Šeher Banja Luka 16

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 16 - NOVEMBAR - DECEMBAR - GODINA III - MOTALA - CIJENA 25 SEK

Uvodnik

Poštovani čitaoci, Pred vama je već šesnaesti broj našeg i vašeg magazina u njegovoj trećoj godini izlaženja. Šeher Banja Luka ulazi sve više i više u vaše domove, a u našu malu redakciju stižu riječi pohvale i podrške iz mnogih dijelova svijeta. To nam daje snagu i motiv da ustrajemo u nastojanju, približiti vam krajišku ljepoticu na jedan drugačiji način, kako je ne bi u ovom dunjaluku, ne daj bože, zaboravili. Ova, po mnogo čemu, burna i zanimljiva godina, bila je prepuna bogatim događajima, koji su na ovaj ili onaj način, utjecali na izgled, formu i sadržaj magazina. U njoj smo dobili puno novih kvalitenih saradnika, koji su uz naše stalne, svojim interesantnim prilozima učinili da «Šeher» još više približi vašim srcima. Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2012. godinu.

Mirsad Filipović

U protekloj godini svojim prilozima naš list su obogatili: Fuad Balić – Banja Luka (BiH) Slavko Podgorelec – Banja Luka (BiH) Fikret Tufek – Malmö (Švedska) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Emina Krzović – Stockholm (Švedska) Bedrudin Gušić – Boston (USA) Enisa Bajrić – Nyköping (Švedska) Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Zlatko Lukić – (Split) Hrvatska Azra Avdagić – Motala (Švedska) Azra Lokvančić – Växjö (Švedska) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Asima Smajić – Tours (Francuska) Mubera Čavka – Banja Luka (BiH) Nerica Osmančević – Saalfelden (Austrija) Branko Tomić – Norrköping (Švedska) Darko Zelenika – Ambasada BiH u Švedskoj Goran Mulahusić – Motala (Švedska) Haris Grabovac – Stockholm (Švedska) Kemal Coco – Bihać (BiH) Sead Mulabdić - Staffanstorp (Švedska) Enisa Osmančević- Čurić – Toronto (Kanada) Enes Zahić (Finska)

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Slobodan Bajić – Banjaluka (BiH) Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Enver Kadenić – Manchester (USA) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Dženeta Karabegović – Burlington (USA) Dominik Bertotti – New Britain (USA) Izet Muratspahić – Uppsala (Švedska) Izudin Smailagić - Norrköping (Švedska) Fuad Kovačević - Norrköping (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Fatima Hukić – Sarajevo (BiH) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Dževad Hajdarević – Rognan (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Damir Kadić – Strängnäs (Švedska) Byrån mot diskriminernig i Östergötland Fahrudin Prlja – Banja Luka (BiH) Aida Cerić - Banja Luka (BiH) Irfan Horozović - Sarajevo (BiH) Narcis Hadžiselimović – Geteborg (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Amir Brka – Tešanj (BiH) Nedžad Talović – Fågelfors (Švedska) Kemal Handan – Lake Forest (USA)

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić Samir Rajić Nedžad Talović

Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Azra Lokvančić

Šeher Banjaluka,

Grafička obrada/Grafisk arbete

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA) Dominik Bertotti (USA)

Goran Mulahusić

Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Salih Đozić – Karlsruhe (Njemačka) Armin Isić – Banjaluka (BiH) Aida Bašić – Geteborg (Švedska) Uglješa Kesić – Banjaluka (BiH) Azra Dedić - Nyborg (Danska) Sandro Hergić – Banjaluka (BiH) Dragan S Stefanović (Švicarska) Fadila Jašarević – Stockholm (Švedska) Sebastian Danielsson – Motala (Švedska) Džavid Gunić – Banjaluka (BiH) Sabahudin Bajrić – Växjö (Švedska) Muhamed Ćejvan Aki – Malmö (Švedska) Nasiha Kapidžić Hadžić Alija Kapidžić Alojz Lojzo Čurić Emir Baralić – Tripoli (Libija) Mubera Dizdar – Stockholm (Švedska) Marie Almquist – Nyköping (Švedska) Sead Hambiralović – Örebro (Švedska) Nenad Radanović Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Almir Memić – Arboga (Švedska) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zaim Pašić – Birmingham (Engleska) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH) Ognjen Karabegović – Zagreb (Hrvatska) Sead Tinjić – Tuzla (BiH) Sead Plivac – Banjaluka (BiH) Vasvija Klipić – Geteborg (Švedska) Kemal Hamulić – Washington (USA)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Goran Mulahusić (Ledena simfonija)

Sadržaj

Reportaža: U posjeti BiH, Tamo gdje je domovina........................4 Reportaža:Dan državnosti BiH, Isti korijeni...................................7 Reportaža: Odlučna vremena........................................................10 RS: Goruća pitanja.........................................................................12 Priča iz Prijedora: Neka ti je sa srećom dijete............................14 Ferhat paša Sokolović i Filipovići.................................................16 Damir Imamović, interpretator sevdaha.......................................18 Umjetničke fotografije Gorana Mulahusića.................................20 Kemal Coco djeci............................................................................22 Vrbaski svjetionici..........................................................................24 Intrvju: Edo Dervoz.........................................................................26 Intrvju: Merima Džanić...................................................................28 Reportaža: Kruha i igara................................................................30 Sve moje vode.................................................................................32 Bilten CLDD.....................................................................................35 Poezija..............................................................................................36

str.26

str.28

I nte r v j u :

I nte r v j u :

Edo Dervoz

Merima Džanić

str.7

Repor taža:

Dan državnosti BiH

str:4 Reportaža:

Tamo gdje je d o m ov i n a ŠEHER 3 BANJA LUKA

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

U posjeti BiH

TAMO GDJE JE

DOMOVINA EHER 4 Š BANJA LUKA

Reportaža umanitarna akcija omladinske sekcije udruženja ”Bosna i Hercegovina” iz Noršepinga bila je povod da se, uz punu podršku uprave udruženja, organizuje putovanje u domovinu Bosnu i Hercegovinu.

Svojim nesebičnim sponzorstvom akciji se priključio i prevoznik “Adriatic Buss”.

Za djecu, smještenu u javnoj ustanovi “Dom porodica“ u Zenici i “SOS dječije selo“ u Sarajevu, prikupljali smo odjeću, igračke i slatkiše.

H

Krajem oktobra, na put su krenuli predstavnici omladinske i folklorne sekcije, te aktivisti udruženja. U domovinu ulazimo na graničnom prelazu u Bosanskoj Gradišci. Gužva je, pa koristimo priliku da most preko Save pređemo pješice. Napolju je bila magla, a u srcu radost .

Drugog dana, u predvečerje, stižemo u Sarajevo, na Ilidžu, u hotel “Holliwood”, gdje je bio smještaj za većinu učesnika ovog putovanja. Drugi su se smjestili kod rodbine i prijatelja. Osjećamo, da smo došli kući!

Program je sadržajan, a vremena malo, te naredni dan krećemo u Srebrenicu. Jesenje vrijeme nam ide na ruku, sunčano je i stabilno. Iskusni vozači “Adriatic Buss-a”, koji su iz srebreničkog kraja, učinili su sve da vidimo što više. Zastajemo kraj kuće Fate Orlović. Još uvijek se bori da joj crkvu, bespravno izgrađenu, izmjeste iz avlije. Ničijem obrazu to nije na čast. Nismo je nažalost zatekli. Rođak, Muhamed Orlović, inače povratnik, priča nam da je kod kćeri u Tuzli i da se sprema posjetiti i drugu djecu koja su u Americi. On se brine i obrađuje i svoje i njeno imanje. Neka joj je sretno putovanje, a pravda će doći ...

Posjetili smo i banju Guber, i u plastične flaše od sokova nasuli ljekovite mineralne vode. Nek se nađe, zlu ne trebalo.

Bliži se veče. Dolazimo u Memorijalni centar Potočari. Tišina je.

Puno je suza ovdje proliveno.

Mjesto je to najvećeg genocida poslije drugog svjetskog rata. Puno je mezarje nišana nedužnih žrtava, čija su tijela pronađena u okolnim masovnim grobnicama. Za velikim brojem ubijenih se još uvijek traga, a mnogi neće nikada ni biti pronađeni. Sa druge strane puta su hale bivše fabrike akumulatora, u kojima su bile zatočene žrtve genocida.Velika je ovo rana na duši bošnjačkog naroda i velika rana na srcu svih miroljubivih i civilizovanih ljudi. Evropski parlament je 11. juli proglasio za Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, da se nikad ne za-

boravi i da služi ljudima kao opomena, za mir i saradnju među narodima. Da se nikad nikom ne ponovi!

Napuštamo Srebrenicu, a veče boji tugom naša lica . U autobusu vlada tišina.

Naredni dan je bio rezervisan za posjetu Sarajevu. Sunčano je i malo prohladno. Obilazimo Baščaršiju. Odlazimo u posjetu Bošnjačkom institutu, fondaciji Adila Zulfikarpšića. Lijepo smo primljeni. Zaista se ima šta vidjeti u divnom arhitektonskom prostoru. Tu se čuva dokumentacija i arhivska građa svih naših naroda vezana za Bosnu i Hercegovinu. Poseban dojam ostavlja bogata zbirka umjetničkih slika bosanskohercegovačkih slikara. Tu su i koncertna sala i zbirka predmeta iz bogate zaostavštine Adila Zulfikarpašića. Posjetili smo i Muzej grada Sarajeva i mnogobrojne dućane i robne kuće. U večernjim satima ostaje vremena i za malo zabave i provoda.

Svanulo je i već smo na putu u Hercegovinu, u posjetu čarobnom Mostaru i Blagaju. Usput obilazimo i staru ćupriju u Konjicu. Na vrelu Bune dočekuje nas zelena, hladna i uznemirena rijeka. Na okolnim granama crvene se raspucali šipci. Sa tezgi mirišu smokve. Tekiju na samom vrelu renoviraju. Vraćamo se ka Mostaru. Bjelasa se od kamena sazdana mostarska čaršija što se privukla obalama Neretve, povezana izvijenim lukom Starog mosta. Most su u ratu srušili oni kojima kultura, različitost i ljepota smetaju. Obnovljen je ljubavlju i rukama dobrih ljudi, i onako savršen, lijep i dostojanstven, svojim vitkim lukom povezuje ljude i obale, prošlost i sadašnjost, a svojim je bijelilom zagledan u budućnost. Preko njega prelaze i sa njega skaču u hladnu zelenu Neretvu oni koji ga vole, a kojima je on za uzvrat ponosno raširio svoja bijela kamena krila. Nikad se neću dovoljno nagledati te ljepote. Ne zove se neka muzička grupa zadžabe : MOSTAR SEVDAH REUNION. Aferim.

Navečer, eto nas u Sarajevu na noćenju. Puna nam je duša, natopljena mirisima Hercegovine. Doći ćemo opet !

Srijeda je, u Zenici smo u javnoj ustanovi za nezbrinutu djecu “Dom porodica». Velika je to porodica, sa više od stotinu i pedeset članova. Branko Dilber, direktor centra, upoznaje nas sa metodama rada ove kuće za djecu do osamnest godina svih uzrasta, od beba do školaraca. Osjeti se da su uslovi dobri i osoblje brižno. Prilazi mi Mediha, žuri prema školi. Na licu joj osmijeh. Žao joj što nema vremena da se druži sa nama. Kaže da je bila u Sarajevu u domu na Bjelavama i da je sad ovdje - tu joj je

ŠEHER 5 BANJA LUKA

Reportaža dobro i tu je zadovoljna.

Zadovoljne su i Elmedina Nezirević, predsjednica omladinske organizacije, i njena saradnica, potpredsjednica Elma Krnjić. Humanosti nikad dosta, i sama posjeta ovoj porodici puno znači.

Ako prolazite kroz Zenicu, navratite, vrata su vam širom otvorena.

Isti dan dolazimo u Zavidoviće, kod prijatelja iz KUDa “Krivaja“. Smješteni su u “Centru za kulturu“, nekad modernoj građevini, danas - zbog nedostatka sredstava - dosta zapuštenoj. Direktor društva, glumac Adem Salihhodžić, dočekao nas je srdačno i prijateljski. Nije prošlo bez prigodnog kulturnog programa, harmonike i pjesme, smijeha i novih poznanstava. Pomislih u sebi, zato se u Bosnu i dolazi. Sjetih se sevdalinke ... «Evo srcu mom radosti ...!

zetnu brigu koja se posvećuje djeci kako bi imala uspješan razvoj i djetinjstvo.

Ostalo je malo dana pred nama, pa smo se uputili na olimpijsku Bjelašnicu. Šetnja, čist vazduh i sunce učinili su svoje. Nije nam ostalo ništa drugo nego da prazne stomake napunimo u kolibi u Babinom Dolu. Znam neke koji su naručili burek od sjeckanog mesa ispod saća. Možda sam i ja jedan od njih? To vam je tamo gdje se završavaju Olimpijske staze, a polaze žičare i liftovi ka vrhu planine. Odozgo se vidi cijela Bosna i Hercegovina. Ko nije bio nek ode ...isplati se.

Ostao je još jedan dan za opuštanje. Koristim priliku da Nedžada Ljeskovicu, predsjednika udruženja “Bosna i Hercegovina“ iz Noršepinga, upitam za utiske. «Ne pitaj, vidiš da su svi zadovoljni i srećni, ostvarili smo sve ono zbog čega smo došli.

Omladina već pita kada ćemo opet ovamo.»

Na godinu, ako bog da!

Dobro nam došli, prijatelji iz Zavidovića!

Osvanuo je novi dan. Na redu je humanitarna posjeta “SOS dječijem selu”. Smješteno je na obronku brda Mojmila u Sarajevu. To je niz modernih dobro opremljenih kuća u kojima su smještena djeca po principu - jedna kuća jedna familija, dolaze iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Svaka kuća ima SOS mamu koja tu živi i radi sa djecom cijelo vrijeme, kao u svakoj porodici.

Ovakva SOS sela organizovana su širom svijeta, a idejni tvorac je Austrijanac Helmut Kutin, koji je i sam rano ostao bez roditelja. Obišli smo porodice i uvjerili se u visok komfor kuća i izu-

EHER 6 Š BANJA LUKA

Bio sam na mnogim putovanjima, ovo je jedno od onih koja se ne zaboravljaju, koja se nose u sebi kao hamajlija. Program je bio sadržajan. Istakao bih humanitarnu akciju omladinske sekcije udruženja. Važno je to.

Bio je to veliki čas historije, geografije, života i druženja. Ne uči se to u školi, nego ovako, sa rajom. Ostaju utisci, novo iskustvo, poznanstva i želja da se opet krene tamo gdje je domovina i gdje srce kuca nekako drugačije, a sunce grije i kad vani nije toplo.

Reportaža

Dan državnosti BiH

Tekst: Enisa Bajrić

ISTI KORIJENI Foto: Muharem Sitnica Sića Švedskoj se svake godine obilježava 25. novembar Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Pored prigodnih svečanosti, koja u svojim sredinama priređuju bosansko-hercegovačka udruženja, centralna proslava Dana državnosti se svaki put održava u nekom drugom gradu u Švedskoj.

U

Domaćin svečane akademije, 26. novembra u gradu Skövde, bio je BH savez žena u Švedskoj, a suorganizatori: Savez bh udruženja, Bosansko-švedski savez žena, BH savez omladine, Savez Banjalučana u Švedskoj, Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj, Muslimanski omladinski savez, Savez logoraša BiH, MDD Merhamet i NBV-trezvenjački obrazovni savez. U Kulturhuset-u u Skövde-u bilo je više od 350 učesnika i gostiju, među kojima i predstavnici svih suorganizatora.

