Šeher Banja Luka 25

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 25 - MAJ - JUN - 2013. - MOTALA - GODINA V

Uvodnik

Ljeto u rodnom gradu Poštovani čitaoci, Pred vama je jubilarni 25. broj «Šeher Banjaluke», «izvezen» na povećanom broju stranica, kao naš pozdrav ljetu i doprinos još jednom susretu u Banjaluci. I naši vrijedni saradnici poslali su nam mnogo zanimljivih priloga, tako da je bilo teško nešto ostaviti za kasnije i time umanjiti njihovu draž. Već prvih dana ljeta u Banjaluci će se okupiti mnogo naših sugrađana, da svi zajedno pređemo preko još jednog mosta, «Vezenog», desetog, koji će se držati od 2. do 6. jula. Početkom oktobra je još jedan značajan povod dolaska u svoj grad - popis stanovništva. U septembru nas 21., čeka redovni skup Banjalučana, koji će održati u Nišepingu, a domaćin će nam biti udruženje “Hand i Hand” - “Ruka u Ruci”, koji veoma uspješno vodi neumorna aktivistkinja, Enisa Bajrić.

A u našoj BiH se polako ali sigurno dešavaju promjene u svijesti običnih građana koji više ne mogu trpjeti samovolju i javašluk onih koji, nažalost, vode dugi niz godina ovu državu u totalnu izolaciju i ekonomsku propast. Protesti koje gledamo na ulicama Sarajeva, i drugih gradova, nisu bezazleni i daju nadu da će naša napaćena domovina dobiti šansu da se približi Evropi, da će više raditi na jačanju demokratskih procesa, smanjenju korupcije i ublažavanju nezaposlenosti. Nemiri u Turskoj i Brazilu pokazuju i da na drugim stranama svijeta jača građanska svijest, i mi takve proteste podržavamo.

Početkom jula, naš Savez Banjalučana «seli» u grad iz kojeg smo prognani. Počinje «Vezeni most», prema kojem imamo obavezu i zadatke, a srest ćemo se i sa predstavnicima gradskih vlasti, predstavnicima raznih udruženja i organizacija i iznijeti naše dugogodišnje, nažalost dosad neostvarene, zahtjeve za vraćanje predratnih naziva pojedinih ulica i naselja, veće zapošljavanje građana nesrpske nacionalnosti, rješavanje spornih pitanja plana razvoja i infrastrukture, ekonomskih i pravnih pitanja i dr. Čeka nas burno i vrelo ljeto, čekaju nas obale Vrbasa, Vrbanje i Suturlije, teferiči i druženja, susreti sa prijateljima i rođacima, čekaju nas Sarajevo, Tuzla, Mostar, Prijedor, Jadransko more. Želim vam, dragi naši Banjalučani, ugodan odmor, lijep provod i opuštanje uz sevdah i bosanske specijalitete. A našim vjernim čitaocima islamske vjeroispovjesti želimo ugodne nastupajuće ramazanske i bajramske dane, i da ih provedete u zdravlju i rahatluku sa svojim najmilijima.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Dopisnici/Korrespondenter Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešada Salihović (xxx)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Amir Mundžić, Dječak i pas Grafika 2009

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža: Banjaluka za nezaborav................................................4 Mostovi prijateljstva: Vidjeli smo mnogo lijepih stvari.................6 Poruke iz Banjaluke: Od dijaloga se nikada ne smijemo umoriti......8 Reportaža: Mirisi našeg grada......................................................10 Kriza iz bliza...................................................................................12 Kolumna: Na vrhu kule...................................................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje..........................................16 Kultura: Duboko, u boji, duboko, u stvarnosti............................18 Reportaža: Aprilsko putešestvije..................................................20 Sjećanje: Gradski most..............................................................24 Reportaža: I lopta ima srce............................................................26 Vrijeme od pedesetih-u gradu Banjaluci......................................27 Optimizam kraj slapa......................................................................28 Umjetnik iz iste klupe.....................................................................30 Riječi u vremenu: Ni jedan dan bez traga.....................................32 Od leptir mašne do opanaka..........................................................34 Vremeplov: DTV “Partizan”...........................................................36 Aforizmi: Malosutra........................................................................38 Poezija..............................................................................................39 Intervju: Talenat sa fudbalskog polja............................................40 Kultura: Budi grad svih nas...........................................................42 str.4

B a n j a l u k a z a n e z a b o r av str.10

M i r i s i n a š e g g ra d a str.40

Talenat sa fudbalskog polja s t r: 6

M o s t ov i p r i j at e l j s t va

VIDJELI SMO MNOGO LIJEPIH ST VARI... ŠEHER 3 BANJA LUKA

Sa ”Bo

Banjal Piše: Fikret TUFEK

Bosanskohercegovačko udruženje „Bosanska Krajina“ Malmö iz Švedske gostovalo je od 12. do 21. aprila ove godine u BiH i Sloveniji, sa seniorskim folklorom, horom žena i sevdalinkama. Od 39 članova, koji su bili na turneji, 12 ih je iz Sanskog Mosta, 11 iz Banjaluke, 4 iz Prijedora, 3 iz Jajca, po 2 iz Glamoča, Trebinja i Zvornika, te po jedan iz Doboja, Tešnja i Tjentišta. „Bosanska Krajina je gostovala u četiri grada u BiH: Banjaluci (14. aprila), Jajcu, Prijedoru i Sanskom Mostu, te u Kranju Slovenija (20. aprila).

Organizator putovanja u BiH bila je „Bosanska Krajina“, koja je osigurala dio sredstava za turneju, dok je Savez bh. udruženja u Švedskoj finansirao 60.000 kruna i bio glavni organizator učešća na Međunarodnom festivalu kulture u Kranju od 18. do 20. aprila, na kojem je „Bosanska Krajina“ i predstavljala BiH i Švedsku na 3.

Međunarodnom festivalu folklora.

Prelijepo putovanje Od 20 članova seniorske postave folklora čak ih 16 rođeno u Švedskoj, ali, na pitanje odakle su, kazaće imena gradova iz kojih su im roditelji. Između sebe uglavnom pričaju švedski...

Prvo fotografisanje već u Danskoj: „Slikaj, ko će nas inače kasnije sakupiti!»

Vedran Kodžić je malo korpulentniji i zbija šale sa svima, uzima mikrofon i zabavlja raju. Svi traže predsjednika Ferida Suljanovića, koji priča viceve, a to omladini prija. Pjesme, vicevi, prigodne šale, put brže protiče. Indira Dervišević je kao koreografkinja zadužena za mlade, koji je očito

Reportaža

osanskom krajinom” u BiH i Sloveniji

luka za nezaborav obožavaju, ali i uvažavaju, jer ovo je velika turneja na kojoj sve mora biti po planu. Prolazimo predivne predjele Njemačke, Austrije, Slovenije i Hrvatske, i najzad u BiH u Bosanskoj Gradišci, aplauz! Nakon napuštanja graničnog prelaza i ljubaznih carinika prolomilo se: „Bosna, Bosna... !“

Puna Sportska dvorana Mejdan Prvo gostovanje „Bosanske Krajine“ u Banjaluci, u Republici Srpskoj, uvršteno je u kalendar grada Banjaluka uz Dan osolobođenja 22. Aprila, domaćini su: Zajednica udruženja građana Banjaluka, Udruženje povratnika Banjaluka, Udruženje „Fatma“ i Hor „Safikada“, a među predstavnicima domaćina su Muhamed Kulenović, Džavid Gunić, Mirsada Delnezirević, Zoran Vukoja i Omer Višić, koji je u riječima dobrodošlice istakao da su ovakva gostovanja prilika da se mladi druže.

Poseban aplauz bio je upućen zamjeniku glavnog urednika Radio-Banjaluke Radovanu Marčeti, kojega je voditelj programa Fikret Tufek najavio kao novinara koji je i tokom rata osvjetlao obraz profesije jer ljude nikad nije gledao po nacionalnoj pripadnosti, a takav je ostao i nakon rata i bit će dok živi, te je došao da uživa u ljepoti pjesme i igre najvećeg bh. udruženja u Švedskoj i Banjalučana koji su se okupili da pokažu da je zajednički život moguć i da je nešto najljepše.

Zajednički program „Bosanske Krajine“ i Hora „Safikada“ s 15 članova, u ime kojeg prisutne pozdravlja vođa hora i solistica Atifa Duna, a Indira Ašić predstavlja hor koji je otpjevao splet pjesama: Šeher grade, Banjaluko mila, Sejdefu majka budila, Sanak me mori, Bosno moja, Sve behara, Čudna jada i ilahija Tuđina. U horu je pjevao i Tofko Šibić (70), a na harmonici ga pratio Mehdin Huskić (18), što je bilo povod i za šalu, jer je voditelj kazao da u prosjeku imaju po 44 godine! Sevdalinke su zapjevale i Samka Seferović i Atifa Duna, a „Bosanska Krajina“ je izvela pet igara, dvije horske pjesme i dvije ilahije, te dvije sevdalinke, čime se inače predstavila u svim mjestima u BiH. Prepuna dvorana, sa više od hiljadu

zaljubljenika u pjesmu i druženje, odzvanjala je zajedničkom pjesmom i aplauzima.

Sutradan su članovi «Bosanske Krajina» obišli grad Banjaluku. Svi kažu, prelijepo!

Banjalučko zelenilo, aleje, historijski spomenici, Vrbas, Šehitluci..., utisaka na pretek. Članovi «Bosanske krajine» iz Banjaluke su vodiči, pokazuju svoju ljepoticu ostalim članovima koji nisu Banjalučani. Ibrahim Jusufović Ipče, Banjalučanin: „Sve nastupe sam snimio kamerom, napravićemo film da očuvanmo sjećanja.“ Banjaluka je svima ostala u sjećanju kao grad ljepotica, grad topline i lijepog dočeka koji su priredili domaćini. Nikoga nećemo posebno isticati jer su se svi trudili da Banjaluka ostane biser u sjećanjima!

Gostovanja u Jajcu, Prijedoru, Sanskom Mostu «Bosanska krajina» je izvela nezaboravne koncerte u historisjkom Jajcu, gdje je provela dva dana, primljena veoma srdačno u Prijedoru u KUD-u «Osman Džafić», te dva dana u Sanskom Mostu gdje su domaćin bili „Sanski biseri“, a program je gledalo vše od 500 Sanjana.

Prilikom posjeta Banjaluci, Jajcu, Prijedoru i Sanskom Mostu predsjednica Azra Jelačić, u ime Saveza bh. udruženja u Švedskoj, i Ferid Suljanović, u ime „Bosanske Krajine“, uručili su domaćinima prigodne plakete i zahvalnice, te primili priznanja od domaćina.

U Kranju na Međunarodnom festivalu kulture Od 18. do 20. aprila u Kranju je održan Međunarodni festival kulture čiji je organizator Bh. društvo KUD „Dem“ Kranj, koji su bili domaćini i „Bosanskoj Krajini“.

Dinka Hrustanović, predsjednica KUD-a „Dem“ Kranj i glavni organizator: «Organizirali smo Književno večer 18. aprila na kojoj su nastupili Banjalučanka Vasvija Dedić-Bačevac i Branislav Lukić Luka, imali Izložbu fotografija „Prirodne ljepote BiH i Slovenije“ autora Adriane Pisk, Branislava Lukića Luke i Denisa Dugonjića i Izložbu umjetničkih rukotvorina

Bosanskohercegovačko-švedskog saveza žena u Švedskoj, a 19. aprila je održan Seminar pod naslovom „Žene su puno vrijednije nego što ih vide“, u organizaciji Bosanskohercegovačko-švedskog saveza žena u Švedskoj. 20. aprila bila je Međunarodnu konferenciju pod naslovom „Bosanskohercegovačka dijaspora, iskustva i dileme s osvrtom na pozitivna iskustva Slovenije“, na kojoj su među ostalima učestvovali član Predsjedništva BiH Željko Komšić i predsjednik SSD Zaim Pašić.»

Na 3. Međunarodnom folklornom festivalu na Brdu kod Kranja, u prepunoj staklenoj dvorani „Splendens“, 20. aprila 2013. godine nastupilo je čak 15 folklornih udruženja iz 9 zemalja: po tri udruženja iz Slovenije i Austrije, po dva iz BiH i Hrvatske, te po jedno iz Srbije, Kosova, Švedske, Ukrajine i Gruzije, sa 265 učesnika. Čak pet folklornih udruženja imalo je bh. obilježje: „Bosanska Krajina“ Malmö Švedska, KUD BiH „Divanhana“ Austrija, KUD „Vikići“ Bihać, Folklorna sekcija OŠ „1.

Mart“ Vrnograč kod Bihaća, Bošnjačko KUD „Đerdan“ Peć Kosovo i BiH društvo KUD „Dem“ Kranj Slovenija, domaćin manifestacije. Pored bh. udruženja nastupila su i društva KUD „Repušnica“ Kutina i HKUD „Prigorec“ Zagreb iz Hrvatske, „Kindervolkstanzgruppe“ Klagenfurt i OFS „Zarja“ Slovenija Koruška iz Austrije, Folkart „Georgija“ iz Gruzije, Obrazcovyj „Aelita“ iz Ukrajine, KUD „Studenac“ Kraljevo iz Srbije, te FSDU „Komenda“ i Folklorno društvo „Cerklje“ iz Slovenije.

Postrojavanje svih učesnika na 3. Međunarodnom folklornom festivalu u Kranju bilo je spektakularno, vihorile su se zajedno slovenska, bosanskohercegovačka, hrvatska, srpska, kosovska i zastave ostalih zemalja učesnica, što su zabilježili mediji. Manifestacija je otvorena izvođenjem slovenačke i bosanskohercegovačke himne, što samo po sebi govori da je ova manifestacija nastala zbog okupljanja bh. dijaspore u Sloveniji, ali i širom svijeta.

Ator fotografija Muharem Numanspahić: „Bosanska krajina“ Malme u BiH i Sloveniji ŠEHER 5 BANJA LUKA

Nastavnici iz bosanskohercegovačkog grada Olova u uzvratnoj posjeti „Charlottenborgskolan“ Motala i bosanskohercegovačkim udruženjima u Švedskoj

Mostovi prijateljstva VIDJELI SMO MNOGO LIJEPIH STVARI...

Piše: Suad HALILOVIĆ Ove godine, krajem mjeseca maja i početkom juna, grupa nastavnika iz bosanskohercegovačkog grada Olova boravila je u uzvratnoj posjeti Osnovnoj školi „Charlottenborgskolan“ Motala, a naši domaćini bila su i udruženja Bosanaca i Hercegovaca koja djeluju u brojnim gradovima u Švedskoj. Prošle godine je Mirsad Filipović sa grupom švedskih nastavnika boravio u našem Olovu, u poznatom banjskom lječilištu „Aquaterm“. Posebno smo zadovoljni poštovanjem i uvažavanjem Šveđana, koje traje već niz godina, a kojima su eventualne predrasude o Bosni i Hercegovini i o Bosancima i Hercegovcima već na samom početku agresije 92. svojim radom i učešćem u svim sferama života razbili više nego uspješni ljudi iz Bosne koji danas žive u brojnim gradovima Švedske. Uz veliki angažman porodica Mirsada Kušljugića, Gorana Mulahusića i Zlatka Avdagića, u čitavom projektu, osobe koje je iznijele „breme“ našeg putovanja i boravka su Mirsad Filipović i njegova supruga Melkina.

Ovaj naš desetodnevni boravak i putovanje imali su za cilj upoznavanje sa školskim sistemom u Švedskoj, švedskim kulturnim i historijskim vrijednostima, integracijom stanovništva u švedsko društvo, te sa političim sustavom Švedske.

Poslije dugog, ali ugodnog putovanja luksuznim autobusom kompanije „Adriaticbus“, na odredište u švedski grad Motala EHER 6 Š BANJA LUKA

stigli smo u poslijepodnevnim satima 31. maja. i uz srdačnu dobrodošlicu Mirsada Filipovića i članova udruženja „Ljiljan“ prve sate proveli u prostorijama udruženja, koje „ dišu bosanski“ i koje i jesu tako uređene, u bosanskom stilu. Nakon toga, u kasnim večernjim satima prošetali smo Motalom, upoznali dio grada i čuvenu plažu Varamon sa prekrasnim parkom u pozadini i uz velike impresije o gradu i o ljudima otišli smo po planu svojim domaćinima.

