Šeher Banja Luka 33

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 33 - SEPTEMBAR - OKTOBAR - 2014. - MOTALA - GODINA VI

Uvodnik

STRAH OD POZITIVNIH PROMJENA Poštovani čitaoci, U našoj domovini su, 12. oktobra, održani osmi po redu višestranački opšti izbori u kojima su birani novi sazivi deset kantonalnih skupština u Federaciji, entitetski parlamenti Federacije BiH i Republike Srpske, državni Parlament BiH te trojica članova BiH Predsjedništva. Rezultati su manje-više poznati, uz uložene žalbe, pa je Centralna izborna komisija (CIK) BiH naložila u petak ponovno brojanje glasova općih izbora sa 125 biračkih mjesta što je pobudilo sumnje u regularnost izbora budući se radi o rekordnom broju ponovnog prebrojavanja izbornih listića otkako se u našoj zemlji održavaju višestranački izbori.

CIK je glavnom središtu za brojanje glasova u petak naložio ponovno prebrojavanje glasova na 45, a nakon toga na još 18 biračkih mjesta širom BiH. Prethodnih dana CIK je naložio da se glasovi ponovno broje na 62 biračka mjesta.

Predsjednik CIK-a Stjepan Mikić izjavio je kako je nakon posljednjih općih izbora 12. oktobra bilo puno više zahtjeva za ponovnim brojanjem listića nego na posljednjim općim izborima prije četiri ili lokalnim izborima prije dvije godine. Tada je bilo 70, odnosno 85 zahtjeva za novo brojanje. Problematične rezultate lokalnih izbornih komisija on vidi u nepridržavanju propisa CIK-a. Moje je mišljenje da su ovi izborni rezultati, nažalost, korak unazad za sve nas. U principu ja sam pesimista što se tiče budućnosti naše domovine u skorijem vremenu. Možda se nešto promijeni kada nas ne bude više. Volio bih da nisam u pravu, ali su ovi rezultati još jednom pokazali da moj pesimizam ima osnova. U politički neobrazovanoj, nacionalno zaluđenoj, korumpiranoj, siromašnoj i opljačkanoj zemlji još uvijek vlada strah, strah od pozitivnih promjena, a mržnja je posvuda prisutna.

Mi u dijaspori smo mogli, na dva načina, pomoći u izgradnji probosanske, humanije i prosperitetnije države. Da smo se svi vratili poslije Dejtona, ili, ako smo već ostali, da smo glasali sve ove godine za građansku multietničku opciju. Pošto to nismo uradili ostala je šansa kod dvojice vodećih političara da to urade umjesto nas. Jedan, koji je po mome sudu mogao biti novi Willy Brandt, ispustio je tu historijsku šansu i postao velikosrpski nacionalista, izgubljen između privatnog biznisa, nacionalizma i otvorene mržnje prema svemu što miriše bosanski. Drugi, egoističan, narciosidan i diktatorski nastrojen, izdao je ideju socijaldemokratije odbijajući od sebe probosanski orijentisane kvalitetne ljude, koji su, ujedinjeni, mogli spasiti ovu zemlju, a među kojima izdvajam Bogićevića, Lazovića, Pejanovića, Lovrenovića, Tokića, Popovića, Komšića, Osmančevića i druge. Ostaje mala nada da se ipak jedna snažna ujedinjena socijaldemokratska ljevica, sa jakim ekonomskim, socijalnim i školskim programom, nametne u narodnom periodu, da dijaspora glasa u mnogo većem broju i da nam međunarodna zajednica pomogne ulaskom u EU. A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu, odlučili smo ga staviti i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl I na kraju, da vas sve pozovem na 20. jubilarni susret Banjalučana koji će se održati 8. novembra u Geteborgu! Dobro nam došli!

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Kastel Nerica Osmančević - Abdulić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža:Staro stanje novo odstojanje.................................................4 Ko će zastupati interese povratnika.........................................................6 Reportaža:Doživljeni glas za Švedsku.................. ................................8 Nagrada “Skender Kulenović” - Ismetu Bekriću................................11 Kolumna: Doktore, može li jedan recept za patnju.........................12 Reportaža: U duhu tolerancije...............................................................14 Feljton: Poruke netolerancije i mržnje.........................................16 Sjećanja: Stope kraj vode..................................................................18 Reportaža: Planina čudesnih pogleda.............................................20 Svjetlo sjećanja: Cat Ballou..............................................................22 Sjećanje: Banjalučka pijaca................................. ............................24 Krupski vodopadi...............................................................................26 Knjige: Svijetleći zapisi iz mračnog kruga.......................................28 Nove knjige: Čovjek je grad u kome se rodi....................................30 Sjećanje: Tihi profesor.......................................................................32 Jedna porodica za uzor......................................................................34 Bogata jesen.......................................................................................36 In memoriam: Zlato u nama samima................................................38 Humanost na djelu: Vrijedna donacija.............................................39 Pismo Marijana Hajnala.....................................................................40

str.4

Staro stanje, novo odstojanje

str.8

Doživjeni glas za Švedsku

s t r: 2 4 s tr.2 0

Planina čudesnih pogleda

Banjalučk a pijac a

ŠEHER 3 BANJA LUKA

POSLIJE IZBORA U RS

STARO STANJE, NOVO ODSTOJANJE U novi dan sa starim problemima – Da li su se listići „prekrajali“?

– Još se čekaju konačni rezultati Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Ponedjeljak je, prvo postizborno jutro, i građani se ponovo okreću svakodnevnim problemima: Oni koji imaju kakav-takav posao pitaju se hoće li plata opet kasniti i da li će u narednom periodu zadržati svoja radna mjesta. Za one koji godinama „drežde“ na Birou za zapošljavanje, još jedan u nizu dana bez jasne egzistencijalne perspektive, kod korisnika socijale iz budžeta možda primjetna doza straha i pitanje „hoće li nova vlast imati para?“, dok penzioneri sa tri posto predizbornog povećanja inače skromnih primanja i dalje vuku šahovske poteze ispred banjalučke Galerije...

EHER 4 Š BANJA LUKA

Pobjednika čekaju brojni problemi, koji se samo uvećavaju...

Izbori su bili i prošli, valja živjeti sa svakodevnim problemima, a prvi su „na udaru“ radnici komunalnih službi kojima predstoji čišćenje ostataka predizbornih plakata, bilborda i sličnih promotivno-propagandnih „fora i fazona“. U izbornoj noći u štabovima političkih partija niko nije pretjerano slavio; svi su isticali da su „u ovom trenutku zadovoljni rezultatima, pa vidjećemo dalje“, a čak se niko nije usudio ni dva – tri sata nakon zatvaranja birališta (što je ranije bila praksa), nakon preliminiranih nezvaničnih stranačkih rezultata, izaći na banjalučke ulice i slaviti!

Jer, kako ustvrdiše analitičari, u prvim analizama, oni koji sebe smatraju za pobjednike nisu imali razloga za slavlje, jer ko god na kraju bude konačni pobjednik, čekaju ga brojni socijalnoekonomski problemi koji se uvećavaju iz dana u dan, pa čak i i iz sata u sat.

A građani-birači, političke partije i subjekti, pa i analitičari, saglasni su u jednom: Znatno veći procenat izlaznosti grđjana na izbore nego što je bio prije četiri godine. Ali je takođe, prema dosadašnjim podacima, veći broj nevažećih listića zabilježen tokom glasanja za predstavnike RS u Parlamentu BiH – čak 10 posto, dok ih je u slučaju izbora člana Predsiedništva BIH iz RS bilo osam posto. Oko pet posto nevažećih listića

Reportaža bilo je i prilikom glasanja za predjednika RS i poslanike u Narodnoj skupštini RS.

Mnogo nevažećih listića Prema tvrdnjama iz Centralne izborne komisije BiH (CIK BiH) nastavljen je negativan trend nevažećih listića, najviše praznih, što po svemu sudeći govori o „revoltu građana koji na taj način, ubacujući u glasačke kutije prazne listiće, žele da pokažu svoje nezadovoljstvo političarima“.

Slično misle i u nevladinim organizacijama koje su pratile izbore, ali i tvrde da je „još rano govoriti o mogućem svjesnom pravljenju nevažećih glasova, jer nema tačnih podataka sa terena“.Tvrde da su „u razgovoru sa ljudima koji nisu bili zainteresovani da izađu na glasanje, mogli zaključiti da oni nisu ni neobrazovani, da znaju kako se glasa, ali, jednostavno, nemaju svoju alternativu kojoj bi na političkoj sceni bezrezervno dali glas“.

Krenule su i prve zamjerke političkih stranaka: SDS je zatražio da se ručno prebroje glasovi u biračkim odborima u Banjoj Luci, Mrkonjić Gradu i Bosanskom Novom, jer „ nisu dobili tražene zapisnike od izbornih komisija“. Izrazili su sumnju kako postoje „indicije da ti zapisnici nisu u skladu s relevantnim, činjeničnim stanjem, a na štetu SDS-a i Saveza za promjene“.

Prema podacima Centralne izborne komisije BIH , objavljenim neposredno pred zaključenje ovog teksta (15.oktobra), kandidat koalicije SNSD-DNS-SP za predsjednika RS Milorad Dodik zadržao je prednost od oko 10.000 glasova, sa osvojenih 46,68 odsto u odnosu na protivkandidata iz Saveza za promjene Ognjena Tadića (45,06 odsto). Prednost kandidata Saveza za promjene za srpskog člana Predsjedništva BiH, Mladena Ivanića, raste i dostigla je razliku od oko 2.000 glasova u odnosu na protivkandidatkinju koalicije SNSD-DNS-SP Željku Cvijanović.

„Nije sve gotovo“ Ono što najviše interesuje, svakako su rezultati izbora. Neposredno pred zaključenje ovog teksta, Mladen Ivanić, kandidat Saveza za promjene za člana Predsjedništva BiH, bio je u prednosti ispred Željke Cvijanović, kandidata SNSD-DNS-PDP. U koalicinom bloku Savez za promjene, Mladena Ivanića, inače predsjednika PDP-a, već su proglasili izbornim pobjednikom. Što se tiče izbora za predsjednika RS, u vodstvu jer bio kandidat SNSD-DNS-SP Milorad Dodik, ispred kandidata Saveza za promjene Ognjena Tadića, ali su iz Saveza za promjene tvrdili da „ništa nije gotovo dok se ne izbroje svi glasovi“.

Preliminirarni rezultati izbora za Narodnu skupštinu „govorili“ su da vodi koalicija SNSD-DNS-SP, ispred SDS-a i ostalih stranaka iz opozicije (vidi do-

datak uz tekst-op,aut), ali i za ovaj dio izbornog procesa iz opoziije su tvrdili „da nije sve gotovo“.

Ko će na kraju činiti skupštinsku većinu, a time i dobiti priliku da formira novu vladu? U ovom trenutku iz SNSDa tvrde da sa koalicionim partnerima imaju „nadmoćnu većinu u parlamentu za formiranje nove vlade i uspostavu vlasti u narednom periodu“, dok su s druge strane u opoziciji mišljenja da „SNSD neće tako lako formirati vlast kao što misli“, ali su i jedni i drugi, prema posljednjim informacijama, „stupili“ u pregovore, razgovore, dogovore oko formiranja vlasti. S obzirom da „ističe“ vrijeme za zaključenja ovog teksta, više informacija o tome ko je na kraju definitivno pobijedio, u narednom broju našeg magazina.

U trci za Narodnu skupštinu RS, SNSD i dalje drži trećinu osvojenih glasova (33,17) dok SDS ima 27,1 posto osvojenih glasova. DNS (9,42 posto i PDP (7,6 posto) , blagi porast billježi koalicija „Domovina“ (3,89 posto). U poslaničkim mandatima to bi izgledalo ovako:SNSD oko 30,SDS izmedju 25 i 27, DNS 8, SP 4, dok bi PDP mogao imati šest, pa čak i sedam mandata, a NDP pet.Zasada koalicija „Domovina“ ima tri do četiri mandata, a procjene govore da bi mogla ostvariti još najmanje dva poslanička mjesta.

ŠEHER 5 BANJA LUKA

IZBORI 2014.GODINE POGLEDOM IZ BANJE LUKE

KO ĆE ZASTUPATI INTERESE POVRATNIKA...

Tekst i foto: Alija Beganović

Od prvih izbora u Bosni i Hercegovini poslije rata, kada su sve izbjeglice imale pravo glasa u mjestima prijeratnog boravka, broj glasova probosanskih stranaka za Narodnu skupštinu RS konstantno se smanjivao, da bi negativan trend bio na vrhuncu 2010. kada smo imali samo četiri, Ustavom zagarantovana, poslanika u Narodnoj skupštini RS. Razlozi tome leže u podjeli glasova između probosanskih stranaka, a i sama promjena sistema registracije glasača nije nam išla u korist, jer ih većina živi u inostranstvu. Ovo alarmantno stanje u RS se moralo promijeniti i formirana je Koalicija „Prvi mart“ koja EHER 6 Š BANJA LUKA

okuplja povratnička udruženja, a kao rezultat toga bilo je formiranje Koalicije “DOMOVINA“ koja je okupila probosanske političke partije (SDA, SBIH, SBB, DF, HSP, SDIJASPORE i PS) koje su se na nivou RS kandidovale kao zvanična koalicija. Jedina probosanska stranka koja nije ušla u zajednički nastup u RS je SDP. Zakonska prepreka spriječila je Koaliciju “DOMOVINA“ da za državni parlament nastupi iz izbornih jedinica RS pod svojim imenom, ali sve političke partije koje podržavaju „DOMOVINU“ sačinile su listu pod imenom SDA.

Koalicija osvojila pet mandata Prva faza u novoj organizaciji bila je odlazak aktivista Koalicije “Prvi mart“ u 47 gradova Evrope da bi pomogli Bosancima i Hercegovcima da se registruju za glasanje putem pošte.

Taj proces je, uz određene poteškoće, uspio povećati broj registovanih glasača iz inostranstva (sa 12.533 iz 2010. godine povećao se ove godine na preliminarnih 17.381 koliko ih je glasalo putem pošte). Danas, kada je CIK BiH objavio preliminarne rezultate, Koalicija „DOMOVINA“ je osvojila ukupno pet mandata u Narodnoj skupštini RS, i to 3 direk-

Reportaža Koalicija „Prvi mart“ uspjela je povećati broj registrovanih birača, ali je i to još bilo nedovoljno da bismo imali direktan mandat u Narodnoj skupštini RS

tna i 2 putem kompezacione liste, a i poslije dužeg vremena probosanske stranke imaju i jednog zastupnika iz RS u Parlamentarnoj skupštini BiH. U našem gradu Banjoj Luci od prvog dana u Koaliciju „Prvi mart“ uključile su se sve probosanske političke partije. Redovnim sastancima i dogovaranjima o zajedničkom nastupu dali smo veliki doprinos u stvaranju Koalicije “DOMOVINA“.

Svojim radom na registraciji birača putem pošte uspjeli smo povećati broj registrovanih sa 2.130 – 2010. na 2.417 – 2014.godine, ali i to je nedovoljno da bismo imali direktan mandat u Narodnoj skupštini RS.

pokrenuti procese za vraćanje imena ulica i naselja u našem gradu. Ovom prilikom bih se zahvalio svima koji su glasali, a onima koji nisu poručio bih da nije dovoljno doći u svoj grad,

okupati se u Vrbasu, pojesti poznate banjalučke ćevape, otići na utakmicu naše reprezentacije i navijati, već i da razmisle da li će sve to moći raditi ako ne budu izlazili na izbore i birali ljude iz našeg grada, koji će zastupati interese povratnika, a samim time i interese Banjalučana iz inostranstva.

Sve informacije koje su vam potebne možete dobiti na e-mail adresi: prvimartbanjaluka@gmail.com a isto tako i na našoj facebook grupi prvi mart banja luka Banja Luka, 28.10. 2014.

Ništa bez izlazaka na izbore U našoj izbornoj jedinici broj 3 Koalicija “DOMOVINA“ je dobila 3.827 glasova - za oko 5 hiljada manje od potrebnih da bismo imali mandat, što pokazuje da ljudi ne izlaze na izbore i da mi povratnici bez većeg angažmana birača iz inostranstva nemamo kapacitet da se izborimo za ljude iz našeg grada koji bi nas predstavljali.

