Šeher Banja Luka 35 by Riksförbundet Banjaluka i Sverige

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 35 - JANUAR-FEBRUAR - 2015. - MOTALA - GODINA VII http://issuu.com/savezbl

Uvodnik

Nezaboravni prijatelji i sa naših stranica... Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! Naš i vaš magazin otvara svoje stranice već sedmu godinu, i na to smo svi veoma ponosni, redakcija, saradnici, dopisnici i oni koji su na bilo koji način doprinijeli da se izlazak novog broja “Šehera” željno iščekuje. A ova godina je, nažalost, počela tužnim vijestima, jer smo u kratkom vremenskom periodu izgubili trojicu izuzetnih saradnika i prijatelja. Prvo nas je napustio Slavko Podgorelac. Nekako prebrzo, vjerovatno skrhan teškom neizlječivom bolešću. Slutio je Slavko svoj kraj, u zadnjem našem razgovoru, nekoliko dana prije njegovog odlaska, kazao mi je da se više ne može boriti, da je izgubio bitku. Bio je bolno iskren, mrzio je iznad svega da bude sažaljevan, nije volio patetiku. „Buraz“, kazao mi je, „halali mi ako sam negdje pogriješio, vidimo se na onom svijetu.“ Sjećam se 2007. godine, dvorana Mejdan, pričali smo dugo i u jednom trenutku sam mu spomenuo moju želju da pokrenemo novu banjalučku novinu, prvu koja bi se izdavala u inostranstvu. Pozvao sam ga da bude naš stalni saradnik. Samo se blago osmjehnuo, klimnuo potvrdno, i rekao mi - vrijeme je da se napravi nešto dobro. Nikad nije spomenuo honorar niti bilo kakvu nadoknadu. Njemu je bilo najvažnije da se novina održi, da ima određeni kvalitet, i trudio se svojim prilozima, savjetima i kritikama, da to tako i bude. Bio je moj gost ovdje u Švedskoj, pričali smo mnogo, upoznao sam ga malo bolje. Čast mi je bilo poznavati te i družiti se sa tobom, nedostajaćeš mi mnogo. Tvoj odlazak je veliki gubitak za grad Banjaluku, naš magazin i svakog ljubitelja lijepe riječi. Neka ti je vječna slava! Nekoliko dana kasnije stižu nam opet tužne vijesti. Naš Joco Bojović je također izgubio svoju posljednju bitku. Odličan pjesnik, sportista, vozač dajaka, britko banjalučko pero i nadasve čovjek. Još jedan veliki gubitak za sve nas i naš grad. Malo je ljudi kao što je bio Joco, skroman, pošten, duhovit i veliki humanista, zadužio nas je mnogo. A malo poslije napusti nas još jedan divan čovjek, Goran Terzić, odličan fotograf i drugar. Sjedili smo ljetos u Palasu i dogovarali jedan složeniji projekat za Šeher. Nije, nažalost, bilo sreće da to i realizujemo. Neumoljiva bolest je bila brža. Život je stvarno ponekad surov i nepravedan. Hvala, Gorane, za sve što si učinio za svoju Banjaluku. Ovaj 35. broj će vas, iskreno se nadam, pozitivno iznenaditi jer prvi puta izlazi na 60 stranica. Zamisao i namjera je da list bude još sadržajniji i kvalitetniji, da se što više ljudi uključi u realizaciju ovog zahtjevnog projekta i da, naravno, obradujemo naše vjerne čitaoce. Mislim da imamo snage, kvaliteta i volje da to ostvarimo. Nastojat ćemo da nekoliko narednih brojeva štampamo u ovom obimu, a na vama je, dragi naši čitaoci, da ocijenite da li je to opravdano. Sa vašim sugestijama i kritikama ćemo podići novinu na još veći nivo, pa zato nam pišite ili nas zovite na telefon. Svaka dobronamjerna kritika i sugestija nam je dobrodošla.

Na kraju, da Vam svima čestitamo 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Tarik Berber

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj In memoriam: Slavko Podgorelec, Dan kada je otišao Slavko..............4 In memoriam: Slavko Podgorelec, Uvezane sudbine.............................6 In memoriam: Jovan Joco Bojović, Slavuj pjeva i na suvoj grani........8 In memoriam: Goran Terzić, Goranove banjalučke priče..............10 Mediji i novi zakon u RS: Riječi pod kontrolom...................................12 Promocija: Rukometni golman.........................................................14 Kolumna: Vjera i vlast.......................................................................16 Kolumna: Ne lomite mi bagrenje......................................................18 Treći Berber: Poetika tišine...............................................................20 Eseji i putopisi: Zapis o Stambolu(2), Odsjaji Zlatnog roga..........22 Sjećanje: Arnaudija i Gazanferija.....................................................24 Jedna ribarska: Opklada pokraj Plive..............................................26 Jubilej Idriza Saltagića: Ljudi i mostovi...........................................30 Reportaža: Put do uspjeha................................................................32 Reportaža: Informacije kao novo prirodno bogatstvo...................34 Životna priča: Tetka Naza..................................................................36 Reportaža: Banjalučke medrese.......................................................38 Reportaža: Bosanac na vrhovima svijeta........................................40 Putopis: Etiopija.................................................................................42 In Memoriam: Kemal Monteno, Čovjek i legenda...........................45 Šemso Avdić: Knjiga kao dom..........................................................46 Sjećanje na Veku Husedžinovića: Vrbaski kum..............................47 Još jedna priča: Tikvenjača...............................................................48 Predmet: Predstavka Zajednice udruženja građana Banjaluke ...50 Draganin kutak: Fini porculan..........................................................52 Reportaža: Švedski dizajneri i bosanski majstori...........................53 Sportska priča iz Mejdana: Naprijed................................................54 Portret: Velid Bajramović, Zaljubljenik u domovinu.......................56 Poezija.................................................................................................58 st r. 1 2

Mediji pod kontrolom

s t r: 4 0

B osanac na v r h ov i m a s v i j e t a

ŠEHER 3 BANJA LUKA

In memoriam

DAN KADA JE OTIŠAO

SLAVKO Bio je sunčan zimski dan, subota 10. januara Nove 2015. godine. Kao da je Svevišnji odlučio da taj, iako tužan, bude naročito svečan Dan, na katoličkom groblju Svetoga Marka u Banjoj Luci, gdje se okupilo mnogo svijeta da na posljednji put isprati plemenitog Čovjeka i poznatog novinara Slavka Podgorelca. Nakon lijepog govora Slavkovog radijskog kolege i prijatelja Radovana Marčete na komemoraciji u RTV domu, slijedi na groblju Sv. Marka nadahnuta besjeda dugogodišnjeg prijatelja i saradnika prof.dr. Miodraga Živanovića, s prijedlogom da se jedna ulica u njegovom gradu, “ne velika, već jedna sasvim mala ulica”, nazove Slavkovim imenom! A o njegovim posljednjim danima emotivno je govorio njegov vrli prijatelj i porodični ljekar Rade Dujaković: Kada se opraštate, zauvijek, od prijatelja na ovakvom mjestu, rizikujete najmanje dvije stvari! Prvo, kako bi to rekao stari Krleža, da se pokažete nepristojnim, govoreći nad otvorenim grobom, i drugo, da vas, poput kruške u boci rakije, preplavi emocija i učini patetičnim, što je Slavko najmanje volio ! Bilo kako bilo, sa Slavkom smo prije samo mjesec dana spremali promociju njegovog najnovijeg djela, monografije o Ademu Ćejvanu, koja je bila planirana za 9. decembar prošle godine u Banskom dvoru u Banjoj Luci.Nažalost, uoči same promocije Slavko se naglo razbolijeva, liježe u bolnicu i uskoro se posumnjalo na najtežu bolest! Imao je on zadnjih godina više operacija: prva, druga, treća, četvrta i uvijek se sretno izvukao i brzo oporavio, ali nakon ove, pete operacije, postavljena je katastrofalna dijagnoza ! Hirurg mu dramatično saopštava “smrtnu presudu”! Pitam ga, Slavko, kako si to primio?! A on, u svom maniru, pun duha i čvrst kao stijena, kaže: “Doktoru je bilo teže nego meni, sav se preznojio!” I onda kreću teški dani i sati borbe za život, borba za već unaprijed izgubljenu bitku, ambulante, bolnice, doktori i medicinske sestre, infuzije iz dana u dan! Bolest progresivno napreduje i negativni-katabolički proces topi njegov organizam, kao grudvu snijega na suncu i Slavko nestaje pred našim očima, sve je slabiji, snaga ga ubrzano napušta i život ističe kao pješčani sat! Posljednji put sam ga vidio 5. januara, kada je u ambulanti na Starčevici primio zadnju infuziju. I dok su posljednje kapi tekućine iskapavale u njegovu venu, držao sam ga za ruku i tiho, kao uspavanku, recitovao mu pjesmicu iz đačkih čitanki: “Sa deset si malen đak, sa dvadeset, mladić jak, sa trideset, još si jači! S četrdeset, um prednjači, sa pedeset glava sijedi!...”

A Slavko je onda sam nastavio: “ Sa šezdeset štap vrijedi, sedamdeset glava klima, osamdeset, zima, zima! Devedeset srce hladi, sa sto ljeta, još smo mladi!” Njegova sestra Snježana dodala je da on zna tu pjesmu, jer ju je kao dječak pjevao uz gitaru na školskoj priredbi! Noge ga više nisu slušale i pozvali smo Hitnu da ga odveze u bolnicu, tog 5. januara. Samo dva dana kasnije, u svitanje 7. januara, kao velikom Nikoli Tesli, Slavkovo hrabro srce, prestalo je da kuca.U toj posljednjoj agonalnoj noći, uz njega je kao časna sestra, na Internoj klinici, bdjela humana doktorica Romana Rajić. Zdravstveni radnici, ljekari i sestre, koji su zadnjih mjesec dana bili uz Slavka, što po službenoj dužnosti, što po svojoj humanističkoj vokaciji i opredjeljenju, nastojali su da mu ublaže patnju i bol u teškoj i neizlječivoj bolesti, a šokirani i zatečeni prijatelji i naročito porodica: sestra Snježana, sin Ivan i njegova Irena, u svom očaju bili su, čini mi se, spremni i da umru za njega! Ali surova sudbina ne uvažava zakone srca! I dok naš Slavko sada, neopozivo i nepovratno, leži upokojen pred nijemim skupom prijatelja, poštovalaca i sugrađana ispred kapele na groblju Sv.Marka, kroz glavu mi kao film prolaze njegovi Medaljoni u vremenu, Istinite bajke, Izlet u Banju Luku, vrijeme Novog Preloma i Šeher Banja Luke, pa do monografije o samostanu “Zvijezda Marija” u Trapistima i prve b-h opere “Safikada”, čiji je libretto on napisao i posljednjeg – sjajne monografije o velikom glumcu Ademu Ćejvanu! Želio je Slavko još da stvara, ostala je u njegovoj zaostavštini još jedna neobjavljena knjiga, arhivski materijal za serijal o tragično stradalom istoričaru naučniku Vladimiru Ćoroviću, a širokim i originalnim opusom svog duhovnog stvaralaštva, zadužio je Slavko Podgorelec svoj grad, katoličku zajednicu i cjelokupnu kulturnu i civilizacijsku javnost banjalučke regije i Bosne u cjelini! Za dragocjeno kulturno blago koje nam je ostavio, preselivši se u svoje besmrtne Medaljone u sve-vremenu, neka mu je vječna slava i hvala ! Bilo je to posljednje zbogom velikom bardu, prijatelju i bratu po ideji i peru, plemenitom čovjeku Slavku Podgorelcu.

U Banjoj Luci, januara 2015.godine Dr. Rade Dujaković ŠEHER 5 BANJA LUKA

In memoriam

Uvezane sudbine Do rata smo se Slavko i ja poznavali površno i susretali uglavnom slučajno. Rat je Slavka zatekao na mjestu banjolučkog dopisnika zagrebačkog „Večernjaka”, a mene na mjestu urednika „Glasa”. Vođeni svako svojim razlozima Slavko i ja smo se 1992. razišli drugačije nego što se moglo očekivati: „Hrvat” Slavko ostao je u Banjaluci, a ja,” Srbin”, otišao u Holandiju. Četiri i po godine poslije, s proljeća 1997., kad sam prvi put došao u Banjaluku, neki od bivših kolega okreću glavu na drugu stranu, drugi su neutralni ili suzdržani kad me vide, a tek rijetki su iskreno obradovani susretom. Među njima Slavko. Osjećamo da su nam priče uvezane, kao da je on umjesto mene ostao u Banjaluci, a ja, umjesto njega, otišao. Promijenio se, nesreća je ostavila trag, ali iza malo zatamnjenih naočala izbija još uvijek isti sjaj, a Slavkov glas, dubok, tečan, idealan radijski glas, riječima daje poseban šarm. Priča kroz šta je prošao, Scila i Haribda, ratni pakao. I smješka se. -Predeveralo se svašta, moj Gogi. Što je bilo, prošlo je. Idemo dalje. Od tada smo se povremeno susretali ali uvijek srdačno, kao prijatelji. Slaviša, kako sam ga zvao, vratio se medijskoj kući iz koje je potekao. Na banjolučkom Radiju RTRS radio je serijal Medaljoni u vremenu, istorijske priče o bivšoj Banjaluci. Prošlost je sadašnjosti u Slavkovim pričama predavala nešto od vlastite patine i, stavljajući sadašnjost u istorijski kontekst, oduzimala joj pojedinačno, a davala opšte značenje. Javni servis holandske radio-televizije VPRO počeo je 2007. s realizacijom dokumentarno-istorijskog mega-projekta In Europa. Scenario je, kao preradu vlastite istoimene knjige, napisao Geert Mak, svakako najpoznatiji holandski živi istoričar i esejist. Serijal od 35 nastavaka predstavlja filmovanu verziju putovanja kroz dvadeseti vijek, kako stoji u podnaslovu Makovog istorijskog bestselera. Putovanje se završava ratom u Bosni koji predstavlja najznačajniji istorijski dogadjaj u Evropi na kraju stoljeća. Ideja autora serijala In Europa je bila da u Bosni snime priču kojom će pokazati da je istina koliko kompleksna toliko i relativna kategorija, često potpuno zavisna od ugla posmatranja. Priča je snimana u februaru 2009.

