Šeher Banja Luka 22

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 22 - NOVEMBAR - DECEMBAR - 2012. - MOTALA - GODINA III

Uvodnik «ŠEHER» - JOŠ BLIŽI Poštovani čitaoci, Pred vama je već dvadesetdrugi broj našeg i vašeg magazina u njegovoj četvrtoj godini izlaženja. «Šeher Banja Luka» ulazi sve više i više u vaše domove, a u našu malu redakciju stižu riječi pohvale i podrške iz mnogih dijelova svijeta. To nam daje snagu i motiv da ustrajemo u nastojanju, približiti vam krajišku ljepoticu na jedan drugačiji način, kako je ne bismo u ovom dunjaluku, ne daj Bože, zaboravili.

Ova, po mnogo čemu burna i zanimljiva, godina bila je prepuna događajima koji su, na ovaj ili onaj način, utjecali na izgled, formu i sadržaj magazina. U njoj smo dobili puno novih saradnika koji su, uz naše stalne, svojim interesantnim prilozima učinili da «Šeher» bude još bliži vašim srcima.

Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2013. godinu.

Mirsad Filipović U protekloj godini svojim prilozima naš list su obogatili: Slavko Podgorelec – Banja Luka (BiH) Fikret Tufek – Malmö (Švedska) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Emina Krzović – Stockholm (Švedska) Enisa Bajrić – Nyköping (Švedska) Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Azra Avdagić – Motala (Švedska) Azra Lokvančić – Växjö (Švedska) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Nerica Osmančević – Saalfelden (Austrija) Branko Tomić – Norrköping (Švedska) Darko Zelenika – Ambasada BiH u Švedskoj Goran Mulahusić – Motala (Švedska) Haris Grabovac – Stockholm (Švedska) Kemal Coco – Bihać (BiH) Enisa Osmančević Ćurić – Toronto (Kanada), Banja Luka (BiH) Enes Zahić (Finska) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Dženeta Karabegović – Burlington (USA) Dominik Bertotti – New Britain (USA) Fuad Kovačević - Norrköping (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael)

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Damir Kadić – Strängnäs (Švedska) Asima Skoko - Byran mot diskriminernig i Östergötland Fahrudin Prlja – Banja Luka (BiH) Irfan Horozović - Sarajevo (BiH) Narcis Hadžiselimović – Geteborg (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Nedžad Talović – Fagelfors (Švedska) Kemal Handan – Lake Forest (USA) Salih Đozić – Karlsruhe (Njemačka) Aida Bašić – Geteborg (Švedska) Azra Dedić - Nyborg (Danska) Dragan S Stefanović (Švicarska) Nasiha Kapidžić Hadžić Alojz Lojzo Ćurić Mubera Dizdar – Stockholm (Švedska) Marie Almquist – Nyköping (Švedska) Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Mirsad Mahmutović - Örebro (Švedska) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada) Migdat Hodžić – San Francisko (USA) Alija Arnautović – Västerås (Švedska) Rabija Arslanagić – Geteborg (Švedska) Lorena Martinez – London (Engleska) Zlatko Pranjić - London (Engleska) Mirsad Begović – Söderköping (Švedska) Branko Popović – Atina (Grčka)

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Vlado Dijak Mersad Berber Fuad Balić Božidar Nikolić Jasmin Džanić - Geteborg (Švedska) Muhamed Ibrahimbegović Palada - Geteborg (Švedska) Krstan Malešević – Leonding (Austrija) Miodrag Živanović – Banja Luka (BiH) Izeta Štaljo Rakić – Mosman (Australija) Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija) Reuf Jakupović – Malmö (Švedska) Kerstin Jenryd – Motala (Švedska) Edo Lelić - Banja Luka (BiH) Rešad Salihović - Banja Luka (BiH) Nail Osmančević - Banja Luka (BiH) Marjan Beneš - Banja Luka (BiH) Ljubica Perkman – Frankfurt (Njemačka) Emir Isović – Sarajevo (BiH) Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska) Denis Dželić – Hundested (Danska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Mia Cukle Hamulić - Burlingame (USA) Emina Škaljo - Stockholm (Švedska) Amra Škaljo - Stockholm (Švedska) Jovan Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Hasumana Hrstić – Gradačac (BiH) Vasvija Dedić Bačevac - Malmö (Švedska) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Mirsad Sačić – Borås (Švedska) Mirsad Filipović - Motala (Švedska)

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Enver Štaljo "Neko je preplašio zelene koze" 1981.

Ulje na platnu , dimenzije 31x30 cm

Sadržaj Seminar za naše aktiviste: Svakodnevne teme.............................4 Historijski značaj ZAVNOBiH-a.......................................................6 Budžet RS 2013.: Na pragu smanjenja plata i uličnih protesta...........................................................................................10 Primjer bosanske zajednice u Švedskoj......................................12 Kolumna: I kojem zidu treba da se molim....................................14 Glumica Katarina Bussinger-Ivanović: Od čarobnice do carice..................................................................16 Čelinačke Latif-age.........................................................................18 Landskrona Donjem Vakufu..........................................................20 Putovanje u BiH..............................................................................22 Sjećanje: Tradicionalna bosanska kuća.......................................24 Bosanski putopis #4: Džamijska mačka 1....................................26 Intervju: Seima Seka Višić.............................................................28 Udomaćio se banjalučki ćevap.....................................................30 Nove knige: Vrbaslije-čuvari tradicije...........................................32 Lipa banjalučka...............................................................................33 Komšijska kruška...........................................................................34 Kišobran iz Male čaršije.................................................................36 Banjalučka lica bez osmjeha.........................................................39 Miris šumskih jagoda.....................................................................40 Nove knjige: “Dvori od sjećanja”..................................................41 tr.10

Na pragu smanjenja plata i u l i č n i h p ro t e s t a str.6

Historijski značaj ZAVNOBiH-a str.22

P u t ov a n j e u B i H

s t r: 1 6

Od čarobnice do carice ŠEHER 3 BANJA LUKA

Reportaža

Seminar za naše aktiviste

SVAKODNEVNE TEME Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Mirsad Filipović Povodom obilježavanja Dana državnosti BiH, u Motali su se 24. i 25. novembra 2012. godine, okupili članovi glavnih odbora iz deset udruženja i članovi GO Saveza Banjalučana u Švedskoj. Domaćini su bili vrijedni aktivisti iz Sekcije Banjalučana koja djeluje pri udruženju “Ljiljan”. U sklopu obilježavanja ovog značajnog datuma, u prostorijama udruženja “Ljiljan” održan je uspješan seminar, sa raznovrsnim i zanimljivim predavačima, a odabrane teme su zadovoljile i najstrožije kriterije.

EHER 4 Š BANJA LUKA

Prvo predavanje poklonila nam je Banjalučanka Alma Bašić, zaposlena u Länsstyrelsen-u u Linköpingu, kao Regionalni koordinator za zaštitu ljudskih prava i prava manjina i jedna od vodećih predstavnica socijaldemokrata. Poseban akcenat njenog kazivanja bila je UN-ova deklaracija o ljudskim pravima, s osvrtom na njeno provođenje u Švedskoj i probleme manjina. Dio svoga izlaganja aktivistkinja Alma Bašić posvetila je i svojoj političkoj ulozi u integraciji ljudskih prava. U diskusiji sa prisutnima neizbježno je bilo upoređivanje bosanskohercegovačkih i švedskih iskustava u zaštiti ljudskih i manjinskih prava.

Drugi predavač na ovom seminaru je bio švedski parlamentarac, Riksdagsledamot i član udruženja “Ljiljan”, Johan Andersson. Njegova tema je bila veoma zanimljiva i neobična: Radni dan jednog parlamentarca, funkcionisanje demokratskih procesa u Parlamentu-Riksdagu, sa posebnim osvrtom na pitanja integracije i zapošljavanja stranaca u

Reportaža

Riksdagsledamot Johan Andersson dijeli materijale

N a š i p r e d av a č i : Emir, Johan i Alma

švedskom društvu. Gospodin Johan je dobijao i mnogo kritičkih pitanja i potpitanja o švedskoj stranačkoj politici zapošljavanja i pitanjima integracije i, mora se priznati, veoma je vješto i konkretno odgovarao.

Treći predavač, Emir Vižlin, Banjalučanin zaposlen u Volvo-u, profesor na Univerzitetu u Geteborgu i predsjednik organizacije “Sjećanje na žrtve genocida” odjel u Skandinaviji, u svom izlaganju osvrnuo se na nemile događaje tokom agresije protiv suverene i međunarodno priznate BiH i etničkom čišćenju u Banjaluci. Emir je objasnio značaj ove organizacije, njenu ulogu u traženju istine, pravde, zaštite žrtava i saradnje sa državnim i međunarodnim institucijama.

Stručni dio svog predavanja ivaj Banjalučanin je posvetio objašnjavanju riječi i pojma Genocid i zašto je važna presuda Haškog Tribunala, za počinjena genocidna nedjela na našim prostorima. Četvrti predavač je bio Edin Osmančević, Banjalučanin,

Nadahnuto predavanje: Alma Bašić

U p r vo m p l a n u : S e a d M u l a h u s i ć, s e k re t a r z a n o v e u s e l j e n i ke u M o t a l i zaposlen kao bankarski savjetnik u Geteborgu, inače predsjednik Stranke za dijasporu. Edin je svoje predavanje posvetio Bosni i Hercegovini - kako je očuvati kao cjelovitu i demokratsku državu. Posebno je naglasio ulogu dijaspore u razvoju demokratskih, ekonomskih i razvojnih procesa, zatim važnost izlaska na izbore i vađenje bh. dokumenata, te zamki koje nas čekaju kod predstojećeg popisa stanovništva.

Svi predavači su dobili zaslužene aplauze, a Savez ih je nagradio prekrasnom monografijom doktora Mirze Bišćevića o vrbaskom dajaku. Poslije večere i kolača, koje su pripremile članice sekcije žena Azra - Sada, Dina, Melkina i Jasmina, počelo je lijepo druženje, a za štimung su se pobrinuli sazlija Asim Hodžić i sevdalija Vahid Alić-Vajdo.

Ovaj seminar bio je prilika i za redovnu sjednicu GO Saveza Banjalučana, uz prigodno predavanje o Danu državnosti i njegovom historijskom značaju za našu domovinu. ŠEHER 5 BANJA LUKA

Prisjećanje

HISTORIJSKI ZNAČA U antifašističkom ratu u Jugoslaviji 1941.-1945, pored oslobodilačke borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika za novu Jugoslaviju, vođena je i borba za Bosnu i Hercegovinu, kao samostalnu republiku. Bosna i Hercegovina je u toku tog rata “dala od sebe sve što je mogla dati... Najviše je u Bosni porušeno sela, gradova; najviše je uništeno inventara seljaka; najviše je uništeno imovine našeg naroda u Bosni i Hercegovini; najviše je palo i žrtava na tlu Bosne i Hercegovine...”

(Tito, novembar 1945.). U Bosni i Hercegovini su vođene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje Autor: Prof. dr Smail Čekić Dvadesetpetog novembra ove godine navršava se 66 godine, od kada je u Mrkonjić Gradu 1943, na osnivačkoj skupštini izabrano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine – najviše političko predstavništvo NOP-a Bosne i Hercegovine i najviši organ narodne vlasti u Bosni i Hercegovini.

ZAVNOBiH je radio u tri zasjedanja: 25.-26. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu; 30. juna, 1. i 2. jula 1944. u Sanskom Mostu i 26.-28. aprila 1945. u Sarajevu.

Njegove funkcije između zasjedanja obavljalo je Predsjedništvo, kao najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini.

Osnivanje ZAVNOBIH-a inicirano je Zaključkom Prvog zasjedanja AVNOJ-a s kraja 1942. da se formiraju zemaljska antifašistička vijeća u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a njegovo konstituiranje izgradnjom mreže narodnooslobodilačkih odbora koja je do tog vremena prekrila više od 2/3 Bosne i Hercegovine, uključujući i najefektivnije okupirane gradove. [2] Slobodna teritorija Bosne i Hercegovine iznosila je oko 30.000 km2 i činila okosnicu centralne slobodne teritorije Jugoslavije (pored BiH zahvatala je i značajne dijelove Hrvatske, Crne Gore i Sandžaka), na kojoj je bazirana glavnina NOVJ sa Vrhovnim štabom i gotovo 300.000 boraca grupisanih u 27 divizija i 9. korpusa (NOV i PO Bosne i Hercegovine grupisan je u 2 korpusa, 6 divizija, 23 brigade, 25 odreda i nekoliko sa-mostalnih bataljona). Slobodnu teritoriju BiH uz to su obezbjeđivale vojne oblasti 3. i 5. korpusa, te 29. divizijska vojna oblast sa 15 vojnih područja i pedesetak komandi mjesta (sve sa zaštitnicima, skladištima, bolnicama i partizanskim stražama).

U antifašističkom ratu u Jugoslaviji 1941.-1945, pored oslobodilačke borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika za EHER 6 Š BANJA LUKA

novu Jugoslaviju, vođena je i borba za Bosnu i Hercegovinu, kao samostalnu republiku. Bosna i Hercegovina je u toku tog rata “dala od sebe sve što je mogla dati... Najviše je u Bosni porušeno sela, gradova; najviše je uništeno inventara seljaka; najviše je uništeno imovine našeg naroda u Bosni i Hercegovini; najviše je palo i žrtava na tlu Bosne i Hercegovine...” (Tito, novembar 1945.).

U Bosni i Hercegovini su vođene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje su predstavljale prekretnicu na jugoslovenskom ratištu.

Antifašizam u Jugoslaviji 1941.-1945. je svojom pobjedom ugradio civilizacijske temelje savremenog čovječanstva. U tom ratu Jugoslavija je, a posebno Bosna i Hercegovina, imala časno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašističkoj borbi i oslobođenju zemlje.

Bošnjaci su u NOB-u ravnopravno s drugim narodima i snagama činili jedinstveni antifašistički blok, u kome su, odupirući se četnicima i ustašama, uz veliko stradanje na genocidnoj osnovi, osigurali biološki opstanak.

ZAVNOBiH i njegova djelatnost od 1943. do aprila 1945. je najznačajniji događaj u historiji Bosne i Hercegovine.

Svojom Rezolucijom na Osnivačkoj skupštini i Proglasom narodima Bosne i Hercegovine u noći 25./26. novembra 1943.

ZAVNOBiH je poslije 480 godina obnovio državnost Bosne i Hercegovine, potvrdio njen historijsko-politički i državno-pravni individualitet i formirao federalnu Bosnu i Hercegovinu (praktično državu), što je najznačajnija tekovina antifašističkog rata.

Ne želeći povratak na staro i stojeći čvrsto na platformi NOP-a Rezolucija ZAVNOBiH-a osudila je Izbjegličku vladu Kraljevine Jugoslavije zbog saradnje sa okupatorima, narodi Bosne i Hercegovine odrekli su svako pravo toj vladi i kralju da ih predstavlja, te zatražila od saveznika da i njoj i Kralju otkažu svaku

podršku i, u vezi s tim, izrazili želju za preuređenjem Jugoslavije u zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti i stvaranje nove demokratske federativne Jugoslavije u kojoj će svim njenim narodima biti zajamčena puna ravnopravnost, posebno da oslobođena Bosna i Hercegovina bude slobodna i zbratimljena u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost Srba, Muslimana/Bošnjaka i Hrvata. Tom prilikom je konstatirano da narodi BiH “hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, i Muslimana i Hrvata”, te da će narodi BiH ravnopravno sa ostalim narodima učestvovati u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.

Donošenjem Odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. i 30. novembra u Jajcu, Bosna i Hercegovina je kao njen konstituent, sa statusom federalne jedinice, ušla u sastav DFJ. Time su potvrđene sve odluke donesene na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. ***** Imajući u vidu složenost i značaj borbe koja je, u teškim uslovima okupacije i kolaboracije, genocida, NOB i oslobađanja zemlje, vođena za Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu republiku, ovo izlaganje biće fokusirano upravo na neke bitne historijske činjenice o toj borbi. Nastanak federalne BiH, u sastavu jugoslavenske državne zajednice, bio je praćen kontroverznim odnosom u samom rukovodstvu NOP-a. Naime, kod “nekih rukovodećih drugova“ nije bilo jasnog stava o tom pitanju. Više članova CK KPJ je bilo na stanovištu da BiH ima status autonomne pokrajine, a ne status ravnopravne federalne jedinice, pri tome se, prije svega, mislilo na "autonomiju uz

Prisjećanje

AJ ZAVNOBiH-a [1] Republiku Srbiju". Taj stav se temeljio isključivo na nacionalnom principu : „koliko nacija – toliko federalnih jedinica“, što je u suštini značilo nepriznavanje jednog naroda, tj. Muslimana.

O broju federalnih jedinica je u toku priprema zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu vođena rasprava i u CK KPJ. U prvom nacrtu Odluke, koju je predložio M. Đilas, zasnovanom na sovjetskom modelu pet nacionalnih republika za pet jugoslovenskih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci), bilo je predviđeno pet federalnih jedinica, pri čemu se za Bosnu i Hercegovinu predviđao status autonomne pokrajine. Pošto nije postignuta saglasnost kome će pripasti – Srbiji ili Hrvatskoj predloženo je da Bosna i Herecegovina bude neposredno vezana za savezne ustanove.

U Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu vođene su žive diskusije oko budućeg državnog položaja Bosne i Hercegovine. Priključenje Bosne i Hercegovine federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj nije mogla doći u obzir kao konačno rješenje. Koncepcija da Bosna i Hercegovina ka autonomna jedinica bude direktno povezana sa saveznim ustanovama jugoslovenske federacije, sa nešto manjim pravom od federalnih jedinica, također, nije prihvaćena.

Argumenti Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina bude konstuituirana kao zasebna jedinica ravnopravna sa ostalim federalnim

Antifašizam u Jugoslaviji 1941.1945. je svojom pobjedom ugradio civilizacijske temelje savremenog čovječanstva. U tom ratu Jugoslavija je, a posebno Bosna i Hercegovina, imala časno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašističkoj borbi i oslobođenju zemlje.

Bošnjaci su u NOB-u ravnopravno s drugim narodima i snagama činili jedinstveni antifašistički blok, u kome su, odupirući se četnicima i ustašama, uz veliko stradanje na genocidnoj osnovi, osigurali biološki opstanak.

jedinicama nisu prihvaćeni od svih članova Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije koji su učestvovali u raspravi.

Uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a vođeni su iscrpni i dugi razgovori oko budućeg državnog statusa Bosne i Hercegovine između predstavnika Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Rodoljuba Čolakovića i Avde Hume, sa Milovanom Đilasom, Sretenom Žujovićem i Mošom Pijade, članovima CK KPJ. Pokrajinski komitet KPJ za BiH je jednoglasno i odlučno zastupao stav da Bosna i Hercegovina može imati samo status ravnopravne federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji. Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović su smatrali da BiH treba biti autonomna pokrajina, a ne federalna jedinica.

Sa koncepcijom Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji, po kazivanju Avde Hume, krenuo je prvih dana novembra 1943. dio Pokrajinskog komiteta (R. Čolaković, A. Humo) sa više uglednih građanskih političara iz istočne Bosne za Jajce, gdje su se nalazili Vrhovni štab i CK KPJ. Kad su stigli u Jajce, dobili su nacrt jedne odluke kojom je trebalo Bosnu i Hercegovinu konstituisati kao autonomnu pokrajinu neposredno vezanu za jugoslovensku federaciju. Taj nacrt odluke direktno je bio u suprotnosti sa koncepcijom PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu i zbog toga je vođena diskusija sa pojedinim članovima CK (M. Pijade, Žujovićem, Đilasom i E. Kardeljom). Članovi CK KPJ, osim Ka-

rdelja, koji se složio sa R. Čolakovićem i A. Humom, zastupali su mišljenje da BiH ne može biti republika, "jer ne postoji bosansko-hercegovačka nacija, i da je republika nacionalna kategorija. Osim toga, oni su sumnjali u definiciju o Muslimanima kao naciji, ne vjerujući čak da bi se, u socijalizmu Muslimani mogli razviti kao nacija...”

Olga Humo (supruga Avde Hume) je krajem 2001. napisala kako je, u pripremama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kucajući materijale, bila upoznata sa događajima vezanim za njegovo održavanje, navodeći kako je Avdo Humo "sa Rodoljubom Čolakovićem došao iz istočne Bosne na zasedanje AVNOJ-a.

Prvi razgovor u vezi sa zasedanjem njih dvojica su imala sa Mošom Pijade koji je pripremao predloge i materijale. U vezi sa statusom Bosne postojala su dva predloga. Prvo je bio da se Bosna i Hercegovina podeli između Srbije i Hrvatske, s tim što je Đilas tražio da istočna Hercegovina pripadne Crnoj Gori.

Drugi predlog, koji je branio Moša Pijade, bio je da BiH dobije status autonomne oblasti. U vezi sa ovim predlogom ostalo je otvoreno pitanje kome bi ova autonomna oblast pripala, Srbiji ili Hrvatskoj. Srbi su hteli da ona pripadne njima, a Hrvati, opet, branili su stav da treba da pripadne njima, s obzirom na okolnost da se za Srbiju već predviđaju dve autonomne oblasti".

Navedene prijedloge o budućem uređenju BiH kao autonomne pokrajine delegacija PK KPJ za BiH je odbila. I pored

U ovoj zgradi je održano zasjedanje ZAVNOBiH-a u Vrcar Vakufu ŠEHER 7 BANJA LUKA

Prisjećanje

U Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu vođene su žive diskusije oko budućeg državnog položaja Bosne i Hercegovine. Priključenje Bosne i Hercegovine federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj nije mogla doći u obzir kao konačno rješenje. Koncepcija da Bosna i Hercegovina ka autonomna jedinica bude direktno povezana sa saveznim ustanovama jugoslovenske federacije, sa nešto manjim pravom od federalnih jedinica, također, nije prihvaćena.

Argumenti Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina bude konstuituirana kao zasebna jedinica ravnopravna sa ostalim federalnim jedinicama nisu prihvaćeni od svih članova Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije koji su učestvovali u raspravi.

toga što je E. Kardelj prihvatio stanovište PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Pijade, Žujović i Đilas su i dalje zastupali svoje stavove. Zbog toga je rukovodstvo PK KPJ za BiH otišlo kod Tita, što im je sugerisao i Kardelj, i iznijeli mu svoje nezadovoljstvo, neslaganje i argumente.

Razgovor sa Titom trajao je četiri sata.

Tom je prilkom Avdo Humo opširno govorio o etničkim i historijskim razlozima u prilog BiH kao republike, pri čemu ga Rodoljub Čolaković podržavao.

Navedena delegacija, u neposrednom kontaktu sa Titom, izložila je svoje nezadovoljstvo i neslaganje. Tito je tada “presudio” – prihvatio je koncepciju PK KPJ za BiH o Bosni i Hercegovini kao ravnopravnoj federalnoj jedinici, i rekao: “Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini”.

Za izgradnju Jugoslavije na federativnom principu uzeta su dva kriterija na osnovu kojih su formirane federalne jedinice. Prvi je bio nacionalni kriterij: nabrojano je pet naroda, a drugi regionalni, pa je nabrojano 6 zemalja, među EHER 8 Š BANJA LUKA

kojima Bosna i Hercegovina. Ona je u Federaciji ušla na osnovu regionalnog kriterija. Na taj je način stav koga su zagovarali Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović, ipak, došao do izražaja u tekstu odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu.

Tito se, u pogledu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine, za razliku od "nekih rukovodećih drugova", nikada nije dvoumio. To je potvrdio i prilikom posjete BiH u novembru 1979, kada je pored ostalog rekao : "Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje, ne samo za narode Bosne i Hercegovine, već i za našu zajednicu u cjelini. U prošlosti je Bosna i Hercegovina uvijek bila kamen spoticanja. Sa našom narodnooslobodilačkom borbom ona se toga otarasila”.

