Šeher Banja Luka 23

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 23 - JANUAR - FEBRUAR - 2013. - MOTALA - GODINA IV

Uvodnik

ZAJEDNO STRANICAMA «ŠEHERA»

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Evo, čini mi se, u jednom dahu prođe još jedna godina u kojoj smo, i uz Vašu podršku, objavili šest brojeva našeg, i Vašeg, magazina. Sudeći po Vašim reakcijama, porukama i pismima, pohvalama i prijedlozima, koji su stizali do nas tokom protekle godine, možemo biti zadovoljni.Naravno, svjesni smo da uvijek može bolje, pa ćemo, zajedno, nastaviti ispisivati stranice ovog «Šehera».

A da bi naš list bio još kvalitetniji i sadržajniji, potrebna mu je, osim moralne, i ekonomska podrška, tako da ćete u ovom broju, u sredini magazina pronaći jednu uplatnicu. Ona je namijenjena Vama, svima onima koji žele pomoći, sponzorirati naš i Vaš magazin. Na uplatnici možete izabrati sumu od 100, 200 ili 400 švedskih kruna. Ova je donacija dobrovoljna i ne obavezuje Vas, naše drage čitaoce, na bilo kakvu uplatu. Isto tako, poželjno je da napišete Vaše ime, prezime i adresu kako bismo Vas, kao donatore, evidentirali u našu bazu podataka. Možete biti i anonimni donatori ako to želite. Naravno, Vi, koji se želite pretplatiti ili obnoviti svoju pretplatu i dobijati svaki broj na kućnu adresu, obavezno uz uplatu unesite svoje podatke.

Za naše čitaoce izvan područja Švedske, informacija o načinu uplate i bankovni račun nalaze se na jednoj od stranica magazina. Vašim donacijama, osim što ćemo produžiti vijek ovog već prepoznatljivog i traženog glasila, imamo mogućnosti i na povećanje stranica, što ste već sigurno uočili u nekoliko navrata, kada smo štampali Šeher na 44 ili 48 stranica.

Koristim ovu priliku da se zahvalim na velikom trudu i saradnji našoj dosadašnjoj lektorici, Azri Lokvančić, koja zbog mnogo privatnih obaveza ne može obavljati ovaj zahtjevan posao. Vrata našeg magazina su uvijek otvorena za ovu skromnu Sarajku.

Od ovog broja u tim stručnim poslovima pomagat će nam naš stalni saradnik Ismet Bekrić, inače dipl. prof. književnosti i maternjeg jezika.

Na kraju, da Vam svima čestitamo 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Iskreno se nadam da će Vas ovaj broj posebno obradovati i da ćete uživati dok ga budete čitali.

Ako pronađete poneku grešku, nemojte nam zamjeriti. Pišite nam!Jer naš magazin ste zapravo Vi, i svi mi zajedno!

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Kastel nad rijekom - Ljubica Perkman

Sadržaj Kulturno veče: Stihovi, filmovi, muzika..........................................4 Prisjećanje: Adem Ćejvan................................................................6 Aktuelno: Štrajkovi na vratima........................................................8 Razgovor: Reuf Jakupović............................................................10 Sjećanja: Moja ulica Avde Karabegovića.....................................12 Kolumna: Kvaka 22.........................................................................14 Bilježimo: Sve se plaća, pa i muzika za plakanje.........................16 Bilježimo: Sjećanja su kao bajke...................................................18 Poezija..............................................................................................20 Edino ćoše: Dragi naš Kadir..........................................................21 Intervju: Irfan Nurudinović, krugovi dobrote...............................22 Banjaluka kroz prostor i vrijeme: Urbanističko planiranje..................................................................24 Bosanski putopis #4: Džamijska mačka 1....................................26 Dijaspora - lokalne sredine: Plodovi saradnje............................28 Trodnevni vikend banjalučki.........................................................30 Banjalučka riječ u Sarajevu...........................................................31 Reportaža: Borac za bolji život......................................................32 Priča: Dido, dido, odoše avioni.....................................................34 Putopis: Uspon na vulkan Teide...................................................36 Sjećanje na Franju Petrušića: Utihnule dirke Franjinog klavira....................................................38 str.36

Pu t o p i s : Uspon na vulkan Teide str.4

Kulturno veče: S T I H OV I , F I L M OV I , M U Z I K A . . . str.10

R e u f J a k u p ov i ć :

S p o r t, p o s a o i p o l i t i k a

s t r: 6

Pri s j e ć a n j e : ADEM ĆE JVAN ŠEHER 3 BANJA LUKA

Gosti Zlatko Pregl, Azra Dedić, Mirsad Omerbašić, Sabahudin Bahtijaragić i domaćin Jasmin Džanić.

Jedno nezaboravno kulturno veče

STIHOVI, FILMOVI, MUZIKA...

Tekst: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Geteborski susret sa pjesnicima Mirsadom Omerbašićem i Azrom Dedić i dramskim i filmskim umjetnikom Zlatkom Feliksom Preglom – uz nadahnute riječi glumca Sabahudina Bahtijaragića

Reportaža Banjalučani u Švedskoj imaju svoja udruženja u velikom broju gradova. Pa i onih manjih. A najveće i najbrojnije udruženje, u sklopu Saveza Banjalučana, djeluje u Geteborgu i poznato je po uspješnom organizovanju kulturnih manifestacija, promocija knjiga, muzičkih druženja i susreta Banjalučana.

Tako, dobio sam poziv da, kao predsjednik Saveza, prisustvujem još jednom u nizu tih kulturnih događanja.

Vrijeme je prohladno, sa snijegom i susnježicom, nimalo zahvalno za voziti, ali Goran Mulahusić i ja navikli smo na svakakve probleme, pa i na ove meteroološke. Znamo mi da će nas domaćini lijepo primiti, a najavljeni program je puno obećavao. Gorana, inače, svi poznaju, Banjalučani posebno, i rado ga svi prihvaćaju.

Na ulazu nas je dočekao, kako i priliči, predsjednik udruženja Jasmin Džanić, vrijedni i skromni entuzijasta, poprilično tih i nenametljiv, poželivši nam dobrodošlicu i ugodan boravak. Malo sam «ljubomoran», vidim, više Gorana paze, valjda navikli na mene, tješim se sam u sebi. A u klupskoj prostoriji prijatna atmosfera, ugodni razgovori sa dragim prijateljima.

Odmah sam primijetio velike promjene od moga prethodnog dolaska. Prostorije su odisale čistoćom i toplinom, interijer drugačiji, ljepši, nove slike na zidovima, nove stolice, sve okrečeno, blista.

Na početku kulturnog programa, nakon uvodnog obraćanja i dobrodošlice predsjednika Džanića, prisutnima su se predstavili Mirsad Omerbašić iz Örebra, Zlatko Pregl iz Štokholma i Azra Dedić, iz Danske.

Svoje stihove, iz nove knjige poezije “Žal za Vrbasom”, prvi je govorio Mirsad. Ovo je njegova druga knjiga, posvećena je Vrbasu, a zanimljivo je dodati da je trećina pjesama napisana na švedskom jeziku. Mirsad živi dugo u Švedskoj, oženjen je Šveđankom i sa njom ima troje djece, a na njenom bosanskom jeziku bi joj mogli pozavidjeti mnogi naši zemljaci.

Pravo osvježenje nam je priredila gošća iz Danske, Azra Dedić, inače suradnica našeg magazina. Svojim stihovima, posvećenim gradu na Vrbasu i njegovim stanovnicima, skinula je mnogima zavjese sa sjećanja i osvijetlila sivilo svakodnevice.

Njena knjiga pjesama, njen i naš «Odsanjani grad», uskoro će vidjeti svjetlo dana i biti dostupna ljubiteljima lijepe riječi. Kasnije, u razgovoru, Azra nam je otkrila da priprema i jednu dramu, za koju će joj biti potrebna pomoć naših udruženja, jer takvih kao ovdje, nažalost, nema u Danskoj.

Zlatko Feliks Pregl, poznati pozorišni djelatnik, predstavio se sa dva filma. Iz prvog, igranog, rađenom po romanu «Smrtište» Amira Osmančevića, vidjeli smo desetominutne inserte.

Film će premijerno biti prikazan u Banjaluci, 22 aprila, na dan oslobođenja grada. To je ambiciozan, iskren film koji govori o paradoksima i stradanjima Banjalučana u ratnim devedesetim.

Zanimljivo je napomenuti da su svi glumci u ovom filmu naturščići, dakle pravi amateri.

Preglov drugi film, posvećen njegovom prijatelju, jednom od najvećih jugoslavenskih i bosanskohercegovačkih glumaca, Ademu Ćejvanu, vratio nas je u prošlost, u naš grad onakav kakvog i sada najviše pamtimo. Iz ovog nadahnutog i arhivski vrijednog dokumentarnog filma vidjeli smo isječke najboljih Ademovih dramskih i filmskih ostvarenja. A u njemu o Ademu, biranim riječima, govore njegovi bliski prijatelji, rodbina, poznati glumci i kulturni radnici.

Ovo izuzetno kulturno veče profesionalno i sa puno žara vodio je naš Cober, Sabahudin Bahtijaragić, čovjek koji živi za kulturu, i kao propagator i kao svestrani izvođač. Među gostima se našao i poznati karikaturist, filmski djelatnik, pisac i novinar Midhat Ajanović Ajan.

Poslije izvrsne večere, koju su nam pripremili vrijedni domaćini, «predvođeni» Slavicom Šipo, počelo je spontano druženje uz muziku i pjesmu. Prostorijom su se razvukli zvuci harmonike i gitare, počelo se starim banjalučkim gradskim pjesmama, a nastavilo bosanskim sevdalinkama uz saz. Bego na harmonici, Vajdo na gitari i Asim na sazu stvorili su takav ugođaj, da se nikom nije išlo kući. Ali moji domaćini, Safija i Muhamed Palada, žive na drugom kraju grada, mora se imati obzira, a valja se sutradan vratiti kući, pa tako ne dočekah i samu završnicu ove nezaboravne večeri. Šta reći na kraju, hvala vam, domaćini, za izvrstan kulturni program, pravo banjalučko druženje i gostoljubivost kojom ste nas dočekali i ispratili.

Vrsni ambasadori sevdaha: Bego Mujkanović i Vajdo Alić

Prisjećanje

Sjećanje na velikog glumca

Adema Ćejvana

Napisao: Boris Pržulj

ŽIVOT JE PROFESIJA,

A GLUMA ŽIVOT Izreći nešto dovoljno veliko, bez patetike i krupnih riječi, o čovjeku koji je sam po sebi velik, gromada i ljudeskara bez premca, znači jednostavnim riječima dati veličinu i sjaj. On je i sada, nakon toliko godina, moj najbolji učitelj, mentor i prijatelj. Još uvijek u meni odzvanjaju njegovi savjeti i promišljanja, koja su mi se uvriježila do srži.

Adem Ćejvan je bio boem «sa pokrićem» i autentični simbol Bosne, koji je bio predodređen da oblikuje ljepotu riječi, da kleše ljepotu teatra, a radio je to maestralno. Bio je daleko iznad ostalih i stasom a i svojim glasom, pun šarma i karizme. Govorio mi je das smo mi glumci mali obični ljudi, kojima je Alah ili Bog samo dao EHER 6 Š BANJA LUKA

šansu da uz pomoć tekstova i misli, koje su pisci zapisali, kažemo nešto dobro i pametno publici i ljudima. Velika ljubav prema teatru, čini čovjeka velikim sretnikom, ali uvijek to prati i doza patnje. «Zapamti», govorio mi je, «glavno pitanje koje se u glumi stalno ponavlja je pitanje ZAŠTO? Gluma nije nikakva zapetljana i nedokučiva tajna, gluma je raspetljavanje i otkrivanje istine. Osnova glume je igrati a sobom i publikom, i zajedno uživati u tome kroz sve žanrove scenske igre. Osim glumačkog dara, u sebi moramo imati osjećaj za bitno i na sceni brzo donositi zaključke.»

Svaki njegov izlazak na pozornicu mogao je sve njegove partnere

pretvoriti u statiste i asistente, ali Adem je uvijek bio dobronamjeran i velikodušan. Nije apsolutno želio voditi glavnu riječ i biti dominantan, odgovarao je samo za svoj lik i pomagao nesebično svom partneru. Kada sam bio sa njim na sceni, imao sam osjećaj da je bio u stanju odvesti predstavu u sasvim drugu dimenziju, mogao je u toku svoje magije proći kroz zid ili lebdjeti, ali to nikad nije činio. Bio je inteligentan i skroman, a vrlo dobro je znao da publika to osjeća i da mu ta dodatna pažnja nije potrebna. Smatrao sam ga čovjekom ispred svog vremena.

Govorio je ono što zaista misli i o životu i o teatru. Njegova opčinjenost i totalna posvećenost toj čarobnoj profesiji, još uvijek je inspiracija mnogim glumcima.

Za njega je važila ona “da je život profesija, a gluma život”.

I danas, nakon mnogo godina, jako mi nedostaje veličanstveni Adem, njegove Pećine i naši beskonačni razgovori do duboko u noć. Imao sam veliku sreću i privilegiju što mi je bio prijatelj.

Hvala ti, Ademe-Kvače, na bogatstvu koje si mi nesebično darovao.

Omišalj, otok Krk 2012. god.

Najbolji prijatelji: Adem i Boris ispred Ademove kuće pod Pećinom.

Prisjećanje

Sjećanje na ljeta s Ademom Ćejvanom

KAD DOĐU GLUMCI

B

ilo je to prekrasno rano jutro ljeta 1981. S Ademom Ćejvanom sam utrpavao pripremljene i neophodne stvari u njegov legendarni spaček. Šator, karton “Ive” travarice, tabla slanine, nešto goveđe peke i suđuka, a sve to zajedno, zbog bratstva i jedinstva. Gitara, malo odjeće i mogli smo krenuti.

Odredište - otok Krk, selo Risika. Koju godinu ranije, kupio sam tamo komad zemlje sa cisternom za vodu, ali bez struje. Za kampiranje dušu dalo. Vozili smo se otvorenog krova spačeka, preko Bihaća, uz prekrasnu Unu. Dok je Adem “jurio” oko 50 km na sat, ja sam sjeckao mezu, a smijeh i priča su tekli. U svaku usputnu birtiju obavezno smo navratili, stručno ocijenili konobaricu i popili po malu lozu, zalivši je čašom piva.

Bilo je kasno poslijepodne kada smo stigli na naše odredište. Izbacali smo stvari iz auta, ali nismo podigli šator.

Otišli smo prvo u “Zvijezdu”, mjesnu konobu poznatu po izvrsnom pršutu i ovčijem siru. Vrlo brzo su se okupili neki meni već poznati mještani, a ja sam ih upoznao s Ademom, i krenulo je. Red meze, red dobrog vina, domaće Žlahtine, zafrkancija do suza uz Ademove anegdote. Ljudi su upijali svaku njegovu riječ, opčinio ih je svojim sugestivnim rečenicama, vjerovai su u sve što je rekao, a povremeno je od mene tražio da potvrdim tu njegovu priču, iako i on sam nije vjerovao u nju. Bilo je zabavno do bola.

Kada smo se pred zoru vratili do mog “posjeda”, ništa nismo bili u stanju učiniti, samo smo legli na travu i prekrili se šatorom kao pokrivačem. Ujutro smo podigli naš bivak i složili se da je u konobi bilo izvrsno, te odlučili da opet odemo tamo. I ponavljali smo to svaku večer, ali smo za svoj gušt, uz gitaru, pjevali i naizmjenice govorili stihove od Maka Dizdara, Vlade Dijaka, Enesa Kiševića, do našeg Šovera-Josipa Jovića i beskrajno uživali sa gostima u konobi.

Nakon nekoliko dana vlasnik se stvorio «problem» - jer nije imao gdje smjestiti sve one koji su dolazili na spontanu seosku zabavu. Brzo se pročulo da se u konobi nešto dobro dešava, tako da su počeli dolaziti i mlađi i stariji znatiželjnici iz okolnih mjesta otoka Krka. Žlahtina i pršut su stizali kao na traci, a mi nismo uspijevali, niti su nam dozvoljavali da i mi vratimo turu.

Nakon dvadesetak dana, zbog nekih obaveza snimanja za televiziju, morali smo se vratiti kući. Bili smo oduševljeni, kako smo proveli odmor i dogovorili se da ćemo se i slijedeće godine zaputiti na Krk. U ljeto 1982. ponovo smo se našli u našoj konobi, a vlasnik Niko se istinski obradovao i počastio nas kao svoje najrođenije. Cijelu večer nije mu silazio osmijeh sa lica. Popili smo piće, malo zamezili i otišli na spavanje. Ujutro sam otišao do trgovine kupiti kruh, novine i cigarete, i ne malo se iznenadio kada sam na izlogu trgovine ugledao zalijepljen i rukom ispisan plakat - OPET SU NAM DOŠLI GLUMCI konoba “Zvijezda”- svaku veče domaći sir, pršuta i dobra zabava.

Danas živim na Krku, i kada god sretnem nekog od domaćih ljudi i tadašnjih sudionika naših druženja, sa sjetom, punog srca, pričamo o Ademu i žalimo što se onakve zabave više nikada ne mogu ponoviti.

Sindikalni zahtjevi u RS

ŠTRAJKOVI NA VRATIMA Štrajkovi se «guše» već na začetku – Štrajkači - Vlada (zasad) 0:0 – «Niko nije zadovoljan onim što je Vlada ponudila»

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Štrajk je mrtav, živio štrajk! Ovo bi mogla biti jedna od „definicija“ (ne)uspješnog generalnog štrajka prosvjetnih radnika, zaposlenih u javnoj upravi, policiji i pravosuđu, koji je, prema pojedinim tvrdnjama, „ugušen“ i prije nego što je počeo?!

U predvečerje štrajka, 20. januara, u Vladi RS - dok su pripadnici specijalnih policijskih snaga i kontradiverzivne zaštite pregledali zgradu zbog još jedne od lažnih dojava o postavljenoj bombi - predstavnici gradskih sindikata s jedne, i premijer RS Aleksadar Džombić sa resornim ministrima s druge strane stola, EHER 8 Š BANJA LUKA

pokušavali su pronaći „kompromisno rješenje“. Niko nije popustio - sindikalci ostali pri zahtjevu o povećanju najniže cijene rada sa 100 na 110 maraka, premijer i ministri ponovili - novca nema, a možda ga bude u 2014. godini?! Izašli pred brojne novinare koji su, čekajući ishod „istorijskih pregovora“, više „bacali i grah“ koja je to po redu lažna dojava o bombi, nego da li će biti dogovora. Ako je neko pomislio da su novinari krivi što nije postignut dogovor, vara se - štrajk se počeo „gušiti“, ustvrdiće se kasnije, u trenutku kada je predsjednik Sindikata

obrazovanja, nauke i kulture Stevan Milić „pozvao roditelje da sutra (21. januaraop.aut) ne šalju djecu u školu jer nastave neće biti“. Mada je nekoliko minuta ranije njegova šefica, predsjednica Saveza sindikata RS, potvrdila da „niko od mojih kolega nije zadovoljan onim što je vlada ponudila“, Milićeva izjava premijeru Aleksandru Džombiću i ministrima, narednih dana, ipak će pojačati „terensku inicijativu“, koju su već imali zahvajujući famoznoj i (ne)legalnoj Uredbi o minimumu procesa rada u školama. Istina, pokušali su sindikalci podnošenjem peti-

Aktuelno cije Narodnoj skupštini RS za ocjenu Uredbe o minimumu u procesa rada i Zakona o štrajku, barem malo uspostaviti ravnotežu na sredini terena, ali ....

Ako smo u prošlom broju „Šeher Banje Luke“ najavili da je na pragu smanjenje plata i ulični protesti, priznajemo da smo bili djelimično u pravu: Plate su smanjene, ali uličnih protesta, barem u trenutku dok nastaje ovaj tekst (7.februar) nije bilo, a ne zna se ni kada će ih biti....

Od početka štrajka nije išlo kako treba - manji broj škola obustavio je nastavu ili skratio časove na trideset minuta. Da zaposleni u javnoj upravi, entitetskim institucijama, pa i u vladi neće pokazati baš preveliki interes za štrajk, moglo se i ranije naslutiti. Naime, tri dana prije zvaničnog početka štrajka, 18. januara, nakon jednog od sastanaka u vladi sa ministrima predsjednik Sindikata javne uprave RS Tomislav Vrhovac primijetio je kako sindikati „nisu ni očekivali da bilo ko štrajkuje u vladi, jer se dobro zna da ti ljudi ne smiju da se jave, a kamoli da štrakuju“. To se pokazalo tačnim, jer golim okom bilo je vidljivo da zaposleni službenici u vladi i ministarstvima nisu podržali svoje kolege u drugim entitetskim institucijama. S druge strane, prema tvrdnjama iz gradskih sindikata, vršen je strašan pritisak, a bilo je i prijetnji na zaposlene (slučajevi u pojedinim banjalučkim školama) da odustanu od štrajka.