Sutrašnji dan, subotu 1. juna, iskoristili smo za obilazak i upoznavanje prirodnih i kulturnih znamenitosti Motale. Uz ugodnu šetnju posjetili smo Göta kanal, jezero Boren i čuvene kaskade koje omogućavaju povezivanje istočne i zapadne obale Švedske, a u poslijepodnevnim satima smo obišli centar grada, posjetili muzej i luku. Dan smo završili uz ugodno druženje i večeru kod porodice Filipović.

Nedjelja je iskorištena za posjetu i obilazak Štokholma, grada na dokovima i grada vode, parkova i bogate historije.

Posebno smo oduševljeni načinom organizacije naše posjete zgradi Parlamenta Kraljevine Švedske gdje nam je domaćin bio član parlamenta gosp. Johan Andersson, koji nam je pokazao zgradu i prostorije te nas upoznao sa političkim ustrojstvom Švedske. U vrijeme obilaska parlamenta bili smo impresionirani ugledom i autoritetom koji uživa naš Mirsad Filipović i u čuvenom švedskom parlamentu. U poslijepodnevnim satima u gradu Nišepingu domaćini su nam bili članovi udruženja

Reportaža

Foto: Edin Kljajić „Hand i hand“ koji su nam upriličili večeru i druženje.

U ponedjeljak su počele aktivnosti zbog koji prije svega i jesmo došli u Švedsku. U ranim jutarnjim satima posjetili smo školu u Fågelsti, petnaestak kilometara od Motale, u pratnji direktora Jangunnara Hjalmarssona obišli smo školu, kabinete, prisustvovali nekim časovima, razgovarali sa učenicima i nastavnicima škole i razmijenili pedagoška i metodička iskustva. U poslijepodnevnim satima smo posjetili gimnaziju Platen gdje nam je domaćin bila prof. Azra, naša Bosanka, uposlenica gimnazije. Tu smo upoznati sa načinom funkcionisanja gimnazije te smo sreli prve učenike, gimnazijalce, iz Bosne i Hercegovine.

Naredna dva dana su iskorištena za posjetu školi „Charlottenborgskolan“ Motala gdje smo sreli sa nastavnicima koji su prije godinu dana posjetili našu školu i našu BiH. Uz gostoprimstvo uvaženog i veoma poštovanog direktora Jangunara i nastavnika vrijeme smo proveli u detaljnom upoznavanju sa načinom organizacije škole, organizacijom nastave i kabineta, te u razgovoru i druženju sa nastavnicima razmijenili nastavna iskustva. Ono što je sigurno, vidjeli smo mnogo pozitivnih stvari koje ćemo pokušati ugraditi u organizaciju nastavnog procesa u našoj školi.

Posjetili smo i gradsku biblioteku, prisustvovali maturalnoj proslavi učenika gimnazije Platen u društvu političkog vođstva Komune Motala. Nakon proslave oni su nam bili domaćini u zgradi Komune i na radnom sastanku prezentovali Komunu i sistem obrazovanja.

Moramo spomenuti i našu vrijednu Draginju i njeno internacionalno udruženje žena koje nam je također bilo domaćini i koje u naboljem svjetlu gaji duh južnoslavenskih naroda.

U četvrtak je bio švedski nacionalni praznik, a mi smo to vrijeme, naravno sa svojim domaćinima, iskoristili za obilazak susjednog Vadstena, grada sa vrijednom kulturom i značajnim historijskim znamenitostima, kao i ornitološkog rezervata u blizini na jezeru Tåkern.

Naš boravak obogatilu su i naši reprezentativci u fudbalu koji su u susjednoj Latviji napunili mrežu Letoncima i time nam uljepšali posjetu udruženju BiH iz Norčepinga, gdje smo i gledali utakmicu.

Puni lijepih utisaka i novih iskustava, sa poklonima za našu školu, u jutarnjim satima u subotu 8. juna krenuli smo za Bosnu i Hercegovinu. Švedska je lijepa zemlja, Šveđani su dobri i gostoprimljivi ljudi koji su dobro prihvatili naše ljude iz Bosne koji su silom prilika postali dio švedskog društva. Država je to u kojoj svoje mjesto imaju i stari i mladi, i doseljenici i domaći ljudi, i zaposleni i nezaposleni, i bolesni i zdravi, država sa više nego idealnim školskim sistemom... Ali i pored svega ponosni smo da srca naših Bosanaca i Hercegovaca, koji borave u Švedskoj, još uvijek kucaju i za Bosnu, a to su pokazali i svojim domaćinskim odnosom prema nama Olovljanima.

Naravno, još jednom moram istaći da sve ovo ne bi bilo moguće bez bosanskohercegovačkog udruženja “Ljiljan“, škole „Charlottenborgskolan“ Motala, Komune Motala, gosp. Mirsada Filipovića i njegove supruge Melkine, porodica Kušljugić, Mulahusić, Avdagić, porodice Azre Filipović, koji su pokrovitelji cijelog projekta i kojima se i ovom prilikom zahvaljujemo.

Pjesma za goste: Hor škole domaćina

Razmjena poklona: Direktori Suad Halilović i Jangunnar Hjalmarsson

Upoznavanje gostiju sa političkom organizacijom u Motali: Šefovi Jimmy Szigeti, Johnny Thoren i Nicklas Rudberg

Do skorog viđenja u Olovu !

Maturska proslava završetka gimnazije: Edin Kljajić, Rifet Sokolar, Suad Halilović, Emin Kamenjašević, Mujo Kućanović i Miran Pendić ŠEHER 7 BANJA LUKA

Aktuelno

SAMIT O MIRU I POMIRENJU- PORUKE IZ BANJE L

OD DIJALOGA SE NIKADA NE SMIJEM

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Banja Luka je od 9. do 11. juna bila domaćin međunarodnog samita o miru i pomirenju "Korak naprijed". Organizator je bila Europska akademija Banjalučke biskupije, a suorganizator Narodna skupština RS. Samit je počeo molitveno-meditativnim zborovanjem u banjalučkoj katedrali sv.

Bonaventure, gdje su se okupili vjerski poglavari, ali i brojni predstavnici političkog i društvenog života u BiH. U ime Katoličke crkve, osim biskupa banjalučkog mons.

Franje Komarice, prisutan je bio nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, u ime Islamske zajedenice BiH, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović i muftija banjolučki Edhem ef. Čamdžića, dok je Jevrejsku zajednicu u BiH predstavljao Igor Kožemjakin. Iako je bila prisutna i delegacija Srpske pravoslavne crkve, nisu bili aktivni učesnici skupa. Predstavnici Srpske pravoslavne crkve obavijestili su biskupa Franju Komaricu kako su "samo u ulozi posmatrača, a ne i u ulozi aktivnih sudionika molitvenoga skupa".

«Zahvaljujem za njihovu nazočnost, ali i izražavam žalost, vjerujem ne samo u svoje ime, što se nije ispunilo obećanje koje mi je kao svoju osobnu snažnu podršku ovom zborovanju dao poglavar Srpske pravoslavne Crkve njegova svetost Gospodin Irinej, patrijarh srpski“, kazao je biskup Komarica u svom prvom obraćanju. Osim predstavnika vjerskih zajednica i političkih zvaničnika iz BiH, prisutni su bili predsjednik Sabora Hrvatske Josip Leko, gradonačelnik Banje Luke Slobodan Gavranović i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Nada u bolju budućnost Biskup Komarica kazao je da je međunarodni samit, čiji je sadržaj ispunjen nadom i voljom za boljom budućnošću, započeo u Božjem hramu, a “ovo naše meditativnomolitveno zborovanje u katoličkoj katedrali zamišljeno je kao prvo u bogomoljama našega grada, jer bismo se trebali okupiti i u džamiji Ferhadiji, a i u Sabornom hramu Srpske Pravoslavne Crkve”.

EHER 8 Š BANJA LUKA

«Na samom početku 1992. godine, prije izbijanja rata u našoj zemlji, učinili smo nešto slično mi, domaći poglavari naše dvije Crkve – Rimokatoličke i Srpskopravoslavne, te Islamske zajednice, zajedno sa svojim suradnicima, potičući vjernike naših zajednica da se, u duhu svoga vjerozakona, svim silama trude oko očuvanja svoga dobrosusjedskog zajedništva i ne dozvole podstrekačima nepovjerenja, isključivosti, mržnje, zloće i sukoba da uspiju u svojim duboko nehumanim nakanama», podsjetio je biskup Komarica, ističući da ima i danas takvih mirotvoraca i čovjekoljubaca.

Apostolski nuncij u BiH nadbiskup Luigi Pezzuto istakao je da je “BiH zemlja bogata prije svega ljudima koji žive u njoj i od svih pojedinačno i od nas zajedno ovisi njena budućnost i njena spodobnost oko zalaganja za mir i takvo zalaganje nije moguće doli u ujedinjenom društvu”.

«Toliko smo željni mira u duši, u našim obiteljima, u svom narodu i među narodima na cijeloj zemlji. Znamo da mir trebamo izmoliti, ali ga trebamo i stvoriti.

Večeras te, Bože, molim za taj mir. Ulij nam svoga Duha da shvatimo i prihvatimo ono iz čega se mir tvori”, kazao je u svom obraćanju nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović izrazio je uvjerenje da će svojim susretom i zajedničkom deklaracijom koju obznanjuju i upućuju bosansko-hercegovačkoj javnosti, svojim vjernicima, Crkvama i vjerskim zajednicama, političkim dužnosnicima i predstavnicima vlasti, građankama i građanima produbiti svoju vlastitu vjeru, svoje međusobno povjerenje, nadu za Bosnu i Hercegovinu i za njezine građane: ”Posebno mi je drago da to ovoga puta činimo iz ovog grada, da smo se susreli ovdje u Banjoj Luci. Vjerujem, naime, da smo u našem zajedništvu koje izražavamo i u našoj zajedničkoj deklaraciji dobro došli u ovaj grad i u ovome gradu, kao što vjerujem da našom zajedničkom deklaracijom i u ovom našem zajedništvu možemo osnažiti nadu za ovaj grad i nadanje građana Banje Luke u cijelom svijetu... Nije u našoj moći promijeniti prošlost, ali vjerujem da možemo popravljati sadašnjost i truditi se da budućnost bude bolja od prošlosti. Vjerujem da ćemo se truditi da se, kao vjernici i braća, nasilju suprotstavimo, da nepravdu ispravimo i da granice grijeha ne prelazimo.”

Muftija banjolučki Edhem efendija Čamdžić, kazao je da je samit „apsolutno korak naprijed, a da se koračati dalje ne

može bez istine, pravde i pomirenja... Sa svojim različitostima jedni drugima se moramo približavati, jedni druge moramo upoznavati, tuđe adete i običaje moramo tolerisati, jedni s drugima svakodnevno dijalog voditi. Tolerancije i dijaloga nikada nije dosta i od dijaloga se nikada ne smijemo umoriti. I ovaj Samit mira i pomirenja je jedan veliki novi i snažni poticaj procesima pomirenja i napretka u našoj državi Bosni i Hercegovini.”

Prigodne riječi uputio je i Igor Kožemjakin, u ime Jevrejske zajednice u BiH, rekavši da u “javnom nastupu među vjernicima, u propovijedima, službama, hudbama ili drugim oblicima obraćanja vjernicima u crkvama, džamijama, sinagogama i drugim bogomoljama, zadatak vjerskih službenika je da jezikom kojim govore nikada ne povrijede ljude koji pripadaju drugim vjerozakonima, jer nikada ne smijemo zaboraviti da smo svi mi potomci jednog čovjeka i jedne žene, djeca jednog i jedinog Boga, samo mu se molimo i slavimo ga na različite načine“.

Za pravednost i solidarnost Inače, u tekstu Deklaracije vjerskih poglavara izražena je želja poglavara Crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini da svojim okupljanjem doprinesu intenzivnijem dijalogu i saradnji među tri konstitutivna naroda u BiH, uključujući i nacionalne manjine i sve koji žive u BiH. Izražava uvjerenje da je moralna kriza u pozadini aktualnog društvenog stanja u Bosni i Hercegovini – na političkoj, ekonomskoj, duhovnoj i svakoj drugoj razini, te se smatra kako su pogažene neke temeljne vrijednosti, naročito pravednost i solidarnost, na kojima se temelji društveni život. „Kao vjernici u jednog Boga znamo da nitko nema pravo zloupotrebljavati vjeru i, u ime Boga ili svoje vjerske zajednice, poticati na netrpeljivosti ili pozivati na nasilje prema drugom čovjeku, nanositi mu zlo ili postavljati u pitanje njegova neupitna prava, koja mu kao Božjem stvorenju pripadaju.

Takav čin je po svojoj naravi duboko protubožanski čin“, navodi se u tekstu Deklaracije, gdje se ističe “da nadležna državna tijela i nositelji vlasti, kao i predstavnici međunardone zajednice trebaju poduzeti sve potrebne mjere kako bi svi obespravljeni ponovno došli u posjed svojih oduzetih ili pogaženih prava”.

Potpisnici Deklaracije izrazili su mišljenje da se „mora sve više oslanjati na vlastite

Aktuelno

LUKE:

MO UMORITI snage“, i poticati svu domaću javnost, posebno one koji su materijalno moćniji, da se otvore potrebama svojih ugroženih sugrađana.

“Okupljeni željom pravednog i trajnog mira s brojnim predstavnicima raznih sfera društvenog života zemlje i inozemstva na ovom samitu, koji želi biti konkretan korak naprijed u izgradnji mira i pomirenja, dajemo potporu ulasku Bosne i Hercegovine u euro-atlantske integracije. Apeliramo na domaće političko vodstvo da svoje deklarirane obveze u svezi s EU prevede u konkretna djela. Ohrabrujemo naše političke dužnosnike na što hitniju provedbu presude Europskog suda za ljudska prava (slučaj Sejdić i Finci protiv BiH)“, stoji između ostalog u Deklaraciji.

Mržnja je rušila, neka ljubav obnavlja Učesnici samita obišli su i Ferhad-pašinu džamiju. U džamiji Ferhadija, čija je obnova o toku, muftija banjalučki Edhem efendija Čamdžić pojasnio je da će obnovljena džamija biti potpuno istih dimenzija i izgleda, te i ovom prilikom istakao da “pitanje mira i pomirenja, ljudskih prava, povratka prognanih, obnove te izgradnje povjerenja od ogromnog je značenja za cijeli svijet a posebno za nas ovdje koji smo užase rata i ratnih stradanja osjetili na svojoj tragediji“.

Osim Visokog predstavnika u BiH Valentina Incka, te Doris Pak, poslanice u Evropskom parlamentu, u obilasku džamije Ferhadija bio je i predsjednik Sabora Hrvatske Josip Leko, rekavši “da nema ljepšeg poziva nego što je sudjelovanje na takvim konferencijama pogotovo ako je popraćena događanjima i pohodima različitim vjerskim objektima i slušati pozive vjerskih poglavara za izgradnju mira na temelju znanja, uvažavanja i poštivanja”. ”Stojeći ovdje želim reći: mržnja je rušila, neka ljubav obnavlja. Ovo i slična naša okupljanja treba dovesti do toga da mržnju pobijedimo ljubavlju. Dok gradimo i obnavljamo naša vidljiva zdanja, koja su i simbol našeg identiteta, moramo nastojati istinski živjeti staru narodnu besjedu: neka se svatko po svom zakonu Bogu moli, svoje voli, a tuđe poštuje“, naglasio je nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić. Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko dao je podršku obnovi džamije Ferhadija, kazavši da je još davne 1967. godine prvi put došao u džamiju Ferhadiju kao učenik u sklopu eskurzije, što dovoljno govori o njenom značenju. ŠEHER 9 BANJA LUKA

Reportaža

MIRISI NAŠEGA GRADA Udruženje Banjalučana ”Zelena rijeka” iz Orebra: ”Mi želimo da pričamo o tome kako čuvamo uspomene na našu dragu i toplu luku – Banja Luku, i kako njegujemo našu kulturu i tradiciju.”

Piše: Fatima MAHMUTOVIĆ Svi znamo zašto smo, i kako, napustili voljeni nam grad, i zato nema potrebe da to ponavljamo.

