Šeher Banja Luka 20

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 20 - JULI - AUGUST - 2012. - MOTALA - GODINA III

Uvodnik

Poštovani čitaoci

ŠTA SMO MOGLI I ŠTA MOŽEMO...

Vjerujemo, da se većina od vas uspjela dobro odmoriti tokom proteklog ljeta, okupati u moru ili u bistrinama Vrbasa, Vrbanje i Suturlije. Velike vrućine, koje su vladale u julu i augustu, usporile su mnoge aktivnosti, činilo se da je grad pust, da rade samo oni koji moraju, a ispred Palasa su se mogli vidjeti samo Banjalučani, pristigli iz cijeloga svijeta. Ali ni paklene vrućine nisu mogle spriječiti članove našeg Saveza Banjalučana da se uključe u pripremu i realizaciju tradicionalnog «Vezenog mosta», pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da i ovogodišnja manifestacija dostigne zadovoljavajući nivo. Ostvarili smo mnoge kontakte sa našim sugrađanima koji žive i rade u Banjaluci. Neki od nas su gostovali u državnim, regionalnim i lokalnim sredstvima informisanja, a samu manifestaciju redovno su pratili radio i dnevna štampa. I urednik vašeg magazina imao je intervju u sarajevskom “Oslobođenju.”

Nažalost, ovaj put nije došlo do razgovora sa predstavnicima vlasti, jer smo zaključili da je to bolje obaviti poslije lokalnih izbora.

Dosta toga o ovogodišnjem “Vezenom mostu” napisano je u ovom broju, a naši stalni saradnici nude niz zanimljivih priloga.

Ubrzo nam stižu lokalni izbori. Apelujemo, da ispunite vašu građansku dužnost i 7. oktobra glasate, vi koji ste se prijavili u izborni proces, i tako svojim glasom doprinesete boljim demokratskim procesima u domovini. To je dobra prilika da svojim aktivnim učeščem utičete na promjene ka boljem i stabilnijem društvu u BiH, a ujedno pomognete samim sebi u ostvarivanju svojih prava. Znamo da politička situacija u BiH nije ružičasta, da je velika nezaposlenost, da je nacionalizam još uvijek prisutan, da je ekonomija daleko od željene, da smo daleko od Evrope. Tom stanju, osim političara i javnog mnjenja, «kumovali» smo i mi koji živimo i radimo u tuđini, u prvom redu svojom pasivnošću, neglasanjem na državnim i regionalnim izborima i sve rijeđim dolascima u BiH. Nameće se zaključak da su se mnogi okrenuli sredinama u kojima se trenutno nalaze, a mlađe generacije pogotovu gube spone sa svojom maticom.

Hoće li se situacija promijeniti nabolje, uveliko ovisi o nama i našoj upornosti. Ne možemo stalno krivce tražiti u drugima, moramo biti samokritični i vidjeti šta smo mi mogli i šta možemo uraditi bolje. Naša domovina nas treba, ne samo naše novce, jer u dijaspori se nalaze ogromni kvalitetni potencijali od kojih naša zemlja ima male ili nikakve koristi. Na nama je da se više angažujemo i pomognemo, da i Bosna i Hercegovina dobije zasluženo mjesto na svjetskoj karti.

U Motali je održan 18. tradicionalni susret Banjalučana, a više o tom druženju imat će te prilike pročitati u slijedećem broju našeg i vašeg magazina.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Božidar NIKOLIĆ , Klisura kod Jablanice , 1946., akvarel; vlasništvo MSURS

Sadržaj Deveti”VEZENI MOST”.....................................................................4 Grad boja...........................................................................................6 Zapjevajmo banjalučki.....................................................................8 Hommage Safikadi.........................................................................10 Predizborno ljeto............................................................................12 “Još nije vrijeme za ulicu........................ ......................................13 Priča o Đuli, prijateljima i ljubavi...................................................14 Murat Fon Minhauzen.....................................................................16 Godišnja skupština udruženja građana povratnika Banja Luka....................................................18 Kolaž: Vezeni most.........................................................................20 Sjećanja: Marijan Beneš................................................................22 Reportaža: Edin Kasum.................................................................25 Bosanski putopis #2.......................................................................26 Kozijom stazom u bolji život manjeg, a boljeg entiteta..............29 Reportaža: En spännande resa.....................................................30 “Žal za Vrbasom..............................................................................32 Franjo i ples u Trapistima...............................................................34 Nišani...............................................................................................36 Poezija..............................................................................................38

tr.22

str.4

Deveti “Vezeni most”

M a ri j a n B e n e š

s t r: 3 6

str.30

E n s p ä n n a n d e re s a

Nišani ŠEHER 3 BANJA LUKA

Deveti susret Banjalučana »Vezeni most«, održan od 13. do 19. jula, započeo je otvaranjem impozantne izložbe ”Akvareli banjalučkih umjetnika” u salonu Kulturnog centra Banski dvor.

Mnogrobrojnim posjetiocima su se biranim riječima obratili kustos Ljiljana Perduv Misirlić i likovni umjetnik Alija Sarač. Oni su istakli važnost ove veoma kvalitetne izložbe na kojoj su se mogli vidjeti najznačajniji radovi savremenih banjalučkih umjetnika.

Svečano otvaranje ovogodišnje manifestacije, sedme po redu, «Vezeni most» održano je u prepunoj sali nekadašnjeg Doma kulture, a sadašnjih Banskih dvora. Skupu su se obratili predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj, Mirsad Filipović i šef odbora za kulturu u gradskoj upravi, gospodin Milenko Malinović. U svečanom koncertu “Vezeni most” u organizaciji MSA “Arion”, učestvovali su Tamburaški Orkestar Zdravka Ćosića, te solisti, maestro na klaviru Milan Savić i sopran Lidija Pavić koja je prekrasno otpjevala nekoliko arija i oduševila prisutne, koji su je nagradili dugotrajnim aplauzom.

U sklopu ovogodišnjeg Vezenog mosta, održana su sportska takmičenja, memorijalni šahovski turnir ”Ahmet Ćejvan” i nagradni rafting spust. Odigrane su i prijateljske utakmice veterana i juniora F.K. Borac i BL u Srcu, a o kulturnim događanjima imamo i posebne izvještaje.

EHER 4 Š BANJA LUKA

Galerija zaslužnih Banjalučana U prostorijama Kulturnog centra održano je veče posvećeno sjećanju na našeg sugrađanina profesora Miroslava Vrabeca, inovatora i utemeljitelja uvođenja filma u pedagošku metodiku.

Završna večer je održana u vodenom parku Aquana u Boriku, a gostima se obratio Muhamed Kulenović, predsjednik zajednice, koji se u svom govoru osvrnuo na realizaciju «Vezenog mosta» njegovom značaju i problemima na koje su nailazili organizatori ove manifestacije. Muhamed se posebno zahvalio svim onima koji su svojim volonterskim radom i uloženim naporima, doprinijeli da i ovogodišnja manifestacija prođe u najboljem redu i bez ijednog incidenta. Prisutnim se obratio takođe poznati sportski pregalac Enver Kučuković Tender i predao nagrade sportskim entuzijastima Muhamedu Ibrahimbegoviću i Narcisu Hadžiselimoviću za njihov doprinos u organizaciji i realizaciji sportskih takmičenja.

Veselilo se, pjevalo i igralo do kasno u noć, a vrijedni organizatori su napokon odahnuli i makar za trenutak zaboravili na umor.

Jer stvarno nije bilo lako organizovati ovako zahtjevnu i složenu manifestaciju i zato im od srca HVALA!

Vezeni most

Deveti »Vezeni most«

Tekst: Mirsad Filipović

Foto: Goran Mulahusić

ŠEHER 5 BANJA LUKA

Vezeni most

GRAD BOJA Akvareli banjalučkih umjetnika

Tekst: Ismet BEKRIĆ Ljetni susreti Banjalučana u rodnom gradu uvijek su i u znaku – boja; muzičko-poetskim programima, kojima obično započinju tradicionalna druženja nazvana po stihovima banjalučke pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić »Vezeni most«, prethode otvorenja izložbi koje nam približavaju bogatu likovnu baštinu i savremeno stvaralaštvo banjalučkih likovnih stvaralaca. Ovog jula, od 13. do 31., bila je to izložba »Akvareli banjalučkih umjetnika«, u salonu Banskog dvora.

Banjaluka je i svojim prirodnim ljepotama i ozračjem grad boja. Nijanse Vrbasa i lišća u alejama, pa zidina Kastela i starih zdanja, i oblaka iznad Graba, Šibova i Starčevice, pretapaju se u nove kolorite i nove oblike i značenja.

«Banjalučki umjetnici moderne, ili savremene vokacije, dali su značajan doprinos jednoj od najstarijih likovnih tehnika, bilo da im je akvarel trajna tehnička opredijeljenost, ili tek jedna od mogućnosti lkovnog izraza u jednom trenutku«, piše u predgovoru kataloga ove izložbe kustoskinja Ljiljana Perduv Misirlić. »Tehnika akvarela, naime, umjetniku omogućava da brzo i efektno izrazi intimna likovna osjećanja, dopušta mu puno više lakoće i mekoće, transparentnost..., ali istovremeno postaje i svojevrsna zamka za koju treba veliko umijeće...« Priređujući ovu izložbu, Ljiljana Perduv Misirlić je nastojala da nam, prije svega, približi poetičnost banjalučkog akvarela, ali i njegovu senzibilnost i slojevitost, od detalja do pejzaža, od apstrakcije do figurativnosti. Izbor djela nas vodi od vremena imeđu dva svjetska rata, kada se javlja Božidar Božo Nikolić, pa kroz pejzaže, kolorite i oblike umjetnika iz grupe »Četvorice« - Dušana Simića, Bekira Misirlića, Envera Štalje i Alojza Lojze Ćurića, do akvarelista koji tragaju za novim izrazima i promišljanjima, kao što su Kemal Širbegović, Milutin Kopanja, Jagoda Šestić, Biljana Gavranović, Zoran Egić i dr.

Uz ove umjetznike, na izložbi se uspješno predstavljaju i: Goran Janković, Dejana Kerčov, Radenko Milak, Nerica Abdulić-Osmančević, Renato Rakić, Svetlana Salić-Mitrović, Alija Sarač, Marko Stupar, Zlatko Valentić, Slobodan Vidović i Boško Vukojević. »Svaki od ovih naših umjetnika ima svoju priču, svoj akvarel, a sagledavanjem tako različitih poetika stiče se utisak da je Banjaluka »kutija boja« koje Vrbas spaja hartijom, dok ruke umjetnika stvaraju akvarele bogatog sazvučja«, zaokružuje Ljiljana Perduv-Misirlić svoj pogled na ovaj dio banjalučke likovne riznice.

A nama, u magazinu »Šeher Banjaluka«, drago je da smo, i prije ove izložbe, na stranicama, pa i naslovnim, približavali ova vrijedna likovna djela.

EHER 6 Š BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Vezeni most

ZAPJEVAJMO BANJALUČKI Piše: Ismet BEKRIĆ Foto: Goran Mulahusić

Cvijeće na spomen-ploči pjesnikinje »Vezenog mosta« Predstavljanje novih knjiga banjalučkih autora – Zajedno listamo stranice magazina »Šeher Banjaluka« i novih Banjalučkih žubora – Oživljena legenda – Nagrada »Nasiha Kapidžić Hadžić - Vezeni most« Kemalu Coci

Ovogodišnji susret Banjalučana »Vezeni most«, održan od 13. do 19. jula, bio je i u znaku novih književnih i monografskih djela domaćih autora. Pisci su »izašli« i sa stranica novih Banjalučkih žubora i novog broja magazina »Šeher Banjaluka«, koji izlazi u Švedskoj. Iako je ovog ljeta izostalo poetsko-muzičko veče, najviše zbog nedostatka sredstava, a i zbog izvjesnih organizacionih »traženja«, brojni ljubitelji lijepe riječi ipak su imali priliku da čuju pisce koji su čitali stihove i prozne odlomke iz svojih novih knjiga.

Pjesniča riječ je zažuborila i u dvorištu rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić-Hadžić, prilikom polaganja cvijeća na spomen ploču sa koje nas stihovi pozivaju u »grad od lišća«, da bismo korakom lakim prešli »vitki vezeni most«. Pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, prva dobitnica nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, posvetila je stihove »pletisanki« koja je »otišla da nabere zvijezda«, a te zvijezde sada i u sumornim, nostalgičnim vremenima svijetle u nama. Nasihina sestra Beba Kapidžić, poznata likovna pedagoginja i umjetnica, rekla je da uspomene na lirsku vezilju ne žive samo u ovom ambijentu kraj Vrbasa, nego i u spomensobi u kojoj brojne knjige, dokumenti i predmeti podsjećaju na jedno čudesno banjalučko vrijeme, i na pjesnikinju koja je tom vremenu udahnila ono najljepše – poetiku trenutka i trajanja.

DAJAK – UKRAS VRBASA: »Kada pogledate vrbaske bukove i brzake, bit ćete zadivljeni njihovom ljepotom i snagom«, ističe dr Mirza Bišćević u predgovoru svoje monografije »Dajak – vrbaska lađa«, koja je 14. jula otvorila svoje stranice na promociji u vijećnici Doma kulture – Banskog dvora u Banjaluci. A tu ljepotu, i tu snagu, još više dočarava vrbaski, banjalučki ljepotan, »vilin konjic« nad talasima, »vrbin list« u tihacima – dajak čamac, vrbaska lađa, izvorno

EHER 8 Š BANJA LUKA

plovilo koje u ovakvom obliku, i sa ovakvom tehnikom vožnje, guranjem, postoji samo u Banjaluci, na njegovoj plahovitoj i smaragdnoj rijeci. »Dajak čamac (dayak, tur. odgurnuti), odnosno lađa, autohtono je plovilo na rijeci Vrbas, u gradu Banjaluci, koje se – već više od 150 godina – vozi, »tjera«, odgurivanjem drvenom motkom o dno brze i često neukrotive rijeke kao što je naš Vrbas«, rekao je na promociji svoje monografije Mirza Bišćević, i sam »dijete« Vrbasa i njegovih čamaca. Promotor ovog vrijednog izdanja, pisac i publicist Slavko Podorelec, ukazao je na obilje novih podataka i fotografija, koji Banjaluku i njenu rijeku približavaju u novom svjetlu – i prošlog i sadašnjeg vremena. Jer, dajak čamac je uvijek imao, i ima, svoje istinske zaljubljenike i privrženike – ko jednom na njega stane i pogleda u ukrašeni špic, pa još kada ga potisne dugačkom »dajakmotkom«, pobjeđujući brzake, bez njega više ne može, ostaje mu vjeran čitavog života.

Ova knjiga »prezentira dajak u njegovoj cjelini«, vraćajući nas slikama i krajolicima kojih više nema, ali i upućujući na današnju rijeku koja bi bez svoga čamca bila kao bez svoga toka, i svoje ljepote.