Savez Banjalučana je, kao i uvijek, doprinio ovoj svečanosti, pokazaujući značaj zajedničkog obilježavanja Dana državnosti i dugih važnih datuma.

Voditeljica programa Senada Bešić je naglasila da ovakvi susreti jačaju međusobne veze, i saznanja da imamo svoje korijene, a predsjednica BH saveza žena Emina Čejvan uputila je svima dobrošlicu i čestitke. Čestitke povodom Dana državnosti BiH svim bosansko-hercegovačkim građanima u Švedskoj uputio je i veleposlanik mr Darko Zelenika.

ćen slikama dragih nam gradova. Smjenjivali su se izvođači iz cijele Švedske, stariji i mlađi. Recitali, sevdalinke, folklor i dramski inserti u izvođenju udruženja iz Växjö-a, Lidköpinga, Örebro-a, Malmö-a, Oskarshamn-a i drugih sredina dali su ovoj večeri posebno obilježje.

Nakon prvog dijela programa, koji je trajao oko sat i pol, na binu su pozvani predstavnici svih saveza suorganizatora ove značajne manifestacije. Predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović je pozdravio prisutne i čestitao svima Dan državnosti, a voditeljica programa je pohvalila naš Savez kao jedini u Švedskoj koji je okupio građane jednog bosansko-hercegovačkog grada.

U drugom dijelom programa, nazvanom ”Isti korijeni”, nastupili su predstavnici udruženja iz Skövde-a, Växjö-a, Örebro-a, Lidköping-a, Oskarshamn-a i Malmö-a.

Uživali smo u folkloru, pjesmi, recitaciji, plesu. Publiku je posebno oduševio Asim Hodžić koji je otpjevao dvije pjesme uz saz. Za svaku pohvalu su najmlađi učesnici koji su pokazali kako se čuva i gaji kulturno bogatsvo naše drage domovine. Sve pohvale takođe zaslužuje Odbor za kulturu BH Saveza žena u Švedskoj, na čelu sa Nerminom Halilovićem.

Tog 26. novembra Bosna i Hercegovina je bila sa nama u Švedskoj.

Nakon izvođenja himni uslijedio je svečani program popraŠEHER 7 BANJA LUKA

Reportaža

EHER 8 Š BANJA LUKA

Reportaža

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Reportaža GOSTOVANJE SARAJEVSKOG MUZEJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ“ U ŠVEDSKOJ

ODLUČNA VREMENA Tekst: Mesud Mulaomerović Foto: Ferid Lukačević

I

zložbu “Život, lik i djelo Alije Izetbegovića”, koja je bila postavljena i u Istambulu i Tirani, mogli smo, u okviru Dana državnosti BiH, razgledati i u Švedskoj. Inicijativu memorijalnog sarajevskog muzeja ”Alija Izetbegović” prihvatio je Savez Banjalučana Švedske. U Landskroni je izložba bila postavljena 14. novembra 2011. u Muzeju grada, a otvorenju i prigodnom susretu prisustvovali su, u ime Muzeja Landskrone, gospođa Elisabet Arvidsson, šef ove ustanove, te saradnici Birtke Wibrand,Janne Jönsson i Isabell Dalilberg, dok su gostujući bosanskohercegovački Muzej predstavljali njegov direktor Adnan Žiško i kustos Nervan Dizdar. Domaćina izložbe, KK “BOSNA LA“Landskrona, predstavljali su Ferid Lukačević i Mesud Mulaomerović.

Ovaj kulturni događaj pobudio je zapaženo interesovanje i proširio saznanja o Bosni i Hercegovini i njenim ljudima u teškim ali i odlučnim vremenima.

Dogovorena je i saradnja izmedju muzeja, tako da će u toku 2012. domaćini iz Landskrone posjetiti Sarajevo, a Zavičajni muzej glavnog grada BiH uključit će se u obilježavanje 600godišnjice Muzeja Landskrone.

U Malmö je izložba postavljena u Udruženju “Bosanska Krajina“, koja je bila odličan domaćin. Prikazan je i film o djelovanju predsjednika Alije Izetbegovića, koji se od rvog dana zalagao za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, kao građansku republiku. Uz veliki broj prisutnih izložbu je otvorio predsjednik Udruženja Ferid Suljanović, a govorio je i direktor Muzeja Adnan Žiško.

Izložba je još jednom oživjela bliska sjećanja na agresiju na BiH i progone, svjedočeći i o genocidu nad drugim narodima, prije svega Bošnjacima i Hrvatima. Izetbegović je učestvovao u brojnim mirovnim pregovorima, u organizaciji međunarodne zajednice, upoznavajući svijet sa užasima u BiH i sporošću i neodlučnošću međunarodne zajednice da EHER 10 Š BANJA LUKA

spriječe i prekinu ovo zlo. Eksponati takođe pokazuju da su mirovni pregovori u Daytonu, za predsjednika Aliju Izetbegovića predstavljali jedan od najtežih trenutaka u životu.U dnevniku je ostalo zapisano:”Pregovarati znači odlučivati,a donositi odluke je najteži posao koji je jednom licu namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat”.

Savez Banjalučana u Švedskoj predstavljali su predsjednik Mirsad Filipović i sekretar Zlatko Avdagić, koji su u dogovorima s predstavnicima Muzeja iz Sarajeva da se, u povodu obilježavanja dana oslobođenja grada Banja Luka, 22.aprila 2012., izložba obiđe više gradova Švedske gdje žive građani BiH, jer zaslužuje da bude predstavljena - da se ne zaboravi istina o ratu u BiH. Ova inicijativa je prihvaćena i izložba će se postaviti u našim klubovima.

Reportaža

Domaćin Ferid Lukačević sa gostima Adnanom Žiškom, direktorom muzeja i kustosom Nervanom Dizdarom

Š E H E R 11 BANJA LUKA

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

RS: Kako iz ekonomskih teškoća, kako do penzije, kako...?

«GORUĆA PITANJA» dok Vlada RS šakom i kapom podobnim medijima dijeli novac za manifestacije tipa „izbor izbora ličnost ličnosti godine“, oko 160.000 nezaposlenih u ovom entitetu (podatak nevladinih organizacija i sindikata, koji vlast ipak donekle priznaje), „pretpostavlja“ da bi im se tokom 2012.godine mogla pridružiti još koja desetina hiljada nevoljnika.Ako se u proteklih nekoliko godina do 160.000 nezaposlenih, uglavnom, „došlo“ zbog kriminalno-tajkunske privatizacije brojnih preduzeća, nova „tranša“ korisnika usluga biroa za zapošljavanje u 2012. predstavljaće navjerovatnije posljedicu (pred)infarktnog stanja za malo preostalih privrednih subjekata koji, navodno, nešto rade. Stoga ni dokument Ekonomska politika za 2012., prema mišljenju analitičara, sindikata i opozicionih političkih partija, nema konkretna i dobra rješenja za oporavak privrede, a ni mehanizme sprečavanja ekonomskog i privrednog kolapsa. Ni entitetski budžet za 2012., u iznosu od milijardu i osamstodvadest pet miliona, nema razvojnu komponentu, jer vladu ne brine što nema realnih prihoda, ali je najviše novca namijenila na na rashodovnoj strani za plate - 699 miliona maraka.

-Vjerovatno će se ići na dalje zaduživanje, a iz tog odnosa plata prema svemu što je u tom budžetu, vidi se da na nisu spremni da na svojoj koži podnesu posljedice ekonomske krize, odnosno, da idu na smanjenjenje javne potrošnje - tvrdi ekonomski analitičar iz Banje Luke Damir Miljević. Penzionere i druge ugrožene socijalne kategorije vlada nije u stanju obradovati. I dok budžet raste, novaca za

I

EHER 12 Š BANJA LUKA

socijalni sektor sve je manje.

- Para za povećanje penzija ima, ali one odoše u nekom drugom pravcu - ogorčen je predsjednik Udruženja penzionera RS-a Rade Rakulj.

U trenutku dok nastaju ovi redovi (druga polovina decembra 2011.-op.aut), Vlada RS s jedne, i predstavnici Saveza sindikata i Unije poslodavac, i Udruženja penzionera , s druge strane, nisu postigli dogovor o novom Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju. Sve su opcije moguće, od izmjena i povlačenja zakona, do izlaska radnika na ulice i protesta! Inače, ovim zakonom pooštravaju se uslovi za odlazak u penziju, a kada ovaj tekst bude pred čitaocima, znaće se da li je Parlament RS usvojio zakon.

- Sindikat može prihvatiti samo 15 godina staža osiguranja, odnosno 65 godina života kao minimum za odlazak u penziju.Stojimo na stanovništu da je 40 godina staža osiguranja dovoljan uslov za odlazak u penziju, bez obzira na godine života. Ne može se prihvatiti predloženi član da se radni vijek produžava do 45 godina, da od 2019. radnik, koji ne bude imao 65 godina života, prima umanjenu penziju za četiri posto za svaku nedostajeću godinu - izjavila je predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić reagujući na zakon. Ona je u žustroj, na momente i prilično oštroj polemici, upozorila vladu i ministra rada Petra Đokića da je zakon na štetu onih radnika koji imaju male plate, neuplaćene doprinose i dovode se u neravnopravan položaj. Takodje je Ranka Mišić upozorila da će sindikati koji pred-

stavljaju radnike iskoristiti sve vidove i oblike sindikalne borbe kako bi njihovi zahtjevi bili ugrađeni u ovaj sporni zakona, pa čak zaprijetila i izlaskom radnika na ulice i organizovanjem protesta.

S druge strane, resornog ministra kao da previše ne zabrinjava činjenica da bi se mogla “dogoditi ulica”- Đokić je papagajski ponavljao kako se zakon “ mora usvojiti da penzijski sistem ne bi doživio kolaps”.

A stanje u penzijskom sistemu je alarmantno:Trenutni broj penzionera (oko 230.000) prešao je broj zaposlenih za koje se uplaćuju doprinosi, Fond PIO je u dubiozi od preko stotinu miliona maraka, a vlada podiže nove kredite kako bi ga izvukla i spasila potpunog kolapsa. Katastrofalno stanje upotpunjuje i činjenica da 80.000 radnika radi na crno, i niko za njih ne uplaćuje doprinose, a vlada i inspekcijski organi ne pokazuju interes da riješe problem, ponavljajujući u nedogled otrcanu floskulu kako se “ radi o gorućem pitanju”. Činjenica, da je vlast do sada pokazala katastrofalan odnos prema građanima, ali i privredi. Pitanje održivosti budžeta u 2012,godini, kao što je već navedeno, vjerovatno će pratiti i nova zatvaranja fabrika, rast broja nezaposlenih, ali i drastično ukidanje subvencija ugroženim. S druge strane, javna potrošnja raste, a dok je kredita, biće i dobrog života za vladajuće strukture u ovom, kako ga sami zovu, boljem entitetu.

U 2012. godini mogu se očekivati brojna poskupljenja životnih namirnica, ali i tzv. komunalnih usluga. Stoga bi se većina građana mogla naći iznad socijalno-ekononske provalije, baš kao i famozni auto-put Banja Luka - Bosanska Gradiška, koji završava, u provaliji!

Prilikom “svečanog” otvaranja ove saobraćajnice, 30.novembra 2011.godine, vlast i “graditelji” zaboravili su činjenicu da je cjelokupna izgradnja auto-puta sporna, da su prekršeni svi rokovi i prekoračeni planirani troškovi i zloupotrebljena budžetska sredstva. Ovo je konstatovala i glavna služba za reviziju RS sa Boškom Čekom na čelu, a Agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA BiH) je podnijela izvještaj tužilaštvu zbog postojanje sumnje u kriminalne radnje.Na ovo su još jednom upozorili iz nevladinih organizacija, ali i na činjenicu da prijava SIPE skuplja prašinu pod ladicama tužilaštva, i da niko nije procesuiran.Ne treba podsjećati da je auto-put gradila firma Integral inžinjering, vlasnika Slobodana Stankovića, protiv kojeg je SIPA takođe podnijela krivičnu prijavu. A otvorena dionica od Bosanske Gradiške do Mahovljana, u dužini od 26, 5 kilometara, koštala je sedam i po miliona maraka po kilometru. U Mahovljanima, put se prekida, ovdje se radi na izgradnji tzv. Mahovljanske petlje.

Ukupna vrijednost radova na izgradnji auto-puta Banja Luka – Bosanska Gradiška dosad iznosi 320 miliona maraka. Radi se vjerovatno o najskupljem auto-putu u Evropi, koji završava u rijeci Savi!

U trenutku kad je ovaj tekst dobijao svoju posljednju tačku (20.decembar), čini se da su Vlada RS , Savez sindikata i predstavnici Udruženja penzionera postigli kompromisno rješenje o Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju.To je donekle potvrdio i premijer Aleksandar Džombić, dok za Ranku Mišić „priča o postizanju kompromisa o prijedlogu zakona o PIO nije završena“.

- Izvjesno je, da se neće raditi 45 godina, i taj član zakona se briše, tako da neće biti produženja radnog vijeka, a neće biti ni penalizacije -izjavila je Mišićeva, potvrdivši da su to bili zahtjevi sindkata.

Petar Đokić, ministar rada, tvrdi “da u zakonu nikad nije bio definisan uslov od 45 godina kao obaveza za odlazak u penziju, već je definisano samo 40 godina staža osiguranja i 60 godina života za muškarce i 35 godina staža te 58 godina života za žene”.

O svemu ovome (21.decembra) trebalo je da se izjasni Parlament RS.

Reportaža

PRIČA IZ PRIJEDORA

Neka ti je sa srećom, dijete K

ada smo krenuli iz Banjaluke bila je noć, premda je 16 h jedva prevalilo preko kazaljke. Pri tom je još bilo i mrzlo, debeli minus, a onda nas je negdje oko Ramića već počela zasipati magla, najprije u paperju, da bi se potom obrušila na nas poput teške somotske zavjese. „Dobro došla u Zonu sumraka“, promrmljala sam sama sebi, pitajući se šta li me čeka u Prijedoru. Misli su se vrtile oko toga da li je teška maglovita noć kulisa za predstavu mojih romana ili pak za ono što me tamo čeka. Ili sam ja to sve umislila, a magla je jednaka kao i u bilo kojoj drugoj prilici. Baš kao i taj vrntavi put od Banjaluke do Prijedora koji svako malo odnese pokoji život. Naizgled ravan, a zapravo zavojit, pun iznenadnih prepreka na putu tipa traktora, konjskih kola i slično. Vozimo se polako, pa ipak promašujemo skretanje za Prijedor. Magla uzima danak.

Vraćamo se, a potom vozimo po gradu tražeći Dom penzionera gdje je promocija zakazana. Ne uspijevamo i ulazimo u restoran „Karmen“, odakle zovemo našeg domaćina, Igora Sovilja, predstavnika Agencije lokalne demokratije.

