Šeher Banja Luka 51

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 51 - SEPTEMBAR-OKTOBAR - 2017. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik

Riječ urednika

Halmstad u srcu Banjalučana Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

U Halmstadu je, drugi put, održan tradicionalni susret Banjalučana, već 23., još jedan u nizu za koje možemo reći da je slijedio prethodne.

Zahvaljujući Savezu Banjalučana, brojnim gostima i domaćinima iz Halmstada i Laholma prisutni su mogli pratiti zanimljiv kulturni program i uživati u prelijepom večernjem druženju. Mi, iz Saveza Banjalučana, možemo biti ponosni i sretni, jer smo dobili mnoštvo pohvala za organizaciju i realizaciju ovog veoma zahtjevnog projekta. Više o tome možete pročitati u tekstu našeg vjernog saradnika, Fikreta Tufeka. Bilo je to nezaboravno druženje Banjalučana i njihovih prijatelja iz drugih bosanskohercegovačkih gradova.

I ovaj broj Šehera, koji je pred vama, obiluje interesantnim reportažama, putopisima, kritičkim tekstovima, poezijom i lijepom riječju. Uveli smo i rubriku o događanjima u EU Parlamentu, a naš prijatelj Jasenko Selimović se potrudio da nas obavještava o svim novostima značajnim za našu domovinu.

U zadnje vrijeme se dosta toga značajnog dešavalo na bh. političkoj sceni. Pravimo male pozitivne pomake koji će nas približiti EU, ali ne mogu se oteti utisku, da bi ti koraci morali biti mnogo veći i brži. Naša politička scena je veoma burna i komplikovana, puna paradoksa, međusobnog optuživanja, podmetanja, tako da je veoma teško naći konkretna rješenja za približavanje BiH evropskim integracijama. Naši političari su u većini slučajeva neodgovorni i stranački obojeni, da je vrlo malo oblasti u kojima se oni dogovore. Tipičan primjer su trasiranje autoputa Sarajevo-Beograd, Pelješki most, rafinerija u Bos. Brodu, parlamentarne nesuglasice u Republici Srpskoj, borba Radončić – Izetbegović i dr. Izbori su u narednoj godini i da li će oni donijeti pozitivne promjene, vidjet ćemo. Poznavajući nas, bit će to vrlo teško.

U ovom broju imamo dosta zanimljivih priloga koje nam vjerni saradnici šalju iz raznih krajeva svijeta. Tako čitajte priloge Sarajlije Namika Alimajstorovića i Trebinjca Faruka Tičića, iz Engleske, Miše Vidovića, Radmile Karlaš i Dinke Osmančevića iz Banjaluke, Idriza Saltagića iz Londona, Aljoše Mujagića iz Kanade, Atifa Turčinhodžića iz Danske, Ozrena Tinjića iz Noršepinga, Emira Baralića iz Sarajeva, Mersada Rajića iz Kanade, Reufa Jakupovića iz Malmea, Ismeta Bekrića iz Slovenije, Azre Avdagić iz Motale, Vladimira Bojera iz USA, ma podugačka je lista onih koji pišu za Šeher. A priloge šalju i novi saradnici - Suzana, Edin, Azra, Minka, Edin, Rudolf. Naš magazin je otvoren za sve Bosance i Hercegovce, samo pišite. Magazin se sve više čita, vidimo to na internetu i brzini kojom nestaje odštampani Šeher.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije, i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Anto Miketa, Stari most u Šeheru

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Susreti Halmstad 2017.: ''Bio je to najljepši bosanski vrt''......................4 Intervju: Faruk Tičić.............................................................................................12 Pismo: Jasenko Selimović...........................................................................14 Zijah Sokolović: I od jedne riječi nastaje predstava..................................16 Reportaža: Festival folklora u Motali...........................................................18 Kolumna: Ružičasti svijet.............................................................................20 Josip Broz Tito- da ili ne: Svjetla i sjenke suza..........................................22 Sjećanje: Prvi stambeni neboderi................................................................24 Kad zemlja zadrhti: Kako je propjevao Orfej ispod ruševina................26 Iz Knjige: Golubovi........................................................................................28 Makovi stihovi u Kanadi: Probuđeni “Kameni spavač“............................30 Banjalučani pričaju: ''Danas sam ru'sak''.................................................32 Nove knjige: Mirsad Omerbašić: “Bosanski Lonac“.................................34 Intervju: Suzana Kadirić............................................................... ...........36 Banjalučka sjećanja: A priče, kao Vrbas, teku........................................40 Zarobljenici etničkih nacionalizama........................................................42 Putopis: Između Afrike i Evrope..............................................................44 Sportski uspjeh: Darko Nestorović.........................................................47 Sjećanja: Miris djetinjstva........................................................................48 Na literarnim stranicama: Riječi ipak ne mogu prognati.......................50 Slika za portrete: Ljudi mog života..........................................................52 Intervju: Selver Begić................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Poezija............................................................................................................58

str.16 Susreti:

Zijah Sokolović str.4

»Halmstadt 2017« s tr. 36 I nte r v j u :

Suzana Kadirić

s t r: 5 4 I nte r v j u :

Selver Begić

S

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Fotografije: Goran Mulahusić

Halmstad u znaku Banjaluke i Prijedora

„Bio je to najljepši bosanski vrt.“ ”Od Šehera do Vrbanje, / od Trapista do Pobrđa, / vez zlaćani tkaju sanje, / a ljubav je jača, tvrđa, / pa kliknemo, šireć ruke, / srca puna Banjaluke…/ Piše: Fikret TUFEK

Ovi stihovi banjalučkog pjesnika Ismeta Bekrića bili su moto 23. Susreta Banjalučana u Halmstadu 14. oktobra 2017., koji se spleo i sa obilježavanjem dviju decenija uspješnog rada Saveza Banjalučana u Švedskoj.

Tema susreta bila su stradanja u Prijedoru: ”Dan bijelih traka”, ”Sjećanja na masovna ubojstva u Prijedoru 1992.”, izložba ”Prijedor tokom rata 1992.” i videofilm ”O događajima u prijedorskoj komuni 1992.” - svi učesnici su nosili bijele trake kao simbol stradanja nedužnih civila!

Organizirane su i posebne izložbe: ”TradiŠEHER 4 BANJA LUKA

cionalni vez grada Banjaluke”, u sklopu čega su i heklani radovi Sadete Sokol, te prikazane fotografije ”Bosna u slikama” Gorana Mulahusića i Muje Metaja. Nastup Simfonijskog orkestra iz Halmstada sa 48 članova ostaje za pamćenje, kao i uvodni tekst Azre Avdagić na švedskom o ”Banjaluci u ratu 1992-1995”.

Posebne pohvale osoblju Biblioteke, zahvalnost sponzorima Plivit Trade i Halmstad komuni, kao i domaćinima: Aktivitetcentru, udruženjima ”Kastel” i ”Sedef” iz Halmstada.

Savez Banjalučana je bio organizator i kulturnog programa, koji je ove godine bio posebno bogat. Sve ove kulturne manifestacije

pratilo je više od 200 posjetilaca u Biblioteci, među kojima i brojni Šveđani, te oko 300 osoba u Bingo hali.

Cjelodnevni kulturni programi u Biblioteci u Halmstadu oduševili su brojne posjetioce, među kojima je bilo dosta i Šveđana. Smjenjivali su se horovi ”Đulistan” Göteborg, s Jakupom Cucovićem kao dirigentom i Almom Softić, i ”Zelena rijeka” Örebro, s dirigentom Mirsadom Mahmutovićem, poezija Velida Bajramovića u interpretaciji Melkine Filipović, pjesnikinja Sadeta Sokol s pjesmom ”Žena” na bosanskom i švedskom u izvođenju Huseina

Susreti Halmstad 2017.

Sojtarića, prezentacija nove knjige Tomislava Ljevaka, nastup glumca Sabahudina Bahtijaragića-Cobera poemom ”Stratišta”, Asim Hodžić na sazu i Aida Jaran-Bilanović, klasična muzika na gitari…

Pozdravne riječi organizatora i domaćina Pozdravne riječi prisutnima uputili su predsjednik saveza Banjalučana Mirsad Filipović i u ime Prijedorčana novinarka Senada Bešić, koja je Filipoviću predala buket cvijeća. U ime domaćina sve prisutne pozdravio je Mujo Metaj, Akivitet centar Halmstad.

Predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović: - Na 23. Susretu u Halmstadu zvanično obilježavamo 20 godina rada Saveza Banjalučana u Švedskoj, 23 godine tradicionalnih Susreta Banjalučana u Švedskoj, 14 susreta „Vezeni most“ u Banjaluci, te izlaženje 50 brojeva lista „Šeher Banja Luka“. Savez Banjalučana je ranije imao 5.000 članova u pet regija i 30-tak udruženja i sekcija; 2016. Savez ima oko dvije hiljade članova. Savez uspješno radi na povezanosti s rodnom Banjalukom i mjesto je okupljanja stvaralaca i kulturne suradnje, uz brojne značajne akcije, humanitarni rad i druge različite manifestacije.“

Simfonijski orkestar iz Halmstada izvodi kompoziciju Banjaluka.

Banjaluka u srcu i nakon agresije Zbog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995., poginulo je više od 100.000 osoba, nekoliko stotina hiljada je ranjenih, zemlja je uništena, u nekim se dijelovima desio genocid - iz naše je domovine izbjeglo ili protjerano više od 1,5 miliona stanovnika, koji danas žive širom svijeta, u više od stotinu zemalja, za koje kažu da su dijaspora, od koje danas živi najviše BiH. Banjalučani u Švedskoj njeguju tradiciju okupljanja i čuvanja uspomena na svoju Banju Luku, drevni grada na sjeveroistoku BiH, koji se prostire na ca 1.100 kvadratnih kilometara, čije se pisano ime spominje prvi put 6. februara 1494., od mađarskog bana Ladislava II, a pošto rijeka Vrbas s obiljem vode teče sredinom grada, on dobi naziv, od riječi ban i luka, posta Banja Luka! Grad je prije rata imao 195.000 stanovnika, različitih vjera i nacionalnosti, sa čak 38 procenata mješovitih brakova, Zbog rata iz grada je protjerano oko 85.000 stanovnika, pretežno Bošnjaka i Hrvata. Grad je doživio egzodus. Danas Banja Luka ima čak 250.000 stanovnika, umjesto onih koji su silom raseljeni, došli su neki drugi. Ništa više nije kao što je bilo: glavna ulica nije Titova već Kralja Petra, Šeher su Srpske Toplice, Mejdan je Obilićevo, Budžak je Lazarevo a Šehitluci su Banj Brdo! Unatoč svemu Banjalučani iz Švedske održavaju kulturnu manifestaciju

Cober je kao i uvijek na visokom nivou.

Aida nam je priredila nezaboravne trenutke.

ŠEHER 5

BANJA LUKA

Susreti Halmstad 2017. „Vezeni most“ već 14 godina! „Tko tebe kamenom, ti njega pogačom“, mudra je narodna izreka. Tako rade i protjerani Banjalučani, kojih je samo u Švedskoj od 12.000 do 15.000, a u Skandinaviji oko 20.000. Najviše Banjalučana došlo je u Švedsku od 1992. do1995., da bi se to nastavilo i nakon rata.

Banjalučani su se u Švedskoj počeli organizirano okupljati kroz zavičajne klubove i sekcije pri lokalnim bh. udruženjima već tokom 1994. Prvi susret Banjalučana u Švedskoj održan je u Örebru 28. oktobra 1995. Krajem 1996. pokrenuta je u Malmö-u inicijativa za stvaranje Saveza Banjalučana u Švedskoj, da bi se u martu 1997. u Norrköpingu održala osnivačka skupština. Prvi predsjednik bio je Reuf Jakupović, potom Elvir Hasanić, Mesud Mulaomerović, Izudin Smailagić i Mirsad Filipović.

Dobro uigran tandem: Melkina i Aida.

BiH treba u Europsku uniju Kao poseban događaj bio je nastup europskog parlamentarca Jasenka Selimovića, koji je pozdravio prisutne, čestitao Banjalučanima jubilej i ovogodišnji susret, te biranim riječima pohvalio bogate kulturne sadržaje, kazavši da se očito vidi da građani iz BiH znaju šta rade i dokazuju tko su..!

Veoma sugestivan i nadahnut govorodržao je Jasenko Selimović.

Tribina o genocidu nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Jasenko Selimović: - Od ideje da BiH uđe u Europsku uniju došlo se do toga da je to danas shvaćena realnost. Trebaju nam u EU i druge balkanske zemlje, jer to je za sve njih spas. To se mora završiti. Bićemo dio EU, o tome pišem svake sedmice. To može biti za dvije, pet, deset ili dvadeset godina, važno je da svi učinimo sve da to bude što prije. Problem više nije u Briselu već u samoj BiH i njenim vlastima, gdje se, bar za sada, ne mogu dogovoriti ništa. Pri EU imamo odbor za BiH, pomažu mnogi parlamentarci, ali se u BiH tri godine ne mogu dogovoriti tko će u taj odbor u ime BiH. Nije dovoljno samo pričati o želji da se uđe u EU. Vrata EU sada su širom otvorena, Brisel hoće ali oni neće, to treba iskoristiti na parlamentarnim izborima u BiH 2108., ali i vi kao dijaspora trebate se prijaviti i glasati, jer samo tako možete pomoći. U BiH je problem i da se prevedu dokumenti upitnika. Priče o trećem entitetu u BiH samo usporavaju proces. Sada se rješava pitanje bh. budućnosti. Bez toga nikako neće biti dobro. Svjetlo na izlazu iz tunela se nazire u BiH. Dogodine su i švedski izbori, glasajte i tražite od vaših partija da kroz program pomognu ulazak BiH u EU, kazao je Selimović.

Organizirana je i posebna rasprava ”Sjećanja na masovna ubojstva u Prijedoru 1992.”, u

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Susreti Halmstad 2017. amfiteatru Biblioteke nije bilo mjesta pa je ogroman broj prisutnih raspravu pratio stojeći i slušajući učesnike: Nusreta Sivac i Mirsad Duratović, preživjeli logoraša Prijedora, te analitičari Emir Vižlin i Edin Osmančević, koji su iznijeli niz prijedlog, dok je voditelj rasprave bio novinar Fikret Tufek.

Nusreta Sivac: - Moja priča nije o onom lijepom Prijedoru, opjevanom u sevdalinkama. Svjedočim o Prijedoru iz vremena mračne istorije moje čaršije, Prijedoru koji 1992. simbolizira stradanje nesrpskog stanovništva u koncentracionim logorima, gradu u kome su ljudi žigosani bijelim trakama, gradu sistematskog ubijanja, silovanja žena , progona -deportacije i masovnih grobnica…

Epilog monstruoznosti zločina počinjenih u Prijedoru je 3.176 prijedorskih civilnih žrtava, među kojima se nalazi 102 djece i 256 žena. Jedna sam od hiljade mojih sugrađana koja je 1992. bila zatočena u koncentracionom logoru „Omarska“, jednom od najstrašnijih logora bivše Jugoslavije. Svakodnevno gledajući smrt u oči ponekad bih se nadala da ću možda i preživjeti, što tada i nije bilo realno, i širiti istinu o paklu kroz koji su prolazili logoraši.

Na stotine muškaraca i pet žena nije preživjelo.

Da biste shvatili kolike su razmjere zločina u logoru u kojem sam provela dva mjeseca, citirat ću zaključak koji je utvrđen pred sudom u Haškom tribunalu u predmetu u kojem sam i sama svjedočila: “Omarska nije bila mjesto u kojem se sa logorašima sporadično okrutno postupalo ili u kojem su životni uslovi naprosto bili teški. Bila je to paklena sredina u kojoj su muškarci i žene bili lišeni najosnovnijih životnih potreba i čovječnosti...”. Omarska je bila mjesto gdje su ljude tukli svakodnevno i uz upotrebu đavolskih sredstava mučenja. Niko nije mogao biti u zabludi da je Omarska samo loše vođen zatvor, ona je bila zločinački poduhvat koji je smišljeno funkcionirao da se uništava um, tijelo i duh ljudi koji su tu bili zatočeni“ (presuda ”Kvočka i drugi” - ICTY). … Pričam na svjetskim forumima i sudovima već 25 godina o bolnom i teškom iskustvu kroz koje sam prošla. Ponosna sam što sam svojim svjedočenjem pomogla da sud u Hagu silovanje žena definiše kao ratni zločin i da zločinci budu kažnjeni. Nažalost, do danas zločini u Prijedoru nisu dobili pravnu kvalifikaciju genocida. Za svoj predani angažman na dokazivanu istine dobila sam mnoga priznanja: 1996. od američkog ženskog časopisa ”MS Magazin” proglašena sam jednom od žena godine kao osvjedočeni borac za ljudska prava, u junu 2017. u njemačkom Bundestagu uručeno mi je priznanje organizacije “Hawar“ za predanost i istrajnost u dokazivanju zločina nad ženama, čemu je lično prisustvovala i

Dragi gosti iz Prijedora: Mirsad Duratović i Nusreta Sivac

Sazlija i sevdalija Asim Hodžić.

Hor Đulistan je svojom izvedbom pobrao zaslužene aplauze.

ŠEHER 7

BANJA LUKA

Susreti Halmstad 2017. čestitala mi njemačka kancelarka Angela Merkel, kazala je Nusreta Sivac.

Stubovi našeg Saveza: Zlatko Avdagić i Mesud Mulaomerović.

Sadeta Sokol nam je svojim nastupom i vlastitim radovima uljepšala ovogodišnji susret.

Dugogodišnji zaslužni članovi Saveza Banjalučana: Muhamed i Mesud.

8 ŠEHER

BANJA LUKA

Mirsad Duratović: - Statistika ratnih zločina u Prijedoru: 54 presuđena ratna zločinaca do sada, 27 procesa za ratne zločine je u toku, veliki broj osumnjičenih lica za ratne zločine u fazi istrage, najveći broj logora i najveći broj logoraša, oko 31.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti po Haškom tribunalu - preko 40.000 govore naši podaci. Zločini u prijedorskim logorima inicirali su formiranje Haškog tribunala, zbog masovnih silovanja žena i muškaraca u prijedorskim logorima ali i van njih silovanje je po prvi put u međunarodno pravo uvedeno kao zločin protiv čovječnosti i kao takvo procesuirano u Hagu.

Do sada je evidentirano 3.176 ubijenih civila Bošnjaka i Hrvata, a među ubijenim je i 256 žena i 102 djece. Do danas je u Prijedoru otkriveno 129 masovnih i 336 pojedinačnih grobnica sa tijelima ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Srušene su sve džamije, uništene i oštećene katoličke crkve, kao i sva bošnjačka i hrvatska naselja. Prijedor je grad sa najvećim brojem ubijenih Hrvata u BiH, hrvatsko selo Briševo je najaviše stradalo među hrvatskim selima u BiH. Oko 55.000 Bošnjaka i Hrvata je protjerano iz svojih domova u općini Prijedor.

Ratni zločini u Prijedoru inicirali su formiranje Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju 1993., prvi proces u Hagu je bio za zločine u Prijedoru, predmet Duško Tadić: Logor Omarska. U Prijedoru nije bilo srpskih civilnih žrtava rata već samo vojne. Oko 700 Srba iz Prijedora je poginulo kao vojnici boreći se prvo u Hrvatskoj, zatim i na ratištima u BiH. Uprkos svemu u Prijedoru nije presuđen genocid, smatram da neće ni biti, jer bi još jedna presuda za genocid, nakon Srebrenice, natjerala Međunarodnu zajednicu da izbriše Republiku Srpsku u ovom obliku u kom je sada. Međunarodna zajednica ne bi mogla dopustiti da nešto što je nastalo na genocidu nastavi dalje egzistirati u toj formi i obliku...

Na kraju Duratović je iznio mišljenje da je u najmanje sedam općina u BiH počinjen genocid: - Pretresno vijeće Haškog tribunala na suđenju Slobodanu Miloševiću 2004. se moglo uvjeriti van razumne sumnje da je postojao udruženi zločinački poduhvat u koji su bili uključeni rukovodioci bosanskih Srba, čiji je cilj bio da djelimično unište populaciju bosanskih Muslimana, kao i da je genocid zaista počinjen u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i Bosanskom Novom. Zaključak o genocidnoj namjeri rukovodstva bosanskih Srba može se izvesti iz cjelokupnog dokaznog materijala, uključujući onaj koji je naveden u paragrafima 238-245.

Sve to potvrđuju razmjere i obrasci napada,

Susreti Halmstad 2017. njihovi intenziteti, veliki broj ubijenih Muslimana u tih sedam opština, kao i pritvaranja Muslimana i okrutna postupanja prema njima u zatočeničkim objektima, kazao je Mirsad Durartović.

Dobitnici povelja i zahvalnica Saveza Banjalučana u Švedskoj Povelje: Föreningen ”Hand i hand” Nyköping, Föreninggen ”Banja Luka” Göteborg, Banjaluka sektion Växjö, Ungdoms association ”Banja Luka u srcu” Alvesta, Banjaluka sektion Norrköping, Banjaluka sektion Motala, Föreningen ”Banja Luka” Malmö, Föreningen ”Banjaluka” Örebro, BF ”Bosna” Landskrona, Föreningen ”Kastel” Halmstad, Föreningen ”Sedef” Laholm, Bosansko-Hercegovački savez žena u Švedskoj, Ambasada Bosne i Hercegovine u Švedskoj, Zajednica udruženja građana Banjaluke, Udruženje građana povratnika u Banjaluku, Sann Smide AB Malmö, Elit städ Sverige AB Linköping i Plivit Trade AB Västervik (ukupno 18).

Zahvalnice: Reuf Jakupović, Elvir Hasanić, Mesud Mulaomerović, Izudin Smailagić, Mirsad Filipović, Samir Rajić, Zlatko Avdagić, Muhamed Ibrahimbegović, Ferid Lukačević, Mehmed Muhedinović, Suada Delić Mulaomerović, Fatima Mahmutović, Lejla Arnautović, Enisa Bajrić, Sadik Beglerović, Nail Vajrača, Faruk Sarajlić, Džemil Vajrača, Nisvet Turkanović, Fuad Kovačević, Ilijas Imamović, Baisa Babić, Ibrahim Hadžidedić, Šukrija Litrić (posthumno), Mujo Metaj, Goran Mulahusić, Sabahudin Bahtijaragić, Muhamed Kulenović, Zlatan Gunić, Fikret Tufek, Ismet Bekrić, Mišo Vidović, Muharem Sitnica, Kemal Gunić, Radmila Karakaš, Jasenko Selimović i Darko Zelenika (ukupno 37).

Voditelj u društvu uvijek mladog i vrijednog stvaraoca Tomislava Ljevaka.

Note sve govore.

Veliki prijatelji i saradnici: Senada i Mirsad.

Utisci sa 23. susreta Banjalučana Zabilježili smo samo nekolicinu izjava sudionika 23. Susreta Banjalučana u Halmstadu: Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj: - Ovo je bio jedan od najbolje organizovanih susreta, sa bogatim kulturnim programom i veoma zanimljivim gostima. U biblioteci je bilo prisutno mnogo Šveđana koji su sa velikim zanimanjem pratili sve ono što smo im pripremili. Računam da je u biblioteci tog dana bilo više od 200, a u Bingo hali više od 300 posjetilaca. Tema susreta bio je grad Prijedor i ŠEHER 9

BANJA LUKA

Susreti Halmstad 2017. ”Dan bijelih traka”, što je popraćeno brojnim sadržajima.”

Mujo Metaj, Aktivitet centar, domaćin: - Biblioteka je bila u bh. ruhu, u njoj je bila BiH u malom. Sve je mirisalo BiH, Banjalukom i Prijedorom. Bogatiji sadržaji nego ikada dosada. Oživjeli smo uspješno sjećanja na Prijedor bijelim trakama, potresnim fotografijama logora, sve me podsjetilo na dane kada se nismo smjeli zvati našim imenima već ”Halo ti” – da se ne ponovi! Bio je to najljepši bosanski vrt. Oduševio me Jasenko Selimović.

Drago mi je da sam bio dio bogatog kulturnog spektakla.

Zadovoljni gosti

Goran Mulahusić, fotoreporter: - Izuzetno visok nivo kulturnog programa u Gradskoj biblioteci u Halmstadu. Nastup mladog simfonijskog orkestra grada Halmstada i izvedba kompozicije za saxafon „Banja Luka“ Jana de Haana ostat će mi posebno u sjećanju. Jednom riječju bilo je lijepo i svečano.

Mesud Mulaomerović, raniji predsjednik: - Organizacija je bila dobra i sve čestitke domaćinu. Program je bio izvanredan, posebno kulturni dio u biblioteci. Oduševili su me koncert simfonijskog orkestra Muzičke škole, prisustvo Prijedorčana i obilježavanje dana bijelih traka. Značajno je bilo angažiranje predsjednika Filipovića u pripremi bogatog programa.

Večernje druženje je bilo u izvarednoj atmosferi. Nadahnuto vođenje programa predstavljalo je uživanje.

Veoma zadovoljni susretom:Domaćin Mujo Metaj i voditelj Fikret Tufek.

Uvijek oduševe svojim nastupom: Hor "Zelena Rijeka".

Fatima Mahmutović: - Uvijek je lijepo sresti ljude koje veže ljubav prema rodnom gradu. Bez obzira što smo daleko od svoje Banja Luke, mi je nosimo u srcu i rado joj se vraćamo, na ovaj ili onaj način. Predivno je sresti drage ljude, podijeliti radost i tugu, pa i zaplesati i zapjevati zajedno s njima.

Na susretima dobijemo i informaciju o tome šta se dešava u rodnom nam gradu i kako mi možemo pomoći. Zahvaljujem se organizatorima susreta u svoje lično a i u ime svojih sugrađana iz Örebra, koji su putovali šest sati da bi stigli na susret. Vidimo se na slijedećem susretu dragi Banjalučani!

Muhamed Ibrahimbegović-Palada: - Čast mi je što sam dobio zahvalnicu. Sve je ovo toplo, lijepo, prelijepo..!

Reuf Jakupović: - Višečasovni dnevni, znalački osmišljen, raznovrstan i po broju učesnika izuzetno bogat kulturno-umjetnički program, te već po tradiciji dobar večernji program. Sve je bilo i više nego dobro, izvanredno. Ali, s druge strane,

10 Š E H E R

BANJA LUKA

Susreti Halmstad 2017. nedostajalo je brojnije prisustvo Banjalučana.

Najviše su izgubili oni koji nisu došli. Oni koji su bili u Halmstadu kažu da im je bilo ne lijepo nego prelijepo, što je i moja osobna ocjena. To je, ako ćemo pravo, jubilej koji je zaslužio da ga obilježi veći broj Banjalučana.

Dobra organizacija i vođenje programa.

Susreti za pamćenje Halmstad je bio BiH u malom. Došli autobusi sa Banjalučanima iz Malmöa, Örebra i Göteborga, kombiji i brojni automobili. Okupila se raja banjalučka, da se vidi, zagrli, pala je i pokoja suza radosnica.

Uz Banjalučane značajan broj Prijedorčana, ali i drugih bh. građana. Vrijednost ovogodišnjem susretu daje i veoma značajno prisustvo Šveđana iz Halmstada u Biblioteci, jednoj od najljepših u Švedskoj, staklenom zdanju na tri ćoška, na obali rijeke, u koju kao da su se tog dana ulivali banjalučki Vrbas i prijedorska Sana, pa tako stvorili prirodnu bujicu zajedništva, švedskog i bosanskohercegovačkog.

Večernje druženje uz svirku Nadira Garčevića bilo je lijepo i toplo, od srca. Družili su se Banjalučani i Prijedorčani uz pjesmu, piće i mezu, muziku, igru i ples, gdje su naravno prednjačili oni najmladji, ali bogami i oni stariji, kojima godine nisu smetale da više vremena provedu na plesnom podiju nego za hastalima, pa su tako sa suprugama plesali i 90-godišnji Muhamed Ibrahimbegović-Palada i 80-godišnji Mesud Mulaomerović. Nije samo pjevao Garčević, javili su se i po koju otpjevali Husein Sojtarić, Sabahudin BahtijaragićCober, Vaha Alić i brojni drugi. U kolu su igrali Aida Jaran-Bilanović, Mirsada Mahmutović, Azra Avdagić, Melkina Filipović, Asim Hodžić, Džemil Vajrača...

Reporter je zabilježio samo neka od prezimena na skupu u Halmstadu: Alić, Alihodžić, Ašić, Avdagić, Beharić, Behtić, Bilanović, Demirović, Drobić, Filipović, Forić, Garčević, Hajdarević, Hamzić, Haskić, Ibrahimbegović, Imamović, Jakupović, Jaran, Kobašlić, Krajišnik, Mahmutović, Metaj, Musić, Mulaomerović, Nenadović, Nezirović, Obradovac, Pehlivanović, Pletilić, Puškar, Rekić, Smailagić, Sokol, Šašivarević, Vajrača, Višić…

Igralo se, plesalo i pjevalo tako od srca, kako to samo Banjalučani znaju i umiju, do kasno u noć, do slijedećih Susreta, da se opet okupe Banjalučani i odaju počast i poštovanje svome gradu na Vrbasu!

Završićemo kako smo i počeli, zadnjom strofom iz pjesme Ismeta Bekrića „Banjaluko, Banjaluko“:

Nadahnuta Azra Avdagić nas je podsjetila na uništene snove.

Švedski gosti na kulturnom programu.

Na kraju se igralo i pjevalo do kasnih večernji sati.