Republičkim statusom BiH trebalo je, pored ostalog, spriječiti njenu podjelu, a nju učiniti “minijaturnim modelom jugoslovenske integracije”. U pojedinim krugovima u Srbiji je zbog uređenja fed-

eralne Jugoslavije i nove formule međunacionalnih odnosa postojalo određeno nezadovoljstvo. Zbog toga je Blagoje Nešković, predsjednik Glavnog NOO Srbije, u novembru 1944. na Velikoj antifašističkoj narodno-oslobodilačkoj skupštini Srbije, reagirao: "Zar zato što ima Srba u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj i šaroliko izmešanih sa Hrvatima i muslimanima, treba sve Hrvate i muslimane posrbiti? Da li je to stvar Srba iz Srbije da nameću Srbima u Bosni Hercegovini i Hrvatskoj razjedinjenje sa Hrvatima i muslimanima, kad je njihova zajednica životno povezana kao što su povezane i njihove kuće na istom zemljištu, kada su oni sami, u toku ove trogodišnje borbe, iskovali bratstvo i jedinstvo". Neke primjedbe su se čule i u Hrvatskoj. Na skupštini ZAVNO Sandžaka u martu 1945. donijeta je, pod pritiskom viših organa, odluka o raspuštanju ZAVNO Sandžaka i podjeli teritorije Sandžaka između federalnih jedinica Srbije i Crne Gore. Na ovom skupu je, prema zapisniku, istaknuto kako u Jugoslaviji postoje četiri naroda: Srbi, Hrvati, Slovenci i Makedonci, sa četiri federalne jedinice, a da su "iz specijalnih razloga" stvorene, još dvije federalne je-

dinice: Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

Na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. ZAVNOBiH je usvojio Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine, koja spada u red dokumenata najvećeg dometa ove vrste u svijetu. Deklaracija iz Sanskog Mosta, čak je tri godine predhodila Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, a bila je na njenom nivou. Odluke i drugi dokumenti usvojeni na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a imali su dalekosežniji značaj za izgradnju državnosti Bosne i Hercegovine i za daljnju izgradnju narodne vlasti. ZAVNOBiH je konstituisan u najviše zakonodavno izvršno predstavničko tijelo, u najviši organ državne vlasti, kao jedini predstavnik narodnog suvereniteta. Odlučeno je da Predsjedništvo ZAVNOBiHa obavlja i izvršne funkcije. Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a proglasilo je BiH federalnom jedinicom u DFJ. Organi ZAVNOBiH-a postali su nosioci bosansko-hercegovačke državnosti.

Izgradnja bosansko-hercegovačke državnosti, intenzivirana naročito poslije Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, početkom 1945. je ulazila u višu fazu organizacije. Do ubrzanog rada na dogradnji BiH kao federalne jedinice u sastavu DFJ naročito je došlo poslije oslobođenja Sarajeva, 6. aprila 1945, gdje je bilo sjedište Predsjedništva ZAVNOBiH-a i drugih državnih organa federalne Bosne i Hercegovine. Na Trećem, Sarajevskom zasjedanju, ZAVNOBiH je prerastao u Narodnu skupštinu federalne Bosne i Hercegovine, kao najviši zakonodavni i predstavnički organ naroda BiH, i formirao Vladu Bosne i Hercegovine, kao najviši izvršni i naredbodavni organ vlasti.

Formiranjem narodne skupštine BiH i Vlade BiH, te proglašenjem narodnih odbora, kao teritorijalnih organa vlasti, federalna BiH je dobila svoju potpunu organizaciju potrebnu za mirnodopske uslove života.

Pobjeda antifašističkog NOP-a 1945., na čelu sa Josipom Brozom, kao sastavnog dijela svjetske antifašističke koalicije, najbolji je mogući ishod ratne drame, u kojoj su se našli Bosna i njeni narodi. Antifašizam je ugrađen u temelje BiH. Federativno uređenje Jugoslavije značilo je i izgradnju Bosne i Hercegovine kao ravnoprave republike u sastavu te države.

Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom periodu, na tekovinama NOP-a i antifašističke borbe, postigla značajan privredni i kulturni razvoj, obezbjeđujući, između ostalog, i nacionalnu afirmaciju Bošnjaka i pored činjenice da je dvije decenije insistirano na dva naroda (Srbi i Hrvati) i muslimanima obilježenim po vjerskoj (a ne nacionalnoj osnovi). Period njene renesanse i preporoda omogućio

je stvaranje samostalne i nezavisne države Bosne i Hercegovine.

Tekovine NOP-a i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu su bile značajan temelj odbrambenog rata 1992.1995. protiv fašizma, a za očuvanje Bosne i Hercegovine. Ovu činjenicu posebno naglašavam, jer kao historičar odgovorno tvrdim da nije bilo NOP-a i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu Armija Republike Bosne i Hercegovine skoro pola stoljeća docnije ne bi mogla odbraniti niti sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Pokušaji negiranja kontinuiteta zasnivanog na učešću u antifašističkoj koaliciji, čije tekovine baštine današnja Evropa i savremeni svijet, naknadno je i nerazumno priključivanje snagama i idejama koje su u Drugom svjetskom ratu poražene.

FussNote: 1] Za izradu ovog izlaganja konsultovani su brojni relevantni izvori i referentna literatura, među kojima i sljedeća: E, Redžić, OD ZAVNOBIH-a I POSLIJE DEJTONA, u: ZAVNOBIH – DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, Zbornik radova istoimenog Okruglog stola, održanog u Sanskom Mostu, 1. jula 1999. godine, Glavni odbor SUBNOAR-a, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Skupština Opštine Sanski Most, Sarajevo 2001, str. 17-29; M. Filipović, DEKLARACIJA ZAVNOBIH-a O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE KAO POVIJESNI DOKUMENT I KAO POLITIČKI PROGRAM, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola ..., str. 31-41; M. Kreso, VRI-

JEME I USLOVI NASTAJANJA DEKLARACIJE O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola ..., str. 51-60; REZOLUCIJA ZAVNOBIH-a od 26. novembra 1943, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola..., str. 127-151; M. Kreso, PLATFORMA NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA OD 1941. DO 1945. GODINE – CILJEVI I REZOLUCIJA, u: 60 GODINA OD ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA – KAKO SE SJEĆATI 1945. GODINE, Institut za istoriju, Sarajevo 2006, str. 175-194; Isti, VRIJEME I USLOVI NASTAJANJA DEKLARACIJE O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, u: ZAVNOBIH – DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, Glavni odbor SUBNOAR-a BiH, Sarajevo 2001, str. 51-60. * * * ZEMALJSKO ANTIFAŠISTIČKO VIJEĆE NARODNOG OSLOBOĐENJA BIH – ZAVNOBIH (1943.-1945.), Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1981.; R. Dizdarević, 60 GODINA ZAVNOBIH-a, Glas antifašista, SUBNOAR BOSNE I HERCEGOVINE, Godina VIII, Sarajevo, januar 2004, str. 6-11; S. Bandžović, TITOV ODNOS PREMA IZGRADNJI BOSANSKO-HERCEGOVAČKE DRŽAVNOSTI (1943.-1945.), u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA: REGIONALNI NAUČNI SKUP, Zbornik radova, Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2006, str. 99-128; S. Čekić, ODNOS NOP-A PREMA POČINJENIM ZLOČINIMA U TOKU DRUGOG SVJETSKOG RATA, u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA ..., Sarajevo 2006, str. 83-95; M. Pejanović, TITOVA VIZIJA DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE U JUGOSLOVENSKOJ FEDERACIJI (1943.1946.), u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA ..., Sarajevo 2006, str. 129-138.

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Reportaža

BUDŽET RS U 2013.

«NI RAZVOJNI, NI SOCIJALNI, NEGO DUŽNIČKI»

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Na pragu smanjenja plata i uličnih protesta Čini se da nikada nije bilo više policije na banjalučkim ulicama, nego 30. novembra: Dok su jedni u uniformama bili u protestnoj koloni, drugi su pak njih i njihove kolege, zaposlene u prosvjeti, kulturi, pravosuđu i javnoj upravi, „uredno“ osiguravali.

Smanjenje plata od deset posto, koje je najavila entiteska vlada, natjeralo je oko pet hiljada (prema podacima sindikata) zaposlenih u ovim djelatnostima da izađu na ulicu.

Međutim, u trenutku dok nastaje ovaj tekst (5.decembar), jasno je kao dan da će „budžetlijama“ od 1, januara 2013 godine platne liste biće kraće za deset posto: Narodna skupština RS usvojila je Ekonomsku politiku i budžet za iduću godinu, sa „uštedom“ od 56 miliona maraka koliko su „uštinuli“ na platama zaposlenih na budžetu. U tvrdnje premijera Aleksandra Džombića, da će „ova sredstva biti preusmjerena za rješavanje potreba socijalnih kategorija stanovništva“, Savez sindikta RS i četiri granska sindikata ne vjeruju. Vjeruju, potvrđuju, a i najavljuju, da će zaposlene i radnike ponovo izvesti na ulicu.

- Vlada je svojim postupcima zaslužila da sindikat pokaže svoju snagu, i jedan protest, jedan izlazak na ulice očigledno nije doEHER 10 Š BANJA LUKA

voljan vladi. Naredna godina biće prepuna protesta, štrajkova i blokada – riječi su Ranke Mišić, predsjednice Saveza sindikata RS. Ako je suditi prema ovim riječima, za očekivati je da se na banjalučkim, ali i na ulicama drugih gradova, iduće godine smjenjuju radnici, zaposlenici, namještenici , „u potrazi“ za svojim pravima!? Međutim, čini se da pet hiljada ljudi, koji su 30. novembra izašli na ulicu, za izvršnu vlast u RS nije predstavljao problem. Najblaže rečeno, vlast je «iskulirala» protest, a premijer Aleksandar Džombić uporno ponavljao matricu „da ne vidi razloga za negodovanje i proteste jer zaposleni u javnoj upravi, policiji, pravosuđu, prosvjeti uredno primaju plate koje su znatno veće od njihovih kolega u realnom sektoru“. S druge strane, sindikalci su poručivali da to „nije samo borba za zaposlene na budžetu, nego za prava svih radnika u RS“. Ali, ako se „pogleda“ s treće strane, među pet hiljada protestanata najmanje je bilo zaboravljene radničke klase-(ne)zaposlenih iz privrede i industrije!!! Prema (ne)pisanom pravilu (pa i u sadašnjoj situaciji), u prvim redovima na proteklom protestu, ali i u nekim budućim protestima, trebalo bi da budu predstavnici izumrle radničke klase ili bar dio nje, koji je preostao nakon pljačkaško-mafijaške privatizacije „realnog sektora“. A kako nema više fabrika, tvornica, pre-

Reportaža

duzeća, čini se da Savez sindikata i prva sindikalka Ranka Mišić nemaju, a vjerovatno neće ni imati, dovoljno „kapaciteta“, da osim činovničke populacije, na ulicu izvedu pristojan broj ljudi u radničkim kombinezonima i odijelima.

A šta je to Vlada RS ponudila u Ekonomskoj politici i budžetu za 2013.godinu? Premijer Aleksandar Džombić priznao je da ovaj dokument „sadrži teške i bolne poteze”, i dodao kako bi one trebalo da na “na srednji rok obezbijede stabilizaciju i sređivanje opšteg ekonomskog stanja”. Šta god to značilo, entitet RS u idućoj godini suočiće se, prema mišjenju većine analitičara, sa još bolnijom i težom socijalno-ekonomskoj krizom.

Otežavajuća okolnost svakako je i činjenica da ovaj enitet treba početi vraćati kredite i dugove u iznosu od više stotina miliona maraka, pa budžet za 2013. godinu, u iznosu od milijardu i 945 miliona maraka, prema mišljenju analitičari, ali i opozicije, “nije ni razvojni, ni socijalni, nego dužnički . Š E H E R 11 BANJA LUKA

Iako je teško naći pravi odgovor, vrijedno je postaviti ovo pitanje svim Bosancima i Hercegovcima. Koračamo li mi naprijed ili nazad, ili se, jednostavno, ne mičemo s mjesta? Iz perspektive euro-atlantskih integracija, složit ćemo se da BiH ne napreduje potrebnim tempom. Srećom, država nije uvijek odraz svojih građana. Diljem Bosne i Hercegovine, ali i izvan njenih granica, naši sugrađani svojim vlastitim radom grade bolju budućnost.

Primjer tome je bosanska zajednica u Švedskoj. Kao imigrantska grupa sa najvišim stepenom zaposlenosti u Švedskoj, Bosanci i Hercegovci na najbolji način predstavljaju potencijal naše države. Statistika iz Instituta za proučavanje politike tržišta radne snage (IFAU 2007-18) pokazuje da 80 posto imigranata iz Bosne i Hercego¬vine, nakon devet godina u državi, ima posao. Ta činjenica se u IFAU-om izvještaju opisuje kao veliki uspjeh.

Ovi podaci su prvenstveno odraz uloženog truda i želje za radom među našim ljudima, ali i mogućnosti koje pruža švedsko društvo. Nažalost, ova činjenica nije dovoljno poznata švedskoj, kao ni bosanskohercegovačkoj javnosti.

Ne smijemo se nadati da će pozitivna slika o našoj ulozi u švedskom društvu biti prihvaćena bez truda. Pozi¬tivna uloga imigranata u izgradnji Švedske predstavlja opasnost određenim političkim strujama u državi, sa ultranacionalističkim predznakom. Primjer tome su Sverigedemokraterna, politička partija koja aktivno propa¬gira neodrživost multikulturnog društva i svih pozitivnih aspekata koji iz toga proizilaze.

Smatrajući imigrante isključivo ekonomskim teretom, oni svjesno ignorišu činjenicu da je Švedska već od 70-ih godina EHER 12 Š BANJA LUKA

ovisna od imigranata. Iako sve prognoze pokazuju da će ta ovisnost u bliskoj budućnosti čak biti i veća.

Aktuelna debata o ulozi imigranta predstavlja savršenu priliku da pokažemo potencijal multikulturnog društva i da ga utemeljimo kao poželjan model države za buduće generacije.

Ključna uloga u tom procesu pripada zajednicama poput naše, sa iskustvom suživota iz Bosne i Hercegovine i uspješne integracije u Švedskoj.

U tu svrhu APU-mreža, udruženje akademika, umjetnika i poduzetnika porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Švedskoj, organizovala je seminar na temu “Ko gradi zemlju? - Put do multikulturne Švedske”.

Seminar se održao 6. decembra u prostorijama Södra Teatern u Stokholmu, gdje je obilježeno dvadeset godina bosanskohercegovačke nezavisnosti, i istovremeno, iz aspekta naše historije, ukazano na prednosti ali i osjetljivosti multikulturnog društva. Seminar je posvećen ljudima i organizacijama koji djeluju, ili su djelovali u Bosni i Hercegovini, kao i ljudima iz političkog života Švedske. U prelijepoj sali okupio se veliki broj gostiju, a održana je panel debata sa uglednim učesnicima. Parlamentarac iz Milje partije, Peter Rådberg, politički i društveni debator Banar Reza, koncern šef u Telgeu, Stefan Hollmark, šef organizacije EXPO, Alex Bengtsson i Roland Kostić, profesor sa Uppsala univerziteta, potrudili su se da odgovore na neka veoma važna društvena pitanja iz oblasti multikulturalnosti, integracije, demokracije, a posebno se raspravljalo i o sve većoj popularnosti Sverige Demokraterna, partije koja otvoreno propagira netrpeljivost prema stranačkim grupama i pojedincima koji rade i žive u Švedskoj.

Poslije panel-diskusije predstavnici APU mreže su se zahvalili

Reportaža Dvadeset godina od samostalnosti - gdje smo sada mi?

PRIMJER BOSANSKE ZAJEDNICE U ŠVEDSKOJ Tekst: Haris Grabovac, Alen Musaefendić i Mirsad Filipović.

Foto: Goran Mulahusić Voditeljica Ajla i doktorica Christina Doctare

Izmamio burne aplauze: Moderator Haris Grabovac

Šveđanima koji su svojim nesebičnim angažmanom, šireći istinu o događajima u toku agresije na BiH, puno pomogli našoj domovini. Veliki aplauz su dobili Ulf Andersson, novinar i publicist, jedan od vođa humanitarne organizacije “Ship to Bosnia”, Maria Pääs, iz organizacije ”Låt Bosnien leva”, Margareta Björnstad iz organizacije ”Kultur utan gränsen”, a ovacije je dobila velika humanistkinja Christina Doctare, doktorica koja je radila u BiH i prva ukazala na sistematsko silovanje provedeno nad nedužnim ženama i djevojkama tokom agresije na međunarodno priznatu državu. U ime Ambasade BiH u Kraljevini Švedskoj, prisutnima se, na engleskom i bosanskom jeziku, obratila Konzulica Alma Vražalica, a veliki spontani aplauz je dobio večerašnji moderator Haris Grabovac, simultano prevodeći, ne baš lak diplomatski jezik. Zadnji govornik je bio Jasenko Selimović, državni sekretar u Ministarstvu za integracije. On se biranim riječima zahvalio švedskom društvu koje je omogućilo mnogim našim ljudima da ostvare svoje ciljeve, dobiju svjetliju budućnost i zajedno sa

Državni sekretar: Sarajlija Jasenko Selimović

Armin Hadžić, predsjednik APU-mreže i Larisa Aganović, član organizacionog odbora

drugima učestvuju u izgradnji blagostanja i demokratije. Operska umjetnica Bianca Muratagić je, uz pratnju Davida Värna na klaviru, oduševila svojim glasom i izvedbama poznatih operskih arija. Uz moderatora Harisa Grabovca, program su uspješno vodili Ajla Timbrant i Alen Musaefendić. Mladi iz APU mreže su još jednom pokazali svoje organizatorske sposobnosti i veoma uspješno realizovali ovu veoma zahtjevnu manifestaciju. I kako reče, djeleći diplome učesnicima ove predivne večeri, predsjednik APU-mreže Armin Hadžić, mladi Bosanci i Hercegovci su čvrsto uvjereni, da za njih ima mjesta i perspektive u ovom društvu.

Dvadeset godina od nezavisnosti, ideja Bosne i Hercegovine kao prototip suživota jača je od same države. Uvjereni smo da za reintegraciju države Bosne i Hercegovine svaka pobjeda multukulturnog društva predstav¬lja važan poticaj, bilo to u Švedskoj ili Australiji. Srž Bosanskohercegovačke državnosti jeste njen historijski model suživota. Boreći se za suživot, borimo se za Bosnu i Hercegovinu. Š E H E R 13 BANJA LUKA

Kolumna

I kojem Zidu treba da se molim....

Foto: Goran Mulahusić

Ispred Zida plača u Jerusalimu molio se jedan čovjek ravno 30 godina, istrajavajući samo na hljebu i vodi. Pročulo se za smjernost i duhovnost narečenog i nagrnuše novinari sa svih strana svijeta da vide šta je u pitanju.

Tako pristiže i bombastična ekipa CNN-a na čelu sa, ni manje, ni više, već Christiane Amantpour. „Dobri čovječe“, priupita Christiane, ubrzano trepćući i tjerajući narešene suze sa vjeđa, kako joj ne bi zamaglile pogled na odrpanog, mršavog isposnika. „Je li istina da se već 30 godina molite Bogu, ne kušajući ništa do suhog hljeba...?“ Dobivši potvrdan odgovor, Christiane ga kao prava profesionalka upita za šta se moli. „Za mir na Bliskom istoku“, istisnu Isposnik. „I, kako ide?“ poskoči Christiane skupa sa mikrofonom. „Nikako. Kao da se molim ovom zidu ispred!“ Nasmijasmo se svi priči/anegdoti koju nam Jakob Finci ispriča u Sarajevu tokom održavanja okruglog stola ili rasprave o pomirenju, pravdi i izgradnji mira iz ugla akademske i umjetničke zajednice, u organizaciji udruženja "Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje u BiH." Priča je imala okus šlagvorta vizavi nekadašnje inicijative i osnivanja Komisije za istinu i pomirenju u BiH, koje se Finci jako dobro sjećao, jer je učestvovao u njenom radu. Kao i jedan dio prisutnih. Pa, upozoravajući na ono o šta se ta Komisja svojevremeno okliznula, k'o veli da ne bi i naša priča nestala negdje s nogama uvis, bez mogućnosti da se čovjek pridigne. Najviše smo u tom momentu trućali o REKOM-u, čija je predstavnica Nataša Kandić pričala s namao istoj temi. S Natašom sam sarađivala još u ratu, za Fond za humanitarno pravo, kada, prema njenim riječima, nije mogla vjerovati da se potpisujem punim imenom i prezimenom. S obzirom na temu kršenja ljudskih prava u Banjaluci, o kojoj sam neštedimice pisala izvještaje. Kada sam to jutro nabasala na nju za doručkom u hotelu „Evropa“, bilo mi je istinski drago. Toliko, da sam s njom doručkovala. Kada se uzme u obzir da se piti može sa svakim, a jesti samo sa prijateljima, sve je jasno. Bar meni. Jer, u posljednjih par godina izbjegavam okrugle stolove, kako se ne bih sretala sa licemjerima od kojih mi je muka. Greška! Kako se ne bih sretala sa pragmatičnim dijelom naše populacije, kojoj je bolje, što je gore. Ova dijalektika ima smisla u zemlji apsurda kakva je Bosna i Hercegovina. Nema tog Zida o koji mogu da odvalim glavom da mi bude lakše. Kako mi je to jasno, više volim da sam u svom zabranu, do s takvima. A nedaj Bože da ih trefim za doručkom.

