Šeher Banja Luka 18

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 18 - MART - APRIL - 2012. - MOTALA - GODINA III

Uvodnik

Poštovani čitaoci, P

red vama je novi broj našeg i vašeg magazina. Brzo prođoše ova dva mjeseca od prošlog izdanja, do izlaska nove «Šeher Banjaluke», čini mi se nekako prebrzo. Razlog je, vjerovatno, u mnoštvu važnih događanja u našoj domovini Bosni i Hercegovini, ovdje u Švedskoj i u svijetu. Za nas, ovdje, svakako su središnji događaji proslava Dana oslobođenja našeg grada od fašizma i 17. redovna godišnja skupština Saveza Banjalučana. O tome pišu naši dopisnici, inače dugogodišnji članovi našeg GO Saveza, Fatima Mahmutović i Mesud Mulaomerović.

Iz Banjaluke su nam se interesantnim prilozima javili: Radmila Karlaš, Slavko Podgorelec i Mišo Vidović. Posebno raduje njihov odabir tema za ovaj broj. Slavko je dobio i priznanje za svoj dugogodišnji novinarski rad, a Mišo nam piše o svakodnevnim problemima koje penzioneri Banjaluke moraju podnositi, a da ne mogu puno toga promijeniti. Radmila je, kao i uvijek, izuzetno otvorena i poetična i piše nam o svom putešestiju do Sarajeva.

Magazin vam pruža i jedno drugo viđenje aktuelnih događaja u Izraelu, koje nam je, sa lica mjesta, poslao Sarajlija, gospodin Marijan Hajnal.

Vrijedni Ismet Bekrić nam je iz Slovenije, u neku ruku, najavio «Vezeni most», čuvajući tako od zaborava banjalučku kulturnu baštinu. Svojim prilogom obradovao nas je još jedan značajan Banjalučanin, prof. dr. Krstan Malešević.

Poznati banjalučki muzičar Irfan Nurudinović nas svojim nostalgičnim sjećanjem vodi obalama zelenog Vrbasa – do naših uzdaha. Prvi put se u magazinu pojavljuje i rubrika Edino ćoše, Ede Lelića, koje na osebujan način oslikava zanimljive dogodovštine naših sugrađana.

Toplo preporučujem i veoma interesantne priloge o gostovanju nastavnika iz Gradačca i Semira Osmanagića, koji nam je predstavio nova saznanja o visočkim piramidama.

A o poznatim banjalučkom golubarima piše Mehmed Hadžiavdak. Reuf Jakupović nas podsjeća na pomalo zaboravljenog velikana sa naših prostora, Josipa Broza Tita.

Da i ovaj broj čitate sa uživanjem, potrudili su se naše Sarajlije Azra Lokvančić i Goran Mulahusić, te Banjalučanin Zlatan Gunić. Svim pomenutim veliko hvala od naše male redakcije.

I na kraju da spomenem, da svi vi koji želite pomoći naš magazin na bilo koji način, pretplatom, sponzorstvom ili dobrovoljnim prilogom, javite se redakciji. Tako ćete pomoći «Šeheru» da bude još kvalitetniji i sadržajniji.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Mirsad Mahmutović

Sadržaj

Reportaža: 16. godišnja skupština Saveza Banjalučana..............4 Svečano obilježen Dan Oslobođenja Banjaluke...........................6 Penzioneri neumorno igraju šah!....................................................8 Prođoh Bosnom kroz gradove......................................................10 Vezeni most: Vrbaska voda serdžade izatkala............................12 Dr Krstan Maleševič: Sačuvati obraz............................................14 Plači sada Izraelu: Alea Iacta Est..................................................16 Reportaža: U posjeti Švedskoj......................................................18 Sarajevska crvena linija.................................................................20 Muhamed Ibrahimbegović - Palada: “Mostovi” između Geteborga i Banjaluke....................................22 Jedna banjalučka priča: Godine guguta......................................24 Priča: Razuvjereni skeptik.............................................................26 Våra barn: Pomoć djeci u BiH....................................................28 Sjećanja:Tito - Istaknuta ličnost savremene epohe...................30 Kultura: Degradacija kulturnih institucija u BiH..........................32 Sjećanja: Asim i Atko......................................................................34 Poezija..............................................................................................35

str.8

Penzioneri neumorno igraju šah!

str.4

16. GODIŠNJA SKUPŠTINA SAVEZA BANJALUČANA

str.18

Repor taža:

U posjeti Švedskoj

s t r: 2 0 - 2 1

Sarajevska crvena linija

ŠEHER 3 BANJA LUKA

Tekst: Mesud Mulaomerović

16.GODIŠNJA SKUPŠTINA SAVEZA BANJALUČANA Foto: Goran Mulahusić

Redovna godišnja Skupština SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ održana je 17.3.2012 u Landskroni uz prisustvo 37 od 42 pozvana delegata i brojne goste i zvanice.

Delegate i sve prisutne pozdravili su predsjednik Saveza Mirsad Filipović, predsjedavajuća skupštine Enisa Bajrić i Ferid Lukačević ispred domaćina KK “Bosna LA”.

Neposredno pred početak rada Skupštine, banjalučka književnica, koja živi u Malmö, Vasvija Dedić-Bačevac, govorila je dijelove iz svojih knjiga “Vesna, bogumilska kći, “U predvorju raja” i “Vrijeme ljubavi”, dok je Sabahudin Bahtijaragić - Cober govorio pjesmu “Banja Luka, Zlatka Pregla-Feliksa.

Podnoseći izvještaj o radu, predsjednik Saveza Mirsad Filipović,istakao je da je Savez odradio još jednu uspješnu godinu.Trebalo bi mnogo prostora da se nabroje sve aktivnosti, ali slobodno možemo reći da se sa ostvarenim možemo ponositi. Jedna od najvažnijih je organizovanje pomoći Merhametu Banjaluka, ambulanti i obnovi naše Ferhadije, te druge humanitarne aktivnosti, koje je veoma uspješno organizirala i odradila asocijacija mladih “Banja Luka u srcu“ zajedno sa odEHER 4 Š BANJA LUKA

borom za humanitarne aktivnosti.U ovom periodu imali smo više promocija knjiga naših pisaca koji žive u Švedskoj, ali i banjalučkog novinara Slavka Podgorelca, koji je predstavio svoj radio-serijal “Medaljoni u vremenu“, te roman “Izlet u Banja Luku“ u Oslu, Motali, Örebru, Malmö te u Jönköpigu na susretu Banjalučana, gdje je nagrađen velikim aplauzom.

Obilježen je 22.april Dan oslobodjenja našeg grada, sa veoma kvalitetnim kulturno-umjetničkim programom, uz prisu-

stvo našeg ambasadora u Švedskoj, mr.Darka Zelenike, koji je odabranim riječima govorio o Savezu, pri čemu ističemo odličnu saradnju koju smo ostvarivali sa našom ambasadom.

Zajednički sa drugim Savezima, obilježili smo dan stradanja naših gradjana u Srebrenici i genocid počinjen u cijeloj našoj domovini, na kulturnoj manifestaciji održanoj u Stockolmu.I ove godine smo organizovali kulturnu manifestaciju obilježavanje djela našeg poznatog glumca Adema Ćejvana “Sa glumcima u maju, koja je održana u Norköpingu. Savez je još više proširio saradnju sa lokalnom Zajednicom gradjana Banja Luke i Udruženjem povratnika, a naši članovi su direktno učestvovali u realizaciji ljetnih susreta u Banja Luci. Bili smo tom prilikom, gosti u jednočasovnoj emisiji radio Sarajeva, pri čemu smo istakli probleme dijaspore i rada našeg Saveza.

Velika kulturna manifestacija “Susret Banjalučana“ održana je u Jönköpingu.

Domaćin je bilo udruženje “Zelena rijeka“ uz odličnu organizaciju ove zahtjevne manifestacije uz prisustvo preko 800 Banjalučana iz nekoliko država.

Naš list “Šeher Banja Luka“ doživio je

Reportaža svoju najljepšu promociju u samom gradu Banja Luci, ali i na sajmu knjiga u Sarajevu, gdje smo predstavili svih do tada izašlih 11 brojeva .Sve ove brojeve predali smo Bošnjackom institutu i Narodnoj biblioteci u Sarajevu.U ovoj godini štampali smo šest brojeva i distribuirali ih u više zemalja,te dobili veoma pozitivne ocjene.

Sponzorisali smo novo izdanje edicije “Banjalučki zubori“ Muzej Alija Izetbegović iz Sarajeva, u organizaciji Saveza, priredio je izložbu i film o životu i djelu prvog predsjednika BiH-e,u Malmö i Landskroni uz dogovor o daljoj saradnji.

Ovo su samo neke naznake koje je predsjednik Mirsad Filipović istakao iz izvještaja, a koji je usvojen jednoglasno uz pljesak prisutnih delegata i gostiju.

Zlatko Avdagić,blagajnik Saveza,posebno je istakao financijsku situaciju i uspješnost u poslovanju. Delegati su jednoglasno usvojili izvještaj i bud’et za 2012g.

O radu i planovima govorilo je više delegata, podcrtavajući značaj lokalnih izbora u BiH-i 2012g i popisa stanovništva u aprilu 2013g. uz sugestiju svim Banjalučanima i ostalim gradjanima naše domovine koji žive u dijaspori, da u ovome uzmu aktivno učešće.

Za poseban doprinos u radu,dodjeljene su zahvalnice, predsjedniku Mirsadu Filipoviću i blagajniku Zlatku Avdagiću, jer zaista vode naš Savez u pravom smjeru,uz poštivanje svih propisa, što je potvrdila i revizija u svome izvještaju.

Zahvalnicu je dobio i Muhamed Ibrahimbegović-Palada, za svoj dugogodišnji plodni rad.

Skupština je jednoglasno usvojila predloženu listu Glavnog odbora i to: Mirsad Filipović-predsjednik, Enisa Bajrić-podpredsjednik, te članovi, Suada Djelić-Mulaomerović, Jasmin Džanić, Džemil Vajrača, Fatima Mahmutović, Mesud Mulaomerović, Almir Memić, Fuad Kovačević, Ferid Lukačević i Ilijaz Imamović, te zamjenici, Lejla Arnautović, Mirsad Omerbašić, Kemal Alihodžic, Baisa Babić i Samir Ljutić. Nadzorni odbor:Nail Vajrača i Sadik Beglerović, Kandidaciona komisija: Adil Ramić i Esmina Malkić. Dženita Kasum je novi sekretar, a Zlatko Avdagić-blagajnik.

Za sve aktivnosti i diskusije koje su se čule na Skupštini, trebalo bi mnogo više prostora, a nama ostaje da se zahvalimo KK “Bosna La“ na uspješnoj organizaciji Skupštine i poželimo nastavak uspješnog rada u Savezu i našim udruženjima, koja treba da nastave sa omasovljenjem članstva i ostvarivanjem postavljenih zadataka koji su naznačeni u Planu rada za 2012g.

ŠEHER 5 BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić U Örebru se ove subote, prigodnim programom, obilježio Dan oslobođenja najljepšeg grada na svijetu, od fašizma. 21. aprila smo se skupili u Brunnsparkenu, naselje Adolsfsberg, gdje smo u 16.30 započeli sa kulturnim programom posvećenom našem dragom gradu na Vrbasu, našoj Banja Luci! Na samom početku programa je banjalučki pozorišni glumac Zlatko Pregl, uz pomoć Asima Hodžica izveo scensko sjećanje na rodni grad. Potom su goste pozdravili Mirsad Filipović, u ime Saveza Banjalučana u Švedskoj i Fatima Mahmutović u ime domaćina, sekcije Banjalučana Örebro. Dvije princeze, kako ih je predstavio nezamjenjivi voditelj programa, Sabahudin Bahtijaragić Cober, Azra Avdagić i Melkina Filipović su govorile tekstove «Safikada» Slavka Podgoreleca i «Zeleno» Lejle Huseinović. Cober je zatim pročitao jedan odlomak iz neobjavljene knjige autobiografskih sjećanja Enise Bajrić, na nemile događaje u Banjaluci početkom 90tih.

U programu su učestvovali hor grada domaćina ”Zelena rijeka”, Asim Hodžić na sazu i folklorna grupa bosansko-hercegovačkog udruženja MIRIS iz Örebra. Mladi pisac Haris Grabovac je došao iz Štokholma sa svojom porodicom i predstavio nam svoju najnoviju knjigu, koja će se uskoro naći u prodaji i takođe pročitao nekoliko svojih pjesama. Haris nam je pričao zašto on u stvari toliko voli rodnu Banja Luku, iako je u Švedsku došao kao mali dječak. Kad bi svi roditelji svojoj djeci usadili toliku ljubav prema svom rodnom gradu, kao što su to uradili Harisovi roditelji, mnogi mladi ne bi tako brzo EHER 6 Š BANJA LUKA

zaboravili svoj zavičaj. Zidove, ili tačnije stubove sale u kojoj je održan program, ukrasio je svojim slikama (ulje i akril) Mirsad Mahmutović. Motivi su bili banjalučki i uglavnom predstavljaju dijelove stare Banja Luke.

Poslije završenog kulturnog programa, uz miris banjalučkog ćevapa, kroz noć nas je, prelijepim sevdalinkama, poveo izvrsni muzičar Nadir Garčević, koji je uz zvuke svoje gitare obradovao svačiju dušu. Vrijedni domaćini su pripremili razne kolače za prodaju, jer je veče imalo i humanitarni karakter. Sav prihod od prodaje, oko 13 000 kruna biće upućen na dvije adrese – Våra barn stiftelsen, (koje će novac proslijediti za potrebe dječijeg doma u Mostaru) i Merhametu Banja Luka. Možda nije puno, ali je od srca. Zahvaljujemo svima koji su imali veliko srce i došli da nam pomognu, bez obzira da li su naši sugrađani iz grada pokraj zelene rijeke ili ove crne u novoj nam domovini. Zato, dragi naš grade na zelenoj rijeci, neka ti je sretan rođendan!

Reportaža

Svečano obilježen Dan Oslobođenja

najljepšeg grada na svijetu Tekst: Fatima Mahmutović

Naš dugogodišnji saradnik, baštinik banjalučke građanske, kulturne i historijske tradicije, novinar Slavko Podgorelec, dobitnik je ovogodišnje nagrade Zlatni grb i Zlatne povelje, za izuzetan doprinos u oblasti novinarstva. Čestitamo našem Slavku i Hrvatskoj zajednici u gradu Banjaluci, koja ga je predložila za ovu nagradu.

Slavko se prigodnim govorom, u svom stilu, obratio prisutnima nakon dobijanja ovog priznanja i mnoge naveo na duboko razmišljanje.

Poštovani Dame i Gospodo; Svakog čovjeka Stvoritelj je poslao u život sa određenom misijom – a sretan je onaj ko tu misiju prepozna. Ja sam sretan.

Prigoda je izuzetna, i red je da zahvalim na visokom priznanju: dijelim ga sa pokojnim i živućim sugrađanima – Banjolučanima...

Po mom skromnom profesionalnom i životnom iskustvu – Banjolučani nisu samo oni rođeni u ovom Gradu: Banjolučani su oni koji su djelom zadužili Banju Luku.

Banjolučani su i brigadni general Jelzon koji je zasadio naše slavne drvorede, i pater Franc Pfanner koji utemelji trapistički sir i pivo, pokrenu industrijsku revoluciju i 1899. godine – posredno – uticao da zapalimo prvu električnu žarulju...

Banjolučani su i ban Tisa Milosavljević, i legendarni Milkan Gojić-hotelijer, i Ivan Frano Jukić – prosvjetitelj, i nezaboravni profesor Dušan Mutić, i Vlado Dijak, i Adem Ćejvan, i Mujo Đuzel-ćevabdžija...

Banjalučanin je i gospodin Isak Poljokan, bogati Jevrejin koji je tridesetih godina prošloga vijeka – uz vlastite kočije i automobile – pješačio do kuće u današnjem Poljokanovom parku. Zašto?

Zato što je uvijek i svugdje naglašavao kako ’Bogatstvo treba znati nositi’ a nipošto se bogatstvom razmetati...

Toliko od mene, dragi moji, a završiću mojim drugim životnim pravilom: Sretan je ko sazna dokle može dobaciti...i Treba znati kad treba stati! Živjeli !!!