SA PISCIMA I KNJIGAMA: Vijećnica je, samo dan kasnije, u nedjelju, 15. jula, ponovo bila mjesto susreta pisaca, knjiga i brojnih sugrađana, među kojima najviše onih što ih je u njihov grad iz svjetskih prognaničkih daljina dovela nostalgija, boljetica kojoj nema lijeka. Te nesanice je pjesnički iskazao Kemal Coco, koji je obale Vrbasa zamijenio obalama Une, ali nije zaboravio žubore rijeke u svojoj rodnoj Novoseliji. Književno veče – Sa piscima i knjigama – i započelo je tom pjesmom objavljenoj u novoj, već 14. knjizi

Vezeni most Banjalučkih žubora, u kojoj pjesnik poručuje Banjalučanima – ma gdje bili: »Zapjevajmo uz žubore Vrbasa / i svjetlost Safikadine ljubavi / Zapjevajmo banjalučki.« Taj »zavičajni pjev« dopirao je sa stranica svih novih knjiga koje su te večeri predstavljene – i pjesničkih, i proznih. Banjaluka je umjetnički oživjela u romanu Ranka Risojevića »Gospodska ulica« i poetskoj prozi Tihomira Levajca »Oproštajno pismo starog hrasta«, svjetlosti zavičaja i mirisi zavičajnih trava plijenili su iz romana Edhema Trake »Svjetlo povratka«, a neki meki, sjetni žubori djetinjstva zapljuskivali su nas iz pjesničke zbirke Enise Osmančević Ćurić »Pregršti bisera«, prevedene na francuski jezik, te »Jedne male noćne (banjalučke) muzike«, svojevrsnog albuma uspomena Migdata Hodžića.

Banjalučki autori na svaki »Vezeni most« dolaze i sa svojim novim knjigama za djecu; ovog puta Ranko Pavlović je predstavio »Jednu Priču i druge priče«, prozu nagrađenu nagradom »Fra Grgo Martić«, dok je izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle pravo iz štamparije donijela najnoviju pjesničku zbirku Ismeta Bekrića »Pjesma se javlja«.

Na književnoj večeri, koju je dirkama klavira muzički uljepšao Filip Vukelić, predstavljen je i novi broj magazina Banjalučana u Švedskoj »Šeher Banjaluka«, koji je, prema rječima njegovog glavnog urednika Mirsada Filipovića, postao istinski most između naših sugrađana u Skandinaviji, i svijetu, i njihovog rodnog grada.

Predstavljena je i nova knjiga Banjalučkih žubora »Od Palasa do Bosne«, uz pjesničku riječ saradnika – Enise Osmančević Ćurić, Migdata Hodžića, Ognjena Pudara, Sadete Sokol i Slobodana Bajića. Čitanjem odlomka iz romana »Blaupunkt« Fuada Balića, oživljeno je i sjećanje na ovog banjalučkog umjetnika i neimara.

Gost večeri bila je izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle, koja je objavila brojna djela autora ovog područja, od Petra Kočića, Branka Ćopića, Nasihe Kapidžić-Hadžić, Stanka Rakite, do Enise Osmančević Ćurić, Ranka Risojevića, Ranka Pavlovića, Kemala Coce, Muhidina Šarića, Ismeta Bekrića.

SUNČANA STRANA DJETINJSTVA: Kruna ove bogate večeri sa piscma i knjigama bila je već četvrta dodjela književne nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, koja je ove godina zasluženo pripala pjesniku Kemalu Coci, za njegov pjesnički opus i pedesetogodišnje prisustvo u bosanskohercegovačkoj poeziji za djecu. Obrazloženje žirija pročitao je Ranko Pavlović, prošlogodišnji

dobitnik ovog prizanja, koji je između ostalog istakao: »Pjesnik Kemal Coco, koji sada živi i stvara u Bihaću, a koji je dugo, obavljajući odgovorni novinarski posao, živio u Banjaluci, ušao je u svijet književnosti prije više od pet decenija, nekako uporedo s Nasihom Kapidžić Hadžić, i to stihovima za djecu koje je, još kao srednjoškolac, objavljivao u Malim novinama i na dječijoj stranici Oslobođenja. U poeziju za najmlađe uveo je svakodnevni život... U njegovoj poeziji oslikava se sunčana strana života i djetinjstva, pa je i to opredijelilo žiri da mu dodijeli nagradu koja nosi ime pjesnikinje s kojom se napajo sa istih inspirativnih vrela.« Primajući ovu pjesničku nagradu, Kemal Coco je naglasio da mu je posebno draga jer je to priznanje njegovog grada i njegovih brojnih sugrađana koji sada, kao i on, svoj grad nose u sebi kao vječitu čežnju i poeziju.

PJESME ZA SAFIKADU: Književni program, oslonjen uglavnom na domaću riječ, sklopio je svoje »pjesničke stranice« na mjestu poezije i ljubavi – kraj Safikadinog kamenog biljega, na mjestu na kojem je, prema legendi, pokopana jedna djevojka koja je, kako napisa Irfan Horozović u svome zapisu, zbog nesretne ljubavi »obgrlila top« što je svakodnevnim pucnjem sa starih zidina tvrđave označavao vrijeme. Vrijeme koje je sada stalo i ušlo u legendu o jednoj banjalučkoj ljubavi.

Tog banjalučkog ljetneg predvečerja, a bio je 16. juli 2012., kraj Safikadinog kamenog sarkofaga, sa kojeg se »izvija uvis svjetlost svijeća«, okupili su se brojni Banjalučani, svih vjera i pogleda, da još jednom kažu kako je ovo grad ljubavi, a ne mržnje, i kako se ovdje putevi prepliću, a ne završavaju i utapaju samo u jedan, sebi dovoljan.

Bili su tu i pjesnici, i žene iz hora »Safikada« koje su i zapjevale pjesmu onoj čiji grob »nijedna vlast nije okitila«, onoj koju »nijedna vjera nije prisvojila«, ali i onoj na čijem grobu »svjetlost... nikad nije zgasnila«. Zato je i pisac Slavko Podgorelec, koji je za operu »Safikada« napisao i libreto, a koji je govorio na ovom mjestu ljubavi i zajedništva, pozvao sve prisutne, i sve vjernike, i muslimane, i pravoslavce, i katolike, a također i ateiste, da svako, na svoj način, molitvom ili šutnjom, oda počast Safikadi, koja je već dugo simbol zajedničkog pripadanja dobroti i ljubavi. »Vezeni most«, tako, dobija još jedan luk, onaj najljepši, luk ljubavi i spoznaje da niko nije dovoljan sam sebi. »Kako je to jednostavno raspoloviti dan i uroniti u nj!« Uroniti u Grad!

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Ho m m a g e S a fi k a d i (Voditelj - moderator Slavko Podgorelec, publicista) Ponedjeljak, 16. jula 2012. u Bajnoj Luci („Vezeni most“) Poštovani i dragi, svi koji se večeras okupiste Dakle – dragi Banjalučanke i Banjalučani, ma odakle potičete – na ovome mjestu ste Banjolučani!

Koliko je meni poznato, ovo je prvi, da kažem – institucionalni ’tehvid’ – našoj sugrađanki koja je, prema legendi, baš kao i ’ona’ Julija iz talijanskog grada Verone – život dala za ljubav. To je svjetska legenda.

Rekoh ’legenda’, a kao i svaka urbana legenda, balada o Safikadi ima, bezbeli, više verzija iliti varijanti. Ova naša ima najmanje četiri. Prema nekim, naša Safikada se zaljubila u askera – turskoga vojnika, a kako roditelji nikad nisu begenisali odnosno voljeli ’askeriju’- vojsku koja ne zna se gdje će omrknuti - a gdje osvanuti, naša Safikada se, demonstrativno, namjestila pred top da pokaže kako je ljubav jača od svih adeta i običaja...

Prema drugoj priči – Safikada se rastavila sa životom e da bi dokazala izabraniku srca svojega kako mu je, unatoč tračevima mahalskim, bila i ostala vjerna...

Književnik Ćamil Sijarić zapisa kako je naša Safikada zabegenisala tobdžiju koji je svakodnevno palio fitilj na topu-haberdaru (iliti glasniku)...

Elem – ima puno priča, a jednu je maestralno, u svom nadahnutom kujundžiluku, opričao naš sugrađanin Irfan Horozović... a tu priču možete iščitati u periodičnom magazinu „Žubori“, autora i urednika Ismeta Bekrića.

Tako je sudbinu naše Safikade opisao naš Irfan Horozović...

A svaka priča je pusta ako je ne prati pjesma: zbog toga je ovdje hor „Safikada“ koji će nam i melodijom dočarati bezgraničnu ljubav... Hor vodi naša sugrađanka gospođa Atifa Duna. Čuli smo pjesmu „Safikada“: napravljena je i istoimena opera, u kojoj se Safikada zaljubila u inovjerca – vojnika austrijskoga: tu verziju legende je preferirao i svojim argumentima ’ozidao’ naš rahmetli-pokojni slikar, pjesnik i književnik – a ja kažem i polihistor Alojz-Lojzo Ćurić.

Možda je manje znano, ali na ovom mezaru je svjećice marta 2009. godine zapalio i Martin Luter King III, sin „Onoga“ Martina Lutera Kinga koji je, šezdesetih prošloga vijeka u Americi uzviknuo „I have the Dream“ – dakle - Ja sanjam...o ljubavi među ljudima, bez obzira na vjeru, naciju, kulturu, boju kože...

Safikada je bila i ostala inspiracija svima koji ljubav spoznaju kao dar Božji, dar koji je najsnažniji od svih motiva...

Pa, da poslušamo kako je LJUBAV inspirisala i naše pjesnike...o tome su zborili Ismet Bekrić i Enisa Osmačević-Ćurić.

Za kraj – ostavio sam kratku priču o Safikadi Smajlović, iz mahale Gazanferije, koja je ostala sačuvana u usmenom predanju...

Navodno, početkom 17 vijeka u Banjoj Luci stolovao je nekakav Zlopaša, koji je gradio most na Vrbasu... Iz Stambola je stigao mimar (arhitekta, valjda i inžinjer-zidar) Sulejman iz poznate porodice graditelja Sinana.

EHER 10 Š BANJA LUKA

Sulejman je, s večeri, zalazio u kahvu koja se nalazila u Ferhad-pašinom karavanseraju (ovamo – iza nas, preko puta Ferhadije) kod Jarana Smajlovića – Safikadinog brata po stricu odnosno amidži. Most je bio, haman, završen, pa će Smajlovićke – Safikada i njena majka Suada, jednoga dana prošetati ćuprijom, a kad su ulazile u kulu (bijaše na kaldrmi poledice) Safikada se pokliznu i pade joj zar s lica...

Mimar Sulejman pritrča da je pridigne i tad se ’ono’ dogodilo: ukrstiše im se pogledi i... onda je Safikada Smajlović počesto špartala mostom, i kad bi naišla na Sulejmana (a on kao ’nije znao’ da će naići) diskretno bi uklonila zar... Tu se oni dogovore da zajedno pobjegnu.

Sulejman se povjeri Jaranu Smajloviću, i ovaj prihvati da bude provodadžija. Ali...dušmani ne spavaju, pa dojave Zlopaši kako njegov mimarzidar begeniše djevojku iz ugledne porodice: paša naredi da se Sulejman uzapti, i sabah-zorom prevede u Berbir odnosno Gradišku.

Jaran Smajlović je to tek sutradan doznao, i odmah javio Safikadi – a ova se, odjevena u svadbeno ruho, otputi preko mosta u Tvrđavu, i kad je fitilj na topu-haberdaru već upaljen – pritrča i obgrli cijev.

Top gruhnu, Safikadina glava odleti na ovo mjesto, a onda je, kao šehida, ovdje i sahraniše.

Po legendi, Jaran je odjahao do Berbira i tu, u nekoj mehani, pronašao Sulejmana i saopštio mu crni haber. Priča kaže da je Sulejman, bez riječi, uzjahao konja i galopom se sjurio u Savu...

I tu završava legenda, koju je novinar Stevan Martinović zabilježio na osnovu živog kazivanja rahmetli odnosno pokojnog Osmana Džinića čija je porodica, vaktile, bila u bliskom srodstvu sa Safikadinim Smajlovićima. Život je lijepa, nekada tragična – ali neporecivo čudnovata priča: Safikada i njen Sulejman preseliše na ahiret odnosno u legendu – a ovo druženje neka završi hor ’Safikada’ jednom lijepom pjesmom.

Hvala svima koji večeras dođoste: završavajući zvanični dio ovog podsjećanja, pozivam vjernike, muslimane i kršćane odnosno hrišćane, neka prouče Fatihu odnosno zaupokojenu molitvu Safikadi – a ostale, ukoliko žele, neka zapale svijeću, polože cvijet ili – jednostavno – neka odćute koji minut.

Ponavljam i upamtite: ČISTA I ISKRENA LJUBAV NE PRIZNAJE MEĐE NI GRANICE ! Neka Vas Gospodar Svjetova blagoslovi ! **************************** I dogodi se!; Bošnjakinje proučiše Fatihu, kršćani i hrišćani pomoliše se za Safikadu, a upališe se i svjećice – žute i bijele, i na mezar se položi mnoštvo ruža i karanfila...

Tog ponedjeljka, na i oko mezara, okupilo se stotinjak osoba (zaustavilo se i desetak automobila!).

Tog ponedjeljka Safikada je institucionalizirana kao Banjolučanka, žrtvalegenda bezgranične ljubavi...

Vezeni most

Smotra omladine Tekst i foto: Narcis Hadžiselimović

U okviru ovogodišnje tradicionalne manifestacije 9-tog susreta Banjalučana " Vezeni Most 2012" realizovan je i sportski dio programa koji je i ove kao i prethodnih godina protekao u znaku očekivanog velikog interesovanja mladih svih nacionalnosti iz centra Banjaluke, Borika, Šehera, Novoselije, Jagara, Karanovca, Krupe na Vrbasu, Mejdana,Vrbanje, Lauša, Švedske, Norveške, Danske, Holandije, Kanade, Amerike i drugih krajeva svijeta.

Na igralištu i u dvorani OS "Milan Rakić" u desnoj Novoseliji, te na stadionu FK Borac prodefilovalo je preko 380 učesnika svrstanih u oko 76 ekipa u košarci,odbojci u sali,malom nogometu kao i u revijalnim fudbalskim utakmicama kadeta i veterana ekipe FK Borac i ekipe Banjaluka u srcu.

I ove godine kao i prethodnih bila je to prava smotra omladine i jednom riječju kolaž pravog Vezenog Mosta i spektakl u takmičarskoj, sportskoj i navijačkoj atmosferi, kojoj nisu mogle nauditi ni tropske temperature koje su vladale tih dana u Banjaluci.

ekipa Banja Luka u srcu, odigrane su ove godine na Gradskom stadionu u lijepom ambijentu i veoma srdačnoj atmosferi. U neizvjesnim i dosta borbenim i izjednačenim utakmicama slavile su ekipe Borca .

Prvi su na teren izašli kadeti i u jednoj zanimljivoj, borbenoj i do zadnje minute rezultatski neizvjesnoj utakmici pobjedila je ekipa Borca, a žal za propuštenim prilikama ostade kadetima Banja Luke u srcu. U duelu veterana slavio je ponovo Borac mada su veterani Bluke u srcu imali rezultatsku prednost od 2-0 i 3-1 skoro do zadnjih 10-tak minuta utakmice, ali Bilbija, Špica , Benić , Malbašić , Jandrić i ostali asovi Borca iskoristili su zadnje promjene igrača u sastavu ekipe Bluka u srcu i slavili ove godine.To je njihova prva pobjeda poslije trijumfa ekipe Bluka u srcu prve godine i dva neriješena rezultata zadnje dvije godine.

Kadeti : Borac - Banja Luka u srcu 1-0 Veterani : Borac - Banja Luka u srcu 5-3

Koliko god je ova manifestacija važna za druženje mladih, sticanje novih prijateljstava i obnavljanje starih, toliko je bila i važna u takmičarskom dijelu.Vidjelo se to sa kolikom su ozbiljnošču , entuzijazmom, žarom i željom mladi takmičili za mjesta koja su donosila simbolične novčane nagrade, pehare i medalje, a ove godine i ucešče na nagradnom rafting-spustu za prvoplasirane ekipe.