I Jakoba Fincija znam dugo, i prije do što smo oboje učestvovali u radu Međunarodnog foruma intelektualaca „Bosna“ kao članovi upravnog odbora tog foruma. Koja vremena! I koji ideali. Nije da se sa nostalgijom ne sjećam tih poratnih godina u Sarajevu. Pomirena sama sa sobom, bar u tim trenucima razgovora sa Dinom Mustafićem, Zdravkom Grebom, Florence Hartmann koja mi kaže da je dobila i iščitala moju „Četvorolisnu djetelinu“, Sulejmanom Bostom itd..., ukratko rajom, radujem se u sebi što je Naša EHER 14 Š BANJA LUKA

stranka u izboru za gradonačelnika Sarajeva, kao nezavisnog kandidata predložila Tekst: Radmila Karlaš upravo Jakoba Fincija, predsjednika Jevrejske zajednice BiH. Za one u nedoumici, Jakob kaže: “Jevreji u ovom gradu (Sarajevu) žive 450 godina i u tom periodu nije puno imati dva gradonačelnika iz reda jevrejskog naroda?!“ Finci jako dobro poznaje i uočava b/h situaciju, glagoljiv je i izvrstan sagovornik. Vjeruje u zemlju Bosnu i Hercegovinu i u očuvanje mješovitosti grada Sarajeva koji napuni 550 ljeta kao grad. „Najvažnije je u budućnosti integrisati Sarajevo u smislu da se svi građani osjećaju Sarajlijama bez obzira da li neko u njemu živi četiristo, četrdeset ili četiri godine. One koji su tek došli u Sarajevo treba naučiti kako biti Sarajlija, a ko to može bolje učiniti do oni koji su najduže ovdje“, kaže Finci i dodaje da je na djelu animozitet prema pridošlima koji se žargonski nazivaju došlje, papani, ljudi koji nisu sarajevska raja... „Činjenica je da samo mi svi zajedno možemo naprijed. Ja vidim zajedništvo grada Sarajeva koje se tako dobrim pokazalo u ratnom periodu kada je samo bilo važno šta ti treba i kako ti mogu pomoći, kao nešto što je dobra škola kako to treba nastaviti i u miru, jer bi se tek na taj način od Sarajeva napravila jedna evropska metropola, što Sarajevo zaslužuje da bude.“ Naravno, nije sve ovo Finci rekao baš na ovom skupu, ali ja ga gledam u retoričkom paketu. Sve je lijepo kazano, ali meni iz glave ne čili slika onog jerusalimskog Zida i onog upornog jadnika isposnika. Možda sam nestrpljiva ili nezahvalna što za svog života neću doživjeti. Po tome se vidi da su mi vidici zamagljeni. I po sljedećoj pohvali ludosti koja me skoli usred naše divne rasprave o pravdi, pomirenju, doduše garnirane sa strasnim i emotivnim istupom kolegice iz „Dana“ Dženane Karup koja ustvrdi da su ih uvijek neki četnici čerečili. Ne protivrječih Dženani nekom „svojom“ istinom koja bi se ukratko mogla podvesti pod NDH. Naime, moji su me prekasno počeli šopati tom vrstom suočavanja sa desetkovanjem naše familije. Doduše, predugo sam već bila „inficirana“ bratstvo-jedinstvenim partizanskim virusom. Sudeći po tome kako moji „Melezi“ nemaju skoro baš nikakvu prođu, do kod rijetke intelektualne elite balkanskog prostora, uviđam da se gore pomenuti virus nije baš toliko razmnožio kako sam ja u svojoj familiji učena. Dakle, ophrvana povišenom temperaturom koja me uvijek oblada u vidu slabosti prema Valteru koji brani Sarajevo, Sutjesci, Kozari, bitci za ranjenike i slično, aterirah direktno na činjenicu da je nisu čuvali kao zjenicu oka. A kriv je naravno najviše onaj ko im je rekao da je čuvaju. Prosto, kriv je, jer je zahtijevao da se upiše ta poruka i kriv je što se rodio i kriv je što je izmislio te neke partizane i kriv je što je oslobodio zemlju sa istima i što je narode koji su živjeli u XVIII uveo u XX vijek sve skupa sa elektrifikacijom, asfaltom, silnim fabrikama i tako redom. Što je bio bezbožnik i čak se nije molio ni Zidu. Taj je prolazio kroz Zid! Finci kaže da su naše političke stranke preokupirane podjelom stolica, podjelom fotelja u UO (hm, Finci i ja za našu pamet u UO foruma intelektualaca Bosna nismo nikad dobili ni bobe...) tako da se na ono što se dešava u BiH malo ko osvrće. Svako od pastira pokušava da bude ko biva dobar zastupnik svog naroda, svoje interesne grupe i etničke elite, a istovremeno na interese BiH obraća manje pažnje. Jer, političari se bave sitnim politikanstkim stvarima, a državom BiH se ne bavi niko. Ova zemlja nema svog lidera.

E, tu smo dakle. I zato ostajem u sobi hotela „Evropa“ cijelo popodne, strčavši samo u restoran na večeru. Sjadila mi se činjenica da tolike godine kao rakovi idemo nazad i da više ne mogu dozvati na um one momente, onu raju, ona opijanja sa Davorinom Popovićem, Zijom Valentinom, Žerom ili onim drugim iz Plavog orkestra, Bešlićeva polja ljiljana direktno na uvce, sve bajkovite momente kada smo se veselili, jer smo išli naprijed. Dok nam nisu ukazali da to baš i nije tako. I opet moja ograničenost pogleda i nepristajanje da se ne desi za mog života. Hoću da se ispišem iz rakova.

Dino Mustafić je napravio odličnu predstavu „Samo nek ne puca...“ po romanu Damira Imamovića.... I otprilike je to to, samo nek ne puca, a os-

Kolumna talo...

Eh ta kultura. Dino stalno nešto radi, režira, organizuje. Pametnije to radi neko oni u zemaljskom muzeju. Iznimno saosjećam sa tim muzejem zbog njegove sudbine, ali i sa Hagadom, najvrjednijim eksponatom istog. Koja džedži u podrumskom sefu gdje je smještena od zatvaranja muzeja. A i nešto prije. Neka je niko ne vidi, neka je poklopi tama. Karikiram, ali Finci je u pravu kada kaže da se na zvaničnoj WEB stranici muzeja malo toga može naći o Hagadi. A takvi eksponati se u svijetu koriste za dobrobit zemlje i muzeja. Tako Tutankamon putuje po svijetu za dobrobit Egipta i Kairskog muzeja, Mona Liza je bez ikakvih problema išla preko Atlantika, jedino sarajevska Hagada ne može da izađe iz sefa u zemaljskom muzeju. I, dok su ostale Hagade iz istog perioda permanentno izložene, sarajevska Hagada i kad muzej nije zatvoren može da se vidi samo četiri dana godišnje. „Pa zar mislite da bi Louvre imao osam miliona posjetilaca godišnje kad bi samo četiri dana godišnje bila izložena Mona Liza. Od osam miliona posjetilaca, njih sedam miliona i osamsto hiljada dođe samo da vidi ovo Da Vincijevo djelo.

Sa druge strane, prezentacija Hagade u Metropoliten muzeju, jednom od najznačajnijih u svijetu, pored promocije BiH donijela bi sigurno i značajna sredstva za opstanak Zemaljskog muzeja za koji godišnje, prema njihovim kalkulacijama, treba nešto manje od milion dolara“, kaže Finci i, kao da govori u vjetar, napominje mogućnost donatorskih večera u NY ili u Metropolitanu čime bi se za nekoliko mjeseci skupila sredstva za funkcionisanje Muzeja. E tako, zemlja smo koja ne zna šta ima ili ne cijeni što ima. I za Hagadu u ovom slučaju da se pomolimo Zidu. Ili da tresnemo glavom o njega.

Trebalo bi biti optimista. Kao Jovan Divjak kojeg su b-h vlasti umalo žrtvovale oltaru laži, poslavšu mu poruku dok je tamnovao u Beču da ratnoj Armiji BiH ne trebaju neki S. Da mi ne treba i da ne možemo zajedno, klizilo je prema njemu. Bariša Čolak i njegov biser da se Jovo isporuči BiH. Kao zločinac naravno. Nakon što je taj isti Jovo, taj S. u istoj armiji bio šikaniran, hapšen i omalovažavan. I na koncu penzionisan. Ali ne na vrijeme, tako da se i onim drugima ukazala prilika da manipulišu s njim i njegovim prisustvom u Dobrovoljačkoj. Moj drug i prijatelj Jovo Divjak je unatoč svemu optimista. U ratu je bio uz običnog čovjeka, borca, uz onog ko je vjerovao u očuvanje BiH. Bilo ga je svuda, na svakoj čuki, u svakom rovu. Dok ostali, vrli kadrovi, nisu nosa promolili iz zgrade Predsjedništva. Zato Jovu i vole obični pučani. Jer je čovjek iz naroda. I jer godinama ulaže u mlade, u njihovo obrazovanje. O njemu drugom zgodom, gromada je to o kojoj ne mogu tek par redaka i o tome kako je kad si na pravoj strani. Ljudskoj.

Da napomenem da je ostao i njegov ratni dnevnik Ne pucaj! Objavljuje ga Slobodna Evropa na svom portalu. Lično, jedva čekam da se objavi za široke narodne mase u Bosni i Hercegovini. I šire. Jovo mi kaže, onda ćeš ti govoriti na predstavljanju knjige. Vrlo rado. Znam šta znači čistiti ispred svojih vrata, ali kad mi neko i svoje smeće gura pred vrata, malo pošizim. Ovo je knjiga o tome kako izgleda kada vam neko svoje smeće gura pred nos.

Pred Jovin nos. Hoćete li šutjeti, začepiti nos ili metlom otresti po tom smeću i razbucati ga. Moja metla je spremna, vrlo rado ću zboriti o ovoj knjizi kada dođe vrijeme. Najvažnije je da je ovaj dnevnik-knjiga napisan kao svjedočanstvo.

Jer, Bosna je zemlja iracionalnosti. I apsurda. Sve više razumijem Andrića.

Noga, posljedica povrede koljena zbog spašavanja psa boli i dalje. Pomjeram je i namještam razmišljajući o najdražem generalu. „Nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima, teško možemo govoriti o povjerenju,“ kaže neko. Par visokoumnih taktova o tome da sud zna šta radi, jer je to bazirano na pravnim spisima. Meni je pomalo muka. Za razliku od „mog“ generala, ove haške njuške ne mogu svariti nikako. U Štokholmu, 1997.

Ann-Mary Bostromm, čuvena švedska novinarka i zamjenica predsjednika Helsinškog komiteta za ljudska prava, govori nam da užasnije scene nije vidjela što nakon vojne akcije „Oluja“ u Hrvatskoj. Kada hrvatske što vojne, što paravojne formacije nisu imale dovoljno srpskih civila da na njima iskažu svoju obijest, kasapili su životinje. Krave, konje. Čerečili ih i komadali žive.

Novinarka Bostromm, tad već pri kraju svoje novinarske karijere, kako je naglasila, ništa užasnije nije vidjela. Ja se lično sjećam kolege Denisa Šarkića iz slovenačke Mladine kojeg sam u Banjaluci štitila od srpskih nacionalista policajaca jeseni 1995. Mada je bio uredno akreditovan, sve po PS-u, ipak je Denis. A ja sam ipak bila ja i dalje, tako da je okršaj sa policijom bio

žestok. O tom, potom. Da se vratim na Denisove priče o Kninu koje je umalo platio glavom. Moj kolega je bio zgrožen leševima i uništavanjem koje je za sobom ostavila hrvatska vojska nakon „Oluje.“ Leševima nekih ljudi koji su se zalud molili Zidu, a kroz njega nisu mogli. Šarkić mi je tad ispričao da je Knin tada bio jedno ogromno zgarište, a da su „oslobodioci“ namaknuli čiste kulise gdje su prvo poboli šahovnice, stavili bine za govorancije dok je dim iza kulisa i smrad raspadnutih tjelesa i dalje nagonio na povraćanje. Sve je moj drug, po ocu Banjalučanin, ali po rođenju Slovenac, snimio i memorisao, ali ga je neko od hrvatskih dušebrižnika provalio da radi za „izdajničku“ Mladinu. Zaplijenili su mu kameru i htjeli ga ubiti. Svojim ušima je čuo razgovor između „oslobodioca“ Knina. Isti su zaključili da je ubistvo suviše rizičan pothvat, Šarkić baš nije nepoznat novinar i to mu je spasilo život. Snimci su uništeni, kamera mu je oduzeta. Ali, nisu pamet i sjećanje na ono što je vidio. Puštam da suhoparsnot riječi onih koji na skupu podvlače da garant postoji pravna osnova za oslobađanje generala iščili da ne bih posegnula za metlom, kada vazduhom odjednom zavibrira glasić Florence Hartmann. Ona se ne slaže. Optužnica je bila potkrjepljena debelim dokazima. Na koncu je donesena tanka presuda.

Koja nema veze s mozgom i pravdom.

Hartmannovoj pišem posvetu na „Melezima“, razumjeće bolje nego naše usijane glave koji kad čuju termin „Melezi“, pomisle jok! Uostalom, ona je obilazila i neke meni drage ljude svojevremeno u Parizu. Neke srbijanske disidente koje je Miloševićev režim prognao i anatemisao. Ima ta Florence nosić za pravdoljubivost. „Jeste li se izmirili“, zeza me Senad H. sa svoje TV FACE. Taman me hvata u letu do Hodžića gdje me na ćevape odvodi moj drug, franjevac Pero.

Jedino se u toj ćevapdžinici u okrugu može dobiti pivo, odnosno mrski alkohol. Šta je to s ovim svijetom. Kod Hodžića dobro prolazim. Doturaju mi i pepeljaru da na brzinu zapalim, dok ostali gosti ne nagrnu. Baš im hvala, godilo je kad se Zid malo razmakne.

Dok mi kroz vidno polje promiču Slatko ćoše i Begova džamija imam osjećaj da hodam po vodi. I to natraške. Klimam u sebi rahmetli banjalučkom ef.

Haliloviću čiji posmrtni ostaci završiše s onu stranu zida Begove. Nije ga niko ni pitao. Dvije usijane strane razvlačile i na koncu jedna prevagnula.

Ono što znam je da ef. Halilović nikako ne bi želio počivati tu. Radije bi pod vrbom negdje kraj Vrbasa. Znam, jer je meni govorio što vjerovatno nikom nije. Ali, o tom u mojoj Knjizi priča, pa kom krivo, kom pravo. Nadam se da on počiva tamo gdje ga neki Bog čuje, a ne puki zid.

A kojem Zidu ja da se molim... Snijeg počinje obladavati Sarajevo, ali polako. Negdje oko Kaknja spajaju se depresivni sumrak i još nepokrivena ulična prljavština sa kućama dotrajalih fasada koje promiču. Brda kao da stišću taj prizor. E, to je moja Bosna. Bjelina snijega pomoliće se tek kasnije. Oko Travnika i Komara. Učiniće sve djevičanski čistim. I tu nekako prodisah! Š E H E R 15 BANJA LUKA

Glumica Katarina Bussinger-Ivanović:

Od čobanice do carice NAPISAO: Slavko Podgorelec

Katarina (popularna Nena) doajen je banjalučkog glumišta – posebno kad je riječ o Dječjem pozorištu. Naime, a nakon iskustva na "otvorenoj sceni", prvi je glumac u matičnoj knjizi ovog recentrnog teatra. U vrijeme Drugog svjetskog rata boravi u Zagrebu, a nakon toga polazi razne tečajeve -kurseve (daktilografije, stenografije, knjigovodstva, i zaposlila se) ali to nije ono što je željela raditi...

Onda je objavljen konkurs za Tečaj glume i režije pri Glumačkoj školi u Zagrebu. Audiciju je položila, a profesori su bili Ferdo Delak i Perković. Nakon uspješnog završetka tečaja, prof. Delak je polaznike obavijestio da dolazi direktor Narodnog pozorišta Bosanske krajine iz Banja Luke s kojim je dogovoren angažman. Katarina je nagovorila kolegicu Josipu-Seku Maurer da zajedno odu u Banju Luku.

Repertoar , odnosno uloge, za tu sezonu je već bio podijeljen (1949/50). Interview je klasična novinska kategorija – pa od ovog retka počinje Katarinin 'monolog'...

U banjalučkom Pozorištu bila sam pet godina. Sjećam se predstave za djecu "Dugonja, Trbonja i Vidonja" u kojoj sam igrala Vješticu. Uloga mi je ostala u srcu; djeca su bila najljepša pulika... Uvijek sam nastojala naučiti ulogu, jer sam tek tada mogla mogla 'usaditi lik' – karakter, dušu...

Sjećam se predstave "Mletački trgovac". Glumica koja je tumačila lik paža-glasnika nije se pojavila na predstavi, pa sam ja 'uskočila' jer sam znala taj tekst. Kad sam stupila na scenu, s lijeve strane (iza kulisa) nalazio se sufler; počela sam svoj tekst, a on je tako suflirao da sam mu dah osjećala na vratu... Toliko me zbunio jer je 'dobacivao' riječi koje sam ja već izgovorila. Tada nisam bila ni paž-glasnik, nego 'ukočeni lutak' i htjela sam u zemlju propasti...

EHER 16 Š BANJA LUKA

Bila sam sa djetetom, a bez stana, i vratila se u Zagreb. U srcu mi je ostalo Pozorište.

Početkom 1955. sam se vratila u Banja Luku. Moja kolegica i draga prijateljica Desanka Knežević, udana Biogradlija, tada glumica u banjalučkom Narodnom pozorištu, obavijestila me da se otvara pozorište za djecu – tačnije, Centar za vaspitnozabavni život djece.

Organizator i prvi upravitelj bila je Vuka Marković, žena koja je znala šta je pozorište, i svim se snagama i umijećem borila za tu ustanovu koja je osnovana 30. decembra 1955. godine. Vuka me poznavala dobro jer je, u vrijeme dok sam bila u Narodnom pozorištu, bila sekretar te ustanove. Dobila sam angažman, uz kolegu Huseina Čokića, Feridu Džajić (udanu Čokić) Mirjanu Rašić i Ivicu Higija. Bio je to mali ansambl, čiji su članovi igrali u predstavama sa puno više likova, pa su tako glumci tumačili i po tri uloge...

Prva predstava bila je 14. decembra 1956. - "Zlatna ribica" (da li po Puškinu?), a ja sam tumačila lik seljanke-groficecarice. Prvi reditelj bio je Vojmil Rabadan – prvi učitelj koji nas je naučio sve o lutkama. Huso (Čokić, kasnije filmski glumac) nadahnuto je i emotivno igrao ribara, a ja njegovu 'pokondirenu' ženu koja ga 'mentalno' (i fizički!) zlostavlja'. Iz gledališta smo slušali dječje jecaje, a naravno - i smijeh.

Naša mala ekipa predstavljala je revoluciju u kulturnom životu Banja Luke i njene djece.

Zaredale su premijere i predstave, a radilo se danonoćno.

Samo je ponedjeljak bio slobodan dan – ako nismo na turneji.

Igramo komad sa deset-petnaest likova, što znači – ruke neprekidno u zraku, samo se smjenjuju lutke. Tako se meni dogodi (u "Vuku i sedam jarića") da moje Jare-Gare izjuri sa scene, pa odmah grabim Ježa koji u jednom trenu – zamekeće...Muka u ovom poslu je kad studiraš novi lik, 'uđeš' u karakter i prilagodiš glas – a onda iz radionice dobiješ lutku koja se ne uklapa u glumčevu viziju. Zato su Dušica (Šandorov) i Bešo (Ahmet Bešić) studirali 'djelo' i zajedno s glumcima razgovarali o budućoj lutki.

U "Čarobnjaku iz Oza" Dušica je napravila moje StrašiloPlašilo tako izražajno da je ono, čim sam ga ugledala – "progovorilo" glasom koji je izazvao salve smijeha. Jedared je neki učitelj, kreštavim glasom, vikao "Tišina djeco!", i vjerojatno bi tako i nastavio, ali se Strašilo (njegovim glasom!) izderalo "Tišina djeco!" nakon čega je nastao urnebes, a učo je zaćutao...

Sjećanje Katarina Bussinger – Ivanović Rođena u Đakovu 1929. godine. Osnovno školovanje i nižu gimnaziju završila u Zagrebu. Završila Tečaj glume i režije pri Glumačkoj školi u Zagrebu u klasi profesora Ferde Delaka i Mirka Perkovića 1949. godine.

Koncem iste godine dobija angažman u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, gdje radi kao glumica do 1954. godine.

Nakon nepune dvije godine (1956) vraća se na scenu i pristupa ansamblu Dječjeg pozorišta ( u to vrijeme Centar za vaspitno-zabavni život djece) u Banja Luci.

Radi kao glumac (otvorena scena) i glumac- animator na lutkarskoj sceni sve do penzionisanja 1978. godine.

Kao kulturni i javni radnik, dobitnik je prestižne nagrade grada Banjaluka "Veselin Masleša" (1964.), Srebrne plakete Samoupravne interesne zajednice kulture (SIZ) Banja Luka (1978.) i plakete Udruženja dramskih umjetnika Bosne i Hercegovine (iste godine).

U analima Dječjeg pozorišta u Banja Luci sačuvane su brojne afirmativne kritike glumačkih i animatorskih ostvarenja Katarine Bussinger-Ivanović.

Kao doajenu banjalučkog glumišta, a na inicijativu Predraga-Peđe Bjeloševića (direktora i umjetničkog rukovodioca banjalučkog Dječjeg pozorišta), Katarina je 2007. godine (na specifičan način) otvorila i zatvorila 6. Međunarodni festival pozorišta za djecu koji se, tradicionalno, održava u Banjoj Luci.

Voljela sam karakterne likove, što je posebno izraženo u Borisovoj (Kovač) adaptaciji Igoovih "Jadnika" ('Lutka male Kozete'). Igrala sam (valjda pretemperamentno) zlu krčmaricu Tenardie koja je ošamarila Kozetu – a glava je odletjela sa tijela lutke.

"Dugonju, Trbonju i Vidonju" (u režiji Vuke Marković) igrali smo na otvorenoj sceni 1959/60. Ja sam bila Trbonja (tapacirana jednom dekom i ogromnim jastucima od spužve).

U nekoj sceni 'navlače' me za ruke Vidonja (pokojni Saša Pašćenko) i Dugonja (pokojni Uroš Kovačević) tako žestoko, da je jadni Trbonja napravio 'kolut naprijed' i sletio sa pozornice, publici pred noge.

Bila je to uspješna predstava: "osluškivala" sam komentare djece, a jedan mališan se hvalio kako komad gleda već treći put, a najviše mu se svidjeo... "Prdonja". U "Trnoružici" Vaso (pokojni Pelikan –električar) igra kastelana, i naređuje lovcima "Lovite rajebice !" umjesto "jarebice" . Lapsusi publici uglavnom promaknu, ali ih se glumci sjećaju dok su živi.

U jednoj predstavi pitam Hajru (Čauševića) "Jel' tri bebe?", a on, zanijet animiranjem lutke – odgovara "Je...be...be...be!". Reditelji su tvrdili kako imam širok dijapazon glasa, što su neki od njih (ali i kolege-glumci) maksimalno koristili. Glumac 'zaglavi' u wc-u, a na njegov 'šlagvort' izlijećem ja 'odradim stvar'. Publika i reditelj u gledalištu – pojma nemaju!

Pamatim lik Princa (Vojo Vujanović, danas ugladni umjetnički kritičar i teatrolog) iz "Snježane i sedam patuljaka" (otvorena scena): bio je markantna, gotovo apoteozna pojava, divnog glasa, ali kočila ga je strahovita trema... Ipak – nikada nije "zaribao"...

Prije ovog nesretnog rata (1989), bila sam u Dječjem pozorištu. Susrela se sa mojim dragima Blankom (Kulier-operetnom glumicom) i Idom (Milošević) a bio je tu kolega ( iz Narodnog pozorišta) Adem Ćejvan.

Mnogih više nema, ali ja i danas čujem njihove glasove, smijeh i doskočice kojima smo uveseljavali sebe i publiku...

Vrijedilo je trećinu života provesti u teatru, a Dječijem – posebno...

Ovom prilikom se s poštovanjem i zahvalnošću prisjećam

Vojmila Rabadana, Edi Majerona, Miroslava Ujevića, Mihe Politea, Davora Mladinova, Franje Majetića, Borisa Kovača, Vuke Marković, Branka Čurčića i mnogih drugih... Hvala im!

Ne mogu opisati uzbuđenje koje me obuzelo u trenutku kada sam, kao nekadašnji radnik banjalučke Kuće od snova, na Šestom međunarodnom festivalu pozorišta za djecu otvorila scenu tog, po mom skromnom mišljenju "naj-teatra".

Nisam ni u snu mogla pretpostaviti da ću takvu počast doživjeti. Sretna sam zbog svih koji će ovdje dolaziti, veliki i mali, oživjeti vlastite snove i maštanja... Hvala prvom čovjeku ove kuće Predragu Bjeloševiću koji ima viziju, hrabrost i odlučnost da sve ovo i ostvari...

04.12.2012. godine OBAVJEŠTENJE ZA MEDIJE Danas je u osamdesetčetvrtoj godini života preminula glumica Katarina - Nena Bussinger Ivanović.

Svoj profesionalni angažman započela je u Narodnom pozorištu Bosanske Krajine 1949. godine. Od marta 1956. godine zaposlena je kao prva glumica banjalučkog Dječijeg pozorišta. Za svoj glumački rad dobitnik je mnogih nagrada i priznanja među kojima i plakete grada Banja Luka.