Slavko Podgorelec na svečanoj akademiji povodom dodjele Zlatnog grba Grada, 21. aprila 2012. godine u Banskom dvoru. ŠEHER 7 BANJA LUKA

Penzioneri ne Tekst i fotografije: M.VIDOVIĆ ako su mnogi prognozirali, pa čak i sada tvrde da bi prvi dani proljeća na banjalučke, ali i ulice drugih gradova u RS, mogli izvesti penzionere, demobilisane borce i ratne vojne invalide, zbog primjene novog Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, u trenutku pisanja ovoga teksta (28.mart), ništa se značajno nije dogodilo, što bi se moglo podvesti pod socijalne nemire i proteste širih razmjera. Ali, ne treba isključiti mogućnost dok se ovaj tekst bude pripremao za štampu, da na ulice „provali“ masa nezadovoljnih činjenicom da su poprilično skresane ionako male penzije i druge novčane prinadležnosti.

I

A nakon isplate penzija prema novom, mršav rezultat nezadovoljstva: Poneko protestno okupljanje penzionera, demobilisanih boraca, uz učešće manje grupe aktivista nevladinih organizacija.

(Ne)zadovoljstvo ovih kategorija stanovništva iskoristile su pojedine opozicione političke partije (Srpska demokratska stranka-op.aut) u cilju predizborne kampanje, i organizovale potpisivanje peticije za ukidanje zakona. I tako dva-tri dana okupiše se penzioneri, demoblisani borci, opozicionari-jedni drugima se izjadaše, i svako na svoju stranu: Penzioneri na šah ispred Galerije, političari na svoja „radna mjesta“ u parlament, čini se bez jasnog cilja i namjere kako riješiti problem.

I dok su demobilisani borci, tek mrvicu podigli glas i „zaprijetili“ EHER 8 Š BANJA LUKA

nekakvim protestima, a vlast obećala „da će razmotriti njihove zahtjeve i tražiti kompromisno rješenje“, penzioneri i dalje, neumorno, igraju šah ispred Umjetničke galerije. Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera RS, „mudro“ je šutio: Ni u snu Rakulj nije pomislio da povede nekoliko stotina, pa i koju hiljadu svojih članova, pred zgradu Vlade RS gdje se (ne)smije protestovati, a kamoli da im upriliči prigodnu protestnu šetnju u parku Mladen Stojanović.

I dok Rakulj traži “kompromisno rješenje, vlast i dalje troši novac poreskih obveznika na “projekte od opšteg interesa za RS.Tako je otvoreno još jedno tzv.predstavništvo RS u inostranstvu-ovaj put u Beču. Predsjednik RS Milorad Dodik, za pojedine austrijske medije kazao je “da ima namjeru otvoriti onoliko predstavništava u Evropi koliko ima država.Takodje, i drugi visoki predstavnici entitetske vlasti tvrde “ da su se predstavništva otvorena u inostranstvu pokazala korisnim i u tome nema ništa sporno”.

-Ne treba u tome gledati nikakvu teoriju zavjere. Austrija je važan ekonomski partner, ne treba od svega u BiH stvarati teoriju zavjere, treba tražiti načina za saradnju i za RS i za sve druge nivoe-izjavio je predsjednik Narodne skupštine RS Igor Raojičić, komentarišući otvaranje predstavništva u Beču. Očigledno da vlast u RS i na ovaj način pokušava osporiti i negirati državu Bosnu i Hercegovinu, jer javna je tajna da ova predstavništva uglavnom djeluju mimo

umorno igraju šah! zvaničnih diplomatsko-konzularnih predstavništva BiH u Evropi!

I dok vlast u ovome “ne vidi ništa sporno, opozicija je sklona stavu da korist od tih predstavništava imaju uglavnom pojedinci iz vlasti koji ih i otvaraju, a da RS plaća preskupu cijenu za sve to.Troše se ogormna budžetska sredstva, a većina njih nije opravdala svoje postojanje, poručuju iz opozicije. Upozorenja stižu i na činjenicu da su potrošena ogromna budžetska sredstva za rad i tzv. lobističkih grupa u inostranstvu.

-To su lobističke grupe Milorada Dodika i pojedinaca koji su se privili uz skut predsjednika RS i vidjećemo da su navodni lobisti potrošili blizu 15 miliona maraka-riječi su Vukote Govedarice, poslanika SDS-a u NS RS. Inače, entitetskim budžetom za ovu godinu za rad predstavništava u inostranstvu planirano je 2.878.000 maraka, dok je prije tri godine Vlada RS za rad predstavništava u inostranstvu odobrila 2.646.000 maraka. A osim Beča, RS ima ima predstavništva u Beogradu, Štutgartu, Moskvi, Jerusalemu i Briselu.

Radom predstavništava koordinira entitetsko ministarstvo za ekonomske odnose i regionalnu saradnju.

A svake godine Služba za reviziju Republike Srpske, koju vodi Boško Čeko, izlazi s odgovarajućim nalazima koji se svode na nenamjensko trošenje budžetskih sredstava. Iznosi su višemilionski, a prostom računicom dodje se do vrtoglavih suma.Tako je Glavna služba za reviziju utvrdila je da je Elektroprivreda RS-a u od 20062011 putem distributivnih gubitaka izgubila 60 miliona maraka, dok gubici na osnovu potraživanja od kupaca iznose više od 340 miliona maraka. U Vladi RS-a, po ko zna koji put tvrde da će iznaći odred-

jena rješenja.Tako je ministar industrije, energetike i rudarstva RSa Željko Kovačević najavio formiranje radne grupe za rješavanje ovog problema.

Tako ostaju uzaludna upozorenja koja revizori upućuju nakon svakog izvještaja - da se vlasti trebaju ponašati u skladu s preporukama na otklanjanju negativnosti. Vlast i ne sluša preporuke revizora.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da nalazi revizora mogu predstavljati solidan materijal za tužilaštvo, ali ni tužioci nisu pokazali preveliki interes da budu procesuirani oni koji su nanosili višemilionske štete budžetu.

A kako se priroda budi u proljeće, tako se i iz višegodišnjeg zimskog sna konačno probudiše i studenti!? Tvrde “uhvatila ih depresija zbog katastrofalne socijalno-ekonomske i sveopšte situacije u društvu”, pa eto da se malo oglase. Zaprijetili su izlaskom na ulice, ukoliko se uskoro ne poduzmu mjere na suzbijanju korupcije i nepotizma na Banjalučkom univerzitetu, kao i donesu mjere za rješavanje katastrofalne socijalno-ekonomske situacije koja se odražava i na akademce. Poručili su akademci vlastima “da više neće posmatrati kako se od RS pravi Meksiko, kako imamo društveno raslojavanje na bogate i siromašne, kako pojedinci postaju enormno bogati, a ostalih 90 posto stanovništva tone u očaj, bijedu i kredite te pada u opštu depresiju i besperspektivnost“.E, pa dobro jutro mlade kolege, dugo ste spavali. A ne tako davno banjalučki univerzitetski profesor i politički analitičar Miodrag Živanović, rekao je da su penzioneri najprogresivniji dio društva, dok su studenti najkonzervativniji dio društva!!! ŠEHER 9 BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Ukoliko ste u raskoraku sami sa sobom, to je kao da ste prisiljeni svakodnevno živjeti sa svojim neprijateljem.

Kada počinite zločin, živite sa zločincem.

Hannah Arendt vježe je petoaprilsko jutro, pa cupkajući na Autobuskoj stanici vjećam hoće li onaj u 7 i 45h preko Jajca po običaju da kasni.

Stiže na vrijeme. Putujem na poziv APF fondacije i Vijeća Evrope u saradnji sa Udruženjem bh novinara i Vijećem za štampu BiH, uz veliku podršku Irske vlade da prisustvujem seminaru koji će se održati u Holiday Inn-u u Sarajevu povodom 6. aprila, a na temu Mediji u ratu i miru s podtemom Možemo li bolje.... Malo je falilo da odbijem poziv. Jer kako ustvrdi Drago Bojić u sarajevskom listu Svjetlo i riječ...“sprega sa političkom i ekonomskom moći, stranačkim, nacionalnim i vjerskim liderima, manipulisanje informacijama, insceniranje i izopačivanje činjenica, obilježja su, uz rijetke izuzetke gotovo svih bh medija.“ U zemlji političke i kulturne zapuštenosti uz senzacionalističke naslove protkane političkim manipulacijama moćnika, govoriti o medijima i djelovati zdravo putem istih čini se kao nemoguća misija.

Naravno, nekad sam mislila da je sve moguće i dugo bivala Don Kihot.

Koji je na koncu ostao bez najelementarnijih prava i sredstava za život, ali ne i bez daljnje opasnosti za skraćivanja za glavu usljed nacionalnih interesa. Taj i takav Don Kihot već sutradan sjediće u publici u Holiday Inn-u i slušati prominentne novinare, kako ih najaviše, a od kojih se neki komotno mogu upisati u ratno-huškačka piskarala bez premca.

Uostalom kad je neko vidio prvoborca u prvim redovima nakon rata.

Naravno nikad. Ali polako. Idemo redom.

Naime, taj 5. April koji započinjem na relaciji Banjaluka - Sarajevo

S

EHER 10 Š BANJA LUKA

Tekst: Radmila Karlaš

podsjeća da je prošlo 20 godina od početka rata u BiH. Ili nije prošlo, zavisi kako ko na to gleda. Tim krvavim proljećem započinje i moja „Četvorolisna djetelina.“ Autobus vijuga cestom za koju je car Franjo Josif na odgovor da ju je teško prokopati upitao: „A može li grumen zlata za grumen kamena...“ Uvijek potražim sjedište odakle mogu nesmetano da gledam rijeku u kanjonu, divlju i plahovitu, brzu i planinsku. Reći ćemo da je naša, protiče kroz naš grad. Zapravo je ničija ili tačnije svoja već vjekovima, svjedokinja mnogih zuluma. I dalje teče bez obzira na sve.

Drijemam i kroz poluotvorene oči vidim kamenu crkvicu Svetog Ive u Podmilačju. Veća, modernistička koja se gradi tik do nje mi je ružna i uvijek dobro osmotrim onu skromniju. Mislim da bi se i sveti Ivo složio sa mnom. Na tom mjestu sam se 1998. na klizavom ljetnjem asfaltu nakon kišice okrenula nekoliko puta i kada se automobil na koncu zaustavio bilo je to maltene u dvorištu pomenute crkvice. Zato mi je mjesto drago, jer moglo je i drugačije da se završi plesanje po cesti. Ponovo me hvata drijemež i ja putujem. Donji Vakuf. Imam 15 godina i gotovo cijeli ljetni raspust provodim kod Bisere. Jedemo polivale kako se tad nazivala namočena lepinja u ćevapdžinici i gotovo sve vrijeme provodimo na obalama Vrbasa uz Zokinu gitaru. A ja letim ne samo na ringišpilu koji je tog ljeta postavljen na obližnjoj livadi kod vakufskog Doma kulture, već i zbog plavookog Senada S., koji je valjda

Reportaža

Prođoh Bosnom kroz gradove... imao najljepši osmijeh na svijetu. Ja sam bila gošća u gradu, visoka plava i upadljiva, a on je bio domaći, takođe upadljiv i naravno, imao je stalnu djevojku. Jer, sve prave ljubavi su tužne, naročito u tim godinama.

Komar je veličanstven premda tek sa naznakama proljeća. Nadomak Turbeta šadrvan ispred restorana, znatiželjno ga posmatram kroz staklo sa sokom ispred. Znatiželje naime imam napretek, jer 1975. je godina, nemam ni 12 godina i to je moje prvo samostalno putovanje.

Putujem kod prijateljice Jasenke Bešlić u Sarajevo gdje ću provesti zimski raspust. Kada me koji dan kasnije ove aprilske 2012. TV FACE Senada Hadžifejzovića smjesti u renovirani hotel „Bristol“ stajaću uz prozor i gledati dole na grad i jasno uočiti dvije prilike koje odlaze u diskoteku Kaktus u Skenderiji, kultni kafić Lav na Baš-čaršiji i smiju se šašavo dan-noć. Dvije djevojčice od kojih će jedna, a ne treba ni pogađati previše koja, usljed svoje urođene munjenosti zapadanja u neke samo njoj znane svjetove, zaostati neki korak i jednostavno zalutati. Na putu ka Jasenkinoj zgradi na Grbavici pomoći će joj baš hotel Bristol kao orjentir. Jasenka je opet u ulici Obala 27 Juli, već dugo se preziva Babić i bila je prvo poznato lice na koje sam naletila početkom Januara 1996. u Sarajevu.

Put traje dugo, iskušava strpljenje. Sparno je. Napokon Sarajevo i u vidiku onaj zlokobni ekstra ružni Radončićev toranj. Kada me nedugo potom fra Mile Babić, dekan Franjevačke teologije, veliki humanista i intelektualac dovezao tik do kafane sa kockastim stolnjacima i limenim pepeljarama gdje pirka osvježavajući vjetrić dolazim lagano sebi, mada sumnjičavo mjerkam olujne oblake koji se navlače.

Te večeri pod naletima kiše u parku kod Vrazove sa Irom, Semirom, Dinom Mustafićem i ostalom ekipom iz MESS-a šćućurena pod kišobranom gledam projekciju 3D Suade Kapić o opsadi Sarajeva.

Bočni zid zgrade na kojoj se oslikava projekcija uokviruje proživljeni užas. Moji MESS-ovci koji su takođe učestvovali u ovom projektu, iskisli su do gole kože. Tu je i Benja, Irin muž, mlađi Isović, sin baš onog Safeta. Svi smo promrzli, promičemo pored okupljene svjetine kao sjeni. Nedugo potom u aperitiv baru Holiday Inn-a od konobara saznajem da je jedino preostalo piće u bifeu tzv. Cola ziro. Kako kaže, sve je posrkano, ničeg više nema, o alkoholu da ne govorim. Tu su naime Reporteri bez granica, kao i bezbroj novinara iz cijelog svijeta. „Uostalom, sve nam je ziro baš kao i ova Cola“, kaže konobar stavljajući bocu pred mene.

I, evo ga. Mediji u ratu i miru, Možemo li bolje... 6. April 1992.6.April 2012. Dvadeset godina od početka... Konstatujem da nekada vodećih najhrabrijih pera nema. Ako izuzmem Vildanu Selimbegović, dugogodišnju novinarku BH Dana, sada urednicu „Oslobođenja“ koja će naravno u prazno malo kasnije pitati prisutne iz Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) zašto nisu reagovali na govor mržnje, tačnije na emisiju na FTV koja je govorila o ni manje, ni više već kako je Selimbegovićeva naglasila, 200-godišnjici genocidnosti Srba. Iz RAKa joj je odgovoreno da to nije bio govor mržnje. Od širenja mržnje je svakako još gore nepriznavanje iste. I naravno, među hrabre uvrštavam takođe vrsno pero nekadašnjih Dana, Dženanu Karup. Dvije žene, dva Don Kihota. Neka bar neko zasluženo bude prominentan. Iz manjeg entiteta će govoriti žena koja je tokom rata svojim napisima dovela u opasnost život mog kolege novinara nesrpske nacionalnosti. Naime,

novinarka „Glasa Srpske“ će datog kolegu po peru proglasiti špijunom.

Ljudima treba dati priliku da se mjenjaju svakako, je l, ali ja svakako više od posmatranja te metamorfoze volim otići na čik pauzu sa curama iz BIRN-a (Balkanska istraživačka regionalna mreža za ratne zločine.)

Zdravim se sa Hadžifejzovićem koji je aprila 1992. ostao upamćen po riječima iz TV Dnevnika „Ovo je rat uživo“, Banjalučaninom Gagijem Stanimirovićem koji se vratio iz Australije, pa sad radi za Al Jazeeru u Sarajevu, Emirom Habulom iz „Oslobođenja“, Borom Kontićem iz Media centra, Sinanom Alićem iz Tuzle s kojim sam sjajno plesala takođe jednog aprila 1996. u jednom novinarskom klubu u Philadelphiji itd...itd...

Utvrđujem da za ovakve skupove više nemam volje i da su isprazni kao naše budžetke kase. Opare se malo organizatori, mi dobijemo obezbjeđen smještaj i putne troškove i mogućnot da vidimo kako sloboda ne umije da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj.

U centru Sarajeva dešava se „Red-Line“ i postavljenih 11.541 stolica. Opsada Sarajeva trajala je 1.335 dana, ubijeno je 11.634 građana, od toga 11.541 identifikovano, sa 1.300 ubijene djece, 1.500 projektila iznad 60 mm koji su svakodnevno zasipali... Grad je bio bez struje, vode, uz minimalne količine prirodnog gasa... Ja ni danas ne znam šta se desilo sa mojim prijateljima, Mirsadom sa Čengić vile, Mišom sa Marijin dvora, Jaskom i Rizom iz Koturove i mnogim drugim. To su bila moja braća. Pitala sam, tražila, uzalud. Suviše mrtvih.