Jedna od osobenosti štrajka bila su i stalna „prepucavanja“ između sindikata i vlade o broju zaposlenih: Dok su, naprimjer, iz sindikata pravosuđa tvrdili da oko 70 posto administrativnih radnika štrajkuje, iz ministarstva pravde umanjivali su brojku, iznoseći podatke da se radi o svega 17, pa i 13 posto. U MUP-u RS zabilježen je najmanji broj onih koji su štrajkovali, a predsjednik Sindikata MUP-a RS Duško Jandrić upozoravao da se vrši konstantan pritisak na one koji štrajkuju, što je ministar Stanislav Čađo svakodnevno demantovao.

Međutim, izvjesno je da su se tokom generalnog štrajka sindikati više „trošili“ na prepucavanja sa vladom o broju štrajkača i u odgovorima na njene optužbe, nego što su se borili za radnička prava.

Stoga se u prvim reagovanjima na ulogu sindikata u štrajku od analitičara mogle čuti i tvrdnje da je „konačno došlo vrijeme da ojača, postane funkcionalan, počne postojati i, obnašati dužnost zbog čega i postoji, jer sindikat nije samo za nabavljanje zimnice“. Možda je i ovo jedan od razloga za (ne)uspjeh štrajka, pa su pojedine sindikalne vođe ponudile i ostavku. Ipak, ma koliko sindikati bili (ne)sposobni da se bore, i izbore, za radnička prava, strah od gubitka posla i

kakve-takve plate, jedan je od razloga za loš «štrajkaški odziv» zaposlenih, smatraju analitičari.

- Prijetnje su išle u tom pravcu i mislim da je prosječan građanin RS sav «okovan» u strahu, on godinama, decenijama živi u strahu - rekla je Tanja Topić, politička analitičarka iz Banje Luke. A, iako je premijer Aleksandar Džombić ustvrdio da štrajk nije opravdao održavanje ili, konkretnije, da je propao, sindikalci sportskim rječnikom pokušavaju uvjeriti „gledaoce“ da je „odigrano prvo poluvrijeme pri rezultatu nula-nula“. Iako je sindikat, kako kažu, stavio moratorij na generalni štrajk, ma šta god to značilo, te da nastavlja „oštru pravnu bitku sa vlas-

tima za osvarivanje garantovanih prava“, ipak je vlast još jednom pokazala kako raspolaže sa lepezom jačih mehanizama da spriječi bilo kakve oblike nezadovoljstva, što se, na kraju, pokazalo i u slučaju ovog štrajka.

A novinari, ne po godinama stari, ali sa malom „dužim pamćenjem“, svakodnevno su mlađe kolege podsjećali na neke od epizoda iz života radničke klase iz sredine osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Pa i na epizodu kada su u jednom od banjalučkih preduzeća, radnici zaustavili mašine i obustavili rad (valjda se to tako zvalo) jer je lični dohodak „kasnio“ jedan dan!!!

Tri velike ljubavi Reufa Jakupovića

S p o r t, p osao i p olitika Banjalučanin Reuf Jakupović (69), koji već punih dvadeset godina živi u Švedskoj (Malmö), kaže: „Sport, posao i politika su tri moje velike ljubavi, koje su u životu međusobno isprepletene.“ Igrao je rukomet za „Slaviju“ i „Borac“ Banjaluka, „Krivaju“ Zavidovići i „Slogu“ Doboj, a afirmisao se i kao inženjer građevine, rukovodilac i biznismen u Zavidovićima, Doboju i Banjaluci.

Bio je i na visokim profesionalnim funkcijama u politici i amaterskim u sportu, posebno rukometu.

Još kao bosonogi klinac iz Pobrđa svakodnevno si igrao fudbal?

- Da, prva dječja ljubav. Nakon upisa u osnovnu školu „Vuk Karadžić“, upoznao sam i čari rukometa. Utemeljivač rukometa u Banjaluci, prof. Hamdija Kadunić, uočio je talent za ovu igru kod cijele generacije učenika pa je osnovao RK „Mladi Krajišnik“ - u ovom su klubu, pored mene, igrali i Prnjatović, Kekerović, Golić i Bjelić, kasnije prvoligaški igrači.

Upisuješ srednju školu?

- Upisao sam arhitektonsko-građevinski odsjek Tehničke škole. Već na početku pozvan sam da igram za fudbalsku reprezentaciju škole, najmlađi u timu, centarfor, a pored mene polutke Branko Jungić i Omer Jusić, te kapiten Nijaz Kulenović-Sića, svi igrači „Borca“.

Knjiga mi je bila na prvom mjestu, ali našlo se vremena i za sport. Rukomet sam igrao za „Slaviju“ a fudbal za „Mladi Krajišnik“. VrEHER 10 Š BANJA LUKA

bovali su me Vojo Misaljević RK „Borac“ i Drago Bilbija FK „Naprijed“, ali nisu uspjeli.

Bio sam kapiten školske reprezentacije i u rukometu i malom fudbalu. Na studentskim igrama BiH 1963. u Bihaću igrao sam za reprezentaciju banjalučke regije u tri sporta: malom fudbalu, rukometu i odbojci.

Prvi posao?

- Na nekoliko mjeseci zapošljavam se u metalskom pogonu Zanatsko-građevinskog preduzeća „1. maj“. Bila je to ljubav na prvi pogled, zauvijek sam zavolio posao.

Rukometaš banjalučkog „Borca“ i zavidovićke „Krivaje“?

- U junu 1965., trener RK „Borca“ Vojo Misaljević me privolio da počnem trenirati sa rukometašima koji su se upravo pripremali za turnir „Krivaje“. U "Borcu" je bila smjena generacija, odlazili su tada Jović, Perović, Karadža, Stanivuković, na scenu su stupali Arslanagić, Karalić, Popović, Golić. Sa svega nekoliko treninga otišao sam u Zavidoviće i odigrao obje utakmice. Na turniru predstavnici „Krivaje“ mi nude dres svoga kluba..

Prihvatam prijedlog, i po kraćem boravku u Banjaluci,gdje sam se u međuremenu oženio, već 31. jula sam u Zavidovićima. Supruga i ja smo dobili posao i smještaj. RK „Krivaja“ je tada imala solidnu ekipa i plasirala se nakon dvije sezone u Prvu saveznu ligu. Tehnički sam rukovodilac zavidovićkog preduzeća sa nekoliko stotina zaposlenih. Tu je i novorođena kćerka.

Selidba u Doboj, rukometaš „Sloge“, studij?

Prilog: fotosi Reuf Jakupović

Napisao: Fikret Tufek

- Zapošljavam se u građevinskom preduzeću „Radnik“. Na nagovor rukometnih radnika, ponovo oblačim dres, ovog puta „Doboj-Inexa“, kako se tada zvala „Sloga“.

Međutim, ni to nije dugog vijeka. Ljubav prema građevinarstvu me odvodi na redovan studij, sa stipendijom „Radnika“. Bio sam uspješan student, napisao sam skriptu iz predmeta „Geomehanika i fundiranje“, koja se i danas koristi.

Poslovna karijera?

- Po završetku studija, kao građevinski inženjer vraćam se u Doboj. U „Radniku“ sam rukovodilac organizacije građenja i tehnologije, zatim rukovodim izgradnjom hotela u Doboju. Ubrzo preuzimam zadatak rukovodioca izgradnje tri objekta u Modriči. Po završetku objekata glavni sam inženjer u „Radniku“, pa direktor proizvodnje betona i izrade armature. Dobijam i sina. Rukomet ne napuštam. Uključujem se u rad uprave RK „Sloga“ i odbora Međunarodnog rukometnog turnira šampiona, koji je bio najveća svjetska smotra rukometa.

U „Radniku“ upoznaješ i politiku?

- Nakon povratka sa studija, biran sam za predsjednika Saveza komunista „Radnika“.

Organizujemo 1977. Šesto sportsko-proizvodno takmičenje građevinskih radika BiH, ja sam na čelnu odbora, okupilo se više od hiljadu građevinara iz BiH. Već slijedeće godine napuštam „Radnik“ i profesionalno se uključujem u politiku: izabran sam za predsjednika Vijeća udruženog rada opštine Doboj. Nedugo iza toga biran sam za poslanika u Skupštini BiH, a zatim i za člana radnog tijela CKSK BiH. U ljeto 1980. „Sloga“ postaje prvoligaš,

ja postajem predsjednik, najmlađi kod prvoligaša! Sada je sport, sa politikom, moja velika preokupacija. Postajem članom Predsjedništva Rukometnog saveza BiH i Predsjedništva Udruženja prvoligaša Jugoslavije, član Predsjedništva Saveza organizacija fizičke kulture Doboj. Učestvujem na Trećem kongresu samoupravljača Jugoslavije. Završavam ekstra i studij ekonomije, živim intenzivno.

Ponovo u privredi?

- Nakon četvorogodišnjeg mandata vraćam se u „Radnik“ za člana poslovodnog odbora.

Aktivan sam i u „Slozi“ i Međunarodnom rukometnom turniru šampiona. U „Radniku“ i Doboju ostajem do 1985, selim u Banjaluku (porodica ostaje u Doboju) i bavim se samo poslom. Direktor sam „Zavoda za studije i projektovanje“, pa Zanatsko-uslužnog preduzeca „Usluga“. Okrećem se vlastitom biznisu, 1990. osnivam vlastitu firmu za građenje, posredovanje i inžinjering.

Rat te 1992. zatiče u Doboju, odlaziš u Švedsku?

- Da, u Doboju ostajem do augusta, kada ga napuštam i preko Srbije uspijevam se dočepati Švedske. Kao izbjeglica boravim u Lundu i Landskroni. U Lundu sam imao kontakt sa RK „Lugi“, koji je više godina bio učesnik Međunarodnog rukometnog turnira u Doboju. Sastajao sam se i sa Staffanom Holmqvistom iz Lunda, koji je bio prvi dopredsjednik Međunarodne rukometne federacije. Bavio sam se i društvenim aktivnostima, jedan sam od utemeljivača Udruženja/Saveza Banjalučana u Švedskoj i prvi njegov predsjednik. Bio sam i na listi za lokalne izbore u Malmöu i Banjaluci.

U Švedskoj si zaokupljen privatnim biznisom?

- Svjestan da će biti teško da se bavim građevinarstvom odlučio sam se baviti reklamom.

Mladi Krajišnik BL 1959.g. stoje: S. Sadić, B. Golić, R. Jakupović, K. Kašiković, M. Prnjatović, M. Bijelić. čuče: M. Kekerović, Dž. Muftić, M. Stanković, B. Čalma i V. Bekić.

Završio sam pregršt kurseva, osposobio se za rad na kompjuteru, prikupio sredstva za opremu i inventar i prije više godina, osnovao vlastitu firmu „Graposi“. Nastavio sam raditi i poslije penzionisanja. Danas radim sa nešto manje intenziteta, ali svaki dan sam u firmi, koja dosta uspješno posluje, kaže Jakupović.

Sportu, poslu i politici Jakupović je dao, ali i dobio mnogo: zdravlje i kondiciju, popularnost, putovanja - bio je i na Olimpiskim igrama u Moskvi. Društvena priznanja: Pohvala Društva tjelesnog vaspitanja Banjaluka, Orden rada sa srebrnim vijencem, Spomen plaketa „Radnika“, Plaketa Rukometnog saveza BiH, Plaketa najuspješnijeg sportskog radnika Doboj, Plaketa Saveza za fizičku kulturu Doboj, Plaketa Međunarodnog rukometnog turnira Doboj, Srebrna značka Rukometnog saveza BiH i Plaketa Rukometnog saveza RS. Na kraju ćemo otkriti i nešto što Reufa Jakupovića čini donekle specifičnim. On je, naime, veliki ljubitelj knjige. Posjeduje u Banjaluci i Malmöu oko hiljadu knjiga. Izvor ljubavi prema knjigama je u porodici i u Pobrđu

Reuf Jakupović uručuje odlikovanja Predsjedništva SFRJ u Doboju, 1981.g.

u kojem je odrastao. Reufov otac ef. Agan (porijeklom iz Jakupovića, a mati Razija iz Ćele) je početkom prošlog stoljeća još kao dijete samouk naučio čitati i pisati, a zatim je krajem dvadesetih godina tog stoljeća s odličnim završio Medresu u Banjaluci, što u to vrijeme i nije bilo malo, te je bio sekretar muftijstva Banjaluka ratnih 1940-tih. Pamti ga najviše kao čovjeka koji je u slobodnom vremenu ili čitao ili pisao. Svojoj dijeci (tri sina i kćerka) rekao je da mu je najveća želja da se svi fakultetski obrazuju. Ta želja mu je za života ispunjena. S druge strane, u Pobrđu i nije bilo baš teško zavoljeti knjigu. Uvijek je tu bilo fakultetski obrazovanih. Na primjer, šezdesetih godina prošlog stoljeća, samo u roku od desetak godina, u Pobrđu se fakultetski obrazovalo više od trideset djevojaka i mladića koji su živjeli u najužem komšiluku, u ulici Hadžihalilovića.

Najmanje dva fakultetski obrazovana člana tada su imale porodice Karaselimović, Viđen, Bekrić, Kapidžić, Zahirović, Jusufović, Jakupović, Đumišić... U porodicama Jusufović i Jakupović, koje su stanovale u trošnoj bosanskoj kući, tada se od osmero fakultetski obrazovalo čak sedmero djece.

Reuf sa sinom i unukom

Š E H E R 11 BANJA LUKA

Sjećanja koja ne blijede

Piše: Atif Turčinhodžić

Sjećam se ljetnih noći, ukrašenih noćnim zrikavcima, svjetlacima, smijehom djece, noćnim igrama. Ta ljepota tražila je pjesmu, muziku, pa sam uzimao u ruke svoju «bugariju», nekad kradom, a nekad pitajući moju sestru rah.Ćimku, da mi da taj čudesni instrument sa još čudnijim zvucima. U sjećanjima mi se onda javi i jedan kamen, ispod našeg ”špajza”, i kanal, još uvijek topli od ljetnih vrućina i zalazećeg sunca, tamo negdje iza Ristinog gaja ili Jelačinog ”hiseta” prema Šibovima. Malo mi se vrati slika na to Jelačino ”hise ”, i za trenutak ugledam našeg Duždagu Bracu, kako smo ga zvali u našoj raji, pa naše heroje na skijama, Enesa Jelaču i njegovog brata... Bože dragi, nikad neću zaboraviti te ”kondorove letove ” od devet metara na čuvenom skoku ... I odjednom slika počinje da blijedi i nestaje...

Moja ulica, ulica mojih snova, vrati me i do ovog današnjeg dana - sada neke 2012. godine, a mjesec je novembar - u neka nezaboravna sjećanja na svu moju malu raju kojoj sam i ja pripadao. A uz moju ulicu tu su i Zmaj Jovina, Zagrebačka, Maglajlića, Duška Koščice, Omladinska, te naše ”mahale” pod Pećinama, na Močilama, na Pobrđu, Laušu, Kul Mahala, Hiseta, pa Mala čarsija, Potok... Ciganluk, Malta, Rosulje, Pilana, Gornji Šeher, Grab, Novoselije, Sitari. Sjećam se djetinjstva, naših odlazaka na Suturliju, Vrbanju i čuveni ”Crni vir ”, pa Sećija, Zadevinice, Kanjona, Hadži-Hivzine sedre, Zejtin Savaka. Sve se dešavalo oko tog kamena, bolje reći na jednom kanalu ispod moga”špajza”, a na mom ”špajzu”, kako smo čuli da se zove, od moje rahmetli majke, nalazile su se neke crne rešetke sa malim penđerom. On je imao i čuvao svoje male ”slatke tajne”.

Moja rahmetli majka Munira često nas je vodila na Suturliju, EHER 12 Š BANJA LUKA

a taj ”špajz”je tada znao iznjedriti sve ono što smo voljeli kao djeca, pa čak i onu naveče potkuhanu pogaču ili buhtle ispečene u našem “fijakeru”.

Volio sam gledati kako to moja moja majka radi i znao sam da svakog časa treba da prođe naš Dedo u ranim jutarnjim satima, sa fijakerom, na svoje radno mjesto kod Željezničke stanice. E, naš dobri Dedo, uvijek fini insan sa ”micom” i ponekad opuštenim kajasima našem ljepotanu koji je znao svoj put, a nekad bi i sam prošao našom ulicom i doveo Dedu kad je bio ”malo veseliji». Mi, djeca, obično bismo znali sjesti ili uskočiti pozadi na one štange od fijakera, pa se provozati bar ono malo do kuće naših Bahtijarevića. Znao je to naš Dedaga, rahmet mu veliki, ali se pravio da ništa ne vidi …

PRIČA O «ŠPAJZU» I KLJUČU Priča o ključu i mome ”špajzu” za nekoga nije toliko interesantna kao što je za nas djecu, pogotovu moje sestre i brata. U to vrijeme smo se često kupali i na Crkveni, rječici kraj koje smo provodili mnoge dane kod naših Banušića, Mirka i njegovog brata, koji su živjeli u kućicama uz samu Crkvenu. Ona je imala

Sjećanja

Moja ulica, Avde Karabegovića …. svoje draži i bila je nešto posebno, topla i … ama prava za kupanje. Po povratku kući znao sam sjediti onako umoran i iscrpljen ispod moga ”špajza”, glavom naslonjenom na koljena, čekajući moje roditelje, sestre ili brata. Osjećao sam se kao da nikoga nemam, a onda se oni pojave, pitajući šta radim ispred kuće u ta doba ? «Čekam da uđem u kuću «, odgovorio bih, na šta bi onda neko od njih: «Pa znaš gdje ti je ključ, što ga nisi uzeo i ušao u kuću? « «Pa gdje je ključ?» upitao bih već pomalo bunovan.

«Pa sto puta smo ti rekli da ključ stoji na prozoru našeg špajza!» … Eh, da, taj ”špajz”. Zatim bi neko od njih uzo moju ruku i zavukao je negdje odmah iza rama i jedne rešetke, tako da napipam ključ, a brižna majka bi mi rekla da ga izvadim. Eh, taj moj ”špajz”, koliko mi je samo lijepog sjećanja ostavio. Znao sam tu počesto ”drmnuti” koju buftlu, jabuku ili krušku.

Bilo je tu, u toj maloj prostoriji, pogače, somuna, razne fasunge.

Posebno je nama djeci bilo interesantno kada neko od nas uzme bez pitanja nešto iz ”špajza”, pa onda svaljujemo jedno na drugo, i nikako da se sazna ko je to uradio, a mi se nismo «odavali».

Vrata od ”špajza” su uvijek bila zatvorena, kao fol da bude hladnije, ali je zato prozor sa rešetkama i nekom tankom žicom bio uvijek ”odškrinut” sa vana, i to nam je ujedno, u ono vrijeme, bio i frižider i ostava. Nije se tada imalo bog zna šta, ali imali smo iznad kade i neko bure, koje nam je služilo kao bojler, ispod njega je moja majka znala naložiti zimi vatru i jedno po jedno, kako je znala reći, ”ošuriti ”.

Tako mi ponekad taj ”špajz” dođe i sada u san, moja majka, njena pogača naslonjena na njena prsa, da nam svima otkine komad i namaže poznatim ”receljom”, popularnim pekmezom od šipaka. On, onako vodenast, ali na pogači sladak ..., ko se mogao u ono vrijeme nadavati para za Šukrijine tulumbe i bozu?

Ostadoše sjećanja koja nikad neće u meni nestati .

PRIČA MOJE ULICE Pričati o mojoj ulici, a ne spomenti divne familije koje su tu živjele, bilo bi kao da se sjećaš samo kuća. A ulica nije bila sazdana samo od kućnih brojeva, nego od života onih koji su živ-

jeli na tim adresama.

Iz izmaglice sjećanja izranjaju draga lica... Suljica je bila žena u poznim godinama i držala je kravu, preko puta Muhedinovići, niže Habule, Jahići, pa Alija i Sena, Bahtijarevići, Buhići, Danijala, Hadžišabići, Kušmići, Sabra i Raza, Nezirevići, Rapajići, Švrake, Željo, Petar i, na samom uglu, Gušići, Haznadari, Vlajko i njegova familijia. U blizini predivna džamija, gdje smo se noću znali igrati, i harem, a dalje Himzo i Mufko, Perkmani, Sikirići, Seferovići, pa naš Spomenko i njegova majka koja je radila u školi kao profesorica, a onda dođe naš BSK … posebna priča. Sarači, Hrvoja i njegova familija, a na samom ćošku tri sestre. Malo dalje Ćurići, pokojni Lojzo, Tonke i od milja zvan ”Klinje” čija je kuća bila odmah ispred zatvora, popularno nazvanog ”Crna kuća ”, sa kojeg se ipak pružala bijela, svijetla slika na moju cijelu ulicu, do samih Jukića. Komšiluk mojih snova, mojih divnih prijatelja, moje raje, kako smo znali reći - Gornja, Srednja i Donja raja … ali svi kao jedan. Svako je svakog znao, toliko smo imali u sebi i duše i za svakog posebne riječi koje ni dan danas niko ne može izbrisati...

POVRATAK U STVARNOST Za nevjerovati je, i nikako za shvatiti, a pogotovo za vidjeti - da toga više nema.