Turnir je okupio veliki broj posmatrača, prodefilovalo je dosta rodbine, roditelja komšija i zaljubljenika sporta oko terena OŠ Milan Rakić. Medijski pokrovitelj turnira bile su Nezavisne novine i RTRS, a bilo je obostranog interesovanja da se finalne utakmice direktno prenose na televiziji, ali ovoga puta je to nažalost učesnika izostalo, što neznači da za narednu godinu ne postignemo dogovor sa jednom od TV kuća.

Tradicionalne revijalne utakmice kadeta i veterana FK Borac i

Šahovski turnir "Ahmet Ćejvan " koji je okupio oko 60 učesnika ove godine pripao je banjalučkom šahovskom velemajstoru Milanu Vukiću.

I na kraju se moramo zahvaliti generalnom sponzoru sporstkog dijela programa "Vezenog Mosta 2012" Savezu Banjalučana Švedske koji je ove godine omogućio održavanje sportskog dijela ove manifestacije i da bi se sve moglo odvijati po programu pobrinuli su se koordinatori Mesud Mulaomerović, Almaz Masko Dropić, Samira i Narcis Hadziselimović te moderatori Muhamed Kulenović i legendarni Muhamed Palada Ibrahimbegović, a ujedno se zahvaljujemo i profesoru Enveru Kučukoviću, legendarnom Tenderu, na njegovoj donaciji pehara, kao i pomoći u revijalnim utakmicama.

Š E H E R 11 BANJA LUKA

Reportaža

Predizborno ljeto Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Slobodan Gavranović, Dragan Čavić, Nenad Stevandić, Milutin Pejić i Aco Prelić kandidati su za gradonačelnika Banja Luke. Savez nezavisnih socijaldemokrata kandidovao je Slobodana Gavranovića, dosadašnjeg predsjednika Skupštine grada Banja Luka, dok je Dragan Čav ić, nekadašnji predsjednik RS, zajednički kandidat Demokratske stranke i Partije demokratskog progresa. Na mjesto gradonačelnika „pucaju“ i Nenad Stevandić iz SDS-a, poslanim ove stranke u entitetskom parlamentu, Milutin Pejić, ispred Socijaldemokratske partije RS, nekadašnji direktor preduzeća „Pošte RS“, a tu je javnosti najmanje poznat kandidat, Aco Prelić , ispred Stranke socijalne sigurnosti srpskih boraca. Ovi kandidati zvanično su potvrdjeni od Centralne izborne komisije BiH. Prema potvrdjenim kandidatskim listama za odbornike u Skupštini grada Banja Luka (www.izbori.ba) političke partije prijavile su veliki broj kandidata, uz jedan broj nezavisnih kandidatskih lista i nezavisnih kandidata. Skupštinu grada Banja Luka čini 31 odbornik , biraju se na četiri godine. Veliki broj kandidata za od-

bornike politički analitičari, izmedju ostalog već su prokomentarisali riječima „mala bara, a puno krokodila“.

Zanimljiva je „struktura“ kandidata za odbornike: Na listama političkih partija su bivši i sadašnji ministri, novinari, glumci, ugostitelji, bokseri, fudbaleri, a ima i aktuelnih odbornika koji namjeravaju uhvatiti drugi, ili čak treći mandat.

Iako u trenutku pisanja ovog teksta (23.avgust) predizborna kampanja zvanično nije počela političke partije i kandidati ne gube vrijeme: Osim uobičajenih već ranije vidjenih prepucavanja preko medija,

aktivisti političkih partija obilaze gradske kvartove i „kucaju“ gradjanima na vrata, anketirajući potencijalne birače da li će izaći na izbore i za koga će glasati. U tome, ponekad znaju i pretjerati pa i po nekoliko puta „zvone“ na vrata, što izazove negativne reakcije gradjana. Opet pojedini kandidati za gradonačelnika obilaze plaže na Vrbasu, dijele gradjanima šahovske table, lopte i druge sportske rekvizite, te organizuju sportska takmičenja!?

-Privlačenje potencijalnih glasača moglo bi ličiti na sve , samo ne na civilizovan politički dijalog. Kampanja bi mogla biti reprizna repriza , pa time sve blutavija i ogavnija, pa će biti i podmetanja, klizećih startova, iznošenja prljavog veša i kradje na sve strane, izjavila je analitičarka iz Banja Luke Svetlana Cenić, koja se svojevremeno pominjala kao kandidat opozicije za gradonačenika Banja Luke. Na ovako nešto upozoravaju i opozicione političke partije.

Jedno je izvjesno: Dugo toplo ljeto, zamjeniće vruća predizborna i izborna jesen. Iako su im političari pokušali „uprljati“ plaže, Banjalučani i Banjalučanke , nisu odustajali od Vrbasa , ne hajući za „upozorenja“ i „tvrdnje“ gradskih inspekcijih službi da Vrbas nije za kupanje. Namjerno, ovaj tekst nismo ilustrovali fotografijama političara, nego atmosferom na obalama , kao da su time Banjalučani željeli poručiti: Političari su prolazni, samo je Vrbas vječan.

EHER 12 Š BANJA LUKA

Reportaža

“Još nije vrijeme za ulicu” Suša, požari, katastrofalna ekonomskosocijalna situacija samo su neki od „pokazatelja“ s čime su se sauočavali gradjani u RS u proteklom periodu. I dok su suša i požari elementarne nepogode, na koje čovjek (ne)može uticati, katastrofalno-ekonomska situacija nije ništa novo. Na nju teško da može uticati entitetska vlast, u prvom redu Vlada RS i premijer Aleksandar Džombić. Situacija u privredi i ekonomiji je teška, da ne može biti teža, mada ima i tvrdnjih da bi mogla biti i još teža, a vlast nema načina da je izvuče iz sve dubljeg blata u koje tone.

Statistika je jasna...I neumoljva: Prisutna opšta tendencija pada industrijske proizvodnje nastavljena je i u julu mjesecu, a negativni privredni rezultati bilježe se u svim privrednim sferama. Industrijska proizvodnja ostvarena u julu ove godine, u odnosu na maj, manja je

za 6,9 posto. Podaci Zavoda za statistiku RS “govore” da je industrijska proizvodnja ostvarena u periodu januar – jul 2012. godine u poredjenju s istim periodom prošle godine manja je za 5,6 posto.

Prisutan je i pad broja zaposlenih, pa je u julu 2012., u odnosu na prosječan mjesečni broj zaposlenih u 2011., taj broj manji za 0,7 posto. Kada se tome doda da je broj nezaposlenih prema podacima Zavoda za zapošljavanje RS, viši od 151.000, dok u sindikatima tvrde da je bez posla blizu 160.000 osoba, onda je jasno kakva je situacija “u boljem dijelu BiH”, kako je to imao običaj reći nekadašnji premijer, a sadašnji entitetski predsjednik Milorad Dodik.

I dok Dodik sve očiglednije “zaboravlja “ šta je nekada govorio, pošast zvana suša uzela je danak. Podatak koji se provukao kroz medije, da je šteta zbog suše u oblasti poljoprivrede, procjenjena

na milijardu (!?) maraka, alarmantna je koliko i najave vlasti da će “u kratkom vremenskom periodu izaći s konkretnim prijedlozima šta će se učiniti u vezi s jesenjom sjetvom i na koji način će se rješavati obaveze prema poljoprivrednim proizvođačima u vezi s regresiranim djubrivom”. A poljoprivednici upozoravaju: Ukoliko se hitno nešto ne preduzme, moglo bi doći i do nestašice hrane!!! Što se tiče požara, gorjelo sve što se moglo zapaliti..Da li zbog tropskih vrućina, ili se neko bavio piromanskim „zanatom“, neka istraže oni koji su za to plaćeni. Prvobitnih 850.000 maraka štete od požara koju „ponudi“ Aleksandar Džombić, uz konstataciju da „nisu tako velike štete“, podigao je Milorad Dodik na milion maraka, i to konvertibilnih. Koliko će to na kraju biti u eurima, teško da će se ikada saznati, jer aktuelnoj vlasti i njenim predvodnicima nije palo na pamet da helikoptere kojima se vozikaju, upute na gašenje požara.

Vlast sa „helikopterske visine“ ne vidi sve prisutnije siromaštvo, neimaštinu i ekonomsku krizu iz koje se teško izvući i sa stotinama miliona maraka ili eura kredita Medjunarodnog monetarnog fonda, niti je „čula “ miris dima sa brojnih požarišta.

S druge strane vlast ima razloga da ljubi ruke sindikalnim vodjama na obljetnicama ovih organizacija, jer Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS, uskliknu da „još nije vrijeme i nisu sazreli uslovi da radnici izadju na ulice“.

Ta ista vlast, kojoj će takav sindikalni vodja „istinski socijalni partner“,rebalansira budžet za petnaestak miliona maraka, poručujući da se „neće dirati plate zaposlenih i sva druga socijalna davanja na koje imaju pravo gradjani u RS“, indirektno priznajući da im je na oktobarskim izborima zlata vrijedan svaki glas birača koji uredno primaju platu iz budžeta.

Š E H E R 13 BANJA LUKA

PRIČA O ĐUL PRIJATELJIM “...A ja sam selica, pa ih ponekad sretnem u letu...“ Od rođenja sam putnik. I na ovaj svijet sam došla tokom jednog putovanja, žurilo mi se. Putovanja su mi vazda bila kao disanje, luda želja za spoznavanjem magičnog svijeta u kojem obitavamo, svijeta koji mi je bio dom, uporedo s mojim banjalučkim. A onda je matična zemlja pokidana, brutalno iskasapljena, a ja sam nastavila da putujem sa njenim krhotima zabodenim u dušu. Vraški je bolilo i pratilo me kud god bih krenula, zamagljujući mi pogled na sve ono što mi je ranije bilo magično. Tokom daljnjih putovanja bila sam obuzeta jakom željom da sretnem svoje drugove, svjedoke prošlog života, svoje bisere rasute po cijelom svijetu i tako redom. I sretala sam ih i tek tada bi se stvarao oblog koji bi ublažavao rane nastale usljed onih krhotina. Ti oblozi su mi pomagali da živim neki potpuno drugačiji život u mojoj zemlji u kojoj bi me tek ponekad neki miris vratio u draga i poznata stanja nekadašnjeg.

Kada je Đula prevukao prstima po žicama gitare te noći 7. Jula u restoranu „Alibaba“ na obali Vrbasa sve je odjednom došlo na svoje mjesto. Rane su postale ožiljci, znala sam da mogu dalje. Nije bilo vremena da se puno razmišlja, riječi će se uobličavati poslije. Ta noć se živjela i iživjela emocijama od kojih ću dio po dio poslije isijavati i dalje u nekom sasvim običnom svakodnevnom životu. Bilo je nebitno ko se na prepunoj terasi restorana zna ili ne zna dovoljno, ljude je privlačila emocija, a ne razaznavanje fizionomija.

A sve je počelo vješću da u Banjaluku nikada više neće doći stari drug iz Mejdana Zoran Mužević, čije je srce stalo dva dana ranije daleko u Švedskoj. Bila je to šokantna i jeziva vijest za sve koji su ga poznavali, za mene strašna, jer smo se čuli više puta ovog proljeća, prvi put nakon gotovo 20 godina. I što me najviše zabolilo, imala sam njegov propušten poziv te njegove zadnje noći. Zoka je bio drago sjećanje, šašavi mladić koji krade saksiju sa nekog balkona u Ante Jakića da bi mi je poklonio za neki 8.Mart, bio je i zajedničko odrastanje tokom mojih ranih fakultetskih dana i i njegove vojske u Zagrebu početkom osamdesetih. Mnogo svađa i strasti. Imali smo sjećanja koja smo mrvili preko telefona, a koja su dvije decenije stajanja po strani dodatno osnažila, tako da su počinjala da kipe. Upadali smo jedno drugom u riječ, pričali istovremeno, smijali se. Bilo je to daleko i od primisli za ponavljanjem iz prošlosti, već jednostavno uspostavljanje našeg temelja, pukog života, karike koja je nedostajala u međuprostoru njegovog izgnanstva iz rodnog grada i mog očaja što je sve to tako, stepenik čiji je EHER 14 Š BANJA LUKA

izostanak ponekad značio posrtanje. Uz priče o njegovoj djeci, mojoj porodici i tako redom razdaljine između Banjaluke i Švedske gotovo da nije ni bilo.

Nakon bezdana tuge koji me gotovo savladao kada sam saznala, odabrala sam da se od Zoke rastanem Besmrtnom pjesmom Mike Antića ili me on obukao u tu pjesmu u nevidljivom kosmičkom poretku stvari, kako god. Uglavnom, iste te večeri obrušila sam se u život svom žestinom, koji je mamio još bujniji utoliko što je blistao na zaleđu smrti.

Naime, naš Senad Đulić, jednostavnije Đula naumio je da zasvira gitaru za svoju dušu u Alibabi kao i toliko puta do tada, na mjestu odakle preko rijeke puca pogled na njegovu kuću. Nismo imali planova, niti je Đula slao pozivnice jal ovako, jal onako. Samo nam je rekao Sviram tad i tad, Bujrum ko želi! Bile su to magične riječi koje su nas spontano okupile. Nas ovdje, nas izdaleka, jednostavno nas. Jer njegova duša je posebno blistava, naprosto mami da se utopite u obilje ljubavi koja se preljeva iz nje. Kada su se zvuci Đuline gitare povezali sa onima s Ćutine i Merimove, terasa se naprosto odlijepila od tla i svi smo počeli da lebdimo daleko iznad svih gluposti, ljudske zloće, prepreka i Scili i Haribdi koje su nas godinama pratile. Jednostavno smo se izmjestili u neku drugu dimenziju gdje nam se ljubav iz časa u čas multiplicirala, koliko god bi je davali, brzinom svjetlosti bi nam se vraćala još jačim zamahom. Pjesme su se preplitale između stolova, Đulin osmjeh je obasjavao kao pravo pravcato Sunce i noć nije imala kraja. Kada smo se u neko gluho doba noći stepenicama spustili do Rijeke, svi smo znali šta je to istinski Raj. Bliski ljudi koji se vole uprkos svemu. Mržnja koja je kao kiselina razarala tkivo naše Bosne nije nas osakatila. Duše su nam ostale netaknute. Baš i uprkos toj mržnji, ljubav je naprosto podivljala i tu te noći naša Bosna je počela zacjeljivati. Osjećala sam da mora biti tako, samo sam ih čekala sve ove godine uporno i tvrdoglavo, te svoje prijatelje. I onda kada mi se činilo da sam sama na svijetu u svojoj patološkoj potrebi da i dalje volim u moru mržnje, kada se činilo da moj tunel nema kraja i da mi svjetlost stalno izmiče, palila bih je ponovo unutar same sebe samom primisli na njih. I sad su bili tu. Kao što je mržnja imala razmjere požara nalazeći u tamnoj strani ljudske prirode uporište za sva razaranja i zla, i ljubav je nasuprot toj tami bujala u svakom od nas. To je bila tajna našeg blistavog druženja i to je tajna, ukoliko se o tome može govoriti na taj način, od pamtivjeka.

Samo ljubav ima smisla i sretni su oni što vole. A mi smo bili sretni,

LI, MA I LJUBAVI Foto: Goran Mulahusić

istinski sretni. Naše duše nisu kao ribarske mreže iscjepkane kiselinom mržnje. One su kao Đulina, široka, topla i beskrajna.