„Šušti lišće, šumi rijeka, / svaki list i slap nas čeka, / Vrbas se u san uvuk'o, / Banjaluko, Banjaluko!/ Š E H E R 11

BANJA LUKA

Intervju

Faruk Tičić

Izborni zakon i dijaspora

“SAMO JE VAŽNO KO BROJI GLASOVE” Pripremio: Namik Alimajstorović

ŠEHER 12 BANJA LUKA

Bosanskohercegovački politički akteri “otpisali” potencijalne glasače iz dijaspore – Kako omogućiti lakše glasanje i veći odziv naših ljudi iz drugih zemalja – Da bi se promijenio Izborni zakon BiH, potrebno je mijenjati i Ustav BiH, a to je ono što niko nije spreman da uradi – Dijaspora treba da bude posebna izborna jedinica

Intervju Nedavno su predstavnici bosanskohercegovačkih stranaka imali priliku da u Sarajevu i Banjoj Luci prisustvuju okruglim stolovima „Digitalizacija izbornog procesa u Bosni i Hercegovini“, u organizaciji CIK-a Bosne i Hercegovine, Vanjskotrgovinske / Spoljnotrgovinske komore Bosne i Hercegovine i Ministarstva prometa i komunikacija Bosne i Hercegovine. Sudeći prema nekim komentarima prisutnih političkih djelatnika, najviše se raspravljalo o tome na koji način će se, ovim sistemom, brojati glasovi? Znači, opet je u prvi plan izbila ona stara izreka: “Nije važno kako ko glasa već je bitno ko broji glasove”.

Sa željom da predstavnike političkih partija u Bosni i Hercegovini podsjetimo da još ništa konkretno nisu napravili u vezi s promjenom Izbornog zakona, niti za građane u Bosni i Hercegovini, niti za blizu dva miliona potencijalnih glasača u dijaspori, zamolili smo eksperta za pravna pitanja dijaspore, pravnika Faruka Tičića, jednog od osnivača Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, da njima, ali i svim građanima Bosne i Hercegovine, kaže šta to naše vlasti nisu uradile da bi moglo doći do promjene Izbornog zakona. I da ih podsjeti šta je sve naša dijaspora tražila da im se omogući lakše glasanje, a time i veći odziv naših ljudi iz dijaspore na izbore.

“Opći izbori BiH treba da se održe u prvoj nedjelji u oktobru 2018. godine. Kampanja je već odavno počela, i to ona prljava, a možemo da zamislimo šta nas očekuje tokom naredne godine. Da bi se izbori održali, potrebno je izvršiti promjene postojećeg Zakona o izborima BiH, i to je neosporno. Te promjene uslovljava i Vijeće Evrope, čija je članica i BiH od 2002. godine, a prije svega moraju se provesti odluke Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga u slučajevima Sejdić - Finci, Azre Zornić i dr. Ilijaza Pilava, a koje su zasnovane na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i općim slobodama, čiji je potpisnik i BiH, a jedna od odredbi te Konvencije je da svaki građanin ima pravo da bira i da bude biran na svaku poziciju na čitavoj teritoriji BiH. Odluke Suda su jasne i one kažu, da bi se promijenio Izborni zakon BiH, potrebno je mijenjati i Ustav BiH, a to je ono što niko nije spreman da uradi. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope u oktobru 2013. donijela je preporuku kojom Bosni i Hercegovini ostavlja rok od godinu dana, odnosno do oktobra 2014. da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga u slučaju Sejdić - Finci protiv BiH, kako tada, tako i sada.

Presuda je donesena 22. decembra 2009. godine.

Postojeći Izborni zakon BiH, entitetski, etnički, veliki je balast na putu BiH ka EU, i to svi znaju. Da je potrebno mijenjati Izborni zakon BiH, svi se slažu u BiH, i političke stranke, nevladine organizacije, pa i institucije kojima je ovo profesionalni posao. Prijedloga je već bilo, a jedan od najizraženijih dolazi od hrvatskog naroda u ime kojeg Hrvatski narodni sabor traži da člana Predsjedništva BiH iz hrvatskog naroda mogu birati isključivo pripadnici hrvatskog naroda kako bi oni osigurali svoju konstitutivnost u BiH. Ovakav prijedlog je prošao i parlamentarnu proceduru, ali nije usvojen. Najnoviji prijedlog je, da Parlament BiH indirektno bira člana Predsjedništva BiH, a da li će to proći, ostaje da se vidi. Postoje i prijedlozi i od Interresorne radne grupe za izmjenu izbornog zakonodavstva.”

Međutim, vrlo je simptomatično da u dosadašnjoj kampanji, ako se to tako može nazvati, niko ne spominje prijedloge koji dolaze iz dijaspore. Da li su političke partije i predstavnici vlasti iz BiH takvim odnosom “otpisali” potencijalne glasače iz dijaspore?

“Pa vidite, do sada su predstavnici bh. udruženja iz dijaspore slali svoje prijedloge, učestvovali na mnogim zvaničnim konferencijama o pitanju svega toga, ali rezultat je nikakav ili beznačajan.

Dijaspora je svjesna da je odziv glasača više nego slab, ali ona u svojoj kampanji stalno ističe da se na tome zajednički poradi kako bi rezultati bili bolji i upečatljiviji, nažalost, na mnogobrojne pozive političkim strankama iz dijaspore da pomognu u procesu registracije glasača u dijaspori, nijedna od političkih partija iz BiH nije pozitivno odgovorila.“ Konkretno, možete li nam reći koji su sve prijedlozi iz dijaspore kako bi se olakšao kompletan izborni proces za ljude koji žive van granica domovine, odnosno, koji su to prijedlozi koji dolaze iz dijaspore?

“Pa prvo i osnovno, da dijaspora BiH bude posebna izborna jedinica. Na taj način se dijaspori BiH omogućava da predlaže i bira svoje kandidate preko kojih će dijaspora postati aktivan činilac u rješavanju kako svojih, tako i društveno-političkih i ekonomskih problema. Zašto ne slijediti primjere naših evropskih susjeda. U parlamentu Italije sjedi osam predstavnika iz dijaspore, u parlamentu Hrvatske četrnaest predstavnika dijaspore itd.

Drugo, što bi imalo velikog efekta, je da se uvede način elektronske registracije birača i elektronsko glasanje. Smatramo da su se tehnički uslovi za elektronsko glasanje stekli i takav način glasanja se vrši u mnogim državama.

Potom, da se prilikom vađenja biometrijskih pasoša u bh. ambasadama po automatizmu bh. građani upisuju u glasačke liste.”

Mnogi imaju primjedbe na stalno i nepotrebno registrovanje za izbore, odnosno, na komplikovanu proceduru koja je osmišljena da se glasačima iz dijaspore “OGADE” izbori u domovini; šta tu treba mijenjati?

“Bitno je i ukidanje aktivne registracije birača za građane BiH izvan BiH, a i njihovo izjednačavanje sa građanimau BiH jer pasivna registracija važi za građane sa prebivalištem u BiH, a uvedena je 2006. god. promjenom Izbornog zakona. Tako, kada izvadiš CIPS-ovu ličnu kartu, automatski si upisan u registar za registraciju birača i možeš glasati u pripadajućoj općini na svom biračkom mjestu u BiH uz identifikacioni dokument, važeću CIPS-ovu ličnu kartu ili CIPS-ovu vozačku dozvolu, bez prethodne registracije.

Nažalost, aktivna registracija važi za bh. građane u inostranstvu i oni se moraju registrovati za svake izbore i za sve nivoe vlasti.

Dakle, moraju popuniti obrazac PRP-1 svi oni koji se prvi put registruju za glasanje i oni koji su preskočili prethodne izbore, bilo općinske ili parlamentarne. Oni koji su glasali na posljednjim izborima moraju popuniti obrazac PRP-2 kojim potvrđuju registraciju.

Zato bh. građani traže da se i za njih u inostranstvu ukine aktivna registracija kako bi se izjednačili u pravima i da ne bi bili građani drugog reda, a istovremeno time bi se pojednostavio i sam proces glasanja.”

Za kraj bismo dodali da bosanskohercegovački građani koji žive u dijaspori traže da se ispoštuju sudske odluke Evropskog suda za ljudska prava i da se primijene odredbe Evropske konvencije o ljudskim i općim pravima, jer bez toga i vrapcima na grani je jasno da nema pristupa EU za koju se naši političari deklarativno zalažu.

Š E H E R 13

BANJA LUKA

»Vezeni most 2017« Pismo evropskog poslanika

Jasenka Selimovića

NOVI OHRABRUJUĆI NAGOVJEŠTAJI Ozbiljno se planira proširenje Evropske unije i na zemlje Balkana, među kojima i na BiH – Skupa možemo ojačati demokratske institucije u BiH i tako pomoći na putu u EU

Dragi Prijatelji.

Prošle sedmice održan je sastanak Evropskog Parlamenta u Strazburgu, na kojem su u središtu bila aktuelna pitanja, kako u vezi s današnjim stanjem u Evropskoj uniji tako i s njenom budućnošću.

Između ostalog, govorilo se mnogo i o proširenju unije. To je za nas jako važno, i zato me je mnogo obradovalo kada je predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker u svom obraćanju govorio o budućnosti i integrisanju Balkana u Evropsku uniju. Prvi put smo tada, u tom govoru, dobili zvanično obavještenje sa najvišeg mogućeg mjesta da se ozbiljno planira proširenje i da će se to desiti tokom slijedećeg mandata, dakle od 2019. do 2024.

EU, kao institucija koja djeluje za mir, stabilnost i ekonomski razvoj, vrlo je značajna za kontinuirani razvoj i bezbjednost zemalja Balkana, i to je upravo cilj za koji ću se nastaviti boriti. Nadam se da, vremenom, skupa možemo ojačati demokratske institucije u Bosni i Hercegovini i da će te neophodne mjere, koje se od nas traže, biti sprovedene što prije.

Treba imati u vidu činjenicu, da nije lako napraviti reforme na Balkanu. Između ostalog, zato što su te balkanske zemlje oštećene ratom, pogođene socijalnim nepravdama i nacionalizmom. I kad se uzme u obzir da je Ustav BiH prilično problematičan za razvoj zemlje, onda je svima jasno zašto je to teško sprovesti.

Baš zato sam se i borio da se financijska pomoć zemljama Balkana poveća. I jako mi je drago da sam u tome uspio. Kao što sam vam prije pisao, dobio sam pismeno obećanje da će se finansijska podrška ŠEHER 14 BANJA LUKA

od EU komisije povećati, s namjerom da se omogući sprovođenje reformi neophodnih za integrisanje Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Ovo je vrlo bitno za budućnost naše zemlje, i taj se novac treba iskoristiti na pravi način. Zato ću se nastaviti boriti da se istovremeno kontrolni mehanizam uspostavi, da te pare ne bi otišle u korumpirane džepove. U skladu s ovim takođe smatram da se Bosni i Hercegovini treba nadoknaditi raniji nedostatak podrške od EU, i na taj način ispravi nepravda. Ako vas interesuje ova debata, možete ovdje steći uvid u govor koji sam u Parlamentu održao na tu temu.

Nadam se da će svi ovi napori rezultirati u daljoj podršci i približavanju Balkana Evropskoj uniji.

Do sljedećeg javljanja Vas pozdravljam, Jasenko Selimović P.S. Nekima od vas je ovo prvi put da dobiju ovaj e-mail. Ukoliko ne želite da i dalje dobijate obavještenja, molim vas da nam javite odgovorom na ovaj e-mail. Ukoliko imate prijatelje za koje smatrate da treba da dobiju ove informacije - pošaljite nam njihovu e-mail adresu. Pitanja, poruke i vaše komentare možete poslati odgovorom na ovaj mail. jasenko.selimovic-office@europarl.europa.eu

»Vezeni most 2017« EU I MI

EVROPA I BALKAN Jasenko SELIMOVIĆ: Najnovije u radu Evropskog parlamenta Sjednica Evropskog parlamenta u Strasbourgu: Integracija Balkana

U EU-parlamentu smo sredinom oktobra ponovo diskutovali o proširenju Evropske unije na Balkan. Tom prilikom sam podsjetio na stavove Predsjednika Junkera koji je izrekao ambicije proširenja Evropske unije i tražio da se tim zemljama pruža i odgovarajuća pomoć. Jedno je željeti da zemlje Balkana izgrade kapacitet za priključivanje Evropskoj uniji, a drugo je pružiti im pomoć da to naprave. Ja sam tu pomoć tražio i u isto vrijeme sam naglasio da uključivanje i integracija Balkana ne bi bila dobra samo za balkanske zemlje nego i za EU, jer bi se na taj način unaprijedila borba protiv organizovanog kriminala, korupcije, terorizma, a time i osigurala evropska demokratija. Ja ću nastaviti da se angažujem u ovoj misiji i nadam se da ćemo vidjeti napredak u skorije vrijeme.

Nažalost, čini mi se da je odgovor sa Balkana, posebno iz Bosne i Hercegovine, malo spor. O tome sam i dao intervju za Radio Slobodna Evropu, koji će uskoro biti objavljen.

Fredrica Mogherini o proširenju Evropske unije Fredrica Mogherini, zamjenik predsjednika Junkera u Evropskoj komisiji, nedavno je držala veoma pozitivan govor u kojem je potvrdila uvjerenje komisije da Evropska unija nije i neće biti ujedinjena sve dok su balkanske države ekskludirane. Govor možete naći ovdje: https://www.facebook.com/EuropeanExternalActionService/?hc_re f=ART4Zslpn4mv5yTZRx3Q17YJF8VWJtdrKifyZQYa7qJMoR1v 8mfMAqP9QVYvHJxozZM&pnref=story

situaciji, između ostalih za Klix.ba. Upotreba neopravdanog, policijskog, nasilja od je neprihvatljiva, naravno, i to treba osuditi. Istovremeno, važno je reći da je taj referendum bio protuzakonski i protukonstitutativni. Dakle, daje policiji pravo, da u okviru zakonskih mogućnosti to zaustavi. Ja ne vjerujem da će doći do otcjepljenja, jer samo 40% od stanovnika Katalonije podržavaju ovaj referendum, a u ostaloj Španiji je taj broj još manji. Dakle, ne postoji ni konstitucijsko pravo, ni nikakav majoritet za otcjepljenje. Ali i Španija kao država, a i španska policija, moraju da postupaju zakonski i ne zloupotrebljavaju moć koju imaju. Moj intervju možete pročitati ovdje: https://www.klix.ba/vijesti/svijet/jasenko-selimovic-o-referendumu-u-spaniji-ne-moze-se-na-protuzakonitost-odgovarati-istommjerom/171005041 Srebrenica: Odgovornost Holandije Diskusije o Srebrenici su ponovo aktuelne. Holandski sud je u junu presudio da je Holandija odgovorna za 30% od masakra nad 300 ljudi u Srebrenici 1995. Holandija je 21. septembra rekla da je presuda “neshvatljiva” i da će se obratiti vrhovnom sudu s žalbom na tu presudu. Nadajmo se da će ta tužba donijeti još više pravde i istine nego što je to sada učinjeno.

Do slijedećeg puta Vas pozdravljam, Jasenko Selimović

Katalonija:Otcjepljenje neprihvatljivo Dogođaji u španskoj Kataloniji su, naravno, bili glavna tema diskusija u Strazburu. Ja sam u vezi sa tim dao nekoliko intervjua o Š E H E R 15

BANJA LUKA

I OD JEDNE RIJEČI NASTAJE PREDSTAVA Glumac je glumac je glumac – je Zijah Sokolović koji je, nakon svojih predstava u Norrkopingu, za čitaoce našeg magazina srdačno govorio o svome poimanju pozorišta, o predstavama koje treba da popune prazni prostor i gledaocima svih uzrasta budu ne samo užitak nego i određena terapija, otkrivanje sebe i drugih...

Razgovarao: Nedžad TALOVIĆ

Glumac je glumac je glumac... i tu počinje i beskrajno se nastavlja – Zijah Sokolović. Značajno lice bosanskohercegovačkog i evropskog glumišta, dramski umjetnik koji skoro pola stoljeća plijeni glasom, pokretom, izražajnošću...

U to su se ponovo uvjerili ljubitelji teatra u Norrkopingu, pred kojima je Zijah Sokolović nastupio krajem septembra (27. i 28.) ove godine,poručujući im nadahnuto sa scene ”Kobajagi

Susreti donijela me roda”. Tako se, naime, zove predstava u kojoj sarajevski glumac, inače i redatelj i dramaturg, na svojstven način otkriva tajne vlastitog, i svima nama zajedničkog puta, od začeča preko ”događanja” u utrobi majke pa sve do trenutka rođenja i dječijeg susreta sa stvarnošću i ”svijetom odraslih”. Zijah razbija na komičan način sve predrasude o pričama kako nas je na ovaj svijet donijela roda,te svojom glumom dočarava tajne i napore pred kojima se dijete nalazi već od trenutka kada postaje svjestan svoga tijela, spolnosti i svega što po prvi puta vidi oko sebe. Na taj način glumac objašnjava potrebu da se predodžbe o nastanku života svedu na razumnu mjeru, odmjerenog vokabulara bez verbalnog uvlačenja u čudne metafore kojima su često skloni odrasli.

Nakon predstave glumac se rado odazvao da porazgovaramo o njegovom umjetničkom radu, obradovan prilikom da se obrati i našim čitaocima.

Razgovor sa veteranom započinjem konstatacijom da on u svojim predstavama dodiruje ozbiljne teme - svakoga puta on to radi na jedan, rekao bih, spektakularan način, uvijek je u konekciji sa gledaocima jer sve što govori on to i vjerodostojno dočarava, što publika itekako osjeća. Primjećujem da je i ovoga puta scenski prostor skroman, gotovo ogoljen, ali ga glumac svojim darom ispunjava do maksimuma, dočaravajući tako i prostor i vrijema o kome govori. Pitam ga kako doživljava tu bliskost sa publikom koja je tako očita?

-Pa, poslije predstave ”Glumac je glumac je glumac”, koja se već evo 40 godina igra po svijetu i koja je prevedena na njemački, engleski, francuski, italijanski, poljski jezik, ja sam se nekako naučio, igrajući 1605 predstava za sve te godine, da nekako istražujem one elementarne osnove pozorišta.

Peter Brook kaže: ”Kada čovjek uđe u prazan prostor tada počinje pozorište”. Ja sam se vratio toj ideji ili želji da, kada kao čovjek uđem u taj prazan prostor, da govorim nešto ljudima ili pričam neku priču koja može biti komična ili tragična, ali u svakom slučaju sinteza i jednog i drugog, i jedno bez drugog ne može da postoji. Tako sam se avanturistički opredijelio za istraživanje prostora, pa se i ova predstava ”Rođenje ili Kobajagi donijela me roda”, koja je nastala u Beču 1993. godine, bavi pitanjem, da li se od jedne riječi može napraviti predstava koja ima formu pozorišne predstave, ali koja ima u neku ruku i ulogu edukacije ili informacije o stvarnosti u kojoj ljudi žive. Znači, jedan poseban ugao gledanja na funkciju predstave. To se učinilo vrlo interesantnim, te sam

nastavio sa tim radom i za neke od tih predstava, kao što je ona o nasilju u porodici, dobio sam najveću evropsku nagradu, ”Zlatni vijenac”, za najbolju predstavu Evropske unije za edukaciju mladih ljudi, i to me inspiriše i raduje. Raduje me i to što sam postao UNDP-ov (United Nations Development Programme) Ambasador dobre volje za toleranciju i nenasilje, jedan od rijetkih glumaca koji je dobio tu titulu, tako da me bez obzira koliko ljudi dolazilo ili gledalo predstave, što svakako zavisi od njihovog društvenog, socijalnog, psihološkog i nekog emotivnog stava, trenutka u kome žive, mogu slobodno reći da sam prezadovoljan što mogu da neku svoju vrstu starosti trošim na jedan meni veoma neobičan, zanimljiv i plemenit način. *Bili ste u Švedskoj i ranije, posljednji put prije dvije godine. Koliko putuje Zijah i gdje mu je dom?

-Iako sam stacioniran u Beču, poslije akademije kada sam završio taj zvanični dio svog profesionalnog života, nekako sam se okrenuo putovanjima i radu u Tearto projektu gdje sam posljednjih godina ostvario nekoliko značajnih projekata. A vratio sam se i igri tako da sam tri godine gostovao i u Beogradu – u Ateljeu 212, pa sam igrao u Sarajevu, u ”Divljem mesu” Gorana Stefanovskog, za što sam u svijetu dobio i tri velike glumačke nagrade. Bio sam i u Njemačkoj u ansamblu u jednogodišnjem angažmanu i tako povremeno radim i po neki film u Austriji, ali me ipak putovanja još uvijek privlače. *Vaš bogat glumački opus Vam omogućava rad u kontinuitetu. Iako ste već dijelom odgovorili na moje sljedeće pitanje, ipak želim Vas pitati: da li planirate još nešto, potpuno novo nakon svega ovog?

-Pa sigurno da čovjek ima želja, jer čovjek bez želja ne bi bio pravi čovjek, ali želje moraju biti nekako odmjerene. Prošlu sezonu sam radio u Hrvatskoj gdje još od prije dvije godine pripremam projekat na temu ravnopravnosti muškarca i žene, što mi je uzelo mnogo energije oko prerade teksta koji je napisala moja kćerka Selma Parisi.

Mnogo truda je trebalo da se to stavi u produkciju, a radio sam i predstavu ”Demokratija” koja se nakon Beograda igra i u Zagrebu, tako da sam u kontinuitetu igranja festivala i ogroman je interes za tu predstavu, gdje mi kroz istoriju demokratije prolazimo na jedan veoma zabavan i edukativan način.

Radio sam još jedan neobičan projekat koji se upravo sada završava, a to je u okviru Tearto projekta. Naime, organizovao sam nekih 65 predstava za djecu sa posebnim

potrebama u Hrvatskoj. Igrali smo predstavu ”Telefon”, to je predstava sa dva glumca za koju sam ja pisao režiju i tekst, a tu smo predstavu izveli samo jednom, i to za jedno dijete i to pored njegovog kreveta, u njegovoj sobi i na taj način, kao i noćas, pokušavamo pokazati kako teatar može biti i sigurno i jeste terapija samo što mi te terapeutske posljedice ne osjećamo pošto smo zaokupljeni kapitalizmom da bi to tako i vidjeli.

Nakon što smo tom dječaku odigrali predstavu, on nam je darovao svoje pjesme i mi smo poslije toga godinu dana radili njegovu knjigu zajedno sa CD-om na kojem su bili i 24 kratka filma gdje su zagrebački glumci govorili njegovu poeziju. Sada smo isto tako završili projekat koji smo radili četiri godine, a to je da su nam ta djeca poslije predstave davala svoje crteže i mi smo uz njihovo odobrenje napravili njihove fotografije, uzeli njihove crteže, tako da na CD-u ide njihova fotografija, crtež a onda ide muzika koju je komponovalo deset muzičara iz Holandije, Austrije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, koji su na njihov crtež komponovali ozbiljnu – arte muziku. Nakon toga smo angažovali ljude iz filma da na osnovu crteža i muzike snime i adekvatan dokumentarni film. Na taj način ušli smo u ozbiljnu konkurenciju za ”projekat godine”, gdje je nekih 50-60 umjetnika pokazalo dio svoje umjetnosti da bi ukazalo na trenutni položaj djece sa posebnim potrebama. *Gospodine Zijah, volio bih da me demantujete, ne znam da li je i to posljedica našeg trenutnog sveukupnog stanja u našoj domovini, ali čini se da ste i Vi, poput ostalih bosanskih intelektualaca iz domena kulture, pok. Predraga Matvejevića, Dževada Karahasana, ili hrvatskog umjetnika Rade Šerbedžije, čovjek i umjetnik koji je po svom intelektu i stvaralaštvu više priznat po svijetu nego u Bosni i Hercegovini? Da li je to tako?

-Pa, znate nije to lako razumjeti i lako se naljutiti na ljude ali je mnogo teže stvari opravdati. Ali hoću da kažem, društvo je čitavo u tranziciji i burna su vremena, i ne treba to čovjek da osuđuje nego treba da se bavi svojim poslom kao što ja to radim igrajući svoje predstave. Ne brinite, kada umrem ja i stariji umjetnici, žaliće oni za nama i mnogi će zarađivati honorare pišući o našem životu koji je bio tu a možda nije bio iskorišten na pravi način. *Puno Vam hvala na razgovoru, poštovani prijatelju, i želim Vam još mnogo uspjeha u radu i životu uopšte.

-Hvala i vama i topli pozdrav vašim čitaocima! Š E H E R 17

BANJA LUKA

Uvijek prisutni u Motali: prekrasna folklorna grupa iz Noršepinga

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Festival folklora u Motali

DRUŽENJE UZ PJESMU I PLES

Piše: Azra Avdagić

Festival folkora, već sedmi, održan u Motali 28. oktobra, pokazao je svoje kreativne i društvene vrijednosti; plesne grupe i pojedinci iz gradova širom Švedske slili su se u još jedno druženja uz ples i pjesmu.

Folklorna grupa iz Norrköping-a, uz Udruženje „BiH“, bila je drag gost na svim festivalima, predstavljajući svog bogat repertoar. Sa nama je bila i grupa modernog plesa Bosnian power, a po prvi put i grupa plesača „Varamon square dancers“ iz Motale. Folklorna grupa „Zlatni behar“ iz Arboga-e je još jednom pokazala kako se složnim radom može ostvariti vrhunski rezultat, a plesna grupa „Vidans“ iz Ödeshög-a je svojim nastupom podsjetila da ni granice zemalja ne postoje kad se radi o ljubavi i želji za plesom. Njihova najmlađa članica, šestogodišnja djevojčica, hrabro je izašla na scenu i otplesala arapski ples. Folklorna grupa „Kvinna 99“ iz Värnamo-a odigrala je jednu od starijih igara iz naše domovine i time oživjela uspomene u mnogim gledaocima. Nastup plesne grupe „Ana Imraa Dance & Culture Center“ bio je nezaboravan, uz mnoštvo različitih plesnih stilova ŠEHER 18 BANJA LUKA

i eksploziju boja i efekata. Tajlandski ples u izvedbi Wannapha Chansuchat gledaoce je s lakoćom preselio u atmosferu harmonije i mira, što je i bio cilj ovoga plesa.

Kroz program je znatiželjnu publiku s lakoćom provela voditeljica Azra Avdagić, a zajednička fešta se uz taktove Nadira Garčevića nastavila i do kasno u noć.

Bosanskohercegovačko Udruženje „Ljiljan“ iz Motale glavni je organizator ovog internacionalnog Festivala folklora, u saradnji sa Opštinom Motala, organizacijom Studiefrämjande i humanitarnom organizacijom Våra barn.

Oduševili brojnu publiku: "Ana Imraa & Culture Center"

Reportaža

Najmlađi učesnici: folklorna grupa "Ilirija" Noršeping

Prijatelji iz Vernama: folklorna grupa "Kvinna 99"

Interesantna koreografija: Folklorna grupa "Vidans"

Harmonija i mir: Wannapha Chanschat

Vrhunska izvedba: KUD "Zlatni Behar"

Pr e m a zaslugama Piše: Radmila Karlaš

Bilo je guravo svih tih mjeseci dok su partizani otimali od dušmana i pripajali Jugoslaviji. Istru, dio Dalmacije, poprilično Slovenije i da ne bi Tršćanske krize bilo bi toga još, ali hajd ti narodu kolača nakuhaj. Ginulo se. Pala je krv. Poražene trupe NDH ili tačnije graničara između njemačko-italijanskih interesnih sfera, što su siroti pod patronatom onog poremećenog advokata Pavelića, pristiglog iz Italije, zvali državom ili realizovanjem tisućljetnog sna, pa, činilo se da su one poražene. Pavelić je, kao što je već poznato, preko majčice crkve nagulio, ostavivši svoju bratiju da se snalazi po južnoj Koruškoj i na Križnom putu i tu se ta priča naizgled završila.

Partizani su pobijedili. I onda se sloboda umorila da pjeva. Svečano i pred očima cijelog svijeta, u Zagrebu je ukinut Trg maršala Tita. A toliko sam bila ponosna na ostatke onog Nepokorenog grada koji je odolijevao tim nakanama. Jer, ta tabla je značila da je ostala bar jedna nepokorena radnička tvornica. Ispostavilo se da nije. I ona je otišla u helać, i glad je dobila službeni status. Pravno utemeljen. Politički osmišljavan. Tajkunski izvršavan. Duga je duga, Sumorna jesen, moj studentski grade! Nekadašnji centre ilegalnog radničkog pokreta i Titovih metalaca.

Sjećam se, odnosno ne sjećam se, već stalno mislim na to kako sam bila bijesna i osramoćena što je u mojoj Banjaluci Tito prezren i zaboravljen. Da ne duljim, ti što su sklonili biste sa Njegovim likom, pomeli nazive ulica sa Njegovim imenom i uopšte dali su u ekstatičnu šizofrenu pomamu brisanja i kamenovanja datog lika i djela, Titu su bili dobro poznati. Bilo ih je od njegovih prvih komunističkih dana. Apartčici. Jednom apartčik, zauvijek apartčik.

A na djelu su, bar kada je ovaj oglodani kostur od naše bivše domovine u pitanju, opet apartčici. Kako ih prepoznati, osim po krađi, bezobrazluku, mediokritetstvu i nadasve stvaranju okolnosti za opšti ŠEHER 20 BANJA LUKA

pomor? Pa, za početak, oni nikada nisu bili previše sentimentalni, ali su bili pragmatični. Nije ih se moglo uvesti u kozaračko, niti bi slinili nad kadrovima iz Neretve kad se ori Padaj silo i nepravdo, ali su mogli i to. Poput unajmljenih narikača. Dakle, apartčici su rasturali sve komunistima mrsko, ratne doušnike, trulu buržoaziju, bogate seljake, lično prefarbavali ulične table sa imenima tadašnjih nepodobnih, ukratko, kao da su imali sto očiju, ušiju i ruku. Bili su revni i brzi. I nije ih se ticalo ništa, osim onog što može ugroziti njihov položaj. Apartčici su se pokazali dostojnim izdržljivosti svoje životinjske sabraće pacova i žohara.