Komemorativni skup će se održati u Dječijem pozorištu Republike Srpske u četvrtak, 06. decembra u 13 časova, a sahrana istog dana u 14 časova na Novom groblju u Banjoj Luci. Š E H E R 17 BANJA LUKA

ŽIVOT U GRADIĆU NA VRBANJI

ČELINAČKE LATIF-AGE Piše: Rešad SALIHOVIĆ Danas ćemo govoriti o Čelincu, gradiću na rijeci Vrbanji, poznatom po brojnim mlinovima, stupama i barutanama, u kojem su do drugog svjetskog rata živjeli uglavnom muslimani. Za taj gradić vezuje se priča o poznatom Banjalučaninu Latifagi Tetariću, koji je tu imao značajne trgovine i veliko imanje. Ustvari, o misionarskom radu Latif-age i njegovih jarana, uglednih Banjalučana, malo se zna - da su se u doba austrougarske okupacije uputili čak do Turske kako bi se lično uvjerili kako žive muslimani koji su se kolektivno iseljavali u tu daleku državu. Tužno je bilo gledati kako se iseljavaju cijele mahale, te su, u znak zahvalnosti zbog tolike brige za svoju braću muslimane pred odlazak u Tursku, preostali Bošnjaci ispjevali najljepšu i najtužniju pjesmu prihvaćenu kao himnu: ''Put putuje Latif-aga, sa jaranom Sulejmanom. Moj jarane, Sulejmane, je l' ti žao Banjaluke, banjalučkih teferiča...?''.

EHER 18 Š BANJA LUKA

Kako kazuje unuk Latif-age, narator Irfan Tetarić, ova pjesma i ljubav prema domovini značajno su utjecali da ne dođe do još masovnijeg iseljavanja, jer su se mnogi pokajali i kao sirotani se u Bosnu vratili, da makar na njenim ledinama skončaju. Tako je i Latif-aga prije 65 godina skončao svoj život u Čelincu, kao što su i njegovi sunarodnici prognani tokom posljednjeg rata, kada je u čaršiji živjelo 2300 Bošnjaka, danas svedenih na jedva dvije stotine. Pa i pored toga, zahvaljujući vrlo malom broju preostalih i prognanih Bošnjaka, sagrađena je nova čaršijska, i još nedovršena džamija u Šamcu. I nevladina organizacija ''Budućnost'' pomaže da se na izvjestan način ovdje održava u život, iako mnogi od njih ni sami ne znaju kako preživljavaju. Naime, 35 članova ili porodica, koje čine ovu organizaciju, dovedeni su u situaciju da ne mogu izmiriti ni tekuće obaveze jer su im gotovo svi donatori okrenuli leđa, tako da su od opštine ove godine dobili samo pet stotina maraka, i još toliko su sakupili od članarine što nije dovoljno da isplate ni trećinu kredita kojeg su podigli kako bi svojim članovima obezbijedili po 50 kilograma gnojiva, 4 kilograma sjemenskog kukuruza i 20 kilograma sjemenskog krompira. Osim Karitasa, svi ostali, pa i opštinska vlast, pali su na ispitu, jer ovdje nema posla za Bošnjake ali ni za ostale, tako da dvadesetak omladinaca nemaju nikakvu šansu za zaposlenje, a njihovu bi sudbinu u skoroj budućnosti moglo doživjeti i 40 bošnjačkih učenika.

Bilježimo

Ustvari, to je samo kap u moru potreba ovdašnjeg bošnjačkog stanovništva, koje ni sami ne zna kako preživljavati, poput porodice Azre Toplić sa petero djece. A da to nisu jedine muke ove šamačke porodice, treba napomenuti da je Amar, najstariji među ovom djecom, gotovo slijep, a za njegovo ozdravljenje ima lijeka, ali ne i sredstava, da se pomogne mladiću da progleda u 21. vijeku. Treba reći i da se u vrijeme kiša ne preporučuje bez čizama prolaziti ovim dijelom grada starosjedilaca Bošnjaka, posebno u noćnim satima.

Njihove porušene kuće sablasno izgledaju, dok novopridošli stanovnici žive u blještavilu pored novog asfalta i uživaju svu blagodat ovog svijeta. Danas u Šamcu živi dvadesetak staračkih porodica sa pedesetak članova. Kojih stotinjak metara dalje nalazi se vakufska zemlja čije plodove uživaju oni kojima ona ne pripada, a iznad šamačkih polja, koja su uglavnom neobrađena, jer Bošnjaci nemaju nikakve meha-

nizacije niti imaju od čega platiti da im drugi obrađuju zemlju, pored porušenih kuća živi samohrana majka Zilha Toplić sa sinom, bez bilo kak-vih prihoda. U još težoj situaciji je porodica Sejdić Nedžada i Medihe, koji žive sa dvoje odrasle djece pored puta koji vodi ka željezničkoj stanici i Jošavki. Oni nemaju ni vode, ni puta, ni kanalizacije, imaju drveni nužnik na tuđoj zemlji, iako je Nedžad proveo na prisilnom radu više od hiljadu i tri stotine dana, i vrlo često bivao i premlaćivan. Njegov 24-godišnji sin tri mjeseca je radio u firmi bez ijedne marke, iako je poslodavac za njegovo zaposlenje naplatio više od 16 hiljada mraka. Danas ta porodica živi od 65 maraka socijalne pomoći. Treba napomenuti da većina Bošnjaka Čelinca posjeduje prilično zemlje ali nemaju mladih ruku, da je obrađuju, a pomoći je sve manje, zapravo potpuno je presahla, o čemu mutavelija džamije i predsjednik NVO «Budućnost» Hajrudin Bašić kaže, da su sve oči uprte u čelinačke prognanike koji svih ovih godina nisu zaboravili svoju rodnu grudu, pa se nada da neće ni sada. Shodno ovdašnjem zakonu, ko ne isplati dug za kredit do kraja ove godine, mora prestati sa radom, što praktično znači da većini Bošnjaka, htjeli to oni ili ne, prijeti novo iseljavanje. Zato u dobru namjeru dobrih ljudi ne treba sumnjati, jer su se oni bezbroj puta dokazali kada treba.

A baš sada je trenutak da se ovaj gradić, u kojem više nema ko pjevati niti im se u ovakvoj situaciji pjeva, ne zaboravi. I da se utihnula pjesma o Latif-agi ponovo začuje. Kao podstrek boljem životu.

19

Putevi saradnje

LANDSKRONA - D Pripremio: Ferid Lukavčević

Posljednjih dana oktobra 2012. godine u Donji Vakuf je, nakon višemjesečnih istrajnih aktivnosti, stigla vrijedna donacija – poklon partnerske švedske komune Landskrona ovoj bosanskohercegovačkoj općini. Pored raznovrsne sportske opreme i rekvizita namijenjenih donjevakufskim školama i sportskim klubovima, dobili smo i određen broj elemenata za uređenje dječijih igrališta, te najveću poslasticu svim ljubiteljima sporta, posebno nogometa – univerzalni malonogometni teren dimenzija 40 x 20 metara sa svim potrebnim dijelovima.

Za ovu vrijednu i za našu općinu izuzetno značajnu donaciju glavni „krivci“ su gospodin Ferid Lukačević, Banjalučanin sa adresom u Landskroni i počasni građanin Donjeg Vakufa, i gospodin Tom Sörrenson, Utvecklingsstrateg Fritids- och kulturförvaltningen,ĬLandskrona stad. Velika zasluga za pripremu i slanje ove donacije pripada i sekretaru Košarkaškog kluba „Bosna LA“ Nailu Vajrači, dokazanom iskrenom prijatelju Donjeg Vakufa i Donjevakufljana. Od ideje za organiziranje jedne ovakve značajne donacije, pa do momenta prispijeća prepunog šlepera u Donji Vakuf prošlo je skoro godinu dana, ali i pored niza komplikacija i realnih izazova u pripremi i orga-

niziranju ovog „projekta“ sve je završilo na najbolji mogući način – sportski teren na usluzi svim ljubiteljima sporta, sportska oprema i rekviziti podijeljeni školama i sportskim klubovima, a postojeće prijateljske i partnerske veze Landskrone i Donjeg Vakufa potvrđene i dodatno ojačane.

Od samog uspostavljanja prijateljskih odnosa dviju lokalnih zajednica 2003.godine, prvenstveno nastojanjima KK „Bosna LA“ sa jedne, te KK „Donji Vakuf“ i Sportskog saveza Donji Vakuf sa druge strane, odnosi su se iz godine u godinu razvijali i jačali međusobnim posjetama, učešćima na turnirima u oba grada, te donacijama donjevakufskim sportskim klubovima, školama i Domu zdravlja.

Sigurni smo da i ovaj poklon Donjem Vakufu otvara nove perspektive za buduće odnose naših općina, te da će se postoječi nivo saradnje proširiti i na druge oblasti javnog života na dobrobit građana obe lokalne zajednice.

Još jednom u ime svih donjevakufskih sportista, veliko HVALA, našim prijateljima u Landskroni !

Donacija grada Landskrone Donjem Vakufu

za sada, a kako će ići, vidjećemo, a možda će se graditi i neki trajni objekat ili nešto slično. Elementi za dječija igrališta će biti uskladišteni do proljeća, a onda će se uz dodatak ljestvica i pješčanika instalirati u dječijem vrtiću i na nekoliko lokacija u gradu kao dječija igrališta, da budu dostupni što većem broju djece.

Sportske rekvizite - stolove za stoni tenis, tenis, odbojkaška i badminton mreže s postoljem, te lopte i košarkaške mrežice Sportski savez Donjeg Vakufa podijelio je svim osnovnim školama kao i nekim sportskim klubovima, a sve škole su dobile i po garnituru sportske opreme za takmičenja. Dio opreme ostavljen je u magacinu pa će se podijeliti po potrebi. Hala se pripremala za montažu, i sredinom novembra došla je ekipa iz Sarajeva, koja je postavila i montirala malonogometni teren.

Izuzetno nam je drago, što je ovaj teren postavljen u Donjem Vakufu, i da je 25. novembra 2012. odigrana i prva utakmica na zatvorenom, na Dan državnosti Bosne i Hercegovine,

Još jednom je urodila plodom saradnja između sportskog saveza komune Landskrona i košarkaškog kluba Bosna LA, te sportskog saveza općine Donji Vakuf. Vrijedna donacija je izraz iskrenog prijateljstva svih nabrojanih aktera a ista može biti samo novi podsticaj za nove zajedničke akcije u narednom periodu. Isto tako, ovo može biti dobar primjer i mnogim drugim organizacijama i udruženjima da nađu mogućnost za slične akcije za dobrobit i razvoj općine Donji Vakuf.

Donacija grada Landskrona, Švedska poslata 27. oktobra 2012. gradu Donji Vakuf, Bosna i Hercegovina. Procjena vrijednosti donacije je cirka 400.000-450.000 kruna, kaže nam Tom Sörensson, UtvecklingsstrategFritids- och kulturförvaltningen,ĬLandskrona stad u razgovoru i kojem smo neizmjerno zahvalni za sve učinjeno.

Donacija grada Landskrone, zaprimljena 29. oktobra 2012., drugog dana Bajrama. Ugovor je potpisan za zakup jedne bivše proizvodne hale na godinu dana. Dimenzije odgovaraju, ima rasvjeta, parking i u centru je Donjeg Vakufa, preko puta Motela Otoka. Ovo je dobro rješenje

20 Š E H E R

BANJA LUKA

Sead Cerić Ceri Donji Vakuf 12. decembar 2012.

Sportski pozdrav Bosna Basket Landskrona

Putevi saradnje

DONJEM VAKUFU

Det händer - mellan städer i Europa Sedan några år har, Landskrona stad i Sverige och Donji Vakuf i Bosnien, etablerat ett samarbete inom idrott och föreningsliv. Landskronas föreningar har besökt Donji Vakuf och ungdomar från Donji Vakuf har besökt Landskrona. Möten mellan människor från olika länder och kulturer, leder ofta till intressanta diskussioner om utbyte i flera former. Vid Donji Vakuf:s senaste besök i Landskrona med turneringar och andra aktiviteter, hade vi också ett seminarium om idrottsledarens betydelse för barn och ungdomars utveckling. Besöket avslutades med ett gemensamt möte om de viktigaste frågorna för det framtida samarbetet. Självklart handlar det i första hand om utbyte mellan människor från olika länder, med idrotten som utgångspunkt. Men också andra viktiga områden som idrottens organisation, utbildning, anläggningar och

utrustning som skapar bredd och förutsättningar för barn och ungdomars positiva utveckling.

Visst, tiden går, men nu har vi äntligen lyckats nå ett viktigt delmål; att skicka en lastbil med bra begagnad utrustning för idrott och lek från Landskrona till Donji vakuf.

Insamlingen har skett på ledig tid i samarbete mellan Bosna Basket, Fritid och kultur, parkavdelningen samt Unisport – en privat leverantör av konstgräs i Landskrona.

Med Ferid Lukačević:s kontakter, ansträngningar och tålamod nådde vi målet, och det är vi uppriktigt glada för.

Vi hoppas att utrustningen kommer till glädje och nytta för barn och ungdom i Donji Vakuf.

Hälsar Landskrona stad 2012-12-14 Mvh, Tom Sörensson

Š E H E R 21 BANJA LUKA

Pripremio: Goran MULAHUSIĆ

I ove godine u organizaciji udruženja ” Bosna i Hercegovina ” iz Noršepinga i “Distrikta Osterjotaland,” te prevoznika “Adriatic Buss-a”, organizovano je putovanje u BiH. Krajem oktobra na put su krenuli predstavnici organizatora i udruženja “Ljiljan” Motala, te predstavnice “Hand i Hand” iz Nišepinga i “Bumerang” iz Linšepinga. Put nas je vodio u Zenicu u posjetu KUD-u “Bosnia Folk” i u Sarajevo na studijsku ekskurziju za omladinu iz Motale i Noršepinga.

Ovo desetodnevno putovanje imalo je za cilj obilazak kulturnih i historijskih znamenitosti naše domovine. Po dolasku u BiH smjestili smo se u motel “Europa” u Sarajevskom naselju Nedžarići. Slijedio je zasluženi odmor. Narednog dana u večernjim satima odlazimo u Zenicu da sa prijateljima iz KUD-a “Bosnia Folk” obilježimo desetogodišnjicu njihovog uspješnog rada. Oni su bili naši gosti u Švedskoj i ostala je duboka veza. Može se samo reći, puno divne zabave, plesa, prigodnog programa i druženja. Hvala vam Zeničani!

Slijedeći dan smo u posjeti Srebrenici. Tu smo da odamo počast žrtvama genocida, da se podsjetimo na te strašne događaje, da naša omladina koja je rođena u Švedskoj na licu mjesta osjeti tragediju koja se dogodila tu i na mnogo drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. To je dio i njihove sudbine.

To su djeca prognanika koji su bili prisiljeni napustiti svoju domovinu. Sve što su vidjeli i čuli ostati će sigurno duboko u sjećanju. Srebrenica se nesmije zaboraviti.

U Sarajevu smo posjetili mnoga znamenita mjesta, Baščaršiju, Muzej grada Sarajeva, Bošnjački institut,Vijećnicu, mjesto Sarajevskog atentata i još mnogo toga.

Posebno zanimljiva je bila posjeta Visokom. Prvo smo otišli u selo Arnautoviće, srednjovjekovni naziv Mili, gdje je 1377. godine krunisan prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić.

Na Bosanskoj Piramidi Sunca dočekao nas je arheolog Semir Osmanagić, čovjek koji je otkrio Bosanske piramide.

Obišli smo dobro očuvane kamene blokove od kojih je sagrađena piramida.

Veliki dojam na sve je ostavila podzemna mreža tunela kroz koju nas je proveo Semir. Tuneli s posebnim klimatskim i magnetnim fenomenima imaju i ljekovita svojstva. Bosanske piramide su danas i dobro posjećena turistička atrakcija. U povratku smo se zadržali nekoliko sati u Derventi, gdje smo obišli mezar, nedavno preminulog istaknutog člana iz noršepingskog udružena, Kemala Šljoke. U domovini je bilo mnogo toga vrijednog i zanimljivog za vidjeti i naučiti. Doći ćemo opet.

Tako se privelo kraju naše studijsko putovanje .

Tekst i foto * : Adem Čukur

Tradicionalna bosanska kuća Tip tradicionalne bosanske stambene kuće je porijeklom sa Orijenta, ali je karakteristiše i prilagođavanje lokalnim klimatskim uslovima, raspoloživim materijalima i ranijim tradicijama. Kuću su u to vrijeme gradili univerzalni graditeljski majstori-dunđeri. Osnovni tip ove građevine je objekat četverougaone osnove, jasno naglašen po visini raščlanjenjem na robusno prizemlje, sprat koji je oko 30 cm istaknut u odnosu na prizemlje i četverovodni strmi krov sa jakim strehama. Povećanje osnove sprata nije rađeno zbog želje za većim prostorom, već su graditelji time htjeli iskazati potrebu da čovjek, sjedeći kraj prozora, doživi osjećaj lebdenja.

Prizemlja su najčešće rađena u kamenu sa malim prozorima, a sprat sa nizovima uskih prozora. Zidovi kata su rađeni sa skeletom od drvenih stubova i greda sa ispunom od ćerpića (nepečene gline) i obostrano malterisani, a završno krečeni u prirodnoj bijeloj boji. Krov je bio od drvene građe, pokrivan sindrom (manjim drvenim tesanim letvicama koje se podužno i poprečno preklapaju), kasnije je pokrov zamjenjivan ”biber” crijepom. U prizemlju su se uglavnom nalazile pomoćne prostorije. Stepenište je bilo drveno i naglašeno. Na katu su bile sobe i prostor za razgovor / divanhana čiji je centralni dio bio slobodan, prekriven ćilimima ili, skromnije, tkanim ponjavama. Na tom prostoru se za vrijeme objeda postavljala sofra (niski drveni okrugli sto) ili bakarna sinija, tako da su ukućani objedovali sjedeći na podu. Naveče su se u sobama preko ćilima po podu postavljali dušeci za spavanje, koji su se u toku dana odlagali u drvene (često rezbarene) ormare / dolape koji su ugrađivani uz unutrašnje zidove. Obično su uz unutrašnji zid bile i peći od glinenih lončića, a uz njih hamam (manje kupatilo). Uz vanjske zidove soba ispod niza prozora cijelom dužinom ugrađivane su niske sećije po čijim su jasEHER 24 Š BANJA LUKA

tucima postavljani uski bijeli prekrivači ukrašeni vezom ili keranjem. Strop je bio relativno nizak, često ukrašen geometrijskom (rjeđe biljnom) ornamentikom u drvetu. Viši, razvijeni nivo ovakve kuće predstavljaju objekti sa razuđenom osnovom i krovovima, te sa zasebnim muškim i ženskim avlijama. Najbolji primjer takve kuće u BiH je Svrzina kuća u Sarajevu. Tradicionalna bosanska kuća predstavlja primjer kako se primjenom relativno jeftinog materijala mogu uraditi vrlo uspješna arhitektonska rješenja, i to po mjeri čovjeka.

Kuća se ne može posmatrati sama za sebe, već zajedno sa dvorištem/avlijom i obodnim zidom kao dijelom ukupnog ansambla stanovanja. U početku, taj ansambl se nalazio malo izdvojen od sokaka / ulice, da bi kasnije bio prislonjen uz ulicu i sa istaknutim doksatom na katu što je omogućavalo da stanari, zaklonjeni iza mušebaka ( prozorskih drvenih rešetaka ) posmatraju život ulice. Za stanovnika grada se može reći da je volio svoju kuću. To se u prvom redu odnosi na ženu koja je, s obzirom na svoj status (nije učestvovala u društvenom životu čaršije) sva svoja nastojanja usmjeravala na to da kuću i dvorište učini što ljepšim i prijatnijim za življenje. Dvorišta/avlije su bile kao mali parkovi sa đulistanima / ružičnjacima, jorgovanima ili jasminom i cvijetnim lejama oivičenim kamenim oblucima koji su se svakog proljeća nanovo krečili. Tu je često bilo i poneko drvo dunje, čiji su plodovi ostavljani na kredence u kući i dugo u zimu kućom širili svoj ugodan i karakterističan miris. U dvorištima se često nalazio i bunar, a kroz neka je džerizima (manjim kanalima) proticala voda, što je cijelom ambijentu davalo posebnu svježinu, živost i ugođaj. Tu se često nalazio i prostor za odmor i akšamluk u ljetnim mjesecima, natkriven drvenom pergolom i lišćem vinove loze ”mirušavke”. Zidovi oko dvorišta su bili

nešto viši od dva metra i obezbjeđivali su intimnost dvorišnog prostora, a rađeni su najčešće od kamena ili ćerpića (u tom slučaju malterisani obostrano i pokriveni odozgo). U skromnijoj varijanti zid zamjenjuje taraba, pregrada od punih drvenih dasaka. U pogledu stanovanja u Bosni i Hercegovini, pa ni u Banjaluci, iz perioda Osmanlija skoro da ne postoje objekti kolektivnog stanovanja / stambene zgrade. Najčešći oblik stanovanja bile su prethodno opisane jednospratne stambene jedinice ili prizemnice sa četverovodnim ili, rjeđe, dvovodnim krovom. Prostrana uređena dvorišta sa svojom florom cijelom ambijentu mahale davala su, savremenim terminom rečeno, utisak vrtnog grada. Kuće su građene tako da jedna drugoj nisu zaklanjale pogled – vidik, termin kojeg je arhitekta Juraj Neidhardt, zaljubljenik u Bosnu i njenu graditeljsku baštinu, elaborirao i uveo kao jedan od principa projektovanja i urbanizma pod nazivom ”pravo na vidik”. Za njega je arhitekta i akademik Husref Redžić rekao :”...Veliki jugoslavenski arhitekt Juraj Neidhardt je stvorio cijeli svoj arhitektonski i urbanistički opus na studiju islamske arhitekture i urbanizma u gradovima BiH, naročito u Sarajevu..., pokazao je umješnost otkrivanja principa na kojima su nastajali arhitektonski prostori islamske baštine, nije kopirao forme..., dobro povezati staro i novo u svojim djelima za Juraja Neidhardta predstavlja njegov cilj. Zahvaljujući njemu (bosanska-pr.a.) islamska arhitektonska baština postala je poznata u cijelom svijetu. Od dolaska Austrougarske pa da 60-ih godina prošlog vijeka u Banjaluci se grade objekti kolektivnog stanovanja / stambene zgrade, pri čemu su često rušene stare postojeće kuće, pa je fond tih kuća značajno smanjen. Tako je u nekoliko naselja opstalo samo nekoliko

primjeraka kuća – na Pobrđu, pod Pećinama, na Mejdanu, na Čairama, na Grabu: Osmančevića, Džanica, Demirovića..., u Novoseliji: Delića, Jahića..., u gornješeherskom Dolcu: Nurkića, Mundžića... A najveći fond, grupisan na relativno malom prostoru, nalazi se u naselju Stupnica, a posebno u naselju Ilidža u Gornjem Šeheru gdje se, između ostalih, nalaze: Osmančevića kuća (sa zidom prema cesti), Demirovića kuća (jedina dvojna kuća takve vrste), Trokića , Gušića, Bajagilovića kuća... Najznačajniji primjerak predstavlja Šeranića kuća, locirana na izuzetnom prostoru na stijeni iznad Vrbasa. Njenu posebnu vrijednost predstavlja unutrašnje uređenje sa sećijama, rezbarenim ugrađenim ormanima, rezbarenim stropom, pećima.... * Arhivski snimci iz arhiva magazina ”Šeher Banjaluka ”

Š E H E R 25 BANJA LUKA

Bosanski putopis #4

Džamijska mačka 1 vidio šumu.

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Dan Australije pada na 26. januar i svake godine slavi dolazak prve flote u Botany Bay daleke 1788. Osim što je nacionalni praznik, za većinu Australijanaca ovaj dan označava završetak dugog ljetneg odmora.