Ta noć je bila tek početak. Ubrzo smo proslavili i Đulin rođendan, plesali i pjevali do ranih jutarnjih sati. Kako su nam samo oči bile blistave tih noći. Sve smo planove izmjenjali, izpremještali. Zlatka sva ozarena ustvrđuje, ma kakvo more, ovdje je ljepše, ja bez kajanja razmišljam o svim putovanjima gdje nisam, Aida s tugom nakon par dana odlazi u Španiju zbog proslave kćerkinog rođendana. Aida s kojom šetajući prema šeherskom restoranu Ilidža gledam kometu kako se obrušava s neba te tople julske noći.

Prepliću se šum Vrbasa i moja Besmrtna pjesma. Čujem glas Mike Antića koji biva presvučen Zokinim dubokim glasom.

Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo.

Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag.

Nemoj da budeš tužna. Toliko mi je stalo da ostanem u tebi budalast, čudno drag. Noću kad gledaš u nebo, i ti namigni meni.

To neka bude tajna. Uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da vidik zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim i živim.

Aida, s kojom djelim trenutnu emociju, sljedeće večeri sjedi preko puta mene na obali Vrbasa gdje slušamo pjesme koje tata Režak pjeva samo za nas.

Ne sjećam se kad se zadnji put ovako malo spavalo, ako se uopšte i spavalo. Trebalo je proći svaki kutak grada, obnovljen i ozaren prisustvom dragih ljudi.

Sjedili smo pred Palasom, Sedrom, Vrbasom, Bosnom, po dvorištima ljudi koji su mahali da su stigli, da svratmo na kafu, kolač, mezu. Kupovali smo lubenice po uglovima. Moj grad mi je prvi put poslije 20 godina postao ponovo blizak, ulice su mi napokon prepoznavale korake, odazivale se, jer su bili ukršteni sa koracima prijatelja koje je grad pamtio. Prijatelji, koje sam komotno mogla da pitam Sjećaš li se kad smo, ljude u čijim sam se zjenicama ogledala i bivala svjesna da jesam, zaista jesam, da nisam tek puki duh koji hoda svojim gradom i lako može nestati, a da niko ne primjeti.

Tekst: Radmila Karlaš Kako sam bila ushićena što smo mogli zajednički da se sjećamo dana oko zemljotresa 69. i šta smo i kako smo, o pomoći koja se djelila kod Arnaudije, a mama i tata strogo naglašavali da možemo da uzmemo samo po konzervu iz humanitarne koja se djelila na uglu. Ili o tome kako sam kao šestogodišnja mršavica gotovo cjela propala kroz polomljeno staklo na pločniku ispred Standarda, o bašti Čajaveca gdje sam odšepesala sa 12 godina, diskoteci Gimnazija i izlazu do 21h. O toliko toga. I o svom dragom rođaku Čedi Marinkoviću, čije je trajanje ispričano kroz usta njemu bliskih ljudi potpuno izvjesno i tolike godine nakon njegove smrti.

Banjalučke aleje su posebna priča. One zaista pamte. Odlučile su da budu najljepše baš ovog ljeta. Kažu da je ljepota u očima onog koji gleda. Obostrano je bilo. Bile su veličanstven dekor za naše neiscrpne šetnje.

I, kako kaže pjesma o mojim drugovima, biserima rasutim po cijelom svijetu i o ptici selici što ih ponekad sretne u letu, da smo živi i zdravi još godina sto, da je pjesme i vina i da nas čuva bog, da su naljepše žene uvijek oko nas, pa taman ako može i da se rikne od žestina emocija kako neko ustvrdi na kraju pjesme. Nakon ovog ljeta kada su prijatelji bili sa prijateljima, kada je ljubav naprosto bujala lječeći Bosnu, komotno može i da se rikne. A ja ću na kraju ovog teksta svojim besmrtnim prijateljima sa besmrtim srcima poručiti besmrtnim riječima Mike Antića: Biti ljudski višestruk, ne znači biti raščovečen.

Ja jesam deljiv sa svačim, ali ne i razoriv.

A sva ta čudesna stanja i obnavljanja mene i nisu drugo do vrtlog jednolik, uporan, dug.

Znaš šta su proročanstava? Kalupi ranijih zbivanja i zadihanost istog što vija sebe ukrug.

Pa što bismo se opraštali? Čega da nam je žao?

Ako ti jave: umro sam, ti znaš - ja to ne umem.

Ljubav je jedini vazduh koji sam udisao.

I osmeh jedini jezik koji na svetu razumem. Š E H E R 15 BANJA LUKA

Priče iz banjolučkog Mejdana

Murat Fon Minhauzen Ilustracije: Goran MULAHUSIĆ

Sjećanje

NAPISAO: Slavko Podgorelec

njegovom slučaju ispreplitala se zbilja i fikcija. I u onome što bi drugi pričali o njemu, i onome što je pričao o sebi.

Nepobitno je da je živio u porodičnoj kući na Mejdanu. Uz kuću je bila garaža. U garaži ’merđo’ – crni ’Mercedes’.

Nosio je Murat naočale zatamnjenih stakala, duvanio na muštiklu (kojom je afektirajući mahao kada bi pričao), i niko se ne može sjetiti da ga je ikada vidio trijeznog. Ni u sabah-zoru, a kamo li na akšam.

Uz Murata uvijek je kaskao ker zvani ’Brandy’, nepoznate pasmine. Zapravo, uz naprezanje mašte moglo bi se pretpostaviti da je to (po genima) trebao biti njemački ovčar, ali s obzirom da ga je Murat (još kao štene) redovno napajao konjakom narečeni vučjak nikada rastom nije odmakao od pekinezera.

Pričalo se da je Murat, u partizanima, bio neopisivo hrabar, da je trebao biti proglašen narodnim herojem – ali ga ta čast zaobiđe zbog pretjeranog pijančenja.

Da li je, gdje i koliko dugo radio – nije poznato, ali je znano da je redovno primao boračku penziju. I svake godine, na Dan borca (4. juli) Murat odijeva svečanu plavu oficirsku uniformu sa činom kapetana JNA , navlačio sniježno bijele rukavice, i paradirao grudi prekrivenih ordenjem kao ruski maršal Buđoni.

Uz noge bi Muratu uvijek kaskao vjerni Brendi.

Onda Murat ulazi u merdžu, ceremonijalno pali mašinu, i potom pravi ’dva kruga’ po mejdanskim sokacima. Dalje nije smio jer vozačka je dozvola poodavno istekla, a uz to je uvijek pjan.

Parkirao bi pred Haliminu kafanu, i, odmjerenim lelujavim korakom, dolazio do šanka.

- Brendi. Domaći! Ama dupli! I jedan mali – za mog malog Brendija!

A Brendi se propinje na zadnje nogice, isplazi jezik i dahćući iščekuje svoju ’porciju’.

S vremenom su Murat i njegov ćuko počeli neodoljivo uzajamno ličiti.

- Druže Murate, kako ’merdžo’?

- Ne da se ’merdžo’! Dobar je ko i gazda... Nikad me nije izd’o...

Osim jednom!

- Ma nije valjda!? A kad je to bilo, bogati?

- Šuti, bolan, ne volim ni misliti na tu bruku, a kamo li pričati!

- Pričaj druže Murate, nemoj biti tako skroman! Ajde sjedi, Majka, ponesider još jedan dupli, i mali za Brendija!

Murat se ko biva nećka, nije zgodno govoriti o vlastitoj bruki, ali je komunistički ispravno biti iskren i otvoren, i ’postaviti se samokritički’...vezu li vezu birtijska spadala koji, uz sve počasti Muratu, diskretno podsjećaju kako im Murat svima treba biti primjer: i kao borac i kao komunista.

- Dobro, de kad ste navalili...Halima, gdje taj konjak?! – sjeda Murat, i pojma nema da je maločas poručeno mu piće - otresao još za šankom.

E ovako... Biće to negdje pedeset i neke, ono kad je odapeo Staljin, a Nikita došo našem Titi na noge, u po Beograda ! E jes’ ga Stari verbalno ispičk’o – ma bilo milina slušati! Dragosti moja...izvinite, jesam li ja malo dosadan, da vas možda ne inko-

U

modiram?

(Ma jok druže Murate – samo nastavi! Halima, ponesider još jednu turu, i za Brendija!)

Tako dragi moji drugarice i drugovi (nigdje nijedne drugarice osim Majke ) i velim ja vama: u čast Nikite (ćuj, matere ti – Ni kite!!!) organizuje se tradicionalna auto-trka oko berograskog Kalemegdana , ali je cilj na stadionu Jugoslavenske narodne armije – taman ispred tribina sa Titom i Ni Kitom !

Tri dana ranije, stiže meni šifrovani telegram iz Generalštaba (donio mi ga lično neki pukovnik!) u kome se ja zamoljavam da sa mojim merdžom, ispred banjalučke boračke organizacije, učestvujem u toj trki. Nećkam se, al’ veli drug pukovnik da je to velika čast i za Banjaluku, i borce – a bogami i za garnizon i Komandu vojnog okruga, a ja sam rezervni kapetan, pa ako treba – biće mi i naređeno!

Neima vrdanja ni mrdanja! Šta ću, ku’ću? Velim ja RAZUMIJEM DRUŽE PUKOVNIČE! Obučem uniformu svečanu, rukavice, Brendija na zadnje sjedište i pali za Beograd.

Ja što su me tamo dočekali – ma to se opričati nemere! (Halima, srećo moja, ponesider onaj ’domaći’, al’ pazi na mjeru!).

I poče ta nesretna trka. Nakon nekoliko krugova, izbijem ja na čelo sa merdžom, i vodim – a meni najbliži ostao pola kilometra (bio je to ruski vojni ataše u ’Čajki’ !).

Velim, vodim ja, pa pravac na stadion! A tamo sto hiljada ljudi!

Uletim na stadion, Rus mi se primakao, a ja raspalih prema svečanoj tribini! Publika urla – skandiraju MU-RA-TE, MU-RATE! Drgosti moja, nema ni sto metara do tribine: vidim Titu – ust’o na noge i aplaudira! Ni Kita sjedi, i koluta očima!

A moj merdžo se najedared – ugasi! Ja, brate! Istina živa! Stade auto, na stadionu mrtva tišina, a Tito do’vati mikrofon i dreknu „JA MURATE BRATE – ŠTA TO BI?!“ U to onaj Rus protutnja kraj mene, al’ niko da se oglasi. A mene sramota – ma, da sam im’o pištolj - namah bi se ubio! Izdađem iz merdže i raportiram „DRUŽE MARŠALE – CRKO MERDŽO!“...

Jes’ vala, baš je tako bilo. Hebi ga, šta je - tu je.

Pritrčaše neki gardisti (najniži po činu je poručnik!) i izguraše i mene i merdžu...Halima, donesi još jednu turu – nije mi ni do čega!

Društvo - razočarano.

Tapšu Murata i tješe ga kako se takve stvari dešavaju... „Ma jašta, ali nije zgodno kad se to dogodi pred Titom!“ poentira priču Murat. Vidi se da mu nije ni do čega, a kamoli do njega.

Rezignirano izlazi pred birtiju, podiže ’haubu’ svoga merdže, i onako – u bijelim rukavicama, počinje prčkati oko mašine...

************* U sjećanje na Murata Gunića, „grofa“, kome je barun Fon Minhauzen – tek do cipela!)

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Bilježimo

NEZAPOSLENOST najveći problem Tekst: Nail Osmančević

U toku je izgradnja hale u kojoj će biti hladnjača za voće i povrće kapaciteta 220 tona i mehanička radionica.

Na godišnjoj skupštini Udruženja gradjana povratnika Banja Luka,uz izvještaj o radu u 2011 g.donesene su odluke i zaključci čijim bi se ostvarenjem koliko toliko poboljšao život onih koji su se vratili u svoj zavičaj.Najveći problem je nezaposlenost.

Kako je i na Skupštini naglasio predsjednik Udruženja, Kemal Gunić,u održivom povratku nikako se ne mogu postići neophodni rezultati. Najugroženiji su povratnici kojima je nezakonito prekinut radni odnos 1992.godine. Isti nemaju uslova za penziju, a ne mogu dobiti zaposlenje zbog godina života /45-60/.

Veliki uzrok je i opstrukcija vlasti na lokalnom i višim nivoima. Do sada je u Banja Luci zaposleno samo 1% povratnika. U Gradskoj upravi, naprimjer, zaposleno je samo nekoliko Bošnjaka i Hrvata, a prema popisu stanovništva 1991.g.trebalo bi biti zaposleno 170. Čak ni na objavljene konkurse za komunalnu policiju i radnike na obezbjedjenju parking prostora, nije primljen ni jedan Bošnjak niti Hrvat.

Povratnici se jedino zapošljavaju kod privatnika i to na odredjeno vrijeme.Tako je zahvaljujući Zanatskoj zadruzi “BOMER” čiji je osnivač i Udruženje, u 2011.g bilo zaposleno 150 radnika u oblasti gradjevinarstva.

Ipak,postoje izgledi da se situacija u oblasti zapošljavanja bar malo popravi. U toku je izgradnja hale u kojoj će biti hladnjača za voće i povrće kapaciteta 220 tona i mehanička radionica. Uz stalno zaposlenih 30 radnika, ostvarivaće se i kooperativna saradnja sa proizvođačima voća i povrća, koji će svoje proizvode moći predati na dalju preradu i prodaju.

EHER 18 Š BANJA LUKA

Povratnicima je dodjeljeno šest plastenika i 30.000 sadnica.

Ali,kako je na Skupštini rekao sekretar Sulejman Pašić, ipak će se morati tražiti veća pomoć od nadležnih organa lokalnih vlasti, Republike Srpske, Federacije BiH, države BiH, i medjunarodnih organizacija koje djeluju na području Banja Luke. U dijaspori će se nastojati iznalaziti poslovni partneri uz pomoć njenih udruženja. I ubuduće će se pomagati zanatskoj zadruzi “Bomer” u iznalaženju poslova ne samo u oblasti gradjevinarstva. Učestvovaće se na konkursima domaćih vlasti i stranih humanitarnih organizacija, za dodjelu mašina i alata za naše povratnike. Insistiraće se na većem zapošljavanju u zdrastvu i prosvjeti. Obilaziće se stare i bolesne osobe i pomoći će im se u održavanju njihovih domaćinstava i u nabavci živežnih namirnica. Žalbe i molbe biće besplatno pisane povratnicima.....

Ukoliko se očekivano ne ostvari, malo ima izgleda da se znatnije poboljša život povratnika.I dalje ce živjeti od danas do sutra, i neće se moći živjeti životom dostojnog čovjeka. Sve će ih više stajati u redovima Merhameta i drugih narodnih kuhinja. Što najviše zabrinjava, i ono malo mladih Bošnjaka i Hrvata koji žive i školuju se u Banja Luci, napustiće je i poći “trbuhom za kruhom”. A niko od mladih se ne vraća.

Bilje탑imo

19

VEZENI MO P r i p r e m i o : G o ra n M U L A H U S I Ć

OST 2012.

Benešova pesma

P r i p r e m i o : M . V I D OV I Ć

Banja Lukom Vrbas voda teče stari pjesnik za nju reče da je žena da bi vila bila da je vila najljepša bi bila. Šehitluci na visokom brijegu junak steže zastavu na stijegu na kamenoj kuli od kamena bijega uklesana na njoj junačka sudbina.

Banja Luko najljepša u Bosni Krajišnici mladi i ponosni tebe vole u srcu te nose Banja Luko s tobom se ponose.