EHER 6 Š BANJA LUKA

najvećim dijelom u Banjaluci. Kao akteri izabrani su novinari jer su oni, po prirodi profesije, svjedoci i hroničari vremena. Ja sam prihvatio ponudu VPRO da u emisiji preuzmem ulogu vodiča koji će razgovarati s nekolicinom svojih bivših kolega koji su sve vrijeme rata ostali u Bosni. Pokazalo se da svako od nas ima svoju priču, ličnu i istinitu taman toliko koliko smo spremni da se, pred sobom i pred drugima, suočimo sa svojim djelima. Slavkova priča se u emisiji nametnula kao dominantna. Ne samo zato što se, radeći iz srpske Banjaluke za hrvatski „Večernji list“, Slavko sve vrijeme rata nalazio između čekića i nakovnja: u očima nacionalističkog uredništva tadašnjeg „Večernjeg lista“ bio je sumnjiv već zbog činjenice da je „ostao među četnicima“ dok je u Banjaluci na njega gledano kao na dopisnika „ustaškog dnevnika“. U ljeto 1993. desilo se ono što će njegovu priču za holandsku televiziju učiniti interesantnijom od drugih priča u istom programu. U banjolučkom „Glasu“ objavljen je tekst o „špijunu iz Banjaluke“. Iako se njegovo ime izravno ne pominje, iz konteksta je bilo više nego jasno da je riječ o Podgorelcu. -Nedostajala je samo slika - ispričao je Slavko u televizijsku kameru. Uslijedilo je privođenje u policiju i višesatno ispitivanje uz prijetnje i mentalno iscrpljivanje koje je ostavilo trajne posljedice. Autorka spornog članka o „špijunu iz ulice platana“ je u programu holandske televizije suočena sa svojim pisanjem kao i sa posljedicama koje je tekst imao po Slavka. Uslijedila je emotivna reakcija i konstatacija kako „mi Slavko to, sigurno, ne može oprostiti!?“. Posljednji nastavak iz serijala In Europa pod naslovom „1992: Bosna i Istina“ prikazan je u Holandiji u proljeće 2009. godine. Kada smo se, u ljeto 2009., ponovo sreli rekao mi je da ga je zvala koleginica koja je napisala tekst o „špijunu iz ulice platana“ i da ga je zamolila da joj oprosti. -Naravno da sam oprostio. Idemo dalje rekao je. Goran Trkulja, novinar

In memoriam

ŠEHER 7 BANJA LUKA

In memoriam

Jovan Joco Bojović (1934.-2015.)

SLAVUJ PJEVA I NA SUVOJ GRANI... Učio nas je da čovjek živi da bi se naučio da bude dobar! Otišao je još jedan veliki Banjalučanin – umjetnik i sportist, a iznad svega Ljudina. Jovan Joco Bojović. Toliko toga se o njemu može reći. Na četiri je polja učestvovao, na četiri polja ostavio iza sebe neizbrisive tragove. Bankarstvo, sport, književnost, ljubav. BANKARSTVO: U savremenom svijetu rad u trezorima banaka obavlja se najviše 15 godina. A Joco ih je preturio više od 30. Ako uključimo i prekovremeni, onda je to - trostruko. Po 700 stranaka na dan, bez kompjutera, bez mašina za brojanje – sve ručno, olovkom i mozgom. Rad mu je dao ukus životu. Nije mu plaćeno sve što je uradio, ali je platio sve što je dobio. Nosilac je Ordena rada. SPORT: Kao kržljav dječačić odlučio je Joco da postane atleta. Spojio fiziku i mozak, i - atleta postao. Atleta koga smo mi klinci jurili samo da ga vidimo, da ga se nagledamo, da i sebe u njemu zamišljamo. Jedan je od najstarijih članova Kajakaškog kluba. Prva trka - prvi pobjednik. Zajedno sa svojim velikim drugarom Fuadom Balićem organizovao je sva sportska dešavanja na Vrbasu. Punih 25 godina. Sve do pojave nacionalizma i etničkog otrova u tom divnom sportu. Povukao se jer nije htio da bude otrovan, niti da sije otrov. „Ja Jovan Joco Bojović nisam gradio ovo rušenje“ (Misao br 120 iz knjige „Dvoboj nad rijekom“). Vrbas, vrbaski čamac i dajačenje uzdigao do filharmonije i u književnost. „Vrbasu, ne hučiš, ručiš u meni, u pjesmu nećeš! Ti poezijo koja vječno tečeš“ (Iz pjesme „Zadužen na Zvečaju“). Ačio se i dajačio više od 30 godina po Vrbasu. Apolonski atleta, golubijeg srca. Sportski život daruje mladima. Jovan Joco Bojović je sa ljubavlju prilazio sportu, i takav odnos je bio i prema njegovim vježbačima. A sve to nije ono glavno. Uporedo sa razvijanjem mišića, sportskog i takmičarskog duha Joco je gradio ljude. A bilo je tu cvjećki svake fele. Od uličara do intelektualaca. Na sve njih ostavio je Joco svoj pečat, svoju dobrotu, iskrenost i pravednost. Dobitnik je Majske nagrade za sport. KNJIŽEVNOST: Samoobrazovanjem, koje nije napustio sve do svoje smrti, upisao se u antologiju poezije i proze. Pametnom je lako naučiti. Mnogobrojni tekstovi objavljeni u Odjeku, Putevima, Vjesniku, Mostu, Književnoj riječi, Životu, Malim novinama, Glasu, Oslobođenju, Banjalučkim žuborima, Šeheru, itd ....Pisao je kratko i jasno, riječima tijesno, mislima prostrano. Poezija Jovana Joce Bojovića je ljepota koja pjeva. Knjige: „Dajak Pantokratora“, „Poslije gozbe“, „Ulaz u lavirint“, „Između tvrđave i rijeke“, te posljednja „ Dvoboj nad rijekom“. Pet knjiga, pet potomaka ostavio nam je Joco. U antologije je ušao. Izabran je u Udruženje književnika BiH prije 45 godina. Uvršten je i u adresar književnika bivše nam države Jugoslavije. Ustvari, nigdje on nije ušao nego su ga ugurali. Tražio je Joco odgovore na mnoga životna pitanja, EHER 8 Š BANJA LUKA

a odgovori su u njegovim knjigama. Šta sve on tu nije napisao. Zato se i ja često vraćam njegovim knjigama, jer knjiga koja nije vrijedna da se pročita dvaput, nije vrijedna ni da se pročita jedanput. Član Udruženja književnika BiH. Dobitnik nagrade „Veselin Masleša“ iz oblasti kulture. Zastupljen je u više antologija, fotomonografija i hronika. Akademik Vlado Milošević komponovao je muziku za simfonijski orkestar i bariton na četiri pjesme Jovana Joce Bojović. LJUBAV: Ljubav je bolest koju ne može znati onaj ko nije bolovao. A u našeg Joce srce ko' autobus. Deset velikih ljubavi, deset je rana na srcu Jovana Joce Bojovića. Svaku ljubav je zaslužio, stekao, zavrijedio. A „bilo je to vrijeme razvedravanja, vedrine i nadanja“ (Nekrolog Azri Balić iz knjige „Dvoboj nad rijekom“). Lutalo je široko srce, ranjavano vidalo male i velike posjekotine, POSLJEDNJE ZDRAVERE ( Jovanu - Joci Bojoviću) Satima u ruci držim olovku i papir Želim napisati pjesmu O Jovanu - Joci banjalučkom Ne ide. Mozak se zaledio Ruke ukočile. Sjećanja ni na vidiku A želja velika, prevelika. Odjednom vidim Jocu Jednom rukom vozi dajak (malo je onih koji su to mogli) Prolazi ispod Zelenog mosta Vozi dajak do prvog mlina U Sali „Partizana“ podiže Više od stotinu kilograma (za ekipu iz Banje Luke osvaja bodove) Čujem recituje svoje pjesme (Čini mi se nešto o Zvečaju) Onako kako samo on zna Zdravere odzvanja u ušima Vidim Jocu do visine glave podigao ruku I pozdravlja ljude na Kastelovom ćošku. Zdravere, zdravere ljudi, govori I iz mene izađe Zdravere ljudino Vrbas je odnio dajak Utega nema u „Partizanu“ Joco više ne recituje pjesme Na Kastalovom ćošku se ne čuje Zdravere, ljudi /Oni su se davno Po svijetu prosuli) Joco Bojović više ne živi U našoj Banjoj Luci. Kažu ubila ga tuga. Posljednji put Izgovaram ZDRAVERE Naš Jovane - Joco Bojoviću, banjalučki. Kemal COCO

krvarilo i konačno izdalo. Hronični neženja po vlastitom opredjeljenju. A osim u te četiri oblasti Joco je postigao još mnogo toga. Nije on radio kao ostali – radio je ispravno. Orden za rad se ne dobiva sjedeći, a pogotovo Orden zasluga za narod, i to priznanja koja je dobio a nije bio član Kom. partije. Čamac se ne može bez truda oddajačiti do Karanovca ili do Trapista – pa guraj nazad. Niko se ne može odmoriti u vlastitoj sjenci. Litrama znoja se to mjeri. Svakako da je u životu Joco upoznao i nevolje, ali iz svih situacija izvlačio se samo vlastitim čekrkom. Nema moći od pomoći. Priznanja, plakete, zahvalnice, pohvalnice ostavili su neizbrisive zapise na čelu. A mi, njegovi prijatelji, prijateljstvo koje nije mjereno litrama, ostali smo mu dužni druženja. Darovao je sebe, jer je to najljepši dar. Njegove brige su ga pratile, a i tuđe često navraćale. U kući te prvo počasti stolicom. Govorio je osmijehom, govorom koji razumiju svi ljudi na svijetu. I nosio taj osmijeh koji dobro pristaje samo dobrim ljudima. Nevjernik – ateista spava ispod ikona. Joco nije samo pravi čovjek, nego LJUDINA. Nijedan umjetnik ne gleda stvari onakve kakve jesu. Učini li to prestaje da bude umjetnik. Čovjek se ne rađa dobar. On živi da bi se naučio da bude dobar. A starost nam je svima jedina sigurna budućnost, dok nam sjećanje i pamćenje ostaje zauvijek. Slušali smo njegove savjete, ne zato što je pametniji od nas, nego zato što nas je volio. U svom boemskom životu nikad nije kukao, znajući da kukavica kuka i na prepunoj trešnji, a slavuj pjeva i na suvoj grani. Kao lijepi cvijet ukrašavao je našu Banju Luku. Nažalost, zadnjih mjeseci zdravstvena sudbina je napala plemenitog Jocu sa svih strana. Bez krivice, bez suda, bez presude bolest ga je zarobila na dvorište, zatim na kuću, sobu, stolicu. U bolesti je saznao da ima mnogo prijatelja. Od Amerike do Australije, Evrope, Banje Luke. Rasuli se sugrađani po svijetu, kao pčele bez matice (Misao br. 7 iz knjige „Dvoboj nad rijekom“). Nije ljepota u golubarniku već u golubu (Pismo Kigi Knjiga „Dvoboj nad rijekom“, str.33). Nesta čovjek bez zrna baruta (Misao br. 70 iz knjige „Dvoboj nad rijekom“). U groblju, tom dokazu života, za Jocu je ova smrt – dobitak. Svi smo došli da odemo istim putem s kojeg nikad vratiti se nećemo. (Misao br.61 iz knjige „Dvoboj nad rijekom“). I ode nam Joco u susret vječnosti. Prijatelju moj, bio si najbolja i najvrjednija imovima koju sam imao, i hvala ti ljudino Joco što si mi omogućio da budem bolji čovjek. Odlaze veliki ljudi, na nama je da ih pamtimo i spominjemo. I da zaključim: Čovječe, protiv svoje volje si stvoren, protiv svoje volje si rođen, protiv svoje volje živiš, protiv svoje volje umireš. Dominik BERTOTTI

In memoriam:

Goran Terzić, dobri čovjek sa fotoaparatom koji je volio svoj grad

GORANOVE BANJALUČKE PRIČE Ova godina je počela zaista tužno. Piše u mailu koji mi poslao Mirsad, urednik našeg magazina, dok dogovaramo tesktove i priloge za ovaj broj. Biće nam zaista tužan sadržaj ovog broja, obadvojica konstatujemo. Otišao Slavko, ali još uvijek ne mogu vjerovati da ga nema. Očekujem i nadam se da ću ga ipak sresti u nekoj od banjalučkih ulica na njegovom legendarnom „poniju“... Ali, nema ni Slavka, a ni „ponija“...A nema ni Gorana, ni njegove poruke – pitanja „Može li kafa...“ Jutro, 19.januara. Oblačno, propadava kiša. Ali, raduje me činjenica da mi je stigla sms-poruka „Može li kafa“. Naravno da može, odgovaram Terzi. Malo kasnim, ali Terza, kao i uvijek, ima razumijevanja za moja „uobičajena kašnjenja“. Dok čekamo da nam u kafiću, u parku „Petar Kočić“, konobar donese kafe, pokazuje friško snimljene fotografije. Preovladavaju one za stranicu „Ljudi Banje Luke“, koja za kratko vrijeme stiče veliki broj poklonika – njegov doprinos svom gradu koji je neizmjerno volio. Kako sam ipak „mala raja“(iako je između nas razlika svega nekoliko godina), kao i uvijek, pa i tada , pažljivo slušam i pamtim njegova kazivanja o fotografiji, umjetnosti, životu, Banjoj Luci. Kao i uvijek kada smo upriličili ova naša druženja, „padale“ su i šale dok plaćam račun i ostavljam bakšiš, Terza sa osmijehom na licu, poručuje konobaru „da ovo i zapiše“. Nakon sat-dva ponovni susret kod Gradskog mosta: Iako nisu postojali koliko-toliko adekvatni uslovi za fotografisanje (veliki broj ljudi koji se okupio na obali i zatvorio „kadrove“), ipak manirom iskusnog profesionalaca Terza je napravio nekoliko snimaka Bogojavljenskog plivanja za krst u Vrbasu. Kiša, a hladnoća, primorava nas da zaklon potražimo u restoranu „Vrbas“. Rastajemo se uz naš već uobičajeni pozdrav "čujemo se ovih dana za kafu”, ali … Nisam ni naslućivao, a kamoli mogao ozbiljno pomisliti, da bi ovo mogao biti naš zadnji susret i druženje. Listao sam internet – portale, gdje je objavljivao, pa i “Ljude Banje Luke”, iščekujući nove fotografije. Čekao i poruku “Može li kafa”, i da na displeju mobitela piše – Terza. Očekivao sam i nove fotografije na stranici “Banjalučki liman”, ali…Umjesto novih fotografija, na “Banjalučkom limanu”, od Terze se oprostili njegovi brojni prijatelji s kojima je dijelio zajednčku ljubav prema fotografiji, a Fikret Smajić zapisao: “Ovu sam priču mogao započeti i na bezbroj načina! Ipak na kraju sve bi se svelo na isto-na današnji rastanak-onaj rastanak koji se jednom desi na način isprepleten tugom! Na ovim rastancima najmanje se treba reći-ali priznati se mora da ovi rastanci imaju najviše priče koja se ne priča, ali šapuće pojedinačno u našim dušama! Ovdje ima najviše šutnje koja govori-ovdje čovjek, kada baca taj grumen zemlje na usta što šute, treba i biti vjeran toj tišini!! U ovim trenucima kada se i zadnji grumenčić zemlje kotrlja sa groba ka podnožju-ja ovdje započinjem priču "zarobljen" jednom izrekom našeg člana, na našoj grupi Banjalučki Liman koja glasi: Ja sam vidio da samo dobri ljudi vole fotografijuGorana nisam poznavao a po ovoj izreci on mora da je dobar! U ovoj izreci našeg člana tu je ta priča koja ima najviše govora u mislima-tu je ta priča u kojoj Goran upravo sebe tumači –tumači svakom pojedinačnom fotografijom-jer priču o dobroti jednog fotografa teško je ovim slovima što izlaze iz tipkanja opisati onako sažeto i brzo-ne, to je nemoguće jer život je nešto složenije i šire od okvira jedne plohe koja ima tipke slova, i monitora koji je omeđen i ograničen! A Goranove priče na kojima ima dobrote, i neograničeno je i vrijeme i trajanje, nalazimo na svakoj njegovoj fotografiji - bilo da se radi o ljudima sa Gradske