U ponedjeljak se svi vraćaju na posao. Kao i obično u ovo doba godine, dan je vreo i sparan, čini mi se mnogo topliji nego ranijih godina. Dok drugi proslavljaju na plaži, ja sjedim u sjeni avokadova dreveta i pišem bosanske putopise. Usput mezim bumbarčiće i zalijevam ih šljivom iz Jablanice.

Ima li većeg rahatluka na kugli zemaljskoj od ovoga?

Sarajlije kažu da je nekad Ivan planina imala vrh, ali su ga Hercegovci toliko utabali, prelazeći preko u Bosnu, da je počeo ličiti na sedlo, pa je tako i dobio ime Ivan sedlo. Hercegovci opet kažu, čim prođes Ivan sedlo ulazis u Kaliforniju, zemlju vječnog sunca i behara. I zaista, za nama su ostali kiša i oblaci, a mi smo se spustili u suncem obasjanu Jablanicu. Zaustavljamo se na čas istorije, na mjestu gdje se odigrala jedna od najhumanijih bitaka u istoriji ljudskog roda, Bitka za ranjenike. Avetinja porušenog željezničkog mosta preko nabujale modre rijeke i improvizirani drveni mostić, tik iznad matice koja ne oprašta nikom, stoje još uvijek ovdje kao svjedočanstvo pobjede dobra nad zlim, humanizma nad fašizmom. Prije par nedjelja čitam u Sydney Morning Herald-u da je film Veljka Bulajića Bitka na Neretvi, prema mišljenju Američke akademije za film, uvršten među dvadeset najboljih ratnih filmova svih vremena i biće prikazivan u kinu Atelier Palace u Paddington-u tokom cijelog mjeseca februara. Još jedno gorko podsjećanje za ustašku i četničku emigraciju, koja ovdje još uvijek egzistira u nemalom broju, ko je bio ko u Drugom svjetskom ratu na Balkanu.

Ipak, posebno zadovoljstvo pričinjava spoznaja da film razotkriva koliko je Churchill bio u krivu prema Titu, bolje rečeno, koliko je loš i subjektivan političar bio kada, zaslijepljen mržnjom prema komunizmu, od drveta nije EHER 26 Š BANJA LUKA

Svako ko je ikada putovao na relaciji Sarajevo-Mostar zna gdje je Zdrava voda, restoran gdje se može pojesti najbolja jagnjetina na svijetu, pastrmka iz Rame i nadaleko čuvene prozorske klepe. Hladna voda, što lije preko točka nekadašnje vodenice, prirodno rashlađuje terasu i čini sjedeljku na njoj čak i za najvrućih ljetnih dana izuzetno prijatnom. Pošto smo dobro ‘ozidali’ u Zdravoj vodi, spustili smo se u Jablanicu na poznatu adresu, po šljivu.

Malo je reći da je gazda bio siguran, kada je obećao sto litara dukat-rakije, ako ova tri litra ne prođu sve carine i aerodromske kontrole do Australije. Svaka čast domaćine, ni cuko je nije namiris’o.

U poslijepodnevnim časovima stižemo u Mostar. Na ulazu nas je dočekala pucnjava.

Ja i supruga istovremeno podižemo ruke u zrak i pjevamo: “Hej, Branka, Branka, Braaankaaa…….” Moja kćerka zbunjeno pita: “Zar rat u Bosni nije završen?” Kratko odgovaram: “Jeste, sine, al’ danas je subota!” To je, čini se, još više zbunilo. Uz mnogo poteškoća, nekako smo se dokotrljali do Muslibegovića kuće, našeg prenoćišta u Mostaru. Kuća je sagrađena u 17. stoljeću, kao rezidencija Muslibegović familije, koja se doselila iz Herceg Novog, nakon njegova pada pod Mletačku republiku 1678. godine. Muslibegovići su generacijama upravljali Mostarom i nakon višestoljetne dekadencije, kuća je obnovljena, te ponovo zasijala starim sjajem 2006. godine, kada je pretvorena u muzej-hotel.

Ima li ljepšeg konačista od muzeja? Na moje pitanje, na kojoj strani Mostara je hotel, ljubazna recepcionerka odgovori: “Mostar nema strana, postoje samo strane Neretve i ovo je lijeva strana, muslimanska, ako baš hoćete!” U tom trenutku u hotel ulazi velečasni sa grupom turista iz Međugorja. Sve se odjednom utiša, da se ni muha nije čula. Ja i supruga izmijenismo zbunjene poglede; k’o biva, bolje je držat’ ovdje jezik za zubima.

Umornog od puta, prevari me poslijepodnevni sanak. Kad sam se probudio bio je već sumrak; mora da sam odrapio dobra dva sahata. Nakon osvježenja, pita me supruga: “ Kako se sada osjećaš?” “Ko’ sultan na tahtu”, odgovorih. Kada smo izašli, veče se spuštalo na grad. Kandilji su se upalili na munarama lokalnih džamija i mujezin je najavljivao akšam. Stari most je u svjetlu reflektora blistao punim sjajem; međunarodna zajednica je obavila sjajan

posao, aferim. Na putu prema Kujundžiluku, na ogradi Roznamedžijine džamije u Brankovcu, sjedi mačka. Kako smo prišli džamijskoj kapiji, ovaj ‘tigar’ se splazao niz ogradu i krenuo da se umiljava mojoj supruzi i kćerki. Prekoputa, u kafani sjede ljudi. “Čija je ovo mačka?” upitah.

“Džamijska!” odgovoriše uglas. Svaki moj pokušaj da privučem pažnju ‘džamijske mačke’ ostao je bez uspjeha. Ništa, ni mu kajat’. Kao da ne postojim. Nastavljamo dalje u čaršiju. Ulice su pune mladog svijeta i turista iz čitavog svijeta. Stari bazari, radnje i kafane rade non-stop, sve do ponoći.

Sve je kao u pjesmi:

Lijepi li su mostarski dućani.

Još su ljepši mladi bazerdžani.

Još su ljepši mladi bazerdžani, A najljepsi bazerdžan Mustafa....

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić Sjedamo u kafanu nad Neretvom. Povjetarac s juga donosi olakšanje u vrelu noć.

Konobar posluži dvije ledene limunade i najavi: “ Imam nešto za vas!” Zekerijah Džezić, car sevdalinke, pjeva:

Bosanski putopis #4 Kradem ti se u večeri, u večeri pod pendzere, da ti bacim struk zumbula, nek ti cvijetak prozbori koliko te silno ljubim...

Aman, mrijem, dušo, za tobom…

Ti ne haješ za bolove, za bolove srca moga, cvijet vene, mlad se suši, sevdah ode u nevrat.

Alah nek ti drugog dade...

arhitekture, sa vitkom munarom i grandioznom kupolom, što zdanju daje posebnu eleganciju. Ubrzo, nakon džamije, u dvorištu je sagrađena i medresa, koja je egzistirala sve do pred rat. Džamija je teško ostećena granatama 1993. godine, a nakon rata je sredstvima međunarodne zajednice obnovljena i pretvorena u muzej 2006. godine. Još jedan velemajstorski obavljen posao u Mostaru. Susretljivi domaćini su nas proveli kroz čitavu džamiju i medresu, te detaljno upoznali sa njenom istorijom. Na kraju, partijica je završila i na munari, odakle puca pogled na čitav Mostar.

Aman, mrijem, dušo, za tobom….

Sutradan smo se trebali naći s našim prijateljima iz Sydney-a, Lyndom i Stephenom, koji ljetuju u Dubrovniku. Plan je bio da provedemo par dana zajedno na putovanju kroz Hercegovinu. I zaista, eto ti njih ranom zorom, Stephenova sijeda raščupana glava i Lyndin osmijeh od uha do uha, čekaju nas u holu hotela. Naša prva destinacija dana bila je Karađoz begova džamija u Fejićevoj, najveća džamija u Hercegovini i uopšte jedan od najljepših spomenika is-

lamske arhitekture u Bosni. Džamiju je po nacrtima proslavljenog Mimara Sinana sagradio Mehmed Karađoz, sin Ebu-Sadeta, brata tadašnjeg hercegovačkog vezira Rustema, 1557. godine. Građevina je kamena, u klasičnom stilu pozne otomanske

Putovanje kroz prelijepi Mostar nastavilo se obilaskom Bišćevića kuće. Dok je društvo razgledalo zaostavštinu turske rezidencijalne arhitekture, iskradem se polako i u granapu na uglu Fejićeve kupim malu konzervu ribe, te skoknem do Roznamedžijine džamije da nahranim mačku. Smazala je cijelu konzervu u jednom dahu i dugo oblizivala brke, dok sam se ja žurno udaljavao prema čaršiji. Kad sam se vratio, moji prijatelji su već grabili prema Starom mostu, čak i ne primijetivši da me nema.

Obilazak mosta i starog dijela grada bio je posebno impresivan za naše australijske prijatelje, koji se nisu mogli otrgnuti dojmu koliko je besmisleni rat nanio civilizacijske štete ovim prostorima. Lynda, koja je britanskog porijekla, kao istoričar umjetnosti, bila je frapirana nedostatakom sluha i inertnosti svjetskog, a posebno evropskog javnog mijenja u zaštiti balkanskog kulturnog nasljeđa u vrijeme rata na ovim prostorima. Ja sam opet nastojao da ignorišem znakove ratne destrukcije i očigledan nacionalistički ‘bulling’ sa druge strane Neretve, koji se još uvijek dade osjetiti na svakom koraku u ovom gradu. Bogatstvo stilova u umjetnosti i građevinarstvu iz raznih perioda srednjevjekovne i novije prošlosti, čini Mostar svojevrsnom kulturnom riznicom i gradom sa najbolje očuvanom arhitekturom iz otomanskog perioda u Evropi.

Svaki Mostarac zna kakav neprocjenjiv značaj rijeka Radobolja ima za ovaj grad.

Iako kratka toka, od svega nekoliko kilometara, kada se ulijeva u Neretvu stotinjak metara sjeverno od Starog mosta, ova rječica je žila kucavica zapadnog dijela Mostara. Poput Nila u Egiptu, Radobolja je Mostaru i Mostarcima stoljećima napajala žednu dušu, zalijevala bašče i vinograde, pokretala vodenice i tabacima održavala manufakturu duhana. U donjem toku, prije ušća u Neretvu, Radobolja se grana u više rukavaca, koji su presvođeni malim mostovima, od kojih je najpoznatiji Kriva ćuprija, sagrađen 1558. godine od izvjesnog Ćejvan Ćehaje, legatora (1) pri mostarskom kadiluku (2). Kažu da je ova dvolučna kamena ćuprija, koja je godinama služila kao

glavna saobraćajnica za ljude i dobra između sjevera i juga, poslužila kao model za gradnju većeg i mnogo poznatijeg Starog mosta, napravljenog osam godina kasnije 1566. godine. Dobročinstvo Ćejvana Ćehaje je zaokruženo izgradnjom džamije u neposrednoj blizini, krajem 15. stoljeća, koja uz pomenutu ćupriju predstavlja najstarije sačuvane spomenike islamske kulture u Mostaru. Ćuprija je u potpunosti i veoma autentično obnovljena, nakon što je bila odnesena katastrofalnom bujicom 2006. godine. U ovom, za mene najljepšem, dijelu Mostara zvanom Carina, nalazi se i bašča od jasmina, gdje je živjela Sefićeva Emina, u pjesmi Alekse Šantica opjevana kao lijepa Emina. Nema starog pjesnika, nema ni Emine, ostala je samo pjesma o mostarskoj ljepotici i bašča od jasmina da širi zanosne mirise u večeri ljetne.

Krajem 16. stoljeća pojedine mostarske familije su se trgovinom i zanatstvom uzdigle, a njihove mahale počele intenzivno razvijati. Jedna od takvih starih mostarskih familija su bili Kurti, od kojih je najprominentniji bio izvjesni hadži Alija Kurt, koji je posjedovao čitav vakuf i pominje se u starim spisima kao vakuf hadži Alije Kurta. Tu je početkom 16. stoljeća podignuta Hadži Kurtova džamija, još poznata kao Tabačica, jer su u njoj klanjali uglavnom radnici u proizvodnji duhana.

Kažu da se na namazu znalo naći i po 100 tabaka, što govori koliko je jak tabački esnaf bio početkom 17. stoljeća u Mostaru.

Kasnije generacije Kurta dale su nekoliko istaknutih ličnosti u bosanskom društvu, uglavnom imami, hafizi i vjerski velikodostojnici. Jedan od potomaka ove stare mostarske familije, Muhamed Šefket ef.

Kurt, rodom iz Travnika, jer se dio familije za službom odselio u Travnik, bio je dvadesetih godina prošlog stoljeća banjalučki muftija, da bi pred Drugi svjetski rat prešao u Tuzlu, gdje je službovao kao tuzlanski muftija sve do penzije. U toku rata spasio je više hiljada Srba od ustaškog i njemačkog progona, te se zalagao za očuvanje njihovih bogomolja, zbog čega je odlikovan 1946.

Godine ordenom bratstva i jedinstva. Smatram zato da bi mnogo primjerenije ime za ulicu Borisa Kidriča u Banjaluci, kad je već moralo biti promijenjeno, bilo Muhameda Kurta nego Kralja Alfonsa XIII, ako ne zbog kulturne i etnografske bliskosti dotičnog sa srpskim narodom, onda bar zbog toga što je efendija ipak spasio nekoliko hiljada Srba za razliku od kralja Alfonsa, čije se zasluge za spasenje Srba broje prstima.

Nastavak u slijedećem broju Š E H E R 27 BANJA LUKA

BANJALUČKI DNEVNIK Seima Seka Višić: Bilo gdje da se nalazim, ja uvijek sanjam svoj rodni grad...

Razgovarao: Nedžad TALOVIĆ

Knjige Banjalučanke Seime Seke Višić istinski su dnevnik godina banjalučkih stradanja krajem prošlog vjeka, ali i naše velike ljubavi prema rodnom gradu, Vrbasu, prijateljima. To je bio povod ovom razgovoru.

Poštovana gospođo Seima, neizmjerno mi je drago da Te mogu pozdraviti u ime čitalaca lista ”Šeher Banja Luka”, sa ubjeđenjem da će Te ovih nekoliko pitanja zateći u dobrom raspoloženju.

- Hvala, i ja pozdravljam sve čitaoce naših novina..

Jedan sam od onih privilegovanih Banjalučana, koji je imao zadovoljstvo poznavati Te još od onih sretnijih dana, provedenih u našem gradu…Pamtim Te kao čestitu ženu, brižnu majku i suprugu, uvijek vedru i dobronamjernu…Kako je Seima danas?

- Zahvaljujem se, prije svega na dobrodošlici, lijepim riječima i prisjećanjima na sretne dane.

Kako se mogu osjećati nakon 16 godina provedenih u tuđini, danas već u poodmaklim godinama, kada je i nada o mom povratku ostala samo san.

Svi događaji posljednjih 20 godina svakome od nas su ostavili traga na duši. Pogotovo, kad pomisliš da si u svom životu nešto zaokružio, da si djeci „dao kruh u ruke“, da očekuješ penziju i raduješ se dolasku unuka na svijet.

Gorak je okus i teško je kada si nakon svih strahota prinuđen napustiti svoju kuću i rodni grad, noseći u prtljagu nešto dragih uspomena, a u duši bol i EHER 28 Š BANJA LUKA

poniženje.

Znam da mnogo pišeš. Kako još provodiš dane?

- U posljednje vrijeme manje pišem, ali dani su mi ispunjeni raznim obavezama. Pored redovnih kućnih poslova, često sam kod ljekara, jer su godine i sve proživljeno donijele i zdravstvene tegobe. Koristim svaku priliku da slobodno vrijeme provedem u prirodi kojom je ova zemlja zaista bogato nagrađena. Uređene staze kroz šume, kraj jezera, cvijeće i parkovi, sve u besprijekornom redu, nude ljubiteljima prirode lijep ugođaj.

Uz to sam član jedne fiskulturne grupe starijih žena u mome mjestu, pa član društva žena iz Klotena (grada u kome sam živjela 15 godina).U ovoj grupi (timu) ima deset žena, radimo dobrovoljno, a za nagradu se za nas organizuju godišnji izleti. Zahvaljujući ovom udruženju obišla sam veliki dio Švicarske. Zatim su tu druženje sa djecom, posjete prijateljima, telefonski pozivi, dopisivanje, internet. Donedavno sam bila i dopisnik SwissBiH- a, bosanskohercegovačkog lista u Švicarskoj...

Uglavnom, često mi dan bude kratak!

Reci nam nešto o životu, aktivnostima naših ljudi tu u Švicarskoj.

- Koliko mi je poznato, Švicarska nije

primila puno Bosanaca i Hercegovaca. I sa dobivanjem vize išlo je teško.

Mlađima, koji su uspjeli završiti neku školu, dobiti vizu i zaposliti se, bilo je dobro. Međutim, mnogi su, (pogotovo 1997.) morali napustiti ovu zemlju i tražiti prebivalište u Australiji, Americi ili se vratiti u BiH. I u ovoj zemlji, kao i u ostalim evropskim, puno se radi, skoro cijeli dan, pa ljudi dolaze iscrpljeni kući.

Ali ipak nađu vremena, najviše vikendom, da u krugu porodice i prijatelja provedu ugodne trenutke kraj rijeke ili jezera. U Zirihu djeluje i Matica Bosne i Hecegovine čiji sam i ja član sve ove godine. Postoji i udruženje nas starijih, prognanih iz Bosne i Hercegovine, „Jung Star“ Svake nedjelje se sastajemo na kafi, organizuju se izložbe, predavanja iz kulture i oblasti medicine. Uz domine, bingo, nađe se i gitara, pa se uz naše lijepe pjesme prisjetimo sretnih dana.

Da se vratimo načas Tvojoj prvoj knjizi - ”Sjećanja na oteti grad”. Mislim da će se mnogi naši sugrađani složiti sa mnom, baš kao i svi oni koji su Ti se javili pismima podrške i pohvala, da Tvoja knjiga spada u domen jednog bolnog, rekao bih historijskog dokumenta, rariteta koji na svojstven način opisuje raptus nad Bošnjacima i svim drugim sugrađanima koji su se suprostavljali zlu i maloumlju. Ono što si Ti godinama bilježila, postalo je zasigurno hronologija zla, ali i opomena, vapaj, da se takvo zlo nikada i nikome više ne ponovi.

Da li si tada, uopšte, slutila snagu svoga djela, i to u periodu kada je

Intervju nešto tako iziskivalo veliku hrabrost, i kada život Bošnjaka u Banjoj Luci gotovo nije značio ništa?

- Kada sam u dane zla u mome gradu počela kradomice bilježiti pojedine događaje, nisam mogla ni naslutiti da će nakon 7-8 godina to postati knjiga. U tim danima naše tragedije, moj jedini otpor je bio baš bilježenje tragičnih događaja. Da ne pričam koliki je dug i težak bio put da se knjiga uobliči, pripremi,odštampa.Tek kada je knjiga izašla iz štampe, i kada su krenula pristizati pisma čitalaca na moju adresu, polako sam počela shvatati da moj trud nije bio uzaludan, i da je to moj mali doprinos razotkrivanju istine.

Bojim se da neki naši ljudi stradanja i žrtve zaborave i prije nego što ih upamte, ali s Tobom je nešto sasvim drugo. Ti si, slično mnogima, prošla kroz životne i ratne strahote, pamteći sve detalje…Ono što me oduševljava u Tvom pisanju jeste Tvoj, rekao bih Gandijevski, stav prema onima koji su činili sve da nam nanesu bol, patnje i poniženja i koji su doveli do našeg egzodusa. Tvoj evlijski duh, koji niti u jednom trenutku ne poziva na osvetu, mržnju, čini ovaj zapis univerzalnim, ljudskim kodeksom življenja.

Da li i danas nudiš oprost radi (su)života, istovremeno ne pozivajući na zaborav? Kako da ljudi postanu bolji?

- Davno sam pročitala natpis da na ulazu u jedan koncetracioni logor u Njemačkoj, na kojem piše: ''Narod koji zaboravi svoju prošlost, zaslužio je da mu se ponovi.''

Zar ta rečenica ne kaže dovoljno?

Međutim, za sve ove godine sam mnogo šta doživjela, čula i vidjela.

Kažu da je kraljevski praštati. A opet to je stvar svakog pojedinca. Ja nisam za osvetu, ali zaboraviti sve ono što nam se desilo, za mene je isto zločin!

Tvoje zapažanje o mržnji i osveti podsjetilo me je na promociju ove u Sarajevu u Bosansko kulturnom centru 2001. godine, kada je glavni promotor knjige „Sjećanja na oteti grad“, naš uvaženi akademik i profesor Tunjo Filipović, pored pohvalnih riječi za moj rad otprilike rekao: „Sve je to Sajma tako lijepo i istinito napisala, ali nigdje nije pokazala mržnju ni želju za osvetom. Eto, u tome je vrijednost njene knjige.“

U sve tri knjige inspiracija Ti je bila naš čovjek i njegova sudbina u doba stradanja 90-tih, ali i i u godinama nakon agresije. Odakle još dolaze motivacije?

- Moja prva knjiga :“Sjećanja na oteti grad“, koja je, da kažem i to, prevedena na njemački jezik, justvari je moj dnevnik vođen skoro tri godine u okupiranoj Banjoj Luci. Protkana je bolom i strahom uz sjećanja na drage osobe i nezaboravne dijelove rodnog grada.

Druga knjiga, „Pisma prijatelja“, ilistrovana slikama našeg poznatog slikara Mersada Berbera, reakcija je na moju prvu knjigu. To su pisma stotina čitalaca koji su se ne samo pohvalno izrazili o mojim sjećanjima, već su iznosili i svoju tragediju.

U trećoj knjizi, „Tuđinci“, pišem o prognanim Bosancima, njihovom životu u tuđini, nostalgiji za rodnim krajem i borbi kroz život u traženju mjesta pod suncem. I ova knjiga je prevedena na njemački jezik, a obogaćena je slikama našeg banjalučkog umjetnika Enke Kadenića.

Kada nam se se sve ovako tužno i ružno izdešavalo, svi smo puni motivacije i sjećanja na rodni grad i raniji život. Bilo gdje da se nalazim, ja uvijek sanjam svoj grad, roditelje, prijatelje, rijeku, i to je uvijek prisutno u mome životu. Meni je lično žao što nema još i više knjiga o tragediji koja nas je zadesila, jer Banja Luka je uvijek obilovala obrazovanim i talentovanim ljudima.

Postali smo djeca svijeta i gosti u našem rodnom gradu!? Naše posjete mame bolne uzdahe, mladi ne poznaju naš grad od ranije, te ga doživljavaju kao bilo koji drugi grad na svijetu…Osuđeni na uspomene, ipak ne možemo živjeti u prošlosti, mora se ići naprijed, zar ne? Kako sačuvati veze sa Banjom Lukom i prijateljima?

- I mene to boli, jer je teško objasniti mladima koliko smo mi vezani za naš grad, prošlost, druženja. Mislim da ga treba posjećivati, ako ništa zbog mezara naših dragih, zbog susreta, zbog uspomena koje nam niko ne može oteti!

Sudeći po Tvojim mnogobrojnim gostovanjima po svijetu, ali i domovini, siguran sam da si svugdje rado vidđena gošća. Da li imaš planove za nove promocije knjiga i kada ćeš posjetiti i nas u skandi-

navskim zemljama?

- U ovoj zemlji, poznatoj po dobrom društvenom uređenju, nažalost, mi smo dobili neku vizu tek poslije 11 godina. Doduše, ja sam - budući da se radilo o kulturnom događaju - dobila vizu nešto ranije, pa sam 2000. godine, na poziv Udruženja Banjalučana u Rijeci, imala svoju prvu promociju. Promotor je bio publicist, pokojni Aco Ravlić. Slijedila je promocija u Sarajevu 2001. u Bosansko kulturnom centru.