Te večeri, gotovo 30 mjeseci od kada je odštampana, „Četvorolisnu djetelinu“ predstavit ću napokon u Prijedoru. Uz moj drugi roman „Kad utihnu melezi.“ Možda do ove promocije ne bi ni sada došlo da u Prijedoru nije u organizaciji iste Agencije nedavno, nakon Svetlane Broz gostovala još jedna Svetlana, gošća iz Slovenije, tačnije profesorica iz Ljubljane gospođa Slapšak. Koja je književna teoretičarka i jedna od urednica i stalnih saradnica građanski i demokratski orjentisanog, progresivnog i od nacionalista najviše osporovanog „Peščanika.“ Inače, kultni „Peščanik“ bilježio je i svoje radijsko izdanje na radiju B92, na kojem je emitovan od februara 2000. do kraja novembra 2008. U 350 emisija sa preko 100 sagovornika, najeminentnijih boraca za ljudska prava, progresivnih intelektualaca i slično, emisiju je slušalo više od 40 hiljada ljudi. Do prekida emitovanja na radiju došlo je juna mjeseca 2011. jer je uredništvo B92 odbilo zahtjev „Peščanika“ da se izvini gledaocima i porodicama žrtava u Srebrenici zbog gostovanja Ljiljane Bulatović, jedne od zaštitarki lika i djela haškog optuženika i naredbodavca masakra u Srebrenici, generala VRS, Ratka Mladića, te nacionalističkog ideologa, profesora Koste Čavoškog. Naime, u emisiji „Debata B92“ Bulatovićeva i Čavoški otvoreno su osporavali žrtve ubijene u Srebrenici i time vrjeđali porodice preživjelih, te još jednom potpuno relativizovali najveći zločin na području Evrope od Drugog svetskog rata. U toj istoj emisiji, predsjednica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević ponavljale su svoje dobro poznate stavove o neophodnosti suočavanja sa neviđenim zločinima u Srebrenici, osudi istih i slično, ali se od upadica, podrugljivih osmjeha i izrugivanja skoro nisu ni čule, objaviće potom najprogresivniji portal iz Beograda E-novine. Kako se Petar Luković, urednik E –novina upitao, „nije jasno zašto su dvoje otvorenih branilaca ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića poput Koste Čavoškog i Ljiljane Bulatović, uopšte dobili priliku da gostuju u programu B92, jer se zna da se od njih ništa novo neće čuti. Kao i zašto je gledaocima B92 koji su svjesni zločina devedesetih godina upravo zahvaljujući toj kući, priređen još jedan razlog da se osjećaju posramljeno, nemoćno i, na kraju, pobjeđeno u priči da li je Ratko Mladić heroj ili zločinac. Na pitanje da li se nešto u Srbiji promjenilo od kad je uhapšen Ratko Mladić, nakon senzacionalisti-

Tekst: Radmila Karlaš čkog ludila posljednjih deset dana sa sigurnošću se može reći da jeste Ljiljana Bulatović i Kosta Čavoški konačno su dobili svojih pet minuta na B92. Ranije to nije bilo moguće.“ Tako su E-novine pisale tog juna 2011. dajući punu podršku „Peščaniku”, smatrajući da je to jedini način da se prestane sa relativizacijom zločina za koje je odgovorna Srbija.

Zbog čega sve ovo navodim. Jer sam se sa pomenutim, od nacionalista i nacionalistkinja napadnutim gošćama u spornoj emisiji B92 Natašom Kandić i Borkom Pavičević kako sretala, tako i godinama sarađivala.

Upravo mi je Borka Pavičević omogućila da promociju „Četvorolisne djeteline“ održim u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Tad me dočekala spremna za besjedu o knjizi i vidno potresena kako je rekla baš onim djelom knjige koji se odnosi na „Fatimin krevet.“ Šta povezuje Pavičevićevu iz Centra za kulturnu dekontaminaciju, Natašu Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, te Svetlanu Slapšak, jednu od urednica „Peščanika“ i mene. Između ostalog i otvorena priča o zločinima, kao i zalaganje da se objelodani istina o njima, te vinovnici kazne. I mada je roman „Četvorolisna djetelina“ u osnovi antiratno štivo, sa literarnim pokušajima pronicanja u duboke zavijutke čovječije duše s njenom kako tamnom, ali i svjetlom stranom, u njemu ima i Prijedora i okolice. Logora i zla nad muslimanskim življem. Zločina. I na koncu se može reći, Prijedor je obilježio „Četvorolisnu djetelinu.“ O tome razmišljam sjedeći za konferencijskim stolom u sali Doma penzionera, koja se lagano puni posjetiocima promocije. Na um mi pada i vlasnik jedne prijedorske galerije koji mi je na pomen antifašista i partizana, kao detalja iz romana „Kad utihnu melezi“ kazao kako su se na Kozari za vrijeme onog rata borili samo Srbi, kao i da su isti najveći stradalnici svih ratova i ličnosti, počevši od Tita. Kao i da su partizani zapravo najveći neprijatelji srpskog naroda. Dotični galerista inače organizuje kulturne večeri u Prijedoru. Tako sam ja precrtana u startu kao nepododobna. Još mi je i knjiga štampana u sramnoj komunističkoj crvenoj boji i javno se deklarišem kao antifašista i poklonik NOB-a, partizanskog pokreta, AVNOJ-a, ZAVNOBiH-a itd... Nepodobna sam bila i za jednog Bošnjaka Prijedorčanina koji mi je prije više od dvije godine rekao kako će mi časkom organizovati promociju na kojoj ljudi neće imati gdje sjesti. Biće ih na hiljade, kad on, koji mi je kako naglasi i kolega po peru organizaciju uzme u svoje ruke, tako da će sve procvjetati!

Osim pobijenih Prijedorčana, ustvrdila sam. I tako su moji putevi u Prijedor bili zatvoreni, ali sam ja o Prijedoru pričala po bijelom svijetu, a moje knjige putovale sa mnom preko sedam mora i sedam gora.

Prenuh se, već je prošlo 20 h, čas zakazanog termina, vrijeme je da počnemo. Ima nas sve skupa oko 20. Nisam očekivala ni toliko, magla je, treći je dan katoličkog Božića, a iz iskustva znam da sam u medijima RS gotovo pa persona non grata. To mi potvrđuje što se od pozvanih odazvala samo lokalna prijedorska TV stanica. Od ostalih ni mukajet! Iz Agencije za lokalnu demokratiju nas predstavljaju. Sa mnom je i Rade Dujaković, naš doktor, liberal u stranci profesora Miodraga Živanovića s početka rata u Bosni i kolega-novinar iz „Novog preloma.“ Zbog toga što je urednik romana „Kad utihnu melezi“, Dujakovića

Foto: Igor Sovilj

je Rajko Vasić, Dodikov medijski plaćenik, isključio iz glavnog odbora SNSD-a i optužio za ljevičarsko zastranjivanje. Što bi rekli Crnogorci, čudne mi štete! Rade je i tako imao samo glavobolje sa kriminalnim miljeom u toj stranci, jer je jedini imao neke ideale i bio posljednji Mohikanac u svojoj socijal-demokraskoj viziji. Koja mu se raspršila zbog raznih disciplinskih prijava od „nadležnih“, slanja po kojekakvim vukojebinama i slično, premda je jedan od najboljih internista i uopšte dijagnostičara u RS. Dakle, Rade je moderator na mojoj promociji.

Dok se obazirem, prema meni se zaljeće lijepa žena srednjih godina koja odmah pita jesam li ja kćerka tog i tog. Da, jesam. Nekada, tačnije kasnih 50-ih godina ona je bila prvačić u školi gdje je tata tada predavao. Toliko ga je obožavala veli, da je na njegov brak s mojom majkom gledala kao na najveće zlo koje ju je zadesilo. Tadašnji mladi bračni par joj se godinu dana kasnije „iskupio“ dozvolom da iz šešira izvuče ceduljicu s jednim od imena. I tako je moja sestra dobila ime! A ona, djevojčica iz davnih godina se potonjih godina udala u Prijedor. Uši su mi pune mog lijepog, zgodnog tate, najljepšeg od svih prosvjetara. Koji tad još uvijek nema mene. Kaže da mu nevjerovatno sličim. Smješkam se i uočavam da sve češće susrećem žene koje se sjećaju mladog, lijepog tate. Koliko ljetos to mi se desilo i u Rijeci.

Potom se obraćam Prijedorčanima. Gledam s lijeve strane dječka najneobičnijeg imena koje sam imala priliku da čujem, Sudbina (Da, zove se Sudbin i ondašnje je Titovo kumče kao ne znam koje po redu dijete u svojoj porodici), inače predstavnika Udruženja logoraša iz Prijedora.

Smije se i kaže da je povratnik već 11 godina, pa se pita kad ističe povratnički staž, da napokon opet može postati domicilni, Prijedorčanin.

Desno, Muharem Murselović, takođe bivši logoraš ima pritužbe na nedovoljnu informisanost javnosti u vezi mog dolaska, nezadovoljan je. „Djetelinu“ je već davno pročitao i drago mu je što sam napokon tu, u Prijedoru. Govorim da sam svjesna medijske blokade, a samim tim i ograničenja koja su imali moji domaćini. Na koncu, oni su prvi koji su me pozvali i organizovali mi promociju. Pa makar i preko Dežele, odnosno preko Svetlane Slapšak.

I tada pričam o knjigama. A potom razgovaramo međusobno. Ličimo na stare prijatelje koji se nisu vidjeli godinama, pa ne mogu stići ispričati sve što su naumili. Temama nikad kraja, vežu se jedna na drugu, spontano i

bez napora. Lijepa, plava gospođa Sunita se vratila u Prijedor, kaže da mnogo voli svoj grad. Stari Prijedorčanin slikovito govori o potrebi „vezivanja svojih zvijeri“, nije povratnik, niti logoraš, niti Musliman, ali je domicilni, jedan od onih koji nije okretao glavu kad se zlo dešavalo. Dječko s vrha stola pojednostavljeno obrazlaže Filozofiju krivice Karla Jaspersa... Govorim o nekim planovima s njemačkim izdavačima, a odnekud odzvoni Neka ti je sa srećom,dijete, biće ako Bog da, biće...

Dva sata prošla su za tren, bila je to najduža promocija u mom životu koja je kako se činilo, proletila u sekundi. Primjećujem ponovo jednu konstantu, izniklu iz ovog surovog rata u BiH. Iznova se potvrđuje da ljudi koji su najviše propatili najmanje mrze. Isti sindrom sam uočila i kad su u pitanju Srebreničani. Prijedor i okolina bili su ogromno stratište u proteklom ratu. Broj povrataka muslimanskog življa na teritoriju prijedorske opštine je unatoč svom zlu najveći u cijeloj državi. Ne znam šta da kažem takvim ljudima, naprosto ostajem bez teksta. Više puta sam bila zatečena količinom neprijateljstva kojom su neki prognanici diljem svijeta, a i dolazeći u posjetu domicilnoj državi, na prvog ko naiđe (na mene takođe) projektovali svo zlo koje ih je zadesilo. Po pravilu, radilo se o ljudima kojima na sreću u ratu niko nije ubijen. Nikad mi se takvo što nije desilo s ljudima koji su doživjeli nezamislive tragedije, a broj pobijenih iz njihovih familija prelazio i broj deset. Nikada!

S italijanskim novinarima iz Firence, saradnicima Agencije za lokalnu demokratiju, koji su BiH pohodili još tokom rata i koji od početka prate promociju svi odlazimo u prelijepi stari restoran u centru „Papa Joe.“ Tjeskobna magla lapi. Ne radi se o tome da je nestala, samo je što se mene tiče izlapila. Sunita Prijedorčanka koju tad vidim prvi put u životu pita me kako mi je bilo u Rapcu jula 2011. i na moj zabezeknut pogled odgovara riječima...“Ma znaš Radmila, mi svi iz Prijedora znamo za tebe, zvala me rodica iz Australije ljetos, kaže bile ste skupa tamo na moru, na Susretu Banjalučana, a bio je i moj rođak Miro, on je više Banjalučanin, jer mu je otac otuda...“ „...Ma je l to onaj ...“ karikiram, jer sam baš na poziv tog njenog rođaka, kreatora svih tih morskih druženja i otputovala u Rabac.

I tako, priči nikad kraja....

A onda ponovo začuh onaj isti glas sa promocije, Neka ti je sa srećom, dijete. Š E H E R 15 BANJA LUKA

NAPISAO: Slavko Podgorelec jednom od prošlih brojeva magazina Šeher Banjaluka pisali smo o gotovo nepoznatom Banjalučaninu koji je 1566. godine (pod legendarnim Sigetom i po kršćanskom tabijatu) sahranio hrvatskog plemića i nacionalnog heroja Nikolu plemenitog Šubića, kasnije prozvanom ’Zrinski’.

O ovome junaku nastala je i širom svijeta izvođena opera. U istoriografiji (barem onoj popularnoj) ostalo je (ne)zabilježeno da je ovoga junaka pod Sigetom (a po odobrenju velkog vezira i vrhovnog zapovjednika turske vojske Mehmed-paše Sokolovića) sahranio Banjalučanin Mustafa-beg Vilić.

No tu se ne završava priča o djelima (ne)poznatih Banjalučana toga vremena...

Navedena storija zbila se, dakle, pod Sigetom 1566. godine. Sedam godina kasnije druga priča: ovoga puta u banjalučkom komšiluku – u Ivaniću, s one strane Save.

Godina je 1573. i banjalučki sandžak-beg Ferhat paša Sokolović (koji je rođak već pomenutog velikog vezira Mehmeda) malomalo pa uskače preko Save u nakani da ’izgricka’ hrvatsko-ugarske prostore. U međuvremenu, Ferhad-beg zida i gradi po Bajnoj Luci. Kaldrmiše ceste, podiže mlinove i dućane, gradi most, dograđuje tvrđavu, urbanistički profilira Donji Šeher (grad), a nekadašnji centar - Gornji Šeher (kojeg je utemeljio Sofi Mehmed paša) pretvara u periferiju grada na Vrbasu. Ferhad podiže i legendarnu džamiju, preko puta nje ogroman han, uvakufi 200 dućana, otvori imaret (narodnu kuhinju)... To je Ferhad-beg gradio u slobodno vrijeme – a profesionalno je ratovao, rekosmo – preko Save.

Istovremeno, u ugarskom kraljevskom gradu Zagrabiu (Zagrebu) stoluje kanonik Franjo Filipović. Ovom titulom se zakitio 1567 - godinu dana nakon pogibije Nikole Zrinskog. Živi Franjo u tamošnjem ’gornjem šeheru’ (Kaptolu) gdje posjeduje raskošnu rezidenciju odnosno kuriju.

Preuzvišeni Franjo jeste božji sluga (u sjeni križa) ali ovaj hrabri duhovnik podjednako vješto konja jaše i sablju paše. Naime, Franjo Filipović je na čelu žustrih konjanika svaki put kad Turci provale preko Save s nakanom da se još malčice primaknu Zagrabiu.

Sukobi se biskup Franjo godine 1573. (na svoju nesreću!) s Turcima nadomak Ivanića.

Zapravo, naivno je upao u zamku tjerajući Turke koji su, kao bajagi, počeli uzmicati.

Glavnokomandujući turske vojske bijaše...

Banjalučanin1 (!) Ferhad paša Sokolović koji se nameračio i već duže vrijeme ’mjerka’ odvažnog i hangirastog kaurskog svećenika.

Ferhad-beg naime (kao i njegov rođo –

U

(Ne)poznato o Banjalučanima

Ferhad paša Sokolović i Filipovići EHER 16 Š BANJA LUKA

Zapisi

Povelja cara i kralja Rudolfa II. kojom Filipovići dobivaju plemstvo 1578 g. u Pragu. veliki vezir Mehmed) bijaše ‘Europljanin i humanista’: pobrinuo se da Turci živog i neozlijeđenog zarobe kanonika Franju Filipovića, i s velikim veseljem otprave u Carigrad.

Nisu Turci Franju držali u kazamatu i memljivom zindanu: naprotiv, na Ferhadpašinu naredbu, obukoše ga u sjajne haljine, i s njim postupahu kao s plemićem (što je, uostalom, i bio). S druge strane, Franjina rodbina na sve strane kumi i moli da se biskup oslobodi. U toj misiji angažuju i biskupa Jo-

Kalež pozlaćen Bogato ukrašen filigranom, nodus u obliku gotičke arhitekture, na čaški stilizirani cvijetovi; iz XV. ili XVI. st.; upotrebljavao ga je "Delipop" kanonik Franjo Filipović oko godine 1567.; inv. br. 726, br. neg. VII-93

sipa Draškovića i kralja Maksimilijana. Sakupljaju pare za otkup.