Novinari u Holiday Inn-u piju do kasno u noć. Moji telefonski signali se utapaju u njihovu silnu elektronsku opremu. Jedno vrijeme sam komunikacijski potpuno izolovana što mi pred oči vraća slike koje bih da skinem sa svog unutrašnjeg repertoara.

Neko vrijeme provešću sa prijateljima. Rijetki su, jer su mnogi nakon 1996. otišli. Gledam kako demobilisani borci iz oba b-h entiteta, uključujući i onaj nepostojeći štrajkuju. Dogorilo do nokata. Pristižu i gladni radnici iz gradića nadomak Sarajeva. Taxista kaže da mu se sviđa Banjaluka, kako je to čist i lijep grad. Sumorno mislim gledajući gladne koje narod nije pozlatio, ajd bar nešto lijepo. Oni lovarniji bi me odmah ukorili kako sam suviše mračna. Možda samo suviše vidim, a te boljke ne mogu da se rješim ni u Sarajevu. Kolega Damir Nikšić, slikar i vrsni muzičar (ne znam je li bolji u jazz-u, rocku ili bluesu, svira li maestralnije ili pjeva) i ja se muvamo po Maloj pivnici. Jedva uspijevamo popiti kafu i orahovaču zahvaljujući Damirovim gažama na datom mjestu, jer je prostor zakupljen za neku feštu Gradske uprave.

Riječ gradski u sudaru sa fizionomijama prisutnih zvuči groteskno.

I, evo me u Bristolu. Hotel je zatvoren 6. Aprila 92., a otvoren istog datuma prošle godine. Istraumirana sam silnim dugmićima i luksuzom u sobi. U hotelu nema alkohola, ni kapi. Još jedna novost. Nebitno, uvijek mi se u torbi nađe poneki zalutali čokančić, pa je tako i ovog puta.

U „Bosmalovom“ neboderu je TV FACE. Nagovorim se svašta kameri.

Zamolim na kraju gledaoce da me ni slučajno nikad ne upitaju preko čijih jajca se sve bedastoće u sklopu akcije Kradimo svoje ili domaće odvijaju. Malo dalje, u susjednom studiju iste TV kuće, gladni demobilisani borci nakon intervjua posluženi su večerom. Simbolična pomoć od urednika ove kuće.

Na koncu, dok rabim sad obrnutu relaciju Sarajevo - Banjaluka, sva žedna i željna dobre kafe, sa užasom konstatujem da vozač ne kani stati sve do Jajca. Da se niko nije usudio pitati čijih. Š E H E R 11 BANJA LUKA

Vezeni most

Najljepše mjesto za susret pjesnika i ljubitelja pjesničke riječi, za još jedno ljetne druženje Banjalučana, svakako je ambijent rodne kuće pjesniknje Nasihe Kapidžić Hadžić, taj cvijetnjak kraj Vrbasa

Piše: Ismet BEKRIĆ

VRBASKA VODA SERDŽAD Ž

ubori Vrbasa, i ljeta, već zapljuskuju sjeverne kajeve, pa i one preko oceana, gdje su se zaustavljali bjelosvjetski puti, i crna lutanja, Banjalučana. Mnogi će već u maju, ili početkom juna, krenuti u svoj Šeher, na obale smaragdne rijeke, pred Palas, na Slap, kod Ali Babe, u Malu čaršiju... Ali putovi naših dolazaka, i povrataka, najviše će se u rodnom gadu splesti u prvoj polovini jula, na još jednom »Vezenom mostu«. »Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost...« Tako je davno zapisala pjesnikina Nasiha Kapidžić Hadžić, kada je – nakon što je 1962. godine iz rodne Banjaluke otišla u Sarajevo, na uredničke poslove – čeznula za svojom alejom, svojom rijekom, svojim brodom, i posebno svojom baštom kraj Vrbasa. Tada nije ni slutila da će sjeta ovih stihova postati, desetljeća kasnije, svakodnevica i mnogih njenih sugrađana, prognanih, izgubljenih, nesanih.

Jedna bašta u Stupnici, što vodi od stare bosanske kuće do Kapidžića broda, još uvijek čuva sjećanja na neko, ljepše, vrijeme, i stihove koji su se tu rascvjetavali, kao ruže, kao trešnje.

Stihove što su ostali kao baščedžik, u pjesmi »Bašta«: »Baščedžik šaren, vez šareni sa stana, tepsija zelena

EHER 12 Š BANJA LUKA

s plavim jorgovana, zelena sofra talasavih šljivika, sa žutim vrba, sa bijelim aščedžika, zelena bešika s đerdanom trešnje mlade...« Nasiha je ispisala mnogo pjesama o svojoj bašti kraj Vrbasa, koja uvijek poslije kiše »divno zamiriše«, kad je »svaka ruža umivena«, i kad su se »u lozine pletenice« sakrile tri kapljice.

Iz te bašče, što se privukla i avliji, potekli su, prije nepunog desetljeća, i stihovi pjesnika, gradeći most ljepote, prijateljstva, sjećanja i nadanja, most iskeran svilenim nitima, tankim ali tako jakim, da ih je nemoguće prekinuti. Tako je počeo i »Vezeni most«, susret Banjalučana, rasutih svijetom, ali ipak zbijenih u nezaboravu, u pripadanju sebi i svome gradu, svojoj rijeci.

Svakog jula u ovu baštu i avliju dolaze pjesnici, izdavači, glazbenici, zaljubljenici u lijepu riječ, prijatelji, nostalgičari, pohodnici, povratnici. I tada grad, svijet, postaju jedan komšiluk, kao u Nasihinoj pjesmi: »Nebo je svunoć daždilo, a jutros kao čarobnjak nad baštom zvijezdu zaždilo, pa se rumeni jagodnjak.

Vezeni most

DE IZATKALA Ponesi, kćeri, činije, oberi prvu jagodu i daruj prve komšje – dvadeset kuća uz vodu i još toliko niz vidu.« I tako, i uz vodu, i niz vodu, u tim julskim danima ovo mjesto postaje svojevrstan jagodnjak, u kojem svako može da pronađe svoju jagodu, svoju uspomenu, svoj trenutak koji traje.

Osim banjalučkih stihotvoraca, ovdje se čuje i riječ pjesnika iz cijele Bosne i Hercegovine, pa i iz Srbije, Hrvatske i drugih sredina. Jer, ljepota i dobrota nemaju granica.

Prošlog jula, nažalost, bašta i avlija rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić nije ugostila pjesnike, i brojne poklonike pjesničke riječi. Ostali smo uskraćeni za najljepši dio susreta, za najljepši vez »Vezenog mosta«. Zašto? »Vezeni most« je, zapravo, i započeo u ovoj bašti, među cvjetovima, lozom i starom kapijom koja nam uvijek ima nešto novo poručiti, ispričati. Zatvarnjem ovog pjesničkog prostora za pjesničku riječ, dovodi se u pitanje i sam susret »Vezeni most«.

Zato bi ovo zatišje trebalo što prije zaboraviti, i ovog jula ponovo »riješiti sva pitanja« vezana za pjesničko veče u pravom pjesničkom ambijentu, tamo gdje je vrijeme zastalo na najljepšem mjestu – u stihu.

Foto: Goran Mulahusić

Š E H E R 13 BANJA LUKA

Autor: Krstan Malešević

Dr Krstan Malešević: O sebi, i Banjoj Luci, u vrijeme rata – u knjizi “Ljudski trag”

Foto: Goran Mulahusić

SAČUVATI OBRAZ

ŠEKSPIR: “Budi vjeran samome sebi!”

Mada je pisati o sebi izuzetno nezahvalno, katkad i nepristojno, moralni principi, kojim se nastojim rukovoditi u životu, kao i karakter ovoga teksta, prosto mi nalažu takvu potrebu. Bez obzira na izvjesnu nelagodnost, pa i moguću pristrasnost, vrijeme je da za svoje držanje i ponašanje u posljednjem ratu, i na ovaj način “položim račun” pred sobom, svojim najbližim i svojim čitaocima. Ako sam to očekivao od drugih i u ovom tekstu ukratko govorio o nekima od njih, onda bi, naravno, bilo nelogično, a pogotovo amoralno, da se ovom samopropitivanju ne podvrgnem i sam, makar i uz podrazumijevajući rizik. šta je, dakle, u najkraćem, obilježilo moj život u vremenu neposredno pred rat i u toku trajanja samoga rata? Činjenica da sam čekao skoro deceniju po njegovom završetku da pišem o ratu, dovoljno govori da sam,zbog svega što se dogodilo, bio (a dijelom i ostao) u svojevrsnom šoku. Iako sam pred rat i početkom rata pisao protiv ratnog ludila, kao sopstveni oblik otpora, sada kada je “sve gotovo” i kada su bjelodane njegove stravične posljedice, ovim tekstom želim još jednom preispitati i vlastitu odgovornost u onom što se dešavalo i desilo u mom užem i širem okruženju, prije svega u Banjoj Luci. Iako su događaji u osnovi dali za pravo opciji koju sam zastupao prije i tokom rata, na ovaj način, ipak, nastojim pripomoći i doživljaju vlastite katarze, ali i spasiti od neumitnog zaborava, barem neke od događaja, iz najdramatičnijeg dijela sopstvenog života. Da li će to koga inEHER 14 Š BANJA LUKA

teresovati, ili ne, da li će to eventualno nekom biti od koristi za preispitivanje vlastite odgovornosti, to je, naravno, krajnje neizvjesno.

Protekla decenija mog života mi, kao i mnogim drugim ljudima, djeluje kao svojevrsna fikcija, u svakom, pa i moralnom smislu. Jer, čovjek je - kako kaže Karl Jaspers u “Filozofskoj vjeri” - uvijek više od onoga što o sebi zna i od onoga što uopšte o sebi može znati. Makar je ovo zapažanje na tragu temeljnih spoznaja filozofije, nauke i teologije o čovjeku, čini se, ipak, da je rat naročita prilika da čovjek sebe bolje upozna, istinski provjeri čvrstinu svojih uvjerenja, da brže uči i sazrijeva u svakom, pa i u pogledu moralnosti. I sam sam ovu, za mene, potpuno novu istorijsku okolnost, do‘žvio tako da ono što sam govorio godinama i decenijama (posebno mojim studentima) treba da i životno potvrdim, upravo kada je to najteže, jer je to tada i najpotrebnije. To se u ovim okolnostima posebno odnosilo na elementarnu spoznaju da naš etnički identitet ne predstavlja nikakvu vrijednost po sebi - jer, ona uostalom i ne zavisi od naše volje - ali, da ono što jesmo, kao ljudi, posebno u moralnom smislu, jeste neponovljiva vrijednost, jer upravo to zavisi, prije svega, od nas samih. A upravo je ovo vrijeme pružilo i pružalo mogućnost da moralnim djelima dokažemo ono što mislimo i što govorimo, pa i kada je riječ o vrijednostima, ili, prije svega, baš, o vrijednostima. Suština ljudske moralnosti je upravo u tome da ostanemo dosljedni sopstvenim uvjerenjima i vrijednostima, i

kada one nisu u skladu sa dominantnim sistemom vrijednosti vremena i prostora u kojem živimo. Između lojalnosti sopstvenoj (užoj ili široj) grupi, i sebi, i svojim uvjerenjima, i svojoj savjesti gotovo uvijek treba birati ovo drugo. Inače ćemo, svjesno ili ne, podržati čuveno fašističko geslo: “Ti si ništa, tvoj narod je sve”!

Najmanje što sam mogao i morao uraditi u tom cilju je bila javna osuda i razobličavanje svjesnog širenja straha i mržnje i evidentnog srljanja u zlo i zločin.

Koliko god su, već tada jako skučene, mogućnosti dozvoljavale, to sam, zajedno sa nekolicinom kolega, činio preko mass medija, pa i onih državnih, dok ih nacionalisti nisu i definitivno i na silu preuzeli.

(Poznato je da su još stari Grci one koji nisu učestvovali u javnom životu nazivali idiotes!). Kasnije smo to činili preko tada jedinog opozicionog lista u Banjoj Luci, pod imenom “Prelom” (kasnije “Novi prelom”), u beogradskim opozicionim listovima, na ponekom od vrlo rijetkih naučnih i stručnih skupova, te na mirotvornim demonstracijama (jednom i uz gutanje velike količine suzavca), dok i ta mogućnost nije bila konačno ukinuta.

Mora se, međutim, priznati, da mi, protivnici nacionalizma i šovinizma u Banjoj Luci, u organizovanom smislu, nismo ni blizu učinili što smo morali učiniti u tim okolnostima, bez obzira na tako sužene mogućnosti. Više smo, čini se, djelovali pojedinačno, što, svakako, nije moglo dati iole značajnijerezultate.

U nastojanju da ni na koji način ne doprinesem legalizaciji šovinističkog i ratno-

Odlomak iz knjige huškačkog režima, odbio sam poziv - upućen više puta - da se kao regularno izabrani poslanik Skupštine BiH, na izborima u novembru 1990. godine, na listi SDP za Bosansku Krajinu, “preselim” u Narodnu skupštinu Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije nazvane Republika Srpska). Ova Skupština je konstituisana - naravno, nelegalno - od poslanika srpske nacionalnosti, biranih u Skupštinu BiH, na prvim višestranačkim izborima, koji su prihvatili šovinistički program SDS-a. Koliko mi je poznato, bio sam jedini poslanik srpske nacionalnosti u Skupštini BiH (sa buduće teritorije Republike Srpske), koji nije prihvatio ovaj poziv.

(Tek kasnije sam doznao kakvu sam “počast” propustio! Naime, svi poslanici prvog saziva Narodne Skupštine Republike Srpske, kao “državotvornog” saziva, su dobili izuzetne, “nacionalne” penzije, kao i najviša odličja, čemu, usput rečeno, nisu mogli da odole ni “opozicioni” poslanici!).

Istovremeno sam odbio da glasam na, više nego licemjernom, referendumu za Jugoslaviju, koju sam, naravno, volio, iako sam bio svjestan nekih njenih slabosti.

Razlog za takav moj stav je bio u činjenici da je referendum organizovala Srpska demokratska stranka, pa je tako bilo riječi i o Jugoslaviji u njenoj interpretaciji. U pitanju je, zapravo, bila drska zloupotreba imena Jugoslavije i gruba manipulacija osjećanjima ljudi upravo od strane onih koji su među prvima udarili na same temelje ove države, koji su, kao i njihov glavni beogradski mentor, verbalno pozivali na očuvanje Jugoslavije, a praktično povlačili poteze koji su je nepovratno rušili. S druge strane, na martovskom referendumu sam, zajedno sa suprugom, dao svoj glas za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Iako do kraja projugoslavenski orijentisan, na ovaj potez sam se odlučio prvenstveno, zbog toga što je proces osamostaljivanja ostalih YU republika bio gotovo završen. Spašavati cjelovitost BiH u tim okolnostima, za mene je značilo, ne samo potvrđivanje njenog viševjekovnog državnog kontinuiteta, već i sprečavanje njene podjele između velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Nije bilo teško predvidjeti da pokušaj takve podjele ne bi mogao proći bez rata.

Kao i više puta u prošlosti, tako je i ovaj put istorija to nedvosmisleno potvrdila. Uz ova dva, treba pomenuti i treći razlog za podršku očuvanju cjelovitosti i integriteta BiH, koji se, na žalost, ubrzo pokazao kao nerealan i naivan. Riječ je o nadi u obnovu Jugoslavije, koja i po mom tadašnjem uvjerenju, nije bila moguća bez očuvanja Bosne i Hercegovine. Uz sve to sam čvrsto odlučio da ni po koju cijenu ne obučem uniformu ni jedne od zaraćenih vojski, na što sam u svakoj prilici pozivao i druge. Naravno da sam bio svjestan mogućeg rizika - pa i onog najvećeg, koje je podrazumijevalo ovakvo moje ponašanje. Međutim, drugačije nisam niti

mogao, niti htio da se ponašam, bez obzira na moguću visoku cijenu takvog, za mene, prije svega, MORALNOG izbora.

Bio sam duboko ubijđ|en da je ovo bilo vrijeme kada je veća hrabrost bila ne uzeti oružje u ruke, nego ga uzeti. Bio sam gotovo tvrdoglav u stavu da neću da se “prilagodim” novoj realnosti, iako su me mnogi na to nagovarali, a oni moćni i žestoko ucjenjivali!

HERMAN HESE: “Život svakoga čovjeka je put ka samome sebi”.

