri dana uz obilato gošćenje i programom upriličenim za te dane.

Lijepa Drina i veličanstven most Mehmed paše Sokolovića svojom ljepotom privlačili su brojne učesnike. Šetajući po mostu razmišljao sam o zloj nesreći nedužnih muslimana u ratnim 1942-43 godinama, koji su posljednji put gledali ljepote krajolika da bi potom bili mučeni, zaklani i bacani u Drinu, i za te zločine nitko nikad nije odgovarao. Ni u primisli nije bilo da će se takav stravičan scenarij ponoviti proteklog ratnog vihora 1992-93 godine.

Posljednjeg dana višegradskih svečanosti upriličeno je otkrivanje biste Ive Andrića i tom prilikom promotor Zuko Džumhur održao je neponovljivu besjedu o Andriću – prijatelju porodice Džumhur, otkrivajući nam tako nama nepoznate osobine i detalje iz života ovog književnika.

Za nekoliko godina počela su stravična krvava dešavanja sa golemim tragedijama u cijeloj zemlji, osobito naglašeno u nekim njenim djelovima.

Iako u gradu Banjaluci nije bilo ratnih dejstava njeni građani, nepodobni za tadašnju politiku, proživljavali su velike strahote i patnje od vladajuće strukture – zastrašivani, istjeravani sa radnih mjesta i iz svojih kuća i domova, te konačno protjerani iz svog grada i domovine.

O svemu tome, o patnjama progonjenih, o morbidnoj genocidnoj politici tadašnjih vlastodržaca piše naučno-hrabro-iscrpno dokumentirano mlada historičarka dr. Armina Galijaš u svojoj doktorskoj disertaciji i knjizi pod naslovom: ”Jedan bosanski grad u znaku rata. Etnopolitika i svakodnevica u Banjoj Luci 1990-1995.” , štampanoj i izdanoj u Munchenu ove 2011 godine.

Kao nepopravljivi optimista ili naivac još uvijek se nadam i vjerujem da je naš suživot sa komšijama i susjedima moguć i poželjan za veliku većinu, jer smo i do sada tako živjeli, uz razumnu politiku bez lažnih mitova, pa da tako mi i naši potomci nastavimo živjeti u našoj slobodnoj demokratskoj domovini. Š E H E R 35 BANJA LUKA

Reportaža

Kada ”kući” krenem ja

ZNAŠ TI NAS, ….!

Tekst: Ozren TINJIĆ

M

ora se priznati da smo mi, Bosanci i Hercegovci, po mnogo čemu i u najmanju ruku- interesantan narod. Samo jedno putovanje do BiH, ako ne vjerujete, a koje neodoljivo podsjeća na kultni film ”Ko to tamo peva”, sigurno će vas uvjeriti u istinitost tvrdnje sa početka ovog teksta.

peta atmosfera iščekivanja prelaska mosta u Bosanskoj Gradišci.

Na vidiku poznati željezni most, otimaju se spontani uzdasi, a ponegdje veselo kliktanje.

Ponajviše zahvaljujući jeftinoći (a posebno u ova kokuzna vremena), svake godine, tačnije ljeta, po pravilu, odlazim u tako drage južne krajeve autobusom.

Nerijetko je tu i kabina za pušače, ohlađeno piće, pa je nekako lakše. Jeste da putovanje dugo traje, ponekada je nepodnošljivo, no sama pomisao na skori susret sa voljenim gradom rastjeruje sve one ružne misli što se neminovno roje.

Boga molim da se među mnogobrojnim putnicima ne nađe dežurni nezadovoljnik, gunđalo, koji svojim primjedbama handri čitav autobus. Ili, ne daj bože, da se nađe drugi koji u neko gluho doba noći skine cipele pa imate osjećaj da ste u nekoj vrsti gasne komore, ali šta se može. Taman čovjeka hvata prvi san, kad tamo, negdje u dnu autobusa, muklu tišinu para zvuk derućeg celofana, klepetanje randljika… Sjetio se neko kasne večere, kao da im nije dovoljno da su poklopali sve i svašta čim je autobus krenuo iz Švedske (kao da u Bosni ništa neće jesti!).

Pažnja na natekle noge, jedu se, valjda od nervoze, posljednji ostaci hrane. Nakon nekih mjesec dana, na povratku u Švedsku, srećem pokoje poznato lice koje je putovalo zajedno sa mnom u Bosnu. Eto opet smo zajedno.

Spontano se osvrćem oko sebe, pribojavam se da u autobusu nije ono dežurno gunđalo.

Na kraju, mogu odahnuti. Nema ga! Već od samog polaska, a ni do Klašnica nismo stigli, onako uz bureke, sirnice, pokoje pile i nezaobilaznu šljivovicu, čujem oko sebe priče o utiscima sa odmora, odlasku na Jadran (mojoj suputnici - sapatnici unuk napokon naučio plivati, op.a.) obnavljanju kuća, svakakvim troškovima i još koječemu.

