Šeher Banja Luka 31

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 31 - MAJ - JUNI - 2014. - MOTALA - GODINA VI

Uvodnik

LJETO SOLIDARNOSTI I DRUŽENJA Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i susjedne države, Srbiju i Hrvatsku, zadesile su u maju strahovite prirodne elementarne nepogode - poplave neviđenih razmjera. Bilans u BiH je stvarno katastrofalan. Trenutno je zbog poplava raseljeno oko 80.000 ljudi, a 7.500 kuća srušeno ili nestalo u klizištima, objavilo je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH preliminarne rezultate analize stanja u poplavljenim područjima. Materijalne štete su ogromne i mjere se, prema prvim procjenama, na milijarde KM. Nažalost, stradalo je i oko 30 osoba, najviše u Doboju, devet. Najteže su u Bosni pogođeni Tuzlanski i Zenički kanton. Stradala je i Banjaluka. Štete u infrasrukturi i privredi se još ne mogu procijeniti, a one su ogromne. Vratila se u razvoju, nažalost, naša domovina mnogo godina unazad. Poslije četvorogodišnjih patnji u krvavom ratu zadesila nas je i ova prirodna katastrofa, koju, čini mi se, naša država nije spremno dočekala. Slijedile su površne analize, međusobna politička optuživanja i pasivnost državnih i entitetskih organa. A obični ljudi, narod, imao je bolje lice od države, pokazujući ogromnu solidarnost, razumijevanje i želju za brzu i efikasnu pomoć, ne gledajući o kojem se gradu ili regiji radi.

To je za svaku pohvalu i nadam se da će političari i državni službenici izvući debelu poruku iz ovih događanja.

Naši ljudi u dijaspori su se brzo organizovali, uputili mnogo konvoja sa neophodnim artiklima i skupili velike sume novca. Treba posebno pohvaliti, kada je riječ o Švedskoj, organizacije APU-mreža i Merhamet, mnogobrojne Saveze, klubove, pojedince... Pomoć je već upućena (i još uvijek traje) u mnoge gradove, Doboj, Maglaj, Bijeljinu, Banjaluku, Bosanski Šamac, Olovo i druge. Naši ljudi su pokazali visoku svijest, humanost i želju da pomognu svojoj domovini. Uz nadu da će i svjetska zajednica, međunarodni fondovi, EU i država BiH pomoći u obnovi poplavljenih stradalih područja poželimo da se to ostvari što prije i efikasnije.

Počelo je i svjetsko prvenstvo u fudbalu. Debitant, BiH, je odigrala je solidno dvije prve utakmice i, iako je, nažalost, izgubila obadvije, moramo biti zadovoljni. Momci su se borili, a očitom nepravdom neiskusnih i nekvalitetnih sudija sa Novog Zelanda nismo dobili šansu da idemo dalje. Raduje ogromna podrška našoj reprezentaciji, od vjernih navijača pa do svjetskih stručnjaka, bivših velikih fudbalera i vrhunskih novinara. Posebno bih istakao ugledne švedske sportske kolumniste prestižnih i najtiražnijih švedskih novina Aftonbladeta i Expressena, Erika Nivu, Simona Banka i Mathiasa Lühra koji su svojim objektivnim reportažama o našoj domovini, našim ljudima ovdje u Švedskoj i našoj fudbalskoj reprezentaciji, uradili mnogo na predstavljanju i popularisanju Bosne i Hercegovine među švedskim čitaocima. Hvala im na tome.

Polovinom jula (14.) počinju i 11. susreti Banjalučana „Vezeni most“, uz raznovrstan literarni, muzički i sportski program, uz razgovore o privredi i saradnji. Nadam se da će mnogi naši sugrađani i prijatelji doći u Banjaluku, da se družimo.

A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu odlučili smo ga staviti i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banja Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović Svim pripadnicima islamske vjeroispovjesti čestitamo početak mubarek mjeseca Ramazana, uz želju da ga provedete u zdravlju i rahatluku.

Ramazan Šerif Mubarek Olsun!

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Sanjin Čošabić, "Premonicija", mjesana tehnika na platnu

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj Poslije poplave: Ljudi, ovo neće na dobro izaći!....................................4 RS poslije poplava: Kako do potrebnih sredstava.................................6 Vlada RS prespavala elementarne nepogode: Na površini poplave....8 Potresna filmska priča: Ljeto bijelih traka.......................................10 Banjaluka u Americi: Sva draga lica.................................................12 Jubilej jedne emisije: Duša grada....................................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16 Kolumna: O majstorima i margaritama, i još ponečem..................18 Izbori....................................................................................................20 Sjećanje: Kastelov ćošak..................................................................24 Jasenko Selimović: Naša budućnost je ipak u Evropi .................26 Život na dva točka: Niko kao Vehbija...............................................27 Filmsko veče u Orebru: Svjetla sjećanja.........................................28 Švedski zapis: Još jedan prođe dan................................................29 Nove knjige: Mostovi banjalučki.......................................................30 Banjalučke kafane: A priče traju... ..................................................32 Bokrecension: ”Vägen till det okända”...............................................34 Enisa Bajrić: Gdje sam stvarno ja?..................................................35 U vrtu pjesnika: Drvo-svjedok besmrtnosti.....................................36 Prijateljstvo u kamen zapisano.........................................................38 Od Čorkovca do Norrköpinga...........................................................39 Banjalučke priče: Ibraga iz komšiluka.............................................40

str.14

str.4

L Judi ovo neće na dobro izaći

s tr.3 0

M o s t ov i b a n j a l u č k i

Duša grada

s t r: 2 7

Niko kao Vehbija ŠEHER 3 BANJA LUKA

Voda u kućama – Mostovi kao lađe od papira – Štete se još procjenjuju – Osniva se i Fond solidarnosti – Da li smo mogli biti spremniji?

Poslije poplave

LJUDI,

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

OVO NEĆE NA DOBRO IZAĆI! Na teritoriji grada Banja Luka poplavljeno je 2.469 domaćinstava i evakuisano 7.800 osoba. Stradalo je i 75 privrednih subjekata, a prema prvim procjenama iz gradske uprave, nakon povlačenja vode, ukupne štete mogle iznostiti i više desetina miliona maraka. Stradali su infrastrukturni objekti u gradu; vodena stihija oštetila je više mostova, a četiri preko Vrbasa i uništila. Ovo su samo neki od prelimiranih pokazatelja šteta koje je poplava načinila u banjalučkim naseljima, a u trenutku dok nastaje ovaj tekst (početak juna-op.aut), trebalo je da počne raditi i Komisija sa procjenu šteta od elementarne nepogode, čiji je zadatak da izvrši popis na poplavljenim dijelovima grada i sa tim podacima upozna komisiju na nivou entiteta. Članovi ove komisije trebalo bi da obiđu svako domaćinstvo, popišu nastalu štetu, i tako predoče prave razmjere ove katastrofe.

Kako će se sanirati posljedice poplava, odnosno kako namaknuti nepohodan novac, još uvijek se ne zna, iako u Komisiji za procjenu štete od elementarnih nepogoda tvrde da će „novčana sredstva ugroženim od poplava i svaku drugu vrstu pomoći pokušati promaći iz budžeta grada, ali će nam u tome pomoći entitetske institucije , a posebno fond soliEHER 4 Š BANJA LUKA

darnosti koji će osnovati „Vlada RS“.

Najviši vodostaj Najavili su nadležni da će komisija za procjenu štete „raditi narednih petnaest dana, a nakon toga saopštiti konačne rezultate“, a pet-šest dana maja, koliko je Vrbas plavio banjalučka naselja, predstavnici gradske vlasti i članovi štaba za vanredne situacije obilazili su ugrožena područja. Neko je to radio revnosno, neki su bili skoro pa i neprimjetni u poplavljenim dijelovima grada, ali svi su tvrdili „da se građanima na sve moguće načine pokušava olakšati stituacija koja nih je zadesila“. ....“Evo treći dan od poplave, a niko nas od predstavnika gradske vlasti nije obišao...“ „Zvali smo da neko dođe iz opštine , ali od njih ni traga, ni glasa...“ Ovo su bili samo neke od poruka, vapaja – upozorenja građana, upućene autoru ovog teksta, ali i drugim kolegama novinarima i izvještačima, iz pojedinih banjalučkih naselja - Vrbanje, Česme. Gradonačelnik Banje Luke Slobodan Gavranović, na pitanje da prokometariše ove navode, ustvrdio je „da se radi o dezinformacijama, koje nemaju veze sa stvarnošću“.

Gradonačelnik, koji vjerovatno nije očekivao

ovo „nezgodno pitanje“, nekoliko minuta, ako smijemo primijetiti prilično impulsivno, „odgovarao“ je i „ konstatovao“ da se u „u sadašnjoj situaciji nije prikladno oslanjati na takve informacije“, i „pravdao“ se kako su „on lično , ali i njegovi saradnici obišli sve dijelove grada koji su poplavljeni“, ali i na kraju i priznao kako „možda postoji i takva mogućnost da nekoga nisu obišli, ali vjerujte da vodimo računa o svakom čovjeku“, itd, itd.... „Ljudi, ovo neće na dobro izaći. Pa vidite koliki je Vrbas... Prije četiri godine, kada je bila ona velika poplava, bio je veliki vodostaj, ali sve mi se čini da je sada prevazišao sam sebe“, zabrinuto se komentariše u jednoj od kafana uz obalu Vrbasa, pa se sve prebacuje na šalu: “Šta mislite da odmah formiramo Štab za vanredne situacije i evakuaciju, ako Vrbas navali ovamo u kafanu... Ali, prije toga da evakuišemo cugu i mezu... I pored ovih šaljivih „doskočica“ pogledi „lete“ prema Gradskom mostu Vrbas ga sve jače „šamara“, ali on odolijeva.

Sa jedne od lokalnih radio-stanica glas voditelja upozorava da je „vodostaj Vrbasa na hidrološkoj stanici Banja Luka kod Gradskog mosta jutros iznosio 640 centimenara, i to je maksimalni zabilježeni vodostaj do sada...

Reportaža Saobraćaj se na Gradskom mostu odvija normalno, ali ljudi svaki čas zastajkuju i „bacaju“ pogled prema nabujalom Vrbasu, komentarišu da „ne pamti da je Vrbas ikada bio ovoliki“; ima i onih koji pamte da je „tamo negdje 1966. godine bila velika poplava i veliki vodostaj Vrbasa“, dok jedan stariji gospodin izvlači iz sjećanja da je „tridesetih godina prošlog vijeka Vrbas bio ovako podivljao“. Na društvenim mrežama, stranicama posvećenim Banjoj Luci, raja „izbacuje“ fotografije, apele za pomoć, ali i informacije: “Najviši vodostaj Vrbasa izmjeren u septembru 1966. godine u Delibašinom selu, a iznosio je do 687 centimetara“.

Objavljena je i fotografija kako se vrbaskim dajak čamcem izvlači ugroženo stanovništvo u naselju Dolac.

Kritična je situacija na Rebrovačkom mostu: Vrbas je zaprijetio da se prelije preko mosta. Na mostu se nalazi bager sa kašikom koji ima zadatak da uklanja drveće koje Vrbas nanosi, kako ne bi zatvorio protok vode ispod mosta. Užurbano se pune i postavljaju vreće sa pijeskom na most, i na obalu. Ali, tek dvadesetak volontera i građana pune vreće i postavljaju, a čini se da je veći broj onih koji to mirno posmatraju i „slikaju“ mobitelima i fotoaparatima!? Srećom, ubrzo dolaze studenti sa obližnjih fakulteta i iz studentskog doma, broj vreća sa pijeskom značajno se povećava.

Poplavljena naselja „...Nezabilježen vodostaj Vrbasa u njegovoj istoriji uticao je na stvaranje klizišta.

Voda je prelila stari i novi most u Trapistima, odnijela most u Česmi preko Vrbanje, a isto se dogodilo i sa mostom u Priječanima, kao i visećim mostom kod „Vitaminke“. Neka banjalučka naselja su poplavljena ili zaplavljena, a rijeka Vrbas odnijela je viseći most u naselju Česma, kao i stari most u naselju Karanovac. Naselje Priječani je pod vodom i odsječeno od grada, pod vodom je i prostor kod Vitaminke, a voda dolazi i do drvne industrije Vrbas...“. Ovo su sam neki od dijelova medijskih izvještaja „emitovani“ tih dana o situaciji u Banjoj Luci. Osim u Trapistima, Priječanima, Česmi, Karanovcu, voda je ušla i u kuće i domaćinstva u Budžaku, Vrbanji, Novoseliji, dijelovima Gornjeg Šehera, stradali su i stambeni objekti u naselju Borik, koji se nalaze pored Vrbasa, u ulici Save Kovačevića. Ovdje je potopljeno i nekoliko popularnih banjalučkih kafića i ugostiteljskih radnji, voda je ušla i u kuću porodice Zamolo, gdje su smještene prostorije Dajak kluba. Momci iz kluba uspjeli su izvući čamce koji su tu bili, a voda je poplavila i obližnje prostorije Kajak-kanu kluba „Vrbas“....

Nadležni u entitetskoj vladi održavaju česte konferencije za novinare. Na jednoj od njih, 20.maja, ohrabrujuće vijesti da je vodostaj rijeka u RS u stalnom opadanju. Na pitanje za koliko je pao vodostaj Vrbasa, direktor Hidrometereološkog zavoda RS Zoran Božović, odogovara: “Pao je za pet metara...“ A kakav ja haos i probleme napravio podivljali Vrbas, i sa kakvim su se problemima součili građani, vidljivo je u Budžaku, Česmi, Trapistima, Priječanima, ali i u Karanovcu, Vrbanji, Novoseliji, Gornjem Šeheru... Voda je ušla u kuće, stanove, gospodarske objekte, za nekoliko minuta uništava imovinu koju su ljudi godinama mukotrpno sticali. Građani trenutno pokušavaju sanirati štete od poplava, koliko-toliko osposobiti kuće, stanove i druge objekte.

Jedino što su mogli reći kada su vidjeli šta je vodena stihija napravila bilo je „da ih je ova katastrofa i kataklizma skroz na skroz skršila“. Očekuju pomoć u saniranju štete od gradske i entitetske vlasti, ali i, naprimjer u naselju Česma, sa neskrivrenom gorčinom u glasu podsjećaju „kako je vlast mogla ipak više uraditi da ovoga ne dođe ili da se bar malo ublaže posljedice“. „Pa svi dobro znaju da je ovaj dio grada podložan poplavama, i nakon što nas je prije četiri godine zadesio isti belaj, molili i tražili smo od vlasti da nešto urade... Barem da se ovaj nasip kolikotoliko dovede u red... Ali, ništa.. .Pa ovo je nam je četrnaesta poplava koja nas je zadesila od osamdesetih godina prošlog vijeka...“ - riječi su stanovnika ovog dijela grada. Neki već sada razmišljaju da podignu kredit kako bi koliko-toliko sanirali štetu, ali takvih, koji su kreditno sposobni, je malo. Ima građana koji su već opterećeni kreditima za popravku kuća od ranijih poplava, a voda je ponovo odnijela njihove domove. “Ne možemo više, mi smo već u kreditu, kao penzioneri“, kaže

jedan stariji bračni par, koji je nakon četiri godine ponovo doživio da im voda uništi imovinu. Ipak, ističu da u ovoj situaciji nije zakazala ljudska solidarnost i iskreno se zahvaljuju „svim onim ljudima koji su dobrovoljno došli da pomognu, pogotovo omladini, u čamcima dovozili hranu i vodu, evakuisali ljude, a evo sada s nama rade na čišćenju posljedica poplave“.

Solidarnost Humanost građana Banje Luke i solidarnost sa poplavljenim u drugim dijelovima BiH i RS itekako se pokazala: Svakodnevno su Banjalučani u Gradsku organizaciju Crvenog krsta donosili nepohodno - hranu, vodu, odjeću, obuću, higijenske potrepštine, a neumorni volonteri ove organizacije to pripremali, pakovali i upućivali u područja ugrožena poplavama.

A poplave u RS uzele su ljudske živote, natjerale hiljade ljudi da napuste svoje domove, uništile na hiljade kuća i stanova, poljoprivredne usjeve, putove, industrijske zone. Vodena bujica srušila je sve pred sobom, a već sada procjene govore da bi se štete mogle brojati stotinama, pa i milijardama maraka. Kako sanirati štete, kako namaći novac da se pomogne ugroženima, o tome u ovom trenutku razmišlja entitetska vlast. Iz Vlade RS najavili su formiranje Fonda solidarosti, uvođenje tzv. solidarnog poreza, očekuju i da će međunarodne finansijske organizacije odobriti povećana kreditna zaduženja, kako bi se osigurao novac za sanaciju šteta. Smatraju da u vladi, a što su zatražile i pojedine opozicione političke partije, treba da se izvrši rebalans entitetskog budžeta, itd, itd…. Voda se povukla, ali je ostalo toliko problema, da su za njihovo rješavanje potrebne – godine.

Reportaža

RS POSLIJE POPLAVA

KAKO DO POTREBNIH SREDSTAVA Štete prevazilaze budžetske mogućnosti – Šta može Fond solidarnosti? – Uzimati najviše od onih koji su se „uzimali“ – Novi nameti na urušenu privredu i osiromašene građane Tekst: MišoVIDOVIĆ Vlada RS predložila, a parlament 15. juna usvojio, set zakonskih rješenja u cilju otklanjanja šteta od poplava u ovome entitetu. A te štete, priznali su u entiteskoj vlasti, “prevazilaze mogućnosti entitetskog i budžeta lokalnih zajednica”, i “neophodno prikupljanje sredstva iz drugih izvora”.

