Šeher Banja Luka 24

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 24 - MART - APRIL - 2013. - MOTALA - GODINA IV

Uvodnik

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Pred vama je novi broj našeg i vašeg magazina. Vrlo brzo prođoše još dva mjeseca do izlaska nove «Šeher Banjaluke», čini mi se, nekako prebrzo. Razlog je, vjerovatno, preplitanje mnogih važnih događanja u našoj domovini Bosni i Hercegovini, ovdje u Švedskoj i u svijetu. Tako ovaj broj ima jednu novu dimenziju. Za nas, ovdje, svakako je središnji događaj bila proslava Dana oslobođenja našeg grada od fašizma, održana u Geteborgu i godišnja skupština Saveza Banjalučana, održana u Malmeu. U Geteborgu smo imali gosta, pristiglog iz Banjaluke, našeg saradnika Rešada Salihovića. O ovim događanjima možete pročitati više u reportažama, koje su za ovu priliku pripremili Fikret i Rešad.

Marjan nam iz Izraela šalje svoje protestno pismo, nikom drugom do predsjedniku te države, Shimonu Peresu. Iz daleke Australije šalje nam Severin lijepo sjećanje na velikane banjalučkog rukometa.

Predstavnici organizacije 1. mart su također posjetili Švedsku. O tome više iz pera Edina Osmančevića, predsjednika Stranke za dijasporu. Iz Banjaluke smo dobili redovne priloge a za to su se pobrinuli naši vjerni saradnici - Radmila, Slavko, Mišo i Rešad. Iz Bihaća nam je naš Kemal pripremio veoma interesantan članak o poznatoj banjalučkoj familiji Bajagilović. U Sarajevu se održao tradicionalni sajam knjiga, gdje su se svojim novim knjigama predstavili mnogi banjalučki književnici i naš list, a o tome više čitajte u Ismetovom prilogu. Iz USA nam se javio Nerko, iz Malmea Rasim, iz Australije novi suradnik Sakib Salama, a iz Holandije Mensur Bajagilović.

Adem nas podsjeća na staru Banjaluku i čini mi se da je ovaj broj posebno interesantan. Čeka nas burno ljeto, čeka nas «Vezeni most», naš grad i naša domovina.

Na kraju da se vama, koji ste nam poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Dominik Bertotti (BiH) Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Alija Sarač-Kastel

Sadržaj Skupština Saveza Banjalučana: 15.000 Banjalučana u Švedskoj......................................................4 Jedno humanitarno veče: Srce banjalučko...................................6 Nova Vlada i novi “impulsi”. Živi bili pa vidjeli!............................8 Obnova tvrđave Kastel: Vraćanje starog sjaja ili ugrožavanje autentičnosti....................10 Pismo Shimonu Peresu.................................................................12 Kolumna: Dobra bosanska žena...................................................14 Iz druge knjige “Izlet u Banjaluku”: Slavko Zamola....................16 U susret desetom “Vezenom mostu”: Svoji na svome...............18 Muharem Insanić: Pismo iz Banjaluke........................................19 Pred parlamentarne izbore 2014.: Ne smijemo biti pasivni........20 Banjalučka BEMA: Kazna za rad...................................................22 Banjaluka kroz prostor i vrijeme: Titanik/Boska......................24 Jedno rukometno prisjećanje: Mala velika priča.........................26 Sajam knjiga u Sarajevu: Grad od riječi.......................................27 Sudbine: Bajagilovići u pet država...............................................28 Susreti i sjećanja: Život na crno-bijelim poljima.........................30 Nove knjige: Vrbaslije - čuvari tradicije........................................32 Zapis o gradu: Prozor.....................................................................34 Zašto nestaju nadahnute pčele?...................................................35 Dok je ljudi, mjerit će se vrijeme...................................................36 Poezija..............................................................................................37 Priznanje banjalučkom umjetniku: Ismet Bekrić.........................38 str.4

S k u p š t i n a S a ve z a B a n j a l u č a n a :

15.000 Banjalučana u Švedkoj str.6

J e d n o h u m a n i t a r n o ve č e :

Srce banjalučko str.14

D o b ra b o s a n s k a ž e n a

s t r: 2 0

Pre d p a r l a m e n t a r n e i z b o re 2 0 1 4 .

NE SMIJEMO BITI PASIVNI

ŠEHER 3 BANJA LUKA

Skupština Saveza Banjalučana

Radno predsjedništvo: Ermina Smailagić, sekretar Saveza Dženita Kasum, predsjedavajući Mesud Mulaomerović, Lejla Arnautović i Mesud Kljunić.

15.000

Banjalučana u Švedskoj Foto: Goran Mulahusić

Piše: Fikret TUFEK

U prostorijama Udruženja ”Bosanska Krajina” u Malmöu 16. marta 2013. održana je redovna godišnja skupština Saveza Banjalučana u Švedskoj. A na početku, stihovi - Vasvija Dedić-Bačevac, afirmisana književnica iz Banjaluke, govorila je svoje pjesme, između ostalih i onu koja je zaslužila dostojno mjesto među deset najboljih u BiH na prošlogodišnjem anonimnom konkursu ”Nostalgični bluz”:

Ko sam ja?

Majušna čestica u beskonačnosti svemira. Žena sa dojkama preobraženim u jabuke, smokve, toplinu majčinstva, tintom začarane pisaljke.

Melankolični sanjar s koferom punim prošlosti i rasutih sjećanja.

EHER 4 Š BANJA LUKA

Autorica ovih predivnih stihova putovat će, odlukom Skupštine i podrškom Saveza Banjalučana, u Kranj, 20. aprila, na Internacionalni festival kulture iz 12 zemalja.

Time se na najbolji način dokazuje da se u životu naših udruženja i pojedinaca u Švedskoj velika pažnja posvećuje i kulturno-umjetničkom stvaralaštvu, izraženom i u podršci brojnim knjigama, pa i samim izdavanjem magazina ”ŠEHER BANJALUKA”.

Posebno srdačnu dobrodošlicu skupštini je uputio Ferid Suljanović, predsjednik domaćina, kazavši da je Udruženje ”Bosanska Krajina” nastalo 3. juna 1995., između ostalog i zbog velikog broja Banjalučana, te da Udruženje, sa oko hiljadu članova, čine građani sa svih područja BiH. U radnom dijelu skupštine istaknuto je da Savez Banjalučana u Švedskoj ima oko 2.000 članova.

Od 38 delegata, skupštini su prisustvovala 32 iz 12 udruženja ili sekcija Banjalučana: Motala, Växjö, Norrköping, Nyköping, Jönköping, Linköping, Göteborg, Örebro, Alvesta, Landskrona, Malmö i Halmstad (tek formirano udruženje). Ocijenjeno je da je 2012. godina po radu i organizaciji bila veoma uspješna. Unatoč svemu tome kazano je da ”… napadi na Savez Banjalučana ne prestaju, čak šta više oni se i pojačavaju”. Govoreći o značaju Saveza Banjalučana u Švedskoj, predsjednik Mirsad Filipović je kazao: - Mi smo i dalje spremni da se sve organizacije i savezi

sa bh. predznakom u Švedskoj okupe i dogovore o konstruktivnoj suradnji. Ovo tim više što samo u Švedskoj živi blizu 15.000 Banjalučana, tako da oni čine petinu bh. građana u Švedskoj i aktivni su u svim drugim savezima i udruženjima, te veoma uspješni u švedskom društvu. Mi se kao Bosanci i Hercegovci ne trebamo i dalje dijeliti, već objedinjavati kroz programe djelovanja.

Radom redovne godišnje skupštine predsjedavao je Mesud Mulaomerović, koji je između ostalog rekao: U prvom planu: Ferid Suljanović, Ibrahim Hadžidedić, Vasvija - Savez Banjalučana u Švedskoj je brojnim aktivnos- Bačevac-Dedić i Kemal Alihodžić. tima, kao što su obilježavanje Dana Banjaluke u Švedskoj, Vezeni most u Banjaluci, Susreti Banjalučana u Švedskoj, izdavanje lista ”Šeher Banjaluka” i proširena suradnja sa lokalnom zajednicom građana u Banjaluci opravdao svoje postojanje.

U izvještaju je navedeno da je Savez Banjalučana posebno radio na humanitarnoj pomoći, te pomogao banjalučki Merhamet, a u tome su se istakli: Fuad Kovačević, Džemil Vajrača, Fatima Mahmutović, Sadik Beglerbegović, Nail Vajrača i Ferid Lukačević, zajedno sa članovima svojih udruženja.

Savez Banjalučana je, prema izvještaju Zlatka Avdag- Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana i Vasvija Bačevac-Dedić, istaknuta banjalučka književnica. ića, ostvario u 2012. prihod od 420.291 krunu.

Usvojen je i veoma ambiciozan plan aktivnosti koji je dopunjen brojnim novim inicijativama.

Reuf Jakupović, prvi predsjednik Saveza Banjalučana, predložio je da se okupe svi Banjalučani u Švedskoj koji imaju firme i da se pokuša suradnja s Banjalukom i na tom planu.

Ibrahim Hadžidedić je ukazao na značaj vađenja Cipsovih dokumenata kao uslovu popisa u oktobru.

Data je i informacija članovima o Zakonu o novom katastru uz apel da svi registruju svoju imovinu.

Skupština je podržala inicijativu Udruženja Banjalučana Malmö da se povodom 22. aprila - Dana Banjaluke, dodijeli plaketa Zajednici udruženja građana Zadovoljni delegati: Mujo Metaj i Safet Karahalilović.

Banjaluka.

Jedno humanitarno veče

SRCE, BANJALUČKO Foto: M irsad Filipović

Piše: Rešad SALIHOVIĆ

Udruženja prognanih Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj, ovih dana su pokrenula humanitarnu akciju kojom žele pomoći izgradnju spomen-česme ispred Behrembegove džamije i dovršenje ograde oko mezarja u banjalučkom naselju Novoselija. Slične akcije pokretane su i ranije, kroz razne vidove pomoći Merhametu u hrani i lijekovima, školovanju siromašnih učenika, liječenju oboljelih i obnovi džamija.

Nakon što su u novoj domovini riješili svoje osnovne probleme vezane za smještaj, školovanje i zaposlenje, naši žitelji nisu zaboravili svoje porijeklo, te su se dali na posao - osnivali su brojna kulturna i sportska društva koja su bila pokretači svih aktivnosti u zbližavanju ljudi kroz sport i druge manifestacije koje ih vezuju za domovinu. Prvi su u akciju krenuli sportisti košarkaškog udruženja Bosna Basket Landskrona, sekcije Banjalučana iz Vekše, Noršepinga, Orebra, Malmea, koji su zajedno sa BiH asocijacijom mladih BLUSRCU i sa Savezom Banjalučana u Švedskoj, uz suglasnost Medžlisa IZ Banjaluka, odlučili, po ko zna koji put, pomoći svom gradu i sva prikupljena sredstva na humanitarno-donatorskoj večeri uputiti u prave ruke.

Po pozivu udružene banjalučke dijaspore uputili smo se, ovih prvih proljetnih dana, u daleku Švedsku gdje smo podijelili zajedničku radost, prvo u Alvesti, gradiću od desetak hilEHER 6 Š BANJA LUKA

jada stanovnika koji je prije dvadesetak godina primio još toliko protjeranih Bosanaca i Hercegovaca. Alvesta, mali grad sa velikim srcem, preko najvećeg željezničkog čvorišta godinama je u svoj zagrljaj primao na hiljade prognanika i ostao u nezaboravnom sjećanju mnogih kojima je ovaj grad pružio sve što su imali u svojoj, otetoj, domovini. Nekoliko stotina porodica iz BiH ostale su ovdje, formirale i proširile svoje porodice, a onda se uključile u rad udruženja, tako da je nosilac svih aktivnosti Udruženje BiH, asocijacija mladih «Banjaluka u srcu», koje je registrirano u Alvesti, iako veliki broj njegovih članova ne živi u ovom gradu.

Slijedeća destinacija, Vekšo, udaljena od Alveste 15 kilometara, komuna je sa 80 hiljada stanovnika u kojoj djeluje više udruženja, a najznačajnije je »Ljiljan» sa velikim brojem članova koji njeguju različite aktivnosti, zasnovane i na tradiciji i kulturi jezika. Zajedno sa Bošnjačkom islamskom zajednicom, i ostalim klubovima, ovo udruženje je najzaslužnije što je ovdje sačuvana tradicija okupljanja.

A onda nas je put odveo do 300 kilometara udaljenog Geteborga, drugog grada po veličini, u središtu Švedske, u kojem danas živi najveći broj prognanih Bošnjaka. Upravo je to bio jedan od razloga što se u ovom gradu održavaju brojni susreti Banjalučana, jer je tu i najviše udruženja, čiji su članovi, i pored dosadne proljetne kiše, došli na tradicionalno okupljanje kako bi svojim prisustvom ovoj humanitarnoj večeri novčanim prilozima pomogli svom gradu. Povod ovog okupljanja je, osim humanitarne misije, i proslava dana oslobođenja Banjaluke od fašista 1945. godine. Nekoliko stotina Bosanaca i Hercegovaca, sa brojnim učesnicima programa i gostima, u skoro šestosatnom druženju kroz poeziju, književna i muzička djela, osvrt novinara, evocirali su uspomene vezane za svoj grad. Uz tradicionalno druženje, bilo je to veče kulture, narodne pjesme, folklora i naratora, ali i dodjele zahvalnica i priznanja zaslužnim članovima za usp-

ješno provedenu humanitarnu akciju na čemu se zahvalio Mirsad Filipović: ''Ovo priznanje znači mnogo za mene lično i za Savez Banjalučana, jer dolazi od mladih, asocijacije mladih Banjaluka u srcu, koji su mnogo uradili za sve ove godine u Švedskoj, za građane Banjaluke, pa i za sve ostale Bosance i Hercegovce. Oni su odradili mnogo humanitarnih akcija, zajedno sa Savezom, pomogli izgradnju Ferhadije džamije, pomogli su Merhamet, ambulantu i mnoge druge akcije koje su vrlo važne i bitne i za njih i za nas starije.''

No, nisu zaboravljeni ni ostali članovi koji su dali svoj doprinos ovoj i drugim akcijama, a to su: Sadik Beglerović, Džemil Vajrača, Ilijaz Imamović, Elvedin Krhalić, Esmina Malkić, Dženita Kasun, Mirsad Filipović, Ferid Lukačević, Mesud Kljunić, Zlatko Avdagić, Mesud Mulaomerović, Muhamed Ibrahimbegović, Fatima Mahmutović, Suada Đelić, Enisa Bajrić, Fuad Kovačević, Hana Ronmark, kao i Savez Banjalučana u Švedskoj. A onda se u kolo uhvatilo i staro i mlado, i do kasno u noć igralo sve do slijedećeg druženja u organizaciji banjalučke dijaspore.

Igralo se i pjevalo do kasno u noć.

Mladić koji obećava: Ajdin Turčinhodžić:

Mladi humanisti iz Asocijacije "Banjaluka u srcu" - Džemil Vajrača i Esmina Malkić.

Svojim nastupom oduševili prisutne: Hor "Zelena Rijeka" iz Örebra.

Aktuelno

NOVA VLADA I NOVI «IMPULSI»

ŽIVI BILI PA VID Tekst i fotografije: Mišo VIDOVIĆ

Kako ublažiti nagomilane privredne i socijalnoekonomske probleme?

Nakon što je Aleksandar Džombić otišao u političku istoriju, njegova nasljednica na premijerskoj funkciji, Željka Cvijanović, „impulsivno“ je krenula: Iz premijerskog kabineta prvo je „udaljila“ većinu savjetničkog kadra bivšeg premijera, što je bilo i za očekivati, da bi zatim radnu sedmicu „produžila“ na subotu i nedjelju, zakazajući i održavajući sjednice vlade, radno-konstulatitvne sastanke sa rukovodstvima vladajućih političkih stranaka, gdje je SNSD bio prvi među jednakima, a u trenutku pisanja ovog teksta (11.april) premijerka, minisitri i mistrice održali su „radno-konsultativne sastanke i sjednice“ u pojedinim gradovima.

A prije nego što se pomene kako vlada Željke Cvijanović u ovom trenutku pokušava pronaći način da barem malo ublaži nagomilane socijalno-ekonomske probleme, koje u amanet ostavi Aleksandar Džombić, i riješi goruća pitanja (poput fabrike glinice „Birač“ iz Zvornika, o čemu će biti riječi u ovom tekstu), podsjećanja radi - kako je izgledao proces izbora i imenovanja Željke Cvijanović za predsjednicu Vlade RS. Iako je vladajuća struktura u početku „optuživala“ medije da su isključivi pokretači (čitaj: krivci) priče o rekonstrukciji/smjeni vlade Aleksandra Džombića, „upozorenja“ iz krugova bliskih vladajućoj

strukturi ukazivala su kako je predsjednik RS i SNSD odlučio skloniti Aleksandra Džombića. Navodno, prema onome što su pominjali mediji, između Džombića i Dodika nije bilo komunikacije, a počeo je pokazivati neposluh, ne želeći udovoljiti, prije svega finansijskim željama iz budžeta partijskog šefa.Takođe, Milorad Dodik je poželio da entitetskoj vladi da „nove impulse“, kako u novom predsjedniku, ali i u jednom broju novih ministara, kako bi kod građana stvorio privid nekakvih reformi i deklarativne želje da se „moraju i trebaju dovesti novi ljudi koji će udahnuti novu energiju u cilju prevazilaženja postojećih problemi“. Izbor je pao na Željku Cvijanović, dotadašnju ministricu za ekonomske odnose i koordinaciju. Prijedlog Cvijanovićeve da preuzme vruću premijersku fotelju, čini se, nije došao slučajno: Unazad godinu–dvije, a možda i koju godinu, ona je postala vjerna politička sjenka Milorada Dodika, povjerljjivi savjetnik, iako je zvanično obavljala ministarsku funkciju. Promjenom na čelu vlade, kao i „uvođenjem“ šest novih ministara iz SNSD-a, otpala je priča o rekonstrukciji vlade, dok su svoje resore zadržali ministri iz Socijalističke partije i Demokratskog narodnog saveza. A da se nova premijerka, lični izbor Milorada Dodika, nije svidjala svima u SNSD-u, svjedočile su i (ne)zvanične informacije koju su curile iz SNSD-a: Potpredsjednik SNSD-a i predsjednik NS RS Igor Radojičić jedan je od onih koji su se najviše pro-

tivili njenom imenovanju. Međutim, ma koliko Radojičić, pa i još neki visoki funkcioneri SNSD-a nisu pokazivali simpatije prema izboru svog partijskog šefa, morali su se pomiriti sa činjenicm da je Parlament RS potvrdio njen izbor.