Najposlije se povedu pregovori između kralja Maksimilijana i Visoke Porte u Stambolu o otkupu za Filipovića. Pokušali su Hrvati razmijeniti Filipovića najprije s nekim turskim zarobljenicima, ali se u tome nije uspjelo. Kasnije su Turci, navodno, počeli licitirati i za kanonika tražili visoku otkupninu koja se (navodno) nije smogla i tako je Franjo i dalje čamio u Carigradu.

Protekla je puna godina od njegova zarobljavanja. Filipović (po nekim izvorima) u jesen 1574. dođe do uvjerenja kako je svaka nada u njegov povratak izgubljena. Odbaci križ i prijeđe na islam.

Dugo mu je trebalo da odluku donese, a i napatio se dozlaboga: nije lako po vas dan na jastucima leškariti, đakonijama se i slatkišima gostiti, i (samo očima!) mezetiti zanosne robinjice...

I tako zagrebački kanonik Franjo postade Mehmed, a uz begovski naslov sultan ga imenova ‘zaimom’ (lenskim vitezom). Zadržao je Mehmedbeg prezime Filipović i dobio u zijamet Glamoč u Bosni.

Dok je Mehmedbeg uživao u Bosni, bivši kanonik Franjo Filipović u Zagrabiu bijaše ekskomuniciran iz Katoličke crkve, loza iz njegova vinograda je počupana, osobne stvari javno i demonstrativno spaljene, vrata i prozori kurije na zagrebačkom Kaptolu daskama zakovani, a biskup Drašković naredi da se Franjina kuća premaže crnom bojom. Spominje to i August Šenoa u romanu ’Zlatarevo zlato’. ********* Vlada mišljenje da su Filipovići u današnjoj Bosni potomci Mehmedbega odnosno

Franje. To je, svojevremeno, i Zagrepčanima pričao Banjalučanin, akademik prof. dr Muhamed Tunjo Filipović.

Hrvatski povjesničar prof. dr Dragutin Pavličević istražio je porijeklo prezimena Filipović, i evo šta je, uz ostalo, zabilježio: „ Prezime Filipović postalo je od osobnog imena Filip i ima ih u Hrvata, Srba, možda i Crnogoraca, ali i među Bosancima/Bošnjacima islamske vjeroispovijesti. To je jedno od brojnih prezimena prema kojima se ne može odrediti niti vjera, niti narodna/nacionalna pripadnost. U Hrvatskom biografskom leksikonu čak su 22 Filipovića, a od toga su trojica Bošnjaka. Kad je general Josip Filipović 18. kolovoza (avgusta) 1878. osvojio Sarajevo, pisalo se po hrvatskim novinama kako je on rođak bosanskih Filipovića.“ Dakle – rođak Mehmedbega odnosno Franje...

Na kraju i retoričko pitanje: da li bi bilo bosanskih odnosno bošnjačkih Filipovića (hipotetičnom starinom katolika) da nije bilo Ferhad paše Sokolovića (starinom pravoslavca) Banjalučanina?

Ferhad je, tačno pet godina nakon konvertitstva kanonika Franje (1579) u Banjoj Luci sagradio velebnu džamiju otkupninom za mladog austrijskog grofa Auersperga koja je iznosila 30 hiljada zlatnika.

Auersperg je također bio katolik, ali ne i kanonik...

1

Autor teksta atribut ’Banjalučanin’ koristi ne samo ispred imena rođenih u ovom gradu: naime, Banjalučani su i svi oni koji su ovdje živjeli i svojim djelima zadužili vlastitu i buduće generacije, a Ferhad Sokolović je jedan od takvih. Š E H E R 17 BANJA LUKA

Intervju

S

evdalinke su bosanske lirske pjesme, koje dolaze i pjevaju se iz duše. O nastanku sevdaha postoji više teorija, dok jedni tvrde da je sevdah proistekao iz nižeg sloja društva drugi pak kažu da je to pjesma feudalaca. A treći su mišljenja da je sevdalnika ženska pjesma te da su je pjevale djevojke dok su čekale da im se momci vrate sa puta, rata itd. te u tim situacijama svoju čežnju su pretapale u pjesmu.

Bilo kako bilo sevdalinke su zasigurno nastale u Bosni i Hercegovini te postale kulturno nasljeđe svih građana ove zemlje. U njima se može naći sve ono što karakteriše tzv. narodnu dušu a to je jezik, lokalna obilježja, kultura odjevanja, kultura ishrane, određeni statusi u društvu, odnosno sve ono što oslikava život u Bosni i Hercegovini. Samo ime ”sevdalinka” potiče od turske riječi ”sevda” što znači ”ljubav”. Stoljećima su se sevdalinke pjevale na sijelima, porodičnim skupovima, omladinskim druženjima, svadbama, u avliji , bašči, na teferičima, u mahalama...Prvobitno se sevdah izvodio uz žičani istrument najčešće saz, a od vremena austrijske okupacije BiH sve češće sevdah se pjevao uz harmoniku. No da bismo potpuno doživjeli sevdah nisu bitne ni note, ni zvuk već sama intrepretacija. Damir Imamović je mladi intrepretator sevdalinki koji zasigurno zna i umije da sevdah približi ljudima.

I ne samo da je intrepretator već je i neko ko širi i održava naše najvrijednije kulturno naslijeđe.

Poštovanje Damire! Možeš li nam reći šta za tebe znači sevdah?

Ovo pitanje je najteže zato što sevdah znači toliko stvari. Spadaju tu danas i balade, i dijelovi balada, i popularne pjesme nastale između dva svjetska rata, zatim mnoge melodije orijentalnog porijekla. Sve to nekako objedinjuje jedan stil kojeg su izgradili umjetnici Radija Sarajevo između 1945. i 1990.

Tvoj djed je Zaim Imamović, legendarni bosanskohercegovački intrepretator sevdalinki, otac Nedžad Imamović takođe sevdalija i ti si krenuo istim putem, no ni dedo ni otac nisu odigrali presudnu ulogu da se počneš baviti sevdahom, za to je ipak zaslužna tvoja prijateljica Farah Tahirbegović. Na koji način te je Farah motivisala???

Farah je bila osoba sa kojom sam otkrivao sevdah radeći na monografiji pjesama Zaima Imamovića. Kroz naše prijateljstvo i druženje došlo je i do toga da se osmjelim i postanem muzičar. Što se tiče porodičnog naslijeđa, mislim da bi bilo pogrešno reći da nije imalo uticaja. Ali, često ljudi zamišljaju to kao neku vrstu nužnosti nastavljanja porodične tradicije. Međutim, bilo je zapravo obratno: meni je dosta dugo trebalo, upravo zbog tog ličnog odnosa, da uvidim značaj kojeg su imali prvo Zaim, pa onda i Nedžad.

Svojim radom učinio si mnogo, vratio si sevdah u naše domove, avlije, mahale zatim, približio si sevdah i mlađoj populaciji. Da li se osjećaš sretno zbog toga i možeš li nam reći koja je razlika u intrepretacijama sevdaha nekad i sad???

Vrlo sam sretan kad vidim koliko ljudi danas interesuje sevdah. Sigurno više nego do 2005. kada sam počeo. Ako sam tome dao doprinos i ja,

koncertima, intervjuima, radijskom emisijom i sl., onda sam zaista zadovoljan. Najvažnija stvar u svemu je da sevdah kao žanr ide dalje i da novi ljudi otkrivaju dobre stare stvari kao slušaoci, nadam se jednom i kao neki novi izvođači.

Razlika u izvođenju sevdaha u poređenju s ranijim vremenima zaista je mnogo da ih je teško pobrojati. U pitanju su instrumenti na kojima se ta muzika izvodi, vrsta tekstova koji se pjevaju, onda gomila čisto muzičkih razlika koje pokazuju da je sevdah na produktivan način uspio ostvariti vezu između orijentalne i okcidentalne kulture.

Među sevdalinkama koje ti izvodiš ima mnogo onih koje su nepoznate. Na koji način dolaziš do tekstova i iz kog vremena datiraju ti tekstovi, ko su njihovi autori???

Mnogo tekstova i melodija, ali i načina izvođenja zabilježeno je u posljednjih stotinjak godina. Ipak, samo jedan manji dio njih dospio je do “estrade”. Usuđujem se reći, vrlo često su to umjetnički ne baš vrijedne stvari. Istražujući cjelokupnu priču o sevdahu, ja se srećem s majstorima sevdaha, učim od njih, te uspijem često iskopati vrlo vrijedne stvari. Ponekad se ta “otkrića” dese u vidu pronalaska neke stare knjige, ponekad rukopisa, ponekad ploče, osobe itd.

“Dva se draga“ je ne tako poznata sevdalinka ali je zahvaljujući tebi postala popularna, kako si došao do ovog teksta ???

To je divan tekst zapisan u jednoj pjesmarici koju je izvjesni Mihajlo Milanović objavio 1906. godine u Sarajevu. Tekst me se zaista dojmio i tu melodiju napisao sam gotovo u cugu. Drago mi je da je ona postala neka vrsta paradoksalnog sevdah “hita”.

S obzirom da istražuješ sevdah, njegovu pojavu i sve što ide uz njega da li nam možeš reći neku zanimljivost koju ne znamo o sevdahu??? Da li se zna koliko približno postoji zapisanih sevdalinki???

Sve o sevdahu je izuzetno interesantno. Bar meni. Najčešći nesporazum u vezi sa sevdahom sastoji se u tome da ga ljudi svode samo na repertoar, na “broj pjesama”. Ali, sevdah je mnogo više od toga. Repertoar jeste ključ, ali su načini izvođenja repertoara, njegovi obrasci, ona “umjetnost sevdaha”. To se najbolje vidi kad uporedite sevdah kojeg pjevaju pop zvijezde sa sevdahom kojeg pjevaju ljudi koji su život posvetili sevdahu: ovi prvi često znaju samo repertoar i ništa više.

Snimio si solo album, reci nam nešto više o njemu???

Solo album je peto izdanje sa kojim se predstavljam javnosti. Nakon dva CDa s mojim Triom, kompilacije “Bembaša” (tj. dueta sa Vlatkom Stefanovskim), i dokumentarnog filma sevdah koji je izašao prije nešto više od godinu dana, solo CD je nova avantura. Repertoar koji sviram solo predstavljao sam u nekoliko navrata, zapravo – tako sam i počeo prije nego sam okupio Trio: sa solo koncertima i drugim nastupima u Sarajevu, Zagrebu, Parizu. Nakon što je ta priča sazrela, odlučio sam posvetiti joj više pažnje. Bilo bi mi neobično drago kada bi moji solo nastupi bili nastavak jedne duge tradicije solo sazlijskih nastupa.

”Vrlo sam sretan vidim koliko ljudi interesuje sevdah EHER 18 Š BANJA LUKA

Foto: Amer Kapetanović

Damir Imamović, interpretator sevdaha

kad i danas h”

Tekst: Aida Bašić Š E H E R 19 BANJA LUKA

Predstavljamo vam umjetničke fotografije i fotografike Gorana Mulahusića fotografa u našem magazinu. Goran je rođen u Sarajevu i član je Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti i dizajna Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH) kao i švedskog udruženja umjetnika. Pored fotografije bavi se i kompjuterskom grafikom i ilustracijom, a pomalo i muzikom. Izlagao je na mnogobrojnim izložbama u Švedskoj. U Bosni i Hercegovini redovno učestvuje na izložbama ULUPUBIH-a, a izlagao je i na Bijenalu minijature u Tuzli. Dugo godina je bio novinar i fotograf u listu «Glas BiH».

Za ovaj broj smo odabrali umjetničke fotografije i fotografike iz opusa “Ledena simfonija”, nadahnute zimskom idilom švedskog jezera Vättern.

Nove knjige

ZAGRLJENE PJESME I PRIČE

Kemal Coco – djeci jesnik i pripovjedač Kemal Coco ušao je u svijet književnih riječi prije više od pet decenija, i to stihovima za djecu, koje je, još kao srednjoškolac, objavljivao u »Malim novinama« i na dječijoj stranici »Oslobođenja«. U poeziju za najmlađe uveo je svakodnevni život, upravo onaj o kojem je pisao i kao novinar. Svaka njegova pjesma imala je u svome slikovitom spletu i neku priču, neku nenametljivu poruku. To prožimanje prirode i života, emocija i stvarnosti, došlo je do izražaja već u njegovoj prvoj pjesničkoj zbirci – »Valovi na Uni«, objavljenoj daleke 1963. godine. A onda su se nizale knjige stihova za odrasle i djecu – »Crni okvir« (1970.), »Da mi je znati« (1974.), »Čestitka za mamu« (1976.), »Bosni u pohode« (1981.), »Krivonogi« (1982.), »Pjesme izbjeglice« (1999.), Zvijezde i svici« (2001.), »Ničiji pjesnik« (2001.), »Pisma iz Bosne« (2002.), »Pisma za Bosnu« (2003.), »Izabrane pjesme« (2006.), »Bosanske nesanice«(2009.), »Sam sa sobom« (2010.). Posljednjih godina Cocina pjesnička riječ pretapala se sve više i u pripovjedačku, bajkovitu, pa je objavio nekoliko proznih knjiga za djecu: »Djedove priče« (2005.), »Dukat kruška« (2007.), »Bajka o Bjelanu« (2008.), »Bajka o bajkama i Žar ptica« (2009.), »Slavuj iz zlatne doline« (2010.) i »Rastanak sa Garom» (2011.). Šta je to što pisca Kemala Cocu, Banjalučanina u Bihaću, u njegovim zrelim svaralačkim godinama vraća i njegovim pjesničkim izvorima? Da li je to traganje za prvotnim inspiracijama, za djetinjstvom koje, godinama, dobija svoj neugasivi sjaj? Kao davne zvijezde koje se »u svojoj igri ponekad zanesu«. Ili kao pjesma koja je pobjegla i od samog pjesnika, i skrila se među djecu. O toj odbjegloj pjesmi pjesnik niže stihove:

P

Dok je pjesnik snivao snove novog rukopisa iz knjige je pobjegla pjesma o proljeću ostavila cipele i odjeću požurila među đake i one starije ali i prvake i molila ih da je negdje skriju...« I skrili su je u svoj dječiji list, gdje se sada »šepuri i širi i na pjesnika ponekad proviri«. Tu pjesmu, kao i niz drugih, o maju, o izletu vjeverica, o tome zašto cvijeće ne pjeva, o raspjevanom cvrčku, o vjetru i cvijetu, o sunčevim zracima, o hrabrom djedu, o zidnom satu,o simpatiji, o dva goluba, o dimnjacima, o pjesnikovom obećanju, o krovu Sanelove kuće, o odbjegloj sreći, Coco je, zajedno sa pričama, utkao među korice svoje nove knjige »Zagrljene pjesme i priče«. Pa i te priče su kao pjesme kojima je bilo tijesno, pa su željele da svoja osjećanja iskažu kao dogodovštine, male bajke.

Posebno su tu doživljene priče o djedovima koji se sjećaju svojih djetinjstava i koji čeznu za unukama i unucima, tamo negdje u svijetu, na sjeveru ili preko oceana. A kad se, ljeti, kod djeda u dvorištu, u domovini, ponovo svi okupe, onda djeda postane kao »kruška govoruša«.

EHER 22 Š BANJA LUKA

Piše: Ismet BEKRIĆ Djed Omer je kruške čuvao za svoju unuku Jasminu, koja živi tamo u Americi, da se sladi kad mu ljeti dođe. Ali Jasminin otac tog ljeta nije mogao doputovati, zbog poslova, i djed je kruške dao trgovcima koji se bave izvozom voća. »Ko će znati. Možda ove kruške stignu i tamo gdje živi i moja unuka Jasmina«, rekao je djeda Omer...A tamo, u Americi, u jednom supermarketu, Jasmina je kazala svojoj mami: »Čini mi se da osjetim miris djedovih krušaka.« Tog »mirisa« zavičaja, nostalgije, očekivanja, naći ćemo i na stranicama nove knjige Kemala Coce, koji je svoje pjesme i priče posvetio »svojima najdražima«, ali i svoj djeci.