Fond solidarnosti Parlament je tako usvojio Zakon o Fondu solidarnosti za obnovu, kojim se uspostavlja jedinstven registar štete, pregled pojedinačne štete i odobrenih sredstava, koji uspostavlja i vodi Fond. Sredstva za finansiranje obnove i šteta od poplava trebalo bi da se osiguraju od posebnog doprinosa za solidarnost, poreza na upotrebu, držanje i nošenje dobara, te naknade za korišćenje prirodnih resursa u svrhu proizvodnje električne energije. Usvojen je i Zakon o posebnom doprinosu za solidarnost za obnovu , a predviđa izdvajanje tri procenta neto ličnih primanja fizičkih lica koja ostvaruju dohodak iz bilo kojeg izvora, od čega će polovinu plaćati vlasnik dohotka, a drugu polovinu isplatilac. Da bi se sanarile štete parlament je usvojio i Zakon o izmjenama Za-

kona o porezima na upotrebu, držanje i nošenje dobara kojim se uvećavaju iznosi poreza na upotrebu motornih vozila u rasponu od 25 do 50 odsto, dok se porez na motocikle smanjuje u rasponu od 17 do 40 odsto.

Inače, pojedini visoki entitetski funkcioneri, poput predsjednika parlamenta Igora Radjičića, ranije su “operisali” sa podatkom da će “za sanaciju šteta možda ukupno trebati milijardu i više maraka”, i jedna od mjera je i “uvodjenje solidarnih doprinosa na neto primanja a moguće je da dio sredstava bude iz budžeta i donatorskih kredita”. Tako vlast računa i na novac od donatora, ali i od novih kreditnih zaduženja od međunarodnih finansijskih organizacija. A govoreći o tome kako će od radničke neto plate i ostalih zaposlenika, te poslodovaca, biti izdvajano po 1,5 posto za doprinos za solidarnost, koji će biti jedna od domaćih izvora finansiranja Fonda solidarnosti za obnovu, entitetska premijerka Željka Cvijanović ustvrdila da je “doprinos solidarnosti definisan kao najmanje moguće opterećenje, a da opet svi, kao stanovnici Republike Srpske, solidarno doprinesemo ugroženima”.

-Za doprinos solidarnosti vezan je i jedan novi izvor, a riječ je o određenim blagim opterećenjima kada su u pitanju penzije, odnosno izdvajanjima od jedne do pet KM, zavisno od visine penzije - kazala je premijerka Cvijanović, te navela “da će se izdvajanje od pet maraka mjesečno odnositi na penzije od 1.000 i više maraka, četiri marke na penzije od 700 do 1.000 maraka, tri marke na penzije od 500 do 700 maraka, dvije marke na penzije od 331 do 500 maraka i jedna marka na penzije do 331 marku”.

Primjedbe opozicije Međutim, tokom skupštinskog zasjedanja, koje je na momente bilo prilično burno (o čemu će više riječi biti u nastavku teksta), za opoziciju bilo je i prilično toga spornoga u predloženim zakonskim rješenjima: Podržavali su priču o Fondu solidarnosti, ali ne i način na koji treba da funkcioniše. Za opozicione političke partije bile su neprihvatljive i neke druge mjere, kao što je Zakon o poseb-

nom doprinosu na solidarnost; smatrali su da bi novu vrsta poreza trebalo da plaćaju svi oni koji imaju platu veću od entitetskog prosjeka.

Tako su opozicija i opozicioni poslanici smatrali da "umjesto da Vlada RS uzima novac od tajkuna, umjesto da naplate redovna potraživanja od najvećih poreskih dužnika, poput Optima grupe, Rafinerije Bosanski Brod , ona ponovo uzima od radnika, penzionera i svih onih koji su najmanje odgovorni zašto se RS nalazi u ovakvom stanju”. Takođe su iznijeli i da doprinos solidarnosti predstavlja novi namet na urušenu privredu i osiromašene građane. Posebno su se okomili na predviđenu jednokratnu pomoć za ugroženo stanovništvo u iznosu od 5.000 maraka, u obliku tzv. vaučera. Za opoziciju to je svojevrsna lakrdija i bacanje prašine u oči građanima, koju je pompezo najavljivao i predsjednik RS Milorad Dodik, i tražili su da se prepolovi enormni budžet entitetskog predsjednika, te dio sredstava usmjeri u Fond solidarnosti.

Bijele čizmice i crne riječi Trodnevno zasjedanje parlamenta bilo je prilično naelektrisano; teška tema na dnevnom redu dovela je do burnih rasprava, replika, prepucavanja, teških riječi, incidentnih situ-

acija, pa i “pominjanja ženskih nogu”, itd, itd… Među poslanicima došlo je i do fizičkog obračuna!!!

Naime, bijele čizmice premijerke Željke Cvijanović, u kojima se pojavila na poplavljenom području Bijeljine, bila je sveopšta tačka dnevnog reda. Burna rasprava SNSDove pozicije i SDS-ove opozicije rezultirala je fizičkim obračunom. Poslanik SDS-a Miladin Stanić protiv dvostruko jače pozicije – Milana Kovača i Siniše Dodika iz SNSD-a. Bilo je tu izgleda šaketanja, odgurivanja, pljuvanja, psovanja porodice... Igor Radojičić, predsjednik parlamenta, kazao je da su „dva poslanika SNSD fizički napadnuta ovdje u hodniku, gospodin Milan Kovač i gospodin Siniša Dodik od narodnog poslanika Miladina Stanića...“. Poslanici Dodik i Kovač tvrdili da su napadnuti verbalno i fizički, a Dodik kako ga je Stanić „čupao za rukav, i pljunuo prema meni i kolegama poslanicima iz SNSD-a“.

- Gospodinu Staniću, kada je napao Sinišu Dodika, rekao sam, druže nemoj to da radiš, to nije primjerno, ovo je skupština, i ja sam krenuo gore, bilo je pet–šest poslanika, gospodin Stanić me je udario s leđa, neka mu je na čast, ja nisam hito da reagujem s obzirom da znam da kamere snimaju - kazao je

poslanik SNSD-a Milan Kovač. S druge strane, poslanik SDS-a Miladin Stanić ustvrdio je da su ova dvojica psovali porodicu: “Kod stepenica poslanik Dodik me psuje, ja sam rekao, šta ti je čovječe, nastavio je psovati, ja sam reagovao... Svako ko mi pomene porodicu, to je prljav posao ...“ S obzirom da je situacija izmakla kontroli, morao je reagovati i predsjednik RS-a i SNSD – Milorad Dodik. Došao je na sjednicu, održao kratki govor i zaprijetio zakonom i režimom: “Tražim od nadležnih insitucija da oni, koji su činili nasilje, bilo je takvih, budu procesuirani u skladu sa zakonom...“. Takođe su pojedini

članovi vlade ustali su odbranu predsjednice vlade Željke Cvijanović zbog bijelih čizama, smatrajući „da niko ne treba da vodi računa ko kakve čizme nosi, to nije prioritet...“.

A prioritet su, po dnevnom redu, morale biti - poplave. No, očito je da su u izbornoj godini stranački interesi prioritetniji od prioriteta.

I očito da je i prije zvaničnog roka počela predizborna kampanja. Ako je suditi prema ovome što se događalo u parlamentu, onda ne treba isključiti ni mogućnost da bi predizborna kampanja mogla obilovati ovakvim nemilim scenama.

Vlada RS-a prespavala elementarne nepogode

NA POVRŠINI POPLAVE Piše: Rešad SALIHOVIĆ

B.Luka, Juni 2014.

Dok su cijela BiH i region vodili borbu sa vodenom stihijom, i koju iz raznoraznih objektivnih i subjektivnih razloga nisu uspjelih dobiti, sada je došlo vrijeme, iako su mnogi mišljenja da još nije, da se svedu računi - zašto su potopljeni mnogi gradovi i seoska imanja, i ko je kriv za toliku štetu i smrti bespomoćnih ljudi. Tako su najodgovorniji za katastrofu, a kako bi spasili svoje glave, poslali poruke narodu ''kako je to božija volja kojom je kažnjen narod zato što ne poštuju njegove odredbe''.

U suštini, narod jeste krvi, ali samo zato što je za svoje predstavnike izabrao osobe koje liče i na ovnove predvodnike koji su isključivi krivci zato što su potopljeni gradovi potpuno uništeni, EHER 8 Š BANJA LUKA

što su nekoliko dana prije katastrofe znali da će doći do poplava i da sada zato neko treba odgovarati. Treba da odgovaraju i zato što je neko''odozgo'' naredio da brana hidrocentrale u Bočcu treba biti do vrha napunjena kako bi bilo dovoljno vode za rafting i na taj način se Banjaluci podigne rejting, mada su sve prognoze ukazivale na to da će uslijediti velike poplave.

Ta činjenica, o kojoj se sve glasnije govori u Mrkonjić Gradu, u ovom entitetu je tabu tema o kojoj se ne smije govoriti, iz razloga što je svima jasno da su najodgovorniji u vlasti RS-a odbili da proglase vanredno stanje. To je na određen načni, doduše sa zakašnjenjem, priznala i premijerka RS-a ističući ''kako je šteta mogla biti manja da su postojali jaki obrambeni sistemi i da se sve radilo prema pravilima''. Ona je „tužna'' što se u takvoj nesreći morala boriti sa dezinformacijama plasiranim u medijima koje su govorile da desetine tijela plutaju po vodi i kako to ne želimo objaviti da su stradali ljudi, te da će Banjaluka biti poplavljena svodom iz hidrocentrale Bočac''. I bila je poplavljena, pa umjesto da su se vlada ili Narodna skupština pozabavili pitanjima sopstvene odgovornosti, odnosno istine da su tijela ipak plutala po Doboju, i da je Banjaluka bila potopljena, oni su jednoglasni u tome da to nije prioritet, za ra-

zliku matice Srbije u kojoj se po nalogu premijera Vučića vode intenzivne istrage da li je bilo propusta u lancu odgovornosti (i ako se ustvrde, neće biti amnestiranih za tolike štete, naročito zbog izgubljenih ljudskih života). Nema sumnje da je zbog straha od polaganja računa predsjednik Narodne skupštine Igor Radojičić izbjegavao sazvati sjednicu Parlamenta iščekujući nove poplave koje bi makar privremeno odgodile odgovornost vladajuće oligarhije.

Nedvojbeno je da vlast nije položila ispit, a poplave koje su zadesile RS izbacile su na površinu svu prljavštinu u funkcionisanju sistema, i zato neko treba odgovarati - naveo je lider SDS-a Mladen Bosić.''Jasno je da Vlada nije imala nikakav plan za ovakvu katastrofu , i ova poplava je na površinu izbacila stvarno stanje u RS-u, a to je da ne postoji civilna zaštita kao institucija na koju se može računati u ovakvim situacijama. Ustvari, najveća odgovornost sadašnje vlade je što je RS dovela u takvu krizmu, prije svega ekonomsku, da u ovom trenutku nije sposobna da iz svojih rezervi bar ublaži sadašnje stanje, što znači da je dugogodišnja devastacija privrede i ek-onomije Srpsku i čitavo društvo dovela na granicu potonuća.''

U SDS-u smatraju da je za vladu jedino

konkretno rješenje za izlaz iz krize, da naplati 900 miliona maraka indirektnih i direktnih poreza koje su dužni njihovi štićenici vlastima BiH i RS-a, i ako naplate samo pola od te ume, sanirat će veći dio štete od one koju je aktuelna vlast počinila. Međutim, da se vlast rukovodila logikom srbijanskog premijera Vučića, a zato je imala hi-ljadu razloga, najtragičnije je što sada aktuelni režim pokušava da štete od poplava iskoristi za pokrivanje šteta koje su oni proizveli svojim političkim djelovanjem, a te štete u javnim preduzećima su pravne, ili oveće, od šteta koje je napravila poplava - naveo je Dragan Čavić, lider NDP-a. Šta više, vlada je ministru unutrašnjih poslova dala ''prioritetan'' zadatak u operativnom timu da posredstvom gradskih štabova sprovede aktivnosti, koje su u rangu nižeg policijskog djelatnika, da istraži postoje li građani koji su ugroženi a nisu dobili pomoć, jer postoje saznanja da i građani, koji nisu bili pogođeni elementarnom nepogodnom, traže humanitarnu pomoć. Mada sistem zaštite i spašavanja nije koncipiran da policija nosi glavni teret svih aktivnosti, u ovom slučaju da provjeri sve moguće zloupotrebe prilikom dostavljanja humanitarne pomoći, ko je dobio konzervu više, nedvojbeno je da su prvog policajca makeli u stranu, dok su krivci za propuste sklonjeni na slijepi kolosijek dok se prašina ne slegne. U međuvremenu se Baja vratio sa turističkog putovanja iz Rusije i izjavio ono što narod ranije nije znao, kako će RS-u trebati mnogo novca da se vrati u normalu, a već sutradan je korigovao izjavu kako će vlasti Srpske obezbijediti jednokratnu pomoć za sve one kojima je voda ušla u kuće. No, sudeći po onom što je izjavila Zora Vidović, direktor poreske uprave RS-a, od te pomoći neće biti ništa, jer su prihodi u ovom mjesecu pali za 80 posto zbog štete koju su pretrpjeli privredni subjekti, tako da će doći u pitanje čak i isplate plata i penzija. Doda li se tome da su pojedine opštine upozorile kako imaju problema oko snabdijevanja hranom, premijerka je to demantovala i na Bajin način pojasnila: ''Ukoliko se neko oglašava sa lokalnog terena da nije dobio odgovarajuća sredstava, pogotovu kada je u pitanju hrana, onda je to samo zato što nije na vrijeme dostavio svoj zahtjev ili ga uopšte nije dostavilo.'' U svakom slučaju, to pravilo i sama vlada je u potpunosti ignorisala ili nije ispoštovala zato što građane nije blagovremeno obavijestila o nadolazećoj katastrofi i direktno je prouzročila nastalu štetu, tako da bi cijela zbog toga trebala podnijeti ostavku. U situaciji kada se konačno i narod probudilo, Baji ništa nije preostalo nego da slavodobitno objavi novu priču o osamostaljenju, i kako će lično u Doboj na čišćenje grada dovesti šest stotina studenata koji su mu u odsutnom trenutku zabili nož u leđa, pa je umjesto 600 „nahvatalo“ jedva njih pedeset. Tako će Bajina priča o osamostaljenju ostati na čekanju do nekih boljih vremena koja se više ne javljaju ni u snovima, sve dok opljačkanom narodu ne uzmu i dušu.

Potresna filmska priča

LJETO BIJELIH TRAKA

Učesnici panel debate: Haris Grabovac, Annika Hamrud, Jonas Paulson i Jasenko Selimović.

„Prijedorsko ljeto 92.“, igrano-dokumentarni film Enesa Hotića o genocidu u srcu Evrope Foto: Mirsad Filipović i Goran Mulahusić

Tekst: Mirsad Filipović Igrano-dokumentarni film „Prijedorsko ljeto 92.“ redatelja Enesa Hotića prikazan je promotivno u Štokholmu 29. maja o.g., u bioskopskoj sali „Grand“, u okviru manifestacije „Bijele trake“. U ovom potresnom filmu svjedoče žrtve, logoraši i oni koji su preživjeli strijeljanja. Uz rekonstrukcije događaja, korišteni su i autentični video i audio zapisi iz tog perioda, kao i snimci puštani u Hagu tokom sudskih procesa. Film traje skoro dva sata, a mnogi posjetioci su plakali.

U mnoštvu zločina i genocida nad nedužnim građanima nesrpske nacionalnosti – više od 30 hiljada stradalnika prošlo je kroz koncentracione logore Trnopolje, Keraterm, Omarska i Manjača, a 50.000 bilo etnički očišćeno iz opštine Prijedor - šokantno djeluje odluka kojom je krizni štab srpske opštine 1992. naredio da svi Bošnjaci u javnosti moraju nositi bijele trake na rukavima, kao što su nacisti 1939. godine to isto naredili poljskim Jevrejima. Među brojnim civilima iz Kozarca, koji su prošli golgotu 1992. godine, nalazio se i veliki broj mojih bližnjih rođaka sa mamine strane, a treba istaći da su se među njima nalazili i maloljetni dječaci, starci i žene.

Poslije projekcije organizovana je panel debata u kojoj su osim gledalaca učestvovali: Annika Hamrud, novinar, Jonas Paulson, političar, Jasenko Selimović, državni sekretar za integraciju i Haris Grabovac, književnik i predstavnik APU-mreže. Bila je to vrlo interesantna debata, sa mnogim pitanjima i odgovorima. Samo po sebi nametalo se pitanje - ko je kriv da se ovako nešto strašno moglo dogoditi u srcu Evrope? Zašto genocid nije spriječen na vrijeme, zašto se svijet uspavao i dopustio ovakve strahote? Opšti zaključak je da se istina o onome što se događalo tokom agresije u Prijedoru, Kozarcu i drugim mjestima u BiH mora širiti na svim nivoima u domovini, Evropi i svijetu, tj. njihovim istitucijama, školama i univerzitetima.

Samo tako istina može doći do mnogo ljudi, ali i do oprosta i mogućeg pomirenja.

Uspješan moderator ove filmske večeri bio je profesor na Štokholmskom univerzitetu Adnan Mahmutović, a organizator Bošnjački kulturni centar, u saradnji sa drugim bh. i švedskim organizacijama i savezima. Među prisutnima, nažalost, osim predstavnika Saveza Banjalučana, nije bilo predstavnika iz drugih saveza koji djeluju u Kraljevini Švedskoj.

U sklopu ove promocije upriličena je i izložba fotografija pod naslovom "Masovne grobnice u BiH".

Nedužne žrtve genocida: Šehidsko Mezarje Kamićani.

Svjetski dan bijelih traka: Bioskop "Grand" u Štokholmu.

Moj tetak Hamdija Kahrimanović, i sam zatočenik zloglasnih logora imao je sreću preživjeti, ali ne i njegov brat Sakib i mnogobrojna rodbina.

12

Reportaža Banja Luka u Americi

SVA DRAGA LICA Još jedan susret Banjalučana u Saint Louisu Tekst i foto: Nerko GALEŠIĆ

Prođoše i ovi susreti mojih sugrađana - Banjalučana koji su došli iz svih krajeva Amerike. Kao i prethodnih godina, i ovog puta oni odsjedaju u hotelu "Hilton", Frontenac, kojega smatraju svojom drugom kućom.