Isto stanje – drugo pakovanje «Vlada RS biće usmjerena na očuvanje svakog radnog mjesta, ali i osiguranje novih, mora se rasteretiti privreda i poboljšati poslovanje.

Analiziraćemo sve sektore kako bismo utvrdili šta su razlozi za loše poslovanje i nagomilane dugove u pojedinim javnim preduzećima.» Ovo je samo dio ekspozea koji je pred poslanicima u entitetskom parlamentu izložila premijerka Željka Cvijanović, ne propustivši priliku da nekoliko puta pomene da se „radi o novim impulsima koji će dati dodatu svježinu“.

Skoro sat vremena izglagala je Željka Cvijanović ekpoze pred poslanicima, a obećanje o „novim impulsima“, čini se, nije se previše dojmilo novinarima, koji su ispijali kafu u skupštinskom restoranu, komentarišući da se „nešto slično moglo čuti i od njenog prethodnika, ali malo drugačije upakovano“. Ni poslanici opozicionih političkih partija nisu pokazivali prevelik interes za program rada nove vlade: Znali su da SNSD za svojim koalicionim partnerima ima kapacitet da izglasa novu vladu, ali su i pored toga oštro kritikovali ekspoze Cvijanovićeve, posebno dio koji se odnosio na „nove impulse“. A nekoliko dana prije sjednice parlamenta predsjednik vanparlamnetarne Nove socijalističke partije Zdravko Krsmanović, na jednom od „samita“ opozicije, primijetio je „da bi o novim impulsima u vladi najbolje mogao govoriti ministar Petar Đokić, koji ima pravnosnažnu sudsku presudu jer je njegovo privatno preduzeće kralo impulse od telekoma“.

I za mjesec dana, koliko se u trenutku pisanja ovog teksta nalazila u mandatu, vlada Željke Cvijanović uradila je jedan manji dio onoga što je premijerka najavljivala, a odnosi se na javna preduzeća, javne fondove, ustanove i druge entiteske institucije: Prvo su svi direktori i ostali rukovodeći kadar odlukom vlade morali svoj mandat staviti na raspolaganje (jedna vrsta potpisivanja blanko ostavke),

DJELI! a onda su nakon brojnih radno-konsultativnih sastanaka smijenjeni direktor „Šuma RS“ Jakov Galić i generalni direktor Kliničnog centra Banja Luka Brano Topić. Iako se „direktorskom sječom“, smatraju analitičari, a ukazuju na to i u opoziciji, ne rješavaju finansijske dubioze koje se mjere u stotinama miliona maraka, po svemu sudeći, smjene direktora mogle bi i u narednom peridu biti u najužem fokusu vlade.

Neplaćanje doprinosa, gubici, privatni džepovi...

U prvim danima aprila Upravni odbor Fonda PIO RS konstatovao je da je u 2012. godini ova institucija imala deficit od 27 miliona maraka, ali i da je bilo problema sa naplatom doprinosa u prošloj godini: „Blagajna“ je ostala prazna za 49 miliona maraka, „dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa“, kažu u Fondu PIO. Da li je onda moguće ostvariti povećanje penzija u ovoj godini od šest posto kako je to svojevremeno najavljivao ministar rada i boračko–invalidske zaštite Petar Đokić.

Rast penzija u RS isključivo zavisi od prihoda koje ćemo imati u Fondu PIO i sposobnosti koje Fond PIO može da naplati, otkriva „toplu vodu“ ministar Đokić, dok iz Fonda PIO podsjećaju na alarmatnu činjenicu da su ukupna dosadašnja potraživanja Fonda PIO-višemilionska: Tristodevedeset pet miliona maraka neplaćenih doprinosa od čega se 55, 7 miliona odnosi na kamate, s tim se 198 miliona maraka potražuje od preduzeća koja su u stečaju ili pred stečajnim postukom!!! Po svemu sudeći, teško da će ikada ovaj naplatiti i da će biti usmjeren za isplatu, ionako skromnih, penzija, pa i za njihovo eventulano povećanje.

Ništa bolja, a možda čak i gora, situacija je u Fondu zdravstvenog osiguranja, a slična, i „solidno“ alarmantna situacija je i u pojedinim javnim preduzećima. Zvanično saopšteni su i podaci da su Željeznice RS u prošloj godini ostvarile prihod od 77 miliona, a rashod od 99 miliona, dok je godinama akumilirani gubitak premašio stotine miliona maraka, a Vlada RS vraća veći dio od oko 170 miliona kreditnog zaduženja.

Najnoviji problem je i situacija u fabrici glinice „Birač“ iz Zvornika, gdje je većinski vlasnik, „Ukio grupa“ iz Litvanije, godinama nelegalno izvlačio novac, izbjegavajući plaćanje poreza u višemilionskim iznosima; prodavao je robu, ali novac nije uplaćivan na račun firme, nego je završavao na računima off-shore kompanija registrovanih na raznoraznim egzotičnim destinacijama i ostrvima. Stoga je Vlada RS sa premijerkom Željkom Cvijanović dala saglasnost Poreskoj upravi RS-a da se u Fabrici glinice "Birač" a.d Zvornik pokrene stečajni postupak. Koordinacioni tim Vlade RS-a, prema onome što su saopštili početkom aprila, utvrdio je da preduzeće “Birač” i nekoliko povezanih preduzeća poreskoj upravi duguju 17 miliona maraka, od čega je 12 miliona u reprogramu, ali i da postoji dug od 14 miliona Ministarstvu finansija za kredit iz 2003. godine. Postoje i dugovanja brojnim dobavljačima u BiH i RS-u.

- Dugovanja prema dobavljačima iz inostranstva ne postoje, čak su neka dugovanja prema nekim dobavljačima isplaćivana avansno, a svi ti dobavljači nalaze se na nekim egzotičnim mjestima, poput nekih raznoraznih ostrva. Preko nerezidentnih računa prometovano je više od 180 miliona maraka - izjavio je između ostalog Zoran Tegeltija, ministar finansija RS. Iako MUP RS, Poreska uprava, pa i tužilaštva, provode istragu u ovom preduzeću, čini se da bi moglo proći prilično vremena dok se utvrdi tačan iznos koji su litvanski „biznismeni“ izvukli u svoje privatne džepove. A on, sigurno, nije mali.

Iz vlade kategorično poručuju: Ako se na kraju utvrdi da ima kriminalnih radnji, svi oni koji su u to upleteni biće

sankcionisani i krivično će odgovarati.

Ovakve „tvrdnje“ građani godinama slušaju, i sa gorčinom podsjećaju da je dosada bilo bezbroj ovakvih afera, a da je malo kriminalaca završilo tamo gdje im je mjesto - u zatvoru. Prioritet nove Vlade RS, prema tvrdnjama premijerke Željke Cvijanović, je i „novi impulsi u borbi protiv kriminala i korupcije“?! A narod je davno rekao: Živi bili pa vidjeli!!!

A „novi impulsi“ itekako su potrebni premijerki Željki Cvijanović i njenim ministrima, da riješe brojna goruća pitanja, kao što su više od 150.000 nezaposlenih, evidentan pad industrijske proizvodnje, nedostatak svježeg novca i kapitala, (ne)zainterosovanost za ulaganja u privredu, naziranje potencijalnih budžetskih rupa, itd, itd... O nekakvom mogućem socijalnom buntu i protestima trenutno u vladi ne moraju razmišljati: Savez sndikata RS još uvijek se oporavlja od «nokauta» kojega je doživio tokom tzv. generalnog štrajka u januaru, a jedan broj sindikalnih lidera, čini se, više vremena provodi razmišljajući kako da se na pedstojećim unutarsindiklanim izborima „uhljebi“ na funkcijama. A zato vrijeme radnici u preduzeću „Birač“ strahuju za posao i radna mjesta.

Vlast u RS, pa i vlada, ne treba previše da strahuju od opozicije. (Ne)jedinstvena, kakva i jeste, u ovom trenutku ne daje previše nade da hoće i može raditi na nekakvim promjenama, a i zbog češćih tvrdnji da se unutar pojedinih političkih stranaka vode unutarpartijske borbe između sukobljenih struja i frakcija. S druge strane SNSD to koristi, pa su zabilježeni i slučajevi prelaska kadrova iz opozicionih stranaka u vladajući SNSD. ŠEHER 9 BANJA LUKA

OBNOVA TVRĐAVE KASTEL

VRAĆANJE STAROG SJAJA ili ugrožavanje autentičnosti

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Obnova, rekonstrukcija, sprečavanje od totalnog propadanja jednog od najznačajnijih kulturno-istorijskih spomenika, samo su dio priče o tvrđavi Kastel, koja se mogla čuti proteklih EHER 10 Š BANJA LUKA

godina. Ovim izlizanim frazama i konstatacijama, najavama raznoraznih projekata „revitalitacije“, nadležni organi i vlasti pokušavali su „sprečiti“ propadanje Kastela, ali i prikriti vlastiti nemar i nebrigu za jedan od istinskih simbola Banje Luke.

A zvanično, 26. mart najavljen je kao početak obnove iliti revitalizacije Kastela, što je potvrdio i gradonačelnik Slobodan Gavranović, koji je toga dana ugostio ministra civilnih poslova BiH Sredoju Novića i predstavnike delegacije Evropske unije u BiH.

Revitalizacija »Cjeline devet» - Za revitalizaciju tvrđave Kastel osigurano je 2,5 miliona eura, iz IPA fondova, uz pomoć Vijeća ministara BiH i delegacije EU u BiH - izjavio 25. marta gradonačelnik Banje Luke Slobodan Gavranović. Pojasnio je da „započinje revitalizacija `Cjeline devet` tvrđave Kastel, odnosno istorijskog muzeja sa dvorištem, što će biti obnovljeno u roku od dvije godine“. Ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović kazao je da „obnova

Reportaža Kastela počinje nakon višegodišnjih napora, a riječ je o tvrđavi koja je jedan od najznačajnijih kulturno-istorijskih spomenika u BiH, regionu i Evropi“.

Međutim, mnogi su zabrinuti, da bi najavljena rekonstukcija mogla ugroziti autentični izgled Kastela. U prethodnom periodu u javnosti su se pojavljivale „informacije“ i „najave“ da bi „u okviru rekonstrukcije bio izgrađen hotel sa pratećim sadržajima, koji bi trebalo da bude biti smješten u sadašnjoj artiljerijskoj kasarni». Uz njega bi se vezali «kulturni centar sa ljetnom pozornicom, uslužni i turističko-informativni centar, gradski vrt, javna garaža, sportsko-rekreativni centar, priobalje uz Vrbas i muzej koji bi trebalo da se smjesti u Kamenu kuću“. Čak se (ne)zvanično pominjalo da bi u Kastelu trebalo da bude otvorena i kockarnica!? Sve ovo izazivalo je, ponekad, i žestoka reagovanja građana, udruženja, nevladinih organizacija, pa se prošle godine, početkom ljeta,oglasila grupa studenata prostornog planiranja Prirodnomatematičkog fakulteta u Banjoj Luci.

Kulturno dobro izuzetnog značaja Studenti su naglasili da su zgroženi informacijom o rekonstrukciji tvrđave Kastel, gdje se između ostalog planira gradnja hotela. Banjalučki studenti, prema onome što su objavili mediji, naveli su da se, prema informacijama sa kojima raspolažu, „u projektu obnove Kastela planira širenje parkinga i izgradnja javne garaže, koji bi u velikoj mjeri mogli ugroziti još nedovoljno istraženo arheološko područje tvrđave i mogla bi se uništiti i podzemnu strukturu

tvrđave, koja takodje nije istražena“. Primijetili su studenti tada kako nigdje nije navedeno da će arheolog biti prisutan u izgradnji ovog projekta, a da će „ sa silnim popločenjima, pejzaž biti znatno izmijenjen, jer zelenih površina gotovo da neće ni biti, a staza koja vodi do Kazamata ne smije biti asfaltirana, nego isključivo zasuta šljunkom“. Iznijeli su studenti i svoje razmišljanje o rekonstukciji, koje ovom prilikom doslovno prenosimo: „Potrebno je da se renoviraju zidine, ali da one ostanu u istom obliku, zelene površine se ne smiju betonirati ili popločavati i drveće i živica se ne smiju sjeći; na postojećim površinama mogu se staviti klupe, eventualno manje fontane, nalik na onu staru iz parka Petar Kočić; potrebno je rekonstruisati i renovirati tunele Kastela, koji bi sami po sebi postali atrakcija, te bi se ulaz i njihovo razgledanje moglo naplaćivati, pod uslovom da tako zarađeni novac ide isključivo za potrebe daljeg očuvanja tvrđave; veliku turističku atrakciju bi predstavljale male zanatske radnje i suvenirnice koje bi širile duh prošlog vremena, koje bi mogli sagraditi od kamena ili drveta, na postojećim

temeljima unutar tvrđave; u postojećim prostorijama se može smjestiti muzej gdje bi bili izloženi istorijski pronalasci sa područja Banjaluke i svi ostali istorijski zanimljivi podaci i djela vezana za grad.“ Reagujući tada na ovakve prijedloge i stavove, ali i zahtjeve mladih Banjalučana, gradska vlast, čini se, nije bila baš previše ubjedljiva tvrdeći “da je osnovni cilj rekonstrukcije Kastela da se sačuva njegova autetičnost”. Slična poruka od predstavnika gradske vlasti stigla je i sada, u trenutku kada su konačno najavljeni radovi na obnovi Kastela. A da li će se tokom njegove obnove uspjeti sačuvati ono što je karakteristično za jedan od istinskih simbola Banje Luke, mjesto gdje se “pisao” i stvarao veliki dio istorije grada, Banjalučanima ostaje da se nadaju.

Rješenjem Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, Kastel je,sada već davne 1950. godine, proglašen dobrom kulturno-istorijskog naslijeđa BiH i ima status nepokretnog kulturnog dobra izuzetnog značaja.

Bilježimo

Marjan Hajnal Magistar političkih nauka, nezavisni analitičar i publicist Državljanin Izraela i Republike Bosne i Hercegovine U Izraelu od 23. juna 1993.

1.4.2013.

PISMO SHIMONU PERESU Tema: PROTESTNO PISMO ZBOG VAŠEG LIČNOG STAVA PREMA NEZAVISNOJ REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI Gospodine Predsjedniče države Izrael, Shimon Peres!

Ovo nije prvo pismo koje Vam pišem. Prethodno je bilo za medije na bosanskom jeziku, a ovo će stići u višejezičnoj formi na adrese određenog broja ambasada u Izraelu i širom svijeta, na adresu UN, kao i Komisiji za dodjelu Nobelove nagrade u Oslu. A podrazumijeva se, i domaćim i stranim novinskim, elektroničkim i televizijskim medijima.

Iz uvodnog samopredstavljanja možete uočiti da imam dvojno državljanstvo, izraelsko i bosansko. U junu mjesecu napuniće se dvadeset godina od mog useljenja. Stigao sam sa porodicom, kao mnogi drugi, sklanjajući se pred ratnom stihijom koja je započela 1991. u tadašnjoj Jugoslaviji. Također, vidite da sam politolog po struci i za pretpostaviti je da dobro razumijem korijene i uzroke razbijanja socijalističke Jugoslavije.

Mnogo teže mi je razumjeti da ste Vi u toj krvavoj podjeli zauzeli pristrasno stanovište, protiv međunarodno priznate nezavisne države Republike Bosne i Hercegovine (u narednom tekstu, kraće i ispravnije formulirano, Bosne). Veliku pogrešku i nepravdu, sa nepopravljim i neoprostivim posljedicama, činite ne samo narodima u Bosni i njenim građanima u prisilnom egzilu, činite i to da se Vašim pristrasnim stavom pomućuje tragičnost svih egzodusa jevrejskog naroda tokom povijesti, od Egipta, Babilona, Rima, do Španije, Njemačke i Rusije. Zar zaboravljate šta znači biti ubijen na svom pragu? Biti otjeran sa zemlje svojih pramajki i praotaca?

EHER 12 Š BANJA LUKA

Ne iznenađuje me što griješite kao političar, čudi me da griješite kao laureat Nobelove nagrade za mir.