tržnice,,,vrapcu na bodljikavoj živici, oblaku koji se nekako zagonetno otvara nad minaretom Ferhadije - kao da želi da je zađe u vječnost, koji se gradi iznova, praznom ulicom..........Znao je Goran udahnuti jedno svoje viđenje-jednu neobičnu dušu u svoju fotografiju-znao je to majstorski i u tome je uvijek uspijevao! Jedne prilike sam i rekao: "GORANE, OVA TI JE FOTOGRAFIJA ‘HRABRA’!” Upitao me ubrzo: Šta ti misliš pod onim "HRABRA"! Par dana pred njegovu smrt uzmem to ponovo za temu i javi se on opširnim tekstom kako je počeo fotkati i šta za njega znači fotografija. Laka ti banjalučka zemlja. I znam da znaš da iznad tvoga groba ispod Šibova na Novom groblju ovaj trentutak nekud žure najljepši, ali oni malkice zastaju da te pozdrave, jer oblaci pozdravljaju samo dobre i hrabre ljude, a ti si upravo bio takav…” Terza je bio i ostao ČOVJEK. Čovjek koji je udisao fotografiju, živio je punim plućima i svaki svoj trenutak posvećivao tome, zapisao je njegov mladi kolega, banjalučki fotograf Dejan Đurić, s kojim je dijelio zajedničku ljubav prema fotografiji. Na konkursu “Fotografija godine 2012" ušao u izbor među 10 najboljih u kategoriji "Ljudi". Fotografije izlagao u Sarajevu, Zenici, Livnu, Visokom, Banjaluci, Mostaru, Zagrebu. Sa Aleksandrom Siljkovićem pokrenuo i projekat „Gradske priče“, izložbu fotografija na internetu, a veliku količinu entuzijazma i rada uložio u stvaranje stranice „Ljudi Banje Luke“, koja će i dalje svjedočiti o ljudima, vremenima i događajima. Obavljao i reporterski posao za pojedine banjalučke internet-portale, a sarađivao i sa pojedinim fotoagencijama iz regiona i inostranstva. Iako mu je fotografija bila prva među jednakima, kojoj se vratio nakon uspješne karijere u oblasti elektrotehnike, pritom vrsni poznalavac računarske tehnike, bio je i istinski zaljubljenik u avijaciju i vazduhoplostvo. Njegovi prijatelji I poznanici prisjećaju se njegovih riječi kako je veliki dio vremena proveo na aerodromu u Zalužanima, i da je tu i prohodao. Uspješno „spajao“ fotografiju i vazduhoplostvo. Svojevremeno najavio putovanje u Rovinj, na svjetski poznato takmičenje „Red Bull Air Race“. Nakon povratka, prepun utisaka, sa dječačkim oduševljenjem, jedne ljetnje večeri u bašti „Palasa“ pričao o tome meni i našem zajedničkom prijatelju Damiru Trokiću-Troki... Terza nije bio samo ČOVJEK koji je fotoaparatom bilježio ljude, vrijeme i događjaje.cBio je u pravom smislu riječi ČOVJEK, a tužna vijest da ga više nema šokirala je brojne njegove kolege, prijatelje, poznanike, Banjalučane... Dragi Gorane, hvali ti za sva naša prelijepa druženja i trenutke koje smo zajedno proveli. Hvala ti za sve one prelijepe trenutke koje si svojim fotografijama podario Banjalučanima, i Banjoj Luci, gradu koji si tako neizmjerno volio…Dragi prijatelju, VELIKO HVALA….Počivaj u miru, i neka ti je laka zemlja banjalučka… Mišo VIDOVIĆ Fotografije:Fikret SMAJIĆ, Aleksandar ŠILJKOVIĆ i Mišo VIDOVIĆ Š E H E R 11 BANJA LUKA

Mediji i novi zakon u RS

RIJEČI POD KONTROLOM

Tekst i fotografije: Mišo VIDOVIĆ

Novi Zakon o javnom redu i miru ugrožava slobodu medija i izvještavanja – Društvene mreže kao „javna površina“ – Zakon može pokrenuti val cenzura i samocenzura Umjesto da rješava nagomilane socijalnoekomonske probleme, koji svakog dana u svakom pogledu sve više „napreduju“, vlast u RS počela se baviti time šta građani u ovome entitetu (ne)smiju pisati i obavljivati na društvenim mrežama, koga smiju javno kritikovati, a koga treba „zaobići“, pokušavajući pritom da famoznim Zakonom o javnom redu i miru, discipliniju i stave pod punu kontrolu medije i novinare.

Ugrožena sloboda medija Krajem januara Vlada RS u skupštinsku proceduru uputila je Zakon o javnom redu i miru koji je već na „prvo čitanje“ trebalo da spriječi građane, da javno i u skladu sa proklamovanim demokratskim slobodama izraze mišljenja i stavove, naravno bez vrijeđanja. Predviđeno je kažnjavanje ponašanja na društvenim mrežama, a društvene mreže se tretiraju kao javna površina, imajući u vidu prvenstveno društvene mreže preko kojih se, prema mišljenu vlade, vrše prekršaji javnog reda i mira. Ovim zakonskim rješenjima ugrožena je i sloboda medija i EHER 12 Š BANJA LUKA

medijskog izvještavanja, s obzirom da većina internet-portala svoje sadržaje objavljuje na društvenim mrežama, a to čini i većina printanih i elektronskih medija. Predviđene kazne su drakonske - najveća novčana od 1700 maraka, ali i kazna zatvora od četrdeset dana!!! Iako su uslijedila brojna, oštra reagovanja na zakon, kako od novinarske zajednice i udruženja, tako i od nevladinih i međunarodnih organizacija. Svi saglasni: radi se o nedemokratskom zakonu koji uskraćuje prava građanima da javno iznose svoje mišljenje, ali predstavlja i flagrantno kršenje medijskih sloboda i prava, i ograničava novinare u njihovom radu. Vlast nastavila po svome - ignorisala sva upozorenja, pa čak i molbe da se zakon povuče iz procedure i pošalje na doradu i usaglašavanje. Novinari su, ipak, uspjeli da se izbore da sjednica Odbora za evropske integracije Skupštine RS bude javna i otvorena za javnost. Međutim, pojavljivanje većeg broja novinara, predstavnika novinarskih udruženja, nevladinih organizacija, međunarodnih organizacija, na sjednici očigledno nije bilo po volji članovima odbora, poslanika iz reda vladajućih stranaka. Mada je Klub novinara Banja Luka-Udruženje BH novinari uredno dobio obavještenje (vidi u prilogu uz tekstop.aut.), da je sjednica otvorena za javnost, Igor Radojičić, član odbora i poslanik vladajućeg SNSDa, uglavom se bavio time “ko je dozvolio novinarima i ostalima da budu na sjednici”, i “ima li osnova za tako nešto”. Dojučerašnji predsjednik entitetskog parlamenta ujedno je podržavao zakon tvrdeći kako u “njemu nema ništa sporno ni kada su u pitanju građanske slobode, pa ni sloboda medija”.

Kozje uši… Kako je Radojičić počeo na sjednici odbora, tako su nastavile i njegove kolege poslanici iz SNSD-a, ali i ostalih vladajućih stranaka. Vladajuća parlamen-

tarna većina odbila je zahtjev opozicije da se zakon povuče sa dnevnog reda jer se u njemu društvene mreže smatraju javnim prostorom, krše se građanska prava i slobode, a ugrožena je i sloboda medija. Pa su poslanici SNSD-a tvrdili kako “ništa nisu mogli da nađu da bilo koja odredba zakona ugrožava nečiju slobodu izražavanja, slobodu govora, slobodu misli ili bilo čega”. Repricirala im opozicija navodeći “da se radi o jedinom zakonu u okruženju koji javno mjesto na kojem se čini prekršaj protiv javnog reda i mira, kvalifikuju i internet”. Opozicioni poslanici ustvrdili su kako bi se “moglo doći i u situaciju kao iz priče o caru Trajanu i kozjim ušima, ali i da će se se morati kopati rupa u bašti kada budemo trebali da kritikujemo nekoga zato što ima razloga za kritiku”. Zakon pokazuje i jasnu namjeru vladajuće koalicije na čelu sa SNSD-om da stavi pod kontrolu sve što ima suprotan stav, što može biti javna kritika njihovog rada - bili su neki od stavova opozicije, pa do tvrdnji da se “usvajanjem zakona može slobodno reći –dobro došli u Sjevernu Koreju”. Opozicija nije propustila primijetiti da se “ovim zakonom na mala vrata uvodi verbalni delikt kao krivično djelo”, podsjetivši da je u Krivičnom zakonu bivše SFRJ postajao famozni ni član 133.koji je tretirao verbalni delikt. Medutim, iako su OSCE, Ambasada SADa u BiH i druge međunarodne institucije, kao i neke broj nevladine organizacija iz inostranstva preporučili da parlament ne usvaja Zakon o javnom redu i miru, u kojem se kao javno mjesto tretiraju i društvene mreže, 5. februara skupština ga usvaja glasovima 46 poslanika. Glasanju nisu prisustvovali poslanici opozicije. Zakonom se proširuje definicija pojma javno mjesto na društvene medije. U skladu sa njegovim članom 7. i članom 8. kažnjavat će se narušavanje javnog reda i mira, isticanjem simbola, slika, crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uzne-

miravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem putem društvenih mreža. Tako se zakonom društvene mreže definišu kao javni prostor u kojem se može počiniti prekršaj, poslanici vladajuće koaliciije SNSD-DNS-SP usvojili su amandmane prema kojima se u članu 7. Zakona o javnom redu i miru koji definiše pojam izvršenja prekršaja objavljivanjem tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uznemirujućeg dodaju riječi „osim ako se navedeno ne odnosi na izraženo mišljenje o radu državnih organa i drugih javnih organizacija“. U članu 8, kako se navodi u ovim amadmanima, briše se dio koji se odnosi na izricanje kazne zatvora od 30 dana za uznemiravanje ili vrijeđanje drugog lica. Tako je, prema mišljenju mnogih, vlast u RS, usvajanjem ovog zakona, ispunila svoj cilj i ograničila slobodu govora na internet, ali i slobodu govora uopšte. U novinarskim udruženjima smatraju da usvojeni amandmani ne mijenjaju suštinu zakona jer se ne mijenja član 2. koji pojam javnog prostora proširuje i na internet.

Kritikuj skupštinu, ali ne i predsjednika - Sporan je i amandman na član 7. zakona koji kaže da se neće sankcionisati tekstovi objavljeni na društvenim mrežama ako se njihov sadržaj odnosi na entitetske organe. Ali taj je amandman trebao biti proširen i javnim ličnostima i javnim funkcionerima, jer javni organ nije isto što i javna ličnost, što znači da će se moći kritikovati rad Narodne skupštine, ali ne i njenog predsjednika ili nekog od poslanika - izjavio je Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinara Banja Luka-Udruženje BH. Vukelić je nakon usvajanja zakona pozvao sve delegate u svim klubovima u Vijeću naroda RS da ne daju podršku zakonu, a pritom i najavio da će ovo novinarsko udruženje u saradnji sa drugim udruženjima zatražiti i ocjenu ustavnosti zakona pred nadležnim Ustavnim sudom, i dodao da je upućen i poziv – apel predsjedniku RS Milorad Dodiku da iskoristi svoja ustavna ovlaštenja i, u cilju zaštite Ustava RS, ne potpiše ukaz o proglašenju ovog zakona pa tako pokaže da za razliku od poslanika u Narodnoj skupštini ima više osjećaja za prava građana i zaštitu slobode govora u RS. Ali, entitetski predsjednik Milorad Dodik u svom već prepoznatljivom stilu, i neprimjernim riječima odgovorio je novinarima i predstavnicima novinarskih udruženja.

- Ne znam koja javnost, postoji nekoliko drekavaca koji pokušavaju da se svrstaju kao neko udruženje, nešto forsiraju, neku priču, dakle nikakvih ograničenja slobode govora nema - kazao je Dodik, dok je predsjednik entitetskog parlamenta činjenicu da zakon internet i društvene mreže tretira kao javni prostor prokomentarisao kako je “državni sekretar Amerike Hilari Klinton još je 2011. godine rekla da je internet javni prostor”.

U suprotnosti sa evropskim konvencijama I nakon usvajanja zakona nisu prestale kritike na račun vlast da se radi o nedemokratskom zakonu koji je suprotan odredbama evropskih konvencija o ljudskim pravima, pa su iz organizacije Civil Rights Defenders za BiH, zatražili od entitetskih vlasti izmijene član 7. i 8. Zakona kao i definicija "javnog mjesta" u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. Smatraju da usvajanje zakona može dovesti do vala cenzure i samocenzure nezavisnih medija, civilnog društva i kritičkih pojedinaca koji koriste društvene mreže. - Članovi 7. i 8. Zakona, kao i definicija "javnog mjesta" moraju biti izmijenjeni i usklađeni s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. Trenutno, ova dva člana Zakona krše član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i članove 2. i 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim slobodama, te svaki korisnik društvenih mreža može biti gonjen ili sankcionisan zbog javnog izražavanja svojih stavova - kazala je predstavnica Civil Rights Defenders za BiH Ena Bavčić.