Marijan Beneš O životu i sportskoj karijeri Marijana Beneša napisano i obavljeno je nebrojeno novinskih tekstova, napisana jedna knjiga, snimljeno mnogo televizijskih priloga i reportaža, a uradjen i dokumentarni film “Bio jednom jedan šampion” u produkciji Nezavisne televizije Banja Luka. Stoga nije nimalo lako ispisati neke i neke “nove” redove o ovom čovjeku i sportisti, jednoj od najharizmatičnijih ličnosti koja se pojavila na sportskom nebu, istinskom Šampionu , borcu bez mane i straha, čovjeku koji nije štedio sebe da pomogne drugima, a od njih nije dobio ništa. A mnogi su , kada je njemu trebalo pomoći, okretali i okrenuli ledja.

Dio priče o Šampionu koja slijedi je rekonstruisano prisjećanje iz ugla “predstavnika” generacije rodjene u prvoj polovini EHER 22 Š BANJA LUKA

šezdesetih godina. Možda nije i “autentična” , kako bi je ispričale generacije rodjene pedeset i neke, ali bila je čast biti savremenikom ispisivanja najslavnijih stranica banjalučke sportske istorije: ….Slušao sam kako starija raja priča da je Marijan već ugovorio meč sa Francuzom Koenom za titulu prvaka Evrope. ….Marijan je izričito tražio da se meč održi u Banja Luci, na što su pristali čelnici bokserske evropske federacije, ali i Žilber Koen…Čitajući tih martovskih dana više sportske strane dnevnih novina, a manje školske udžbenike, naišao sam na ovakvu izjavu Koena: ”Za pare sam spreman tući se i u kanti za smeće”….Pomislio sam, ovaj ili je lud ili je stvarno dobar bokser…Znao sam jedino da Marijan i ovaj put mora pobjediti, kao i u prethodnim mečevima, iako ga je stariji brat upo-

Sjećanje Banjalučanima pobjediti , osvojiti titulu prvaka Evrope u profesionalnom boksu. Boksuje na svoj već dobro poznat, tradicionalan način-sa spuštenim gardom, otvoreno , spreman da primi, ali i da zada više udaraca od protivnika. Iako ga i publika oko ringa upozorava da digne gard, Marijan ne odstupa o svog načina borbe. Čeka svoju priliku...

Početak četvrte runde....Koen neoprezno otvara gard, Marijan kreće....Koliko je u tom trenutku Marijan uputio udaraca u tijelo i glavu Žilbera Koena za nekoliko sekundi , niko sa sigurnošću ne može tvrditi...Neki su pokušali i i izbrojati...Četrnaest...Više...Koen pada na tlo, klasičan nokaut....“Borik“ u delirijum koji dvorana nije „zapamtila“ od svog postojanja...Pet hiljada ljudi , sa onima koji nisu imali priliku da dobiju kartu „više“ za meč , slavlje do kasno u noć nastvaljaju na banjalučkim ulicama....Poslije ovog meča Žilber Koen dugo se oporavljao i liječio, ali više nikada nije boksovao! Pričalo se da je poslije učestovao u pljački banke....

Koen je tako otišao u prošlost , a Marijan nastavio profesionalnu karijeru-odbranio je nekoliko puta titulu prvaka Evrope. A onda dolaze nesretni mečevi sa Sandijem Toresom. Jednom prilikom priznao da mu je „bez dileme najteži poraz onaj od Sandija Toresa u Zenici 25.avgusta 1979 godine i te trenutke nikada neću zaboraviti“. Osim činjenice da je u ovom meču poražen, Tores mu je nesportskim potezom povrijedio oko, što će mu kasnije proizvesti ozbiljne posljedice po vid. Poslije se povreda pogoršala i Marijan, ostaje bez lijevog oka. Prekida profesionalnu karijeru, ali nakon dugogodišnje pauze, iako bez jednog oka, 30.aprila 1991. Dvorani „Borik“, vraća se u ring protiv petnaest godina mladjeg Italijana Salvadora, i u petoj rundi pobjedjuje. Pripreme za ovaj meč pratili su brojni problemi. Ni jedna od tadašnjih bokserskih asocijacija, a ni većina ljekara, nisu željelji Marijanu dozvoliti ulazak u ring. Ipak, Marijan je odboksovao ovaj meč, a kako je dobio potrebne dozvole, za mnoge je još uvijek misterija! Jednom je to donekle i pojasnio riječima „da ga je uvijek tjerao neki inat da uradi ono što je ponekad nemoguće“.

zoravao da Koen nije nimalo naivan bokser….Ali, ništa nas nije moglo pokolebati u ubijedjenju da će Marijan dobiti i ovaj meč…Činilo se da u gradu niko ništa ne radi, samo se priča o meču…Izlozi prodavnica “okićeni” plakatima za meč ….…Na ulicama, po kafanama, kafićima,”sprema” se Marijanu taktika… Srećnici koji su mogli pratiti njegove treninge ostalima prepričavaju svaki detalj…Kako svako jutro, bez problema ustrči uz Šehitluke…. Da se sparing partneri mijenjaju na traci, a on kao da je tek počeo trening…U frizerskim salonima žene i po nekoliko puta u ilustrovanim časopisima i nedjeljnicima čitaju tekstove -”Ljepotan I šarmer u ringu”, “Lirska duša u ringu”….Neke se čudom čude da njihov sugradjanin, nakon što protivnika “uredno” pošalje u carstvo snova, prihvati se flaute i olovke….…A onda je došao 17.mart, te 1979 godine....

Sjećanja ove generacije, iako je tada bila „mala raja“, dovoljno govore koliko je tada Banja Luka bila uz svog Šampiona. A hroničari su zabilježili: Prepuna dvorana „Borik“.Iz nekoliko hiljada grla ori se:“Marijane, Marijane“. Sve oči uprte u Marijana, a on zna da ono što je obećao mora i ispuniti.U svojoj Banja Luci i pred svojim

Mada je tokom karijere imao i ponudu da mu menadžer bude slavni glumac Alen Delon, a obilazio je i mnoge svjetske i evropske metropole, Marijan Beneš uvijek se vraćao Banja Luci. Slava i bogatstvo ga nikada nisu promjenili, uvijek je bio spreman da pomogne svima, ali je prema mišljenju mnogih, bio okružen pogrešnim ljudima i to ga je koštalo u životu, jer im je puno vjerovao. Jednom prilikom je za medije izjavio;“ U vrijeme najveće slave majka mi je govorila: „Sine, majka se plaši da nemaš nijednog pravog prijatelja,,,.

Ljudima sam uvek davao sve. Nisam vjernik, ali i dalje čvrsto vjerujem u poštenje, ljudsku dobrotu...”

Iako je zbog boksa izgubio lijevo oko, povredu glasnih žica, zbog čega teško govori, otežano se kreće, ne prestaje vježbati , a bogato takmičarsko iskustvo prenosio je i na mladje, u klubu “Fenix”, u naselju Veseli brijeg. Čest i rado vidjen gost je na bokserskim manifestacijama, revijama i mečevima u Banja Luci, ali i širom bivše države. Dvadeset i šest lomova na šakama, tokom karijere, nisu “prilika” da ponovo zasvira flautu,,ali zato svakodnevno čita i piše.

Objavio je nekoliko knjiga poezije. Medju njima i “Druga strana medalje”, a jednoj od svojih pjesama, “Priča o meni”, zapisao je:”Sport me naučio da se lako ne predam, da čast i ponos baš ni za šta ne dam. Tko ne umije da gubi ni pobijedit’ neće, a i u porazu su i pobjede od neba veće”….

Š E H E R 23 BANJA LUKA

Sjećanje A pjesme piše i posvećuje Banja Luci i Banjalučanima. U poznatom banjalučkom lokalu “Bife Nana”, nalaze se pjesme koje je Marijan napisao i posvetio stalnim gostima ovog lokala, ali i nekim poznatim Banjalučanima. Malo dalje, u Mejdanu, na obalama Vrbasa, u “Sedri” možete pročitati njegove pjesme posvećene Vrbasu i Kastelu. Ovdje ga često možete naći gdje se druži sa svojim Banjalučanina, koji ga danas nakon što je prošlo puno vremena od kako je okačio rukavice o klin, pozdravljaju sa :Gdje si Šampione…

Možda da ovaj tekst završimo onim što je svojevremeno napisao jedan od najpoznatijih sportskih novinara i tv-komentatora, veliki poznavalac boksa, Dragan Nikitović:”: „On je najveći tragičar našeg ringa. Samouvjeren i hrabar do bezumlja, uzdao se samo u svoj udarac, zaboravljajući staro pravilo ringa da se uvijek nadje neko ko jače udara. Ništa nije moglo da ga zaustavi ni kada je stremio ka vrtoglavim visinama, ni kada je počeo strmoglavo da pada”...

EHER 24 Š BANJA LUKA

Reportaža

Edin Kasum budući reprezentativac BIH Tekst i foto: Aida Bašić

Fudbal je nesumljivo bio i ostao najpopularniji sport u svijetu, koji se danas toliko komercijalizirao da djeluje kao ”tvornica novca” za one koji od njega žive. Stoga ne začuđuje činjenica da danas djeca od malih nogu priželjkivaju da jednoga dana postanu poput Zlatana, Mesija ili pak Džeke i već od malih nogu počinju da se bave fudbalom i pokušavaju da dođu do svjetske slave.

Danas, da bi se uspjelo u ovom sportu, pored talenta potrebno je mnogo rada i discipline, jer ovaj sport je podignut na višu razinu, tempo je iscrpljujući i fudbal traži mnogo odricanja. Iako je komercijalizacija dovela do znatne promjene navijačke nogometne subkulture ovaj sport je i dalje ostao napopularniji i najspektakularniji, te i dalje plijeni pažnju miliona gledatelja.

Sa ovom konstatacijom slaže se i moj sagovornik. Njegovo ime je Edin Kasum i on je mladi i perspektivni nogometaš IFK Geteborga. Fudbalski stručnjaci mu predviđaju svijetlu budućnost. Iako je 1996. go-

dine rođen u Geteborgu, sebe smatra Bosancem, razlog tome je vrlo jasan. Njegovi roditelji Adnan i Amila Kasum su porijeklom iz Banjaluke. Edinova najveća želja i cilj još od ranog djetinstva, bili su da postane profesionalni nogometaš, a danas njegovi dječački snovi polako postaju stvarnost. Od 2003. godine počeo je da igra za mladi tim najtrofejnijeg kluba u Švedskoj, te najvećeg kluba u Geteborgu, a to je IFK Geteborg. Već osam godina trenira za ovaj klub i završio je Osnovnu školu IFK Geteborg. Njegovo zalaganje na terenu primjetili su i stručnjaci iz njegovog kluba, pa je tako Edin prošle godine bio izabran da zajedno sa pet svojih kolega iz kluba ide u Norvešku da igra za Höstproffs 2011.

Höstproffs je inače kamp za fudbalske talente koji organizuje IFK Geteborg i održava se u jesen, kada je školski rasput, kako bi mogao okupiti najbolje mlade igrače. Cilj ovog kampa je da se fudbalskim agentima iz Švedske predstave moguće

buduće fudbalske zvijezde. ”Prošle godine u Oslu bilo nas je 18 igrača i 6 trenera.

Imali smo tri treninga i igrali smo dvije utakmice koje su gledali trener IFK Geteborga, Eijlert Björkman i skauti IFK Geteborga koji traže igrače iz cijele Švedske.

Pored treninga i utakmica imali smo i predavanja. Bilo je to zanimljivo iskustvo” prisjetio se Edin.

Kada sam prošle godine radila intervju sa Edinom, na pitanje da li bi želio da jednoga dana naslijedi Spahića ili Rahimića u našoj reprezentaciji, Edin mi je bez imalo razmišljanja odgovorio da je za njega odavno velika želja da postane reprezentativac BiH i da se iskreno nada da će jednoga dana imati toliko sreće da ga neko iz našeg Nogometnog saveza pozove i ponudi mu mjesto u ekipi.

Nije dugo čekao na to, ovoga ljeta Edin je dobio poziv od Nogometnog saveza BiH da dodje u Sarajevo na kratke pripreme u ekipu mlade Reprezentacije BiH U-17. ”Bio sam izuzetno sretan kada su iz Saveza kontaktirali moje roditelje. Odazvao sam se pozivu bez razmišljanja. Tri dana smo imali pripreme i odigrali smo jednu utakmicu protiv mlađe reprezentacije. Prvoga dana imao sam manje probleme zbog temperaturnih razlika. Nije bilo jednostavno trenirati na 38-40 stepeni Celzijusa, bilo je mnogo nervoze, ali već sijedeći dan je bilo mnogo bolje. Sve u svemu prošlo je dobro i jako sam zadovoljan. Sada čekam i nadam se pozivu za evropske kvalifikacije, koje se trebaju igrati protiv Francuske, Grčke i Slovenije u septembru.” - rekao je Edin.

Poslije lijepog iskustva u Sarajevu Edin se vratio kući u Geteborg, gdje je prionuo na nove obaveze, naime od ove godine on je učenik elitne sportske gimnazije i pred njim su novi izazovi. ”Upisao sam se na elitnu sportsku gimnaziju Katrineludn i pohađam smijer ekonomija i fudbal. Znači tri puta sedmično imamo treninge koji počinju u 7:30h, nakon toga slijedi doručak i ostatak nastave. Ostala dva dana pratim samo teoretsku nastavu. ”- objašnjava Edin.

Sada je već sigurno da je ovaj mladi talenat na pravom putu da u potpunosti ostvari svoje snove, a vrijeme će pokazati i nagraditi rezultate njegovog truda i napornog rada. Š E H E R 25 BANJA LUKA

Bosanski putopis #2

Tempora mutantur, nos Napisao: Dr Severin D. Rakić

vijek sam se pitao zašto je neko dobio jedinicu iz latinskog kod Naka kada je sve naučio,dok su drugi dobijali petice ponavljajući jednu te istu stranicu u rječniku ili jedan te isti set ‘Dicta et sententiae’ prilikom svakog odgovora.Objašnjenje prof.

Nakića bilo je to, da odgovor nije bio dovoljno ‘odrješit i jasan’, pa ga je Latinac zbog toga kaznio negativnom ocjenom, dok je ‘glasne i jasne' odgovore nagradjivao odličnom ocjenom, iako je bio potpuno svjestan ove “đacke fakinarije”. Jedanput, nekoliko godina pošto sam završio Gimnaziju, sreo sam ga na predstavi u pozorištu. U razgovoru za vrijeme pauze, rekao mi je: “Mi učimo o životu od starih naroda, Latina, Grka, Asiraca, Egipćana, Kartazana i drugih, oni su naše kulturno nasljedje, ali ako naučeno ne primjenjujemo u našem životu, onda je to mrtvo slovo na papiru.” Tada mi je postalo jasno zašto je prof. Nakić imao doživotno mjesto u loži naše škole, dok su ostali profesori sjedili u parteru. On je bio mnogo više od gimnazijskog profesora; on je bio učitelj života.