U Londonu je promociju organizovao naš banjalučki književnik i pjesnik Idriz Saltagić u Udruženju Banjalučana. Bile su još i promocije u Klotenu, Zirihu, Luzernu, u švicarskim udruženjima „Heksu“ i „Femiji“.

Bili su i intervjui u listovima „Sabah“ u USA, Švicarskim novinama „Tages Anzeiger, i „Klotener Anzeiger“, BH Radio, Radio „Sehara“ Luzern, pa na Internet stranicama:Ferhadija, Cafekajak,Orbus, Skiby. Koristim ovu priliku da se još jednom zahvalim svim ovim divnim ljudima koji su mi ustupili mjesto u svojim medijima.

Nove promocije? Očekujem poziv iz Luzerna u jesen, možda Sarajevo, možda i moj rodni grad'? Želja mi je da se desi i koja promocija u Skandinaviji, jer je tu najviše mojih sugrađana i dragih prijatelja Gdje me god pozovu, rado ću se odazvati..

Za kraj, da li želiš nešto posebno istaći, nešto što Te nisam pitao?

- Drago mi je što će se ovaj naš razgovor naći u pravom banjalučkom listu o kome sam čula sve najljepše, a moja je želja i da pomognem, saradnjom..

Sa željom da nas i dalje oplemenjuju Tvoje knjige, da ih bude još i više, nadamo se što skorijiem susretu.

Mnogo Ti se zahvaljujem što si nam poklonila svoje vrijeme …Budi nam zdrava i vesela, draga naša Seko.

- Hvala i Tebi uz želju da se uskoro sretnemo na nekom susretu Banjalučana. Želim ti svako dobro u privatnom i poslovnom životu.

Poseban pozdrav Uredništvu i čitaocima lista „Šeher Banja Luka“, mojim dragim sugrađanima.

Dio ovog razgovara nalazi se i na stranicama nove knjige Nedžada Talovića «Dvori od sjećanja»

Š E H E R 29 BANJA LUKA

U gradovima Bosanske Krajine

UDOMAĆIO SE BANJALUČKI ĆEVAP Pripremio: Kemal Coco U Bosanskoj Krupi, Cazinu, Bihaću i Sanskom Mostu postoje ugostiteljski objekti u kojima se isključivo peče banjalučki ćevap Iako Banjalučani nisu „svoju budućnost“ vidjeli u krajiškom podneblju, osim u Bihaću i Sanskom Mostu, gdje sada živi oko 60 porodica, jedan od banjalučkih brendova – ćevap iznenada je osvojio skoro sve krajiške gradove i postao najčešće izgovorena riječ u Bihaću, Cazinu, Bosanskoj Krupi, Sanskom Mostu i drugim gradovima Bosanske Krajine, koji se nalaze u sastavu Federacije BiH. Nema ni jednog poznatijeg ugostiteljskog objekta, da u njihovim jelovnicima na vidnom mjestu ne piše „imamo banjalučki ćevap“, a u četiri grada imaju ćevapdžinice u kojima se isključivo nudi ovaj «dar roštilja»..

EHER 30 Š BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

ZAPOSLIO SE U MESNICI „ĐOVANI“ Zanimljiva je životna priča Envera Alidžanovića iz Bosanske Krupe. Po završetku mesarskog zanata u rodnom gradu, krenuo je u potragu za poslom. Bilo je to početkom 1969. godine. Zaustavio se u Banjoj Luci. Dobio je posao u mesnici „Đovani“, u kojoj su se pripremali ćevapi za sve ugostiteljske objekte u ovom gradu. U najvećem krajiškom gradu Enver se oženio, stekao porodicu i sagradio kuću u naselju Potok. „Među radnicima u toj mesnici bio je i Mujo Đuzel, koji će kasnije postati poznati ćevabdžija“, prisjeća se Enver koji će u toj mesnici, koja je bila u sastavu tadašnjeg „Stočara“, raditi sve do 1992. godine, kada je, kao i svi nesrbi, dobio otkaz.

Reportaža „Početkom 1996. godine, kada sam se uvjerio da Banja Luka nije ono što je bila, odlučio sam se vratiti u svoju rodnu Bosansku Krupu. Do posla se teško dolazilo, a trebalo je hraniti porodicu. Uz pomoć prijatelja, u jednoj od glavnih ulica rodnog grada sagradio sam montažni objekat i odlučio da otvorim ćevabdžinicu u kojoj će «proizvodi za prodaju» odgovarati nazivu objekta : „BANJALUČKI ĆEVAPI KOD ENVERA“. Priznajem, da u početku nije bilo lako, ali sada je sve u redu jer je posao krenuo, a objekat smo proširili tako da ima dosta mjesta za sjedenje“, govori Enver koji nam otkriva tajnu da banjalučki ćevap traži zagrijavanje roštilja (plohe) ugljem i banjalučku lepinju - somun. „Ja sam iz Banje Luke doveo pekara koji je svom kolegi, koji peče lepinje za moju čevabdžinicu, petnaestak dana otkrivao tajnu banjalučke lepinje“, kaže Enver.

Prema mišljenju Envera Alidžanovića, prvi primjerci današnjeg izgleda banjalučkog ćevapa izašli su iz mesnice „Đovani», a sastojke koji se dodaju mesu znalo je samo nekoliko majstora, među kojima je bio i Mujo Đuzel, a – kasnije - i naš sagovornik.

Enver je izrekao i jednu zanimljivost: “Veoma je zanimljivo da se za sarajevske ili travničke ćevapa kaže ćevapčići, a za banjalučki samo ćevap. Da li je tome razlog ploča koja je i najorginalnija u cijeloj priči o ćevapima, ili nešto drugo, ja ne znam. Zna se, da u banjalučki ćevap „ide“ 70 posto junetine i 30 posto ovčetine. Svaki majstor ima svoje dodatke koje stavlja u smjesu, ali... sasvim je sigurno da se mnogi ne pridržavaju ni vrste mesa, ni postotka. Mi, koji smo radili u mesnici „Đovani“, imali smo sreću što smo uvijek iz klaonice dobijali meso koje smo tražili, i zato smo pravili kvalitetne ćevape.»

Enver naglašava, da «vrste mesa moraju biti kako je propisano». A kada mu u goste dođu stariji Banjalučani i kada kažu „ovo su pravi naši“, on je najsretniji.

SVE JE BANJALUČKO I U OSTALIM ĆEVABDŽINICAMA Prvu ćevabdžinicu u Bihaću, sa isključivo banjalučkim ćevapom, otvorio je Omer Ibrahimbegović, poznati ugostitelj iz Banja Luke, koji je godinama držao restoran na igralištu Vrbasa u Gornjem Šeheru. Zbog bolesti poslije tri godine rada Omer je taj posao napustio, ali su lukavi Bišćani „pokupili znanje“ i danas u ovom gradu ima četiri, pet ćevabdžinica u kojima se isključivo služi banjalučki ćevap.

„Kod mene je sve banjalučko, jedino su zaposlenici i kupci Cazinjani“, u šali dodaje Sead Topić, vlasnik čevabdžinice „KOD TOPARE“ u Cazinu. «Kupujem ćevape u Sakibovoj mesnici, svaki dan lepinje mi dovoze iz Banje Luke. Čak i ugalj kupujem kod istih ljudi koji ga prodaju banjalučkim ćevabdžijama. Poslom sam, bar za sada, zadovoljan i mislim da je svake godine sve bolji.»

Novinar iz Banje Luke Emir Tabaković bio je pripadnik Sedmog korpusa Armije BiH. Bio je prvi novinar koji je stupio na tlo slobodnog Sanskog Mosta. I danas živi u tom gradu. „Nisam siguran, ali mislim da je u ovog gradu krajem 1995. i početkom 1996. godine bilo oko 300 porodica iz Banje Luke U naselju Krkojevci živjeli su uglavnom Banjalučani. Vremenom, jedni su se vratili u Banju Luku, drugi su odselili u Švedsku, Norvešku ili Ameriku, a nas tridesetak porodica i sada ovdje živimo. Najpoznatiji „Novi Sanjani“ su dr. Sabahudin Mujčinović, koji je šef jednog odjela ovdašnje bolnice, dok njegova supruga Sadeta ima stomatološku ordinaciju. Ovdje je i veoma cijenjen dr. Emir Đumišić, vlasnik privatne ordinacije „Omega“, ali i vlasnik čevabdžinice koja nudi isključivo banjalućki ćevap - Munib Trokić“, kazuje Tabaković koji tvrdi da su se svi Banjalučani u ovom gradu dobro snašli i da su veoma cijenjeni građani. On misli da je nedavno umrli Alija Bojić prvi u Sanskom Mostu počeo peći banjalučki ćevap. „ I kod mene je sve banjalučko, pa, naravno, i ja“, u šali kazuje Munib Trokić koji pripada poznatoj porodici pekara iz Gornjeg Šehera.

«Ja imam recept za ćevap, somune svaki dan dobivam iz Banje Luke, a ugalj kupujem iz Busovače, odakle su ga prije agresije na našu državu nabavljale poznate banjalučke ćevabdžije. Poslom sam zadovoljan jer je sve više stanovnika Sanskog Mosta koji kažu da je naš ćevap bolji i od sarajevskih ili travničkih čevapćića“, govori Munib koji na spratu Lovačkog doma u centru grada ima svoju „butiku“.

U najskorije vrijeme „najpoznatiji izbjeglica iz Banje Luke“, kako ovaj ćevap već nazivaju Krajišnici, naći će se i u Velikoj Kladuši, Bosanskom Petrovcu i Ključu, gdje se grade novi objekti u kojima će biti čevabdžinice, ali sa banjalučkim ćevapom.

Nove knjige

VRBASLIJE – ČUVARI TRADICIJE »Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banjaluke« - »siječe brzake« i među koricama knjige profesora i Vrbaslije Vojislava Alvira Piše: Ismet BEKRIĆ Novogodišnje vrijeme, kad lijepe, sretne slike oživljavamo u ozračju novih želja, za brojne Banjalučane, rasute svijetom, prilika je da se prisjete rodnog grada i vrbaskih ljeta. Tada se već misli i na novo ljeto, kad će ponovo na obale i brzake voljene rijeke. Ponovo u nama žubore i blistaju sedre i slapovi, od Slapa u Novoseliji, Limana, prvih i drugih mlinova, Abacije i Studenca, do Plaže, Kastela, Halila, Rebrovca, Ade, Trapista... »Vremena, kad se kaže Vrbaslija, pišu se velikim slovima«, zapisao je na internetu, Ademir Ljubović. I Adem Ibrišagić, objavljivanjem jedne stare fotografije, vraća nas u ljeto 1973. godine. A na fotografiji čuveni skakači sa gradskog mosta, majstori »banjalučke laste«, a među njima i bokser Marjan Beneš. Ni on ne može bez Banjaluke i Vrbasa, bez »banjalučke vrbaske raje«, i zato se vratio u grad svoje mladosti i sportskih uspjeha. Svoja osjećanja prenio je i na papir, ispisujući stihove o svojim prijateljima sportistima, o Kastelu, Vrbasu, alejama...

Vrbas tako postaje simbol naše ljubavi, naših korijena i našeg trajanja. »Vrbas u venama«, ma gdje bili! A simbol Vrbasa, pa i same Banjaluke, postao je, odavno, naš čamac. Dajak. Jedinstven u svijetu.

voljstvom pogledao. Tek tada sam shvatio, vremenski, koliko je ta vještina bila i ostala neraskidivi dio ljetne svakodnevice velikog broja Banjalučana – Vrbaslija, koji i danas čuvaju tu tradiciju...« Alvirova fotomonografija, nazvana »Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banjaluke«, otkida od zaborava brojne slike i događaje vezane za ovu smaragdnu rijeku i njen ukras, čamac. To je, kako ističe sam autor u predgovoru, »jedna gradska i isključivo banjalučka priča, koja dugo, dugo traje«: »To je priča o ljubavi i entuzijazmu ljudi Vrbaslija, čuvara tradicije dajačenja... Sama riječ 'dajak' potiče iz turskog jezika, a u prevodu znači 'štap za odgurivanje riječnog čamca'. Ova monografija je pokušaj da se od zaborava sačuva ta banjalučka vještina dajačenja i moj skromni doprinos očuvanju tradicije stare više od 150 godina...« Ova banjalučka, vrbaska priča ima mnogo glavnih likova – zaljubljenika, sanjara, dajakčija, skakača, prijatelja... Na njenih 300 stranica smjenjuju se vremena i imena, živi svoj život jedan grad koji je doživljavao i teške godine, i koji još uvijek liječi svoje rane. Ali Vrbas je uvijek bio, i ostao, ona čudesna nit koja nas povezuje, i vezuje za prošlo, sadašnje i buduće.

Živa slika vremena Banjalučka, vrbaska priča O dajak-čamcu, toj »vrbaskoj lađi«, tom »vrbinom listu na vodi«, tom »vilinom konjicu« nad brzacima, »šarentici« - što bi rekao Joco Bojović, napisano je mnogo pjesama, zapisa, priča, ispovijesti, sjećanja. U prošlom broju našeg magazina pisali smo o promociji jedne izuzetne monografije doktora Mirze Bišćevića »Dajak – vrbaska lađa«, a sada imamo tu radost da, bar ukratko, predstavimo još jednu fotomonografiju o tom vrbaskom ljepotanu i prkosniku. »Imao sam deset godina kada me je moj stariji brat Andrija učio, i naučio, da guram dajak čamac«, riječi su istaknutog, nezaboravnog banjalučkog sportiste Petra Pere Perovića. »Bilo je to 1938, 1939. godine, i od tada sam zavolio tu banjalučku, i samo banjalučku, vještinu dajačenja.

Mada mi je rukomet bio glavna preokupacija, svako ljeto, kada sam bio slobodan, provodio sam na Vrbasu, zavolio sve njegove brzake, njegove ljude, entuzijaste koji svojom ljubavlju čuvaju tu lijepu i nadasve zdravu tradiciju. Jedan od tih Vrbaslija i čuvara tradicije svakako je i prof. Vojislav Alvir, čiju sam knjigu, u elektronskom obliku, sa zado-

Pođimo od tridesetih godina prošlog vijeka, kad su čamce pravili kod Žarka Lande, i kad su se njima znali spuštati sve do Bosanske Gradiške.

Neka imena tadašnjih čamaca: »Halilovac«, »Som rikavac«, »Mišula«.

Fotografija iz 1938. Čamcima u Jajce. Nazim Džabić, Drago Slunjski, Drago Mažar, Suljo Halalkić i Tomaš Perović. Lanac čamca drži Josip Mažar Šoša. »U Ademovoj kafi i slatku od ruža uživao je i ban Milosavljević, a Milkan Gojić, poznati ugostitelj, poslije teferiča u čardaku Adema Tuleka iznajmljivao bi Ademovu lađu i uživao u vožnji s porodicom po zelenkastoplavoj vodi.« Edo i Hari na brani u Novoseliji... »Ajla Amar«, čamac sa dva imena... Kršlak ispod Careve ćuprije.. »Amor« Ljubovića i »Nidžara« Kačara... »Cole«... Adem Ćejvan Kvak volio je Vrbas: »Nad Banjom Lukom zvijezde su najljepše«... Na drugim Mlinovima Vekas i »Sara«... Drago Granić 1964. u čamcu koji se zvao po njegovim sestrama Jasna i Vesna... Nebojša Tadić i »Abai«... Andrej Zamola i »Lotos«... »Magelan« kod II mlina... »Faraon« Rizvanovića... 1935. na Zejtin brani: Nijaz Ljubović i

čamac »Sirena«, koji je napravio Hakija 1933. godine... Šampion: Bilku Kačaru zlato Balkana (u trci na 1500 m.)... Otac i sin Alihodžići... Dr Bakir Ajanović i »Riverman«... »Spartak«... Špic čamca »Bratski« porodice Šljivić... Tamara Vučković...

Nikola Blaženović Đinola, Vojislav i Filip Alvir... Dr. Bišćević i »Vrbas, u pozadini Stefan i »Hromi Daba«... Fudbaler i trener banjalučkog »Borca« Aleksandar Aco Mastela gurao je čamac. Golman »Borca« Zlatan Klikić gurao je čamac. Centarfor prvoligaša »Borca« Pašo Bećirbašić je takođe gurao čamac... Ljeto na Vrbasu 1990. Trka dajak čamaca: 1. Ljubović Husein i »Amela«, 2. Kačar Bilko i »Citadela«, 3. Kivač Zlatko Hači i »Dado«... »Kada bi svi, kao i ti, postali svjesni da je Vrbas glavna ulica Banje Luke«, Slava i Saša Terzić, iz knjige utisaka sa izložbe fotografija Slobodana Rašića Bobare »Dajak – vrbaski čamac«... Dušan Mutić: »Vrbas mladoženja«... Ljeto 1988.: na krmi Admir Ljubović, ljepotice i najljepši čamac »Vihor«.

Te godine u trci dajaka pobijedio je Himzo Kačar...

Kuća Kapetanovića (Bešlagića) i Studenac... Cvjećar i arhitekta u čamcu: Ranko Klindić i Nine Granić... Raja iz V kvarta na Abaciji šezdesetih godina... Joco Bojović: Zdravere!... Mati i sinovi! Na krmi Svjetlana Jakupović (rođ. Pavlišin), Goran i Igor... Pobjednici trke dajak čamaca su bili: Antonio Zamola Tončo, Zdravko Barunović Čita, Admir i Husein Ljubović, Emir Majdanac Bili, Smajo Hajrulahović, Bilko i Himzo Kačar, Andrej Zamola, Dragan Babić, Ibrahim Kršlak... Februar 2010. godine, 49. kupanje: Milenko Jeftić Jefto... Raja sa Halilovca na »Otoku ljubavi« pedesetih godina XX vijeka. 'Ostrvo ljubavi' izgradio je Hakija Ljubović zvani Čilac. Do njega banjolučki slikar Enver Štaljo... Enisa Osmančević Ćurić: »Vrbaske sedre«...1928. stigli smo čamcima do Save.

Možemo li stići dajak čamcima do Evrope?... Mladi članovi »Dajak kluba«: Ilija Panić na krmi i Predrag Ružičić u špicu čamca »Srki«... Tako, izmjenjuju se imena i fotosi, kao na nekoj živoj izložbi koju gledamo sa obala Vrbasa. »Vrbas je otac, spomen i spomenik, živa slika vremena u toku«, zapisao je, jednom, slikar i Vrbaslija Alojz Lojzo Ćurić.

A još jedan Vrbaslija, Vojislav Alvir, u tu živu sliku utiskuje i svoje stope. I vodeni trag svoga čamca. Njegovoj »priči« možemo nešto i oduzeti, ali još više dodati, jer »vrbaska priča« je i lična, i zajednička, otvorena za nove stranice, osjećaje, sjećanja i svakodnevlje. Jer, vrbaska priča je – beskrajna.

LIPA BANJALUČKA Piše: Hadži Rasim HABUL

“Lijepo postupajte sa svojim bližim i daljim komšijama.”

(Kuran,En-Nisa,36) “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne vrijeđa svog komšiju.” (hadis Muhameda a.s.)

Naši susjedi u Republici Hrvatskoj uskoro postaju punopravni članovi EU, pa im mi ovim člankom želimo sve najbolje i podsjećamo ih na važnost susjedstva-komšiluka i to susjedstva-komšiluka koji je izrazito bogat lipom, lijepom ljekovitom biljkom, divnog mirisa, zbog koje su oni i dali i ime mjeseca u godini, kad lipa u ovim krajevima raskošno procvjeta. Taj mjesec je LIPANJ-JUNI (komšijski).

Pored svojih divnih sugrađana, sada razasutih po čitavom svijetu, Banjaluka je bila poznata po veoma lijepim alejama lipe, gdje su se veoma često doživljavale prve šetnje zaljubljenih parova uz cvrkut ptica sa krošnji lipa. Znaju ptice dobro gdje je lijepo, zaista je drvo lipe primjer VELIČANSTVENOG STVARANJA. Lipa (Tilia platyphyllos) raste svuda po Evropi i svi veći njeni gradovi imaju aleje lipa, a najpoznatija je Berlinska “Unter den linden - pod stablom lipe). U bivšoj Jugoslaviji, glavni izvoznik cvijeta lipe je bila sjeverna Bosna i te aktivnosti treba obnoviti. Sjeverna Bosna je snabdijevala dobar dio Evrope cvijetom lipe.

Od ZELENOG RUDNIKA BLAGA BiH se može dobro živjeti (za podsjećanje, samo je mostarska regija prije rata izvozila kadulje-žalfije za mesnu industriju konzervi u vrijednosti od 15 miliona eura) i pošto smo učeni da je GORNJA RUKA BOLJA OD DONJE RUKE, moglo bi se započeti preko seoskih džemata sa stvaranjem DŽEMATSKIH PREDUZEĆA u kojima, pored ljekovitog bilja, mogu biti i drugi poljoprivredni proizvodi, drugim riječima – svi proizvodi urađeni na principima dobre bosanske tradicije. Ovim stvaramo i prostor za našu dijasporu da se uključi u ovo sa srcem, znanjem, kapitalom, stvarajući tako i sebi i svojoj domovini lager vakuf dobrih djela. Lipu treba brati čim počne cvjetati, po lijepom i sunčanom vremenu, i paziti na njene grane, brati samo cvjetove i imati na umu da i biljke na svoj

način VELIČAJU DRAGOG BOGA. Lipov cvijet je blagog i prijatnog mirisa i najčešće se upotrebljava u obliku čaja za znojenje, protiv grčeva i za smirenje. Lipov cvijet je jedan od najomiljenijih narodnih čajeva. On djeluje umirujuće, a za miran san nema ništa bolje od lipovog čaja. Preporučuje se nervoznim osobama, osobama koje pate od nesanice, nemirnoj djeci i starijim osobama. Lipov čaj ČISTI KRV, RAZRJEĐUJE JE i tako djeluje preventivno protiv arterioskleroze.

Lipa uzrokuje i znojenje i tako čisti naš organizam, u vanjskoj upotrebi dobra je protiv opekotina, čireva i raznih upala.

Pišući o LIPI KAO O SIMBOLU BANJALUKE, ne mogu da ne spomenem i miomirisne tragove stanovnika Banjaluke, rahmetli muftije Mehmeda ef.Zahirovića (jednog od potpisnika deklaracije o zaštiti Srba, Roma i drugih proganjanih za vrijeme drugog svjetskog rata), rahmetli muftije Ibrahim ef.

Halilovića, ponosnog muftije Edhema ef. Čamdžića, dobrog sugrađanina Alije-Ale-Mahmutovića, sve dobri do dobrog. Članak se ne može završiti, a da se ne spomene moj dobri prijatelj, čije prezime asocira na lipu - dobri Bogobojazni Ante Lipovac, čije porijeklo u Banjaluci ima više od 500 godina i koju je morao sa sitnom djecom bolna srca napustiti.

“One koji su vjernici, pa i one koji su bili Jevreji, i hrišćani, i sabejci - one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili, doista čeka nagrada od Gospodara njihova, ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati.”(Kuran, Krava-El-Beqare,62) Posmatrajuci Božija stvaranja, i način kako Dragi Bog daruje Svoje blagodati svima, kao i to da u tabanima dobrog čovjeka ima više istine nego u glavama magaraca natovarenim knjigama, članak završavamo narodnom izrekom: ”Komšija (susjed) je mio bilo koje vjere bio”.