U novijoj istoriji, tačnije onoj iz devedesetih, dok su ini brže bolje pakovali kofere i letili na sve strane zemaljske kugle ili pak ginuli po kaljugama ili pak bili izgladnjivani do smrti pod opsadama, apartčici su stameno vodili kolo i rat bez učešća, punih stomaka i zadovoljnih izraza lica. Nije im se žurilo, štaviše, ratna frka je bila prilično dobro stanje za njih. A bogami, i poratna! Ti nadahnuti stratezi su imali vremena da sve podrobno isplaniraju. Titu su lagano dolazili glave, ako uzmemo u obzir sve te tone mermera, bronze, čelika, gipsa i raznih odlivaka maršalovog lika po smetljištima, pa je bio red da mu dođu i bilo kakvog preostalog blagostanja u zemlji. A bilo je toga na pretek. I tako, mic po mic, došli su.

Tito je kao što se zna bio kozer, vražičak, kurvar, hedonista, ali nadasve ratnik i strateg. Umio je da zaledi za mjesto svakog živog onim oštricama od plavila u očima. Nije nikad bio osrednji, pa tako nije volio ni apartčike, koji su po svojoj vokaciji bili osrednji. Ali i njegov brod je negdje morao propuštati.

Onog trena kada je cijelu zemlju prigrlio jendopartijskim zagrljajem, bio je svjestan koliko će se apartčici kotiti. Ali da će poharati svo žito, nije htio da vjeruje. Zapravo, nije mogao. Tito je pripadao generaciji koja se potucala od nemila do nedraga, bila topovsko meso velikih tuđinskih carevina, sužnjevala kao ratni zarobljenik po velikoj Rusiji, a potom upoznala status sužnja i u novonastaloj kraljevini SHS, jednako kao i u potonjoj kraljevini Jugoslaviji, da bi zrelo doba i zdravlje ostavila po šumama i gorama. Ma kako se maršal poslije znao opustiti, onako carski, o čemu je tone iškrabanog papira u svojim Dnevničkim i nadasve kritičkim zapisima ostavio Dobrica Ćosić i ma kako je nekad bio strog i ma kako je bio pronicljiv i ma kako je volio

komuniste, naprosto nije mogao vjerovati da će apartčici poharati svo žito. Eto, takav je bio Tito. I da je živ, vrisnuo bi; Mi smo stvorili KPJ, potom SKJ, ali vi gamadi što se otkotište od nas... Onda bi maršal stao i zamislio se; Zar dotle ide ta stvar kad se zahorca? Neko bi mu tad nešto šapnuo, vjerovatno drug Fric onako krležijanski, a s njim je najduže prijateljevao, pa bi ga Tito saslušao, a onda bi se za riječ javio i Bogdan Bogdanović, kojem se tamo po Jasenovcu sprdaju sa uradkom, kak oni vele, sa onim jesu li ili nisu za dom spremni. Tito bi ovaj put klimnuo odobravajuće Bogdanoviću na onu njegovu poznatu da je i izvrnuta rukavica ona ista rukavica.

A ustaše, kaj oni bjesne ponovo, namrgodio bi drug Stari obrve. Sprdaju se sa Trgom moga imena!

Oni će mene sklanjati. Mene, koji sam još 1928. na Bombaškom procesu u Zagrebu povikao da živi KPJ i da priznam samo sud svoje Partije. Onda se malo snuždio. Sjetio se bijega iz Zagreba za Beograd, kako ga pomahnitala NDH aprila 1941. ne bi smlavila u svom čeličnom zagrljaju. Nije dočekao ni da njegova Herta rodi. To je druže Tito sad sve ko đoja.

Onaj tvoj nekadašnji general Tuđman im je doduše utabao put... Što sam ga otpravio onomad do đavola, mahnuo bi nestrpljivo prema Koči Popoviću. Ovaj se jednako ne bi dao zbuniti. E pa, ako ćemo pravo, on ti nikad nije mirisao te ustaše, ali ih je koristio.

Ustaše kao ustaše nisu mogle i da su htjele sve da dolete iz Australije (nakon onog Bugojna 1972. nije im se ni dolazilo), Frankfurta, odnosno Gruda i ljute zapadne Hercegovine (ljudi imaju preča posla u multipliciranju milijardi), pa su svoju otpomoć zdravom razumu mahom realizovali kroz kasicu prasicu. A ona je bila u apartčika. Tito bi onda zadimio svoju Havanu i otpuhnuo dim. Znači tako?

Drugovi, vi mi hoćete reći da smo za sve ovo mi krivi. I ja sad sam sebe faktički obezglavljujem i ukidam. Mislim na spomenike i ulice. Ne samo kad su u pitanju spomenici i ulice, obezglavljuju te druže Stari bukvalno. Tvoju zaostavštinu. Koča bi ga potapšao umirujuće po ramenu. I vašu, upro bi Tito prstom prema drugovima. Nisam je ja sam stvarao.

Dabome da nisi, klimnuli bi glavama, a neki i ne bi.

Ali si bio najrevnosniji pregalac. Ko je to rekao?

Tito bi se za svoje godine prilično brzo okomio.

Bevc bi se tad značajno nakašljao. Sjećate li se kad nismo imali strpljenja i kuraži da do kraja sprovedemo privredne reforme iz polovine šezde-

Kolumna setih? Tito bi nakrivio svoj stetson; Kako da ne, ko se još ne bi sjećao posljedica tih reformi koje smo imali kuraži sprovesti, usljed kojih su nam tehnokrate početkom sedamdesetih iznijele milione iz zemlje, a maspokovci me umalo kidnapovali ustaškim avionom sa Briona. A ja jedva ostao živ, jer je neka budala pucala na mene dok sam ronio na Brionima. Ćuti Kočo, Tito bi zbacio stetson sa glave, bilo je zabranjeno da se krećemo, a kamoli plivamo po moru, a ti baš našao da roniš. I ćutao bi Kočo kao što je ćutao još od poznih šezdesetih godina onog vijeka. Tito bi ga gledao. Nikada mu nije oprostio što se povukao onomad. Zapeo je za onog Nikezića ko pijan za plot. I za zapad. A oni nisu mogli bez sovjeta. Mi smo njima trebali kao tampon zona između Istoka i Zapada, a i oni nama usljed istog ili bar sličnog razloga. Tito bi zastao. Ali, da nisu dozvolili da uspije socijalizam sa ljudskim likom, nisu. Sad bi Koča otpuhnuo dim iz cigarete; Mi nismo dozvolili. A kako da uspije crni Kočo? Misliš sa Perovićevom i Nikezićem? Nisu oni znali koliko bratija može krasti i kako ih zauzdati. Oni i njihove tehnokrate, pih! Sve su mi nešto bili pametni i svileni. A koje je bilo njihovo rješenje. Koje? Sve je to bio jedan veliki eksperiment, za koji niko nije znao do čega će dovesti. S druge strane, jedva sam spriječio masakr maspoka. Tu se nije znalo ni ko pije, ni ko plaća. A ovi izvana su samo čekali da naprave još gori rusvaj. Pokazali su svi ti oko Kučareve i sličnih da ne znaju vladati. Nisu oni umjeli sa ustašama, koji su samo čekali da se Titu, odnosno meni zadrma stolica. Koča bi uzdahnuo; Ovo sad je drugo. Ovi novi uzimaju ustaše kao bedž.

To im je propusnica da ojade preduzeća. Tito bi se bolno zagrcnuo; Drugovi, naša preduzeća, okosnicu samoupravnog socijalizma.

Mene da si ostavio... Svi bi se trgnuli na glas koji je dolebdio iz ugla od prilike koju do tada nisu uočili. Kako li se samo ta prilika ili neprilika, kako se uzme, tamo stvorila? Dim od cigarete bi se naprasno zavijorio iz polutame. Taman su mi oprostili hapšenje đenerala Draže, omilio sam im, a ti meni montira lažni proces. Brionski. Tobož sam prisluškivao. A znaš da nisam. Ti pogotovo to znaš, čovjek iz sjenke bi se okrenuo prema Bevcu. Leka, Tito bi protisnuo umorno, trljajući oči. Kada smo tebe sklonili, a nije bilo lako, sklonili smo i sami sebe u onom djelu gdje smo činili dio sistema koji smo morali da prevaziđemo. Nismo mogli više tvrdo. Morali smo se malo decentralizovati. Nije ni nama bilo lako da tebe kojeg je naš sistem iznjedrio i njegovao odbacimo. Sjenka bi se zakašljala. Umalo ste me ubili. Imao sam srčani udar. A za te vaše prazne priče više ne dajem ni pet para. Prvi mačići se bacaju u vodu, moj Leka. Ti Bevc ćuti, a i ti mali Budo ne klimaj glavom ko utovljeni puran. Draže mi je da ga zovem Svileni ili Mrtvac, progovorio bi Krleža pokazujući na Bakarića. Još od 1932. i Sukoba na književnoj ljevici. Meni nije, povikao bi Leka. Uz dužno puotovanje drugu Budi iz naših prijateljskih nesvrstanih krajeva, ovaj naš Bakarić, tačnije mali Buda, cijeli život sve po pe esu, miriše nevolje na kilometar i savija kičmu. Mudrac. Ni sanjao nisam da će meni, partizanu, zahvaljujući vama drugovi, četnici poslije pjesme pjevati. Leka... Za tebe sam Ranković; pogledao bi mrko u Tita. Nisi ti mene sklonio zato što si veliki Hrvat, jer svi znamo da nisi, em si nizak, em nisi davao ni groš za takve bedastoće, niti zato što si mason ili ne znam ti ni ja šta su ti već kačili, već što si nakanio da opstaneš na

vlasti... Leka bi otpuhnuo dim od cigarete. Koliko smo samo sati proveli planirajući hapšenje Draže.

Oči bi mu bljesnule nostalgijom. A sad poražene snage mašu sa njim kao sa lovorovim vijencem. One snage što smo ih kršili na Neretvi, a oni nama zabadali nož u leđa gdje god su stigli. Još od Užičke Republike. Oni čuvali srpski supstrat, ma šta reče Draža, pa ostade živ, jer ja lijenjih i neorganizovanijih i nasilnijih i pijanijih budala ne vidjeh u karijeri, do što su ti četnici. A ovi njihovi nasljednici ni ne znaju siroti da je đeneral njihova Pirova pobjeda.

Sve su poharali kolaboracionistički gadovi i to ne samo u tvojoj Hrvatskoj. Tito bi klimnuo glavom, jer šta bi drugo. U ime Draže idu u pljačku, do posljednjeg gladnog Srbijanca. Ako su prije Srbi iz Srbije izumirali u ratovima, sada će ih pomoriti glad.

A niču i kraljevi, Leka bi prezirno odmahnuo glavom. A i u onom bastardu od entiteta isto tako...

Kakvi sad kraljevi? Tito bi se čudno izdreljio od izgovorenog. Pa bakra, cementa i slično... Doduše, i mnogo čega drugog, nema šta ti kraljevi nisu udrobili u tu smjesu. A u tom bastardu od entiteta, kako reče da se zove? Laktaševo. Ja glupog imena, nego, ima li tamo ulica s mojim imenom? Ma jok druže Stari, Bevc bi se stresao, mi nismo uočili, ali ima ih u mojoj deželi. Ima mog imena, znači, tvoji apartčici nisu sve poharali? Jesu prilično, Bevc bi se malo skupio pod kaputom. Fino ih je krenulo, od Ljubljankke banke, pa preko... Tito bi ga prekinuo; Dobro, znam šta hoćeš reći, sve u rukavicama.

Okrenuo bi se postrance. Leka... Za tebe sam Ranković, ovaj bi ga opet prekinuo... Čuo sam da oni tvoji dolje i dalje trpe ulice sa mojim imenom.

Znači, nisu sve poharali. Leka bi tužno klimnuo glavom. Nisu to ulice, već sokaci. A nisu ni politi onim sa Dražinim imenom. Tito bi se namrštio.

Kako stojim u Vilajetu? Tamo smo se drugovi najviše naratovali. Točnije, kako visim u onom drugom dijelu Vilajeta? U entitetu, bogca ti, entitet, usudili su se da taj imperijalistički Dayton pretpostave mom ZAVNOBiH-u. Tamo ima centralna ulica s tvojim imenom. Doduše, htjeli su je ukinuti druže Stari, Koča bi protrljao ruke kao da je na Igmanskom maršu, ali eto, nisu. Znači, tamo su opstale naše tvornice, dostojne radnika? Tito bi se sav zarumenio od neke nade i topline u srcu. Ma jok!

Isto kao u Laktaševu. Samo za potomke. Kakve sad potomke, maršalu ne bi bilo jasno. Ja ću da ti objasnim! Tito bi pogledao u novu pridošlicu izvinutih obrva. Viđu tebe! Pridošlica bi se uputila ravno ka njemu. Viđu, ne viđu, isto ti se vata. Da nije bilo tebe i apartčika, ali prvenstveno da nije bilo tebe, onaj vilajetski ratni predsjednik, kao i ostali ratni predsjednici, nikada ne bi izašli na dobar glas. Jer, ko god je bio u zatvoru za tvog vakta, poslije je izašao na dobar glas. I ti si onomad u kraljevini bio u zatvoru, i ja, Bevc, Leka i drugi, pa izađosmo na dobar glas. Bar privremeno... Đido, o čemu ti to?

Nisi zaslužio da ti išta objašnjavam, nakon što si me onako pomeo... Ajde Đido, bogca ti, pa ti si uvijek bio fanatičan. Letaš iz jedne krajnosti u drugu kao muha od govanceta do govanceta, od kad te znam.

Ateista kojem se na Sutjesci priviđao sam Isus, bogco dragi, pa ti ni to nije bilo dosta, već si zvao borce na kolektivno samoubistvo. Đilas bi ubrzano zatreptao; Ne sve, već sedamdesetak rukovodećih komunista koji su skupa sa mnom opkolile Švabe. I da nije bilo sabotaže za moj naum, ne bi ja poslije bio onako skrajnut. Bolje da su me Švabe skrajnule, nego moji! A sad mi svi tu nešto kuku lele! Tito bi

pomirljivo slegnuo ramenima. Nije bilo vrijeme da ti još 1951. na IV sjednici CK KPJ optužiš sovjetke komuniste za odsustvo slobodnog sukobljavanja ideja i demokratije unutar partije. A da pri tom zapravo misliš na nas jugoslovenske komuniste.

Nisam samo ja tako mislio, već i ovaj tvoj slovenački puran; Đido bi pokazao prema Bevcu. A i ostali. Ali sam ja prvi morao da platim. Đido, Tito bi mu lovio pogled, kada si od staljinističkog dogmatičara postao propagator lične slobode i dostojanstva, za šta sam ja kriv, jer si tu zarazu dobio od britanskih laburista... To si pročitao u mojoj knjizi Jahre der Macht... Đido bi pljunuo u stranu. Pazi, kada sam te 1951. poslao u London sa Lekom... Koji mi je s tobom došao glave. Žile su pulsirale na Đilasovim sljepoočnicama; Ali, i ja sam vidio kako njegova leti... Zlobno se nacerio u Rankovićevom pravcu. ...Da sa premijerom ispitate teren za nabavku oružja za JNA, zadatak ste izvrsno obavili.

Tita je bilo nemoguće zbuniti s prošlošću, sa budućnošću se već teže snalazio. Vratili ste se naizgled obojica, ali smo tebe Đido nepovratno izgubili.

Mada sam tvoje čudno ponašanje primjetio još 1949. nakon boravka u Ney Yorku gdje si sa delegacijom učestvovao na Generalnoj skupštini UN-a, na kojoj je Jugoslavija kao "nestalna" članica izabrana u Savjet bezbjednosti. Taj put ocjenjujem kao početak tvoje zaraze Zapadom. Đidine oči je obuzeo plamen; Ja sam evoluirao. Od rodnog, zadnja pošta Kolašin, prepišavši Moskvu, do NY ili Londona. Tome se niko osim mene nije obradovao! Niti je iko od drugova stao u moju odbranu. E moj Đido, buncaš kao i obično. Tito bi ga prostrijelio pogledom, kao onog januara 1954. kada ga je s drugovima isključio iz Politbiroa iliti Izvršnog komiteta SKJ, što je bio tek početak. Ništa nisi naučio. Ja sam od Zapada uzimao novac, a od istoka ideje. I prilično dobro mi je išlo. Kapiš? Pričam ti priču. Bivši Agitpropovac bi se nakezio; Da sam dolje, sad bi ovima u Bosni predložio to zajedničko samoubistvo, koje si maločas spomenuo. Onoj boraniji od radnika i sirotinje. Najviše su od sviju najebali! I od mojih Crnogoraca, i od tvojih Hrvata i od Lekinih Srbijanaca. Pogledao bi užagreno u Bevca; O tvojima koji su se samo tako provukli, neću ni da pričam. I sve mi je jasno, od onih političara licemjera što se ko biva bore za tablu sa tvojim imenom, onih što su tamničili pod tobom, a sad pokrali sve živo, do onih što bi da je uklone, kako bi i ubuduće krali sve živo, to ti je ranokapitalistička pljačkaška bagra. Ali mi nikako nije jasna ona bosanska boranija što nigdje ništa nema, kožu im uzeše sa leđa, a oni bi ako treba, i krvlju branili tamo neku ulicu sa tvojim imenom.

Da bar brane neku preostalu tvornicu sa tvojim imenom, bilo bi mi lakše. Imali bi alibi! Tito bi pri tom klimao glavom i malo suzio oči. Radnici bez tvornica, maljčiki, koji i dalje žele da se moje ime nalazi na tabli, e to je već nešto. To je vjera. A i mi smo drugovi daleke 1920. vjerovali u bolji svijet, dok nas je bila tek šačica, a kraljevi žandari nam dahtali za vratom sa bajonetima. I ti meni kažeš da sam ja onomad na Sutjesci bio religiozni fanatik sa priviđenjima... Tito se po običaju ne bi obazreo na uzavrelog Đilasa; Poslije je dahtanja bilo na sve strane. Osmjehnuo bi se. Ali drugovi, da budem iskren, ni meni ta bosanska boranija nije baš jasna.

Biće valjda da je ipak sve po zasluzi! Mada ni ja više točno ne znam kakva je bila ona moja. Ali, imam cijelu vječnost da razmišljam o tome!

Š E H E R 21

BANJA LUKA

JOSIP BROZ TITO – DA ILI NE

SVJETLA I SJENKE SUZA Tekst: Rudolf Kalajdžić Još tri godine, pa će ih proteći punih četrdeset od smrti “najvećeg sina naših naroda”, kako je glasio poluzvanični titular uz njegovo ime.

Sredovječni, da ne kažem stariji, čitaoci se sjećaju onog kišnog početka maja. Bila je nedjelja i na TV-u prenos iz Splita, čini mi se HajdukZvezda. Bilo je nekoliko minuta poslije tri, kada je objavljena vijest o Titovoj smrti. Utakmica je prekinuta, gledalište je bilo u šoku.

Sjećam se, mnogi su plakali, a među njima i fudbaleri oba tima. Kasnije su se neki postidjeli svojih tadašnjih suza. Dan ili dva kasnije, voz iz Ljubljane za Beograd prevozi Titove posmrtne ostatke. Na željezničkoj stanici u Zagrebu mnoštvo, suze, najdraža Titova pjesma “Za svaku tvoju riječ”. I tako na svakoj stanici od Ljubljane do Beograda. Sahrana kakvu svijet do tada nije vidio. Predsjednici država i vlada iz 127 zemalja svijeta. Praktično, popis svjetske političke elite sa izuzetkom američkog predsjednika Đimija Kartera. Poslao je svoju majku i potpredsjednika Mondejla. Kasnije je izjavio da je pogriješio, što lično nije prisustvovao sahrani. Uporedbe radi, na sahrani Tuđmana prisustvovao je samo Sulejman Demirel - tadašnji predsjednik Turske.

Usudio bih se tvrditi da je i on došao, ne iz poštovanja prema pokojniku, koliko iz poštovanja prema onoj šutljivoj većini stanovnika Hrvatske, koji nisu podržali jezik mržnje i Tuđmanovu politiku prema B i H. Od raspada Jugoslavije neprestalno traju rasprave o njezinom tvorcu i doživotnom predsjedniku - u kojoj mjeri je on odgovoran za raspad zemlje? A pogotovo za krvavi rat, koji je uslijedio nakon toga.

ZAŠTO GA OPTUŽUJU? Poslije toliko godina od Titove smrti, i od okončanja rata u B i H, ŠEHER 22 BANJA LUKA

postoji već nekakva vremenska distance - koja omogućava racionalno i na činjenicama zasnovano zaključivanje. Da li je Tito pozitivna ili negativna ličnost naše skorije prošlost?

Koji mu se ” grijesi” stavljaju na teret?

-Prvo i prvo, bio je diktator - vladao decenijama u zemlji sa jednopartijskim sistemom i nije učinio ništa, da se zemlja demokratizira i pripremi za vrijeme poslije njegove smrti.

-Odgovoran za masovne zločine, koje je na kraju rata počinila Armija kojoj je bio na čelu.

-Odgovoran za Goli otok i političke progone neistomišljenika.

-Stvorio je veliku, preveliku vojsku, koja je bila država u državi, sa svojom ekonomijom, finansijama, proizvodnjom, ljetovalištima, privilegijama i na kraju čak i posebnim predstavnicima u političkim strukturama. Reklo bi se čak da je vojska bila najuticajnija politička snaga u zemlji.

-Okružio se luksuzom, ljetovalištima, lovištima, jahtama, lijepim ženama.

-Izgradio je kult ličnosti, koji je bio dodatna smetnja demokratizaciji društva.

Sve nabrojano rezultiralo je nakon njegove smrti u raspadu države na najgori mogući način. Kako i zašto se raspala Jugoslavija, a pogotovo o uzrocima i karakteru rata napisani su tomovi knjiga i ponuđena su različita objašnjenja - od građanskog, još malo pa vjerskog sukoba - do teorija zavjere, po kojoj su nas Englezi, Francuzi i Amerikanci “gurnuli” u rat, kao “ne bismo mi to, nismo mi takvi”, nego su nas Oni natjerali.

Istina je, zapravo, više nego jednostavna.

Komunistička ideologija se “istrošila”, a pad berlinskog zida i ras-

pad Sovjetskog Saveza definitivno su je pokopali. Politička birokracija na čelu sa Miloševićem shvatila je da joj, umjesto komunističke ideologije, na raspolaganju stoji nacionalizam, uz čiju će se pomoć održati na vlasti. Profesionalni sastav JNA, a radilo se o nekoliko desetina hiljada ljudi – od vojnih službenika, preko podoficira i oficira – do generalštaba - poplašio se, da će raspadom zemlje izgubiti privilegije i naći se”na ulici”. Zato su brzo i lako prihvatili Miloševića i stali iza svih njegovih osvajačkih planova.

TITOVE ZASLUGE Koje je kvalitete Tito imao ( ako ih je bilo ) i šta je postigao tokom 35 godina vladavine bivšom nam domovinom?

-Kao veoma mlad, Josip Broz je prihvatio komunističku ideologiju i ostao joj vjeran do kraja života. Dakle, po definiciji nije bio demokrata.

On jeste bio diktator, ali... da vidimo koje su realne opcije bile pred narodima Jugoslavije 1945. godine? Jedna opcija bila je Tito i sve što sa njim ide “u paketu”. Druga, koju je Čerčil svesrdno pomagao, bila je obnova kraljevine Jugoslavije i povratak kralja Petra u zemlju. Draža Mihajlović i njegovi “antifašisti”, čitavo vrijeme borili su se za tu varijantu. Ako me poznavanje istorije “služi”, kraljevina Jugoslavije i nije bila neki “rasadnik” demokracija. Istina, postojale su političke stranke, ali je samo jedna imala “pravo”da pobijedi na izborima. Ako bi šta krenulo krivo, posezalo se za raznim “Obznanama”, Zakonima o zaštiti države i sl. Ako i to nije bilo dovoljno “posezalo”se i za pištoljima usred skupštine. U toj “demokratskoj i višepartijskoj” Jugoslaviji nisu priznati narodi osim Srba, Hrvata i Slovenaca. Čistom političkom i finansijskom “mučkom”države provedena je “agrarna reforma” ali samo u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Rezultat - osiromašeni, bolje rečeno opljačkani Bošnjaci i mnogo miliona dinara u džepovima Dragiše Cvetkovića i njegove “raje”.

Kada uporedim - ja bih izabrao Josipa Broza.

Neko ce reći - a treća opcija - moderna demokratska država? Politika je “vještina mogućeg”. Ni 50 godina kasnije na Balkanu se još ni izbliza nisu stekli uslovi za nju. Ali to je posebna tema.

-Da li je Tito pripremao zemlju za vrijeme “poslije Tita”? Sjeća li se još neko kome je najviše smetao Ustav iz 1974? Miloševiću naravno. Na glavu se posadio, nastojeći da stvori “celu Srbiju”, odnosno da poništi autonomiju Kosova i Vojvodine. Kada mu to nije pošlo za rukom (jer je na čelu komisije za promjenu ustava bio Hamdija Pozderac), posegnuo je za “jogurt revolucijama” i nasilnim smjenama pokrajinskih rukovodstava. Dok je “Titov ustav” bio na snazi, Kosovo je funkcioniralo gotovo besprijekorno. Da bi se njegovim ukidanjem pretvorilo u pakao.

Nepotrebno je naglašavati da su Bošnjaci - tada još Muslimani prvi puta priznati kao ravnopravan narod, jednako kao i Makedonci. Na osnovu Ustava iz 1974. BiH je dobila međunarodno priznanje.

-Ko je prvi zabio “glogov kolac”u Titov grob? Vojislav Šešelj, naravno. Zašto? Ne zato što je Tito Hrvat, nego zato što je bio žestoki borac protiv svih nacionalizama, a posebno velikosrpskog, koga je smatrao najopasnijim za opstanak Jugoslavije. Sjetimo se 1965., Brionskog plenuma i smjene Rankovića. Tada je Tito i sam bio na meti velikosrpskog nacionalizma.

-Odgovoran za zločine počinjene na kraju rata? Po današnjim mjerilima – da. Rekli bi u Hagu “kriv po zapovjednoj liniji”, nije ih naredio, ali nije ni kaznio počinitelje. No bilo je to neko drugo vrijeme -konačno repriza se dogodila nedavno - ali za razliku od Slobe i Franje, rekao bih da to kod “Jože”nije bio dio plana.

-Goli otok je nastao u vrijeme sukoba sa Staljinom. Bio je to sukob na život i smrt, u kome je do kraja primijenjena doktrina ”bolje 100 nevinih u zatvoru, nego jedan krivac na slobodi”. Pa ipak, diktator Josip Broz ne bi se mogao baš ni po čemu uporediti sa Staljinom, Čaušeskuom, ili nekim iz te “fele”. Prije bi se reklo da je bio “prosvjećeni” diktator. Otvorio je granice i omogućio odlazak u Zapadnu Europu gotovo milionu naših “gastarbajtera”. Tamo se moglo zaraditi, ali i učiti pravoj demokraciji, te vidjeti Svijet iz drugog ugla. U to vrijeme ljudima Istočne Europe - Juga je izgledala kao raj. Kada sam krajem 80-ih bio u Moskvi, još je građanima Rusije pasoš bio nedostupan, osim za kolektivna putovanja. Pod “diktatorom” Brozom Jugoslavija je

doživjela ekonomski procvat. Sjećam se podatka, da je Hrvatska u posljednjih 110 godina imala rast bruto dohotka od 1% godišnje. U periodu od sredine 60-ih do sredine 70-ih imala je rast od preko 6%. Slično je bilo i u drugim tadašnjim republikama. Nismo živjeli bogato kao Zapad, ali nismo imali ni isti start. Pa ipak se išlo na more, kupovalo u Trstu, gradilo vikendice. Bili smo objektivno bliže Zapadu nego Istoku.

-Prevelika vojska? Svakako, ali se teško moglo reći da ju je “Joža” koristio kao Pinoče. Velika armija bila je zapravo potrebnija za odbranu sa Istoka. Sjetimo se `68. u Češkoj , ili ‘56. u Mađarskoj. Uostalom, Brežnjev je više nego jednom ponavljao da zemlje soc.lagera imaju “ograničeni suverenitet”, odnosno da SSSR ima pravo da vojno intervenira u njima. Vojska se otela kontroli i na velika vrata ušla u politiku poslije Titove smrti.

Ako ćemo pravo, čak ni konzervativna Amerika nije Tita doživljavala kao tipičnog komunističkog diktatora. Ugled u svijetu mu je bio neosporan. Kao jedan od osnivača pokreta nesvrstanosti, zajedno sa Nehruom, Naserom, Sukarnom i Nkrumahom, organizirao je treći Svijet, u naporu da se suprotstavi blokovskoj podjeli svijeta između dvije velesile. Napori nesvrstanih bili su u to vrijeme jedini glas razuma u “hladnom ratu”, u kome se” zveckalo” vrućim bojevim glavama.

Nadživio je svu četvoricu saradnika i prijatelja i dugo bio nosilac baklje nesvrstanosti. Reklo bi se da je ova humanistička ideja umrla sa njim.

Naprosto, nije više bilo lidera sa dovoljnom karizmom.

-Šta je obični građanin imao od toga? Crveni pasoš, prelazio granice bez viza, bio dočekivan - ali zaista - sa mnogo simpatija. Toliko toga se promijenilo samo nekoliko godina polije njegove smrti. Kada su nas mrcvarili čak i na granici Slovenije.

-Luksuz, jahte, žene?

Volio je luksuz, nesporno. Međutim, ništa od toga zapravo nije prisvojio. Njegova porodica nije naslijedila ni Brione, ni Karađorđevo, ni vilu u Bugojnu. Svaki trećerazredni švercer “mrknuo” je više, a o prvoj ligi tajkuna da i ne govorim. Uzeli su mnogo više od Jože, a pri tome narod živi da bjednije ne može biti.

I na kraju, Ameri su kupili “Maršalku” - kasarnu u centru Sarajeva.

Za male pare, naravno. Da tu izgrade veleljepnu ambasadu. A velike ambasade se ne prave u zemlji iz koje namjeravate brzo otići.