Divan je osjećaj nakon godinu vidjeti njihova razdragana lica, jer oni, bez obzira na prezaposlenost na svojim radnim mjestima, odvoje vremena da svake godine TRKNU do Saint Louisa koji smatraju svojom drugom Banjom Lukom.

Naoružani frižiderima punim pića i meze, uz muzičke instrumente,uvijek poslije derneka svoju zabavu završe u ranim jutarnjim satima na bazenu hotela "Hilton".

Mi, kao domaćini susreta, često razmišljamo da sa njima zajedno provedemo vrijeme u hotelu, i uživamo 24 sata sa njima na bazenu.

Ove godine prvu noć naših susreta proveli smo u predivnom ambijentu caffe bara "Vivid", uz predivnu muziku benda "Albosy",sa Enesom Bosnićem i Alenom Čolićem. Enes i Alen već niz godina uljepšavaju naše susrete u Saint Louisu, veoma omiljeni kod nas, a oni su to zaslužili zahvaljujući svom raznovrsnom repertoaru.

I tog petka, uvečer, uvjerili su nas u svoje domete. Veliki broj gostiju je plesao, pjevao i zabavljao se uz njihovu muziku. Uživali smo u njihovom odličnom nastupu.

Predivno je bilo gledati razdragana banjalučka lica, koja su došli iz svih krajeva Amerike kako bi uživali u druženju, pjesmi i plesu. Lijepo je bilo vidjeti mnoga poznata lica nakon godinu dana, prisjetiti se mladosti i starih dana provedenih u našem rodnom gradu Banjoj Luci. Brzo prođe noć u dobrom raspoloženju, rastali smo se sa porukom; "Vidimo se večeras."

A u subotu navečer iznenadili smo se kada smo ušli u Banquet salu restorana "Grbić", kako je naš dugogodišnji domaćin naših uredio taj prostor. Crni prekrivači preko stolica, bijele zavjese na svim zidovima, a bijeli zastor u obliku šala bio je ukras preko cijelog stropa. U ime odbora ovogodišnjih susreta specijalna zahvala na profesionalnom uređenju sale i veoma kvalitetnoj

hrani koju je pripremio za moje sugrađane, i cijelom osoblju koje je te noći veoma profesionalno odradilo svoj posao, i opravdalo epitet najboljeg restorana u gradu.

Baisa Talić - Domazet otvorila je ovogodišnje susrete, prisjećanjem na Banjalučane koji nisu više sa nama, a u nastavku je Alen Čolić recitovao pjesmu Nerke Galešića. Minutom šutnje odali smo počast svim poginulim u poplavama na području bivše Jugoslavije.

U toku noći moji sugrađani imali su takmičenje tko će bolje pjevati, jer ima jedna stara poslovica koja kaže "Kroz Banju Luku ne pjevaj". Pored Enesa i Alena imali smo izvrsne pomagače u Baisi Talić-Domazet, Bebi Samardžić, Enesu Šljivi, a na kraju je svojim predivnim glasom sve „začinio“ naša legenda sevdalinke - Pibe Delić.

Imali smo i slavljenike, jer su tri naša sugrađana imali rođendan - Munira Karabaš, Emira Kobašlija i Enes Šljivo.

Specijalno za njih ,uz svijeću i tiramisu kolač, svi zajedno u sali pjevali smo rođendansku pjesmu.

Brzo prođe noć, u pjesmi, veselju i igranju. Na kraju naše dame Talić -Domazet, Kondić i Čavka otpjevale su banjalučku himnu.

Nedjeljno prijepodne i popodne proveli smo u parku na Lemay Ferry, uz specijalitete - ćevape i šiševe našega sponzora Enesa Šljive.

Zaboravio sam reći dasmo u subotu uvečer svi besplatno dobili bijele majice sa natpisom "Saint Louis 2014 Banja Luka je tamo gdje sam ja", na prednjoj strani,a na poleđini s imenima sponzora E.J.A.TRUCKING, EMSA, ALEX KONDIC INC i BOSS TECH PAINTING. Te majice smo nosili u nedjelju u parku.

Kraj susreta u parku Lemay Ferry proveli smo uz gitaru i pjesme. Brzo dođe nedjelja navečer, zadnja noć ovogodišnjih druženja, koju smo proveli u banquet sali restorana "Grbić". Od samog ulaska u salu, uz pomoć Enesa i Alena svi smo bili na nogama cijelu noć, do jutarnjih sati. Svima nama jako je teško pao zadnji ples večeri,i odjavna špica naših dama sa porukom: AKO BOG DA, VIDIMO SE IDUĆE GODINE U ISTO VRIJEME, U JOŠ POJAČANOM SASTAVU U NAŠOJ BANJOJ LUCI, ODNOSNO SAINT LOUISU. Š E H E R 13 BANJA LUKA

Deset godina i 500 radio-emisija "Medaljoni u vremenu" – autora Slavka Podgorelca

Dugogodišnji prijatelji i saradnici: Gradimir Gojer i Slavko Podgorelec.

Jubilej jedne emisije

DUŠA GRADA

Tekst i fotosi: Slobodan Rašić - Bobara

U Banjaluci je u srijedu, 14. maja 2014. godine, obilježeno jubilarno 500. izdanje Emisija "Medaljoni u vremenu" Radija RS-a, čiji je autor i voditelj novinar i publicista Slavko Podgorelec, obilježila je svoje jubilarno – 500. emitovanje. Svečani 'performans', održan u srijedu, 14. maja 2014. u dvorani Dječjeg pozorišta RS, obogatio je (u intermecima između video-klipova) ansambl Zdravka Ćosića.

Inače, ovaj serijal počeo je emitovanje na Radiju RS 4. aprila 2004. godine, a do danas je održano više promocija - u Banjaluci, Zagrebu, Sarajevu, te 2011. i u Švedskoj i Norveškoj.

Publika u Dječjem pozorištu aplaudirala je sjećanjima Banjalučana - akademika Vlade Miloševića i primariusa dr Kemala-Keme Halimovića, Kotorvarošanina Bojana Petkovića, Tuzlaka prof. dr Ismeta Smajlovićaorijentaliste.

U programu su emitovani i video-fragmenti: uručivanje Podgorelecu Zlatnog grba Banjaluke sa poveljom, zatim scene iz filma HRT "Sjaji Marija Zvijezda", dokumentarnog filma varaždinske tv o Banjaluci, kao i priloga iz tv-emisije "Pozitivno" Drugog programa HRT – a, u kojima banjalučki novinar prezentira svoj Grad, njegovu prošlost i značajne ličnosti Banjaluke.

Podgorelec je rekao novinarima da kroz "Medaljone" razbija svojevrsnu "metalnu zasvjesu", kako bi šira javnost saznala više o banjalučkoj i prošlosti prostora BiH. Predsjednik Akademije nauka i umjetnosti RS Rajko Kuzmanović, koji je prisustvovao obilježavanju jubileja emisije, izjavio je novinarima kako je Podgorelec "jedan od onih ljudi koji je osjetio dušu Banjaluke", te da 500. emisija "predstavlja veliko blago za kulturnu istoriju grada".

Obilježavanju jubileja emisije prisustvovali su direktor Republičkog sekretarijata za vjere Dragan Davidović, banjalučki biskup Franjo Komarica, predstavnici Radio-televizije Republike Srpske, generalni konzul Republike Srbije Vladimir Nikolić, banjalučki glumci i novinari, 'stari' Banjalučani - prijatelji S. Podgoreleca, te ugledni javni, naučni i kulturni radnici.

Specijalno (ovim povodom) doputovali su prim. dr Medžid Novkinić, neurolog i Banjalučanin (iz Zagreba), i ugledni reditelj i teatrolog prof. Gradimir Gojer (iz Sarajeva).

Slavljenik Podgorelec je u povodu 500. emisije njegova radio-serijala primio mnoštvo telegramačestitki, a posebno izdvaja pismo ambasadora BiH u Jordanu mr Darka Zelenike (prethodno je bio na dužnosti u Švedskoj) koji redovno-putem interneta (www.rtrs.tv) sluša "Medaljone u vremenu".

Među gostima se našao i banjolučki biskup, Mons. dr. Franjo Komarica.

Publicista i novinar Slavko Podgorelec, svojim "Medaljonima", otrgnuo je od zaborava zaslužne građane Banjaluke.

Š E H E R 15 BANJA LUKA

Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.

Feljton

Slika 3: Legitimizacija rata i zločina, herojstvo i opsesivni perpetum bellum Nastavak iz prethodnog broja

↑Fotografija C.12 ZLOUPTREBLJENA MEMORIJA NA SRPSKE I DRUGE ŽRTVE USTAŠKOG REŽIMAI I FAŠIZMA: Spomenik žrtvama Jasenovca ispred Narodne skupštine RS postavljen 2006. godine, dijelo mr Zorana Banovića.

↑Fotografija C.13 HEROJSTVO ILI NAIVNOST, CINIČNO ZLOUPOTREBLJENO OD PROFITERSKE ELITE: Spomen-ploča i ulica u Banjaluci, jedinom narodnom heroju iz rata u ex-Yu, majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 1991. gpdine digao u vazduh skladište oružja u Bjelovarskoj kasarni, pri tome usmrtivši sebe i nekoliko vojnika Zbora narodne garde Republike Hrvatske.

↑Fotografija C.14 PORUKE ELITE: Predizoborni plakat SNSD-a za opšte izbore u BiH 2010. godine, Srpska zauvijek – Dejton zauvijek

U toj vječnoj igri sa kultom žrtve i kultom ratnika, u žongliranju sa predstavama o „legitimnim srpskim teritorijama“ i o „vjekovnim manje vrijednim i prezrenim neprijateljima“, elita u RS i ulica stalno i iznova proizvodi neku vrstu perpetuum mobile ideologije. Čini se da i elita, dio društvenih grupa i ulica u uzajamnoj komunikaciji izgrađuju čvrsto ubjeđenje o nužnosti, „normalnosti“ i perspektivnosti konflikata i ratova među narodima i vjerama u BiH. Romantizirane, pa i one najbenignije predrasude i mitologije o Balkanu, i na samom Balkanu i van njega, prilično potpomažu ovakvu etno-fašističku ideologiju. Otkuda takva ubijeđenost elite RS i dijela plebsa da je rat i sukob neminovan i izvan „želje i volje“ njihove politike i naroda? Možda je to zamjena za oduzetu vojnu moć. Možda je to nadomjestak za ogromno neznanje i amneziju koje vlada ovim prostorima. Ili možda, neka „nevidljiva“ vojska i neko oružje ipak postoje u podtekstu ovih poruka? Teme razoružavanja naroda i naoružavanja etnički podijeljenih privatnih zaštitarskih firmi u BiH prijeteći

se ignorišu u javnom diskursu elite – po onoj staroj: „neka oružja, možda zatreba.“ U podtekstu stalnog konflikta, sigurno stoji „najveći“ produkt rata: „dejton“ – dejton kao „sudbina“. Nešto što se samo ratom može promijeniti, tu za elitu RS nema razgovora i dogovora. Jednom postignuti „dejton“ mora se zalediti vječno, dok protok vremena ne izbriše sjećanja na jednu staru BH „nenormalnost“ i novu RS „normalnost“ postavi kao normativnost. Srpska zauvijek, inače, bi'će rata, kaže elita, a ulica je u tome prati[7] (slika C14).

© Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine Nastavak u slijedećem broju

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Kolumna

O Majstorima i Marg Tekst: Radmila Karlaš „Nemojte sumnjati da Bog postoji, jer njega nema isto koliko ni mene kojeg vidite pred sobom“, kaže Stranac-Voland, tačnije Sotona, na rubu Patrijaršijskog ribnjaka u Moskvi, koji se jednog proljetnog dana ukazuje i obraća naizgled usputnim zagovornicima, i to baš u času kada se pomenuti nalaze usred diskusije koja treba retorički da dokaže kako bogočovjeka Isusa nikada nije bilo. Jer, kako narečeni utvrđuju, istorijskih dokaza za njegovo postojanje zapravo nema, a i oni koji su se proteklih vjekova pominjali, nisu dovoljno uvjerljivi i podliježu sumnji.

Tako naime počinje Bulgakov, za života neobjavljena, maestralni roman „Majstor i Margarita“ kojim je dao jednu od najlucidnijih i najinteresantnijih percepcija Isusovog postojanja, stradanja, i potonje besmrtnosti. Bulgakov tako ukazuje i na svakog čovjeka koji ukaže na rigidnost, tiraniju, licemjerje ili zlo u okruženju.

Počevši od sebe. Naime, već teško bolesni pisca, čije je pomenuto djelo svrstano, nažalost nakon njegove usmrti, među deset najboljih ikada objavljenih svjetskih literarnih ostvarenja, čiji nervi propuštaju, vukući u sunovrata, i tijelo štivo stvara u čeličnom stisku Staljinove tiranije, kada se svaki slobodniji pogled, a kamoli riječ, djelo ili naklana, osuđuju preko noći gotovo bez svjedoka, ubitačno temeljito.

Ono što ovom djelu daje posebnu aromu je temeljno prostiranje lika Pontija Pilata na čijoj je podlozi lutajući filozof, Ješua ili Ha-Nocri, kako ga Bulgakov imenuje u svom djelu, dobio tako interesantan i do sada neprevaziđen prikaz.

Tačnije, tek veza ova dva, kako će se pokazati neraskidiva lika, daju onu cjelinu putem koje se opet može tačno, gotovo po utvrđenom gredu, razaznati sva suština i obilježje ljudskog roda. Tako Prokuratova svjetovnost pojačava Isusovu duhovnost, njegova mrzovolja, umor životom i karijerom naprosto posvećuju učenje Lutajućeg filozofa da je svaka vlast nasilje nad narodom i da će kad-tad nastupiti istinsko carstvo neporecive i jedine istine. U kojoj se Prokurator neće mrštiti, imaće više povjerenja u ljude, pa čak i strašni dželat, centurion Mark, zvani Pacomor kojem je zadatak da čereči uljude, zaslužuje da bude blažen, jer je kao ovakav, krvoločan i svjetovan, zapravo nesretan.

EHER 18 Š BANJA LUKA

Bulgakov Isus je dobar, zanesen i blažen. Ljude poima kakvi jesu, ali bez osude. Neuki, primitivni, ali skloni preobražaju u dobro, kad im se na pravi način ukaže na to. Pogrešno shvataju, a poimanje im je dodatno u zaostatku kad im se i pogrešno reinterpretira. Ha-Nocrijev, siročeta bez poznatih mu majke i oca, jedini pratilac do kraja je Levi Matej, carinik

je, namamljen u kuću Jude iz Kiriota, nedugo potom uhapšen. Lebdi kao prikaza stav Lutajućeg filozofa da je kukavičluk jedan od najvećih grijeha, kojem Pontije Pilat upravo tu pred njim podliježe. Jer se ne usuđuje da rizikuje. Karijeru, pogodnosti i svoje konformističko mjesto pod suncem. Sva ljutnja koja potom spopada Pilata je odraz njegove unutrašnje borbe

Ilustracija: Goran Mulahusić

koji baca zlatnike nakon susreta i razgovora sa njim i slijedi ga. Zapisuje na pergament na svoj način njegove riječi.

Isus zaključuje da će riječi koje se zapisuju još dugo izazivati dodatnu zbrku, što je Bulgakov način da ukaže na opasnost tumačenja „u ime Boga“. U ime bilo koga...

Isus je pametan, obrazovan, govori strane jezike. I želi da živi. Smatrajući da u Pontiju Pilatu blješti plamen istine i dobrote, traži da ga ovaj oslobodi, nakon što

i čvora. Dotaknut Isusovom osebujnošću, Bulgakov Pilat na staro više ne može, a novo ga plaši, toliko ga plaši, tako da grmi i viče do krajnjeg očaja. Ali, odluku o HaNocrijevom smaknuću koja će umiriti eventualnu pobunu u Provinciji preinačiti neće, toliku odgovornost čak ni Bulgakov Pontije Pilat ne može da preuzme na sebe. Nije toliko hrabar ili lud da ugrize ruku Imperatora koja ga hrani, da pogazi sve već stečeno, kako tješi sam sebe.

Tako Pontije Pilat osuđuje sam sebe

Kolumna

garitama, i još ponečem uporedo sa nedostatkom hrabrosti da se umiješa u nepravednu presudu Kaife Josifa, prvosveštenika i predsjedavajućeg jevrejskog Sinedriona. Niko neće spriječiti oslobađanje ubice i podstrekivača na pobunu protiv rimske vlasti, VarRavana ili čuvenog Barabe, na račun Ješue - Ha-Nocrija - Lutajućeg filozofa, humaniste, poliglote i neobičnog čovjeka koji ponukava na promjenu iznutra koja će tek onda rezultirati i promjenama ka van. Ogledalo je moralo da pukne, suviše je jak izazov postavio Lutajući filozof pred čovjeka. Sve je spremno, manipulacija sa ljudskim slabostima može da počne, potkupljivački novac za Judu iz Kiriota koji se ukrstio sa pohlepom unutar mladića, već se pruža iz ruke prvosveštenog Kaife, kojem je zasmetao ugled koji je Ješua – Ha Nocri gotovo očas stekao na ulicama tadašnje Judeje. Zasmetao mu, jer se silno prepao za svoju poziciju. Koja je unatoč formi duhovnosti zapravo duboko svjetovna.

Relacija između prokuratora Judeje i Isusa je na maestralan, bulgakovljevski način otkrila sve premise slobode činjenja (Isus) i ograničenosti svjetovne vlasti (Pontije Pilat) kad, da bi se ona sačuvala, čovjek mora da se odrekne i svoje duše.