Sramotan je podatak da je u gradu Banja Luka glasalo ukupno 1.377 glasača, a u taj podatak ulaze i glasovi putem pošte. Razočarani smo, ali mi ne odustajemo i mislimo da su ovi izbori pokazali da se može i mora zajedno nastupati u entitetu RS. Borba za našu Banju Luku tek počinje i ovim putem pozivam sve Banjalučane da utiču na svoju rodbinu i prijatelje da izvade BH lične karte i da se registruju za glasanje na slijedećim izborima 2016. godine, i da konačno nakon 12 godina imamo u Gradskoj skupštini odbornike koji će moći ŠEHER 7 BANJA LUKA

Reportaža

En mångkulturell dag och vänskap EN UPPLEVELSE I FRAMTIDENS SVERIGE Text: Melisa Filipović

Foto: Goran Mulahusić

"Ashavari" Indija Linköping

BKD "Sarajevo" Jönköping

Vjerna publika je uživala u raznovrsnom programu "Ljiljan" Motala

13. september, dagen innan valet, ett val som på många olika sätt kretsat kring frågor som rör ämnet integration, fick vi i Folkets Park i Motala ta del av mångkulturens Sverige. För fjärde gången i rad arrangerade bosniska föreningen Ljiljan ett evenemang där danser från Brasilien, Thailand, Indien, USA, Sverige och Bosnien visades upp.

Arrangemanget berikades av människor som har sitt ursprung i världens alla hörn, människor i olika åldrar, människor som tog sig till Motala från olika delar av landet. De kom för att med stolthet dela med sig av sin kultur och sprida glädje, dans och kärlek. Här var man för att hylla olikheter men samtidigt ta del av varandras traditioner och känna gemenskap. Redan vid 13 tiden anlände de första deltagarna tillsammans med vänner och familj.

Sakta men säkert fylldes lokalen. Luktsinnet förstärktes med dofter från parfym och hårspray blandat med grill och rök. Precis vid ingången var kön lång då alla väntade på sin portion Cevapi, en bosnisk traditionell rätt. Inne på tjejtoaletten var det trångt. Hår, smink och kläder var i fokus.

Ungdomarna hjälpte varandra knyta sjalen på rätt sätt, putsa skorna och fixa frisyren. Överallt hördes skratt och glädje. Vänner som inte sett varandra på ett tag kramades och tog igen förlorad tid. Gamla som unga fotades tillsammans och tog en del "selfies".

Dagen skulle dokumenteras på sociala medier. På plats var även Almir Karahodža, en ung man som under alla åren som festivalen anordnats, uppträtt själv samt koreograferat bosnisk folkdans för ungdomar från Arboga och Västerås. Även denna gång var han här för att uppträda men också för att promota sin bok "En ung mans väg till framgång".Programmet startade klockan 15 och höll på till 19 på kvällen. Under fyra timmar förflyttades vi genom fyra kontinenter och 6 olika länder. Uppträdandena avlöste varandra. De traditionella kläderna, musiken, dansen, gemenskapen karakteriserade varje enskilt land och det lilla speciella som utmärker ett lands kultur. Publiken hejade och klappade i takt. Applåderna ekade inte minst när de allra äldsta och de allra minsta intog scenen. Programmet avslutades med traditionell bosnisk folkdans då alla deltagare samt gäster tog varandra i händerna för att dansa "kolo". Kvällen avrundades med en stor fest för alla deltagare och externa gäster.

Dagen därpå skulle människor runt om i landet ta sig till sina vallokaler för att lägga en röst på framtidens Sverige. Hela vägen till vallokalen önskade jag att fler kunde tagit del av det jag fick uppleva och känna, en lördag, i Folkets Park Motala.

Reportaža

Dan kultura i prijateljstva

DOŽIVLJENI GLAS ZA ŠVEDSKU

KUD "Zlatni Behar" Västerås

13. septembra, dan prije švedskih parlamentarnih izbora, u kojem se mnogo toga vrtilo oko pitanja koja se odnose na temu integracije, bili smo u Narodnom parku u Motali, oživljavajući jedan dio multikulturalizma u Švedskoj. Po četvrti put zaredom bosanskohercegovačko Udruženje “Ljiljan” priredilo je kulturni program u kojem su nastupile folklorne i plesne grupe iz Brazila, Tajlanda, Indije, SAD-a, Švedske i BiH. Događaj su obogatili ljudi koji potiču iz cijelog svijeta, ljudi različitih godišta, koji su ovom prilikom došli u Motalu iz različitih dijelova zemlje. Oni su došli da, ponosno sa drugima, podijele svoju kulturu i prenesu radost, ples i ljubav. Došli su ovdje slaviti različitosti, ali istovremeno upoznati vrijednosti drugih tradicija i osjetiti zajedništvo.

Već oko 13 sati, pristigli su prvi učesnici zajedno s prijateljima i porodicama. Polako, ali sigurno punila se sala. Čulo mirisa je pojačano s mirisima parfema i laka za kosu pomiješanog s mirisom dima sa roštilja. Blizu ulaza stvorio se dugačak red posjetilaca koji su čekali svoju porciju ćevapa, bosanskog tradicionalnog jela. Unutar ženskih toaletnih prostora je gužva. Kosa, šminka i odjeća bili su u fokusu. Mladi ljudi su pomagali jedni drugima ispravno zavezati marame, izglancati cipele i popraviti kosu.

Posvuda su se čuli smijeh i radost. Prijatelji, koji se nisu dugo vidjeli, grlili su jedni druge nadomješčajući izgubljeno vrijeme. Stari i mladi su se zajedno slikali, a bilo je tu i "selfija".

Dan je bio popraćen na društvenim medijima. Tu je i Almir Karahodža, mladić koji je, iz godine u godinu, učestvovao na festivalu kao igrač u folkloru, a ujedno je postavljao koreografiju za mlade iz Arboge i Västeråsa. I ovaj put je bio tu, da nastupi u programu, ali i da promoviše svoju knjigu "Put mladog čovjeka do uspjeha".

Piše: Melisa Filipović

Program je počeo u 15 sati i trajao do 19 sati navečer.

U toku četiri sata programa selili smo se na četiri kontinenta i u sedam zemalja. Nastupi su se smjenjivali. Tradicionalne nošnje, muzika, ples, zajedništvo karakterisali su svaku pojedinačnu zemlju i isticali onu malu posebnost kultura koje se međusobno razlikuju. Publika je bodrila učesnike i pljeskala u taktu. Aplauz je odjekivao posebno kada su nastupali najstariji i najmlađi. Program je završio tradicionalnom bosanskom igrom gdje su se svi učesnici i gosti uhvatili za ruke da bi odigrali "kolo".

Večer je zaokružena velikom zabavom za sve učesnike i posjetioce.

Sutradan, ljudi su širom zemlje glasali na svojim biračkim mjestima i dali glas za budućnost Švedske. Cijeli putem do biračkog mjesta, poželjela sam da je više ljudi moglo doživjeti i osjetiti nešto od onoga što sam ja doživjela i osjetila, u subotu, u Narodnom Parku u Motali.

Prevod: Mirsad Filipović "Latin & World Rhythm" Brazil Eskilstuna

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Reportaža

"Bosna i Hercegovina" Norrköping

"Motala Folkdansgille" Motala

"Roi Isaan" Tajland" Motala/Linköping

"013 Lost in Line" USA Linköping

Priznanje našem saradniku

NAGRADA »SKENDER KULENOVIĆ« - ISMETU BEKRIĆU Književna nagrada koja nosi ime istaknutog pisca Skendera Kulenovića dodjeljuje se svake jeseni u Bosanskom Petrovcu, u okviru književnih susreta »Dani Skendera Kulenovića«. Ovo visoko priznanje za domete u književnomstvaralaštvu pripalo je ove godine (i uručeno 22. oktobra) banjalučkom pjesniku, prozaisti i dramskom piscu Ismetu Bekriću, za njegov cjelokupni književni opus. Prvi put je među lauretaima i jedan pisac koji piše i za djecu, i koji je obogatio bosanskohercegovačku književnost za djecu novim motivima i izrazima. Bekrić je, kako je to ocijenila i književna kritika, uklonio neke granice između tzv. literature za djecu i tzv. literature za odrasle, čineći literaturu jedinstvenom i nedjeljivom. Njegove pjesme, kao što su »Otac s kišobranom«, »Očev kaput«, »Da nema drvoreda i parkova«, »Moć djece«, »Dječak ispod stola«, »Kuća moje bake«, »Dijete«, »Tata bi da se smanji«, »Izgubljeni kliker«, i dr., pripadaju svim generacijama, svim uzrastima. Ismet Bekrić je objavio više knjiga poezije (»Jutro tate Mrguda«, »Otac s kišobranom«, »Klupa kraj prozora«, »Izabrane pjesme«, »«Izgubljeni kliker«,

»Jesen u gradu«, »Pjesma se javlja«, i dr.) i proze (»Drveni konjić« bajke, »Pijetlov budilnik« -priče iz banjalučkog djetinjstva«), a autor je i više dramskih tekstova (»Noć kad su neboderi šetali«, »Šarena vaza«, »Četiri revera«, »Krojač Djeda Mraza«, »Kad se ženi kralj Vrdalj«, »Svjetska luda« i dr.). Knjige i pjesme su mu prevedene na više evropskih jezika. Dobitnik je niza značajnih nagrada, među kojima ističemo: »Veselin Masleša«, Zmajevu, »Bosanske riječi« za najbolju knjigu, Društva pisaca BiH za najbolju knjigu, »Mali princ«, »Stazama djetinjstva«, Alpe Adria u Italiji, »Nasiha Kapidžić Hadžić – »Vezeni most« i dr.Bekrić je zastupljen u programima školske lektire, uključujući i onu za našu djecu u dopunskim školama.

Banjalučani poznaju Ismeta Bekrića ne samo po stihovima i pričama, nego i po knjigama »Banjalučkih žubora«, te po tekstovima koje objavljuje u našem magazinu »Šeher Banjaluka«. Čestitamo našem stalnom saradniku, osjećajući ovu nagradu kao izvjesno priznanje i našim stranicama i čitaocima.

OČEV KAPUT Očev kaput s velikim dugmadima već je pregurao šest dugih zima.

Dvije su jeseni kako mati štedi da otac zamijeni svoj kaput blijedi.

A kad dan dođe da kaput kupi, otac šakom o stol lupi: »Ima mnogo važnijih stvari, dobar je, dobar i ovaj stari!« I kad je stigla sedma zima, otac je slegnuo ramenima.

I kad se osma zima svali, otac će početi kaput da hvali.

Obući će pažljivo svoj zimnjak sivi i početi pred nama da mu se divi: »Ima mnogo važnijih stvari, dobar je, dobar i ovaj stari!« Ismet BEKRIĆ

Redakcija Š E H E R 11 BANJA LUKA

Kolumna

DOKTORE, može li jedan recept za patnju

Piše: Radmila Karlaš

Prolog: Iz Motale stiže avaz, Sačekaj do izbora, veli!

Dođoše i prođoše, ništa se ne promjeni. Ni u mom tekstu takođe. Može li doktore...

Dakle, idemo!

Mjesto radnje: najposjećenija ordinacija u gradu, dr Debilkan!

"Molim vas, doktore, prepišite mi one tablete za patnju, jedanput dnevno." Doktor je upućen. "Nisam li vam rekao da uz tablete gledate i TV. Djeluje moćnije od bilo kakve terapije za patnju." Pacijent je uporan.

"Kad malo bolje razmislim, da pređemo na dva puta dnevno ili na svakih osam sati. Jeste, našao sam posao na crno, dabome i neprijavljen sam, jašta i bez osiguranja, ali posao je posao. Ali, doktore, fali onaj stari dobri osjećaj beznađa, računi stižu, a ti nemaš bobe u džepu. Fali, doktore, hoću da presvisnem."

"Pa sad, dragi moj, ako budete dovoljno strpljivi, uz ovu novu staru vlast, lako se može desiti da vi prirodnim putem opet dođete u vama tako drago i poznato stanje." "A ne, doktore moj, ja to ne mogu čekati, nego dajte vi meni recept... Nastaviću kada EHER 12 Š BANJA LUKA

mlada dama, ne, ne, samo izvolite..."

"Ne vara me više, doktore, ne pije, čak je prestao i pušiti. Pa, dobro je, da, ON je dobro doktore, ali JA nisam. Nešto mi fali oko srca da me stegne. Bar jednu dozu, doktore mili, pred spavanje. Teže mi je, jer smo i stan kupili, onaj na 40 g sa hipotekom i žirantima, pa nema više one slatke strepnje kada gazda dođe i kaže kako povećava kiriju, a mi se stisnemo jedno uz drugo, a srce hoće da iskoči iz grudi. Onda se onaj moj napije, prošvalera, pa kad dođe kući, tras mene u glavu. Ja kakve sam samo zvijezde vidjela, kakva raskoš. A sad toga više nema, nema doktore i ja sam kao pustahija čemerna. Kao da sam ostala bez svoga ja. Jeste, juče smo glasali, pa ako bog da, patnji nikad kraja. " "Dobro de, smirite se, ali samo jedna pred spavanje, odnosno nespavanje, jer poslije doze sigurno nećete moći oka da sklopite. Đenja i vama, gospođo, i nesretno vam bilo!" Okrenu se prema starom pacijentu.

"Vidite doktore, mi smo sretni kad patimo. Ne prekidajte me tako vam boga, nismo nesretni, već sretni što smo nesretni kao što rekoh. Znate, onaj glavonja iz tornja, baš ONAJ, e pa nekako nam je drag, kao neki član familije, ne doktore ne one Casa nostra, mi to gledamo familijarno, kad je tvoj, drag ti je kako god. Kažu, krade, riče kao vo, košta nas puno, ali pitam ja vas, šta bismo mi bez njega. Šta, lijepo vas pitam. Bilo bi nam bolje, a mi to nećemo, jer je to, šta doktore, šta, pa neprirodno stanje, a mi smo,

šta doktore, pa mi smo poznati po tome što ne želimo bolje, mi se tu ne snalazimo, dragi doktore. Nismo sami doktore uz NJEGA, ušeta nam posredstvom svog TV-a u svako doba dana i noći i stalno nas podsjeća kako je patnja neizreciva. Ja sam juče glasao za patnju, jesam i ponosan sam što ne odstupam sa svog puta, i uz vašu dodatnu terapiju, niko bolji od mene." Uhvati recepte između kaFoto: Goran Mulahusić

Kolumna žiprsta i palca i prhnu napolje kao ptica. Doktor Debilkan protrlja duboku boru između obrva, kad se vrata sa treskom otvoriše. "Jadan li sam, crna mi se sudbina piše, aj meni."

Doktor namignu anfasu na bilbordu kroz otvoren prozor i dodirnu lakat, kao da ga onaj tamo što se već skoro deceniju laktaša može vidjeti. "Kojom mukom, gospodine." "Aj meni, dobio sam na LOTU. I šta kad riješim sve egzistencijalne probleme, šta onda, gdje je tu draga patnja, moj doktore. Aj, crni mi je petak svanuo."

Doktor ga prezirno pogleda. "Nije petak, već ponedjeljak, dan poslije..."

"Doktore, samo nekoliko doza, čisto da patim kako da ih potrošim, te vražje pare. Kako je lijepo bilo biti bijedan ove zadnje dvije decenije. Iz godine u godinu. Jeste, glasao sam svaki put da nam bude gore. I bilo je.

A vidite šta me sad snađe, to me sam đavo iskušava. Ali tu ste vi, doktore,

da mi ne date da se smirim, samo u vas gledam. Zapravo, u vas obojicu."

Mahnu rukom kroz prozor prema bilbordu. Uto sestra uđe u ordinaciju sva raščupana. "Doktore Debilkan, imamo pacijentkinju koja razbija sve pred sobom. Na sav glas se svađa sa Šveđanima, kaže glave će joj doći."

"Kako, molim. Sa Šveđanima, mmm... valjda će joj ON, opet pogled prema bilbordu, glave doći. Uvedite je, molim vas." Koščata figura uleti kao vjetar i pogleda sa visine u doktora. Loto Man se u međuvremenu izgubi čvrsto stišćući recept za dozu patnje u ruci. Doktor pogleda u zaboravljeni listić LOTA na stolu. Brzo ga svrnu u džep, naviknutim potezima.

"Znate li vi ko je Jan Troell?" Doktor otvori usta. "Najbolji režiser na svijetu, za mene. I ona Liv Ulman, glumi u tom filmu "Emigranti." Ja divne li patnje, tako realistično prikazane. Te siromaštvo, te težački živt, te naprasne smrti zbog bijede, to je godinama bila moja bajalica uveče, doktore, godinama. Pustim taj film i uživam u onoj bijedi, teškom životu, pa onda ne zaspem, već se prevrćem u krevetu. Film, a kao naš čemerni život. Ali svakoj lijepoj nesreći dođe kraj, pa tako i mojoj. Banu mi nekadašnja kona iz Švedske jedno veče.