U

Ako podjemo od činjenice da se vremena mijenjaju i mi u njima, onda posjeta rodnom gradu nakon 16 godina izbivanja iz njega, može biti sasvim prijatna. Nabujala vegetacija i neplanska, gotovo haotična gradnja, učinili su da nam je bila potrebna GPS navigacija da se snadjemo u rodjenoj kući. Na sreću, ljubazni domaćini, vlasnici apartmana Olympus, pomogli su nam da se probijemo kroz šumu bespravno podignutih objekata, katkad i posred ulice, te se gotovo bez ogrebotina domognemo naše banjalučke rezidencije u blizini mosta Venecija. Dvije stvari koje su značajno utjecale da nas sedmodnevni boravak u Banjaluci bude ugodan, sa pozitivnim iskustvom, a ne negativan i frustrirajući, su izložba mog rahmetli punca Envera Štalje u Muzeju Savremene Umjetnosti, o kojoj je već bilo govora, te sunčane naočale sa zatamljenim staklima, koje pružaju potpunu zaštitu od svjedočanstava urbicida koji se sreću na svakom koraku kroz današnju Banjaluku. Pored zaštite za osEHER 26 Š BANJA LUKA

jetljive oči, one mogu odlično poslužiti i kao kamuflaža protiv nasrtljivih i dosadnih likova iz prošlosti, koje nikakvo vrijeme i okolnosti nije u stanju da promijeni ni za dlaku. Zbog svega rečenog, toplo preporučujem sunčane naočale svim bivšim gradjanima Banjaluke koji odlaze tamo u posjetu, jer razlika gledanja na stvari sa naočalama i bez naočala, tamo je ogromna.

Sljedećeg jutra poranio sam na Zelenac. Ima li boljeg mjesta za meditaciju o prolaznosti od obale Vrbasa? Baciš klipu uz Vrbas i ona se nošena strujom spusti natrag, prodje pored začudjena posmatrača i zauvijek nestane u brzacima Halila. Uvijek sam se pitao koliko je Vrbas star? Vjerovatno četiri, pet milijardi godina; nikad nisam dobio tačan odgovor na to pitanje. Milionima godina flora i fauna Vrbasa je živjela u harmoniji prirodnog zakona; trava, vrbe, žbunje i ostalo rastinje je vjerovatno bilo isto kao i danas. Onda su se zadnjih sto hiljada godina pojavili ljudi, prvo oni sa toljagama, sirovi i primitivni, čija je jedina preokupacija bio goli opstanak. U posljednja dva, tri mileniuma ovdje je došla civilizacija, sagradila utvrdjenje i zauvijek zavladala obalama Vrbasa. Kroz čitav srednji vijek u ovom području dešavala su se velika pomjeranja naroda i mijenjali gospodari, da bi se u zadnjem stoljeću ili dva evolucija ljudske zajednice na čitavom planetu, pa i ovdje, značajno ubrzala, te su se u samo jednom stoljeću zbila dva svjetska rata. A Vrbas je čitavo to vrijeme tekao istim pravcem od izvora ka ušću, noseći drvenu klipu od Abacije do Zelenca i dalje prema Halilu, nikada obratno. Mnoge su sile i civilizacije prošle tuda i rimska i otomanska i ugarska i pruska i crna i žuta i crvena i niko od njih nije uspio promijeniti tok Vrbasa. Današnja Banjaluka je donekle promijenila izgled, urbano i demografski, ali neke stvari su ostale iste i teku po onim istim zakonima vaseljene od velikog praska, naovamo. Zbog toga nema smisla tražiti tamo ‘aleju naše mladosti’; ona je zauvijek nestala u prolaznosti vremena.

dan danas služe prijevozu ljudi i dobara. Od tolikih ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, posljeratna komunistička vlast najviše se okomila na inženjera Bešlagića, čiji je jedini grijeh bio dizajniranje i gradnja pomenutog mosta. Koje li gluposti izdati doživotnu tjeralicu za čovjekom, koji je svom gradu ostavio takvo graditeljsko djelo. Ili pak pedeset godina kasnije, srušena je džamija Ferhadija, pod izgovorom raščiščavanja računa sa ‘otomanskom prošlošču’, a s pravim ciljem služenja nacionalnoj politici trenutka. Niti nacionalna politika trenutka, niti otomanska prošlost ne vlada više ovim prostorima; ostalo je samo stratište spomenika nulte kategorije svjetske kulturne baštine. Golem su zulum Mavari činili u Španiji, ali Španci se

Prve zrake sunca sa vrha Starčevice označile su početak novog dana i moju odlučnost da za svoga kratkog boravka u Banjaluci obidjem samo ona mjesta moje mladosti koja se nisu značajnije promijenila, dok ona ‘novokomponovana’ jednostavno ignorišem pogledom kroz sunčane naočale. Jedna od rijetkih pozitivnih stvari za vrijeme okupacije i vladavine NDH na ovim prostorima bila je izgradnja Gradskog mosta i puta popločanog kockom izmedju Banjaluke i Gradiške, koji i

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić ne stide svoje prošlosti, nego sigurno, već gotovo jedno stoljeće, svake godine ubiru milijarde dolara od svog kulturnog nasljedja, čiji značajan dio predstavljaju spomenici mavarske kulture. Srećom, postoje sunčane naočale, koje sigurno stite od ljudske gluposti.

Ovako naoružani, uputili smo se, po

Bosanski putopis #2

s et mutamur in illis(1) pozivu inženjera Lale Pašića i Gorana Terzića, mojih prijatelja iz mladosti, koji trenutno vode radove na obnovi džamije Ferhadije, na stratište banjalučke ljepotice.

Bio sam zapanjen preciznošču i tehnološkim dostignućima današnjice koji se koriste u ovom pothvatu. Nedvojbeno, kada se gradjevina završi, konstrukcijski i estetski biće gotovo 100% autentična kopija nekadašnje džamije, minirane do temelja u noći izmedju 05. i 06. maja 1993. godine. Na gradilištu je veoma živo, mogu se čuti razgovori na više evropskih i svjetskih jezika. Grupe stranaca, predstavnika EU institucija i pojedinačnih evropskih zemalja pokazuju vidno interesovanje za projekat, nude pomoć u očuvanju našeg evropskog kulturnog blaga. Moram priznati

da mi ovakve scene vraćaju vjeru u ljude, poslije razočarenja evropskim javnim mijenjem i maćehinskim odnosom evropske zajednice prema Bosni i njenom kulturnom nasljedju u vrijeme i u godinama neposredno poslije rata. Kao poklon za nas skromni prilog projektu, dobili smo knjigu Dokumenti opstanka, Sabire Husedžinović. Na kraju pos-

jete, neizbježan susret sa Alom. Mojoj kćerki daje crvenu bombonu i veli: “Mašala, ko’ upisana!” i sedam puta pljunu.

Sutradan, poranio sam ponovo podno Kastela na moju jutarnju meditaciju.

Jutro je bilo sparno, pa iako sunce jos nije izašlo, teško se disalo. Iz pekare kod Hilmijine kafane, dopirao je miris svježeg peciva, miješajući se sa teškim zrakom. Zelenac je vjerovatno najmirnija, možda i jedina tiha čitavog toka Vrbasa kroz grad, prije nego ova planinska rijeka ponovo ubrza na Halilu i dalje prema Klaonici i Rebrovcu. Uvijek se sjetim olakšanja kad bi smo kao djeca, spuštajući se na velikim šlaufima od Zelenog mosta, preko virova i brzaka Studenca, uplovili u mirni Zelenac. Kao kad mater prihvati dijete na grudi u zagrljaj sigurnosti. Mirna, gotovo stajaća voda Zelenca je perfektno mjesto za meditaciju o medjusobnoj povezanosti stvari u našoj okolini po zakonu uzroka i posljedice. Baciš kamen u vodu, a on uzburka sve u vodi desetinama metara naokolo. Valovi se u krugovima šire sve dok ne dosegnu plićak uz obalu i tamo zauvijek umru. Onda se sve smiri i ponovo utone u tišinu Zelenca. Svaka naša akcija izaziva vibracije u našoj okolini, pozitivne ili negativne, tako da kad tad svakog stigne njegova pozitivna ili negativna karma, jednako kao što valovi uzburkanog Zelenca putuju i završe na obali, odakle je kamen bačen. Evropa i svijet su radili Bosni o glavi, htjeli su je zbrisati sa lica zemlje, a sad se bore za vlastiti opstanak.

A Bosna, kao i sva ta pusta stoljeća, živi svojim životom kokuza, ponosna i gizdava kao nikad prije. Njeni stanovnici, ubijeni i osiromašeni, ali nikad pokoreni. To je ono što sam cijelo ovo vrijeme pokušavao usaditi u glavu mojoj kćerki, ali mislim da to i nije bilo potrebno, jer kako je vrijeme odmicalo, moja mala Bosančica postajala je sve svjesnija svoga porijekla i pripadnosti. Tako smo se mogli ozbiljnije, bolje reći opuštenije, posvetiti istraživanju svojih korijena.

Tog poslijepodneva , kad smo poslije 16 godina posjetili moga oca, rekao mi je: “ Čovjek ne zna šta ima, dok to ne izgubi!”

Ja sam mu na to odgovorio: “Najtužniji dan u mom životu bio je kada mi je saopšteno da je moja majka upravo preminula, a najsretniji dan, tačno devet mjeseci kasnije, kada mi je javljeno da sam dobio kćerku. Poslije zime uvijek dolazi proljeće.” Starom prugom od

grada prema predgradju odvezli smo se u park Mladena Stojanovića. Tenis klub i kafeterija još uvijek su prijatno mjesto za posljepodnevnu kafu sa prijateljima. I zaista, tamo sam sreo dosta preostalih Banjalučana, bivših kolega sa posla i komšija; dosta smjeha, suza i sjećanja što prate ovakve susrete. Ipak, mjesto se doimalo pomalo čudnim bez braće Bahtijarević, nekad duše i srca ovog teniskog kluba, koji danas žive svoje nove živote negdje daleko u tudjem svijetu i upravo slušaju The Dangling Conversation od Simon & Garfunkel-a. Oprostili smo se s mojim ocem u predvečerje; to je za čovjeka njegovih godina bio isuviše dugačak dan.

Uvečer smo izašli u Alibabu. Nakon večere prošetali smo se alejom prema Zelenom mostu. Zrak je bio svjež, od Vrbasa i vrlo prijatan. Iako je bio već početak jula, lipe su još uvijek mirisale i miješale se sa bagremom, koji je polako preuzimao. Osjećao sam onaj isti fluid koji je tekao kroz mene kao nekada, dok sam šetao ovom istom alejom pjesnika, u gradu od lišća, mlad i pijan od ljubavi.

Danas, sijed i sredovječan, ali ponovo mlad, jer ovo je grad gdje se ne stari; ovdje ljudi ostaju mladi sve do smrti; demencija je misaona imenica, a starački domovi su prazni.

Sutra ujutro, čim se razdanilo, uputio sam se na Šehitluke. Od Motela vodi staza kroz šumu par stotina metara do proplanka na kojem je Kekin tetak imao desetak košnica sa pčelama. Nekoliko puta smo odlazili tamo ranih šezdesetih; bio sam fasciniran pčelama i organizacijom života u košnici. Mnogo bolje nego Mumbai Slum, mora se priznati. Jednom nas je uhvatio ljetni pljusak. Skinuo sam cipele i šljapkao bos po toploj kišnici, koja je tekla u potocima po vrelom asfaltu, cijelim putem kući. To su bili najljepši dani moga djetinjstva. Danas tamo nema ni traga od košnica, niti od Kekinog tetka; samo prazna livada sa koje puca pogled prema Šibovima i Suturliji. Sunce je već izašlo i prijatno mi grije ledja u jutarnjoj svježini. Mjesto i trenutak kao stvoreni za meditaciju o beskonačnosti? Život svakog od nas je samo kap u moru beskonačnog oceana, bez početka i kraja. Jedna kap ne znači mnogo, ali opet da nema biliona pojedinačnih kapi ne bi ni bilo oceana. Pored toga, ko zna koliko života je življeno prije našeg i živjet će poslije našeg?

Mi smo samo jedan trenutak vremeplova jučer-danas-sutra, koji živi u harmoniji svemira već bilionima godina. Nikad nisam sebi Š E H E R 27 BANJA LUKA

Bosanski putopis #2 mogao objasniti zašto pojedinci smatraju sebe toliko važnim i boljim od drugih da neprestano, tokom svog malog života, talasaju i remete ovu harmoniju vaseljene, konstantno praveći probleme i komplikujući život sebi i svojoj okolini. Oni će uskoro nestati, kao takvi, iz života i biti zaboravljeni kao da nikad nisu ni postojali. Ashes to ashes, dust to dust.

Neke osobe svoj život vode osmišljeno, kreirajući pozitivne vrijednosti i njihov doprinos egzistenciji ljudske zajednice biva priznat, te budu zapamćeni i spominjani dugo poslije njihova odlaska. Često se sjetim legendarnog govora Bobby Kennedy-a u Indianapolis-u 1968.godine, nakon tragičnog ubistva Martin Luther King Jr. Trebalo je dosta hrabrosti izaći pred razjarenu svjetinu druge, potlačene rase i obratiti im se kao čovjek, čovjeku, kao ucvjeljeni brat, ucvjeljenoj braći, citirajući velikog Aeschylus-a (2): “Čak ni u snu ne možemo zaboraviti bol zbog gubitka, koja kap po kap razara naše srce, sve dok u vlastitom beznadju, protiv naše volje, ne dodje mudrost i veliko olakšanje od Boga.” I zaista, svaki čovjek, bez obzira na rasnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost, socijalni ili obrazovni status, spol ili čak i fizički nedostatak, ima jednak potencijal da, kroz mudrost i kreiranje pozitivnih vrijednosti, preokrene svaku, pa i po njega najnepovoljniju situaciju, u vlastitu pobjedu. To je put koji bi svaki Bosanac i Banjalučanin trebao slijediti nakon svega što nam se dogodilo, to je put u mudrost, vječnu sreću i prosvjetljenje.

Put prema Trešnjiku je ostao isti. Čak se u poslijepodnevnim časovima, kao i prije, zatiču mnogi parkirani automobili zamagljenih stakala ‘for afternoon quickie’.

Trešnjik se takodjer nije promijenio ni za dlaku, što neminovno budi uspomene na nikad zaboravljenu mladost: izvidjacko bivakovanje, školske izlete, gitare, prve ljubavi, prva flaša, prvi joint. Za natkrivenim stolom i klupama sjedi grupa izletnika iz dijaspore.

Svraćaju ‘tudjinca’ na piće. Svi šutimo i uživamo u tišini stoljetne šume, svako u svojim mislima, u svojim uspomenama. Oni će doći i iduće godine, a ja, ko zna kad? Spustio sam se preko Rainerovog vrela na cestu gdje sam parkirao auto. Šuma je ovdje prorjedjena; stara stabla su nestala u bjesomučnoj sjeći za vrijeme rata, a mladice još nisu dovoljno izrasle da bi pružale nekadašnju hladovinu i činile šetnju ovom stazom na ljetnom zvizdanu prijatnom. Poslijepodne sam se pridružio mojoj supruzi i našim domaćinima iz muzeja na ručku u Kazamatu.

Na dan otvorenja izložbe imao sam ujutro od ranije dogovoren sastanak na univerzitetu, koji se sada nalazi u bivšoj kasarni Mladen Stojanović. Nakon sastanka produžio sam do Incelovog bazena. Tu sam doživio 28

najprijatnije iznenadjenje našeg kratkog boravka u Banjaluci. Na mjestu nekadašnjeg otvorenog fabričkog bazena, dugogodišnjeg popularnog ljetnog okupljališta Banjalučana, sada se nalazi moderno zdanje zatvorenog olimpijskog bazena, bolje reći sportskog centra – plivališta vrhunske klase, na čemu Banjaluci mogu pozavidjeti i mnoge svjetske metropole. Osoblje sa recepcije, vidjevši da se interesujem za objekat, proveli su me kroz cijeli kompleks i informisali podrobno o nastanku ovog zdanja. Na kraju sam se osvježio hladnim pićem u kafeteriji na spratu sa upravnikom plivališta, uz njegovo pitanje koje me u prvi mah iznenadilo: “Gospodine, Vi niste odavde?” Zbunjen, odgovorih: “Otkud Vam to pitanje?” On nastavlja ozbiljnim tonom: “Primjećujem akcenat, ne govorite kao Banjolučanin.” Prasnuli smo gotovo istovremeno u smijeh.