Mi želimo da pričamo o tome kako čuvamo uspomenu na našu dragu i toplu luku, Banja Luku!

Za one koji nas ne poznaju - mi smo sekcija Banjalučana u gradu Örebro u Švedskoj. Naša sekcija ima oko 120 članova, od toga tridesetak izuzetno aktivnih. U sekciji je najviše Banjalučana, ali su nam se pridružili i naši dragi prijatelji iz drugih gradova – Bosanske Gradiške, Višegrada, Sarajeva, Glamoča. Među nama su i umjetnici - pisci, slikari, muzičari, glumci, modni kreatori - i svako na svoj način doprinosi radu naše sekcije. Zbog toga nije čudo da se mi bavimo upravo očuvanjem naše kulture i tradicije.

U ovoj godini smo priredili dvije nezaboravne promocije knjige našeg literate Mirsada Omerbašića, koji je u prošloj godini objavio svoj roman prvenac ”Banjalučki crveni kombi”, a zatim i zbirku pjesama na bosanskom i švedskom jeziku ”Žal za Vrbasom”. Njegove stihove govorio je naš glumac Sabahudin Bahtijaragić Cober, na bosanskom jeziku, a na švedskom studenti više pozorišne škole (Teater Folkhögskolan). Promocije knjiga obogatio je i naš slikar Mirsad Mahmutović, izložbom motiva iz najljepšeg grada na svijetu, te zvucima svoje gitare kojom prati i hor ”Zelena rijeka”, koji vrijedno radi u okviru našeg udruženja. Haljine, koje nose naše žene u horu, sašile su zlatne ruke naše modne kreatorke iz Bosanske Gradiške Aiše Bilić, koja je prije rata svojim kreacijama učestvovala na modnim revijama i velesajmovima širom Jugoslavije. Uz pomoć Salihe Imamović i Minke Javor haljine su bile gotove u kratkom roku, i mi ih s ponosom nosimo. Često organizujemo i izlete, ali ne možemo reći da se samo zabavljamo! Organizujemo i kurseve preko trezvenjačke organizacije NBV, a oni se najčešće odnose na zdravlje, ishranu, očuvanju okoliša i poboljšanju rada našeg udruženja. Poslije odrađenih kurseva najčešće su na redu bila jela s roštilja, grah ili ukusna riblja čorba sa veriga, koje EHER 10 Š BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić su nam pripremale vrijedne ruke članova naše kuharske sekcije: Šerifa Čehajića, Izeta i Ismeta Nadarevića i njihovih supruga Vahide i Halide, te Nedžada Ašića, Midhete Odobašić i Baise Krupić.

Organizovali smo kurs engleskoj jezika za starije, a imamo i sekciju za pravljenje kolača i torti, gdje su naše glavne ”majstorice” za kolače Fadila Begović i Aiša Hojić učile mlađe pripravljanju bosanskih specijaliteta.

Naše udruženje učestvuje na svim kulturnim programima i skupovima koje organizuje Savez Banjalučana u Švedskoj.

Tako je ove godine na proslavi Dana oslobođenja grada Banja Luke, 22. aprila, naš hor nastupao u programu u Göteborgu. Šta bi prvomajski uranak bio bez ražnja na meraji kraj rijeke i pjesme? Davno je bilo kad smo zadnji put osjetili miris našeg grada za prvi maj, ali ove godine smo pokušali dočarati onaj osjećaj kad smo s familijama rano ujutro kretali prema Trešnjiku, Šibovima. Zajednički ručak nas je podsjetio na to vrijeme i zaista smo uživali u svakom trenutku toga dana. Vrhunac je bio kad je naša nana Hajra Nadarević prebrala kafu iz kese i popržila je u šiši ili pržnju, pa nam je samljela u ručnom mlinu, a svi su se nabacivali da makar koji put okrenu mlin. Kafa koju smo popili taj dan zajedno vjerovatno je bila najukusnija otkad smo napustili naš grad.

Po petnaesti put je Savez Banjalučana organizovao i manifestaciju ”S glumcima u maju”, ovog puta u Örebru.

Nadahnuti program u potpunosti smo posvetili sjećanju na Adema Ćejvana. Koliko vas zna da je Adem odigrao uloge u 59 filmova i serija, a da ne spominjemo njegove pozorišne uloge? Pripremili smo izlozbu sa slikama njegovih uloga i podsjetili se na njih isječcima koje je Mirsad Mahmutović skupio na internetu i sažeo u jedan polusatni film. Uz čitanje poezije i pjesme koje je Adem volio, družili smo se do kasno u noć.

Mi nemamo svoje prostorije, ali smo članovi Kooperativa Oxhagens Träffpunkt i koristimo njihove prostorije svake nedjelje, a i drugim danima kad zatreba. Dobra saradnja sa Kooperativom i NBV-om daje nam mogućnost da djelujemo.

Zainteresovani iz udruženja su već tri godine zaredom odlazili u Istanbul. Gdje god smo se pojavili, s ponosom smo razvijali našu bosansko-hercegovačku zastavu i pjevali naše pjesme. Ko zna, možda se iduće godine odlučimo za neki novi grad u Evropi.

Ali, prvo se moramo potruditi da nas što više ode u Banja Luku, u Bosnu i Hercegovinu, i učestvuje u popisu stanovništva. Glavni uslov za popis je da svi imamo CIPSove dokumente, a oni koji ih nemaju, imaju priliku da ih sad preko ljeta izvade. Dakle, vidimo se u nasoj najdražoj luci, našoj lijepoj Banjoj Luci i na ”Vezenom mostu”! Pozdrav svima iz Udruženja Banjalučana ”Zelena rijeka” iz Örebra!

11

KRIZA IZBLIZA Talačku krizu u BiH proizveo SNSD Piše: Rešad SALIHOVIĆ B.Luka, 9.juni Dok su građani Sarajeva skoro cijeli dan u blokadi držali državne parlamentarce i sve ostale koji su se našli u toj ustanovi, zbog neusvajanja jedinstvenih matičnih brojeva, RS-ovi kočničari - iako nikome ni na jedan način nije bio ugrožen život - imali su svoju pripremljenu priču kako je to bio politički motiviran skup, kojeg je predsjednik RSa Milorad Dodik ovako ocijenio: ''O tome da nemaju dovoljno bezbjednih uslova za rad parlamenta, to će očigledno biti problem i u budućnosti. Mi vjerujemo i procjenjujemo da se radi o političkim motivisanim skupovima, koji imaju za cilj da tamo nametnu određene politike i naravno da pokušaju blokade ulaska i izlaska u Parlament, u ovom slučaju izlaska, govore o tome da se ide na neke radikalnije mjere. Vidjećemo.''

Ustvari, to je mišljenje gotovo svih političara ovog entiteta, kako se talačkom krizom želi iznuditi intervencija OHR-a, dok narod i politički analitičar Srđan Puhalo imaju drugačije mišljenje: ''Generalno gledajući, čini se da su ove izjave vrlo uopštene, koristi se mnogo riječi neko, nešto, što ustvari daje mogućnost da svak projektuje ono što misli da je u tom trenutku relevantno.

Meni se danas čini, da je vlast RS-a negdje odlučila da kapitalizuje ovo što se dešava u Sarajevu. S jedne strane da pokaže da je BiH nefunkcionalna, te s druge da pokaže i ugroženost srpskih poslanika u Sarajevu, samim tim da homogenizuje Srbe u BiH, prvenstveno u EHER 12 Š BANJA LUKA

RS-u, i, na kraju krajeva, čini mi se da je negdje jedan od razloga i to da se skrene pažnja sa nekih vrlo ozbiljnih problema u Srpskoj, pogotovo ekonomskih.''

Zapravo, to je tema o kojoj se ovdje najmanje govori, jer sama pomisao da bi se zbog toga moglo štrajkovati osuđena je na propast, s obzirom da su represivne mjere vlade mnogi osjetili i po džepu i na vlastitoj koži. Zato nimalo ne začuđuje izjava Radislava Jovičića, ministra unutrašnjih poslova RS-a, nakon dolaska srpskih poslanika u Istočno Saraje-vo: ''Drago mi je da su svi poslanici RS-a evakuisani i da su izašli na teritoriju RSa, a da niko nije povrijeđen i da nikom nije naneseno neko zlo. Nadam se da ovakvih situacija u budućnosti neće biti, uz poruku da se ovako nešto u Srpskoj ne bi moglo desiti, jer MUP RS-a u ovakvim situacijama sebi ne bi dozvolio da se toliko drže zatočeni ljudi u jednoj zgradi.''

Međutim, prvi policajac se nije sjetio da su teroristi iz ovog entiteta u znatno manjoj zgradi Medžlisa Islamske zajednice u Banjaluci, cijeli dan držali približan broj talaca Bošnjaka i ostalih, među kojima je bilo na stotine povrijeđenih, jedan Bošnjak je ubijen i uz to je počinjena ogromna materijalna šteta, za razliku ovog skupa u Sarajevu gdje nije ništa uništeno niti je kome naneseno neko zlo. Prvi policajac RS-a je zaboravio da su se nakon Sarajeva istog dana i u Banjaluci dogodili protesti studenata koji su najavljeni prije nekoliko dana pod motom ''Gužva nam je'', čije je okupljanje policija zabranila, čak i šetnju od kampusa do zgrade vlade. Pa i pored zabrane protesti su održani na mjestu neizgrađenog četvrtog paviljona, i tom prilikom studenti su ''sahranili'' povelju koju je prošle godine potpisao Milorad Dodik. Tom prilikom, umjesto svijeća u znak zahvalnosti za neizgrađeni

paviljon, zapaljeno je nekoliko plastova sijena uz perfomans kojeg su izveli studenti Akademije dramskih umjetnosti glumeći predsjednika i premijerku, i tom prilikom su ''neimari'' nagrađeni porukama: ''Evo vam Dodik, vratite nam Brus Lija, Dajte nama sobu našu, da ne uselimo u vašu.''

I na kraju su iz ograđenog ''tora'' studenti posjedali na put ispred kampusa, na trenutak prekinuli saobraćaj i na otvorenom dobili podršku brojnih vozača i predsjednika skupštine studenata Igora Macanovića, ali ne i generalnog sekretara SNSD-a Rajka Vasića, koji je studente nazvao «kopiladima». No, da se vratimo poruci prvog policajca RS-a kojem je Dodik naredio da digne policiju RS-a kako bi iz zatočeništva oslobodili srpske poslanike kojima nije falila ni dlaka sa glave, a ovaj slavodobitno izjavio kako se ovako nešto u Srpskoj ne bi moglo desiti. I bio je u pravu, jer se nije desilo ovako nego gore s obzirom da vlast već duže vremena cijeli narod u Banjaluci drži kao taoce. Jer, u trenutku kada su ''oslobođeni'' srpski parlamentarci, muške članove porodice Vulić premlatila je i zatvorila policija zato što su branili svoju imovinu. Najstarijeg člana porodice Željka Vulića policija je detaljno pretresla i zatvorila, a onda je soba planula, te je nepušača Vulića optužila za podmetanja požara, i na kraju ga ludim proglasila, kako bi se sa tajkunima dovršio posao otimanja privatne imovine, što je lider DP-a Dragan Čavić prokomentarisao: ''Za ove ljude važi samo primjena sile, jer za ljude iz SNSD-a i Milorada Dodika RS je privatna svojina.'' On je pozvao sve Banjalučane da ustanu, jer je samo pitanje dana kada će ih ova vlast istjerati iz kuća. Ustvari, tu leže svi odgovori zbog čega vlasnik ovog entiteta zazire od BiH, čiji narod godinama drži kao taoce.

Kolumna

NA VRHU KULE O GRADAČAČKIM KNJIŽEVNIM SURETIMA I JOŠ PONEŠTO

Piše: Radmila Karlaš Poštar je u sanduče ubacio pravo pismo. Ne račun, niti neku reklamu, već pošiljku, pisanu krasnopisom. Na momenat sam zbunjena, gledam ime pošiljaoca i razmišljam ko je. Uz pismo je priložena i knjiga Nebo se splakalo nad Bosnom, autora Nijaza Alispahića. I onda moja urođena munjenost ustupa i ja se silno veselim. Čitam...

Poštovana i draga Radmila, „U nedjelju se pozdravismo, i odosmo svojim kućama. Vi u Bajnu Luku, ja u svoj voljeni (i omraženi) Tuz. U ponedjeljak pročitao sam (nadušak) Vaš ČETVEROLIST. Čestitam, uz radost što sam u Gradačcu sreo i upoznao jednu dobro DOBRU i poštenu spisateljicu.

Knjigom, a i Vama kao ljudskom stvorenju, i sretan što nas ima još takvih. I Filip David je među nama! I moj prijatelj Mirko Kovač! I još neki koji su otišli, i, vjerovatno, nastavili da sanjaju svoje snove u „društvu mrtvih pjesnika“, jer ta naša kantonalna, entitetska, federalna i ina društva samo su refleksija naše tragikomične i jadne stvarnosti!

Draga Radostina, pišem Vam ovo kratko pismo iz samo jednog uvjerenja, po svemu što jesi – i nisi, ti si moja posestrima! Na kraju, želim i Tebi i Tvojim najmilijim svako dobro. I osnovanu i iskrenu nadu da na svojoj stazi rječitosti i nadalje uspješno hodiš i ustrajavaš. Tvoj prijatelj i sapatnik Nijaz Alispahić.“ U Gradačac, na 40-ogodišnjicu tih nadaleko čuvenih Književnih susreta, pozvana sam posredstvom književnih krugova iz Slovenije.

Valjda se iz šire perspektive vidi malo bolje. Radovala sam se ponovnom susretu s bjelinama zdanja kapetana Huseina Gradaščevića, tokom puta snatreći o čudnovatosti životnog puta tog Zmaja od Bosne i poimajući da nas i zdanje sa tragovima nečijeg bivanja takođe veže ništa manje labavijim sponama, do susreti sa živućima. Baš kao i kapetan trebinjski Ilijas Ilijasbegović, tako je i kapetan Gradaščević protresao onaj dio mog bića gdje nam se susreću sklonosti. U omorama ljudske šašavosti, kada će danas, baš kao i njegovo onda biti objašnjivo i svareno za desetine godina, sjenka mog domaćina gradačačkog pomogla mi je da glavu podignem malo više i udahnem malo jače. Dok me vozač iz Modriče, dokle sam doklipsala užasno sporim autobusom, vozi u automobilu prema Gradačcu, imam osjećaj da sretanje između vjekova samo dobiva na intenzitetu. Kula me kao i uvijek kad je vidim omamljuje i ja sam sigurna da unutar tih zidina prebiva jednako jedan dio mene s kojim ću se upravo ponovo susresti. Gledam visoko i prekrasno zdanje dok mu se sepribližavamo, puna sam nekog strahopoštovanja dok se umalo ne sudarih sa mladencima koji su došli da se vjenčaju baš tu. Penjem se škripavim strmim basamacima, a svud u tragovima koji nisu vidljivi na ukrašenim zidovima, izloženim sabljama i handžarima, ukazima o kapetaniji, prekrasnim ćilimima, osjećam ruku kapetana Husejna što bi rekli mi u Bosni. Basamaci jesu strmi, ali rojevi u mojoj glavi još su strmiji i opasniji. Zahvalna sam mu što me prati na mom putu. Pred spavanje ću kroz „zid od stakla“ raskošnog apartmana pogledati grad iz ptičije perspektive i poželjeti kapetanu miran počinak mada znam da takvi kao on nipošto ne počivaju, prvenstveno zbog ovakvih kao što sam ja i koji ga ne puštaju. Ili on ne pušta mene, o tom ću poslije domišljati.

U međuvremenu će se desiti završno književno veče 40-ih gradačačkih književnih susreta. A prije te večeri dešava se popodne u restoranu na vrhu Kule. Puše se bamijice i čorbice iz zemljanih posuda, ali odolijevam, jer ću niskotlačna kakva jesam zagarantovano EHER 14 Š BANJA LUKA

Ilustracija: Goran Mulahusić zakunjati nakon jela, a to mi je zadnji naum. Radije ću nakon kafe guštati gradačačku šljivovicu, po kojoj je ovaj grad nadaleko poznat.