Stavove o zakonu predočili su i predstavnici akademske zajednice, pa je profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Đorđe Vuković kazao da se ugrožavanje slobode govora u stvarnom proširuje i na virtuelni prostor i da vlast očigledno ignoriše sve kritike i time šalje katastrofalnu poruku javnosti. - Ovo je dvostruki poraz. Prvo, to je poraz društva koje ovo ne može da spriječi, ali ujedno je i poraz vlasti koja pokazuje totalitarni karakter. Opozicija je predugo ignorisala ugrožavanje medijskih slobodan, a 'dreka' je sada podignuta jer smo očigledno došli do tačke pucanja, do gornje granice - ocijenio je Vuković. Elem, nakon svega zakon će se najvjerovatnije početi primjenjivati (Milorad Dodik već je nekoliko puta ponavljao kako će to učiniti u funkciji entitetskog predsjednika), a građani, korisnici društvenih mreža, pa novinari, već prave šale i opaske na račun zakona. Palicom po Twittweru i Facebooku, jedna od njih ,i ma koliko ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač uvjeravao javnost da policija neće koristi odredbe zakona kako bi koristila društvene mreže, ipak se, prema tvrdnjama mnogih, čini da je ovaj zakon usvojen kako bi vlast mogla “preduprijediti” sva kritička mišljenja, pa i ona koja iznose mediji, prije svega internet-portali. Javna je tajna da nadležne policijske službe unazad nekoliko godina budno prate šta se objavljuje na društvenim mrežama, medijima, prije svega internet portalima. Odnekud sve to posmatra “veliki brat”, a ne treba isključiti mogućnost da se ovim zakonom prošire i “mete” za posmatranje i praćenje, a vlast, tvrde analitičari, donijela je ovaj zakoni da bi stvorila pretpostavke da se obračuna sa eventualnim pokretačima socijalnog bunta, koji bi se mogao začeti upravo putem društvenih mreža.

Rukometni golman Piše: Reuf JAKUPOVIĆ

O Arslanagiću i njegovoj knjizi imalo se šta i reći. Iz Jakupovićeve besjede, pregledne i nadahnute, izdavajamo ono najvažnije što je vezano za više od pola stoljeća Arslanagićeve bogate sportske karijere.

Derventa – Beograd – Banja Luka Prije nešto više od sedamdest godina u Derventi se, u jednoj od poznatih trebinjskih porodica Arslanagića, rodilo muško dijete. Roditelji mu nadjenuše ime Abas, i ne sluteći da će im sin, kada odraste, pronijeti slavu prezimena Arslanagić, čak više nego i poznati Arslanagića most u Trebinju. Već u ranoj mladosti, kao uostalom i većina njegovih vršnjaka, Abas je pokazivao veliko interesovanje za igre s loptom, posebno nogomet, košarku i odbojku. Nije mu to bilo dovoljno pa je odlazio i u gimnastičku dvoranu, što će mu, kako sam voli kazati, kasnije pomoći u sportu u kojem će se proslaviti. Kao četrnaestogodišnjak zapeo je za oko poznatom derventskom rukometnom radniku Husi Jusufbegoviću, koji će ga zainteresovati za rukomet, privoljeti da pristupi rukometnom klubu Partizan i da stane na gol ovog kluba. Usput: ovaj mali rukometni klub iznjedrio je, pored Arslanagića, još mnogo vrhunskih rukometaša, prije svih Nožicu i Kostića (golmani, kao i Arslanagić) te Memića i Čečavca. Dakle, u Partizanu započinje brusenje ovog dijamanta, koji će desetak godina kasnije početi da sija u svoj svojoj ljepoti. Želja za napredovanjem, ali i studiranjem, odvodi ga 1962. godine u Beograd u - gle koincidencije - rukometni klub istog imena kao i njegov derventski. Beogradski Partizan je tada jedan od najboljih klubova u bivšoj nam domovini Jugoslaviji. Arslanagić tako ulazi u najviši rang takmičenja u rukometu. Međutim, on ne ostaje dugo u Beogradu. Već nakon prve polusezone prvenstava Jugoslavije 1963/64. Arslanagić EHER 14 Š BANJA LUKA

mijenja mjesto boravka. Po njega u Beograd dolaze predstavnici banjalučkog Borca i on prelazi u ovaj proslavljeni rukometnog klub. Ima obavezu da za Partizan igra još tu drugu polusezonu, a onda počinje njegova blistava karijera u Borcu. To je vrijeme kada sa rukometne scene odlazi stara garda Borčevaca (Jović, Karadža, Perović, Stanivuković ...), a dolaze mladi (Arslanagić, Popović, Karalić, Golić...).

Borac – ljubav koja ne blijedi Vrlo brzo nakon dolaska u Banju Luku i Borac Arslanagić postaje popularan u ovom gradu na obalama zelenog Vrbasa – i kao rukometaš i kao ”raja”. Njegova popularnost raste sa sve većim uspjesima Borca. Sa Arslanagićem na golu, ovaj trofejni klub je pobjednik Kupa Jugoslavije 1969. godine, a nakon toga osvaja četiri titule prvaka Jugoslavije, i to zaredom: 1973., 74., 75. i 76. U tom, zlatnim slovima upisanom, Borčevom periodu ovaj klub je isto toliko puta i pobjednik Kupa Jugoslavije. Kakva je to dominacija u jednom sportu bila! Borac ulazi i u Evropu. Gubi finale Kupa šampiona Evrope 1975. godine. Ali, već slijedeće godine opet je u finalu, ovog puta na svom bunjištu – u dupke punoj dvorani Borik. Nošeni banjalučkom publikom, banjalučki momci postaju zlatni – pobijeđena je čuvena danska Fredericija. Pehar je u rukama Arslanagića i drugova. Arslanagićev udio u tituli najboljeg rukometnog kluba Evrope je nemjerljiv. U vrijeme kada je Arslanagić igrao bilo je manje utakmica nego što je to

Foto : Goran Mulahusic danas. Ipak, nanizao je 232 utakmice za svoj Borac. Arslanagić ne bi bio Arslanagić da ga, kao što ćemo kasnije vidjeti, nisu krasili i neki kurioziteti. Jedan od njih je njegova golgeterska sposobnost. Da, baš tako – za Borac je Arslanagić postigao, vjerovali ili ne, čak 18 golova. Pa kako to, može se postaviti pitanje. Za Arslanagića lako: odbrani on udarac, krene da baci kontru svom saigraču, spazi protivničkog golmana kako istrčava iz gola da presijece kontru i ... Arslanagic promijeni odluku i milimetarski preciznim šutom smjesti loptu u prazan protivnički gol. Znao se on ponekad i našaliti sa svojim saigračima koji su rijetko davali golove pa im reći da je on opasniji po protivnički gol nego oni. A kada smo vec kod kontre, moramo reći da niko u svijetu - prije njega, kao ni poslije njega – nije znao baciti kontru kao on. Govorilo se da on kontre baca igračima ”u usta”. Mogao je Arslanagić, posebno jer je bio golman, igrati za svoj Borac još nekoliko godina, ali je sa 33 godine života okačio patike o klin. Prerano, svi su mu govorili. A on, zdrav kao dren, govorio bi: ne mogu više, umoran sam, prevelike su obaveze prema Borcu i prema reprezentaciji Jugoslavije, pustite me, ostaću ja uz rukomet – to je moj život. Tako je i bilo. Na sreću rukometa, ostao je uz rukomet. Tako je završila igračka karijera ovog rukometnog gorostasa u njegovoj Banjoj Luci, kojoj se sada, kada ne živi u ovom gradu (živi u Poreču), rado i često vraća. Ali, ni ovaj grad nije zaboravio njega – on je istinski sinonim za sportsku Banju Luku, zajedno sa bokserom Marijanom Benešom.

Reprezentativac Jugoslavije i svijeta Arslanagić je relativno kasno debitovao u reprezentaciji Jugoslavije. Bilo je to u Ljubljani 1969. godine. U vrlo kratkom periodu Arslanagić je postao prvi golman reprezentacije, mada je u njegovo vrijeme Jugoslavija imala čitavu plejadu vrhunskih golmana. Svoje prvo odličje (bronzana medalja) osvaja Arslanagić na Svjetskom prvenstvu svijeta 1970. godine u Francuskoj. I upravo na utakmici za tu medalju (protivnik Danska) Arslanagić brani fenomenalno, posebno ne dozvoljava da mu se gol da iz sedmerca. Brani pet sedmeraca zaredom, a onda je dosuđen još jedan sedmerac za Dansku. Izvođač sedmerca prilazi liniji, na sudijski znak zamahne rukom i ... lopta mu ispadne iz ruke. Očevici kažu da je to bilo iz straha. Vjerovatno su u pravu. Olimpijski komitet po prvi puta uvodi rukomet u program olimpijskih igara u Minhenu 1972. godine. Reprezentacija Jugoslavije ima tada strašnu postavu, ali ju niko ne smatra favoritom. Moramo pomenuti tu sjajnu prvu sedmorku predvođenu trenerom Vladom Štenclom: Arslanagić, Popović, Pokrajac, Pribanić, Horvat, Lazarević i Lavrnić. Sve do polufinala ide lako za naše reprezentativce, ali u polufinalu protivnik su nam Rumuni, rukometna velesila, predvođena ljevorukim bombarderom Grujom. Utakmica za pamćenje i rezultat samo 14:13 (ne, ne mislite da je to bilo na poluvremenu – bilo je to na kraju utakmice). Finale je bilo kao igra mačke (Jugoslavija) i miša (Čehoslovačka). Rezultat 21:16 i zlatna medalja na grudima naših igrača. I danas se počesto može vidjeti slika za pamćenje: na najvišem postolju naši reprezantativci, koji svi do jednog pjevaju nacionalnu himnu. Medalje je uručivao predsjednik Olimpijskog komiteta. Čak četvorica igrača Borca su bili tada olimpijski šampioni: pored Arslanagića i Popovića, to su Karalić i Seleš. Dvije godine nakon minhenske olimpijade, još jedno svjetsko odličje naći će se u rukama Arslanagića: brozana medalja sa Svjetskog prvenstva u Istočnoj Njemačkoj 1974. godine. Tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća Arslanagić je zvanično smatran najboljim golmanom svijeta. Zato i nije čudo što je dva puta igrao za selekciju svijeta (zajedno sa isto tako legendarnim Penuom iz Rumunije). Ono što u Arslanagićevo vrijeme vrijedi za klubove vrijedi i za reprezentaciju: igralo se mnogo manje utakmica nego danas. Ipak, odigrao je on i mnogo utakmica sa grbom na grudima - ukupno 125. Za reprezentaciju je dao i jedan gol (Nikolaju Tominu - SSSR). Malo koji sportista, posebno rukometaš, može se pohvaliti da ima toliko mnogo nadimaka kao Arslanagić: div sa sedam ruku, golman hobotnica, čarobnjak među stativama, ubica sedmeraca ... Još jedan kuriozitet vezan je za ime Arslanagića. Naime, u jednom izvještaju sa utakmice svi Arslanagićevi saigrači su za svoju igru dobili ocjene brojevima, samo je Arslanagić dobio ocjenu riječima – pored njegovog imena stajalo je ”de lux”. Arslanagića mnogi rukometni stručnjaci smatraju jednim od najboljih golmana svijeta svih vremena. Legendarni švedski rukometni golman Klas Helgren, sada trener, TV- komentator i autor nekoliko knjiga o rukometu, takođe svrstava Arslanagića među nekoliko najboljih u svijete svih vremena. Poznati svjetski rukometni trener Vlado Štencl smatra Arslanagića apsolutno najboljim u svijetu svih vremena.

Trener – selektor – predavač IHF Obećanje dato prilikom oproštaja od aktivnog igranja, da će ostati uz rukomet, Arslanagić je u potpunosti održao. Ovaj profesor fizičke kulture je odmah po prestanku sa aktivnim igranjem uplovio u trenerske vode, a potom

Promocija postao i selektor. Trenirao je Arslanagić mnoge klubove. Da pomenemo one najpoznatije: Borac, Metaloplastika, Zagreb, Medveščak, Krško, Bosna. Uz njegovo ime vežu se i mnogi vrhunski golmani: Velić, Bašić, Arnautović, Pušnik, Lozert. Arslanagić je bio i selektor reprezentacije Jugoslavije, Hrvatske i Katara. Svoju riznicu odličja obagatio je baveći se trenerskim i selektorskim poslovima: 2 zlatne medalje (selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije – Svjetsko prvenstvo 1981. godine i trener seniorske reprezentacije Jugoslavije – Svjetsko prvenstvo 1986. godine), 1 srebrna medalja (trener seniorske reprezentacije Jugoslavije – Svjetsko prvenstvo 1982. godine) i 1 bronzana medalja (selektor seniorske reprezentacije Jugoslavije – Olimpijske igre 1988. godine). Arslanagić je i uvaženi predavač IHF (Međunarodne rukometne federacije). Predavao je u mnogim zemljama, ne samo u Evropi.