Na putu prema muzeju zaustavio sam se na Paskulinoj ciglani, prekoputa nekadašnjeg Malog borčevog stadiona. Na mjestu Stadiona sportskih igara sada je prazan prostor, rupa i stambeno poslovna zgrada, bez smisla i značenja. Pokušao sam ignorisati prizor stavljanjem sunčanih naočala, ali ništa nije pomoglo. Rušenje ‘Malog borčevog’ je direktan nož u srce svim gradjanima Banjaluke rodjenim i odraslim nakon Drugog svjetskog rata. To je za ove mlade ljude bilo kultno mjesto, u prvom redu sportsko, ali i kulturno. To je kolijevka svjetskog rukometa, tu su se igrali najbolji basketi, turniri u malom nogometu, Male olimpijske igre, svirali koncerti i gitarijade. U kompleksu bivšeg stadiona je i Hotel Čajavec sa njegovim legendarnim diskom ‘Club A’, u šezdesetim i sedamdesetim godinama najpopularnije okupljalište mladih. Sve velike legende banjalučkog i jugoslovenskog rocka nekad su nastupale na pozornici Čajevca.

Danas je čitav kompleks u prilično jadnom stanju, da ne pretjeram, nešto kao ostaci fabrika iz socjial-realizma u Istočnoj Njemačkoj.

Dok mi se grlo stezalo u bolan grč, sjećao sam se utakmica Borca na Stadionu sportskih igara. Bila je to mislim ’64. ili ’65. godina. Utakmica izmedju Borca i reprezentacije Češkoslovačke, tadašnjeg prvaka svijeta u rukometu. Postava Borca u sastavu: Vlado Jović/Kekerović (stariji), Maca Bezrodnik, Boba i Mima Stanivuković, Braco Pavlišin, Hamdija Saračević, Pero Perović i Jerko Karadža, trener Vojo Misaljević. Simo Bajić, kao i uvijek maliciozan i ciničan, odmah je primijetio da češki reprezentativci nose šorceve od šuškavca i komentarisao: “ Kod njih samo reprezentacija nosi šuškavac!” Nakon teške borbe Borac je pobijedio svjetskog rukometnog prvaka. Bez pretjerivanja Stadion sportskih igara u Banjaluci se može zvati mjestom gdje je nastao ‘moderni rukomet’

(rukomet na malom terenu) i kao takav je ušao u svjetske anale ovog sporta. Banjalučki urbanizam je oduvijek imao kolorativnu prošlost, uglavnom sa dominacijom rušilačkog, ali ovo sa Stadionom sportskih igara je prešlo svaku mjeru. Šta drugo reći nego da je destrukcija ponovo nadvladala razum i kreativnost; fizička i kulturna degeneracija se ponovo svetila zdravlju, poletu i entuzijazmu mladih Banjaluke. I onda, kada lipše takav jedan bager iz urbanističkog, koji je rušio uzduž i poprijeko po gradu, svi tada žale mediokriteta: “Jadan cika......”.

Tužne su to spoznaje o Banjaluci.

Poslije ‘velike noći u muzeju’ osvanuo je posljednji dan našeg boravka u Banjaluci. To je bio jednoglasno, za sve nas, dan najdražih uspomena iz Banjaluke. Vidjeli smo se sa prijateljima i starim komšilukom, ljudima koji su svi odreda bili i ostali živući Buda. Rat i teška iskušenja nisu nimalo promijenili njihovu prirodnu dobrotu i iskrenost; još uvijek su se sigurno držali onih starih mjerila vrijednosti iz prošlosti. Moja supruga je napokon smogla snage da ode i posjeti njenu rodnu kuću u Dolcu. Moram priznati da je suočenje sa takvom vrstom destrukcije bio emocionalan šok za nju. Nekad stvaralačka radionica njenog oca, iz koje su izlazile grandiozne kreacije, umjetnička djela, danas je razvalina pored ‘puta u izgradnji.’

Bašta njenog djetinstva i sve velike i male tajne iz nje, zauvijek su nestale u vihoru razaranja. Jos jedan pogled prema pijaci u nadi za pojavom dragih lica iz djetinjstva ili jednim, makar sićušnim znakom života, ali ništa; samo razvalina i put u izgradnji. Ipak, srećemo prve komšije, koji sada žive u Švedskoj i ljeti dolaze na Vrbas, kao i svake godine.

Dok pričamo svi gledamo prema Hakijinoj kući, iščekujući iznošenje čamca na prvu ljetnu vožnju ili pak izlazak Cilerca iz radione, uz obavezno ‘zdravere’. Ali starog Dolca više nema, zauvijek je zakopan u našu prošlost i ne možemo ga vratiti; budućnost je nejasna i zamagljena; ostaje nam samo sadašnjost da živimo u njoj i gradimo svoju baštu u Dolcu na kraju svijeta.

Lijep pozdrav svim dragim čitaocima, Severin

1.Tempora mutantur nos et mutamur in illis – Vremena se mijenjaju, mi takodjer u njima – latinska izreka ispisana u heksametričkom mjerilu strofe, tipičnom za grčke i latinske epske forme.

2.Aeschylus – Grčki pjesnik i vojskovodja iz Eleuze rodjen 525 godine p.n.e.

Kozijom stazom u novi život manjeg, a boljeg entiteta

Današnja priča jedna je od mnogih koja kazuje kako se u manjem bosanskohercegovačkom entitetu dvadeset godina od početka rata provodi diskriminacija nad nesrpskim stanovništvom.

Priča je iz banjalučkog naselja Potok, tačnije sa Orlovačke kozije staze gdje su se prije 43 godine nastanile porodice Hairić i drugi.

Iz Banja Luke pripremio: Rešad Salihović Na ovu adresu u mjesnoj zajednici Mejdan preimenovanoj u Obili evo, stiže se iz dva pravca, nekadašnjim Potokom koji je prolazio kroz naselje Mejdan ili ulicom pored Hadži Pervizove-Poto ke džamije iznad koje je izgra ena crkva koje tu nikada nije bilo. Svejedno one danas stoje i ne smetaju jedna drugoj, a iznad njih put dalje ide prema naselju Potok gdje se nalazi ulica Orlova ki put, u kojoj nema ni slova ‘’U’’ od ulice, jer se do šest, sedam ku a može sti i samo uz dobro poznavanje planinarskih vještina. Zbog ega je to tako 35 ili 40 žitelja orlova ke staze ni sami ne znaju, na koji na in je grad tom naselju gdje žive isklju ivo Bošnjaci dodijelio ku ne brojeve koji na jednoj strani ‘’ulice’’ imaju parne a na drugoj neparne, kada naselje nema ni puta ni ulice. Ali znaju da su od svih vlasti zaboravljeni osim pred izbore, a onda im iza izbora ostaju samo nadanja da e i oni jednog dana svojim domovima pri i kao i sav ostali svijet ako ne asfaltom makar putem dostojnim ovjeku iz 21. vijeka.

Na sramotu vlasti, nada u bolje sutra traje onoliko godina koliko Hairi i žive iznad Orlova kog puta bolje re eno u orlovom gnijezdu, kada je 1980. godine bila predvi ena izgradnja puta u dužini 180 metara ija su sredstva preusmjerena za neku drugu pre u destinaciju. Mještani su više puta od nadležnih organa 2007. i 2009. godine tražili da ih vlast kona no tretira kao i ostale gra ane u naselju Potok do ijih su ku a na još težoj lokaciji izgra eni asfaltni putevi, ali su svi njihovi apeli do danas ostali bez odgovora o emu stanovnik orlova kog gnijezda Ekrem Hairi kaže:’’ Tražio sam da nam pomognu oko izgradnje puta od Mjesne zajednice, od opštine i od potpredsjednika RS-a Enesa Suljkanovi a koji je na lice mjesta poslao svog izaslanika i na tome se završilo. Još jedino je preostalo da odemo kod Dodika i ako se i on bude ponašao kao svi navedeni, ništa nam drugo ne preostaje nego da se iselimo’’.

Doduše prije pet godina gra evinska firma Niskogradnja Bosanska Gradiška desetak dana je radila na izgradnji puta nakon ega je odustala i iza sebe ostavila pravu pustoš, tako da je za lica nenavikla na ovakve vratolomije prava umjetnost spustiti se niz razrovani put.

Bilo je pokušaja da se o tom problemu razgovara i sa zamjenicom

gradona elnika Jasnom Brki , ali je to pitanje završilo samo na pokušaju, zato što prezauzetu gradona elnicu ne zanimaju takvi problemi koje imaju Bošnjaci ovog kraja iji je ona predstavnik. I dok skrušeni žitelji samo sliježu ramenima kada ih neko upita kako se uopšte može do i njihovim ku ama, kako su ih gradili ili ne daj Bože, šta bi se dogodilo da se kojim slu ajem ku e zapale ili još gore da im zatreba hitna ljekarska pomo oni odgovore: ‘’Ku e bi izgorjele a bolesnike smo uvijek spuštali ovom stazom na konjima’’. Pa kada je ve tako, gradona elniku i njegovom nadre enom šefu predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku postavljamo pitanje kojeg mještani iz njima znanih razloga nisu postavili:“ Ako je u gradu Ba-njaluci zabranjeno držanje konja, na koji na in e Bošnjaci,stanovnici Orlova ke staze živi sti i do ljekara?“ Opet postoji više odgovora: „Da promijene ime kako bi dobili isti status kao i ostali gra ani, što je za njih neprihvatljivo, da vlast u proevropskom gradu ukine zabranu o držanju konja kako bi ih ove porodice i dalje koristile, da se Hairi i ise-le, što bi za odre ene krugove vlasti bilo najprihvatljivije, ili da izgrade put dostojan svakom ovjeku i demantiraju sve navedene pretpostavke, šta bi bilo kad bi bilo.“

En spännande re

Kerstin Jenryd

Efter mycket trassel med flyg och tågbiljetter kom vi, ett gäng på 15 personer från Charlottenborgsskolan i Motala, iväg på vår resa till Bosnien. Den var planerad sen lång tid tillbaka framförallt av Mirsad som lagt ner mycket arbete och tid på att pussla ihop en oförglömlig resa åt oss.

Målet för vår resa var att besöka en skola i Olovo, men vi fick naturligtvis också uppleva den fantastiskt vackra naturen, se historiskt viktiga platser som tex bron i Mostar och vandra omkring i Sarajevos gamla kvarter.

För många av oss var det ett obehagligt uppvaknande att se och förstå konsekvenserna av det senaste kriget, alla kulhål i husväggarna och skyltarna som varnade för minor i skogarna gjorde oss bestörta.

Men målet för vår resa var ju att besöka skolan i Olovo. Det finns många likheter mellan den bosniska och svenska skolan som tex timplanen, man läser engelska från åk 2, de är indelade i stadier som liknar de svenska. Men det finns också olikheter. Våra elever går lite längre dagar och får EHER 30 Š BANJA LUKA

lunch i skolan. I Sverige läser man om alla de stora världsreligionerna i religionskunskap så gör man inte i Bosnien. I Bosnien behåller man de små landsortsskolorna medan man i Sverige bussar eleverna till större skolor, den minsta skolan vi besökte hade 6 elever.

Vi fick också uppleva de gästvänliga lärarna i Olovo som bjöd på grillkväll vid floden Bioštica där vi bland annat åt nyfiskade, grillade foreller, sagolikt gott. Vi badade, sjöng och dansade. Det var få som kunde engelska så det var svårt att kommunicera men som tur var kunde Draginja och Mirsad översätta åt oss. Vi stötte på kulturkrockar som de också fick förklara för oss.

Bosnien är ett ungt land och har mycket arbete kvar för att återuppbygga det, men de är en bit på väg. Vi hoppas kunna ta emot lärarna från Olovo för att visa vårt land, vår skola och återbörda deras gästfrihet.

Personalen på Charlottenborgsskolan genom Kerstin Jenryd

esa

Reporta탑a

Kultura

Nove knjige banjalučkih pisaca LIRSKE PORUKE O BOLU, PONOSU I NADANJU

Pripremio: Kemal Coco

Mirsad Omerbašić

„Žal za Vrbasom“ Izdavač Udruženje pisaca Unsko -sanskog kantona. Biblioteka „Posebna izdanja“.

G odina 2012 Foto: Goran MULAHUSIĆ

„Što noć osvijetli A zamrači (Ko to kuca u moj san) Sa ovih nekoliko riječi autor knjige pjesama „Žal za Vrbasom“ kao da je najkraće opisao sadržaj cijele knjige za koju se, slobodno može reći, da spada u zbirke poezije koje su izašle iz dna duše njihovih autora. Neizmjerna ljubav prema rodnom kraju, državi, ali i sjećanjima koja u sebi nose mnogi su, kao i Mirsad Omerbašić pretočili u knjige želeći na taj način drugima ponuditi „dio sebe“ i dio onoga što oni u sebi nose, a ne žele da bude samo njihovo to su sve ljepote rodne grude koje su se u njih urezale kao da su isklesane u kamenu. Ili kao stih „Ko to puca u moj san“ iz istoimene pjesme....

Knjiga pjesama „Žal za Vrbasom“ sastoji se iz tri ciklusa. To su „Kijametski dan“, „Žal za Vrbasom“ i „U srcu Bosna“ ali je zajednička karakteristika svih pjesama neizmjerna ljubav prema svemu što je iz njegove rodne grude koju autor šalje čitaocima uz izraženu ljubav prema rodnoj Banja Luci i rijeci Vrbasu. U želji da sve što je na voljenim prostorima otrgne od zaborava, Omerbašić ponekad pretjera u veličanju svoje ljubavi i pjesme mu tada postaju kao dobro smišljene „reklamne poruke“ o rodnom gradu , rijeci i njegovom djetinjstvu. Na sreću takvih stihova je zanemarljiv broj i njih primjećuju samo pedantni čitaoci koji „važu“ svaki stih i svojim aršinima mjere svaku pjesmu. „Srušili te, a ubili nisu Banjalučko. najsvjetlije Oko“ (Ferhadija)

EHER 32 Š BANJA LUKA

Sve ono što se narodima Balkana dogodilo posljednje decenije 20. stoljeća nije moglo mimoići ni Mirsada Omerbašića koji je u tuđinu stigao mnogo ranije idući „trbuhom za kruhom“. Priče njegovih prijatelja ili poznanika nisu ga ostavljale ravnodušnim. On ih je preživljavao na sebi svojstven način. U svom romanu „Banjalučki crveni kombi“ opisao je jedan dio tih svojih osjećanja, a u ovoj drugi dio. Posebno mu se dojmila istina o rušenju ponosa Banja Luke, džamije Ferhadije, koju on naziva Banjalučkoj najsvjetlije oko. Mora se istaći da autor knjige „Žal za Vrbasom“ nije nimalo štedljiv u lijepim riječima kada opisuje sve ono što on smatra svojim: Bosnu, Banja Luku, Vrbas....

Ovaj rukopis je , ustvari, lirska poruku o bolu koji je zadesio žitelje Bosne i Hercegovine u posljednjoj deceniji 20 stoljeća o ponosu koji ni jednog trenutka nije došao u iskušenje da to ne bude, ali i o nadanju da, radi života budućih naraštaja, treba komšija komšiji pružiti ruku pomirenja i pokušaju vraćanja života kakav je bio prije „ružnih vremena“. „Ima li mjesta za mene brate Tu kraj tebe u našem gradu Da skupa živimo kao ljudi I djeci našoj pružimo nadu“ ( Ruka pomirenja) Autor ove zbirke poručuje da je praštanje vrlina velikih i od svih traže da nastave suživot uz želju da bolovi ostanu „privatna stvar“, a zajednički život budućnost koja će svima osigurati ljepši život. Za svoju Banja Luku , ali i cijelu Bosnu i Hercegovinu, traži da bude ono što je stoljećima bio – grad ljudi, a ne nacija.