Ne idem inače na književne susrete. Promocije mojih romana dešavaju se po baštama kao što je ona galerije MLAZ u Počitelju, restoranima, foajeima pozorišta, univerzitetima (pa stigoh i do Harvarda), a jedna se čak desila i u medžlisu Islamske zajednice u Trebinju. Da ne zaboravim i atrijum crkve svetog Ante na Bistriku. A sad sam okružena književnicima i pjesnicima. I ponekim konobarom. U kratak mah u zraku se koncentriše prilična količina sujete i ogovaranja onih koji netom okrenu leđa. Nemam pojma o čemu pričaju, maltene nikog od prisutnih i ne poznajem.

Udaljavam se na način koji sam naslijedila od tate, samo sam fizički tu. Odrasla sam u carstvu knjige, otac je završio književnost davnih godina. I u carstvu RIJEČI, te cjelonoćnih razgovora s ocem koji su moj najveći kapital. Otac nije poboljevao od sujete nikada, bio je suviše dubok zdenac da bi se pri površini skutrila crvotočna ustajala voda. I danas njegovo lice govori o proživljenom, harmonija crta i mirnoća pogleda. Okrećem prekidač u svojoj glavi na off , hvala dragi tata i sa zadovoljstvom uranjam u neverbalnu komunikaciju sa svojim kapetanom. Čini mi se gotovo bogohulnim propustiti ijedan njegov eonski treptaj i podrediti ga banalnostima.

Kada se ponovo obrem za stolom, osjećam ljude okolo više no što ih vidim. Nešto ili neko ozaruje, i ja srećem vječnog dječaka, dječijeg pisca, pjesnika, režisera i šta sve još ne, Šimu Ešića iz Tuzle. Šimo me vraća u bajku, a samo nebo zna koliko ih volim i živim s vremena na vrijeme. Ibraga dobiva nadimak odmah, Ibrahim Kajan, književni teoretičar i pisac, Mostarac ili iz Počitelja, sad već nisam sigurna. A ne znam šta više volim, Mostar ili Počitelj. Ili pak Blagaj – Bunu.

Kolumna Ibraga ima gospodštinu u gestama, pogledu, stavu i nešto u pojavi što podsjeća na Himzu Polovinu. Pripada onoj bezrezervnoj otmjenoj vrsti koja lagano izumire. I koja nas je napustila čini mi se poodavno. Jako mi se dopada i znam pouzdano da njega i Šimu već svrstavam u početak jednog divnog prijateljstva. Sviraj Sem! U bošnjačko kulturno društvo „Preporod“ na završetak književnih susreta odlazim sa sa Ibragom i pjesnikom Amirom Brkom. Sjedam do sijede glave. To je naš voditelj programa kojeg već smještam u dekor davnih godina kada druguje sa učesnicima susreta poput Selimovića, Andrića, Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića, Gustava Krkleca, Branka Ćopića i ine književne elite. Nijaz Alispahić, kako se sijeda glava zove, podsjeća na djetinjstvo i na moje prve susrete s knjigom. Zrači nekom naročitom toplinom tih mojih zapretenih godina da mi dođe da se rastopim po zidu umjesto silnih slika koje zure u mene svojim blještavilom. Nijaz je bučan, simpatičan i elokventan. I, hvala bogu, nije dosadan! I baraba je, naravno! Sve je kako treba i ostajem tu gdje jesam. Ne udaljavam se i ne pokrećem prekidač u glavi.

Napolju je kišovito i hladno, zbrinuti smo unutra, zamijenivši prekrasne gradačačke bašte ovim prostorom u zadnji tren. Nema

veze. Onda moram nešto pročitati iz knjige, i ja i tad znam, slušala me više tišina „mog“ kapetana do svi živi okupljeni koji tapšu.

Redaju su učesnici i malo-pomalo, eto nas opet na vrhu Kule gdje se konobari izlažu pogibelji noseći pladnjeve i bokaliće sa šljivom gore – dolje po stepenicama. Nijaz Alispahić suvereno vlada i kafanskim prostorom. Pišemo posvete jedni drugima na koricama knjiga, a Amir Brka zariva Nijaza šarmom mlađeg kolege od kojeg nam teku suze od smijeha. Niz prozore Kule slijeva se kiša, a Gradačac ispod nas tone u san. Zorom ću poći put svoje sobe-apartmana lagano niz strme stepenice. I tada me, dok otvaram vrata sobe i posmatram uspavani kišni grad kroz prozore, obuzeše riječi „Sa Gradčca bijele kule Zmaja od Bosne, sokolovi zakliktali kajde žalosne, umrla je vjerna ljuba Husejn begova, jer izgubi gospodara srca svojega...“ Dok tonem u san mislim o gospodaru srca svojega koji je baš kao i moj kapetan Gradaščević umro negdje daleko, prognan i žalostan. Moj Zmaj čije je ime zapisano ne samo u istoriji, već i u po moga srca. Te noći, isprepleli su se oko mene ti dragi likovi i sigurna sam da je moje usnulo lice s njihovim tragovima bilo prizor nad kojim su te noći bdjeli.

Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNJICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.

Feljton

Slika 1: Etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije Grafiti u centru grada, između 2005. i 2012. godine Politička stremljenja, društvena, medijska i institucionalna realnost RS u stalnoj su potrazi za dovoljnom količinom tradicije koja bi bila „ratio“ njenog postojanja i nastanka.

Reklo bi se, kao i svako prosječno evropsko društvo. Narisana na početku, „homogenizirana i zaokružena“ u krvavom ratu, a „legitimizirana“ dejtonskim „mirom“, RS svojoj političkoj eliti nameće zamornu zadaću da stalno osmišljava novi govor (new speach), retoriku i poruke kojom će plebsu konzervirati razloge svog nastanka.

Reklo bi se, kao politička Šeherezada. Ova potreba za novom retorikom se uvećava sa protekom vremena. I ta „nova“ retorika nija posve nova, već se oslanja na stare, podobne narative i mitove, dodajući im nove uloge, perspektive i popularna očekivanja. Prvu grupu poruka, tj. sliku etnofašizma o kojoj govorim ovdje, nazvaću etno-politički tradicionalizam, kontinuitet i legitimitet teritorije. Ovu grupu poruka

ulice čine narativi, predstave, vizuelni kodovi, simboli i izjave u javnom prostoru koji pokušavaju da definišu „čija“ je ovo teritorija i „zašto“, da „neprosvećenim“ „otkriju“ istorijsko-političku, tradicionalnu i demografsku opravdanost sadašnje etnički čiste teritorije RS i grada Banje Luke i da potvrde „prirodnost“ i „normalnost“ etnovjerskog homogeniziranja teritorije.

Autori grafita, uglavnom mladi ljudi, jasno pokazuju čiji je grad Banja Luka, čija je ovo teritorija i ko na njoj može biti etnička dominanta (slike A1 i A3). Vrlo direktno definišu ko je „pravovjeran“ Banjalučanin.

Ili kako se treba navijati za lokalni fudbalski klub – uz pomoć boga i crkve, kao pravi Srbin – sve drugo je jeres. Autori, bez ikakve dvojbe, upućuju čitaoca da Muslimanima/Bošnjacima (u nastavku teksta: Muslimani) i Hrvatima i drugačijima, nema ni društvenog ni političkog mjesta u (nekada zajedničkoj i multietničkoj) a sada srpskoj Banjoj Luci i među simpatizerima (nekada zajedničkog i multietničkog) a sada srpskog FK Borac (slike A2 i A7).

Fotografija A. 1

Fotografija A. 2

Fotografija A. 3

Fotografija A. 4

Fotografija A. 5

Fotografija A. 6

Fotografija A. 7

To su klasične ekskluzivističke poruke koje imaju četiri podtekstualna značenja važna za bosansko-hercegovački (u nastavku teksta: BH) kontekst. Prvo je da se ovim porukama ustvari podrazumijeva ko je ovdje prvi došao, ko je ovdje postojao prvi, ko drugi i tako redom. Ko polaže pravo na zemlju i grad. Ko je posljednji došao, treba prvi da ide, a to ne ide bez nasilja. Drugo značenje je da se ovim porukama vrši prenaglašavanje kulturne i političke pripadnosti teritorije Srbima, i to se čini na neobjašnjivo amnezivan način. Teritorija i grad se svojataju kao da Srbi do sada nisu na njoj živjeli stotinama godina, kao da na njoj i o njoj Srbi nisu politički odlučivali i prije 1992. godine – kao da je nemaju pa tek treba da je osvoje. A osvajanje dozvoljava i opravdava nasilje, rat, destrukciju, etničko čišćenje i homogenizaciju, odnosno odbranu očišćene teritorije. Treće značenje je da poruke ulice govore o potrebi srpskog političkog korpusa (shvaćenog iz perspektive autora grafita) da živi i politički odlučuje sam u svojoj sabornosti, na svojoj teritoriji. Bez onih drugih, nesrba, nepravoslavnih i ostalih. Da je to jedini način da se živi „serbian way of life“ i da se sve ono vjersko, etničko, mitološko što je bilo (i što je inače u svakom građanskom društvu) rezervisano za privatnu i polujavnu sferu, prolije u javnu sferu, a zatim podruštveni, a onda i podržavi. Četvrto značenje ide za tim da je „prirodno i normalno“ da jedna „vjekovna srpska teritorija“ kao što je RS na kojoj, u jednom sakralizovanom i sabornom društvu, svoj „way of life“ većinom žive i o njemu dominatno odlučuju Srbi, postane dio vjekovne i još starije srpske matice Srbije – u jednom „finom“ esencijalističkom toku istorije od nas ka našoj prošlosti.

Naravno, prvo otcjepljenjem od BiH, a onda i ujedinjenjem (slike A4, A5 i A6).

Nastavak u slijedećem broju

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Kultura

Pjesnicki mostovi

DUBOKO, U BOJI, DUBOKO, U STVARNOSTI Savremena švedska poezija – na Sarajevskim danima poezije

Piše: Ismet BEKRIĆ »Sanjao sam da se rat završio i da možemo izaći u svijet. Nekoliko puta zamolio sam radnike iz kanalizacije da mi donesu livadsko cvijeće. Ležao sam u maminom krilu, a moj mali brat ležao je u očevom. Nisam smio pričati naglas.

Nikad se nismo smjeli pomjerati ili podizati. Bilo nas je više od dvadeset. Svaki su nam dan poljski radnici kanalizacije donosili hranu: crni hljeb i margarin.

Naš je dom tamo gdje sjećanja nisu dobrodošla, dom Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

bez prošlosti. Progonili su nas lovci na robove, i jedne noći savladali su cijelu familiju, i bez sudije ili porote brzo su nas vratili u ropstvo. Bili smo prisljeni na bjekstvo. Trčali smo pravo naprijed ne znajući kuda ćemo. Ubjeđivali su me da sam premlad da bih razumio i da je jedino važno to što smo imali sreće i što smo živi i opet zajedno.

Trčali smo zajedno kroz glavnu cijev...« Ovako jednu priču prognanih prenosi švedski pisac Johannes Anyuru, a čuli smo je početkom maja ove godine na Sarajevskim danima poezije, na kojima je predstavljena i savremena švedska poezija. Anyuru, rođen 1979. godine, objavio je šest knjiga poezije, proze i drama. Tematika njegovih djela bliska je i bosanskohercegovačkom čitaocu,

Kultura posebno onome koji je osjetio šta znači ostati bez doma. I šta znači biti »jedna familija stranaca«.

Pjesmi nije potreban uvod »Izgubila sam početnu rečenicu.« Tako svoju pjesmu »Teologija« počinje Marie Silkeberg, pjesnikinja, prozaistkinja i profesorica književnosti na Univerzitetu u Goteborgu, za koju je poezija prije svega svjetlost, pronicanje kroz slojeve života. Igra boja. Dijalog. Komentari. Ili cvijeće. »Kad bukne s proljeća.« Pjesmi nije ni potreban uvod, početna rečenica. Pjesma je kao izložba.

Kao mozaik slika. Preplitanje osjećanja. I svako ih može slagati po svome. Otkrivati.

Igra boja, mraka i svjetla, cjeline i djelića, dominira i u poeziji Para Hanssona, pjesnika, esejiste, pedagoga, rođenog 1970. godine u gradu Vannas, na sjeveru Švedske, koji je i jedna od njegovih preokupacija. Hanssonova pjesnička nit povezuje netaknutu prirodu i civilizaciju, pojedinca i društvo. I ništa nije jednobojno, sivo, sve je zapravo prugasto, kao i soba u njegovoj pjesmi »Soba je prugasta od mraka i svjetla«: »njiše se i naginje / sva topla ljetna sunčeva svjetlost / probijajući se kroz žaluzine / do rubova / u jedan poticaj bilježnicu u jednu / prašnjavu sivu vječnost / on se drži / uskih osunčanih polja i / pokušava pisati ali ne može / uobličiti tačno kukičasta slova / ne može držati pero njegove ruke / preobražene su / u nož i viljušku i ne može / razumjeti ne može čak ni uhvatiti / sa tim glomaznim priborom usjecati

rezati / sjeckati i sjeckati / papir u tanke otpatke svjetlosti« Poezija i Ide Borjel, koja živi u Malmeu, a rođena je 1975. godine u Lundu, izražava svu dramatiku života, u kojem često postoje suprotnosti, kao što su Kupac i Prodavač, progonitelj i prognanik, vlast i narod. Njena pjesma B, objavljena u biltenu Sarajevskih dana poezije, nabijena je pojmovima savremenog, napregnutog života: građani, žiranti, huligani, suzavac, pendreci, izopćenost, zarazne bolesti, iscrpljujući rat, štrajk glađu, prazno obećanje, val vremena, otkupnina, protesti u eurozoni, išibani, ultimatum...

»I most... Više mostova.« Veče savremene švedske poezije u Sarajevu samo je približilo dio slojevitog i angažovanog pjesništva ovog skandinavskog područja, gdje pjesnička riječ ne teži toliko za ugođajem, lirskim treptajem, koliko za razkrajanjem i spajanjem svih elemenata života. Poezija je tako uspostavljanje novih relacija, prodrmavanje, da bi otpalo ono što ne služi istini i bitku. Poezija, zapravo, nije u nekoj »službi«, u »funkciji«, ona je ta koja se ne klanja i ne traži da joj se klanjaju. Ona je, kako bi napisala Marie Silkeberg, »jutro po potopu«. »I most. Duboko, u boji. Više mostova.« Švedski pjesnici su svojim stihovima, kazivanim i objavljivanim u Sarajevu, bili zaista »duboko u boji«. Bili su most koji na najljepši način spaja jezike i kulture, pojedince i narode. Most sa kojega se vidi i u mraku. Most prugast od mraka i svjetla.

APRILSKO PUTE

Volim april. Mjesec u kojem proljeće već zasigurno kroči na podijum i zelenim prstima podigne dušu i tijelo iz zimskog polusna. April ove godine je pun događanja da uistinu ne znam odakle da počnem. Od kraja, sredine ili početka, onako kaćiperno aprilski. Možemo početi hronološki od Osme konferencija nastavnika maternjeg jezika održane u Geteborgu od 18. do 19. aprila. Na konferenciji je promovisan: „Pravopisni priručnik bosanskog/hrvatskog/arpskog jezika s osnovom gramatike. Pravopis su predstavili sami autori: prof. Hadžem Hajdarević i mr.

Aida Kršo, kao i Muhidin Čolić, direktor izdavačke kuće „Most“. Pravopis je naišao na dobar prijem kod nastavnika jer je namjenski napisan za naše učenike u dijaspori.

Gotovo istovremeno je počeo i Međunarodni festival u Kranju koje je organizovalo kulturno-umjetničko društvo DEM, pod vodstvom gospođe Dinke Hrustović, koja me pozvala i organizovala mi kn20 Š E H E R

BANJA LUKA

jiževno veče sa pjesnikom i fotografom iz Lukavca: Branislavom Lukićem Lukom.