Jedini golman svijeta sa stoprocentno vlastitim načinom odbrane Već pomenuti Šveđanin Klas Helgren je u jednom svom napisu o Arslanagiću rekao da je on jedini golman svijeta sa stoprocentno vlastitim načinom odbrane. Rekao je, naime, da – dok drugi imaju nekakvu kombinaciju vlastitog i tuđeg načina odbrane – Arslanagić ima samo svoj vlastiti, što znači da nikoga drugog ni u čemu nije kopirao. A njega jesu mnogi, na što je s pravom ponosan. Helgren često u svojim TV-komentarima Arslanagićev način odbrane naziva jugoslovenskim, pridajući mu time veliki značaj i iskazujući svoje poštovanje prema ovom Banjalučaninu. U nedavnom razgovoru koji je autor ovog teksta imao sa Helgrenom, ovaj veliki poštovalac Arslanagića govorio je o njemu izuzetno biranim riječima, ističući pri tom da je bio impresioniran kada ga je prvi put vidio, a bilo je to na Olimpijskim igrama u Minhenu, 1972. godine. A šta je to, u najkraćem, što je Arslanagić prvi počeo da primjenjuje i što ga čini jedinstvenim u rukometnom svijetu. To je eksplozivan izlazak sa linije gola u susret napadaču koji uskače u golmanov prostor, bilo da se radi o kružnom ili krilnom napadaču. To su istovremeno i ruke iznad glave prilikom tog izlaska. Kao bivši rukometaš mogu da pretpostavimi šta se dešava u glavi napadača kada odjednom ispred sebe vidi takvog Arslanagića, njegovih 190 cm visine i 100 kg težine. Do tada su rukometni golmani branili slično nogometnim – najčešće vezani za liniju gola. To je i savršeno sinhronizovan i neobično brz rad ruku i nogu, posebno kod odbrane poluvisokih i niskih lopti. To je i brz pokret nogama kod odbrane samo ovim dijelom tijela – prije Arslanagića su mnogi rukometni golmani branili kao i nogometni, uglavnom rukama. Arslanagić je bio specifičan i kod odbrane sedmeraca. Izlazio je na gotovo tri metra od izvođača, raširenih ruku iznad glave, a raširenih i nogu. Pa ti sada hajde, daj mu gol. Bilo je vraški tesko dati gol sa sedam metara ovom ”ubici sedmeraca”.

Najnovija knjiga-udžbenik izazvala veliko interesovanje rukometne javnosti Arslanagić nije htio da ono sto je on naučio i usavršio ostane samo njegovo, u njemu samome. Naprotiv, htio je da to bude dostupno svima koji stoje na rukometnoj gol-liniji, posebno mladima. Tako je već 1979. godine napisao prvu knjigu s naslovom Na rukometnom golu. Drugu knjigu, Rukomet - priručnik za trenere i igrače, napisao je 1997. godine. No, Arslanagić nije mirovao. Stalno radeći i usavršavajući se, sada i kao rukometni pedagog, odlučio je da svoje 50godišnje iskustvo pretoči, 2013. godine, u novu knjigu nazvanu Rukometni golman – najvažnija karika uspjeha. To je i svojevrstan udžbenik koji je pobudio veliko interesovanje rukometne javnosti na teritoriji bivše Jugoslavije i do sada je promovisan u više gradova. Arslanagićeva najnovija knjiga ima visoku stručnu vrijednost, kako su to ocijenila i dvojica uvaženih Zagrepčana, recenzenata ovog izdanja. Knjiga je pisana prema načelima sportskog treninga. Posebna joj je vrijednost u oslanjanu na vlastita iskustva - ako ne najboljeg onda jednog od najboljih rukometnih golmana koje je svijet ikada vidio. Autor knjige nije propustio da se u knjizi pozabavi i osobenošću rukometnog golmana, kome daje posebno mjesto u ekipi (otuda i naslov knjige). U jednom dijelu knjige obrađuje se i psihološka priprema golmana, kojoj Arslanagić – inače poznat kao psihološki stabilna ličnost – pridaje poseban značaj. Najveći dio knjige posvećen je treninzima, što je sasvim i razumljivo. U tom dijelu knjige, koji obiluje mnoštvom crteža i objašnjenja, Arslanagić obrađuje fizičku pripremu golmana, zatim tehniku i stil odbrane te situacijski (šuterski) trening. Naravno, nije Arslanagić zaboravio da kaže nešto i o odbrani sedmeraca, u čemu je bio bez premca. Dakle, može se reći da je Arslanagićeva nova knjiga potrebna koliko rukometnim golmanima početnicima toliko i onim vrhunskim. Zato – hvala Arslanagiću za njegov doprinos u stvaranju novih Arslanagića!

Š E H E R 15 BANJA LUKA

Kolumna

Vjera - Vlast Piše: Srđan ŠUŠNICA

De, vjere vam, počnite koristiti taj daljinski upravljač umjesto kalašnjikova

Novo izdanje satiričnog časopisa Charlie Hebdo je kako došlo, tako i otišlo. Nestalo je sa kioska. Neki su se uvrijedili, opet. Neki su se zabavili, opet. No, religije koje ispunjavaju eter u kojem živimo ne mogu se razgrabiti sa kioska i nestati. Ja mogu slobodno reći da to što propovijedaju razne religije, to što pojedini klerici ili svjetovnjaci čine u ime vjere, to što pojedinci, pozivajući se na "the book“, obezbjeđuju sebi neviđene privilegije ili amnestije od zločina, uistinu vrijeđa moju inteligenciju, a često i moja ljudska osjećanja! I šta ćemo sada? Evo šta ćemo! 'Ja imati daljinski upravljač i ispravnog miša i tastaturu na kompu i, što je najvažnije, imati sloboda da sama birati ono što čitati i govoriti.' Zato nikada neću razumjeti koliki je nedostatak inteligencije potreban da se ne shvati jedna notorna i prosta činjenica: ukoliko vam se ne sviđa poslanikova karikatura ne čitajte Charlie-a, hiljade je drugih novina u eteru; ukoliko vam se ne sviđa predstava "Hrvatsko glumište" ne gledajte je; ukoliko vam se ne sviđaju sočni članci o pedofilskim strip-avanturama Pahomija i Kačavende ne čitajte ih. To se zove sloboda izbora u javnom/medijskom prostoru. Napišite neku reakciju, mišljenje, nacrtajte i vi neku karikaturu ili strip. Budite kreativni. Zašto odmah izlaziti na ulice, paliti, pucati, ubijati, držati molebane? Izgleda da je politički lukrativnije dizati tenzije među vjernicima i tako osvajati javni prostor koji pripada svima, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju. Jedan dio vjernika i vjerskih dostojanstvenika svih konfesija kojima se ne sviđa tuđa medijska perspektiva o "njihovoj" religiji doživljava javni/medijski prostor kao apsolutnu i statičnu kategoriju. Prostor u čijem se ama baš svakom budžaku mora imati "razumijevanja", "osjećanja" i "poštovanja" prema baš "njihovom" religijskom svjetonazoru i simbolima. Nevažno da li je "njihova" religija većinska ili manjinska, oni time normiraju ama baš cijeli javni/medijski prostor mjerilima "svojih" religijskih kanona, te uvodeći pravilo "nemojte da nas vrijeđate" stvaraju za sebe ekskluzivno pravo "nedodirljivosti". No kada se promijeni ugao gledanja vidi se da oni taj javni prostor ustvari monopoliziraju doživljavajući ga kao ekskluzivno "njihovu" arenu. Tj. "njihova" vjera nije više samo dio javnog prostora, već je javni prostor unaprijed definisan i predodređen dio "njihove" vjere u kojem nema prostora za vrijeđanje „njihovog". Sve religijske strukture u svojim koncepcijama nose tu polugu bezrezervne okupacije javnog prostora, društva i države i vrlo teško se prilagođavaju iskušenjima različitosti, ljudske slobode i objektivne naučne spoznaje. One su u svojoj suštini i ozbiljnosti isključive i jedna prema drugoj i prema ateističkom i sekularnom dijelu društva. Politike ili elite koje prihEHER 16 Š BANJA LUKA

vate teološka objašnjenja realnosti i univerzuma u kojem živimo, neminovno će težiti takvoj isključivosti, ma koliko se htjeli prikazati tolerantnim, univerzalističkim ili liberalnim. Ustvari elite koje dozvole da pored miliona milijardi terabajta naučnih spoznaja i informacija, religija određuje norme korektnog obrazovanja, svjetonazora i ponašanja, nisu ni liberalne ni objektivno korektne. Zato i najliberalnije snage često zapadnu u sopstvenu proturječnost, te slobodu govora zamijene politički korektnim govorom koji se oblikuje prema tradicionalnim i gotovo redovno biblijskim i sličnim predlošcima "korektnosti". Tako je jednom "multikulturalizam propao" a 4 godine poslije "Islam je dio Njemačke"? Jednom je "Islam najtolerantnija i najpitomija religija svijeta" a onda "dićemo u vazduh one koji nas vrijeđaju"? Tako je svoju "pitomost" 90-tih isticala i SPC čiji je patrijarh u vrijeme najvećih klanja na tlu Evrope poslije 2. sv. rata, sve u ime srpstva, propovijedao "volite se ljubite se braćo, brinite o svom bližnjem"? Pravilo "nemojte da vrijeđate naša religijska osjećanja“ vrlo brzo preraste u pravilo "to što vi nemate nikakvih religijskih osjećanja nije naš problem, pa čak nas i pomalo vrijeđa". Ubrzo potom uslijedi pravilo "tvoja drugačija religijska ili ateistička uvjerenja i način života nas vrijeđaju", a zatim i "nema mjesta za tvoja drugačija religijska ili ateistička uvjerenja, jer su nepodnošljiva". Naravno ova pravila ne proizvode vjernici i vjerski činovnici sami po sebi, već politizovana crkvena elita u snošaju sa političkom elitom koja će se uvijek očešati od "svetost" neke vjerske tradicije ne bi li dobili glasove. A to vjerski oci znaju dobro unovčit. Ovo je naročito vidljivo u ovoj mojoj Bosni, u kojoj običan čovjek ne može u javnom i političkom prostoru živjeti kao čovjek ili građanin, već mora biti ove ili one vjere koja onda određuje i naciju i partiju, rezident ovog ili onog pravno-etničkog tora, ove ili one džamahirije. Ni u Hrvatskoj i Srbiji, situacija nije nešto puno bolja. U cijelom regionu religija odavno nije više privatna stvar pojedinca. Postala je vulgarno javna. Tim prije suludo zvuči pozivanje na zaštitu vjerskog osjećanja od uvrede, jer se to osjećanje odavno već ne može tretirati kao neko intimno, privatno osjećanje ili privatno dobro. Same religijske vođe i strukture su dopustile a i potrudile da se „njihove“ religije i simboli maksimalno politizuju i uđu u javni politički diskurs - u škole, stranke, parlamente, javni svjetonazor i izborne kampanje. Još gore, dopustili su i perpetuirali da se „njihove“ religijske strukture, kanoni i simboli zloupotrebljavaju u javnom klero-nacionalnom govoru mržnje, u produbljivanju podjela, u mitološkom opravdavanju ratova i etničkih čistki ili npr. u isticanju prigovora savjesti kada treba ispuniti zakonsko

Foto : Anders Malm

pravo žene da sama odlučuje o svom tijelu. Vjerske elite i strukture kod nas uživaju masne privilegije i budžetske subvencije; javne novce za izgradnju vjerskih objekata ili plate vjeroučitelje; ekskluzivitet u denacionalizaciji imovine; vjerske praznike i krsne slave kao državne praznike; oslobođenja od poreza i carina; itd. Privilegovali su ih političari za „njihovo“ javno političko i partijsko deklarisanje i propovijedanje, ne vjere, već vjeri komplementarnih ideoloških svjetonazora. One nisu više samo vjerske elite, već i ekonomske i političke elite. Ovdje je spoj religijske i svjetovne vlasti skoro potpun, kao da se fakat desio second coming. Ne moram pričati koliko bljutavo i perverzno djeluju ti "savezi" između političara i „božijih sluga“, bez obzira da li se dešavaju na zvaničnoj ljevici ili desnici, kod jednih, drugih ili trećih. Ili poštede od krivičnih istraga vjerskih činovnika za razne vrste afera od pedofilije do finansijske nediscipline i kriminala. Pa svi mi dobro znamo da su se infrastrukture prvih stranaka u BiH upravo izgradile na mreži triju velikih vjerskih institucija, gdje su bogomolje bile pretvarane u političke i ideološke propovjedaonice. A ne vidim da su se vjerske elite usprotivile ovim specijalnim privilegijama koje uživaju od države kao da su dio upravnog ili stranačkog aparata? Pa ako građani u BiH nemaju mogućnost da za svoju djecu u javnim školama biraju između vjeronauke i sekularnog predmeta koji se bavi religijama, po principu uzmi ili ostani neocijenjen i na margini, ako ne možemo birati da li ćemo zaraditi za kruh ili ne na dane Božića, Uskrsa ili Bajrama, pitam se zašto bi vjerske institucije imale mogućnost da odlučuju kako će ko o njima govoriti u tom istom javnom prostoru? Tako sloboda ispovjedanja vjere prerasta u normu poželjnog ponašanja i atakujući na slobodu govora i obrazovanje postaje nesloboda i strepnja za nevjernike. Sve to je da vam pamet stane, ali ipak svijet je dovoljno glup da to i dalje puši? No, kako su vjerske institucije i simboli odavno dio javnog političkog prostora, tako se klerici moraju suočiti sa surovom istinom koja tu vlada: sve što je dio tog prostora ima se pravo propitivati i kritikovati od strane ljudskog razuma. Tu nažalost nema svetih krava. Ako klerici žele poštedu od kritike „njihovih“ svetinja, onda će morati iz korijena promijeniti svoj odnos prema državi, establišmentu i društvu, malo se više povući u privatnost i polujavnu sferu, malo se manje baviti politikom, a više ljudima. Ako ne žele prestati sisati državni ideološki i finansijski aparat, onda bujrum neka budu spremni na vrlo bolnu kritiku. To se zove društvena borba, od koje upravo vjerske institucije zaziru jer su nekako ostale naviknute da budu tiha policija misli. One za tu borbu više vole da instrumentalizuju političke i stranačke elite, po principu ja tebi dušu (čitaj glas) a ti meni moć. To je velika medvjeđa usluga koju su naši korumpirani političari učinili vjerskim zajednicama. Iako su teoretski naša politička uređenja zasnovana na principu odvojenosti

crkve od države, mi u praksi imamo maksimalno moguću politizaciju vjere i teologizaciju države gdje su te granice odavno izbrisane. Mi u jugoslovenskom prostoru sada imamo džamahirije različitih predznaka i inteziteta! Religije se neprestano trude ulaktati u jedan prostor slobode misli i racionalne kritike a onda ga prilagođavati svojim apologetikama i teološkim objašnjenjima svijeta. To je jednostavno nemoguće. Nema ustavnog suda u razvijenoj demokratskoj državi koji će bilo koju satiru na račun vjerskih zajednica proglasiti neustavnom ili pak crkveno stajalište o apsolutnoj zabrani abortusa ustavnim. Postoje samo političari koji će politički korektnim govorom otkriti svu bijedu svoje političke ograničenosti ili korumpiranosti. Ukoliko savremeni svijet želi da preživi međusobno isključujuće religijske koncepte i strukture, ne treba ih više doživljavati sa tolikom ozbiljnošću. One su odavno u objektivnom spoznajnom svijetu postale the joke, a ovo čemu mi svjedočimo su tek započeti globalistički ropci odumirućih starih konfesija neprilagođenih vremenu i razumu, koje više nikakve veze sa Bogom nemaju, ako su ikada i imale. Drugari, ako vam neko spominje vaše svete krave u javnom prostoru, shvatite da tada ne možemo govoriti o granicama slobode govora, već eventualno o granicama dobrog ukusa ili pristojnosti ili granicama dobrih komšijskih odnosa. No, te i mnoge druge granice razumnog ponašanja su odavno prekoračene i to upravo od vjerskih elita koje su zajedno sa svojim pokroviteljima iz političkog i ekonomskog establišmenta gurale region i svijet u česte sunovrate. Zato ne znam oko čega dižete frku? Drugari, stvarno, je li imate daljinski upravljač? Da li imate miš na svom kompu? Pa de, vjere vam, počnite ih koristiti. To se zove sloboda izbora i govora, podržana objektivnim naučnim i tehnološkim dostignućima ljudskog razuma! U Banjoj Luci, 19.1.2015. Š E H E R 17 BANJA LUKA