Ubrzo sam se i lično uvjerio koliko je moje ponašanje smetalo novim okrutnim vlastodršcima, koji su se u svojoj nerazumnoj pomami, zaslijepljeni neznanjem i mržnjom (a mnogi od njih motivisani i sopstvenim neposrednim interesom), nemilosrdno obračunavali sa svima, koji su sijali i najmanju sumnju u ispravnost puta “novih oslobodilaca”. Totalna suspenzija pravnih i moralnih normi, do koje je došlo i prije početka oružanih sukoba, predstavljala je pravi eldorado za ove primitivce. Umjesto sile zakona, nastupio je ničim ograničeni zakon sile. Banjalučka svakodnevica je sve više bivala u znaku straha, terora, progona, pljački, eksplozija, odnosno svakovrsnog maltretiranja ljudi, pa i prvih ubistava.

Poslije svakog javnog manifestovanja mog neslaganja sa SDS-ovskom politikom i praksom slijedili su telefonski pozivi u svako doba dana i noći, uz, za nacionaliste i šoviniste, uobičajene poruke, poput one da sam “izdajnik”, i nimalo nježne prijetnje. Ovakvih neprijatnosti nisu bili pošteđeni ni moji roditelji, ljudi tada u poznim godinama.

Prvi javni napad na mene je učinio 4. maja 1992. godine Radoslav Brđanin, tada predstavljen kao član “Komisije za nacionalnu nivelaciju kadrova u banjalučkim preduzećima”. Ovaj više nego rogobatni naziv Komisije je, zapravo, predstavljao eufemizam za organ koji se prvi počeo baviti etničkim čišćenjem u Banjoj Luci. Komisiju je, inače, formirao tzv. Krizni štab Banja Luke, koji je, opet, djelovao u okviru tzv. Kriznog štaba Autonomne regije Krajina. Na ovoj konferenciji za tampu Brđanin je pomenuo više od dvadeset Muslimana, Hrvata i “nepoćudnih” Srba, na različitim rukovodećim mjestima u Gradu, oštro ih upozorivši da se povuku sa svojih mjesta, u najkraćem roku. Ukoliko, pak to ne uine, on im poručuje, bez ograda, da će to biti učinjeno silom “i to od pripadnika Srpskih odbrambenih snaga”. Već tada je, dakle, objelodanjeno postojanje paravojnih formacija, za koje su nacionalisti cijelo vrijeme rata, pa i poslije njega, tvrdili da ih nije bilo! Ovaj svoj javni nastup Brđanin je završio oštrim upozorenjem svim Srbima, koji slijede moju “antisrpsku politiku” i da je posljednji trenutak “da se osvijeste”, jer će u protivnom “snositi sve posljedice tragičnih dogđaja”. Slične prijetnje su kasnije izricali i drugi kadrovi SDS-a. Od ranije je znano da su nacionalisti i šovinisti

najokrutniji prema svojim sunarodnicima, prema “zabluđelim sinovima”, jer oni mogu da predstavljaju opasan uzor. Da bi uvećali mržnju prema meni i mojoj porodici, paralelno su fabrikovali i širili gnusne laži o meni, supruzi i djeci, koje su godile nacionalističkom uhu. Posebno me je pogađalo to što su neki od mojih (bivših) prijatelja počeli vjerovati u te laži.

Nije, naravno, trebalo dugo čekati na “konkretizaciju” ovih prijetnji. Nepoznati maloumnik je ubrzo bacio bombu (kašikaru) ispod prozora moga stana. Na sreću, ozbiljnijih posljedica ovog zlodjela nije bilo. Ali je zato trebalo danima ići u policiju da bi se napravila službena zabilješka o ovom događaju, jer su odgovorni za javni red i mir, očigledno, izbjegavali da obave svoju redovnu dužnost.

Sa pritiscima na mene se nastavilo i dalje. Sada je to bilo izraženo u učestalim vojnim pozivima. Za dvije i po godine sam dobio, što na moje ime, što na ime moga sina (kojega je rat zatekao na studijama izvan Banje Luke) oko desetak ovih poziva. Mimo svih pravila i običaja, ovi pozivi su popunjavani i izvan sjedišta nadležnih vojnih organa, odnosno i u civilnim institucijama (poput fakulteta, Univerziteta), naravno, u dogovoru sa ratnim rukovodstvom ovih institucija. Nije teško pretpostaviti zašto se i u ovakvim prilikama redovno ispisivalo moje ime na ovim pozivima. Na jednom od ovih poziva je stajalo da se upućujem u diverzantskoizviđačku jedinicu, u kojoj je prosjek starosti oko dvadesetak godina (ja sam tada imao četrdeset i sedam godina). Pri tome su ove neprijatnosti bile pošteđene mnogo mla|đ kolege – stvarno ili prividno lojalne novim vlastodršcima. Zahvaljujući rijetkim pojedincima koji su imali razumijevanja za moje držanje u toku rata, nekako sam, ipak, uspijevao “neutralisati” ove pozive i pretvarati ih u odluke o tzv. radnoj obavezi, koju sam obavljao kao nastavnik na Ekonomskom fakultetu, gdje sam inače bio zaposlen. Naravno, i na samom Fakultetu su se odvijali procesi slični onima u okruženju. To se, dakako, prije svega odnosi na etničko čišćenje.

Već prvih mjeseci rata iz nastave, a onda i iz radnog odnosa, udaljen je jedan broj nastavnika i saradnika muslimanske i hrvatske nacionalnosti. Iako smo inače imali kadrovski deficit, ovo je činjeno, što pod pritiskom službene, nacionalističke, politike, što sopstvenom voljom rukovodećih ljudi na Fakultetu. Kada sam izražavao nezadovoljstvo takvom praksom, bio sam ozbiljno upozoravan, uz redovno iznošenje logički i moralno neodrživog argumenta “a šta oni čine nama”, tj. Srbima u muslimanskim i hrvatskim krajevima BiH. Najteže mi je, međutim, padalo licemjerno ponašanje nekih od mojih kolega, koji su se privatno saglašavali sa mojim stavovima, a javno su zastupali suprotna gledišta.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 15 BANJA LUKA

Priča iz Izraela

mr. sci. Marjan Hajnal

PLAČI SADA, IZRAELU

– ALEA IACTA EST EHER 16 Š BANJA LUKA

trom izraelske artiljerije i avijacije. Ne popušta Islamski džihad, ne

Ako imaš dušu, plači sada, Izraelu!

Jer, bude li za sve odveć kasno, nikog se tvoje suze neće dojmiti.

Ne raduj se tome što Vijeće sigurnosti UN nije priznalo nezavisnost Palestine, – pirova je to pobjeda.

Ne likuj nad sramnom pogibijom libijskog Beduina Gaddafija.

Ne potcjenjuj Nasrallaha, makar se on godinama krio u bunkeru.

Ne hvali se božanskim proviđenjem, nikada nisi bio zaštićen i neranjiv.

Ne očekuj saveznika, niti sebi samom tvoj narod izrailjski nije bio uzdanik.

Ne zaklinji se u nadmoć, cjelokupna je prošlost tvoja samo ropstvo.

Ne ruši domove, bio si ruševina.

Ne podiži zidove, oziđuješ vlastite vidike.

Ne zatvaraj vrata izbjeglima, bježao si i spas kod dobrih ljudi nalazio, bez čega te danas ne bi ni bilo.

Ne budi zlurad dok susjedova kuća gori, pogorelac si bio. U Siriji je haos, doprinosiš li miru?

Protiviš se iranskoj nuklearnoj bombi, a pod uzglavljem djece svoje čuvaš arsenal vlastitih. Koga štitiš? Rijad, Rim, Hamburg, Reykjavik, Rio? Zar ti Hirošima i Fukušima ne govore dovoljno?

Sad plači, Izraelu! Jedino bi te potpuno pokajanje moglo spasti.

Među najvećim prorocima tvojim, Jirmijahu (Jeremija) plakao je, unaprijed oplakujući tvoje rasulo, a puk tvoj obijesni zluradi smijao se proroštvu, i suzama, prolivenim u ime suza koje će milenijumskim rijekama teći.

Uvijek si birao pogrešne, a sada te vodi najgori. Usuđuje se patak da drugog nazove patkom, a sam kvače istu pjesmu rugalicu. Može, jer je sklonio s puta sve bolje od sebe. Posebno je uvjerljiv dok govori o spuštenom osiguraču na repetiranom pištolju. Sličnim je gestom pod palicom njegove hajkačke linč-harange ubijen Itzhak Rabin, posljednji stvarni mirotvorac. Nije patak otišao u Washington da se savjetuje s tamnoputim poglavicom, izabranim da se pod njegovom maskom kamufliraju neo-SS-ovci i Ku-klux-klan, već da saopšti kako je on taj koji neće dopustiti da i drugi patak gaca po radioaktivnoj kaljuzi sotonizirane civilizacije. Sve je već odlučeno, samo neko treba da započne pirotehničku zabavu, recimo, kao rođendanski poklon arhidemonu svakog zla, Zbigniewu Brzezinskom.

Nekih par stotina miliona suvišnih nevoljnika iz regiona Bliskog i Srednjeg istoka biće mu dovoljno.

Naravno, kolijevka u kojoj je odnjihan "žuti zmaj" je glavni rasadnik

pirotehnike "made in China". Kina revnosno pomaže negativnoj entropiji neuspjele ljubavi Istoka i Zapada, uvjerena da će bačena ko(s)cka pripasti njoj. Kakvi su Kinezi prijatelji islamistima vidi se na krvavim pločnicima i zidovima džamija u Kabulu, Bagdadu, u Gazi, sada i Holmsu. A njihova "dobronamjernost" očita je i na primjerima odnosa prema Ujgurima, prema praktikantima Falung-gonga, prema DalajLaminim monasima koji se s pravom bore za nezavisnost Tibeta.

Narod, ne samo tvoj, Izraelu, sad može još samo da se moli i da plače.

Dva ajatolaha, teheranski (Ali Khamenei) i jerusalimski (Ovadija Josef), drže u rukama krajeve tankog i dotrajalog isluženog i isušenog konopca. Nije teško pretpostaviti da će, i gdje će se prekinuti. Da je bar malo ranije upotrijebljen, izdržao bi, namaknut na vratove obojice. Ne vole oni živote djece, ni svoje, ni bratovljeve.

Prvi je lažni dušebrižnik palestinski, a žrtvovao ih je. Drugom nije bitno što bi Izrael mogao doista nestati, a sa njim i svi oni koji nikada nisu ni voljeli nasilje.

Za njih dvojicu su sedam miliona ljudi otpisani. Bitna je provjera efikasnosti kineskih, ruskih, koreanskih, američkih raketa. Po logici naručilaca, stotine milijardi dolara utrošenih na podmornice, brodove, avione, tenkove, haubice, satelite, izviđačku i špijunku tehniku, armade i prateću super-sofisticiranu logistiku, zar smiju ostati neopravdani trošak i sav taj potencijal za dominaciju smrti neiskorišten?

I ovaj Purim, praznik izbavljenja Jevreja iz perzijskog ropstva, obilježen je kišom raketa iz Gaze i uzvratnom va-

odstupa izraelski CAHAL. Ne bješe li ono Bog Jedan, Velik i Zajednički? Nešto tu nije sinhronizirano u religijama, odmetnutim od Boga, degradiranim do nivoa brutalnog nasilja i uzaludnog proljevanja bratske krvi.

Zato to i jesu religije krvi.

Ekstremnim islamistima daleko je od uma poimanje ljubavi spram bližnjeg, a ekstremnim cionistima – vulgarizatorima judaizma, još je dalje od uma da ih niko nije odabrao, osim njihovi kajafinski srebroljupci i pilatovske vlastogramzive mecene. Povezuju ih samo bezumlje i uzajamni svirepi teror.

Sad plači zemljo Avrahamova/Ibrahimova, i moli se, ako Bogu ugodne i mile riječi molitve mira uopće znaš, jer, ako nastaviš gaziti tim uništiteljskim i samoništećim putem, dana poslije, izvjesno je, neće biti. Sjeti se i opomena koje prezireš, sjeti se da ih tvoji ajatolasi-rabini nikada nisu priznali, o vremenu koje Ješua/Hristos/Isa, predskaza: "O, Jerusalime, kada bi znao... Doći će dani kad neće ostati ni kamen na kamenu neporušen".

Da li su ti, o Jerusalime, došli (opet) upravo ti dani?

Da, tu su, svaki sljedeći, i svaka noć, mogli bi ti biti posljednji.

"Pjesmu nad pjesmama" posvećenu mladoj Šulamit ("crna sam, ali lijepa, kćeri jerusalimske, ") odnosno, tvojoj slobodi i budućnosti, ne staneš li sada, nijedan Solomon neće više pjevati.

Ne želiš li to, sada plači, o, Isra-el!

Skupa s nebom, koje te je unaprijed već davno oplakalo.

Izrael, 12. mart 2012. Š E H E R 17 BANJA LUKA

U posjeti Švedskoj Foto: Zlatko Avdagić

N

a poziv Udruženja „Ljiljan“ Motala, predstavnice JU OŠ „Ivan Goran Kovačić“ iz Gradačca, direktorica Esma Hasanbašić i nastavnice Kemija Omeragić, Selma Mešanović, Ramiza Muftić i Hasumana Hrštić, 05. 04. 2012. godine (četvrtak) kreću na put u daleku Švedsku.

Bio je to nezaboravan četvrtak. Radost u srcu. Ponovo ćemo se vidjeti sa našim aktivnim Udruženjem „Ljiljan“ Motala, našim zemljacima i prijateljima.

Brzo smo stigli na aerodrom u Beogradu, a odatle avionom u Švedsku.

Predstavnici Udruženja su nas dočekali na aerodromu „SKAVSTA“ u Nyköpingu. Uzbuđenje, radost, suze u očima. Ponovni susret s ljudima koji su bili u posjeti Gradačcu, OŠ „Ivan Goran Kovačić“, prije

EHER 18 Š BANJA LUKA

Tekst: Hasumana Hrštić četiri godine. Radost je bila obostrana. Uz priču vrijeme je brzo prošlo. Brzo smo stigli u prostorije Udruženja „Ljiljan“ Motala.

Upoznavanje sa domaćinima, predstavlanje i večera, a nakon toga odlazak na noćenje kod domaćina. Već sutradan po veoma sadržajnom programu, a vremena malo, obilazili smo Motalu. Ravničarski kraj pun voda i jezera. Bistre vode jezera i pjeskovite plaže su nam oduševile oči. Naredni dan smo obišli Vadstenu, srednjovjekovni grad udaljen 15 kilomatara od Motale. Željele smo da što više vidimo i čujemo. Interesovalo nas je sve, od kulture do historije, geografije...

Nedjelja je bila rezervisana za posjetu Štokholmu. Prije nego što smo došli u Štockholm, posjetili smo Udruženje ‘’Hand in Hand’‘ (Ruka u ruci) u Nyköping-u.

Predstavnice na čelu sa predsjednicom Enisom Bajrić su bile uzbuđene i srećne zbog našeg dolaska. Upoznale su nas s radom Udruženja. Naša Bosanka, članica Udruženja, piše knjigu na švedskom jeziku.

U Štockholm smo došli u 11.30 h. Susreli smo se sa predstavnicima organizacije ‘’Naša djeca’’, posjetili kraljevski dvorac i Riksdag švedski parlament, gdje nas je dočekao parlamentarac iz Motale, Johan Andersson i pokazao nam sve značajne prostorije u Parlamentu i zajedno sa Mirsadom Filipovićem, objasnio način rada, donošenje i provođenje donešenih odluka i historijat samog ovog uistinu reprezentativnog objekta, a nakon toga smo obilazili grad.

Predstavnici Udruženja ‘’Ljiljan’’ su nas iscrpno informisali o svemu što nas je zanimalo. I više od toga. (znamenitosti grada,

Reportaža zgrada u kojoj se dodjeljuju Nobelove nagrade, zgrada opere...).

Nakon obilaska Štockholma posjetili smo Udruženje ‘’BiH“ u Norrköpingu.

Na ulasku u Udruženje čula se bosanska muzika. Proba folklorne sekcije. Srce je ponovo zaigralo, proba bosanskih kola. Bosna u Švedskoj.

Već u ponedjeljak smo bili u Linköpingu. Obilazili smo stari grad i trgovinske objekte.

Vrijeme je programirano i cilj nam je bio da što više vidimo i upoznamo.

Najviše nas je zanimalo školstvo. Posjetili smo u utorak, 10. 04. 2012. god. Osnovnu školu ‘’Charlottenborgsskolan’’ i gimnaziju ‘’Platengymnasiet’’ Tamo su nas informisali o vaspitno-obrazovnom procesu u njihovoj zemlji. Mnogo se može primijeniti i u našoj zemlji, našim školama, ukoliko bi imali prostora i materijalnih stredstava.