Š E H E R 23

BANJA LUKA

Stambeno-poslovna zgrada sa trgom u naselju Mejdan

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Prvi stambeni neboderi Stambene zgrade i naselja od kraja Drugog svjetskog rata do zemljotresa Tekst i foto: Adem Čukur Za period od kraja Drugog svjetskog rata, 1945., do zemljotresa,1969., može se reći da je, u poređenju s predratnim periodom, intenzivirana izgradnja objekata kolektivnog stanovanja / stambenih zgrada, kako pojedinačnih, lociranih uz postojeće gradske saobraćajnice, tako i mikrorejonskih naselja na tada širem urbanom području, čime je bitno izmijenjena morfološka struktura grada.

Pri projektovanju stambenih zgrada, sa više ili manje uspjeha, primjenjivani su osnovni principi arhitekture Moderne. U prvom desetljeću poslije Drugog svjetskog rata prisutna je izgradnja pojedinačnih ili grupisanih objekata kolektivnog stanovanja niže spratnosti (P+2 i P+4), najčešće na raspoloživim lokalitetima između postojećih zgrada uz gradske saobraćajnice, za koje su prethodno bili urađeni separatni urbanističko-tehnički poslovi. Jedna od karakteristika ovog perioda je da su stanovi često projektovani sa skromnijim površinama, kako pojedinačnih prostorija, tako i ukupnom površinom stanova.

U drugom desetljeću, pa do zemljotresa, pored izgradnje pojedinačnih 24 Š E H E R

BANJA LUKA

objekata prisutna je i izgradnja grupe objekata i mikrorejonskih stambenih naselja. Neke od karakteristika iz ovog perioda predstavljaju i izgradnje stambenih zgrada veće spratnosti; P+8 i P+10, češća primjena ravnih neprohodnih krovova i nešto veća površina stanova u odnosu na prethodni period. Na prostoru gradskog centra gradi se veći stambeni objekat spratnosti P+4 na lokalitetu zapadno od Gradskog parka i stambeno - poslovni objekat spratnosti P+4 u Titovoj ulici, nasuprot zgrade Glavne pošte.

Pored toga, na nekoliko lokaliteta šireg gradskog centra (u ul. Branka Radičevića, Vladimira Nazora...) grade se manje stambene zgrade spratnosti P+1, dok je na sjeveroistočnom dijelu (uz ulice Borisa Kidriča, Moše Pijade, Vase Pelagića, Fra Grge Martića ...) prisutna izgradnja pojedinačnih i grupe objekata različite spratnosti do P+4.

Godine 1960. počinje izgradnja prvog stambenog nebodera u ul. Marije Bursać / odnosno u Bulevaru revolucije sa njene sjeverne strane (drugi istovjetan, pored navedenog je izgrađen par godina kasnije ). Objekat je spratnosti P + 10 , a izveden je prema projektu arhitekte V. Ugrenovića iz

Sjećanje Arhitektonsko-inženjerskog ateljea / A.I. A. u Zagrebu, prvobitno projektovan za potrebe ”Zavoda za stambenu izgradnju” iz Zagreba, po kojemu je u tom gradu realizovano nekoliko takvih zgrada, da bi ga, kao tipski (tip Ugrenović U1) kupili i banjalučki investitori. Radove je izvelo GP ”Pavao Radan” , a rukovodilac gradilišta je bio ing. Duško Stanković, kasnije profesor na Tehničkoj školi u Banjaluci. Fasadni zidovi su izvedeni sa betonom u glatkoj limenoj oplati, a poslije zemljotresa na njima su dograđeni balkoni. Nakon zasvođenja rječice Crkvene i izgradnje Bulevara revolucije sa njegove sjeverne strane grade se još dva nebodera, ovaj put u polumontažnom IMS / sistemu ”Žeželj”, dok se sa njene južne strane – na dijelu lokaliteta Hanište gradi nekoliko stambenih i stambenoposlovnih zgrada spratnosti P+4 i P+8, čime taj ukupan prostor dobiva konačnu formu. Na prostoru Donjih Hiseta i Čaira u prvo vrijeme grade se objekti spratnosti P+2 i P+4 locirani uz glavnu longitudialnu ulicu između Stare čaršije i Zelenog mosta, prvenstveno sa njene zapadne strane.

U prvom desetljeću na lokalitetu Čaira, na njegovoj zapadnoj strani, gradi se prvo manje mikrorejonsko naselje sa stambenim zgradama spratnosti P+4. Izgradnjom transverzalne saobraćajnice – ulice Ejuba Kobašlića između Kozarske ulice i Tranzitnog puta otvara se mogućnost širenja naselja na neizgrađenim površinama. U ovom periodu izgrađeno je po nekoliko stambenih zgrada spratnosti P+1 i P+4, da bi puni zamah izgradnje naselje doživjelo poslije zemljotresa. Prostor na desnoj strani Vrbasa - Mejdan i Stupnica (za koje se odavno koristi i zajednički nezvanični naziv – Preko Vrbasa) bio je u graditeljskom smislu u austrougarskom preriodu i periodu između dva svjetska rata skoro u potpunosti zanemarivaran, da bi u periodu od kraja Drugog svjetskog rata do zemljotresa 1969. skoro u kontinuitetu, bila prisutna izgradnja stambenih zgrada različite spratnosti (P+2 , P+4 , P+8 ) i različitog arhitektonskog oblikovanja, čime taj prostor postaje najveće naselje rezidencijalnog karaktera u navedenom periodu. Pojedinačni i grupisani objekti (neki sa istovjetnim zgradama) najvećim dijelom grade se uz ulice Nurije Pozderca, Braće i sestara Kapor, Kasima Hadžića, Odića, Danka Mitrova...

Prvi banjalučki stambeni neboder između Bulevara revolucije i ul.

Marije Bursać

Stambena zgrada na Donjim Hisetima / Čairama Krajem pedesetih godina u produžetku današnje Male čaršije na sjevernoj strani, a prema projektu arh. Nedžada Hotića, počela je izgradnja centralnog prostora naselja sa manjim trgom i dvije međusobno razmaknute ortolonalno locirane stambeno-poslovne zgrade spratnosti P + 8 sa poslovnim prostorima u prizemlju (prodavnice, poslovnice pošte, banke...) , te jednospratni objekat izmedju njih sa samoposlugom u prizemlju i robnom kućom na spratu. Na prostoru sjeverozapadno od gradskog centra početkom šezdesetih godina radi se urbanistička i projektna dokumentacija i počinje izgradnja mikrorejonskog naselja Nova Varoš sa pojedinačnim stambenim blokovima spratnosti P+4 izdužene ili približno kvadratne osnove, dok je na zapadnom dijelu naselja prisutna individualna stambena izgradnja. U isto vrijeme osniva se ”Stambena zadruga” Banjaluka koja u ovom naselju, u ulici Petra Preradovića, gradi nekoliko stambenih zgrada spratnosti P+4 sa po dvanaest stanova za koje je projekte uradio arhitekta Josip Vidaković.

Nastavlja se i izgradnja individualnih stambenih objekata, prvenstveno na prostorima Pobrđa, Hiseta, Čaira, Gornjeg Šehera, Paprikovca, Petričevca, Novoselije, Lauša, Sitara, Stupnice, Vrbanje, Rosulja…, ali sa drugačijim, tada aktuelnim, oblikovanjem u odnosu na postojeće objekte.

Pedesetih godina, na prostoru Donjih Hiseta / Čaira, uz glavnu saobraćajnicu ”Fabrika celuloze u izgradnji” za potrebe stručnog i rukovodnog kadra gradi tri različita dvojna / dupleks stambena objekta spratnosti P+1, projektovana u duhu arhitekture Moderne, koji spadaju među najkvalitetnija rješenja ove vrste objekata u gradu iz navedenog perioda. Projektant objekata je arhitekta Baranjai iz ”Jugonafta -invest ” / Zagreb. I projekti za ove objekte (koji su prethodno izvedeni u Zagrebu) su kupljeni kao tipski.

Dvojna / dupleks stambena zgrada Tvornice celuloze / INCEL-a ŠEHER

BANJA LUKA

25

Kad zemlja zadrhti: Sjećanja na banjalučki zemljotres

Kako je propjevao Orfej ispod ruševina...

Foto: arhiva magazina Šeher Banjaluka

Pripremio: Mišo VIDOVIĆ Prošlo je četrdeset i osam godina. Ove redove ispisujem 26./27.oktobar godine ove. Ovi oktobarski dani, 1969, godine bili su posebno teški za grad. Prije četrdeset i osam godina naš grad je pogodio katastrofalan zemljotres. O tome kakva je kataklizma i tragedija zadesila grad, i danas se mogu čuti brojna svjedočenja i sjećanja.

Tako je u vanrednom izdanju „Glasa“ (29. oktobar 1969.), zabilježeno kako je „već treći dan Banja Luka pretvorena u jedan veliki zbjeg u kojem boravi oko 70.000 ljudi. Prema saopštenim procjenama 80 posto stambenog fonda je sasvim uništeno. U gradu nema više ni zgrade koja nije oštećena u kojoj se može bezbjedno boraviti...“.

Zemlja je drhtala, stihija odnijela ljudske živote. Osim stambenih objekata – kuća i zgrada, uništila je mnoge javne ustanove, preduzeća, fabrike i proizvodne pogone. Na udaru kataklizme našle su se i zdravstvene ustanove, a sa lica zemlje praktično su nestale i škole i školski objekti. Stradala i Gimnazija, „realka“.

Zemljotres je, ostaće zapisano, “smrtno ranio gimnazijsku zgradu i uništio inventar, arhivu, biblioteku i veći broj kabineta”. Iako je stara realka „koliko-toliko ostala na nogama”, tadašnje vlasti donose odluku da se sruši. Nekoliko hiljada Banjalučana 31. januara 1970. godine došlo je na oproštaj sa svojom Realkom – mnogi nisu mogli sakriti tugu i suze… Do oktobra 1969. godine, banjalučki gimnazi26 Š E H E R

BANJA LUKA

jalci, u školi organizovali brojne društvene, kulturne, sportske aktivnosti. Četiri godine prije, 1965., pokrenut je i list Gimnazije “Orfej”. U “Orfeju” prve novinarske tekstove, radove, pjesme, pripovijetke, likovne ilustracije i radove objavili su, kasnije poznati, ugledni novinari, književnici, pjesnici, slikari… A fatalne 1969. godine, redakcija “Orfeja”(glasila saveza zajednice učenika i Saveza omladine u Gimnaziji - kako je stajalo u “glavi” lista) pripremila broj 1-2 za školsku 1969/70. Među materijalom koji su novinari i saradnici “Orfeja” priredili našla se i jedna – ekskluziva. Ekskluzivno za “Orfej” govori Akram Abdel Rahim Jallad - član Al Fatah-a.

Razgovor je vodio saradnik “Orfeja” Slavko Podgorelec…Naš gost u ovom broju je student tehnologije u Banjoj Luci, Akram Jallad (Džalad), porijeklo iz Palestine. Do juna 1967. godine živio je sa roditeljima u arapskom dijelu Jerusalema…” Ovako je glasila najava ove ekskluzive, a o čemu su razgovarali novinar „“Orfeja” Slavko Podogorelec i Akram Jallad može se vidjeti iz sačuvane kopije intervjua.

Elem, često je moj prijatelj i kolega, pokojni Slavko Pod-

gorelec, tokom naših brojnih druženja znao pomenuti ovu ekskluzivu „Orfeja“. Pominjao da je tek odštampan broj „Orfeja“ sa ovom eksluzivom mogao zauvijek ostati zatrpan ispod ruševina Gimnazije. O ovome, Slavko je u nekoliko navrata pisao i objavljivao. Pa i o tome kako je „Orfej“, ipak „izašao“ ispod ruševina Gimnazije. A prije nego što sam Slavka zamolio da mi detaljnije ispriča ovu „akciju“, poslao sam kopiju-faksimil ekskluzivnog “Orfeja”: nije prošlo dugo, na email mi stiže Slavkov tekst - sjećanje “Orfej, list banjalučke Gimnazije, 'ilegalno evakuisan' iz ruševine”, koji ovom prilikom prenosim: „...Bijaše taj zemljopotres oktobra 1969. Tadašnji glavni urednik Orfeja, uvaženi i blaženopočivši profesor Milan Vukmanović (predavao filozofiju) s neskrivenim simpatijama prihvati moj prijedlog da (za to vrijeme - ekskluzivno!) objavimo intervju sa aktivnim pripadnikom palestinske oslobodilačke organizacije Al Fatah. Uradio sam to, krajem septembra, a posredstvom (tadašnjih studenataBanjolučana, a danas doktora nauka) N.Dž. i S.K… Ekrem (izvorno Akram) došao je na razgovor, pokazao 'identifikaciju' (index) koji je bio na ilegalno ime - a onda je uslijedio razgovor (tonski sniman) uz moje obećanje da korektno prenesem navedeno. Najsmješnije: Akram je pratio naš gimnazijski Orfej (!!!) i to iz broja u broj. I tada mi reče: "Imam odobrenje (komande) za ovaj susret, ali sam morao poslati neke primjerke Orfeja da bi se uvjerili kako to nije 'državni' dnevni list odnosno magazin!" (Ilegala je ilegala - a Mosad je 'dalekodobacujući').. Dakle odradismo to, na 'geštetneru' odštampasmo taj broj Orfeja - a onda puče zemljotres... Stranice lista u biološkom kabinetu (prizemlje)…Neki zidovi Gimnazije izvaljeni, pristup zgradi čuvaju vojnici, uprava pod šatrom na košarkaškomfiskulturnom terenu. Ne mogu se sjetiti ko je bio uz mene, ali znam da sam donio flašu 'brandy-a' ('zvekana') dao vojnicima, a onda, sa nekakvom željeznom šipkom -razvalio vrata kabineta biologije i sve stranice Orfeja (uredno poslagane) iznijeli pod šatru uprave Gimnazije, kod gospođe Nate...Onda smo - kolektivno - evakuisani u Crikvenicu. Sve donedavno sam vjerovao da taj broj Orfeja nikada nije uvezan i distribuiran... Da ne griješim dušu - prof. Vukmanović (zvani Fili) kada je bio direktor Arhiva (a često me zvao 'na kafu') hvalio je taj intervju. Mislio sam da je to iz kurtoazije. Kada sam dobio autentične kopije - sada sam ponosan jer, te 1969. godine niko prije Orfeja nije imao takav 'ekskluzivni' materijal...S poštovanjem …Slavko Podgorelec, sr… Banjaluka, 30.09.2014....“ Kada i gdje sam prvi put gledao film „Dan duži od godine“ , ne sjećam se:scenario i režiju filma potpisuje Branimir Tori Janković, a uloge je imala, u to vrijeme, respektabilna glumačka postava: Adem Ćejvan, Boro Begović., Dragomir Gidra Bojanić, Ljuba Tadić, Pavle Vujisić, Dragoljub Gula Milosavljević, Branislav Ciga Milenković, Zdravko Biogradlija, Vasa Pantelić, Zaim Muzaferija, Davor Antolić, Milan Veljković, Pero Mojaš, Miloš Kandić i Slavko Zamola. Na špici filma i da se „ prvi put na filmu pojavljuje Slavko Zamola”- poznati banjalučki ugostitelj. Prema onome što je zapisao Slavko Podgorelec, on je „cijeli život proveo sa glumcima; pjevao je božanstveno, bio šeret i začinjavac, a uz sve to i cijenjeni ugostitelj”. A evo i jedna anegdota sa snimanja filma, koju je zabliježio i ostavio nam Slavko Podgorelec, nakon što je filmska ekipa završila dio snimanja u Banja Luci, a preselila se u Zenicu. U glavnoj ulozi Slavko Zamola: „.... Zamola je automobilom otišao na snimanje. Nije daleko stigao. Zaustavila ga je, a nakon toga privela policijska patrola kojoj je dojavljeno kako se neki robijaš vozi u ukradenom autu. Nesretni Slavko nije skidao svoj filmski kostim-robijaško odjelo, sve do završetka snimanja. Slučaj je, nakon nekoliko sati razriješen: Zamola je stigao na snimanje, ali nikada nije otkrio ko stoji iza ove podvale…”

Foto: Goran Mulahusić

GOLUBOVI - Od zla, od zla i božje volje se ne može pobjeći... Jesam li vam govorio da će biti nevolje, nesreće. Čuli smo na radiju da je sve srušeno, da ima i mrtvih... Znao je to, Bego, znao...

Tekst: Idriz Saltagić Djeca su me gledala dugo, okupljena oko mene, skutrena između klupa. Svi su znali za jučerašnji potres, u njihovim očima, svjetlim i širokim, iskrila su pitanja, strah, iščekivanje. Rekoh im da neće biti nastave nekoliko dana, da polako odu kućama. Izlazili su iz razreda pognutih glava, nekako skrušeno, kao da ne bi. Vižljastu Dušanku iz moga V-1 pomilovao sam po kosi i rekao da će svoj sastav o tome kako je doživjela jučarašnji potres proćitati čim se ponovo okupimo.

I ako osjeti da bi još nešto napisala, neka piše. Prošla je pored mene uzdrhtala, kao ptica, potrčala za svojim drugovima koji su se raspršili po ulici, kao golubovi.

U zraku, oko školske zgrade, u varoši P. mirisalo je na kišu. Osjetio sam nemire i zapitanost u očima ljudi dok sam prolazio, žureći da se što prije sastanem sa Ragibom i da krenemo u grad. Dočekao me je zabrinut, potapšao po ramenu. Krenuo je naglo, u nekom magnovanju. Na izlazu iz grada zaustavi nas Bego, zamusan, zapličući jezikom. ŠEHER 28 BANJA LUKA

Cijelim putem pritiskale su me ove njegove riječi, kazane iznebuha, a od njega se, kad god bi se sreli, moglo svašta da čuje. O poplavama, gradu, neizlječivim bolestima, o ženidbama i razvodima.

Mislio sam o gradu, tamo su zivjeli svi moji; roditelji, braća, sestra, o gradu moje mladosti, aleja, bistre, plahovite rijeke, prve ljubavi i uzdaha. Ukaza mi se u tom snatrenju Tvrđava i Brdo gdje smo odlazili pješice i iskušavali snagu i zdravlje, hitali ko će prije.

GRAD! SJURIO SAM NIZ BRDO, U KRATKOJ KOŠULJI I SIVIM HLAČAMA. KRIŠOM SAM IZAŠAO IZ DVORIŠTA, KROZ RAZMRDANA AVLIJSKA VRATA. TAŠNU SAM OSTAVIO NA VERANDI, BIO SAM GLADAN, MAJKA JE ZVALA DA SE VRATIM, A JA SAM TRČAO NA OBALU, DA VIDIM RIJEKU. ČUO SAM DA JE NADOŠLA, KIŠA JE STALNO PADALA POSLJEDNJIH DANA, PREPLAVILA OBALU, SEDRE, MJESTO GDJE SMO SE SAKUPLJALI, IGRALI. ČUO SAM ZA SOBOM PISKUTAV, SESTRIN GLAS: - BRACO, VRATI SE, VRATI! MAMA TE ZOVE! Ragib je vozio polako i često okretao prema meni. Nije, mada sam osjetio da želi, zapitkivao. Na ulazu u grad ugladasmo grupice ljudi,

kako zure, usplahireni, zagledani u nebo. Zastadosmo kraj suhonjavog starca, glave uvučene u okovratnik zimskog kaputa: - Ljudi, srušio se naš grad, naš lijepi grad! Kažu, može biti još potresa! Ljudi, pobogu, kuda ćemo sada?!

Pored nas, brundajući, prođe kolona kamiona. Začusmo i sirenu Hitne pomoći. Pritisnu me u prsima, ono starčevo – otišao je naš lijepi grad!

ALJO BI DOLAZIO PO MENE SVAKO POSLIJEPODNE. ODLAZILI BI U TVRĐAVU, MEĐU ZIDINE KOJA SU NAS UVIJEK MAMILE. ODLUČILI SMO DA SE DANAS PROVUČEMO KROZ DUGAČKE, VLAŽNE I MRAČNE HODNIKE. DUGO SMO TO PRIŽELJKIVALI, DUGO SE NEĆKALI. HOĆEMO LI MOĆI PROĆI KROZ TE TAJNOVITE HODNIKE, GDJE ĆEMO I KAKO IZAĆI? SAD SMO ODLUČILI I SAD ĆEMO IĆI. TRČIMO JEDAN ZA DRUGIM. ALJO, JA, MIMO, DOKTOR, PJESNIK, BORIS. NOSIMO LOPTU, ONU PRAVU, FUDBALSKU, OD KOŽE. IGRAMO UTAKMICU PROTIV NAŠIH DRUGARA IZ DRUGOG RAZREDA. SVI IGRAMO POLETNO, ŽUĐENO, ŽELJNI NADIGRAVANJA, RADOSTI, GOLOVA I POBJEDE! ONDA SE, POSLIJE UTAKMICE, PEREMO NA RIJECI. KROZ HODNIKE TVRĐAVE ĆEMO, DRUGI PUT, ZAJEDNO, NAKON JOŠ JEDNE UTAKMICE Ponovo pored nas zabrundaše kamioni. Prolazimo kroz aleju, gledam u drveće, kao da nešto tražim,? Možda ptice, golubove, ili lica onih mojih učenika koji su se jutros raspršili, kao ptice, na sve strane.

Grad mi je uvijek, kad god bi dolazio, blistao ovim alejama. Polako, zastajkujući, prolazimo kroz centar grada. Vrvi na sve strane, usplahireni ljudi, dozivi, plač, brundanje vozila! Mladić i djevojka, zagrljeni, stišću se uz stablo lipe. Neka žena nosi dušek, čujem kako govori da nema kruha. Ugledah i mnogo vojnika, trče trotoarom, sa obje strane ulice, žure prema mostu. Nebo je olovno, magluština pada po drveću.

ALJO JE IMAO PRVI SASTANAK S MELIHOM. POZVA I MENE DA BUDEM S NJIM, DA MU VIDIM DJEVOJKU, DA JE ZAJEDNO DOČEKAMO, PA DA SE ONDA JA POLAKO IZGUBIM. ONI ĆE ZAJEDNO U ŠETNJU, A ONDA U KINO. ČUO JE OD MIME DA JE REKLA DA JOJ SE ON SVIĐA I DA BI VOLJELA DA SE S NJIM SASTANE, DA IZAĐU. IDE U TRGOVAČKU ŠKOLU. ALJO ŠETA NERVOZNO GORE-DOLJE DOK JE ČEKAMO, TRLJA RUKAMA, PITA KAKO TO DA JE JOŠ NEMA? HOĆU DA ODEM, ALI MI GOVORI DA OSTANEM JOŠ MALO, PA KAKO SMO SE DOGOVORILI, DA ODEM KADA ONA DOĐE. MELIHA JE DOŠLA LEPRŠAVA I NASMIJANA, PRUŽILA NAM JE RUKU, ZNOJNU I DRHTAVU. ALJO JE SPOMENUO DA ČE U KINO, DA JE KUPIO KARTE, KRIŠOM GLEDAJUĆI KADA ĆU OTIĆI? ONA GA IZNENADI ŽELJOM DA I JA POĐEM, NJEGOV NAJBOLJI DRUGAR. KLIMNUO JE GLAVOM, NEVOLJNO, GURNUO ME LAKTOM POŠLA JE IZMEĐU NAS, RAZDRAGANA. Čovjek, mršav, izgubljena pogleda, dozivao je dijete! Pretrčao je preko ulice, ugledao dječaka i povukao ga za ruku. Učini mi se kao da je, odjednom, sve utihnulo. U centru grada, gdje smo zastali u koloni, mnogo je ljudi ispred velike zgrade, srušene, u gromadama! Prolomi se glas čovjeka u uniformi, odnekuda, sa vrha, iz krša: - TIŠINA, LJUDI, TIŠINA! NIŠTA NE ČUJEM... IMA LI KOGA? IMA LI KOGA? Žurimo prema rijeci, prati nas njegov glas, doziv, koji se gubi negdje u utrobi zemlje. Ulazimo u ulicu, tamo gdje je okružena stablima višanja naša stara kuća, nagrižena, na dva boja, kuća sa mnogo prozora i klimavog stubišta. Tamo smo odrasli, postali ljudi, tamo smo

dolazili, vraćali sa naših izbivanja i putovanja. Uvijek je odisala spokojem, mirom, majčinim pogledima i očevim šalama.

SJEDIMO U NAŠOJ BAŠTI, U SUNČANO, TOPLO PODNE! SJEDIMO ISPOD RAZGRANATE VIŠNJE! MOJA MATI I MOJ OTAC, MOJA TRI BRATA I SESTRA, JEDINICA, S KOJOM SMO SE NAJVIŠE IGRALI I KOJU SMO ČESTO NOSILI KRKE! PRED NAMA RASUTA KOŠARA ZRELIH VIŠANJA, A MI ZAMAZANIH USTA, TRČIMO OKO DRVEĆA! OTAC ZA NAMA NE BI LI NAS UHVATIO! ONDA SVI ODLAZIMO U BAŠTU, DA OKOPAMO ZEMLJU, TAMO GDJE SU GREDICE LUKA I SALATE! OTAC NAS GAĐA KAMENČIĆIMA, A SESTRA SE SKRIVA IZA DRVEĆA, PA ONDA TRČI MAJCI, U NARUČJE! PREDVEČE ISTRČAVAMO KROZ AVLIJSKA VRATA, NA ULICU, U NEKOJ ČUDNOJ, RAZBUĐENOJ IGRI! Pored nas protrča grupa vojnika, nose lopate i neke rance.

Skrenusmo na puteljak, blatnjav, zarominja i kiša. Protrča žena, noseći deku. Nemir u zraku, na drveću, oko nas!

NAŠA JE KUĆA STARA I RUŠEVNA! SESTRA UDARA LOPTOM U IŠARAN, ISPUCAO ZID, UDARA SVE JAČE, SVE VESELIJE! DOZIVAM JE, VIREĆI ISPOD VERANDE! ONA TRČI PREMA MENI, BACA LOPTU, TETURA I PADA! PROVIRUJEM IZA KUĆNOG ZIDA KAKO SE PODIŽE! DIŽEM JE VISOKO, NA RAMENA, ONA ĆUPA MOJU KOSU I POKAZUJE MI RUKOM NA KROV, NA GOLUBOVE! NAPUČILA JE USNE, SPUŠTAM JE, UZIMAM KAMEN I BACAM GA NESTAŠNO NA KROV! SESTRA SE LJUTI, VUČE ME ZA KOŠULJU, DURI SE ŠTO GAĐAM GOLUBOVE! PTICE NA KROVU, KOČOPERNE, NA NAŠIM STARIM, MRKIM CRIJEPOVIMA, NEĆE DA ODLETE. ONA PLJEŠČE RUČICAMA I GLEDA U MENE, SRETNA I RAZDRAGANA! Dolazimo pred kuću, pred naš nakrivljeni, razdrmani zid. U dvorištu, na dušeku sjedi majka i tiho plače! Sestra je pored nje, drži je za ruku. Kad me ugledaše, zaplaka plahovitije! Sjedoh pored njih!

Otac je došao brzo, donio je kruha, dvije konzerve i deku. Umota sestru, uhvati me za ruku i povede pred kuću koja je srušena! Svuda, okolo, mnogo je cigli, kamenja, dasaka, prašine! Ugledah i stari kauč, nekoliko stolica i jorgana! I stablo nase stare, osušene višnje!

- Nećemo moći dugo ovdje... Trebali bi da odemo iz grada, da majku odvedemo... Nije dobro. Plaho je bila uplašena, izvukli smo je kroz prozor, iz donjeg boja. Srećom niko nije stradao, a iz kuče ništa još ne možemo da uzmemo... Svaki čas može nešto da se sruši... – govorio je mirno kao da će ova nenadana tegoba brzo proći.

Vojnici su preko puta, na livadi, podizali šatore! Zemlja je bila mokra i hladna! Na krovu ugledah golubove, skupljene, drhturave!

Gledam hoće li da polete, da rašire krila, da odlete iznad naše srušene kuće.

Gledao sam dugo u njihova skupljena tijela, iščekivao da polete!?

Osjetio sam umor, negdje u vratu!

Ujutro sam se prvi izvukao iz šatora, pogledao na krov naše stare, crvotočne kuće, tamo gdje su bili golubovi. Stajali su na onom istom mjestu! Mahnuo sam rukama, bojažljivo, a onda sve jače i jače!

Ptice su mirovale tog hladnog oktobarskog jutra! Mirovale su na krovu naše stare ruševne kuće. Pored mene je stajao otac, u njegovim očima vidio sam onaj isti sjaj, onaj isti pogled koji nas je ispraćao svih minulih godina.

( Iz knjige “Izlet i druge i druge priče”, - “Glas, Banjaluka, 1979.)

Š E H E R 29

BANJA LUKA

Makovi stihovi u Kanadi

PROBUĐENI “KAMENI SPAVAČ” Tekst: Minka Mujagić i Azra Durić

Ljubitelji poezije “Kameni spavač” i u Kanadi: u nedjelju, 22. oktobra 2017., u gradu Kitchener (Kičener), jugozapadni Ontario, održano je druženje poštovalaca pjesničke riječi Mehmedalije Maka Dizdara, u povodu 100godišnjici njegovog rođenja. U skoro prepunoj prostoriji centralne biblioteke Kitchener, nakon višemjesečnog rada grupe entuzijasta, udruženja žena iz Bosanske zajednice iz gradova Kitchener, Cambridge, Guelph i Waterloo, i brojnih volontera, oživljeno je sjećanje na velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara, njegovu

Minka Mujagić - Zapis o zemlji

ŠEHER 30 BANJA LUKA

Foto: Aljoša Mujagić poeziju inspirisanu emocijama i ljepotama kraja u kojem se rodio, kao i srednjovjekovnim nasljedjem.

Brojni posjetioci su imali priliku da se ukratko upoznaju i sa životnim putem Maka Dizdara koji nije bio lak. Mak je svojim cjelokupnim djelom ukazivao da je Bosna svoja zemlja sa svojim bosanskim jezikom, svojom kulturom, historijom, tradicijom, što je mnogima smetalo. Možda je najbolje o tome napisao njegov sin Enver Dizdar: “Volio je svoju zemlju i čvrsto vjerovao kako ona ima sve uslove i prava da bude i traje i kako joj u tome treba pomoći svom ljubavlju i svakom snagom. Makova je zemlja Bosna oduvijek i zauvijek bila prkosna od sna.”