Sasvim sam siguran da će knjiga „Žal za Vrbasom“ imati veliki broj čitalaca kao što obale Vrbasa u toku ljetnih mjeseci imaju kupača

U RODNOM GRADU (U Banjaluci 15. Jula 2012.godine) Znam, voljeni grade Da imaš pravo Da me ne poznaješ Da me ne voliš Čak, voljeni grade Da me i ne želiš.

Priznajem da ti ne značim ništa prolaznik u ljetne mjesece što dodje i ode a priča li priča kako je ovo njegov rodni i voljeni grad.

Izgovori puno riječi a ništa ne kaže ponekad izgovori nešto što samo on razumije i tako svakog ljeta više pijan nego trijezan tetura ulicama, mahalama.

U pravu si , rodni grade kada o meni tako zboriš jer ja znam da si ti moj grad ti ne znaš o meni ništa Jer nisam imao vremena odigrati svoje igre u tvojim sokacima

Šaputati sve šapate u tvojim alejama voziti svoj kajak svojom stazom.

Mene su, moj grade Iz tebe rekli zbogom dok sam jecao skupa sa svim svojim.

Zato sam za tebe. moj rodni grade došljak u ljetnim mjesecima koji traži što naći neće dio svog djetinjstva koje je u tebi ostalo onoga dana kada sam zajedno sa jecajima ostajao bez tebe moj rodni i voljeni grade.

9

Priznajem da ti i dalje misliš kako sam ja svojom a ne tudjom voljom tebe ostavio i u svijet daleki krenuo.

Možda je to voljeni grade moja prokleta sudbina KEMAL COCO

33

Edino ćoše

FRANJO I PLES

Tekst: Edo LELIĆ

Dugo čekano proljeće napokon počelo. I u Budžaku. Miriši zemlja, prekopavaju se bašče i vrtovi, svijet izašao pod nebo, uživa, poslije duge zime...

U blizini kafane ’Slavija’ okupile se komšije. Ćaskamo dok zubato sunce ipak miluje lica,a eto i nekakvog povjetarca.

- Kako će ove godine riba na Vrbasu raditi?, pita neko Franju Nikolića.

- Radiće kako bude! Samo je važno da me niko od vas, ugursuza, kad na sabahu krenem sa šćapovima u ribolov ne upita ’A kud si Franjo krenuo?’ Majku vam hebem – to je najgori baksuz! Ribara pitati na sabuhu đe je krenuo! Onda ja njima uzvratim ’Eto me, poranio da jedem hovna! ... i vratim se kući – reži Franjo.

Komšinica Ana (Hiter) prebacila ašov na rame, pa ’štija’ obližnju bašču - Dobro jutro! – veli Ane u prolazu komšijama pred ’Slavijom’.

To Franji fijaše ’šlagvort’ za pričicu o mladim danima, i kako se živjelo pred Drugi rat. A onda dobaci ’štijačici’: - A što ti Ane radiš teške poslove? Đe ti je onaj tvoj mlatimudan? Još spava?! Vidi mene! Poranio, hanumi ispeko kahvu, popili je, i sad izaš’o među ljude- zadijeva Franjo.

- E moj Franjo, eno ga u krpama, još spava... Ne da se taj zbuniti!

A Franjo nastavlja: - Sjećaš li se ti, moja Ane, kad smo mi ono – ko cure i momci EHER 34 Š BANJA LUKA

...kru’ ti rodio, neima plesa ni zabave gdje nismo išli?

Ane se nalakti na ’štijaču’.

- Sjećam se moj Franjo, ah – jesmo onda bili mladi i lijepi...a vidi nas sada?

- Pa šta nam fali? I sada smo lijepi – al’ mladi nismo. A sjećam se, kad odemo na ples u Trapiste (samostan, op. E.L.) ... Ja pojašem baciklo, učas stignem, skinem štipaljke sa nogavica hlača (da ih lanac od bacikla ne u’vati), a na muziku dođem ko glavni!

- Jes’ dragi Franjo! Kako smo se lijepo družili, ma šta družili? Igrali po onom parketu k’o leptiri ! – nastavlja Ane a Franjo poantira: - Ane, u tebe ona suknja k’o lumbrela (kišobran, op. E.L.), pa kad te orkenem, suknja se malko zadigne, a ja poželim da se malko pod suknju podvirim – da vidim kako je tamo...

Suknja k’o lumbrela – a u mene ’on’ stoji...stoji ko dobar kuruz!

- Sram te bilo Franjo što to pričaš pred ovim mladim ljudima – k’o da je to važno?!

- Važno je, moja Ane: sad da ’ga’ vidiš... Ma nije ni za što!

Ono su bila lijepa vremena – a ova danas, ništa!

- Moj Franjo, s tobom se može ništ’ lijepo pričati – ti namah okreneš na mušku stranu ! – završava dijalog Ane, a riječi njene potonuše u gromoglasan smijeh nazočnih. (priredio S.P.)

Edino ćoše

U TRAPISTIMA

Š E H E R 35 BANJA LUKA

NIŠANI

Napisao: Aljoša Mujagić

O

tkako je moj otac preselio na ahiret, ja sam dobio drugog oca u Nurudinu, ocu moga Muhidina ili Hede, kako smo ga zvali. Ispod njegova, naoko gruba lika, skrivalo se mehko srce brižnog oca koji je svoju osjećajnost krio u stalnom radu i brizi za porodicu. Kao ni mnogi drugi iz naših porodica, ni on nije imao sjajno djetinjstvo.

Odrastao je kod dajdže u Glamoču, u poznatoj porodici Filipovića, koji ga othraniše i uputiše na automehaničarski zanat, u vrijeme kada se od takvih ljudi tražilo da budu vozači i mehaničari, kadri da iz ništa stvore nešto.

Kuću na Pobrđu, blizu džamije nazvane po krajiškom junaku Tali, okruživale su kuće poznate porodice Đumišić, iz koje je bila i njegova supruga.

Dvije garaže, pune alata i auto dijelova, bile su kao carstvo za igru njegove unučadi, a donosile bi ponekad i koji dinar od popravki kola, iako ih je on to najčešće obavljao besplatno, rodbini i prijateljima .

Moj drugi otac - Nurudin dugo se spremao da podigne nišane rahmetli majki, dajdži i nekolicini rođaka. Trebalo je izliti betonske nišane iz bijelog cementa i ispisati uobičajene podatke. U toku priprema za odlazak u EHER 36 Š BANJA LUKA

Glamoč, gdje je trebalo postaviti nišane, dugo smo razgovarali o njegovim doživljajima i ljudima koji su živjeli u tom kraju. Najčuvenija porodica Filipovića, iz koje je bila njegova majka, slovila je po obrazovanim ljudima a i po imanju koje je zauzimalo veći dio glamočke visoravni. U Glamoču, koji je u četrdesetim godinama prošloga vijeka bio tek na pragu gradića, živjelo je uglavnom muslimansko stanovništvo, kao i u većini okolnih sela. Srpska sela su bila dalje i na većoj nadmorskoj visini. Hrvatskih porodica je bilo veoma malo i uglavnom su se bavile trgovinom.

Takva slika se drastično mijenja u toku Drugog svjetskog rata, kada je muslimansko stanovnistvo dijelom pobijeno, a većinom protjerano u pravcu Jajca i Banje Luke, nažalost i od svojih četničkih komšija.

Pripremni radovi za nišane su završeni, da bismo u prvu julsku subotu i nedjelju mogli otići i nas četverica - otac, Hedo, ja i majstor Dedo, poznati stolar iz Gornjeg Šehera, obaviti taj posao za dva dana. Trebalo je postaviti oplatu, izliti betonski ram i učvrstiti nišane, odranije pripremljene. Materijal je bio utovaren u teretnu prikolicu, a druga kola su

Foto: Mirsad Sačić

vukla tzv. "brako" prikolicu u kojoj smo namjeravali prenoćiti, jer više nije bilo rodbine kod koje bismo se mogli smjestiti za jednu noć.

Krenuli smo rano putom kojim dotad nisam išao. Prolazili smo kroz predivne predjele izmedju Banje Luke i Ključa, gdje se nakon Mrkonjića odvaja put za poznata Mliništa i Glamoč. Većim dijelom put vijuga kroz mješovitu šumu, koju su sjekli i drvo odvozili kamionima, a ranije uskotračnom prugom, čija je stanica bila na Mliništima. Inače, svake godine taj put je manje-više teško prohodan, jer snijeg i vjetar, posebno sa glamočke strane, stvara visoke smetove. Stadosmo na ulasku u glamočku kotlinu na spomen-česmi napravljenoj iza drugoga rata. Voda pitka, ali reže po grudima. Toliko je hladna, da je piješ gutljaj po gutljaj. Sunce već dobro prži, iako je rano jutro te relativno velika nadmorska visina.

Dolazimo u Glamoč i penjemo se kolima na visoravan na čijoj blagoj padini, kao klin okrenut ka gradu, leži harem u kome su pokopani mnogi Filipovići i stare glamočke porodice. Did priča o njima podsjećajući se po imenima sa kamenih i trošnih drvenih nišana.

Raspremamo se i počinjemo raditi naporan

Još jedna priča posao, pogotovo za Hedu koji osjeća bolove u stomaku, a u jednom momentu sav sklupčan poleže po travi. Mora da je hladna voda, koju smo usput pili, učinila svoje. Odmorivši se dva-tri sata, on nam se ponovo pridruži i nastavismo posao. Sunce je nemilosrno pržilo (kasnije ćemo čuti da je taj dan bilo oko 32°C ), ali mi nismo stajali. Dedo, već u godinama, jedva je stizao da uradi svoj dio posla. Radili smo, bez odmora, do kasnog popodneva, uspjevši izliti betonske ramove i pripremiti sve za sutrašnji dan.

Temperatura u odnosu na podne se drastično mijenjala. Postajalo je osjetno hladnije.

Umorni i okupljeni oko vatre, jeli smo i pričali o ljudima koji su nekad živjeli u tom kraju.

Najviše je bilo priče o porodici Filipovića koja se rasula po čitavoj Bosni, dajući joj niz značajnih mislilaca i privrednika. Po nekim kazivanjima, poticali su od dvojice braće, koji su bili fratri, i iz ne znam kojih razloga došli u Bosnu, najvjerovatnije sa prostora današnje Hrvatske, i primili islam. Drugi dio porodice po očevoj liniji - Sulejmanpašići, potiče od Sulejman-paše, koji kao i mnogi Bošnjaci zavrsi na granicama Otomanske imperije.

Malo-pomalo, počeli smo da oblačimo sve što smo imali - od pidžame do džempera i vindjake. Temperatura je pala na 2-3 stupnja, što nas nije spriječilo da uživamo u nebu obasutom hiljadama zvijezda. Osjećajući kako nas hladnoća sve više prožima, odlučismo da se uvučemo u prikolicu i, šćućureni jedan uz drugoga, pokušamo da se zgrijemo. Što umor a ponešto i toplina učiniše da brzo popadosmo u san.

Buđenje je bilo prije izlaska sunca. Ukočeni od bolova poslije napornog rada i zime, koja me je probudila unatoč kamare stvari od deka i ostale robe prebačene preko nas, polahko smo se izvlačili i protezali grijući ruke oko plinskog plamenika na kome se pripremala jutarnja “razgovoruša”.

Prvi sunčevi zraci pomagali su nam da se malo zgrijemo i uživamo u blještavilu svjetla na kapima rose koje su prekrile svu okolinu.

Oštar planinski zrak bio je uljepšan pjesmom ptica koje kao da su se radovale novom danu, dok smo mi, nakon doručka, još uvijek razmrdavali kosti i umorne mišice. Nastavismo negdje do pet sati poslijepodne, kada je sve bilo završeno. Za nama ostadoše blještavi bijeli nišani poduprti “salungom”, oplatom i drvenim gredicama, koje će did ukloniti slijedeće nedjelje.

Povratak je uvijek ljepši, posebno ako se prepuštaš uživanjima u krajoliku, bez suvišnih riječi. sutnji, Umor kao da je ostajao na okolnim proplancima.

Bijeli nišani i danas stoje pokazujući, kao i stećci, da su muslimani živjeli u tim krajevima, te da ono što nije zapisano na bijelom kamenu jeste u našim srcima, to da su naše komšije ponovo učinile zločin potomcima onih koji su nekad u najvećem broju živjeli u

Glamočkom polju. Danas, a i sutra, neka

besmrtni. Nadam se da će harem ostati, jer

nova djeca će prolaziti kraj harema, koji još postoji, i kao što to uvijek biva, nišani će pričati o prošlosti i ljudima koji su tu živjeli, radovali se i podizali porodice, da bi postali

nigdje ne vidjeh da je groblje naših komšija pretvoreno u građevinsko zemljište ili njive, kao što je to slučaj sa muslimanima u vječnoj težnji da se gladne oči nahrane. Š E H E R 37 BANJA LUKA

Poezija

Irfan Horozović: Pjesme zavičajne

OSTAVŠTINA

BALADA O PEKARU

Dok su nas ubijali u dugim noćima S nama je jedino uspomena bila U duši nam je svoje gnijezdo skrila Gledali smo u zločince njenim očima.

Sinoć su odveli pekara Iz našeg malog sokaka Pekar je pekao kruh svima I brašnjav je bio sred mraka.

Dok su nas ubijali u golim snovima Sanjali smo budni putove djedova U čemu je bila krivica njihova Jer nož slijedi i njih u našim srcima.

Dok su nas ubijali, dugo i uporno Mnogi su od nas gospodare zla molili Padali, puzili, dušu si ogolili Sve dok se u kamen go ne stvoriše morno.

Dok su nas ubijali tražeći sebe Mislili su da u nama leži lijek Za bolest njihovu, tjeskobni navijek Ne znajući da ih njina mržnja zebe.

Mrtvi smo sad i daleki zavičaju.

Sad smo tek cvijet novi u tuđoj zemlji.

Cvijet mračan od spoznaje, poludivlji.

I blistav. Srh što vida duše u očaju.

JEDNA SLIKA Ponoć.

Nacrtao sam krug mjeseca da ti osvjetli put kroz noć mrku.

Uz mjesec poredao slatke riječi kao zvijezdice, tvoj svemir da krase daleke i blistave.

Po dnu mjeseca kletve teške su naslikane, težak put i umrlo jesenje lišće.

EHER 38 Š BANJA LUKA

Kažu da je imao blaga Kuću od kruha, ženu i kći, Nahranili su njime možda Ledene zube gladne noći.

Od starog kruha i od zebnje Sokak je sad čekonica Videć pekara u zrcalu Svako se sjeća svoga lica.

I kad si s njom i kad je prošla Uspomena je vječno strašna A mali sokak što se ruši Zri opet u mirisu brašna.

Večeras će doći po mene Jer sam poznavao pekara Zapisivao naše snove I sve što se dogodilo s nama.

Moja nada, predstava je cigana čergaša, ščučerena u uglu života pokraj puta, pokraj kamena krajputaša, koji čeka da te ukrade sa puta kojim hodiš.

Strpljivo, čekat ću, poput pauka u ćošku svoga svijeta.

Haris Grabovac

Š E H E R 25 BANJA LUKA