Sjećanje

Komšijska kruška Napisao: Aljoša Mujagić

Dolaskom ljeta, mi, djeca ulica koje su okruživale školu “Filip Macura”, najviše vremena provodili smo igrajući lopte na Barama, velikoj poljani pored škole, koja je služila i kao teren za treninge lokalnog nogometnog kluba BSK (Banjalučki Sportski Klub), koji je osim po nogometu bio poznat i po biciklizmu, i to širom bivše domovine. Bilal, Tane, Skopljak i mnogi drugi pronesoše slavu kluba i grada kojemu je pripadao. “Podpećinska raja”, nazvana po pećini u blizini Ćejvanovih kuća, te po skloništu koje se izgradi za drugoga svjetskog rata, osim nogometa voljela je Vrbas u čijim tihama i brzacima, posebno na Medreskom i Studencu, mnogi naučiše plivati.

Okolina igrališta, u to vrijeme, bila je puna voćnjaka, te smo, kada voće počne dozrijevati, bili obavezni posjetioci.

Znali smo ponekad, u brzini, slomiti i grane s nedozrelim plodovima. Naše posjete su bile uglavnom naveče, prije nego što nas roditelji utjeraju u kuće, gdje smo doslovno bauljali do kupatila, da operemo noge, posebno tabane zelene od trave koju smo gazili čitav dan, da bismo poslije toga, uglavnom bez večere, popadali u krevet i u momentu sklopili oči, budeći se s jutarnjim sunčevim zrakama.

Preko puta škole, u dvorištu Bobana nalazila se jedna stara kruška čiji su se plodovi u našim očima često činili ogromnim. Žute sočne kruške znale su padati po kokošinjcu koji se nalazio sa strane, a mogao je, zbog ravna krova, poslužiti i kao odlično mjesto za dohvatanje zrelih plodova. Mi nismo primijetili tu krušku dok jednog ljetneg dana među nama puče glas, kako je komšija uhvatio našeg druga Šemsu, ili Ćelu, kako smo ga mi, njegovi najbliži drugovi, zvali. Nije ga tukao, ali stid, koji smo svi osjećali, jer se radilo o poštovanom komšiji, ponukali su nas da promislimo o odlasku u tuđe voće, što smo, inače, u lokalnom žargonu, zvali “haranjem”.

Naš drug Hamko, kako su ga zvali njegovi ukućani, ili Buma, kako smo ga zvali mi, s kojima je pikao loptu na Barama i u Sikirića dvorištu, ugledao je tako, u toku dana, zamamnu krušku, i odlučio da joj s još nekim od nas ode u noćnu posjetu i nabere zrelih krušaka. Dogovorio se sa Ćelom, koji obuče teške radne gumene čizme, i čim se dobro smračilo, preko bašte komšije Jakuba, poznatog krojača u tom kraju, preskočiše plot i popeše se na kokošinjac, da pomognu kruškama, kako ne bi završile na krovu ili u blatu, nego u njihovim rukama. Nekoliko krušaka je završilo u njedrima koja su im služila umjesto “cekera”, sve dok jedan od njih nesmotreno ne povuče granu za zrelim kruškama koje kao bombe počeše padati po kokošinjcu, a on, prazan, za-

EHER 34 Š BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

zvoni kao najveća zvona na crkvenim tornjevima, bar tako se njima činilo.

Upališe se svjetla i istrča komšija iz prizemlja. Buma i Ćelo skočiše sa kokošinjca i potrčaše ka plotu Jakubove bašte, da se prebace i pobjegnu u Maglajlića ulicu. Obično se preskakalo takozvanim “hajdučkim stilom”, tako da se prvo prebaci gornji dio tijela i zamahom noge preleti preko tarabe, a zatim dočeka na noge na drugoj strani, pa trk i bijeg od ljutitog vlasnika voćnjaka. Prebacujući se preko plota, Buma odvali Ćelu nogama u glavu, a on jednostavno, ošamućen, sjede u baštu. Bima pobježe, dok Ćelo ostade, sjedeći.

Komšija ga, poslije toga, odvede njegovom ocu, jer nas je uglavnom sve poznavao. Roditelji se naljutiše, jer se nanijela šteta komšiji - a tada je vladalo mišljenje da je “bolje imati ponekada dobrog komšiju nego brata” – i Ćelo, zbog sramote koju im ja nanio, dobi privremenu zabranu izlaska u grad.

U našim dječačkim glavama taj događaj se održao nekoliko dana, da bismo ga zaboravili i nastavili naše mangupluke tokom čitavog ljeta. Spominjali bismo ga samo onda kada smo željeli da Buma i Ćelu malo nasikiramo.

Ostatak ljeta proteče u uživanju na Vrbasu i predivnim noćima, obasutim zvijezdama koje smo gledali sjedeći na Barama i jedući pečenjake ubrane na obližnjoj njivi, sa podraslim kukuruzom.

Tako smo odrastali u našem gradu koji je rastao zajedno sa nama, vjerujući u dobre komšije i poštovanje koje nam usadiše naši roditelji, koji kao i mi gradiše grad na smaragdno sjajnom Vrbasu.

Edino ćoše MoneyGram öppnar den första företagsägda butiken i Sverige Sverige (28 nov 2012) – Den globalt ledande leverantören av penningöverföring MoneyGram- meddelande idag lanseringen av den första företagsägda butiken på Sveavägen 39 i Stockholm.

Butiken ligger i centrala Stockholm. Personalen på plats är heltidsanställda på MoneyGram och är utbildade i penningöverföringstjänster för att tillhandahålla kvalitetsservice till kunder som vill skicka och ta emot pengar.

Företaget har planer på att lansera fler MoneyGram-ägda butiker i de nordiska länderna under 2013 för att komplettera det nuvarande nätverket.

Enligt världsbanken är Sverige ett av de länder från vart man skickar mest pengar i Norra Europa, med mer än 1,3 miljoner utlandsfödda som bor i Sverige och som skickar mer än 800 miljoner dollar årligen. ”Expanderingen av MoneyGram-nätverket i Sverige är en topprioritering när vi går in i 2013”, säger Mark Crowson, regionchef för MoneyGram i Norden. ”Det finns en stor population utlandsfödda i Sverige som skickar pengar till många länder. Vi ser en möjlighet för MoneyGram att växa och vi vill att MoneyGram ska bli det självklara valet när man ska skicka och ta emot pengar i Sverige.”

Inför öppningen av den nya butiken lanserar MoneyGram SMS-kampanjer och delar ut presentartiklar för att på så sätt öka kännedomen av butiken bland de boende i området. Presentartiklarna består av nyckelringar, bandanas och skrivhäften. För att få presentartiklar kan kunder besöka den nya butiken på Sveavägen 39 i Stockholm.

Om MoneyGram MoneyGram är ett globalt ledande penningöverföringsföretag som gör det möjligt för kunder, som inte kan tillgodose sig traditionella finansiella institut till fullo, att få sina ekonomiska behov mötta. MoneyGram erbjuder pengaröverföringstjänster världen över, samt faktura -och -betaltjänster i USA och Kanada genom ett globalt nätverk med mer än 293 000 ombud – som innefattar egna återförsäljare, internationella postkontor och finansiella institut– i 197 länder och områden världen över.

Prisjećanje Foto: Goran Mulahusić

Napisala: Azra Dedić

Kišobran iz Male čaršije Bilo bi najprirodnije uzeti neku fotografiju iz mladosti i uz njenu pomoć predati se sjećanju. Međutim, jedan događaj poslužiće mi kao vjernije ogledalo.

U proljeće 1985. prošetah Malom čaršijom, oslanjajući se pomalo na svoj kišobran.

Kiša je tek sipila, a ja sam voljela onaj zvuk od laganog udara o asfalt, zveckanja one zlaćane kapice na dnu kišobrana, koji mi je na neki način pravio društvo.

Tad su bili moderni dugački kišobrani, i obavezno su morali da budu u skladu sa garderobom.

Moj je bio od nijansi zelene boje, neki sitnih šara "riblje kosti", kojega sam od svoga džeparca kupila u robnoj kući "Standard".

Nije bio toliko skup, ali meni se činilo da jeste, s obzirom da je tek bio dodatak garderobi.

Svako me je pitao za njega, pa je kišobran dobivao na cijeni, i kod mene, pa sam ga nosila i kad bi samo bilo najave da će kišiti.

Kao i prethodnih dana, i tog, susretoh Aliju koji me je pozivao nonšalantno na kafu u najbliži kafić, gdje smo se slučajno sretali, a ja nonšalantno prihvatala poziv. Stanovali smo u Petom kvartu, a upoznali smo se sasvim slučajno, iz nekog drugarskog predstavljanja,u prolazu.

Svaki put, kad bismo sjeli, bičo je to nekako kao usput, slučajno, a naši razgovori svodili su se na tekuća pitanja. »Jesi l' skoro davala oglase za posao?» pitao bi Alija. »Ne!» odgovarala bih. «Malo sma umorna od toga, a preko studenske zadruge zaradi EHER 36 Š BANJA LUKA

se, i prema nekoj procjeni, treba imati bar četiri godine čekanja na Birou, da imaš neku šansu i dođeš prva na listu.»

Još smo razmjenjivali gdje se izlazi i ko s kim se druži, i dokle je ko dogurao sa studijama, poslije srednje.

Pitanja je uvijek postavljao Alija, a ja bih odgovarala.

Kako nisam više bila u vezi, a govorilo mi se da sam slatka djevojka, Alijino često pozivanja na kafu i samo slučajno sretanje zbunjivalo me i radovalo u isti mah. Često mi se činilo, da će Alija upitati hoću le se zabavljati s njim?

Kako je moj bivši momak bio znatno viši od mene, a ja i Alija skoro iste visine, onaj plav, a Alija crnokos, razmišljah da Alija nema hrabrosti da me to upita, misleći da nije moj tip.

Kako u to vrijeme nikako nije priličilo, da djevojka preuzme inicijativu, ostavih Alijuda odgađa pitanje, i da sve ide kako ide - susret kao slučajan, kafica, koje pitanje, osmijeh i njegovi zavodljivi pogledi.

Da sama upitam prva, da se zabavljamo, i bih, ali se bojah nečeg drugog, da će Alija jednostavno reći, da je zauzet, i da me samo tako, kao dragu osobu i komšinicu, zove na kafu, pa sam odustala.

Posljednji put, kad sam srela Aliju u Banjaluci, imala sam sklopljen kišobran, sjedili smo u bašti Fišerovog kafića ,a na ulici su ležale povelike lokve od ljetneg pljuska.

Alija se ponudi da me prvi put preveze do kuće automobilom, a ja sam rekla da nije potrebno, imam kišobran a kiša više ni ne

pada. »Ne pada, ali je mokro, i lokve su velike, a ti, Azra, imaš prelijepe cipele, vozači ih mogu išpricati, samo reci gdje stanuješ» uporan je bio Alija.

Izađoh iz automobila pred svojom rodnom kućom, gdje je majka sterala veš u dvorištu, i pozdravih se s Alijom mahajući rukom. On zaokrenu auto i niz ulicu.

Kad sam otvorila vratnica dvorišta, majka me dočeka pogledom i blagim pitanjem: »Gdje ti je kišobran, odeš u grad s njim,a vratiš se bez njega?!»

Ja se isti momenat vratih na ulicu, ali Alija je već zamakao autom. »Ostao mi je kišobran u autu, kod Alije koji me sad dovezao», ja ću sva iznenađena i stidna pred majkom. »Neka, sine, često ga srećeš, pa ćeš uzet svoj kišobran», majka ce tiho, s osmjehom, meni. «Idi u kucu i ručaj ako si gladna, a kasnije idi da obiđes nanu!»

Vrijeme je prolazilo, a svaki put, kad zapadne kiša, majka me pita za kišobran.

Poslije pola godine, kažem majci, da Aliju više nikad nisam srela, a nisam ni znala gdje je stanovao.

Kupih neki kišobran bez izabiranja, tek da ga imam, posve običan.

Sedam godina poslije. 1992., Pula.

U ljeto 1992., poslije nekog vremena u izbjeglištvu, sprijateljih se sa Indirom iz Doboja.

U Puli nisam srela nikoga iz Banjaluke, i da nisam imala familiju uz sebe, sumljala bih

Prisjećanje da sam iz nje.

Prijatelji su mi nedostajali, a Indira se čudila zašto joj odbijam brata koji je iz Portoroža dolazio često u posjetu.

Da mi je bila prijateljica od kuće, i sama bi znala, zašto nije on moj tip, ovako, odbila sam time, da mi nije do zabavljanja.

Ruku na srce, čovjeku nista nije falilo, ali nije bio Banjalučanin, i to dođe kao mana.

Jednog dana odem s Indirom u Portorož, ona da posjeti brata, ja da kupim nešto jeftinije. Dan je bio zaista vreo, sa 38 stepeni.

Indira ode u hotel gdje joj je brat Braco radio, a ja, da izbjegnem nabacivanje, odlučim prošetati plažom, makar jedan sat, do našeg ponovnog susreta na mjestu gdje smo se rastali.

Bacih pogled preko ulice, koja je imala kružni tok, plaža pusta, dva popodne. Čekajući prelazak preko zebre, ugledah jedno auto koje je već treći put prošlo pored mene.

Portorož nisam poznavala, pa ako i pita za neko mjesto koje traži, mogu samo reći: Nisam odavde!

Kakva korist? Svakako, svi smo bili niotkuda, kako smo u izbjeglištvu govorili.

Kad je ponovo kružio pored mene, skoro se vratih prema hotelu, u neku sigurnost, ali prozor se otvori, i čovjek izbaci glavu: »Jesi li to ti?...Azra!?» Poznat mi je glas koji kao da dolazi iz mog vremena. »Alija!!!» sinu mi kroz glavu. »Hajmo na kafu!» reče Alija, kao nekad, parkira auto, i pređosmo ulicu skupa, do restorana na plaži.

Sjedimo ja i Alija ko birvaktile, priupitivamo se kao nekad o tekućim pitanjima. Na njemu isti onaj osmijeh, i pogled, kao da se ništa nije izmijenilo osim vremena i mjesta. I života. Sve se promijenilo osim ovog trenutka. Rekoh mu da sam sa Indirom, koja priča sa bratom, a Alija će da ga poznaje, jer živi već duže u Portorožu.

Poslije jednog sata nađosmo se pred hotelom, ja i Indira, Braco i Alija.

Brzo se pozdravismo, gledajući u dolazeći autobus iz Pirana, koji treba da nas uzme na stanici, da se vratimo u Pulu. »Hajmo, Azra, požuri!» reče Indira Ali Alija će: »Sačekaj, ja imam nešto za tebe, Azra!»

Gledao me je isto kao nekad onim dječačkim zavodljivim pogledom, a onda prišao svom automobilu, do gepeka koji otvori. »Hajmo, mani se sad čokolada, poklona, vrućina je», galameć će Indira, gledajući autobus koji odlazi bez nas.

Ostadoh mirna i kao propala u vrelinu asfalta, kao u lavu koja se razlijeva pod mojim nogama, sluteći i radost i bol u sebi.

On izvadi sklopljen kišobran, onakav kakav je ostao onda u autu,1985.

Indira, sva u čudu, doda: »Luda li čovjeka, na ovoj vrućini poklanja kišobran!»

Pogledah Indiru nekim pogledom streljanja, na mom licu ukočila se svaka kožna ćelija, i krenuh prema Aliji, koji je već išao prema meni, s onim istim osmijehom.

Onaj osmijeh iz lijepih dana druženja i bezbrige, lijepog banjalučkog života.

Priđoh Aliji kao najljepšoj arabeski i ikoni, ili slici iz Luvra, podižući se na prste kao da se uspinjem na Tibet, zagrlih Aliju snažno, kao da grlim čitavu Banjaluku, dok, ej, Alija nekako podrhtavao, na skoro 40 stepeni.

Izustih u zagrljaju: «Reci mi, zašto si čuvao moj kišobran u automobilu sedam godina?» »Mislio sam ispočetka, srešću te, a onda sam otišao nekim poslom u Sloveniju, i tu ostao, i nikad nisam mogao da ga bacim, znao sam da je svijet mali, a osim toga, to je tvoj kišobran, Azra!»

Uzeh svoj kišobran, i unatraške se udaljavah od Alije, gledajući ga, u odlasku, kao da jo jednom nestaju brda one Banjaluke, i sve što imadoh u njoj.

U autobusu Indira doda, da ne razumije Banjalučane - čuvati kišobran tolike godine, te je moj pogled ušuti, i ona samo još doda, da mi više nikad ništa neće reći za Bracu, svog brata, taman me pozdravljao svaki dan, Popričah u sebi, kako sam uvijek mislila, da dobro znam čuvati prijatelje,i da sam najbolja u tome, u čuvanju tajni, u odanosti, al' me Alija, iznenadio, svojim banjalučkim gestom.

Dok me je Indira molila da sklopim kišobran, na toj vrućini ja ga rasklopih ponosno, prolazeći pored ljudi, koji su se skupili oko mjesta gdje se dijelila humanitarna pomoć.

Moja sestra procijedi kroz zube našoj majci: »Majko,vidi je, na ovoj vrućini ona kupila kišobran!»

Majka mi priđe polako; ona, koja je pamtila svaku ostavljenu stvar iz naše kuće, i ona koja je pamtila svaki detalj iz vremena neimaštine i čuvanja, upita me: »Kako, otkud kišobran, onaj zaboravljeni u autu Alijinom, ima tome, ih, godina,sine moj!» »Sretoh, majko, Aliju u Portorožu», kratko ću majci, kojoj ništa nije trebalo ni govoriti, da te razumije.

Okrenuh se s osmijehom majci, odlazeći u hotel, gdje smo imali smještaj, a ona me isprati ponosnim pogledom.

Meni se već tada, na početku izbjeglištva, prosvijetlio da se sve, kao i kišobran, vrti u krugu sudbine, i da će kad tad sve doći na svoje.

U hotelskoj sobi spustih kišobran u ćošak, kraj staklenih balkonskih vrata. Moja soba bila je na samom ćošku objekta, u blizini morske obale, tako da se iza balkonskih vrata uvijek mogao čuti tajanstveni i jak udar mora o stijene, jer su obalske struje tu bile veoma jake. Svakog jutra redovno me je budio neki brod koji je tačno u sedam odlazio iz Pule za Veneciju. Nisam nikad upratila kad se vraćao, ali sam tačno zapamtila kad je odlazio, jer me je budio, kao budilnik.

Gledajući svoj kišobran počeh da razmišljam i o samom brodu. Zašto baš moja soba ima takav položaj, da mogu da ga često viđam. Nisam nikada imala želja da idem u Italiju, čak ni za vrijeme popularnog šverca, niti sam bila zaluđena gondolama pored dajaka koji je meni bio prisan još od malena. Čamac, dajak i Vrbas su bili moja Venecija.

Slijedećeg jutra, oko šest, odem do luke

u Puli i raspitam se o brodu. On je prolazio pored Banjola, gdje je bio hotel, udaljen od Pule tačno sedam kilometara, a moj sretan broj uvijek je bio sedam. Upitah čovjeka, kad se vraćaju iz Venecije, i on mi reče - za par dana. Putnika je bilo malo, vremena su bila loša za turizam, ali ja se ipak ukrcam. On primijeti da sam iz Bosne, po mom naglasku, pa me upita šta radim tu i šta ću ja u Veneciji.

Rekoh mu da ću se vratiti brzo, jer sam svakako u izbjeglištvu. On mi ponudi, ako želim, da odem s njim u kuhinju. Još je rekao da bih mu mogla pomagati u kuhinji. Ima tamo dosta posla i, ako se pokažem dobra u guljenju krompira, neću morati platiti kartu i imaću besplatno hranu, piće i spavanje, a i vraćam se s njima, opet besplatno.

Odgovorih mu da imam novaca i da mogu platiti kartu, ali da je isto tako i njegova ponuda prilično primamljiva. Idući s njim po brodu do brodske kuhinje, razmišljala sam o krompirima. Nisam ih nešto puno ogulila u dosadašnjem životu, ali smatrala sam da je to lak posao.

Kad smo ušli u kuhinju, sjednem preko puta, između nas velika vreća krompira. On mi pruži neki čudan nož. Gledam ja u nož, a on već ogulio par komada. Nikad dotad nisam vidjela takav nož za guljenje krompira. Sa prorezom u sredini. Nije mi baš nešto išlo od ruke, pa ga upitah da li ima običan nož.

On mi reče da gulim tim nožem kako mogu i kako znam, i ja nastavih. Sve brže i brže, pa je on bio zadovoljan mojim poslom, a i ja. Tako sam se nagulila krompira do Venecije, i kad sam došla u taj grad na vodi, nije mi baš nešto bilo do razgledanja njegovih ljepota. Nisam znala da guljenje krompir može biti toliko zamoran posao. Odlučih da ostanem na brodu, gdje sam i spavala, a sutradan smo se vratili u Pulu. Istim brodom. U povratku nisam gulila krompire, niti su nešto zahtijevali da radim, ali sam iz neke dosade, ali i pristojnosti i naše urođene banjalučke uviđavnosti, za lijep besplatan izlet brodom počistila malo u brodskoj kuhinji. Nije mi bilo teško, jer sam se dobro odmorila.

Kad sam se pozdravljala sa radnikom koji mi je dao posao, rekao mi je da mogu raditi na brodu ako hoću i da mogu zaraditi nešto novca, te da često idem na izlet u Veneciju, jer imam i besplatnu plovodbu. Zahvalih se na ponudi i rekoh da ne bih, jer mi je naporno.

Uskoro počeh da razmišljam o tome kako bi bilo dobro da ovdje negdje, u Banjolama ili Puli, nađem neki posao. Ali nisam nikoga znala, pa odlučih da o tome popričam sa prijateljicom koja je malo bolje upoznala ovo područje, a već je imala i posao u nekom restoranu.

U hotelskoj sobi sve je imalo svoje mjesto, ali moj kišobran je uvijek stajao kraj balkonskih vrata, već danima, iako je kraj ulaza u sobu bila vješalica na kojoj je mogao da visi, kao što bi bilo normalno. Ali meni se nekako činilo da sama balkonska vrata, a i kišobran uz njih, imaju istu svrhu i da služe kao pogled na svijet.

Hotelska soba bila je veoma prostrana i udobna, samo je imala jednu manu. Osjećala sam malu grižnju savjesti, jer je većina našeg Š E H E R 37 BANJA LUKA

Prisjećanje svijeta u izbjeglištvu bila smještena po kasarnama ili u nekim školama, a ja u hotelu, u nekakvom skromnom luksuzu, ipak sam se osjećala mimo našeg svijeta. Čudno osjećanje. Nisam se osjećala kao turista ali niti kao izbjeglica. Zato mi je izgledalo nekako nelagodno što živim u toj sobi.

Slijedećega dana odlučih da prošetam plažom. Bio je nevjerovatno vjetrovit dan.

Nikoga nije bilo osim neke žene na drugom kraju, koja je, kao i ja, šetala po plaži. Išle smo jedna prema drugoj. Pošto smo bile same na plaži, bilo je neminovno da se sretnemo i usput pozdravimo.

- Šteta?- upitah je.

- Da!- kratko mi je odgovorila.

- A i dosta je vjetrovit - dodala sam, onako usput, iako je bilo jasno da vjetar puše.

- Jeste!- odgovori ona, pa nastavi. - Ja sam ovdje već duže vrijeme, a danas baš dobro puše! A vi?

- Ma i ja sam ovdje već nekoliko mjeseci - odvratih joj.

- Tu su izbjeglice iz Hrvatske - pokaza ona na hotel - a ja sam iz Bosne.

A onda sjetno doda, upirući prst prema jednoj kući u daljini: - Ovdje sam kod familije.

- I ja sam također iz Bosne, a tu sam u hotelu "Cintinera"- rekoh joj mirno. Upita me odakle sam Rekoh joj da sam iz Banjaluke. Ona se iznenadi i skoro mucajući progovori.

- Ja sam isto iz Banjaluke!