Festival je trajao 4 dana i organizator je pripremio izuzetno bogat program protkan poezijom, prozom, monodramom, izložbom, plesom, smotrom folklora i okruglim stolom na temu: Bosanskohercegovačka dijas-

pora, iskustva i dileme s osvrtom na pozitivna iskustva Slovenije Grad Kranj nas je dočekao okupan suncem i svjetlošću a sa obližnjih planinskih visova se bijelio snijeg kao raskošna i zaleđena dijadema posljednjih tragova zime. Šta reći o impresivnim utiscima dvodnevnog gostovanja u predivnom hotelu Creina, u kojem se čovjek osjeća izvrsno jer je usluga iznad svih očekivanja. Bila su to dva divna dana druženja sa Dinkom Hrustovićem, Zaimom Pašićem i karizmatičnim predstavnicima KUD-a iz Ukrajine. Naše

Reportaža

EŠESTVIJE Piše: Vasvija DEDIĆ BAČEVAC

skromno školsko znanje ruskog je elegantno izvučeno iz prašine i stavljeno u funkciju međunarodnog druženja sa slavenskom braćom iz dalekih stepskih perivoja.

Književno veče je bilo izuzetno i magija riječi nas je nosila na poetskim i proznim krilima Lukovog i mog stvaralastva, začinjena Dinkinim izvođenjem monodrame: Za šofera da me daš, lika Bibe čistaćice iz moje zbirke novela: „U predvorju raja“.

Noć je završila na terasi hotela Creina uz čašu slovenskog vina i neizostavnim vicevima, koje su naši neprevaziđeni Bosanci sipali kao iz rukava.

Pomalo s nostalgijom u srcu morala sam napustiti Festival, i nastaviti putešestvije u srce Bosne do našeg glavnog grada, koji je već uveliko bio u znaku Sajma knjiga. Kao i prethodnih godina na Sajmu smo imali i svoj štand pod pokroviteljstvom Ministarstava za izbjegla i raseljena lica. Bosna se uistinu okitila beharom i zelenilom, a Sajam knjigama,

piscima i brojnim posjetiocima a među njima i velikim brojem učenika i nastavnika. Ugledavši to impresivno šarenilo knjiga i ljudi srca mi je zakucalo svom

radošću svijeta da sam u ponovo u domovinni u carstvu knjiga i jezika. Sajam nije samo susret sa knjigama i novim naslovima već i susret sa ljudima, piscima domaćim i onim, nesretno ratnim okolnostima, naseljenim diljem planete zemlje. Promocije su se nizale jedna za drugom svaka neobična i originalna na svoj način. Promovisala sam tri svoje knjige i predivne trenutke promocije završila kazivanjem pjesme Useljenici. Nisam ni odahnula a već sam bila u promotivnom kolu „Banjalučkih žubora“, koje je i ove godine predstavio književnik i autor Ismet Bekrić. Brojni Banjalučani naseljeni u Sarajevu i okolici su prisustvovali promociji i uživali u poeziji poznatih banjalučkih pjesnika. U poetskom vremeplovu, ljepota i magija riječi je izmamila suze radosti a i tuge kao i nostalgične uzdahe brojnih posjetilaca. Bilo je to divno druženje i poetovanje sa piscima i pjesnicima iz Danske, Švedske, Engleske, Belgije, Amerike kao i domaćim autorima.

Sve pohvale i lovorike našem Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica kao i Ani Judi, šefici Odsjeka za saradnju Na kraju šta reći osim da je ovaj april/travanj svakako trebalo zabilježiti na mekom sagu sjećanja, impresija i kulturnih dešavanja.

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Pripremio: Goran MULAHUSIĆ

Ĺ vedska jun 2013.

Posjeta nastavnika iz Olova

Sjećanje

Gradski m Osmanlijsko carstvo doživjelo je svoj najveći uspon i razvoj u petnaestom i šesnaestom stoljeću kada su i podignute njegove najvrjednije građevine. Za razliku od srednjovjekovne Bosne, kada su se tvrđave i podgrađa formirali na uzvisinama, dolaskom na prostore sadašnje Bosne i Hercegovine, Osmanlije grade nove gradove u dolinama rijeka i rječica. Iz tog perioda ostao je i znatan broj kvalitetnih mostova zidanih u kamenu, od kojih su najznačajniji: Stari most na Neretvi u Mostaru graditelja Hajredina i Most Mehmed-paše Sokolovica na Drini u Visegradu graditelja Mimar Kodže Sinana, najvećeg i najplodnijeg graditelja Osmanlijskog carstva uopšte, na zapadu poznatom i po nazivu ”turski Mikelanđelo”. Svojim jedinstvenim oblikom ističe se i Arslanagića most na Trebišnjici u Trebinju.

Na prostoru zapadne Bosne mostovi su se gradili od drvene građe pa iz toga razloga na tom prostoru nema njihovih ostataka iz ranijih perioda, osim ponegdje dijelova kamenih oslonaca na obalama. U dosta šturim raspoloživim dokumentima iz perioda od prije oko četiri stotine godina kratko se spominju i mostovi u Banjaluci preko Vrbasa. Putopisac Evlija Čelebija piše da su u Banjaluci postojala tri mosta, a drugi putopisac – četiri, što je i vjerovatnije. Prvi most je izgrađen u Gornjem Šeheru između Careve i Jama džamije, a drugi izmedu današnje tvrđave Kastel i Male Čaršije. Za preostale se ne zna tačna lokacija. Od tih preostalih jedan bi mogao biti most Esme Sultanije sa vjerovatnom lokacijom u Novoseliji.

Naime, legenda kaže da je ona živjela u Jajcu i, kada se razboljela, ljekari joj nisu mogli pomoći da ozdravi. Potom se obratila astrolozima koji su joj prorekli da će ozdraviti ukoliko sagradi tri mosta preko Vrbasa i džamiju u Jajcu, koja i sada postoji sa njenim imenom. Ona je prodala sav svoj nakit i dala da se izgrade ove građevine.

Ustoličenjem Ferhad-paše Sokolovića godine 1574, za posljednjeg sandžak-bega, a potom od 1580. do 1588. g. za prvog begler-bega Bosanskog pašaluka, Banjaluka postaje glavni grad višeg ranga i centar grada se premješta iz Gornjeg Šehera u Donji Šeher – prostor na zapadnom dijelu Vrbasa a južno od rječice Crkvene. Za veoma kratko vrijeme izgrađeni su svi sadržaji koji su u to vrijeme činili naselje šeherom-gradom, i započeta izgradnja tvrđave Kastel, neposredno uz obalu Vrbasa. Nešto prije 1587. g. on gradi i most preko Vrbasa koji je sa lijeve strane polazio od jedne kule Kastela sa kapijom da bi se na desnoj završavao na prostoru na kojem je kasnije izgrađeno naselje pod nazivom Mala Čarsija (Suki sagir).

Iako nema detaljnih podataka o izgledu mosta, pretpostavlja se da se most oslanjao na dva kamena stuba na Vrbasu, kao i na priobalne kamene oslonce ciji su ostaci djelimično sačuvani, a da je premošćenje između njih urađeno tako da su se moćne drvene grede poredane horizontalno jedna do druge, a vertikalno jedna iznad druge postupno obostrano prepustale da bi se u posljednjem – najvišem redu spojile i povezale. Za pretpostaviti je da je ovaj most iz nekog razloga bio znatno oštećen i da

Sjećanje

most ga je obnovio nasljednik Ferhad-pašin, Husein Ferhadpašić, što proizilazi iz sačuvanog tariha / natpisa u kamenu, pisano arapskim pismom. na kome stoji :

” Njegova ekselencija Ferhadpašić, gazija, Imenjak trećeg imama (Huseina,sina halife Alije) čiji je ugled bez premca, Za božije zadovoljstvo sagradio je veliki most, Koji je po svojoj gradnji jedinstven i ne može mu se naći sličan, Kao podloga su mu dva stuba....

On tako u svemiru ima oblik ”Kavzi kuzeha” ( dugina luka ) Neka ga Uzvišeni gospodar nagradi na sudnjem danu Ej Deruni, vrijedno je da o tom izrečeš lijep hronogram: Za ovaj visoki most bez premca neka dobrotvora nagradi Allah

Tekst: Adem Čukur

Kako u natpisu stoji da most ima oblik dugina luka, za pretpostaviti je da su već tada između stubova izvedeni lukovi od kamena, ili je to urađeno kasnije tokom popravke poslije poplave 1730. g. ili pak popravke nakon oštećenja prilikom napada austrijskih trupa na Banjaluku 1737. g. Nema tačnog podatka kada je most porušen, ali se može tvrditi da je postojao i u prvoj polovini XIX-og vijeka, što se vidi na dvjema gravurama iz tog perioda.

Poslije je, neposredno uzvodno od tvrđave Kastel, izgrađen kvalitetan. drveni most. Isti je godine 1934. srušen i zamijenjen novim, armirano-betonskim, koji je dugo bio glavna spona između naselja sa desne i lijeve strane Vrbasa. Taj most i danas je u upotrebi. Konstrukcija mosta je sa armirano-betonskom pločom i tri poduzne grede ispod, koje se oslanjaju na dva stuba / pilona i obalne potpornjake. U profilu, most ima po jednu kolovoznu traku u oba smjera te obostrane pješačke staze sa profilisanom betonskom ogradom i kandelabrima. Prostor između Gradskog mosta, tvrdjave Kastel i Male Čaršije zajedno sa Vrbasom predstavljao je ambijent u kojem su se ljeti održavale kulturno-sportske manifestacije (izmedu ostalih, skokovi s mosta, takmičenja dajak-čamaca....) , a u organizaciji KAB – a (Kluba Akademičara Banjaluke)

Godina 1023 ( 1614 n.e.– pr.a. ) * Arhiski snimci - magazin "Šeher Banjaluka"

Reportaža Humanitarni turnir u malom nogometu

I LOPTA IMA SRCE Tekst i foto: Džemil Vajrača

Povodom Dana džamija, 7. maja (datuma kada je 1993. godine srušena Ferhadija džamija u Banjoj Luci), u dvorani Sporthalla u Alvesti organizovan je 11. maja turnir u malom nogometu, čiji su oranizatori bili BH asocijacija mladih ”BLUSRCU” i Bošnjačka islamska zajednica Växjö. Generalni sponzor turnira je Dr. Puts Fasad & Bygg Alvesta. Ostali partneri i sponzori: ICA Supermarket Alvesta, PlivitTrade AB Västervik, Savez BL u Švedskoj, ASA Trading AB Alvesta, Amels bygg Växjö, Växjö Lackcenter AB, Dixons bil AB Växjö, Senada skor Alvesta och Restaurang & Pizzeria Mamma Mia Växjö.

Turnir je bio izrazito humanitarnog karaktera, tako da je cjelokupna organizacija bila volentorskog karaktera, bez ikakvih naknada. U organizaciji i realizaciji turnira učestvovali su: Mustafa Memić, Milan Pavlović, Emir Vajrača, Adis Ćuran, Zlatan Avdičević i Džemil Vajrača. Bitno je napomenuti i da su utakmice odlično sudili Edin Huskić, Elis Kvrgić, Elvir Turčinović i Siniša Konjetić. Ukupni prihodi, prikupljeni u toku turnira od uplata ekipa, kafeterije i dobrovoljnih donacija, iznose 4500 SEK. Sredstva će namjenski biti predata Medžlisu IZ u Banjoj Luci, za izgradnju ograde Mustafa-pašinog harema i obnovu česme kod Behrem-efendine džamije u Banjoj Luci.

Na turniru je učestvovalo šest ekipa: BIZ Växjö, Real Alvesta, Halmstad Dream Team, Bošnjaci, FK Guber Srebrenica i Banja Luka u srcu. Posjetioci turnira uživali su u utakmicama mladih momaka koji su se zdušno borili da pogode protivničku mrežu. Najboljim ekipama i pojedincima turnira su uručeni pehari i medalje.

1. mjesto: Banja Luka u srcu 2. mjesto: FK Guber Srebrenica 3. mjesto: Bošnjaci Priznanja za najuspješnije igrače turnira su dobili: Najbolji igrač: Emir Vajrača - Banja Luka u srcu Najbolji golman: Emir Sejdnović - FK Guber Srebrenica Najbolji strijelac: Izet Kapetanović - FK Guber Srebrenica Organizator turnira se još jednom zahvaljuje učesnicima, sponzorima i svima ostalima koji su dali svoj doprinos da se organizuje ovo tamičenje i prikupe sredstva za naš grad.

EHER 26 Š BANJA LUKA

Pogled unazad

GRAD U SJEĆANJU

VRIJEME OD PEDESETIH - U GRADU BANJALUCI

Napisao: Irfan NURUDINOVIĆ

Rat nikome nije sreću donio i uvijek za sobom ostavlja bol, tugu, patnje i tragedije sa vrlo često neizlječivim posljedicama. Zavojevači – pohlepnici za tuđim teritorijema i dobrima – nikad ne misle o tome i njima je jedini cilj osvajanje i otimanje. Drugi svjetski rat bio je do tada najužasnija svjetska klaonica sa velikim razaranjima i ubijanjem miliona ljudi, osobito civilnog stanovništva. Naša zemlja je doživjela sve ove strahote.

Završetak rata dočekan je sa velikom radošću i nadom u bolju budućnost. Banjaluka je u to vrijeme bila gradić u BiH sa nešto više od trideset hiljada stanovnika, a ja sam bio dječak sa nepunih petnaest godina, presretan da je rat prošao, pa time i strahovi – neizvjesnosti koje je sa sobom nosio. U takvom ratnom ozračju i zanosu počela je organizirana aktivnost u obnovi i izgradnji domovine, osobito u okviru omladinskih radnih akcija. Grad je tada – koliko se sjećam – bio podijeljen na pet kvartova: od Gornjeg Šehera do Predgrađa, Pilane i od Lauša do Mejdana. Svaki kvart je imao svoje planove aktivnosti, kao i svoja omladinska društva sa raznim sekcijama (sportskim, muzičkim, folklornim, horskim itd.) .

Stanovali smo u petom kvartu, na desnoj obali Vrbasa, koji se protezao od Šehitluka – kafane Ali-Baba do Rebrovca i dalje do Ade. Tu je i poznato romsko naselje Veseli brijeg (koji su mnogo stradali tokom rata). Oni su isto tako imali svoje muzičko – folklorno društvo.

Poznato je da je Banjaluka oduvijek bila grad zelenila i razdragane mladosti, brojnih osnovnih i srednjih škola (a 1975. dobila i univerzitet), pa su tako i po školama bile slične aktivnosti. Ubrzo, po završetku rata, organizirane su omladinske radne akcija (ORA), a prva takva veća bila je izgradnja željezničke pruge normalnog kolosijeka Ljubija – Brezičani, čime je rudnik Ljubija dobio otvorena vrata za isporuku rude željezari Zenica. Život ne ispada uvijek onakav kakvog želimo, a poslovica kaže da se sve može kupiti osim uspomena - one su neprocjenjive i dragocjene u sadašnjim životnim okolnostima.

Početkom 1948. osnovano je OKUD „Veselin Masleša“ i prva sekcija je bila muzička – orkestar plesne, zabavne, a kasnije i džez muzike, i nas nekoliko gimnazijalaca postali smo aktivni članovi tog ansambla. Probe orkestra su bile vrlo učinkovite i orkestar je ubrzo dobio svoju fizionomiju i prepoznatljivost u gradu i bio prihvaćen od banjalučke mladosti.

Sjećajući se svega toga sa vremenske distance od šest – sedam decenija, to je sve izgledalo nekako bajkovito (iako u stvarnosti možda i nije bilo tako) i zanosno, jer smo bili nekako izjednačeni u siromaštvu t.j. u nedostatku mnogo toga. Zadovoljavali smo se sa onim što imamo i čini mi se da smo bili spremni i voljni pomagati jedni drugima prema mogućnostima.

Svjetski trend otuđenosti zahvatio je i našu domovinu BiH, a u posljednje vrijeme pohlepa, nezajažljivost i gramzivost sve su prisutnije pojave u društvu. Mislim da nam naši mlađi i najmlađi mogu pozavidjeti na našem maštovitom

djetinjstvu i odrastanju u tradicionalnim vrijednostima porodice, komšiluka i prijateljstva, u čemu nam je i Vrbas i njegove ljepote davao puno toga.

Mislim da bi na kraju ovoga napisa mogao biti upriličen djelić teksta iz romana Juliana Bernesa: „U kasnijim godinama života čovjek očekuje malo mira i smatra da ga je zaslužio. Ali onda postepeno shvati da život nije sklon da nagradi zasluge. Čovjek u mladosti misli da je predvidio što sobom donosi starost, sa bolovima i jadom.