Ja kad pusti jezičinu. Te socijalno, te skrb, te blagostanje, te ovo, te ono.

Nedam se ja tako lako, doktore, nego joj kažem da začepi i da sa mnom gleda film, tu jedinu istinu. Ona odgleda par minuta, pa se grohotom nasmija. To ti je draga moja, kaže, bilo nekad, prije mnogo decenija, a Šveđani su sad vrh vrhova. Kako, pitam ja, a sve mi se pogled muti od nekog užasa. Lijepo, nastavi ona i pođe da priča kako im je super tamo u Motali, Geteborgu, Malmeu. Meni opet ne bi dobro i htjedoh da nastavim da gledam onaj film na CD-u gdje se ljudi pošteno pate, kad ga ona u hipu izbaci iz uređaja i polomi kao da ga nikad nije bilo. Od tad je sa mnom zavladao neki mir, a ja to ne mogu više izdržati, to je potpuno

bolesno stanje. Samo jednu dozu doktore, malecnu. Šta ću ja ostaviti unucima, ako neću patnju. Ta zbog njih sam i glasala za onog, opet ruka prema prozoru i bilbordu, a sreća u svemu, komšinica već otišla, šta bi bilo da je pred njim izlanula da ljudi negdje žive tako nehumano dobro.

Doktor joj obzirno tutnu recept u ruke i zamoli sestru da uvede posljednjeg pacijenta. Priupita je ko je. "Ma neki penzioner", reče ova, "kaže, boli ga džep." Prvi put tog dana doktor Debilkan pomisli da ovdje ne treba recept. Pogleda u karton. Giht, dijabetes, kamen u bubregu, artero skleroza, čir na želudcu i dvanaestopalačnom crijevu, reuma, tumor prostate u poodmakloj fazi... "Nemam s čim doktore da se liječim, od penzije mogu samo da kupim štrik i da se objesim." Doktor ga zabrinuto pogleda. "Jeste li glasali." "Ma za koga, za ove bjelosvjetske protuve i lopove", i ovaj odmah pokaza prema bilbordu kroz prozor. "Nikad!" E, da je ovakvih više, moj posao bi propao, zamisli se doktor. Na sreću, broj im je zanemarljiv i što je najbitnije izumiru.

Jedne od narednih večeri, doktor Debilkan je na svečanom prijemu povodom inauguracije stajao ni lakat daleko do NJEGA. Tom prigodom dobio je Orden časti, svetog Save i loze Nemanjića zbog naročite skrbi za vaskoliki narod u Manjem. Njegova specijalna disertacija "Neophodnost patnje za opstanak Serba u Manjem" resila je biblioteku svake ozbiljnije ustanove, počevši od vrtića.

ON ga je tapšao po leđima, ne skidajući s lica pogled upućenog čovjeka koji je sve to preturio preko glave, sa tendencijom nastavka. Probijajući se nešto poslije kroz masu koja je u rukama držala transparente, obojica su kroz suze ponavljala slogan "Patnja zauvijek!". Okupljena svjetina je jednoglasno ili gotovo jednoglasno iz sveg srca i duše prihvatila ovaj zov i kroz svaki ili gotovo svaki kutak Manjeg do duboko u noć se prolamalo: "Zauvijek!" Š E H E R 13 BANJA LUKA

Reportaža

En lördag u Landskroni

I EN ANDA AV TOLERANS Bokrelease – Basketbollförening Bosna L-A Šarmantne voditeljice: Sabina Nuhanović i Fatima Djulepa

Oduševili svojim nastupom: Melisa i Mehmedalija Migić

Text: Sabina Nuhanović

Lördagen den 11 oktober har det varit bokrelease på Folkets hus i Landskrona. Basketbollföreningen Bosna L-A gav ut en 200 sidor lång bok av dokumentär karaktär som skildrar föreningens verksamhet under åren 1993-2013. Kvällen till ära fanns det på plats ansedda promotorer: bokförfattaren Fikret Tufek, Mesud Mulaomerović, Vasvija Dedić samt Mirsad Filipović.

Samtliga promotorer hyllade boken och lyfte fram i sina framföranden att boken egentligen handlar minst av allt om basket.

Snarare lyfter de fram att den här boken vittnar om ett nytt liv, om återfödelse, nya segrar, framgångar, Foto: Zlatko Avdagić

kampen av bosnier i ett främmande land, men också om kampen som nu firas med seger.

Basketbollföreningen Bosna LA har haft 283 registrerade spelare från 17 olika nationaliteter i sina uppställningar. Totalt har klubben haft 837 registrerade medlemmar under dessa tjugo verksamma år. Dessa siffror visar på en framgångssaga inte enbart inom basketen utan också inom antalet berörda barn och ungdomar vars inspirationskälla till motivation och lycka fanns i basketbollföreningen Bosna LA. Förutom det primära målet integration via basket som redskap har klubben arbetat med dess sekundära mål. Dessa sekundära mål var bland annat humanitära hjälpinsatser skickade till Bosnien, flertal initierade och ledda integrationsprojekt, kooperativ „Bomer“, vänskap och samarbete med Donji Vakuf, samarbete med Tornado Twisters från Tuzla samt samarbete med Radovljica från Slovenien.

Med gränslös välvilja och anda av tolerans har allt detta initierats, utvecklats och implementerats av klubbens stöttepelare Ferid Lukačević, Nail Varjača och den bortgångne Bedrudin Osmančević Bele med flera.

Promocija je privukla preko šezdeset posjetitelja

Autor monografije: Fikret Tufek sa promotorima

Jedna subota u Landskroni

U DUHU TOLERANCIJE Pomocija monografije o Košarkom klubu Bosna L-A, još jedna priča o nama u Švedskoj Subota, 11. oktobra, bila je u Landskroni u znaku jedne knjige koja je imala svoju promociju u Narodnoj kući. Riječ je o izdanju Košarkaškog kluba Bosna L-A u kojoj se na 200 stranica, riječju i slikom, opisuje aktivnost ovog udruženja od 1993. do 2013. godine. O ovoj svojevrsnoj monografiji govorili su, uz autora nolvinara Fikreta Tufeka, i Mesud Mulaomerović, Vasvija Dedić i Mirsad Filipović.

Svi promotori su pohvalili knjigu i istaknuli da se u njoj ne piše samo o košarci nego, još više, o početku novog života, ponovnom rođenju, novim pobjedama, uspjesima, jednom riječju – svakodnevnoj borbi Bosanaca da u novoj sredini pokažu svoju uspravnost i vrijednost, svoje pravo lice.

Košarkaški klub Bosne L-A je u svojim postavama imao 283 registriranih igrača iz 17 različitih nacionalnosti. Sve u svemu, klub je imao 837 registriranih članova u ovih dvadeset godina

trajanja. Ove brojke pokazuju jednu istinsku bajku, ne samo unutar košarke, već i u broju djece i omladine koji su svoj izvor inspiracije, motivacije i sreće pronašli upravo u Košarkaškom klubu Bosna L-A. Uz primarni cilj, integraciju kroz košarku kao sredstvo, klub radi i na svojim drugim ciljevima, među ostalim, dostavi humanitarne pomoći u Bosnui Hercegovinu, iniciranju i sproveđenju integracionih projekta, osnivanje zadruge "Bomer", prijateljstvu i suradnji sa Donjim Vakufom, suradnji sa Tornado Twisters iz Tuzle i Radovljicom iz Slovenije i dr. Uz bezgraničnu dobronamjernost u duhu tolerancije, sve je ovo pokrenuto i oživotvoreno zahvaljujući oslonacima ovog vrijednog udruženja, Feridu Lukačeviću, Nailu Varjači, rahmetli Bedrudinu Osmančeviću Belom i drugim.

Prevod: Mirsad Filipović Š E H E R 15 BANJA LUKA

Feljton

STUDIJA SLUČAJA PORUKA BANJALUČKIH GRAFITA I POLITIČKE ELITE

PORUKE NETOLERANCIJE I MRŽNJE Piše: Srđan ŠUŠNICA

RE/okupacija javnog prostora mržnjom i etničkim čišćenjem – put u etno-fašizam

Apstrakt: Namjera ovog teksta je analizirati simboliku i značenja uličnih etno-vjerskih grafita, parola, stikera i konzumaciju (čitanje, recepciju) njihovih tekstova i podtekstualnih poruka u Banjoj Luci, nekada vojno-strateškom, a sada političkom centru Republike Srpske (RS). Etno-vjerski grafiti su zapaljiva forma street arta čiji narativni i vizuelni kodovi sadrže dominantna nacionalna i vjerska obilježja, teme i mitove, u ovom slučaju, srpskog etničkog korpusa, i koji u postratnom kontekstu vrlo lako postaju govor mržnje kroz isticanje etno-vjerskih razlika, veličanje zločina i ratnih uspjeha, vrijeđanje i netrpeljivost prema drugačijem. Sa njima se agresivno proizvodi vidljivost „našeg“ toliko snažno, da diskurzivno proizvodi nevidljivost i autocenzuru drugog i drugačijeg. Tekst daje kontekstualnu interprentaciju značenja i društveno-političkih diskurza grafita, u svjetlu građanskog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu (BiH) i djelovanja političkih elita u RS. To čini propitujući prirodu, karakteristike, intenzitet i kvalitet veze između produkcije i konzumacije etno-fašističkog govora mržnje u grafitima na jednoj i poruka etno-političke elite u RS u javnom, regulativnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Naglašavajući njihovu snažnu povezanost i interaktivnost, tekst ukazuje na još uvijek svježu političku namjeru populističke legitimizacije građanskog rata, zločina i etničkog čišćenja, ali i glorifikacije RS i podjele BiH kao legitimnih ratnih stečevina srpskog naroda u BiH. Ekstremna vidljivost i intenzitet veze između ulice i politike indukuje zaborav na multietničku prošlost – nudi “narodni i duhovni legitimitet” za opstanak RS baš u ovom gradu i za njegovo pripadanje baš srpskom etničkom korpusu. Nudi nategnuti kulturnopolitički i ratno-emancipatorski „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i otkriva pravu namjeru krvoprolića u kojem je nastala. U dosljednom maniru Umbertovog „Ur-fašizma“.

Ključne riječi: street art, javni prostor, etno-vjerski grafiti, govor mržnje, nacionalizam, etničko čišćenje, etno-politička elita, etno-fašizam, Banja Luka (BiH).

Umjesto uvoda Ovaj tekst je dio autorovog magistarskog istraživanja na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani i pokušaj da se prikaže priroda, intenzitet i posljedice POVEZANOSTI između produkcije i konzumacije etno-vjerskih uličnih grafita, parola i stikera na jednoj strani i produkcije i konzumacije poruka političke elite u javnom i medijskom prostoru na drugoj strani. Pokušaj da se prikaže način na koji ove poruke, u međusobnoj interaktivnosti, okupiraju i osvajaju javni, društveni i politički prostor i proizvode etnokratiju u današnjoj Bosni i Hercegovini (u nastavku teksta: BiH). Ovaj tekst predstavlja i pokušaj razotkrivanja zabluda i mitova koje elita Republike Srpske (u nastavku teksta: RS) nameće građanima, pripadnicima srpskog naroda u autorovom dvorištu. Načina na koje elita zloupotrebljava ljudske emocije, ratne tragedije i žrtve, nacionalna osjećanja, individualna i kolektivna sjećanja i kulturu, te radikalizuje plebs do željenog stadijuma u kojem se totalitarne i etno-fašističke poruke elite mogu pravdati raspoloženjem masa, a protekom vremena se više ne može razabrati šta je prvo nastalo - poruka elite ili poruka ulica.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Etno-fašizam u 4 slike Ovdje želim da kroz četiri grupe ili slike predstavim i uporedim poruke i narative ulice (etno-vjerskih grafita, parola i stikera) i pop-nacionalističke poruke i akte političke elite RS prikazujući ih u četiri grupe ili slike. To su: poruke etno-političkog tradicionalizma, kontinuiteta i legitimiteta teritorije; poruke straha i prezira prema drugačijima, ugroženosti, frustracija i zavjera; poruke legitimizacije rata i zločina, herojstva i opsesivnog perpetum bellum-a i poruke iracionalizma, odbacivanja modernizma i slavljenja fašizma.

Materijal je složen tako, da svaka slika na početku prikazuje poruke ulice – grafite, stikere i parole, zatim poruke političke elite, a onda i prateći autorov tekst. Zbog ograničenosti prostora, ovdje nisu mogli biti prikazani svi prikupljeni istraživački materijali, te su odabrani samo oni koji predstavljaju tipične i glavne poruke ulice i elite.

Feljton

Slika 4: Iracionalizam, izdaja, odbacivanje modernizma i slavljenje fašizma Nastavak iz prethodnog broja Zbog tog iracionalizma je vrlo lako moguće u jednom danu odbaciti kakav takav mir, zarad krvavog rata. Moguće je plebsu prodati i kasnije opravdati rat, kao „logični“ rat zbog raspada Juge, a ne kao nepotreban rat zbog nepotrebnog nasilnog otpora raspadu Juge.

Moguće je plebsu prodati zločine, progone i etničku čistoću teritorije RS i objasniti to istorijskom nužnošću, vječnom težnjom, ratnom „emancipacijom“ i kulturnim kontinuitetom (D12, D13 i D14). Iracionalizmom se mogu miriti ideološko zavađeni koncepti, uz obavezno potiranje jednog od njih, pa je moguće nekritični zaboraviti antifašizam, AVNOJ i ZAVNOBIH, zarad nekritične rehabilitacije četničkog pokreta i kolaboracionista[8]. Iracionalizam omogućuje čak i da se nekadašnji partizani zakleti komunisti preko noći odreknu čitavog svog života i postaju najljući četnici i nacionalisti i autobusima odlaze na masovna krštenja, a zarad nacionalnog jedinstva i etno-političke monolitnosti. Iracionalizmom se može objasniti i činjenica da se asocijacija veterana NOB-a i srpskih boraca iz ovoga rata ujedinjuju pod krovnu boračku organizaciju RS. I da njihovi predstavnici zajedno odaju počast poginulim antifašističkim borcima i žrtvama fašizma, a onda ti isti ljudi trče na četnička saborovanja gdje odaju počast najvećim nacionalistima i

četničkim fašistima iz 2. svj. rata. Zbog takve iracionalne ideologije, ovom plebsu RS može izgledati kao „racionalno racionalna“ društvena realnost, dok je ideja velike Srbija sada možda ipak „iracionalno racionalna“ zamisao. Ili možda nije? (slike D3, D7, D9, D10 i D11) Na kraju iracionalizam svako neslaganje i kritiku pretvara u izdaju. A izdaja „naše“ savršeno racionalne, logičke i prirodne IRACIONALNOSTI je ništa drugo do „istinska iracionalnost“, „zabluđenost i zavedenost“, „avanturizam“ i „anti-patriotizam“. Jer, samo su naša iracionalna očekivanja racionalna.

Igra koja se može igrati beskrajno, sve dok se plebs ne zasiti i dok ne prestane prepoznavati svoj lik u ogledalu prošlosti. Tada se gube svi kompasi i nastaje ne samo ovaj kozmetički etno-fašizam, već pravi krvavi fašizam, kakav su građani i narodi BiH iskusili 1992-1995. i 1941-1945. godine. U ovoj završnoj slici, poruke ulice i poruke elite RS se savršeno poklapaju, jer su zajedno prešle i apsolvirale onaj dugačak put prerađivanja poželjnih mitologiziranih predstava o „nama“ i „njima“ u prethodne tri slike. Tako savršeno da i nije neki veliki posao tražiti njihova podtekstualna značenja.