Radosno me pogleda, a oči joj zasjaše.

Nisam bila sigurna da sjaj dolazi od radosti ili su to bile suze.

- Kako, od kuda, iz kojeg dijela...? - prva sam započela a zatim su se nadovezivala brojna pitanja i odgovori. I moji i njeni. Odjednom nismo više bile strankinje. Kako treba malo vremena za prijateljstvo. U tuzi i nesreći, i radosti i sreći.

Pozvah je na kafu kod mene, ali je odbila jer je morala natrag svojima na ručak, ali mi je čvrsto obećala da će doći sutradan. Bilo mi je drago što je prihvatila poziv. Vraćajući se prema hotelu i sobi, stalno sam ponavljala njeno ime i prezime, trudeći se da ih ne zaboravim i da upitam moju sestru da li je pozna.

Ispričala sam joj za susret i dodala da će sutra doći na kafu. Kasema Robović.

Kad je moja sestra čula prezime, odmah reče da nije sigurna da je poznaje, ali je dodala da je radila s jednim Robovićem. Razgovor se otplazao na druge teme i uskoro smo dočekali noć i spavanje. Sutradan, ustala sam rano očekujući Kasemin dolazak.

Došla je kao što je obećala. Dok smo pile kafu, pokazalo se da je čovjek koji je radio sa mojom sestrom bio njen muž. Ostavih je sestri za razgovore smatrajući da imaju puno toga zajedničkog. Nije dugo trebalo da se moja sestra i ona brzo sprijatelje i dan nam je proletio kao tren, a na rastanku smo obećale da se ponovo vidimo. Sreću koju sam osjećala što imam sugrađanku u blizini sebe nisam znala ni pokazati. Sutradan sam ja počela da se raspitujem i tražim bilo kakav posao.

38

Kasnije sam saznala da je njen sin Dženo imao godina koliko i moja kći.

Djeca su već počela da se igraju zajedno i ja nagovorim Kasemu da ispuni formular za hotel. Nedugo zatim dobi sobu kraj naše i tako smo nekako bile više zajedno i srećnije, kao da je jedan komad Banje Luke bio s nama. Jednog dana, gledajući u moj kišobran, ona me upita zašto kišobran nije obješen kod vrata jer bi neko mogao slučajno da se spotakne o njega. Ja se blago nasmijah i, gledajući u moj kišobran, okrenuh se prema noj i rekoh joj: - Neka...neka ga, nek stoji tu, tu sam ga spustila i tu mu je mjesto.

Ispričah joj da to nije običan kišobran, nego poseban, da on ima svoju "priču" i svoj život, našto ona uzvrati da bi, jedan od slijedećih dana, voljela da je čuje.

Poslije nekoliko mjeseci, ustvari februara te godine, odlučih da napustim Pulu i odem sa dijelom moje familije u Italiju. Nagovarah i Kasemu da pođe i ona. Ona reče da je to za nju nepoznat svijet, a ja njoj da je i ovaj svijet u Puli za nas nepoznat i da je vrijeme da idemo dalje. Posredstvom Karitasa nađosmo familije koje će nas prihvatiti za početak našeg boravka u Italiji.

Ona je bila već spakovana i puna neke strepnje koju ja nisam osjećala. Nisam znala objasniti razloge, ali nije me bilo strah što idemo. Samo joj rekoh - da uzmem kišobran.

Tada sam odlučila da joj ispričam sve.

-Rekla sam ti da ovaj kišobran ima svoju priču... vrijeme je da ti je kažem!

Kasema me sasluša i reče da joj je lakše poslije priče o mom kišobranu. Kako smo, autobusom, napuštali Pulu, ne okrenuh se za njom.Gledala sam samo pravo i očekivala neki drugačiji svijet gdje bih mogla da nešto pokušam da radim i da obezbijedim svom djetetu, sebi i familiji nešto bolje, ili bar bolji život i bolje sutra. Da ulijem neku nadu u naše živote. Kasema se ipak nadala isto kao i ja, ali samo s još dodatnom zebnjom. Ona je već duže vrijeme bila u izbjeglištvu, a muž joj je ostao u Banjoj Luci. Počela je i da sluti kako izgleda.

- Slike stalno ćute a sjećanje, maštanja i zamišljanja imaju bolji efek .- rekoh joj.

Kišobran opet nije odgovarao vremenu.

Bio je februar i zaista hladno, a snijega niotkuda. Ipak, za njega se isto tako našlo posebno mjesto kraj mog sjedišta. Rekoh Kasemi - kad god počneš da sumnjaš u sebe i neku nemogućnost, pogledaj u kišobran.

Možda je sve moguće, pa možda je i Italija dobar izbor. U Italiji smo se smjestili iste noći.

Kasema je uselila kod jedne familije, žena je bila domačica a muž doktor, imali su troje djece taman uzrasta Kaseminog sina. Ja sam se s majkom, sestrom i mojom curicom uselila kod Anne i Gioacchina, koji su bili penzioneri i nisu imali djece. Kasemin Dženo i moja curica nastavili su da se igraju u Italiji prilikom naših čestih posjeta.

Kasema je počela da radi kod kuće, da prišiva džepove na pletene luksuzne veste, a ja sam štrikala veste po narudžbi. Počele smo

da zarađujemo i da se snalazimo.

Jednom sedmično moja prijateljica Anna je meni plaćala privatnu školu italijanskog jezika. Tako smo počele učiti i jezik, a naša djeca su to već shvaćala ozbiljnije, tako da su već za nekoliko dana počeli miješati naše riječi s italijanskim.

Jednog dana Kasemin Muharem je nazvao Kasemu, poslije godinu dana kad je bio u mogučnosti da zovne. U to vrijeme telefonske veze su bile apsolutno nemoguće. Njen muž je insistirao da čuje Dženu.

- HaloDženo...zove te tata na telefon!dovikuje Kasema sinu. A Dženo će na talijanskom: - Sono io, padre!- odgovara dijete.

- Hoću da popričam sa sinom, Dženom!čuje se Muharemov glas a mali odgovara: - Sono io, padre! (Ja sam, tata.)

Kasema ponovu uze slušalicu i čuje mužev glas.

- Kasema, bolan....daj mi Dženu!- skoro očajnički viče.

- Pa ono je bio Dženo...otišo je...čuo si ga na telefonu...to je on bio- uvjerava ga ona - Ma šta je teb, Kasema...šta pričaš...to je neki Talijan, gdje mi je dijete, Kasema? plakao je Muharem preko telefona.

Jedva nekako Kasema ubijedi Muharema da je to zaista njihov sin Dženo. Tako je prošao prvi mjesec dana, vrlo brzo i nečujno, snalazeći se i sa jezikom, novom sredinom, novim običajima, tako da je sve proteklo nekako skoro kao normalno. Jednog dana pozvala nas je Kasema i javila da dođemo do nje, jer joj je otac umro na Kosovu.

Legoh u krevet zamišljajući sutrašnji dan kod Kaseme na žalosti i iznenada me okupiraše nekakve čudne i strašne misli.

Pasoš nismo imali, kao ni Kasema, sutra ćemo na žalost kod Kaseme, ona neće ići na dženazu, jer ne može, a ja i moja sestra, i majka,i moje dijete, bićemo jedini uz nju, u ovim teškim trenucima.

Mi, njeni tek nađeni prijatelji u izgnanstvu.

Dok je Kasema iznosila kafu, njeni domaćini Italijani povukoše se, pozdravljajući nas, u dvorište kuće.

Moja kći i Dženo igrali su se sa djecom Kaseminih domaćina. ”Primi moje riječi žaljenja i moje iskreno sučešće, draga moja Kasema!” rekoh joj, i zagrlih je.

Ona me zagrli snažno, i zaplaka, vadeći maramicu iz džepa svog kardigana: ”Da vas nema ovdje, ja ne b’ imala pred kim ni suzu pustit, nit mogu na Kosovo,nemam dokumenata, ne može čovjek ni ispratit najrođenijeg do Ahireta!” ”Kasema moja, otvori ti malo prozor, zagušljivo je, draga moja!” rekoh. ”U ovoj tvojoj sobi, ovdje sa nama, svi su zajedno, svi, oni tvoji dragi iz Banjaluke, iz škole, sa fakulteta, sa posla, draga moja Kasema, svi su oni ovdje, samo ih ne vidiš, samo nisu mogli doći...”

Gledah je ravno u oči. I u tom pogledu ostale smo ja i Kasema nekoliko vječnih trenu-

Topla zima - ”hladan” grad

BANJALUČKA LICA BEZ OSMIJEHA Tekst: Ozren Tinjić

Baš nekako kao i prošle godine, druga polovina novembra u Banjoj Luci podsjećala je na Miholjsko ljeto, a ne na nekadašnje oštre i obilnim snijegom začinjene zime. Gotovo nepojmljivo je bilo vidjeti lagano obučene ljude i, da nema razgolićenog drveća, te zanosnog mirisa pečenih kestena što se stidljivo šire ulicama i sokacima, namjernik bi pomislio da je riječ o pravom pravcatom proljeću a ne zimi. Srednjoj generaciji, kojoj i sâm pripadam, pa i mlađima, toplo vrijeme, od čak plus 20 stepeni, donekle je odgovaralo, dok oni poodmakle starosne dobi sumnjičavo odmahuju glavom spominjući kijametski dan i uopšte nezdravo vrijeme. A ”nezdravo” vrijeme, koje je tiho ali grčevito sćepalo Banju Luku i njene žitelje, vidljivo je na svakom koraku.

Nakon dnevnog rješavanja kojekakvih poslova, već normalnog ali poprilično dosadnog čekanja u redovima u kojekakvim administrativnim gradskim ustanovama, ostatak dana i veče ostavljam za tako željeni obilazak grada. Onako, bez cilja, nekako je najljepše i najugodnije. Prolazim pored svoje zgrade, odmah iza ”Boske”, u Gajevoj ulici. Ulazim u dvorište. Sjećanja naviru u valovima koji zapljuskuju sa svih strana. Prisjećam se nekadašnjih komšija kojih više nema. Mišo Kantar, Pero Popović, Safet Filipović, Mićo Sabljić, Abdulah Džumhur, Pero Perović... Danas tu žive neki drugi, nepoznati ljudi. Rezignirano odmahujem glavom, ruke ovlaš stavljam na leđa i onako penzionerski lagano krećem prema Gospodskoj ulici. Posmatram mnogobrojna lica slučajnih prolaznika. Nekada mi je trebalo, baš kao i drugim Banjalučanima, od zgrade „Standard konfekcije“ na jednom kraju, do „Atlasa“ na drugom kraju, i po pola sata. Sretneš ovog ili onog, nekada se ispričaš, nekada kurtoazno izmi-

jeniš nekoliko riječi, no ta, inače tako kratka, ulica znala je biti duga kao vječnost. Vječnost koja je nekada davno udahnjivala život gradu na Vrbasu. Danas ta šetnja traje jedva pet minuta.

Doduše, kratko ali i sasvim dovoljno za pomno osmatranje slučajnih prolaznika jer besciljno lutanje ponekada daje puno argumenata za svojevrsni ”čas anatomije”. Jeste, sve neka nepoznata, čak- zalutala lica, ali, zanimljivo, lica koja apsolutno ništa ne pokazuju osim beskrajne izgubljenosti, beznađa i prikrivenog straha - od sadašnjosti i još više- od budućnosti. Nigdje osmijeha ili barem tračak vedrine. Rat je još jednom, sa ”zakašnjelim paljenjem”, pokazao jedno novo, surovo lice. Opšta neimaština, besparica i neizvjesnost vidljivi su na svakom koraku. Srećem neka poznata lica, srdačni pozdravi koji se, nažalost, završavaju uzgrednom molbom za posudbom novca. Boli čovjeka činjenica da se nekada poznati i priznati ljudi, pritom i relativno imućni, danas nalaze u bezizlaznoj situaciji. Očito, nevolja čovjeka ponekada tjera na poteze očajnika. Neugodan osjećaj pokušavam izbrisati odlaskom do ”Palasa”. Kafa pije mene - ja pijem nju. Nekada tako živo mjesto, centar društvenih zbivanja u

Foto: Mišo Vidović gradu, zjapi prazan, tih i tako stran. Kao da sam u drugom gradu i nekom drugom vremenu. Sličnu sliku i neopisivu neugodu doživljavam u ”Alibabi”, ”Orhideji”…Vele umni ljudi kako nada umire posljednja. Hvala bogu, tu je mobitel, brojevi preostalih dragih prijatelja.

”Kuba” je neobično malen, rekao bih - ušćuperan kafić u neposrednoj blizini Gimnazije. Već duže vrijeme uspješno ga vodi Dragan Nježić, nekadašnji uspješni fudbaler zonaša iz Laktaša, ali i jedan od rijetkih, preostalih konobara one stare, banjalučke ugostiteljske škole. Zanat je ispekao u hotelu ”Bosna” a valjda vječno bitisanje među viđenijim Banjalučanima naprosto mu je usadila taj toliko poznati ali i iščeznuti šlif. Tamo se nalazim sa vječnim šarmerom sa pokrićem, nekada velikim fudbalskim talentom, ljudinom od glave do pete, Brankom Pekezom. Svojevremeno velika nada banjalučkog ”Borca”, potom mijenjanje klubova, zalazak karijere, ali nikada ugasla ljubav za najvažniju sporednu stvar na svijetu, krasile su i krase ovog čovjeka. Pričamo o njegovom poslu trgovačkog putnika, a s vremena na vrijeme, valjda kada se ukaže prilika, tu su menadžerski poslovi. Čujem i od drugih kako je Peki znao ”uhljebiti” mnogo mladih fudbalskih nada. Jednostavno, nije im dozvolio da svoj talent rasprše na grbavim terenima kojekakvih bosanskih nedođija. Ponosno priča o svom nesebičnom angažmanu u Udruženju povratnika u Banju Luku, koje se, inače, nalazi u sklopu ugostiteljskog objekta ”Slap”. Misli i sjećanja naviru i, zaista, moj drugar Branko Pekez se ništa nije promijenio. Ostao je borac do kraja.

Na svu sreću, tu je još nekoliko telefonskih brojeva.

Srećem se sa starim kolegom, još iz ”Preloma”, Mišom Vidovićem, danas banjalučkim dopisnikom Federalne televizije.

Susret s njim uvijek mi utješno djeluje jer, prije svega, shvatam da nisam jedini koji ćelavi. I uvijek zezancija na tu temu. Saznajem sve političke i ine pikanterije iz političkog života manjeg BH entiteta. Ali i novosti o našim širom svijeta raštrkanim znancima i prijateljima. Viđam se sa Radmilom Karlaš, nekada novinarkom a danas piscem britka pera i oštra uma. Ne predaje se, uprkos burama što udaraju sa svih strana. Poput duha se pojavljuje i nezaobilazni Sead Družić, putujuća enciklopedija banjalučkih zbivanja. Uz gotovo svakodnevna druženja, da ne kažem kafendisanja sa Jovanom Jocom Bojovićem, neka moja knjiga banjalučkih utisaka tu bi se i završavala. Uzgred, sjetim se pogotovo tada jedne njegove misli koja, otprilike, ovako izgleda: Seljak se spusti u grad, skine opanke, obuje cipele i nastavi orati! Nažalost, danas je grad Banja Luka posve ”očišćen” (od iskonskih građana), ušminkan, izasfaltiran, obetonjen i ukamenjen, pa nažalost mnogih i nema se više šta orati!

39

MIRIS ŠUMSKIH JAGODA Ljubica Perkman

…Majka je mahala sa praga usamljene kućice, prateći sjetnim pogledom kćerku Juliju kako s porodicom odmiče uskim šumskim putom, prema zaravni na kojoj ih je čekao auto.. Dan se zajedno sa suncem polako spuštao za obrise visa Lipovac.

Kraj puta, koji je prvo vijugao kroz prorijeđenu šumu, a zatim uspinjao uz proplanak, odjednom su zapazili ljude na čijim je usnama bilo više straha i nedoumice nego razgovora.

Izgledali su kao nestvarni, a bilo ih je sve više...

Zalazeće sunce na njihovim licima nije imalo zlatan, nego taman odsjaj.

Julija je u jednoj ruci nosila dvogodišnjeg sina, a u drugoj veliku okruglu šoljicu, u koju je željela brati zrele jagode što su bile ukrasile šumarak. Sa proplanka joj je pogled prhnuo kao ptica i zaustavio se u dolini, kroz koju je blago vijugala Vrbanja, rijeka njenog djetinjstva. Često je, još kao djevojčica, jagodama obradovala Majku.

I sad je osjećala taj miris. Dopirao je sa svih strana. Julija je spustila sina na travu i sagnula se da bere jagode. Prvo ih nježno dodirivala, kao da bi ih upitala da li ih smije brati.

Najljepše jagode je davala sinu, koji je otvarao ustašca, kao ptić, moleći: „Još, mamice, još…”

Jedna starija žena primijetila je Julijinu radost i tiho prišapnula: ”Beri, beri, ljepotice, koliko ti duša želi, ispuni želju sinčiću, i one su sretnije na dječijem dlanu.”

Kao u nekom snu brala je jagode, ili su, možda, same uskakivale u zdjelicu. A onda je uzela dijete u naručje i s mužem pošla prema autu, ali se oko njih odjednom svorila neka gužva..

“Oh, Bože, šta se to dešava, na jednoj strani zrele šumske jagode, a na drugoj zabrinuta ljudska lica koja i ne primjećuju tu ljepotu?!” upitala se.. U trenu je svu radost prekinuo hrapav zapovjednički glas: 40

Ilustracija: Goran Mulahusić

“Tišina! Neću da čujem ni muhu u letu!”

Ljudi su ostali bez daha.

Julijin ukočeni pogled je zastao na muževom, a u naručju je čvrsto držala sina. Šoljica puna jagoda kliznula je Juliji iz ruke i počela se kotrljati niz srtminu. Zreli plodovi rasipali su se kao dječiji klikeri, tražeći sigurnija mjesta ispod paprati. Miris šumskih jagoda miješao se sa mirisom straha. Da, i strah ima miris, moćan, neuhvatljiv.

Proplanak pun ljudi se zavio u nijemu neizvjesnost i strah.

Mlad čovjek u uniformi uzdigao je pušku, prema nebu, kao da želi preplašiti i oblake što su nebom klizili na udaljene vrhove okolnih brda. „Ja sam Ljutić Grozni“, govorio je, držeći prst na okidaču.

“Moram da izvršim dužnost! Dobio sam listu s vašim imenima, prozivat ću vas sve redom...”

Pomisao, da bi bježali niz brdo, bila je uzaludna... Bježati i biti u bijegu ubijen,stajati i skamenjen od straha biti ubijen, da li tu postoji kakva razlika? Ne, smrt je smrt!

Kroz muklu tišinu protegnu se glas uniformisanoga. Počeo je prozivati, izgovarajući imena…

“Sve je ovo strašno, nisu to naša imena iz školskog dnevnika, kao da ih je jučer izgovarao naš mladi učitelj, dotaknuvši svakoga po kosi”, tiho je šaputala Julija “Ne, nije to naš mladi učitelj, to je neko, ko ima pušku u ruci, neko koga ne interesuju šumske jagode”, dodala je…

“Dakle, svi ste na broju… A sad ću kao prvoga prozvati...”

Zatim je izgovorio ime Julijinog muža. Juliji je od straha zastalo srce. Uzviknula je iz sveg glasa: „Ne! Nemojte mi ga ubiti!“ I sa sinom u naručju potrčala da ga zaštiti.

Ljutić Grozni je mirno uperio pušku i brojao… Jedan, dva…

Julija se trgla iz sna i pogledala prema mužu, koji je pored nje mirno spavao...

Kultura

Nove knjige

»DVORI OD SJEĆANJA« Pjesme, zapisi i sjećanja Nedžada Talovića

Piše: Ismet BEKRIĆ

Prošla je puna decenija od izlaska prve knjige stihova Nedžada Talovića, jednog od brojnih Banjalučana (rođenog u gradu na Vrbasu 1963.), kojega su putevi progonstva odveli daleko od zavičaja, na sjever Evrope. Bio je to svojevrstan lirski dnevnik, prepun čežnje za obalama voljene rijeke, i godinama koje možeš sačuvati, i spasiti, samo onom iskrenom dobrotom u sebi. Svoja osjećanja, i sjećanja, Talović nije zgusnuo u mržnju, u zlopamćenja; baš suprotno, sav svoj rasuti život počeo je zbirati, zgušnjavati u cvijet, u ružu, kao metaforu i krhkosti, ali i postojanosti, ljepote. I sam naslov tog prvijenca - »Grad u ruži« - upućivao je na prizivanje slika koje će ipak potisnuti sivilo svekodnevice.

Ova knjiga stihova došla je i u ruke uvaženog profesora slavistike na Univerzitetu u Uppsali, Adolfa Dahla, koji se pohvalno izrazio o poeziji ovog Banjalučanina u Švedskoj.

Nazvao je i novinara i pisca Ferida Čehića, i zamolio ga da mu pruži više podataka o ovom zanimljivom pjesniku. Čehić je o tome napisao i tekst s naslovom »Mašinac poetske duše«, u kojem ističe nesumnjiv poetski, lirski zanos jednog svestranog stvaraoca, koji se zapravo obrazovao za tehničku struku, ali ga nadahnjuje i »mehka riječ«.

Talović je gradio neke svoje, i naše, dvore od stihova, od ljubavi, od starih slika, od nade. Ti »Dvori od sjećanja« sad nas pozivaju i u svoje odaje/stranice, među koricama ove nove knjige, u kojoj su, uz pjesme, zbrani i neki prozni tekstovi – zapisi o ljudima, o gradu, o djetinjstvu, o slikama i licima koji se ne zaboravljaju. »Što pjesmi rima, to ti si meni...«, piše Talović u pjesmi »Drugo ime za sreću«, u prvom ciklusu u kojem su pjesme posvećene »onoj koju

ljubi«. I drugi ciklus, »To mi rijeka sedrom kaže...«, na tragu je ljubavi - prema rijeci djetinjstva, čamcima, kestenovom listu, starim prijateljima. Taj »govor sedara«, taj žubor sjećanja, zapljuskuje nas i iz ciklusa »Darovi života« i »Boje sjećanja«, u kojima autor u proznim prilozima - zapisima, susretima, sjećanjima – piše o ljudima »satkanim od istine«, »kovačima vatre«, kako ih je nazvao pjesnik Enes Kišević, o prijateljima Bosne, o jabuci svoga djetinjstva, o koracima sudbine, i o danima koji »postoje da bi prošli«, ali koje ipak dobra riječ spašava od zaborava. Kada dobrotu, ljubav, dječiji osmijeh poneseš u naramku, »kao da si ponio sav svoj život, to čudesno ljudsko blago«, kojega ćemo se »i sami jedino sjećati, jednoga dana kada nam sreća okrene leđa«.

Dvadeset je godina prošlo od vremena kad se Talović s porodicom našao u Švedskoj, u komuni Kalmar. koja ga je ljudski primila, a kojoj je i on dobro vratio dobrim – predanim radom, društvenim i političkim angažovanjem u socijaldemokratiji i lijepim riječima, kazivanim u svakodnevnim odnosima, ali i zapisivanim i objavljivanim na stranicama listova i »Banjalučkih žubora«, te knjiga »Grad u ruži i »Dvori od sjećanja«. Talović ne piše samo zbog toga da bi »zapisano ostalo«, nego da bi u često sumorni život utisnuo bar poneki svijetli trag. »Dvori od sjećanja« oplemenjeni su slikama bosanskohecegovačke likovne umjetnice Valide Mujezinović, koja živi u Oslu, i koja, uz promociju ovog izdanja, priprema i svoju samostalnu izložbu djela inspirisanih bosanskohercegovačkim i skandinavskim krajolicima i ozračjem.

41

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!