Ukazujući u dva navrata gostoprimstvo Miloradu Dodiku, predsjedniku fantomski nemoguće i neodržive bosanske unutar-federalne jedinice samoproglašene Republike Srpske, ozvaničene privremenim mirovnim rješenjem u Daytonu da bi se okončala oružana invazija od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske na nezavisnu Bosnu, Vi afirmirate agresiju na suverenu zemlju, odobravate pljačke i paljevine privatne i društvene imovine, ekocid, urbicid, kulturcid, afirmirate sve zločine prema nedužnim ljudima i masovna silovanja Bošnjakinja. Zar Vas ta agresija ne podsjeća na agresiju na Izrael odmah po osnivanju nezavisne države 1948., i ratove 1956., ili 1967., 1973., ili na rat 1981.? Izrael se tih godina potpomognut međunarodnim faktorima mogao braniti i čak preći u kontraofanzivu, i osvojiti teritorije koje mu i nisu pripadale, a Bosni je uveden embargo na uvoz oružja. Bosna se ipak odbranila, ali u odnosu na Izrael, ni tada, 1992. niti bilo kada u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti nikada nije prešla granice i napala svoje susjede na njihovoj teritoriji.

U ličnom žargonu označio sam Vas kao izraelskog Rishelieu-a, što biste mogli prihvatiti i kao kompliment. Nema sumnje, imate Vi i pozitivnih zasluga, ali one su zasjenjene Vašim negativnim uplivom na unutarnju i vanjsku politiku Izraela. Vaša makijavelistička troličnost nije za

Bilježimo pohvalu. Pisao sam o Vama često, ali, nažalost, nikada mi niste davali povoda da Vas predstavim kao pozitivnu osobu, bilo zbog Vašeg kameleonskog pristajanja uz svaku vladu, bilo zbog odnosa prema Palestincima. Zašto konačno ne priznate poraz Vaše navodne mirovne misije i izraelskoj i svjetskoj javnosti ne saopštite da mira sa Palestincima nikada nije bilo i nikada neće biti? Da li Vam je toliko teško odreći se nagrade koja Vam i ne pripada? Prije dvadeset godina putovao sam slobodno po cijelom Izraelu, danas je to zemlja zidova i ograda. A plodna zemlja u Bosni posuta je minama koje još ubijaju djecu. Za takvo stanje krivim lažne mirotvorce. Osim toga, kao najveća žrtva Vaših zabluda bio je Yitzhak Rabin. Njegovo ubistvo dogodilo se kao posljedica Vašeg neprimjerenog idealističkog „pacifizma“. Indirektno, i Yasser Arafat je eliminisan pod oreolom istog makijavelizma. Rezultate stručnih ekspertiza, kliničkih i laboratorijskih analiza i realne argumente nemoguće je demantovati.

Koliko mi je poznato, Vi biste se idućeg mjeseca trebali naći u Rimu na prijemu kod Pape. Upadljivo je da ste među prvima čestitali novom Papi izbor i pozvali ga da posjeti Izrael. Nema sumnje da će se on odazvati Vašem pozivu, kao i njegovi prethodnici, doći će, pape vole Izrael, posebno ovaj jezuitski koji nikada neće priznati šta zaista misli o Jevrejima i kakve ciljeve jezuiti imaju po pitanju Izraela. Vi biste to trebali znati. Ili, ne želite da znate. Ipak, iskoristite tu priliku da ga kao Nobelovac podsjetite na mir na Balkanu, tj, na još nezavršeni rat u Bosni, apelujte da u ime europskog i svjetskog mira katolički vjernici u Bosni priznaju nedjeljivost i nepovredivost zemlje u kojoj žive.

Za vrijeme Otomanske imperije Bošnjaci su u Hertzliji imali svoj malu komunu, sa džamijom vidljivom i danas. U Izrael je 1992. primljeno oko 4000 mojih sunarodnika, ali, primljeni su kao Jugoslaveni, u Udruženje useljenika iz bivše Jugoslavije. Ja i danas u svom pasošu nosim podatak da sam iz Jugoslavije, ali ne iz Bosne. Bosna je priznata u UN, ali ne i u Izraelu. Zašto? Da li zato što vjerujete da su Bosnu zaposjeli mudžahedini? Tako Vas uvjeravaju iz Republike Srpske i Vi u to vjerujete? Onda vjerujte i to da se bosanski muslimani jako dobro mogu sami oduprijeti militantnom islamskom fundamentalizmu, i to su već učinili, savladavši sve pokušaje ekstremizacije. Ima pokušaja uvoženja talibanizma i vehabizma iz arapskih zemalja, ali te pojave su sporadične i nemaju šanse da kod stanovništva zadobiju širu podršku. Jer, Bosanci/Bošnjaci su takvi, ne vole i ne trpe strane uticaje. Zato se ni moćna turska imperija nije uspjela zauvijek zadržati u Bosni. U Tel Avivu posluje predstavništvo daytonske Bosne i Hercegovine kao ambasada, ali, riječ je samo o poslovnici čiji kadrovski sastav i aktivnosti uređuje Republika Srpska. To je fiktivna ambasada u kojoj ja kao Bosanac nisam dobrodošao. To nije ambasada Republike Bosne i Hercegovine. Da li Vi to možete razumjeti?

Vaša pristrasnost prema Srbima je neutemeljena u logici i spram povijesne stvarnosti. Srbi su prema Bošnacima vodili ukupno 11 genocida. A sigurno to već znate da je Srbija bila prva „Juden-rein“ teritorija u Europi pod nacističkom okupacijom. I da na teritoriji koju naseljavaju Srbi od 56 sinagoga nakon Drugog svjetskog rata srušeno ih je 40, posebno poslije 1948. Bila je to jasna poruka i „bratska“ čestitka uz osnivanje Izraela – države cionista. Provjerite, i danas je u Srbiji među okorjelim neonacistima, teroristima i antisemitima „Mein Kampfh“ najčitanija knjiga. Za prevodioca i urednika ćiriličnog beogradskog izdanja te knjige „Hitler je posljednji heroj čovječanstva“.

Gdje Vi živite, gospodine Predsjedniče!? Nemoguće je da Vas beogradski i banjalučki „prijatelji“ o tome ne obavještavaju. Ili, bar, Mosad bi to morao znati. Zar Vas nimalo ne uznemirava sadašnji profašistički kurs politike u Srbiji u kojoj se reafirmira četništvo koje je bilo na strani njemačkih nacista? Koju ideologiju mira Vi zastupate kada podržavate genocid u Bosni? Zar Vam se ne čini da su već svojom pojavom i ideologijom širenja mržnje četnici najveći i najopasniji mudžahedini danas u Europi? Kakva je razlika između njih i afganistanskih talibana?

Nema razlike, osim činjenice da talibani brane svoju zemlju. Pa i Izrael brani svoju zemlju od Hamasa i Hezbollaha i Islamskog Džihada. Utoliko je veza između Bosanaca i Izraelaca izravna i bilo bi logično da Izrael

podrži cjelovitu Bosnu, a ne njenu militantnu mudžahedinsko-terorističku enklavu, takozvanu „republiku“, stvorenu na genocidu. Ili, i Vi, i to još kao dobitnik Nobelove nagrade, negirate odluke Međunarodnog suda u Den Haagu kojim je priznato da je protiv Bosne vođen genocidni rat, sračunat na uništenje Bosne i Bošnjaka kao naroda, da je vođena planirana agresija prije svega protiv bosanskih muslimana, ali i svih „ostalih“ probosanskih Bosanaca među koje spadam i ja.

Mislim da je odlučujući faktor Vaše pristrasnosti generalna islamofobija koju su Vam svojom prljavom propagandom intenzivirali Vaši lažni saveznici tipa paradržavnog lidera, ustvari, izdajnika svoje zemlje, kao što je kriminogeni Milorad Dodik. Riječ je o bivšem ekonomskom kriminalcu, od kojeg se ne razlikuje Avigdor Lieberman i nije slučajno što se oni tako dobro slažu. Ali, otkud Vi u tom krugu antibosanstva? Ne bi li Nobelovcu trebao biti stran svaki, i najminimalniji oblik ksenofobije?

Posebno uvaženom mirotvorcu, Shimonu Peresu.

Vi i ja susreli smo se i rukovali dva puta, prvi put u Muzeju Izraela, drugi put tokom Vaše predizborne posjete Bat-Yamu. I žalim zbog tih rukovanja. Jer nisam znao da ćete se rukovati sa Dodikom koji ne priznaje svoju državu Bosnu. Bio sam predsjednik najveće podružnice pri Udruženju useljenika iz bivše Jugoslavije. Priredio sam obimnu knjigu, Antologiju stvaralaštva naših useljenika. Ali, dužan sam Vam postaviti pitanje: zašto se vratiše skoro sve izbjeglice iz Bosne i to još dok je rat trajao? Ne znate? Otjerali su ih Vama simpatični izvođači srbijanskog šumadijskog folklora u vrijeme dok su njihovi srodnici-četnici širom Bosne s istom odorom, tradicionalnim opancima i šubarama silovali žene i klali roditelje i djecu Bošnjaka. I ja sam napustio to Udruženje kojem ne trebaju Bosanci, već samo biznismeni koji šuruju sa nacističkim ološem u Srbiji ili u „republici srpskoj“, a pun ih je Izrael, koji podižu kapitalističke tendere na krvi nedužnih građana. Lično poznajem takve, a i Vi ste ih susretali. Postoji li Vaš kakav lični interes od transfera sa njima? Šta su bili stvarni ciljevi Vaše posjete Banjoj Luci? Oni dovode ratne zločince u Izrael, jedan je i uhapšen, ali se postupak ekstradicije svjesno i tendenciozno odugovlači. Kako je moguće da se Vi kao mirotvorac ne angažujete na sprečavanju uvoženja dokazanog nacizma? Dopušteno mi je da sumnjam u Vaše osobno pokroviteljstvo nad prikrivanjem zločina i zločinaca.

Gospodine Peres, ne doprinosite miru. Vaša politika nanosi štetu ne samo Bosni, ona pogađa interese i čestitih slojeva srpskog naroda koji je već dovoljno stradavao zahvaljujući dušebrižnicima. Ukazivanjem audijencije, na crvenom tepihu, i to u dva navrata, rodonačelniku fašizma u eri moderne Europe, kriminalcu Miloradu Dodiku, stvorili ste jako negativan imidž prvo o sebi, ali i o Izraelu koji predvodite kao predsjednik. A o devalvaciji Nobelove nagrade za mir da ne govorim. Ako griješim, kao što Vam šaljem ovo javno pismo, na isti način ću Vam uputiti javno izvinjenje. Ako ne griješim, ima li nade da iskoristite sav Vaš renome i hitno se založite za očuvanje Republike Bosne i Hercegovine? Vjerujem, gospodine Predsjedniče, da ćete se oduprijeti sujeti i da ćete dokazati (prije nego Vam istekne biološki sat – ove godine proslavićete 90.-ti rođendan, kojeg Vam unaprijed čestitam sa uobičajenom izraelskom željom „do 120.-te“) da imate šire razumijevanje realnosti, od mog, možda, subjektivnog viđenja bosansko-hercegovačke krize. Ako mislite dobro Izraelu, trebali biste uspostaviti analogiju između budućnosti države Jevreja za koju se zalažete sa budućnošću države Bosanaca. Bosna je povijesna zemlja, traje već čitav jedan milenijum, sa svim elementima državnosti. I, da ne zaboravim, nisam ksenofob, nemam ništa protiv pravoslavlja ni protiv Srba. U mojoj porodici ima nas svih, i njih, ali se ponajviše pročistio i opstao red istinskih antifašista koji su se boreći protiv nacista borili i za budućnost jevrejskog naroda tokom Holokausta. Ili, želite li možda, nakon Vaše podrške uništenju Bosne i etničkom čišćenju Bosne od Bosanaca, da ni mene nema i da Izrael postane Bosnier-rein?

Marjan Hajnal Bat Yam, 1. 4. 2013. Š E H E R 13 BANJA LUKA

Kolumna

DOBRA BOSANSKA ŽENA Ilustracija ili Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Radmila Karlaš Pokušala mi je objasniti, ali se ne snalazim. Prilikom rođenja prilično efikasno mi je izostavljen osjećaj za orijentaciju. Za nekog ko je krstario zemaljskom kuglom, prilično je iracionalno objasniti navigacioni sistem koji me uvijek odvede baš tamo gdje treba. Uoči polijetanja aviona, polaska voza, autobusa ili bilo čega sličnog. Sa interludijima kojima se obično kocene bliski ljudi koje moje priče zabavljaju.

Predvečerje je i tetak me vozi prema Vrbanji, a sumrak se pretvara u noć. Promičući pored džamije, raskošno osvijetljene i veleljepne, sa smijehom se prisjetih pritužbi lokalnih Srba na decibele zvuka sa razglasa munare za ezan, jaciju i slično. Pravila sam birvaktile reportažu o tome za BBC razgovarajući s lokalnim stanovništvom. Dok su Srbi raspredali kako im zbog tobož jakog zvuka „čak djeca ne mogu spavati...“, Muslimani, mahom povratnici, slijegali su ramenima, biva, šta to ima da smeta. Bosna je ovo, sinko, sa svim njenim ostrašćenostima.

Skrećemo u pogrešnu ulicu, strma je i na mahove nepristupačna, kad na koncu uočavamo naziv Avaska umjesto kralja Marka gdje teta Senija živi. I tetak i ja se smijemo, gdje nađoše kralja Marka. Opet zovem teta Seniju, a ona, da ne promaknemo, već čeka na početku svoje ulice. Rekoh joj da ne treba, ali ne da čuti. Izaći će pred nas i tačka. Izmještena sam u neko ranije vrijeme sa svim propratnim emocijama koje me u momentu parališu svojim intenzitetom, kada je bilo uobičajeno da se pred goste izlazi kako ne bi lutali. Moji su uvijek bile

hiperdruštveni, pa se događalo da na čestim putovanjima sreću i sprijatelje se sa sijaset ljudi iz cijele tadašnje Jugoslavije, koji nas onda tokom cijele godine posjećuju. Kada smo preselili u Budžak, mama i tata su često išli na autobusku stanicu, gdje staje 13-tica ili Jedinica, da dovedu goste. Priznajem da meni takva vrsta maženja gostiju nije bila baš bliska, posebno u mlađim godinama. Rezonovala sam, šta ima koga da iščekuju, objasnite ljudima gdje je ulica Mire Cikote i mirna Bosna. Moji su samo odmahivali rukom i sa neviđenim entuzijazmom i dalje išli na autobusku stanicu. Kada sam neke godine u restoranu „Alibaba“ srela sestru moje kume, koja je pristigla iz Amerike, ova me odmah pitala kako je njena kuma, odnosno moja mama. I obećala da će doći da je vidi nakon mnogo godina apstinencije od kontakata. Mama je sutradan provela dan čekajući je i ja sam u toj njenoj strpljivosti i neugasloj gostoprimljivosti tada vidjela samo glupost. Kako mene ta moja šišana kuma nije nikad obišla za vrijeme svojih posjeta Banjaluci, na koncu mi nije bilo čudno što je njena sestra pogazila riječ i ostavila moju majku da je čeka cijeli dan, a da se čak ni telefonom nije javila i objasnila izostanak. Onda sam shvatila da moji imaju duboko usađen princip jedne od najljepših bosanskih crta gostoprimljivosti gdje je „davanje zapravo primanje“. I fućka se njima što neko možda i ne zaslužuje tu njihovu gostoprimljivost. Oni je imaju na pretek.

A evo, godinama poslije, i teta Senija stoji u džemperu na početku svoje ulice i čeka li čeka. Uočih je kad smo kod obližnjeg kafića pitali za put ka njenoj ulici. Trčim koliko me noge nose, prohladna je noć, pa razmišljam da se vjerovatno smrzla tako bez jakne ili kaputa. Utrčala sam direktno u njeno naručje i tu bi bogami i da ostanem. Volim tu ženu naprečac, ne treba mi vrijeme da je upoznam, vidim je prvi put, ali to ništa ne znači. Oduvijek sam bila kao ćuko sa instinktom prepoznavanja i naprosto sam se kao čičak lijepila za određene ljude.

Mada je prošlo više od dvije decenije kako je moj prvi komšija i deda po izboru i duši, neizmjerno drag čika Tone Kezić, umro, nema dana

Kolumna da u sebi ne razaznam neki njegov dragocjen dio.

I tako se sasvim prirodno rastapam u teta Senijinom zagrljaju. Dinamična je i pametna. Nismo se namjeravali zadržavati, ali to je bilo prije no što smo je upoznali. Ajde ti samo i pomisli da odbiješ gostoprimstvo. Sjedim joj sučelice i predem kao maca dok ona priča. Tetak je vidno oduševljen. Teta Senija priča razložno i nadahnuto. U zao vakat niko joj nije mogao pera odbiti. Stiješnjena na nacionalnu i omraženu manjinu, u stalnoj brizi za sina i muža, nije posustajala dok se obračunavala sa onima koji su rat koristili da zastrašuju, pljačkaju, ubijaju. Prava naša bosanska žena sa osjećajem časti i dahom borbe za pravednost, ognjište i svoje. Podsjeća na moju mamu koja je, ne mareći za posljedice, istrčala pred crveni „golf“ u kojem su se nalazili oni koji su za vrijeme rata bili poslani da me prate, zastrašuju i ne znam šta još. Naravno, bili su naoružani. Mama nije marila. Mislim da bi im u toj bojazni za mene i bijesu koji ju je obuzimao na te ljude koji su kidisali danima na njeno dijete, i oči iskopala, ali su oni zadovoljni što nam remete mir nagazili gas. Još je dugo mahala za njima i galamila.

Jedem tulumbe koje su poslužene onom naročitom nadarenošću naših žena kada one, ne prekidajući priču, uspjevaju da urade sve. Da prinesu kolače, kafu ili mezu, svejedno. I sve to tako olako, podrazumijevajuće, shodno nadaleko poznatoj bosanskoj gostoprimljivosti.