Umjesto zaključka

Naglašavajući snažnu vezu i interakciju između poruka grafita i političke elite RS ovaj tekst ističe jedan od najvećih problema društvenog i političkog života u BiH, a to je da srpska društveno-politička elita i ulica još uvijek njeguju i osvježavaju etnicizirano, religiozno i veoma popularno legitimiziranje građanskog rata, agresije i ratnih zločina, kao nužne i opravdane oslobodilačko-odbrambene borbe srpskog naroda u BiH, koja mu je „nametnuta“. I ulica i elita vide etnički očišćenu teritoriju RS, kao obećanu i istorijski zasluženu ratnu stečevinu, srpsko nasljedstvo iza SFRJ, zapečaćeno sa međunarodnim sporazumom. Takva legitimizacija RS i „dejtonske BiH“ traži konstantnu negaciju etničkog čišćenja i genocida, ali i nekatarzično i mitološko interpretiranje posljednje rata kao jednog od „srpskih oslobodilačkih ratova“. Čini se da na krilima Dejtonskog mirovnog sporazuma, elita RS produkuje, a ulica reprodukuje novu, vještačku kulturnopolitičku realnost u BiH. Realnost koja može opstati samo ako i ulica i elita uspiju da: • proizvedu dovoljnu dnevnu količinu politički rezonantnih i korisnih etno-vjerskih identiteta i istovremeno spreče stvaranje kompleksnih građanskih političkih (kulturoloških – neetničkih, nevjerskih) identiteta; • politički razore kulturnu memoriju o BiH i živa sjećanja na multietnički život njenih građana i naroda, a istovremeno nametnu istorijski revizionizam i amneziju, pojednostavljene i mitologizirane etno-centrične narative o mjestu i ulozi srpskog naroda ili nacije u istoriji Balkana, Jugoslavije i BiH; • dekonstruišu ljevičarske ideologije i alternative kao „komunističke zablude“ i nametnu četničke etno-fašističke, naizgled ideološki neutralne i nacionalno pomirljive, interpretacije 2. sv. rata; • nametnu predstavu o jalovosti i nemogućnosti multietničke koegzistencije sa Muslimanima u post-ratnoj BiH, serviraju nategnuti kulturni, politički i „emancipatorski“ „kontinuitet“ i „normalnost“ RS i predstavu o „dejtonu“ kao o jedino mogućoj i konačnoj društvenoj normi i političkom poretku za BiH;

© Študentska založba, prvi put objavljeno u Časopisu za kritiko znanosti, godina XL, broj 251. 2013. godine ↑Fotografija D.14 (izvor: autor) JUBILEJ ETNO-POLITIČKE ELITE: Bilbordi koji su u januaru 2012. slavili 20 godina od početka rata.

Nastavak u slijedećem broju Š E H E R 17 BANJA LUKA

SJE

STOP Madin i Besimov specijalitet: Svježa pastrmka na roštilju

Nastavak iz prošlog broja Možda je bilo više šarma u njihovom utiranju ovih staza jer su započinjali, istraživali, usavršavali i dotjerivali ih, ali staze, po kojima smo i mi hodili, ostale su iste, naše i njihove. Nema više na tim stazama ni jednih ni drugih; prvi pomrli, drugi otišli, a staze opustjele i prazne. Ja mislim i o njima dok koračam ovom krivudavom, utabanom stazicom koja postaje sve uža, oborene vlati trave petljaju se u moje noge, osjećam miris rijeke i vode, moje uzbuđenje raste, blizina Vrbasa ubrzava kolanje krvi u tijelu, srce jače udara, u ušima osjećam tutanj, uvijek isti, neopisiv, a koji se ponavlja stalno, pri svakom susretu sa rijekom.

Ispred mene, nazire se sanjivo plavetnilo noći koje ustupa mjesto buđenju dana što izvire iz podnožja planinskih prevoja na obalama rijeke.

Sjenka ove strasti pojačava se svakim korakom što smanjuje razdvojenost mene i rijeke, dršćem, osjećam se ko momče koje prvi put prilazi djevojci noseći u sebi hiljade pitanja, ne znajući odgovor ni na jedno od njih. Moj pogled nastoji da prodre kroz orošeno lišće sa željom da se susretne sa zelenim ogledalom na površini vode koja samo na trenutak zadršće, ko ustreptala žica na gitari, stvarajući privid melodičnosti trenutka, koji se vidi i doživljava, ali ostaje gluh i tajanstven. Taj privid, taj lepršavi susret oka i vode, taj trenutak drhtavog uzbuđenja kada iz vreve svakodnevnog života započinje novo kosmičko putovanje ribolovnim prostorima, tamo nestaje bol i stvarnost, a mašta i umijeće vode ka zvjezdanim ciljevima uspjeha; to je trenutak spajanja majke prirode i njenog potomka koji, ko divlja ptica, podrhtava na krilima vjetra, stoji i čeka nova i jača uzbuđenja, potpuno pretvoren u okoliš od vode, obala, livada, talasa i šume u prastarom i vječnom izviranju novog dana.

I ja i moji prijatelji ribari smo često kraj rijeke, opijeni njenim ljepotama, puštali vodi da nas odbrani od budalaština koje mogu da iskrsnu ili da se dešavaju u životu, oko nas, kraj vode sve nam je postajalo jednostavnije i prostije, odsutno smo buljili u brzice i limane začarani njihovim tajanstvenim proticanjem s kojim neprimjetno iščezava sve, pa i ludost sakupljena u nama, potaknuta bogzna kakvim nemirima i strahovima.

Rijeka je odnosila sve negativne pobune u nama i nemire koji se pojave sa njima, odlaže one nejasne 18

ŠEHER

BANJA LUKA

misli koje potiču našu tjeskobu, nježno nam darujući smirenje svojim raskošnim bogatstvom šumova i mirisa s kojima nas omamljuje i odnosi u blažene prostore odvojenosti.

Postavlja se pitanje; je li to samo naše bjegstvo u usamljenost što potiče na razmišljanje, odvajanje što poziva samoću zbog bježanja od odgovornosti i problema koje nam nameće život sa svojim tajanstvenim preokretima i iskušenjima postavljenim da se savladaju ili je to izbjegavanje lažnih nada i neispunjenih očekivanja. Ne. Za nas, obične i jednostavne ljude, ribare, to je bio najlakši način da stvorimo sebi trenutak mira, sreće i zadovoljstva u sportu kojeg smo beskrajno voljeli i kojeg smo mogli sebi priuštiti bez obzira kolika je bila njegova cijena.

To je ista priča a koju sam često puta sluš’o od gore spomenutih i nespomenutih ribarskih zanesenjaka, lutajućih Holandeza po bosanskim rijekama, onih, što su stalno žurili da budu prvi, propuštajući ritam normalnih događanja, onih, što sada zajedno počivaju u svom miru i spokoju na vječitim riječnim prostranstvima, onih, što sada žive razbucani po dalekim i nepoznatim, tuđim zemljama, onih, kojima su uskraćene radosti i uživanja u rađanju bosanskih jutara na obalama Plive, Vrbasa, Sane, Une, Sanice, Ugra, tamo gdje vode nisu bistre, hladne i divlje ko naše, gdje trava ne Banjalučki ribari na rijeci Plivi

Piše: Mersad RAJIĆ miriše ko naša, tamo gdje nejma druga i gdje roda nejma.

Onih kojima su, i Vrbas, i Pliva, i Ribnik, i Sana, i Una, i Dabar, i Sanica, i Neretva, Janja i Drina i sve druge rijeke prirasle srcu ko što su meni, oličavajući beskonačnost tihog proticanja vode i vremena. Pretvarali su mjesta, ljude i događaje u sjećanja, sjećanja u priče, priče u legende koje će putovati kroz vrijeme i prostor dokle god naše rijeke teku. Legende će se čuti u šuštanju lišća opalog sa granja "Krive vrbe" u Subunarima, u muklom udaranju talasa u opustjelim kanjonima Krupskim, Bočačkim, šaptaće ih talasi što zapljuskuju visoke obale "Labudove brane", oslikavat će se u plavetnilu "Plavih vrela", tami "Crnog vrela", brujati će širinama "Kapetanovića broda", Brenice, "Bijelog buka".

Ribarski mornari, lutalice, opet će zastajati u ribarskoj kućici u "Pivalića luci" da nađu sklonište od iznenadnog nevremena koje se prospe u kasno popodne dok oni, u sjeni velikog oraha, čekaju prvi izlazak "Vodena cvata". Ove će priče i dalje vrtiti stari, vremenom nagriženi mlinski točkovi, ko gramofonske ploče, puštajući ih u eter da, nošene vjetrovima vremena, ostanu zapisane u svakom njegovom jauku, u brbljivom ćaskanju valova, rugajući se onome što ne razumiju, ne dozvoljavajući vremenu zaborava da ih proguta,

Sjećanja

EĆANJA NA BANJALUČKE RIBARE

PE KRAJ VODE „Potrebna mi je igra vrbaskih talasa, ja sam jedan od njih...“ sve dok i posljednja kap vode ne isteče, i dok se ne ugasi žižak posljednjeg svica koji svojom svjetlošću obasjava ove rajske ribarske staze kraj vode.

A ja..., ja ću se povući u osamu kraj rijeke zaogrnut velom duboka bola, sjesti na sasušeno lišće uranjajući uzavrele noge u prijatnu hladnoću, pustiti vodi da umor i bol ublaži i odnese, slušati kikot talasa što udaraju u podvodno stijenje i obale zatravljene. Slušat ću priče uskovitlanih vjetrova što tutnje kroz obalsko granje kidajući s njega posljednje požutjelo lišće što mirno pada prema valovima koji nemirno skakuću po tamnim dubijanima vrbaskim i pričaju, svojom hukom, priče iz minulih dana. Gledaću ja u talase što divljaju našim vrbaskim kanjonima, trošeći snagu na razbacano stijenje, šireći oko sebe biserno-srebrene kolutiće pjene. Oni se smjerno razbijaju po tom stijenju i korijenju, ljuti, što se i stijenje i obale protive njihovoj beskonačnoj snazi, snazi vrbaskih valova. Tražit ću uskovitlano lišće što ga je vjetar vitla oko mene, gledat ću moćnu rijeku, pomireni ona i ja, ja smrtnik, ona vječna, osjećam joj leden dah, ko da dolazi iz prapočetka vremena, kraj mu se ne zna, uvijek je ista, a neponovljiva, uvijek drugačija, a slična, drži kraljevstvo svoje na okupu, u sebi, na sebi i oko sebe.

Potrebna mi je igra vrbaskih talasa, ja sam jedan od njih, samo izgubljen, otkinut i odnešen kovitom vjetra, ubačen u svrtak vremena što se neprestano vrti ko napukli točak Tulekova mlina i ostajem okretan beskonačnim protokom vode i vremena. Sjedit ću tako zaštićen sjenom svoga bola u društvu mojih starih talasa-drugara. Likove im poznam, svi su meni dragi, volim njihovu neprestanu jeku kad razigrani pljusnu o kamenitu obalu, ova me sreća pomalo zbunjuje ali mi nedostaje, neizmjerno mi fali, malo je mjesta na koja se ne bih vratio, tijesni bi bili prostori po kojima bih hodio. Znam, sad je tamo juni, svega u izobolju, ova širina ovdje postaje mi tijesna, moje mi se sjećanje iz očiju krade, dosegnuti ga ne mogu jer moje rijeke ovdje nema. Ostaju samo sjećanje i čežnja.A nigdje se ljepše ne vraćaju sjećanja ko na rijeci. Njihanje i šum drveća, žubor vode, sunčeva svijetlost, lijepi krajolici, šumoviti proplanci i predjeli nepoznatog, vraćaju te prošlosti i prepoznavanju nečeg doživljenog, obiđenog i nečeg već viđenog.

Kad me jednom pokupe i kad sa ocem svojim, i dragim bratom mojim, budem pohodio vječne vode, neka moje tijelo u voljenu mi rijeku bace da

zajedno, još jednom, putujemo plavetnilom neba što se vječno odmara na talasima njenim.

Cijelo jutro keram ovu čipku sjećanja, glas mi se zameo u prigušenom ćutanju, maglovita sjećanja naviru ko izvorske vode pored vrbaskih obala koje neprestano grgolje u hladovitoj sjenci malinova cvata, ispod nabreklih žila korjenja bagrenja, onih bistrih izvora što skromno ističu iz kamena, zemlje, travke, iskićeni plavetnilom potočnice, mirisom metvice i što svojom čistotom i studeni, razgaljuju oko i dušu umorna i žedna čovjeka čije usne skapavaju na ljetnoj žezi, željna da ih urone u dženetske darove Vrbasa i njegovih obala. Strah me da se sjećanja polako ne istope.

Uporno i nezaustavljivo steranje uspomena minulih vremena odvlači me u rajske čardake kraj rijeka do kojih vode dvije uzane ribarske staze, utisnute u pogaženoj travi, jednom dolaze, drugom odlaze moji drugari zaustavljajući se u trenucima predaha između zore i predvečernjeg uživanja u ribolovu.

Sada nema ni ovih čardaka, ni na nebu ni na zemlji, nema ni drugara mojih, ni očeva naših, staze su opustjele urasle u duboki pokrov od korova i trnja. Nekad smo zajedno, iz čardaka kraj vode, posmatrali nečujno zastiranje noći pa nam se iz grudi otme uzdah na duboke sjenke koje nestaju iz blještavog plavetnila sutona u tamu noći kanjona rijeke. Svojim nečujnim hodom, dolazak noći u čardaku kraj Vrbasa umiri pjesmu šuštavog lišća, budi se noćni život, ćuk i sova se oglase,

mjesec ko tepsija nad tvrđavom visi, ko upaljen fenjer osvijetli nam naše puste ribarske staze odlaska i povratka.

Samo iz daljine, kroz stiješnjene klance, dopire glasna huka Vrbasa koji, sužen na aršin, zapjenio snagom, otiče dalje kroz vremenske daljine noseći sobom ujednačeno glasanje noćnog života, uzbuđeno dozivanje mojih drugara i ova svijetla sjećanja na njih.

Poznati mi glasovi, čujem ih kako se razliježu kanjonom od Subunara do Ade, sanjive oči prebiru po mreškastoj površini zlatno žute vode po kojoj je mjesec raširio svoje zrake ko jastreb kada suši svoja mokra krila na vrelini proljetnog sunca poslije kiše.Onda odjedanput, niko ne zna kako, ni kada, sve utihne, glasovi zamru u dubini noćne tame, drveće na stranama kanjona usnije, Vrbas ponovo bešumno teče, klizi livadom ko kaplja vode niz obješen vrbov list, cvjetovi livade sklopili svoje latice spavajući dubokim snom bez snova, donji brzaci odnose ćukovo glasanje, sjenke postaju crnje, čardak utonu u neprozirnu tamu.

Mutni oblaci se nadvili nad Bočačakom tvrđom, zakloniše i mjesec, ni svici više ne pale svoje žiške, džaba ti oči da pogledom prodreš u tamu, noć je mračna i zvijezde se izgubile skrivajući se iza oblaka, a uska krivudava, ribarska staza nestade u dubokom ponoru gluhog doba noći. Sa njom nestade sve.

A ja! Ja čekam i nadam se: Možda ćemo se sresti,.....OPET. ?????

Starija generacija banjalučkih ribara pred Klašnikom

EHER 20 Š BANJA LUKA

Reportaža

PLANINA ČUDESNIH POGLEDA Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

Čudesna planina Čvrsnica, sa svojim brojnim vrhovima višim od dvije hiljade metara (najviši je Pločno – 2228), uzdiže se na sjeveru Hercegovine, između kanjona Neretve na zapadu, Dugog polja na istoku, te rijeka Doljanke na sjeveru i

Drežanke na jugu. Od svih bosanskohercegovačkih planina Čvrsnica je najviše razbijena u pojedine visoravni, rastavljene dubokim koritima rijeka Doljanke, Dive Grabovice i Drežanke.

Planina je ukrašena jezerima Blidnje, Crepuja i Crvenjak. Poseban prirodni fenomen neopisive ljepote su Hajdučka vrata (2000 m). Hajdučka vrata su vijekovima stvarali prirodni uvjeti, to je prsten od stijene kroz koji pušu vjetrovi, a nalazi se na rubu kanjona Dive Gra-

bovice. Sa tog mesta pružaju se lijepi vidici na stijenu Velikog Kuka, Mezića stijenu, Pestibrdo, Čabulju, Prenj…Jednom riječju, to je mjesto sa jednim od najljepših pogleda.

Ljetos sam posjetio ovo divno mjesto, tri sata hoda kroz rajsku prirodu do Hajdučkih vrata. I isto toliko nazad. Putem sam udisao planinski zrak pomiješan sa mirisima endemskih biljnih vrsta kojima ova planina obiluje. Zlatne su bosanskohercegovačke planine i rijeke. Da ti oči stanu.

Š E H E R 21 BANJA LUKA

Banjalučki spomenar

Skitnice su znamenitost svakog grada. Živeći na ulici, oni pamte sve važnije događaje u njemu, ako i sami n svijeta, ali, u većini slučajeva, nikom, pa i njima samima, nije zapravo jasna njihova situacija, nego žive svoj ž uvijek, to su plemeniti i dobri ljudi, te po sve

Cat B ‘detox treatment,’ ugradi mu šumu antena i priključi ga na ‘Foxtel.’ Činilo se da je to njegova posljednja zima, jer je i rentgenski snimak pokazao masivnu, difuznu, obostranu upalu pluća, koju ni mnogi ‘čistači’ ne bi preživjeli.