Veliki uzdasi i moja česta zastajkivanja na mjestu gdje smo nekad odrastali, moj bicikl i tumaranja svim tim ulicama, baš kao u onoj pjesmi Dubrovačkih trubadura, ”Ulicama moga grada ”. Samo što sad ne šetaju više moji i naši ”trubaduri” nego nepoznata lica koja izlaze iz nepoznatih kuća.

U nekadašnjoj ulici Avde Karabegovića nikli su neki kafići, neka zgradurine, što otetog, što prokletog, a što prodanog, i sve tako redom. Ostala je samo jedna kuća preko puta naše, i u njoj, sada, jedna predobra starija nana, Šehra, i njena ćerka koja o njoj brine.

Nema više nikoga od tih divnih komšija, nema naše Mine i njenih nanula ni klepetanja niz kaldrmu. Nema naše Zilhe, Vasve, Sene, Avdince, Muhinice. Tužno, brate, da tužnije ne može biti. Ulice mog djetinjsta više nema, ali za mene ona će uvijek biti tu, i opet dolaziti u moje snove. Ja još uvijek vidim samo ta ista lica koja se smiješe sa prozora naših kuća. Zato, ako me neko pita - šta ja radim u svom rodnom gradu, odgovorim - dok sam živ dolazit ću ovdje i ići niz moju ulicu ne bi li sreo nekog iz moje raje ili neku staru nenu. Možda jednoga dana doživim da se upale kandilji na džamiji Ferhadiji. Iako znam da više neće biti nikoga na penđeru naše rahmetli Mine, pa ni penđera, srce će mi biti ispunjeno mirom. Š E H E R 13 BANJA LUKA

Kvaka 22 Ilustracija: Goran Mulahusić

- Je li Or lud?

- Naravno da je lud – reče doktor Danika.

- Možete li njega da poštedite letenja?

- Naravno da mogu. Ali najprije on mora od mene da to traži. Takav je propis.

- Pa zašto onda ne traži od vas da ga poštedite letenja?

- Zato što je lud – reče doktor Danika. – Mora biti lud kad još leti na bor bene zadatke, a toliko puta je jedva iznio živu glavu. Naravno da mogu da poštedim Ora letenja. Ali on to mora najprije da zatraži od mene.

- Da li je to sve što treba da učini da bude pošteđen letenja?

- Sve. Neka samo zatraži od mene da ga poštedim.

- I onda možete da ga poštedite? – zapita Josarian.

- Ne. Onda ne mogu da ga poštedim.

- Hoćete da kažete da tu ima jedna kvaka?

- Naravno da ima jedna kvaka – odgovori doktor Danika. – Kvaka 22. Ko god želi da se izvuče iz borbe nije zapravo lud.

Bila je samo jedna kvaka, i to Kvaka 22, koja je specifikovala da je briga za sopstvenu sigurnost pred opasnostima koje su stvarne i neposredne, proces racionalnog duha. Or je bio lud i mogao je biti pošteđen letenja.

Trebalo je jedino da traži da bude pošteđen; ali čim bi to zatražio, ne bi više bio lud i morao bi još da izvršava borbene zadatke. Or bi bio lud kad bi još izvršavao borbene zadatke, a duševno zdrav kad ih ne bi izvršavao, ali ako je bio zdrav, morao je da ih izvršava. Ako ih je izvršavao, bio je lud pa nije morao; ali ako nije htio da ih izvršava, bio je duševno zdrav i morao je. Josarian je bio duboko potresen apsolutnom jednostavnošću te klauzule, Kvake 22, i zazviždao je u znak divljenja.

- Strašna je to kvaka, ta Kvaka 22 – napomenuo je.

- Najbolja što može biti – potvrdi doktor Danika. ( Kvaka 22, Joseph Heller )

EHER 14 Š BANJA LUKA

Tekst: Radmila Karlaš

Ova godina je započela s prijateljima u „Alibabi.“ Meni je godila njihova svježina osnažena golom činjenicom odsutnosti s ovih prostora, a njima moja prisutnost kao Janusa, božanstva sa dva lica, od kojeg su izabrali onu stranu koja podsjeća na toplinu prošlosti, jer je svaka prošlost obavijena omaglicom naših sopstvenih emocija koju po potrebi obojimo, utoplimo, zašuškamo. Činjenica da sam se do restorana doklizala po još jednoj bridi svakodneve anemije u vidu besposlice, pa do pomanjkanja elementarnih ljudskih prava i daljnjoj izloženosti neviđenoj pljački nekolicine kabadahijskih političara tipa laktaškog gnua, te zatamnjene budućnosti, IPAK ne umanjujem prostu i veselu činjenicu da sam tu noć provela na nogama, pjevajući uz gitaru. Đulinu naravno.

Tad prijedorski poštar Draško Vidović još nije ubijen. Nosi svoje penzije ne očekujući da će ga pomahnitali dripac u prvoj polovini februara zaskočiti i raznijeti bombom, htijući mu oteti 30 hiljada maraka. Ono što je preovladavalo nakon ovog brutalnog ubistva bio je generalno izrečen javni stav da je živo čudo kako sličnih ubistava nema više. Naravno, u pitanju je ovdašnja Kvaka 22. Kada se već svakodnevo i svakonoćno pljačka sve živo. Kokošinjci, pušnice, stanovi, benzinske pumpe itd...itd... Tako moja komšinica Ivanka Janjanin nije otišla nigdje na doček NG. „Zašto, Ivančice?“, pitam je. „Jer sam čuvala pušnicu sa suhim mesom,“ odgovara ona. Pa ti sad vidi. I vidjeli smo.

Nije prošlo malo, a kod Bihaća je ubijen sveštenik. Iz koristoljublja.

Između NG, poštara, sveštenika i finalizacije ovog teksta, u Banjaluku će pristići i lijepa Monika Bellucci, ispunjavajući dječačke snove pokondirenim, kompromitovanim i pohlepnim političarima na čelu sa Laktašenkom Strašnim. Koji ne posustaje u svojim kabadahijskim ispadima i u trošenju ono malo jada što je preostalo. Privatizuje se Veterinarski zavod, Krajinapetrol und so waiter. A

Kolumna Mile voli, baš voli da zaroni. Tu je ljubav prema šuštavim novčanicama iz tuđih džepova uspio da usadi i u sineka, koji tako mlad postade truli milioner.

Između drpanja sr. and jr., ponudiše hljeba i igara.

Doduše više igara do hljeba. Možda smo i zato svi gripozni, imunitet nam je na usahlom nivou. Odlazak u apoteku me suočava sa ženom koja izlazi uplakana jer je sirup za njeno bolesno dijete nedostižan. Ima još narode. 22 godine nakon što je sve počelo. 1991.-2013. Post mortem.

Suočavamo se sa otrovanim mlijekom i aflatoksinom, i prvi put sam sretna što nemam dovoljno novaca da kupujem skupe hrvatske proizvode. I sjetih se neveselo komšije, našeg sada već pokojnog kućnog prijatelja. Umro je prošle godine od teškog i invanzivnog oblika karcinoma jetre. Na pitanje ljekara čime je on to pobogu zasipao svoju jetru, kojim i kolikim količinama alkohola, jadničak je samo odgovorio da je pio dva litra mlijeka dnevno. I tu je bila ta kvaka, Kvaka 22. I što je popio, popio je.

Postajem najsretnija kad mi moj Toto Vuk leži podno nogu i hrče dok ja tipkam po kompjuteru radeći uveliko na trećem romanu. Ponekad Toti Vuku pričam o planeti Eks odakle je on katapultiran i gdje nema invanzivnih karcinoma od mlijeka, već se, ako i ima nekih dvonožaca, isti lijepo razboljevaju od alkohola kao što i priliči insanu, a i na toj planeti nisi lud ako kažeš da ne pristaješ da te pljačkaju, čereče, ponižavaju.

Ili u nekom predahu preletim očima preko naslova u elektronskim medijima u Mile sile sedme. I, stoji u elektronskom magazinu BUKA kako se Mile boji penzionera i boranije (retorička opsrevacija R.K.), iste BUKE čiji me urednik upozorio prije dvije godine da ne pišem protiv Mile, jer šta će reći oni tamo u Sarajevu što mi pišemo protiv ovog ovamo. Sa teslićkim gorštakom u obličju bogatog urednika narečenog internet portala sam brzo završila prepisku kada me je dodatno, a sve vezano za moju kolumnu, upitao ko je lik iz vica (stvarnog vica), te da napišem sve o njemu, ko je, šta je, kakve su mu namjere i odakle je. Taj moj tekst povodom Dana oslobođenja Banjaluke BUKA nikada nije objavila i osvanuo je u e-novinama Pere Lukovića. Tekst gdje kri-

tikujem Laktaškog mogula, pljačku, kriminal i tvrdim da istorijat Banjaluke nije započeo za vrijeme bana Milosavljevića, već mnogo ranije, (pa lagano od Slavka Podgorelca prepisujem tačan datum kad smo imali prvu kafanu) na portalu BUKA nije objavljen, jer svakako za to postoji valjan razlog. Naime, postoji tu jedna kvaka, Kvaka 22.

E pa, ako mi ne daju da pišem, mislim se, ja ću da kuham. Recimo, čaj ili kafu, jer u skladu sa standardom, koji je proizašao iz statusa persone non grata, kuhanje jela, stvarnog jela u skladu s namirnicama s kojima raspolažem je umjetnost. Već odavno spremam varivca koja moj otac od milja naziva „Lakožder.“ Pa, ako mi ne daju da zaradim ni za kupovinu pristojnih namirnica za kuhanje, ja ću da čitam knjige, totalno se pokušavam utješiti. I sve bude kako treba, dok ne dođemo, pogađate, do jedne kvake, a to je naravno Kvaka 22, 1991.-2013.

U pitanju su hrvatska izdanja i novogovor. Prvi put u životu mi se dešava da sve manje razumijem i da mi treba rječnik. Ali koji rječnik. Gubim cijele pasuse pokušavajući odgonetnuti šta znače te riječi jezika kojim sam i sama do juče govorila, a govorim i dalje, sviđalo se to nekom ili ne. Pokušavam dosegnuti koji je to izvitopereni um napravio cijelu lepezu nesuvislih riječi čije značenje valjda zna samo jedan odsto u Hrvata. A ja i dalje ne priznajem ono što dijeli, već što spaja i upinjem se kao sivonja da razumijem knjigu unatoč lingvističkim sranjima.

I nije kraj. Ima još nešto. Jedan vic. Ali da me niko nije upitao ko su dotični iz vica, porijeklo, godišta i slično, poput narečenog urednika.

Dakle, kaže Ciganka Husi: “ Ćeš da budeš siromašan do 45-e.“ „Dobro, a poslije?!“ „Ćeš da se navikneš!“ Ćeš da se navikneš, Radmila! A znate zašto Jer ima tu jedna kvaka zbog koje je to logično, u pravu ste, baš ta, Kvaka 22. Dobro nam došli u 2013!

Bilježimo

Koliko košta posljednji ispraćaj?

Sve se plaća, pa i muzika za plakanje Piše: Rešad Salihović

Ne tako davno, da bi se dokazao status porodice, za svadbu su mladenci dizali kredite, dok se danas vjenčanja obavljaju uglavnom uz dva svjedoka, a onda ispod ruke pješice u kafić na muziku uz čašu soka. Što se tiče sahrana, one su ranije bile skromnije i ujednačenije, dok su danas mnogo raskošnije, jer se po nepisanom pravilu time određuje porodični «nivo». Na taj način preživjeli članovi su dvostruko zavijeni u crno, zbog bola za umrlom osobom ali i silnog zaduženja oko ukopa umrlog člana, kojem je smrt bila bliža od košulje, a sahrana u Banjaluci košta više nego put do Amerike.

Za taj posljednji ispraćaj ovdje su zadužene četiri zajednice, po jedna za svaku konfesiju, dok Gradsko groblje drži monopol i posjeduje opremu za cjelokupno stanovništvo, mada nema posebne prostorije i stručno osposobljeno i kom-

petentno osoblje za izvršenje svih usluga, posebno za muslimane. Njihova paleta usluga i opreme dostupna je svima ali neprilagođena svim džepovima, pa - ko voli da bira, neka izvoli, počev od prevoza umrle osobe, do smještaja u hladnjaču, opremanja pa sve do zadnjeg čina spuštanja u zemlju. Za sve te usluge utanačene su cijene, zašto treba izdvojiti 2.165 maraka, koliko iznosi sahrana za radni dan, dok su za neradne dane cijene više za 20 odsto. Za grobno mjesto u saću treba izdvojiti 1.650, dok u saću prvi i sedmi red iznosi 1.760 maraka sa PDVom. Ovakve neobložene grobnice, nedavno izgrađene na kostima Bošnjaka mezarja na Pučilama, koštaju 4.700, dok obložene mermernim pločicama iznose 7.500 maraka.

Za grobno mjesto – i 6.000 KM Groblje sveti Pantalejon u Boriku otvoreno je prije 175 godina i najstarije je pravoslavno groblje u Banjaluci. Imaju evidentiranih 650 članova koji redovno izmiruju svoje obaveze održavanja groblja koje iznosi 20 maraka godišnje po jednoj grobnici. Nemaju svoju prostoriju za opremanje, dok koriste hladnjaču groblja na Rebrovcu. Kod njih se, kako navode, može kupiti najjeftinija oprema u gradu

koja iznosi 290, dok je srednja cijena opreme 420 maraka. Zbog velikog priliva stanovništva i vrlo loše ekonomske situacije, kako ističu u ovom pogrebnom društvu, suočeni su sa velikim brojem socijalnih sahrana koje porodice nisu u stanju platiti, tako da crkva pokriva sve troškove koje porodice kasnije uvijek izmire. U ovom groblju sve rezervacije su u posjedu fizičkih lica koja posjeduju više grobnica i iz raznoraznih razloga ih prodaju po cijeni od pet, šest i više hiljada maraka, što se da uočiti u malim oglasima. Gorući problem je naplata troškova održavanja groblja, o čemu Borislav Janković, odbornik pri crkvi Hrista spasitelja i tehničko lice groblja, kaže: ''Nažalost, mi od toga treba da živimo, ali kad 30 posto ljudi to ne plaća, onda možete znati u kavoj smo situaciji, pa i pored toga imamo najjeftinije usluge na nivou grada. Mi smo prošle godine imali članarinu 15 maraka, a ove godine smo je povećali na 20. Znači, vodimo računa da samim tim damo doprinos siromašnom narodu, da ne pretjerujemo sa članarinom i ona se nalazi u normalnim granicama u odnosu na druge korisnike grobalja na nivou grada.''

Apel džematlijama.

Medžlis Islamske zajednice Banjaluka vlasnik je više od 30 mezarja na području grada, u kojima su zbog diskriminirajuće odluke opštinskih vlasti zabranjena sahranjivanja i do kraja ugrožena ljudska prava, čak i na grobno mjesto, tako da su muslimani u Banjaluci dovedeni u podređen položaj u odnosu na druge narode, pa se iz tog razloga mrtvi kopaju jedni na druge i pored toga što kroz plaćenu članarinu imaju pravo na grobno mjesto u džematu kojem pripadaju. A ona iznosi 20 maraka za jednog člana, dok je za porodičnu potrebno izdvojiti 40 maraka. Najskromnija dženaza za članove Islamske zajednice iznosi oko 600 maraka pa naviše, zavisno od želja članova porodice umrle osobe, dok je za nečlanove duplo skuplja. U tu cijenu nisu uračunate usluge u iznosu 450 maraka pogrebnog društva Dobrotvor koje djeluje kao samostalna jedinica. Za razliku od

Bilježimo drugih pogrebnih društava, Medžlis ima na raspolaganju više odgovarajućih prostorija za opremanje umrlih kao i pet rashladnih komora u dvije hladnjače u Stupnici i Vrbanji. Iz gore navedenih razloga ovdje se javljaju teškoće i nesporazumi oko ukopa umrlih, našto se osvrnuo Kasim Mujičić, predsjednik IO Medžlisa Banjaluka: ''Ovo je prilika da uputimo apel našim džematlijama, kako ovim u Banjaluci, tako i u inozemstvu, da se odazovu ovoj akciji redovnog plaćanja takse za održavanje, kako bi naša mezarja uredili i doveli u zadovoljavajuće stanje.''

Najuređenja groblja Iako su u Banjaluci najmalobrojniji konstitutivni narod, tri hiljade članova Katoličkog pogrebnog društva Sveti Marko imaju na raspolaganju najpovoljniju opremu i usluge u gradu i najuređenija groblja, koja sami održavaju uglavnom od članarine koja iznosi 10 maraka i 15 maraka za održavanje groblja po osobi, dvije osobe te usluge plaćaju 35 maraka, dok najmlađi članovi društva imaju i druge pogodnosti, poput najnižih članarina. Kod njih kompletna pogrebna oprema iznosi od 230 do 590 maraka, mada ima i skupljih sanduka koje pogrebno društvo ne posjeduje, jer nemaju takvu klijentelu za tako skupe sanduke. U gore navedenu cijenu uračunat je i prevoz umrlog, kopanje groba, i vjerski obred sa misom zadušnicom. Taksa za podizanje spomenika za jednu osobu je 50, a za dvije osobe iznosi 75 maraka, što je daleko najpovoljnije u Banjaluci. Društvo posjeduje prostoriju za opremanje umrlih, u kojoj još jedino nedostaju rashladne komore koje će, kako navode, i pored malog priliva sredstava uskoro nabaviti, navela je Mirjana Krupljanin, blagajnica ovog pokopnog društva.

U momentu smrti člana pogrebno društvo plaća prijevoz na teritoriji Banjaluke, vjerski obred sa misom zadušnicom, kopanje groba, upotrebu mrtvačnice, i poslugu pri sahrani.»

Treba napomenuti i to da preminulim katolicima prilikom pokopa puštaju besplatnu pogrebnu muziku, kod muslimana se u mezarjima ne svira, ali se zato toliko glasno diskutira, bez bilo kakvog poštovanja i pijeteta prema preminuloj osobi i ožalošćenoj rodbini. Skoro identična situacija je i na sahranama u pravoslavnim groblji-ma, dok se na gradskom groblju umuzika naplaćuje nešto manje od 30 maraka.

A kako je ovdje svakog dana sve više nezaposlenih i gladnih, hoće li se gore oni koji određuju cijene u svemu ovome prepoznati i zapitati - čime su doprinijeli da rodbina bez zaduženja i u miru oplače svoje umrle. Š E H E R 17 BANJA LUKA

SJEĆANJA SU KAO BAJKE Ljubica Perkman stihovima, pričama i crtežima oživljava čudesni svijet djetinjstva i zavičaja, koji se počinje prelijevati i u svijet bajki – kao na jednom njenom crtežu koji sada krasi jednu ulicu u Beču, ulicu Braće Grim

Piše: Ismet BEKRIĆ Ispred kuće braće Grim: Ljubica, druga sa lijeve strane

Poznati njemački i svjetski bajkari Jakob (1785 – 1863) i Wilhelm Grimm (1786 – 1859) prvu knjigu ispisanu narodnim predanjima i svojim perima objavili su prije punih 200 godina – 20. decembra 1812. godine. Ta značajna obljetnica lijepe riječi i kulture slavi se u cijelom svijetu, novim izdanjima, razgovorima, izložbama i vraćanjima bajci kao stalnom izvorištu dobrote i saradnje među jezicima i narodima. Tako se i jedna ulica u Beču – Grimm gasse pretvorila u ulicu bajki, kao čudesna »Vrata Grimovih bajki« kroz koja se ulazi u Svijet.

Kroz ta vrata ušla je nedavno i naša saradnica, literarna i likovna umjetnica Ljubica Perkman, koja već niz decenija živi u Njemačkoj, u gradu Rodgau, udaljenom samo 14 km od Hanau, rodnog mjesta braće Grim. Politehnička škola u Beču pozvala je Ljubicu Perkman da svojim crtežima oživi svijet braće Grim, a njeno ostvarenje uljepšalo je ulicu bajki i zgradu na broju 18. koja se pretvorila u svojevrstan izložbeni prostor. Ljubičin likovni doživljaj Grimovih bajki našao se zatim i u prigodnim izdanjima te na – austrijskoj poštanskoj marki.

Bajke djetinjstva »Iz Beča sam se vratila prepuna utisaka i saznanja koliko, zapravo, lijepa riječ znači za pojedinca i čovječanstvo«, rekla nam je Ljubica Perkman, koja je sudjelovala u ovim bečkim danima bajki. »I jedna obična ulica postaje drugačija, EHER 18 Š BANJA LUKA

kad u njoj osjetiš ozračje bajke, kad te sa prozora, vrata i zidova gledaju likovi iz priča koje smo slušali i čitali još u djetinjstvu. Tad počinjemo razmišljati i o svome djetinjstvu, i o godinama koje smo proživjeli i u kojima tražimo onaj neugasivi sjaj.« Tako naša sjećanja postaju dijelovi nekih bajki. I sve one stare slike, koje su znale biti i sive, nejasne, pretakaju se u male i velike bajke.

Bajke djetinjstva.