RIJEČI SU UVIJEK POBJEDNICI Umorio se ratnik ratovanja Dozivao mir ali nije dozvao Umorio se pjevač pjevanja Dozivao tišinu ali nije dozvao Zar će ljudi provesti život U ratovanju i bez tišine Gdje se čuje poj slavuja I šapat vodopada, Ljudi to niste zaslužili Iz oblaka progovori RIJEČ Razgovarajte, pregovarajte Dajte priliku riječima Da one između sebe Pregovaraju razgovaraju Da svijet sutrašnji Bude drugačiji od današnjeg Da sve bude drugačije Da slavuji svuda pjevaju Da vodopadi širom svijeta Svoj šapat nude Da nema današnji gluposti Koje svijet čine svijetom.

Samo RIJEČI ljudima svijeta Donose sreću Zato je i poruka jasna Ljudi razgovarajte.

Kemal COCO

9

Sjećanja

VRBASKI SV Foto: Mirsad Filipović

Napisao: Ismet BEKRIĆ

čemu misliti na početku još jedne nove godine, za mnoge već 17., 18. ili čak 19. u izbjeglištvu, u udaljenosti, u odvojenosti? Šta kazati sebi, i drugima, u tom prostoru preplitanja izgubljenosti i traganja, nostalgije i nade da će ipak biti bolje? Tu, nažalost, nema »čarobnih formula«, zajedničkih odrednica; svako je sam sebi i izvor i tok, i šutnja i govor, i pitanje i odgovor.

Na još jednom susretu godina, više se, ipak, sjećamo onih ljepših djelića i cjelovitih slika, koje svojim svjetlijim bojama dočaravaju naše decenije ljubavi i vezanosti za obale i aleje rodnog grada. A naše misli lete, gdje drugdje, nego baš na obale Vrbasa!

O

OSTRVA LJUBAVI: Vrbas ima svoje ade, kao onu u Novoseliji, ili na Rebrovcu, ali iz bistre, plahe vode uzdizala su se i posebna ostrva koja su stvarale ljudske ruke. »Vrbas je imao i svoja ‘ostrva ljubavi’, što su ih nestrpljivo i ustrajno gradili pojedini nepopravljivi zaljubljenici u rijeku, za što je uz veliku volju bilo potrebno i umijeće, jer je Vrbas u najdužem svom gradskom protoku dosta brza i plaha rijeka, sa brojnim virovima i brzacima«, sjeća se prof. Irfan Nurudinović u 4. knjizi Banjalučkih žubora. »Svakako najpoznatiji i najstariji »graditelj« jednog takvog otoka

ljubavi bio je Hakija Ljubović, banjalučki majstor stolar (kunst-tisler), iz čijih su ruku nicali i muzički instrumenti, pa je i meni napravio divnu gitaru, na kojoj sam godinama svirao.« Čuveni graditelj gitara, violina i vrbaskih dajak-čamaca, Hakija Ljubović, stanovao je u Dolcu, nadomak Vrbasa, pa je, u ime ljubavi i vezanosti za svoju rijeku i svoj Halilovac, malo iznad kupališta počeo, stijenu po stijenu, podizati pravo pravcato ostrvo usred brzaka.

Husein Sinac Smailagić, Banjalučanin u Švedskoj, tada je imao desetak godina, ali se još živo prisjeća kako je i on bio među onima koji su se više divili nego čudili vrbaskom neimaru, pa mu je i pomagao koliko su mu to dozvoljavale dječije ruke.

I, tako, Hakija je gradio, Vrbas se otimao, odnosio kamenje, ali su na kraju upornost i ljubav pobijedili, pa su i bukovi prigrlili novo kameno zdanje. »Svečano otvorenje tog ostrva ljubavi bijaše 1955. godine, uz raznobojnu električnu rasvjetu. Gosti su prevoženi čamcima sa obale na otok, a dolačke majke i njihove kćeri donosile su najljepša jela i tako ovaj jedinsven i neponovljiv događaj učinile još slađim«, piše dalje prof.

Nurudinović, koji je svoje novo utočište našao u Norveškoj, ali i koji je ostao vezan za svoj grad i svoju rijeku.

Bilo je još zaljubljenika i neimara, koji su u sredini rijeke podizali svoja ostrvca i ostrva, svoja »carstva« usred najveće ljepote, ali niko ipak nije uspio izgraditi takvo kao što je bilo Hakijino.

Poznato je, također, i Alijino ostrvo, podignuto malo iznad ušća Crkvene u Vrbas. Husein Smailagić na internet stranici Dajak klub piše da je Hakija, ranije, predlagao Ali da zajedno s njim slaže otok ljubavi, ali je dobričina Alija – »živ bio ko ga volio, i ko ga voli« - ipak želio da ima svoj biljeg.

DAJAK KLUB: Uz Hakijino ostrvo ljubavi promicali su dajak - čamci, sa ljepoticama u špicu. Njihova imena i danas krase ove vitke ljepotane. Dajakdžija i jedan od osnivača novog kluba »Dajak«, Vojislav Alvir, u rukopisu svoje knjige »Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banjaluke« navodi neka imena zabilježena 2007., 2008. i 2009. godine: Alma, Lejla, Milica, Smiljkica, Sara, Ana Kristina, Jana, Sofija...

I zato, kao što davno napisao pjesnik i boem Dušan Mutić, »i noćas Vrbas buči kao mladoženja, a kad svane, obale su sami behar...« I Banjalučani u Švedskoj imaju svoj »Dajak klub«, ustoličen na web stranici interneta. Redaju se tu kratka sjećanja, pozdravi i slike vrbaskih čamaca, obala, sedri, tihaka i brzaka, kupača i

Sjećanja

VJETIONICI skakača... I meni je Vrbaslija Adem Ibrišagić, iz Geteborga (malo poviše Mejdana i Abacije), poslao poruku da bi bilo dobro riječju otrgnuti od zaborava sve one čuvene Vrbaslije, i svakako među prvima i majstora i neimara Hakiju Ljubovića. Jer, zapisano ostaje, posebno ono što je upleteno u stihove i rime, jer i Vrbas je, kako napisao pjesnik i dajakdžija Jovan joco Bojović, »poezija koja vječno teče«.

Jedna pjesma ne može iskazati svu tu ljepotu. Ona je samo kao jedna riječ u beskrajnoj zajedničkoj pjesmi. Neki je ispisuju riječima, neki sjećanjima, neki redovnim odlascma na obale i brzake Vrbasa, neki i time da će lijep stih odmah prenijeti drugima... I ova moja pjesma, »Ostrva ljubavi«, posvećena Hakiji Ljuboviću, i svim Banjalučanima Vrbaslijama, zato je samo tek jedan stih, koji traži i druge. Kao što lijepa riječ lijepu riječ raži.

OSTRVA LJUBAVI Imao je ime koje ljubav slavi i zato je gradio ostrva ljubavi.

Imao je ruke na najboljem glasu,

zato je poklanjao čamce svom Vrbasu.

Godine nam otiču niz korito riječno, ali naše ljubavi ostaju tu vječno.

I čim se zaljubiš, a ti, kao prvo, usred brze vode podigni ostrvo.

Da ne budeš tužan, kao kamen samac, a ti njenim smiješkom uljepšaj svoj čamac.

Godine nam otiču niz korito riječno, ali naše ljubavi žubore tu vječno.

I sada, na razmeđi godina, mi osjećamo svu težinu onoga što nas je snašlo, ali mi pak ne uzvraćao mržnjom.

Nego – ljubavlju. Jer, samo su moćne riječi nježne.

Ali ipak, kao što napisa na stranici Dajak Husein Ljubović, Hakijin sin, lijepo je, čudesno, da se sjećamo svega onoga što je dio našeg života, što nas je obilježilo kroz protekla desetljeća, ali mi se moramo i trgnuti, zagledati u svakodnevicu, u život kakav je i kojemu iz dana u dan moramo udahnjivati puni smisao.

A vrbaska ostrva ljubavi ipak su naši svjetionici, koji nam pomažu da se ne izgubimo, i da uvijek nađemo pravi put.

Onaj ljudski,

Intervju

Legenda banjalučkog boksa

Edo Dervoz Razgovor vodio: Nedžad Talović

Izuzetno mi je drago , gosp. Dervoz da Vas mogu pozdraviti u ime čitalaca ”Šeher Banjaluke”, prije svega onih zaljubljenika u banjalučkih, i boks uopšte.

Dugo se nismo vidjeli, kako ste?

Dervoz: Dobro se osjećam i zdrav sam što je najvažnije. Šta Edo radi danas?

Dervoz: Živimo penzionerski u Poreču, družim se sa unucima, Larom, Lukom i Hanom, a u ljetnoj sezoni radim, naravno, kao i uvijek. Slobodno vrijeme su-

pruga i ja provodimo na vikendici. Uglavnom uživamo u druženju sa prijateljima i rodbinom, kao i sada, ovdje u Švedskoj.

Vaše sportske zasluge, a i ljudske vrline učinile su to da vas mnogi doživljavaju rođenim Banjalučaninom, a rodili ste se u Sarajevu, zar ne?

Dervoz: Da, daleke 1950. gdje sam se školovao i započeo svoju sportsku karijeru u B.K.”Partizan”, te sretno živio sa majkom i braćom sve do 1969.godine.

U Sarajevu su bili i prvi treninzi, prvi mečevi…kakva su sjećanja?

Dervoz: Krajem 1966.počinju moji prvi sparinzi i mečevi u FIS-u, istoj onoj dvorani gdje su ”Indexi” uljepšavali našu mladost. Na otvorenom, mečevi su se održavali na terenu rukometnog i košarkaškog kluba ”Bosna”.Tih je godina BK.”Partizan” postao članom Prve savezne lige, kada Barbarez i Sabit Glamoč odlaze u Banja Luku. Bili smo dosta mlada ekipa, što je iz raznih razloga rezultiralo stagnacijom i ispadanjem iz lige. U ”Partizan”-u su između ostalih bili još i Fadil Bašić, Asim Smajić, moj dragi prijatelj Aco Stanković, Kenan Salkić, braća Sendelj, Ridinger itd. Treneri su bili Sadik Cenić, Šaban Toskić i Petko Radović čovjek koji mi je podario najviše bokserskog znanja.

Vaši počeci u Banjaluci…

Edo Dervoz i Talović EHER 26 Š BANJA LUKA

Dervoz: Nakon meča sa banjalučkom ”Slavijom” u Sarajevu i moje pobjede nad Mehom Handžićem u tzv.borbi dana, prišao mi je pok.Sredoja Zekanović i rekao:” Mali, ti ideš u Banja Luku.

Time je moj dolazak u grad na Vrbasu bio predodređen.Slijede treninzi i moja nova sportska afirmacija. Dolaskom trenera Pište Engilberta, kao i meni dragog Tome Palankina, počinje uspjeh ”Slavije” u čijim redovima, uz mene, su bili i Josip i Zvonko Pala, Hazim Zembo, Želimir Kospić,Veljo Šindolić, Mirko Jokić,Viktor Homa, Miljenko Rubelj,Marjan Beneš Radovan Bisić,Fadil Bašić, Dragan Batar kao i drugi momci koje molim da mi oproste zbog izostavljanja, ovom prilikom.

Intervju Put do zvijezda posut je trnjem, to Vi dobro znate. Koja su vam najdraže sportske uspomene?

Dervoz: Istakao bih, svakako, Prvenstvo države 1972. u Zrenjaninu na čelu sa Pištom, te ugodno iznenađenje, kada smo kao klupski takmičari Hazim Zembo i ja došli do finala i osvojili po srebrenu medalju. Draga uspomena mi je,svakako i zlatna medalja Zdravka Pale .Bio sam i višestruki prvak BiH u poluvelter i velter kategoriji. Ulaskom u 1.saveznu ligu dolazi nam trener Predrag Krstić, s kojim osvajamo prvenstvo Jugoslavije 1973/74. U međuvremenu smo Zdravko Pala i ja pozvani na pripreme reprezentacije za Balkansko prvenstvo. U Konstanci u Rumuniji, na tom istom prvenstvu osvajam srebrenu medalju. Tom prilikom sklapam prijateljstva sa Draganom Vujkovicem i Matom Parlovim.

Ne mogu zaboraviti prepunu dvoranu ”Borik” gdje su navijači ”Slavije”, stojeći znali dugo skandirati ”Edo,Edo…”, nakon svake Vaše borbe, koje su baš kao i borbe Marijana Beneša najčešće trajale znatno kraće od predviđenog vremena…Čujete li te ovacije i danas?

Dervoz: Da, lijepa su to sjećanja,uistinu.

Poznato mi je da ste bili (i jeste) trener iz čije je škole izašlo mnogo dobrih boraca, jedan od njih je i olimpijski pobjednik Anton Josipović. Možete nešto reći o svom trenerskom angažmanu?

Mate Parlov, Miljeko Rubelj, Dragan Vujković su oni rijetki koje sam rado sretao. Naravno, uvijek mi je drago sresti bilo kojeg boksera iz bivše Jugoslavije.

Kako sport determinira život jednog mladog čovjeka i koji bi savjet dali omladini koja je danas na početku zrele dobi?

Dervoz: Samodisciplina i zdrav duh je to što svakog čovjeka može samo obo-

gatiti. Biti motiviran i voditi zdrav život uz mnogo truda i rada nesumnjivo vodi do uspjeha. Marijan Beneš, inače legenda boksa je živi dokaz za to.

Iskreno Vam se zahvaljujem na razgovoru, gosp Dervoz sa ubjeđenjem da ćete i dalje biti inspiracija mnogima koji vole ljude i sport, jer ljepotu banjalučkog sporta, a i šire, čine biseri koji ne gube sjaj, a u toj nisci vam je mjesto.

Oni su bili SLAVIJA: Beneš Marijan, Josipović Anton, Vujković Dragomir, Šabanovic Nermin, Bisić Radovan, Pala Zdravko, Pala Zvonko, Pala Josip, Barabarez Vlastimir, Rubelj Miljenko, Batar Dragan, Glamoč Satko, Bašić Fadil, Krišto Šandor, Dervoz Edo, Joković Velimir, Rušidi Naser, Smajić Asim, Andrić Mijo, Homa Viktor, Jokić Mirko, Lumumba Patrik, Košpić Željko, Radanović Novo, Hadzimustafić Lila, Gušani, Tači, Babić, Bošnjak, Guzijan, Lika, Bošković, Libama, Zembo, Huskić, Mačković, Franjić, Živković, Jakupović, Pivljanin Mi. Šarčević, Ljatifi, Salaj, Popović S., Vukićević, Novak Anton, Janković B., Kolovrat, Petrović B., Buligvi, Pejaković, Lukač, Ahmeti, Tešić, Gligorić, Jahiju, Mbvema, Petrović N., Stijaković, Tasić, Đerđ, Muhadjeri, Marković, Tršan, Halilović, Ninković, Čeran, Kruščica, Janković Z., Pivljanin M., Pudar, Materić, Filipović, Milanković, Šindolić, Iseni, Harding, Šarić, Krkić, Ljuca, Gereg, Feka, Handžić, Zumberi, Čutković, Popović M., Azirovski, Vasilev, Arsenić, Janjetović, Uka, Beglerbegović, Pejić, Javorac, Palikuća, Majstorović, Zulić, ....