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Moj prvi susret sa medicinskom hitnoćom desio se negdje osamdesetih godina, u hladno zimsko jutro na desnoj obali Vrbasa, u blizini bivše Dječije bolnice. Dok sam užurbano grabio tvrdoutabanom, poluzaleđenom i skliskom stazom pored Vrbasa prema mostu Venecija, u snježnoj prtini pored, spazih tijelo čovjeka koji nepomično leži glavom zaburenom u duboki snijeg. Mislim da sam tek bio diplomirao medicinu i nisam imao nikakvog iskustva. Dok sam prilazio povrijeđenom, da mu pružim pomoć, kroz glavu su mi prolazili razni klinički slučajevi sa studija, koje sun am prezentirali poznati doktori, ali niti jedan nije čak ni sličio na ovaj. Pažljivo okrenem nepomičnog, znojeći se tako i preslišavajući, kad, gle čuda, Lee Marvin glavom i bradom, mrtav pijan, ostavljen i zaboravljen u jarku od njegova pijanog društva. Zapahnu me težak vonj ustajala alkohola. Samo što sam se oporavio od tog udara ‘nepoznatog bojnog otrova’, te pokušavao uspraviti opuštenu tjelesinu u sjedeći položaj kako bih mu olakšao disanje, Šesta, vjerovatno nadražen oštrim januarskim zrakom, iskašlja se i ispljuva direktno mi u lice.

Pošto sam ga nekako dovukao i naslonio na obližnje drvo, otrčao sam po pomoć, portira sa ulaza u obližnju Psihijatrijsku kliniku.

Nakon petnaestak minuta, Šesta je već ležao u ambulanti klinike, okružen konzilijem liječnika koji su samo mrdali glavama i odmahivali rukama, smjenjujući se i auskultirajući grudni koš. Zatim dođe sestrica sa bocama, 22 Š E H E R

BANJA LUKA

Kući sam otišao, ipak, zadovoljan, jer sam obavio svoju građansku dužnost, a bio sam pomalo i ponosan kako sam riješio moj prvi ‘oči u oči’ medicinski slučaj, iako sam više učestvovao u transportu nego u tretmanu povrijeđenog. Moja je karijera tekla u opštoj praksi, uglavnom mjerenjem krvnog tlaka, regulacijom saobraćaja pacijenata po principu: boli te uho, hajd' na ušno; žulja te oko, uputnica za očno; ne spavaš dobro, idi kod dr. Bilalbegovića, te otvaranjem (znaš doktore, pokrivam kuću!) i zatvaranjem (ne može više, jarane!) bolovanja. Tako sam svakim danom sticao sve veće liječničko iskustvo i polako ulazio u ‘veliku medicinu’. Poslije višemjesečnog napornog rada i učenja, položio sam državni ispit u Ministarstvu za zdravlje BiH i postao ‘pravi doktor.’

Samo što sam se vratio iz Sarajeva, odlučim da se izvezem autom u čaršiju. Velim sam sebi, vrijeme je za promjene. Uostalom, ko je vidio doktora da ide pješke?

Tako, ‘nagario’ ja od Moše Pijade prema Mujinoj ćevabdžinici, kad ispred Aleksinca iskoči pred auto, on, Lee Marvin. Uz škripu kočnica jedva zaustavljam ‘deset godina star automobil’ moje majke, ispred raskoračene Šestine utvare. Ruku ispruženih prema meni, nišanio je pijanim pogledom, preko kažiprsta uperenog u prednju šajbu moga auta. Zatim hladno odape prvo jedan oroz tj. palac, pa odmah za njim drugi, da bude siguran da sam mrtav. Na kraju puhnu nehajno preko kolta iz koga se pušio barut, pređe ulicu i zamaknu iza ćoška prema snack baru Zora.

Iako se odavno preselio, legenda o Cat Ballou-u i dalje živi.

Svjetlo Sjećanja

nisu bili akteri u jednom od njih. Iza toga se često krije duboko razočarenje pojedinca tekovinama modernoga život bez obaveza od danas do sutra. Pored njihova stila života, oni su vrlo interesantni još po nečemu: gotovo mu zaslužuju da uđu u legende jednog grada.

Ballou

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić Š E H E R 23 BANJA LUKA

Banjalučka pijaca na prostoru koji se zvao Govedarnica.

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Banjalučka pijaca Tekst i foto: Adem Čukur Još od svog nastanka, kao najveći grad šire regije na mjestu gdje obronci Dinarskih planina prelaze u ravnu Posavinu-Lijevče polje, Banjaluka postaje logičan trgovački centar u kojem su tadašnji agrarni djelatnici plasirali svoje proizvode; poljoprivrednici iz Lijevča polja najviše žitarice, povrće i voće, a stanovnici brda stoku, mliječne i suhomesnate proizvode.

Pretpostavlja se da je još u vrijeme neposredno nakon izgradnje čaršije u Donjem Šeheru (sada zvane - Stara čaršija) i tvrđave Kastel prostor EHER 24 Š BANJA LUKA

izmeđuovih aglomeracija i rječice Crkvene, te od Vrbasa do glavne gradske longitidualne saobraćajnice, služio kao trgovište. Međutim, tek sredinom XVIII-og vijeka stočna pijaca se preseljava iz Gornjeg Šehera na taj prostor, a cijeli lokalitet dobiva naziv Govedarnica. Prvobitno su na sjevernom prostoru od Crkvene prodavane žitarice i drugi poljoprivredni proizvodi dovoženi zaprežnim kolima, dok se u sredini, između Crkvene i Kastela formirala stočna pijaca sa drvenim stubovima i prečkama za prodaju krupne stoke i drvenim torovima za prodaju sitne stoke. Prodaja svinja se, iz tada religioznih razloga, obavljala van ove pijace - na prostoru Bojića hana. Na pijaci su se nalazili i ugostiteljski objekti (aščinica, ćevapčinica, prodavnica pečenog mesa, kafana...). Pored trgovine poljoprivrednim proizvodima i stokom, na pijaci su se prodavali i razni predmeti i alatke za

poljoprivredu, pribori za kućnu upotrebu, igračke i slično...

Pazarni dan je bio utorak, kada bi čitav prostor oživio raznolikim i živopisnim nošnjama. Pijaca je, naplatom takse/maltarine, bila i značajan izvor prihoda za grad. Godine 1873. na neizgrađenom zapadnom dijelu pijace, nedaleko od glavne gradske saobraćajnice, Jusufaga Šibić gradi Bezistan sa ukupno trideset dućana u dva reda, a orijentiranih prema saobraćajnici između njih koja je bila paralelna sa tokom Crkvene. Taj Bezistan, sa drvenom krovnom konstrukcijom, bio je jedinstven u BiH, a koncepcijski mu je sličan (znatno ranije - u kamenu građeni) Gazi Husrevbegov bezistan u Sarajevu. Dućani su bili građeni najvećim dijelom od drveta sa uprošćenim oblikom ćefenaka prema natkrivenoj ulici i nisu imali prozore sa vanjskih strana. Po završetku gradnje dućani su,

zajedno sa unutrašnjom ulicom, bili natkriveni dvovodnim krovom sa drvenom konstrukcijom i pokrovom od biber crijepa . Osvjetljenje dućana i centralne ulice riješeno je tako, da je dio krova iznad ulice bio pokriven obostranim podužnim trakama od stakla. Nešto sjevernije od Bezistana pored Crkvene Jusufaga je sagradio i medresu, kod naroda poznatu pod nazivom ”Šibićeva medresa”. Vremenom se od izlaza iz Bezistana prema pijaci obostrano, skoro simetrično, gradi niz dućana pri čemu je sam ulaz u Bezistan bio naglašen objektima sa trovodnim krovovima, dok su krovovi ostalih dućana bili dvovodni.

Između dva svjetska rata na sjevernoj obali Crkvene, nešto zapadnije ispod zgrade gimnazije, sa njene južne strane podiže se zgrada tržnice.To je bio izduženi poluukopani prizemni objekat relativno velike visine sa ravnim prohodnim krovom i ogradom, prostorom koji je bio svojevrsni vidikovac prema Staroj čaršiji i tvrđavi Kastel sa brdom Šehitlucima u pozadini.

Objekat je u cjelosti izveden sa armirano-betonskom konstrukcijom i predstavlja dobar primjer takvog načina gradnje iz tog perioda. Između, kasnije regulisane, obale Crkvene i zgrade tržnice u pravcu istok-zapad izgrađena je i armirano-betonska nadstrešnica sa prodajnim mjestima / tezgama obostrano. Još u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, sve do 1954., pijaca je egzistirala na tom mjestu da bi potom bila izmještena na sjeverni dio grada gdje i danas postoji. Svi postojeći objekti oko pijace južno od Crkvene - Bezistan, dućani od Bezistana orijentirani prema pijaci i zgrade uz glavnu gradsku saobraćajnicu na njenoj istočnoj strani - su, nažalost, srušeni. Na samoj pijaci ostao je okrugli prizemni objekat, svojevremeno malta, a poslije prodavnica sjemena/poljoprivredna apoteka. Uz Titovu ulicu, ispred ulaza u Bezistan, ostao je zidani, u osnovi lučno zaobljen prizemni objekat/prodavnica obuće ”Bosna”, dok je drugi simetrično oblikovan, u kojem je bila prodavnica „Kristal ”, takođe srušen. Srušeni su i svi dućani sa ćefencima u Milića ulici na njenoj sjevernoj strani, jedini dotad preostali, a građeni po uzoru na izvorne dućane iz vremena nastanka čaršije.

Nakon rušenja, sav taj prostor je pretvoren u zelenenu površinu, a nešto kasnije asfaltiran je put i parkig prostor ispod tvrđave Kastel. Godine 1968. izvršena je adaptacija postojećeg objekta tržnice ugradnjom međusprata sa restoranom, prodavnicama i prodajnim mjestima mliječnih proizvoda. Istovremeno sa adaptacijom izvršena je i dogradnja objekta tržnice na njenom istočnom dijelu. Novodograđeni objekat je je po veličini bio približan postojećem, a sadržavao je prizemlje, sa nizom prodavnica različitih sadržaja, u koje se ulazilo direktno sa vanjskog prostora, i sprat u koji je smještena veća samoposluga ”Slavije” iz Zagreba. Interesantno je napomenuti da je na pijaci, shodno ranijoj dugogodišnjoj tradiciji, još i desetak godina poslije Drugog svjetskog rata održavan ljetni godišnji vašar u trajanju od osam dana, jedan od najvećih i najposjećenijih u BiH, na koji su svoju robu dovozili trgovci iz skoro cijele BiH.

Zidana pijaca, izgrađena između dva svjetska rata. U pozadini je Gimnazija.

Pijaca i Bezistan

Jusufage Šimića Bezistan, izgrađen 1873. godine. Š E H E R 25 BANJA LUKA

Pu t e v i m a l j e p o te i suživota

K RU P S K I VODOPADI Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Banjaluka je multietnički i multikonfesionalni grad, u kojem su vladali tolerancija i suživot naroda i različitih kultura. Dešavanja i mrak devedesetih godina narušili su taj sklad, a veliki broj građana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, zbog svega, napustio je svoj rodni grad. Uništene su tada sve banjalučke džamije, porušeno zdanje samostana na Petrićevcu.

26 Š E H E R

BANJA LUKA

Nekadašnje bogatstvo različitosti, postalo je "razlog" za mržnju. Pred nama svima je dug i mukotrpan put da se obnovi povjerenje i povežu pokidane veze. Težinu tog puta najbolje ilustruju neredi tokom polaganja kamena temeljca za obnovu Ferhadije, sedmog maja 2001. Ipak, ima ljudi koji vjeruju u pomirenje, obnovu suživota i koji su pioniri u toj borbi.

A, samo upoznavanjem i dijalogom različitih kultura koje prožimaju i različite religije, gradi se tolerancija među bosanskohercegovačkim narodima, dok se upoznavanjem sa prirodnim ljepotama i kulturnim blagom naše zemlje produbljuje ljubav ka domovini.

Krupa na Vrbasu je banjalučko

selo, bolje reći naselje, udaljeno svega 25 kilometara, južno, od centra grada, na putu ka Jajcu, odnosno na mjestu gdje Vrbas napušta kanjon i ulazi u Krupsko polje. Krupski vodopadi su kaskadni slapovi na prelijepoj rječici Krupi, pritoci Vrbasa.

Ovo čudesno izletište, nepoznato mnogim Banjalučanima, otkrio sam početkom prošlogodišnjeg (2013.) žarkog ljeta. Vodopadi su u donjem dijelu toka Krupe istinski raj za oči.

Bistra, ledena voda prosipa se i pjeneći razbija o stijene. U blizini je nekoliko još uvijek aktivnih vodenica, u kojima se može nabaviti brašno ispod kamena gonjenog snagom vode.

Mi smo odlučili da najprije istražimo gornji tok Krupe, krenuli smo

Foto: Goran Mulahusić

stazicom uz rijeku, često je prelazeći sa jedne obale na drugu, preko mnogobrojnih, simpatičnih drvenih mostova. Staza, kažu, vodi sve do izvora Krupe, ali mi smo se zadovoljili ne toliko dugom šetnjom kroz šumarke, uživali pored sada već mirne vode i pogledom u bistroj vodi "lovili" ribu.

Po povratku na same slapove, prije daljeg upoznavanja sa okolinom, odlučili smo predahnuti i založiti se spremljenom hranom i drugim đakonijama. Klupa drvenog mosta, na posljednjim kaskadama, ispod kojeg je sa hukom tekla voda, poslužila nam je i za odmor i kao sto. Tada spazih veću grupu izletnika, kretali su se prema nama puteljkom niz obližnje brdo. Bili su vidno oduševljeni prirodom.

"Uživajte, kad znate da uživate", reče nam jedan gospodin iz grupe, nakon što nas pozdravi. Drugi muškarac je već zagazio u vodu do koljena i spas od vrućine tražio u hladnoj vodi.

"Ovo je predivno, sva ova priroda", bio je komentar jedne gospođe.

Rekli su nam da dolaze iz Zagreba, što me je izuzetno obradovalo. Upravo su obišli pravoslavni manastir Krupa na Vrbasu, gdje su i čuli za vodopade. (I sami ćemo se kasnije us-

peti do platoa na kome se nalazi monumentalna crkva posvećena Sv. Iliji.

Njena gradnja vezana je za 13. stoljeće, ali zbog burne istorije današnji oblik dobila je vijekovima kasnije, tako da i danas traje njena obnova nakon oštećenja koja je doživjela u dva svjetska rata. U blizini se nalazi crkva brvnara iz prve polovine osamnaestog stoljeća.

Na stijeni, nad kanjonom nalaze se i ostaci srednjovjekovne tvrđave, Greben grada, tako da imate pre-

poruku da dođete u Krupu na Vrbasu i istražite sve prirodne ljepote i kulturno nasljeđe.) A naši gosti iz glavnog grada Hrvatske u Bosni i Hercegovini obilazili su bogomolje i svetilišta sve tri religije, a učestvovali su i na banjalučkoj konferenciji Međunarodni samit mira i pomirenja, koja je održana tih dana, početkom 10. juna, na prijedlog velikog borca za pomirenje i toleranciju, velikog čovjeka, banjalučkog biskupa Franje Komarice. Š E H E R 27 BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Napisao: Ismet BEKRIĆ

a i u godinama koje su slijedile, tog vremena »u procijepu«, svu tragiku, ali i uspravnost, svojih sugrađana uplitao, zgušnjavao u priče i zapise, među korice rukopisa i knjiga. Prvo, »Ptica iz fjordova«, a zatim »Paganskog poete«, »Astralnih letova«, »Bajki za Unu«, »Katarine i pjesnika«…

Slike stvarnosti i djetinjstva

»Kad su iz Banjaluke divlji istjerali pitome, kad su konvoji autobusa danonoćno odvozili ljudsko meso u progonstvo, svaki putnik ponio je po jednu torbu najpotrebnijih stvari, po jedno veliko razočarenje u pravdu, po jednu neizvjesnost u nesigurnu budućnost, po jednu neizlivenu čašu žuči i po jedmnu kesicu suhog lišća.

Veliki svijet progutao je tu šaku ljudi i njihov prtljag, izbrisao ih sa lica zemlje, postali su brojevi…« U jednom autobusu koji je u svoj nesreći imao tu »sreću« da odveze prognanike na sjever, na područje izvan svireposti i zla, nalazio se i pisac gornjih, doživljenih, rečenica, Banjalučanin Denis Dželić, koji je i tada, EHER 28 Š BANJA LUKA

Iz godine u godinu, iz knjige u knjigu, Dželić je pleo, nizao svoju priču, svoju/našu hroniku o ljudima i sudbinama, o zlu i dobru, o usponima i padovima, o svjetlu i tami. Pisao je svoju bajku, koja je izvana bila sumorna, mračna, a doživljavana, i gledana iznutra, ipak svijetla.