U srijedu 11.4.2012. posjetili smo opštinu i s predstavnicima vlasti (odbor za obrazovanje pri opštini) razmjenili iskustva.

Predsjednik Odbora, Nicklas Rudberg, opštinski šef Jimmy Szigeti i članovi Odbora Mirsad Filipović i Mario Savarin su nam bili domaćini na zajedničkom ručku i upoznali nas sa djelovanjem ovog opštinskog tijela. Pitali smo ih za sve ono što nas je interesovalo, a i oni su pokazali zanimanje za rad našeg školstva. Sličnosti ima, ali i velikih razlika. Izrazili su želju da posjete našu školu i Ministarstvo obrazovanja.

Nakon posjete opštini posjetili smo i gradsku biblioteku.

Program iscrpan, ali u potpunosti realizovan. Dani su prolazili brzo. Druženja s domaćinima u Udruženju i kod familije Filipović su bila stvarno nezaboravna. Ono što su nam pružili predstavnici Udruženja ‘’Ljiljan’’ iz Motale teško je opisati. Domaćini su nam pružili sve, to nismo mogli ni zamisliti, pogotovo porodice Avdagić, Filipović, Kušljugić i Garčević, te ljubazna domaćica u udruženju, Jasmina Hrkić.

Gostoprimstvo koje nam je ukazalo Udruženje se ne može zaboraviti, nego saradnju moramo i dalje nastaviti.

Hladna, prostrana Švedska ostala je za nama, a toplina njenih domaćina nas još uvijek grije.

Š E H E R 19 BANJA LUKA

Sarajevska crvena linija ”Dvadeseto stoljeće počelo je Sarajevskim atentatom i završilo Opsadom Sarajeva” Suzan Zontag

Pripremio: Goran MULAHUSIĆ Foto: Goran MULAHUSIĆ Scensko-muzičkom poemom “Sarajevska crvena linija” 6. aprila obilježeno je u Sarajevu dvadeset godina od početka opsade grada. Crvena linija bila je sastavljena od 11.541 praznih stolica poredanih u 825 redova. Toliko je građana glavnog grada BIH brutalno ubijeno u opsadi koja je trajala 1335 dana od 1992. do 1996. godine. Crvena linija protezala se od Vječne vatre, kroz ulicu Maršala Tita i završila se kod Ali-pašine džamije u dužini od 800 metara. Programu sastavljenom od poezije i muzičkih kompozicija nije moglo prisustvovati 11.541 ubijenih Sarajlija. Crvene stolice simbolizirale su i rijeku krvi koja je tekla ovim gradom. Duž crvene linije postavljeni su i ekrani na kojima su se smjenjivala imena ubijenih. Preživjeli su strpljivo čekali kada će se na ekranu pojaviti ime njihovih članova porodice i prijatelja. Svako ime na ekranu izazivalo je bol u duši.

-”Što te nema...” odzvanjali su stihovi pjesme s centralne bine.

Ljudi su hodali, polagali cvijeće, fotografisali i dugo stajali zamišljeni i zagledani u daljinu.

Najdirljivije je bilo u blizini spomenika ubijenoj djeci Sarajeva. Na malim crvenim praznim stolicama građani, majke i očevi, postavljali su igračke, cvijeće i balone kojima se njihova djeca nisu stigla igrati.

Granate i snajperi prekinuli su njihovu mladost.

Lica građana koji su od ranog jutra obilazili stolice nisu mogla zadržati suze.

Sarajevo je dostojanstveno odalo počast svojim ubijenim sugrađanima.

11.541 čovjek u Sarajevu dao je život za svoj grad.

Rane i ožiljci su primjetni gdje god da se krene. Tragovi napaćenog grada opominju. Život ide dalje. Sarajevo, nepokoreno, ide naprijed. Bol za izgubljenim sugrađanima će ostati u srcima Sarajlija.

11.541 ubijenih opominju da se tako nešto nikad ne ponovi.

Autor projekta ”Sarajevska crvena linija” je režiser Haris Pašović. U zvaničnom programu su učestvovali ansambl «Art Vivo», solisti Ivica Šaric i njegovi sinovi Ivan i Leo, Aida Čorbadžić, Amir Saračević, Dragan Pavlović, Deniza Đipa i Merima Ključo. Program je završen pjesmom ”Dajmo miru šansu” koju je izvelo 750 učenika osnovnih i srednjih škola.

Razgovor

Muhamed Ibrahimbegović - Palada

”Mostovi” između Geteborga i Banjaluke Razgovor vodio: Fikret Tufek Foto: Goran Mulahusić

anjalučanin Muhamed Ibrahimbegovića – Palada (82), poznati sportski radnik i košarkaški sudija, sada nastanjen u Geteborgu, govori nam veoma zanimljivu sportsku i životnu priču.

Bavio se sportom od ranih mladalačkih dana, kada je, nakon završene tehničke škole, kao student tehnologije u Zagrebu i dobio nadimak ”Palada”, koje mu je dao poznati banjalučki novinar Aco Ravlić, vidjevši ga na banjalučkom korzu u teniskoj odjeći, što je asociralo na tenisera Jospia Paladu. Sa trenerima košarke Milanom Tošićem i Acom Jurićem činio je legendarnu sportsku banjalučku trojku.

Muhamed Ibrahimbegović se aktivno bavio šahom, atletikom trčanjem, odbojkom i košarkom, da bi vrhunac dostigao kao poznati savezni košarkaški i internacionalni sudija u prethodnoj Jugoslaviji, a sportsku karijeru je završio kao košarkaški sudija i kontrolor.

Ispraćen je spektakularno 1978. godine kao košarkaški sudija pred više od 7.000 gledatelja u Sportskoj dvorani ”Borik” u Banjaluci.

Boravio je na značajnim olimpijadama, europskim i svjetskim košarkaškim prvenstvima. Došao je u Švedsku zbog rata tek u junu 1995, završio SFI - početni švedski, sa 78. godina!

Svih 20 godina je aktivan u različitim udruženjima, posebno u Savezu Banjalučana u Geteborgu i Švedskoj.

B

Zahvalnica za rad Na redovnoj godišnjoj skupštini Saveza Banjalučana u Landskroni 17. marta 2012. godine, Ibrahimbegović je dobio zahvalnicu za 20 godina rada, kada je i napravljen ovaj razgovor.

EHER 22 Š BANJA LUKA

- Dijete si Banjaluke?

- Rođen sam u Nurije Pozderca, desna obala Vrbasa, gdje polovinu prilično dugačke ulice, od Zelenog mosta do škole ”Kasim Hadžić” čine samo porodice Ibrahimbegovića, koje su tu više stotina godina. Ja sam lično 60 godina živio u centru, bivšoj Maršala Tita, preko puta pošte.

Radni vijek u ”Čajevecu” - Proveo si radni vijek u ”Čajavecu” - U ”Rudi Čajavecu”, Elektromehanika, sam kao samostalni konstruktor i glavni operativni tehnolog proveo skoro 40 godina, uz to predavao sam i stručno-tehničke predmete u Industrijskoj školi, napravio projekt kabina za zvučnu kontrolu kvaliteta autosirena, bio predsjednik zbora radnika i sekretar sindikata SOUR-a.

- Tvoje sportske aktivnosti?

- U početku radne aktivnosti 1954. uspješno sam igrao šah i bio prvak ”Čajaveca”. Trenirao sam trčanje, tada nije ni postojao atletski klub, učestvovao u noćnim atletskim trkama Banjaluke osvojivši 3. mjesto, te na 1.500 metara u poluvremenu utakmica. Bio sam kapiten odbojkaške, potom i košarkaške ekipe (sve u ”Čajevecu”), sa kojom smo osvojili 3. mjesto na Kup turniru u Sarajevu, gdje sam bio i na instruktorskom i sudijskom seminaru u košarci, opredjelivši se za suđenje, postao savezni košarkaški sudija i radio na popularizaciji košarke. Sudio sam ”Borcu” i u Banjaluci i Sarajevu, imali su povjerenje u mene. Suđenju, republičkog i saveznog ranga, posvetio sam 25 godina, uključujući i mnoge međunarodne turnire. Sjećam se međunarodnog turnira u Bijeljini gdje je na plakatama pisalo: ”Turnir sudi poznati košarkaški sudija Muhamed Ibrahimbegović - Palada”, što je jedinstven slučaj.

Mnogobrojna priznanja - Dobio si brojna priznanja?

- Da, za razvoj košarke u Banjaluci, regiji, BiH i Jugoslaviji dobio sam brojne nagrade, pehare, kristalne vaze, knjige, zahvalnice, medalje, među kojima je i zlatna medalja Košarkaškog saveza Jugoslavije. Išao sam na nagradna putovanja na europska i svjetska košarkaška prvenstva, npr. u Ljubljani, na Zimske olimpijske igre ”Sarajevo 1984”, na Olimpijadu u Moskvi kada smo slavili zlato u avionu sa Stankovićem, Žeravicom, Delibašićem, Dalipagićem i drugim zlatnim olimpijcima. Posebno mi je drago što mi je Organizacioni odbor Ženskog evropskog košarkaškog prvenstva u Banjaluci 1978. godine, pred početak prvenstva, organizirao za moj oproštaj od suđenja turnir velike četvorke: ”CSK” Moskva, ”Bosna” Sarajevo, ”Partizan” i ”Crvena zvezda” Beograd u dvorani Borik pred više od 7.000 gledatelja, kada sam bacio loptu između Tkačenka i Dalipagića. Nakon toga sam dobio višeminutni aplauz i bio u centru pažnje svih medija i publike.

Među zadnjima napustio Banjaluku - Došao je rat?

- Razbolio sam se 1993. godine, trebao operisati kičmu u Banjaluci, ali me neurohirurg odbio. Onda su ugledni banjalučki Srbi organizirali da me operišu u Beogradu. Vjerovao sam u mir pa sam se i poslije operacije vratio u Banjaluku. Bio sam maltretiran, pa sam morao napustiti Banjaluku u junu 1995, te došao na spajanje sa sinom koji je tada bio u Geteborgu.

Aktivan 20 godina u Švedskoj - Nisi mirovao ni u Švedskoj u poznim godinama?

- Naprotiv, završio sam SFI u 78. godini. Uključio sam se u rad Udruženja Banjalučana Geteborg, gdje sam bio sekretar i predsjednik, sada počasni, te član glavnog odbora na nivou Švedske, evo sve do marta 2012, kada su mi dodijelili zahvalnicu i kada sam dobrovoljno prestao biti u rukovodstvu, ali ne i aktivan. Organizirao sam više susreta Banjalučana u Geteborgu, okupljalo se i preko 2.000 Banjalučana, na jedan od susreta doveli smo Görana Johanssona, gradonačelnika i poznatog švedskog političara. Svake godine sam aktivan u Banjaluci u ”Vezenom mostu”, susreti dijaspore, gdje rukovodim sportskim takmičenjima više stotina djece i mladih različitih nacionalnosti.

”Razapet” između Geteborga i Banjaluke - Porodica?

- Cjelokupno moju uspješnu karijeru podržavala je supruga Safija (70), medicinska sestra, sa kojom imam kćerku Amelu (44), njeno mi je rođenje bio i najdraži trenutak u životu. Ona je sada profesor danskog u Vejleu, Danska. Sin Amer (41), je tehničar u Oslu, Norveška. Unuka Hanna u Danskoj (16) ide u gimnaziju i naša je velika radost. Život je prošao kao tren. Za mene sretno jer sam se uživljavao u sve što radim, posebno s djecom i mladima, i u tome, kažu, postizao uspjehe. Mladi su mi izvor inspiracije čitavo vrijeme. Tako sam vaspitan i odrastao da nikad nisam gledao ko je koje nacionalnosti, ne mogu prihvatiti sve ono što nam se, po mome sudu, potpuno nepotrebno, desilo u strašnoj agresiji na BiH i moju Banjaluku, koja je nažalost etnički ”očišćena”. Pokušavam i pored toga graditi mostove između Švedske i BiH, jer još uvijek sam ”razapet” između Geteborga i moje neprežaljene Banjaluke…

Š E H E R 23 BANJA LUKA

GODINE GUGUTA Mehmed Hadžiavdak Džandro o banjalučkim golubarima i godinama komšiluka i prijateljstava

Piše: Ismet BEKRIĆ Ptice su ukras neba, krovova, drveća, starih zidina, naših ulica i avlija. Zato se s posebnom radošću, i nostalgijom, sjećamo Banjaluke kao grada ptica, posebno golubova. Sjećamo se golubara kojih je bilo u svim dijelovima Banjaluke, i koji su jedno banjalučko vrijeme učinili ljepšim, bogatijim, nezaboravnim.

Jedan između njih je dio toga vremena otrgnuo od zaborava i utkao u stranice jedne nesvakidašnje knjige.

Dovoljno je samo kazati – Džandro, i svi Banjalučani, ma gdje bili u ovim godinama odlazaka i daljina, odmah će pomisliti na – goluba. Jer Džandro -Mehmed Hadžiavdak – poznati je banjalučki golubar koji je početkom ove godine objavio knjigu o svome gradu i golubovima. Pisanu jednostavnim riječima, bez ikakvih fraza i »ideoloških prizvuka«, ali punu topline, nježnosti i života u kojem smo svi bili samo prijatelji, komšije, stanovnici jednog grada.

Na stranicama knjige sjećanja i dokumenata »Banjalučki golubari 1950.-1992.« ne susrećemo samo brojna imena uzgajivača EHER 24 Š BANJA LUKA

golubova i sitnih životinja, to je ujedno i najljepša priča o jednom gradu u jednom vremenu, o kvartovima i naseljima u kojima su gugutaneri, kanarinci, cajzli, pa i kunići bili pravi članovi porodica.

Par bijelih gaćana Mehmed Hadžiavdak Džandro imao je samo sedam godina kada je zavolio golubove. »Te 1949. godine donio mi je moj otac Meho dvoje tičadi koja su spala sa džamije u Mejdanu«, prisjeća se Hadžiavdak. »Tići nisu znali sami da jedu, tako da sam ja uz očevu pomoć naučio kako treba da se hrane-pitaju mladi golubovi. Tiće smo zajednički othranili i pripitomili u lijepom kavezu kojega mi je otac napravio. Golubovi su se znali sami vratiti u svoj kavez na spavanje, a znali su sami doći i na mjesto gdje treba da jedu, pa radosti i sreći nije bilo kraja...« Tako su počela Džandrina »golubija vremena«.

Jedna banjalučka priča Malo zatim otac mu je kupio par bijelih gaćana od golubara Šabana Šišića. Ali, golubove nije bilo lako pripitomiti – uvijek bi se vraćali svome starome gazdi Šabanu, koji ih je uvijek vraćao, iako je »u to vrijeme bilo nepisano pravilo – kada se golubovi vrate starom gazdi, dva puta vraća, treći put ne dolazi«. Dječak Džandro ipak je uz veliki trud i »naukovanje« uspio pripitomiti svoje gaćane, koji su se počeli vraćati u kavez. »Cijeli komšiluk je ubrzo saznao... da sam pripitomio golubove.« Tako je osnovac počeo upoznavati golubare svoga Petoga kvarta – Mejdana, a zatim i cijele Banjaluke, od kojih je kupovao golubove i s kojima je razgovarao o uzgoju raznih rasa. Upoznao je starije i iskusnije golubare: Josipa Fiću – Granića, Vladu Uzelca, Milivoja Kecmanovića, Sulejmana Haznadara, Derviša Golalića, Rajka Dušanića, Milu Livnjakovića, Ibrahima Bajrića, Hajru Kovačevića, Reufa i Irfana Džumišića, Muniba Prelipliju, Sulejmana Bajrića i mnoge druge. Zbližio se i sa golubarima svoje generacije, s kojima je razmjenjivao svoje ljubimce. »Uz tu ljubav razvilo se i prijateljstvo s Nikolom Granićem, Sulejmanom Zulićem, Nikolom Papićem, Nurkom Golalićem, Hajrom Mujčinovićem, Mustafom i Ejubom Preliplijom, Safetom Sinanovićem, Antom Keserovićem, Hasanom Kulenovićem, Hajrom Lutficom, Želimirom Francom, Hamidom Katanom, Josipom Roldom, Safetom Selmanom, Seadom Bajrićem, Slobodanom Gavrilovićem te mnogim drugim u Banjaluci i šire.« Hadžiavdak se sjeća i brojnih zaljubljenika u golubove i sitne životinje, koji su nastavljali taj prekrasni put i koji su postali poznati kao golubari i uzgajivači širom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, kao što su bili: Islam Handžić, Nikola Balta, Nenad Šućur, Gero Karat, Zoran Sabadaš, Hare Hajrić, Nebojša Topić, Adem Muhurdarević, Zoran Vučinić, Sakib Mulisić, Denis Dizdarević, Stevo Trtić, Benko Barudžija, Amir Burkić, Sead Alagić Alaga, pa, kasnije, još mlađi, koje je rat prekinuo da dovrše svoje snove: Saša Handžić, Amer Hadžiavdak, Almir Zulić, Emir Katana, Adnan Bećirbašić, Dragan Malogajski, Adel Dizdarević, Dženan Junuzović i mnogi drugi mladi golubari.