U ovo pjesničko kulturno veče uvela nas je Naila JusufagićDžinić, iz organizacione grupe koju su činile i Azra Durić, Minka Mujagić i Indira Zukan, volonterke koje su pripremale izvedbu i prezentaciju video zapisa i pjesama u izvođenju Indeksa i Arsena Dedića. Pojedine recitacije je na tamburici pratila Silvija Perija.

Mlađe generacije su dale svoj doprinos recitujući pjesme Mjesečina i Dažd. Lejla Džinic i Adelisa Zukančić su svojim recitacijama dale dodatno značenje pjesmama svojim vrsnim recitovanjem na engleskom jeziku.

Posebno smo ponosni na učešće omladine, kako u prezentaciji, tako u tehničkoj i drugoj pomoći prije i tokom manifestacije. To su bili Adelisa Zukančić, Adnan Durić, Halid Zukan, Aljoša Mujagić, Azra Zukan, Lejla Džinić, Maida Durić, Muris Mujagić, Omar Džinić i Svebor Sarić. Ono što je upotpunilo veoma prijatnu atmosferu u prostoriji biblioteke su bili baneri, urađeni od našeg sponzora Mirsada Sarića i njegove firme Media Gate Group Inc. Posjetiocima manifestacije je darovana prigodna brošura, namjenski pripremljena za ovaj jubilej.

Sadržaj brošure su pripremile članice Organizacionog odbora; tehnički dizajn je uredio Svebor Sarić; logo je pripremila Almira Hodžić; Azra Gregor je pomogla sa prevodom na engleski jezik; a za štampu brošura se pobrinuo sponzor Mirsad Sarić .

Partneri su bili Fondacija Mak Dizdar (koja nam je velikodušno dala grafički dizajn za banere) i BOSNAWA (Bosanska zajednica žena Sjeverne Amerike/Bosnian North American Women Association). Oni su svojom nesebičnom podrškom takođe pomogli ostvarenju ovog poetskog druženja.

Organizacioni odbor Projekta “100-godišnjica rođenja Maka Dizdara” (Azra Durić, Minka Mujagić, Indira Zukan, Naila Jusufagić

Lejla recituje Mjesečinu na engleskom i Paša Cikota) je veoma ponosan na uspjeh ove jedinstvene kulturne manifestacije. Više informacija o ovom druženju i kompletan album sa slikama možete naći na Facebook stranici: https://www.facebook.com/ BosanskaZajednicaKWGC/ Odbor želi ovim putem da se zahvali svim volonterima, sponzorima, partnerima i posjetiocima koji su dali doprinos ovom uspjehu. Nadamo se da će ovaj događaj inspirisati druge, posebno mlade ljude, da dalje prenose ponos i ljubav prema pisanoj riječi svih velikana BiH književnosti.

Za sve one koji će inspirisani ovim događajem posegnuti za knjigom Maka Dizdara, da navedemo prelijepe riječi pjesme DAŽD: Trebalo bi opet naučiti da slušamo kako kiša pada Trebalo bi se odkameniti i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada Trebalo bi ponovo pronaći izgubljene staze od one plave trave Trebalo bi u obilju bilja zagrliti panične makove i mrave

Azra Durić otvara poetsko druženje

Adelisa Zukančić - Dažd na engleskom Trebalo bi se iznova umiti i sniti u jasnim kapima ozorne rose Trebalo bi onesvjestiti se u tamnim vlasima neke travne kose Trebalo bi načas stati sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem Trebalo bi se odkameniti i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada Trebalo bi htjeti I svu noć bdjeti slušajući kako dažd pravedni pada pada pada Skupu su prisustovali poštovaoci djela Maka Dizdara iz Toronta, Londona, Sent Ketrina, Miltona i drugih susjednih gradova u Ontariu, koji su ocijenili skup izuzetno pozitivno i izrazili želju da se ponovi u njihovim gradovima.

Ovaj izuzetni kulturni događaj su materijalno pomogli sponzori: Mirsad Sarić, Mediagategroup Inc; Fatima Vukosav, CIBC Mortgage Advisor; Daniella Devine Decor; Medina Peco Trevel Only ; Zlatko Ziggi Ramić, RE/MAX Twin City Realty Inc Brokerage; Eurocan Special Foods; Indira Zukan, Realtor Royal LePage Wolle Realty Brokerage; Gourmet Pizza Waterloo i fondacija Mak Dizdar.

Sponzori i organizacioni odbor

Š E H E R 31

BANJA LUKA

Banjalučani pričaju:

''Danas sam ru'sak'' Prema pričanju braće Mravac (Jusufa-Fute i Dževada-Leke)

Napisao Mersad Rajić Nastavak iz prethodnog broja Ru'sak: Jedna od njihovi' omiljeni ribarski' priča je bio događaj koji mi je Leka isprič'o a odnosi se na njegovog dugogodišnjeg sudruga i člana njegove ''partije'' s kojima je on iš'o u ribolov. To je njihov nerazdvojni drug u ribolovu, ribar, Ahmet Salihbašić-Edo. Sjede za stolom kod ''Tice'' u kafani i cugaju pivkana i razgovor se vodi uglavnom o ribarenju, rijekama i terenima. Koja je bolja, đe se more ufat'i više ribe, đe, manje, dok Kada nam donosi jedno po jedno pivo koje, malko kasnije, nestaje u WC-u ''Ticine ''gostione. Hajro Tica i njegova Kada su bili vlasnici poznatog sastajališta banjalučki' ribara, lovaca i ostale raje iz čaršije.

Mjesec je juni i vrijeme prelijepo. Ispred Orhideje, za jednim stolom, sjede poznati plovkaši Dževad Mravac-Leka, Dželić Hilmo, Džumhur-Skaja i Ahmet Salihbašić-Edo, il' Bricin.

-Hoćemol' sutra poran'ti na Sanu kod ušća Japre, čujem da riba radi, ubija, glasno im veli Leka pozivajući svoje jarane da idu u ribu. Svi jedva dočekaše njegov prijedlog osim Ede koji snuždeno gleda neđe iza njihovi' leđa i nešto mrmlja dok ga ostali ne napadoše.

-Šta je sad, malo prije si kaziv'o da nismo odavno išli na Sanu, veli mu Hilmo a on ga pogleda tužno ko da je sad s dženaze doš'o. Pogledom je lut'o po banjalučkoj havi i onda skupi kuveta pa kaza.

-Mogu ići ako ću bit' ru'sak! progovori Edo još uvijek gledeći preko njihovi' glava neđe prema Orlovačkoj stijeni. Svi ga upitno pogledaše.

-Koji ti je sad to štos, upita ga Skaja i drmnu ga rukom po ramanu.

-Ma nejmam ni kinte u džepu pa mi se nejde prazna džepa. Pa ko velim, iš'o bi ako ću bit' ko ru'sak. Da zamišljate da me nejma sa vama neg' da sam isto ko rus'ak što bacite na zadnje sjedalo..

-Ma hajd' ne brigaj, što ima kod nas, podjel' ćemo, pa kad budeš imo vra' ćeš, nije hića, veli mu Leka i potegnu pivkana iz flaše jer se u čaši brže zagrije. Znalo je dobro Edu-Bricinog ovo društvance. Bio je dobar ko kruh, ali pomalo mudar i ponekad nemilosrdan i što je najgore to mu nije smetalo. Kad nešto ''zavre'' teško ga se moglo razuvjer'ti da od toga odustane. Izgledalo je ko da se ponosi tim svojim crtama koje su prema njegovu mišljenu odgovarale muškarcu koji drži do sebe.

Dogovor je ipak pao i pokret je bio sutra u 6h i da svak ponese bajata kruha za meku, a friški za ribu će kup'ti u pekari, prvoj na koju naiđu da je otvorena.

Pop'li su još po neko piće i Leka ih je u svom ''Fići'' razvez'o kućama da neb' ujtro išli u ribu mahmurni.

Junsko toplo jutro ih je pratilo cijelo vrijeme vožnje i samo su zastali u jednoj gostioni da popiju po kahvu i razgale dušu. Svi oni koji su putovali prije-

dorskom cestom u ona dobra stara vremena su znali da na ovoj džadi od Banje Luke do Prijedora ima više kafana i gostiona nego što ima ljudi koji žive u okol'ni. I malo po malo, po starim ribarskim navikama i adetu, bilo je vrijeme da se zastane prema Edinom zahtjevu i da popiju samo jednu s nogu što ustvari nikad nije bio slučaj. Neđe konjak, neđe loza i do Japre su svi bili pomalo pod ''gasom'' i veseliji neg' obično.

Nakon izvjesna vremena stigli su na Sanu na njihovo ''tajno mjesto'' i započeli sa običajnim pripremama za lov na škobalja, stavljanje kruha u vodu, pravljanje ''kugli'', mjerenje dubljine iako su znali otprilike dubljinu, te zauzimanje mjesta povoljnog za zabacivanje.

Sana je, ko i Vrbas u to vrijeme, bila ''prljava'' rijeka koju je, zahvaljujući Đuri Pucaru, pri raspodjeli Yu dobara, Bosni zapalo da pravi ''tariguz'' papire za bivšu Yugu pa su u Banjaluci i Prijedoru, na razmaku od 50km, izgrad'li dvije fabrike Celuloze.

Ja kava je to bila ''sreća'' za Bosnu. Pored solane u Tuzli i čeličana u Zenici treba zagaditi haman sve rijeke po Bosni koja je bila najbogatija sa čistim riječnim tokovima. I to kakvim rijekama. Sad se vidi. Ali kako je, tako je bilo, i Sana je ko i Vrbas, tekla ''divne, očaravajuće braon'' boje, boje bosanske, aćik kahve, sa mnogo ''šlaga'' tj. sluzi od papirnog hamelja koji je istic'o iz fabrika.

Ali pored početnog, nezaboravnog trovanja riba i svega živog u rijekama, vremenom ribe su se navikle na takvu sredinu, ko sami i Bosanci što su se navikli na takve rijeke.

Helem, pomalo zagrijani i veseli usputnim svraćanjem i posjetom lokalnim birtijama, Leka, Skaja i Hilmo zauzeše pozicije u vodi i bacanje je započelo, dok je Edo još uvijek nešto petlj'o oko šćapa, plovka i dubljine. Na kraju je i on zauzeo svoju poziciju i ribolov je krenuo uobičajenim tokom. Sve su to dobri i iskusni plovkaši te su izvlačili ribe samo je Edi uvijek nešto ''smetalo'' i nervozno je mjenj'o poziciju. Čas gore-čas dole. Na kraju, nezadovoljan sa pozicijom, izajde na obalu i krenu nizvodno, ostavi šćap, pa se pođe verati na nekakvu jošiku da otkine neki ogranak koji mu je ''smet'o''za zabacivanje. Mrdni vamo, mrdni tamo, ogranak bi jači nego što je ''zagrijani'' Edo skonto, povuče ga te on izgubi ravnotežu i gruhnu u Sanu. A Sana ga dočeka, puna sluzi i hamelja, pa Edo izajde ukočen iz vode ko da si izvadio smrznut' tarač. Cijedi se voda s njega, on prevrće i priziva sve poznate i nepoznate 'sovke. Zakocenjeni Hilmo mu dobacuje iz vode.

-Nek ti je slava jarane moj, viče mu očevidno se rugajući jadnom Edi i smije se njegovoj borbi sa odjećom punom hamelja iz celuloze, dok su se Leka i Skaja kocen'li od smijeha i umalo što ne ispustiše šćapove u Sanu. I dok oni dobacuju Edi kojekakve zvrčkice i podapinje, on ih gnjevno pogleda, grublji neg' obično, pa se na brzinu pojde skidati. Prvo je izvadio šlajbak i dokumente i prostra ih po travi da se suše na upeklom junskom suncu, pa zatim izvadi iz džepa od 'laća, vel'ku ''gutu'' love smotanu u klupko, a oko ''gute'' obmotana tanka crvena gumica da se guta ne odmota. Kad su vid'li lovu, njegovi jarani poskakaše prema parama. Hilmo duboko uzdahnu a Leka se namršti.

-A tako znači, danas sam ru'sak...nejmam kinte da platim...ni za benzin...ni za cugu...ni kinte za tal...a vid' gute, matere ti..., viče Leka Hilmi koji prosto ne vjeruje svojim očima. Leka poleti prema lovi a Edo pade po parama i molećivo ga pogleda, al' odma' i zagalami. Sanom odjeknu glasan, b'jesan krik pom'ješan sa čudnim, žalosnim jaukom beznađa.

-Nemoj matere ti dirat' lovu, to mi je za fasungu koju sam treb'o jučer kup'ti a vi me okupirali kod Tice i Kade. Ako ne odem i ne kupim fasungu, ona će me moja živog oderat' ko jarca, viknu Edo-Bricin ležeći na rasprostrtim parama.

Obojici bi žao jarana i očigledno su prifat'li činjenicu da je guta para nam'jenjene za fasungu. Oni se nasmijaše i dugo su ga nakon toga zarivali imenom, ''Rus'ak''.

Ode flaša niz vodu: Drugom prilikom su lov'li neđe oko Brezičana i ko što je bio običaj i adet neki' plovkaša, sa njima je obično iš'o litrenjak s konjakom il' lozom. Kako je koja partija volila. Mlađi ribari su bili privrženiji konjaku i to ''Zvečevo'' kojeg su od milja zvali ''Zvekan'' sve dok se kasnije nije pojavio drugi konjak ''Badel''ove proizvodnje koji je bio, čini mi se, nešto slabijeg kvaliteta, ali znatno jef-

Banjalučani pričaju:

tiniji. Da li je cijena bila presudna il' kvalitet pića, nije mi poznato, samo se sjećam da je ovaj konjak preuzeo dominantnu ulogu kod naši' ribara u Banjoj Luci. Starija generacija je bila više ljubitelj ''Šljive'' il' ''Loze''. Uz bilo kakvu cugu, morala je biti uvijek servirana i dobra meza. Najčešće travnički sir.

Tog dana vrijeme je bilo tmurnije, više oblačno nego sunčano, riba nije baš dobro rad'la. Dok su joj ''meč'li'' kruhom, ona počne raditi, ali ubrzo nakon toga, riba se raziđe i spusti se niže za ''mekom''.

-Praviš tvrde grud'e pa se ne raspu u vodi i otkotrljaju se dalje pa riba ode za njima, viče Edo na Leku koji vješto spravlja grud'e s kruhom ubacujući mali kamenčić da grud'a brže potoni.

-Hajde ti majstore izajdi iz vode pa napravi i baci koju, odvrati mu Leka koji od početka fatanja pravi meke i baca u Sanu. S druge stane ispod željezničkog mosta je bila još jedna ''partija'' ribara koji su meč'li na svoju stranu i ko zna, možda je to zbunjivalo ribu, pa nije dobro rad'la. Oko podne Edo iznenada izajde iz vode i pojde prema ru'saku.

-Leka, je l' konjak u tvom ru'saku ili Hilmiom, dobacuje on Leki koji je upravo zakačio dobrog škobalja i izvlači ga prema obali. Leka je volio da ćejfi dok izvlači ribu, a to je Edi smetalo.

- Ma vadi je, nija aždaha, viče on dok je hrlj'o po Lekinom ru'saku. Ne nađe flašu, pa uze Hilminu torbu i pojde prevrtati po njoj. Ne najde flašu ni u njegovoj torbi pa se prodera.

-Pa đe ste je zdekovali, jeb'la vas flaša, haman zakrvavljenji' očiju viče na njiha, a Leka ne obraćajući pažnju na njegovu galamu, izvadi škobalja, skide udicu i metnu ribu i žičanu korpu.

Hilmi dosadi njegova vika pa mu se obrati mirno i staloženo.

-Pogledaj malko po Sani, a ne po torbama, mora se stav'ti flaša u vodu da se piće ne ugrije, odvrati mu glasom u kojem se ipak osjetila doza gnjeva i negodovanja. Pogledom je pratio Edu koji je, uz obalu, zvir'njo po plićaku Sane.

Kad je naš'o flašu, otvori je i povuče jedan dobar gutljaj, strese se i krenu obalom uzvodno od mjesta đe je bila flaša s konjakom. Usput je poteg'o još jedno dva cuga, i ostavio flašu u Sani na plićaku iza njegovi' leđa đe je lovio. Nek' mu je flaša bliže! Uz'o je šćap u ruke i zagazio u vodu i poče bacati. U međuvremenu, nakup'lo se nešto raje na ćupriji i kibicira lov. Edo je prvi, do njega Hilmo, a Leka je na kraju, zadnji. Riba radi i hoće i neće. Tu i tamo, ufati se poneka ali nije 'nako kako su navikli na ovom terenu.

Malko kasnije, Leka je prateći pogledom plovak, najednom ugled'o flašu kako mirno plovi ispred plovka. Bi mu sumnjivo jer mu je izgledala flaša poznata. Odjednom, kroz glavu mu sinu da je flaša s konjakom koju je Edo ostavio kren'la niz Sanu. Okrenu se prema Edi i Hilmi i viknu..

-Edo, đes' ostavio flašu s konjakom, tukac jedan...eno je ode niz vodu.. Edo se okrenu i pogleda prema mjestu đe je bila flaša. Nije je bilo. Brzo poleti k obali i baci šćap, skide čizme i maj'cu i potrča obalom niz vodu. Zatim zagazi te zapliva za flašom. U 'lačama. Nije bilo vakta da ih skine.

Ipak, flaša je spašena. Ovo je bio svjetski rekord u skidanju i spašavanju flaše s konjakom. Niko ne zna koji je konjak bio? Da li Zvekan il' Badelov, nije bilo važno? Spašen je...

Dubljina za ''Leteći plovak'': Kako je vrijeme prolazilo ribolov se mijenjo jer bilo je mjesta na Uni, Sani, Savi, Vrbasu i drugim vodama, koja su bila pune ribe ali zbog prevelike dubljine nije se moglo lov'ti na tim mjestima. Plovak se mog'o dizat' kol'ka je duljina šćapa i to je bilo sve. Ako je dubljina bila veća od 4m nije bilo šanse da se lovi.

Jer je plovak bio ''fiksan'' tj. mog'o se samo rukom pomjerati do određene dubljine. Svi su išli na poznata mjesta đe je dubljina bila prifatljiva i đe su mogli lov'ti brez muke i problema. A onda se neko dosjetio jadu. Napravljen je čudnovati ibret. ''Leteći plovak''. Genijalno usavršenje da se lovi na velikim

dubljinama. Ribe, teško vama! Ovako genijalno smišljeni plovak je im'o u početku dvije žice sa smotanom spiralom malog profila kroz kojeg je prolazio silk sve do čvora koji se vez'o običnim koncom na sam silk a koji je određivo potrebnu dubljinu na mjestima đe se lovilo. Tako su postala dostupna mjesta i sa dubljinom od 6-7 metara pa i više. Dubljina rijeke nije više predstavljala problem.

Upitati nije sramota. Ako ne pitaš moreš da zalutaš. Davno prije, kruž'la je priča kojoj se većina smijala, a koja kazuje o mudrosti obična čovjeka.

Ulazi neki stariji čovjek u grad, otvara vrata apoteke i obraća se apotekarici u bijelom mantilu.

- Ima'l ovde eksera za kup'ti ? Ona ga pogleda sva začuđena i odgovori da je ovo, đe je starac uš'o, apoteka, i da oni drže, prodaju i izdaju samo l'jekove na doktorov recept. Starac se nije dao zbun'ti nego se okrenu i obrati se gomili naroda koji je staj'o u redu.

-Ko od vas znade đe im' kup'ti eksera ? ponovi starac i onda mu jedan čovjek iz gomile objasni đe je prodavnica u kojoj će naći potrebne eksere. Starac se zafali i izajde sa saznanjem đe će naći i kup'ti eksere. To nam govori kako nije stid i sramota pitati jer ćeš tako saznati ono što tražiš. Neko će se pitati šta ekseri i starac imaju sa ribrenjem. Pa o tome govori slijedeći događaj.

Toga dana na Uni su se našli braća Maravac, Futa i Leka, Edo, a četvrti član ove grupe je bio još jedan dobar ribolovac i plovkaš, Plaveti Milivoje-Žuti. Vrijeme je bilo idealno za ribolov i riba je radila ekstremno dobro. Svi su stajali jedan do drugoga, Futa, Žuti, Leka i Edo najzadnji. Lovili dosta vremena i svi su prim'jetili da Edo, malo-malo, pa zapne i otkine udicu. Nikako im nije bilo jasno kako to da ostaloj trojici nije zapinjalo a samo njemu zapinje i što je još gore nije ufatio ni jednu ribu. Kad mu je dosadilo otkidanje udica, nakon dužeg vremena, on se obrati Leki sa najobičnijim pitanjem koje je bilo sramota da se upita kad su u pitanju dobri ribari. Snužden i razočaran priđe do Leke i upita.

-Daj matere ti da vidim tvoju dubljinu ! I Leka najnormalnije izvuče plovak iz vode i dade mu da šćap prekontroliše dubljinu. I dok je ovaj kontrolis'o dubljinu, Leka je prič'o sa Žutim, ne obraćajući pažnju na to šta je Edo radio i kako je kontroliso dubljinu na Lekinom šćapu.

-Pa dobra je dubljina, reče mu konstatujući da im je dubljina ista. Nastav'li su ribolov i ništa se nije promijen'lo.Oni su dalje izvlač'li ribe a Edo je i dalje nastavio kidati ud'ce.

Nakon izvjesna vremena, Leka je pogled'o prema jaranu i videći da on i dalje lovi na leteći plovak, nasmij'o se i skonto šta je bio problem. Pošto je Leka prekin'o silk kad je bio zadnji put u ribolovu, bilo mu je lijeno mijenjati i stavljati ponovo sistem, pa je samo nadovez'o silk ostavljajući značajan čvor gdje je silk bio nastavljen. A danas je Leka lovio na fiksni plovak jer je dubina bila prihvatljiva za takav ribolov . To što je čvor od nadovezivanja silka bio poviše plovka, to je zavaralo Edu koji je kradomice ''kupio'' dubljinu od Leke i ubijeđen da se radi o ''letećem plovku'' i dubljini koju određuje čvor na silku. Stoga, Edo je lovio s tom dubljinom, zapinj'o i otkid'o udice sve dok se nije Leka um'ješ'o i rek'o mu pravu istinu, tj. da on lovi na fiksni plovak, a da je čvor samo od nastavljanja silka, a ne da određuje dubljinu. Ponovo se svi nasmijaše a njihov smijeh nije mog'o da omekša Edino srce nego ga je još više razdražio taj njihov kikot i podsmjeh. Prin'jeli su mu flašu s konjakom da popihne i odma' će ga ljutnja proći.

Tako je to bilo među jaranima. Ljutnja nikad nije bila vječna.

Iako malko ljutit, Edo je promijenio dubljinu i potom je sve došlo na svoje.

Nakon prvi' ufaćeni' riba b'jes ga je proš'o. I Futa i Žuti su se dugo smijali ovom događaju koji su mi ispričali u kafani kraj Vrbasa đe smo se često sastajali i prebirali po ribarskim uspomenama.

I ovo je nekol'ko avanturica iz života banjalučki' majstora plovka kojima se i danas dive mnoge mušterije i posjetioci legendarne ''Čevabdžinice kod Muje'' ispod gradskog mosta

Foto: Goran Mulahusić

ŽIVOT UVIJEK PRETEGNE »Bosanski lonac«, nova knjiga stihova i proze banjalučkog autora Mirsada Omerbašića, knjiga koja se sjeća i oslikava sumornu stvarnost, ali koja je na putu vjerovanja u ljubav kao »nevidljivu nijansu« Napisao i odabrao: Ismet BEKRIĆ »Bosna je to! Naša majka, sestra, snajka, draga i mila, čas mati, čas maćeha, čas mrska.čas voljena, krvava i zlatna, rodna i plodna i ponekad nagodna sa puno prirodnih ljepota, to je zemlja seljaka, prosjaka i političara, analitičara, lopova i varalica, puna smicalica, u njoj svako svakog laže i vara, a najviše novokomponovani političari. To su vrhunski majstori koji znaju debelo da naplate svoj nerad, svoj nehat. Oni su naši novi bogovi…« Ovako u predgovoru svoje nove knjige ŠEHER 34 BANJA LUKA

poezije, proze i satire piše Banjalučanin Mirsad Omerbašić, stavljajući među korice i lirske stihove, i žubor Vrbasa, i uzdahe prognanih i proganjanih, ali i riječi koje žigošu, osuđuju, ismijavaju, i ukazuju na prave pute života i sutrašnjice. Zato nije ni čudo da je svojoj trećoj knjizi Omerbašić dao naslov – »Bosanski lonac«. A u tom »Bosanskom loncu« ima svega, kako piše recenzent književnik Mustafa Smajlović: »Omerbašić je svjesno, ali krajnje ozbiljno našu nimalo ružičastu stvarnost

pjesničkom riječju oslikao onakvom kakva jeste, pa makar se i porezali na oštrici njegove satire i ironije koji su sastavni dio njegove 'strategije' u ovakvom načinu književnog izražavanja… Omerbašić je pisac surove stvarnosti, ali razborite pameti. Njegovo ubojito oružje je istina i samo istina, pa kako gorko zvučalo ono što će stihom ili prozom oslikati i literarno osmisliti. Ma kako boljelo, pisac pjesničkom riječju svjedoči kako 'Izopčena istina / čuči u podsvijesti lažova / tih potplaćenih psihijatara / koji svijet liječe / od sopstevnih laži...' Ili: 'Oh, što

Nove knjige sam umoran! / Umoran od granata / i od kazaljki sata / što mjere ovo vrijeme, / ove trenutke nijeme,,,'« Pjesnik, tako, kao neumorna kazaljka sata mjeri vrijeme u kojem je toliko zla, ali i dobrote, i iznad svega ljubavi koje se ne smijemo odricati, jer ljubav je ta 'nevidljiva nijansa' koja pomaže da 'Život uvijek pretegne'.

U ovoj obimnoj Omerbašićevoj knjizi, na 350 stranica, ima dosta i nostalgije za

zavičajem i godinama koje su nam uzeli, ali koje mi ipak nosimo u sebi, kao zvijezdu vodilju, kao sedru kojoj ni vrijeme ni proticanja ne mogu ništa, jer ona nije samo kamen, ona je još više smisao života i opstanka. »Dosta! / Dosta sam patio, / rado bih se vratio / i sagradio novo gnijezdo. /Vrbasu, brate, / tečeš mi kroz vene, / ne mogu ja beze tebe, / a vidim / i ti se sjećaš mene.« Pjesnik u čijim stihovima ima i njegovog Gornjeg Šehera, i njegove Suturlije, njegovog i našeg 'žala za Vrbasom' (tako se zove

i njegova prva knjiga: Žal za Vrbasom), iskreno, ali i tužno, kazuje da »Za nas danas / žive samo / uspomene«, jer: »Ovo nismo mi / ovo su / naša sjećanja…« Djelić tih sjećanja, koja nas ipak »hrane« i otvaraju nadu, prepoznat ćete i u ovim Omerbašićevim stihovima, koji su poziv našeg magazina, naše »Šeher Banjaluke«, da knjigu pročitate, jer u njoj ćete otkrivati i svoje nostalgije i zapitanosti, svoj »razgovor« sa vremenom i bitisanjem.

SUTURLIJA

SAFIKADA

Kad nabuja k'o oluja, plahovita, strahovita, nosi smeće i drveće a iz svog korita neće da ljudima belaj pravi.

Jok, ona je jaran pravi, zimi velika i hladna, ljeti topla i snena k'o rođena žena, hladi nas i mazi, svima lijepo prija naša Suturlija.

Mirsad Omerbašić

Mirsad Omerbašić

Tu sam, kraj mezara tvoga...

Sa srcem što krvari a ne boli, već voli, kao što si i Ti voljela nekada, Ti, moja Safikada.

Evo opet suzama zalijevam cvijeće, drhtavim rukama palim svijeće, nek plamte, nek pamte, da ljubav nikada ne mre.

Umoran sam Ti, dušo, sijed, blijed, nikakav.

A prevalio sam dug put, od sjevernog pola do našeg bola. Čujem ptice rugalice, smiju mi se u lice, moja pahuljice, ali neka, nek mi se rugaju, lakše mi je kad znam da si u raju, a ja na kraju našeg sna.

Ljubav nije prestala ni tada, ni sada, i nikad prestati neće, dok plamte Tvoje svijeće...

Ona se ponovo rađa i traje u meni, na suncu i u sjeni, kao najljepši stih, u srcima zaljubljenih...

Š E H E R 35

BANJA LUKA

Intervju

Suzana Kadirić, Banjalučanka u Švedskoj

Foto: BUKA

Nacionalizam nikome nikad ništa dobro nije donio Piše: Buka intrevju / Objavljeno: 23.09.2017. u 12:45h

Ukoliko politika dovodi do pada obrazovanja, ukoliko nemate naučnih institucija koje mogu parirati svjetskim institutima i institucijama, te razmjenjivati mišljenje s njima, ukoliko nemate dobro opremljene bolnice, ukoliko nemate skrb, brigu i pomoć osobama sa invaliditetom, ukoliko društvu nedostaju osnovna ljudska načela i moral, onda je pitanje zašto voliti tu politiku i nanovo je birati.

Suzana Kadirić, rođena je 1966. godine u Banjaluci gdje se obrazovala i radila sve do odlaska u Švedsku. U Banjaluci je studirala pravo, a uporedo sa tim je radila i oglašavala se u novinama na području bivše Jugoslavije i honorarno u tadašnjem Narodnom pozoristu Banjaluke.

Suzana kaže da je kreativnost uvijek bila sastavni dio njenog života, pa je tako po dolasku u Švedsku, zajedno sa Midhadom Paravlićem pokrenula i radio program u švedskom gradu Växjö, gdje je radila kao odgovorni i glavni urednik pet godina, sve do preseljenja u Štokholm.