Već u svome proznom prvencu – knjizi priča i zapisa »Ptice iz fjordova« (2004.) – banjalučki i bosanskohercegovački literat Denis Dželić umočio je svoje drhtavo, ali nesalomljivo, pero u tamnu tintu stradanja i progonstva, izbjeglištva i nesanica, da svoje riječi stavi na živu ranu života i sudbina desetina hiljada žitelja svoga grada, i pojedinaca, koji su imali svoja imena i prezimena, svoje adrese, svoje velike i male snove, svoju svakodnevicu i svoj makar skriveni smiješak.

Knjige

SVIJETLEĆI ZAPISI IZ MRAČNOG KRUGA Banjalučka viđenja i snoviđenja u proznim knjigama Denisa Dželića Na tom putu je i njegova druga knjiga – poetska proza »Paganski poeta« (»Bosanska riječ«, Tuzla, 2006.), ali s još većim poniranjem u dušu pojedinca, često i vlastitu, u kojoj se prelamaju slike surove izbjegličke stvarnosti sa slikama djetinjstva i daleke prošlosti, kad je bilo manje podjela i kad se živjelo u dosluhu sa prirodom. Čovjek – čitaj: pjesnik – rođen je da se divi ljepoti, i da tu ljepotu i sam stvara.

Izlazak iz tamnog kruga I novi Dželićev rukopis, također poetska proza naslovljena »Svijet kao predstava«, »traži... suštinu postojanja«.

Iako je to literarno, ljudsko, traganje – za Dželića - često »uzaludno«, osuđeno na bezizlaz i trpnju, snaga svakog pojedinca je upravo u tome da se ne predaje, jer njegovi »korijeni nisu zatrti«. Svjestan je toga i Mezej, metaforični lik ove knjige (s kojim se autor poistovjećuje), koji svoju snagu crpi iz stoljeća rodnog tla, iz svakog stabla, onog iz djetinjstva, i ovog u tuđini, svake ptice, svakog tulipana rasutog po danskim trgovima i ravnicama. »U njedrima prirode ležali su svi odgovori«, proganik, otuđenik, pisac, traži ih u granama »svijetlećeg drveta«, u uspravnosti hrasta (»Život je hrast kitnjak!«), u orkanu što dolazi iz sjevernih šuma, u tulipanu, toj zaspaloj ptici plamenih krila, prikovanoj za zemlju stabljikom, koja bi htjela da se vine, da poleti, a u »tom pokušaju bjekstva tulipan je najljepši«. I ova knjiga je jedan pokušaj izlaska iz tamnog kruga nasilja, primitivizma, nerazumijevanja, uskogrudnosti; autor, kao Alisa u zemlji čudesa, svijet promatra i iz ogledala, iznutra, iz njegovog odraza, iz njegove žudnje za svjetlošću. A kad je promatrač, autor, uz to još i prognanik, krhko, ranjivo biće bez oslonca (»Svako ima svoj oslonac, svako se oslanja na nešto ili nekoga, samo ga izbjeglica nema.

Sam, kao napuštena lađa...«), onda se i sam život doima kao »ladica ispod peći u koju pada lug, i pepeo, sreća je u njemu u nekoliko tinjajućih žeravica«.

U tamnom krugu vremena, u kojem je čitav svijet

jedna otvorena, teška, nedovršena predstava, Denis Dželić u svojim novim pričama i zapisima (koja još čeka korice izdanja, ali je većim dijelom objavljena na stranicama »Banjalučkih žubora«) traži prije svega one svjetlije strane, ona zrnca ljudskosti i jednostavnosti; otkrivajući ih u povezanosti svijeta ljudi i svijeta prirode, u malim proplamsajima sreće, u jednom običnom ljudskom »Zdravo!

Kako si?«.

Riječ kao bajka Vratio bi se pisac, ili bilo koji prognanik s kojim se poistovjećuje, i u neke sretnije slike djetinjstva i života prije nego što je morao napustiti svoj grad, i svoje drvo na kojega se verao kao dječak, i pod kojim je prvi put ljubio. »Sunce ispruži svijetao ćilim, i on ugazi u sjećanja.« Nađe se, kao nekadašnji dječak pod tribinama rukometnog stadiona, »između dvije betonske ploče svijeta i vremena«.

Kroz taj procijep kaplju Dželićeve rečenice, provlače se literarne i životne slike, »plutaju metafore«. Od »Jutra zimskog djetinjstva«, u kojem ima i porodične idiličnosti, pa do jednog vrućeg ljeta, u kojem u svoju domovinu dolazi kao posjetilac, kao »turist«, kao »stranac«, izbjeglica u prolazu, prošlo je mnogo zima i ljeta u kojima smo bili i sudionici, ali i kulise, prelilo se dosta vremena u kojem literarna riječ ne želi da bude samo hladni promatrač i hroničar, nego prije svega izvor svjetlosti, i svjetiljka koja će obasjavati poprište na kojem »kulise satkane paučinom ponovo ga prekriše«, i on se ponovo »trga, kobelja, pokušava iščupati«.

Dželićeva riječ postaje i bajka, kad autor svojoj unuci priča o gradu svoga rođenja i svoje mladosti (»Bajke za Unu«, 2010.), dok se u »Astralnim letovima« uzdiže iznad svakog zla, svakog sivila, svake neljudskosti, da nam, očišćena, prosvijetljena, otvori nove horizonte i odnose.

Ovi svijetleći zapisi iz mračnog kruga, kao i sve Dželićeve knjige, priča su o nama, o njemu (autoru), o Bosni, o vječitoj borbi Dobra protiv zla, Ljepote protiv primitivizma. Š E H E R 29 BANJA LUKA

Nove knjige

Čovjek je grad u kojem se rodi Foto: Goran Mulahusić Denis DŽELIĆ

Čovjek nije grad u kome živi, on je grad u kom se rodi.

Grad nisu ljudi koji u njemu žive nego oni koji ga u sebi nose.

Pričvršćeni hrđavim alkama za rodnu stijenu kao Prometej prognanici nemaju mnogo putova pred sobom. Kad im otmu grad i otjeraju ih, kad postanu nomadi - lutalice i beskućnici tad se pred njima otvaraju vrata svijeta.

Postaju kozmopoliti, što im daje mogućnost izbora.

Pa ipak i pored ljepote drugih gradova on uvijek traži svoj izgubljeni grad, svoju Atlantidu.

Vrtio se, koprcao i napokon uspio istrgnuti iz paukove mreže i sav sretan poletio Bosnom od grada do grada.

Prvo njegova Banjaluka. Čekala ga njegova svilena duša u Banjaluci, godinama čekala i tugovala. Čim je kročio nogom na sveto bogumilsko tlo vinula se u vidu vodene magle i spojila sa tijelom. Prhnuo je jedan pjenušavi talas Vrbasa i kao galebić pojurio ka njemu.

Napokon je ponovo čitav, cijeli.

Vratio se bludni sin majci da mu vida rane. Sunce ispruži svijetao ćilim i on ugazi u sjećanja.

Banjaluka je groblje slonova. Sretao je muhađire iz cijelog svijeta. Dino je doveo psa Medija iz Amerike. Legao je pod njegove noge i odmah su uspostavili prijateljstvo.

Osjetio je kako mu liže krvavu ranu na potkoljenici koju je zadobio na poslu dan prije polaska na odmor.

-Pusti ga! Rana će brzo zacijeliti! - kaže prijatelj.

Od Vrbasa dopire svježina vode koja godi u ovom vrelom ljetnem danu. Osjeća se prijatno. Osjeća se zdravo.

Pas mu zacjeljuje ranu na nozi, Vrbas mu liže dušu i on sam na trenutak je sretan.

-Ne plašite se brzaka i velikih valova, t`iha je opasna govorio je Ibro dok su se spuštali Vrbasom iz Karanovca.

Zelena guja nosila ih je na svojim leđima.

Gumeni čamac zavrtio je veliki vir. Nevidljiva snaga vuče za noge, povlači, želi da utopi. Osjeća se moć i snaga vodenoga vira.

-Ovdje se već troje utopilo! Umirimo se i prepustimo volji vode - kaže mu prijatelj.

Vir zahvati čamac i odvuče u t`ihu gdje je najopasniji.

Polako ga okreće, vrti. Vodene vile Vrbasa svojim hladnim prstima traže po nogama ožiljke od sedre kojim je EHER 30 Š BANJA LUKA

obilježila svakog Banjalučanina. Vrbas voli svoju djecu, zaljulja čamac, još jednom zavrti i pusti niz struju. Brzak ih ponese i uploviše u sigurnije vode.

-Kako je lijepo biti voljen od jedne rijeke.

Materijalni uspjeh, dobra kola, kuća, vikendica na moru, to je cijena jednog čovjeka. Iz razgovora s drugima iz dijaspore shvatio je da je samo on gubitnik. Poslije velikog pada svi su se digli sem njega. Gušio se u kalu i blatu materijalne pasivnosti i nezainteresiranosti.

Opasno je biti pjesnik, danas nitko ne čita. Zalutao je u ovo vrijeme. Po nekim novim paradigmama i vrijednostima cijena jednog čovjeka njegova kova; sanjara i romantika, jako je niska. Ovakve ostavljaju po strani.

Danas nitko ne voli pjesnike. On je idiot, poeta.

Zbog toga se odrekao ljudi i družio sa prirodom.

Nakon duge šetnje noge ga same odvedoše do cilja.

Ušao je u zgradu gdje je nekada stanovao. Hladan hodnik haustora progutao je nesigurne korake. Pognute glave pozvonio je komšinici na vrata. Nije imao snage pogledati u svoja vrata, stidio se, krivo mu je jer ih je iznevjerio.

Kad se vraćao od komšinice opet isto stanje. Prolazio je ispod njegovih prozora, ponovo isto stanje mučnine. Kad je odmakao nije imao snage da se osvrne, samo je grabio naprijed, naprijed u bespuće m`ore s kojom će večeras leći iza nekih drugih, tuđih vrata.

Tražio je grad koji nosi u uspomenama. Nema ga, nestaje pod najezdom ruralne i urbane sredine, sve je novo. Tek ponegdje se pojavi skrhana, klonula kućica prislonjena uz moderna zdanja. Izdiše polako u smiraju novog milenija, pati i stenje za dušama koje je štitila. Povila se kičma grede, popucali crepovi. Osvajaju je lijane i bršljani, orobljavaju, gutaju kao piton.

-Što manje uspomena, duži život!- kaže prijatelj.

Vidio je samo ono što je želio vidjeti, čuo što je želio čuti. Šetao je gradom noseći svoju voljenu u mislima u traženju sjenki uspomena.

I našao je.

Ipak je ostalo nešto netaknuto. Stablo kestena pod kojim ju je prvi put poljubio.

-Hajde da se opet ljubimo, u inat svemu, u inat prolaznom vremenu, ratovima, mržnjama. Sve je prolazno sem ljubavi.

(Iz rukopisa „Svijet kao predstava“)

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

TIHI PROFESOR Sjećanje na šahistu i dobrog čovjeka Piše: Edhem Edo Čizmić

Banjaluka je godinama bila sportsko i šahovsko središte Bosne i Hercegovine.Trebalo bi vremena i prostora da se piše o rezultatima,da se istaknu rukometaši, bokseri, fudbaleri, šahisti, biciklisti. Pri tome se ne smiju zaboraviti oni nevidljivi pregaoci koji su stajali iza osvojenih titula i rekorda. Ovo je priča o čovjeku koji nije štedio sebe, svoje vrijeme, EHER 32 Š BANJA LUKA

Ahmeta Ćejvana trud i znanje za banjalučki šah.

Profesor Ahmet Ćejvan, Banjalučanin, šah je počeo igrati kao dječak, i ostao mu vjeran do kraja života. Anegdota kazuje kako je, kao dijete, na plaži uvijek hladnog Vrbasa redovno nosio šahovsku tablu. A otac, zabrinut za njegovo zdravlje, pri polasku bi savjetovao: “Igraj šah da se ne prehladiš.“

Sjećanje

Cijelog života igrao je šah, prvobitno takmičarski a kasnije rekreativni. Ono što je najviše dao svakako je organizovanje ove čudesne igre u Banjaluci, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Godinama, iza svega što se dešavalo u Banjaluci na magična 64 polja stoji Ahmet. Na čelu je šahovskog kluba „Nikica Pavlić“, prvoligaša koji sa dva velemajstora, Enverom Bukićem i Milanom Vukićem, i drugim nosiocima zvanja postiže brojne rezultate. A „Banjalučki međunarodni šahovski turnir“ našao se na svjetskom šahovskom kalendaru. Na ovom turniru učestvuju: Maja Čiburdadze (trostruka svjetska prvakinja), zatim velemajstori i svjetski prvaci: Karpov, Fišer, Petrosjan, Korčnoj, Botvinik,Talj, Petrosjan, Spaski i dr, te Svetozar Gligorić i ostali

jugoslovenski velemajstori.

Na svjetskoj šahovskoj karti Banjaluka se nalazila na visokoj poziciji. Gari Kasparov je kao dječak i nova šahovska zvijezda, nastupajući prvi put izvan Sovjetskog Saveza, osvojio banjalučki turnir i krenuo nezadrživo na svjetski tron.Velikani svjetskog šaha su više puta izjavljivali da je „Banjalučki međunarodni šahovski turnir“ jedan od najbolje organizovanih na svijetu i rado su dolazili u naš grad. Iza tako laskavih ocjena stajao je Ahmet sa saradnicima. Pri tome je ostao skroman, tih, nenametljiv, ne uzimajući nimalo publiciteta za sebe. Slavu je uvijek prepuštao drugima.

Tihi profesor, Ahmet Ćejvan, bio je predavač i direktor banjalučke Gimnazije i direktor Muzeja Bosanske Krajine. Etičku stranu njegova života i rada možda najbolje oslikava to što je u poratnim godinama u svojoj kući u Banjaluci organizovao i vodio otvorenu narodnu kuhinju pomažući gladne i ponižene. Takav je bio Ahmet, teško da bi našli premca po ljudskosti i dobročinstvu.

U odnosu na Ahmetovo vrijeme, uspon i razvoj banjalučkog šaha, današnji banjalučki šah je na niskim granama, bez dovoljno podrške, nema ni rezultata. Ahmet je skrajnut i izvan šahovske organizacije.

Patio je zbog toga i povlačio se u sebe. Ni sebi ni drugime nije mogao objasniti žašto je to tako.Sve što je godinama činio palo je u zaborav. Mnogi šahisti i ljubitelji šaha, ipak, rado i sa poštovanjem ga se sjećaju. U julu 2007.godine šok i nevjerica, Ahmet poginuo u saobraćajnoj nesreći! Veliko i plemenito srce je stalo.

Mi, njegovi prijatelji i poštovaoci,odlučismo da sačuvamo uspomenu na prijatelja, dobrog i dragog čovjeka.

Tako nasta ideja da se u Banjaluci osnuje šahovski klub „Ahmet Ćejvan“. Zajednica udruženja građana Banje Luka je zadužila inicijativni odbor u sastavu: Emina Karabegović, Zdravko Malbašić i Edo Čizmić da izvrši potrebne pripreme. Osnivačka skupština je održana 12. juna 2009. godine. Za predsjednika kluba izabrana je Emina Karabegović.

Svake godine početkom jula, u okviru programa „Vezeni most“ organizuje se memorijalni šahovski turnir „Ahmet Ćejvan“.

Svi koji nešto znače u današnjem banjalučkom šahu, uključujući velemajstora Milana Vukića, okupe se da profesoru odaju počast, a članovi kluba posjete njegov mezar, polože cvijeće i evociraju sjećanja. Šahovski klub „Ahmet Ćejvan“ je uključen u banjalučku šahovsku porodicu sa usmjerenjem na širenje prijateljstva i druženja, a tek onda na takmičarske rezultate.

Baš onako kako bi Ahmet želio. Š E H E R 33 BANJA LUKA

BANJALUČANI U BEČU

JEDNA PORODICA, ZA UZOR Tekst i foto: Nedžad Talović

Na desnoj obali Dunava odmara se odavno, svojim glavnim dijelom, grad Beč, tu na rubu Bečke zavale u blizini slavensko – germansko – mađarske etničke tromeđe. Odiše patinom i svojom ljepotom, raspoređenom u 23 gradska kotara, mami svakoga ko svrati u ovaj evropski biser. Gradske bedeme, porušene davne 1858. godine, zamijenio je široki kružni bulevar Ring sa gradskom vjećnicom, parlamentom, sveučilištem i drugim baroknim zdanjima i monumentalnim građevinama, poput katedrale Svetog Stjepana.Tu je i nezaobilazni Schönbrunn sa baroknom palačom i parkom te najstarijim zoološkim vrtom na svijetu. U tom su dvorcu, inače glavnoj turističkoj atrakciji Austrije, živjele mnoge slavne ličnosti, poput carice Marije Terezije, cara Franje Josipa i njegove supruge Elizabete. Mnogo je toga vezano za ovaj grad, koji je oduvijek bio privlačan mnogima, od rimskog cara Augusta, preko barbara, EHER 34 Š BANJA LUKA

Madžara, Babenbergovaca, Habzburgovaca, Turaka i cara Sulejmana, pa do Napoleona i Hitlera. Uistinu, teško je ostati ravnodušan prema svim ljepotama ovog uzbudljivog grada koji istodobno mnogo daje ali i mnogo traži od onih koji žele da budu dio te čarolije.