Isus nema šta da izgubi, njegova sloboda je bezmjerna. Razgovor između silnika i Lutajućeg filozofa na terasi Irodove palate koju trenutno koristi prokurator Judeje je poprište plastično prikazanog, jednom za svagda naročitog Pilatovog preobražaja. Kosnut riječju i djelom čudnovatog filozofa, njegovom pronicljivošču i ljekovitosti kada naprasno mine strahovita glavobolja koja mu mozak pila na pola, Pilat otkriva jednu stranu samog sebe koja će se upinjati da ispliva. On želi da spasi filozofa i žestinom koja iznenađuje mrzi sve one koji okolo svjedoče o nemoći da takvo što i učini i koji su ujedno i prepreka Ješuinoj slobodi. Zapisničari, centurionska garda, svi su smetnja koju prokurator mrzi iz dna duše.

U glavi mu se vrzma misao da je nešto nedorečeno, da mora još poneku da progovori sa čudnovatim filozofom koji poriče da je vrač, a tako mu jasno čita misli. Poslije će nahrupiti tuga koja će se valjati preko prokuratora kao oluja tog dana po Jerusalimu.

Koliko je Ješuina sloboda bezgranična, toliko su njegove pristalice malo-

brojne. Nakon prvobitnog šoka okupljene svjetine nakon saopštavnja presude, odnosno amnestije, uobičajene uoči Pashe, na posljednjem putu prema Golom brdu, Bulgakovog Isusa prate radoznalci koji zbog nesnosne vrućine vrlo brzo prikaz razapinjanja pretpostavljaju pripremama za slavlje velikog jevrejskog praznika.

Jedini koji je uz Ješuu do kraja je nesretni carinik Levi Matej, još uvijek rob svojih strasti, ali nesumnjivo i velike naklonosti prema Lutajućem filozofu.

A prokurator je zasvagda promijenjen. I tek u snu oslobođen, kada, šetajući po mjesečevom zraku zajedno sa Lutajućim filozofom, praćen vjernim psom Bangom, priča i smije se, i plače od olakšanja. Obasjanog mjesečinom, te noći ga hrabrost ne napušta i spreman je na rizik. Da oslobodi nevinog, otkačenog filozofa. Moli Ješuu da ga pomene, ovaj klima glavom, potvrđujući njihovu nerazdvojivost. „Od sada prokuratore, niko neće više nikad pomenuti jednog od nas, a da ne pomene i onog drugog...“, kaže Lutajući filozof na snopu mjesečine uplakanom prokuratoru Judeje. Za hrabrost je kasno i buđenje je utoliko stravičnije za Pontija Pilata, žednog osvete i punog mržnje prema Kaifi Josifu, koji prvi odluči da oslobodi razbojnika, a razapne nevinog čovjeka. I prema potkupljivom izdajniku Judi iz Kiriota. U najvećoj tajnosti, prokurator organizuje dostojnu Ha-Nocrijevu sahranu ostavljajući nagađanje kada na Golom brdu niko ne zatekne ništa do praznog krsta. Upirući misao u Ješuine, bezmalo pa posljednje riječi da je i mladić Juda koji ga je izdao takođe dobar, kao i svi drugi ljudi uostalom, i da sluti da će mu se nešto loše desiti, zbog čega mu ga je iznimno žao, peti prokurator Judeje Pontije Pilat petnaestog nisana organizuje tajno Judino ubistvo i gotovo javno vraćanje novaca Kaifi. Ali, ko zna u tolikoj tajnosti kako je skončao Juda. Bezmalo, pa če početi da pričaju kako se sam ubio, tiho će promrsiti Pilat.

Uporedo, vežući čitaočevu pažnju neuobučajeno jakim nitima, Bulgakov presijeca Isusovo doba sa onim gotovo dva milenijuma poslije koji vodi u poročni moskovski milje. Nikakvi novi poroci naravno nisu u pitanju, kao što ni čovjek ništa više nije nov.

Da itekako ima đavla, pokazaće i dokazaće sotona Voland tih vrelih dana u Moskvi, bacajući na svjetlo tamnu stranu ljudske prirode u vidu zavisti, pohlepe, mržnje, tačnije, sve ono što đavla ne čini pukom apstrakcijom, već sastavnim dijelom ljudske prirode. Voland, sveprisutni i onda dok je Pontije Pilat ispitivao Lutajućeg filozofa Ješuu. Ili dok Kant pobija dokaze o božijem postojanju, da bi potom sam sublimirao jedan. Svijet bez Volanda kanda nikad nije ni postojao. I svijet sa Volandom se nastavlja u Moskvi staljinističkog tipa u kojoj jedan pisac, Majstor piše priču o Pontiju Pilatu i Lutajućem filozofu uporedo kad sreće svoju ljubav, Margaritu. Istu onu priču kojoj smo posvetili gotovo sve ove retke.

I tako dolazimo do Priče u priči i do krhkog Majtora, razapetog u munjama ljudske prirode koju podrazumijevaju nerazumijevanje, zavist, komfornost, a sve upakovano u ideoločke oblande nekog savremenijeg imperatora, ništa manje krvoločnog do onog rimskog.

Kako Lutajućeg filozofa, Ješuu HaNocrija razapinje odluka Kaife i sinedriona, tako i Majstora na drugi način razapinje samo drugačije postavljena odluka, na drugačiji, ali ništa manje surov način manifestovana, od onih koji utvrdiše da svega oličenog u Isusu nije bilo, i da je opasno utvrđivati da ga ima, što napisa Majstor.

I tada će se onaj koga Majstor tako vjerno opisuje i u koga vjeruje zauzeti za njegov spokoj kod samog Sotone Volanda. Nezavršeni roman Majstora završava se prizorom kroz koji ovaj hrli ka vječnosti. Strašni peti prokurator Judeje Pontije Pilat nakon dva milenijuma čekanja i zrikanja u noćima punog mjeseca biva pomilovan od onog kojeg je tako dugo priželjkivao u svojoj mučnoj vječnoti. Od samog Ješue, lutajućeg filozofa s kojim na putu mjesečevog traga zaneseno odlazi da ga pita sve što ranije nije stigao i da doživi oprost. Za koji je sam Ješua molio Boga da mu ga da.

Judeja, Moskva ili nešto geografski bliži i poznatiji krajolik. Nebitno. Voland je uvijek tu, kao i onaj drugi, Lutajući filozof.

Majstorisanje se nastavlja sa Margaritom ili bez, ko ima sreće pratiće ga tek jedan poput Mateja Levija. Svi Bulgakovi likovi su tu, pa kako se ko umetne.

Š E H E R 19 BANJA LUKA

Izbori

EHER 20 Š BANJA LUKA

Izbori

Š E H E R 21 BANJA LUKA

Izbori

22 Š E H E R

BANJA LUKA

Izbori

Š E H E R 23 BANJA LUKA

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Kastelov Ćošak Tekst: Adem Čukur

Za lokalitet pod nazivom ”Kastelov ćošak” može se reći da unekoliko predstavlja centar Banjaluke. Nalazi se između Titove ulice i ulice Veselina Masleše (Gospodske) sa njene južne strane. Za neupućene posjetioce grada naziv donekle stvara nedoumicu jer se tvrđava istog naziva – Kastel nalazi na oko pet stotina metara od ovog lokaliteta. Naziv je nastao EHER 24 Š BANJA LUKA

kad je vlasnik kuće na toj lokaciji,Tomo Radulović, poslije austrougarske okupacije jedno vrijeme izdao dio prizemlja pod kiriju nekom Jevrejinu Kastlu, pa je otada po njemu taj prostor nazvan Kastlov ćošak, da bi vremenom (vjerovatno radi lakšeg izgovora) poprimio naziv u produženom obliku ”Kastelov ćošak” koji je i danas u upotrebi.

Kuća je izgrađena još u osmanlijskom periodu, a taj lokalitet dotad se nazivao Musline bare.To je bila za to vrijeme veća jednospratna građevina u tradicionalnom bosanskom stilu sa strmim četverovodnim krovom , sa nizom manjih prozora na spratu i sa nešto većim otvorima u prizemlju. Po izgradnji objekta na dio sprata se uselio i Austrougarski konzulat, dok su u prizemlju

uz vlasnikovu magazu bili i drugi sadržaji trgovačko-zanatskog karaktera. Jedno vrijeme vlasnik je u dijelu prizemlja držao i kafanu.

Zgrada je predstavljala jedan od glavnih repera na osnovu kojeg će se kasnije formirati Gospodska ulica. Prema arhivskoj građi, godine 1958., na traženje Komande Jugoslovenske armije u gradu, istoj je ponuđeno nekoliko lokacija za izgradnju hotela za samce, između ostalih i gore navedena lokacija, koja je na kraju i usvojena (i u dokumentima ta se lokacija naziva ”Kastelov ćošak”).

Na osnovu toga pristupilo se izradi idejnog projekta, i to za tri faze izgradnje, a autor projekta je bio arhitekta Josip Vidaković iz PP ” Projekt”. Kako se u

Sjećanje to vrijeme smatralo da objekti iz austrijskog perioda na tom lokalitetu ne posjeduju arhitektonsku vrijednost ni ambijentalno-istorijski značaj, projektom je predviđeno rušenje tih objekata od trga do Batinog haustora u Gospodskoj ulici i do stambenoposlovne zgrade ”Krajine ” ( nasuprot zgrade Pošte ) u Titovoj ulici. U prvoj fazi predviđena je izgradnju nebodera / hotela za samce na samom južnom uglu, jer se i time po visini vjerovatno htio naglasiti centar grada. Druga faza predstavljala je izgradnju prizemnog objekta prodajnih sadržaja od nebodera do Batinog haustora u Gospodskoj ulici koji se završavao trokatnicom uz sami haustor. Trećom fazom se predviđala izvedba prizemnog objekta u Titovoj ulici, koji se završavao četverospratnim objektom uz zgradu ”Krajine”. Od navedenog, realizovana je samo prva faza projekta / izgradnja nebodera početkom šezdesetih godina, s tim da je u međuvremenu (nije mi poznato iz kojih razloga), zadržavajući isti projekat, izmijenjena namjena objekta iz hotelskog u poslovni, pri čemu su umjesto soba hotela izvedeni kancelarijski prostori. Sam objekat se sastoji od prizemlja, mezanina i dvanaest spratova. To je klasičan objekat rađen u duhu arhitekture Moderne. Fasada je, za to vrijeme, bila bogato obrađena što je bio i jedan od urbanističko-tehničkih uslova. Vertikalne plohe su bile obložene bijelim, a parapeti svijetlo sivim mermernim pločama.

U samom objektu su bili smješteni poslovni kancelarijski prostori nekoliko firmi, između ostalih tu je na par etaža cijelo vrijeme svoje poslovne prostore imalo projektno preduzeće ”Projekt”. Samo prizemlje je unekoliko prošireno prema jugu sa prohodnom terasom iznad. Prostori prizemlja i mezanina međusobno su povezani zasebnim stepeništem i po izgradnji objekta su cijelo vrijeme korišteni kao prodavnica Tvornice konfekcije ”Borac” iz Travnika. S obzirom na atraktivnost lokacije navedenog prostora, ugostiteljski sadržaj (Gradska kafana ili sl. ) vjerovatno bi bio svrsishodniji i primjereniji. U objektu je bio ugrađen i lift, jedan od prvih u Banjaluci. Sam naziv ”Kastelov ćošak” na određen način podrazumijeva, pored nebodera, i prostor neposredno na njegovoj sjevernoj strani na kojem su se prije zemljotresa nalazile, pored ostalih, sajđijska radnja ”Sabah” i poslastičarna ”Ninon” u Gospodskoj ulici, te birtija ”Mostar” i još par objekata iz austrougarskog perioda građenih u stilu neorenesanse u Titovoj ulici.

Nakon zemljotresa novim regulacionim planom Kompleksa ulice Veselina Masleše (Gospodske ulice) svi ti objekti su bili predviđeni za rušenje, a na tom ukupnom prostoru planiran je objekat robne kuće

koji je trebalo da bude reprezantativnog karaktera i obrade. U tu svrhu krajem sedamdesetih godina raspisan je pozivni konkurs / natječaj za idejni projekt Robne kuće ”Triglav” za tu priliku udruženih slovenačkih firmi (” Zlatarne” - Celje , ”Peko” – Tržič , ”Iskra”– Kranj, Ljubljanska banka...). Zadatak je bio složen jer je objekat svojim dizajnom trebalo da uskladi i pomiri različite arhitektonske stilove koji su se tu sučeljavali: klasični stilovi objekata u Gospodskoj ulici, duži stambeno-poslovni objekat ”Krajina” u Titovoj ulici, te ispred prema jugu - poslovni neboder u stilu arhitekture moderne. Na konkursu je svojim radom učestvovao i autor ovog članka zajedno sa arh. Eminom Kolonić iz ”Zavoda za studije i projektovanje ”, a prvu nagradu je dobio rad arhitekte Nebojše Balića iz PZ ”Plan”, po čijem je projektu objekat i izveden. Za njegov rad može se reći da pred-

stavlja značajan doprinos u rješavanju osjetljive problematike inkorporacije novih formi i sadržaja u naslijeđene urbane strukture za što je dobio i godišnju BH nagradu ”Collegium Artisticum”. Fasade su riješene kombinacijom staklenih i (kamenim pločama obloženih) punih ploha koje se međusobno ističu i uvlače. Unutrašnjost je data kao jedinstven prodajni prostor sa odjelima pojedinih firmi, a vertikalno povezan stepeništem i uzlaznim pokretnim stepenicama. Ulazi u robnu kuću su iz Gospodske ulice i ulice Maršala Tita. Na posljednjoj etaži nalazi se i manji kaferestoran sa terasom prema Gospodskoj ulici. Kastelov ćosak je bio i jedno od najčešćih mjesta večernjeg sastajanja Banjalučana i Banjalučanki, kako omladine, tako i starijih, koji bi se potom prošetali Gospodskom ulicom – banjalučkim korzom .

Arhivski snimci – Magazin Šeher BL

Š E H E R 25 BANJA LUKA

Tekst: Jasenko SELIMOVIĆ I 20 år har jag haft en gnagande tanke som inte lämnar mig ifred. Vad skulle ha hänt om europeiska unionen var starkare, mer funktionell och effektiv och om forna Jugoslavien var en del av EU? Skulle kriget brutit ut? Skulle mina vänner blivit dödade? Skulle min väninna Suada blivit skändad? Man kan naturligtvis avfärda sådant som spekulationer. Klart. Man kan förminska det, glömma det, tycka att det är oanständigt etc. Men om ni kände Suada, om ni visste hur sprattlande glad ung tjej detta var, är jag säker att ni också skulle plågas av denna tanke.

Min vän Suada, är naturligtvis inte ensam. Hon är snarare ett exempel på det barbariet som historia av denna kontinent handlar om. Kontinenten som av Dostojevskij beskrevs som ”överideologiserad kyrkogård.”. Det är en poetisk beskrivning men rätt så precis ändå. Europa är en överideologiserad blandning av nationer, länder, nationaliteter, etniciteter, minoriteter, religioner. En explosiv cocktail, där alla värnar om sitt, där alla vi göra sin egen nation till vinnare och där resultatet nödvändigtvis blir ofta förtrycket av minoriteter, jagande av annorlunda etniciteter, och i värsta fall försök till utrotning av de andra.

Vi är oftast ovilliga att acceptera en sådan beskrivning av Europa, eftersom det kräver acceptans av vårt eget barbari. Utvidgningen av EU österut, ett av de mest betydelsefulla beslut européerna har tagit sedan Westfaliska freden, hälFoto: Goran Mulahusić

sades pliktskyldigt entusiastiskt i Västeuropa. Det var som om västeuropéerna endast såg hårt arbete framför sig att lära de mindre utvecklade och mindre mogna östeuropeiska länder en lektion i demokrati, välfärd och human marknadsekonomi.

Vi diskuterade euro i termer av ”valutaområde”, Europas samarbete och fred förblev de andras fred, och EU är något slags godisautomat där alla omedelbart måste få tillbaka insatsen. Det kanske inte är konstigt. Minnesförlust och historieförvrängning ingår ju i den obligatoriska europeiska utbildningen, och det är mig veterligen ett av de få europeiska kulturarv som européerna håller vid liv.

Denna minnesförlust och historieförvrängning känner vi alltför väl till. För det mesta går det ut på att förminska faktum att totalitära ideologier har genuint europeiskt ursprung, och att identifiera Europa med intellektuell tradition av frihet, social rättvisa och medborgerliga rättigheter som sträckte sig hela vägen till antika greker.

I själva verket är historiens naturligtvis annorlunda. Europas demokratiska tradition och dess ärofullhet inte all så gammal som vi hävdar. När min farfar föddes i Sarajevo var staden del av Österrikeungerskt imperium, Saloniki tillhörde turkarna, tyskar regerade över Polen, Engelsmännen över Irland, och Warszawa var en del av tsarens ryska imperium. Ingenstans på den kontinenten som påståddes ”ha demokrati djupt rotad i sin jord” hade individer av båda kön rösträtt och i några få länder var parlamentens makt starkare än kungens. Ser man lite mindre romantiskt på vår kontinent, erkänner faktum att den liberala demokratin misslyckades mellan krigen och medger att både fascismen och kommunismen är en del av Europas politiska arv är det svårt att inte se på Europa som en väldig kyrkogård befolkad av barbarer som bara under 1900-talet mördade fler människor än under alla andra sekel samman-

lagt. Europas idémässiga tradition av upplysningstankar, demokratisk tradition och Kantianska arvet lyser egentligen med sin frånvaro under 1900-talet. I dess ställe uppenbarar sig en mordisk krönika. Blodfylld, krigisk, ömsesidigt förintande.

Därför behöver vi i Europa en annan lösning. De 100 millioner människor som vi dödade förra seklet med hjälp av fascism, nazism och kommunism kräver en lösning som pekar på en annan framtid.

EU erbjuder det. Istället för att minska på blandningen som kännetecknar Europa, istället för att försöka minimera minoriteters inflytande och minska antalet invandrare och religioner i olika Europeiska länder har EU försökt minska betydelsen av gränserna. För om gränser inte betyder så mycket, om folk kan röra sig fritt mellan dessa EU länder, då minskar spänningen och med den också problematiken.

För det finns inget land, region eller kontinent vars framtid inte är förknippad med dess förflutna. Europeiska gemenskapen kan vara både ett löfte och ett bedrägeri men den är nödvändig som båda.