Predoči si da će biti usamljen, razveden ili obudovljen, da su djeca odrasla, da prijatelji umiru. Osjeća da time gubi status koji je imao, gubitak poželjnosti, misli na skoru vlastitu smrt, saznaje da je sve manje živih svjedoka njegovog života i onoga što je postigao, a time je sve manje potvrda što je od njega postalo. Čak i ako vrijedno sakuplja potvrde o postignućima riječju, tonovima ili slikom, mora na kraju konstatovati da je sakupljao pogrešne potvrde.“ Život je, tako, satkan i od sjećanja. Ali, ne možeo živjeti samo u njima, i od njih. Sjećanja nam mogu pomoći da lakše prebrodimo sumornu stvarnost. Da stvaramo nova sjećanja.

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Zapisano u Novoselijama, kraj Vrbasa

Nekada su pojedine porodice imale po „pola razreda“ djece, a sada Desna Novoselija ima samo pet osnovaca - Osnovali Nogometni klub „Olimp“ prije 70 godina, a na utakmice igrači i navijači putovali na biciklima ili pješice

OPTIMIZAM KRAJ SLAPA Piše: Kemal Coco

Da li banjalučka naselja (mahale) polako nestaju pred najezdom novog vremena i novih ljudi, teško je pouzdano reći. Ono što „ne ide u prilog“ mnogim naseljima svakako je saznanje da je broj učenika veoma mali, odnosno da je dječije graje sve manje. U naselju Desna Novoselija nekada bilo porodica koje su imale „po pola razreda“ djece, a sada ih samo petero pohađa Osnovnu školu „Milan Rakić“ (nekada se zvala „Zaim Isaković“) koja se nalazi u njihovom naselju.

- U Lijevoj Novoseliji „stanje je nešto EHER 28 Š BANJA LUKA

bolje“ - kazuje Kemal Gunić, predsjednik Udruženja građana povratnika u Banju Luku. - U tom naselju ima devet osnovaca, dvojica srednjoškolaca, ali i dva studenta. Srednjoškolce i studente imaju i stanovnici Desne Novoselije.

Ovaj broj nije zadovoljavajući, a utješno je bar to, da su djeca povratnika iz obje Novoselije veoma dobri učenici

VRATILA SE JEDNA TREĆINA STANOVNIKA Optimizam koji se za trenutak javi na licima prijatelja i Novoseljana pokvari saznanje da u ovim naseljima (mahalama) ima veliki broj kuća u kojima vlasnici borave samo u toku ljetnih mjeseci.

-Mislim da sada u Desnoj i Lijevoj Novoseliji stanuje trećina prijeratnih stanovnika. Dosta je zaključanih kuća čiji se vlasnici „pojave“ samo u toku ljetnih mjeseci a, na žalost, nije mali broj i

kuća u koje nasljednici veoma rijetko navraćaju jer su vlasnici umrli. Već imamo porodica čiji članovi nisu više među živima. Njihove kuće sada su prazne - kazuje Gunić.

Ni broj zaposlenih iz ovih naselja nije zadovoljavajući. Samo sedam radno sposobnih stanovnika je u radnom odnosu, Ostali su ili penzioneri ili ljudi koji imaju djecu i rođake u zemljama širom svijeta. Oni im šalju novac da prežive.

- Neki žitelji ovih naselja snalaze se radećui i «na crno“, a ima i onih čije porodice žive u Desnoj ili Lijevoj Novoseliji, a oni rade u Sloveniji, Hrvatskoj ili u drugim evropskim zemljama. Ljudi se snalaze na razne načine da bi preživjeli - govori Kemal Gunić i iznosi podatak koji će, vjerujemo, obradovati mnoge.

Danas u Banjoj Luci živi 8.118 Bošnjaka, a njihov broj je u stalnom porastu.

Ono što posebno raduje je saznanje da sve veći broj mladih ljudi odlučuje da

Reportaža živi u ovom gradu, a nije ni zanemarljiv broj onih koju u najvećem krajiškom gradu pokreću svoj biznis.

SJEĆANJA NA NEZABORAVNE DANE I LJUDE Decenijama su Novoselije bile poznata kao draga izletišta Banjalučana.

Posebno se to odnosi na period kada nije bilo privatnih automobila i kada je pješačenje „bilo u modi“.

- To je, istina, bilo prije pedeset i više godina, kada su nedjeljom hiljade građana Banjaluke dolazile u Novoselije. Jedni su dolazili da bi šetali obalama Vrbasa, drugi da bi se provozali u čamcu Adema Tuleka, a treći „da bi protegli noge“ ili prisustvovali raznim kulturno - sportskim manifestacijama koje su ovdje često bile organizovane. A poznate su bile biciklističke trke, vožene između Desne Novoselije i Karanovca, koje su se za vrijeme ljetnih mjeseci često održavale.

Bilo je to nezaboravno. Po pet, šest hiljada ljudi bi došlo iz grada da posmatra ove trke, a prodavači pečene janjetine i piva nisu mogli „podići glavu“ od posla.

Tako je bilo i, sa sada već rahmetli Ademom Tulekom, koji je poslije trka po nekoliko dana ležao od bolova u rukama“ - prisjeća se sada 77-godišnji Alija Delić i dodaje kako priželjkuje da se biciklističke trke na toj relaciji ponovo organizuju.

- Znam da to ja neću doživjeti, ali bih volio da to dožive moji unuci - dodaje Alija koji još uvijek sa svojim nešto mlađim prijateljem Nedžadom Ljutićem zna zapjevati i na taj način privremeno odagnati tugu iz Desne Novoselije u kojoj je svake godine sve više zatvorenih i praznih kuća, ali... Alija je ponosan na jedan istinit podatak. Ni vlasnici ni nasljednici se ne odlučuju za prodaju svojih imanja. Kao da time šalju poruku da će se vratiti

ŽAL ZA „OLIMPOM“ Sve do izgradnje visećeg mosta koji povezuje dvije Novoselije, „Ademov čamac“ bila je jedina veza između stanovnika ovih naselja za koje se odavno zna da su veoma vrijedni i složni ljudi. Bili su poznati „akcijaši“.

Tako su, odmah po završetku Drugog svjetskog rata, organizovali veliku akciju na pošumljavanju prostora između Ilidže i Desne Novoselije, a početkom

pete decenije dvadesetog stoljeća radili su na izgradnji društvenog doma (sadašnja zgrada restorana „Slap“) i nogometnog igrališta gdje se sada nalazi Tvornica vode. Pored toga ovdašnji ljudi čestim radnim akcijama širili su saobraćajnice kroz svoja naselja, radili na izgradnji vodovodne i elektro mreže.

Stanovnici ovih naselja uglavnom su bili zanatlije, a najviše ih je radilo u Tvornici obuće „Bosna“ ili u tekstilnoj konfekciji „Blik“, gdje su važili za najbolje radnike.

- Bio sam djete, ali se dobro sjećam kako su moje komšije odlazile na gradnju nogometnog terena za klub „Olimp“ Znam da su taj posao radili iz ljubavi i da su svi navijali za naš nogoetni klub sjeća se Nedžad Ljutić koji pamti imena i prezime istaknutih nogometaša tog kluba, To su: Ale Vajrača, Avdo Dedušić, Hamdija Mustafa Gozić, Hamdo Coco, Ekrem Zulić i drugi.

- Dobro se sjećam da su i igrači i navijači našeg „Olimpa“ na gostovanja u Čelinac, Kotor Varoš ili Laktaše odlazili biciklima ili čak pješice. I niko nikada nije rekao da mu je teško i da se umorio. Ali izgradnjom Tvornice vode nestalo je igralište našeg kluba, a malo kasnije i „Olimpa“ - kazuje Nedžad sa nekom sjetom što je entuzijazam tadašnjih stanovnika „otišao u zaborav“.

Kaže da su stanovnici masovno odlazili na utakmice kada je igrao njihov „Olimp“ I u ovim naseljima prisutna je poz-

OLIMP IZ 1960. GODINE

nata uzrečica „nada posljednja umire“.

Iako im nimalo ružičasta svakodnevnica nije saveznik, oni vjeruju da će njihova naselja ponovo oživjeti kao i onda kada se gradila zgrada osnovne škola i kada su ljudi govorili „dok je Novoseljana“ bit će i u školi đaka. I bilo je. Nekada je iz jedne i druge Novoselije bilo pola škole učenika, a danas jedva jedna polovina razreda.

- Za sve gradove i naselja naše Bosne i Hercegovine očekujemo bolje dane pa i za nas ovdje - rekli su nam stanovnici Desne i Lijeve Novoselije koje smo sredinom maja zatekli u restoranu „Slap“ kako uz „Šeher Banja Luku“ „ubijaju“ dosadu dok ćekaju svoje nekadašnje komšije koji sada žive u mnogim evropskim zemljama, a najveći broj njih je u Kraljevini Švedskoj. Oni će i ove, kao i ranijih godina, doći u velikom broju i „kaniti“ koji eur onim kojima je pomoć najpotrebnija. Svojim prilozima pomoći će izgradnju potrebnih objekata. Ove godine to će biti česma pored najstarije džamije u Banjoj Luci Behrem efendine džamije koja je, prema spisima, čak dvadeset godina sagrađena prije Ferhadije. Zato su mnogi skloni tvrdnji da je naselje Desna Novoselija najstarije naselje Bošnjaka u općini Banja Luka. Ni da nije, ni da jest, nije naučno dokazano. Ali to nije ni važno. Važno je samo da Novoseljani, i Banjalučani, vole svoje Novoselije, uljepšane žuborom Slapa.

UMJETNIK IZ ISTE KLUPE Pi š e : N e n a d V I D OV I Ć

Piše: Nenad VIDOVIĆ Povodom smrti dragog Mersada Berbera, s kojim sam sjedio u istoj školskoj klupi, prisjetih se ovih dvaju događaja, za mene važnih, sa željom da ostanu zapamćena.

Početkom 1946. godine nastanili smo se u Banjaluci. U tom gradu sam pohađao osnovnu i srednju školu skupa sa Berberom, čak smo bili u istom razredu, a često i sjedili u istoj klupi. Jednog dana, pred kraj školske godine, naš komšija sakupio nešto para pa kupio sinu romobil. Zavidio sam tom dječaku kad god se vozikao ulicom.

Vidjevši moje suze mama obeća da će tatu nagovoriti da mi kupi sličan mali dvotočkaš.

- Obećaj i potpiši ovdje na kalendaru, da ćeš godinu završiti sa vrlo dobrim uspjehom, pa ako to ostvariš, dobićeš romobil – reče tata.

Pred kraj školske fodine sakupio sam dovoljan broj četvorki, ali se ocjena iz crtanja uvijek kretala oko dvojke, a trebalo je da mi se zaključi bar trojka. Pošto smo sjedili u istoj klupi, zamolih Mersu da popravi i uljepša moj posljednji crtež.

- Svako treba da bude ocijenjen prema zasluzi – reče Merso odbijajući moju molbu.

- Djeco, vadite blokove! Danas ćete crtati profil lica svojih drugova s kojima sjedite u istoj klupi – reče nastavnica crtanja odmah po ulasku u razred, da održi posljdnji čas.

Merso na te riječi mrdnu moju glavu lijevo-desno i u par poteza rukom i olovkom iscrta moj lik, predade rad i dobi najvišu ocjenu.

Potom sjede na svoje mjesto i okrenu mi profil dajući znak da počnem crtati.

Ne sjećam se šta je tačno izustio, bolje reći procijedio, ali znam da je na crtežu bio više nego rugoba. Istrgnu mi blok iz ruku i sa nekoliko poteza nacrta sam sebe. Reče mi da rad potpišem i predam.

Dugo sam uživao vozeći se na romobilu koji je u o vrijeme bio pusta želja mnogih mališana.

Drugi događaj je već preskočio dobrih četvt vijeka, i već smo u vremenu u kojem je moj nekadašnji školski drugar već poznat i priznat likovni umjetnik. Sredinom 80-ih u »Šipadov« Istraživački cenEHER 30 Š BANJA LUKA

tar doputovali su Šveđani (bračni par), proizvođači premaza za drvo.

Ugovorili smo istraživački projekt, a oni prije odlaska zažele da posjete neko drvno-industrijsko preduzeće u Bosni i Hercegovini. Odvedoh ih u DIK »Vrbas« u Banjaluci, a zatim u hotel »Bosnu«, gdje im je osiguran smeštaj. Tokom prijavljivanja u hotelu nakratko ih izgubih iz vida, a malo kasnije ugledah ih na kraju sale, pred jednom tapiserijom na zidu. Priđem im i kažem: - To je radila majka moga kolege, po njegovim nacrtima.

Naglo se okrenuše prema meni: - Zar se vi poznajete s Berberom?

- Išao je sa mnom u osnovnu i srednju školu, čak smo jedno vrijeme sjedili u istoj klupi.

- Znate, mi smo kolekcionari, samo kupujemo slike Rembrandta i Pikasa, a odskora i Berbera. Da li biste mogli da ugovorite posjetu njegovom ateljeu?

- Ne mogu za tako kratko vrijeme, vi odlazite za dva dana.

- Vi pokušajte dogovoriti termin, a mi ćemo doputovati u Sarajevo.

Mersad se iznenadio kada sam ga kasnije nazvao telefonom. Na moju molbu odgovorio je obavezama prema zastupniku u Hamburgu. Jedva sam ga nagovorio da mi izađe u susret i udovolji mojim gostima. Dogovoreni susret –za mjesec dana.

Tri dana prije dolaska gostiju u Sarajevo Mersada sam jedva pronašao telefonom u Zagrebu. Imao je dosta obaveza, pa se dogovor nekako našao u drugom planu, ali je obećao da će tog dana doputovati u Sarajevo i čekati nas u svom ateljeu u neboderu na Grbavici. Prezadovoljni gosti dugo su gledali, i birali djela koja su se nalazila u ateljeu. Berber je tada meni poklonio katalog sa reprodukcijama svojih radova i ispratio nas do stepeništa. Na unutrašnjim koricama je pisalo: »Kolegi Nenadu Vidoviću za uspomenu - Mersad Berber«.

Mersadova likovna brošura dugo je krasila vitrinu našeg stana u blizini sarajevskog aerodroma. Tokom zadnjeg rata stan je opljačkan, a zgrada kasnije spaljena. Radovalo bi me kad bih znao da je ovaj bogati katalog ukraden i da nije izgorio.

Sjećanje

Fikret Tufek, novinar «sa krilima zmaja»

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Riječi u vremenu

NIJEDAN DAN BEZ TRAGA Piše: Vasvija DEDIĆ BAČEVAC

Vrijeme je čudesan i očaravajući fenomen u kojem vidimo da smo majušna čestica u beskonačnosti vasione.

U našem slučaju vrijeme je nekako podijeljeno na: period prije rata i ovaj poslije rata. Putevi izbjeglištva su nas odveli u različitim i nesanjanim pravcima, a dobar dio našeg naroda je svoj život nastavio u skandinavskim vrletima. Neki su svojim radom, hrabrošću i zalaganjima utisnuli snažan pečat i svojom ličnošću obilježili vrijeme.

U plejadi istaknutih ličnosti na švedskom tlu izdvajam Fikreta Tufeka, novinara, po rođenju Sanjanina, a po godinama rada i uspješnoj karijeri direktora Radio- Banjaluke, Banjalučanina, koji se u mladim godinama sa diplomom u ruci obreo u gradu na Vrbasu i zanesen smaragdom rijeke i ljepotom aleja ostao tu i sagradio život uspješnog poslovnog i porodičnog čovjeka, u gradu koji je u širokom zagrljaju, tih sretnih i nezaboravnih godina, dočekao plejadu književnika, umjetnika i putnika namjernika postavši njihov novi dom i Parnas.

U priči se dešava preokret, i Fikret Tufek, nošen vjetrovima rata i sudbinom prognanika, nastavlja svoj život u Švedskoj. Prvi kontak sa Fikretom je vjerovatno ona famozna rečenica, koju ste čuli u pionirskim počecima Bosanske pošte: „Dobar dan, Fikret Tufek, Bosanska pošta...“ Prošle su godine, a Bosanska pošta je danas poznata i afirmisana novina koja je svojim kvalitetom, informacijama i ljudskim storijama osvojila ne samo Skandinaviju već i dobar dio svijeta. Velika je ljudska i novinarska uloga Fikreta Tufeka u samom formiranju lista, praćenju svih

događaja kao i pisanju o našim ljudima i njihovim sudbinama. Put i karijera u koju su se utkale godine nimalo lakog rada i stvaranja, ogromne kilometraže i raznolikih stanica, na kojima se zaustavio i zabilježio perom novinara i dušom Bosanca i kosmopolite, stvarajući tragove o nama.