U knjizi »Banjalučki golubari 1950.-1992« spominje se i osnivanje društava-udruženja uzgajivača sitnih životinja, te njihovo stasanje do 1992. godine, kada su golubija vremena zamijenila neka druga, zla, ratna, neljudska, u kojima više nije bilo mjesta za pjesmu ptica.

Poznati golubari, peradari i zečari svoje prvo udruženje za unapređenje gajenja sitnih životinja osnovali su u novembru 1952. godine, u čjem su upravnom odboru bili: ing. Josip Granić, kao predsjednik, ing. Milivoje Kecmanović, kao potpredsjednik, te Kasim Smajlagić, ing. Ljubo Brkić, Mile Livnjaković, Vjekoslav Fulanović, Sulejman Haznadar, Mirko Miškolin, Ivica Matić i, u nadzornom odboru, ing. Jovan Bojkovski, Derviš Golalić i Stefan Hajniher. Prva gradska izložba peradi, golubova i zečeva bila je već 1953. godine u halama Industrijske škole u Petom kvartu (Mejdanu), dok je prva republička izložba kućnih ljubimaca u grad na Vrbasu došla početkom 1956. godine, kao nagrada vrijednim banjalučkim golubarima, peradarima i kunićarima.

Jurišković, Nedim Buzaljko i mnogi drugi.

Put do ove knjige nije bio nimalo lak; trebalo je sačuvati i obraditi opsežnu dokumentaciju, kontaktirati sa mnogim uzgajivačima koji su sada rasuti svijetom, dopunjavati spiskove golubara po dijelovima grada, i oživljavati sjećanja na ona, bolja vremena, i ova u kojima se treba ponovo okupljati, družiti, i podsticati mlade da gradu golubova i golubara vate bar malo onog sjaja. Tako je bilo i jednog nedavnog ljeta, kada su se stari golubari okupili u svome gadu, u dvorištu kuće Sulejmana Zulića Zukana, u Mejdanu, i kad je potekla priča. »U ćaskanju smo proveli jedno lijepo popodne pod vinogradom našeg domaćina«, piše Hadžiavdak. »Želimo da otrgnemo od zaborava sve one kojima je golubarstvo bilo hobi, istinska ljubav. Uzgajivači golubova i sitnih životinja to zaslužuju ponašanjem prema svojim ljubicima, prema svojim drugovima, prema komšijama, a bogami i prema familiji.« Nižu se sjećanja. I imena golubara – od Mejdana, pa sa Hiseta, Čaira, Pobrđa, Potpećina i centra, pa od Dolca, Jelić polja, Borika, Banjalučkog polja, Nove Varoši, do Lauša, Paprikovca, Petrićevca, Novoselija, Gornjeg Šehera, Graba, pa Vrbanje, Rosulja, Bojić-hana, Budžaka, Pilane, Trapista i okolnih mjesta – Priječana, Derviša, Zalužana, Kuljana, Šargovca, Dragočaja, Ramića. I o svakom golubaru bar po dvije-tri rečenice. A najčešće: U lijepo uređenom golubarniku držao ukrasne golubove, na svoj način i za svoju dušu.

Iz Hadžiavdakove knjige leprša jedno nadahnuto saznanje, koje nisu mogle zatrti ni najteže godine progonstava i daljina: golubari su obilježili polovinu prošlog banjalučkog vijeka, udahnili mu ono najljepše – pjesmu ptica i svoju dušu.

Mehmed Hadžiavdak Džandro od 1994. godine živi u Švedskoj, u mjestu Norrtalje. I ne može bez ptica. Član je i »Svenska kanarie klubben«. U njegovom životu, naravno, guguču i golubovi. Jer, svako vrijeme je ljepše ako je bar malo i – golubije.

Za svoju dušu Banjalučki zemljotres, u oktobru 1969. godine, uveliko je promijenio sliku grada; u godinama obnove nestalo je mnogo naselja sa privatnim kućama uz koje su bili i brojni golubarnici, a mnogi uzgajivači preseljevali su se u neuslovne stanove u kojima više nije bilo mjesta za dojučerašnje krilate prijatelje i ljubimce. Ipak, i u tim uslovima golubari nisu klonuli, ponovo je formirano i udruženje uzgajivača i ljubitelja golubova, ukrasne živine i ptica pjevica, koje je dobilo naziv »Golubar«. Za početak rada novog udruženja zaslužni su bili: dipl. ing. Nikola Nine Granić, Mehmed Hadžiavdak, Nikola Papić, Slobodan Gavrilović, Safet Selman, Milivoje Kecmanović, Fridirh Šumaher, Dragan Švraka, Denis Dizdarević, Mario Š E H E R 25 BANJA LUKA

Piše: Azra AVDAGIĆ Foto: Goran Mulahusić

Razuvjereni skeptik Otkrio Visočke Piramide: Dr. Semir Osmanagić oš jedan skeptik lagano se približava ušušnom bosanskom gradiću okruženom uzvisinama, brdašcima i nizijama.Taj skeptik sam ja. Moja malenkost kroz prozor autobusa upija sunčane zrake kasnih jesenjih dana i razmišlja o cilju putovanja.

Piramide. Bosanske piramide. Postoje li ili ne? Da li je sve što sam vidjela i pročitala samo još jedan mit ili…

Skeptik se uvjerio, učinite isto i vi…

J

Autobus prolazi kroz Visoko i parkira na proširenju od kojeg šetnjom predvođeni vodičem polazimo u pravcu piramida.

Vruće je. Treba nam vode. Ispred mene se smjenjuju raštrkane kuće i oko njih voćnjaci. U dvorištima se pojavljuju ljudi, nude kafu, vodu, iznose stolove i postavljaju štandove za prodaju suvenira. Još uvijek nema piramida...

Nastavljam šetnju. Taman što zamaknuh iza okuke ugledah isto ono brdo koje sam prošle godine gledala kroz prozor voza koji je išao u pravcu Sarajevo - Banja Luka. I još jedno, i niziju i … piramidu mjeseca. Stojim u njenom podnožju, vodič objašnjava, ja gledam oko sebe. Ovo nije moguće, skeptik i dalje čuči na mom lijevom ramenu i zločesto trlja ruke. A onda se penjemo kozijom stazom na piramidu mjeseca. Na putu vodič zastaje, objašnjava, pokazuje očišćene dijelove, dokaze da je uzvisina na koju se penjem napravljena ljudskom rukom, sagrađena od ploča redanih jedne uz drugu, u pravilnom omjeru proračunato izdignutih da bi se gradio novi red. Uzvisina na koju se penjem nije brdo – to je piramida – piramida mjeseca.

Poprilično umorna, ali u duši potpuno zadovoljna kompletnim danom spuštam se kozijom stazom ka podnožju piramide.

Sad znam da je sve istina i ništa me ne može uvjeriti u suprotno.

Bosna i Hercegovina ima svoje piramide, veće i starije od velikih egipatskih, ponosnije od piramida maja.

Dok prilazim autobusu koji će me vratiti u Visoko osjećam da mi je torba otežala. U njoj se nalazi jedna kamena piramida, omanja, ali teška. Karta Bosne i Hercegovine – natpis Visoko – kamene ploče i drveće, krase moju kamenu piramidu. Uspomena… Vratiću se, ako bog da, na piramide za koju godinu.

Kako će to tada izgledati? Ne znam, ali znam da u mojoj državi EHER 26 Š BANJA LUKA

postoje piramide i da će to vrijeme dokazati svim skepticima!

Dvije godine poslije sjedim u sali BH udruženja u Norrköping-u. Doktor Semir Osmanagić je jedan od prvih koje susrećem nakon izlaska iz auta. U žurbi je, ali pozdravlja sa širokim osmijehom na licu. U sali nije pretjerana gužva. Poziciju predavača zauzima čovjek na čijem licu je onaj isti osmijeh koji sam srela ispred sale. Taj osmijeh mu ne silazi s lica iduća tri sata, koliko je predavanje trajalo. Uskoro dr. Osmanagić počinje svoje predavanje o građevinama piramidalnog oblika, različitih veličina i starosti, koje možemo naći na pet kontinenata. Mnoge od tih građevina starije su od piramida u Egiptu. Pa ipak, skeptici svijeta ne daju reći da je tu riječ o piramidama, nego tvrde da se tu radi o običnim hrpama kamenja koje su zemljoradnici tu stavili na gomilu da im ne smeta dok obrađuju njivu…

Kontinent, za kontinentom, Sjeverna, Srednja, Južna Amerika , Azija, Afrika, Evropa, … Građevine piramidalnog oblika nižu se na platnu ispred mene, djelimično pokrivene vegetacijom, djelimično otkopane, otkrivene svijetu , pa ipak tako mistične…

A onda počinje priča o Piramidama u Bosni i Hercegovini. Čini mi se da dr. Osmanagić tek sada dobija tu novu snagu i sa mnogo više strasti pripovijeda o putu od otkrivanja Piramida do danas. Svoje predavanje započinje riječima ” Gotovo sve ono što su Vas učili o historiji do danas, nije istina…”

Kako vrijeme odmiče, tako dr. Osmanagić iznosi dokaz za dokazom o postojanju Piramida u Bosni i Hercegovini i njihovoj starost. 12 000-15 00 godina! Procjena starosti materijala kojim su građene, analiza vezivnog materiala, te pozicija stranica Piramida okrenutih ka stranama svijeta i kosmičkom sjeveru uvjerava me još jedanput da su Piramide zaista dio mene, dio bosanske historije od prije mnogo hiljada godina.

Svoje predavanje dr. Osmanagić ponekad prekida šalama tipa.

Znate li zašto Egipćani dolaze u BiH? – Po rodni list! Ili Zašto su bosanske Piramide starije od egipatskih? – Bosanci nisu čekali na građevinsku dozvolu!

Njegove šale doprinose da je atmosfera u sali još bolja nego što je bila. A onda nastavlja predavanje sa predstavljanjem Piramida kao ogromnih energetskih mašina, te prikazuje snimke koncentracije talasa koji se skupljana na samom vrhu piramide i mijenjaju pravac! Kako i odakle? Još nisam uspjela da shvatim i prihvatim promjenu položaja talasa pri vrhu Piramida kada čuh dr. Osmanagića kako govori da nam Piramide i pričaju! Zvučni snimak, koji kratko po tome pušta u sali, ima veze sa kontinuitetom i redovitim ponavljanjima. To je ultra i infra zvuk koji je snimljen u Piramidi. Piramida nam zaista priča!

Dr. Osmanagić dalje detaljno predaje o Tunelu Ravne koji je u stvari kompleksna mreža prolaza, raskrsnica i vodenih akumulacija koja povezuje Piramidu Sunca, Mjeseca, Zemlje, Ljubavi i Zmaja. U labirintu tunela ne postoje nikakva negativna zračenja, te je ovaj dio naše planete jedan od najsigurnijih za očuvanje zdravlja i revitalizaciju tijela. Cirkulacija zraka perfektno funkcionose u labirintu tunela, predaje dalje dr. Osmanagic, te je disanje neotežano.

Taj komentar ponoveo me vrati u onaj period od prije dvije

godine kada sam ja bila na Piramidama. Ušla sam u tunel ca.

400 metara, a disanje mi je bilo potpuno normalno. Ni u jednom momentu nisam osjetila da se nalazim u utrobi brda! Kako je to moguće? Kako su građevinari tog vremena mogli graditi takve građevine, takvu ventilaciju sa takvom preciznošću?

Mnogo je pitanja i nadam se da ćemo naći i odgovore na njih vremenom… Bitno je vjerovati…

Humanitarci

EHER 28 Š BANJA LUKA

Humanitarci

Humanitarna organizacija “Våra barn” Stockholm

POMOĆ DJECI U BiH Tekst i foto: Emina Škaljo Humanitarni rad familije Škaljo iz Štokholma traje već godinama. Sakupljanjem pomoći pokušavali su pomoći djeci u Dječijem domu ”Egipatsko selo” u Mostaru. Vremenom su donacije bivale sve veće, a bilo je i sve više onih koji su se uključili u ovu pleme nitu misiju. Ukazala se potreba za boljom organizacijom pomoći, kao i za saradnjom sa drugim humanitarnim organizacijama, kako u Švedskoj tako i u cijeloj Evropi. Na ovim temeljima osnovana je humanitarna organizacija “Våra barn” (“Naša djaca”) u novembru 2011. godine u Štokholmu. Prvenstveni cilj ove humanitarne organizacije i dalje je bio nastavak pomoći Dječijem domu u Mostaru. Uspostavljena je bliska saradnja i sa humanitarnom organizacijom “ Our kids” iz Londona, a u provodjenu projekata vezanih za ovaj dječiji dom. Između ostalog, preuređena je jedna prostorija u domu u frizerski salon u kojem danas rade dvije bivše štićenice ove ustanove. Frizerski salon, kao i plate zaposlenih, i dalje se finansiraju preko ovih humanitarnih organizacija. Postojeći zakoni, koji su na snazi u BiH, ne garantuju nikakvu pomoć štićenicima dječijih domova, kada oni navrše 18 godina. Zato postoji velika potreba da se osmisle sadržaji i projekti koji će ovoj djeci omogućiti normalan život i finansijsko izdržavanje i nakon napuštanja doma. Humanitarna organizacija “Våra barn” ulaže puno truda u ovom pravcu. Cilj ovog rada je, da svako dijete koje izađe iz doma i uspije se osamostaliti u budućnosti, pomogne bar jednom drugom djeteta. Zahvaljujući ovom radu do danas su od neiz-

vjesne budućnosti ”spašena” tri djeteta.

Humanitarna organizacija “ Våra barn” sudjeluje i finansiranju udruženja “Sunce” iz Mostara, koje organizuje slobodne aktivnosti za djecu sa posebnim potrebama. Zajedno sa “ Our kids” pomaže i rad Dječijeg kluba u sklopu doma u kojemu se organizuje rad sa djecom u njihovo slobodno vrijeme. U radionicama se djeca, između ostalog, podučavaju u kuhanju, pravljenju nakita, radu na kompjuteru itd. Cilj je zainteresovati djecu, kako ne bi svoje slobodno vrijeme provodila na ulici.

Prikupljanje donacija vrši sa na različite načine. Volonteri su u kontaktu sa privatim licima i svojim trudom i vremenom doprinose koliko mogu. Otvoren je i žiro račun u Švedskoj, na koji se mogu vršiti uplate (BG 815-9915). Kasice su postavljene na više lokacija u Švedskoj, većinom u kafićima i restoranima, koje vode naši zemljaci. Mnoge druge organizacije su se pridružile u ovom humanitarnom radu.

Humanitarna organizacija “Våra barn” želi da svoj rad proširi i na druge dječije domove u cijeloj BiH, u kojima postoji potreba za ovakvom pomoći. Svi koji su zainteresovani mogu da posjete stranicu ove organizacije www.varabarnstiftelsen.se Na stranici postoje sve informacije o organizaciji, kao i projektima koji su u toku.

Mostarke velikog srca: Amra i Emina u udruženju "Ljiljan Motala" Š E H E R 29 BANJA LUKA

Pripremio: Reuf JAKUPOVIĆ

Sjećanje

ISTAKNUTA LIČNOST SAVREMENE EPOHE Od 4. maja 1980. godine, kada je umro Josip Broz Tito, bivši predsjednik već poodavno bivše Jugoslavije, pa do danas prošle su 32 godine. Mnogo toga, uglavnom ne lijepoga, dogodilo se na prostorima bivše Jugoslavije nakon smrti Josipa Broza Tita.

Josip Broz rodjen je, najvjerovatnije, 7. maja 1982. godine u Kumrovecu u Hrvatskom Zagorju - kao sedmo dijete u porodici sitnog seljaka Franje i žene mu Marije. Vrlo rano, već u petnaestoj godini života, započinje njegov radni vijek. U Sisku radi te, 1907. godine, prvo kao konobar, a zatim kao bravarski naučnik.