Ljubica Perkman je dosad objavila pet knjiga. U najnovijoj, zbirci priča »Rijeka djetinjstva«, šire se padine i šumarci pokraj njenog rodnog Čelinca, oživljava kućica na brijegu ukrašena majčinim smiješkom, smjenjuju se godišnaja doba, a kroz sve to teče rijeka djetinjstva, Vrbanja, sa svojim tihama i plićacima, i vrbama nadnesenim nad vodu, na kojima se znala sunčati i zmija otrovnica.

U Ljubičinim stihovima i pričama prepoznajemo i slike iz Banjaluke šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je dolazila u grad na Vrbasu, a zatim se tu i školovala u Medicinskoj školi, te provela još neko vrijeme u traganju za poslom. Tu je upoznala i svoga budućeg supruga Maksa Perkmana, s kojim je kasnije otišla u Njemačku, gdje su počeli raditi i – ostali. Ali, Ljubicu su uvijek pratile i te slike iz djetinjstva i mladosti, sa obala Vrbanje i Vrbasa. Te slike je počela pretakati u pjesme i priče.

Jedna banjalučka ulica »Banjaluke, banjalučkih aleja, mostova, obala, ima i u mojim pjesmama, a nekih događaj, vezanih za moje školovanje i banjalučke godine mladosti, ima i u novim pričama koje treba da se nađu među koricama moje druge prozne knjige«, priča nam Ljubica Perkman. Zajedno listamo njenu prvu pjesničku zbirku, »Otrgnutu granu«, na čijim se stranicama pruža i jedna banjalučka ulica u kojoj je stanovala, Omladinska. »Opet ću proći mojom ulicom, ulicom moje mladosti...

Proći ću ulicom moje radosti.

Ona mi čuva tajne i moje prve ljubavi, duboko skrivene u krošnjama starog kestenja...

Proći ću opet mojom ulicom, oživjet će već usnule uspomene...« I oživjele su slike zavičaja, slova majčinog pisma, drhtaji noći, suze, »ptice povrijeđenih krila – izbjeglice«, i sva ona prošla vremena kojima pjesnikinja ipak nije dala da »zatiru trag« njenog života i njenih sjećanja. A sjećanja su kao mostovi ljubavi koji povezuju ljude i krajeve, prošlost i sadašnjost. Sjećanja su kao bajke. Kao čežnje »za davnim / ljetnim pljuskovima / i blatnjavim putovima / što vodiše me / do izvora / moga djetinjstva«. Žubor tog izvora čujemo cijeloga života.

Posebno kad smo rasuti, kad smo u tuđinama, daleko od zavičajnih slika djetinjstva. Žubor tog izvora u kojem se ogledaju i prve priče, bajke, Ljubica Perkman sluša, evo, više od četrdeset godina. I prelijeva ga u stihove. I crteže. Kao i u one što su ostali u Grimovoj ulici u Beču.

Bilježimo O AUTORICI Ljubica Perkman rođena je 24.2.1948. godine u Čelincu kod Banjaluke – Bosna i Hercegovina.

Završila je Srednju medicinsku školu (farmaceutski tehničar) 1967. godine u Banjaluci.

Iste godine se udala, a 1969. godine zajedno sa mužem otišla je u Njemačku.

U ranim godinama počela je pisati stihove. Dolaskom u Njemačku tuđina je učinila svoje, čežnja za rodnim krajem pojačavala je potrebu za pisanjem.

Slobodno vrijeme je posvetila prozi i poeziji, stihovima koji su bili ogledalo

njene duše. Stihovi puni ljubavi i topline su vezani za domovinu i rodni kraj. Član je pozorišta i učestvuje u pozorišnim nastupima. Posvećuje se slikarstvu i izložbama slika.

Pjesme Ljubice Perkman su objavljivane u listovima i časopisima:: Čelinačke novine, Glas (Banjaluka), Stremljenja (Priština), Vjesnik (Zagreb), u časopisu Most (Mostar), u časopisu za djecu „Palčić“ u Sarajevu u novinama u Norveškoj, te u njemačkim novinama Offenbach-Post (Offenbach), Bürgerblatt (Rodgau), Frankfurter Rundschau –Frankfurt, časopis „Most“ u Mostaru, u Brčkom časopis „Riječ“.

Zastupljena je u zbornicima Ptice bez gnijezda, Kapi života, Pismo s Majne, Osvit, Sunce iznad domovine, Usnule zvijezde i drugim almanasima i objavila je knjige: Otrgnuta grana (1996), Kraj ljeta (1998), Most ljubavi (2001), „Rodgau Stadt im Herzen (2004), Rijeka djetinjstva i na njemačkom jeziku (Eine Kindheit am Fluss). Član je - Schriftsteller „Verband deutscher Schriftsteller“ (VS), HessenNjemačka.

Takođe je član udruženja piasaca „Sedmica“ u Frankfurtu.

Poštanska marka: 200 godina postojanja braće Grim sa ilustracijom Ljubice Perkman

19

Poezija KAD MATI KREČI Neka je more žudnja, a jezero želja Neka je more žudnja, a jezero želja koje raste sa samoodricanjem, neka smo postavili ustave, brane iznad prirodne obale, šaša i muškoga rogoza: naše je prijateljstvo trajno i sasvim stvarno, postojano, na rubu iskušenja, nježnosti i prepiranja, preplavljeno vodama srodnosti, samoće.

Ovako bespolni, poništavamo vrijeme i navike, obilježja razlika, biljege doba, šireći međuprostore jastva: toplinom ruku, nijemim, nemoćnim zagrljajima, očajem. Ironijom, svojom i međusobnom beskonačnosti…

Čim pirne jug, sprva proljeća, mati šalje oca da kupi kreča.

Onda u kanti nasred avlije vulkan bjeline vodom zalije.

Ne prođe malo, tek dva-tri sata, zabijeli kuća kao palata.

Zidovi njeni bljesnu, ožive, pomisliš – na njima procvale šljive.

Sead MULABDIĆ

Zvonko Kovač

NE ZABORAVI...

Ne zaboravi staru stazu, ni svoju avliju, ni staroga prijatelja, ni svoga komšiju.

Ne zaboravi ni ružne, ni sretne dane svoga djetinjstva...

Vrijeme je skupocjeno.

Ne čekajmo na prikladnije, jer nismo sigurni da ćemo ga ponovo imati.

I ne dozvolimo da nam vrijeme izbriše sjećanja na lijepa vremena, na naš grad i našu rijeku...

Provedri mi nebo više mog Vrbasa, jer u njemu sunca i bistrine još ima.

Iz njega izvire moja ljubav, kao kapljica rose, i miris dunja koji se širi njegovim obalama...

Mustafa Jomu BAJAGILOVIĆ

20 Š E H E R

BANJA LUKA

SAFIKADI U POHODE Mnogi su pohodili u našem gradu Safikadin mezar – svetilište, palili svijeću ko posljednju nadu za ljubav koju srce ište.

I ja sam tu zapalio svijeću, izgubljene ljubavi znamen, da vratim izgubljenu sreću zureći dugo u nježni plamen.

Tiho su dogorjele svijeće, obgrlivši taj sveti kamen, i kao malo sazvježđe sreće davale dušama nade plamen.

Sakib Salama

Edino ćoše

Dragi naš Kadir Tekst: Edo LELIĆ

Zimovanje na Balkani kod Mrkonjić Grada...godine se više i ne sjećam. Znam da je bilo u vrijeme prije nego je neko razbio žarulju u (jugoslavenskoj) krčmi.

Ustajanje je oko 7 ujutro, kada dežurni vaspitač s djecom izvodi jutarnju gimnastiku, potom je doručak, i onda ’izlazak’ na skijanje.

Dan šućmurast, duva južina, snijeg se topi – počinje lagahna kišica...

Dan je ’naki (il’ nika’ki).

Jedva dogurasmo do večere – djeca na spavanje, a vaspitači i instruktori skijanja počinju ’druženje’ u restoranu. Naravno, tu je i učitelj Anto sa harmonikom, Vojo sa gitarom i neki (valjda partijski gosti?) iz Banjaluke. A oni su dolazili da provjere koliko se sve u zimovalištu provodi ’po tabijatu’.

Počelo je poistilaha – kad recepcionar najavi dva muzičaraPoljaka sa gitarama (valjda je tada bila neka kulturno-muzička ’razmjena’). Dečki savršeno sviraju evergrine, uz to mi pjevamo – a i zaplesali su neki...

Nakon pauze, za mikrofon pristade naš banjalučki učitelj Anto Majdandžić , i mi zapjevamo nekoliko pjesama iz naših

krajeva.

E, nakon toga, u teatralnom nastupu izlazi nastavnik fiskulture Kadir Kapetanović. U restoranu frenetični pljesak! Kadir zbori: - Drugarice i drugovi! Među nama su i dva druga Poljaka koji nam se prelijepo predstaviše sa svojim gitarama! Ja, kao prosvjetni radnik, poštujem naše ’bratstvo i jedistvo’ ... ali malo šire! I u tom smislu pozdravljam i drugove Poljake!

(Aplauz – a onda tišina) Kadir nastavlja: - Drugarice i drugovi, predlažem da mi našoj braći Poljacima otpjevamo jednu poljsku pjesmu, i vjerujem da se svi slažete s ovim prijedlogom?!

(U Sali tišina) Kadir se okrene prema Anti-učitelju i veli: - Prati me, molim te, iz tref-mola (biva-’potrefi’ pjesmu, op.

E.L.) Onda se Kadir obraća Poljacima: - Ovo je jedna naša izvorna poljska pjesma – i mislim da ćete biti zadovoljni!

Nakon toga, dragi naš Kadir otpoče: „Tri livade, tri livade, nidje hlada neima...“ Urnebesni smijeh – svi pjevamo, pridružuju se i Poljaci sa ’na,na,na’- i pjevamo naredne strofe (...)

Projde i ponoć, a mi i braća Poljaci – nikako na spavanje.

Takav bijaše naš Kadirson.

A sada (neka je rahmet duši Kadirovoj!) on je posigurno u džennetskoj bašči. A i tamo je već napravio golove i stative za mali fudbal (od praznih pivskih boca), a dženetske hurije podijelio u dvije ekipe...pa koja pobijedi !

Priredio S. Podgorelec

Š E H E R 21 BANJA LUKA

RAZGOVOR, BANJALU^KI

KRUGOVI DOBROTE

Irfan Nurudinović, profesor, bibliotekar, glazbenik, publicist: ”Ja sam nepopravljivi optimist, i zato vjerujem u svjetlije dane naše domovine, osobito u našu mladost i njene uspjehe!”

Razgovor vodio: Nedžad TALOVIĆ Irfan Nurudinović sigurno je u onom plemenitom krugu Banjalučana koji su u svome rodnom gradu ostavili duboke tragove, a koji i sada, ”negdje u svijetu”, kako svoju knjigu stihova nazva Ejub Pašalić, takođe jedan iz tog ”svezvučja”, nastavljaju da, stvaralački, žive sa svojom, i našom, Banjom Lukom. Zato mi je posebno zadovoljstvo da mogu ovim razgovorom sa našim uvaženim profesorom, muzičkim umjetnikom i publicistom obradovati mnoge naše sugrađane, sve njegove i naše prijatelje širom svijeta. Svaki put, s nesmanjenim žarom, radujem se svakom susretu sa Vama, pa tako i sada. ”Evo da odmah kažem da sam obradovan, a pomalo i ponosan, kad kažeš da će Tebe i naše sugrađane veseliti ovaj naš razgovor.”

Bez pretjerivanja mogu da kažem, da svako ko Vas poznaje zna da se radi o časnom, uglednom čovjeku, koji je uvijek spreman na prijatan razgovor. Svako ko Vas poznaje, prepoznaje u Vama suptilnog i nadasve riječitog čovjeka – građanina. Možete li nam nešto reći o sebi i šta je to što cijenite kod ljudi? ” Reći ću nekoliko rečenica o sebi. Potječem iz porodice sa desetero djece, od oca Destana Nurudinovića, banjalučkog slastičara i majke Zlate, koja je mlada umrla daleke ratne 1943. godine i nas sedmero djece (šest sestara i ja) ostalo je iza nje, a druga očeva supruga Šefika dopunila je obitelj sa još troje djece (dva brata i sestra ), i tako nas je bilo desetero. Otac je bio nadasve častan, pošten i hrabar čovjek, cijenjen u banjalučkoj čaršiji i svu je djecu ”izveo 22 Š E H E R

BANJA LUKA

na selamet” – na životni put. Ponosan sam na njega i na sve divne navike i vrline naslijeđene od njega i u porodici. Dakle, rođen sam 1930. godine u Banjoj Luci i nakon završene gimnazije diplomirao sam na Filozofskom fakultetu zagrebačkog sveučilišta. Opredijelio sam se za bibliotekarsku struku i cijeli radni vijek sam proveo u tom poslu do penzionisanja koncem 1992. godine. Početkom 1993. prognan sam sa obitelji iz grada kao i brojni sugrađani i sada živim u Norveškoj u Skienu – rodnom gradu velikog pisca, dramaturga Henrika Ibsena. Kod ljudi cijenim iskrenost, odanost, poštenje, spremnost da uvijek pomognu kada i što mogu, a pohlepne i samožive osobe nisu mi drage. Različiti smo i ima nas svakakvih i odabir je uvijek prisutan.”

O Banjaluci se oduvijek pjevalo, pisalo, govorilo…To je grad koji mami ljudske uzdahe, grad - muza, ali koji je kao i svako drugo živo biće podložan promjenama tokom vremena. Kako gledate na vremena koja su prošla gradom mijenjajući njega, a i nas same? Šta najviše nedostaje Irfanu iz ove vremenske perspektive? ”Banja Luka je moj rodni, meni najdraži grad na svijetu i u njoj sam proživio cijeli svoj doratni život i uvijek sam se sa radošću vraćao sa studija i ostalih putovanja – izbivanja voljenom gradu i Vrbasu – rijeci uz koju smo provodili divne mladalačke dane skromnih mogućnosti i divnih snova, pjesama, teferiča i ašikluka. Tako mi je pjesma ”Put putuje Latif-aga” uvijek mila – draga i uvijek mi, nažalost, izmami i po koju suzu, jer je naša prognanička sudbina slična onoj, jaranima, Latifage i Sulejmana.”

Svoj ste život ukrasili draguljima! To je Vaša draga, nažalost, rahmetli supruga, Dženana i Vaš marljivi sin Tarik. U čemu je tajna sretnog braka? ” Najljepše godine života proveo sam živeći u tridesetogodišnjem braku sa rahmetli suprugom Džanom, a naš sin Tarik je ukras svega toga. Tajna sretnog braka je po mom skromnom mišljenju višeslojna, ali svakako uz stalno prisustvo odanosti, otvorenosti, poštenja, vjernosti i privrženosti… Može se tu još ponešto dodati. Ja imam i dragu mi kćerku Aidu iz prvoga braka i njena kćerka – moja unuka Iva, kao i Tarikov sin – moj unuk Alem velike su radosti u mom samotnom življenju.”

U nekoj prošloj Banjaluci ostavili ste, Irfane, zajedno sa prijateljima neizbrisiv trag u kulturno-muzičkom životu! Zbog svega što ste radili ljudi od Vas očekuju da pišete o tome, očekuju da opisujete ta, za mnoge, bolja vremena. Očekuje se od Vas ”Fatiha za ljubav”, kako to lijepo kaže naš Alojz Čurić. Inspiracija sigurno nije problem, zar ne !? Vi ste, dokazano, produktivna osoba, na sreću i zadovoljstvo sviju nas, pa bih Vas pitao za nove planove na književnom planu. ”Pored moje profesije posebna ljubav u mom životu bila je muzika i višedecenijsko sviranje u tada ponajboljem orkestru zabavne – plesne i džez muzike. Generacije Banjalučana pamte naše muziciranje na brojnim kultnim mjestima u gradu (plesnim dvoranama, hotelskim baštama, po školama, gostovanjima u drugim gradovima i na obali mora u ljetnim mjesecima, na plesnim večerima i koncertima osobito u

Intervju tadašnjem Domu kulture). Nerijetko pored naših pjevača svirali smo i pratili tada poznata imena estradne muzike iz nekadašnje nam domovine. Uspješno smo učestvovali u nekoliko predstava banjalučkog teatra. To je svakako ostavilo nezaboravan trag u Banjoj Luci, a nadam se da će naredne godine biti štampana knjiga o svemu tome sa brojnim člancima – sjećanjima i fotografijama.”

Naša domovina (i) danas prolazi kroz težak period, koji je prepun antagonizma. Političke poruke iz Banjaluke su najčešće retrogradne u odnosu na političke vizije Sarajeva, a i tamo su nesuglasice gotovo svakodnevica…Kako gledate na budućnost Bosne i kakve poruke bi poslali mladim naraštajima tamo, u ovo doba ambivalencije prema našoj domovini? ”Tačno si rekao da naša domovina, Bosna i Hercegovina, prolazi kroz težak period prepun antagonizama. Uskoro će se navršiti punih 20 godina od kada sam ja sa porodicom (kao i deseci hiljada tada nepodobnih sugrađana) prognani iz stana, grada i domaje na putu u nepoznato. Prije petnaestak godina vjerovao sam da ćemo se vratiti u naš grad i tu sam nadu imao i prilikom moje prve posjete Banjoj Luci 2000. godine. Međutim, ubrzo sam shvatio u svojoj golemoj naivnosti da je to samo moja (i sličnih meni) fatamorgana i da zlokobna realnost je već završena priča, na očigled ”demokratskog – civiliziranog svijeta i okruženja” u kojem živimo. Retrogradne silnice oko stasavanja i uspravljanja naše domovine danas dolaze ponajviše baš iz Banjaluke i ta-

mošnje vladajuće političke elite kao i još iz ostalih komšijsko-susjedskih okruženja i domaćh politikanata i mangupa. Naša mladost, budući naraštaji trebaju se ponositi našom tradicijom, kulturom i historijskim naslijeđem (od čega su starije generacije bile svjesno – ciljano zakinute) i trebaju baštiniti ta svakolika dobra u obiteljima, familijama i druženjima.”

Vrijeme, kažu, umre istog onog trenutka kada se rodi, ipak me interesuje, kako ga najbolje koristite? ”U mojoj životnoj dobi i datim okolnostima teško je definisati kako provodim i koristim vrijeme. Čovjek je sretan i zadovoljan nakon proživljenih nedaća na ovaj – onaj način da je na svojim nogama i da nije, kako nać narod kaže, ” muftač tuđih hizmeta”- potreban tuđe pomoći. Sretna mi je okolnost što imam raznolike kontakte sa rodbinom, poznanicima i prijateljima. Teško je biti star u osami ako nemaš sjećanja i uspomena i vjeruj da to puno znači.”

Molitve ne mijenjaju stvarnost, ali mijenjaju nas same…u krajnjoj liniji mi smo, upravo, ti koji onda mijenjaju okolinu, tj. stvarnost oko nas! Kako gledate na uloge tradicije i odgoja u bosanskoj porodici? ”U današnjoj situaciji, kada je golema brojnost našeg naroda protjerana i raseljena po globusu, uloga tradicije i odgoja u bosanskoj porodici je daleko veća nego nekad u našim mahalama, sokacima i avlijama. Roditelji danas trebaju i moraju posvetiti više vremena u odgoju djece, unuka, jer u otuđenom svijetu, u

kome danas živimo, brojne pošasti i nedaće vrebaju na naše najmlađe i mlade. Uloženi trud će sigurno krunisati dobrim rezultatima.”

Vjerovatno, kao i mnogima od nas, život u tuđini teško pada…Sjećanje na sreću nije više sreća, ali sjećanje na bol, ostaje pak bol, ili drugim riječima - može značiti bol. Šta biste najradije zaboravili? ”Ima dosta toga što bismo htjeli zaboraviti.

Nekad pomislim da je sve ovo što prođosmo, predeverasmo protekle dvije decenije, kao nekakav ružan san što nas zadesi u našim životima. Razočarenja su golema, u ljude – sugrađane i poznanike, kao i saznanje da smo se često družili i prijateljevali sa krivim osobama dajući im najvrjednije svoje monete: ljubav, odanost i vjernost, a to je posljedica tolerantnog odgoja u našim porodicama prema poslovici ”sagni se niže da te prođe brže”. Trebamo nastojati, osobito u odgoju naših najmlađih i mladih, da volimo našu tradiciju i kulturu i da to što više upoznajemo i baštinimo, ali i da se nastojimo osloboditi uočenih slabosti kod našeg naroda, a to su prije svega jal i zaborav.

I na kraju da kažem da sam nepopravljivi optimista i da vjerujem u svjetlije dane naše domovine Bosne i Hercegovine i našega naroda, osobito u našu mladost i njene uspjehe.”

Za kraj, u ime svih naših sugrađana želim Vam dobro zdravlje i bezbroj zapisanih mudrih riječi, kao i veselih susreta. S poštovanjem, veliko Vam hvala na razgovoru, gospodine Irfane.