I to je samo dio priče o čovjeku čija snaga i entuzijazam prelaze i moguće granice jer nema manifestacije koju F. Tufek nije iznio na svojim plećima, kao scenarista, voditelj i režiser. Svojim dubokim glasom, baritonom, i pričom, on podiže mase i stvara onaj fini bosanski ugođaj u kojem predstavlja ljude, iznosi ono najljepše o njima, dajući im krila da se vinu nebu pod oblake i pruže sve od sebe.

Magičar i čudotvorac koji spretno plovi u vodama kulturno-umjetničkih društava i njihovog rada i svojim novinarskim i ljudskim kvalitetima čini njihov rad još boljim i kvalitetnijim. Koliko sati, dana, mjeseci, besanih noći i godina utkanih u

naš kulturni i društveni život na skandinavskom tlu, zna samo Fikret, njegova porodica i najbliži saradnici, koji su imali priliku vidjeti kako on to priprema i realizuje.

Pored novinarskog zanimanja i društvenog angažmana, Fikret Tufek radi i kao nastavnik maternjeg jezika.

Ne postoji dovoljno riječi da se iskaže koliko je važna uloga maternjeg jezika u formiranju ličnosti mladog čovjeka. Ima li većeg dobra i napretka nego naučiti dijete da čita i piše, naučiti ga jezičnim formulama koje će mu otvoriti sva vrata boljeg života. Zapravo cjelokupni Fikretov rad možemo objediniti u riječima, borca, novinara i nastavnika sa zmajevim krilima u očuvanju bosanskog jezika i identiteta. Šta reći na kraju osima da i zmajevima treba podići krila, dati im mjesta i prostora za nove letove i nove poduhvate, reći im i pokazati da su veliki i dobri i da u njihovom letu i tragovima ostaju i tragovi sviju nas.

Š E H E R 33 BANJA LUKA

Kolumna

Banja Luka XX-og stoljeća

OD LEPTIR MAŠNE

DO OPANAKA Tekst: Ozren Tinjić

Ovog proljeća u nizu kulturno-umjetničkih zbivanja u Sarajevu, veliku pažnju izazvala je izložba unikatnih leptir mašni.

I kako priliči ovom, pomalo neobičnom, događaju, skupilo se šaroliko društvo političara, umjetnika, ali i običnih znatiželjnika. Uvodnu besjedu održao je, tada kandidat za gradonačelnika glavnog grada BiH, Stjepan Kljuić, inače veliki pobornik leptir mašne bez koje se nikada ne pojavljuje u javnom životu. Osvrnuo se tom prilikom na ovaj modni ukras, Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

EHER 34 Š BANJA LUKA

Kolumna govoreći, između ostaloga, kako je ona došla u našu zemlju iz Evrope kojoj je naša zemlja, ustvari, uvijek i pripadala. Kraj XIX i početak XX stoljeća ostat će zabilježen po velikom uticaju koji je na našu zemlju neizbrisivo izvršila Austro-Ugarska monarhija. Kako u pomenutom modnom stilu, tako i u infrastrukturi, a posebno u arhitekturi. Banja Luka, uz Sarajevo, na izvjestan način predstavlja odličan primjer koji više nego očito govori o tim tragovima.

Od početka 60-ih godina prošlog stoljeća, dokle mi sjećanja iz djetinjstva dopiru, grad na Vrbasu je odisao tim tako prepoznatljivim zapadnjačkim štimungom. Viđenije Banjalučane, kada je moda u pitanju, krasili su nezaobilazni šešir i leptir mana. U bilo koje doba dana, pri pozdravljanju, ovlaš bi se dodirnuo rub šešira ili bi se tek neznatno podignuo sa glave. Po leptir mašne se išlo najčeće do Zagreba, a bilo ih je, poput Milkana Gojića, direktora hotela ”Palas”, koji su znali ”potegnuti” i do Beča. Po dezenima, pa i veličini, bile su različite, ali predstavljali su, uz maramicu u gornjem džepu sakoa, nezaobilazan detalj koji je više od ičega govorio o onome ko ga nosi. Nešto poput statusnog simbola. Svakako, nije tu bila riječ o kicošenju ili kočoperenju. Bilo je to nešto prirodno, nekako kao udisanje vazduha.

Nažalost, procvat Krajiške ljepotice, ali i jesen njenog bitisanja, počinje 1969. godine, nakon katastrofalnog zemljotresa. Grad kao da je pokleknuo. Jeste, pomoć stiže iz čitave tadašnje Jugoslavije, pa i iz čitavog svijeta. Banja Luka

postaje ogromno gradilište, niču čitava nova naselja i neminovno dolazi do ogromnih demografskih promjena. Grad je naprosto zagušen nekim novim stanovnicima koji su ponajviše došli iz ruralnih krajeva, a što neminovno dovodi do laganog ali sigurnog gubljenja identiteta. Jer, valja znati, da - kao što kafanu čine gosti - i grad čine i uobličavaju ga njegovi stanovnici. Građana je sve manje, baš kao i šešira i leptir mašni. Iščeznut ce sasvim nakon posljednjeg, krvavog rata, kada Banja Luka umire i pretvara se u ”poseljačenu žabokrečinu”. Svojedobno je postojala čuvena: Fabrike radnicima, zemlja seljacima! Danas, nažalost, fabrika više i nema, pa ni radnika, a zemlja je ostala bez seljaka. Osim onog zanemarivog djela čestitih i poštenih, koji krvavo zarađuju za kruh svakidasnji. Dobro je zapazio jedan moj prijatelj kada je napisao: Seljak se spusti u grad, skine opanke, obuje cipele i - nastavi orati! Naravno, nemam ništa protiv seljaka (a ovdje mislim na stanovnike selâ) koji, kao i svako ljudsko biće, imaju pravo da žive gdje žele, pa tako i u gradu, ali je neosporna činjenica da se radi o neprirodnom spoju.

Svojedobno je u Mostaru postojalo jedno nepisano pravilo.

Naime, gradonačelnik grada nije mogao biti neko ko nije iz porodice koja tu ima korijene najmanje pet, šest koljena unazad! Sada se, na primjeru Banje Luke, jasno vidi koliko je ovo pravilo bilo pametno. Jer, ko može više voljeti svoj grad i činiti mu dobro od onog ko je tu rođen, baš kao i njegov otac, djed, pradjed…

Š E H E R 37

Vremeplov

DTV “PARTIZAN”

TU GDJE SU STASALE GENERACIJE Piše: Aljoša MUJAGIĆ

Jedna od najuspješnijih odgojnih institucija u Banjoj Luci bilo je Društvo za tjelesno vaspitanje "Partizan", koje se prije Drugog svjetskog rata zvalo "Soko". Taj naziv mu se u novije vrijeme ponovo vraća.

Tu su se iznjedrile generacije čuvenih banjalučkih gimnastičara i gimnastičarki, od kojih je većina išla u Tehničku srednju školu, i pod dirigentskom palicom profesora Hamdije Kadenića i, kasnije, Mirka Petričevića Pikija, pronosile slavu ovog lijepog sporta. Spomeniću samo nekoliko između poznatih. Kao jedan od najtalentovanijih bio je Mišo Nikić, zatim Piki, Medo, Pero Kolarević, Kolja Mičević,Sulejman Tufekčić Memko, Miro, Nedžad Bekrić, braća Narandžić, Mima, i mnogi kojima sam imena pozaboravljao. Mnogi poznati Banjalučani angažovali su se kao volonteri ili po zadatku, okupljajući omladinu, a među njima Smajo Haznadar, Franjo Šebor, španski borac, Franjo Kurolt, otac sadašnjeg člana Predsjedništva BiH Radmanović, i drugi, koji učiniše Banju Luku gradom sporta i mladosti.

Sa nastave – na trening DTV “Partizan” je bio mjesto u koje sam trčao sa nastave, jer je od tadašnje

Zmaj Jovine škole trebalo doći za petnaestak minuta, koliko je ostajalo do početka treninga nakon završene nastave. Nisam želio da propustim trening koji je vodio poznati Tender, Enver Kučuković, koji je nekada vježbao sa mojim bratom i gore pomenutim gimnastičarima. Miro, Zdenko, Ratko, Sead, Ismet bili su u prvoj vrsti, a i ja na kraju, kao najmanji i najmlađi. Nije bilo televizije, i takva društva su bila idealna da se stekne sportsko znanje, a bogme i da se nauči mnogo toga, jer svi, koje spomenuh, bili su obrazovani i dobro odgojeni mladi ljudi, a kasnije i uspješni privrednici, pedagozi i pisci.

Ostaće mi jedan detalj u sjećanju. Malen, i odgojen da se obraćam sa Vi starijim osobama, bio sam često u situaciji da pozdravim Franju Šebora, španskog borca, sa "Dobar dan", da bi me on ukorio i rekao: ”Sokolski pozdrav je Zdravo!" što je meni bilo teško, pogotovo što je on imao više godina od mojega oca.

Vjerovatno je njegov boravak u Sokolskom društvu i opredijelio mladog radnika da se okrene partiji i da, kao omladinac, ode u Španiju i pridruži se internacionalnim brigadama.

Ipak, u susretima s njim, iz mene je

Omladinski prvaci Jugoslavije (1957): Ekipa Partizan 1

izletalo: "Zdravo, čika Franjo!", i kao da sada gledam njegovu snažnu figuru sa plavo-crvenkastom kosom, njegovo pjegavo lice sa, čini mi se, plavim očima.

Uvijek je bio očinski brižan za sve nas mlade koji smo dolazili u "Partizan", a bogme i kod njega u gipsanu nakon polomljenih nogu ili ruku, pošto je on radio u obližnoj bolnici.

Prvi odlazak na more Prvi odlazak na more bio je negdje kada sam imao sedam ili osam godina.

Otac je uplatio preko DTV „Partizan“ tri sedmice za nas troje djece, brata Seada, sestru Enisu i mene, koji sam bio najmlađi. Polazilo se u 19.25 vozom sa željezničke stanice, usred grada, u kojoj je sada smještena Umjetnička galerija. Obično su to bila dva vagona sa drvenim klupama u koje se unosila oprema i stvari, s tim da su se police za kofere ostavljale - za spavanje.

Bio je to najduži dan u mome životu.

Probudivši se rano, brojao sam minute i sate kada ćemo krenuti na stanicu.

Otegnulo se kao gladna godina, kako smo znali reći kada vrijeme stane a mi treperimo. Polazak je bio ispunjen sa zadnjim roditeljskim savjetima, jer su roditelji doveli djecu i predavali nas zaduženom sa spiskovima da nas ras-

poredi u vagone. Išlo se preko Prijedora, Bos.Novog, Bihaća, da bismo negdje u jutarnjim satima ugledali Jadran. Na prvi usklik "more", čini mi se da smo svi nagrnuli na prozore, i imao sam osjećaj da će se voz prevrnuti, jer smo mu poremetili težište. Plavetnilo Jadrana, na kojem su se vidjele sa visine pruge, a jedra malih brodica kao i poneki čamac djelovali su nestvarno.

Umorni i nenaspavani silazili smo sa voza u Kaštel Sućurcu gdje je bio organizovan smještaj za najmlađe u sali obližnje škole, a za odraslije u kampu u borovoj šumi, nedaleko od industrijskog ulaza za vozove u tvornicu “Jugoplastika” koja je tada bila jedna od vodećih u toj proizvodnji. Kupalište na kojem smo organizovano učili plivanje bilo je blizu, a na putu do restorana u mjestu vrlo često smo u jutarnjim satima pomagali ribarima da izvuku mrežu sa ulovom pošto tada zaliv u zaleđu Splita još nije bio zagadjen sa narastajućom industrijom. Na plaži je bilo i veselo, na ivici kreveta, koji se našao tamo na neki čudan način, pravili smo stojeve. Kolja Mičević je bio jedan od rijetkih koji je "izvlačio" stoj da bi ga kasnije završio balansirajući na jednoj ruci.

Odrastali smo u našem gradu praćeni budnim okom roditelja i naših "prednjaka", trenera, koji nam pomogoše da postanemo građani našeg grada. Mnogi koje spomenuh postadoše inženjeri, ljekari, profesori, nastavnici, nastavljajući svijetle tradicije banjalučkog društva za tjelesno vaspitanje.

Ono što se ne zaboravlja Nekoliko godina pred početak raspada Jugoslavije Banjalučanke počeše organizovano da idu na "džoging", sa

Na konju sa hvataljkama: Omladinski prvak države, Miroslav Nikić

ciljem da se uspostavi kontrola nad kilama koje se sa dolaskom godina počinju lijepiti, naročito tamo gdje ne treba. Poslije napornih vježbanja većina se po dolasku kućama "založila", pa dobiše dodatne kilograme umjesto da ih skidaju.

Narastanje nacionalizma i preuzimanje vlasti od strane jednog naroda u našem gradu, DTV “Partizan” promijeni ime u Sokolsko društvo, ali ni jedno ime ne pristaje nacionalističkim hordama na čijem je čelu bio sadašnji ljekar u Banjoj Luci i član kriznog štaba, koje zauzeše objekat i iz njega potekoše "Neue jugend", pjevajući nacionalističke pjesme, stupajući-marširajući iz dvorišta i sportskog terena. Tamno vrijeme uništi sve tradicije Sokolskog društva i “Partizana” u čijim se redovima iznjedriše španski borci, učesnici Narodno oslobodilačkog rata od 1941 -45., te mnogi poslijeratni uspješni privrednici, pedagozi i političari.

Sada, kao i sve ostalo u entitetu, koji se etnički očisti, sve propada, pa i ta zgrada čiji bi zidovi mogli da ispričaju o znoju i uspjesima banjalučkih gimnastičara, dizača tegova, a bogme i o ljubavima koje nikoše i završise se brakovima.

Danas ostaje pomalo gorak okus u ustima kada se sjetim plejade ljudi koji su pronijeli slavu banjalučkog sporta u bivšoj domovini i van nje. Dobar broj onih koji su obavljali organizacione

poslove leži na banjalučkim grobljima, a veliki dio potjeran ratom ode u druge zemlje gdje zahvaljujući svome talentu i radu afirmiraše one vrijednosti koje su krasile DTV “Partizan” - odgoj donesen iz porodica i vrijednosti izgrađene na tim osnovama. Siguran sam da ima slika iz tih davnih vremena koje su sa imenima učesnika, ali ovim redovima sam nastojao da otrgnem od zaborava imena ljudi i događaje koji su ostavili tragove u mome formiranju kao ljudskog bića, a i mnogih drugih dragih sugrađana.

Na razboju: Omladinski prvak BiH i vicešampion države, Sulejman Tufekčić

Zabava

MALOSUTRA

Dinko Osmančević: Aforizmi

- Već dvije decenije po svijetu izvozimo pamet, a kod kuće najviše proizvodimo gluposti.

- Bosna i Hercegovina je kao perzijski ćilim, satkana je od bezbroj zamršenih čvorova.

- Nekulturno je pljuvati po ulici, zato pljujemo jedni po drugima.

- I sunce se rodi na istoku, ali onda emigrira na zapad.

- Sabrana djela objavljuju izdavačke kuće. Sabrana nedjela objavljuju u Hagu!

- Narodi u Bosni i Hercegovini najzad su se pomirili. Sa zlom sudbinom.

- Mladi vole svoju domovinu i rado je se sjećaju.

- Bosna i Hercegovina svoje prirodne ljepote i dalje čuva minskim poljima zaostalim iz rata.

- Na izborima, pred biralištima čekaju stari. Mladi čekaju pred ambasadama zapadnih zemalja, oni su već izabrali.

- Himna Bosne i Hercegovine ima samo melodiju jer svako pjeva neki svoj tekst.

- Da bismo neprekidno gradili mostove prijateljstva, mi ih ponekad i porušimo.

- Naša domovina nema cijenu, rasprodaše je u bescijenje.

- Odlučili smo rušiti zidove među narodima. Krenuli smo od banjalučkog Kastela.

- Visoki predstavnik je najviši sin naših naroda i narodnosti.