Sredoja Zekanović, Tomo Palankin, Adem Tatarević, Gojko i Uglješa Krstanović, Nebojša Radmanović, Dragan Danelisen, Novaković Momo, Krstić,

Dervoz: 1972/73 dobijam trenersku licencu u Beogradu, koja mi omogućuje treniranje takmičara za Prvu saveznu ligu. Što se tiče Josipovića,bio sam jedan od njegovih trenera.Već pri prvom kontaktu s njim osjećao sam, i to sam rekao da će on postati vrhunski bokser.

Prenio sam mu znanje, između ostalog, o tehničkom stilu u borbi protiv t.z.v. fajtera , kao i taktiku iznenađenja. Branislav Babić, Dušan Milenković, Palikuća, Kovačević, Javorac,Majstorović su jedni od mnogih koje sam podučavao plemenitoj vještini.

Kao što ste naveli, bili ste prijatelj sa svjetskim prvakom pok. Matom Parlovom.. da li još srećete neke vama drage ljude iz Vaše bogate sportske karijere?

Dervoz: Život i događanja učinili su naše susrete veoma rijetkima, nažalost. Š E H E R 27 BANJA LUKA

Rođena je u našem Šeher gradu, kraj samog biserli Vrbasa. Kada je imala samo tri godine, zajedno sa svojom familijom, ocem Bedrudinom i majkom Erminom, te svojom starijom sestrom Murisom, napušta svoju Banja Luku kao i mnoga druga naša djeca. Od poznate starosjedilačke familije Džanić, koji su svoje utočiste našli, kao i mnogi drugi Banjalučani protjerani sa svojih ognjišta, u Kraljevini Danskoj. U okolini malog zaseoka Jellinga, nadomak grada Vejle na Jyllandu, u dalekoj Skandinaviji, skrasila se ova skromna porodica. Dobili su još jednu prinovu, sinčića kome dadoše ime Mirza. Nastaviše živjeti u ovoj nepoznatoj zemlji puni neizvjesnosti, kao i mnogi drugi naši Banjalučani, Bosanci i Hercegovci .....

BANJALUČKO DIJETE

MERIMA DŽANIĆ Razgovor vodio: Atif Turčinhodžić Počeli smo naš razgovor sa ovom našom banjalučkom ljepoticom sa uobičajenim pitanjima: Kako i na koji način si se opredijelila baš za London i šta je bio razlog donošenja ove odluke?

Htjela sam da studiram u Engleskoj zato što je Danska mala zemlja sa manjim mogućnostima. To je u Danskoj još u povoju, a i sama sam željela da putujem i da upoznam i druge kulture. Moje opredjeljenje je bilo da studiram dramski fakultet na Univerzitetskom nivou.

Kako si podnijela ovaj privremeni odlazak daleko od svojih najbližih i zemlje u kojoj si do sada bila, Kraljevine Danske?

Na početku mi je bilo veoma teško, pošto sam morala da naučim novu kulturu. Ali brzo sam se uklopila u novu okolinu. Imala sam veliku prednost jer sam već znala engleski jezik koji sam učila u Danskoj. Nisam bila jedini stranac, bilo je studenata iz cijelog svijeta. To mi je mnogo olakšalo odvojenost od familije, kao i različitost kultura mojih novih prijatelja. Htjela bih odmah da kažem da ne zaboravim, da se želim posebno zahvaliti mojim roditeljima koji su imali i imaju razumijevanja za moje želje i za sve dosadašnje uspjehe.

Hoćeš li nam zapravo reći, koju si školu završila prije odlaska na studije i kako je došlo do opredjeljenja baš za dramaturgiju i Event Managment i o čemu se zapravo ovdje radi?

EHER 28 Š BANJA LUKA

Prije mog studija u Engleskoj, tačnije u Londonu, ja sam završila Ekonomsku internacionalnu školu u Danskoj. U svom djetinjstvu sam maštala da studiram na nekom internacionalnom nivou. Imala sam veliki interes da upoznam različite kulture. Moja želja je bila da studiram dramu, ali su uslovi i mogućnosti da se to ostvari u Danskoj, bili minimalni. Zato sam se odlučila za Englesku. Pored moje drame, studirala sam Event Management, pošto sam se bavila s tim fahom u ekonomskoj školi. Sa ovom kombinacijom imam veliku prednost za dalje studije.

Znam za tvoje veliko interesovanje o našoj domovini Bosni i Hercegovini, pa te molim da nam i o tome nešto kažeš, kao i o tvom odlasku u Sarajevo i posjeti našem odnosno tvom rodnom gradu -Banja Luci.

Moj prvi susret sa Banja Lukom nakon 18 godina izazvao je u meni bol i suze. Moji roditelji su znali često pričati o divnim sjećanjima i dešavanjima u našem gradu. Moji prvi dani su bili jako teški. Bila sam jako mala kad sam napustila svoj grad. Slike koje sam doživljavala pričom svojih roditelja o mom gradu su mi bile daleko, jer mi je trebalo nekoliko dana da ja doživim tu stvarnost i realnost.

Puno godina je prošlo i grad je promijenio svoju sliku. Ja sam osjećala nervozu kad sam došla, zbog straha koji sam imala radi svega što se dešavalo u tom davnom periodu kad sam bila mala.

Međutim, što sam više šetala mojim gradom, to se pretvorilo u pozitivnu nervozu, jer većina onih sa kojima sam se susretala i razgovarala, kao na primjer u Narodnom Pozorištu Banja Luka, su me

Intervju lijepo prihvatili i pokazali veliku ljubaznost. Čak sam dobila na poklon knjige i ulaznu kartu za predstavu ”Moj brat” koja se održavala baš u tom periodu mog boravka u Banja Luci.

Moje velika želja je bila da odem u naš glavni grad, u naše Sarajevo. U Sarajevu sam osjetila svu bosansku dušu i bosansko srce.

Iako sam boravila vrlo kratko, moje srce je zatreperilo, to se ne može opisati riječima. O dešavanjima u Bosni napisala sam na engleskom jeziku, to je ujedno bio i moj diplomski rad. Iskreno se nadam da će ovo moje djelo u najskorije vrijeme biti prevedeno na bosanski jezik i da će to biti moj prvenac.

U Sarajevu sam imala važan susret i razgovor sa velikim čovjekom koji mi je pomogao za moju disertaciju, prvi direktor Sarajevskog Ratnog Teatra, gospodin Safet Plakalo. Ovim putem se želim zahvaliti gospodinu Safetu Plakalu, koji mi je bio inspiracija kod pisanja moje disertacije. Takode, želim se zahvaliti divnim bosanskim dušama koje su nas dočekale .

Hoćeš li nam sada tačno reći šta si ti sada završila i, ako nije tajna, kakvim si rezultatom završila ovaj prvi, a nadamo se ne i poslednji prag tvojih usavršavanja ?: U novembru ove godine sam dobila diplomu Bachelor of Arts sa universiteta Winchester u Engleskoj. Jako sam ponosna i zadovoljna svojim rezultatom. Čak je jedan dio moje završne disertacije koji se zove” Teatar i nacionalni identiteti u Bosni i Hercegovini [i]” publiciran u Engleskoj. Za mene je bilo mnogo važno, kao i za moju domovinu Bosnu i Hercegovinu, da moja razmišljanja dopru daleko i kažu istinu o dešavanjima u mojoj domovini Bosni.

Vjerovatno si pročitala dosta knjiga i literature o svim dešavanjima u našoj domovini, te na taj način i saznala u stvari šta se dešavalo tokom svih ovih godina. Ako možeš da nam nešto kažeš o tome?

Zbog moje disertacije sam pročitala mnogo literature o Bosni prije i u toku rata. Mnogo mi je drago što sam pisala o Bosni, jer sam čitajući pronašla dosta pisanih tekstova o mojoj zemlji, o njenoj istoriji kao i o današnjoj situaciji .

Jedna poruka za Bosance i Hercegovce, posebno za mlade u našoj domovini.

Ja sam Banjalučanka, volim svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu, a posebno moj rodni grad, moju Banja Luku. Poručujem svim Bosancima i Hercegovcima, ma gdje bili, u svojoj domovini ili van nje, da ne budu ništa drugo nego Bosanci i Hercegovci. Naša Bosna ima nešto posebno što nisam doživljela ni u jednoj zemlji koju sam obišla.

Imaš li neki neostvaren san i neke želje koje bi voljela da ti se ispune i ostvare u budućnosti?

Moja želja je da uskoro magistriram i da ujedno svoju disertaciju, koju sam uradila na univerzitetu, pretvorim u knjigu na bosanskom i na engleskom jeziku. Želim da se zahvalim mojim roditeljima i mojoj familiji na čestitkama i velikoj podršci, kao i svim mojim Bosancima i Hercegovcima.

Eto, šta reći o našem biseru Banjaluke, čuli ste njenu priču, njene želje, nama preostaje da joj poželimo sve najbolje u njenim velikim i budućim uspjesima. Meriminim roditeljima i cijeloj familiji Džanić želim dug i srećan život. Š E H E R 29 BANJA LUKA

Reportaža

Banja Luka novembra i decembra

KRUHA I IGARA

Tekst: Ozren Tinjić Foto: Ognjen Karabegović

ele stariji, posebno oni koje nije ”zakačila krečana” pa ih sjećanje još dobro služi, kako se ne sjećaju ovakvog vremena. Da novembar i decembar podsjećaju više na proljetnje a ne zimske mjesece. Šetam Banjom Lukom, svakako razdragan, ali i poslovično zblenut, i kontam kako sam se dobro zafrknuo u odabiru garderobe. Sunčano vrijeme gotovo svakog dana, dnevne temperature koje su rijetko bile niže od plus deset stepeni, obilježavale su grad na Vrbasu ovih zimskih mjeseci. Vrbas, kao nikada do sada, djeluje otužno. Presahlo korito, pa imam osjećaj da bi ga i dijete moglo pregaziti. Čak se i onaj fantomski splav preko puta Kastela sumnjivo nakrenuo, ili se to samo meni činilo. Sve nešto razmišljam kako bi bilo lijepo da naiđe neka ne-

V

viđena bujica, pa da ga zauvijek odnese. Sve tamo do Save gdje i priliči takvim rječnim ugostiteljskim objektima.

U gradu svakidašnja gužva, ali bez onih naših poznatih lica što su se naprosto raspršili na sve četiri strane svijeta. Da parafraziram misao Joce Bojovića: Odletili golubovi a golubarnik ostao prazan! Obilazim neka poznata okupljališta istinskih Banjalučana, a zatičem, u najboljem slučaju, poput kafane hotela ”Palas”- tek ponekog gosta.

Slično je i u ”Alibabi”, ”Onyxu”, ”Orhideji”… Preostale prijatelje i znance srećem jedino ako ugovorimo sastanak. Po nekom nepisanom pravilu, moja zadnja stanica na završetku šetnje Banjom Lukom jeste nekada čuveni Rubeljov kafić ”Ring”, u naselju Ante Jakića. Danas je to taj isti prostor i enterijer,

ali i Udruženje građana Banja Luke ”Grad” (!?). Znam da ću sresti Muhameda Ibrahimbegovića Fišera, Željka i Nevenka Kopanju, Dragana Davidovića Ćibca, Antona Josipovića i još mnogo drugih poznatih lica. Sresti, ali i saznati (iz prve ruke) šta se dešava u političkom životu grada. Elem, tu praktično slijedi i početak priče kojoj naslov ovog teksta, po mom skromnom mišljenju, najbolje odgovara.

Valjda zaslijepljen prvim utiscima i ne obračajući pažnju na svakidašnje ”stanovnike”, ne primjećujem da u gradu vlada neka čudna atmosfera, nešto između neskrivenog ushićenja i veselog iščekivanja. Kad tamo, Banja Luka živi za dolazak srbijanskog predsjednika Borisa Tadića koji će, zajedno sa svojim kolegom, Miloradom Dodikom, tih

Reportaža dana konačno otvoriti i posljednju dionicu auto-puta između Banje Luke i Bosanske Gradiške. Povrh toga, poput šlaga na kafi, u Banju Luku dolazi i ”prvi reket svijeta” Novak Đoković. Bog te mazo, koja euforija.

Nešto kasnije, nakon svih tih protokolarnih cirkusijada i otvaranja navodnog auto-puta, bulumente novinara, znatiželjnika i čitave parade poslušnika, šou program se seli u Banju Luku. Sa strane, negdje oko opštine, promatram pozamašnu masu mahom mlađih ljudi.

Zeznem se u startu, jer ”naivno” pitajući prisutnog policajca, saznajem da masa ne čeka predsjednike već čuvenog tenisera. A koliko je policije bilo, kao da Obama dolazi. Doduše, pomislih u sebi, za njih i mnoge od njih, on je i više od Baraka, nešto kao svetac.

Ili još bolje, kao u starom Rimu.

Kruha i igara. Čak su i oni što pretražuju po kontejnerima u potrazi za ostacima hrane nekako sretniji. Hebi ga, dolazi Novak, izgradila se auto cesta. Nešto se ipak događa. A sutra, kada ”reket” ode i kada se ionako neće provozati čuvenom dionicom ”moderne saobraćajnice”, vidjet ćemo. Novi dan, nova nafaka.

Sticajem okolnosti, ili, još bolje, da spojim ugodno sa korisnim, krećem sa prijeteljima, jednog lijepog, proljetnog, decembarskog dana, u Zagreb. Svojevrsna promocija netom otvorenog auto-puta. Kad tamo, eto, na viđeno - hljeba i igara. Hebe lud zbunjenog. Jeste, ruku na srce, cesta kao cesta, ali puno toga fali. Odvojci za Zalužane nedovršeni, signalizacija i osvjetljenje nepostojeći. Ulazak u Bosansku Gradišku je poput ulaženja u labirint. A prolazak do graničnog prijelaza ravan je avanturi. Granicu prolazimo bez problema. Doduše, na hrvatskom dijelu, na pitanje carinika da li želimo prijaviti nešto, mi odgovaramo rječitim pogledima usmjerenim prema Seji, no, ljubazni službenik nam odrješito odmahuje glavom! Sejo, hvala bogu i po običaju, šeretski se osmjehuje.

Zagreb je obasjan suncem. Ma, pravo proljeće. Susret sa tim gradom, nakon Banje Luke, jeste kao pad sa Mjeseca na zemlju.

Viđam majku, šetam nekim starim a tako poznatim ulicama. Više sam tamo domaći nego li u svom gradu. Obavljamo poslove u tri galerije a onda picvajz! Prvo čuvena ”špica” na Trgu Bana, potom Bogovićeva, Teslina, Cvjetni trg… Kafe i ostali zerzervati se troše kod ”Charlija”, u ”Buldogu” i ”Orient expresu”(Gdje, onako usput, Sejo ljubaznu konobaricu pita gdje je lokomitiva!?). U Tkalčićevoj srećemo starog a aktivnog diplomatu, Mesićevog savjetnika, Budimira Lončara. Na dnu iste ulice, uz užitak i marone poput naših putaka, srećemo i čovjeka-dobricu, Predraga Matvejevića. Čestitam povodom nagrade ”Kiklop” koju je nedavno dobio u Rovinju. Sve je nešto brzinski, ali lijepo. Ups, umalo zaboravih! Reče

nam, Mirku, Seji i meni, Budimir, koji se izuzetno cijeni kao vrhunski vanjskopolitički analitičar i savjetnik, kako će Bosne, bez obzira na sve - biti! Na stepenicama, valjda posljednji dnevni izdisaji dnevne kupovine na čuvenoj pijaci ”Dolac”, srećem i staru drugu, čuvenu glumicu Vlastu Knezović i njenu kćrku Bojanu.

Mirko i Sejo, osjećam, vidim, ostaju nijemi na to spontano ”bombardovanje” kojekakvim našim i mojim susretima. Cèst la vie. Što bi naški rekli- Takav je život.