Priznajem da me ljudi već odavno smatraju i da sam kao dr Dulitl sklonija da se družim i pričam sa životinjama, shodno onoj Maksima Gorkog, kad kaže da „Nakon mnogobrojnih kontakata s ljudima, čovjeku dođe da pomiluje psa, nakloni se majmunu, te pred slonom skine šešir». Osjećam da mi tuđe misli remete moje prirodne frekvencije i ljudski glas sve više doživljavam kao atak na moj mozak koji je već prilično napaćen. Utoliko mi je veče kod teta Senije relaksacija i užitak.

Put natrag je lakša varijanta u smislu snalažljivosti, teta Senija kao

navigator objašnjava kako da se isparkiramo da tetak ne zakači vrata automobila o ogradu. Pričamo o njoj cijelo vrijeme tokom vožnje, tetak ne krije svoje oduševljenje. Neki ljudi druge napoje energijom, dok im drugi istu prazne. Kako sam predugo bila skačena silom prilika na ove druge, hvatam zrak napokon punim plućima.

Kući me čeka poruka od teta Nihadete. Ljetos me ugostila u Novoseliji, u kući sa najljepšim čardakom pored Vrbasa. Razmišljam o tome da vjerovatno ništa nije slučajno i da baš kad pomislim - evo prazna sam kao prazan akumulator - jednostavno se desi da me neko prikopča na struju. Kosmičku struju, da budem jasnija. Jednostavno se desi dobra bosanska žena. Čitajući Nihadetinu poruku ili mail, vidim bamiju, roštilj, baklavu, kafu naravno, iće i piće.... Nije u pitanju samo ta svojevrsna gozba, već njena neizmjerna želja da ugosti. Tad sam slikala tu njenu bamiju i slala raji. U Istru, Skandinaviju, Ameriku, Australiju... Senad Hadžifejzović, kojeg Nihadeta zna i kojem je za vrijeme rata i pomagala, napisao mi je poruku: „Nihadeta, ti i bamija, ima li šta ljepše...“ Kod Nihadete je na djelu i varijanta da njene goste zbrine komšinica ako se trefe dok je ona u Švedskoj. Uvijek rado prepričavam kako je Asim sazlija jedne ljetne večeri u restoranu „Slap“ banuo sa domaćom ružom, koju ja zovem ružom svog djetinjstva. Pitam ga otkud mu. A on veli, iz Nihadetine bašte, Radmila, sad sam od nje, eno joj puna bašta raje. I piše mi Nihadeta da će krajem maja u Banjaluku, pa ćemo opet pod čardak. I da u Banjaluku dolazi njena drugarica i komšinica Derviša. S kojom koji dan poslije sjedim u restoranu „Palas“ i mezim priču. Vrijeme leti, teta Derviša je emotivna i topla žena. Dolazim kući i gledam pošiljku koju mi je Nihadeta poslala kao znak pažnje, prijateljstva i ljubavi. Pred očima mi sijevaju sve godine mojih roditelja, čiji sam svjedok bila, i njihova deviza da je davanje zapravo primanje.

I tu se jednostavno rasplačem kako valjda nisam plakala od djetinjstva.

fotografiju Slavko Zamola u gornjem redu - u sredini.

Lijevo od njega je dr Josip Jović - Shover

SLAVKO ZAM

iz druge knjige ’Izlet u Banjaluku’, ekskluzivno z "Kabare", popularnu pozorišnu kafanu u Banjoj Luci...

***************

NAPISAO: Slavko Podgorelec

Cijeli život proveo je sa glumcima; pjevao je božanstveno, bio šeret i začinjavac, a uz sve to i cijenjeni ugostitelj. Zvao se Slavko Zamola i decenijama je vodio EHER 16 Š BANJA LUKA

Zamola je bio institucija. I djelom, a i kao pojava.

Monumentalan, šarmantan, neodoljivog baritona, uveseljavao je klijentelu "Kabarea" u koji su rado navraćala najpoznatija pozorišna i filmska imena iz cijele nekadašnje Jugoslavije.

Zamola je često umio zapjevati, za svoju i dušu najbližih prijatelja, a onda su njegove glasovne mogućnosti umjetnički oblikovane u banjalučkom Vokalnom oktetu i Kamernom orkestru. Dobijao je Zamola i ozbiljne ponude za solističke nastupe jer je u repertoaru imao popularne arije iz Verdijevih opera: i danas se pamte njegove egz-

Ekskluzivitet Izvinjenje redakcije U prošlom broju, našom omaškom, ispustili smo navesti da je u članku o Ademu Ćejvanu autor fotografije, Slavko Podgorelec.

Našem Slavku upućujemo izvinjenje.

Redakcija Šehera. ogromnog kestena koji se i danas uzdiže pred banjalučkim Teatrom.

Nakon što je uspaničeni Džonlić utvrdio nestanak svog lancima sputanog "prometala", Zamola ga je, mrtav-hladan, podsjetio kako je možda zaboravio gdje je parkirao "motorić". Onda se cijeli "Kabare" dao u potragu, da bi neko, kao slučajno - ugledao motor na vrhu kestena...

- E moj Envere, što piješ kad zaboravljaš gdje si ostavio "soleks" – očita mu "bukvicu" Zamola. Operacija skidanja motorića trajala je, na opšte veselje, sve do radnih jutarnjih sati kada je motor, napokon, vraćen očajnom vlasniku.

*********************

MOLA

za ŠEHER BANJALUKU

ibicije iz "Travijate" i "Rigoleta". No, sve je bilo uzalud jer je ovaj Banjalučanin bio neraskidivom "pupčanom vrpcom" vezan za Pozorište i bife...

A pozorište i njegovi poslenici – koji su, bez iznimke i rezerve – voljeli, rekli bismo čak "obožavali" svog bifedžiju, opraštali bi Zamoli nestašluke o kojima se knjige mogu napisati. I danas se prepričava kako je glumcu, rahmetli Enveru Džonliću, sakrio novi motorni bicikl, popularno zvani "Soleks".

Kada bi odlučio našaliti se na nečiji račun, Slavko Zamola nije štedio ni vrijeme, a ni novac.

Tako je organizovao da se, uz pomoć vatrogasnih ljestava (merdevina), "soleks" glumca Envera Džonlića debelim konopcima čvrsto priveže za vrh krošnje

Banjalučki potres je 1969. godine privremeno zatvorio Pozorište, ali je Zamolin bife rad nastavio u kampprikolici. U grad je stigla ekipa filma "Zemlja drhti" sa rediteljem Torijem Jankovićem, koji je korpulentnom i apoteoznom Zamoli odmah ponudio ulogu.

Mudri kafedžija je shvatio da će postati ekskluzivni "liferant" pića – ali i toplih i jela sa roštilja. I to za cijelu ekipu.

Nezaboravna je epizoda kada glumci Ljuba Tadić i Zaim Muzaferija naručuju kafe, a Zamola dovikne pomoćnici u kamp-prikolici odnosno "kuhinji": - Mala, napravi’der dvije bolje kafe, ali štedi materijal !

Nikada nismo uspjeli saznati kako Zamola pravi "bolje kafe" – i pri tom štedi materijal... A goste je posluživao u robijaškoj (filmskoj) uniformi - na ledini odnosno asfaltu. Tadašnji šef Sekretarijata za informacije banjolučke opštine bijaše Drago Kukrika (djelatnik SDB, odnosno Službe državne bazbjednosti!).

Onda se filmska ekipa preselila u Zenicu, a tamo je, na posebnom željezničkom vagonu, otpremljen i bifeprikolica našega Slavka. Zamola je automobilom otišao na snimanje...

Nije daleko stigao. Zaustavila ga je, a nakon toga i privela, policijska patrola kojoj je dojavljeno kako se "neki robijaš vozi u ukradenom autu".

Nesretni Slavko Zamola nije skidao svoj filmski kostim-robijaško odijelo, sve do završetka snimanja.

Slučaj je, nakon nekoliko sati, razriješen: Zamola je stigao na snimanje, ali nikada nije otkrio ko stoji iza ove podvale.

Legendarni boem i neosporni umjetnik tiho se preselio u svima nam neizbježnu Izvjesnost : u snu.

Na vječni počinak ga je, potkraj osamdesetih prošloga vijeka, ispratilo nekoliko hiljada prijatelja i poštovalaca, među kojima su bile desetine pozorišnih i filmskih glumaca – od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana... Š E H E R 17 BANJA LUKA

U SUSRET DESETOM »VEZENOM MOSTU«

SVOJI NA SVOME BANJA LUKA KAO OTVORENI EVROPSKI GRAD

Piše: Ismet BEKRIĆ Susreti u Banjaluci, nazvani »Vezeni most«, po stihovima Nasihe Kapidžić-Hadžić, postaju simbol multikulturalnosti, tolerancije, zajedničkog života i uvažavanja pojedinačnih i zajedničkih interesa, te očuvanja tradicije i istorijsko-kulturne baštine grada Banje Luke. U tom će ozračju biti i ovogodišnje druženje, jubilarno, već deseto, koje će se održati prvih dana mjeseca jula, sa bogatim kulturnim i rekreativno-sportskim programom, te tribinama posvećenim društveno-političkom i privrednom životu. »Susreti Banjalučana i prijatelja Banje Luke, ma gdje da se održavaju, a posebno susreti u Banjoj Luci, prave su ljudske, stvaralačke niti koje nas vezuju međusobno i sa gradom, jer svaki naš sugrađanin, koji nosi Banju Luku u srcu, zlatna je nit Banje Luke kao otvorenog evropskog grada, u kojem se svako osjeća kao svoj na svome«, rekao nam je mr. Muhamed Kulenović, predsjednik Upravnog odbora Zajednice udruženja građana Banje Luke, s kojim smo se susreli u Banjoj Luci, početkom aprila ove godine.

Pripreme ovogodišnjeg »Vezenog mosta« u punom su jeku, usvojen je i program koji nudi zanimljive kulturne i sportske priredbe i tematske razgovore.

Želja – opera »Safikada« »Željeli bismo da nas u ovogodišnji, jubilarni susret uvede poseban muzički događaj – izvedba opere »Safikada«, na sceni Narodnog pozorišta«, rekao nam je Muhamed Kulenović. »Ovo muzičko ostvarenje banjalučkog profesora Muharema Insanića, na libreto Slavka Podgorelca, nastajalo je i uz naše susrete, na kojima smo, u programima svečanih otvorenja, slušali pojedine arije i odlomke, i željno čekali da »Safikada« dočeka svoju premijeru.« Izvedba »Safikade« zavisi, međutim, i od pridobijanja potrebnih sredstava, ali se nadamo da će jubilej »Vezenog mosta« ipak biti uljepšan ovim izuzetnim muzičkim događajem.

U Zajednici udruženja građana Banje Luke imaju još jednu želju – da se poetsko veče vrati u svoj pravi ambijent, u avliju rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, u Stupnici, kraj Vrbasa. Tu bi se dodijelila i literarna nagrada za domete u poeziji za djecu – »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, a svoje stihove govorit će poznati pjesnici: Enes Kišević, Dušan Pop Đurđev, Gradimir Gojer, Amir Brka, Šimo Ešić, Mirsad Bećirbašić, te domaći autori: Enisa Osmančević Ćurić, Kemal Coco, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Aleksandra Čvorović, Kristina Mrđa, Jovan Joco Bojović, Muhidin Šarić, Slavko Podgorelec, Migdat Hodžić i dr. U ambijentu stare bosanske kuće porodice Kapidžić treba da se otvore i dvije izložbe – »Vezovi porodice EHER 18 Š BANJA LUKA

Kapidžić« i »Deset godina Vezenog mosta«. »Vezeni most« će, kao i dosad, biti i u znaku novih knjiga. U vijećnici Banskog dvora predstavit će se nove pjesničke zbirke Kemala Coce – »Razgovor sa životom«, Ranka Pavlovića – »Dublje od slutnje«, Sadete Sokol – »Iskerane pjesme« i Azre Dedić – »Odsanjani grad«, zatim knjiga stihova, zapisa i sjećanja Nedžada Talovića – »Dvori od sjećanja« i knjige sjećanja i članaka Irfana Nurudinovića – »Boje rodnog grada« i Ridvana Memića – »Gornji Šeher kroz vrijeme«. Izdavačka kuća »Bosanske riječ« predstavit će dvije knjige pjesama za djecu banjalučkih autora – »Jesen u gradu« Ismeta Bekrića i »Arija iz akvarija« Kemala Handana. Nove stranice otvorit će i već 15. knjiga Banjalučkih žubora »Rodni rad« i magazin Banjalučana Švedske »Šeher Banjaluka«.

U legendu o banjalučkoj Juliji – Safikadi i ovog ljeta će svoje stihove utkati pjesnici, a svoje glasove žene iz hora »Safikada«. Paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća na Safikadino obilježje Banjalučani će ponovo pokazati da »za ljubav rođeni smo«.

Galerija zaslužnih Banjalučana Banja Luka je grad poznatih i priznatih umjetnika, naučnika, sportista, stvaralaca u raznim oblastima života.

Svakoga ljeta, u okviru »Vezenog mosta«, ožive se sjećanja na njihove domete. Ovog jula u središtu pažnje i razgovora bit će bogato publicističko djelo Aleksandra Ace Ravlića, koji je objavio više monografija i tematskih knjiga, među kojima se ističu »Banjalučki povijesni listići«.

Ovogodišnje predstavljanje likovne Banje Luke bit će posvećeno bogatom grafičkom opusu Kemala Širbegovića, koji je Akademiju likovnih umjetnosti završio još 1962. godine u Beogradu, u klasi profesora Zorana Petrovića, a koji od 1972. godine živi i stvara u Parizu, kao umjetnik svjetskog glasa. »Vezeni most« će djeci Banje Luke pokloniti i mjuzikl »Početak – eto, šta je na kraju«, u izvedbi Dječjeg studija glume »Roda«, u kojem se predstavljaju mati i sin Rodić – Nevenka kao režiserka, a Janko kao kompozitor.

U sportsko-rekreativnom programu i ovog ljeta će biti šaha – memorijalni turnir »Ahmet Ćejvan«, nogometa, odbojke na pijesku, košarke, vožnje dajak-čamcima, raftinga. »Vezeni most« je, tako, prilika za druženje, poeziju i muziku, nove knjige, opuštanje uz sportska takmičenja, ali i mogućnost da se bavimo i značajnim temama društvenopolitičkog i privrednog života. Koliko smo stvarno žitelji svoga grada, i koliko nam grad pruža? U svome gradu ipak nismo samo turisti. S pravom očekujemo mnogo više.

Bilježimo „SINKOPA“ – INSANIĆ MUHAREM s.p.

51 000 Banja Luka, Kralja Petra I Karađorđevića br.76 tel/fax: 051/300-982, Bosna i Hercegovina, Republika Srpska mob: 065/644-783 Žiro račun:562-O99-0000-448828 Razvojna banka e-mail: sinkopa@blic.net JIB: 4502327270010 www.arion-bl.com Za informativno glasilo „ŠEHER BANJA LUKA“ Piše: Prof. Muharem Insanić

PISMO IZ BANJALUKE Gosp. Mirsadu Filipoviću, predsjedniku Saveza Banjalučana u Švedskoj Vrlo poštovani gospodine Filipović, napokon sam uhvatio nešto više vremena, da vam se javim i u najkraćim crtama upoznam našu dijasporu i naše građane na privremenom radu u inostranstvu (Švedska...) posredstvom vašeg informativnog glasila („Šeher Banjaluka“) s nekim aktuelnim sadržajima kulturno-umjetničkog života u Banjaluci. Ovo pismo vam pišem u svoje ime, ali i nakon više razgovora s predstavnicima Zajednice udruženja građana Banjaluke, direkcijom Narodnog pozorišta Banjaluke. Ovogodišnji 10. jubilarni susret Banjalučana „Vezeni most-2013“ trebalo bi da budu otvoreni operom „SAFIKADA“ (kompozitora Muharema Insanića i Slavka Podgoreleca, libretiste) na velikoj sceni Narodnog pozorišta Banja Luka, 5 ili 6. jula o.g.). Međutim, i na našu veliku žalost,

to se neće dogoditi (?!) jer nam je javljeno da zbog velike ekonomske krize i dugotrajne recesije zato, kao i za neke druge sadržaje, ne postoje finansijska sredstva, i našem veselju - vi to razumijete- bio je kraj.

Kao što vam je poznato, a vjerujem i dobrom dijelu naše dijaspore, opera „Safikada“ je svečano na daskama Narodnog pozorišta Banjaluke izvedena i premijerno i reprizno 2011 god. uz punu finansijsku podršku Gradske uprave B. Luka, resornog Ministarstva RS, bračnog para Banjalučana Hajrije i Borisa Vukobrata iz Pariza, uz obećanje da će kao dio stalnog pozorišnog repertoara biti izvođena četiri puta godišnje i da će biti omogućeno njezino predstavljanje i gostovanje u drugim gradovima BiH, odnosno u uglednim pozorišnim kućama naše regije i šire. Na žalost, preliminarno ugovoreni nastupi naše banjalučke opere u Beogradu i Sarajevu su morali biti odgođeni jer ni za te nastupe nisu obezbijeđena sredstva i izvjesno je da će, i da li će, uopšte biti obezbijeđena za neke druge termine.