- Da li Visočica pored Visokog skriva piramide, odlučit će visoki predstavnik.

- Beba koja se rodi u Evropskoj Uniji plače od sreće. I beba koja se rodi u Bosni i Hercegovini takođe plače, ima svoje razloge.

- Nekada sam mislio: ljudi smo. Onda su mi objasnili da nismo, već da smo Srbi, Hrvati i Bošnjaci.

- Naši lideri muku muče da nam otvore vrata međunarodne zajednice. Bravar je imao ključeve.

- Ljudi su mnogo veći od djece, ali djeca su mnogo veći ljudi.

BALKANSKA KAMASUTRA Živimo od danas do sutra, političari obećavaju bolje sutra, statistika kaže: MALOSUTRA!

Poezija

KASTEL Sve mrgodniji od zla zemana Od zaboravljenog baruta i kopita Na svakom kamenu urezano stoljeće A neko staro proljeće na kulama Ispisalo baladu o Safikadi

KADA U OVOM GRADU CVJETAJU KESTENOVI Ovaj grad nezamisliv je bez tebe kada u njegovim alejama cvjetaju kestenovi.

Vidim te u laticama grozdastih cvasti, u golubovom krilu i oku, u osmijehu plavetnila nad gradom, u zračku sunca što žedno ispija kapljicu rose s nježnog kestenovog lista. Osjećam te snažno u erotizovanom mirisu proljeća i u dašku vjetra koji mi miluje vrat.

Slutim da si prisutna i u mome odsustvu iz ovog grada kada u njegovim alejama cvjetaju kestenovi.

(Iz novih Banjalučkih žubora)

Na teškim kapijama Nema više stražara Ni šejha Ni handžara Ni na bedemu dizdara Što grabi sa kantara Debele trešnje Evlije Čelebije Jedino se još top baljemez Na dnu Vrbasa Zanosi zelenom vodom

Ranko PAVLOVIĆ

Antonije Ćosić

SADAŠNJOST I PROŠLOST DANAS SE VRATILA IZ NENADNO

VRBAS Hej, Vrbasu, brate moj...

Prokockao sam život svoj hvatajući ribe sa obala tvojih, ljubeći cure pod vrbama starim ali neka, ne žalim, i ništa mi ni ova reum ne smeta, kojeg si mi bratski poklonio dok sam ronio brzacima tvojim...

Vjeruj, smrti se ne bojim, ali mi fale naše mahale, one sjedeljke male i otkačene šale u sitne sate...

Pokraj tebe, brate, uzdisasmo, sevdisasmo, pjevasmo i ljubismo, ne sluteći da će jednom zgasnuti sjaj...

Eh! Sad pitam se – zašto svemu mora doći kraj?

Da li je to bio samo pusti san, ili sam, možda, skrenuo s puta, pa mi smeta cijela planeta i ova zemlja strana, u kojoj sam trn, u kojoj sam crn, ko crna vrana.

PROŠLOST NA SNENA VRATA BEZ POMPE I FANFARA SAMO TOPAO MENTALNI VJETAR LJUBAVI I BANJALUČKOG SJEĆANJA PROVUKAO SE NE ČUJNO ISPOD MOGA KALIFORNIJSKOG PRAGA

Mirsad OMERBAŠIĆ Migdat Hodžić

Discovery Bay, California, Januar 16, 2013 39 37

Fudbalski razgovor

TALENAT SA FUDBALSKOG POLJA

Sa Alijem Suljićem, mladim fudbalerom koji mnogo obećava, razgovarao je naš urednik Mirsad Filipović

Filipović: Šta nam ukratko možeš reći o sebi? Ko je Ali Suljić?

Tekst: Mirsad FILIPOVIĆ Početkom devedesetih godina, mnoge bosanskohercegovačke prognane familije našle su utočište u naselju Charlottenborg u Motali.

Većina dječaka družila se uz loptu, igralo se od jutra do mraka, bilo na školskim dvorištima, travnjacima između zgrada ili na velikom fudbalskom igralištu. Naravno, većina je počela i trenirati u MAIFu, najvećem nogometnom klubu u Motali, jer se stadion nalazio u blizini naselja. Izniklo je iz te plejade mališana mnogo dobrih fudbalera. Većinu sam trenirao i vodio na gradskim školskim fudbalskim turnirima i obično smo svake godine osvajali prva mjesta.

Glavnu riječ u ekipi su obično vodili dječaci sa naših prostora.

Jedan se ipak, već kao osmogodišnjak, izdvajao svojim nepresušnim talentom, energijom i borbenošću. Odličan učenik, povučen, skroman, tih, ali lavljeg srca na terenu, nastavio je bogatiti svoje fudbalsko znanje, i vrlo brzo su ga zapazili nogometni stručnjaci u Östergötlandu.

Alija Suljića srećem često i nije bilo teško dogovoriti se za jedan kraći razgovor, da i naši čitaoci saznaju malo više o ovom izuzetno talentovanom momku.

40

Suljić: Rođen sam 1997. godine u Motali. Roditelji su mi iz Bosne, mama Nermina je iz Foče, a otac Emir iz Žepča. Išao sam u osnovnu školu “Charlottenborg” do šestog razreda, a sad sam završio deveti u “Södra” školi i krećem u gimnaziju na jesen.

Filipović: Sjećaš li se svojih prvih fudbalskih koraka?

Suljić: Da, naravno, počeo sam trenirati u MAIF-u sa sedam godina, sjećam se naših školskih utakmica, prvih mjesta i medalja, a družim se i sada sa nekoliko igrača iz te ekipe. Roditelji su me podržavali uvijek, rođaci također, i imam mnogo prijatelja.

Filipović: Tvoj talenat na fudbalskom terenu je vrlo brzo zapažen i brzo si dogurao do švedske reprezentacije. Možeš li nam opisati taj put?

Suljić: Igrao sam za reprezentaciju naše oblasti i obično sa igračima starijim jednu godinu od mene. Tu su me zapazili treneri švedske reprezentacije za mlađe uzraste i počeo sam igrati u 14. godini za

Intervju U-15 reprezentaciju. Igrao sam četiri utakmice za ekipu U-16 i devet utakmica za U-17. Sad igram i u prvom timu MAIF-a koji se takmiči u drugoj ligi. Igram u odbrani na mjestu srednjeg beka, a po potrebi i lijevog ili desnog.

Filipović: Igrao si nedavno na Evropskom prvenstvu U-17. Gledali smo te utakmice na Eurosportu. Bili ste blizu finala, ispali na penale, kako si ti to doživio?

Filipović: Ali, želim ti mnogo uspjeha u karijeri i nadam se da ću te za koju godinu gledati u Londonu.

Suljić.

Hvala puno i ja se nadam tome.

Foto: Mirsad FILIPOVIĆ

Suljić: Imali smo dobru priliku, bili smo bolji, nismo imali sreće, ali je bitno da smo se plasirali na slijedeće Evropsko prvenstvo, a u oktobru nas u Dubaiu čeka Svjetsko prvenstvo.

Filipović: Igrao si odlično, tvoj gol je odlučio da se Švedska plasira direktno na slijedeće Evropsko prvenstvo.

Suljić: Da, pobijedili smo u odlučujućem meču Austriju 1:0, postigao sam taj gol i veoma sam sretan zbog toga. Nadam se da ćemo se plasirati dobro i na Svjetskom prvenstvu.

Filipović: Tvoje dobre igre nisu prošle nezapaženo i u Evropi. Kako je došlo do kontakta sa Čelzijem?

Suljić: Jedan švedski skaut me preporučio skautu koji radi za Čelzi i tako je počelo. Bilo je zainteresovanih i iz drugih velikih evropskih klubova, ali Čelzi je bio najbrži. Išao sam u London nekoliko puta i odigrao standardno utakmice protiv vršnjaka iz Mančester Sitija, Brajtona, Šahtjora i drugih klubova i sve smo te utakmice pobijedili. Oni su bili prezadovoljni mojim igrama tako da sam potpisao četvorogodišnji ugovor sa Čelzijem i na jesen preseljavam u London. Tamo ću ići godinu dana u njihovu privatnu školu, sa vršnjacima iz drugih zemalja koji su također potpisali za istu ekipu.

Sreo sam mnoge Čelzijeve zvijezde i vlasnika Romana Abramoviča. London je ogroman grad i sviđa mi se.

Prvotimci MAIF-a: Kristijan Mršić i Ali Suljić

Filipović: Da li iko iz bosanskih fudbalskih krugova s tobom razgovarao i da li bi igrao za BiH ako te neko pozove?

Suljić: Nije niko sa mnom kontaktirao, sad u ovom uzrastu mogu igrati samo za Švedsku, a kasnije, vidjećemo, možda nekad odigram i za Bosnu, zavisi kako ću napredovati.

I još, na kraju, nekoliko «svakodnevnih pitanja»:

Bosanska ili Švedska reprezentacija?

Volim obadvije.

Džeko ili Zlatan?

Zlatan.

Mančester ili Čelzi? Čelzi.

Koka-kola ili đus? Đus.

Meso ili riba?

Meso. Ćevapi ili hamburger? Ćevapi.

Zabavna ili narodna muzika?

Zabavna.

Knjiga ili kompjuter?

Kompjuter.

Voće ili povrće?

Voće.

London ili Štokholm?

London.

Na treningu Maif-a

Učenik i učitelj na stadionu MAIF-a: Ali i Mirsad

Kultura

Piše: Ismet BEKRIĆ

Banjalučki žubori 15: »Rodni grad«

BUDI GRAD SVIH NAS! Na uvodnom mjestu novih, već petnaestih, Banjalučkih žubora nalazi se jedan, između brojnih, vrbaskih ostrva. Urječio ga je, stvorio, kamen po kamen, Banjalučanin Milenko Jeftić, Jefto, poznati humanist, arheolog, zimski kupač, i štrajkač glađu kad god treba ukazati na nepravdu. Poklonio ga je svojoj/našoj rijeci, ali i svome prijatelju, Banjalučaninu Bilku Kačaru, kao zahvalnost za sve ono što je on poklonio ovom gradu i ovoj rijeci. To je ta istinska, ljudska Banjaluka! Na zmijanjskoj visoravni, u kraju Kočićevih literarnih nadahnuća, održava se krajem svakog avgusta svojevrstan susret tradicije i kulture – Kočićev zbor. Osmislio ga je, pokrenuo, oživio jedan kulturni stvaralac koji nije tu rođen – Fuad Balić, ali je tako postao i Zmijanjac, Kočićevac. Petar Kočić nije pisac samo jednog kraja i jednog naroda, on je naše zajedničko jezičko i duhovno blago. I to je istinska, stvaralačka Banjaluka! Kada su u vremenima potresa i zla rušeni spomenici, simboli našeg grada, stihove su o Ferhadiji i njenom slomljenom minaretu iz duša prosuli i pjesnici Anto Ćosić (»Umrla je lijepa / bijela - Ferhadija, a s njome sam, Ljubavi, / malo umro i ja.«) i Jovan Joco Bojović (»Kad ponovo se rodiš / postaćeš minare.«) I to je istinska, zajednička Banjaluka! Iako je na ovim prostorima mnogo zla, nepravde, mraka, ipak je, na svu sreću, dosta i ovakvih priča koje govore da je Banjaluka imala dušu, i da u tom ozračju treba nastaviti stvarati svakidašnjost, sat po sat, dan po dan, strpljivo, s ljubavlju i poverenjem, a onda će grad imati i svoju budućnost. Jer, Banjaluka je uvijek bila otvoren, pitom grad, u koji je svako mogao doći, a niko nikoga nije tjerao.

I ova nova knjiga Banjalučkih žubora slijedi ovakve banjalučke priče, u kojima slušamo i gugut golubova i žubor vrbaskih slapova, a ne samo krike straha i poruke prijetnji. U situaciji kad postotak povratnika 42

doseže tek jednocifrenu vrijednost, a u nekim sredinama i manje od pet odsto, teško je govoriti, i pisati, s nekom radošću i optimizmom.

Ali, svaki kamen u nekom ostrvu, svaka nit u »Vezenom mostu«, svaka riječ u nekoj i ličnoj i zajedničkoj rečenici, bolji su od šutnje i odmahivanja rukama. A sam naslov knjige »Rodni grad« - metafora je zajedničkog pripadanja ovom podneblju; to je grad svih onih koji su se ovdje rodili, ali koji su se s njime i srodili, i sa svima onima koji u njemu žive.

U široku, onu dobru, banjalučku priču svoje stvaralaštvo utkali su brojni umjetnici, i pobornici ljepote, od kojih su mnogi morali napustiti svoj grad, ali su ga i dalje nosili u sebi, nekad kao nadahnuće, nekad kao težak san, ali nikad kao mržnju. I rasuti svijetom, oni su svoje unutrašnje poruke ispisivali po vrbaskim sedrama, listovima aleja, zidinama Kastela. Mnogih više nema među živima, ali živi njihovo djelo. Konji i bosanski motivi Mersada Berbera likovno su blago ne samo BiH i Banjaluke, nego cijeloga svijeta. I svi oni, koji su kao djeca išli na predstave Dječijeg pozorišta u Banjaluci, ne mogu zaboraviti brojne likove koje im je oživjela, dočarala, izbajkala glumica Katarina Businger Ivanović, koja je početkom decembra 2012. godine preminula u Banjaluci, u 84. godini života. Utihnule su i dirke klavira još jednog banjalučkog umjetnika - glazbenika i dugogodišnjeg direktora Narodnog pozorišta Bosanske Krajine, Franje Petrušića, koji je sklopio oči u Zagrebu u 85. godini života.

Komponovao je brojne stihove, a svi mi često zapjevamo njegovu »Pjesmu Banjaluci«: »S vrha Šehitluka, zidina Kastela...«. Oni su nezaboravan dio onih najljepših banjalučkih žubora.

Ova najnovija knjiga »Banjalučkih žubora«, koju su ponovo svesrdno pomogli banjalučki privrednici – porodica Golalić i njihov »Plivit Trade« u Švedskoj, Kerim Dizdar i

Asim Hamidović u Ljubljani, Teo Hadžić u Umagu, te Savez Banjalučana Švedske sa Asocijacijom mladih »Banjaluka u srcu« - još jednom nas vodi kroz naša sjećanja, kroz nesanice i radosti susreta, do obala i brzaka Vrbasa, do – rodnog grada. Onog koji je sada, možda, ljepši u našim sjećanjima i željama, nego u stvarnosti, i kojemu je, posljednjim šumom lišća, ostavio ljudsku poruku stari hrast, kazujući svoje »Oproštajno pismo« u pero starog gimnazijskog profesora Tihomira Levajca. A ono šta nam poručuje stari hrast, jedna je od poruka i ovih jubilarnih 15. Banjalučkih žubora: »Budi grad svih nas!... Neka svak u tebi bude svoj na svome, a ne tuđ i prognan! Budi grad u kojem neće niko strahovati kad mu neko na vrata zakuca! U kojem će svak sa sobom u miru da živi, jer ako sa sobom u miru živi, onda će i sa drugim!« Autori stihova, proze, članaka i sjećanja u jubilarnim Žuborima su: Irfan Horozović, Tihomir Levajac, Antonije Ćosić, Irfan Nurudinović, Migdat Hodžić, Adem Čukur, Nenad Vidović, Nasiha Kapidžić Hadžić, Mirza Bišćević, Jovan Joco Bojović, Sadeta Sokol, Slavko Podgorelec, Sakib Salama, Ejub Pašalić, Mirsad Filipović, Kemal Handan, Sadik Beglerović, Slobodan Bajić, Edhem Trako, Azra Dedić, Ranko Pavlović, Nijaz Durić, Haris Grabovac, Kemal Coco, Ismet Bekrić, Nedžad Talović, Bedrudin Gušić, Denis Dželić, Aljoša Mujagić i Mustafa Bajagilović. Izdanje je obogaćeno slikama Mersada Berbera, Dušana Simića, Bekira Misirlića, Alojza Ćurića, Biljane Gavranović, Valide Mujezinović, Alije Sarača i Ante Mikete, te fotografijama Vojislava Alvira, Gorana Terzića, Fikreta Smajića i Gorana Mulahusića. Tu su i vezovi (keranja) Sadete Sokol.

Kontakt emaili: ismetbekric@yahoo.com i mirsad.filipovic@hotmail.com

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!