Kolumna

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Ne lomite mi bagrenje Piše: Radmila Karlaš

Nemoj da ideš mojom ulicom Kod Požarevca je izvjesni Radosav Perić mučki, sjekirom, ubio četvoromjesečno štene koje je greškom ušlo u njegovo dvorište. Štene je imalo vlasnike koji su se nakon toga obratili policiji, sudu, raznoraznim službama, i niko im nije pomogao. Aleksandra Dimitrijević, mlada trudnica i vlasnica psa, ostala je nijema od užasa i nemoći, kao i suprug Aleksandar koji je trčeći za štenetom vidio kako ga komšija Perić udara sjekirom do smrti. Perić je od ranije poznat tamošnjoj javnosti, a uža specijalnost mu je, kako javljaju društva za zaštitu životinja u regionu, kasapljenje pasa i mačaka, njihovo nabijanje na ogradu, spaljivanje i ostale strahote. Nikada ni za šta nije odgovarao. Kažu i da mu sin radi u požarevačkom sudu. I da nevolji nije kraj svjedoči mladi bračni par koji danonoćno od Perića i sina putem telefona dobivaju prijetnje. Šta da čovjek kaže na sve ovo. Podsjetio me ovaj slučaj na sopstveni, kada je 7. jula 2011. u noći neko metalnom šipkom pretukao mog psa Totu Vuka i slomio mu vilicu na tri mjesta. Bilo, pa prošlo, a velike posljedice ostale i po Totino i po moje zdravlje. Ovih dana moj hrabri Vuk ide na treću operaciju vilice nakon napada. I, ne lezi vraže, nedavno je moj komšija Josip, najbolji drugar Tote Vuka, verbalno napadnut u mojoj, odnosno našoj ulici, jer Josip i ja smo u Cikote ulici od 1970. od strane sudije Mire Došenović, pridošlice iz okoline Sanskog Mosta. Došenovićka je verbalno napala Josipa zbog toga što šeta mog psa trotoarom ispred njene kuće, konkretnije, što šeta psa trotoarom u našoj ulici. Da slučaj bude interesantniji, pomenuto zdanje gđe sudije Došenović koje se pogledom ne može obuhvatiti i koje je zauvijek nagrdilo idilični izgled Cikote ulice sa uščupernim kućicama od fasadne cigle usred drvoreda lipa, izgrađeno je nelegalno. Kome god je do borbe sa vjetrenjačama, može doći na lice mjesta i uvjeriti se u to. Veći dio kuće nalazi se na državnoj zemlji. Da čovjek ne povjeruje! Kada sam otišla da vidim šta je uzrok bjesnilu dotične sudije koju, uzgred, nisam uopšte poznavala, osim slanja u majčinu što je valjda bila dobrodošlica, bez da je pristala da siđe sa svog Skadra i popriča sa mnom kako sam je zamolila, narečena je zaprijetila da će mi ubiti psa. U njenom bezočnom vrijeđanju i kabadahisanju pridružili su joj se i njeni mladi,odnosno dvije kćerke, čisto radi obilježavanja teritorija. Nisam znala nijedan jedini razlog zašto sudija Došenović prijeti mom psu, a sada i meni kao vlasnici tog istog psa, kao što vjerujem da Aleksandra i Aleksandar nemaju pojma šta je spopalo ludog Perića da im sjekirom zatuče štene. A onda se sudija sama odala, rekla je da će ovaj put Toto zaista skončati, kad već nije prije. Ona će se pobrinuti za to i ubiti ga! Nakon 3,5 godine lampice su mi se upalile. Toto je 7. jula 2011. dotrčao iz pravca njene kuće, konkretnije sa gradilišta koje je opasavalo nekadašnju kuću Artura i Tonke Mur, a koju su pridošlice iz Sanskog Mosta, dok si udario dlanom o dlan, regularno i zauvijek dobile bez obzira na svoju napuštenu imovinu. Ali, o tom potom. Dugo sam se pitala ko stoji iza napada na mog psa i zašto. Jedno vrijeme sam dobivala i prijeteće telefonske pozive, ali lampica se nije palila. I onda naprasno shvatim da žena pridošlica prijeti da će mi ovaj put zaista ubiti psa samo zato što šeta! I njuška. Ostale potrebe obavlja na obližnjoj livadi. Smeta joj pas koji šeta po trotoaru, tako da je izv18

ŠEHER

BANJA LUKA

jesno šta je slijedilo psu koji se usudio otrčati na njeno gradilište. Tako je to bilo prije više od tri godine, vežem u glavi i blijedim sve više. Moj pas umije da zapiša svoju teritoriju, ali ne na ovaj način na koji smo svi u mojoj ulici i gradu zapišani. I, ja nisam ničija teritorija, imam svoju, doduše već dvije decenije ograđenu bodljikavom žicom. Jer, na djelu su klasična tortura i urbicid! Kadija te tuži, kadija ti sudi! Mira Došenović, sudija Okružnog suda u Banjaluci, zanijela se i kanila u mom gradu nastaviti etničko čišćenje nakon što je nagulila iz svog kad prva puška još nije ni opalila. I ubijanje pasa ona bi nastavila takođe! Tek tako, bez razloga. Mržnje sudija Došenović u sebi ima napretek, a ništa unosnije nije bilo na našem tržištu od izbijanja rata naovamo. Zato je sudija Došenović nedavno izgleda i primljena kao sudija u Okružni sud u Banjaluci. Kao primjer i opomena da se s rogatim ne treba bosti. Kadija te tuži, kadija ti sudi! E, nećeš! Nebo se zatvorilo iznad Banjaluke, sve mi se smračilo! Skupa sa ulicom moga djetinjstva, Mire Cikote. Boris koji je pošao za mnom, kaže mi da sam bila siva u licu. Iskrivljenog vrata da bih uopšte dobacila pogledom do sudije Mire Došenović na njenom zdanju s kojeg je ne bi ni puškom otjerao, u erupciji koja me spopala, sipala sam kao kletvu, Samo probaj, usudi se, ako smiješ, Neće moći komšije, sud je sud, a ćud je ćud, čast je čast, a vlast je vlast, pa stoga Ne lomite mi bagrenje!!! Kao što rekoh, nebo iznad Banjaluke se smračilo. Stepenik po stepenik sam silazila i vidjela ih sve redom. Blažu, starog Mura, Tonku, Lojzu, Nerku, Galiba, Atka, Envera, Jacu, Vesnu, Dinu, Muhameda, Fatmu, Ratka, Vidu, Bajru, Zuhru, Amru, Emku, Lovru, Ivanku, Juricu, Suzanu, Tonu, Jelku, Jozu, Garu, Dadu, Mirsu, Redžu, Latifu, Gogu, Antu, Dragu, Šimu, Ankicu, Marija, Dijanu, Olivera... Nek su mi gazili njivom, mojom se sladili šljivom, uvek je lopova bilo jer ćuk je ćuk i vuk je vuk. Nikada zlotvora dosta, suša mi uništi bostan i led se prospe pred žetvu, al led je led a red je red! I prekardašilo, im'o sam bagremovu šumu tamo dole prema drumu pa sam čekao. Red je red! Polako komšije! Ne može samo da se uđe, da se ruši tuđe, lepo sam im rekao. Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vetrovi oduvati. Pustite ih, moraju mi čuvati jednu tajnu zlatnu kao dukati: ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio, bosonogu i odbeglu od sna. Ljudi smo, cenjeni sude, pa neka bude šta bude, žao mi marama crnih, al plač je plač a mač je mač. Ne pitaj šta bi sad bilo kad bi se ponovo zbilo, ne pitaj da li se kajem, jer jed je jed a red je red!

Znači tako, duvala sam, obraćajući se sad njima, starim komšijama iz moga djetinjstva. Ostali smo još jedino Josip i ja, moji roditelji, te još dvoje - troje pogurenih iz tog vakta. Pa bi da nas pometu! E, neće moći! Nisam uspjela da dokučim smeta li Došenovićki Toto Vuk zbog Josipa ili joj Josip smeta zbog Tote Vuka. I smetam li joj ja zbog psa ili zbog prijateljstva sa Josipom. Verujem, cenjeni sude, da dobro poznaješ ljude, vi barem imate posla jer ćud je ćud a sud je sud. Verujem, cenjena glavo, da si i učio pravo, da svakom sudiš pošteno jer čast je čast a vlast je vlast.

Kolumna

Foto: Goran Mulahusić I sve po zakonu, za to sam prvi, ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu! Vlast je vlast, i ja to poštujem, tu su paragrafi pa zagrabi nek isto je i đavolu i đakonu, pa nek se zna I sve po zakonu, tu su paragrafi pa zagrabi pošteno i za veru i za neveru. Red je red! Sve ja to poštujem jer više bilo bi ubica nego ptica koje odleću ka severu. Idem i pričam sa svojim sjenkama. Nebo boje noći, a dan je. Pretučen pas, prijetnje ubistvom, vrisak komšija dok ih grabe i izbacuju iz kuća. Debeljaci odlaze. Koraci ispred vrata, titra svjetlo dok Anušići krše ruke i plaču. Odlaze te noći i tako redom. Lovro, Ivanka... I vranama je dosadilo da grakću, pa su napustile našu ulicu. Ostalo nas je premalo! A sad ovo. Došao red na mene, Totu Vuka kao boljeg čovjeka od mnogih, i na Josipa da posustanemo na bilo koji način. Navala sile i primitivizma. E, nećeš! Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vetrovi oduvati. Pustite ih, moraju mi čuvati jednu tajnu zlatnu kao dukati: ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio. O, zar moram da vam ponovim? Okanite se njih jer sve ću da vas polomim. Dok ja čantam i dalje, dođoh i do znaka s nazivom, ulica Mire Cikote. Nije slučajno da je baš ova, moja ulica, jedna od rijetkih u gradu koja i dalje nosi prijeratni naziv. Mala je, vjerovatno je zato izmakla promjenama. Ako se uzme u obzir npr., da postoji i Ravnogorska ulica, onda nije slučajno što ja ostadoh u ovoj. Cikota je otprilike za svog kratkog života nišanila na fašizam. A šta je drugo urbicid, nacionalizam, provincijalizam (Filosofija palanke i neprevaziđeni

Radomir Konstatinović), do fašizam. A sad ukratko... Tokom strašne kontraofanzive na prije toga oslobođeni Prijedor i Kozaru juna 1942. hiljade žena i djece nalaze utočište na planini, a mnogi od njih bivaju uhapšeni i deportovani u koncentracione logore Jasenovac i Stara Gradiška. Miru Cikotu, koja je i njenu kćerku Ljiljanu hvataju takođe u jednom od zbjegova i umjesto u logor šalju prvo u ustaški zatvor u Prijedor pa onda u Crnu Kuću u Banju Luku. U međuvremenu Mira uspijeva izdejstvovati prebacivanje kćerke Ljilje roditeljima u Beograd gdje, a kasnije iz Crne Kuće, u klupku vune, roditeljima šalje i pismo čiji je original danas u sastavu kolekcije muzeja na Mrakovici.Nakon nekog vremena u zatvoru gdje je ispitivana i mučena prijeki ustaški sud u Banjoj Luci osuđuje Miru na smrt vješanjem. Ona biva vraćena u Prijedor i obješena “na tržnici ispred zgrade ustaške policije” tvrdi Rade Bašić, i to 27. avgusta 1942.godine. Ali, krenimo redom. Prijedorska teritorija 1942. bila je jedna od prvih oslobođenih teritorija u ratom zahvaćenoj Evropi.Tako je na prijedorski aerodrom, ili tačnije pistu za slijetanje prebjegao i Franjo Kluz, prvi pilot NOB-e. To je i jedan od prvih slučajeva u II svj.ratu da pokret otpora posjeduje sopstvenu letjelicu. No ovaj bitan datum danas se ne bi ni obilježavao da nije bilo jedne žene. Ne bi Kluz sletio nigdje da nije bilo prije svega Mire Cikote. Ona je 1942. godine u rano proljeće postala lokalna sekretarka KPJ, i to nakon što je uhapšen dotadašnji sekretar Muharem Suljanović i prebačen u zloglasnu Crnu Kuću u Banjoj Luci. Nakon što je preuzela funkciju Mira Cikota nastavlja sa diverzantskim aktivnostima. Zahvaljujući braku s Božom koji je tih godina i dalje radio u lokalnom sudu te zahvaljujući nekolicini saradnika među ustaškim činovnicima (tzv. Kotarski) Mira dolazi do detaljnog plana rasporeda ustaških snaga u gradu. Isti plan dotura partizanima na Kozari koji tek onda mogu bez problema planirati ofanzivu na grad i osloboditi ga 16.maja. Dan poslije oslobođena je i Ljubija čime neprijatelji napokon gube jednu od bitnih rezervi željeza. Upravo će ga to željezo i potreba za njim i natjerati da par mjeseci kasnije organizuje jaku kontarofanzivu. Eto ti sad! Ako slučajnosti postoje, zaista su prevelike! Na koncu, ne preostaje mi drugo, nego živjeti i djelovati u skladu sa Cikotinim geslom. Smrt fašizmu, kažem dok buljim u tablu s njenim imenom. Av, av, kaže na to moj Toto Vuk. Pas koji je mrzio fašizam, čuvar moje ulice i u ljetnom i u zimskom periodu! ŠEHER

BANJA LUKA

Treći Berber: Tarik

POETIKA POVRŠINE Napisao: Ismet BEKRIĆ Nova likovna sezona u Sloveniji, koja svoje salone i galerije otvara istaknutim evropskim slikarima, bila je u znaku jedne izuzetne izložbe autora rođenog u Banjaluci prije nepunih 35 godina, u porodici umjetnika svjetskog glasa; u Mariboru se predstavio Tarik Berber, koji uspješno ide stazama svoga strica Mersada i svoga oca Omera, stvarajući svoju prepoznatljivost kao umjetnik na čijim se platnima prepliću klasično i moderno. Posjetioce i kritiku i ovog puta je privukla njegova ekspresivnost i vrhunsko crtanje, te spontanost i cjelovitost slika, na kojima je svaki dio i svijet za sebe i bitan element površine, ukupnog doživljaja. A put do ove izložbe vodi mladog umjetnika od njegovog srednjoškolskog zanosa i studija na Akademiji likovne umjetnosti u Firenci, pa preko samostalnih i zajedničkih izlaganja u značajnim centrima kao što su London, Rim, Milano, Firenca, Bolzano, Trento, do galerije Arma Maxa – Zavoda za promociju kulture i umjetnosti u gradu na Dravi, koji je bio i evropska prijestolnica kulture. Likovni rukopis Tarika Berbera odlikuje se »tehničkom virtuoznošću« i originalnošću, a njegova »zanimanja sežu od klasične grčke i rimske umjetnosti do renesanse i savremene umjetnosti«, zapisao je u katalogu mariborske izložbe poznati londonski i svjetski likovni kritičar i teoretičar Terence Rodrigues. Tarikove slike su kao oceani sa mnoštvom talasa, varijacija, odsjaja.