Š E H E R 23

B a n j a l u k a k r oz p r o s t o r i v r i j e m e

Urbanističko planiranje Tekst: Adem Čukur

U urbanizmu Osmanlijskog carstva osnovna koncepcija formiranja gradova sastojala se od centralno postavljene čarsije i zrakasto postavljenih stambenih naselja – mahala koje ju okružuju. Čaršija je bila žila kucavica grada i njegov zanatski, trgovački, kulturno-prosvjetni i vjerski centar sa svim pripadajućim objektima navedene namjene. U čaršiji ne postoji trg u klasičnom smislu riječi kao u urbanizmu tadašnjih gradova zapadne Evrope, već je to mreža ulica u prilično pravougaonom sistemu, gdje svaka posebna ulica nosi naziv po djelatnosti koja se u njenim dućanima obavlja (kazandžiluk, kujundžiluk, ćurčiluk...). Mahale su su sastojale od stambenih jedinica, najčešće jednospratnih, lociranih na nešto većem prostoru sa uređenim dvorištem i najčešće zidom prema sokaku (ulici).

Pored toga, u njima su se nalazile pekara, bakalnica..,i najčešće nešto skromnija džamija sa manjim haremom (grobljem ). S obzirom da je nastanak grada Banjaluke vezan za prostor Gornjeg Šehera, u njemu se prvobitno na liEHER 24 Š BANJA LUKA

jevoj strani Vrbasa formirala čaršija duž ulice paralelne sa tokom rijeke Vrbas sa obostrano izgrađenim dućanima i Carevom džamijom, i to na potezu od rječice Suturlije do raskršća putova za Jajce i Grab. Vremenom su se formirale i mahale, sa lijeve strane Vrbasa Grab i Tabaci, a sa desne strane Ilidža i Dolac.

Po postavljanju Ferhat-paše Sokolovića godine 1574. za sandžakbega, kasnije prvog beglerbega Bosanskog pašaluka, izgradnjom Donjeg Šehera na lijevoj obali Vrbasa južno od ušća rječice Crkvene, lokalitetu danas poznatom pod nazivom Stara čaršija, učinjen je najveći urbanistički zahvat u cijeloj istoriji Banjaluke iz Osmanlijskog perioda. Ta aglomeracija će kroz vijekove biti jezgro oko kojeg će se širiti grad. S obzirom da je Donji Šeher izgrađen za veoma kratko vrijeme, sa sigurnošću se može tvrditi da je za izgradnju postojao za to vrijeme odgovarajući urbanistički plan. Centralno mjesto u tadašnjem Donjem Šeheru zauzima džamija Ferhadija sa dva turbeta, šadrvanom, i manjim grobljem sa nišan-

ima / bašlucima značajne umjetničke vrijednosti. Glavna saobraćajnica, duž koje su se obostrano formirali dućani u nizu, je transverzala koja je počinjala od džamije Arnaudije na zapadu, a nastavlja se kroz centralno jezgro da bi se, prolazeći kroz tvrđavu Kastel i preko vrbaskog mosta, povezala sa naseljem nazvanim Mala čaršija (Suki Sagir). Oko Ferhadije formirane su ulice sa obostranim nizom poredanih dućana različitog trgovačkog i zanatskog sadržaja.

Po dolasku Austrougarske prvi put je urađen geodetski snimak gradskog područja, koji je, zatim, dugo vremena služio kao osnovna podloga za urbanističko planiranje. U tom periodu urađeni su parcijalni regulacioni planovi za pojedinačne objekte i manje aglomeracije (zgrade bolnice, gimnazije...) Planski je regulisana i najvećim dijelom izgrađena Gospodska ulica. U urbanističkom smislu značajna je postavka ”Carskog druma”, glavne saobraćajne longitiduale od Stare čaršije do Bojića hana, saobraćajnice urađene po uzoru na slične u tada većim gradovima na Zapadu, sa širokim profilom, trotoarima i drvoredom koji i sada postoji. Uz nju su, na potezu od Pozorišta do Bojića hana, obostrano planski izgrađene stambene jedinicevile, jednospratne građevine rađene u različitim, tada primjenjivanim, arhitektonskim stilovima, vrijedni objekti u ukupnoj graditeljskoj baštini grada, koji su svrstani pod prvu kategoriju zaštite spomenika.

Period Kraljevine Jugoslavije u smislu urbanističkog planiranja takođe je obilježen izradom regulacionih planova za pojedinačne objekte i parcijalne lokalitete. Najznačajniji poduhvat u urbanističkom smislu predstavlja urbanističko-arhitektonsko rješenje lokaliteta na

Sjećanje kojem su smješteni objekti Banskih dvora, Banske uprave, Pravoslavne crkve i Hipotekarne banke (područje kasnije zvano Centar II). Izradu plana je koordinirao arhitekta Jovanović.

Nakon Drugog svjetskog rata stručne usluge za potrebe planiranja grada obavljale su specijalizovane institucije iz drugih gradova. Tako je, između ostalog, godine 1952. Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine, na čelu sa arhitektom Anatolom Kirjakovim i saradnicima, arhitektima Zdravkom Kovačevićem, Smiljanom Klajićem i Alijom Bejtićem, uradio prijedlog Generalnog urbanističkog plana, koji je ostao samo kao prijedlog. Kako se grad ubrzano razvijao, ukazala se potreba za organizovanim urbanističkim planiranjem na nivou gradske stručne institucije, pa je u tom smislu godine 1961. osnovan Urbanistički zavod Banjaluka, a među prvim stručnim kadrovima bili su arhitekti Pavle Paštar, Miro Matijević, Muharem Avdagić... Pored izrade regulacionih planova i urbanističko-tehničkih uslova za narasle tekuće potrebe grada, Zavod je, u skladu sa tada važećim propisima, započeo izradu ”Programa za generalni urbanistički plan grada Banjaluke”. Program je završen 1967. a usvojen 1968.

Katastrofalni zemljotres oktobra 1969. bitno je izmijenio osnovne postavke urađenog Programa zbog čega se 1970. pristupilo njegovoj novelaciji.

Novelirani program su zajednički uradili Urbanistički zavod Banjaluka i Urbanistički zavod BiH iz Sarajeva. Program je završen i usvojen 1971. Već u tom periodu Urbanistički zavod Banjaluke je bio značajno popunjen stručnjacima svih profila neophodnih za kvalitetnu i sveobuhvatnu izradu Generalnog urbanističkog plana Banjaluke, pa je, nakon što je usvojen Novelirani program, samostalno pristupio njegovoj izradi. U tome je, u ulozi vanjskih saradnika, učestvovalo više specijalizovanih firmi, institucija i pojedinaca. U završnoj fazi izrade plana donesen je republički ”Zakon o prostornom uređenju” koji je bitno izmijenio dotadašnji pristup i odnos prema urbanističkom planiranju gradova kroz koje se kategorija ”Urbanističkog plana grada” promovisala kao osnovni strateško-razvojni dokument u smislu funkcionalno-prostorne organizacije grada.

Iz tog razloga izvršeno je dalje proširivanje istraživačkih okvira i obrada do tada urađene dokumentacije u duhu postulata Zakona o prostornom uređenju čime se došlo do kompleksnih rješenja koja ipak neće biti limitirajući kruti faktor za kontinuitet i fleksibilnost u urbanističkom planiranju. Urbanistički plan grada Banjaluke su uradili slijedeći AUTORI:

Rukovodilac radnog tima Pavle Paštar, dipl. ing. arh .

Autori sinteze Husein Hadžialić , mr. ek.

Zlatko Hadžiabdić , dipl. ek.

Hidajet Karabašić , dipl. ing. arh.

Bogoljub Olujić, dipl. pravnik Pavle Paštar, dipl. ing. arh.

Irfan Pozderac, dipl. ek.

Dragoljub Popović, dipl. ing. arh.

Konsultant i redaktor Husein Hadžialić, mr. ek.

Saradnici Slobodan Bucma, dipl. ing. građ.

Zdenka Cvijetić, dipl. ing. arh.

Rahilka Golić , dipl. ing. saobr.

Stanislav Mandić, dipl. ing. građ.

Enis Memić, dipl. ing. građ.

Dragoljub Radovanović, arh.

Slobodan Todorović, dipl. ing. građ.

Miroslav Vujatović, dipl. ing. saobr.

Sam Urbanistički plan, odnosno njegova sinteza, sadrži četiri detaljno obrađena poglavlja, i to: Uvod, Posljedice zemljotresa, Banjaluka danas ( 1974.) i Banjaluka budućnosti. U poglavlju ”Banjaluka budućnosti” obrađeni su višestruki aspekti projekcije ukupnog razvoja grada, i to: prirodni uslovi za razvoj, ciljevi, regionalni aspekt razvoja, osnovni pravci razvoja, projekcija privrednog razvoja, koncepcija prostorne organizacije, namjena površina, stanovanje i stambeni prostori, privredni prostori, prostori objekata društvenog standarda, prostori za rekreaciju i fizičku kulturu, saobraćajni sistem, sistem vodosnabdijevanja, sistem kanalizacije, sistem evakuacije čvrstih otpadaka, energetika, PTT saobraćaj, zelene površine, životna sredina, zaštita od ele-

mentarnih katastrofa i ratnih razaranja, te odredbe za sprovođenje plana. U posebnom poglavlju ”Zaštita istorijski vrijednih područja i objekata”, u kojem su vrijedna prirodna područja, kompleksi i pojedinačni objekti evidentirani i proučeni, ustanovljena je njihova vrijednost, a koji se stavljaju pod zaštitu. U cilju njihovog očuvanja i revitalizacije predviđena je zaštita različitog stepena u zavisnosti od vrijednosti, značaja i karaktera spomenika ili područja i mogućnosti uključivanja u životne tokove funkcije grada. Prvim stepenom zaštite, koji obuhvata samo radove održavanja, restauracije i revitalizacije, obuhvaćena su dvadeset i dva spomenika.

Nakon usvajanja plana, u relativno kratkom periodu, realizovane su skoro u potpunosti neke od glavnih postavki iz istog, kao što su, između ostalog: stambena naselja Borik, Starčevica, Budžak, Čaire…, sa pratećim sadržajima, vodozahvat - ”Fabrika vode” u Desnoj Novoseliji sa novom primarnom trasom vodovoda duž desne obale Vrbasa, prva faza Regionalnog medicinskog centra na Paprikovcu, nova industrijska zona u Ramićima-Novakovićima, Centar I sa robnom kućom ”Boska” i Domom solidarnosti, rekonstrukcija i revitalizacija Kompleksa ulice Veselin Masleša (Gospodske ulice), novi industrijski kapaciteti ”Jelšingrada”, ”Bosne”, ”Rudija Čajaveca”, AIPK-a ”Bosanska krajina”..., niz poslovnih objekata, Sportska dvorana ....itd.

* Arhivski snimci iz arhiva magazina ”Šeher Banjaluka”

Š E H E R 25 BANJA LUKA

Bosanski putopis #4

Džamijska mačka 1 je učila zen kod Bukoa iz Engakua, nije kroz dugo vremena uspijevala da dosegne krajnji cilj svoje meditacije, prosvjetljenje. Jedne, mjesečinom osvijetljene, noći nosila je vodu u starom vedru uvezanom bambusom. Iznenada, bambus puce i dno otpade. Nestade vode i mjeseca u njoj. Cijono je našla zen (4).

Napisao: Dr Severin D. Rakić Nastavak iz prošlog broja Ručak u Šadrvanu je bio božanstven, u čemu smo se svi složili. Sve se dobro zalilo Žilavkom, te nakon par kupica i podnevnog zvizdana, kad smo se nekako dokotrljali do Roznamedžijine džamije, ja sam od jedne mačke, vidio dvije. Džamijska mačka, nedvojbeno, odmah me prepoznala i poletjela mi u naručje. Pošto smo ja i Stephen, da to tako nazovem izgubili abdest i bilo bi krajnje neukusno da u takvom stanju ulazimo čak i u džamijsko dvorište, sačekali smo djevojke u obližnjem kafiću. "Za nas dvojicu kafu, za mačku mlijeko!" Moja narudžba, čini se, nimalo nije zbunila konobara, nego nas je sve troje uredno poslužio. Samo što smo popili kafu i malo došli k sebi od omorine, ženska ekipase vratila iz obilaska. Mačka je i dalje sjedila u mom krilu i oblizivala se poslije zdjelice mlijeka. Nakon kraće zbunjenosti ovom scenom mog iznenadnog i neobjašnjivog osvajanja pažnje džamijske mačke, Izeta se brzo pribrala i upitala me: "Čim si je uspio potkupiti, lisico?" Svi smo se slatko smijali kad sam im ispričao kako sam kupio mačku konzervom ribe i nazvali smo je 'korumpirana džamijska mačka'. Životinja naravno nije ništa razumjela, nego se i dalje nije micala od mene očekujući novu nagradu. Za rastanak i dugo sjećanje, kupio sam jedno tuce konzervi sardine i zamolio vlasnika kafića preko puta džamije, da svaki dan nahrani mačku sa po jednom. Predvečerje smo proveli na minderlucima u našem muzeju, dogovarajući se o sutrašnjem putovanju i uživali u rajskom piću, hladnom soku od zohve.

Prepuni utisaka današnjeg obilaska Mostara, otišli smo rano na spavanje, sanjajući mostarske bazare, lijepu Eminu i bašču od jasmina.

Još se nije ni razdanilo kada smo napustili Mostar i uputili se prema drevnom gradu Blagaju. Na kafu i rahatlokum u Tekiji na izvoru Bune smo prispjeli upravo kada je sunce izlazilo. Nedovoljno je reći kako se čovjek uzvišeno osjeća u tom trenutku na ovom mjestu. Nije ni čudo što su derviši odabrali baš ovo mjesto da podignu tekiju, pretpostavlja se, početkom 16. stoljeća. Sve odiše životom, vječna voda hladne Bune, ogromna stijena, sa koje nikad nije otpao ni jedan kamen, iako u potpunosti nadsvođuje nastambu, te sunce koje obasjava tekiju samo u prijepodnevnim časovima, dok je ostatak dana u dubokoj hladovini. Kako posjetilac uđe u dvorište tekije, tako osjeti olakšanje, jednako kao u koan priči (3) o vedru kojem je otpalo dno i koja ide ovako: Cijono, koja EHER 26 Š BANJA LUKA

Unutrašnjost tekije odiše mirnoćom i tišinom.

Vjernici iz čitavog svijeta dolaze ovdje i nalaze svoj sabur(5), kako nam reče vodič. Posebno impresivna je biblioteka koja sadrži mnoge stare spise i svete knjige pisane rukom. Naši prijatelji su bili oduševljeni kupatilom, koje u ta vremena ni Versailles dvorac nije imao i tehnološkim rješenjima za racionalno korištenje kišnice, koja ni u današnja moderna vremena nisu propisno iskorištena. Na kraju Lynda priznade: “Sad kada sam upoznala ovo, moram priznati da pojma nisam imala o dervišima, smatrajući ih sektom fanatika.”

Kad smo se ponovo uhvatili autostrade prema jugu, sunce je već dobro izašlo na horizontu. Na ulazu u Počitelj stoji ploča na kojoj piše: “Hrvatskim braniteljima za njihova herojska djela u domovinskom ratu”. Penjemo se stepenicama prema centru mjesta. Počitelj je veoma star grad.

Iako se ne zna kada je tačno osnovan, smatra se da je prvotno bio Ugarsko utvrđenje, potom su ga Turci zauzeli 1447. godine i tamo uspostavili upravu regiona. U 16. stoljeću podignuta je Hadži Alijina džamija, mekteb (6) i medresa (7). U 18. stoljeću Počitelj je doživio snažan uspon zbog svog geografskog i fortifikacijskog položaja koji dominira dolinom Neretve, te je postao kapetanija (8) i uskoro bio opasan zidinama, čiji se ostaci i danas nalaze. Arhitektura otomanskog perioda je potpuno očuvana, te još uvijek svojim pituresknim izgledom mami uzdahe turista, kojih je ovdje priličan broj. Od šezdesetih godina Počitelj je slikarska kolonija. Mnoga poznata imena u likovnoj umjetnosti su boravila u ovom gradiću i za sobom ostavila trag. U galeriji srećemo Afana Ramića. Dugo smo pričali o Stalji, o sjedeljkama u Dolcu, o njihovom boravku u Počitelju sa Zukom Džumhurom krajem šezdesetih. Sve je to bilo, rekao bih, vrlo potresno za Izetu.

Na našem putu za Stolac, svraćamo u Žitomislić, jedan od najstarijih pravoslavnih manastira u Bosni i Hercegovini. Ne zna se tačno otkad manastir datira, ali se smatra da je godine 1566., kada je nevesinjski kadija izdao odobrenje za gradnju crkve Blagovještenja svete Bogorodice, počela istorija ovog nadasve interesantnog centra pravoslavne kulture u srednjevjekovnoj Hercegovini. Manastir je vijekovima održavao tijesne veze sa gotovo svim manastirima na Balkanu, osobito sa Hilendarom u Grčkoj, zatim manastirima u Rusiji, čak i Aziji. Vijekovima je bio centar prepisivačke i izdavačke djelatnosti, te ikonografije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je pot-

puno spaljen i većina kaluđera pobijena. Nakon rata je u potpunosti obnovljen, da bi u ‘domovinskom ratu’ bio dignut u zrak i ponovo do temelja srušen od strane ‘domobrana’ sa one ploče na ulasku u Počitelj. Na sreću, sve stare knjige i većina ikonostasa je spašena i vraćena u crkvu Svete Bogorodice, koja je obnovljena 2005. godine. Do danas je gotovo u potpunosti obnovljen i stari konak, te većina kaluđerskih ćelija.

Kada smo stigli u Stolac bilo je već prošlo podne.

Ljetna jara je titrala nad gradom i ništa se nije micalo na poslijepodnevnoj žegi. Samo je hladna Bregava mamila umornog putnika da utopi svoje uškopljeno tijelo u njenim bukovima. Nismo se dugo mislili na ovoj vrućini, nego smo se odmah prepustili prirodnom osvježenju. Andrić je o Stocu zapisao: “Ako je Bog želio igdje stvoriti Svijet, onda ga je stvorio u Stocu.” I zaista, kao da je grad-oaza usađen usred hercegovačkog krša. Nad varoši od smokava, kako Stočani vole zvati svoj grad, dominira staro tursko utvrđenje Vidoški grad, premda se smatra da je gradina mnogo starija i da datira još iz ilirskog doba. Stolac je u otomansko doba bio kadiluk i kapetanija, pod upravom familije Sarić, čija porodična kuća i danas postoji. U njoj se održavaju razne kulturne manifestacije. Stolac je grad mostova i vodenica na Bregavi, koja daje život čitavom kraju. Nekad su svi mlinovi bili u upotrebi i Stolac je bio centar mlinske industrije za čitavu južnu Hercegovinu.

Danas više nijedan točak ne radi.

Posljednji mlin, u vlasništvu porodice Buzaljko, prestao je raditi uoči rata. Rijeka Bregava i njeni rukavci presvođeni su sa tri veća i četiri manja kamena mosta, od kojih je jedan poznat kao Inat ćuprija. Legenda kaže da je beg izgradio most, danas poznat kao Begov most, i od naroda ubirao mostarinu za prijelaz preko Bregave. Kad beg ode da ratuje, ostavi svoje civilne dužnosti nekakvom Trpku, da on vodi. Trpko odluči da niže Begove ćuprije, prije nego se beg vrati, podigne drugi most, kako bi narod imao besplatan prijelaz preko rijeke. On pozva lokalnog neimara Ishaka i obeća mu dobro platiti kad završi posao. Vidjevši da mu Trpko neće platiti za obavljeni posao, a i zbog straha da će biti kažnjen kad se beg vrati, Ishak napravi most, ali sa nejednakim otvorima ispod i neparnim stubovima. Ishak potom nestade iz Stoca; ostade samo ime i legenda o Inat ćupriji.

Predvečer, kada se omorina povuče pred svježinom od Bregave i bašče od smokava zamirišu opojnim mirisima, prijatno je prošetati kroz čaršiju. Stari Hotel Bregava je obnovljen i bio je upravo pred otvorenjem, kada smo bili tamo. Sjetim se mog putovanja sa roditeljima za Dubrovnik daleke ’63. godine. Tada se do mora putovalo dva do tri dana, zbog loših, bolje rečeno nikakvih, saobraćajnica u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata. S druge strane, putovanje u fići makadamskim

Bosanski putopis #4 putovima Hercegovine i zaustavljanje, svako malo, da bi se kupilo grožđe ili da bi se slikali na magarcu, meni kao djetetu, bilo je više nego zanimljivo. Najzad smo se u predvečerje dokotrljali umorni i prašnjavi do Stoca. U bašti Hotela Bregava, gdje smo odsjeli, promukla pjevaljka je pjevala: Sa zida je skinula sliku Božje majke, Mjesto nje je stavila Rudolf Valentina…

Opet smo zaglavili do kasno u noć na terasi našeg motela uz par litara Blatine. Stephen bi do ujutro slušao priče i legende bosanskih gradova.

Rano ujutro zaputili smo se u nekropolu Radimlju, najveće nalazište stećaka, staro-bosanskih nadgrobnih spomenika, nastalih u periodu izmedju XI i XIV stoljeća . Svaki od njih nosi životopis jednog pokojnika i svaki je priča za sebe. Toliko jednostavnosti u epitafima, a toliko istine. Kažem Stephenu: " Sve se u Bosni promijenilo, osim Bosanaca."