Unatoč svemu, za cijelo ovo vrijeme mi nismo prestali sa uvježbavanjem cjelokupnog opernog kako umjetničkog, tako i pomoćnog-tehničkog ansambla, tako - ukoliko se ikako obezbijede sredstva iz nekih drugih izvora, mi ne gubimo nadu, bit ćemo spremni za nastupe jer nam je dobro poznato da su to i želje naših građana pa i naše dijaspore a njih ipak ne smijemo razočarati jer upravo zbog njih smo i stvarali ove umjetničke (muzičke) sadržaje, pa tako je, najzad, nastala i naša, popularna, banjalučka opera „Safikada“.

Poštovani gosp. Filipoviću, sigurni smo da u cijelosti razumijete naše aktuelne prilike, ali i naše „muke“, također smo sigurni u to da ćete se i vi lično s našom dijasporom, našim građanima (Švedska ali i druge zemlje) angažirati da naš operni ansambl, naša banjalučka opera „Safikada“ i svi umjetnici koji sudjeluju u ovom, umjetničkom projektu pokažu svoje umijeće i svoju umjetnost kako bismo upoznali našu širu javnost, ali također i u inostranstvu, s kulturnoistorijskim vrijednostima naše zemlje i naših naroda i njihovom umjetničkom inrepretacijom,čime se uistinu možemo i dičiti i ponositi. Želimo vama i vašoj porodici, ali i cijeloj našoj dijaspori, mnogo sreće, zdravlja i uspjeha u radu i, naravno, da se uskoro vidimo u našoj Bajnoj Luci.

Banjaluka, 10. 04. 2013. god.

19

Odlično posjećena tribina: Emir Suljagić, predsjednik organizacije "1. mart".

Potpisivanje značajnog sporazuma u Geteborgu: Presjednici Edin Osmančević i Emir Suljagić.

Reportaža

Pred parlamentarne izbore 2014.

NE SMIJEMO BITI

PASIVNI

Piše: Edin Osmančević

Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine, te B-H udruženja, zajednice, i građani, imali su mogućnost da se 27. i 28. marta sretnu sa predstavnicima Građanske koalicije ”Prvi mart”. / www.prvimart.ba/ Bila je to prilika i da potpišu sporazum o suradnji u cilju registriranja u izlaska većeg broja građana iz dijaspore na naredne Parlamentarne izbore 2014. godine. Imajući u vidu dosadašnji rad građanske inicijative „Glasaću za Srebrenicu“, te koalicije organizacije civilnog društva „Prvi mart“, više od trideset organizacija

Foto: Džemila N. Meštrovac / fotograf /

povratnika, udruženja žrtava, asocijacija boraca, brojnih skupina, pokreta i inicijativa izbjeglih, raseljenih lica i prognanih sa prostora entiteta Republika Srpska, uključilo se u djelatnosti Stranke dijaspore BiH, zajedno sa ostalih petnaest b-h stranaka koje ne poriču genocid u Srebrenici. Tako će biti širok zahtjev za podršku jedinstvenoj, zajedničkoj i multietničnoj listi za izborne jedinice u entitetu Republika Srpska za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Primarni razlog za ovaj zahtjev jeste nedovoljna politička zastupljenost interesa povratnika i njihovih političkih predstavnika u entitetu RS. U takvim uslovima borba za funkcionalnu i prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu postaje sve teža, uz brojne prepreke koje se u današnjem političkom kontekstu čine nepremositivim.

Svakim danom se narušavaju osnovna ljudska prava, građanske i političke slobode građana nesrpske nacionalnosti u RS-u, ograničavaju im se prava na slobodu kretanja, slobodu udruživanja, slobodu izbora prebivališta, institucionalno se diskriminiraju, ne uvažava se njihovo pravo na zastupljenost u institucijama u skladu sa rezultatima Popisa stanovništva iz 1991. godine, te im je ugroženo osnovno ljudsko dostojanstvo i sjećanje.

Osnov procesa povratka je osiguranje ostvarivanja biračkog prava za sve prognane, interno raseljene osobe i izbjeglice, te da je isto pokazatelj demokratskog napretka naše države i glasa protiv legitimitanja kreiranja većine uz pomoć etničkog čišćenja i genocida.

Na tom putu moramo biti jedinstveni u borbi za opstanak Bosne i Hercegovine kao države, budući da u trenutnom omjeru snaga ne postoji šansa da bilo koja politička stranka sama može osigurati zastupljenost i izbor u Parlamentarnu skupštinu BiH iz izbornih jedinica u RS-u.

Građani BiH nemaju pravo ostati pasivni i neutralni u procesu registracije za naredne parlamentarne izbore jer se u tom slučaju svrstavaju na stranu onih snaga koje teže legalizaciji etničkog čišćenja. Pasivnim odnosom prema svojoj domovini doprinosite njenoj destrukciji i njenom nestanku!

Prijavu koja će vam pomoći da se lakše registrujete za naredne izbore možete učiniti i direktnim unošenjem vaših podataka na web www.prvimart.ba gdje imate formular. Molim vas da ovu informaciju proslijedite dalje na uvid vašim prijateljima i rodbini kako bi se priključili u borbi za našu jednu jedinu Bosnu i Hercegovinu.

Zajedno smo jači! Š E H E R 21 BANJA LUKA

Banjalučka BEMA – između svojih zalaganja i njihovih problema

KAZNA ZA – RAD

Tekst i foto: Rešad SALIHOVIĆ Banjalučka inspekcija kaznila je fabriku obuće BEMA sa tri hiljade maraka zbog toga što su njeni radnici radili subotom, i podnijeli prijavu protiv direktora Marinka Umičevića.

Recimo, odmah na početku, da su posjete inspekcijskih organa učestale u posljednje vrijeme, nakon što je ispražnjena opštinska kasa, tako da se komunalna policija pretvorila u «šikutorsku» službu otimanjem novca od onih koji ga imaju. A ovaj događaj bio je povod i za razgovor sa direktorom BEME Marinkom Umičevićem, koji je, vidno razočaran ponašanjem opštinskih šikutorskih službi, otvorio dušu: ''Ovakvim postupko inspekcijske službe grada Banjaluke ne 22 Š E H E R

BANJA LUKA

dozvoljavaju onima koji žele da rade, i da rade kada imaju posla, te radnicima ne preostaje drugo nego da crknu od gladi''.

I umjesto da inspekcija kontroliše državne službenike koji bježe s posla prije isteka radnog vremena, ona je udarila na radnike, što u ovom vrlo teškom ekonomskom vremenu predstavlja klasičan primjer udara na rijetke proizvođače u Banjaluci, nad kojima gradske inspekcijske službe, u cilju tobožnje zaštite radničkih prava, «treniraju strogoću» i ne dozvoljavaju im da rade. No, kako bi pred narodom opravdali svoj nerad, čije su posljedice više stotina uništenih preduzeća, vlas(t)i su se dosjetil(e)i da poslanike natjeraju da rade nedjeljom, a da zato ni Skupština ni poslanici ne budu sankcionisani, jer su oni pred inspekcijom zaštićeni kao bijeli medvjedi, pojasnio je dalje Marinko Umičević direktor fabrike obuće. ''Vlasnici tvornice obuće su Slovenci koji u svom vlasništvu imaju najveću firmu u RS-u SANINO sa 2.300 zaposlenih u Prnjavoru i Derventi. Oni više ne mogu niti hoće da finasiraju natalitet ljudi, zato što je svakog dana u prosjeku zbog trudničkog bolovanja sa posla odsutno više od deset posto zaposlenih, i onda je za sve kriv ''babaroga'' Marinko, a

nigdje se ne traži odgovornost Privredne komore i države, koja se treba zapitati, da li smo svi bolesni ili toliko bezobrazni. A, ustvari, mi ne dobijamo platu sa državnih jasala nego je moramo zaraditi. Zato nam iz raznoraznih razloga zna roba zakasniti, a isporuku kupcu moramo ispoštovati, a to je da radimo po potrebi i subotom, pa nas zbog toga gradski oci kažnjavaju.''

A da imaju imalo sluha i obraza, baš iz tog razloga ne bi posezali za kaznama, napominje dalje Umičević: ''Kada mi dođu kamioni iz Austrije, Njemačke, Hrvatske ili Italije preko Gradiške i prođu tranzitnim putem udaljenim trista metara, zbog ograničenja nosivosti mosta u Karanovcu od dvadeset tona, prinuđeni su voziti preko Jajca, Travnika, Skender Vakufa, tačnije skoro 200 kilometara duže kako bi došli do fabrike, jer nema šanse da njihovi vozači naprave prekršaj i preko mosta pređu nedozvoljenom težinom vozila. Uzme li se u obzir da je opštinska vlast u Banjaluci zabranila ulaz vozilima u grad, čija je nosivost veća od 3,5 tona, što nigdje u svijetu nema, praktično znači da je to namjerno urađeno kako bi se uništila privreda u Banjaluci, koje zbog toga i nema.''

Samim tim došlo je u pitanje poslovanje ove firme od koje živi najmanje pet hiljada stanovnika, za čije zapošljavanje grad gotovo nije ništa učinio, o čemu Umičević kaže: ''Ja sam i sada i u prošlom sazivu bio u gradskoj skupštini i sa njima ratujem četiri godine zato što oni ne vode računa o zapošljavanju radnika a trebalo bi, te sam od njih dobio informaciju kako to nije njihov posao, što je sramota, jer grad svoj budžet puni sa 65 posto od PDV-a''.

S obzirom da fabrika zapošljava više od hiljadu žena, javljaju se određeni problemi sa svakodnevnim bolovanjima, koji se ne mogu riješiti bez učešća šire zajednice, o čemu Umičević kaže: ''Ja sam veliki protivnik ovog sistema porodične medicine koji je nama nametnula Evropa, jer tvornica obuće BEMa ima radnike sa pet opština, a nemam uvida u rad domova kao što je to bilo u vrijeme Tita kada je imala svog doktora, koji su pomagali bolesnim a ganjali lopove. Kako sada nemamo nikakvu kontrolu nad bolesnim, imamo situaciju da je svakog dana bolesno 15 posto ljudi. Zato sam predložio vladi RS-a da formiraju jedinstvenu inspekciju kao u okruženju, jer ja nemam pravo po kućama obilaziti bolesnike kako bi se uvjerio jesu li tu ili nisu''.

I pored toga što se susreću sa svim nametnutim problemima, u malobrojnom rukovodstvu fabrike, na njima svojstven način, rješavaju ih u hodu: ''BEMA ima 1250 radnika i nikome nije dužna, ni državi ni radnicima ni dobavljačima. BEMA ima u kancelarijama, zajedno sa mnom, samo 12 radnika. Meni je najveći problem BiH, kakva je da je, ona je naša država, ali ovakva kao da ne treba nikome, osim onima u Vijeću ministara. Zato što je BiH jedina država u svijetu koja nema Ministarstvo privrede. Država koja je to podijelila na entitete, a oni nemaju nikakvih ovlaštenja u rješavanju privrednih pitanja i teškoća, jer ona tamo drži sve pare. Sva monetarna, carinska i financijska politika je u Vijeću ministara, dok je entitetim dato ministarstvo privrede kojega niko ništa ne pita.''

Ma koliko ga pojedinci osporavali ili hvalili, direktor navodi:'' «Onaj ko ne radi nema problema, jer je sebi obezbijedio zaleđinu i ogromnu svitu od sekretarice do stečajnog upravnika, a oni što rade imaju problema, koje treba imenovati, i upitati se: zašto su stala ulaganja u BiH? Stala su zbog velikih nameta, zbog neuređenog društva, zbog mita i korupcije. Uz to, BEMA za komunalne naknade i građevinsko zemljište plaća godišnje 45.000 KM, 25.000 KM za građevinsko zemljište na kojem ova zgrada leži 40 godina i za komunalnu taksu 15.000.

Tražili smo da se takse plaćaju kao u Srbiji gdje se naplaćuje kao i kod nas, s tim ako se plati unaprijed za godinu, taksa iznosi svega 30posto. Ili, carina na repromaterijal kod nas se naplaćuje 15 posto, dok se u Evropi za to plaća 3 posto''.

Bez obzira na sve nedaće, direktor BEME Marinko Umičević je na kraju želio da poruči:(fotos-0021) ''Sve ovo što sam rekao doživljavam kao borbu za spas sirotinje, jer u mene nema djece guzonja, u mene su radnička djeca i mislim da za njih ima hljeba u ovoj državi, samo malo treba oznojiti guzicu i raditi a ne kao Špirić i Bevanda. Bevanda samo putuje i nosa onu minđušu pa bih ga zapitao zaradi li on svoju platu''.

Treba napomenuti da se osim u ovom poslu naš sagovornik Umičević dokazao i kao uspješan sportista, koji je stao na čelo košarkaša paraplegičara za koje ratuje sa BiH i kaže da ga je sramota što kolica za svoje sportiste invalide plaća deset hiljada maraka plus PDV. Mada se nekima ne sviđa što Umičević glavom razmišlja i iz duše bez dlake na jeziku govori, i pozicija i opozicija od njega zazire, pa ipak kakav je takav je, pravi je fajter u borbi za prava radnika kojih je više zaposlio nego svi političari zajedno, za razliku mnogih obezbijedio im je redovne plate nešto veće od propisanog minimuma, sopstveni prevoz i topli obrok pripremljen u vlastitoj kuhinji, mada bi mnogi poželjeli da se to radi u njihovoj režiji. Š E H E R 23 BANJA LUKA

Banjalukom kroz prostor i vrijeme

TITANIK/BOSKA Foto: Arhiva Šehera

Tekst: Adem Čukur

Za vrijeme Austro-Ugarske vladavine, na lokalitetu između Gospodske ulice (Kastelovog ćoška) i manje džamije sa grobljem (gdje je kasnije izgrađen hotel »Palas«), istočno od glavne gradske longitidualne saobraćajnice, nalazilo se više objekata različitih kvaliteta i sadržaja, uglavnom sa poslovnim prostorom u prizemlju i stanovima na spratu. Građevinska linija ovih objekata bila je uvučena u odnosu na glavnu ulicu, a povezana s linijom na istočnoj strani Gospodske ulice, što je EHER 24 Š BANJA LUKA

doprinijelo da se ispred njih formira dosta prostran gradski trg/skver. Među tim objektima najinteresantniji je bio restoran – veća prizemna zgrada sa potkrovljem, u tirolskom stilu. U njemu je, do skvera, bila manja sala sa šankom, a ljeti je, ispred, na skveru, bilo postavljeno nekoliko stolova koji su uglavnom bili zauzeti. Na istočnoj strani objekta nalazila se veća restoranska sala sa kuhinjom i pratećim prostorijama. Prema zapisu Zlatka Puvačića, restoran su pazarnim danom najviše posjećivali Nijemci nastanjeni u Lijevču polju, koji su dolazili da na obližnjoj pijaci prodaju svoje poljoprivredne proizvode, ostavljajući u prostranom dvorištu zaprežna kola. Nakon pazara u restoranu bi se obilato častili. Prema istom zapisu, na sjevernom dijelu, uz ulicu Moše Pijade, nalazila se velika uglovna spratnica, u vrijeme gradnje moderan objekat sa fasadama u stilu historicizma, u čijem su prizemlju jedno vrijeme bile i poslovne prostorije Prve

hrvatske štedionice i Muslimanske banke.

Poslije Drugog svjetskog rata svi ti objekti su srušeni i izgrađen je jedinstven stambeno-poslovni prostor spratnosti P+4 koji se protezao duž cijelog lokaliteta, u pravcu sjever-jug, zadržavajući svoju uvučenu građevinsku liniju. Bio je to, za to vrijeme, u arhitektonskom smislu kvalitetan objekat sa uravnoteženom primarnom i sekundarnom fasadnom plastikom i dobrim izborom fasadanih boja, pa je to bila jedna od zgrada po kojoj je u to vrijeme Banaluka bila prepoznatljiva. Ime projektanta objekta nisu mi uspjeli naći ni uposlenici u arhivu. Neki stariji upućeni rekli su mi da je to bio banjalučki arhitekt Salihagić (koji je još prije Drugog svjetskog rata imao vlastitu firmu u Banjoj Luci), što i ja mislim, ali to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. U prizemlju zgrade nalazio se niz zasebnih trgovačkih radnji u staklu, koji se na sjevernom dijelu završavao prodavnicom

Sjećanje

sportske opreme »Sport Heruc«, dok se na krajnjem južnom dijelu nalazio mliječni restoran »Jadranka« Banjolučke mljekare, a između apoteka, prodavnica konfekcije, prodavnica čarapa. Na četiri spratne etaže bili su stanovi. Postojeći skver je bio oplemenjen velikim pravouganim cvijetnjakom koji se obnavljao svake godine.

Neposredno po izgradnji, ovaj objekat je spontno nazvan »Titanik«, po poznatom prekookeanskom putničkom brodu (koji se potopio već u svojoj prvoj plovidbi 1912. godine), vjerojatno zato što je ulična fasada sa balkonima unekoliko asocirala na brod. Nažalost, ovaj objekat je doživio sičnu sudbinu svog imenjaka. Bila je to u zemljotresu jedna od najviše oštećenih zgrada, koja je potom i srušena. Poslije zemlotresa, i jedan stambeno-poslovni objekat u Boriku dobio je takođe nezvanični naziv »Titanik«, ali je to samo blijeda slika porušenog »Titanika«.