Završava potom bravarski zanat i nastavlja raditi prvo u Zagrebu pa u Ljubljani. Već kao dvadesetogodišnjak odlazi na rad van zemlje Čehoslovačka, Njemačka, Austrija. Za vrijeme Prvog svjetskog rata ratovao je na strani austrougarske vojske. Na putu za ”ruski front” uhapšen je zbog antiratne propagande. Nakon toga prebačen je na “karpatski front”, gdje je teško ranjen i zarobljen. Po izbijanju Oktobarske revolucije u Rusiji uključuje se u njene tokove. Početkom 1920. godine Tito postaje članom Komunističke partije Jugoslavije u jugoslovenskoj sekciji u Omsku (Rusija). Iste godine vraća se u zemlju i nastavlja partijski rad. Krajem 1928. godine uhapšen je u Zagrebu zbog organizovanja radničkih demonstracija. Na sudjenju, poznatom “bombaškom procesu” pokazuje izuzetnu hrabrost. Tadašnja gradjanska štampa donosi senzaciolističke vijesti o držanju na sudu “metalca, komuniste Broza”, njegove izjave da “ne priznaje buržoaški sud”, da “priznaje da je član ilegalne Komunističke partije”, da je ”za njega kompetentan samo sud Partije”, da je “radio na širenju komunističke ideje i da je propagirao komunizam”, da je “za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život”. Osudjen je na pet godina robije.

TO

Nekada lijepoj zemlji ni ime više ne egzistira. Od jedne stvoreno je sedam država. Tri dijela bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina) preskupo su, krvlju svojih gradjana, platila svoje osamostaljenje. I osamostaljenje njenog četvrtog dijela (Kosovo i Metohija), oko čega će se još dugo lomiti koplja, imalo je sličnu cijenu. Samo dva dijela bivše Jugoslavije (Makedonija i Crna Gora) imala su sreću da njihovo osamostaljenje ne bude krvlju plaćeno. Sedmi njen dio (Srbija) nije imao ni potrebu za donošenjem čak i formalne odluke o osamostaljenju. Naime, osporavajući to pravo drugim dijelovima bivše Jugoslavije (znamo i kako – oružjem), Srbija je ostala sama. Tito, koji je skoro svaki svoj javni nastup završavao porukom o potrebi zajedništva jugoslovenskih naroda i narodnosti (bratstva i jedinstva, kako je govorio), nije doživio ovo rasparčavanje zemlje, čiji je predsjednik decenijama bio. Hvala Bogu da i nije.

na razlike u načinu rješavanja gorućih svjetskih problema. Nije ni to.

Nije samo ni to što je jednu malu zemlju i njene narode uspio da dovede sa “sporednog kolosjeka” medjunarodnog odlučivanja u samu njegovu srz. Relevantan odgovor možda može dati jedna kratka “šetnja” kroz Titov život, pri čemu je nužno zastati na “medjasima”, dogadjajima koji su ostavili svojevrsan pečat na bivšu Jugoslaviju, njene narode i narodnosti, ali i na svjetsku istoriju. Te Titove “medjase” niko razuman ne može osporiti.

TI

Veličanstvena sahrana (ako se za sahranu tako može recć) tog čovjeka 8. maja 1980. godine u Beogradu bilo je poslednje bezrezervno i opšte odavanje priznanja Titu za sve ono što je dao narodima i narodnostima bivše Jugoslavije, i ne samo njima. Podsjetimo se: na vijest da je Tito umro, tajac je zavladao prostorima bivše Jugoslavije - od Triglava do Djevdjelije. Potekle su rijeke suza. Plakao je Jugosloven za voljenim Josipom Brozom. Plakali su i stari i mladi, i radnik i seljak, i pionir i omladinac, i mati i kći, i otac i sin. A na sam dan sahrane Jugoslavijom je sve utihnulo: ova napaćena balkanska zemlja oprastala se od najdražeg sina kojeg je iznjedrila. A svijet, kako je svijet reagovao na vijest da je sa ovog svijeta otišao državnik svijeta? Najbolji odgovor na ovo pitanje daje činjenica da je Titovoj sahrani prisustvovalo ukupno 229 delegacija iz 127 zemalja sa svi pet kontinenata i da su čak 122 delegacije imale status državne delegacije. Do tada, a ni od tada, tako nešto u svijetu nije zabilježeno.

Možda nikad i neće.

U posttitovskom vremenu bilo je i hvaljenja i kudjenja kako lika tako i djela ovog čovjeka. Ipak, više je bilo kudjenja. Ponekad je to bilo pojedinačno, a ponekad orkestrirano, nekad više, nekad manje.

U negativnom prikazivanju Tita najdalje idu RTS i HRT. Ove televizijske kuće kao da se utrkuju koja će više izblatiti Josipa Broza. Prisjetimo se: prije nekoliko godina RTS je prikazala podužu seriju o Titu. Ta serija je nešto najsramnije što se TV-gledaocu moglo servirati. Ona je izazivala pravo gadjenje. Nije Tito mnogo bolje prošao ni u seriji koju je nakon toga prikazivala HRT. Upravo to kontinuirano blaćenje Josipa Broza Tita, kao i skora godišnjica rodjenja i smrti ovog velikana, neposredni su povod da se kaže šta je odista to što Tita izdvaja izmedju mnogih najpriznatijh velikana kako jugoslovenske tako i svjetske novije istorije. Da li je samo to što je još za života ušao u istoriju zemlje u kojoj je rodjen, kao i u svjetsku istoriju? Nije. takvih primjera bilo je i medju Titovim savremenicima. Da li je samo to što je od “običnog” metalskog radnika postao izuzetan velikan, čije se mišljenje uvažavalo u čitavom svijetu i kojeg su rado sretali skoro svi državnici u svijetu, bez obzira na blokovsku pripadnost u tadašnjoj blokovskoj podjeli i bez obzira

Na čelo Komunističke partije Jugoslavije Tito biva izabran 1937. godine, nakon čega počinje period njene konsolidacije odnosno njeno pripremanje za bliski susret sa sudbonosnim danima koji su nazadrživo nailazili. Već 1938. godine, nakon priključenja Austrije Njemačkoj, Tito je napisao proglas “za mir, nezavisnost i slobodu”. Tačno godinu dana kasnije, nakon sloma Čehoslovačke, napisao je proglas “Narodi Jugoslavije”, u kojem je ponovo upozorio na opasnost od fašizma. Fašizam, izrastao iz krize kapitalizma tokom Prvog svjetskog rata, a izražen u obliku Hitlerovog, njemačkog nacionalsocijalizma, dakle u svom najstrašnijem obliku, neposredno je prijetio cijelom svijetu, pa i Jugoslaviji. Narodi i narodnosti Jugoslavije stavljeni su u tim najsudbonosnijim trenucima svoje istorije na najveća moguca iskušenja. Tito je duboko shvatio značaj novonastale situacije. Imajući jasan, nepokolebljiv stav prema fašističkom nasilju, javno je upozoravao na avet koja je prijetila da pomrači cijeli svijet. Idejno-politički i organizaciono pripremao je Komunističku partiju Jugoslavije, koja je prodorom u široke narodne mase, vrlo brzo bila sposobna da narode i narodnosti Jugoslavije povede u narodnooslobodilački rat i socijalističku revoluciju. (nastavak u narednom broju)

Š E H E R 31 BANJA LUKA

Kultura

Pripremila: Mia CUKLE HAMULIĆ

Fikret Libovac -Čovjek od žice

Degradacija kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini ledajući sa distance situacija u kulturi u BiH, (a i u drugim institucionalnim segmentima) koja je degradirana prije svega kroz medije i nepostojanje obrazovane kritike u partikularnim kulturnim poljima, kao nasljedje tranzicije u kojoj se BiH nalazi u ostavštini prelaznog perioda iz centralističkog sistema samoupravljanja ka savremnim tokovima demokratskog uredjenja evro-atlantskih integracija. Ako ne dodje do promjena u kontekstu institucionalno - kadrovsko - političke standardizacije prema Evropskoj uniji Bosna i Hercegovina će potonuti u ponor bankrota i pitanja samo-održivosti.U periodu iščekivanja gdje. Evrope Unique Godo uz tradicionalnu poštapalicu neka sve padne samo s’ neba, dat’ će Bog i neko će se drugi izboriti za mene, nemoj da talasam u toru je lakše, razvio se jedan konformistički odnos prema životu i društvu, po sistemu od danas do sutra, pokrivam se koliki mi je jorgan. Apsolutno je nepopularno pričati o novcu kao faktoru progresa i privatnog poduzetništva u kulturnim krugovima, jer je već nastala uhodana šema tabora konformista koji danas rade za klikere, a nekada ogromne sume novaca

G

EHER 32 Š BANJA LUKA

koji su se dijelili šakom i kapom od strane medjunarodne zajednice, kao i iz domaćih javnih fondova.

Svaka promjena pa i na bolje prijetnja je ostvarenim konekcijama u kulturno - političkom sistemu tabora. Cijela kulturna scena u BiH se svela na kafanska prepucavanja i malverzacije zaraćenih monopolnih skupina koje se prepiru oko mrvica nekada velikog kolača.BiH nema strateškog razvojnog socialekonomskog plana i programa te se isključivo izdržava od mizernih taksi koje se uspiju prikupiti od urijetko kojeg privrednika, a koji uglavnom rade prema licenci i još rijedjih direktnih stranih investitora koji se mogu privući isključivo putem infrastrukturne standardizacije prema Evropskoj uniji kao što je izgradnja auto-puteva, a kojeg BiH nema, te zagarantovane sigurnosti u državi i regionu. Kulturna i žurnalistička agresivna scena je apsolutno izpolitizirana te kao ishod imamo “neovisne” novinare i kulturne radnike koji žestoko navijaju za svoje političke partije i tabore (nebirajući sredstva komunikacije prema savremenim normama etike u žurnalistici i kulturi) i visoko su pozicionirani u “javnim” servisima, što se čini go-

tovo nemoguće u otvorenim medijskim sistemima danas. Ta se slika ne mijenja decenijama sa ostvarenim vezama drže cijelu kako dijasporu tako i intelektualne svjetske krugove, siju dezinformacije na vrlo često neprovjerenim činjenicama i brutalnim neistinama o neiskorištenim kapacitetima, a u svrsi kulturno-političkog lobiranja, ne birajući najniža sredstva kao što je npr.(nacionalni i religijski faktor kao oružje manipulacije) te putem medijskih monopola drže strane i domaće fondove kojih više uopće nema i pred zatvaranjem su, a ne vidim mnogo ostvarenih samoodrživih projekata od silnog upliva novaca tokom, a i poslije rata. Toliko je bilo šansi da stvari krenu na bolje i dobrih namjera, a niti jedna ostvarena u svrsi socijalnog i institucionalnog razvoja.BiH je zemlja u tranziciji i toliko toga treba, a mislim da će se stvari okrenuti na bolje, kada budemo dobili partikularna polja menadžmenta koja je jedina osnova da se stvari stave na noge i razviju sistemi racionalnih vrijednosti, kao jedina moguća osnova da se nadje strategija puta za sve dobne skupine u neko bolje perspektivnije sutra. Represivnost nepostojanja kulturne samo-

Kultura održive scene putem programa kulturnog menadžmenta i marketinga već etabliranih u savremenom svijetu, degradacija tradicije i racionalnih vrijednosti, dovela je BiH društvo na koljena opstanka. A ko je kriv, mislim da bih čak mogla reći veliku odgovornost snosi medjunarodna zajednica sa svojim experimentiranjem i dajući odriješene ruke putem sistema moći neartikulisanim vrijednostima, zanemarujući racionalne intelektualne-obrazovne kao i ekonomsko-socijalne, analitičke, i strateške, te samo-održive privredne razvojne projekte..

BiH društvo očajnicki treba prenos programa strategije socijalekonomskog razvoja koji upošljava do 15% radno-sposobnog stanovništva Evropske unije, gdje dolazi do planskog uvezivanja društvenog i ekonomskog sektora u svrsi boljeg i kvalitetnijeg života gradjana.

Mislim da jedino u BiH iskorak u beznadju može ostvariti privatna inicijativa poduzetnika sa humanističkim vrijednostima i namjerama kao i smislom za poslovnost u etabliranju ozbiljnih institucija koje bi omogućile razvoj obrazovnih programa poput partikularnih polja kritike u kulturi, te partikularnih polja menadžmenta kako kulturnog, tako i medicinskog, te privrednog, ljudskih resursa itd… koji bi bili šansa za nadolazeće talente koji neće biti iracionalan faktor u društvu.Činjenica da u polju kulture kao što je teatar, dizajn, fotografija, književnost, lijepe umjetnosti, vodjenje galerija u svijetu evro-atlantskih integracija gdje se stiču diplome doktora magistara nauka i to u partikularnim poljima kulturnog menadžmenta, marketinga i kulturne kritike koji profiliraju kulturnu scenu do vrhunca kvaliteta i otvorenosti, dok takvih pravaca, nažalost u BiH nema. Primjer: Osoba čitav život studira, magistrira i doktorira kritiku samo iz komedije ili drame ili u polju muzikologije, kao recimo tehno pravac ili klasiku, a u BiH uslijed sporosti tranzicije i zavadjanih monopola razvilo se svaštarstvo uzaludnih filozofa, upornih korisnika mladih kao sredstvo pridobijanja simpatija medjunarodne zajednice i lokalne javnosti. Nakon što su iskorišteni u kampanjama i projektima, mladi ostaju kratkih rukava i prepušteni sami sebi u sistemu izludjivanja uslijed ne

postojanja razvojne startegije za samo-održivo školstvo, projekte stipendiranja, uvezivanja školskih sistema sa ekonomskim sektorom, koji bi na taj način mladima obezbjedila šansu da zarade koji dinar sa strane i oslobode siromašne potrošačke korpe svojih roditelja.

A čini mi se da je penzionerima i srednjo-vječnima još gore uslijed maglovitih i nesigurnih penzionih sistema, te odbijanja radno sposobnih preko četrdeset godina starosti i škrtih radnih mjesta, razvila se klima visoko-obrazovane inteligencije koja trči za diplomama u nadi za bilo kakvim zaposlenjem, te se uslijed širokog spektra visoko obrazovanog kadra za obične poslove računovodje traži visoka stručna kvalifikacija, kako bi mogli raditi poslove i visoke i niže stručne spreme. Tranzicija je dovela privatni sektor u poziciju divljeg kapitalizma uslijed nepostojanja organizirane sindikalne zaštite za uposlenike privatnog sektora.

Ako u BiH ne dodje do privatne inicijative u stvaranju novih kulturno-intelektualnih i institucionalnih vrijednosti i strateško-planskog uvezivanja sektora, mislim da od eksperimenata i isprepadanih intelektualaca koji šute i povlače se nikome uskoro neće biti dobro.

Kada pogledamo kako se stvari progresivno pomjeraju u svijetu,

kao recimo u Švedskoj gdje je danas pobjednica Evrovizije Loreene marokanskog porijekla sa pjesmom Euphoria uzela titulu ispred domicilnih Švedjana, ali to se može desiti u zemljama sa ekonomskom strategijom i sigurnošću, koje brinu o svom stanovništvu i socijalnom razvoju, te mogu privući i druge nacije da se pridruže u participaciji gradnje nekog novog državnog imidža, lica nacije i progresivnih promjena.

A šta sa BiH koja se još batrga u nekim lokalnim etnicitetima. Zarobljena u svojoj konstitutivnosti koja je od sva tri etniciteta napravila Palestine u isključivosti tri naroda gdje bilo koji drugi etnicitet, a istorijski mu taj legitimitet pripada nema pravo na kadrovsku preraspodjelu u državnim institucijama sem pod redom ostalih, kao ni pravo na predsjedničku kandidaturu. Tako se dešava da bošnjak, bošnjaka kadrovski degradira, borba za pozicije je nemilosrdna, inteligencija propada jer bosnjački kadar brine isključivo za bosnjački, posao baš ne ide sjajno, torovi i monopoli su razvili nemilosurdnu korupciju, državne institucije pucaju kao nepotistički šipak , a u ništa boljoj poziciji nije niti srpski niti hrvatski etnicitet, a konstitutivnost prema presudi Evropskog suda za ljudska prava je prekršila Protokol 12 iz Evropske konvencije o ljudskim pravima u Strazburu u isključivosti tri etniciteta i pitamo se kojem mi sistemu današnjih vri-

Braco Dimitrijević - Video Š E H E R 33 BANJA LUKA

Sjećanja Edino ćoše u ’Šeheru’

ASIM I ATKO

Tekst: Edo LELIĆ

(priče iz Karanovca) eka mi halale dragi Banjolučani, što ću preslikati dva lika iz nekih predratnih vremena: oni stariji pamte Asima Nosonju (vlasnika birtije u Karanovcu) i Atku iz ’Jelšingrada’, a ja sam socijalni pedagog – nekadašnji ’socijalni radnik’. Danas radim u Gradskoj upravi Bajne Luke.