Potom, kao šlag na kavu, pardon kafu, slijedi i već ”uglavljeni” susret sa Saudom Berberom, jednim od mojih rijetkih ”zagrebačkih” prijatelja. Banjalučanin, porijeklom Petrovčanin, brat Omera i Mersada, koji je na svojevrstan način obilježio život Banje Luke. Naime, za razliku od braće, jed-

nog svjetski poznatog slikara, drugog koji je vrsni arhitekt, Saud je, kako jednom rekoh rizničar svjetskih biblioteka! Šetamo do Petrinjske ulice. Provjereno, tamo, negdje na sredini, u restoranu ”Purger”, jedu se, kao, najbolji fileki i vajn gulaš u Zagrebu. Doček, hvala bogu, izvanredan. Gazda isti, konobari i kuhari takođe. Garancija usluge. A o kvaliteti - ni zbora!

Uz šetnju, baš onako proljetnju, priču završavamo na pijaci u Branimirovoj ulici.

Zaželila mi se majka banjalučkih ćevapa. Eto nas kod ”Mrvice” Tofke i rahmetli Refke Hidića. U Zagrebu, nakon svih onih ”hodoljublja”, susreta i dogodovština, ova priča završava.

Ponovo nazad, u Banju Luku, krećem.

Eto još jednog turiste!

Š E H E R 31 BANJA LUKA

SVE MOJE U

vijek sa vodama i na vodama. Tetkina kuća je na izlazu iz Bugojna prema Kupresu, u selu Poriči, uz potok kojeg svi prosto zovu Rijeka. Do Bugojna se putovalo čađavim ćirom, uskotračnom prugom preko Komara sa trećim nazupčastim kolosjekom u sredini. Kad smo stigli bilo mi je dosadno. Bratu od tetke sam bacio flašicu u potok. Mali rođak plače gladan, svi se dali u potragu za flašicom. Nedjelja, nema gdje da se kupi druga, niti da se pozajmi. Dosjetile se sestre da bih ja možda mogao biti upućen u zločestu tajnu. Pritješnjen sumnjama (i prutom) rekoh da ja nisam ništa skrivio, ali možda jeste jedan mali iz Visokog.

Našli su flašicu par kilometara nizvodno, nakon što je mlada lijepa komšinica pala u vir i sva se skvasila. Kako sam se u sebi zabavljao. Dok je skidala odjeću da bi je iscijedila, nije obraćala pažnju na mene, mislila je, šta ja znam. Kakav scenarij sam napravio jednom flašicom!

Kad smo bili malo veći, otišli smo jednom prilikom sami brat od tetke i ja na ribnjak uz Vrbas. Tad je moj um, – i to je trajalo najduže u samospoznajnom procesu mog odvajanja od nanošenja fizičkog bola drugim duševnim dušama, – u potpunosti bio opsjednut mojom velikom strašću: ribolovom. U protočnim bazenima plivale su ogromne veličanstvene kalifornijske pastrmke. Drugog čuvara nije bilo osim velikog vučjaka s druge strane, ali njemu se baš nije dalo da obraća pažnju na nas mališane. Prvo smo bacali u vodu pregršte sitnih kamenčića, a ribe su se rojile i gutale ih, naviknute da im se na takav način baca hrana. Kako tolike pastrmke da se ulove, bez ikakvog pribora? Neke plivaju po samoj površini i nagon mi kaže da imam najbolje hvataljke – ruke.

Dugo sam vrebao ribe, neke su bile prevelike i preteške te nisam mogao da ih zadržim u jednoj ruci. Zato me je brat držao za noge nagnutog nad vodom dok mi napokon nije pošlo za rukom da jednu čvrsto zgrabim iza glave. Sakrismo plijen pod bratovu jaknu, no ona je bila kraća od pastrmke čiji je rep virio i lupao brata po nogama. Bila je prava sreća da nas niko nije opazio. Kod kuće su nas mame grdile, govorile su da ribu vratimo, no, dosjetile se kako bi to tek moglo imati negativne posljedice ako čuvari ne budu blagonakloni, te su je ipak spremile za večeru.

Iste godine na moru htio sam se pred djevojčicama pokazati hrabrim. Na malom molu je neki ribar iz mreže izbacio dva ugora. Ja sam jednog uhvatio za vrat. Na moje zaprepaštenje riba je okrenula razjapljena ogromna crna usta puna oštrih zuba prema mom licu i počela da pušta prodoran cik. Preplašen tresnuh na zemlju nepristojnu zmijoliku ribetinu ali ona krenu prema mojim bosim i golim nogama pa junački pobjegoh. (Nedavno sam registrovao vijest o jednom Čehu koji je imao manje sreće: dva puta je bez fleša fotografirao ulovljenu ražu, a treći put, kad je upotrijebio fleš, raža se bacila prema njemu i ogrizla mu nos).

U Sani sam postao ozbiljan plivač.

U Tari sam se skoro utopio. Inače, među sportistima najviše ginu kajakaši. Imao sam gumirani kajak. Prevrnuo sam se oko kilometar ispred legendarnog mosta na Đurđevića Tari i nisam mogao da se preokrenem. Otprilike na istom mjesu nastradala je njemačka šampionka koja je iza sebe imala Kolorado.

Nakon više uzaludnih pokušaja već sam bio odustao. Izgubio kacigu i veslo, klonuo, još par desetina sekundi plovio sam tako opušten s glavom nadole. Ništa ljepše nisam doživio; vizije, slike, boje, svjetlost, neobičnu tišinu. Blisko miru i neponovljivoj uzvišenosti praelementa i prastanja. Placentalna nirvana. Neki glas mi reče: Još ne! I proradi posljednji refleks života, automatizam akcije. Zgrčih noge u katapult i rodih se, ponovo iz vode, čak sam i vrpcom bio privezao čamac sebi oko struka, predvidjevši da bi plovilo moglo da mi pobjegne ako se prevrnem.

Sušica, pregazio sam njeno suvo korito od takođe presušenog vodopada kod Škrčkog jezera do ušća u Taru. Tamošnjim sam prizorom bio

očaran. U prozirno-mastiljavom tirkizu velike mladice pirovale su svoj pir. Poželio sam, ako bih imao kćer, da ima oči boje Tare na tom mjestu.

Deana se rodila s rastopljenim kristalima tirkiza u pogledu.

Neretva, ukroćena goropadna ljepotica, potopljen nazaboravni Vasin han, izvor Bune, noći u Boturovića polju poslije Konjica i Ostrošca. Zaustavljena u vještačkom jezeru, rijeka živi usporenim životom. Mnogo lijepih osvita i sutona proveo sam u svom kajaku, veslajući tiho, opčinjen slikom Prenja, čijem su odslikanom liku, hrleći i penjući se uz sunčeve zrake iz dubina u susret ljeskale i kao zastavice vijorile zaljubljene vode.

Prenj. Poznajete li Jezerce i tužnu priču o grupi planinara? Trebate otići i provesti na tom mjestu bar jednu noć. Ali da ne zalutate u povratku kao mi i da umjesto za Boračko jezero put vas zavede prema Rujištu i Mostaru. U glupim plastičnim čizmama koleginica nije više mogla da hoda pa je prijatelj nosio na leđima. Uhvatila nas noć kad smo izbili na pustu cestu. Sat poslije pojavilo se jedino vozilo idući nama u susret. Izađoh nasred puta i vozač stade. Kako je bio pripit, nije mu se ponovo vraćalo u Mostar jer se plašio da ga policija ne zaustavi, ali dobričak, pristade da nas odveze do željezničke stanice. “U znak zahvalnosti” posve slučajno u mraku i žurbi, s našim rančevima i jaknama, ja pokupim i njegovu radnu odjeću. Eto, tako je to, učiniš nešto veliko nepoznatim ljudima, a oni te pokradu.

Rakitnica, s pravom sebična nedostupna negostoljubiva enigma. Kad bi zauvijek ostala takva.

Cetina. Praprošlost ugrađena u smrvljenom pijesku njenih obala.

Tamo su preko Omiša u Solin doveli i u robinju pretvorili moju pramajku, ponositu bosansku Bogumilu.

Rijeka Crnojevića. Raskošna ljepota ozeleni vrijeme i potiče sjećanja da se pretvore u ponovljenu procvjetalu realnost.

Izvor Savice. Nakon Triglava, dok sam se spuštao od Komne i fantastičnih sedam jezera, moćni huk me pratio sve do podnožja dok se nije ukazao slap.

Korana se sva poklonila oku. Šta da se piše o jezerima i vodopadima? Zamamna je žeđ za njihovom nestvarnom ljepotom.

Una, jedna, jedinstvena, neponovljiva, duša cijele Planete.

Pliva podsjeća na vječitu mladost, vihore i revolucije.

Milač pod Radušom. Jahali ja i brat skupa na kobili u neudobnom samaru. Kad smo stigli do potoka, kobila sagla glavu da pije vodu, samar se nagnuo u stranu i nas dva počesmo da vičemo.

Jadna požrtvovana tetka skoči u doboki Milač da nas spasi. Nama ništa nije bilo, ali je tetka bila mokra, ostala bez opanaka i dalje nastavila pješačiti prema Kupresu u debelim vunenim čarapama. Neustrašiva i duhom nesalomljiva mala žena.

Trstionicu sam silno žalio, porobili je i obukli u crno.

Uz Krivaju sam brao trešnje, a od zove sam pravio malo dječje oružje.

Izvadio bih bijelu srčiku i napravio cijev, a drugi dio pravio sam od drugog drveta kao klip i koristio ga za izbacivanje čepa od kudelje. Ako bi se umjesto kudeljinog zrna, oblikovanog u ustima, uzela košpa od trešnje, čepuška ili puškarica, nije bila posve bezopasna.

Uz Zgošću sam često odmarao. U Kraljevoj Sutjesci, tačnije na Bo-

VODE bovcu, zaljubih se.

Imao sam u Tuzli druga, najlažljivijeg lažljivca svih vremena. Praštao sam mu, svima je pričao u trenu smišljene priče. Pozvao me on da odemo do Modračkog jezera, tamo, kaže, vidio mladice, svaka duga preko jednog metra. Da bismo brže stigli predloži on da krenemo samo njemu znanom prečicom, a odatle ćemo dolinom Spreče. U jarugama zapali naši bicikli u blato, nismo znali gdje smo. Morali smo nositi i bicikle i blato na njima.

Vratio sam se razočaran i premoren.

Na Tjentištu sam pored Sutjeske zaradio što nisam sasvim tražio. Napale me ose (prvi put slično mi se desilo kad sam bio sasvim mali dječarac uz odmaralište elektroprivrede BiH u Makarskoj) i izbole me svuda, ali kud baš (opet) nađoše i tamo? Na moju sreću bilo nekog blata (sjetio sam se iz davno gledanog tv-dokumentarca kako to radi tigar kad ga ugrize kobra) pa sam se tako i ja uvaljao dok nisu splasnuli otoci. Avaj, uz blato bijahu i mnoge komarice. Vratio sam se doma proklinjući Njemce i njihovu ofanzivu. Čehotinu sam volio samo da gledam.

Kolubara pamti više mene no ja nju.

A Miljacka? Mnogo lijepih i tužnih sjećanja. Moj Filozofski fakultet je samo par desetaka metara udaljen. Gladovao sam pored nje i uranjao dušu u podivljale muljevite talase nadošlih voda, da u njima istraži ambivalentnost bivstva. Šetao sam njenim obalama između predavanja s kolegama i koleginicama, ili sam trčao pored nje po ciči zimi kad bi malo ko poželio da izađe. Jedne takve zime, dok sam jeo svoju užinu prođe pored mene vrlo otmen i elegantan čovjek, tek prešao četrdesetu, baci kaput i u luksuznom odijelu zagazi u rijeku čije je obale već počeo okivati led. Stigao do sredine kao da se ohladio od vatri koje su ga gonile, malo se osvrtao tražeći nekoga ili nešto, zatim nastavi do druge obale. Ne znam zašto, s tom vizijom, prigrliše se u meni, iz tmine podsvijesti i beznađa iznenada prispio mi Albinonijev Adagio i slike bijelih gladiola. Nikada mi nije bilo jasno šta bih ja učinio da je trebalo po takvoj hladnoći da ga spašavam. Vrtjeli su mi se u glavi različiti scenariji. Od onog najmanje vjerovatnog da kao u kinu nastavim mirno da posmatram, do srdite reakcije čudaka u vodi kome smetam da se utopi ili tek otrijezni. Da li bih imao pravo da se umiješam u kosmičke mijene, i ako bih pogriješio kako bih to ispravio? Davljenici mogu biti jako nesretni ako ih se spriječi u nakani da se vrate vodama. Kažemo: Život je svet i prije svega. Da li? Zavisi o kom životu je riječ.

Vjerovatno smo oba doživjeli neko proviđenje, s tom razlikom što on nije imao predstavu o tome da sam ga jedini ja zapazio i da me se njegova demonski uzbunjena i naglo stišala pojava toliko dojmila. A o Miljackoj i Ani napisao sam pjesmu, post-ratnu baladu.

Ljubina, mala i ljupka, kupi potočiće s obronaka Zvijezde. Zvijezda je planina rođenja moje doživotne ljubavi. Tamo je, na visoravni Vijenca s kog se vidi Visoko, naša zaštitnica bila gentiana, predivni baršunasti plavi cvijet.

Rijeke mog života su ipak Bosna i Fojnica, sljubljene u centru Visokog. Imaju različit miris. U stvari, sve moje vode nosim u sjećanjima i po njihovim mirisima. I svakoj sam nalazio odgovarajuću muziku. Bosna me podsjeća na oskoruše i Schuberta. Fojnica na miris jagorčevina i Schumanna.

Bosna je za pamtivijek. U njoj je rastvoren polen bo-

Bat-Yam, 2003.

(Iz neobjavljene knjige “Posljednji”) Marjan Hajnal Foto: Goran Mulahusić

rova s Igmana, njoj hrle i romore svoj poj vjetrovi Bjelašnice, njenoj čeznutljivoj smirenosti posvećen je boemski ples labudova na Vrelu. Skoro svaki njen sprud znam. Prohodao sam uz njenu obalu. Majku tad uplašila zmija, uvijek je prepričavala kako je zgrabila mene i mog brata i pobjegla. Što li bi trebale značiti zmija i zmijoliko vijugava rijeka pri mojim prvim koracima? Sva kasnija preplitanja mudrosti i neizvjesnosti, bijegova i naivnosti, nezaustavljivosti i konačnosti? U vodama Bosne moj brat našao se u februaru. Vukao me on na sankama pored rijeke kojom su plovile sante. U jednom momentu neko od djece opazi kako na ledu sjedi divlja patka. Brat bez razmišljanja krenu prema njoj, ali led je uz obalu bio tanak i on se nađe u vodi. Uspaničeno sam vikao i počeo plakati, no, on se sam izvukao. Jedino mu je moralo biti strašno hladno. Dok je stigao do kuće sva odjeća na njemu se sledila. Zime su tad bile prave ljute zime. Iz tog perioda datira i priča o bratu koji je sa uzvišenja iznad ceste Sarajevo-Kakanj bacio kamen. Razbio se prozor na autobusu, srećom bez putnika. Ostavio vozač autobus i jurio za mojim plavokosim bratom sve do kuće, bez prestanka kao sumanut vičući: Halt! Halt! (njem. Stoj!) Platio moj tata kaznu i istukao brata. Brat nije plakao, ali ja jesam, kao i one novogodišnje noći kad je dobri braco zapalio jelku pa pobjegao. Jedva je tata savladao vatru i još teže pronašao ponoćnog bjegunca.