Novim urbanističkim planom na ovom je lokalitetu bila predviđena izgradnja Centra I, kompleksa koji je obuhvaćao izgradnju velike robe kuće, dogradnju hotela »Palas« i izgradnju Doma solidarnosti (na prostoru porušene zgrade Gimnazije). S obzirom na značaj lokacije za grad, raspisan je javni natječaj za njeno arhitektonsko-urbanističko rješenje. Prvu nagradu je dobila grupa arhitekata iz Zagreba: Ljerka Lulić, Velimir Neidhardt i Jasna Noss, po čijim je projektima i realizovana izgradnja Centra, osim dogradnje hotela »Palas«. Glavni dio ovog kompleksa čini robna kuća »Boska«,

površine oko 13.000 kvadratnih metara, koja je svojim snažnim arhitektonskim izrazom, kao i uspjelim objedinjavanjem raznolikih sadržaja i funkcija, kao i za to vrijeme savremenim enterijerskim rješenjima, označila nova kretanja u tadašnjoj arhitekturi i organizaciji savremenog robnog prometa na malo.

Prizemlje prema trgu je potpuno ostakljeno, pune spratne plohe su date u natur-betonu sa dodatkom crvene boje i naglašene strukture, a cijela završna etaža je na koso položenim plohama sa oblogom od bakarnog lima i naglašenim spojevima po visini. Bila je to sve do posljednjeg rata prostorno i sadržajno najveća robna kuća u Bosni i Hecegovini. U podrumu su prostori sa dvije kino dvorane, restoranom, slastičarnom, samoposlugom..., dok su na ostalim spratovima prodajni prostori različitih grupa proizvoda – konfekcije, obuće, kozmetike, bijele tehnike, elektorinike, namještaja, alata i okova, tepiha... Iznad prvog sprata nalazila se prostrana terasa sa kafanom na koju se dolazilo zasebnim liftom iz podhoda u podrumu. Vremenom, kafana je prestala raditi, lift demoliran, a betonsko okno lifta srušeno. Kako je objekat zadržao prethodno uvućenu građevinsku liniju, između njega i ulice Maršala Tita formiran je prostran trg sa kojega je osigurana vizura/pogled na tvrđavu Kastel i Šehitluke iza nje. A na njemu je u istom pravcu urađen i podhod.

Na trgu je simbolično postavljen i javni sat koji je stao na 9 sati, 11 minuta i 33 sekunde – vrijeme zemljotresa od 27. oktobra 1969. godine.

Sjećanje

JEDNO RUKOMETNO PRISJEĆANJE

MALA VELIKA

PRIČA

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Ovo je mala priča o velikom banjalučkom rukometu, te govori sama za sebe i nije joj potreban nikakav uvod, pogotovu jer je taj sport, kako ga ovdje u Australiji zovu “european handball,” potpuno nepoznat za njih.

Godina je bila 1998., mjesec mart, ponedjeljak, dva sata ujutro. Ulazim u taksi ispred jednog sidnejskog restorana. Vozač taksija brblja stalno, ne zatvara, sa nekim neodređenim akcentom, istočnoevropskim ali ne slavenskim. Pitam taj “chatterbox” odakle je, pošto me je natjerao da propričam iako nisam imao namjeru?

Rumun, kaže. Na uzvraćeno mi pitanje odgovorim da sam iz Bosne, bivša Jugoslavija. On opet, bez oklijevanja, nastavlja sa istragom: “Gdje u Bosni?” Odgovaram: “Iz Banjaluke.” On se tek onda raspriča, kako je igrao rukomet za Steaua-u iz Bukurešta, te igrao protiv Borca (on izgovara Borak) u Kupu šampiona 1977. godine u Banjaluci. Ova me glupa priča već potpuno razbudila i vratila dvadeset godina unazad...

Dvorana Borik, pet sati poslije podne. Sa ocem ulazim u "kutiju šibica". Borac, šampion Evrope, Steaua, pretendent na titulu, treće kolo Kupa šampiona. Prethodni meč u Bukureštu završio je tijesnom pobjedom Borca 13:12, nisam više siguran. Igrači su se već

EHER 26 Š BANJA LUKA

zagrijavali na terenu. Iza gola kod glavnog ulaza u dvoranu stoji ekipa: Simo Bajić, Vlado Kojo, Ford i, ne mogu se više sjetiti ko je bio četvrti, mislim Hakija Mulabegović ili Miro Bijelić. Moj otac svraća da se pozdravi. Ja, van sebe od bijesa, jer već kasnimo sa zauzimanjem naših mjesta na tribini. Atmosfera, dvorana samo što ne eksplodira. Publika čeka da Hasan završi sa svojim dobacivanjima, odnosno nekim nebuloznim humorom kojem smo se ipak i uvijek svi slatko smijali, te da im dadne navijački takt. I, sudija svira početak utakmice; krenulo je. Dvorana se trese, Hasan napetih žila na vratu diriguje, maše zastavom i sa ostalom publikom uzvikuje poznato: “Hu! Hu! Hu!” Nevoljno ostajem sa društvom iz gola. Svaki put kad je Borac u napadu Simo Bajić dovikuje: "Selek! Selek!".

Upitam ga: “Šta znači to?”

On odgovara da im je Selke (Selec) zabio u Bukureštu pet komada, pa kad čuju Selek, gaće im se napune. Pomislih, kako mu ne dodije čitav život da dobacuje i provocira sudije, igrače i delegate na rukometnim utakmicama?

Na kraju drame Borac je izgubio 8:9, ali je zbog više datih golova, ipak prošao dalje. Nije odbranio titulu evropskog šampiona te godine, tako da je takav podvig ostao jedino na Partizanu iz Bjelovara.

Vraćam se u taksi upravo u trenutku kada Rumun priča o utakmici, kako je nikada neće zaboraviti i kako mu nikada iz glave izaći neće taj glas, odnekud iza gola: "Selek! Selek!" Kaže da mu nikako nije dao mira, tokom cijele utakmice, bezuspješno pokušavajući da pogledom uhvati osobu koja je to dovikivala. Izlazeći iz vozila, dobacim mu da nastavi sa svojim traganjem za zagonetnom osobom iza gola, ne znajući tada da neće, na žalost nikada, dobiti šansu da sretne dotičnog.

Neka počiva u vječnom miru naš Banjalučanin, Dr Simo Bajić.

Foto: Ana Judi

Reportaža

GRAD OD RIJEČI Banjalučki autori na Sajmu knjiga u Sarajevu – Predstavljeni novi »Banjalučki žubori« i magazin »Šeher Banjaluka«

Piše: Ismet BEKRIĆ Ovogodišnji jubilarni, već 25., Sajam knjiga i učila u Sarajevu, održan od 17. do 22. aprila, ponovo je bio prava prilika za promocije novih knjiga banjalučkih autora koje je vihor progonstava i rata odveo širom svijeta. Među knjigama, piscima i ljubiteljima lijepe riječi otvarali smo i stranice našeg magazina »ŠEHER BANJALUKA« i nove 15. knjige »Banjalučkih žubora« - »Rodni grad«. Ove zanimljive književne programe omogućilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, zaslužujući time punu pohvalu

»Žubori Šeher Banjaluke« Magazin »Šeher Banjaluka« i knjige »Banjalučkih žubora« se prepliću i dopunjuju, pa je i organizovana njihova zajednička promocija, u subotu, 20. aprila, kada su u »Bosansku kuću« na Sajmu došli i Banjalučani koji žive u Sarajevu.

Bilo je to, zapravo, jedno nadahnuto književno veče u kojem su se predstavili saradnici ovih izdanja Idriz Saltagić, Vasvija Dedić Bačevac, Migdat Hodžić i Ismet Bekrić, kojima se pridružio i pjesnik Šimo Ešić, prvi dobitnik književne nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« (zajedno sa pjesnikinjom Enisom Osmančević Ćurić).

Listajući stranice našeg lista i »Banjalučkih žubora«, mogli smo osjetiti bar dio literarnog dživljaja Banjaluke, kroz stihove, prozu, zapise i članke brojnih autora: Ante Ćosića, Irfana Horozovića, Ranka Pavlovića, Kemala Coce, Tihomira Levajca, Slavka Podgorelca, Irfana Nurudinovića, Jovana Joce Bojovića, Enise Osmančević Ćurić, Mirsada Filipovića, Edhema Trake, Denisa Đelića, Sakiba Salame, Ejuba Pašalića, Slobodana Bajića, Adema Čukura, Nenada Vidovića, Mirze Bišćevića, Seada

Mulabdića, Sadete Sokol, Azre Dedić, Harisa Grabovca, Aljoše Mujagića, Mustafe Bajagilovića, Sadika Beglerovića. Banjalučki literarni stvaraoci, publicisti i novinari izgradili su, tako, svojevrstan »grad od riječi«, čije se ulice protežu prostranstvima svijeta i naše čežnje za zavičajem, ali i obalama Vrbasa i alejama u kojima već cvjetaju kestenovi.

Novi naslovi U okviru banjalučkih literarnih stranica na Sajmu knjiga u sarajevskoj Skenderiji predstavljene su i nove knjige naših autora, čije tekstove i stihove, inače, susrećemo i na stranicama »Šeher Banjaluke«. »Boje rodnog grada«, knjiga zapisa, članaka i sjećanja prof. Irfana Nurudinovića, vratila nas je u vrijeme neke druge, tolerantne, evropske Banjaluke, ali i suočila sa sadašnjim nastojanjima da se, bar postupno, vraća ozračje multikulturalnosti i prožimanja naroda i kultura. Takve boje, kazane poetskom

riječju, stvaraju i nove pjesničke knjige, prvjenci, Sadete Sokol – »Iskerane pjesme« i Azre Dedić – »Odsanjani grad«, zbirka stihova Migdata Hodžića – »Jedna mala noćna (banjalučka) muzika, te druga knjiga Nedžada Talovića – »Dvori od sjećanja«, »sazdani« od pjesama, zapisa i sjećanja.

Vedrije boje zapljuskuju nas posebno iz knjiga pjesama za djecu – »Jesen u gradu« Ismeta Bekrića i »Arija iz akvarija« Kemala Handana, objavljene u ediciji »Mali princ« izdavačke kuće »Bosanska riječ« iz Tuzle.

Pjesnik, prozaist i dramski pisac Zlatko Lukić na ovogodišnji sajam je došao sa dvije nove knjige – pjesmama u prozi »Zagrljaj« i romanom »Više od ljubavi«. Ljubav i traganje za korijenima obilježja su i nove knjige Vasvije Dedić Bačevac – romana »Vrijeme ljubavi«.

Prognanička tematika prisutna je i u knjizi »Drame« Idriza Saltagića.

Ove knjige obogatit će i ovogodišnji »Vezeni most« u Banjaluci – tako će se »Grad od riječi« moći ogledati u ogledalu stvarnosti.

Sudbina sedmorice braće iz banjalučkog naselja Ilidža

BAJAGILOVIĆI U PET DRŽAVA

Piše: Kemal Coco

Po dva brata žive u Švedskoj i Norveškoj, a po jedan u Americi, Češkoj i Srbiji - Najstariji ima 87. a najmlađi 69 godina

Admiral i general bivše JNA. Mehmed Bajagilović

Foto: Arhiva porodice Bajagilović Dugo su stanovnici banjalučkih naselja Ilidža i Gornji Šeher govorili kako će za sedam sinova Hasnije i Huseina Bajagilovića, kada se ožene i stvore svoje porodice, naselje Ilidža biti maleno i da će morati sagraditi neku „Novu Ilidžu“ u kojoj će stanovati sa svojim ženama i djecom. Danas Bajagilovića, iz ove porodice, nema ni jednog ne samo u Ilidži, Banjoj Luci, nego ni u Bosni i Hercegovini. „Zadesila nas je sudbina rodnog grada i rodne Bosne“, kazuje Asim, kod svojih nekadašnjih komšija i prijatelja poznat po nadimku Askan. «Rasuli smo se u pet država i sasvim je sigurno da se više nikada nećemo skupiti na jednom mjestu.»

RANO OSTALI BEZ OCA Hasnija i Husein Bajagilović imali su sedam sinova. I danas su svi živi, ali, u poodmaklim godinama. Najstariji Meho, kapetan bojnog broda, ima 87 godina i živi u Beogradu (Srbija).

Sam priznaje da su mu unuci Saša i Maja najveća radost. „Oni mi daje snagu da još živim“, često govori Meho koji je bio prvi stanovnik u naselja Gornji Šeher kod Banje Luke, koji se odlučio da postane oficir tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice. Nedavno je objavio zanimljivu knjigu pod naslovom „Banjalučka Ilidža i njeni ljudi“, u kojoj se prisjetio svog djetinjstva i svih tadašnjih komšija.

Mehin brat Smajo ima 84 godine. Po zanimanju je bio visoko kvalifikovani bravar. Sada živi u Norveškoj, u gradu Odda Kasim Bajagilović sada ima 81 godinu, živi u Norveškoj, u istom gradu gdje je i njegov brat Smajo. Do penzionisanja je radio kao hemijski tehničar. U švedskom gradu Nortelje živi Nazim Bajagilović (78 godina). Bio je vrsni v.k. limar. Asim, zvani Askan, sa dva sina i troje unučadi živi u Češkoj. Prije dvije godine umrla mu je žena. I on se najljepše osjeća kada je sa unukom Dinom za kojeg kaže da će produžiti lozu Bajagilovića. Asim ima 75 godina, a po zanimanju je bio stolar. Svoje penzinerske dane u gradu Karslad (Švedska) provodi Šemso Bajagilović (72 godine). U rodnoj Banjoj Luci važio je za jednog od najboljih alatničara. Najmlađeg od sedmorice braće Bajagilovića Sulju (69 godina) sudbina je odvela u Ameriku.. Po zanimanju je elektro -tehničar i još je u radnom odnosu. „Veoma rano ostali smo bez oca. Dogodilo se to sredinom 1948. godine kada je najmlađi brat Suljo imao samo četiri godine. Kako nas je majka „na pravi put“ izvela vjerovatno samo ona zna. Doživjela je da svi završimo škole ili zanate. Umrla je početkom 1984. godine“, kazuje Asim koji priznaje da braća koriste današnju tehniku kako bi se čuli i vidjeli. „Neka interneta, face booka i svega „modernog“ što su ljudi izmislili. Zahvaljujući tome mi braća između sebe veoma često komuniciramo.»

OTAC DOBIVAO SINOVE, SINOVI KĆERI Najstariji od Bajagilovića se dobro sjeća očevih riječi „kako mu je žao što braća nemaju ni jednu sestru“. Ono što je želio otac, ostvarilo se njegovim sinovima. Samo Asim ima dva sina i Suljo jednog. Ostala braća imaju samo kćerke. „Valjda je i to neka sudbina“, dodaje Asim koji svake godine iz Brna (Češka) dolazi u rodno naselje, da obiđe rođake, ali i grobove roditelja. Dolaze i ostala braća, ali ne svake godine, jer godine i udaljenost od mjesta sadašnjeg stanovanja im to ne dozvoljavaju. „Posljednjih godina dvadesetog stoljeća smo se dogovarali da se svi istog dana okupimo u našoj kući. Uvijek se nešto ispriječilo. Sada su nas godine pritisle i mislim da do takvog susreta nikada neće doći“, glasno razmišlja Asim koji ponosno

Majka Hasnija i sedam sinova: Mehmed, Smajo, Nazim, Kasim, Asim, Šemso i Sulejman.

Ranih šezdesetih u Gornjem Šeheru: Asim, Smajo, Hasnija, Kasim, Nazim i Asija-Beska.

Na Ilidži kod bazena: Nazim, Asija, Hasnija, Asim, Šemso, Zumreta Nazimova kćerka i Sulejman. ističe da su sva njegova braća, i on, svoju djecu vaspitali da vole sve ljude bez obzira na vjeru ili boju kože, da vole sve gradove svijeta, ali Banju Luku najviše, da vole sve države svijeta, ali Bosnu i Hercegovinu najviše. „Znam da su moja braća kao i ja. Najveći dio slobodnog vremena provode sa unucima. Želimo im „usaditi“ ljubav prema ljudima, ali ih i naučiti da vole državu i grad gdje su rođeni njihovi djedovi i očeve“, rekao je jednom prilikom Meho koji je, dok ga godine nisu pritisle, često dolazio u svoje rodno naselje – Ilidžu kod Banje Luke.

Zahvaljujemo Zumreti Đonlagić na ustupljenim fotografijama.

Redakcija Šehera Š E H E R 29 BANJA LUKA

Susreti i sjećanja

ŽIVOT NA CRNO-BIJELIM POLJIMA Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Poznati banjalučki šahist Esad Eso Gorić, još uvijek izbjeglica, rado se sjeća svoga Mejdana, svoga grada i svoje šahovske raje, i želi da se vrati.

Sjećanja nas vraćaju u treću smjenu u banjalučkom „Celexu“, u jednu od garderoba ovog nekadašnjeg „oura“ (Osnovne organizacije udruženog rada-op. aut) koji je poslovao u sastavu nekadašnjeg giganta RO „Incel“. Tu se održava svojevrstan šahovski turnir!? Neko bi mogao pomisliti da se ovdje, sada već davnih osamdesetih godina, nije ništa radilo, nego da se samo igrao šah, ali vara se: I pored brojnih obaveza radnici su nalazili vremena za igru i nadmetanje na 64 polja.

Ali, da ne dužimo....

S jedne strane šahovske table Esad Gorić - Eso, tada već poznati i priznati šahista i jedna od glavnih vedeta ŠK „Nikica Pavlić“. S druge strane kao na fabričkoj traci smjenjuju se protivnici - bolje rečeno, napuštaju „šahovsko poprište“ kao poraženi. Pobjednik ostaje, a to je Eso...