Därför är problemet inte att EU bestämmer för mycket över våra liv, problemet är att EU fortfarande finns för lite i våra liv. Framtiden för denna kontinent finns där. Det betyder inte att EU är perfekt, vi kan göra det mycket bättre. Skuldkrisen visar oss graden av misslyckande och kräver förändring. Men inte en förändring till mindre samarbete utan snarare mer. Stärkandet av det gemensamma, mer demokratisering av EU:s institutioner och fördjupad union behövs. Nu när alla börjar tänka kortsiktigt och nationalistiskt bör vi påminnas om att de otaliga miljoner människor som dödades förra seklet kräver av oss att vi lyckas skapa en lösning som i stället för att minska blandningen som kännetecknar Europa försöker minska betydelsen av gränserna.

Život na dva točka

NIKO KAO VEHBIJA 83-godišnji banjalučki biciklistički junak Vehbija Smailagić vozio svoj 15. Veternrundan Dvije generacije na startu utrke: Banja-

Tekst i foto: Mirsad Filipović lučani Vehbija Smailagić i Dženan Silajdžić Veternrundan je najveća svjetska biciklistička rekreativna utrka; ove godine, 2014., vožena je po 49. put. Start i cilj je u Motali, gradu na obalama ovog prelijepog jezera. Staza je duga 300 km, a ove godine je bilo više od 23.000 učesnika iz pedeset zemalja i skoro 65.000 gledaoca duž cijele dionice. 17 odsto od učesnika bile su žene, a njih 47 odsto vozilo je trku prvi put. Velika je sreća dobiti mjesto i postati učesnik ove tradicionalne biciklističke trke. Vrijeme prijavljivanja putem interneta se svodi na nekoliko minuta i morate imati mnogo sreće da bi bili pozvani.

Ove godine vrijeme baš nije poslužilo vozače, bilo je kišovito, prohladno i vjetrovito. Ali to nije spriječilo biciklističke zaljubljenike da startaju sa punim elanom. Među njima, i ove godine, sa simbolima BiH, ogrnut našom zastavom, našao se i poznati banjalučki biciklistički fanatik, koji je za ovu priliku doputovao upravo iz Banjaluke.

Pogađate, riječ je o Vehbiji Smailagiću, vječnom mladiću koji uprkos poodmaklim godinama, osamdesettreća mu je, sa istim žarom i čeličnom voljom, odvezao svoju 15. Vätternrundu. Pisali smo o Vehbiji i prije tri godine, na njegov 80. rođendan, a sreća je da je i ovog puta s nama i da je dobio zasluženo mjesto u novinskim izvještajima. Šta se to u međuvremenu promijenilo u životu našeg junaka? Nažalost, ostao je bez svoje vjerne druge, rahmetli Fatime, vratio se zauvijek u Banjaluku i odlučio zamijeniti Dansku Bosnom i Hercegovinom. Zabilježili smo njegovu malu ispovijest: „Živjeti kao udovac u ovim godinama, daleko od najbližih, nije baš lako, ali to je moj izbor.

Volim svoj grad, tamo se osjećam najbolje i imam svoj bicikl. Familiju, kćerke Nusretu i Ernu, sina Armina, unučad i praunučad, zetove i snahu vidim u rodnom gradu, a skoknem ja i do Švedske i Danske. Još uvijek se osjećam mladim, pogotovu kad se vidim u ogledalu... Družim se sa mlađima, pa se tako i osjećam.“ Na pitanje švedskog lokalnog novinara, kako se osjeća pred utrku, odgovorio je u svom stilu, otkrivajući u stvari svoju životnu filozofiju: „Ja se osjećam lakšim i sigurnijim na svom biciklu nego u kafani.“

Preveli bismo to: u zdravom tijelu - zdrav duh.

Vehbija je sedmicu dana prije odvezao i Halv Vätternrundu, dugu 150 km, za šest sati, a glavnu utrku za nešto više od 13 sati. Po završetku utrke vratio se u Mjölby, 30 km udaljen od Motale, gdje mu žive kćerke. Naravno biciklom.

„Nisam htio da me iko vraća autom, nema potrebe, služi mene moj bicikl,“ pošalio se naš prijatelj i sagovornik. „ I tijelo“, dodajemo, i nadamo se da će se uporni borac Vehbija pojaviti na startu i iduće godine, na jubilarnoj 50. Vätternrundi.

Podrška pred start: Esada Forić, Sabina Hadžialić, Vehbija, kćerke Nusreta Garčević i Erna Smailagić, te Dubravka Kamzić.

Iako mu je 83 još uvijek brži od velike većine puno mlađih učesnika: Neumorni Vehbija Smailagić.

Foto : Goran Mulahusić

Filmsko veče u Orebru

SVJETLA SJEĆANJA „Bol“, kratki igrani film Semira Lokmića, priča o ratu i progonima, priča o - nama

Piše: Fatima MAHMUTOVIĆ Baronbackarna, Örebro, 21. maj 2014., prelijep dan koji se već prelijeva u veče i koji su mnogi sa radošću dočekali - da uđu u salu 52-an, gdje se, u saradnji sa NBV-om, premijerno prikazuje kratki igrani film Semira Lokmića ”Bol”. U sali se gase svjetla. Na nekoliko stolova su vaze sa cvijećem i svijeće koje trepere i daju život cijeloj atmosferi. Sve je tako tiho, svečano. U prvim redovima sjede članovi hora ”Zelena rijeka” iz Örebra. Tačno u 19 sati Sabahudin Bahtijaragić Cober obraća se publici, u kojoj osim naših ljubitelja filma ima i Šveđana. Sala je puna i svi željno čekaju film. U filmu ”Bol” Cober igra djeda koji živi u Švedskoj i koji svom unuku Rijadu priča o početku rata u Sanskom Mostu 1992. godine. Poslije samo nekoliko minuta u sali se čuju i tihi jecaji. Mnogi, koji su proživjeli slične strahote, podsjetili su se tih teških godina.

Film je snimljen prema istinitim događajima i nije nimalo čudno da su se oni, koji su doživjeli rat, vratili u to vrijeme mraka i progEHER 28 Š BANJA LUKA

ona. U filmu se uglavnom pojavljuju amateri, kojima je sigurno bilo teško igrati svoje uloge, ali mislim da su to ostvarili dobro, doživljeno. Filmska priča, zapravo životna istina, kazana je iskreno, autentično, obraćanjem djetetu koje mnogo toga ne može još da shvati, ali koje osjeća svu dubinu boli i teškoća kroz koje prolaze prognani.

Semir Lokmić je odlično režirao film, i mi mu se zahvaljujemo, jer sve što se zabilježi, ostaje. Takođe mu se zahvaljujemo što je film preveden na švedski jezik, zbog onih koji žele da ga vide film i razumiju, iako ne govore bosanski. Na kraju filma, još uvijek u mraku, filmska priča je nastavljena tihim glasovima hora ”Zelena rijeka” i pjesmom ”Stara staza”, i riječima ”Već godinu dana evo kako bolan ležim sada, al`sam sretan kad uveče spazim svjetla svoga grada”.

Tišina, pa buran aplauz. Šta reći osim – izuzetno lijepo filmsko veče u Örebru!

Švedski zapis

JOŠ JEDAN PROĐE DAN...

Sedam prognaničkih dana jednog Banjalučanina u Norrtälje-u

Piše: Ahmet KOZARAGIĆ

Ponedjeljak prođe kao najobičniji radni dan: "Pos´o, kuća, birtija", naravno bez birtije.

U utorak me nazvaše iz mog nekadašnjeg rukometnog kluba "Ceres" iz našeg „malog mista“ i ponudiše mi mjesto u upravnom odboru kluba. Iskreno rečeno, prestao sam računati s tim da će mi se nešto novo događati u Švedskoj, sada kada mi do penzije preostaje još samo jedna godina. Klub me se sjetio poslije desetak godina i ponudio mi tu časnu dužnost.

Bi mi drago i osjetih se počastvovan da, eto, nisu poslije toliko vremena zaboravili moj raniji doprinos, i prihvatih se te dužnosti. Ženska ekipa kluba je u drugoj ligi Švedske, i upravo se sprema na pripreme u Umagu, muška ekipa je u trećoj ligi, a imaju i mlade ekipe koje postižu zapažene rezultate na širem području Štokholma.

Eto mi prilike da se ponovo aktiviram u rukometu koji sam zavolio davno u Banjaluci, kada me je Vehab odveo u Borac i predstavio kao novog fizioterapeuta. Tamo nisam dugo ostao, ali je ljubav prema rukometu ostala za sva vremena. Moje "nove" aktivnosti u klubu neće baš oduševiti Starkicu, ali ona se već naučila na moje egzibicionizme u sportu, muzici i politici, pa mi neće puno zamjeriti.

Jednom mjesečno ćemo popodnevnu kaficu piti malo ranije, zbog sjednica Upravnog odbora kluba, a poneku subotu, ili nedjelju, nećemo ići u Štokholm, već ćemo ostati u našem malom mistu, zbog rukometne utakmice. Imam ja previše izostanaka kod kuće i zbog politike i muzike, ali Starkica se već navikla (poslije 42 godine braka), pa veli, hajde neka se dečko izmori ne bi li i mene pustio da i ja uživam u mome rahatluku.

U srijedu, na godišnjoj skupštini kluba, izabraše me u Upravni odbor. Četvrtak prođe nazapaženo kao i ponedjeljak. A u petak, 6. maja ove godine, "National dagen", Nacionalni dan Švedske, praznik koji Šveđani slave prilično stidljivo, jer se boje da ih neko ne bi proglasio nacionalistima. To je smiješno i naivno, ali šta ćeš, kad su ljudi stidljivi

i bojažljivi.

U rano jutro pretrčah svojih 5600 metara u šumi "Po šumama i gorama naše Švedske ponosne", tuširanje, štimanje gitare, sređivanje frizurice, garderobe, želé poslije brijanja, pa u Štokholm na feštu koju su priredili moji Grabovci u čast svoje Sarah koja je završila srednju školu "har tagit studenten", što kažu Šveđani.

Odsvirah i otpjevah jedan koncert, pa pošto to "nije bilo ono pravo", za stolom nastavismo s pjesmom i svirkom sve do kasnih sati. Pomogao mi je i prijatelj Emir sa svojim finim repertoarom trubadurskih bisera našeg područja.

Adnan, Elvira, Haris, Sarah, Emir, Idhan, Germa i još mnogo dragih prijatelja "odradiše" to veče na najvišem nivou, tako da feštu napustismo teška srca i stigosmo u Norrtälje oko pola tri.

Subota, dan za oporavak: šetnja, kapućino u omiljenom kafiću na obali naše rječice, par flaša omiljenog vina da se nađe na Cresu, pa kući da se spremimo za sijelo kod Seide i Asima. Seida i Asim spremili zerzevata za osmero, a samo nas četvero. Red meze, red vina i tako stiže ponoć dok se okreneš, a domaćinima ni ne pada na pamet da ponude kafu kandžiju.

Uspjeli smo ih ubijediti da nas puste oko pola jedan, pa se tako završi i ovaj prekrasno proveOpuštanje uz gitaru: Ahmet Kozaragić.

deni dan.

Nedjelja, još jedan dan za oporavak, ali "nema odmora dok traje obnova". Jutarnja kafica na terasi, šetnja i kafendisanje u omiljenom kafiću uz slapove naše rječice u centru grada, a onda put pod noge pa u Barkaby da kupimo specijalan poklon za našeg barba Josu koji nam čuva kuću na Cresu, za vrijeme našeg odsustvovanja, zbog radnih obaveza u kraljevini Švedskoj.

Po povratku kući nije se mogla preskočiti kafica na balkonu, a onda, svako za svojim poslom - neko izabra peglanje, a neko joging u šumi. Takva je demokracija, svako može izabrati ono što želi, a rezultat: svi zadovoljni.

Eto, tako to najčešće biva u zelenilom pokrivenoj Švedskoj, kada sunce i ljeto diktiraju način života.

Ja se nikako ne slažem sa onim našim tužnim odgovorom na pitanje "Kako je?": "Dobro je, ne tuku!" Moji planovi i ideali su potpuno suprotni od te tužne filozofije, jer ja tražim i zahtijevam od života mnogo više od toga, a najčešće i dobijem od života mnogo više od toga. Prvih sto godina je najteže, a poslije, lako ćemo.

U ponedjeljak, za jutarnjom kaficom upitah Starkuću: "Da ti nisi zaboravila kuhati za ova četiri dana papanja na drugim stranama?"

Nove knjige Nova knjiga »Banjalučkih žubora«

MOSTOVI, BANJALUČKI…

Piše: Ismet BEKRIĆ

Mostovi, banjalučki, ne spajaju samo obale i daljine; oni, još više, povezuju rasute, prognane, one koji čeznu za rodnim gradom, rijekom djetinjstva i – jedni za drugima. Zato uz te mostove više idu one riječi koje osvjetljavaju dušu, ljepotu, a ne tvrdoću materijala i zla. Zato su oni, u našim mislima i riječima, vezeni, iako se taj epitet ne može, uvijek, uklopiti u opis naše situacije, onoga što smo doživljavali i što nas, počesto, ili ponekad, još prati. Vezeni mostovi! Kao u stihovima naše pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić – vezeni, vitki, raznobojni, osunčani, lelujavi u ogledalu rijeke i naših očiju.

I kroz ovu, već šesnaestu, knjigu »Banjalučkih žubora« uzdižu se ti mostovi, banjalučki, povezujući obale Vrbasa sa obalama oceana i skandinavskih jezera i fjordova. Ti mostovi su sazdani od riječi, od nostalgije, od sjećanja, od želja da u svome gradu ne budemo »stranci« i »turisti«, nego nedjeljivi dio grada, njegovih korijena, njegovog danas i ovdje i njegove budućnosti. I neka nas upravo te riječi uvedu u sadržaj ove knjige, koju su ponovo svesrdno pomogli: porodica Golalić (Plivit-Trade AB, Švedska), Kerim Dizdar (Gradbeništvo, Ljubljana), Teo Hadžić (Tera, Umag), Savez Banjalučana Švedske i Asocijacija mladih »Banja Luka« u srcu, Švedska. »Pobjegne iz bajke, / iz legende slova. / Sva je od boje njegovih očiju…« (Enisa Osmančević Ćurić: »Safikadina molitva«) »Pomislio sam, dok smo se penjali kroz snijeg, uz Dolac, kako njemu sad izgleda naš Grad-Labirint i kako je sad poredao brojeve u svom bestijaru.

-Je li ikad bilo gore nego sad, Alija? – upitao sam ga.

-Bilo je – rekao je on potpuno sabrano i lucidno – kad je bilo isto vako, ali se nije znalo da je vako.« (Irfan Horozović: Iz knjige priča »Prognani grad«) »Ta imena su mi trebala kako bih potkrijepio i dokazao svoju hipotezu da u BiH postoji masa prezimena koja su identična u sve tri nacije naše domovine. Recimo: Babić, Filipović, Kapetanović, Isaković, Delić, Bašić, Vučetić…, itd., itda. Sva ta prezimena postoje i kod Bošnjaka, i kod Hrvata, i kod Srba.Na kraju sam skupio više od osam stotina prezimena koja su zastupljena u sva tri naroda i bh konfesije.« (Zlatko Lukić: »Stabla polomljenih grana«) »Zagledaju nas tužne ptice u letu iznad nas, / znaju li one šta nas tamo čeka?« (Haris Grabovac: »U mislima) »Najteže je svakom živom biću kad ga iščupaju iz korijena

EHER 30 Š BANJA LUKA

i presade na neko drugo mjesto. Tako je i Banjalučaninu istjeranom i poniženom, koji se nasukao negdje daleko, gdje ne teče rijeka Vrbas ispod zelenog Kastela, gdje nema Mujinih ćevapa, gdje se ljudi ne prozivaju u ulici kestenova, čisto onako, iz fazona.« (Severin D. Rakić: »Ružin sok«) »Osta grad. Osta knjiga. Grad od kamenih oblutaka vrbaskih…« (Jovan Joco Bojović: O knjigama Irfana Nurudinovića i Slavka Podgorelca) »Vezeni most je i ove godine započeo stihovima Nasihe Kapidžić Hadžić sa spomen ploče na njenoj rodnoj kući u Stupnici, kraj Vrbasa.« (Vezeni most 2013: »Metafora dobrote«) »Živa šeher Banjaluka / o povratku sebi sniva.« (Kemal Handan: »Bosanske tajne«) »Kada pružim svoju ruku / pomilujem Banjaluku…« (Muhidin Šarić: »Bosna«) »Većina nas posjećuje Banjaluku svakog ljeta, ostane nekoliko dana ili sedmica, posjeti rodbinu i prijatelje, obiđe mezarja i groblja, napuni akumulatore na moru i onda nazad »kući«. To je nažalost naša stvarnost i od nje se ne da tako lako pobjeći.« (Mirsad Filipović: »Savez Banjalučana u Švedskoj) »Znamo, dok je Banjalučana, biće i susreta. Jer oni nisu samo švedski, oni su zajednički, na njih dolaze naši sugrađani rasuti Evropom i svijetom.« (Muharem Sitnica: »Banjaluka u nama«) »I danas, na Krku, kad god sretnem nekog od domaćih ljudi i tadašnjih sudionika naših druženja, sa sjetom, punog srca, pričamo o Ademu i žalimo što se zabave više nikada ne mogu ponoviti.« (Boris Pržulj: »Kad dođu glumci«) »Moja mala Šećer mahala nalazi se dole, u Banjoj Luci, i ovdje, u mome srcu, te u srcima mnogih Banjalučlana koji su u njoj rasli i stasali onih divnih šezdesetih i sedamdesetih godina.« (Mirsad Omerbašić: »Moja Šećer mahala«) »U dugim noćima hladnog svijeta, negdje u izbjeglištvu, duboko u snovima bez želja, pod jorganom među sjenama, najćešće se javlja rodni grad. Oh… kako je tu lijepo.« (Denis Dželić: »Bajka pod drvetom«) »Sada, da bih stigao do tebe, satima putujem… s jednog do drugog kraja Evrope… Najzad se poput svjetlosti pojavi Budžak, pa pozorište, hotel Bosna, Ferhadija, Kastel, i eto mene na Mejdanu. A lipe, mirišu li, mirišu!« (Edhem Trako: »Miris lipa na Mejdanu«) Osim spomenutih autora, u novoj knjizi »Banjalučkih žubora« još se tekstovima predstavljaju: Adem Čukur (»Gradski most«), Sadik Beglerović (»Druženja po mjeri duše«), Radmila Kulundžija (»Nezaboravne note«) i Ismet Bekrić (»Grafike Kemala Širbegovića«), a pjesme objavljuju: Ranko Pavlović, Kemal Coco, Idriz Saltagić, Slobodan Bojić, Migdat Hodžić, Nedžad Talović, Ljubica Perkman, Sadeta Sokol, Mustafa Bajagilović, Sead Mulabdić i Sulejman Kovačević.