U životnom vrtlogu te metropole našli su se 1992. godine, kao prognanici, i naši sunarodnjaci, bračni par Vahdeta rođ.

Mujezinović i Dragan Tur, sa tada dvogodišnjim sinom Dinom.

Vahdeta, nakon završenih studija medicine u rodnoj Banjaluci i sa nekoliko godina radnog staža, tada kao doseljenik biva prinuđena da počne sve ispočetka. Ambiciozna, uporna majka maloga Dine hvata se u koštac sa velikim izazovima. Iako žive u predgrađu Beča, u mjestu Wolkersdorfu, sve se aktivnosti odvijaju na Sveučilistu u Beču. Svoju diplomu uspijeva verifikovati 1996. i već 1997. počinje raditi kao ljekar u Opštoj bolnici. Uporedo sa poslom Vahdeta marljivo radi i na specijalizaciji, koja traje četiri godine, tako da 2006. ova skromna žena stiče zavidno zvanje pedijatra specijaliste, a već 2009. otvara i svoju privatnu ordinaciju, gdje obavlja sistematske preglede djece. I Vada, kako je prijatelji od milja zovu, ne bi bila Vada, da svoj posao ne kombinuje i sa drugim, u Opštinskoj zdravstvenoj službi, gdje je također izuzetno cijenjen stručnjak i omiljen radni kolega. Na pitanje šta je to toliko motiviše u poslu i životu , uopšte, ona, uz osmijeh skromno i kratko odgovara:” Ljubav prema ljudima i poslu”. Ja bih dodao još: pose-

ban duh kojim zrači, i porodična tradicija u medicini, vodilje su njenog životnog puta. Njene ljudske vrline, izrazite ljekarske sposobnosti, ali ujedno i njena blagost i jednostavnost čine je izuzetnom, za sve koji je poznaju bilo kao prijatelja ili poslovnu ženu.

I njen suprug, Dragan Tur, Banjalučanin, pokazao je, i pokazuje i dalje, sve odlike velikog životnog borca. Počevši kao fiziotarapeut u Fojnici, te kao zdravstveni maser kod specijaliste fizikalne medicine u Beču, uporno uči jezik i radi, te i on pokušava da verifikuje svoje studije sa Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci. To mu uspijeva 1998., ali nastavlja studij u Beču te 2003. stiče zvanje stomatologa. Četiri godine kasnije otvara svoju vlastitu ordinaciju, vrata uz vrata sa svojom Vadom u Wolkersdorfu, gdje kupuju i kuću. Svo svoje slobodno vrijeme Dragan provodi u uređivanju kuće i prekrasnog dvorišta, u čemu mu nesebično pomaže i sin Dino koji inače živi u vlastitom stanu u samom centru Beča. Biti kod roditelja čini mu se uvijek prijatnim, uz smiješak kazuje ovaj skromni sada već dvadesetčetverogodišnji student stomatologije, jedan od najboljih na fakultetu. Svoje studije sigurno privodi kraju, a sve je ispite položio ”iz prve” i to vrlo visokim ocjenama.

Ovaj vrijedni mladić već duže vrijeme svoju praksu obavlja u očevoj ordinaciji, i to je ono što je najbolje, s obzirom da Dragan mnogo pažnje i truda polaže na kvalitetan rad, što mu je prioritet, kako i sam kaže. Svoj profesionalni odnos prema klijentima Dragan brižljivo gradi sve ove godine i to mu je omogućilo da iznajmi ordinaciju i u Beču, tako da svoju djelatnost uspješno obavlja na dva mjesta, uz Dininu asistenciju.

Sve u svemu, jedna veoma uspješna, marljiva i uzorna porodica koja plijeni svojom skromnošću, ali ujedno i zadivljuje svojim uspjesima na gotovu svakom planu. Naravno da

ni sam Beč i okolina ne bi bio tako lijepi i čarobni, da nije ovih dragih ljudi, koji svojim radom djecu čine zdravima a ljudima daruju lijepe osimjehe…, na radost svih koji ih poznaju.

Beč, avgusta 2014.

Pripremila: Dragana Pranjć

In memoriam

ZLATO

U NAMA SAMIMA Na vijest o smrti književnika, publiciste, profesora i društvenog pregaoca Ševke Kadrića, koji je ostavio dubok trag i na stranicama našeg lista Vijest o iznenadnoj smrti pisca i publiciste Ševke Kadrića, našeg prijatelja i saradnika, zapljusnula nas je beskrajnom tugom. Sklopio je oči u svome Helsinborgu, u Švedskoj, misleći, možda, malo ranije i na svoju Foču, svoje Sarajevo, svoju Bosnu i Hercegovinu. Na stolu su ostale otvorene knjige, i rečenice novih rukopisa koji su čekali nove korice, sa slikama i fotografijama bosanskohercegovačkih motiva, i švedskog jezera na koje je često dolazio, tražeći odsjaje istoga sunca u vodi koja ga je podsjećala i na Boračko jezero, ili slapove Drine, Neretve, Une… »Imala sam čast da ga zovem prijateljem«, zapisala je na internetskim stranicama Senada Softić Telalović, iz daleke Australije. Nizale su se iskrene i tužne riječi mnogobrojnih Ševkinih prijatelja, pisaca, novinara, stvaralaca, društvenih radnika, običnih ljudi. I svi su imali tu čast, da su se s njim družili, prijateljovali. I mi, u magazinu »Šeher Banjaluka«, i članovi redakcije, i saradnici, i čitaoci, radosni smo u svoj žalosti, da smo bili Ševkini prijatelji. On je dolazio i na naše godišnje susrete, na kulturne večeri, promovisao je svoje, i naše, knjige, pisao o banjalučkim autorima, i pregaocima, kao o neraskidivom dijelu jedinstvene duhovne snage, koja EHER 38 Š 36 BANJA LUKA

je dostojno predstavljala svoju zemlju i u novim sredinama, državama, utkivajući se istovremeno i u njihove najbolje domete. Ševko Kadrić je ispisivao svoje knjige, ali pisao i o drugim knjigama, znajući da samo tako može doprinijeti stvaranju novih impulsa u širenju znanja i saznanja, i tako u ukupnim odnosima. Jer, kao što je jednom rekao,

»problem čovjeka i čovječanstva nisu fundamentalizmi nego neznanje«. Problem bosanski, zajednički, zove se »knjiga, čitanje i nečitanje«. »Mi našim znanjem o sebi otkrivamo zlato u sebi samima«, naglašavao je, i iz knjige u knjigu, iz promocije u promociju, od sajma do sajma knjiga, od teksta do teksta u brojnim novinama i časopisima u kojima je sarađivao, širio tu svijest da je, zapravo, više bogat onaj čovjek koji se obrazuje, oplemenjuje, i širi vidike svoga saznanja i svojih saznanja. Ševko Kadrić je rođen u Foči prije 59 godina, a školovao se u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, da bi kao profesor radio u Sarajevu. U Švedskoj je još agilnije nastavio svoj književni i obrazovni rad, objavljujući i knjige među kojima su: »Bogumili kao inspiracija«, »Posljednji bosanski bogumil«, »Bošnjaštvo na vjetrometini«, »Zaljubljen u sunce«, »Luter i Orlović« i dr. Prevodio je sa švedskog jezika, te imao i svoju izdavačku kuću »Hamlet-forlag«, u kojoj je objavljivao i djela drugih autora.

U želji da pomogne BiH-u i u svakodnevnim društveno - političkim zbivanjima, prihvatio je i poziv Stranke dijaspore BiH, koja je, povodom smrti svoga aktiviste, između ostalog napisala: »Bosna je izgubila velikog borca i intelektualca, a mi velikog čovjeka, humanistu i člana naše stranke… Zaljubljen u prirodu, bio je čovjek koji nas je nadahnjivao svojim idejama i djelima.«

HUMANOST NA DJELU

VRIJEDNA DONACIJA Medicinska oprema i lijekovi za bolnicu ”Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću Tekst i foto: Mujo Metaj

Kantonalna bolnica ”Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću bogatija je za medicinku opremu i lijekove koju su joj, kao svoju donaciju, poslala bosanskohercegovačkih udruženja iz Švedske. BiH udruženje ”Aktivitet Centar Halmstad”, BiH udruženje ”Sedef” Halmstad, Stranka dijaspore BiH sa sjedištem u Geteborgu i Islamske zajednice Bošnjaka u Geteborgu zajedničkim trudom i zalaganjem organizovali su cijelokupnu akciju pošiljke medicinske opreme i lijekova za ovu zdravstvenu ustanovu koja još trpi posljedice požara.

Sama akcija potekla je zahvaljujući Šemsi Imamović Barikčić, koja je bila zaposlena u Rehabilitacionom centru Spenshult, i njenom mužu Šefiku Barikčiću, koji su u kontaktu sa Mujom Metajom, predsjednikom BiH udruženja ”Aktivitet Centar” iz Halmstada, obavili razgovor o mogućnosti da se veliki dio medicinske opreme i lijekova iz ovog centra pošalje u humanitarne svrhe za BiH. Ovaj centar se zatvarao, i bila je to lijepa prilika da ispražnjavanje njegovih prostorija iskoristi i u humanitarne svrhe.

Nakon razgovora, u tome se i uspjelo - cjelokupna medicinska oprema i lijekovi, na inicijativu Muje Metaja, namijenjeni su Kantonalnoj bolnici ”Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću.

Oprema i lijekovi, dobijeni iz rehabilitacionog centra Spenshult, transportovani su u pet manjih kamiona u Geteborg, gdje su smješteni u prostorije Islamske zajednice Bošnjaka. Izvršen je i popis navedene medicinske opreme i lijekova. Odgovornost preuzimanja i skladištenja ove vrijedne donacije preuzeo je Alvid Talundžić, predstavnik Islamske zajednice Bošnjaka u Geteborgu.

Uz suglasnost sa ostalim organizacijama, predsjednik Stranke dijaspore Edin Osmančević i predstavnik Islamske zajednice Bošnjaka u Geteborgu Alvid Talundžić stupaju zatim u kontat sa rukovodstvom Kantonalne bolnice ”Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću i sa ostalim nadležnim za realizaciju ovog projekta. Šleperom iz Geteborga 30.

Septembra, u pratnji Muje Metaja i Alvida Talu-

ndžića, cjelokupna donacija stiže na odredište. U Bihaću ih dočekuje delegacija sa predsjednikom Kantonalnog odbora Stranke dijaspore BiH Mehom Rekićem, predsjednikom Općinskog odbora SD BiH Ervinom Bukićem, aktivistima SD BiH i direktorom Kantonalne bolnice dr. Hajrudinom Havićem. Medicinska oprema i lijekovi sadrži: stotine kutija raznih lijekova, hranu za bebe, 25 modernih bolničkih kreveta sa kompletnom opremom i bolesničkim stolicama, više od 30 invalidskih kolica, pomagala za kretanje, 100 strunjača i aparata za vježbanje, masažni dušeke, masažne stolove, sprave za rehabilitaciju, 100 štaka, 100 štapova za hodanje, pelene za stare osobe i za bebe, i dr. Vrijednost cijelokupne donacije je premašuje 200.000 konvertabilnih maraka.

Ovom prilikom treba istaći da su veliki doprinos cjelokupnoj akciji dali Šemsa i Šefik Baručić, te aktivisti i članovi BIH udruženja ”Aktivitet Centar” iz Halmstada, BiH udruženje Sedef iz Halmstada, Stranka dijaspore BiH Geteborg i Islamska zajednica Bošnjaka Geteborg. U ime gore ovih organizacija želim da se zahvalim svima onima koji su na bilo koji način dali svoj doprinos ne žaleći vrijeme i sredstva koja su uložili u ovu izuzetno vrijednu humanitarnu akciju.

Pismo Marjana Hajnala Predsjednik Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva Tel-Aviv

SLOM PORETKA HUMANOSTI I PRAVDE - ANTINACIST EFRAIM ZUROFF NEGIRA GENOCID U BOSNI -

Marijan HAJNAL Efraime Zuroff!

Mislio sam da smo kolege na istom humanističkom zadatku, ali nakon tvoje izjave da u Bosni nije bilo genocida, zbog suda povijesti i u ime žrtava ne samo u Bosni već i u ime Simona Wiesenthala kao utemeljitelja institucije kojom predsjedavaš, moram do daljnjeg suspendovati našu kolegijalnost.

I sam znaš da je potreban višemilenijumski proces razvitka civilizacije da se sagradi jedan grad. A da se sve pretvori u prah dovoljno je nekoliko sekundi prirodne ili atomske kataklizme. Na prirodne geoseizmičke procese je nemoguće uticati, ali kataklizme izazvane zloupotrijebljenom voljom ljudi moguće je spriječiti, a brigu da se ne dogodi najgore, na sebe su preuzeli humanisti. Kada smo se susreli 1994. u Jerusalimu i kada si u stilu svih Amero-Židova s kipa na glavi nadmeno i cinično odbio moju suradnju na kolegijalnoj osnovi mislio sam da je to posljedica i mog udesa.

Umjesto da nastavim akademsku karijeru pao sam u nemilost ljudi kao što si ti. Danas vidim da slučajnost zaista ne postoji. Nakon što je Predsjednik Izraela Shimon Peres u dva navrata ugostio šefa fantomske para-republike srpske Milorada Dodika, sada se ti pojavljuješ, ali ne i neočekivano i nepredviđeno, kao jedan od nastavljača doktrine razbijanja zemlje u kojoj sam rođen. Da te podsjetim: primio si me na razgovor u svom uredu, ali si arogantno odbio da prihvatiš moju suradnju u pogledu istraživanja i dokazivanja genocida u Bosni. Time je zapečaćen nastavak mog stradanja jer ja i sebe smatram žrtvom genocida, i to uzastopnog, višegeneracijskog, a ti si propustio da surađujući sa mnom stekneš imunitet koji bi sačuvao ugled institucije koju predstavljaš i sačuvao bi vlastiti kredibilitet. To se zove cijena arogantne amero-židovske nadmenosti.

Sada ti ne nudim opet naivno i prostodušno svoju profesionalnu suradnju, sada ti dajem savjet. I dalje sam ti spreman ljudski pomoći, ne toliko radi tebe, koliko zbog pravde i radi nevinih žrtava svih genocida. Iako, dobro upoznavši mentalitet naturaliziranog Amero-Izraelca koji prvo gleda da li mu posjetilac dolazi sa kakvom aktovkom i pomno mu odmjeri džepove, kao što si ti odmjerio mene i lakonski me otpratio do vrata uvidjevši da ti ne donosim ništa materijalno, – ipak, još gajim nadu svojstvenu svim istinskim humanistima, da će iz tebe progovoriti čovjek i da ćeš povući svoju izjavu i izviniti se žrtvama genocida počinjenog u Bosni. Da si bio emocionalno-inteligentan, kolegijalno predusretljiv i humano uviđavan 1994. shvatio bi da pred tobom nije stajao neugledni izbjeglica koji traži časno uhljebljenje da bi prehranio svoju napaćenu porodicu, već naučnik koji je svoj život i rad posvetio humanosti, sa svježom diplomom magistra i preporukama nekoliko eminentnih stručnjaka s međunarodnom reputacijom (dvojica izraelskih) i koji, ako ti već nije donio malo brdo para, nudio je čitavo bogatstvo koje si prezrivo odbacio, a koje te je moglo sačuvati da ne padneš u provaliju iz koje i ako se izvučeš nećeš više moći biti toliko nadmen.