Vrijeme je da se misli o vremenu Jer trulež do besvijesti bazdi sa smrti gnjile Vrijeme jest da se razmisli o vremenu Jer velike vode na nas brode Gle kako deru i zderu njine vilne sile Vrijeme jest ubo da se zamisli u vremenu Jer vjetar hitri vjetar zmajeviti Na nas će hudo danas da poleti Vrijeme je vatra jer neka sazga nas i satra Vrijeme jest ubo da uđe se u ovo vrijeme Jer vremena ima još tako malo I vremena neće više biti (9) Nije ni čudo sto je ova zemlja dala takvog velikana kakav je Mak Dizdar.

nedostatak reciprociteta između Balkana i Evrope.

Sve se uvijek kretalo, ljudi i dobra, od istoka prema zapadu, nikad, ništa, obratno; ni mrva.

Problem nastaje kad naš čovjek ode iz Bosne i realizira da je sve postigao, al’ sreću našao nije; neko čak i kurtizana postao, da prostiš. Svu bih Bosnu najrađe na leđa natovario i na sigurno mjesto prenio, kamen po kamen. Mislim, ipak, nema potrebe da se telim toliko; kad je Bosna dosad izdeverala toliko, tako će i odsad. U srcu je mom istetovirana zauvijek, kao pace-maker bez koga život staje.

Na ulazu u Trebinje dočekuje nas Arslanagića most. Pierre Loti (11) pominje ga u svojim putopisima kroz Herzegovinu i Dalmaciju da je izgrađen u 16. stoljeću. Smatra se zadužbinom Mehmed-paše Sokolovića i završen je 1574. godine, kao važna saobraćajnica za karavane između Dubrovnika i unutrašnjosti. Vjeruje se da je most izgradio Mimar Hajrudin, koji je gradio i Stari most u Mostaru. Nakon pada Herceg Novog pod Mletačku republiku 1678., Turci su se povukli u Hercegovinu, u najvećem broju u Trebinje. Fermanom hercegovačkog vezira, izvjesnom Arslanagi, koji se naselio u neposrednoj blizini, most je dodijeljen na brigu i održavanje. Za uzvrat, karavani i putnici, koji su koristili ovu rutu, imali su plaćati naknadu za prelazak mosta Arslan-agi i njegovoj familiji. Tako je most i dobio ime Arslanagića most. U svojoj dugoj istoriji, most je više puta oštećen i popravljen. 1972. godine, nakon izgradnje akumulacije na Trebišnjici, most je kamen po kamen premješten par kilometara niže prema gradu, gdje se i danas nalazi. Konačno 2009. godine most je stavljen pod zaštitu države Bosne i Hercegovine kao kulturno nasljedje prve kategorije i podnesen zahtjev za uvrštavanje ovog predivnog zdanja u svjetsku kulturnu baštinu pod zaštitom UNESCO-a.

U Premilovom polju kod Ljubinja na stećku piše: ...a kada kiši ti ne moreš, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotčarenje za oblak kadar postane voda.

1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju (10) Rijeka Trebišnjica daje život čitavom Popovom polju. Kraj je bio krajnje pasivan, sve dok izgradnjom akumulacije 1965. godine, tok ove ponornice nije regulisan. Danas se sve zeleni, te se granica između krša i navodnjenog, plodnog tla jasno ocrtava. Zaista nesvakidašnji pogled, pred kojim zastaje dah, na ulazu u Popovo polje. Zastajemo da se odmorimo pod drvećem, valjda jedinim na zaravni. Svuda unaokolo prazan prostor, polje koje nestaje na horizontu. Prijepodne je dobro odmaklo i sunce se približava zenitu. Mir i tišina, samo pokoji automobil prođe u daljini; mjesto je kao stvoreno za meditaciju o davanju i uzimanju. Priroda je toliko darežljiva bila prema Bosni, da jednostavno niko, pa ni sami Bosanci, nije pravo imao da je muze tako sirovo i besramno stoljećima. Nažalost, svi su je samo pljačkali i izvlačili iz nje i još uvijek ‘na tobe’ došli nisu. Al’ Bosna i dalje daje, kao mater što mlado od sise odbit' ne može. Takvi smo ti mi ljudi, Bosanci; gologuzi, al’ sve dadosmo od sebe; kukuzi, al’ ne damo reć’. Uvijek me bolio taj

U Trebinju smo se snabdjeli vinom, nadaleko poznatim trebinjskim Vrancem, te ukljevom iz Skadarskog jezera. Na moju veliku žalost, ovog puta nismo imali vremena za trebinjske vinarije i manastire u okolini. Put je vodio ka moru i suncu, ka jedinom ‘groadu’ među gradovima, uvijek slobodnom i nikad pokorenom biseru Mediterana, Dubrovniku. Ulazak starom cestom od Konavla otvara pogled koji se jedanput u životu vidi i nikad ne zaboravi: Vlaho Bukovac (12) – Pogled na staru luku, baš kako ga je umjetnik naslikao. Parkirali smo kod Hotela Excelsior i spustili se na kafu pred Gradsku kavanu, dok su djevojke otišle u snabdijevanje. Konobar nikako da ubijedi Stephena da ne može dobiti tursku kafu ovdje, samo espresso. Dubrovnik je uvijek isti: Stradun, ljeto, igre i mladost iz čitavog svijeta. Na stubama crkve Sv.Vlahe jedan mladić na akustičnoj gitari svira Imagine; malo jazzy verzija, al' još uvijek predivno. Svako od nas, negdje duboko, u najskrivenijem kutku svoga srca, nosi uspomenu iz Dubrovnika, kao ožiljak iz mladosti, koji se ne pokazuje nikom. Otkrije se samo onda kada nas put, s vremena na vrijeme, ponovo nanese u ovaj grad, te se za trenutak vratimo u mladost. Zbog toga se, poput adikta, tako rado vraćamo u ovaj grad, po još jedan shoot romantike.

Nažalost, danas i ovdje se završava naše puto-

vanje u Bosnu, u prohujalu mladost.

Zanoćili smo kod Stephena i Lynde u njihovoj vili u Rijeci Dubrovackoj. Sunce na zalasku baca odblijesak o nepomičnu površinu mora. Na terasi sa pogledom, sve je spremno za posljednju večeru našeg ljeta. Sutra svako nastavlja svojim putem. A Joni Mitchell pjeva: Bows and flows of angel hair And ice cream castles in the air And feather canyons everywhere I've looked at clouds that way........................... .......Oh but now old friends are acting strange They shake their heads, they say I've changed Well something's lost but something's gained In living every day I've looked at life from both sides now From win and lose and still somehow It's life's illusions I recall I really don't know life at all Par dana po našem povratku kući, zvoni telefon. Sa druge strane žice čujem Lyndin glas: "Dolazite li na kafu? Stephen je upravo kuha u đugumima iz Mostara. Naučio je i pjesmicu na sazu." Život je lijep, al' je vremena tako malo.

1. Legator - službenik u sudu iz redova domaćeg stanovništva u ranom periodu otomanske vladavine u Bosni.

2. Kadiluk - regionalna sudska uprava u vrijeme turske vladavine Bosnom.

3. Koan je stručni naziv za vježbe uma koje obavljaju učenici zena pod nadzorom svojih učitelja.

Koan je zagonetka koju učitelj postavi svom učeniku, a onda on meditira dok ne pronađe odgovor. Tek kad učenik dođe do tačnog odgovora, ide dalje.

4. Zen ili c’an učitelji za opisivanje naglog prosvjetljenja koriste metaforu ‘buretu je otpalo dno’.

Kad se to dogodi, sva sadržina odjednom nestane, što u prenesenom značenju označava kod naglog prosvjetljenja (neko je našao zen), svi čovjekovi problemi su riješeni tj. problemi su prestali da budu problemi. (Prevodi i tumačenja Čedomil Veljačić: Filozofija istočnih naroda II, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979.)

5. Sabur je arapska riječ i znači duševni mir.

6. Mekteb – osnovna škola u otomansko doba 7. Medresa – srednja vjerska škola u otomansko doba 8. Kapetanija – vojno-civilna uprava regiona u kasnijem periodu turske uprave u Bosni 9. Četvrti jahač - Mak Dizdar, Kameni spavač, Veselin Masleša, Sarajevo (1966.)

10. Zapis sa stećka - Premilovo polje, Ljubinje 11. Pierre Loti (1850.-1923.) francuski pomorski oficir, putopisac i književnik, zaljubljenik u orijent.

12. Vlaho Bukovac (1855.-1922.) rođen u Cavtatu, jedan od najvećih hrvatskih slikara Moderne, ovjekovječio je pogled na staru dubrovačku luku sa ceste za Cavtat. Š E H E R 27 BANJA LUKA

PLODOVI SARADNJE Tekst: Mehmed Pargan

DI-LOK u Banjoj Luci Manifestacija DI-LOK (DIjasporaLOkalno stanovništvo) most je koji povezuje nas, koji smo u drugim zemljama i sredinama, sa lokalnim sredinama i ljudima u BiH kojima treba pomoći različitim oblicima konkretne saradnje.

Zvanično je počela 13. jula prošle godine u Vrbanjuši, turnirom u malom nogometu, nakon što su društveni vodiči Mubera Čavka i Branislav Novković, u suradnji sa drugim centrima CLDD, obavili potrebne pripreme. Veliki broj učesnika, različit nacionalni sastav, ekipe iz domovine i dijaspore - sve je to dalo poseban čar ovom susretu. Iskre i žar borbe, međutim, nisu oduzeli glavnu osobenost događaju – druženje, toleranciju, natjecateljski fer play.

Turnir kao podsticaj saradnji Dušan Janjić, potpredsjednik Savjeta Mjesne zajednice Vrbanja, izrazio je zadovoljstvo održavanjem tradicionalnog turnira u malom nogometu: - Svake godine organiziramo turnir na kojem sudjeluju ekipe iz dijaspore i domaće ekipe. Tokom trajanja turnira mladi se zbliže, upoznaju, postaju prijatelji, a to je i glavni cilj turnira. Mnogi nam mogu pozavidjeti na suradnji, kako na međunacionalnoj ravni, tako i na suradnji sa dijasporom. Važno je kazati da je ovaj turnir, kao i cijela manifestacija DI-LOK u Banjoj Luci, plod uspješne suradnje MjeEHER 28 Š BANJA LUKA

sne zajednice Vrbanja sa CLDD Banja Luka, naravno uz podršku Gradske uprave Banja Luka, koja je u ovoj manifestaciji prepoznala značaj i kvalitet, tako da je nesebično podržava.

Rezultati dobre saradnje u Vrbanji, prema Janjićevim riječima, dolaze do izražaja i u djelovanje KUD-a, zatim u rješavanju komunalnih pitanja - dvadeset ulica dobilo je rasvjetu, uređene su tri plaže, osigurano uredno vodosnabdijevanje, urađena kanalizacija. Osnovano je i Vatrogasno društvo.

Na turniru je, kao i svake godine, sudjelovala ekipa Banjalučana iz Švedske, koju je predvodio Narcis Hadžiselimović, predsjednik Udruženja Banjalučana u Švedskoj. Ovo udruženje svake godine aktivno je uključeno u organizaciju Dana dijaspore, u okviru kojih se, osim ovog turnira, održava i manifestacija «Vezeni most». Gospodin Hadžiselimović ističe odličnu suradnju sa Uredom za povratak Grada Stockholma i CLDD Banja Luka, a njegov sin Aldin branio je boje tima „Banja Luka u srcu“: - Turnir u malom nogometu je odlična ideja, ali mu u narednim godinama treba još više novih ideja i zanosa. Svake godine sam tu, ali mi je draže što su se moja djeca zainteresirala za Banju Luku.

Ove godine su mi rekli da će oni doći, bez obzira da li ću i ja moći na turnir. To je važan momenat i funkcija ovoga turnira. Mnoga djeca ostvaruju poznanstva i prijateljstva i nastavljaju sa mjesta dokle su stigli njihovi roditelji u povezivanju i

prijateljstvu sa drugima i drugačijima, ali misim da je to još uvijek nedovoljno.

Stoga se u okviru ovih druženja moraju uvesti novi sadržaji i još mnogo novih ljudi - kazao je Narcis Hadžiselimović.

Na turniru je sudjelovao i sedamnaestogodišnji Haris Nezirević, koji sa porodicom živi u Noršopingu, a već je angažiran u mladonogometnoj reprezentaciji Švedske kao izuzetan talenat.

Među mladima su se istakle i sestre Amela i Amra Sačić, čiji su roditelji Banjalučani, a one su rođene u švedskom gradu Trolhattanu. One svake godine dolaze u BiH i uče maternji jezik, druže se i ovdje provode odmor. Kažimo i to da je na turniru u malom fudbalu sudjelovalo 11 ekipa sa više od stotinu učesnika, kako iz Banje Luke, tako i iz Njemačke, Danske, Švedske, SAD-a i dr., a prema ocjeni gospođe Emine Krzović, u potpunosti je ispunio svoj cilj - druženje djece i omladine iz raznih zemalja, koji su došli u BiH na godišnji odmor. Najbolja na turniru bila je ekipa iz Vrbanje ,,Drugi Njutnov zakon”, drugo mjesto zauzela je ekipa „Naranđo jtd“, također iz Vrbanje, a treće ekipa ,,Mahala“, sa najsimpatičnijim golmanom koji je želio dati svoj doprinos omladini Vrbanje, a došao je iz Trolhattan-a, Švedska. Svim učesnicima dodijeljene su nagrade, pehari iIi zahvalnice.

Poslovni forum: Dobra šansa U zgradi Mjesne zajednice Vrbanja u večernjim satima održan je mali poslovni forum, u čijem radu su sudjelovali predstavnici Odjeljenja za privredu Grada Banja Luka, Gradska razvojna agencija ,,Cidea”, Poslovni inkubator ,,NGO Krajina”, Centar za razvoj i unapređenje sela, predstavnici BBI Banke, te Ured za povratak Grada Stockholma i predstavnici nekoliko kancelarija CLDD u BiH. Forum je pokušao dati odgovore na pitanja vezana za zapošljavanja, podsticajna sredstva i grantove. Ponuđene su prezentacije projekata i date mogućnosti za suradnju unutar BiH, kao i sa poslovnim partnerima iz inozemstva. Veliko interesovanje učesnika za ovaj događaja potvrdila je i činjenica da je društveni vodič Mubera Čavka u radnoj atmosferi sa učesnicima foruma razmatrala projekte do iza ponoći. Govoreći na otvaranju, Emina Krzović je naglasila kako je ovaj poslovni forum dobra šansa da se identificiraju problemi sa kojima se poduzetnici susreću: -Naišli smo na izuzetno ozbiljne partnere u pomaganju povratnicima da pokrenu svoj biznis, te na planu poslovnog

Reportaža povezivanja dijaspore za domovinom.

Oduševljena sam prezentacijama i otvorenošću na koju smo naišli u institucijama Grada Banja Luka, gdje je iskazana želja da se barijere za razvijanje biznisa što brže uklone. Uvjerena sam da će ovaj poslovni formum dati dugoročne rezultate.

Manifestacija DI-LOK 2012., prema mišljenju svih učesnika, u potpunosti je

uspjela. Povezani su ljudi iz dijaspore sa lokalnim stanovništvom, stavljene su u funkciju lokalne zajednice i poduzetnici, a značajna pažnja posvećena je mladima.

Identificirani su postojeći problemi na temelju kojih će se planirati dugoročniji i efikasniji rad na pripremi manifestacije DI-LOK 2013. Upravo će o tim rezultatima, te iskustvima na polju organizacije ovako kompleksnog događaja, društveni

vodiči razgovarati na planiranim jesenjim supervizijama i velikoj konferenciji koju Ured za povratak Grada Stockholma organizira u Tuzli, sa ciljem da BH nevladine organizacije u svoje programe uključe i problematiku dijaspore. Čini se da će aktivnim radom CLDD-a pitanje dijaspore konačno dobiti svoje mjesto u bosanskohecegovačkom društvu. Ovogodišnji rezultati DI-LOK-a obećavaju.

Trodnevni vikend banjalučki (ili Nekad bilo...)

Piše: Slavko Podgorelec Neima baš puno varoši u kojima sedmica ima i tri neradna dana. Bajna Luka bijaše jedinstvena...ili barem jedna od rijetkih.

Naime, u ovom gradu muslimani ne rade petkom, Jevreji subotom, a hrišćanikršćani – nedjeljom.

I ti dani se poštuju, ali...

Trgovac-Jevrejin Levi (’feleričan’ na jedno oko pa ga zvahu ’poluokan’ a kroz protok vremena postade Poljokan), petkom bi dovozio robu (željezo-maziju, svilu, bezplatno) iz Sarajeva.

Petkom muslimani ne rade, a Jevrejima je u subotu - šabat dan odmora.

Nedjeljom ’odmaraju’ trgovci-zanatlije ’ćafiri’ (pravoslavni i katolici), a muslimanima i Jevrejima banjalučkim to je obični, radni dan.

Shodno tome – muslimanski trgovci i zanatlije navale kod Poljokana i svu robu pokupuju – a u ponedjeljak ’ćafiri’ ostanu praznih šaka (dućana).

Ipak, ugledniji trgovci i zanatlije od ’sve tri fele’ druže se, ispijaju kafu, a ponekad se i zakafijaju (’zabave’ uz rakiju).

Priča ova događa se tridesetih 20. vijeka. Okupili se dotični na akšamluku. Sunce tek potonulo, a ponad Hiseta žari se nebo. Pije se kafa. Gospoda se razbaškarila po ćilimima, i nakon duže šutnje, stari Poljokan će izvaliti: - Drage komšije... Znam da nisam svima u hatoru ; eto dragi ’rišćani nikako da halale što mi - kako vi govorite Čifuti, subotom ne radimo. Pa, biva, komšijama muslimanima idemo ’na ruku’. Ama – nije tako!

Nek se svako pridržava svoga zakona – a Bog je jedan, i svi ćemo (ko prije, a ko poslije) stupiti pred Njega. Hoću reći – pridržavaj se svoje vjere, ali poštuj i vjeru komšije ! Je l’ tako?

Komšije uglas povlađuju sa „Amin!“.

Kafu u fildžanima zamjenjuje rakija. Meka.

Kalfe poslužuju mezu – grudvice slanog ovčijeg sira, tanko narezani sudžuk, krasEHER 30 Š BANJA LUKA

tavčići, sušena goveđa peka... Vrbas šumi, slavuji počinju cjelašiti – a društvo zanijemilo. Tek – začuješ poneki ’srrrrk’, mljackanje, i poluglasno ’mašallah!’...

Poljokan nastavlja: - ...I nemojte se protezati više od ćebeta-jorgana; jal’ ćete noge, jal’ leđa na’laditi. A i vrijeme čini svoje. Neki od nas nisu svjesni kol’ko su stari, pa povazdan svojim već poodraslim i zrelim sinovima sole pamet!

Komšije i ovu Poljokanovu ’aminuju’, a on nadahnuto zbori: - U nas Jahudija ima jedna poslovica, a ona glasi: Kad ti godine pređu broj cipelakundura, onda znaj da se moraš skloniti pred mlađim.

Tajac. A onda se nekome iz mraka ote: Eeee – hebi se Poljokane!

Društvo se opustilo, a i rakija čini svoje: nema uvrijeđenih ni uvreda, sve se završava smijehom, ali đavo (šejtan?) povazdan leži podnimljen na lakat i razmišlja koga će tog dana (večeri?) preuzeti.

Družinu titravo obasjavaju plamičci gotovo ugasle vatrice na kojoj vrije pogolema džezva – neka je, ako kogod potraži ’kahvu’.

Iz tame izroni oronula spodoba: nekadašnji imućnik Halil. Nekad gazda danas kokuz . A naslijedio je puno toga – no piće i kocka sve razvukoše. Ima desetak godina kako se smuca po čaršiji, spava u magazama i stajama (ne sa stokom – nego na sijenu), a preživljava od milostinjesadake.

- Mašallah, mašallah! Vidim ja najviđeniju gospodu banjalučku! Akšam hajrullah! Dobarveče! Gut-abend! Imal’ bujruma ! – veze Halil, a gospodi se mrak na oči navlači. Otpozdravljaju, ali red je red, gost (pa ma kakav bio) nikad se ne odbija...

- Bujrum, bujrum! – uzvraća domaćin, Hadži-Bahtijarević, u čijoj se bašči ponad

ogromne vrbaske sedre društvo okupilo.

Halil se prvo lati rakije, potom trpa u usta i lepinu, i sir, i mezu – šakom! Očito – gladan. Vrbas huči, slavuj izvija serenadu, Halil mljakće i srče... kao krme.

Kad se rakijom i jelom namiri – Halil podrignu tako žestoko da se jeka vrati od Afganovog studenca!

- Aferim! Mašallah! Pa kako ste mi banjalučki ljuti arslani , najsvjetliji begovi, hadžije i gazde?!

Dok čeka odgovor, Halil strusi još dva austrijska ’fildžana’ (šoljice) rakije. Družina ga nijemo gleda: pa zar ovaj hizmećar da sve ukvari?