Knjiga je obogaćena i likovnim prilozima Kemala Širbegovića, Ahmeda Bešića, Alije Sarača, Enesa Mundžića, Valide Mujezinović, Izete Štaljo Rakić i Ante Mikete, te fotografijama Gorana Terzića, Muharema Sitnice i Gorana Mulahusića.

Ilustracija : Goran Mulahusić

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Sjećanje

Banjalučke kafane

A PRIČE TRAJU... ote, a svi su bili umiješani. Nekad čvrsti, gadni, oholi i uzbuđeni, nekad dobri, mirni i veseli, nekad ravnodušni, nekad usamljeni i uplašeni, mijenjali su se ljudski karakteri zavisno od života i situacije koju im je život donosio i prilike nametale. Nekad i sama kafana.

Pripremio: Rajić Mersad

Od kako je svijet postao, ljudi su se oduvijek okupljali na jednom mjestu, koje ih je privlačilo ko zna iz kavih razloga. Nekad je to bilo iz prijeke potrebe, nekad iz pukih okolnosti. Iz ranijih vremena, kažu, da je to je bio han, gdje su putnici, zatim trgovci raznom robom što su prevozili svoje namirnice, navraćali da prenoće, da odmore i sebe i konje, pojedu, popiju i potom nastave put do slijedeće čaršije, grada ili bilo kojeg mjesta u koje su se uputili. Hanovi su uglavnom bili građeni u gradovima i na drumovima koji su ih povezivali.

Bile su to velike, kamene, četvrtaste kuće sa magazama za robu i štalama za odmor konja, a koje su mogle da ugoste više ljudi.

Po gradovima su, pored hanova, postojale mejhane, kafane, gostione, gdje bi se ljudi okupljali uz vruć napitak od čaja, kafe, salepa. Pored kafana postojale su i gostione u kojima se uglavnom točila domaća rakija, pa vino i drugi žestoki napitci zbog kojih su ljudi navraćali i skupljali se dijeleći međusobno razgovore i eglene. Vremenom, ponude kafane i gostione se ujedinjuju, nudeći istovreneno i kafu i piće svojim gostima, a kasnije, pripremom meza i jela mijenjaju namjenu i dobivaju popularan naziv "bife", čime se otvara široka ponuda i jela i pića, kao i toplih napitaka koji su se prvenstveno služili po kafanama.

U kafani, kao kakvoj duhovnoj instituciji, uvijek se nešto događa, nevino, bezazleno, zanimljivo, nepoznato, razgovor započinje sam od sebe, prepričavaju se događaji iz života, rada, iz sjećanja, sa posla, iz komšiluka, a i iz ribolova. Pojam kafane postao je simbol sastajanja poznatih i nepoznatih ljudi, mjesto u kojem se dokoličarilo i prepričavala životna iskustva i događaji. Razne životne priče, dobre i loše, korisne i nekorisne, prepričavale su se bez prestanka u želji da se nešto nauči, da se loše ne ponovi ali i da se sazna nešto novo i korisno. To je mjesto gdje će gladan naći hranu, žedan utoliti zeđ, nekom beskućniku pružiti prijatan kutak zaštite i topline u hladnim zimskim danima, pogotovu noćima, a gdje usamljene duše traže sagovornika i društvo. Bude se u kafani priče koje se pamte, a vrijedne su da ih neko drugi čuje. Sve su naše priče drugačije, kao što su i životi i događanja različiti, samo su učesnici često isti, stalni, i nepromjenjivi, osim što postaju stariji. Čudnovato trošenje slobodnog vremena ispiranjem i vođenjem tuđih briga.

Niko od njih ne bi da se miješa u tuđe stvari i živEHER 32 Š BANJA LUKA

Kafanske priče -Svak svoje zna !!- bio je česti odgovor na upit o zdravlju i raspoloženju.

Onom duševnom. Nisu žurili da se pravdaju, otvore. Više su svoju muku, ako je postojala, nosili i držali u sebi, rijetko se otvarali, radost su dijelili, o tegobama šutjeli.

-Dosta mi je moje brige, šta će mi tvoja !! - govorili bi drugi znajući da svako svoju muku trpi, nosi je u sebi. Legne, ustane i živi sa njom. Nekad bi osuđivali one što se stalno žale i kukaju, mnogo govore o stvarima koje se njih ne tiču pripisujući im to kao mahanu. Šta bi kafana bez takvih ljudi i njihovih priča, šta bi se znalo o tuđim jadima, njihovim dušama, šta bi se znalo o tuđoj sreći i drugim lijepim stvarima da nije onih koji to sve "znaju" i prenose po kafanama. Da nije bilo takvih ljudi, trebalo bi ih izmisliti. Kafana ih je trebala kao što su oni trebali kafanu. Često su im priče bile uveličane, nedovršene, pune nekog ličnog viđenja ali je, na kraju, ostavljano kafani da prihvati ili odbaci njihova kazivanja. To je bila draž kafane što je u suštini doprinijelo da i kafane i gostione, kasnije bifei i moderni kafići, postanu, uistinu, omiljena mjesta okupljanja uz prijatna druženja, ćaskanje i prijateljsko ubjeđivanje o mudrosti življenja i života uopšte.

Teško onome koga kafana uzme na "zub". Razgovor postaje vezan za njega i neku njegovu mahanu, slabost ili laž, neprijatno iskušenje, to ne mora biti ništa značajno ali ostaje pogodno da se na nju okome kao jastrebovi, vremenom se priča uveliča, izmijeni, nešto doda, pa čak ponekad izgubi svoju prvobitnost i postaje nevažna, i brzo se zaboravi.

Navečer, dugo bi sjedili izmjenjujući mišljenja bez trunke žaljenja ili omalovažavanja i laži, prisjećali bi se priča, dogodovština, dozivali sjećanja da otvoreno kažu šta misle, prepričaju događaj ili neku intimnu tajnu potkrepljujući je svjedočanstvima, tražeći podršku i odobrenje da su uradili dobru i pametnu stvar. Kafana je uglavnom bila ispunjena razgovorom, opreznim i nevjerovatnim, ostvarenim željama i neostvarenim planovima, razgovor pun snova i brige se lomio po zadimljenim i slabo osvijetljenim prostorima. Ponekad bi se u njoj osjećala turobna, otežana atmosfera tuge, skrivena usamljenost je treperila zrakom, da bi dolaskom neke vesele duše, koja ih razvedri kao kad sunce ogrije, sve bi to onda brzo nestalo, u tren se izgubilo i ponovo pretvorilo u zanosnu toplinu drugovanja.

Potekli bi kafanom potoci riječi utjehe, misli, ubjeđivanja, a neobavezna eglena bi se povratila puna

iznenadnih šali, zadirkivanja sa očito pojačanim raspoloženjem. Svi sjede, naoko mirni, puše, piju, meze, jedu i razgovaraju. Bio je to svijet kafane i dešavanja. Svijet kafane koji ih je privlačio. To je bio drugačiji život, naizgled dalek, a ipak u njihovom komšiluku s kojim su bili vezani nestvarnim i nevidljivim koncima. Zato se vole i prepričavaju kafanske priče i uspomene.

Ribari, lovci, zanatlije, majstori, ekonomisti, doktori, inžinjeri, pravnici, radnici i neradnici, stariji i mlađi, u kafani su postajali ustalasana, raspričana gomila razgovora u kojem je izgledalo da niko nikog ne čuje, a svak svakoga razumije. Za istim kafanskim stolom sjedi profesor sa klošarom, pisac sa šoferom, glumac i sitni đeparoš, službenik i švaler, i svi su oni isti, glasni u razgovoru i priči.

Sva ta bučna atmosfera nikom nije smetala jer, da je smetala, ne bi se ponovo zavraćali u njih.

Očito im je bilo prijatno i lijepo jer su se u kafani osjećali dobro, okupljali se svakim danom, nedjeljama, mjesecima pa i godinama, na istom mjestu, u istoj kafani. Svojom duhovitom maštom, dovitljivošću, šaljivim dosjetkama i čudnim obrtanjem raspoloženja izjednačavali su se jedni sa drugima, pa im je bilo svejedno, ko je ko i šta je šta, i po zvanju i po vjeri. Postajali su bliski jedan drugom kao da su oduvijek bili zajedno. Svaka je kafana imala svoje stalne i povremene goste. Oni stalni su, kao inventar, bili duša kafane dok se drugima, privremenim gostima, nije pridavao veći značaj niti se računalo na njih.

Kafana kod Tice na Hisetima, Orhideja, Studenac, kod majke Halime u Potoku, Beba, Slap, Troko, Abacija, Yeti, Esed, Klašnik, Volan, Vehbi, Vlajko, Asim, i dr. Listaju se imena i nazivi samo onih koje su banjalučki ribari obilazili ili svraćali u njih, bilo da idu u ribolov ili se vraćaju iz njega.

Tica, Studenac, Halima, Asim u Karanovcu, kasnije Abacija i Vehbi, bila su omiljena mjesta okupljanja ribara moje generacije. To su mjesta gdje smo se najčešće sakupljali njegujući našu ribarsku tradiciju.

Okupljali smo se, manje ili više na svim nabrojenim mjestima, postajali njihov svakodnevni inventar. Ovim ne želim da umanjim značaj drugih kafana ili da naglasim samo gore nabrojane, koje su isto kao i ove, imale svoje stalne i povremene goste kao što smo mi povremeno navraćali u neke druge, kao što su bili Volan, Vlajko, Troko ili Esed.

Sastajališta ribara Nabrojene kafane su postale sastajalište ribara i lovaca gdje su padali dogovori za odlaske, kovani planovi za slijedeći ribolov ili smo, umorom satrveni, navraćali u njih poslije završenog ribolova da ispržimo ribu, prepričamo i izmijenimo stečeno iskustvo sa tog ribarenja. Razgovor je tekao o tome kako je ko od nas prošao u ribolovu, na što se hvatalo, koji su mamci radili, koji nisu, gdje se lovilo, ko je sve bio na vodi, ulov, stanje vode, lopovluci i

Sjećanje šejtanluci i uvijek je bilo zanimljivo, nikad dosadno.

Jer da nije, sigurno se ne bi zavraćali u kafanu.

Zafrkancija, šale i izazovi bi često trajali do kasno u noć, nekad do samog "fajronta", zaboravljajući na umor i probleme. Nekad smo znali i osvanuti, da bi, sutradan, opet nastavili sa istim žarom kao da jučer nije ni postojalo. Živjeli smo život koji nam je odgovarao sa bogatim osjećajem za tradiciju koju smo naslijedili od naših očeva, ljubomorno je čuvali i revnosno poštivali.

Lična odgovornost, nezavisnost, ustrajnost, darežljivost i velikodušnost su česte osobine društva iz kafane sa posebno izraženim osjećajem lojalnosti prijateljstvu i druženju. Život u kafani je oduvijek bio primamljiv za sve kategorije ljudi, a kafanska slava je opjevana u mnogim pjesmama; Od kafane do kafane, I tebe sam sit kafano i dr. Nije lako iz tog vremena nekog posebno izdvojiti jer se druženje nastavljalo bez razloga ko je s kim lovio, odrastao ili radio. Postajale su stalne družine koje su bile

povezane nekim zajedničkim, nevidljivim nitima, bilo da se radilo o ribarenju ili sjedenju u kafani da bi se te zajedničke družine spajale u jedno malo kafansko društvo.

Naveo bih primjer Midhe Jahića i Reše Kobašlića, zatim Avde Šehića, Faruka Burazorovića, Omera Coce, te mene, Besima Tufekčića, Mirka Kragulja, mog brata Muhameda, zatim Nike Andrijevića, Tomislava Kulijera, Brace Spahića, onda Ace Kovačevića, Zlaje-Cacinog- Ibrahimbegovića, Vlade Bojera, Ćazima Šeranića, pa Dževde Husedžinovića, Hasana Sarajlije-Ćele, Čare, Lutfe, Made Mošinovića, i Keme Grahe, Bože Morače, Džemila Gutlića, Milenka Vuletića-Koke, Sojtarić Čade, te Zulić Nećka-Zule i Ratka Nalića–Ćele, zatim mlađe generacije, Asima HusedžinovićaBrke, Seje Kulenovića-Kuke, Mušerefa SpuzićaMunje te mnoštvo drugih jarana koji su najčešće ribarili zajedno, najčešće se i zajedno sretali na vodi pa i u kafani. Svako druženje je prihvatano kao

nešto prirodno i normalno, nije bilo primjedbi, zavisti ili ljubomore i svaka pojedinačna skupina je bila rado viđena. Sjedali su jedni sa drugima, dijelili istu livadu ili sto, klopu i piće, nezavisno gdje se sretnu; na vodi ili u kafani. Navedena imena su samo neke od "klapa" ili ribarskih pajdaša ili "suribara", bilo ih je mnogo više i nisu se nipočemu izdvajali niti razlikovali, nego, naprotiv, druženje im je omogućilo iskrenu izmjenu bogatog ribarskog iskustva i suživota, jer ih je čvrsto vezala zajednička ljubav prema ribarenju na našim rijekama.

Na kraju da kažem da je kafanski život nepredvidljiv, ne možeš da ga planiraš, samo se desi, postaješ njegov dio i kao plamen se širi i guta te.

Teško ga je ugasiti. Dugo živi u nama, odgara i određuje naše mjesto u društvu, u raji, nekad lijepo, ponekad kobno ali iznad naše volje i naše snage.

Takvog kafanskog života ja se sjećam iz lijepog grada na obalama zelenog Vrbasa ispod padina okolnih brda što okružuju i rijeku i Banju Luku.

Banjalučki ljubitelji kafane: Januar 1990.godine.

Ribarenje na Uni: Kulen Vakuf osamdesetih.

Prijatelji na okupu: Emir, Lutfo, Mujo i Faruk.

Predah uz bilijar: Mado, Zec, Coco, Faruk i Zula.

Kafana je uvijek bila najpopularnije mjesto okupljanja ribara: Avdo, Mado, Emir, Zlatko.....

Bokrecension

”Vägen till det okända” Författare: Enisa Bajrić Förlag: Sörmlands Museum, 2013 Enisa Bajrić, bosatt i Nyköping sedan 1996 har nyligen utkommit med en bok om sitt liv i Bosnien och i Sverige: ”Vägen till det okända”. Boken ingår i Sörmlands Museums bokserie ”Livsberättelser”. Och Enisa Bajrićs bok är den femte i serien. Den är tvåspråkig, ena halvan är på svenska och andra på bosniska. För många Nyköpingsbor är Enisa välbekant genom sitt arbete i föreningen Hand i Hand i Nyköping som hon startade. År 2004 fick hon Kulturstipendiet i Nyköping för detta arbete. Ett diplom fick hon år 2010 för ”Årets folkbildare i Sörmland”.

Enisa sitter även med i styrelsen för Kulturarvsalliansen i Nyköping.

Enisas hemstad är Banja Luka och det är den näst största staden i Bosnien-Hercegovina och har omkring 300 000 invånare.

Staden utsattes inte för bombangrepp under Bosnienkriget, men många människor mördades eller utsattes för misshandel och övergrepp av den serbiska militären.

De flesta av Banja Lukas bosniska muslimer och kroater flydde eller tvingades att ”frivilligt” lämna staden. Idag domineras Banja Lukas befolkning av serber. Det bor många från Banja Luka i Sverige och en egen förening för dessa som kom därifrån finns

EHER 34 Š BANJA LUKA

Foto i prevod sa švedskog: Mirsad Filipović

här i Sverige. I dess styrelse hittar vi Enisa.

Givande berättar Enisa i boken om sin barndom och uppväxt, utbildning som gjorde henne till tandtekniker och hur konflikten/kriget på 1990-talet innebar att de efterhand kom till Sverige och Nyköping.

Det är starkt att kunna återge all bedrövelse som Enisa har varit med om och sett.

Sedan år 2000 har Enisa med sin man åkt till Bosnien varje sommar. Men vi är gäster där, skriver hon. I sitt jobb med Hand i Hand är Enisa ofta ute och presenterar dn bosniska kulturen.

Längtan hem, till Bosnien, syns hos alla, menar Enisa, även hos de yngsta.

Enisa blir imponerad när hon ser barn och ungdomar som dansar, sjunger och läser dikter med Bosnien som tema.

Varje gång börjar hon gråta. Hon vet ju att de inte är tvingade att delta. De vill själva bevara sitt lands kultur. Enisa tycker om Nyköping, till vissa delar liknar det Banja Luka.

Nyköpingshus liknar deras Kastel, Nyköpingsån ser ut som floden Vrbas, gågatan är Gospodska ulica(herrgatan), lindarna diftar, men inte lika starkt som i Banja Luka. Olika stadsdelar i Nyköping påminner om Banja Luka. Men hennes hemstad, just Banja Luka har första platsen i hennes hjärta.

När hon var på kurs i Örebro och åkte till-

baka till Nyköping på helgerna, upplevde hon staden som sitt hem. När hon klev av tåget kände hon sig varm i hjärtat, hon kände att Nyköping var en stad hon gillade.. Hon har ingen önskan att bo någon annanstans. Hon tror inte hon skulle trivas bättre.