Istinskom naučniku potreban je cijeli život da izgradi svoju reputaciju, a ti si sa pet riječi: „U Bosni nije bilo genocida“, uzrokovao moralnu kataklizmu koja te kao ružnu ruinu ruši u nepovrat. Može to učiniti Efraim Zuroff svome imenu, ali nema pravo to da učini Simonu Wiesenthalu, nema pravo neko ko se bori na planu otkrivanja i sankcioniranja ideologa i egzekutora genocida počinjenog nad bosanskim Muslimanima i svim ostalim žrtvama genocida. Šepureći se po Srbiji izjavljuješ kako ćeš loviti 40

preostale zlikovce iz onog rata? Za koga je ta priča? Prosipaš maglu da zamagliš put do sadašnjih zlikovaca autora i realizatora posljednjeg stravičnog rata: Dobrice Ćosića, Filareta, Kačavende, Amfilohija, koji bi u tvojoj Americi već davno bili osuđeni na po 750 godina robije, svaki.

Ako Efraim Zuroff ne zna, ili je, podrazumijeva se, pod dobro plaćenim uticajem doktrine Novog Svjetskog Poretka „zaboravio“ definiciju genocida, da ga podsjetimo:Prema definiciji genocida registriranoj u „Konvenciji o sprečavanju i sankcioniranju genocida iz 1948. godine“, pod tom anticivilizacijskom pojavom podrazumijeva se svako nasilno sistematsko djelovanje protiv određene ljudske populacije, s namjerom da se njeni pripadnici ubiju, prognaju, dislociraju, njihova pokretna i nepokretna imovina otme ili prepusti drugom nezakonitom vlasniku. U tu definiciju spadaju teror i lišavanje slobode, mučenje zarobljenika, zlostavljanje i zloupotreba slabih i nezaštićenih osoba.

U OSCE je parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni Hercegovini, započet u Daytonu 21. novembra 1995, a potpisan u Parizu 14. decembra 1995. poznat kao Aneks 7 – Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima. Dogovor su potpisale i njim se obavezale Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska. Ako se pažljivo pročitaju svih osamnaest članova Aneksa i uporede sa stvarnom situacijom u Bosni, lako je ustanoviti da je provedeno samo nekoliko odredbi, a opća situacija u mnogim regijama je čak i gora nego što je bila u vrijeme potpisivanja Sporazuma o miru. Tvrditi da u Bosni nije bilo genocida znači nesumnjivo doprinijeti jačanju i reviziji genocidne ideologije i prakse, i, što je najgore, amnestirajući prethodni, unaprijed se afirmira svaki mogući novi genocid.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY, Haški tribunal) u desetak slučajeva je presudio da je nad građanima BiH izvršen GENOCID. Niko nema protivargumente kojima bi oborio dokaze da je priprema razbijanja suverene članice UN vršena dugotrajno i planski i da je agresija paravojnih jedinica i regularnih novouspostavljenih vojnih formacija VJ i HVO i predstavljala samo završni čin hegemonističkih aspiracija Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

Efraime Zuroff, nije toliko intrigantno pitanje ko stoji iza tvoje bijedne izjave i čijim interesima služiš, koliko je ono iritantno sa stanovišta općeg pogleda na teror, aparthejd, negaciju genocida koji se provodi i u Izraelu.

Pogledaj i pročitaj samo par odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima, usvojene i proglašene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, 10. decembra 1948. godine (rezolucija br. 217 /III/): Ne smije se praviti nikakva razlika zbog političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, nesamoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet; Svako ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost; Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni; Svi su pred zakonom jednaki i svi imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu, bez ikakve diskriminacije. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu od bilo kojeg oblika diskriminacije kojim se krši ova Deklaracija, kao i od svakog podsticanja na takvu diskriminaciju; Svako ima pravo na djelotvornu odštetu putem nadležnih domaćih sudova zbog djela kojima su povrijeđena njegova temeljna prava zajamčena ustavom ili zakonom; Niko ne smije biti podvrgnut samovoljnom hapšenju, zatvoru ili izgonu; Svako ima pravo na državljanstvo.

Niko ne smije biti samovoljno lišen svoga državljanstva niti mu se smije odreći pravo na promjenu državljanstva; Niko ne smije biti samovoljno lišen svoje imovine; Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere.

Ako si bar djelimično upućen u tragični tok ratnih događanja u Bosni i uporediš li Deklaraciju o pravima čovjeka sa činjenicom da je Međunarodni sud pravde proglasio Srbiju odgovornom za kršenje Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, implicite bi trebao, nesuđeni moj kolega Zuroff, znati da time nije ukinuta kategorija GENOCID. Ili ti

Pismo Marjana Hajnala ne smatraš bitnim što se kao reakcija na tvoje negiranje genocida u Bosni javljaju ogorčeni Muslimani koji u svojim nekorektnim komentarima negiraju Holokaust?

Tu lavinu si ti izazvao. A i da ne postoje nikakve deklaracije, sporazumi, aneksi, pogledaj primjer majke Bošnjakinje, Have Tatarević iz Prijedora koja je ostala u jednom danu bez šest sinova i muža. To nije genocid? Kao izgovor ti pronalaziš konstataciju da je genocid plansko uništenje kompletnog naroda. Pa, onda shvati, ako imaš mentalni kapacitet koji sebi umišljaš da ga imaš, Bosna je bila meta planiranog totalnog genocida, jer su u njoj ciljano uništavani nacionalni Bosanci, samom činjenicom da su Milošević i Tuđman naumili podijeliti Bosnu po uzoru na krstašku Veliku šizmu iz 1054. A Bosance čine muslimani i Muslimani/Bošnjaci, Romi, jevreji i Jevreji, pravoslavci, katolici i Ostali, ateisti, bahajisti, baptisti, vaišnave, agnostici, proleteri, komunisti, seljaci, Yu-Nostalgičari, Neopredijeljeni, Nesvrstani, Slobodni Ljudi… Međutim, posebna meta su bili bosanski Muslimani/Bošnjaci, i to po deseti put, u desetom genocidu.

Ako nisi u potpunosti podlegao hiper-akceleratorskom uticaju opasnosti panislamizma prenaduvane od strane plaćenih i angažiranih po narudžbama vatikanskih i moskovskih islamofobista, obrati se kompetentnim ustanovama i povjesničarima-istraživačima u Bosni i provjeri.

Nadam se da pri tome nećeš dopustiti da se zanemari genocid počinjen prema Bogumilima.

Vidiš, Zuroff, u šta si se upetljao? Ali, poznato je da je tvoj stav rezultat složene pozadine sinhronizovanog djelovanja crkve i ekstremnih cionista protiv islamskog svijeta. U tu igru založio je svoj ugled i predsjednik Izraela, jezuitski miljenik, Shimon Peres.

Ne bih se čudio da si na platnoj listi u istom krugu zavjere protiv suverene države Republike Bosne i Hercegovine. Zašto vam je toliko bitno, posebno vama amero-cionistima, tvrditi da u Bosni nije bilo genocida?

Jasno je zašto: da se pod istu opužbu ne bi mogli dovesti vinovnici genocida nad Japancima, Jermenima, Kurdima, Vjetnamcima, Čileancima, Afganistancima, Iračanima, Čečenima, Tutsima, Sudancima, Palestincima…

Govoriti o samo jednoj zemlji moglo bi ličiti na slučaj, ali u pitanju je toliko zemalja…

Ovo što si izjavio kao negaciju genocida dio je prave slike stanja svijesti pripadnika onih mračnih krugova koji su i donosili nesreću na prostore Bosne tokom povijesti. Nije to slučaj niti plod verbalne neopreznosti usamljenog pojedinca, već naprotiv, odraz drskog objelodanjivanja smjernica bivše i buduće strategije dodvoravanja balkanskim nosiocima destrukcije koji su im potrebni za ostvarenje njihovih anticivilizacijskih ciljeva.Ono što me jako žalosti i zabrinjava je izostanak reakcije iz Jevrejske općine u Sarajevu. Već odavno sam razočaran u njih.

Usput, moram ti skrenuti pažnju na vrlo bitan detalj: ako misliš da praviš uslugu Srbima, jako se varaš. Kod nas južnobalkanaca to se zove “medvjeđa usluga”. Mnogo bi bolje bilo za njih, posebno za nove generacije, da si istrajao na dokazivanju onog što se stvarno dogodilo, inzistirajući na procesuiranju vinovnika strašnih zlodjela. I ko si ti da amnestiraš Srbiju od genocidne agresije? Nakon završetka Drugog svjetskog rata Njemačka je podijeljena i primorana da plaća ratne reparacije preživjelim žrtvama. A u pogledu agresije na Bosnu imamo apsurdnu situaciju da se agresor nagrađuje terirtorijalnom i nacionalnom suverenošću kao da je riječ o povijesnoj tvorevini, a ona u povijesti nikada nije postojala, Republika srpska. Da li ti uopće možeš pojmiti da Bosanci nisu Indijanci i da neće dovijeka trpiti rezervat? Da li možeš razumjeti da u vrijeme ekonomskih tranzicija i globalizacije nećete uspjeti očuvati svoju imperiju netaknutom? Sjevernokorejski lider vam je jasno poručio da ta igra neće ići.

Nije logično da dvadeseti dio svjetske populacije odlučuje o budućnosti cijele Planete. Niti ste toliko najpametniji, niti ste toliko moćni da ratujete protiv cijelog svijeta. Humanisti antiglobalisti će vam se suprotstaviti pa ne budu li oni mogli opstati, nećete ni vi. A protiv tebe lično ovim pismom biću prvopotpisani za podizanje optužnice za negaciju genocida kao dijela Holokausta koji se nije završio i čijem nastavku direktno doprinose ovakve izjave. Drugim riječima, ti si taj koji negirajući genocid u Bosni i nad Bosnom pružaš izravan povod za negiranje Holokausta.

Stidi se Zuroff, pred imenom Simona Wiesenthala, pred licem pravde, pred Bogom, pred Havom Tatarević. Nastoj se izviniti, pokušaj popraviti

što možeš, ako to još uopće ima smisla. Vaza je očito još davno slomljena samo vješto restaurirana i u tamnom uglu kakve sporedne vitrine nije odavala utisak razbijene cjeline. Ako ništa ne učiniš, ništa se i neće promijeniti, jer, moralno si već mrtav, ostao bez duše, ništavan pred umorenim maloljetnim Srebreničanima.

Istina je da je lošoj sudbini Bosne jednim dijelom doprinio zanemarljiv dio pripadnika muslimanske populacije zavedenih Islamskom deklaracijom o jednoj vjeri u jednoj državi koji su komprimitovali vjekovno dokazano zajedništvo. Samo ekstremi među njima negiraju Holokaust, automatski izlazeći upravo tebi na željeni zicer, ali, njih prepusti meni. Već sam reagirao na izjavu jednog od njih da „Neko je pogriješio ‘41.“. Kad se dešifruje, taj sleng znači: „Pogriješio je Hitler 1941. godine što nije pobio sve Jevreje!“. Moj sud je da je takva izjava genocidna! Riječ je o ekstremima, izrodima kakvih ima, nažalost, na svim stranama, i ne u malom broju, ali to nije razlog za generalizacije. Ko negira Holokaust učesnik je u njemu. Nikada pored mene živog takvi neće proći! No pasarán! Ja nikada ni u snu neću reći da nad pobijenom djecom Kozare i sužnjima Jasenovca nije izvršen genocid. Moja porodica je stradavala, ali, da li su za tuđe zločine odgovorna bošnjačka djeca i žene i nikakvim inkriminirajućim djelom optuženi i na groznu smrt osuđeni ljudi „krivi“ samo zato što su Sljedbenici, tj. Muslimani?

Već je sasvim izvjesno da nijedan čestit bosanski Musliman, a takvi predstavljaju superiornu većinu, neće pristati na generalan stav koji bi se mogao okvalificirati kao antijevrejski. Muslimani su prihvatili Jevreje kao braću nakon egzodusa iz Španije 1492., i štitili ih koliko su mogli u vrijeme kada su progonjeni i ubijani širom Europe tokom Drugom svjetskog rata, Rezolucija “El Hidaje” iz 1941. godine, kojom je osuđen nacistički zločin protiv Jevreja, a sačuvali su i “Sarajevsku Hagadu”.

Koliko su pravoslavni srboslavni susjedi bili “naklonjeni” Jevrejima govori i činjenica o prvoj Juden-rein teritoriji u Europi, kao i podatak o 56 sinagoga porušenih u Srbiji. A moram te podsjetiti i na to da su 1991. srbočetnici svoje artiljerijske baterije instalirali na jevrejskom groblju u Sarajevu koje je zahvaljujući takvoj „dobronamjernosti“ prema „bratskom jevrejskom narodu“ pretrpjelo znatna oštećenja.

Probudi se kolega „humanisto“ i pogledaj svoj trag sjedinjen sa tragom krvavih čizama. Zar stvarno naivno vjeruješ da forenzičari neće otkriti da si učestvovao u prikrivanju sadističkih sotonskih mučenja i silovanja do smrti nevinih žrtava, često maloljetnih? Pa, Njemci su makar „industrijski“ ubijali. Dok se ne probudiš, ja ću se stidjeti umjesto tebe, što dijelim isti prostor sa takvom praznom kreaturom bez duše, greškom smještenoj, zamjenom sudbina, u Centru Simon Wiesenthal. Čestitam mecenama na izboru! Sve je već toliko izopačeno da mi još samo preostaje očekivanje da te vidim kao dobitnika Nobelove nagrade. Za humanost.

——————————— 5.1.2014. – 11.30 h Upravo sam imao telefonski razgovor sa direktorom Centra Simon Wiesenthal, Efraimom Zuroffom. Odbio je da se susretnemo, smatrajući ovaj razgovor dovoljnim. Predstavio sam se i prenio sam mu nezadovoljstvo i zabrinutost bosanskih izbjeglica i žrtava genocida. On odbacuje moju sugestiju da preispita svoj sud. Odbacuje samu pomisao da se izvini, jer tvrdi isto što je već rekao: ne postoje elementi koji bi ispunili uslove da se “etničko čišćenje” okvalifikuje kao genocid. Podsjetio sam ga na definiciju genocida prema “Konvenciji o sprečavanju i sankcioniranju genocida” iz 1948., na “Deklaraciju o ljudskim pravima”, kao i na već postojeće presude optuženima za genocid. Nakon što sam inzistirao da se ipak susretnemo odbio je uz tvrdnju da su dovoljna pisma koja je dobio. To je suština razgovora u kom sam ga bezuspješno pokušao pridobiti da preispita svoj stav.

Tužba je jedini pravi put. Kao što sam napisao, voljan sam biti prvopotpisani tužitelj za negaciju genocida nad Bosnom i Bosancima/Bošnjacima/Bošnjakinjama. Ne smije im to tek tako proći. Zuroff je, pored svega, zloupotrijebio Wiesenthalov Centar, ne zaslužuje da se u njemu nalazi ni kao portir. Polako na vidjelo izlaze sve Hidrine glave i postaje jasno zašto u Bosni nije bilo napretka sve ove postdaytonske godine.

41

Dvadeseti jubilarni susret Banjaluþana üe se održati Dana 8. novembra 2014. g sa poþetkom u 17.00 h FOLKETS PARK SALA MÖLNDAL Göteborgsvägen 19 U kulturnom dijelu programa nastupit üe folklori iz Norrköpinga i Arboge, horovi ”Zelena rijeka” iz Örebra i ”Izvor” iz Boråsa, sazlija Asim Hodžiü, književnici i pjesnici: Seima Višiü, Nizama ýauševiü, Enisa Popoviü ýengiü, Midhat Ajanoviü Ajan, Idriz Saltagiü, Sadeta Sokol, Enisa Bajriü, Fikret Tufek, Nedžad Taloviü, Šemso Avdiü i Dragana Pranjiü. Prisutnima üe se obratiti predstavnik Ambasade BiH u Švedskoj, predsjednik kluba domaüina, predstavnici komune Geteborga i predsjednik Saveza Banjaluþana. Domaüini su pripremili bogatu tombolu. Goste üe na fešti zabavljati popularna grupa ”Ritam Srca” Program üe voditi Muharem Sitnica i Fikret Tufek.

Dobrodošli!

Tortillas med Argeta Æ + g\ijfe\i% K`ccX^e`e^jk`[ ZX *' d`e%

Ingredienser: Gräslök, chili, peppar, majs, hackad lök Tortillabröd, 16 st Argeta Kycklingpastej, 1 burk (95 g) Argeta Kalkonpastej, 1 burk (95 g) alternativt Argeta Pikant, 1 burk (95 g)

Blanda Argeta kycklingpastej med majs och gräslök och krydda med peppar efter egen smak. Fördela ut blandningen pa. . tortillabröd och vik ihop dem. atta Fortsätt vidare med Argeta Kalkonpastej eller välj Argeta Pikant om du vill ha en starkare smak, och blanda tillsammans med chilin och löken pa. resterande torti. llabröd. Grädda i ugnen pa 175 gr. i ca 15 min. Klart att servera!

lindstromrombo.se

Smakar lika gott i maten % % som pa smörgasen!