Bilo je tada među radnicima „Celexa“, pa i čitavog „Incela“, dobrih šahista, ali i danas, nakon ovoliko godina, mnogi su skloni tvrdnji je Eso bio prvi među jednakima. Vjerovatno se, dragi čitaoci, pitate šta je bila poenta tog turnira u fabričkoj garderobi: Pa, Eso je sve protivnike „isprašio“ (neka mi na ovom terminu oproste oni koji su tada izgubili-op.aut), igrajući „na slijepo“...!!!! Bio je okrenut leđima šahovskoj tabli, protivnik govorio svoje poteze, a Eso, prateći njegove poteze, „povlačio“ u glavi svoje poteze, odnosno kompletnu partiju „držao“ u glavi... Neka autoru ovih redova oproste svi šahisti, ljubitelji i poznavaoci ove drevne igre na ovakvom „pojašnjenju“, ali čini se da drugačije nije moglo....

Ostaće zapisano, i zapamćeno, da je Eso, dobri i čestiti momak sa Mejdana, igrajući aktivno šah nekoliko decenija širom bivše države, kako pojedinačno, tako i klupski, osvojio brojne turnire, titule, priznanja, a šahovski hroničari zapisali su da je „ostvario više vrlo vrijednih skalpova, odnosno pobjeda nad velemajstorima“. Trebalo bi vremena i prostora da se nabroje svi Esini uspjesi, ali kada je bio na vrhuncu i karijeru da kruniše velemajstorskom titulom, dolazi rat i Esad Gorić postaje, vjerovatno jedini, svjetski šahista izbjeglica i prognanik. „Danas, 7. novembra, Esad Gorić navršava pola vijeka života.

EHER 30 Š BANJA LUKA

Nažalost, više od petine toga života provodi... u izbjeglištvu. Rođeni Banjalučanin, a sada „negdje“ u Slavoniji (zajedno sa majkom).

Trenutno brani boje ŠK „Bihać“. Naravno, jedan je od najsupješnijih u ekipi, ali i više od toga. Gdje bi mu bio kraj, mnogi kažu, kada bi imao znatno bolje uslove i za život i rad“, objavilo je sarajevsko „Oslobođenje“, u novembru 2003. godine. Od tada pa do danas prošlo je skoro deset godina, a njegov status se nije promijenio: Eso je još uvijek vjerovatno jedini svjetski šahista izbjeglica i prognanik. Prograničke dane prvo je provodio u izbjegličkom centru u Gašincima, gdje je, u jednom trenutku ostao, maltene jedini „korisnik“ ovog «kampa».

«Nakon Gašinaca, gdje su bili izuzetno teški uslovi za život, što vjerovatno znaju i mnogi drugi Banjalučani koji su tu boravili, trenutno živim u jednom „sličnom“ smještaju , u Borovu naselju, isto u teškim uslovima gdje je, naprimjer, jedan od najvećih problema, nedostatak tekuće vode», priča Eso, tokom jednog od dolazaka u rodni grad gdje se sretne sa prijateljima i rajom iz rodnog grada. Jedan takav susret imao je i sa svojim radnim kolegom iz „Celexa“ Draganom Radočajem u poznatom okupljalištu Banjalučana, kod «Mrvice“.

«Ovakvi susreti sa rajom i prijateljima su melem za dušu i način da barem malo zaboravim na probleme s kojima se suočavam», priznaje Eso. Naravno, ne zaboravlja ni šahovsku raju iz Banje Luke s kojom je osvajao brojne titule, a s kojom se sreće i druži ne samo u rodnom gradu, nego i na turnirima gdje još uvijek aktivno igra i učestvuje.

Ali, i pored teških, pa i na momente surovih životnih slova, Eso i dalje vodi brojne „bitke“ na 64 polja i postiže zapažene rezultate. Niz godina igrao je za ŠK „Vinkovci“, osvajao titule i turnire, o čemu su u prethodnom periodu mediji u Hrvatskoj opširno izvještavali (vidi u prilogu teksta-op.aut), a ovaj vrsni šahovski međunarodni šahovski majstor, osim umijeća za pločom, pokazao je i da je veliki čovjek, ljudina, i poštenjačina.

Prije nekoliko godina Eso je došao u jednu mjenjačnicu u Vinkovcima da promijeni 500 švedskih kruna, što mu je poslao jedan prijatelj iz Švedske, da mu pomogne, znajući da živi u teškim materijalnim uslovima.

«Službenica mi je izvršila konverzju, izračunala da je 500 kruna 2160 kuna, i isplatila ta iznos. Vidio sam da to nije regularno, odnosno

Reportaža da mi je isplatila sedam puta veći iznos nego što je trebalo, i upozorio je da je pogriješila. U prvi momenat službenica je pomislila da mi je isplatila malo kuna, i da je zbog toga upozoravam, ali kada je ponovo izračunala, vidjela je o čemu se radi, i shvatila da je napravila grešku koja je mogla koštati i posla, najiskrenije mi se zahvalila», ispričao nam je Eso, tokom jednog od svojih boravaka u rodnom gradu. O tome svjedoči i tekst objavljen u zagrebačkom „Večernjem listu“, „Poštenjačina vratio pogrešno isplaćenu svotu novca“.

«Mogao sam s tim novcem komotno živjeti mjesec dana, ali šta

bih poslije. Da sam uzeo taj novac, to bi me stalno proganjalo, i ne bih mogao mirno spavati, a iako se nalazim u teškoj materijalnoj situaciji gdje mi svaka kuna puno znači, ipak to nisam uradio i uzeo taj novac», ispričao je Eso, kojeg život ni u mlađim danima nije mazio, ali i ističe da je uradio nešto najnormalnije. Takav je bio i ostao naš Banjalučanin, ljudina, poštenjačina, momak sa Mejdana, preko Vrbasa, iz Petog kvarta, Esad Gorić-Eso. Ne treba sumnjati da je Esina želja, a i svih šahista, ali i svih Banjalučana, da se, konačno, čim prije, vrati u svoju Banju Luku. Na životnu tablu na kojoj će, ipak, biti više bijelih polja.

Reportaža

e

njig k e v o N

V R BA S L I J E – Č U Napisao: Ismet BEKRIĆ

»Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banjaluke« - »siječe brzake« i među koricama knjige profesora i Vrbaslije Vojislava Alvira

Novogodišnje vrijeme, kad lijepe, sretne slike oživljavamo u ozračju novih želja, za brojne Banjalučane, rasute svijetom, prilika je da se prisjete rodnog grada i vrbaskih ljeta.

Tada se već misli i na novo ljeto, kad će ponovo na obale i brzake voljene rijeke. Ponovo u nama žubore i blistaju sedre i slapovi, od Slapa u Novoseliji, Limana, prvih i drugih mlinova, Abacije i Studenca, do Plaže, Kastela, Halila, Rebrovca, Ade, Trapista... »Vremena, kad se kaže Vrbaslija, pišu se velikim slovima«, zapisao je na internetu, Ademir Ljubović. I Adem Ibrišagić, objavljivanjem jedne stare fotografije, vraća nas u ljeto 1973. godine. A na fotografiji čuveni skakači sa gradskog mosta, majstori »banjalučke laste«, a među njima i bokser Marjan Beneš. Ni on ne može bez Banjaluke i Vrbasa, bez »banjalučke vrbaske raje«, i zato se vratio u grad svoje mladosti i sportskih uspjeha. Svoja osjećanja prenio je i na papir, ispisujući stihove o svojim prijateljima sportistima, o Kastelu, Vrbasu, alejama...

Vrbas tako postaje simbol naše ljubavi, naših korijena i našeg trajanja. »Vrbas u venama«, ma gdje bili! A simbol Vrbasa, pa i same Banjaluke, postao je, odavno, naš čamac.

Dajak. Jedinstven u svijetu.

Banjalučka, vrbaska priča O dajak-čamcu, toj »vrbaskoj lađi«, tom »vrbinom listu na vodi«, tom »vilinom konjicu« nad brzacima, »šarentici« - što bi rekao Joco Bojović, napisano je mnogo pjesama, zapisa, priča, ispovijesti, sjećanja. U prošlom broju našeg magazina pisali smo o promociji jedne izuzetne monografije doktora Mirze Bišćevića »Dajak – vrbaska lađa«, a sada imamo tu radost da, bar ukratko, predstavimo još jednu fotomonografiju o tom vrbaskom ljepotanu i prkosniku. »Imao sam deset godina kada me je moj stariji brat Andrija učio, i naučio, da guram dajak čamac«, riječi su istaknutog, nezaboravnog banjalučkog sportiste Petra Pere Perovića. »Bilo je to 1938, 1939. godine, i od tada sam zavolio tu banjalučku, i samo banjalučku, vještinu dajačenja. Mada mi EHER 32 Š BANJA LUKA

je rukomet bio glavna preokupacija, svako ljeto, kada sam bio slobodan, provodio sam na Vrbasu, zavolio sve njegove brzake, njegove ljude, entuzijaste koji svojom ljubavlju čuvaju tu lijepu i nadasve zdravu tradiciju. Jedan od tih Vrbaslija i čuvara tradicije svakako je i prof. Vojislav Alvir, čiju sam knjigu, u elektronskom obliku, sa zadovoljstvom pogledao. Tek tada sam shvatio, vremenski, koliko je ta vještina bila i ostala neraskidivi dio ljetne svakodnevice velikog broja Banjalučana – Vrbaslija, koji i danas čuvaju tu tradiciju...« Alvirova fotomonografija, nazvana »Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banjaluke«, otkida od zaborava brojne slike i događaje vezane za ovu smaragdnu rijeku i njen ukras, čamac.

To je, kako ističe sam autor u predgovoru, »jedna gradska i isključivo banjalučka priča, koja dugo, dugo traje«: »To je priča o ljubavi i entuzijazmu ljudi Vrbaslija, čuvara tradicije dajačenja... Sama riječ 'dajak' potiče iz turskog jezika, a u prevodu znači 'štap za odgurivanje riječnog čamca'. Ova monografija je pokušaj da se od zaborava sačuva ta banjalučka vještina dajačenja i moj skromni doprinos očuvanju tradicije stare više od 150 godina...« Ova banjalučka, vrbaska priča ima mnogo glavnih likova – zaljubljenika, sanjara, dajakčija, skakača, prijatelja... Na njenih 300 stranica smjenjuju se vremena i imena, živi svoj život jedan grad koji je doživljavao i teške godine, i koji još uvijek liječi svoje rane. Ali Vrbas je uvijek bio, i ostao, ona čudesna nit koja nas povezuje, i vezuje za prošlo, sadašnje i buduće. Živa slika vremena Pođimo od tridesetih godina prošlog vijeka, kad su čamce pravili kod Žarka Lande, i kad su se njima znali spuštati sve

Reportaža

UV VARI TRADICIJE

Foto: Goran MULAHUSIĆ

do Bosanske Gradiške. Neka imena tadašnjih čamaca: »Halilovac«, »Som rikavac«, »Mišula«.

Fotografija iz 1938. Čamcima u Jajce. Nazim Džabić, Drago Slunjski, Drago Mažar, Suljo Halalkić i Tomaš Perović.

Lanac čamca drži Josip Mažar Šoša. »U Ademovoj kafi i slatku od ruža uživao je i ban Milosavljević, a Milkan Gojić, poznati ugostitelj, poslije teferiča u čardaku Adema Tuleka iznajmljivao bi Ademovu lađu i uživao u vožnji s porodicom po zelenkastoplavoj vodi.« Edo i Hari na brani u Novoseliji... »Ajla Amar«, čamac sa dva imena... Kršlak ispod Careve ćuprije.. »Amor« Ljubovića i »Nidžara« Kačara... »Cole«... Adem

Ćejvan Kvak volio je Vrbas: »Nad Banjom Lukom zvijezde su najljepše«... Na drugim Mlinovima Vekas i »Sara«... Drago Granić 1964. u čamcu koji se zvao po njegovim sestrama Jasna i Vesna... Nebojša Tadić i »Abai«...

Andrej Zamola i »Lotos«... »Magelan« kod II mlina... »Faraon« Rizvanovića... 1935. na Zejtin brani: Nijaz Ljubović i čamac »Sirena«, koji je napravio Hakija 1933. godine... Šampion: Bilku Kačaru zlato Balkana (u trci na 1500 m.)... Otac i sin Alihodžići... Dr Bakir Ajanović i »Riverman«... »Spartak«... Špic čamca »Bratski« porodice Šljivić... Tamara Vučković... Nikola Blaženović Đinola, Vojislav i Filip Alvir... Dr. Bišćević i »Vrbas, u pozadini Stefan i »Hromi Daba«... Fudbaler i trener banjalučkog »Borca« Aleksandar Aco Mastela gurao je čamac. Golman »Borca« Zlatan Klikić gurao je čamac. Centarfor prvoligaša »Borca« Pašo Bećirbašić je takođe gurao čamac... Ljeto na Vrbasu 1990. Trka dajak čamaca: 1. Ljubović Husein i »Amela«, 2. Kačar Bilko i »Citadela«, 3. Kivač Zlatko Hači i »Dado«... »Kada bi svi, kao i ti, postali svjesni da je Vrbas glavna ulica Banje Luke«,

Slava i Saša Terzić, iz knjige utisaka sa izložbe fotografija Slobodana Rašića Bobare »Dajak – vrbaski čamac«...

Dušan Mutić: »Vrbas mladoženja«... Ljeto 1988.: na krmi Admir Ljubović, ljepotice i najljepši čamac »Vihor«. Te godine u trci dajaka pobijedio je Himzo Kačar... Kuća Kapetanovića (Bešlagića) i Studenac... Cvjećar i arhitekta u čamcu: Ranko Klindić i Nine Granić... Raja iz V kvarta na Abaciji šezdesetih godina... Joco Bojović: Zdravere!... Mati i sinovi! Na krmi Svjetlana Jakupović (rođ. Pavlišin), Goran i Igor... Pobjednici trke dajak čamaca su bili: Antonio Zamola Tončo, Zdravko Barunović Čita, Admir i Husein Ljubović, Emir Majdanac Bili, Smajo Hajrulahović, Bilko i Himzo Kačar, Andrej Zamola, Dragan Babić, Ibrahim Kršlak... Februar 2010. godine, 49. kupanje: Milenko Jeftić Jefto... Raja sa Halilovca na »Otoku ljubavi« pedesetih godina XX vijeka. 'Ostrvo ljubavi' izgradio je Hakija Ljubović zvani Čilac.

Do njega banjolučki slikar Enver Štaljo... Enisa Osmančević Ćurić: »Vrbaske sedre«...1928. stigli smo čamcima do Save. Možemo li stići dajak čamcima do Evrope?... Mladi članovi »Dajak kluba«: Ilija Panić na krmi i Predrag Ružičić u špicu čamca »Srki«... Tako, izmjenjuju se imena i fotosi, kao na nekoj živoj izložbi koju gledamo sa obala Vrbasa. »Vrbas je otac, spomen i spomenik, živa slika vremena u toku«, zapisao je, jednom, slikar i Vrbaslija Alojz Lojzo Ćurić.

A još jedan Vrbaslija, Vojislav Alvir, u tu živu sliku utiskuje i svoje stope. I vodeni trag svoga čamca. Njegovoj »priči« možemo nešto i oduzeti, ali još više dodati, jer »vrbaska priča« je i lična, i zajednička, otvorena za nove stranice, osjećaje, sjećanja i svakodnevlje. Jer, vrbaska priča je – beskrajna.

Zapis o gradu

PROZOR Piše:: Haris GRABOVAC

Sa prozora gledam svoj grad. Ulice, kao linije na dlanu, kriju tajne koje nestrpljivo čekaju da budu otkrivene. Ne znam jesu li dobre ili zle, vidim, mnogo je nasmijanih lica u gradu nad kojim su sjenke preuzele kontrolu. Nebitno, da li im čujemo riječi koje gore, valove slatke vatre što ljude tope u jednostavne brojke.

Sve se vidi i sve se nadgleda.

Sa prozora gledam svoj grad. Opkoljen sam mravima koji svojim hitrim nogama upijaju život u nijanse sivog, kretajući se uvijek prema negdje dok se u meni utisci gnijezde kao slike. Žalim, jer mi pogled ne može upiti šarene boje haljina i rumene obraze djevojaka. Kao da je pretežak za moje pupile, ponovo ostaju izostavljene u mojim slikama, a ja, uznemiren, tješim se. »Ti si književnik, svi će imati razumijevanja što ne prepoznaš iskrene ljepote svoga grada.« Pretpostavljajući, da sam siguran u svojoj sobi, pokušavam - opterećen - razbistriti lica heroja i zločina. Slutim grijeh, zlo, milost, ljubav, ali ne vidim rogove na ljudskim EHER 34 Š BANJA LUKA

Foto: Goran MULAHUSIĆ

čelima niti bijela krila na leđima. Vidim samo ljude, ljude sa hiljadu lica. Volim ih zbog sebe jer, kad su me ukrali iz ovog grada i postavili u ovu sobu, daleko od briga, o sebi znam samo ono što sam naučio gledajući ih.

Uzbuđen sam ovih zahrđalim luna parkom u kojem jedino sjenke kroz vijekove bivaju nepromjenjive, tamne i gorke, krijući od očiju svijeta jedno strašno biće, čije lice neonska svjetla iz gostiona i ukrašenih izloga ne umiju otkriti.

Ni tamni, škrti oblaci ne žele da saperu ulice njegove vječne nedozrelosti. U ovom gradu jedino to biće ima jedno lice i jedino za njega znam da je zao. I, kao pred putovanje uzbuđen, maštam i spremam se da ga sretnem, da se kao štit postavim između njega i svojih sugrađana, istovremeno znajući da to ne mogu jer su oni dolje a ja sam ovdje.