Det spelar inte så stor roll var jag bor i Sverige, skriver hon.

Enisa har rest mycket och besökt många städer i Sverige, men de är likadana för henne.

Sorgen kommer aldrig att försvinna oavsett vilken stad hon bor i. Man kan bli nöjd, men själen värker. Efter en till två månader i Bosnien återvänder hon til sitt svenska hem.

Då är hon ledsen och bär med sig sina minnen och nya foton som hon visar för sina vänner i Sverige med en suck. Enisa menar att det säkert finns en anledning till att hon fortfarande är kvar i Sverige, likaså en anledning till att hon inte har återvänt permanent till Bosnien.

Kanske den ena sidan på vågen blir tyngre och tyngre och kommer att vinna, men än vet hon inte vilken. Vänner har hon i Sverige och i Bosnien, men boken avslutas med: har jag ett hem...där jag verkligen är jag?

Torbjörn Andersson

GDJE SAM JA STVARNO JA? Enisa Bajrić: „Put u nepoznato“, izdavač: Sörmlands muzej, 2013.

ENISA Bajrić, koja živi u Nyköpingu od 1996., nedavno je objavila knjigu o svom životu u Bosni i u Švedskoj: "Put u nepoznato."

Knjiga je dio Sörmlands Muzejske serije knjiga "Životne priče." Enisina knjiga je peta u nizu. Ona je dvojezična, jedna polovina je na švedskom a druga na bosanskom.

Za mnoge građane Nyköpinga je Enisa je veoma poznata kroz rad udruženja Hand in Hand, koji je ona i osnovala.

U 2004. dobila je kulturnu stipendiju u Nyköpingu za svoj društveni rad. Značajnu diplomu je dobila u 2010. godini kao "najbolji pedagog u Sörmland regiji". Enisa je također član odbora Saveza za kulturu u Nyköpingu.

Enisin rodni grad je Banja Luka, drugi grad po veličini u Bosni i Hercegovini koji ima oko 300 000 stanovnika. Grad nije bio podvrgnut bombardovanju tokom rata u Bosni, ali mnogi ljudi su ubijeni ili podvrgnuti maltretiranju i zlostavljanju od srpske vojske. Većina banjalučkih bosanskih Muslimana i Hrvata su pobjegli ili su bili prisiljeni da "dobrovoljno" napuste grad. Danas u Banjoj Luci većinu stanovništva čine Srbi.

Mnoge Banjalučane u Švedskoj možete naći u njihovim udruženjima ili njihovom savezu.

U glavnom odboru nalazimo i Enisu.

U knjizi kazuje Enisa, veoma sadržajno, o svom odrastanju i djetinjstvu, o svom školovanju za zubnog tehničara i kako je konflikt / rat početkom devedesetih uticao na dolazak Enise i njene porodice u Švedsku i Nyköping. Enisa je imala snage da ispriča sve one teškoće i žalosti koje je preživjela i vidjela. Od 2000., Enisa je sa suprugom svakog ljeta putovala u Bosnu. Ali mi smo tamo samo gosti, piše ona. Kroz svoj posao u udruženju Hand in Hand, ona često prezentuje bosansku kulturu. Čežnja za svojim domom, za Bosnom, vidljiva je kod svih, kaže Enisa, čak i među najmlađima. Enisa je impresionirana kad vidi djecu i mlade ljude koji plešu, pjevaju i čitaju poeziju u kojoj živi Bosna. Svaki put počne da plače. Ona zna da ih niko ne prisiljava da to rade. Oni žele sami da na taj način očuvaju kulturu svoje zemlje. Enisa voli Nyköping, jer u nekim dijelovima grada sliči Banjoj Luci.

Nyköpingshus sliči njihovom Kastelu, Nyköping rijeka podsjeća na Vrbas, pješačka ulica je Gospodska ulica, lipe mirišu, ali ne

kao u Banjoj Luci. Razna naselja u Nyköpingu podsjećaju na banjalučka. Ali njen rodni grad, Banja Luka, na prvom je mjestu u njenom srcu. Kada je vikendom bila na putu u Örebro i vratila se u Nykoping, doživjela je grad kao svoj dom. Kad je izašla iz voza, osjetila je toplinu u srcu, i znala da je Nyköping grad koji je zavoljela.

Ona nema želju da živi negdje drugdje.

Ona ne vjeruje da bi se tamo osjećala bolje.

Nije ni toliko bitno gdje bi ja živjela u Švedskoj, piše ona.

Enisa je mnogo proputovala i posjetila mnoge gradove u Švedskoj, ali su oni za nju isti.

Tuga nikada neće nestati bez obzira u kojem gradu živjela. Čovjek može biti zadovoljan, ali duša boli. Nakon 1-2 mjeseca boravka u Bosni, ona se vraća do svog švedskog doma. Tada je ona tužna, nosi sa sobom svoje uspomene i nove slike koje je pokazuje svojim prijateljima u Švedskoj s uzdahom. Enisa smatra da postoji svakako veliki razlog da je ona još uvijek u Švedskoj, kao i razlog zašto se ona nije vratila zauvijek u Bosnu. Sve je teže i teže odlučiti se kojoj se strani puta prikloniti, a ona to još uvijek ne zna.

Prijatelje ona ima i u Švedskoj i Bosni, ali knjiga završava pitanjem: Imam li ja dom ...gdje sam ja stvarno ja? Š E H E R 35 BANJA LUKA

U VRTU PJESNIKA

DRVO – SVJEDOK BESMRTNOSTI Foto: Goran Mulahusić

Piše: Marjan Hajnal

(Uvod iz neobjavljene knjige “Posljednji”) Ozarjem svestvarajućim obasjano i eterom hlorofilnim oduhovljeno u trenu tvorbe svijeta, tri dana vasionska gordilo se drvo ovjenčano besmrtnim plodovima, dok nije došao neznanac. Obdaren čudnim umom, ponesen varljivom vizijom, napravio je alatke, posjekao plemenitu voćku i na nadzemnom ostatku nakalemio drugu.

Do podneva, poraslo novo stablo, procvjeta i najavi plodove, a oni su se nepovratno sušili i padali još prije no što bi dozreli. Razočaran, pridošlica posiječe i njega. Sjedio je tugujući, natapajući suzama stari panj. Bližio se sumrak četvrtog dana. Primijeti nepozvani 36

ŠEHER

BANJA LUKA

da iz panja niče zelena grančica, te se zapita: “Kakva je to čudesna biljka kojoj su suze bile dovoljne da oživi?”

Poraslo je drvo, ali, nisu svi njegovi plodovi bili vječni. Samo rijetki bi se zadržali, ostali su propadali kroz prostranstvo dolazeće noći. Sjetan, nasluti neznani da ga drvo čuje i vidi. Ne samo to: osjećalo je njegove misli. Utjehe radi, s povijene grane nudilo mu je jednu od svojih voćki, no, činio se posjetilac sam sebi nedostojnim. Radeći, povrijedi dlan desne ruke, kaplja bola rasprši se pored stabla. Od tada je pisao pjesme.

Neke, najtužnije, započinjale su prizorima drveta, očajnog nad mladim izdancima niklim uz kap grimizne tvari. Ono, o ponoći, ponovo ponudi svoj najdragocjeniji plod.

Uze ga sada darovani i shvati da i noću vidi, ali, mladice pred njim splele se u neprelaznu prepreku, ogradile ga od drveta. Svo znanje nije mu pomagalo da mu se vrati. Međutim, u rukama je držao poklon, dio novog jutra, sad je još samo trebao odgovarajući komad tla. Kad ga je nakon dugih tegobnih lutanja pronašao, dade mu ime. Poklonio se grešnik

zemlji i predao joj dar. Dok strpljivo čeka, piše stihove i povremeno zagleda svoj dlan.

Govore li mu linije života o danima svjetlosti stvaranja više od ožiljka kojim je ranio vrijeme?

O dalekom drvetu sanja, sluteći da ono uvijek osjeća i sve zna o njegovim mislima, stihovima i čežnji za povratkom, o nepotrebnoj spoznaji konačnosti. Da li je pronašao sebe u mrklini svoga ja? Da li će se, bude li to želio, vratiti dani unatrag, do svoje bezbrižne bezbolnosti u vječitoj igri? Ili će, sumnjičav i poluzahvalan, uživati u čudesnim plodovima? Do novog samozaborava i probuđenim nagonom njegovih sinova za sječom. Ili, za pisanjem: O čemu, i kako bi se moglo drugačije, do o grimiznoj ploti, danoj da skrivena kruži venama. Badava zabrane, žedni je vape van. Svijet…

Sa suštinskom razlikom. Malobrojni zrače idejom o samospoznaji. Slave Univerzum s nedodirnutim drvetom. Jedinim u cjelosti dobrim: od korijena istine, do plodova besmrtnosti.

Jedna banjalučka priča

PRIJATELJSTVO U KAMEN ZAPISANO Tekst: Edo Čizmić

Tragovi u kamenu svjedoče za sva vremena.U nekim davnim vremenima crtežom,oblikom i porukom ljudi kazuju o događajima, mislima, životu, da bi buduće generacije saznale kako se nekad rađalo, živjelo i umiralo. Čovjeku je svojstveno da zaboravi, ali ne i kamenu.

To potvrđuje hiljade kamenih stećaka širom Bosne i Hercegovine.

Ljepota stećaka i danas zadivljuje. Pitamo se: kako su tadašnji neimari kamene gromade obrađivali, stvorili remek djela sa oskudnim alatima? Želja, da se trag ostavi o čovjeku i vremenu, i vješta ruka bili su sve.

Ljeto 2013. godine, avgust.Sunce prži, spas se traži u oskudnoj hladovini, a na banjalučkom Gradskom groblju ispraćaj još jednog prijatelja.

Svakim danom ih je manje.

Muharem je bio skroman i nenametljiv čovjek. Uz njega supruga Kruna, braća,rodbina, komšije, prijatelji. Dok je zdravlje služilo bio je strastveni lovac. Nikog nije zamarao svojim zdravstvenim i drugim teškoćama, a bilo ih je.

Povorka sa kovčegom se zaustavlja pred mermernom grobnicom.

I tu se iznenadim.

Na ranije sagrađenoj grobnici uklesali su i krst i križ, EHER 38 Š 36 BANJA LUKA

Foto: Slobodan Rašić-Bobara polumjesec sa zvijezdom i zvijezdu petokraku. Ovi simboli sa uklesanim imenima sugerišu da se ovdje zajedno sahranjuju: Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ateisti. Je li to moguće? Nisam znao da nešto tako postoji.Tradicionalno, ljude sahranjuju po vjerskoj pripadnosti.

Ovo me potaknu na razmišljanje. Patina na spomeniku i tragovi vremena kazuju da je grobnica sagrađena mnogo ranije, graditelji su bili prijatelji,dobro se poznavali, imali puno zajedničkog. Za njih je bilo potpuno razborito,da dijele vječnu kuću. Simbolično, zadivljujuće i upečatljivo, da ima i takvih ljudi.

Nešto drugo zaokuplja moju pažnju. Kako to da, iako su se vremena promijenila, oni malobrojni nastavljaju lijep običaj: dalje nastanjuju ovu jedinstvenu vječnu kuću?

U novije doba mnogi se preobratiše i od “složne braće“ postadoše nešto drugo, neprepoznatljivo. A možda se i nisu preobraćali već samo,u nekim vremenima, bili dobri glumci.

Do prve prilike.

Vraćam se s groblja tužan,ali s nekim čudnim ponosom.

Ponosom na ljude o kojima govori priča u kamenu. Sa njima i za njih je vrijedilo živjeti.

Valja ih sačuvati u sjećanju i braniti od zaborava.

Životno putešestvije Izudina Zude Smailagića

OD ČORKOVCA DO NORRKÖPINGA

Tekst: Ozren Tinjić Spomenete li u društvu Banjalučana ime Izudina Smailagića, ili jednostavnije - Zude, asocijacija je sijaset. Agino selo, nedaleko od Banje Luke, Vrbas, Mejdan, nogomet, pozorište, akšamluk, gitara i pjesma. Više nego dovoljno razloga za ugodan razgovor sa čovjekom koji je po mnogo čemu obilježio i kulturno- umjetnički život Banjalučana u Švedskoj.

Rođen je 1943. godine u Čorkovcu, malom naselju nedaleko od Vrbasa, u Mejdanu, a nekada davno petom kvartu. Rastao je uz roditelje, oca Aliju i majku Čelebiju, brata Ibrahima, te sestre Zemiru, Nurku, Fatimu, Hanu i Džanu. Zanimljivo je da svi Smailagići, a ima ih podosta, porijeklom su iz Aginog sela, na desnoj obali Vrbasa, na nevelikoj visoravni. U selu je bilo 45 kuća, od čega su 43 pripadale Smailagićima, a dvije su bile romske. Nažalost, nakon posljednjeg rata ostale su samo četiri. Svi stanovnici vukli su porijeklo od Smail age kojeg smatraju rodočelnikom familije Smailagić. Bio je dizdar tvrđave Bočac. Prije njega dizdari su bili njegov otac i djed, a poslije njega i njegova djeca I unuci.

Smailagići na okupu ”Postala je tradicija da se svake godine u julu Smailagići, poput mnogih drugih familija, raštrkanih po čitavom svijetu, skupe u Aginom selu. Izuzetna je to prilika da se nađemo, družimo, zapjevamo. Na ovaj način želimo otrgnuti od zaborava našu lozu. Posebno je to bitno za mlade, da nikada ne zaborave ko su, šta su i od koga su. I ove godine susreti će se održati 26. jula, kao i obično, u organizaciji našeg ”poglavice” Huseina Sinca Smailagića”, uz smiješak priča Zude.

Rado se Zude, u slobodnom razgovoru, sjeća svoje mladosti. Već u sedmoj godini seli se u Cazin. Kako je otac radio u pošti, stigla partijska direktiva i premještaj. Na svu sreću, zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Banje Luke, Ismetu Hadžimujagiću, majke Čelebije zetu, otac Alija ponovo dobija namještenje u gradu na Vrbasu. Slijede osnovna škola ”Filip Macura”, potom gimnazija i završetak elektro fakultet. Ukratko, Zude postaje profesor na Tehničkoj školi u Banjoj Luci gdje predaje elektroniku, fiziku, matematiku i elektronska mjerenja. Napokon u ” R. Čajavecu” dobiva zasluzeno (po obrazovanju) mjesto inženjera u laboratoriji mjernih instrumenata. Svojedobno živi u Mejdanu, podno Begova brda, a sticajem okolnosti i na Pobrđu, pod Pećinama…

Iz prvog braka ima dvije kćerke, Eminu i Selmu. Emina rađa Erika i Alexandera, Zudine unuke. Iz drugog braka, sa Jasminkom, rađaju se kćerke Amra, Amela i sin Alija. Danas, Zude sa svojom suprugom i djecom uživa svoje penzionerske dane u Švedskoj. ”Eh, da mi je neko rekao prije trideset godina da ću penziju dočekati u Švedskoj, vjeruj mi, proglasio bih ga totalnom budalom”, kratko Zude komentira svoje ”sjevernjačke” dane.

Sjećanja na daižu Adema Vrbas, rekao bih - sasvim prirodno, odigrao je veliku ulogu u Zudinom odrastanju. Nezaobilazna druženja i igranje, a kasnije akšamluci na Abaciji sa rajom. Premeće po uspomenama Zude i sjeća se Brane Kapisode, Ibriša, Sabija, Zikana, Nećka Lisinog… No, dani koje je provodio sa svojim daidžom Ademom Ćejvanom, legendom banjalučkog i jugoslovenskog glumišta, ostavili su u Zudi neizbrisiv trag. ”Daidža Adem je živio pod Pećinama u svojoj kući starobosanskog stila.

Divna bašta, naši ljubimci, dvije ovce, Beka i Meka, i naš avlijaner Tusa. Ma,

Sretan par: Izudin i Jasminka Smailagić.

Adem je po svemu bio originalan. Volio je šalu, pjesmu, lijepu priču, akšamluk. Sjećam se da smo redovno, subotom i nedjeljom, a bogami često i nakon radnog vremena, dolazili kod njega. Sjedili smo pod njegovom kruškom favoritom koju je zasadio Ademov otac, Rušid. Dođu Aziz Kapidžić i Mirko Mrkić, late se gitare i tako, do duboko u noć”, sjeća se Zude.

Nemili, da ne kažem okrutni, rat je učinio svoje. Zude se, poput mnogobrojnih Banjalučana, sa porodicom obreo u Švedskoj u Norrköpingu. Da krv nije voda i da je Banja Luka još uvijek duboko u njemu vrlo brzo pokazuje.

Nastavlja tradiciju svog daidže i počinje sa organizovanjem kulturno- umjetničke manifestacije ”Sa glumcima u maju”. Svojedobno je tu manifestaciju utemeljio Adem Ćejvan u Banjoj Luci, okupljajući najpoznatija glumačka imena iz bivše Jugoslavije. Kako mi reče, do sada je bilo 14 susreta u Švedskoj i ne namjerava prestati. Ljudi vole ovakve priredbe, vole druženje i lijepu riječ.

A kao dobar organizator, Zude se pokazao, a i ostavio dubok trag, kao predsjednik u udruženju ”Bosna i Hercegovina” u Norrköpingu i Savezu Banjalucana Švedske.

Godine s fudbalskom loptom Zudine kćerke su završile fakultete u Švedskoj. Amra je pravnica a Amela socionom. Nekada mali Aljo, a danas momčina, Alija, prvotimac je nogometnog drugoligaša ”Sleipnera”. Valjda je ljubav prema lopti naslijedio od oca. A ovaj mu komotno može biti uzor. ”Kada je lopta u pitanju, e, o tome bi se moglo pričati danima. Počeo sam u ”Borcu”, ali kada sam vidio da je sva moja raja u BSK-u, prešao sam kod njih. U desetak godina igranja u tom klubu postigao sam preko 200 golova. Igrao sam centarfora, u paru sa neponovljivim Esom Bašićem. Bila su to zaista lijepa vremena”, zaključuje Zude.