Tarik Berber, iz čuvene banjalučke umjetničke porodice, postaje već poznato ime u svijetu savremene evropske likovne umjetnosti Za Tarika Berbera važna je i površina, koja nije samo ploha i pozadina, nego iznad svega likovna dramatika, u koju se uklapaju i likovi, predmeti, simboli, kao dio tog kolorita i kovitlanja. Slika nije projekcija, ugođaj, splet boja i osjećanja; ona je prije svega doživljaj, poniranje, polemika i kritika, slutnja i nemir, likovni dijalog sa stvarnošću. »Berberova djela jasno pokazuju neprestani boj između kaosa i reda, nasilja i razmišljanja, divljeg i emotivnog«, piše Rodrigues, ističući da je Tarik Berber »svjestan prošlosti i njenog cikličnog značanja«. Tarikova djela su tako meditacija o kolektivnom i osobnom sjećanju i prolaznosti; slika je tako svojevrstan most između prošlog i budućeg, svevremena likovna metafora. I tako, dok se još formiraju utisci o dometima ove mariborske izložbe, likovno stvaralaštvo Tarika Berbera dobija novo, značajno priznanje – Edward Lucie-Smith, svjetski ekspert za modernu umjetnost, uzima njegovu sliku za naslovnu stranu kataloga i pozivnice za veliku izložbu mladih umjetnika u Londonu, koja je otvorena 17. februara 2015. I ova smotra dokazuje da je Tarik Berber na svjetskom likovnom putu. U ovom trenutku sjećanja nas vraćaju u Banjaluku osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se u porodici Berber rodio budući slikar, Tarik, koji se već u prvim godinama svoga djetinjstva susretao sa slikama svoga amidže Mersada i svoga oca Omera, te sa tapiserijama svoje majke Dike. Taj svijet boja Tarik je ponio u svijet kao sjećanje na zavičaj, i kao svijest o bitisanju, vlastitom i zajedničkom. I te »sitne šare«, probuđene u pjesmi »Vezilja« Nasihe Kapidžić Hadžić, posvećenoj Diki Berber, postale su, evo, tri desetljeća kasnije, »radost plavog« koja nam vraća »vid« i »zelene bašte sjaj«.

Eseji i putopisi

Zapis o Stambolu (2): Odsjaji Zlatnog roga samo oči”. Mjesto je lijepo za predahnuti u podnevnoj hladovini istanbulskog ljeta, osobito običnim danom, kada nije vjerski praznik. Meditaciju, kraj vječne vode ovog šadrvana, tada samo ometa mujezinov poziv na podnevnu molitvu sa obližnjih džamija ili hitri prolazak armenskog kaludjera na podnevni sutlijaš u samostanskoj blagovaonici. Napisao: Dr Severin D. Rakić

Za moje posjete Istambulu davnih sedamdesetih, ljubaznošću gospodina Vecdi Sayara, tadašnjeg savjetnika za kulturu gradonačelnika, uspjeli smo dobiti pristup i vodiča u podzemne kanale, kojima se vodom snabdijevala centralna cisterna grada, čiji se ostaci i danas nalaze u Drugom dvorištu Topkapi palače. Zahvaljujuči ovom podzemnom vodovodu, koji je bio svojevrsno čudo toga vremena, Constantinopolis ni za najduže opsade nije ostajao bez vode, pa ga je to, kroz stoljeća, činilo neosvojivim. Podzemna mreža kanala i hodnika, čini se, služila je i kao tajni prolaz, za snabdijevanje hranom i oružjem, u vrijeme opsade grada. Labirint je završavao podno zidina stare utvrde, iznad samog Zlatnog roga, na temeljima nekadašnje crkve Sv. Marije od Blachernae. Crkva je izgradjena u 4. stoljeću u slavu Djevice Marije, Isusove majke i u njoj se nalazila istoimena ikona. U 6. stoljeću, za vrijeme Justiniana I, crkva je proširena i dogradjena sa dva nova objekta: parekklesion (vrsta kapele) znana kao Hagia Soros, u kojoj su se čuvali orginalna odjeća Sv.Marije i njezin ogrtač; u kojeg je zamotano Kristovo tijelo, nakon njegovog skidanja sa križa; te Hagion Lousma (sveta kupelja), u kojoj su se krstili bizantski carevi, sa fontanom. Za vrijeme opsade Konstantinopolja, od strane koalicije Avara i Perzijanaca u 7. stoljeću, malobrojna vojska, predvodjena neiskusnim princom Constantinom sinom tadašnjeg bizantskog cara Heracliusa, uspjela je, kako legenda kaže, uz pomoć Djevice Marije od Blacherne da odbije napad i spasi grad Konstantinopolj od razaranja. Od tada ikona Djevice Marije od Blachernae predstavlja jednu od najvećih svetih relikvija ortodoksnih kršćana. Car Heraclius je nakon ovog dogadjaja opasao crkvu visokim zidom i uključio je u zidine grada. Crkva je nesmotrenošću djece iz carske familije izgorijela u požaru 29. Februara 1434. godine. Jedina, navodno preživjela, relikvija iz crkve je Theotokosova freska Djevice Marije, još znana kao Blachernittissa, koja se danas “čuva” u Dormition Katedrali u Kremlju. Teško oštećena i zapuštena ruina crkve je vremenom potpuno iščezla, da bi 1867. godine Ortodoksna kršćanska zajednica otkupila parcelu oko fontane i tu sagradila manju crkvu Sv.Marije. Fontana je danas svetište za ortodoksne kršćane i muslimane, a smatra se da voda ima i ljekovita svojstva. Iznad česme, gdje hodočasnici ritualno ispiraju oči, piše na grčkom: “Nipson anomemata me monan opsin”, što u prijevodu otprilike znači: “Operi svoje grijehe, ne 22 Š E H E R

BANJA LUKA

Staro gradsko jezgro, a kasnije i orijentalni Istanbul, su gotovo u potpunosti bili locirani na prevlaci iznad prirodnog morskog zatona zvanog Zlatni rog (turski: Halic ili Altin Boynuz; grčki: Karatios Kolpos), duge nešto više od sedam kilometara, sa prečnikom na njenom najširem dijelu oko jednog kilometra. Prevlaka je duboko izbočena u Bosforski moreuz, čineći i tako prirodnu luku, koja je hiljadama godina pružala siguran zaklon grčkim, rimskim, bizantskim i otomanskim brodovima. Danas je stari grad iznad Zlatnog roga najljepši dio Istanbula, koji fortifikacijski i svojom panoramom, suvereno dominira Bosforom. Na suprotnoj strani Zlatnog roga, njegovoj sjevernoj obali, leži dio grada poznat kao Galata ili Pera, koji danas, preko zaljeva, sa starom historijskom jezgrom grada, povezuju 3 mosta: Halic most, Ataturk most i Galata most, koji je nakon požara 1992. godine u potpunosti obnovljen. Novi, velelepni Galata most je napravljen 1994. godine, po uzoru na legendarni Golden Gate Bridge u San Franciscu. Zanimljivo je da je prvi nacrt Halic mosta, preko Zlatnog roga, načinio Leonardo da Vinci 1502. godine, kao dio urbanističkog projekta Sultana Bayazida II. Projekat je u potpunosti zaboravljen, da bi ponovo bio re-dizajniran 2001. godine u Norveškoj i sagradjen kao manji pješački most preko Zlatnog roga. Sjevernom obalom Zlatnog roga dominira Galata toranj, koji je u prošlosti imao isključivo obrambenu zadaću, dok danas ima historijsku važnost i nezaobilazna je razglednica za milione turista, koji svake godine posjećuju Istambul. U neposrednoj blizini sadašnjeg Galata tornja, nalazio se stari Veliki toranj (grčki: Megalos Pyrgos), koji je u potpunosti razoren za vrijeme IV krstaške opsade 1204. godine, da bi Genoese 1348. sagradio novi toranj i nazvao ga Cristhea Turris (Kristov toranj), što bi najvjerovatnije odgovaralo današnjem Galata tornju. Izmedju Velikog tornja i starog utvrdjenja iznad Zlatnog roga, kroz dugi period Starog vijeka, bio je razapet debeli lanac koji je štitio ulazak nepoželjnog brodovlja u luku, još jedna teško premostiva prepreka, koja je činila stari grad Konstantinopolj neosvojivim za Ruse, Perzijance, Avare, Krstaše i Turke Seldjuke. Ipak, sultan Mehmed II Osvajač, za vrijeme posljednje opsade i pada Konstantinopolja 1453. godine, uspio je sa svojom mornaricom prekinuti ovaj lanac obrane i prodrijeti u luku podno Zlatnog roga. Prekid lanca i pad Konstantinopolja predstavlja simboličan kraj jednog vremena (Stari vijek) i poče-

Eseji i putopisi

Orao&Zmija-podni mozaik iz 6. stoljeća-Velika carska palača- Konstantinopolis

tak drugog (Srednji vijek). Nakon pada Konstantinopolja, dio grada na suprotnoj obali oko Galata tornja, poznat kao Pera, počeo se naglo razvijati i naseljavati neturskim stanovništvom, uglavnom Grcima, Armencima, Jevrejima, Italijanima i Francuzima, koji su donijeli i razvili zanatstvo i trgovinu. To je uveliko odgovaralo otomanskim vladarima, kako Mehmedu II, tako i njegovim sukcesorima, jer su Turci željeli trgovinu sa Zapadnom Evropom. Ovo je svakako bio najvažniji razlog ekspanzije u razvoju ovog dijela grada, koji je vremenom postao “prestižan”, te su se tu počele otvarati i prve ambasade evropskih zemalja u Otomanskoj carevini: najprije francuska, pa talijanska, zatim njemačka i druge, potom važne državne i trgovačke institucije. Etnička šarolikost jasno se očituje u arhitekturi i urbanizmu ovog dijela grada, gdje srećemo mnoštvo gradjevina u baroknom, neoklasicističkom, čak i viktorijanskom stilu, te čitav niz bogomolja svih mogućih konfesija. Danas se ovaj dio grada zove Taksim ili Beyoglu i svojim izgledom i “vibrom” u potpunosti podsjeća na bohemske četvrti Londona, Pariza, Berlina i drugih evropskih gradova, te s pravom nosi naziv Istanbulski Soho. Vožnja starim crvenim tramvajem, od Taksim trga do Tunela, nezaboravan je užitak. Ipak najveće zadovoljstvo, pričinjavaju mi sati lutanja po knjižarama i antikvarijatima u Francuskoj ulici, Galatasaraya. Tu se uvijek nadje po koja sitna umjetnina ili rijetka knjiga, u koju se čovjek zaljubi i onda satima ostaje s njom, dok je na kraju ne kupi i zauvijek privede k sebi. Pijan od čitanja i mirisa Istoka, dovoljno je podići ruku i “dolmiš fijaker” je tu, da vozi opčaranog gosta u obližnji hotel. Donji dio Galate i ujedno najstariji, onaj što se pruža prema Bosforu, u prošlosti naseljen uglavnom Jevrejima i Armencima, do danas je zadržao svoj orijentalni izgled. Tu se još uvijek nalaze stari hanovi, javna kupatila, mnoštvo zanatskih radnji, te aščinice u kojima se za male pare može dobro pojesti.