Radila je na mnogim projektima vezanim za komunikaciju, organizaciju i leadership, što joj je kako posao, tako i velika ljubav i interesovanje. Teži stalnom usavršavanju, voli susrete sa ljudima i mada živi u Švedskoj, Suzana kaže da nikad nije napustila BiH. Ona je imala i političku karijeru, lokalnog karaktera, u Švedskoj.

Danas radi kao savjetnik za pedagogiju i razvojnu psihologiju, a povremeno se oglašava sa tekstovima kako u našim, tako i u švedskim medijima.

Povezana je sa ljudima i organizacijama koje se bore za ljudska prava i smaŠEHER 36 BANJA LUKA

tra nikad neće uspjeti napustiti tu oblast, te da će biti uvijek aktivna na tom polju. Suzana kaže da jedino obećanje koje u životu nije ispunila je obećanje samoj sebi da će se povući i prestati angažovati u borbi za bolju budućnost onih koji to zaista zaslužuju.

Sa Suzanom smo za portal BUKA razgovarali kada je posjetila Banjaluku krajem avgusta, a pričali smo o njenom političkom angažovanju u Švedskoj, životu u Švedskoj, paralelama sa BiH i drugim temama.

Suzana, imali ste političku karijeru u Švedskoj, možete li nam reći nešto više o političkom životu u Švedskoj?

Možda je u početku značajno naglasiti šta znači biti politički aktivan u Švedskoj i ujedno napraviti jednu paralelu između dvije zemlje, odnosno BiH i Švedske. Mislim da je značajno isto tako naglasiti da čovjek ne mora da se bavi aktivno politikom kako bi uticao na promjene u drustvu koje se odnose na sve građane jedne zemlje. No, počnimo ispočetka. Politiku u Švedskoj karakteriše švedska parlamentarna demokratija i njegova proporcionalna zastupljenost još od 1920-ih. Švedska je reprezentativna demokratija, a politička vlast leži na vladi odgovornoj za izabrani parlament, na čelu sa šefom vlade, tj. Premijerom. Vlada ima izvršnu vlast. To podrazumijeva odgovornost za svakodnevni rad upravljanja zemljom. To znači, na primjer, predstavljanje prijedloga za državni budžet i davanje smjernica o načinu na koji će se koristiti državni novac. Dakle, odgovornost, prije svega.

Forma vlasti, koja je osnova za regulisanje Švedske, počinje sa

Intervju rečenicom "Sva javna vlast u Švedskoj zasnovana je na ljudima". To znači da sve odluke koje se donose na različitim nivoima u društvu moraju biti zasnovane na stavovima i interesima stanovnika u Švedskoj.

Rad lokalnog političara, što se tiše moje političke aktivnosti u ovoj zemlji, je na mnogo načina izazovna i nagrađivana profesija, ali zahtjeva istinski interes u politici. Radno vrijeme je često dugo sa sastancima u komisijama i prijedlozima za pisanje, a odnosi se i na fleksibilnost sa radnim vremenom i spremnost da se radi i u večernjim satima, kao i vikendom. Plate jedva da predstavljaju razlog za ulazak u politiku, ukoliko nemate direktno mjesto u parlamentu: u poređenju sa plaćenim radom poslovne zajednice, prosječan opštinski političar dobija značajano manju sumu novca za svoj rad.

Jedan od najvažnijih principa demokratije je da svaki građanin treba da ima priliku da se politički angažuje. Snažna demokratija izgrađena je na snažnom angažmanu građana i mogućnosti da se svaki građanin može kandidovati na izborima. To je osnova za koju ni jedna politička stranka ne želi kompromis. Umjesto toga, konsenzus između svih demokratskih partija je da ova mogućnost mora da postoji ne samo za odabrane profesionalne političare već i za obične ljude koji se bave politikom.

Kako ste se Vi politički aktivirali?

Da biste bili politički aktivni u Švedskoj potrebno je da postavite sebi samima neka pitanja i da ovu mogućnost razmotrite sa dva aspekta: prvo, da li ste zaista spremni i da li može preuzeti na sebe određene političke zadatake i pokušati uticati na političke odluke kako na lokalnom, tako i na regionalnom nivou. I drugo, ako jeste, na koji način zapravo pokušavate uticati na odluke na opštinskom ili regionalnom nivou. Na osnovu temeljne ideje demokratije da bi svi trebali imati istu priliku da utiču, pitanje ko je zainteresovan za aktivne političke uloge uvijek se nameće samo po sebi. Istraživanja u Švedskoj, kao i na međunarodnom nivou, ističu da su osobe bogate vlastitim resursima (sa višim obrazovnim i sa višim socijalnim statusom) najvjerovatnije osobe koje češće učestvuju u političkom životu države.

Ukoliko zaista želite da gradite političku karijeru u Švedskoj, uz odlično poznavanje jezika, potrebna Vam je i zainteresovanost za procese koji se dešavaju u društvu, kao i stalna naobrazba koju dobijate putem vaših partija, jer biti političar, a ne baviti se ujedno i paralelno i sa nadgradnjom samog sebe je veoma neukusno i neprihvaćeno u ovom društvu.

Iz perspektive demokratije, odziv političkom životu treba biti visok i distribuiran među populacijom, a cilj je da svi imaju jednake mogućnosti da učestvuju i budu politički aktivni. Kad kažem ”politički aktivan” ne mislim samo na mjesta na kojima sjede politicari, jer danas posjedujemo mnoge načine i oblike aktivnosti i uticaja na odluke donesene od strane političara.

Mislim da je upravo to ono što kod nas u BiH nismo još uvijek savladali, jer niti smo imali istoriju prave demokratije u našim korjenima, niti smo uspjeli sagraditi mrežu koja povezuje recimo, građanske incijative i druge organizacije kojih danas ima jako puno na prostoru BiH, ali koje se u principu bore za pozitivnije promjene u društvu svaka za sebe, bez međusobne, jake povezanosti. Tako ostajemo samo sitne kapi u moru koje nemaju baš puno uticaja na sširem planu. Mislim da je upravo to tzv. boljka našeg društva.

Susrećem jako puno ljudi raznih zanimanja iz BiH koji mogu parirati bilo kojem naučniku, političaru ili sportisti iz cijelog svijeta, ali o tim ljudima se vrlo malo zna. Obično pratimo sa velikim interesovanjem i velikim nabojem emocija sve ono što ovdasšnji političari rade i tu smo svi zaustavljeni u razvoju. Već 25 godina. S druge strane neumitno dolazi i do paralelnih procesa globalizacije u BiH koji u vremenu kad naši političari žele da se dijele, ipak spajaju ljude sa raznih strana svijeta. Zahvaljujući internetu danas nam je dostupna svaka informacija. Samo do nas je kako ćemo tu informaciju iskoristiti i koliko ćemo znati upotrijebiti to što nam se danas nudi, jer po mome, tu leži velika snaga koju treba okupiti. Često napominjem da su naučnici u svijetu putem interneta, a sa samo jednom konferencijom, uspjeli produžiti čovjekovo tijelo za nekoliko centimentara što je jako velika stvar u svijetu medicine koja olakšava ljudima sa nekim fizičkim nedostacima puno bolji život. Zamislite tu snagu interneta i mreže! Mislim da na tome trebamo stručno, bez prestiža, i međusobnih frakcija početi raditi i to već danas. Što se tiče lično moje političke karijere, moram reći da je to bio jedan

vrlo interesantan period života u kojem sam puno naučila o demokratiji, donošenju odluka na raznim nivoima i mehanizmima koji su u stalnom pokretu. Moje interesovanje je oduvijek bilo obrazovanje, jer mislim da od toga sve počinje, te sam tako bila zamjenik predsjednika odbora u pitanjima vezanim za školstvo, kao i u njihovoj tzv. radnoj grupi komune (opštine) u kojoj živim i partije čija sam članica i dan danas.

Napravili ste pauzu kad je politički angažman u pitanju, ali i dalje ste aktivni na drugim poljima..

Da, to što sam napravila pauzu u aktivnom političkom životu od godinu dana nikako ne znači da sam se prestala baviti politikom. Čak naprotiv.

Ponekad imam osjecaj da sam aktivnija danas nego dok sam imala političke zadatke. Susrećem se vrlo često sa političarima, s nekima sam i kućni prijatelj, s nekima sarađujem na različitim projektima, tako da nemam osjećaj da sam nestala iz političkog života, a mogućnost aktivnog bavljenja politikom uvijek je otvorena. Takođe bih željela naglasiti da srećem i radim s ljudima koji su pripadnici raznih partija i to iz dva razloga.

Prvo, želim da imam razne perspektive na pitanja i odgovore koji su aktuelni i u cilju mi je uvijek da saslušam šta i drugi misle o njima i kakvu viziju imaju. Mislim da je uvijek dobro biti prisutan, ukoliko je čovjek aktivan političar, među glasačima i običnim građanima da bi se mogla donijeti bilo koja odluka vezana za društvo u cjelini. Ukoliko nemate doticaja sa ljudima na cesti, onako spontano, već samo protokolarno, gubi se i smisao demokratije, a politika postaje sama sebi cilj što dovodi do negativnih segmenata u svakoj ćeliji društva.

Drugo, u Švedskoj je sistem ipak tako organizovan da se partije, naravno bore između sebe za ulazak u Vladu. To čine svojom ideologijom. i svojim programima koji su dostupni svima na uvid. Međutim, kada su u pitanju odluke koje se odnose na dobrobit cijelog stanovništva, onda zajednički sarađuju sve partije težeći ka zajedničkom cilju i pokušavajuci da njihove odluke budu u skladu onoga što glasači i obični građani od njih očekuju.

Naravno, da i tu ponekad ima problema i da ni jedan sistem nije savršen, ali sama demokratija i sistem omogućavaju djelovanje svima koji su zainteresovani.

Koliko je teško ili pak lako biti politički aktivan u Švedskoj?

Mislim da je uvijek, u svakoj zemlji, s obzirom na procese koji se dešavaju u svijetu, teško biti pošten politicar. Takvi ljudi imaju karizmu i razmišljaju o svojoj državi, stanovnicima i institucijama koje treba da budu u službi građana. Političar u principu može biti svako. Pitanje je u kojem pravcu odluke političara vode cijelo ili bar većinu društva. Ukoliko politika dovodi do pada obrazovanja, ukoliko nemate naučnih institucija koje mogu parirati svjetskim institutima i institucijama, te razmjenjivati mišljenje s njima, ukoliko nemate dobro opremljene bolnice, ukoliko nemate skrb, brigu i pomoć osobama sa invaliditetom, ukoliko društvu nedostaju osnovna ljudska načela i moral, onda je pitanje zašto voliti tu politiku i nanovo je birati. A demokratija nisu samo izbori svake četiri godine, demokratija se dešava cijelo vrijeme.

S ovog stanovišta uvijek su mi interesantni razgovori koje vodim na području cijelog Balkana. Često tema razgovora je zabrinutost građana BiH za vlastitu budućnost i budućnost svoje djece, kao i ekonomska situaciju u našoj državi. Dugo poznata "istina" u državama na Zapadu je da su nezadovoljni građani aktivniji građani u poređenju sa zadovoljnim građanima. Jedno objašnjenje je da ako ste zadovoljni jednostavno nema potrebe da izrazite svoje mišljenje ili utičete na promjene.

Tu činjenicu su posebno naglasili Wester Ståhl & Johansson 1981. godine, oslanjajući se na sprovedena istraživanja. Sa druge strane, ako ste nezadovoljni ili se osećate prevareno, lakše je preduzeti akciju. Kod nas su letargija, neinteresovanje građana, kao i ubjeđenje da se ništa ne može popraviti preuzeli ovu ulogu aktivnosti i demokratije.

Na koji način se može djelovati, politički u Švedskoj? Koliko su moguće promjene, uticaj građanskih inicijativa?

Mogućnosti su zista velike za ljude koji žele da se angažuju i svoje vrijeme posvete promjenama u društvu. Ni jedna zemlja nije savršena, ni jedna demokratija nigdje nije u 100 procentna prisutna. Mnogi ljudi danas imaju Š E H E R 37

BANJA LUKA

Intervju

Suzana Kadirić i novinarka portala Buka

manju mogućnost reci i izraziti ono što ih tišti. Ponekad mediji ukazuju na neke vijesti iz svog ugla. Ponekad političari i drugi zvaničnici (poznati kao korupcija) varaju. Ponekad su ljudi diskriminisani zbog svoje vjere, porijekla, seksualne opredjeljenosti, boje kože ili pola. Stoga je važno očuvati demokratiju, zaštititi je od napada na nju samu, a to mogu samo stanovnici jedne države, bez obzira o kojoj govorimo, a to mogu uraditi svojim angažmanom.

Postoji mnogo različitih načina da se utiče na političke odluke. Možete glasati na opštim izborima, možete se pridružiti političkoj partiji, građanskoj incijativi ili nekoj interesnoj grupi, možete učestvovati u debatama, možete demonstrirati, možete potpisati poeticije, možete pisati u medijima, možete se žaliti na odluke, možete organizovati sastanke, možete širiti i jačati već postojeće građanske incijative, itd. Mislim da ni u BiH ne oskudijevamo u tim mogućnostima, samo je pitanje koliko ih zaista upotrebljavamo u onom obimu u kojem bi to trebalo. Kod nas je ipak prisutan nedostatak kritične mase i kritičkog osvrta na događanja u našoj zemlji. Za mene je interesantno uočiti koje struje zaista mijenjaju postojeće stanje, a koje služe samo populističkoj politici i brzom dobijanju pažnje, interesa i glasova od strane stanovnistva.

Prisjetimo se npr. da je Građanska Incijativa za Borik, poslije višemjesečne borbe odnijela pobjedu u Skupštini grada Banja Luke zahvaljujuci svom aktivizmu, svom radu, svojoj angažovanosti, kao i ozbiljnom pristupu problemu oko zadržavanja zelene površine u ovom naselju. Možda ovo jeste sasvim mala stvar za nekoga posmatraca koji je svjestan svih tegoba u kojoj se naša zemlja nalazi, ali ipak ukazuje na cinjenicu da imamo mehanizme u drustvu koje moramo naučiti iskoristiti za dobrobit većine, a ne samo za sitne sopstvene potrebe. Ovakvih primjera ima dosta, ali se jednostavno ne vide u medijima, jer oni naravno većinom služe održavanju vlasti već postojećih političkih struktura. Upravo zbog toga i jeste važno poznavanje i koristenje interneta danas. Mislim, a i sama istrazivanja pokazuju, da BiH još uvijek nije dostigla veliki napredak u toj oblasti, mada je generalno stanovište kada razgovarate s našim ljudima potpuno suprotno. Ali, nije li to inace djecija bolest od koje bolujemo već godinama - uglavnom sve znamo i teško nam je napustiti konfornu zonu, naučiti nesto novo i pokušati dosegnuti napredak, te usavršiti ono sto već imamo?

ujedno i nauči da ih poštuje, sasluša, te diskutuje probleme i iznalazi nova rješenja u jednoj puno smirenijoj debati nego što je to kod nas moguće. Kada izbliza vidite nekoliko država i pobliže upoznate mehanizme u njima, onda možete posmatrati i šta se dešava u zemlji u kojoj ste rođeni i odrasli, ali bez ljutnje i primitivnog vokabulara, a uz pomoć argumenata i znanja koji se kod nas danas vrlo malo cijene.

Meni je u početku, kada sam se počela baviti politikom, bilo vrlo interesantno posmatrati i učiti kako se formalna politička moć distribuira na različitim nivoima između opština, kantona, regije, države i EU, kako funkcioniše sistem, kako funkcionišu razni mehanizmi i kako ih onog momenta kad ih upoznamo možemo okrenuti u pravcu daljnjeg razvoja u procesima kroz koje prolaze sve države svijeta. Međutim, ono što mi zanemarujemo, a što je vrlo bitno i interesantno je u stvari biti stalno prisutan i ujedno naučiti se kako u svakom društvu ima vise centara moći koji su strahovito važni za bilo koji demokratski sistem na svijetu, a to su, između ostalog, masovni mediji, tržiste i civilno društvo. To su izrazito važni akteri i arene u jednom demokratskom drustvu. Tržište se sastoji od kompanija i potrošača u kapitalu koji zajedno utiču na ekonomiju zemlje i na tržište rada.

Ekonomski razvoj u industriji utiče na poreske prihode države.

Građansko društvo je ime za onaj dio društva u kojem ljudi pomažu jedni drugima bez direktnog učešća države. Civilno društvo takođe nema novca kao glavnog pokretaca svojih aktivnosti, kao što ih imaju npr. kompanije.

Ponekad se civilno društvo poziva i na neprofitni sektor, na dobrovoljni sektor ili na civilni sektor. Primjeri aktera civilnog društva su mnogobrojne dobrotvorne i humanitarne organizacije, sportski klubovi i političke stranake, gradjanske incijative i sl. koje nisu direktno finansirane od strane države i nisu tu da zarade novac, ali mogu pokrenuti vrlo bitne polemike u drustvu i izvojevati velike pobjede.

Vi trenutno niste više u politici. Šta ste naučili iz Vašeg djelovanja, koliko Vam znači taj politički rad?

Narodni pokreti u Švedskoj pod kojim se npr. smatraju i radnički pokret ili pokreti za očuvanje životne sredine su primjeri kako civilno društvo može biti moćna sila u društvu, gdje ni vlada, ni tržište nisu u stvari pokretačke snage nekih promjena.. Civilno društvo je važan dio demokratskog društva u kojem postoje mnogi načini za građane kako bi aktivno mogli sudjelovati i uticati na bitne sektore drustva. Demokratska prava, uključujući tu i slobodu štampe i slobodnog govora, kao i slobodu udruživanja, predstavljaju indirektni poziv stanovnicima da aktivno učestvuju u političkom životu države u kojoj žive.

Naravno da mi znači jako puno. Prvenstveno jer se sam čovjek neprestano obrazuje, sreće različite ljude sa različitim stavovima, ali se

Ljudi mogu biti uključeni u politiku na različite načine, na primjer, angažovanjem u političkoj partiji, organizaciji ili udruženju kako bi vodili

ŠEHER 38 BANJA LUKA

Intervju različita pitanja. Takode mogu kontaktirati različite medije kako bi izrazili svoje misljenje o onome šta smatraju važnim. Imate pravo da budete anonimni ako kontaktirate novinara. Ljudi mogu takođe kontaktirati političare u opštini u kojoj žive i dati svoje sugestije ili mišljenja o donjetim odlukama.

Prosudite sami da li smo s obzirom na sve već rečeno demokratska država i da li je važno biti društveno angažovan ili ne.

Koje su Vaše preporuke za političko djelovanje?

Moje preporuke sigurno neće biti prihvaćene od današnje političke vlasti ni u jednom dijelu naše zemlje. Ja težim inovacijama, viziji, strategijskim pomacima unapred, izlaganju kritici, otvorenom dialogu i preispitivanju kako same sebe tako i odluka koje donosim na svim poljima života.

vanje i postavim pitanje: ”Zašto ljudi danas, u svijetu gdje je informacija jako lako dostupna i gdje je kritički osvrt neophodan za daljni napredak, misle da neko ne zna kako se živi u BiH?” Nadalje, zabrinjava me i jednoličnost koja vlada u našim gradovima i nemogućnost izbora. Pogledajte prirodu! Nigdje nećete naći samo jednu jedinu biljku ili životinjsku vrstu, već su svugdje izmiješane. Sve ostalo je neprirodno.

Možda će vam zvučati čudno, ali strašno me zabrinjava i odsustvo satire u našem društvu. Nemoguće je baviti se satirom, jer politička struktura ove zemlje satiru shvata kao najžešći, privatni udar na njihovu suverenost i vrlo strogo kažnjava, bilo moralno, bilo ekonomski, ljude koji se usuđuju na ovakav vid podizanja kritičke svijesti stanovništva.

Kakav je život u Švedskoj, može li se uopšte porediti sa onim u BIH?

Današnje društvo se brzo mijenja. Kao političar čovjek treba uvijek da ima to na umu. Stalni rad na održavanju dobrih relacija, kao i grupne dinamike između ljudi različitih korijena, znanja i interesa je jako težak izazov, ali je to ujedno i suštinski rad u stvaranju dobrog funkcionalnog političkog okruženja. Mislim da nam po pitanju svega ovoga ostaje težak rad kako bismo uspjeli bar djelimicno dostići demokratske zemlje Evrope. Problem je da kad zaostanemo u toj trci, kao što već i jesmo, teško kad više možemo dostići druge i taman kad mislimo da smo ih stigli, oni zbog naše povrede ponovo odu ispred nas. Vrijeme nam je da zaista razmislimo šta želimo od naših života, života budućih generacija i šta im možemo pružiti, te kako se oduprijeti nacionalizmu koji gledajući istorijski, gdje god na svijetu da se pojavljivao, nikom nije donio ništa dobro. Mi imamo istu priču na našoj sceni već više od 25 godina. Nekada je neznanje možda i moglo biti opravdanje za gluposti, ali danas je to nemoguće opravdati. Treba se možda zapitati i koliko npr. istraživackih centara imamo u BiH, s čime se oni bave i kako saražuju sa kolegama iz svijeta na novim naučnim istraživanjima, što je na Zapadu potpuno normalna stvar. Možda tu leži odgovor ako ga uopšte imamo.

Posjećujete Banjaluku. Koliko se Banjaluka promijenila u posljednjih dvadeset i kusur godina?

Sigurno je da se promjenila, međutim to i nije tako zastrašujuće ukoliko shvatimo da se svaki grad mijenja, gradi, naseljava i širi. Zastrašujuće je to da se ni u Banjaluci, ni u drugim gradovima BiH takve promjene ne prate sa odgovarajućom infrastrukturom i da država ne služi građanima, već oni služe državi. Obišla sam i obilazim još uvijek zvanične institucije poput bolnica, škola, sudova... Tu možete naći izuzetno dobre stručnjake, ali bez skoro ikakvih uslova za rad. Jedno vrijeme sam i privatno, zbog bolesti u porodici, nekoliko mjeseci provela na intenzivnoj njezi u KBC. Osoblje koje je tamo zaposleno je zaista stručno, njihov rad je fantastičan, rade savršeno, ali recimo, istom tom odjeljenju u kojem su smješteni najteži slucajevi nedostaje CT, pa se onda ti pacijenti kojima je potrebno napraviti snimak, voze u vrlo kritičnom stanju na Paprikovac. To je neodrživa situacija i to za sve - medicinsko osoblje, pacijente i rodbinu koja strepi za živote svojih najbližih kada se nađu u toj situaciji. To je samo jedan primjer, a mogla bih navesti jos mnogo drugih. Sve to nam pokazuje da država nema apsolutno nikakvu odgovornost prema građanima i to je ono o čemu razmišljamo tek kad se nađemo u određenim situacijama. Dugoročno ne posvećujemo pažnju upravo našim vlastitim zalaganjima, udruživanjima i promjenama, već puštamo da, kako se to obično kaže, voda nosi sve sa sobom. Taj osjećaj nemoći da se nešto promjeni kod građana BiH je već postao više pravilo, nego izuzetak.

Koliko je teško suočiti se ovim gradom, šta Vama najteže pada?

Meni je uvijek teško suočiti se s bilo kojim gradom koji stagnira u pogledu razvoja i obrazovanja sveukupne zajednice. Kad to kažem, razmišljam i počinjem, naravno, od obrazovanju u našim školama, o tome koliko je novih škola sagrađeno, koliko su iskorišteni kapaciteti za jednu modernu nastavu koja je sve više i više udaljena od katedralne nastave u svijetu, a koja je kod nas i dan danas zastupljena, kolika nam je kritička svijest, zašto se uvijek kritika društva, partija i organizacija shvata kao napad na privatnu zonu ljudi koji sudjeluju u ovim diskusijama, a ne kao osnovica za pokretanje diskusije i iznalaženje rješenja za postojeće probleme. Odavno je poznato da iza svakog jakog pojedinca stoji jaka država. Ali isto tako i da građani svojim stalnim, svakodnevnim djelovanjem grade zajednicu u kojoj žele da žive. Ova diskusija bi se mogla voditi vrlo dugo, ali me ponekad zabrinjava stav pojedinaca i odmahivanje rukom u stilu:”Ne znaš ti kako je ovdje.”

Već sama ta rečenica je dovoljna da se opet i opet osvrnem na obrazo-

Nemojte misliti da Švedska nema svoje probleme i da je uvijek lagodno živjeti ovdje. Izbori u Švedskoj su sljedeće godine i to se i te kako primjeti u debatama koje se vode. Međutim, razlika između BiH i Švedske je ogromna. Problem s nama je što ljudi nastanjeni vani stalno čeznu za svojim domom i sanjaju o povratku, a ljudi u BiH nasuprot tome misle i planiraju kako otići iz države. Sve što smo dobili u zadnjih 25 godina može se vrlo lako sažeti u jednoj rečenici - niko sretan, niko zadovoljan. Često slušamo da su u Švedskoj prava žena na veoma visokom nivou, recite nam nešto o tome, po Vašem iskustvu?

Rad na jednakosti spolova je do sada bio vezan sa poboljšanjem ženskih uslova u društvu. Tokom XX vijeka žene su stekle pristup sve većim oblastima društva u kojima dominiraju muškarci. Ravnopravnost polova bila je područje politike u Švedskoj od sredine 60-ih. Zakon o ravnopravnosti spolova donesen je 1980., a potom je slijedilo usvajanje Zakona o nasilju nad ženama (1988. godine) , da bi se na kraju donio i Zakon o zabrani kupovine seksualnih usluga 1999. godine. Raspodjela moći i uticaja između žena i muškaraca se razlikuje u različitim dijelovima društva. Ravnopravnost je najizraženija u političkom životu Švedske što i nije čudno, jer politicari bi inače trebali biti ogledalo društva, pa je tako u Parlamentu zastupljeno 47% žena, a muškaraca 53%. U drugim sektorima društva, kao što su nauka, masovni medij, crkve i biznis, procenat žena je manji. Na vodećim nivoima i u javnom sektoru i poslovanju, i dalje postoji muška dominacija.

Obrazovanje na univerzitetu i fakultetu je istorijski bio muški bastion.

Danas to više nije tako. Broj žena je prevazišao broj upisanih muskaraca na fakultetima, mada kad je riječ o tehničkim obrazovanjima jos uvijek prednjače muškarci. I žene i muškarci rade skoro jednako danas, oko 80% žena i 86% muškaraca je zaposleno, ali muškarci i dalje imaju veće plate od žena. Tokom kasnih devedesetih, broj bolovanja je naglo porastao, a uglavnom su žene bile te koje su činile ovaj porast. Međutim, sigurno je da su žene u Švedskoj u daleko boljem položaju nego žene u BiH, kako zbog ekonomskih uslova, tako i zbog stalnog rada na ovom pitanju.

Opšti cilj švedskog Parlamenta je da ženama i muškarcima obezbijedi istu moć i iste mogućnosti u stvaranju i oblikovanju kako društva, tako i vlastitog života. Preduslov za postizanje ovoga cilja je da žene i muškarci imaju ista prava, iste mogućnosti i obaveze u svim oblastima života. Naravno da veliku važnost imaju ovakvi i slični politički signali vladajućih struktura u Švedskoj.

Prema opštem cilju, postoje četiri pristupa: - Jednaka podjela moći i uticaja: Žene i muškarci treba da imaju isto pravo i mogućnost da budu aktivni građani i da oblikuju uslove za donošenje odluka.

- Ekonomska jednakost: Žene i muškarci treba da imaju iste mogućnosti i uslove u pogledu obrazovanja i plaćenog rada koji ekonomskoj nezavisnosti daju život.

- Ravnopravna raspodjela kućnih poslova i njege djece ili blizih članova obitelji: Žene i muškarci treba da preuzmu istu odgovornost za rad u kući i imaju priliku da pruže brigu pod jednakim uslovima.

- Muško nasilje nad ženama prestaje: Žene i muškarci, djevojčice i dječaci treba da imaju isto pravo i mogućnost telesnog integriteta.

U borbi za ravnopravnos polova i prava žena veliku ulogu ima civilno stanovništvo i njihova angažovanost po tom pitanju. Tako i ovaj intervju treba možda završiti ovako: angažovanost u svim porama društvenog života!

Razgovarala Maja Isović Dobrijević ŠEHER

BANJA LUKA

39

Prostorije KUD "Budućnost" Gornji Šeher

A PRIČE, KAO VRBAS, TEKU ...

Mladost na obalama Vrbasa, Suturlije, Vrbanje pa i Crkvene – Vrijeme igranki, gitara i serenada – Banjalučke ljepotice – Ljeto 2017.

Piše: Atif Turčinhodžić

Bile su to neke godine koje u mislima polako blijede, ali zato ostaju u banjalučkim srcima. Sve je manje i manje, nažalost, mojih prijatelja i komšija koji su svoju mladost provodili u svome gradu, odrastajući uz obale Vrbasa. Ima toliko ispričanih priča o Hisetima, Tabacima, Gornjem Šeheru, Suturliji, Vrbanji, pa i Crkveni gdje se dobro znalo i sunčati i kupati.

Sjećam se prvog asfalta u našem gradu i moga romobila, vožnje pored fiskulturnog doma. Tamo su se održavale, subotom i nedjeljom, popularne igranke. Ostaje žal i sjećanje na prve poljubce. Veoma posjećene su bile igranke u Krajini. Tamo na bini svirali su u to vrijeme vojni muzičari. Znali su oni svoj posao, a nezaobilazni je bio pokojni Skoko, pa Momo, Geri ...Svirali su popularne šlagere toga vremena: "Hej Džo ", "Marina", "Zvižduk u osam", "Sole mio", a popularni su bili Toni Dalara, Elvis Prisli, Tom Džons, Ljiljana Petrović, Vice Vukov, Miki Jevremović, Đorđe Marjanović, Gabi Novak, Arsen Dedić.

Početkom šezdesetih počinju gitarijade, a pojavljuju se prve banjalučke rok grupe Meteori, Vandali, Usamljeni, Amori, Uragani.