I jedna zanimljivost vezana za BSK i Zudu. Bila je 1963. godina i na pripreme u Banju Luku je došla ekipa poljskog prvoligaša Slaska. Prvu utakmicu su odigrali protiv ”Borca”, a drugu protiv BSK-a. Elem, Slask je vodio sa 3:0, a Zude zabija za 3:1. Bio je to prvi BSK-ov i Zudin internacionalni gol.

Meč se zavrsio pobjedom Poljaka sa 3:2.

Uspomene nisu izblijedile, a Zude i dalje korača uspravno. Dočekao je penzionerske dane, djeca već velika i žive svoje živote. Ljeto je na pomolu, ponovni susret sa gradom na Vrbasu i starom rajom. Sve nekako potaman, baš kao što je sve bilo u životu Izudina i njegove Jasminke.

39 37

Banjalučke priče

Takva je bila moja ulica, Avde Karab

Napisao: Atif Turčinhodžić

IBRAGA IZ

Ova priča, koja ne može da nestane, niti da se izbriše iz moga sjećanja, vraća me u ona lijepa vremena i oživljava lik Ibrage iz našeg komšiluka, čovjeka koji je u to vrijeme, kao i svi naši očevi, živio prepošteno i brinuo o svojoj familiji. Ne znam da li se neko sjeća tih poštenjačina, i to baš iza onog rata, pa bili direktori, čuvari ili kočijaši, ili kakve knjigovođe... Sve se svodilo na jedno, a to je da se zaista živjelo od poštenog rada, od svojih deset prstiju, da bi se nahranila čeljad koje u mom komšiluku, hvala bogu, nikad nije falilo.

Svaka familija u mom komšiluku imala je u prosjeku četvero ili petero djece čiji su očevi, uglavnom, radili danonoćno sve i svašta, osim naravno lopovluka, da bi se preživljavalo. Nije se imalo, pa smo se počesto prali i„lukšijom“, u onim banjicama, i to u redu, jedno po jedno, kako su znali naši reći - "ošurili", hehehehe, ili sada po ovome "okupali". A najrađe smo se, ipak, kupali u Suturliji,Vrbasu i Vrbanji, pa bogme i u našoj rječici koja je itekako znala biti lijepa sve do nekih ..., Crkveni. Sapun je inače bio pravi luksuz, a zbog toga nismo ni najmanje bili nesretni, jer smo i tako slušali priče da su ga pravili od pasa..., hehe. U to vrijeme ulicama su šarali "šinteri", pa smo i mi djeca, kao i čukci, bježali u kuće i virili, hem što nam je žao pasa, hem što smo se i mi bojali. Prije svega kola koja su škripala, bolje reći cvilila, pa nisi znao koji je cvilež žalosniji, točkova ili ulovljenih pasa. Teško

je to bilo i vidjeti i slušati, jer smo znali kuda ih vode.

No, da se vratim sjećanju upravo na našeg rahmetli Ibru, kojega smo zvali "čelični" insan. Bio je ponizak, sa obaveznom "micom", kapom, ali, brate, sav u kvrgama i mišićima. Onako nabijen, kao "Herkules", a mi, ko djeca, uvijek smo virkali i govorili kako je naš Ibro "mrga“ , Herkul. Svi smo mu se divili, i skakučući oko njega, da mu se "umiljavamo" i pokažemo kako smo s njim dobri, i kako nas on štiti, posebno ako nas neko bude dirao iz druge raje.

Imao je Ibraga svoju kuću i svoju bašču, uvijek sve sređeno, a u tome mu je pomagao i njegov sin Sutko koji nekad nije mogao sa nama ni lopte poigrati, nego je sa svojim babom radio u bašči, a u bašči ljepota, i svašta, od graha pritkaša i mrkve do misirača i krastavaca, pa poneki kuruz, a sve to ne bih ni znao ni vidio, da nisam nekoliko puta, kad nam lopta preskoči iz Hasanovog dvorišta u baštu kod našeg Ibre, i ja preskočio za njom, prije toga gledajući da nema slučajno A i kada je bio bašči, a doletjela lopta, zabacio bi svoju "micu" i, dobroćudno mašući glavom, vratio nam loptu, naš „krpenjak“, napravljen od starih čarapa i priglavaka naših majki.

Jedan događaj ne može da izblijedi ni danas. Jednoga dana se zateknem u onom mome "špajzu", ostavi, rekli bismo danas, da nešto "maznem" od slatka i onih "buftli" što je moja mama baš znala naprav-

Banjalučki Herkules: Ibraga iz Karabegovićeve ulice.

40

egovića

Z KOMŠILUKA iti. Baš tada me prekinu nečije pomaganje niz našu ulicu, Avde Karabegovića, a zatim i galama naše Mine i odjek njenih nanula po kaldrmi. Virnuh i vidjeh i Suljincu zamotanu u maramu, a ispred nje njena krava i njen povik: "Zovite nam Ibru!"

Ostadoh zatečen i zakovan u onon špajzu, ne znajući o čemu se radi, dok Suljinca ne zakuka: "Ah, jadna majko, krava mi se najela djeteline, zovite Ibru!“ Ubrzo se tu nađe i Ibro, i svi odahnuše dok on ne reče: "E, nema joj spasa, moramo je odmah priklati, i to ovdje na ulici!“ Kako reče, tako i uradi, i krava se nađe uza same tarabe Buhića. Nisam mogao da gledam, ali je sve brzo prošlo, a onda i Suljinca odahnu, da se krava ne pati, pa će Ibri: "Ah, bog ti dao, Ibraga, šta bi mi bez tebe!?"

Takav je bio naš Ibraga, svima je rado pomagao. Naoko strog, ali insan velikog srca, i draga banjalučka poštenjačina. Bio je Ibraga i učevan, i pobožan, pa je i umro klanjajući u Ferhadiji.

Neka mu je veliki rahmet, kao i svima onim dobričinama iz naše ulice kojih više nema.

Sjećam se, kao kroz maglu, da je u blizini bila i džamija, a na nju me podsjeti jedna meni draga komšinica iz djetinjstva. „Pa zar ti ne znaš kako se zvala?“, upita me. „Eto, zaboravilo se...“, počeh da se pravdam.

"Simit džamija, e sad da se ne zaboravi!“ Za one koji ne znaju, ili su zaboravili gdje se nalazila, recimo da je bila na ćošku, kada se krene osnovnoj školi „Filip Macura“. Prelijepa džamija sa drvenim minaretom, oko nje bašleci, a mi, ko djeca, u akšam uz one svjetlace, pa i poneku misiraču, i plašenje ko naiđe kraj harema ... Te džamije mi je baš žao. Srušiše je i čak je i ne spomenuše u onom vremenu i vaktu neke mudre glavešine, i bog zna čija je to zemlja, poravnaše sa zemljom i bašleke i ne dadoše ni da se izvade kosti naših insana, iako je bilo familija koje su to tražile. Sada je na tom mjestu neka zgradurina, a bogami kažu, da iz te zgrade umire svijet ko nigdje, pa eto i zaobilaze je, neki ili svi se iselili i neki drugi uselili.

Poznate familije iz moje ulice i moga bližeg komšiluka ostale su u sjećanju: Habule, Muhedinovići, Džihe, Bahtijarevići, Hadžišabići, Rapajići, Kušmići, Hadžići, Gušići, Buhići, Švrake, Sortirovići, Džihe, Abazagići, Haznadari, Memiši, Jahići, Šuške...i, nek ne zamjere oni kojih ne spomenuh, no oni su dio našeg komšiluka, našeg grada.

11. SUSRET BANJALU^ANA

"VEZENI MOST - 2014" ZAJEDNICA UDRU@ENJA GRA\ANA BANJALUKE

Kalemegdanska broj 7, Banja Luka Tel./fax: 051/ 432-780; mob: 065/ 402-202 Mail: zugbl@blic.net

Ponedjeljak, 14. juli Obale Vrbasa {eherskog vise}eg mosta

10h

Banjaluka, 14. - 18. Juli 2014.

Ponedeljak, juli Srijeda, 16.16. juli

PROGRAM *Sje}anja na civilne `rtve rata - pu{tanje cvijeca niz Vrbas sa Vise}eg mosta, uz prigodan ceremonijal, sa porukom "NE PONOVILO SE" Moderatori: Atif Tur~ihod`i} i hor "Safikada" Koordinator: Safet Isi}

Dvori{te porodice Kapid`i}

18h

*Polaganje cvije}a na Spomen-plo~u banjalu~ke pjesnikinje Nasihe Kapid`i} Had`i} uz u~e{}e dobitnika Knji`evne nagrade "Nasiha Kapid`i} Had`i}-Vezeni most".

Koordinator: Enisa Osman~evi} ]uri} i Beba Kapid`i}

Izlo`beni salon KC Banski dvor

19h

Koncertna dvorana KC Banski Dvor

20h

Igrali{te O[ "Milan Raki}" Novoselija

10h

Prijave u~esnika u prostoriji Zajednice udru`enja gra|ana Banjaluke, Kalemegdanska br.7 (051/432-780) Koordinatori:Mersad Salkanovi} i Narcis Had`iselimovi} Predsjednik takm. komisije:Muhamed Ibrahimbegovi} Palada

Prostorije Zajednice 17h [ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" u organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka.

Kalemegdanska 7.

Sve~ano progla{enje rezultata i dodjela nagrada - za osvojeno I, II i III mjesto, - za najbolje plasiranu u~esnicu i najmla|eg i najstarijeg u~esnika.

Turnir }e voditi {ahovske sudije Momo Soprani} i Stevan Pe{tar

*Sve~anost otvaranja izlo`be: "SLIKE" Jovana Spreme - Izlo`ba }e biti otvorena do 31. jula.

Moderator: Alija Sara~ Koordinator: Veselin Milinkovi}

*Sve~ano otvaranje 11. susreta Banjalu~ana

Moderator: Emina Karabegovi} Koordinatori:Zdravko Malba{i}, Edo ^izmi} i @eljko Tuni}

"Vezeni most - 2014" - Himna "Oda radosti" iz IX simfonije L. van Beethovena * Pozdravne rije~i: - predsjednika Organizacionog odbora Muhameda Kulenovi}a, - gradona~elnika Grada Banjaluke Slobodana Gavranovi}a, generalnog pokrovitelja koji }e otvoriti manifestaciju.

- predstavnika ministarstava (donatora). * Sve~ani koncert "Vezeni most" - U organizaciji Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci - Na programu su djela doma}ih i svjetskih autora u izvo|enju nastavnika i studenata Akademija umjetnosti.

Nastavnici: Studenti: - Snje`ana Popovi} - Nevena Marin - Ivona Kesi} - Lidija Paji} - Timea Hoti} - Aleksandra Kopi} - Dejan Trkulja - Nata{a Vukojevi} - Biljana Ja{i}-Radovanovi} - Milica Krstovi} - Marija Pilipovi} - Lidija Bojinovi} - Sanja [erani} - Miroslav Radulovi}

Vije}nica Kulturni centar Banski dvor

20h

*- Dodjela Priznanja, Povelja, Plaketa i Zahvalnica “Vezeni most”, kao priznanje i zahvalnost aktivistima, partnerima i institucijama za doprinos u ostvarivanju programskih ciljeva Zajednice, povodom jubileja 10-godi{njice djelatnosti Zajednice i manifestacija “Vezeni most”. ^etvrak, 17. juli Vije}nica 11h * Tradicional a tribina - otvoreni razgovori Kulturni centar Tema: “Zna~aj demokratskog imenovanja naziva ulica i naselja Banski dvor u obnavljanju povjerenja za su`ivot, toleranciju, uva`avanje razli~itosti i o~uvanje kulturno-istorijske ba{tine.

Moderatori: Muhamed Kulenovi}, Slobodan Popovi}, Ivan Tomljenovi} Koordinatori: Mirsad Filipovi} i Zoran Vukoja

Utorak, 15. juli 10h

Turnir u malom nogometu „Banjaluka u srcu“ Za u~esnike do 16 godina (ekipe sa tri igra~a) a turnir je nagradni.

Prijave ekipa u Zajednici udruženja gra|ana Banjaluke, Kalemegdanska br.7 (051/432-780) Koordinatori:Mersad Salkanovi} i Narcis Had`iselimovi} Predsjednik takm. komisije:Muhamed Ibrahimbegovi} Palada

Prostorije Zajednice 17h Kalemegdanska 7.

* [ahovski memorijalni open turnir "Ahmet ]ejvan" U organizaciji [ahovskog kluba "Ahmet ]ejvan" Banjaluka.

Prijava u~esnika i izbor parova od 15 do 16:30h Turnir je nagradni: za osvojeno I,II i III mjesto, za najbolje plasiranu u~esnicu i za najmla|eg i najstarijeg u~esnika.

Turnir }e voditi {ahovske sudije Momo Sopreni} i Pa{tar Stevan

Muzi~ki paviljon park "Petar Ko~i}"

19h

Vije}nica KC Banski dvor

19h

Koncertna dvorana 20h KC Banski dvor

* Polaganje cvije}a i paljenje svije}a na grob-mezar "Safikadi" Uz prigodan program: legenda o Safikadi, hor "Safikada", pjesnici Safikadi, muzi~ka pratnja- duogitar.

Moderator: Enisa ]uri} Osman~evi} Koordinator: Atifa Duna

20h

* Muzi~ko-poetsko ve~e- promocija knjiga * knjige: - "Knjigometar", "Bosanske rije~i" - urednik [ime Esi} - "Povratak u ta~ku" - Ranko Pavlovi} - "Bosanac u Hayd Parku" - Idriz Saltagi} - "Katarina i pjesnik" - Denis D`eli} - "Prvak u hvatanju zjala" - Jovo ^uli} - "Put u nepoznato" - Enisa Bajri} - "@al za Vrbasom" - Mirsad Omerba{i} - "Ko{arka{ki klub Bosna L-A" 1993 do 2013 - Fikret Tufek. * periodi~ne publikacije - 15. knjiga edicije Banjalu~ki `ubori "Vezeni mostovi", urednik Ismet Bekri}

- Magazin Saveza Banjalu~ana u [vedskoj "[eher Banjaluka" urednik Mirsad Filipovi}. * Dodjela Knji`evne nagrade “Nasiha Kapid`i} Had`i} - Vezeni most" u 2014. godini za opus i domete u poeziji za djecu.

Moderator: Ismet Bekri} - muzi~ka pratnja: duo gitara

* Igrokaz za djecu "JAJE" Lutkarska igra sa muzi~kim numerama u izvo|enju Dje~ijeg studija glume n “Roda”, nastala po tekstu Zlatka Krili}a.

Muziku na stihove je komponovao Janko Rodi}, a za scenu pripremila Nevenka Nena Rodi}.

Moderator: Nevenka Rodi} Koordinatori:Ermin Had`ibegovi}

Moderator: Emina Karabegovi} Koordinator: Zdravko Malba{i}, Edo ^izmi} i @eljko Tuni}

Na prostoru kod mezara-groba Safikadi

*Galerija zaslu`nih Banjalu~ana - Hommage - sje}anje na banjalu~ke glumce Maru i Vladu Zeljkovi} koji su svojim likom i djelom obilje`ili vrijeme i prostor u kojem su `ivjeli.

Moderator: Prof. Ranko Risojevi} Koordinator: ^avka Admir

Moderator: Biljana Ja{i}-Radovanovi} Koordinator: Elmir Muji~i}

Igrali{te O[ "Milan Raki}" Novoselija-desna

Turnir u basket-ko{arci za oba spola do 15 godina (ekipe sa 3 igra~i) Turnir je nagradni za I, II i III mjesto

* Zabavno ve~e - “VE^E SEVDAHA - Vezeni most” - Koncert u organizaciji “Promokultura” - ART KU]A SEVDAHA *Orkestar: Sejad Sejo Piti} - gitara. Damir Galija{evi} - harmonika, Ivica Bernadi} - prim i Zanin Berbi} - violina. *Sevdahlija: Izeta Mili{i}, Vesna Hadzi}, Hasiba Agi}, Arif Alajbegovi}, Ibro Bublin, Aldijana Tuzlak, Andrija [tefani}, Zanin Berbi}- saz i Seferovi} Samka. *Promocija plo~e banjalu~anke Samke Seferovi} Moderator: Amir ]ehaji} Koordinator:Elmir Muji~i}

Petak, 18. juli Od krupe na Vrbasu 9h do Karanovca

* Rafting karavan " Vezani most" U partnerstvu sa KKK Vrbas, za najuspje{nije igra~e sa sportskih turnira i zaintresovane gra|ane Polazak kombijem od Ronila~kog kluba "Buk" do Krupe na Vrbasu i obilazak Likovne kolonije i vodenica rijeke Krupe.

Rafting karavana "Vezeni most" je spust (uz osvje`enja) od Krupe na Vrbasu do Karanovca.

Prijave zaintresiranih gra|ana u Zajednici (Kalemegdanska br. 7) tel: 432-780; mob: 065/402-202 su do ~etvrtka, 17. jula.

Koordinatori: Nemanja Jankovi} i Narcis Had`iselimovi}

Stadion FK "Borac"

Koordinator: Mirza Alijagi}

18h

Revijalni nogometni susreti „VEZENI MOST“ kadeta i veterana ekipa "Banjaluka u srcu" sa ekipama FK "Borac" (ekipe “Banjaluka u srcu” za kadete su najbolji igra~i turnira “Banjaluka u srcu”, a veterani su iz dijaspore poja~ani veteranima FK-a: “Naprijed”, “Bsk”, “Jedinostvo”, “Vrbas” I dr.)

- Dru`enje i osvje`enje u~esnika Moderatori: Mesud Mulaomerovi} Koordinatori: Safet Isi}, Narcis Had`iselimovi} Trener ekipa "BL u srcu": Mersad Salkanovi}

Sponzori:

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine

Ministarstvo za izbjeglice i raseqena lica Republike Srpske

SAVEZ BANJALU^ANA U [VEDSKOJ

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!