Jednog ljepšeg dana tata me odveo do rijeke. Tamo je na sredini Bosne plutao tek sagrađen splav od svježe tesanih dasaka, na plavo obojenim buradima, pričvršćen sa četiri sajle za stabla na obalama. Imao je veliki bazen u sredini i sa strane mali ograđeni prostor za mališane poput mene. Međutim, ja sam uvijek bio velik. Obješenjak iz prizemlja naše zgrade, vječiti student, dao mi električni aparat za brijanje da i ja brijem brkove. Ko se brije on je i velik, i kao velik, sutradan u prohladni sumrak, kad nije bilo drugih kupača, odem do splava sam. Prilazni mostić učinio mi se ovog puta još uži. Ipak, zakoračim ja smjelo i teturavo kao pingvin s raširenim ručicama te uspješno pređem na splav.

Brčkao sam se malo u ograđenom bazenčiću, no on mi nije bio dovoljan te pređem u veliki bazen. Tamo nisu planirali da bi mogle da budu prisutne tako male noge poput mojih. Desno mi stopalo propalo i zaglavilo se između dasaka. Šta ću sad, ja tako velik? Da zovem upomoć? Ne dolazi u obzir! Već mi je postalo jako hladno. Da ostanem u vodi, sam, a već se i smrkava? Tad se pojavi moj dobrotvor, ribolovac.

Raskovao jedan kraj daske i pomjerio je, oslobodio me, dao mi povelikog šarana i nije ništa rekao mojima. Od tada sam zavolio ribarenje i znao da najveći dobrotvori ostaju anonimni. Čudili se moji otkud mi riba, ali su dobro poznavali moj karakter. Kad o nečemu ne bih htio da govorim, nije postojao način da se od mene izvuče nijedna riječ. Od riba i dobrih ribara ima mnogo dobrog da se nauči.

Nešto kasnije, preko već odavno nepostojećeg visećeg mosta, prelazio sam u jedno selo i prije nego što sam znao ko je bila ta čarobnica čija me riječ pretočena u stih neizgovorenim i nevidljivim slovom zvala. Živjela je dva kilometra uzvodno od Visokog, takođe s lijeve strane Bosne, u selu Čekrčići. Dolazio sam skoro do njenog skromnog kućerka, kom ću se, desetak godina poslije, kada sam se zamomčio, prikradati uveče da joj pokucam na prozor, ostavim pismo s novom pjesmom i nekom voćkom, i tiho odem, prije nego me opaze, meni ne baš blagonakloni njeni. Uprkos njihovom nepovjerenju, dokazao sam svoju dobronamjernost i poklonio im unuke. Nažalost, tamo je u cvijetu mladosti posve nedužan stradao Dragan, Jelin brat. Ni kućerka više nema, samo zapuštena, u korov i divlje rastinje zarasla žalosna i pusta zemlja.

Fojnica je ljeti umilna krotka dobrica predana kupačima, a kad počne da se topi snijeg na Vranici i kad se uskovitlaju svi

Sjećanja nabujali potoci, sigurnije je njenoj plemenitoj plahovitoj moći diviti se s pristojnog odstojanja. Na Bucima sam proučavao mlin sa vertikalnim vratilom na čijem donjem kraju su velikom brzinom rotirale lopatice.

Gurnuo sam među njih štap i on se zaglavio, da bi poslije par okretaja kao projektil vratio mi se i zveknuo me pljoštimice po glavi. Od tada se samo sa sigurne distance divim vodenicama. Imali smo desetak godina, kupali smo se, moju drugaricu ponijela matica, počela je da tone. Bio sam brži od Argusa, iznio je, ali me silno uplašena i sva drhteći ni na suvom nije puštala iz čvrstog zagrljaja. Najsretnije i najbezbrižnije dane provodio sam vozeći se na biciklu pored Fojnice, do Kiseljaka (uz neizostavno zaustavljanje pored izvora mineralne vode), nastavljajući nekad prema Kreševu, ili do grada Fojnice i dalje, do Prokosa. Te bučne bukove i male vodopade pamtim kao najuzbudljivije slike djetinjstva, a kasnije sam dovodio porodicu.

Uz Prokoško jezero na Vranici proveo sam jednu stvarno nezaboravnu novogodišnju noć. Prethodnih dana napadao veliki snijeg, sve je bilo tiho i veličanstveno. Izvedrilo nebo, 27 stepeni ispod nule. Ja i prijatelj, iskusni alpinist, u slabo pokrivenom katunu, vide se zvijezde kroz razmaknute gredice. On je brzo zaspao, a ja sam u staroj dobroj furuni ložio čitave cjepanice. Kad cjepanica jednim dijelom izgori, ja je pomjerim dublje unutra u ložište i tako cijelu noć. I pored toga, sva nam se hrana smrzla, čak i sir. Vino ne, jer se grijalo pored veselog prijatelja. Ujutro je postao još veseliji, toliko da nije primijetio da je vatra dohvatila neke dijelove njegove skupocjene opreme. Za razliku od mene bio je internacionalni penjač, ali posve neozbiljan i neodgovoran. Imao sam problema s njim u povratku, samo se smijao i od tog smijeha i vina stalno se zavaljivao u snijeg. I pored sveg njegovog iskustva, jednom kasnijom prilikom, dogodilo se da smo na Pogorelici zalutali, odvojili se od staze, uvalili u korito jednog potoka čije sam ime (grešnog li mene) zaboravio.

Mjesec mart, neobuzdani prijatelj se skinuo i počeo kupati pod vodopadom. Kažem mu da je opasno, da je to tek otopljeni snijeg, ali ništa nije vrijedilo. Poslije sedam dana sretnem prijatelja, inače atleta, krenuo ljekaru, hoda iskrivljen, skoro do zemlje pognut. Tada sam odlučio da na planine ubuduće idem sam. No, susret s Triglavom me poučio da ni to nije sasvim razborito. Po velikom i mokrom snijegu, za jedan isti dan otići od Komne na Aljažev stolp i vratiti se, bilo je više nego opasno. A ni želja da se s Doliča spustim prema Soči nije mi se ispunila. Drugi put se neće dogoditi. Osim što sam sada tamo stranac, i dvostruko sam stariji. Penjati se na stijene s rancem teškim 25 kg, sigurno neću moći. A i moja Fojnica nije što je bila. Nije to ona rijeka koja je ispratila Visočko-fojnički partizanski odred 7. aprila 1945. godine, da krene u završni napad za oslobađanje Visokog od nacističke i kvislinške okupacije. Sinovi i unuci,

novi bojovnici, 1992. zaratili međusobno, podijelili obale, najgori među njima posijali mine. Tužna rijeka rominjavom pjesmom ponire u moja spasonosna sjećanja, vode bi da se vrate. Ali, prema čuvenom Efežaninu, iste vode ne teku dva puta istim tokom.

Ne predajem se ja lako, vjerujem da ništa nije nemoguće, iako me je Yu-zlo spriječilo da bolje upoznam Trebišnjicu, Bojanu, Lim, Vardar, Krku, Dravu i sve one nepoznate, slučajno otkrivene i ne manje drage izvore i potočiće. Ko zna, možda ćemo se imati prilike sresti. Do tada, jedna mala rijeka, više potok, Jordan, nastoji da me utješi, mene, teško utješivog. Moji davni sugrađani ne znaju koliko znači voda i ne štite najveće blago povjereno im na brigu i čuvanje. Slušam o masovnim pomorima riba, o deponijama. Rijeke su naše sestre, govorio je veliki indijanski poglavica. A vama, današnjima, šta su za vas vode čiju vrijednost ne poštujete? Mislite li na još koga? Pitate li se nekad kao ja? Kako tebe, Fojnico, da zaboravim...? Tvoje mlinove, mjesta gdje smo se bezbrižno kupali, igrali klisa, kupe, trule kobile, jelečkine... Pamtiš li kakve sam samo lukove i praćke pravio na tvojim obalama i s kojih visina se nisam bacao u tvoje zelenomodre pjenušave virove...? Znaš koliko ne volim izdaju i izdajnike i šta bih ja sam sebi bio ako bih se odrekao tvojih čari, od Vranice do Sastavaka, odakle si dalje pomiješana s Bosnom? U meni još ne trne pogled na svjetlozelene pupoljke o vrbama, kada mi se s proljeća budila neutaživa i neobjašnjiva predtragička čežnja, sjeta, kao da sam slutio...

Ako tebe zaboravim...

Već deset godina živim uz more. Oduvijek sam bio vezan za šum talasa i modre horizonte. Moje ime Mar-jan, dobijeno po imenu brda nad splitskom lukom na kom su se vijekovima okupljali i dakle su u ratne pohode polazili svi slobodari, izvedeno je iz mare – more. Pomorac. Sada ne plovim, ali moji geni su geni nekog bivšeg galiota kom sam posvetio knjigu “Pirat pirata”. U svem metežu u kom prebivam ima jedan skriveni kutak moje nirvane. Svega minut vožnje sportskim biciklom dijeli me od radnog mjesta do obale u Bat-Yamu (hebr.: bat – kći, yam – more). Šefovi ne znaju kud se svakodnevno upućujem u 12.00 h, to je moja velika lijepa tajna. Svaku pauzu (za koju sam se izborio, jednostavno sam je nametnuo neblagonaklonoj domaćoj mafiogenoj eliti kao svoje neprikosnoveno pravo) iskoristim da se udaljim i objedujem pored mora, predan svim čulima i mislima plavom obzorju Iskona. Ne isplovljujem, ali cijela obala mi liči na palubu velikog jedrenjaka iz nekih minulih vremena. I tako, i kad je mirno, i kad je olujno, družimo se more i ja.

Podrazumijeva se, znam da me iz tih silnih masa vode promatraju i dozivaju nakon dugog puta prispjele kapi od dalekog otopljenog Igmana.

Planinski vrh Cetina na Prenju 1991 m.

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Poezija

Banjalučki pjesnici, amateri Suzo moja

Čežnja

Kad bi mogla suza moja djecu da mi vrati, plakao bih cijeli život, ne bih htio stati.

Često sanjam da me grle ulice ljubavi moga grada, a nebo uzdiše za nama.

To je bio samo san, kao posljednja igra leptira.

Grade moj, reci mi, gdje je sad stara raja, iz moga kraja?

Da li i njih ubija nostalgija za domovinom?

Kad se skupi sva ta tuga, onda me boli ova tama.

Najlakše bi bilo pregaziti rijeku i sve zaboraviti, ali uspomene naviru i ne daju duši mira.

Dođite mi, djeco moja, znajte da ja patim, sve bih dao, sve na svijetu, samo da vas vratim.

Nikad nisam zaplakao u svom dugom vijeku, al’ kad na vas mislim, djeco, suze same teku.

Sead Plivac, povratnik u grad Banjaluku

Vasvija Klipić - Geteborg

EHER 36 Š BANJA LUKA

GODIŠNJA DOBA

Tekst: Nerko Galešić Foto: Goran Mulahusić

Prije nekoliko dana neko me upita;”Nerko koje godišnje doba voliš”?

Pitanje me iznenadilo zbog toga što svako godišnje doba ima svoju ljepotu.

Svako od nas ima svoju ljubav prema godišnjem dobu.

Neko voli zimu zbog skijanja, neko ne voli velike vrućine, voli proljeće, a najveći dio voli ljeto i ljetne vrućine kao ja.

U Saint Louisu najljepše godišnje doba je jesen.

Zašto? Zato što u zraku ima najmanji procenat vlage (veliki procenat je u ljetnim mjesecima), a pošto je grad šumovit uživate u predivnim bojama lišća, jesenje idile.

Ali, vratimo se na naše područje bivše Jugoslavije.

ZIMA Početak zime mijenja odjeću drveća koja postaju sablasno tužna.

Vjetar i hladnoća tjera nas da ostajemo u našim domovima.

Ali i zima ima svoje strasti. Prvi snijeg, naročito u noćnim satima, pri uličnim svjetiljkama daje svoju ljepotu. Pravo je uživanje biti u svježem i hladnom, čistom zraku. Stojite na snijegu, dignete glavu, snježne pahuljice se lagano tope na vašem licu.

Zar to nije predivno?

Nemojte gledati zimu sa ružne strane veličinom snijega, mokrim cipelama, hladnoćom i saobraćajnim problemima.

Zamislite jutro. Prvi snijeg, a vi se nalazite u planinskoj brvnari.

U kaminu lagano pucketa drvo koje širi predivan miris u prosto-

riji, u ruci časa vina i pogled kroz prozor.

Okupana livada sunčanim dnevnim svjetlom.

Snijeg daje predivan odsjaj u koji se ne da gledati, drveće prekriveno snježnim, bijelim ogrtačem, vrapčići pjevaju svoje pjesmice, ledenice vise nad olucima.

Ispred brvnare srne i jeleni traže hranu.

Dobro se utoplite i izađete da prošetate, vašim disanjem stvarate paru u zraku.

Nakon kratke šetnje vratite se na šolju kafe ili čaja.

Pa to je nešto predivno-ZIMSKI SAN. Mnogi naši sugrađani vole zimu zbog raznih zdravih sportova, jer pored uživanja u skijanju, uživate i u planinskom zraku, a posebno je interesantno noćno skijanje.

PA TO JE RAJ NA ZEMLJI.

Vicevi Stari, iskusni apotekar podučava mladog apotekara pripravnika: . U ovim plavim bočicama na velikoj polici se nalaze antibiotici. U crvenim bočicama u fiokama se nalaze tablete protiv bolova...

Mladić ga pažljivo sasluša i upita: . Izvinite, a šta se nalazi u ovoj velikoj žutoj posudi? . Ah da, zaboravio sam. Iz te posude uzimamo tablete u slučaju da je recept totalno nečitak.

Zaustavi policajac vozača: - Dobro veče, osećate se na alkohol, dali ste nešto popili??

- Jesam!!

- Šta ste pili?

- Piši Graševinu, jer Chardonnay ionako nećeš znati napisati!!

Razgovaraju Amerikanac, Rus i Bosanac o svojim industrijama.

Kaže Amerikanac: “Mi u 9 sati počnemo praviti avion i u 12 on već leti.”

Kaže Rus: “Mi u 9 počnemo praviti brod i u 11 on već plovi.”

Kaže Bosanac: “Mi u 9 počnemo praviti fabriku piva, a u 10 već smo svi pijani.”

Juri bik Muju oko kuće. Fata mu kaže: - “Ne trči tako brzo bolan dobićeš infarkt!”

- “Bolje infarkt, nego tele!”

Herkules je,da bi dokazao ljubav i privrženost prema svojoj ženi,odlučio da dovodeći u opasnost svoj život,ispuni 12 opasnih zadataka, Da ubije Nemejskog lava; Da ubije Lernejsku hidru (aždaja sa devet glava); Da pobije sve Stinfalijske ptice; Da uhvati kerinejsku košutu; Da ubije surimatskog vepra; Da očisti štale elidskog kralja Augija; Da ukroti kritskog bika; Da dovede Diomedove kobile-ljudoždere; Da donese Hipolitin pojas; Da dotjera Herionova goveda; Da dovede Hadovog psa Kerbera; Da donese zlatne jabuke iz vrta Hesperida; Ali,žena ga je ipak ostavila. Jer ga nikada nije bilo kući!

Ulazi starac u autobus i moli nekog dečka da mu ustupi mesto, žaleći mu se kako ga bole noge. Mladić mu odgovara: - Jesil ti ustajao dok si bio mlađi?

Starac odgovara:

Mujo na putu zgazio pijetla. Zaustavi auto te ode kod domaćice: - “Žao mi je gospođo, ali zaista nije bilo namjerno! Kako mogu da vam nadoknadim?”

- “Izvolite, kokoške su iza kuće.”

- Da, još kako!

A mladić će na to: - Pa zbog toga te i bole noge!

EHER 38 Š BANJA LUKA

ŠEHER

BANJA LUKA