Njihove igranke su se održavale u Čajevecu, Pedagoškoj, Domu kulture, Medicinskoj školi, Učiteljskoj školi, Trapistima i većini prigradskih naselja. Znalo je biti istovremeno, za ne povjerovati, desetak igranki u isto vrijeme. Nezaobilazan je bio "Dom Armije", i kao vinovnik svih tih dešavanja i mojih pogleda sa "bine" mogu reći da je taj Dom bio tada zaista "perjanica "grada, pa čak i poznatiji i nekako "pitomiji" od Doma kulture. Često nije bilo šanse da se poslije sedam ili osam sati uđe na igranku zbog velike posjećenosti, dok se tamo negdje u sali čuo glas našeg Duška ili ŠEHER 40 BANJA LUKA

Matka, te legendarnog Save i njegove "Bašte". Muzičari i pjevači su posebno plijenili uzdahe naših lijepih djevojaka, a sada u ovom vremenu naših"maloljetnica", kako ja imam običaj sada "tepati" mojim vršnjakinjama i vršnjacima.

LJEPOTICE MOGA VREMENA Odrastao sam u ulici Avde Karabegovića br.18 i rano sam počeo svirati gitaru. Okupljali smo se u predvečerja, na velikom kamenu, ispred moje kuće, a ja sam svirao tada popularne pjesme iz američkih i meksičkih filmova. Posebno su bile popularne meksikanske pjesme u izvođenju Šukrije, Edina, Cicija, Ratka, Vlade, a medju kojima sam bio i ja. Djevojkama su se, pod prozorima, pjevale popularne serenade. Banjaluka je uvijek bila poznata po svojim ljepoticama, a izdvajale su se moja komšinica, rahmetli Bedra Kumšić, pa Nurka Dervišić, Nurka Hadžišabić, Sabaheta, Hisećanke Nurka, Tanja, Zlata, Nerka iz Fra Grge Martića, Azra sa Bulevara. Kada su one prolazile mojom ulicom, mozak blokira i jednostavno zaboravim šta sam počeo svirati. Bilo je to neko sretno mladalačko doba, doba korza, randesa, serenada, školskih utakmica.

NEZABORAVNO LJETO 2017 ....

Ljeto je gospodnje i vuče me, kao i svake godine, želja da odem u svoj rodni grad Banju Luku. Počinju pripreme koje su vjerovatno svima nama "mlađima" dobro poznate. Prvo posjete

Banjalučka sjećanja doktorima, pa lijekovi, kesurine, torbe, pakovanje. Sve se to lakše podnosi pri pomisli da ću uskoro biti u svom gradu. Tamo me čeka Vrbas, Dajak, Šeher, Palas i nešto geografski širi "repertoar" mojih izlazaka sa "kraja na kraj našeg grada", od bivšeg "Klašnika " do "Lava" . A tamo se pojedu one teleće mućkalice i specijaliteti ispod sača i svakako uz po jednu "šljivu".

Druženja nikad na odmet i kada se "djeca grada", razbacana po cijelom dunjaluku, nađu nakon toliko godina. I šta jos treba dodati tim i takvim susretima ?

TANDEM ...Dogovor sa mojim prijateljicama sa Hiseta nije izostao, a našim sjećanjima i pričama, poslije mnogo vremena, nikada kraja. Priče od Ade do Šehera, o ljepotama i druženjima, o lijepim momcima i djevojkama, o čamcima, sankanjima još u vremenu kad su konji vukli drveni grn i dok smo se znali dobro "podbiti" na onim kaldrmama. Priče o tajnim ašikovanjima u nekim vremenima kada smo svi bili "mala raja".

Nekako u to vrijeme, sve su ulice bile kao jedna, pa tako i naše priče i dogodovštine su bile slične. Ako nismo bili iz iste ulice, svi smo mi bili iz istog grada, tako da smo se sretali na raznim mjestima. Ponajviše na banjalučkim plažama uz Vrbas, Vrbanju i Suturliju. A zgodni momci su takođe plijenili pažnju i uzdahe banjalučkih ljepotica. Pirgo, Mujo, Besko, Lala, Dema, Škic, Džona, Anđelko, Bum, Ale, Derva, Dževaka, Himzo, Raskan, Idriz, Hrvoja, Zoran Mufko, Perkman,Vlajko, Željko, Besim, Edika, Švrake, Sojtarići, Rola su samo neki od njih. Pričali smo i o poznatom sankanju sa "Šećerevog brda" i zimskim dogodovštinama. Hisećanke su mi osvježile sjećanja na naše najbolje plesače toga vremena, kao što su Ćosa, Habija, Sado Galešić, Dule koji je eto zalutao nekom prekomandom vojnog lica i u naš grad. Lijepo ih je bilo gledati.

Druženja ovoga ljeta, s Nurkom i Zlatom, uz redovnu kafu i razgovore, vratiše me u najljepša vremena. Sjedeći ispred Doma penzionera sjetismo se spuštanja niz biserli Vrbas do Studenca, Kastela i Halilovca. Tamo se učilo plivati.

Nadolazila su sjećanja kao filmskom vrpcom, a naše šetnje su završavale sa banjalučkim specijalitetima i nezaobilaznim ćevapima. Slike naviru a filmovi se odmotavaju, jutarnja kafica se obično pila ispred Palase ili Manje. Približavao se Vezeni Most i moje dvije prijateljice Nurka i Zlata, istina po prvi puta, bile su na ovom izuzetnom kulturnom događaju. Sreli smo se tamo sa Bebom, Ismetom, Mirsadom, Mesudom Kulenovićem. Ove godine je zaista palo dosta suza "radosnica", ali, akobogda, bit će ih i iduće ljeto, kada pođu opet naši nezaobilazni "Vezeni mostovi” "

Zlata, Nura i Atif

Dom u Mejdanu

Meteori: Midja, Mićo i Atif

Vis "Meteori" 1962 Vis "Crni Biseri"

Š E H E R 41

BANJA LUKA

Foto: Mirsad Filipović

Strategija homogeniziranih etničkih korpusa

ZAROBLJENICI ETNIČKIH NACIONALIZAMA ”Etnički nacionalizmi se hrane na principima straha i prijetnji kod običnih grđana, a istovremeno se lideri nacionalizama veoma dobro razumiju, sarađjući i podržavajući, i održavajući, jedni druge.

Napisao: Edin Osmančević Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća etnički nacionalizam je doživio svoju kulminaciju na prostoru Balkana, a posebno države Bosne i Hercegovine. Sukobi političara SKJ i akademskih zajednica su vješto preneseni na građane čineći ih predmetom kontinuiranog procesa manipulacija. Da se razumijemo, etnički nacionalizam je star kao i najstariji ljudski zanat, i po karakteru mu identičan. U njemu nikada nije bilo mjesta za minoritete. Ili si dio etnosa, prisiljen da mu se prilagođavaš, ili asimilaraš, ili te u najgorem slučaju tamo više ”nema”. Strategija homogeniziranih etničkih korpusa je uvijek palila na ovim postorima. Dok su druge postkomunističke države Istočnoevropskog bloka polovinom osamdesetih uspjele da prevaziđu i iza sebe puste ostatke komunizma, uglavnom mirnim putem i umjerenom politikom bez krvavih sukoba, u zemljama bivše Jugoslavije je etnički nacionalizam postao dominantan i ispunio vakum nastao nakon pada komunizma, te svoj vrhunac našao u krvavom sukobu, etničkom čišćenju i genocidu. ŠEHER 42 BANJA LUKA

Strategija straha Zašto poslije toliko godina građani država nastalih nakon raspada bivše Jugoslavije odbacuju racionalnost, zdrav razum i logiku svjesno prihvatajući igru podanika prijetnji i strahova? Zarobljeni svojom prošlošću u okovima doživotnog zatvorenika, ”umreženi” i dejtonskim ustavnim uređenjem, zabavljeni su sami sa sobom. Kletva nad svim drugim kletvama, da bog da se sam sa sobom zabavio! Uspomene na ratna stradanja, strašne ratne zločine i genocid iz Drugog svjetskog rata kao i iz posljednjeg rata u BiH su bez sumnje izvori šok-strahova na kojima današnja politička oligarhija na ovim prostorima zasniva svoju opstojnost. Takve politike nisu ništa novo i poznato je da su i dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka fašistički pokreti značajno iskoristili ovakve strategije. Treći Rajh je svoju strategiju zasnivao na židovskoj konspiraciji protiv njemačkog naroda. U Italiji su fašisti plašili narod avetom komunizma koji visi

u zraku. U današnjoj Evropi pokušavaju ultra desničari da pridobiju glasove predstavljajući islam kao prijetnju evropskoj kulturi.

I dok su samoosviješćeni Nijemci i Italijani poslije Drugog svijetskog rata uspjeli da prevaziđu zablude iracionalnih ideologija, koje su ih gurale svjesno u smrt zaradi fašističkih ideja, postor Balkana ostaje i dalje zona sumraka u kojoj njeni građani ostaju zarobljenici politikama etničkih nacionalizama.

Narod nikada nije prošao kroz istinsku šok – terapiju, koja će ga izvući iz zombi stanja! Nije ni mogao jer sa njima nikada nije ni bilo zdravih ”doktora” koji uprkos dijagnozi nisu ponudili tretman ozdravljenja! Današnji cijelokupni društveno-politički i ustavni sistem je zasnovan na principu očuvanja stanja u kome je glavno geslo da se ”ako bogda i inšala” ništa ne mijenja. Da, ući ćemo u Europsku uniju samo ko zna kada jer nam se ne žuri! A zašto bi nam se i žurilo kad moramo reformisati pravosuđe, a bogami živ neću u zatvor! ”Podgrijavanje etnonacionalnih strasti” Mediji, policija, pravosuđe danas su instrumenti zaštite etničkog nacionalizma. Duboka su socijalna raslojavanja u kojima se stvaraju tzv ”elite” čiji se status mjeri količinom novca u vlastitim džepovima.

Elite se polako pretvaraju u gospodare smrti i života najamnika, 1,8 miliona građana, čija je svakodnevica uslovljena veličinom ”budžetskog kolača” namijenjenog za njihovu egzistencijalnu konzumaciju.

Sistem je poklopljen ”provjerenim stranačkim kadrom” koji s vremena na vrijeme građanima baci kosku, da (se) je mogu oglođati.

Najsvježiji primjer ”podgrijavnja etnonacionalnih strasti” je instrukcija Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo upućena svim školama u kojima se nalaze, vezana za provođenje ankete kod roditelja djece kako bi se upotrebljavao samo jedan od zvaničnih jezika u BiH, dakle ili bosanski, ili hrvatski ili srpski jezik.

Umjesto da škola bude mjesto spajanje djece, od njih se prave politički slučajevi osuđeni da se već na početku života uče na međusobne podjele. Da li se neko iz nadležnog ministarstva upitao što se događa u glavicama malih đaka kad ih izbor jezičke pripadnosti istovremeno grupira u etnonacionalne torove učeći ih da sve probleme koje budu rješavali identifikuju i sortiraju shodno bosanskom, srpskom i hrvatskom predznaku? Još jedan blef SDA stranke koji tjera vodu na Dodikov i Čovićev mlin! Narod treba držati zagrijan da se ”ne zaboravi i da se previše ne opusti” jer tada može početi razmišljati svojom glavom!.

Bosansko pravosuđe zabilo je glavu u pijesak kad je riječ o protivustavnom referendumu u manjem BiH entitetu a u vezi s danom RS-a. O izvještaju glavnog revizora manjeg BiH entiteta, u kojem je konstatovan gubitak od 170 miliona KM, malo ko još govori, a još manje se to koga tiče! Opet će Dodik, kad mu bude trebalo pozvati Sarajevo u pomoć, kako bi mu Koalicija Domovina (Bakir i Fahro) dala podršku. Ono što je bilo juče, bajato je danas! Za to vrijeme neprimjećeno prolazi suđenje Kemalu Čauševiću, bivšem direktoru Uprave za indirektno oporezivanje, za višemilionsku pljačku! Sve u stilu, tresla se gora - rodio se miš!

Kad mladi čovjek napušta svoju domovinu, lideri etničkih nacionalizama će vam stručno objasniti da se broj nezaposlenih na biroima za nezaposlene smanjio! Kada se bruto-nacionalni prihod poveća, vješto će se zaobići transakcije i doznake iz inostranstva koje dijaspora šalje, jer istinskog organskog razvoja nema! I svima nam je bolje jer, kako kaže premijer RS-a, duže živimo!

Etnički nacionalizmi se hrane na principima straha i prijetnji kod običnih građana ali se lideri nacionalizama veoma dobro razumiju.

Oni surađuju beskompromisno hraneći, podržavajući i uslovljavajući jedan drugog !

Deset libijskih godina

IZMEĐU AFRIKE I EVROPE Mapa Libije

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Od svog povratka iz Libije, a prošle su godine, često razmišljam i u svakoj prilici prenosim svoje utiske o toj državi. Na jednostavno pitanje sagovornika, a obično sa pogrešnim predrasudama, „kako je bilo tamo?“, sjećanja mi naglo nadiru i bude lijepa osjećanja. Imao bih toliko toga da ispričam o svome boravku, a po pojedinostima koje pamtim znam da je ostavio veliki trag u mom životu. Stoga sam odlučan napisati ovaj tekst, u nadi da ću čitaocu približiti razloge iz kojih sam u Libiji proveo sve te godine.

Od Bengazija (Banghazi) do Tobruka (Tubruq) vode tri magistralna puta, te svakako jednim putem treba otići, a drugim se vratiti. Iz nekog razloga je uobičajeno bilo da odlazak u Tobruk bude preko Adžudabije (Ajdabiya) i to pustinjskim putom nekih 400 km. U to vrijeme, od Adžudabije do Tobruka nije bilo niti jedne benzinske pumpe. Sve vrijeme se vozite kroz pustinju i nakon pređenih 350 km, počnete se pitati: hoćemo li moći dobaciti do Tobruka? Šta ako nam nestane goriva? Oči se ne odvajaju od kazaljke za gorivo, a noga na papučici gasa stalno popušta! To je jedina situacija u kojoj se u Libiji gorivo štedi, jer država obiluje istim, a košta – skoro pa ništa!

Hotel „Tobruk“, u koji smo se smjestili (znači-dobacili!), imao je šarm starog hotela, sa dodatnim detaljima zapuštenosti i lošeg održavanja. Povratak iz Tobruka prema Bengaziju obavezno treba ići relaksirano, putem uz more i uživati u razuđenoj obali.

Tu ima još mnogo mjesta koja treba obići, ako ništa drugo, barem popiti čaj ili kafu u nekom od usputnih restorana.

Derna je mali grad na putu prema Bengaziju, koji danas ima i luku za transport, a u kojeg se urušavaju obronci planina Jebel Akhdar (Zelene Planine). U Derni svakako treba, uz pomoć lokalnih vodiča, pronaći vodopad. Interesantan je samim tim što je rijedak prizor u Sjevernoj Africi, a pogotovo što je iza ovih Zelnih planina - Sahara, najveća pustinja.

Kada govorimo o riječnim tokovima u Libiji, teško da ćemo naći neke podatke o rijekama. Uglavnom se na svim kartama gdje se vide korita nalazi ispred imena riječ „wadii“. Ova riječ predstavlja isušeno korito, a lokalni stanovnici kažu da svuda ispod površine ima vode, te da se na određenim mjestima voda može bez problema pronaći. Za wadije je interesantno, a bio sam i svjedok, dešavanja kada nastupi poplava, odnosno bujica. Kiša

Pustinja sa oazom Sahara

ŠEHER 44 BANJA LUKA

Putopis može da pada stotinama kilometara dalje, ali zbog nepostojanja objekata koji bi mogli zadržati vodu, bujica odjednom, bez upozorenja, navali kroz korito. U zavisnosti od toga koje je doba godine, vrijeme ispune korita je različito, a wadii se opet vrati u prijašnje isušeno stanje čekajući novu kišu. Obično nakon kiša, i dio pustinje i wadiji ozelene, pomislio bi čovjek da to i nije pustinja. A pustinja u sebi krije sjemena raznih biljaka koje su naviknute da strpljivo vrebaju i čekaju kišnu sezonu, pa kada sva mjesta na kojima je bilo kiše ozelene, začas izađu pupoljci! Tako oživljena, ona cvjeta i zeleni se najdalje do kraja aprila ili maja, a onda počinje „pustošenje“. Isušene biljke otpadaju, a vjetar ih raznese po cijeloj Sahari. Znajući za taj fenomen, libijske vlasti su jako puno uložile u razvijanje poljoprivrede, i to baš u pustinji, sadeći masline i palme sa datulama, te praveći polja za uzgajanje svih vrsta žitarica. Jako puno napora je uloženo za navodnjavanje ovih područja, ali u proteklom periodu, zbog tih ulaganja, Libija se nije prehranjivala uvoznom hranom. Ubirala je više žetvi u toku godine.

Maslinarstvo je također bilo na vrlo visokom nivou, te je iza Španije, Libija bila zemlja sa najviše sadnica maslina. Datule iz pustinje su prava poslastica, medne i ukusne. Kažu da tri datule na dan zadovoljavaju potrebu za mineralima i vitaminima, a u toku Ramazana, u Libiji se dnevni post prekida sa mlijekom i datulama.

Kirenaika (Cirenaika), dio u kojem se nalaze i Bengazi i Tobruk, je pokrajina u kojoj su još stari Grci imali svoje hramove, a kasnije i Rimljani. Neke od prvih grčkih naseobina u Kirenaiki su Sirena (Cyrena) i Apolonia, današnji Šahat i Susa. Susa je grad na obali, dok je Šahat značajnija naseobina na uzvišenjima zelenih planina iznad Suse. Oba grada se nalaze na morskom putu od istoka prema Bengaziju, blizu grada Beide (Al Bayda).

Prije nego prenesem neke detalje iz daljnje prošlosti, riječdvije o Beidi: u današnjoj Beidi (četvrti grad po veličini u Libiji) se nalazi značajni univerzitet islamskih nauka i arapskog jezika.

Islamska organizacija „Dawa al Islam“ je davala stipendije studentima iz svih zemalja koji su htjeli studirati arapski jezik, i na taj način je pomogla nebrojeno mnogo studenata iz raznih dijelova svijeta, a značajan broj je bio i iz BiH. Takav univerzitet je također bio i u Tripoliju, a pored arapskog, organizacija je

Šahat davala i stipendije za ekonomiju i još neke druge studije. U Baidi se nalazi grob-spomenik suborca Muhameda a.s. i to je jedna od atrakcija. Porodica Senusi, iz koje je poticao i kralj Idriz, se posvetila tome da grad Beida bude centar školovanja i podučavanja islamskim naukama. Jedno od žarišta ustanka 2011 je bila i Beida.

Pored grada nalaze se ostaci grčkih naseobina, današnji Šahat-Cyrena i Susa-Apolonia. Cyrena je u grčko doba bila poz-

nata kao Atina Afrike, a imala je i svoju školu filozofije u 3. vijeku prije nove ere. Erastoten, matematičar i filozof koji je u ta davna vremena tvrdio da je zemlja okrugla, je rođen u Cyreni. Po ovom grčkom gradu i čitava pokrajina je dobila ime, a sam grad je ime dobio po izvoru vode naziva Cyr-Kir. Luka preko koje se grad snabdjevao je Apolonia, današnja Susa. Grad se, danas, više nalazi pod morem nego na kopnu, jer je dobro uništen u zemljotresu i cunamiju u 3. vijeku nove ere. Ostaci koji su danas vidljivi su dovoljni da dočaraju veličinu i značaj nekadašnjih građevina. Kolika je ovo područje bila nepoznanica, govori podatak da su u 2005.-oj godini arheolozi i istraživači pronašli preko 150 rimskih kipova koji su ležali preko 1500 godina netaknuti. Sigurno je današnja situacija poremetila zamah istraži-

Ostaci Šahata vanja koja su krenula od 2000.-te godine pa naovamo, ali vjerovat je da će se nastaviti (ako se dio ne uništi, kao što je krenulo sa rušenjem, krađom i razbacivanjem 2011 do 2013 godine). Naravno, UNESCO je pokušao zaštititi ova blaga i objekte, ali nažalost kultura i čuvanje istorije su u ratovima na posljednjem mjestu po važnosti. Značaj Cyrene je i u tome što se ista spominje u Novom zavjetu. Ovaj dio Kirenaike, koji se nalazi na Zelenim planinama, ne oskudjeva ni vodom ni šumom, a ima takvu klimu da ljeti temperature dosežu do 35 stepeni, dok se zimi zna i zabijeliti.

Kako se dalje vozimo prema Bengaziju, putem uz more, mogu se uočiti sličnosti sa Dalmacijom ispod Biokova. Planina se spušta u more, makija, zelenilo posvuda. Razlika je u tome što u Dalmaciji svako selo ima Turist biro gdje se nude sobe, cimmer, rooms, chambre, dok u Libiji toga nemate. Čak i rijetki hoteli koji su u ponudi, nisu baš reprezenti kvaliteta i udobnosti. Taj dio turizma je tek trebao da krene značajnije sa ulaganjem. Jedno od objašnjenja neiskorištenosti turističkih potencijala je duboki tradicionalizam Libijaca. Baš i nisu bili sretni da gledaju obnažena ženska tijela po svojim plažama i još da ih uslužuju alkoholnim pićima i hranom. Tu je konzervatizam zaustavio napredak turizma i Libija je potencijal 2000 km duge obale možda iskoristila 1%.

Sa Zelenih planina, posljednji grad prije spuštanja prema Bengaziju je Al Marž (Al Marj), poznat po izvrsnim jabukama.

Libija je u to vrijeme imala sve vrste, što uvoznog što domaćeg voća i povrća, ali jabuke iz Al Marža!!! Iako naizgled vrlo neugledne, pljosnate i kao isflekane, bile su tako ukusne i pune soka.

Jedva smo čekali sezonu da ih kupimo. Mislim da su to bile one stare sorte Zlatne parmenke ili Kanadke koje danas rijetko gdje nađete!

I eto nas nazad u Bengaziju, jednom od pet gradova Pentapolisa, kako se u staroj Grčkoj nazivao ovaj dio, sa u to vrijeme glavnim gradom Cyrenom.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 45

BANJA LUKA

Å EHER 46 BANJA LUKA

Uspjeh bosanskohercegovačkog trenera u Kuvajtu

Zemlja modernog fudbala Pripremio: Namik Alimajstorović - BHDINFODESK Birmingham Darko Nestorović sa svojim timom Al Arabi osvojio Liga kup Kuvajta Nekadašnji selektor mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine Darko Nestorović, koji je već četiri mjeseca stručni šef u prvoligašu Al Arabi iz Kuvajta, sa svojim je timom proteklog vikenda osvojio Liga kup ove zemlje. Uspjeh je mnogo veći kada se ima u vidu da je to njegovom timu pošlo “za nogom” nakon 15 dugih godina. Nakon čestiki upitali smo Darka Nestorovića za informaciju više: “Pa, vidite, da bismo došli do ovog važnog trofeja morali smo savladati dvije najbolje ekipe u Kuvajtu, prvo smo u polufinalu rezultatom 2:1 pobijedili El Kuvajt, a u velikom finalu istim rezultatom savladali smo El Kaciu. Naravno, ovaj uspjeh je obradovao sve u klubu, te naše vjerne navijače koji su nam bili dvanaesti igrač u ovim mečevima. Ovdje svakako treba imati u vidu da je Al Arabi smatran autsajderom u ovim susretima. Inače, poklopilo se da je po protokolu pehar u ime Saveza uručivao predsjedenik našeg kluba Šeik Aziz Asur i nakon meča rekao mi je da odavno nije bio sretniji.”

Trener Nestorović nam je još kazao da se u Kuvajtu igra dobar, brz i moderan fudbal, da su uslovi za treniranje izvanredni, te da u ovoj zemlji radi dosta trenera iz Srbije i Hrvatske, a da osim njega nema bosanskohercegovačkih trenera i fudbalera.

MIRIS DJETINJSTVA Piše: Aljoša MUJAGIĆ

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banjoj Luci, kao onda kad smo bili djeca i kad smo se pentrali po granama brali lipov cvat za čaj 48 Š E H E R

BANJA LUKA

U mome današnjem kanadskom gradu lipe cvjetaju u julu.

Pojedine ulice, kao i u Banjoj Luci, na obje strane imaju nizove lipa, kao pružene ruke što bi da se dodirnu i sa svojih dlanova prospu miris koji me vraća u banjalučke dane na obalama smaragdnog Vrbasa. Dok berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima, prisjećam se dječaka sa kesama, najčešće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banju Luku, sve do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banjoj Luci u junu, kada je bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris uzdiže na više od četiristotine metara.

Mi, dječaci koji smo stanovali u kraju zvanom Medreski, u naselju blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunčanja na obalama i na se-

Sjećanja drama gdje se igralo "ganje", a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od Studenca, bili smo dio tih julskih cvjetanja, jer smo virile između grana dok smo s njima dijelili ovu ljepotu.

Moji drugari iz škole, ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su zbirali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas,u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom, posebno ako je zaslađen medom, koji je u to doba, još izraženog poratnog siromaštva, bio rjeđa slastica po našim kućama.

Tone,Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga,Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom, skupljahu po uputama naših majki prvo zohvu a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu našeg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od deset dekagrama faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše rižom, ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas, kada čujemo savjete da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i ostalog mesa, shvaćamo kako smo se, zapravo, zdravo - najčesće vegetarijanski - hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

Istovremeno se s tim opojnim mirisom lipa živjelo dosta skromno i bez podjela na Srbe, Hrvate ili Muslimane. Slavile su se slave, Božići, Bajrami, dočekivale Nove godine uz čestitanja onima koji ih su ih slavili. Nikada nisu vjernici isticali naročito svoju vjeru, ali su sva djeca učestovala u čišćenju Medreske džamije okružene hare-

mom sa iskrivljenim bašlucima na kojima su se nazirala arpaska slova i poneko ime koje smo uspijevali da pročitamo. Čišćenje je obično bilo pred Ramazan i Bajram a džamija je uglavnom bila slabo posjećena, izuzev okolnog stanovništva iz Medreskog potoka i obližnjih ulica. Narednih godina groblje se diže i ruši džamija, da bi na njenom mjestu podigli stambena zgrada sa nekoliko radnji u prizemlju. Kao jedini svjedok tog vremena, od objekata ostade piljarnica koja je bila na suprotnoj strani puta koji je vodio ka Vrbasu, a koja, čini mi se, i danas postoji.

Uklanjanje muslimanskih grobalja-harema i džamija je bilo praksa koju su provodili u Banjoj Luci dugi niz godina, jer najatraktivnije lokacije sadašnjeg grada bijahu nekada greblja-haremi ili mjesta na kojima su bile džamije. Ne znam da se i jedno pravoslavno ili katoličko groblje prekopa, i da tu niče neko naselje.

Miris lipa budi i tugu jer mezari naših roditelja, rodbine i prijatelja ostaše u gradu koji izmijeni dušu. Rjetko se obilaze, iako su duboko u nama i živjeće u sjećanjima dok i mi ne krenemo istim putem. Za lipino drvo uvijek se govorilo da je manje kvalitetno, meko i da nije dobro ni za loženje. Ipak, takvo drvo se koristilo za modele, naročito za livenje, jer se dalo lako obraditi i dobiti novi željeni oblik. Tako i mi, protjerani, pomalo smo nalik na to meko drvo. Obrađeni smo na način kako se to radi u novim domovinama, polako se utapajući u način života i razmišljanja karakterističan za nove sredine. Stara domovina polako postaje kao miris cvata lipe koji polako zasiti naše čulo mirisa i počinjemo da ga ne osjećamo više. Udišemo zrak i na nos i na usta, ali tog mirisa nema. Ostarjela drveća polako umiru, nova se ne sade, i mirisa lipa je sve manje, a mi sve dalje i dalje...

Kitchener 7. 7. 2017.

Š E H E R 49

BANJA LUKA

Na literarnim stranicama

Riječi ipak ne mogu prognati „Samo znam da nisam kriv što sam prognan...“, napisao je banjalučki prognanik i pisac Edhem Trako, koji u svojim pričama i romanima traga za najljepšim svjetlom – svjetlom povratka.

Piše: Ismet BEKRIĆ Čovjek je uvijek na nekom putu. Odlazi i vraća se. Vraća se i odlazi.

Odlasci su najčešće iznuđeni, teški, neizvjesni. A povraci su željeni, čekani, radosni, puni nekog svjetla i kad se smrkava.

Sve to dobro znaju, osjećaju, brojni prognanici koje su iznuđeni putovi odveli u razne krajeve svijeta.

Sve to dobro zna, i nosi u sebi, i fočanski Banjalučanin Edhem Trako, koji je svoje čežnje i promišljanja rasuo i po stranicama knjiga. Sve je privid, samo je zavičaj, svoj kraj, ono uhvatljivo, vidljivo i kad sklopimo oči ili prizivamo u tminama nesanica. „Slike za privid“ su, u stvari, njegove priče u kojima se vraća slikama djetinjstva i zavičaja. „Svjetlo povratka najljepše je od svih svjetala“, napisao je Trako u svome romanu „Svjetlo povratka“, objavljenom prije dvije godine u izdanju „Bosanske riječi“ iz Tuzle.

To svjetlo prosvjetljava i njegov roman „Začarani krug“, čiji je izdavač takođe „Bosanska riječ“ (2016.).

Nije li život svakog pojedinca, a posebno onog koji ne odlučuje sam o svojoj sudbini, jedan začarani krug u kojem nikad ne znamo da li smo na početku ili na kraju?

I da li je to što želimo napisati, opisati, iskreno?

„Svjetlo povratka“ Odgovor na ovo pitanje Edhem Trako nam osvjetljava u uvodu svog romana „Svjetlo povratka“.