Helem – Asim i Atko bijahu veliki jarani (ako zaboravimo da je Nosonja bio svjetsko spadalo koje majka rađa jedared u stotinu godina!). I ako ne skontamo da je Nosonja najvolio, pokatkad, svog Atku (na ’onu stvar’) nataknuti. Nosonja (u ’šuškavcu’, ja’l s beretkom il’ šeširom na glavi) a Atko povazdan ’upeglat’ u odijelu – s kravatom. I sa sahatom na ruci (sa likom druga Tite) koji je dobio za odanu službu ’Jelšingradu’.

Helem – Asim Nosonja je svog Atku jednog dana povezao autom u Mravice kod Prnjavora: biva, ima tamo neki hodža koji pravi plahoefikasne zapise: protiv svakakvih belaja. A Atko (k’o vrbaski klen!)

– naletio. I dođu oni imamu: a ovaj taman pravi neki zapis. Tu se oni poselamiše – pita hodža kojim dobrom dolaze. Onda će Nosonja: de, efendija, tako ti imena – protabiri u taj kitab, pa ovom mome (Atki) napravi zapis. Hodža češka sijedu glavu – pa će upitati: a za što treba zapis? Onda će Asim: vidider-de jedan poseban: da ovaj moj (Atko) mogne svake noći po dva puta...

Jadni hodža – otvori kitab, pa tek onda skonta šta mu Nosonja zbori: zajauka, Allaha dželešanuhu zazva, pa potegnu paliju! Asim je znao šta će uslijediti – pa se skloni – ali ’pala’ pade Atki po leđima...

N

sahat u ’Jelšingradu’. Bruka! To se iznit ne mere! Naravno – svakoga čuda za tri dana dosta, ali se Asim namečio pa mjesec i više dana Atki krv na slamku srkao. A kad je i njemu dojadilo – opet zovne mene: De Edo, matere ti, vidi sa Atkom da se pomirimo, a ja ću mu sahat povratiti – pa ko da ništa nije ni bilo.

I, ne prođoše ni tri dana – eto nas opet kod Nosonje u Karanovcu: Atko je malo guntrao, al’ onda se njih dvojica zagrliše – sahat (sa Titinom slikom) Atko opet priveza na ruku i – mirna Bosna! Ovo je samo jedna iz niza ’storija’ našega Atke i Asima koji danas, inšalah, šetaju po džennetskim cvjetnjacima – a sve praćeni prelijepim hurijama...

(Po živom kazivanju Ede Lelića priredio Slavko Podgorelec)

*********** Ima još! Asim Nosonja (neka mu Gospodar Svjetova podari lijepo mjesto u džennetu!) bio je strastveni lovac. A jaran Atko to baš i nije volio: štoviše, nerijetko se Asimu podsmjehivao (Ti lovac?!

Ajde, matere ti, a šta si ulovio?!).

Zove mene, nekom prilikom, Asim i pita ’bil ja bio u komesiji?’ (biva – komisiji). A zbog čega? Ništa ne pitaj – nego dolazi, javlja Nosonja. Eto njega autom po mene – pa mi u Karanovac. U Asimovu birtiju. U vožnji on veli da je ulovio ’sedam zecova’, da Atko ne vjeruje – a (biva) ja cu biti ’u komesiji’. Dođemo ’na lice mjesta’. Tamo Atko i viče: ako si ti Asime ulovio sedam zecova – eto moj sahat (sa Titinom slikom). Jel’ tako? Tako. Podaj onda taj sahat Edi Leliću – veli Asim pa uđe u štalu: onda iznese jednog zeca – pa pravo Atki u glavu!

Tako drugog, trećeg, četvrtog, petog... Atko pozelenio – a požutio kad ga sedmi zec puče u glavu. Šta će-kud će: možda je Asim te ’zecove’ i kupio – al’ oklada je oklada i neima druge. I onda se društvo (a sve u autima – iz Karanovca) zaputi u banjalučki ’Lovac’. Atko hatori (ne može Titin sahat prežaliti) i uteče sam za jedan sto. A dušmanin Asim – preko rukava ’šuškavca’ privezo Atkin sahat, pa se lijevom rukom nalaktio na šank. Kako koji seljak naleti i pita ’Kol’ko je sati?’ a Nosonja samo poturi Titin sahat. Atko grize cigaru i nokte.

I nisu govorili neko vrijeme, a kad se nađu u ’Lovcu’ – Asim privezo Atkin sahat preko lijeve nogavice hlača – pa nogu preko noge (nek’ vidi Atko!). Kad seljaci upitaju ’Kol’ko je sati?’ – onda Nosonja podigne lijevu nogu i veli ’Vidider!’.

Atku samo što šlog ne strefi: nije šala – onaj ugursuz Nosonja maše Titinim sahatom (i to na nozi!) a Atko je godinama rmbao za taj 34

9

Poezija

VRBAS – LIJEPA, PLAHA

Foto: Goran MULAHUSIĆ

I HLADNA RIJEKA Tekst: Irfan NURUDINOVIĆ Najljepši prirodni dragulj i božji dar Banjaluke je Vrbas, plaha i hladna rijeka koja svojim tokom protiče kroz grad dijeleći ga na desnu i lijevu stranu. Znalci kažu da je Vrbas rijeka najviše otpjevana u sevdalinkama, pjesmama bosanskohercegovačke narodne duše , dragocjenom poetsko – muzičkom narodnom stvaralaštvu.

Svojom neponovljivom ljepotom Vrbas je bio inspiracija brojnim pjesnicima Banjaluke: Nasiha Kapidžić – Hadžić, Enisa Osmančević – Ćurić, Ismet Bekrić, Jovan Joco Bojović, Kemal Coco, Dušan Mutić, itd, itd.

Pamćenje je krhko, pa uz ispriku kažem da bi navođenje autora bilo duže da je pamćenje bolje.

Stih jedne pjesme o Vrbasu Ismeta Bekrića usadio se u moju dušu već poodavno od prvih prognaničkih dana: „Vrbas nije samo rijeka, Vrbas nije samo voda .

Vrbas je san što nas čeka na obali svih sloboda.“ Isto tako i pjesma „Vrbaski brodovi“ Enise Osmančević – Ćurić je pamtljiva i nostalgična osobito nama rasutim u daljinama: „Brodovi, brodovi, vrbaski brodovi nemaju krme ni pramca, od postanka su usidreni pred kućom pokraj čamca...

Sada vrbaski brodovi plove, stižu u norveške fjordove hladne, i u mutne vode sjećanja doziva bistru rijeku njih sretne, davne...“

Jedna Banjalučanka, sad moja sugrađanka u dalekoj Norveškoj, Kimeta Selimović napisala je toplu sjetnu pjesmu još davne 1994 g. nakon izgona iz kuće, grada, domovine iz koje je stih: „Hoću li ikad ponosnim gradom zapjevat ko nekad u svakom času il ću zauvijek u tuđini negdje s bolom u srcu maštat o Vrbasu?“ Vrbas je oduvijek bivao i bio opsesija banjalučana – vrbaslija koji su od djetinjstva kroz cijeli život uživali u njegovim ljepotama, kupanju, plivanju, skokovima, vožnji čamaca, u teferićima uz pjesmu, akšamluke i ašikluke na obalama rijeke. Poznata i vrlo draga sevdalinka „Put putuje Latifaga“ u kojoj se dva jarana Latif i Sulejman zbog isto tako i tada prisilnog napuštanja grada žaluju i tuguju za Banjalukom i Vrbasom: „Moj jarane Sulejmane, jel| ti žao Banjaluke, banjalučkih teferića akšamluka kraj Vrbasa?“ Rekosmo da je Vrbas plaha i vrlo hladna rijeka, a svaka mladost ponajviše neumjerena i nezajaživa u uživanjima, pa tako nije bilo prave mjere u kupanju – plivanju u hladnoj vodi.

Nije mali broj vrbaslija , u koje i sam spadam, koji su u kasnijoj životnoj dobi „plaćali ceh“ tom neumjerenom kupanju u hladnom Vrbasu, liječeći se od reumatskih i drugih oboljenja u gornjošeherskim banjama i sličnim liječilištima.

Ponekad život pravi neke odluke umjesto nas. Protekli nametnuti osvajački rat protjerao je veliki broj tada nepodobnih banjalučana iz svojih domova, grada, domovine i raselio po cijelom svijetu, a mene sa porodicom u tom gorkom kolaču zapala je Norveška, dugačka, na svoj način lijepa, ali klimatski dosta nepovoljna zemlja. Život zna biti strahovito nepravedan.

U jednom trenutku zna biti sve bajno, a onda odjednom sve nestane.

Posljednjih godina Fojnica je moja destinacija za terapiju i rahabilitaciju vremešnih posljedica sa čuvenom ljekovitom termalnom vodom, pa je boravak i liječenje ovdje djelotvoran u „punjenju baterija zdravlja“ za skandinavske ledene zime i zehmerije.

Fojnica je simpatičan gradić u blizini Sarajeva, okružen šumom i zelenilom, slično našoj Banjaluci, samo bez Vrbasa, klimatski nezagađen, sa bližom i nešto daljom prelijepom okolinom, prirodnom ljepotom punom čistog zraka i mirisa svekolikog poljskog cvijeća i raslinja. Osim toga Fojnica je bogata historijskom ostavštinom Bosne, pa obilazak tekijama Vučeljići i Oglavak i Franjevačkom samostanu u Fojnici, poznatim staništima i čuvarima svekolike povijesti, kulture i tradicije naroda, kao i brojne dokumentacije o življenju i toleranciji, svakako obogaćuju naše duhovno kulturno zadovoljstvo. Saznanje da sve to zauzima visoko mjesto u kulturnom nasljeđu naše domovine je značajan dokaz o mogućnosti i neophodnosti zajedničkog življenja i svekolike tolerancije, što danas nedostaje na ovim prostorima i susjednim regijama.

35

Poezija POETSKA RAZGLEDNICA BANJA LUKE

APRIL OPET PROCVJETAO Begbunar nemoćan da oči otvori Žmirkajući baca poglede na Behrem- efendinu džamiju i Novoseliju Pitajući sam sebe gdje odoše graje Koje su krasile vrijeme Adema Tuleka I njegov čamac koji je jedne jeseni Odmah iza ponoći krenuo kuda i Vrbas.

U samoći i sa samoćom tuguje Begbunar Što mu niko po hladnu vodu ne dolazi I tužne poglede koritom šalje prema sjeveru.

Nedžad Ljutić – Dendi i Alija Delić - Majstor I sada zapjevaju ali im pjesma iz njihovih avlija Dalje ne dopire. Čaršija u Šeheru gluha i nijema na Grabu Ni vidika o svatovskom kolu i Ali harmonikašu Nema a neće ga zadugo biti Svi za igre spremno otišli su kud su ih noge odnijele Karlova kafana davno u prošlost otišla U KUD Budućnost ni pjesme ni pjevača Obale Suturlije puste ni romske djece nema Da za najmanju novčanicu u hladnu vodu skoče Tica iz „Moj dilbere“ i Muhamed iz „Orhideje“ Odavno su prošlost prošlosti U Maloj čaršiji brice Dune odavno ne rade svoj posao Harbašova pekara nema kome prodavati somune

Komšije nisu ni čule za ovu vrstu kruha Ferhadija raste ko djevojčica malo po malo Postat će ljepotica to se već sada vidi U bašći pred Palasom odavno ne sjede Aco Ravlić, Alija Kapidžić, Anto Ćosić i Duško Mutić Odavno su otišli sa ovog svijeta odnoseći u pogledima Grad kojem su i oni činili vrijeme zvano ljepota.

Sve je isto a ništa nije onako kao onda Kada je Cota ili Jelenko u bašći Palasa Aci, Aliji, Anti ili Dušku donosili kafe Da sa svojim mislima grla kvase i gledaju djevojke Koje su kao po obroncima Šehitluka ljubičice rasle Svakog aprila kao cvjetovi svih boja Banja Luku činile Banja Lukom.

April i dalje procvjeta u Banja Luci Mnogi tvrde da su sada mirisi drugačiji.

Možda im treba vjerovati ili doći I u to se sam uvjeriti.

A Vrbas o dalje teče od juga prema sjeveru Baš kao i onoga dana kada je prvi put iz Zec planine Krenuo da poji žedne na svojim obalama.

Kemal COCO

Dva nera Nedžad L

Poezija

67 Mnogi odu iz sela...

Ali nikad do gospodina ne stignu.

69 Nastrojeni – ostrašćeni nacionalisti – šovinisti gaze istim korakom.

73 Svaka pobjeda iščezava u horizontu.

azzdvojna jarana: Ljutić - Dendi i Alija Delić - Majstor

75 Pratim svoje bore.

91 Kukavica se samog sebe boji.

92 Pred kuršumom nema heroja.

PORINUĆE 1.

Rijeka je najduži put(nik) kroz vrijeme.

Sa neba dolazi rijeka.

Suton u oku zaustavi rijeku.

7.

U ovom ratu rasuli se sugrađani po svijetu, kao pčele bez matice.

20.

Olakšati bol nije rješenje patnji.

40.

Prodaj zanat, znanje nemoj.

44 Bez gromova nema vedrine.

66 Ironija Prodajem svoju sudbinu.

94 Između otići i doći, ostati.

Avantura je ostati, moć je vratiti se.

98 Muklo doba odmotava se...

100 Svijet je velika maska.

108 Heroji su prošli, pokupite mrtve.

116 Strah roditeljska Kad djeca odu, oči ostanu za njima.

Jovan Joco Bojović Iz knjige »Dvoboj nad rijekom«, Banja Luka, 2011.

Š E H E R 37 BANJA LUKA

Apel za pomoć MUSLIMANSKO DOBROTVORNO DRUŠTVO

78000 BANJA LUKA, GORANA RADULOVIûA 11 Tel./fax: 327-272; 327-270; Nar. kuhinja: 304-451; email: merhamet@teol.net

Savez Banjalučana u Švedskoj n/r predsjednika gosp. Mirsada Filipovića Selam Poštovani gospodine Mirsade Evo koristim ovu priliku da se obratim Vama kao predsjedniku Saveza Banjalučana u Švedskoj u ime MDD Merhameta Banja Luka.

U ovoj godini kada MDD Merhamet Banja Luka obilježava 20 godina postojanja uspješnog rada, za koje vrijeme smo pomogli hiljadama naših sugrađana da prežive u njihovim najtežim trenucima koje su imali u svome životu.

Nažalost i u budućnosti biće potrebna pomoć Merhameta mnogim našim sugrađanima.

Za ovih 20 godina postojanja Merhamet je pomogao mnogima ali je najmanje pomogao sebi.

Postali smo institucija bošnjačkog naroda koja je najviše zaslužna za opstanak i ostanak Bošnjaka u Banja Luci, a nemamo vlastiti krov i svoje sjedište.

38

U ovome trenutku zahvaljujući razumijevanju porodice Biberić imamo privremeni smještaj i nismo zasada na ulici.

Ali već sutra možemo biti.

Zato smo odlučili da krenemo u akciju i da pokušamo skupiti novac da kupimo sebi adekvatan prostor i time riješimo trajno naš smještaj. Mi računamo da će nam biti potrebno oko 200.000,00 KM. Mi se nadamo da će svi oni kojima je Merhamet nekad pomogao imati razumijevanja i želje da svojim dobrovoljnim prilozima pomognu sada Merhametu da dobije vlastiti krov nad glavom.

Pošto vaša organizacija predstavlja krovnu organizaciju svih banjalučkih udruženja u Švedskoj odlučili smo da se obratimo Vama da nam pomognete u prikupljanju sredstava u Švedskoj.

Nadamo se da ćete imati volje i razumijevanja da nam pomognete.

Gospodine Mirsade zato Vas kao predsjednika Saveza, molim da ovaj problem iznesete na sjednici organa Vašeg Saveza i da pokušate donijeti odluku o tome hoćete li nam pomoći.

Čitava akcija bi bila transparentna sa objavljivanjem imena svih donatora na našem web sajtu.

Za tu svrhu smo otvorili i namjenski žiro račun.

Ukoliko Vaša Odluka bude pozitivna detaljno bi se dogovorili o pojedinostima vođenja akcije.

Nadamo se da ćete imati razumijevanja i dobre volje da pomognete ne samo Merhametu već i mnogim Banjalučanima koji žive u našem gradu.

Jer dobro se dobrim vraća.

Banja Luka 27.03.2012 god.

S poštovanjem Predsjednik MDD Merhamet Banja Luka Prlja Fahrudin dipl. inž. Maš.

Š E H E R 25 BANJA LUKA