Halil, već preuzet pićem, nastavlja: - Nešto se ušutiste? Dosadno vam! A da razbacimo malo ’barbuta’ Tek da se zabavimo. Eto, ja slučajno ponio kockice, pa ćemo ih u šolju...- veze Halil. Šutnja. Onda se Hadži-Bahtijarević obrati efendiji Maglajliću (kadiji): - Efandija, de ti nama reci – šta je Božji Poslanik Muhammed, u Kur’anu zapisao o alkoholu i kockanju?!

Efandija se zamisli, pa će reći: - Kur’an časni za svaki grijeh propisuje i kaznu, a to je kodifikovano u šerijatu.

Međutim, iako je pravim muminima uživanje alkohola zabranjeno – u Kur’anu za to kazna nije propisana. Preciznije: da prepričam zbog naših komšija inovjeraca – Muhammed je kazao: Ne pristupaj namazu ako ne znaš šta govoriš-činiš... To je zapisano u Hadisu . Ali, kao što u životu svako pravilo ima izuzetak – tako je bio i jedan Prorokov rođak: malo-malo, eto njega pjanog u džamiji! Trpili to ostali, al’ kad je dara prevršila vjeru, stupe oni pred Proroka i žale se na dotičnog. Na kraju upitaše: pa kako da kaznimo tog pjanca? A Prorok Muhamed reče: Udarite ga papučom deset puta po leđima! I bi tako.

Društvo se iznova meškolji, a ni domaćin nije zadovoljan odgovorom.

- Muhamed-efendija, a kaži ti nama šta

je Prorok rekao za kockanje? Šerijatski sudija – kadija, pogladi brke: - I to je zapisano u Hadisu. Prorok je ovako rekao: Od takve zabave ima i koristi i štete... Ali više štete od koristi.

Tišina. A onda se Halil prodera: - Aferim kadija, nek si mi živ i zdrav! – i u ’cugu’ poloka ostatak rakije.

Stručno povlađivanje jednom ispičuturi, kockaru i bankrotu nije po volji muslimanskom dijelu ove družine...

Svi znaju šta je šabat Jevrejinu: pa i da u šabat iz provalije treba nesrećnika spasiti – pravi Jevrejin će sačekati da prođe sveti šabat.

I naravno, nađe se jedan (Kulenović il’ Đumišić?) pa će reći: - Gazda Poljokane! A da ti se na šabat ukaže prilika za pazar od 100 dukata? Šta bi ti činio?

Gazda Poljokan prstima pročešlja bradu, pa reče: - E, onda bih malko porazmislio...

Komšije iznova aminuju.

Mjesec izgrijao, okrugao kao tepsija.

Vlažna svježina ponadolazi od Vrbasa. Četvrtak je, hodža jaciju s džamije Ferhadije poodavno izučio. Gazde muslimani već se pođoše meškoljiti – sutra je džuma . I Poljokanu se ide, ali neće prvi. Sutra je njemu nadgledati trgovinu i rasporediti momčad da dočeka robu, raspakuje, rasporedi po magazama kako bi u nedjelju sve bilo spremno.

A onda će, ko iz vedra neba – gazda Uzunović upitati: - Komšija Poljokane! Eto, državna lutrija prodaje ’lozove’. Šta ti o tome misliš, možeš li nama mlađima dati kakav savjet?

Stari Isak se zamisli, i opet pročešlja bradu prstima. A onda kaza: - Nije tu lako presuditi, jer ništa u životu nije crno-bijelo, dobro-loše... Ima tu ohohooo onoga između... Neki to zovu sreća, a neki ’kismet’ – sudbina.

Ko ne kupi ’loz’ – taj je budala.

A ko kupi dva ’loza’ - taj je dupla budala !

(Posvećujem Prof. dr Ismetu Smajloviću i primariusu dr Kemalu-Kemi Halimoviću) 1 2 3 4 5 6 7

Po volji, drag oproste Siromah, bez novca dobrodošlica lavovi Čistač, potrčko Hazarderska igra sa tri kockice (bar-ružna but-dobit) 8 muslimanima 9 molitvi 10 Govori i izreke Proroka Muhameda 11 Posljednja – peta molitva dnevna 12 Hriščani-kršćani rekli bi ’propovjed’

BANJALUČKA RIJEČ U SARAJEVU Promocije novih naslova banjalučkih autora na aprilskom Sajmu knjiga u Skenderiji

Ovogodišnji aprilski Sajam knjiga u Sarajevu, već 25. po redu, prilika je da se predstave i nove knjige banjalučkih literarnih stvaralaca koji su u godinama rata i progonstava morali napustiti rodni grad i nastaviti živjeti u drugim zemljama, prije svega u Skandinaviji. Nastup autora iz egzila organizira Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u Sarajevu, u saradnji sa izdavačkom kućom »Bosanska riječ« iz Tuzle.

U okviru sajamskih dana ponovo ćemo zajednički listati poetske, prozne i publicističke knjige autora koji već imaju više objavljenih djela, kao što su: Irfan Horozović, Ranko Pavlović, Kemal Coco, Enisa Osmančević Ćurić, Ismet Bekrić, Idriz Saltagić, Zlatko Lukić, Denis Dželić, Seima Višić, Edhem Trako, Asima Simka Smajić, Midgat Hodžić i dr.

Između dvije najveće sarajevske izložbe knjiga, one prošlogodišje, održane od 21. do 26. aprila, pa do predstojeće, također u drugoj polovici aprila, pojavilo se više novih naslova naših autora, koji će na ovogodišnjem aprilskom književnom druženju imati svoja nova predstavljanja. Riječ je, prije svega, o au-

Piše: Ismet BEKRIĆ

torima koji žive i stvaraju u Švedskoj.

Nakon proze »Crveni kombi«, Mirsad Omerbašić je u stihove utkao svoju »Žal za Vrbasom«, Nedžad Talović je svoje »Dvore od sjećanja« izgradio od stihova i proznih zapisa, a Sadeta Sokol je u svome prvjencu vezovima-kerama dodala i svoje »Iskerane pjesme«. Prvom pjesničkom knjigom, svojim »Odsanjanim gradom«, predstavit će se i Azra Dedić, koja živi u Danskoj, dok će Irfan Nurudinović u Sarajevo doći iz Norveške, drugim proširenim izdanjem svoje knjige zapisa i sjećanja »Boje rodnog grada«. O Banjaluci i Vrbasu govore i publicističke knjige Dr. Mirze Bišćevića – »Dajak – vrbaska lađa« i prof. Ridvana Memića – »Gornji Šeher kroz vrijeme«. Nova djela ovih autora plijene poniranjem u neke prošle, sretnije zavičajne slike, te u prognaničku svakodnevicu u kojoj se prepliću nostalgije i strepnje.

Novi Sajam knjiga i učila u sarajevskoj Skenderiji ponovo će omogućiti i susret sa novim brojevima našeg magazina »Šeher Banjaluka«, te sa novom, već 15., knjigom Banjalučkih žubora, koja je, s naslovom »Rodni grad«, upravo izašla iz štampe i o kojoj ćemo opširnije pisati u našem idućem izdanju. Š E H E R 31 BANJA LUKA

Borac za bolji život Sulejman Pašalić, sekretar Udruženja građana povratnika Banjaluke, u svakodnevnoj borbi za svoj grad – za obnovljene kuće, nova radna mjesta i miran zajednički život

Banjaluka, Februar 2013.

Volim raditi ovaj koristan posao za svoj narod, za povratnike, da nam svima bude lakše i bolje, ali se ne volim isturati ispred drugih. Ustvari, nakon što je bitka za očuvanje države BiH utihnula, sada to nastavljam na drugačiji način - političkim sredstvima, kako bismo dokazali da borba nije bila uzaludna.

To je u jednom dahu izgovorio borac Armije BiH Sulejman Pašalić, sekretar u Udruženju građana povratnika Banjaluka.''Devedeset treće sam sa porodicom napustio Banjaluku, nakon svih tortura koje smo preživjeli, te smo autobusom preko Skender Vakufa deportovani prema Travniku gdje smo razmijenjeni. Nakon što sam smjestio porodicu, nas stotinjak razmijenjenih odmah smo se priključili Sedmom korpusu armije BiH i stali u obranu države.

Pri dolasku u jedinicu, prvih osam mjeseci bio sam borac, a nakon toga, naredbom generalštaba, postavljen sam na mjesto pomoćnika komandanta brigade gdje sam i okončao vojničku karijeru 1997.godine.''

Priprema za osvajanje releja na Vlašiću Još ranije, na braniku otadžbine između ostalih boraca stalo je skoro hilEHER 32 Š BANJA LUKA

jadu Banjalučana koji su učestvovali na brojnim bojištima, od Sarajeva, Srednje Bosne i Zapadne Krajine, da bi se taj broj početkom 1995. skoro utrostručio, kada smo izveli zajedničku akciju osvajanja releja na Vlašiću. Tu akciju, 20 marta 1995. u četiri sata ujutro, po izuzetno velikoj hladnoći, pripremili su generali Alagić i Ćuskić, a ostat će upisana u svim udžbenicima ratovanja. Kao danas se sjećam toga», kazuje Pašalić, «kad sam borce u pripremi akcije hrabrio riječima: 'Kada izađe sunce na vrh Vlašića i kad vidite onu ljepotu, vrlo brzo će doći vrijeme da će mnogi plaćati da se nagledaju te ljepote koju smo mi tom prilikom oslobodili'.»

Borci su se na te riječi malo i nasmijali, ali, evo, obistinilo se, da danas narod naprosto hrli na Vlašić, jedni da se nagledaju ljepote, drugi da se nadišu čistog zraka, a ostali da evociraju uspomene na generala Alagića i njegove neustrašive borce među kojima je svoj doprinos dao i Banjalučanin Sulejman Pašalić.

Osim osvajanja Vlašića, ova jedinica je imala vrlo značajnih uspjeha i na drugim bojištima sve do potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada je veći broj Banjalučana demobilisan i vratio se sa porodicama u Sanski Most, gdje su formirali ured, odnosno Udruženje povratnika Banjaluke, i tu su ostali sve do otpočinjanja procesa povratka u Banjaluku.

Tekst i foto: Rešad Salihović

Borba za održivi povratak Određen broj naših sugrađana položio je život na tim ratištima, jedan broj boraca privremeno se nastanio u Bugojnu, dok se veći broj vratio u Banjaluku 1999. nakon usvajanja zakona o povratu oduzete imovine. Ipak je najveći povratak u Banjaluku ostvaren od 2001. do 2005. godine, a među prvima, 2001. godine, vratio se i Sulejman sa porodicom, na temelje razrušene kuće, koju je ponovo podigao, uz pomoć međunarodnih donatora, dajući je na raspolaganje i Udruženju građana povratnika u Banjaluku.

«Osnovna djelatnost Udruženja u samom početku bila je povrat imovine, povratak prognanih, a od 2001. do 2004. bili smo kao implementatori gradske uprave na sanaciji kuća», upoznaje nas Pašalić. «Tih godina sanirali smo 940 stambenih objekata povratnika, ali smo učestvovali i u sanaciji ostalih objekata čiji su donatori razne domaće i strane humanitarne organizacije.

Novo transformisano Udruženje tražilo je nove ideje, ali i izazove, kako pomoći brojnom obespravljenom povratničkom stanovništvu, ali je uglavnom bilo sputavano sve češćim opstrukcijama na svim nivoima vlasti. U prilog tome govore činjenice da Vlada RS-a u posljednjih osam godina nije izdvojila niti jednu marku za sanaciju objekata povratnika, kao ni grad Banjaluka u posljednje četiri godine, dok je jedina, doduše skromnija pomoć, stizala iz Federacije BiH. U takvom povratničkom beznađu jedan od gorućih problema bio je kako ostvariti održivi povratak, bez podrške nesrpskih poslanika na lokalnim nivoima, što krivce za takvu situaciju treba potražiti isključivo u bošnjačkim razjedinjenim partijama ali i vrlo slaboj organizaciji i gotovo nikakvom izlaznošću stanovništva na birališta u zemlji i inozemstvu. Na kraju je ceh za naplatu stigao svim povratnicima nesrbima Banjaluke, koji već treći mandat nemaju niti jednog odbornika koji bi zastupao njihove interese. Doda li se tome da lokalna uprava Banjaluke spada među najveće prekršitelje Ustava BiH, vezano za konstitutivnost, tačnije za zapošljavanje nesrpskog stanovništva shodno popisu iz 1991. godine, potpuno smo marginizirani i obespravljeni, pa su sve oči povratnika usmjerene ka ovom Udruženju, koje je u situaciji stalnih opstrukcija smoglo snage da se 2009. godine uhvati u koštac održivog povratka kroz projekat zapošljavanja povratnika u Banjaluku. « Nova hala za nove uposlenike Kroz razne vidove pomoći u dodjeli sadnica i plastenika pokrenut je projekat uzgajanja povrća i voća, čiji su plodovi otkupljeni i obrađeni u pogonima sušare, gdje je zaposlen određen broj povratnika. No, kako je zasađeno voće doniranih sadnica već dostiglo očekivane kapacitete, u Udruženju su baš iz razloga što u opštini stanovnici koji nisu srpske nacionalnosti nemaju nikakve šanse za zaposlenje, odlučili da se upuste u izgradnju Proizvodno - poslovne hale na Tranzitnom putu, o čemu borac Sulejman sa ushićenjem govori: ''Na ovaj korak smo se odlučili kako bismo makar djelimično zaposlili našu omladinu koje, hvala bogu, ne nedostaje.

Tako ćemo u Poslovnoj hali sa dvije etaže, kapaciteta 850 kvadratnih metara, osposobiti mašinsko-bra-varsku radionicu, magacin, hladnjaču od 220 tona, sušaru za voće i ljekovito bilje kojeg već posjedujemo punih pet godina, te obezbijediti radna mjesta za mašinbravare i druge zanatlije koji bi u Udruženju bili učlanjeni kao zadrugari, zatim proizvođače i prerađivače voća i

povrća. Već u početnoj proizvodnji naišli smo na brojne opštinske opstrukcije kada su nam inspekcijske službe zabranile proizvodnju zbog neispunjavanja odgovarajućih ekoloških uvjeta, u vezi s pećima sa sagorijevanjem, mada se takvo isto gorivo koristi u pekarskim proizvodnim i drugim pogonima ali na drugim destinacijama. Izgradnjom nove hale prijećićemo na drugu vrstu prihvatljivog zagrijavanja, tako da ove godine očekujemo punu proizvodnju, naročito sušenih šljiva. Prema projektu, u prehrambenom pogonu biće zaposleno devet a u proizvodnom pogonu jedanaest radnika u stalnom radnom odnosu, plus 125 kooperanata. Oni su putem ovog Udruženja za šest godina dobili 3o hiljada sadnica koje su sada u punom rodu, tako da ćemo svi skupa od toga imati koristi jer smo na putu da sav višak proizvoda plasiramo u skandinavske zemlje, poštujući sve ISO standarde uz evropske cijene.

Izgradnja novih hala i sportskih terena U prizemlju hale planirano je otvaranje proizvodnog pogona ugradbene opreme za ugostiteljstvo, gdje bi trebalo biti posla za mašinbravare, stolare, modelare, zašto je već osiguran izvoz. Sredinom godine očekuje se završetak radova i nabavka opreme, čime bi proizvodni kapaciteti u potpunosti odgovorili novim izazovima, otkupu i preradi cjelokupnog roda voća i povrća. A da to nije i kraj aktivnostima ovog Udruženja, 2010. godine, izmjenom Regulacionog plana, na ovoj parceli u planu je gradnja još jedne poslovne hale drvne industrije i sportske

Reportaža

hale u kojoj bi povratnicima sportistima bili dostupni svi sportski tereni i rekviziti, a ostalima bi služile za održavanje koncerata i drugih aktivnosti, gdje bi se okupljala bošnjačka i druga omladina. Pored tog objekta u planu je izgradnja šest manjih proizvodnih zanatskih objekata, koji bi djelovali kao servis u sklopu zanatske zadruge i njenih proizvodnih kapaciteta.

O svemu ovome govori nam ovaj «borac za bolji život», ističući da su u realizaciji svih ovih aktivnosti, osim uposlenika, zaslužni i entuzijasti Udruženja građana povratnika, ali i brojne međunarodne i domaće humanitarne organizacije koje su dale nemjerljiv doprinos onom što je Udruženje iza sebe ostavilo.

Posebno je istakao pomoć Federalnog ministarstva za izbjeglice, Ministarstva za ljudska prava BiH i udruženja prognanih Banjalučana Švedske i drugih zemalja, koja su ovih dana uključena u akciju donatorske večeri za izgradnju spomen česme ispred Behrembegove džamije u desnoj Novoseliji. Nisu u Udruženju građana povratnika zaboravili i sve ostale dobre ljude koji su pomogli da Udruženje stasa u ono što mu ime govori, te pozivaju sve svoje sugrađane i ostale pro-gnanike da se odazovu ovoj akciji, ne samo novčanim prilozima nego i novim idejama, koje će u povijesti ostati zapisane da smo svi skupa dali svoj doprinos, da se Banjaluka nikad ne zaboravi i ne prepusti onima koji u grudima ne osjećaju sve njene ljepote koje je Vrbas godinama nosio i proslavio, poput boraca u liku našeg sugrađanina Sulejmana Pašalića.

Priča

Ilustracija: Goran Mulahusić

DIDO, DIDO, ODOŠE AVIONI Napisao: Idriz SALTAGIĆ Sunce je škrto plazilo baštom u kojoj je sjedio sa unukom. Dijete se igralo slažući kamenčiće u golemu vaznu, a onda je sjelo pored njega ispijajući sok. Gledali su netremice jedan u drugoga.

Iznad kuće u kojoj su stanovali, nad sivim nebom engleske metropole, iznad njih, ravnomjerno, svakih nekoliko minuta, letjeli su avioni. Gledao ih je on već godinama, gledao u nebo iz kojeg su izranjali i letjeli nisko, sve niže na aerodrom o kojem se pisalo i govorilo da je najsigurniji na svijetu. I unuk je gledao kako prelijeću, uvijek kad bi ovdje s roditeljima dolazio za ljetnji raspust, pokazivao bi rukom na svaki kad bi ga ugledao, čudno ushićen, razdragan, zapitan. Dolazio bi on njima, didi i neni, s ocem i majkom, njihovom kćerkom, koja je, još dok su oni ovdje prebirali kako da će žive i da li će moći, odlučila da se vrati u Bosnu, u zavičaj gdje je, prije nego što će s njima u izbjeglištvo, upoznala i zavoljela mladića čija je obitelj živjela nedaleko od njihove zgrade.

Unuk je pružao ruke, pokazujući na veliki avion koji je prelijetao iznad njihovog naselja, u kojem je, u redu kuća, bila i njihova, u kojoj su već živjeli petnaest godina. Unuk je bio razdragan, kao i uvijek, kad bi vidio te goleme čelične ptice koje su dolazile iz svih krajeva svijeta: - Dido, dido, vidi, ovaj je najveći koji sam do sad vidio...

- Nije, ima još veći – rekao je odsutno, zagledan u njega..

- Jesmo li i mi došli ovakvim, velikim?... Jesmo, ovim sada što prolazi, ovim najvećim. To je naš! – govorio je ushićeno, pružajući ruke. I vi letite ovakvim najvećim kad nam dolazite? Je li, tako? – ustajao je, gledajući u nebo iz kojeg je pomaljalo sunce.

U bašti, u kući do njihove, zaškripala su vrata; polako je, rastežući ruke, izlazio njihov susjed, „next door“, koji bi kad god bi se pojavio, najprije pogledao u nebo, pa onda u njihovu baštu: - Oh, good morning, how are today, mister Ed? Lovely day?

- So-so, thank you. How you?

- Much better today, thank you.... Your grandson?

- Yes, he is eight yers old. He likes aeroplane...

Susjed se usiljeno nasmiješio, nasmijali su se i oni. „Next door“ je mahuo i ušao žurno u kuću. Unuk mu se približio, stao pored njega, govorio je tiho, šapatom: - Ti njemu kažeš, dido, so-so? SO? - To nije ono što ti misliš. To so-so na engleskom znači da sam i tako i tako. I dobro i loše... Sad si i ti počeo da i učiš engleski, znaćeš još više kada dođeš drugi put.

- Pa ti si dobro... Ti nisi so-so... Ti ne kašlješ, kao on... – gledao je EHER 34 Š BANJA LUKA

u njegovo lice Obojica su se nasmiješili. Otvorila su se vrata , kćerka ih je zvala, nasmijana: - Tata, Ado, hajde, vas dvojica, ručak je postavljen... Jeste mi se nešto plaho raspričali? Može on da priča koliko hoće i stalno bi nešto pitao?

- Neka priča i neka pita...

Za ručkom su malo pričali. Zet je govorio o utakmicama BiH reprezentacije pod vodstvom novog trenera, te o tome kako se moglo dogoditi da se Engleska ne kvalifikuje na Evropsko prvenstvo, da izgubi odlučujuću utakmicu na svom veleljepnom stadionu, novom Wembliju.

- Bili su samouvjereni, sigurni u pobjedu, a bili su i oslabljeni, nije igralo nekoliko ključnih igrača,ali to nije opravdanje – rekao je, znajući da je fudbal tema o kojem bi zet mogao da priča satima.