Sa prozora gledam svoj grad, sijevaju blicevi turističkih kamera kao u začaranom plesu sa pepelom prošlosti. Pitam se, šta turisti žele da vide i ponesu svojim kućama? Sva naša lica, ili to jedno, lice lovca koji se u sjenkama krije. Koje će slike dobiti mjesto u fotoalbumima svijeta, i tako biti otete od zaborava?

Uvudim, da su ova soba i ovaj prozor postali moje tijelo i moje oči. Jedino ovdje nisam slijep i krhak. Nedovoljno hrabar, da je ikad napustim, sa prozora gledam svoj grad i bojim se da će kad-tad sjenke naći vrata ove moje tačke izvan svijeta. Plašim se jer imam svoje ime i svoje porijeklo, i kao takvoga sjenke će me pozivati da stanem na nečiju stranu, da zauzmem neko mjesto pripremljeno za mene kao grob slobode.

Bilježimo

Ljudi i pčele

ZAŠTO NESTAJU N A D A H N U T E P Č E L E? Piše: Rasim HABUL “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: 'Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!' Iz utroba nji-hovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.

To je, uistinu, dokaz za ljude koji razmišljaju.”

(Kuran, Pčele-en-Nahl, 68-69) Više od hiljadu godina med je bio glavni zaslađivač kojega su ljudi koristili, šećer nije bio dostupan sve do 18. vijeka, što i nije pozitivno za ljudsko zdravlje. Zbog svog NADAHNUĆA nije ni čudno što su sve civilizacije koristile med kao pčelinji proizvod. Med je sastavni dio u tradicionalnoj medicini Kine i Indije. Kao proizvod pčela spominje se u jevrejskom Talmudu, Starom i Novom Zavjetu (Bibliji, čija riječ znači SKUP KNJIGA, pa je odatle i riječ biblioteka), kao i u Kuranu.

Ali, ove lijepe, vrijedne, nadahnute PČELE, zbog čovjeka kao Božijeg namjesnika na zemlji POLAKO NESTAJU. U zadnje vrijeme čuju se alarmantne vijesti kako pčele masovno “misteriozno” nestaju, a “sveznajuća nauka” ne zna zašto. Vjera poziva da čovjek kao Božiji namjesnik na zemlji POŠTUJE BOŽIJA PRAVILA, ali čovjek se uobrazio i postao ohol i arogantan, i zaboravio ko je VLASNIK I TVORAC i vidljivog i nevidljivog svijeta. I danas u dunjalučkim glasilima rijetko će se naći vijest o MISTERIOZNOM NESTANKU PČELA, a ozbiljni analitičari na to upozoravaju odavno. Dok se to događalo tamo u Kini, Americi, Australiji, niko se nije zabrinuo, ali sada, kada je PČELA SVE MANJE I U EVROPI, neki su se počeli zanimati za taj problem čovječanstva. Tako je danski europarlmalentiker Dan Jörgensen alarmantno upozorio da zbog nekontrolisane upotrebe pesticida u Evropi masovno

nestaju pčele i da zbog toga i razmatraju uvođenje zabrane sredstava za zaprasivanje.

Jörgensen je s pravom podvukao da nestanak pčela može da izazvati lančanu katastrofalnu reakciju na eko sistem Evrope, jer su mnoge biljne vrste ovisne o oprašivanju nadahnutih pčela. Pčele su izrazito važna karika u očuvanju biološkog sistema planete zemlje. Eksperti kažu da u nekim zemljama Evrope pčele potpuno nestaju.

Znači, nakon ozonskih rupa, otapanja ledenjaka, povećanja temperature, svijet se suočava sa još jednim problemom kojega je sam čovjek izazva, a to je nestanak pčela i sa njima negativan odaz na čitav biološki svijet. Još je davno poznati nobelovac Albert Anštajn (ponos izbjegličke populacije svijeta, jer je i sam bio izbjeglica) rekao da bi nestankom pčela čovječanstvo živjelo još samo četiri godine.

Moramo znati da bi nestankom pčela nestala i produkcija mnogih bioloških kultura voća, povrća, i taj lanac onda ide dalje, jer svi na ovome sijetu imaju svoj zadatak od Dragoga Boga. Pčele su nezaobilazna karika u lancu stvaranja 75 posto prehrambenih proizvoda. Treba da oholi i arogantni čovjek zna, da su pčele potrebne ljudima, one su kao JEDNA CIGLA U ZIDU PRIRODE i zid ovisi od nje. To nas vjera uči, pčele i drugi insekti imaju svoju ulogu u oprašivanju biljaka. Ovdje je poželjno spomenuti da dvije berićetne biljke spomenute u Kuranu ne ovise o ovom pčelinjem oprašivanju, a ta su berićena MASLINA i GROŽĐE. Zbog oholosti, arogancije i dvoličnosti dobrog dijela čovječanstva, članak završavamo stihovima r. Muse Ćazima Ćatića.

Gospode, evo, na seđu Ti padam.

Ti znaš, da bijah nevin poput rose Al' ljudi, MED što pod jezikom nose, Otrov mi dadoše u bokalu pjanom, Mada sam bio nevin poput rose I tada s Tvoga skrenuo sam puta I zatrto kroz pustos i tamu.

(Musa Ćazim Ćatić-Teubei-Nesuh-pokajanje jednog griješnog pjesnika) Zbog alarmantnog stanja s nestankom pčela, EU je pokrenula akciju potpisivanja peticije o zabrani upotrebe pesticida za zaprašivanje, kako bi zaštitila zdravlje pčela, pa molimo čitaoce i ovog dragog nam lista, kao i sve dobronamjernike, da potpišu ovu peticiju, jer pčele to zaslužuju. Peticiju možete potpisati na web-stranici: www.avaaz.org/en

Š E H E R 37

Koliko je sati?

DOK JE LJUDI, MJERIT ĆE SE VRIJEME...

Piše: Nerko Galešić Razmišljam o jednom našem filmu čija se radnja odvijala u Sarajevu za vrijeme Drugog svjetskog rata. O filmu koji je oborio sve rekorde gledanosti.

Gledalo ga je preko milijardu i pet stotina miliona gledalaca, i spada u vrh bivše Jugoslovenske kinematografije.

Vjerovatno ste pogodili o kojem se filmu radi, naravno - "Valter brani Sarajevo".

Film je stvarno - od muzike, glumaca i reditelja – urađen za pamćenje.

Jedna scena iz tog filma ostala mi je u sjećanju. Ona kada Rade Marković, koji je igrao urara Seju Kapetanovića, zadnji puta izlazi iz svoje radnje, i svome učeniku pored ostaloga kaže: "Kemo, dokle je ljudi, mjerit će se vrijeme.»

Dakle, danas govorimo o vremenu kroz časovnike, satove, kantare i ostale vremenske uređaje.

Sjetim se vremena izmedju 60-tih i 70-tih godina, kada smo sanjali o dobrom ručnom satu. U ono vrijeme bile su poznate slijedeće marke satova: ruska raketa, doxa, baume&mercier, zenith, rolex, darwil, a najveći san je bio da imamo SEIKO sat.

Sjećam se, kao da je bilo danas, plaćali smo Seiko sat od 300 do 500 maraka, i hvalili se da može i vozilo prijeći preko njega, a da neće pući staklo.

U onom periodu na mnogim slikama mogli smo vidjeti sat i fotoaparat, jer bio si Bog ako imaš dobar sat i fotoaparat.

Stariji ljudi imali su obješen sat na lancu, sa poklopcem koji je virio iz maloga džepa na sakou, većinom su bili njemačke i švicarske marke.

Pođimo kroz historiju postanka sata. Sat je jedan od najvećih ljudskih

36

ŠEHER

BANJA LUKA

Ilustracija: Goran Mulahusić pronalazaka. Prvi sunčani sat bilježio je vrijeme tako, da osvijetljeni predmet u toku dana baca sjenu i određuje vrijeme, zatim se vrijeme mjerilo i gorenjem kandila i štapića tamjana koji gore određenom brzinom. Kasnije, na red su došli satovi, odnosno staklene posude kroz koje je prolazio sitni pijesak i prema brzini njegovog «curenja» kroz cijev mjerilo se vrijeme.

Stari Egipćani su za računanje vremena koristili Klepsidru-vremenski mehanizam koji radi na vodi.

Prvi satni mehanizam pronađen je kraj grčkog ostrva Antikitera, a smatra se da potiče iz 87. godine prije naše ere. 1176. godine u katedrali Sens instaliran je "orolog", od grčke riječi horasat i legein govoriti, riječ koja se u Francuskoj još upotrebljava za velike satove. Ovi satovi na kulama nisu imali brojčanik, nego zvono koje je zvonilo u određenom periodu.

Prvi tačniji satovi na tornjevima izradeni su za svećenike u 13. vijeku u Sjevernoj Italiji. Korišćeni su da objavljuju "kanonske satove", u intervalima između molitvi i razlikovali su se po dužini vremena, a mjenjali su se sa promjenama izlaska i zalaska sunca.

Leonardo da Vinči je napravio skicu za ručni sat 1485. godine, a već 1500. godine Nijemac Peter Henlejn predstavlja svoj prvi džepni sat.

Prvi zvučni sat sa odbrojavanjem izumio je Cang Jeong-Sil, glavni inžinjer Koreje, za vrijeme kralja Džoseona i nazvan je Chagyongru, što na korejskom znači "sat sa odbrojavanjem".

Najraniji stoni satovi, koji su preživjeli do danas, potiču iz sredine 16.vijeka iz industrijskih gradova Nirnberga i

Augzburga. Ovi satovi imali su samo jednu kazaljku, brojčanik je bio podijeljen na četiri jednaka dijela, tako da je sat mogao pokazivati vrijeme svakih 15 minuta.

Prvi mehanizam sa klatnom, koji je bio veoma tačan, pojavljuje se 1657. godine. Galilej je dao ideju o klatnom mehanizmu, a Kristijan Hagens se smatra pronalazačem mehanizma sa klatnom. Viljem Klement je usavršio klatni mehanizam 1670. godine, a za nepunih deset godina klatni mehanizmi dobili su kazaljku za mjerenje sekundi.

Eli Teri je 17. novembra 1797. godine patentirao sat koji je i danas u upotrebi. On je poznat kao osnivač američke industrije satova.

Masovna proizvodnja ručnih satova kreće od 1850. godine kada skoro jedan za drugim nastaju danas veoma poznate satne kompanije: Tiffani, Tissot, Omega, Minerva, Zenith i dr.

Početkom dvadesetog vijeka, satovi se izrađuju od sve boljih materijala, koriste se precizniji i kvalitetniji mehanizmi, a nakon Prvog svjetskog rata, u kojem su ga nosili pripadnici vojske, ručni sat doživljava ekspanziju širom svijeta i kod pripadnika oba pola. Interesantno je, da su do Prvog svjetskog rata ručne satove nosili samo pripadnici slabijeg pola.

Najpoznatiji sat, sa najtačnijim mehanizmom na svijetu, nalazi se na Big Benu u Londonu u Engleskoj. Osoba koja pokazuje oznaku za šest sati visoka je 1 metar i 63 centimetra.

Kazaljka za sat duga je 2 metra i sedam centimetara, a kazaljka za minute 4 metra i 3 centimetra.

Danas smo zaboravili kako smo

Poezija navijali svaku noć sat, jer svakih 24 sata morali smo navijati naše ručne satove, takodđer i naše budilice.

Danas možemo kupiti satove po dubini džepa, jer oni nisu samo pokazatelj vremena, već i znak prestiža, statusa, simbol moći, pokazatelj nečijeg ukusa ili njegovog nedostatka. A što se tiče dizajna, vrste materijala, mehanizma samo nebo zna. Prave se i kao nakit, privjesak, modni detalj, granice ne postoje kad je maštovitost u pitanju.

Danas digitalni satovi koriste LCD ili LED displej i druge tehnologije. Šta je prednost ovih satova? Da sve što je pohranjeno u memoriji sata u slučaju gubitka energije, ili promjene baterije, ostane sačuvano u satu. Imamo i kristalne satove koji koriste kvarcni kristalni oscilator i djelitelj frekvencija ili brojač. Zatim atomske satove koji koriste mikrotalasni oscilator, podešen izmjenama energije elemenata, kao što su cezijum, rubidijum ili vodonik.Oni su najprecizniji satovi. Atomski satovi na cezijumu danas se koriste kao zvanični mjerioci vremena.

Električni satovi mjere period od 50 do 60 herca naizmjenične struje, čijom stabilnom prosječnom frekvencijom up-

ravljaju posebne elektrane. Imamo i radio satove koji periodično aktiviraju radio prijemnik, da bi automatski podesili vrijeme prema radio signalu koji obično generiše atomski sat u radio stanici. Sunčani satovi koriste prividnu rotaciju Sunca oko Zemlje kao svoju referentnu oscilaciju.

Danas svaki sat ima ugrađen alarmni sistem, skoro svaka vrsta sata bez obzira na cijenu koštanja ima vodootpornu zaštitu. Znači, idemo na kupanje, a ne skidamo sat sa ruke. Ah, rahatluka!

Imamo također satove podešene po vremenskim razlikama, idemo u Evropu, on sam podesi evropsko vrijeme. Ah, ljepote!

Veliki broj satnih proizvođača nudi ogroman izbor satova kao što su: Guess, DKNY, Gucci, Versace, Cartier, Panerai, Bulova, BOSS, Timex, Pulsar, Lacoste, Diesel, Citizen, Rolex, Fossil, Festina, Seico itd.

Vaše je samo da odaberete.

A! KOLIKO JE SATI SADA?

Glas jednog izbjeglice

Prolaze godine, dvadeset već ih, teku kraj nas, ko vode, i naši ljudi već počinju i neke račune da svode.

Ovdje sam u ovoj zemlji proveo deset godina u radu s ljudima koji ne znadoše da rade sa drugima u skladu.

Moja supruga Seima uvijek je pokraj mene, ona me prva hrabri kad nešto slabo krene.

Ona je kao ptica sa Graba kad leti Šeheru svome, brine i za nas, a i za tebe, Banjaluko, voljeni dome.

Gledam i vidim da mnogi nisu baš naklonjeni strancu, a njemu treba bar blaga riječ u izbjegličkom lancu. Šta čovjek onda da radi, kad mora iz zemlje svoje?

Sve mu se čini da su ovdje nekako tamnije boje.

Prođeš puteve duge i teške, a kraj njih, trn do trna, i dođeš onda u neku zemlju, manji od makova zrna.

Ovdje na zapadu, i djeca mala svojom rukom ne pišu, stalno su pokraj kompjutera, i s njim ko jedno dišu.

Zašto, druže u fabrici ovih aparata, zarobi ovo malo stvorenje?

Njegovo će mlado tijelo uz ekran cijelog života da stenje.

Neće moći od tih aparata ni dragu mu loptu da šutne, neće moći ni da vidi holandske kanale mutne.

Ovakve su nam na ovom dunjaluku skrojene ljudske sudbine, moj ahbabu iz Banjaluke, Gušiću Sabahudine.

Ovo ti je, moj drugaru, tužni izbjeglički glas, vidimo se u našoj Bosni, to nam je jedini spas.

Mensur Bajagilović

Prijateljstvo Omaž Nafizu Gušiću Dvije bliske misli u oblaku samoće u vrijeme kiša Dva zraka zlatna u kapi vremena na ruci vjetra Dvije luke topline u moru mirnom od rijeka zelenih Dva paralelna traga u šume zelene u kola vilena.

Sakib Salama

Još otac ne spava U kući našoj zidom opasanoj, Nad kojom bdije mjesečeva glava, Svi smo već odavno polegli, sneni, Samo još otac ne spava.

I noćas on na verandi sjedi Kao i svih minulih noći, Popravlja naše cipele stare, u školu ćemo sutra poći.

Svuda okolo tišina i svici, On kucka i puši, ko zna koju cigaru, Iza ponoći tiho će leći i sanjati o rijeci i ribaru.

Ujutro kad pođe svima će reći da ste mi i danas nasmijanih lica, i kad kući dođem večeras da čujem jel’ bilo Dvojki il’ Petica?

I noćas oca na verandi vidim, Iz oka će suza da mi kane, Kucka polako, a ponoć je blizu, Evo ga, kraj mene, sad ċe da stane!

Idriz Saltagić ŠEHER

BANJA LUKA

37

Priznanje banjalučkom književniku

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine nominirala je Ismeta Bekrića za značajnu literarnu nagradu »Astrid Lindgren«, koju dodjeljuju u Švedskoj za opuse i domete u svjetskoj književnosti za djecu. Ismet Bekrić piše pjesme, priče, bajke i drame, a dosad je objavio više od 30 knjiga. Pjesme su mu prevođene na više evropskih jezika, a za dvojezičnu

ISMET BEKRIĆ NOMINIRAN ZA NAGRADU »ASTRID LINDGREN« knjigu »Cipele starijeg brata/Čevlji starejšega brata«, objavljenu u Ljubljanu, dobio je evropsku nagradu Alpe Adria »Riječi bez granica«. Između brojnih republičkih i regionalnih priznanja i nagrada spomenimo još Zmajevu nagradu i nagradu »Mali princ«, nagrade »Bosanske riječi« i Društva pisaca BiH za najbolje knjige, nagradu »Veselin Masleša«, nagradu »Stazama djet-

injstva« za prozu, nagradu »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most« za poetski opus i dr.

Ismet Bekrić je stalni saradnik magazina »Šeher Banjaluka«, gdje objavljuje i svoje pjesme i priče iz banjalučkog djetinjstva, pa ovu nominaciju doživljavamo i kao priznanje našem kulturnom radu u Švedskoj.

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!