Ovo što naumih pisati, ne znam da li je iskreno. Rekoh iskreno, a nisam siguran ni

ŠEHER 50 BANJA LUKA

šta je to iskrenost? Šta je iskrenost kad joj ni korijen otkriti ne mogu, kad ne znam zašto je to tako, kad ne mogu da domislim kako i gdje da tražim, zašto tražim, šta me to tjera da tražim, kad sasvim drugačije tražim negoli je red, a to što tražim, ustvari, ne može ni biti, a trudim se, Bogami, da bude!

U šumi sam, šetam, idem putom koji vodi obalom poluostrva OdderØya; mjesec maj, orkestar ptica ispunjava prostor i čini me prosjetljivim, Atlantski okean lagano zapljuskuje najjužniju tačku norveške obale, granitne plohe, milijunima godina stare lave, presijavaju se na proljetnom suncu, na obzorju se vidi putnički brod koji plovi iz pravca Danske, razmišljam o skorom odlasku u Bosnu, ne o povratku, nego samo o putovanju ...

Ove iglice kržljavih borova, ova garava kora breza, ove grube kore hrastova; pa načičkani grmovi borovnica, isto tako brusnica, narešeni listovi paprati i, na kraju, sabljasti listovi trave vlasulje čine prizor surovim, ali meni se čini da nije tako.

Pričinjavaju mi se slike kunovskih šuma, banjalučkih parkova, tu su, u pozadini ovih skandinavskih, da me ne bi ove prisvojile, da ne bih, kojim slučajem, pomislio da pripadam ovdje – te slike grle me, ja sam njihov zarobljenik, ne svojom voljom, već što mi se pogled lijepi za njih.

Na kamenom zidu, od granitnih stijena, visokom oko dva metra, ploča s natpisom.

Stojim pred tim riječima na metalnoj ploči: „Kolera karantin godina 1800 - 1810.

Ovdje su bili zatočni mornari i putnici, koji su doplovili u Norvešku u luku Kristiansand. Prije negoli se utvrdilo jesu li zaraženi ovom opakom bolešću, morali su boraviti ovdje četrdeset dana. Nedaleko, kojih dvjesto-tristo metra, nailazim na drugu tablu sa natpisom: „Kolera kirke gord“ (Kolera crkva). Dakle, u ovoj šumi, na ovoj obali, neki nevoljnici, zapravo mnogi od njih, ostavili su kosti. Nadgrobnih spomenika ni groblja nema, biće da su im tijela bacali u more. Kada je epidemija min-

ula, samo sretni dočekali su svjetlo povratka svojim kućama! Mislim: „Svjetlo povratka najljepše je od svih svjetala, milost je njegova naljepši dar, koji prognanik (čitaj: nevoljnik) može da dobije.“ Dok čitam riječi sa ove ploče pitam se: „Šta me to tjera da me zaokupi ovaj natpis, šta me to tjera da strepim pred ovim kamenim zidom, u ovoj borovoj šumi, na kamenoj norveškoj obali?“ Odgovor nije teško pronaći, on se sam nameće, kao trnje preko koga morate preći bosim nogama.

Naime, ovdje mi je sve dostupno, osim rodne grude.

Hodim još dalje, istim pravcem na ovom poluotoku, u istoj šumi. Na uzvišenju bunker – otvori za topove prijeteće zjape prema pučini. Oko bunkera sasušena mahovina pricapila se na betonu, kao na grubom licu brada. Željezna ograda, korozijom izgrižena, ranjivo tijelo željeza, jadno miruje i govori o trajanju i prolaznosti, dakako! I ovdje je bjesnio rat prije sedamdesetak godina, i ovdje su se događala zla, i ovdje su bombe sijale smrt. Metalna ploča na kojoj stoji: broj topovske baterije, imena izginule posade. Svi su Norvežani, svi u cvijetu mladosti. Spomenik podiže zahvalna domovina.

U misli mi dolazi ona Gundulićeva: „Kolo sreće naokolo kreće ...!“ U ovoj zemlji mir se zakopitio, i traje blizu sedamdeset godina. Kako sada stvari stoje, trajaće još dugo, dugo ... ! Da se tako posrećilo u mojoj zemlji, sada ne bih bio ovdje!

Kad procvjetaju lipe Pisac Edhem Trako uvijek živi s osjećajem, da se treba vraćati. Bar dolaziti u svoj grad. I dolazio je kad god je mogao, u svoj stan u naselju Mejdan, u junu, kad lipe procvjetaju a njihov miris nadjačava svaku ružnu misao.

Zadnjih mjeseci osvojile su ga godine, a i bolest. Ali on ne želi da ga napusti nada, kako će idućeg proljeća ponovo u svoj Mej-

dan, u kojem će ga dočekati miris lipa.

Je li izgnanstvo zaista strašno, i može li progonitelj zbog toga biti sretan? Zaista ne znam, i ne mogu na to pitanje odgovoriti.

Samo znam da je najteži osjećaj da nisam kriv što sam prognan, pa taj osjećaj potiskuje dobročinstvo onih kod kojih sam pronašao utočište.

Uvijek živim s osjećanjem kako je povratkom u Norvešku, nakon boravka u Banjaluci, najteže zaboraviti miris lipa na Mejdanu. I što izgnanstvo traje duže, što je život bliže kraju, sve se više lijepi za moju dušu htijenje da se vratim tamo odakle sam prognan. Utjeha, da sam pronašao dobro utočište, samo je varka.

Edhem Trako je, evo, već više od dvadeset godina prognanik. Po drugi put.

Prvi put je to bilo u Drugom svjetskom ratu, kada je sa majkom i ostalim iz porodice morao bježati sa obala Drine, prema centralnij Bosni. Svoje teške ratne godine

opisao je u „Svjetlu povratka“, a najljepši dio je upravo onaj u kojem se nakon kataklizmi ipak vraća u svoje Kunovo. A kad se njegov kasniji životni put, i radni vijek,nastavio u Banjaluci, u kojoj se i oženio i dobio djecu, nije imao u pomisli ni u snu, da će jednog dana, jedne godine, morati ponvo u progonstvo. Ovog puta na sjever. Sa hiljadam i hiljadama svojih sugrađana.O tome on piše: Po drugi put sam prognanik. Prvi put prognan kao dječek, a drugi kao šezdesetogodišnjak. Nikada nisam slutio da će se, niti kroz kakve slike, zlo iz minulih godina, jednog dana, ponovo pojaviti pred mojim očima, a u svemu ja i događanja smo jedno, a njegovi će me lanci nepopustivo stegnuti.

Bilo da je noć ili dan, bio raspoložen ili tužan, pak, oni su sa mnom. Uvijek su uz mene, nikad sasvim ne napuštaju moja osjećanja. Rat je bio uzrok koji me, na poseban način, sjedinio sa ovom Vikinškom

zemljom. Praoci mojih pra-pra djedova i oci mojih djedova, djed moj i otac moj, znali su gdje će se vratiti, to znam i ja, ali moje unuke, koje su rođene ovdje, u Norveškoj, zasigurno biće u kandžama pitanja: ko su i odakle su? Da ne govorim za moje praunuke. Koliko li će tek njih čvrsto stegnuti kandže integracije?

Mogu li i uspomene biti prognane? Ne, u nekom smislu, ne mogu, jer one su najljepši dio čežnje i osjećanja. I kad smo mi u nekom tuđem, dalekom kraju, naše uspomene mogu biti gdje god to mi zaželimo.

I gdje to zažele one. Jer one su uvijek neuhvatljive, slobodne, lijepe i kad su tužne.

I riječi, kojima iskazujemo svoja osjećanja, kojima opisujemo svoje uspomene, ne mogu, doslovno, biti prognane.

U njima, kao u djelima Edhema Trake, i niza drugih proganih pisaca, titra ono, pojedinačno i zajedničko, svjetlo povratka!

Edhem TRAKO:

Miris lipa na Mejdanu ...Kroz koprenu sjećanja probija se grad, sa sretnim i sjetnim godinama. A ti si, grade moj, grade naš, bio moje najdraže mjesto, ono koje je najsigurnije, mjesto koje je pomjerilo granicu prema toplini, u sami spokoj. Stoga si za mene bio najvredniji i najljepši. Kad bi se za maglovita jutra izgubili Šehitluci, zabrinuto bih nagađao s koje bi strane moglo da nastupi nevrijeme. Noću sam spavao s oprezom osluškujući nadnaravne glasove perača ulica. Za njih je život značio nezaustavljivo čistiti, upinjući se bez predaha, tjerati odpatke do šahtova, kao da ih bujica nosi, čeznuti za lijepim domom koji nikad nisu imali. Na kraju bi svanulo jutro, pojeli bi oskudni doručak, a onda bi se njihova tijela smirila u trošnim sobičcima i memli posteljama.

Moja Banjaluko, moja ljubavi! Koliko moj život traje, toliko si moj uzdah. Sada, da bih stigao do tebe, satima putujem, prođem kroz nekoliko klima s jednog do drugog kraja Evrope, letim iznad norveških jezera, Atlantika, Danske, Njemačke, divim se bijelim grebenima Alpa i ravnicama Hrvatske. Najzad se poput svjetlosti pojavi Budžak, pa pozorište, hotel Bosna, Ferhadija, Kastel, i eto mene na Mejdanu. A lipe, mirišu li, mirišu! Kad uđem u svoj stan, istog trenutka u meni bljesnu radost od dolaska i tuga od ponovnog odlaska. Znam da je dolazak zagrljaj domovine koju prognanici dožive samo na tren nakon što prođu velika iskušenja. Nije samo moja duša ustreptala od

osjećanja već i duša mojih sugrađana i duša nekadašnjih radnih drugova i duše koje će dolaziti poslije mene. Ali moje ludo srce se pitalo: „Zašto? Zašto sam morao otići. Zar nisam trideset godina radio i gradio INCEL, ČAJAVEC? Zar nisam zaslužio svojim radom, svojim vrijednostima, svojom snagom koju sam neštedemice trošio u prekovremenom radu?“ Iz mene je blagim glasom odgovarao neki predosjećaj: „Ne tuguj uzalud, bolan!

U ovom i u budućem životu tebi nije namijenjena ista sudbina.»

Shvatio sam. A shvatiti to znači razumjeti svoj život.

Nema lijeka za bolove prognanika. Grade moj, odvojili su te od mene i morao sam otići, ali s bolom kao da nigdje nisam prispio, kao da sam odbačen, kao da moja krv više nije topla. A krv svakog čovjeka je sami život. Kad mi dozvoliše povratak, nakon pet godina u kojima sam te se vrlo često sjećao, moja je želja bila da živim onaj nekadašnji život, držeći se gordo i dostojanstveno – onako kako se treba držati čovjek kome je nanesena nepravda – crpeći snagu od Boga, ne otkrivajući rane...

U Banjaluci sam bio, ponovo, i u vrijeme popisa, početkom oktobra 2013. U sebi, ja sam već odavno upisan u knjige i stranice ovog grada. U statističkim obrascima mogu nas i izbrisati, što možda i žele. Ali u beskrajnim prostorima duše i dobrote, uvijek ćemo biti dio ovog grada. (Odlomak)

Š E H E R 51

BANJA LUKA

Skica za portrete

LJUDI MOG ŽIVOTA Tekst i foto: Ozren Tinjić Kao da je bilo jučer. I kao da opet sjedim s njim u hladu njegove kuhinje, u Hagebyu, „Boriku“ Norrköpinga. Halidu Atlagiću, koji odavno „ore nebeske njive“ tada je bilo blizu desete decenije života. I onda, unatoč poodmaklim godinama, Halid je bio besprijekorne kondicije a pamćenje daleko bolje od moga. „Plivali“ smo Halid i ja, tokom naših bezbrojnih druženja, i predratnom (II Svjetski rat, op.a.) i poratnom Banja Lukom, milionima kilometara koje je kao vozač autobusa i kamiona prešao diljem Evrope i naše Jugoslavije. Pričao mi je o vožnji prve autobusne linije od Banja Luke do Jajca, tamo, dalekih 30-ih godina prošlog stoljeća. Ne bez Dugogodišnji prijatelji: Sejo i Ozren

Halid Atlagić razloga, jer valja znati da je u to vrijeme Halid bio medju rijetkim banjalučanima koji je posjedovao vozačku dozvolu. A ako me sjećanje ne vara, stekao ju je, kako jednom reče, u Zagrebu iz kojeg je, izmedju ostalog, povukao i onaj prepoznatljiv stil oblačenja.

Uvijek Od priznatijih igrača FK „Borac“. U to vrijeme sve je stigao. Posao, sport, porodica. Halid je, jednom rječju, bio pun života.

I živio ga je “punim plućima”. Volio je popiti, čak i pod stare dane, par čašica viskija. Imao je običaj reći: ”Pio sam viski i prije 70 godina, pijem ga i danas. Ja nisam pomodar a ovo je samo za cirkulaciju!” Ali nikada kada je vozio! Rado se sjećao svojih šoferskih dana. Posebno onih kada te na putu zatekne vremenska nepogoda.

No, za Halida prepreke nisu postojale. Bio je vispren, veseljak čovjek ali koji je mogao u tuzi žalovati zajedno sa svojim prijateljem. Bas kao i radovati. Jedan i neponovljivi čovjek, jedan iz našeg komšiluka, iz čaršije, tih i ponosan. I, nadasve - poštovan!

SEJO SA HISETA

Sead Družić i ja upoznali smo se početkom rata u BiH. Ni gdje, ni kada, ni kako, ni sada ne znam. U nekoj biblioteci ili foajeu pozorišta - tamo sigurno nismo! Bila su to gadna vremena. Obojica bez posla, bez ”papira za hodanje! Ukratko, bili smo živi mrtvaci, ali koji znaju dohakati svakom belaju. Važno je bilo gledati na sve četiri strane barem 100 metara. A racija na svakom koraku. Sejo je imao običaj da, kada god ulazi u neku kafanu, prvo provjeri ima li u WC-u kakav odgovarajući prozor za bježaniju. Usput bi, kradomice, pogledao situaciju sa kuhinjskim prozorima. Znali su ga 52

Skica za portrete zvati Sejo Ada, po staroj Adi gdje je rodjen i proveo djetinjstvo.

Tamo negdje 60-ih godina preselio je na Hiseta, u Kozarsku ulicu, prekoputa ”Orhideje”. Otada je postao Hisečanin. Obilazili smo, tih turobnih, ratnih godina, svakakve kafane u Banja Luci. Recimo, sjećam se Feride, ušćuperne konobarice u kafani ”Park”, kod Adema Dolića. Sejo narucuje dvije rakije, sljive, a Ferida umilno pita: ”Hoćete li sa vodom?” ”Hvala, ne treba. Ima je već dovoljno u toj rakiji!”

Drugom prilikom je, ta lopuža i, od milja - šeret, bio u viziti u Šibeniku. On i drugi mušketir, Fikret Fićo Filipović. U jedan restoran svrate, prije par godina, i, na početku, nakon naručenih loza, razgledaju jelovnike! U tom Sejo pozva konobara. Pojavljuje se, gromada od čovjeka, reći će mi kasnije Fićo da je i vlasnik dotičnog restorana, i ljubazno pita: ”Izvolite gospodo, šta je problem?” ”Oprostite gospodine, ljubazno (pijanski) će odgovoriti Sejo, ali vidim da imate jelovnike na hrvatskom, poljskom, češkom, njemačkom, engleskom, ali ne vidim ni jedan na srpskom jeziku!”

Premro je Fićo, ali gazda restorana, velik čovjek i još većeg srca, nasmija se od srca! Sva sreća, pomislio je Fićo!

Medjutim, nabrajanju dobrih djela koje je činio i svakodnevno čini Sejo nema kraja. Pomoći starijim ljudima, komšijama, znanim i neznanim, žalovati u tuzi, iskreno se radovati nekim lijepim dogadjajima, nije mu bilo ravna. Ostao mi je kao dobar drugar kojem se, kada ga sretnem, iskreno radujem.

DIOGEN Diogen, filozof i pomalo čudak rodjen je u Turskoj, u gradu Sinope, oko 412 g.pr. Kr. a umro oko 324 g.pr. Kr. Interesantno, istoričari kažu, umro je istog dana kada i jedan od najvećih osvajača (uz Džingis Kana, op.a) Aleksandar Makedonski. Legende kažu da je Diogen živio na ulici i to u bačvi. Medjutim, ostaće zabilježeno da je prvi rekao: „Ja sam gradjanin svijeta!“ Jedna od anegdota kaže kako je usred podneva hodao trgom noseći upaljeni fenjer. Znatiželjnici ga upitaše zašto to radi, a on mi odgovori: „Tražim čovjeka!“ Elem, čemu priča o Diogenu? Izgleda da sam i ja poput njega, doduše, bez Fenjera. Ali, našao sam dva čovjeka. Halida i Seju.

Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se mogu obratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska.

Od Slovenije do Banjaluke Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Na nedavnom konkursu, u sklopu projekta Prijedor grad murala, prvu nagradu, koja se sastoji i od novčanog dijela, osvojio je mladi banjalučki slikar Selver Begić. Pored toga, što mu je pripala čast da oslika zid zgrade prijedorske osnovne škole, ”Desanka Maksimović”, Begić je dospio u žižu banjalučke, pa i bosanskohercegovačke umjetničke javnosti. Iskoristili smo priliku da porazgovaramo sa ovim umjetnikom o njegovim radovima i slikarstvu uopšte. * Čestitajući Vam na ovom priznanju, željeli bismo da naše čitaoce upoznamo ukratko s Vašim životnim, a posebno stvaralačkikm, putem, od Slovenije do Banjaluke. Kada i kako se rodila Vaša ljubav za slikarstvo?

- Iako sam rođen u Postojni, Slovenija, moj stvaralački put počinje u Bihaću gdje sam proveo veći dio života. Već kao klinac pokazivao sam sklonost ka stvaranju s obzirom na to da se nisam ŠEHER 54 BANJA LUKA

odvajao od bojica. Razmišljanje o umjetnosti i o tome da li ja pripadam tom svijetu počinje u vrijeme adolescencije kad obično i počinju kompleksnija promišljanja. Od tih početaka pa sve do sad moja najveća ljubav je umjetnost, tačnije slikarstvo. * Da li ste imali uzore za svoju umjetnost?

- Kad je riječ o uzorima, rekao bih, koliko god da sam cijenio pojedine umjetnike, da sam se trudio da ne dopustim da utiču previše na moj rad, jer oduvijek sam težio originalnom izričaju, jeziku koji će biti samo moj. Iako nisam u potpunosti siguran da li sam uspio u tom naumu, ali još uvijek ima vremena. * Koji su po Vama najveći svjetski slikari?

- Rekao bih da je Jean Dubuffet umjetnik koji ima posebno mjesto u mom srcu. Od prvog dana kada sam ugledao njegov rad, pa sve do danas, za mene je umjetnik u čijem opusu najviše uživam. * Koga biste izdvojili iz Bosne i Hercegovine ili nekadašnje Jugoslavije?

- Što se tiče domaćih umjetika, mislim da je Jože Tisnikar moj prvi izbor. Iako se bavio mračnim, morbidnim temama, stilski njegova naiva je nešto što jako cijenim. * Izdvojte nekoga od banjalučkih slikara.

- Od banjalučkih umjetnika izdvojio bih dvije talentovane kolegice sa klase, Natašu Jovanić i Natašu Konjević, kao izrazito

Intervju

SELVER Begić Selver Begić je rođen 21. septembra 1981. godine u Postojni, Slovenija. Završio je Umjetničku školu u Bihaću, 2002.

Diplomirao je na Akademiji likovne umjetnosti, smjer slikarstvo, u klasi profesora Vese Sovilja, u našem gradu. Izlagao je na više grupnih i samostalnih izložbi, u Bihaću, Prijedoru, Tuzli, Laktašima, Banjaluci, Bremenu...

Na slikama Selvera Begića imamo kompleksno jedinstvo živih bića, mašina i prostora, koji čine jedan specifični robotizovani svijet. U njemu su životinje, čovjek i mašina svedeni na znak sastavljen od nepripadajućih dijelova, nadograđeni jedni na druge pomoću pupčane vrpce, sopstvenim neizrečenim mislima.

Umjetnik slika aluzije na današnji svijet u kome mašine sve više preuzimaju vodeću ulogu, i u kome ne znamo ko se čime više koristi, čovjek mašinom ili mašina čovjekom. talentovane grafičarke i ilustratorke. * Može li se danas, kod nas, živjeti od slikarstva?

- Od umjetnosti kod nas može da se živi, u zavisnosti od toga koliko ste posvećeni tom cilju. Problem je što nema redovnih primanja, pa mnogi umjetnici traže i druge izvore, što ne ostavlja dovoljno vremena za samu umjetnost. tako da mnogi talentovani umjetnici i njihova kreativnost ispaštaju zbog toga. * Ima li slikarstvo snagu da mijenja ljude? Ili da barem ruši barijere i gradi mostove među ljudima?

- Umjetnost je oduvijek budila u čovjeku, kako pozitivno tako i negativno i u zavisnosti od konteksta ima mogućnost da značajno utiče na pojedince, a isto tako i na mase. * Dobili ste nedavno prvu nagradu na konkursu za mural, na zgradi jedne prijedorske osnovne škole. Recite nam nešto o svom radu i samom konkursu.

- Prije svega sretan sam da je moj rad krunisan tako značajnom nagradom na našim prostorima, ako ne i jedinom u regionu. Još od prvog murala, na kojem sam radio kao asistent, želio sam da i sam uradim nešto u sklopu projekta Prijedor grad murala. Iako sam imao nešto malo iskustva, izazov je bio velik, ali uz dobru strategiju i uz veliku pomoć prijatelja i kolege slikara Ljubiše Pušca, mural je završen onako kao je zamišljen. * Šta su izazovi prilikom oslikavanja murala?

- Mislim da je najveći izazazov prilikom stvaranja murala na samom početku kada se postavljaju mreža i crtež što iziskuje veliku koncentraciju. Kasnije dolazi lakši i zabavniji dio posla. * Gdje u Banjaluci možemo naći Vaše radove?

- U Banjaluci često izlažem u galeriji prodajnog karaktera Galeriji Plus, gdje i trenutno imam nekoliko izloženih radova. * Možete li nam nešto reći o budućim planovima?

- Što se tiče budućih planova, trebalo bih da radim manji mural u Kulen Vakufu u suradnji sa nevladinom organizacijom Bebi art & community center. * Za kraj našeg razgovora, recite nam, da li ste bili u prilici da pratite manifestaciju "Vezeni most" i da li možemo očekivati da postanete dio "Vezenog mosta" u budućnosti?

- Poznata mi je manifestacija ”Vezeni most”. Nisam konkretno razmišljao o učešću, ali, nikad se ne zna. * Hvala Vam najljepše za razgovor za naš list, želimo Vam uspjeh u daljem radu. Š E H E R 55

BANJA LUKA

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

U izlogu optičara u Čikagu: "Ako ne vidite ono što želite, došli ste na pravo mesto."

Koja je razlika između srpske i grčke tragedije?

Za razliku od grčke tragedije, koja je zasnovana na mitu, srpska je zasnovana na mitu i korupciji.

Koju slavu slave Transformersi?

Preobraženje.

Ljubav je kao prdež.

Ako forsiraš, samo ćeš usrati stvar.

Mužu je rođendan i žena ga pita šta bi želeo kao poklon.

Muž će: . Pušku. . Ne, puška nikako! . Ipak, ja bih pušku. . Rekla sam ti, puška NE! . Ali ja bih pušku. . Poslušaj me i odaberi nešto drugo! . Ipak, ja želim pušku. . Rekla sam ti, puška nikako! Pa, jebote - ko ovde odlučuje, a?! . Ti. Ali, kad bih imao pušku...

Pita Mujo Hasu sav bijesan: . Kako si mog'o pred onol'kim svijetom da kažeš da sam idiot?! . Izvini jarane, nisam znao da je to tajna!

Koja je razlika između političara i lopova?

Političare biramo mi, a lopovi biraju nas. Šta je zajedničko apstinenciji od seksa i ekonomskoj krizi.

Ako dugo potraju ojačaće desnicu.

Ko još zviždi za ženama iznad 50 godina?

Ekspres lonac u kuhinji.

Koja se vrsta ljudi razmnožava bez seksa?

Penzioneri.

Očajan tata zove svog kuma u Banjaluku:Halo kume!

56

Gdje si, šta radiš. Da te pitam, možeš li zaposliti negde ovog mog malog? Sad je završio srednju školu pa baš i nema želju učiti dalje.

Naravno kume, pošalji ga kod mene u Banjaluku.

Odmah ga ubacujem u skupštinu. Imat će 2 000KM platu, ništa ne mora raditi. Čita novine i to je to.

Joj kume, mnogo je to love za mladog čovjeka. Iskvarit će mi se. Daj nešto za malo manje love, a da više radi.

Dobro, neka onda bude predsjednik Upravnog odbora u mojoj firmi. Tu mu je plata 1500 KM. Dođe jednomdvaput mjesečno na posao, ima sekretaricu, službeni auto, vozača, telefon.

Ma kume, puno je i to. Ima li nekakav posao gdje se radi 8 sati dnevno, 5 dana u nedelji, a da zarađuje neku pristojnu lovu.

E kume, za to mu treba fakultet.

Bio Englez u Bosni u Misiji. Kada se vratio u svoju dragu domovinu, došli mu prijatelji na čaj u pet popodne. I, izmedu ostalih pitanja o navikama ljudi iz Bosne, upitali su ga da li tamo u Bosni ljudi piju čaj i koje vrste čaja. Englez iz Misije im je odgovorio da Bo-

Vicevi sanci takodje piju čaj, samo ne u pet popodne, nego kad god im to padne na um. I dalje je razgovor tekao ovako:"I have tried all kinds of tea there: camomile tea, linden tea, fruit tea, but there is one kind of tea that Bosnian people drink very often and they mention it almost every minute, but I never managed to find it, to try it..." "What is the name of that famous Bosnian tea? Do you remember?""Yes of course. It is called: Yeboga tea!"

Predvečer se vrati Suljo s jaranima, pa malo mezetimo, malo čitamo knjige. Kad se smrači odemo u seosku biblioteku i tamo čitamo sve dok nas Arzija Bibliotekarka ne izbaci” “A onda?”, ljubopitljivo će reporter.

“Onda idemo kod našeg druga Hase”, odgovorio Mujo.

“Haso ima štampariju.”

Elem, došla Federalna televizija kod Muje da za Obrazovni program snimi prilog o svakodnevnom životu na selu, a ovaj natočio sebi fić maksuzije pa će ovako: “Ja prvo kad ustanem popijem rakiju, pa onda kafu, pa još dvije rakije. Onda pustim ovce, pa popijem rakiju…”. “Čekajte, Mujo”, presjekao ga tada reporter, “ovo je ipak za obrazovni program, malo je to sad nezgodno, pa bil vi”, kaže, “umjesto rakije mogli reći da, recimo, čitate knjige?”. “Može, kako ne bi moglo”, odgovorio Mujo, pa će ispočetka.

“Ja”, veli, “prvo kad ustanem pročitam knjigu, pa onda popijem kafu, pa još dvije knjige. Onda pustim ovce, pa opet knjigu u ruke, dok ne dođe Suljo s enciklopedijom.

Dok završimo šesti tom, u to će ručak, uz ručak pročitam pet-šest knjiga, pa legnem da se odmorim.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Poezija

To Pobrđe, mladost moja

Vratit ću se

Banjaluko, doći ću ti, svog djetinjstva da se sjetim, da obiđem mladost svoju, da Pobrđem mojim letim.

Kad u maju sve procvjeta, i kad bašta zamiriše, vratit ću se tebi, Bosno, sa kapima stare kiše.

Mahalu svoju dragu u dubini srca volim, a komšije svoje stare ja ne mogu da prebolim.

Vratit ću se u djetinjstvo, u sigurnu, tihu luku, vratit ću se da obiđem moju staru Banjaluku.

Ispred svake kuće staću i spustiti suzu koju, oživjeti uspomene na presretnu mladost moju.

Ti me, grade, poznat nećeš, jer ko starac ja ću doći, da obiđem svoje mrtve zabranit mi nećeš moći.

Znam da lažem samog sebe, odavno ih tamo nema, rasuti se bijelim svijetom, ognjište im tužno drijema.

Da posadim novo cvijeće, nek miriše kao prije, da pročim i fatihu za svoje najmilije.

To Pobrđe, mladost moja, neće starca prepoznati, jer predugo tamo žive ljudi meni nepoznati.

Najdražih mi više nema, usamljen ću tamo biti, iako sam stranac, grade, opet ću se ja vratiti.

Edin Mulabdić

LAŽ Lažna je mjesečina, u njoj đavola je trista; i voda ta je lažna što u ovoj noći bezobrazno se blista.

Oprezna dušo budi!

Pauk svoju mrežu stalno plete; noćima te san ružan budi jer prevariše te kao malo dijete.

Znam, dušo....

Zanio te nestašni trenutak, pomalo lažljiv, pomalo plah, a poslije njega u skriveni kutak ubaci krhko tvoje srce i vječni tvoj strah...

Kad nasmiješ se tužno i pomisliš da bilo je to nešto novo otrijezni se brzo i pogledaj na papiru mrtvo slovo.

Ugrizi usnu kò višnju vrelu,

58

Edin Mulabdić

sigurnim korakom u novi dan kroči, sumnju tvoju smjelu ionako će novi dan u laž da pretoči.

To što sveto je bilo u stvari samo igra bila je neka.

Sve to ti se, dušo, snilo i znak je da u tami nema nikoga ko te čeka.

I zapamti: Lažna je rijeka i mjesec što na njoj stoji lažna je ruka meka i sve što se sa njom bori.

Ne vjeruj nikad dušo u riječi koje ti kažu.

I kad povjeruješ da sve istina je, o, dušo moja, samo te strašno lažu.

Suzana Kadirić

Plivit renodlar

Plivit förblir Plivit.

Recepten är de ursprungliga men med ett snyggare yttre.

Plivit Trade renodlar sin grafiska profil och tar ett steg framåt för att tydliggöra rollen som ledande producent och leverantör av livsmedel från Balkan.

Den nya logotypen som mognat fram under våren speglar det bördiga Balkan: en sinnebild för sol och åkrar.

www.plivit-trade.com