- Hoćemo li i mi ići na neku utakmicu? I ja volim fudbal, kao i tata – iznenada će unuk, koji bi s njima ushićeno gledao utakmice na televiziji.

- Hoćemo, ako bude karata... Ovdje su karte velikih klubova unaprijed rasprodate, a i skupe su, plaho su skupe...

- Onda su oni bogati, imaju puno para...

- Imaju... Nego, da ja čujem kako je u školi? Sad ćeš ti u drugi razred.

- Dobar je, ali moglo bi i bolje, ima i četvorki - brzo će kćerka, donoseći zdjelu punu raznih kolača.

- Dobar je on, šta fali četvorkama – začu se i nena. Prije nego što će doći bila je bolesna, preležala je desetak dana zbog jake prehlade, gripe.

Unuk je uzeo punu šaku kolača, povukao didu za ruku i istrčao u baštu. Otac ga je gledao zadivljeno, blago upozoravajući da ne trči tako naglo: - Ovo će, dido, biti fudbaler. Voli loptu, a da vidiš samo kako je brz...

- Znam, vidio sam... Vidim, voli i avione. Samo bi o njima pričao...

- Kako su vam susjedi. Čini se da su O.K. Zove te ED ? – zet je gledao u baštu u kojoj se čulo kako Ado nešto broji.

- Fer i O-K. Ovdje ti svako gleda svoga posla. Edhem je za njega, kao što si čuo Ed, a nena Edina je DI. To mu je nekako lakše. Već smo dugo susjedi, navikli smo jedni na druge, bar se tako nadamo, nema nikakvih problema. Kad se sretnemo upitamo

O AUTORU

IDRIZ SALTAGIĊ rođen je 1943. godine u Banjaluci, Bosna i Hercegovina. Školovao se u Banjaluci, Sarajevu i Zagrebu. Diplomirao je na odsjeku za žurnalistiku na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Prve literarne radove objavio je još kao osnovac. Bio je jedan od zapaženijih stvaralaca u Literarnoj sekciji banjalučke realne Gimnazije. Objavljivao je u “Putevima”, “Glasu”, “Mostu”, “Usponima”, “Oslobođenju”,”Svijetu”, “Večernjem listu”,“Našim danima”, te u programu Radio-Sarajeva i Radio-Banjaluke. Svoje književne radove, zapise i osvrte objavljivao je i u našim novinama koje koje su izlazile ili još uvijek izlaze u dijaspori – “Asyl Times”, “Glas”, “Bosanska pošta”, “Haber” i “Šeher Banjaluka”.

Autor je nekoliko knjiga proze i poezije: “Izlet i druge priče” (1979), “Drhtaj cvijeta” (1985), “Vode, ljudi, putovanja” (1987), “Pucanj na Studencu” (1997), “Sa obala Vrbasa i Temze” (1998), dvojezičnih zbirki pjesama, na bosanskom i engleskom jeziku, “Big-Ben i “Sahat-kula”( 2005) i “Dobro jutro, gospodine” (2007), zbirke pripovjedaka “Drugi ljudi” (2007), knjige dramskih tekstova “Drame” (2011) i poetske zbirke za djecu i mlade “Žubore, žubore bistre vode ( 2011).

Pjesme au mu prevođene na engleski jezik i objavljene u nekoliko kolektivnih pjesničkih zbirki u Velikoj Britaniji. Zastupljen je u poetskom almanahu “Od izvora do uvora pjesma” studenata Univerziteta u Sarajevu (1963), u monografiji “Banjaluka 1969-1979”, u ciklusa knjiga “Banjalučki žubori” (Ilirska Bistrica, Slovenija, 2000-2010), zbirci pjesama

kako je i to su ti, uglavnom, naši razgovori? A da te pozovu u kuću, e to se još nije dogodilo. Mi ih pozovemo kad u bašti pijemo kafu... mislim da su jednom bili, je li tako, stara? Mislim, prošle godine?

- Tako je, kad je ono bio tvoj rođendan...

Unuk je bio sve glasniji, slušali su kako broji - dvadeset, dvadest jedan, dvadeset dva... Onda je naglo utrčao: - Rekao sam ti polako, ne trči tako naglo – blago ga upozori otac - Dido, znaš li koliko sam ih izbrojao? Trideset i sedam, čuješ li još neki sad prođe... Trideset i osam. Samo prolaze, samo lete...

Odoše, dido, avioni, odoše...

- Biće ih još, hoćeš li olovku i papir, pa da zapisuješ. Mama i nena su gore, hajde, reci neka ti nađu olovku i papir. Ima u mojoj ladici, zna nena gdje je?

Ustrčao je uz stepenište, brzo se vratio, mašući notesom i tekom: - Mogu li ovo, dido, ponijeti kući kada sve ispišem?

- Kako da ne, možeš i zaokruži onaj vaš koji je bio najveći, s kojim ste vi došli, pod kojim je brojem , da i nena i ja znamo?

- Pa, šta vi planirate? Amela mi reče da biste se i vi mogli vratiti, uskoro?. Možda bi to bilo najbolje? Tamo, kod nas je još teško, nikako da krene nabolje, ali bili bismo zajedno, progurali bi nekako... - zet je govorio tiho, iz bašte su čulo Adino brojanje – „pedeset dva, pedeset tri“...

- Još ništa nismo odlučili... Ne znamo, dugo smo već ovdje...

Možda za koju godinu? Vidjet ćemo – podigao se teško, osjetio je

“Raspolučene duše”, grupe autora – izbjeglica (Geteborg, Švedska, 2000) i izboru priča B-H pisaca u dijaspori ( Brisel, 2010). Dobitnik je nekoliko nagrada za kratku priču. Više od 20 godina radio je kao novinar-urednik u Radio-Banjaluci.

Od jeseni 1992. godine, kao izbjeglica, živi sa porodicom u Londonu, u Engleskoj. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Pen kluba u Londonu.

propadanje u leđima. Laganim koracima izišao je u baštu...

Unuk je sjedio za stolom, nalakćen, ispisujući brojeve. Podizao bi glavu, ali više se nije čuo zvuk aviona. Odjednom je utihnulo.

Znao je on da ih je najviše bilo prijepodne, navikli na njihov zvuk i preletanje, popodne bi ih bilo manje, vidjeli bi se u podužim razmacima.

- Pa, koliko si ih zapisao? I koji je bio vaš, koji je bio najveći?

Unuk ga je pogledao tužno, zabrinuto: - Nisam, baš sve zapisao... Bilo je nekoliko najvećih... Evo, pod brojem dvadeset dva i pod brojem pedeset – sricao je, gledajući u nebo, pa u njegovo blijedo, smežurano lice.

Obojica su bili tužni, zagledani. Okrenuo je glavu prema vratima, da ne bi vidio suze u njegovim očima. Prišao mu je i svojom majušnom rukom, stisnuo je njegovu ruku: - Dido, dido, odoše avioni... I mi ćemo u onaj naš, najveći, pa ćemo svi, zajedno, kući... Je li, da hoćemo? – gledao je u njega netremice, očekujući da se okrene, da mu vidi oči, lice.

Na ulaznim vratima, nenadano, pojavio se susjed, «next door“, upadljivo kašljući. I on se nakašljao, obujmio unukova ramena i, polako, osjećući kako mu dušu razgaljuje čudesna blagost i milina, ušao s njim u kuću.

Iznad njih, nad naseljem u kojem su živjeli godinama, preletio je veliki avion i nestao u rumeno predvečerje.

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Putopis "Kad ga napadnu vrane orao se brani tako da se podiže na veću visinu."

Sa ovom mišlju je počelo moje planiranje obilaska vulkana Teide na otoku Tenerife.

Teide je sa svojih 3717 m najviša planina-vulkan u Španiji i u cijelom Atlantskom okeanu, dok mu je visina, mjereći od samog dna mora, čak 7000 m.

2007. cijelo područje oko vulkana je stavljeno pod zaštitu Unescoa kao spomenik prirode i jedan je od najposjećenijih nacionalnih parkova u svijetu.

Posljednju ozbiljnu erupciju vulkan Teide imao je 1909, dok se najveća i najrazornija pamti ona iz 1798. Seizmolozi i vulkanolozi tvrde da je još aktivan.

Autobus, jedino slobodno mjesto. Pored mene Nijemac Bernard, čvrsto stisnuta ruka. Tehničar u firmi Branson Ultrasonic iz Frankfurta.

Vlasnici Amerikanci, tehničari Nijemci. Tehnologija spajanja plastičnih elemenata i testiranje tih spojeva ultrazvukom. Super, nemam pojma o tome.

Radujem se da ću nešto naučiti. Ali kako?

Moj njemački nije nivoa vrtića ali, hajmo reći, nije ni puno iznad predškolskog nivoa, a još sjedimo u autobusu. Zamišljam ga u bijelom mantilu sa zaštitnim naočalama u boji, i laboratoriju u kojoj radi, ali tu je kraj. Odustajem od daljeg propitivanja o njegovoj profesiji. Tražm nešto drugo o čemu bismo mogli razgovarati dok se vozimo prema podnožju vulkana.

Već sam mu, dok smo se upoznavali, rekao odakle dolazim. I eto nam teme. Odmah se pohvalio kako je na motoru obišao Nordkapp. Interesantne su ljudske zanimacije.

Pitam ga koji motor vozi, iako već znam odgovor, BMW, šta bi drugo.

Hvali ga. Samo mu naspi goriva i vozi, kaže.

Vjerujem mu, njemačku tehniku i pouzdanost teško ko može dostići. I sam je koristim na svakom koraku. Ali šta stoji iza te poslovične pouzdanosti? Puno je odgovora, ostavljam to pametnijim od mene.

Dok se vozimo uskom krivudavom cestom prema vrhu vegetacije se postepeno mijenja.

Plantaže banana, koje su na ostrvu mnogobrojne, polako ostaju

iza nas a zamjenjuju ih stabla trešanja koja su već uveliko probeharala. A, penjući se još više, i ona polako nestaju. Ostaje samo nisko rastinje i kaktusi. Iza jedne oštre krivine ukazala nam se prekrasna borova šuma. Poželio sam da iziđem iz autobusa i duboko udahnem.

Volim miris borovine.

Naš vodič, u stvari vodilja, Marianne, skreće nam pažnju da to nije obična borova šuma.

Bor zvani "Corona", koji raste ne prostoru oko vulkana na visini između 1500 i 2000 m, posjeduje jednu fantastičnu osobinu. Ta osobina je mogućnost regeneracije poslije požara.

"Pogledajte, ova šuma je potpuno izgorjela 1998. a danas je gusta i zelena. A tamo, malo više, u šumi koju je zahvatio požar u julu 2012. već se uveliko pojavljuju zelene grančice iz gotovo karbonisanih stabala", nastavlja nam objašnjavati.

Allahova moć, pomislim. On uvodi živo u mrtvo i iz mrtvog u živo.

Blizu smo mjesta odakle počinje žičara.

Marianne nas ozbiljno opominje na četiri evropska jezika: "Uspon na tu visinu nije šala. Ako je neko u drugom stanju, ako je srčani bolesnik ili ima probleme sa pritiskom neka ne pomišlja da nastavi dalji uspon sa žičarom koja će nas uspeti skoro do samog vrha."

Trudan nisam, mada imam stomačić, ali srce. Kakvo mi je srce? Da li je ono dobro?

Sreća, dolazi vrijeme za kratki odmor, imam još vremena da razmislim.

Zaustavljamo se u malom planinskom selu. Specijalitet tog sela je pekmez od kaktusa, u stvari kaktusovog cvijeta. Odmaramo se u jedinoj seoskoj birtijici. Naručujem kafu naziva lece – lece, u prijevodu mlijeko-mlijeko. Smiješno, kafa, a zove se dva puta mlijeko. I Bernard je ispored mene u redu za šankom. On se ipak odlučio za baracitto, kafu u koju stavljaju nekakav liker od kradamona i cimet. Plaća i moju kafu. Sjedamo za isti sto. Već smo se navikli jedan na drugog. Na pekmez smo zaboravili. Dok sjedimo, svako sa svojim mislima, Bernard dobija poruku na mobitelu. Čita i smiješi se. Od supruge je, kaže, sve je ok.

Interesantno je kako putnik, bilo gdje da ide, putuje sa svojim najmilijima.

Kad je trebalo da krenemo, Bernard mi reče da neće ići sa mnom

Foto Alija Trako

Uspon na vulkan

Putopis do vrha. Ima problema sa pritiskom i bilo mu je loše negdje u Austriji na 2500 m. Neće da rizikuje..

U meni je odluka već davno pala, idem, moram. Čekamo u redu za ukrcavanje u kabinu.

Srce lupa jače, a kod mene u torbi čokolada. Hajde da je podijelimo, nudim malog dječaka ispred mene u redu. Neće, stidi se, ne poznaje me. Okrenem se, a iza mene stoje mladi par iz USA i jedna Španjolka. Nudim ih sve troje, prihvataju bez ustezanja. Vidi im se napetost na licima. Sebe ne vidim. Sebe osjećam iznutra. Napet kao i oni. Ulazimo u kabinu, dobro smo se nagurali. Čujem mladu Amerikanku kako hrabri svog mladića. Bio si u Venezueli na 4000, ovo je niže. Čokolada mi je dala za pravo da ga upitam koje je to mjesto u Venezueli gdje se penjao. Rekao mi je, ali nisam shvatio.

Potražiću ga, negdje nekad, akobogda.

Opet ne mirujem, pitam. Da li je Lima glavni grad koji je na najvišoj nadmorskoj visini na svijetu? Španjolka se uključuje i ispravlja me.

Lima je na moru, bila sam tamo na plaži. Moja greška, glavni grad Bolivije, La Paz, taj je koji leži 3600 m nad morem, ispravljam se sam.

Stigli smo. Hladno je, puše vjetar, ali je vedro i sunčano, i oblaci su nam pod nogama.

Sreću i olakšanje koje sam osjetio kad sam izišao iz kabine razumiju oni koji pobjeđuju svoje strahove. Španjolka me prati, sigurno je opet čokolada tu odigrala glavnu ulogu.

Nastavljamo zajednički šetnju uzbrdo po kaldrmi popločanoj kockama od lave.

Upoznajemo se u hodu. Ime kao po običaju prvi put nikad ne zapamtim. Kaže mi da je iz Baskije.

Baskija - Bosnia, našalim se. Nasmijali smo se slatko, Čokolada, sigurno. Ponovo je pitam za ime. Nuria joj je ime. Svijetao mi je dan, nur-svjetlo objašnjavam joj. Smije se. Kako je lijepo vidjeti osmijeh na ljudskim licima. I osmijeh je sadaka. Primio ili dao, ne znam. Ali sam uvjeren da je naše ono što damo a ne ono što primimo.

Pogled sa vrha vulkana je nestvaran, prostran, širi mi grudi koje su se bile stisle u posljednje vrijeme. Tekbir, Stvoritelju. Nema većeg, nema ljepšeg. Jedan je.

Vrijeme je da se vratimo.

Pola sata, koje smo imali na raspolaganju za razgledanje, brzo je prošlo. Nuria primjećuje da imam nepodobnu torbu. Visi mi samo o jednom ramenu. I nju je neko slično napomenuo kad se penjala na

Himalaje prošle godine. Nuria, ti si interesantna osoba, kažem joj.

Opet se nasmijala. Koja ti je profesija, čime se baviš, šta radiš? U tom momentu, kao kad oblak prekrije sunce, nestade svjetla sa njenog lica.

Radila sam ali sad sam ostala bez posla, recesija, odgovara mi.

Radila sam u jednom malom mjestu oko organizacije kulturnih aktivnosti, opštinski posao. Sad za takve stvari nema para, tinjavo se nasmijala poslije toga. Pokušavam da je ohrabrim. Proći će to, proći će i kriza. Hrabrim i sebe, proći će.

Interesantna stvar u cijelom ovom razgovoru bilo je tako dobro sporazumijevanje. A možda je opet kriva čokolada, pa je išlo glatko.

Nekad se ljudi ne razumiju iako govore istim jezikom. Pa onda ratuju što se ne razumiju. Eh, na dunjaluku smo da jedni druge upoznajemo.

Već se spuštamo nazad. Spuštanje ide, čini mi se, puno brže.

Slično je i u životu. Uspon je težak i spor ali je zato pad lagan i brz. A možda griješim. Možda su istog trajanja, ne znam. Ljudi se boje brzog pada i zato ga usporavaju. Vjerovatno što ih je strah da se ne udare kad dođu do dna. Dno na koje smo se mi spustili bilo je podnožje vulkana Teide. I samo podnožje je bio jedan veliki krater. Takoreći mjesečev krajolik. Marianne će nam poslije ispričati da su tu snimane mnogobrojne scene iz poznatih Hollywood-skih filmova. Spomenula je "Planet of the apes", "The Ten Commandments" i posljednji koji je snimljen, "Clash of the Titans".

Bernard je već u autobusu, smije se, pokazuje mi fotografije koje je napravio u podnožju vulkana. Zadovoljstvo mu se vidi na licu a i na brkovima povijenim prema krajevima rumenih obraza, nešto kao "smile". Ni sa njim se nije bilo teško sporazumijevati, a nije htio čokoladu. Valjda nije smio zbog pritiska.

Ne vraćamo se istim putem. Ovaj je put bio stravičan. Same nepregledne gomile okamenjene lave. Prolazi mi kroz glavu Kur`anski opis Džehennema gdje će gorivo biti ljudi i kamenje. U cijelom autobusu je bio muk. Niko nije imao želje za razgovor. Prizor nam je zavezao jezik.

Ipak, spuštajući se uskim puteljkom, ugledali smo more i njegovu plavetnu širinu koja nas uvijek obraduje. Sjetih se djetinjstva i iščekivanja da ga prvi put ugledam iza Klisa. Negdje, nekad rekoše: Stavi prst u more i pričaj sa cijelim svijetom.

I Bosna ima more, nije veliko ali možeš staviti prst.

n Teide Putovao i opisao: Alija TRAKO

Sjećanje na prijatelja Franju Petrušića (1927-2013)

UTIHNULE DIRKE FRANJINOG KLAVIRA Napisao: Irfan Nurudinović Rastanak sa dragim prijateljem od davnina – decenijskim saputnikom u muzičkom životu Banjaluke ostavio je u meni bol i tugu. Franju Petrušića sam upoznao davne poratne 1948. godine, kada je osnovano OKUD «Veselin Masleša» - zabavno muzička sekcija i kada su nas, nekoliko gimnazijalaca, pozvali da se aktivno uključimo u rad tog orkestra, u kojem su već bili nešto stariji muzičari. Vrlo aktivnim radom i čestim probama pod muzičkim vodstvom Tomislava Kulijera – Nandija orkestar je relativno brzo stasao i kod banjalučke omladine i građana stekao velike simpatije.

Franjo i Nandi su u to vrijeme bili stubovi – vertikale orkestra u muzičkom i organizacionom smislu.

Dugogodišnjim druženjem i sviranjem u gradu i po brojnim gostovanjima i ljetnim angažmanima na moru upoznao sam pok. Franju kao poštenog, vrijednog i časnog čovjeka, koji je također bio uzoran sin svojih roditelja, kasnije i suprug, sa bračnom odabranicom Ivankom, u 56-godišnjem harmoničnom braku. Njihov sin Dražen je danas uspješan privrednik, a unuk Filip pred završetkom magistarskih studija. Moram ovdje istaknuti njihovu obiteljsku skromnost, bez trunka pohlepe i koristoljublja.

Više od pola svog radnog staža Franjo je bio vezan sa banjalučkim teatrom, Narodnim pozorištem Bosanske Krajine, prvo kao muzički saradnik, a kasnije EHER 38 Š BANJA LUKA

kao direktor ove kulturno-umjetničke ustanove, u tri mandata. To svakako nešto govori. Tih godina, pored već uhodane suradnje sa svim teatrima u Bosni i Hercegovini, uspostavljene su bolje stvaralačke veze sa Narodnim pozorištem u Beogradu, zagrebačkim kazalištem «Gavella», narodnim gledališčem u Ljubljani, a bliska suradnja bila je i sa narodnim teatrom u Staroj zagori – Bugarska, ostvarivana vrlo uspješno kroz uzajamna gostovanje.

Nije bilo lako broditi ovaj brod u ponekad i nenaklonjenom ambijentu i svakako je bilo lakše i draže plivati i voziti čamac po prelijepom Vrbasu pored sedara i ostrva ljubavi, što je Franjo rado činio. Često me je ugodno iznenađivao njegov golemi trud u muzičkom i drugom obrazovanju.

Goleme nedaće, koje je donio protekli rat, kada su desetine hiljada tada nepodobnih sugrađana istjerane iz svojih domova i grada, Franjo je uspio zamijeniti svoj stan za Zagreb i trudio se da mojoj obitelji pomogne u prognaničkim danima boravka u glavnom gradu Hrvatske.

Vjernici vjeruju da je ovozemaljska smrt preseljenje u drugi bolji svijet, pa neka ti je, dragi prijatelju, lahka crna zemlja u kojoj počivaš.

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!