Napokon, eto jutra i one, već čuvene, kafane kod Makića, na samom jugu Austrije. A kada ste tamo, znate da ste blizu Slovenije i još malo pa smo nadomak našoj Bosni. Vesela družina putnička naprosto hrli iz autobusa, naručuju se prve jutarnje kafe i nadaleko poznata gulaš čorba. Mamurluk i pospanost nestaju kao rukom odneseni. Promatram sve te ljude, doduše, još ”zgužvanih” lica od spavanja (ako se to može tako nazvati) i nesvjesno slušam sjetne monologe o njihovim kućama, baščama, stanovima, sokacima i komšiluku. Putem kroz Hrvatsku, promiču pored nas Zaprešić, Zagreb, Ivanić Grad, Popovača, Kutina, Okučani… U zraku se naprosto osjeća naEHER 36 Š BANJA LUKA

-Napokon stigosmo kući!, čujem razdragane komentare.

I opet dolazi jutro, dva sata vožnje kroz Dansku. Kroz jutarnju izmaglicu pomalja se vitko zdanje prekrasnog mosta što spaja Dansku i Švedsku. Odjednom se osjeti spontani i nadasve razdragani uzvik iz putničke mase: - Evo nas kod naše kuće!

Zaista, kako se onda ne sjetiti one stare uzrečice i u sebi reći: Znaš ti nas- j**o ti nas! Jer, gdje je nama, ustvari, naša kuća!? U Bosni ili Švedskoj?

Foto: Goran Mulahusić

Reportaža

Francuska - BiH 1:1

udbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine opet nije imala sreće u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. I pored odlično odigrane utakmice, nismo se mogli boriti protiv nepravednih sudijskih odluka i favoriziranja francuske ekipe, koja je da slobodno kažemo, bila nadigrana usred Pariza. Naši su se fudbaleri borili herojski, ali ipak će morati u baražu sa Portugalom, pokušati izboriti plasman na Evropsko prvenstvo, koje će se održati iduće godine u Poljskoj i Ukrajini. Čestitamo našim momcima i selektoru Safetu Sušiću, na onom što su pokazali tokom kvalifikacija i poželimo im da budu bolji od Portugala i našoj zemlji donesu malo radosti i jedinstva.

F

Tekst i foto: Đemil Vajrača

Poezija Banjalučka bajka Iz Kastela našeg začula se jeka, tvrđava nam nije ista kao prije, dal u njoj neko na nekoga čeka, dal se jedno lice drugom licu smije

ALEJA Zavičaj moj pitomi, grad na puno rijeka, u aleji, mirno, rasli su masilna, hrast i smreka.

Radoznala biše banjalučka djeca, kroz puteve dugačke i stazice znane uđose u Kastel i posmatraše bajku onako šeretski vireći iz trave.

Tužna vemena nastaše, zavlada bolest neka.

Hrast i maslina nestaše, a osta samo smreka.

Iznenada tako otvori se nebo,i s krilima velikim Safikada siđe, užurbano traži njoj poznato lice, il će neko možda htjeti da joj priđe

Čudni ljudi rekoše: »Ovome nema lijeka.

Zajedno rasti ne mogu maslina, hrast i smeka.«

Spavala ja jesam dve stotine ljeta ljubav ja ne nađoh u tom dugom snu, moja ljubav sada po Vrbasu šeta,i zbog toga danas ja sam došla tu.

Daleko negdje u svijetu, naviru sjećanja meka.

Hrast i maslina tuguju, a ovdje tuguje smreka.

Slobodan Boco BAJIĆ

Sletila je ona sa zidina starih poput vile brzo do obale je došla, prelomi u sebi te ga upita da li pamti vremena za nju davno prošla.

Jasno pamtim draga ja dodire vaše, kao živi svjedok ja bio sam tu,to je bilo doba tog i tog pase,u narodu vrijeme poznato po zlu.

A kad glas mi stiže da ga više nema, polovina moja ode tad za njim,da sa njim negde pola mene snijeva, ode duša moja,a ne bi ništa kriv.

Naša kuća Naša kuća gleda na čaršiju gdje skitnica Vrbas ljubi snašu Suturliju Na sećiji otac drijema u mekanom hladu bagrema U kuhinji mati vedra u licu razvlači jufku za sirnicu Prokleto je lijepa Banjaluka gdje najslađa šljiva raste kraj bašluka Sead MULABDIĆ

Da li možeš vodo da ga meni vratiš, moje srce kuca još uvijek za njega, napusti me davno i ode od mene,da ukrasi raj s dušom od meda.

Kad odjednom ljudi razdvoji se rijeka, sjajni lik mladića vidi se na dnu,nije mrtav,spava,njegova je duša zarobljena dragi na vrbaskom dnu.

Safikada uđe,Aheront to nije,nastavi po njega vidi da je tu,njegova duša samo nju sad čeka i više nikad ništa neće ići po zlu.

Poljubi ga nježno,susprezući suze, proklinjavši sudbu što mu život uze, vjerovala nije da će snage smći kada iznenada vojnika sad otvori oči.

Iz Vrbasa hladnog mlad vojnik izađe, a pod rukom vodi banjalučki cvijet,željeli sad nisu da njihovu priču zaboravi cijeli ovozemaljski svijet.

Uglješa Kesić

EHER 38 Š BANJA LUKA

ŠEHER

BANJA LUKA