Načičkane na obali Bosfora, odakle puca pogled na Zlatni rog, zalazak sunca na terasi neke od ovih aščinica, uz čaj i nargilu, čini čitav dogadjaj čarobnim, te mu se, pri svakom našem posjetu Istanbulu, neumitno vraćamo. Tu srećem dvoje mladjih ljudi: Bena, američkog doktora na njegovom putu oko svijeta i njegovu saputnicu Jane, Amerikanku stalno nastanjenu u Amsterdamu, na njenom putu za Indoneziju. Ben je pet godina radio kao liječnik u rezervatu Navajo indijanaca u Arizoni. Duboko potrešen zlom sudbinom ovog ponosnog i visoko spiritualnog naroda bez budućnosti, nije više mogao izdržati; napustio je posao i sada putuje svijetom, kao “Lutajući Holandez”, tražeći odgovore na svoja pitanja. Dok otpuhujemo debele dimove iz waterpipe-a, pričamo o Voltaire- ovom Candide-u. Candide je prošao čitav svijet i na kraju, baš ovdje u Istanbulu, shvatio da njegov ideal Eldorado ne postoji, nego da svak’ sebi mora izgraditi sretni kutak, na ovom našem jedinom dunjaluku, u kojem će živjeti. Zbog toga Candide i njegovi prijatelji odlučuju da se trajno nastane u Stambolu, zavrnu rukave i grade svoj savršeni svijet u bašči od sljezove boje. Ova lijepa i poučna priča, mogla bi se primijeniti na sve one, koji tragaju za mitom o Eldoradu. Sumrak se postepeno spuštao nad Bosforom. Zlatni rog polako nestade u večernjem sfumatu, a zamijeniše ga tisuće sijalica sa suprotne strane, spojivši se u jedno veliko more svjetla, iz koga izroniše poput luksuznih, raskošno osvijetljenih plovila, velelepna zdanja džamija: Aya Sophia-e, Plave džamije, Bayazidove džamije i Sulejmanije. Kad pomislim da je prošlo samo sedamnaest stoljeća, od praznih obala tjesnaca izmedju dva mora, do današnjeg modernog Istanbula, to je zaista kratak period, u poredjenju sa pet hiljada godina, od toljage do luka i strijele. Stvarno je civilizacija u posljednjem milenijumu zakoračila krupnim korakom naprijed. Nakon dugog dana punog utisaka u Konstantinovom carstvu, oči se same sklapaše i ja utonuh u san o rimskim centurionima, krstaškim riterima, vizantijskim carevima, venecijanskim trgovcima i brkatim Osmanlijama. Š E H E R 23 BANJA LUKA

Ulaz u džamiju Gazanferiju sa turbetima

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Arnaudija i Gazanferija Od prebivališta iz kamenog doba, ilirskih i rimskih utvrđenja, naselja Slovena, do šehera i evropskog grada Piše: Adem Čukur U vrijeme dominacije Osmanlijskog carstva na našim prostorima u najvećem broju nisu zabilježena imena glavnih graditelja pojedinih objekata koji su (džamije, medrese...) najčešće imenovani prema ljudima koji su vlastitim sredstvima finansirali njihovu izgradnju i putem institucije vakufa obezbjeđivali njihovo trajno funkcionisanje i održavanje. U periodu neposredno nakon izgradnje Ferhat-pašine / Ferhadije džamije u Banjaluci su izgrađene jos dvije značajne džamije: Deftedarija / Arnaudija i Gazanferija. Džamija Defdedara / Deftedarija - Arnaudija je izgrađena 1895. što potvrđuje tarih (zapis o 24

građevini) ispisan u kamenu iznad ulaza, a koji počinje sa : ”Kad podiže ovu džamiju onaj koji je obuzet dobrim djelima Za ljubav Boga potrošio je svoje blago. To je krasan dvorac i umjetničko djelo. Neka Bog nagradi ! To postade stjecište dobrih ljudi...”. Džamija je locirana na krajnjem zapadnom dijelu Stare čaršije ispod Pobrđa i predstavlja lijep primjer klasičnog stila građenja džamija osmanlijskog carstva (tvorac klasičnog stila u islamskoj umjetnosti je Mimar Kodža Sinan, najznačajniji i najplodniji graditelj u cijelom periodu postojanja Osmanlijskog carstva. Njemu i njegovoj školi se pripisuje oko tri stotine objekata: džamija, bezistana , mostova, medresa...). To je u Banjaluci, pored Ferhadije, jedina džamija sa zidanom kupolom. Po izgradnji, ime ”

Džamija deftedara ” - Deftedarija je dobila po svom osnivaču- deftedaru Hasanu (tadašnjem finansijskom upravitelju Bosanskog pašaluka). S obzirom da je on bio arnautskog / albanskog porijekla, vremenom se udomaćio i naziv Arnaudija koji je sada više u upotrebi. Za monumentalne podkupolne džamije klasičnog Turskog / Osmanlijskog stila, pa time i za Arnaudiju, može se u savremenom smislu reći da su to jednoprostorne kubističke građevine jer se sastoje od jedinstvenog molitvenog prostora u obliku kubusa, trokutastih sveroidnih pandantiva (ili pak trompi) u gornjim uglovima unutar tog kubusa, višeugaonog prizmatičnog tambura koji poduhvata kupolu, krovne kupole – kalote / polulopte ili dijela polulopte, valjkastog ili višeugaonog priz-

Sjećanje matičnog minareta koji se završava stošcem / kupom, te ulaznog trijema sa tri manje kupole iznad. To je ustvrdio i jedan od najznačajnijih arhitekata XX-og vijeka Charles Edouard Jeanneret – Le Korbizje kada je kao mladi arhitekt nakratko boravio u Makedoniji. Unutrašnji prostori džamije su u najvećem dijelu oslikani lijepo oblikovanom arabeskom. Pored te džamije skladnih proporcija je i turbe osnivača, česma i manji harem / groblje. Prema zapadu, na ulazu u dvorište, nalazi se lijep i inače rijetko primjenjivan objekat, manja munara / munarica - ”akšam tas” sa kojeg je mujezin pozivao vjernike na večernju molitvu. Za taj mali objekat može se reći da važi izrečena misao poznatog njemačkog / američkog arhitekte Ludviga Mis Van Der Roe-a: ”Manje je veće”, pri čemu se podrazumijeva da monumentalnost objekta ne određuje samo njegova prostorna veličina i primjena skupocjenih obrađenih materijala već, u prvom redu, dostignuti nivo njegovog umjetničkog oblikovanja. Nakon što je Ferhad-paša izgradio most preko Vrbasa, na njegovoj desnoj strani vremenom se formira novo naselje sa Malom čaršijom (Suki sagir-om) i mahalama. Nešto južnije od čaršije Gazanfer-beg gradi jednu od prvih džamija u tom dijelu grada. S obzirom da je on bio savremenik Ferhad-paše i Hasana defdedara, može se reći da je džamija građena krajem XVI-og ili početkom XVII-og vijeka. Pretpostavlja se da je džamija građena sa zidanom kupolom i da se kupola tokom vremena (vjerovatno u XVII vijeku) urušila, a da je nakon toga na postojećim zidovima izgrađen drveni strop i četverovodni kosi krov te kupola od dasaka unutar njega, a koja se oslanjala na stropne drvene grede. Iznad ulaza nalazi se manji mahfil sa obrađenim drvenim elementima. Mihrab je naznačen sa kamenim okvirom i sa pet redova stepenasto urađenih stalaktita. Minber je u obrađenom drvetu sa četverovodnim krovićem u vrhu. Krajem XIX-og vijeka izvršeno je oslikanje na unutrašnjoj strani omalterisane kupole, kao i gornjih dijelova zidova arabeskom sa stilizovanim biljnim motivima. Prozori su izvedeni u dva reda: u donjem redu pravougaoni sa željeznim rešetkama / demirima , a u gornjem dijelu pravougaoni sa lomljenim lukom. Ulazni prostor je specifičan i ne postoji sličan na prostoru BiH. Naime, lijevo i desno od ulaza nalaze se dva u kamenu zidana osmougaona turbeta (jedno Gazanferovo, a drugo vjerovatno njegovih sinova) sa nešto uvučenim tamburima prekrivenim osmerougaonim kosim krovovima sa biber crijepom. Između turbeta nalazi se ulazni spojni zid pokriven dvovodnim krovićem, a sa centralno postavljenim vratima i sa obostranim četverougaonim otvorima sa željeznim rešetkama. Gledajući sa zapadne strane, sav taj ansambl unekoliko asocira i na manji zamak. Između turbeta i molitvenog prostora na obe strane od ulaza nalaze se sofe ispred kojih su na vanjskom zidu džamije bila urađena dva manja mihraba sa dekoracijom u kamenu. Sama munara je zidana u kamenu sa lijepo zaobljenim prelazom iz donjeg dijela munare u kamenu ogradu šerifeta.

Akšam tas sa koje je mujezin pozivao na večernju molitvu

Munara džamije Gazanferije

Džamija Arnaudija / Deftedarija sa turbetom i akšam tasom

OPKLADA POKRAJ PLIVE Napisao: Mersad RAJIĆ ''Zašto se izlagati mahmurluku, bolje je ostati pijan''. Pijanska Većina Banjalučanki poznaje Ramadana Mošinovića ko Madu, poznatog ženskog frizera koji je davno izučio frizerski zanat kod čuvenog Berbera u Gospodskoj ulici u Banjoj Luci. Ne samo da je bio poznat po svom majstorluku sa makazama i češljem, Mado je bio omiljen i poznat ko svestran ribolovac. Sa oba zanata Mado je obiš'o cijelu Jugu, ali i Evropu, pa je čak stig’o i do Njujorka na takmičenje frizera donoseći najmodernije trendove frizerskog zanata da našeg grada. Često je bio neshvaćan zbog uvođenja nekih novina u kreiranju frizura na ženskim glavama ali on nije odustaj’o i tako je svakim danom stic'o sve veću popularnost kod većine Banjalučanki. Poznajem Madu niz godina, rođaci smo po majčinoj strani, i često smo išli u zajedničko ribarenje, družili se po kafanama i obilazili po kućama tako da je naše prijateljstvo ostalo čvrsto do današnjeg dana, kad ovo pišem. Marljiv, vrijedan, pošten, valjan drug i prijatelj, uvijek pri ruci i spreman da pomogne, ustrajan u prijateljstvu i druženju, Mado je stic’o i sačuv’o ugled čestitog Banjalučanina i među našim damama ali i među ribarima. Moglo bi se slobodno reći, da je poznat većini stanovnika Banje Luke našeg vremena. Mado je bio i ost’o poznat po svojoj dobroti i omiljen kao čovjek velika srca i široke ruke. Vječito u pokretu, nemirna duha, on se često otiskiv’o u nabavku savremenih materijala za radnju koju je im’o u Zanatskom centru, u Gospodskoj ulici i usput, navrać'o u ribolov na rijeke koje je prolazio. A bio je svugdje, lovio na mnogim rijekama. Međutim, uvijek se vrać’o svojoj najvećoj ljubavi, gradu na Vrbasu. Bio je jedan od prvih Banjalučana koji se vratio u svoj 26 Š E H E R

BANJA LUKA

rodni kraj, u svoju kuću u Potoku. Druženje po kafanama nije bilo strano za "majstor Madu" pa je tako stek'o širok krug prijatelja sa kojima se družio i nalazio u kafanama kod Tice, majke Halime, Abaciji, kod Eseda, i da ne nabrajam sve nazive kafana u koje je zalazio a kojih je bilo na desetine. U njegovom društvu nikad nije bilo dosadno jer Mado uvijek ima nešto da ispriča iz svog bogatog radnog i životnog iskustva, a sa pričama iz ribolova znao je dugo da zabavlja one koji su sjedili za njegovim stolom. Jedna od brojnih priča mi se posebno svidjela i ja bih je podijelio sa vama. Iz velikog broja ljudi, sa kojima se Mado družio, teško je nekog posebno izdvojiti, krug njegovih prijatelja bio je širok, ali bih na momenat izdvojio ove sa kojima se Mado češće nalazio po kafanama ili ribolovu. Ratko Nalić-Nale, Ivo Blažević, Suad Smajić-Sule, Milenko Kuruzović-Miko, dr. Emir Kulenović-Pikula, Avdo, Rešo, Pefta i mnogi drugi. Česta sastajanja donosila su i različite igrarije sa kojima su izazivali jedan drugog. Sjedeći jedne prilike u kafani zapričali su se o ribarenju, ribarima i njihovom majstorluku u ribolovu. Postavljalo se pitanje ko je najbolji ribar u Banjoj Luci. Za stolom, pored Made, našli su se Ivo, Sule, Miko i Nale kad je rasprava započela. - Ja ne znam ko je najbolji ribar, ima ih dosta dobrih i teško mi je da se odlučim za jednog, jer se nemore porediti ribar koji fata ribe na plovak, sa onim koji fata ribu na mušicu ili peša - branio je Mado svoj stav. - Ti si, brate moj, slab ribar! Ja se ne sjećam kad si zadnji put donio ribu da zamezimo - izaziv’o ga je Ivo što je odmah Madu zapalilo - Ma bjež', tukac jedan, jesam li prošle ned'lje donio dvi praje pa nam je Kada ispekla. Ko t'je kriv kad nisi bio da vidiš i zameziš uzvratio je moj rođo. - Ja sam bio kod Tice taj dan, al nisam vidio nikakvu ribu da se prži - sada je Nale dolijev’o ulje na vatru. - Ne laži, nis' bio taj dan. Bili smo ja, Ćelo, Pepi, Ćuta i ne znam ko još. Al ti nisi navrać'o - poskakuje Mado sa stolice i uzvraća Nali. - Pitajte Kadu!- umiješa se Sule koji je mirno sjedio i smješk’o se čudnoj raspravi. Nale je odmah dozv’o Kadu koja je umorna od stajanja sporo teturala prema stolu.

Jedna ribarska - Šta je? Što me zoveš? Zar nev'diš da sam krepala od umora. Ovo će te koštat jedne kahve zame. Ovaj moj dolazak i besposleno hodanje. Šta hoš?- vikala je Kada na Nalu. - Boga ti kaž'mi jel Mado donio prošle hefte dvi praje da ih ispečeš?umijš’o se ponovo Sule uzimajući Madu u zaštitu. - Jest donio, al nije kaz'o ko i' je ufatio!- nasmija se Kada i, teturajući, vrati se, i nestade iza šanka. - Eto,..šta sam ti rek'o, pa i ona sumnja da ti moreš ufatiti dvi pastrmke - uporan je bio Ivo. Izgled’o je ozbiljan i neko ko je sluš’o sa strane, a ne poznaje ih, pomislio bi da je to ozbiljna rasprava. U tom momentu na vrata kafane ulazi Faik Ganić i prilazi stolu. - Imal' mjesta?- upit’o je privlačeći stolicu i sjeo između Made i Suleta koji su se razmaknuli u stranu da mu naprave prostor. Ubrzo, rasprava koja je za trenutak zamrla Faikovim dolaskom, ponovo je oživjela kad je Mado upit’o Faika o tome ko je po njegovoj ocjeni najbolji banjalučki ribar. Faik, koji je pozv’o Kadu i naručio piće za sto, spremno, ko iz topa, je odgovorio. - Mado je najbolji ribar! Jeste, kad vam kažem, Zorana mi!- "zaklinj’o" se Faik njegovom uobičajenom frazom, s kojom se godinama služio kad se šali, odnosno ne kazuje istinu. Ovo mu je bila omiljena pošalica s kojom je označav’o neozbiljnost za ono što je govorio ili tvrdio. - De sad i ti seri, seri!...- ljutito se Mado brecnuo na Faika dok su se svi grohotom nasmijali. Jedini, ozbiljana lica i pomalo ljut, bio je Mado. - Ja nikad nisam kaz'o da sam najbolji ribar, ali uvijek kažem da znam i mogu ufati' ribu ko i svaki drugi ribar, možda ne 'nolko ko što ufate Buljan, Ćelo, Rešo il' Merso, ali kažem i tvrdim da ću je ufati' ako je voda potaman za lov - uzvratio je ponovo moj rođak smirenim glasom iz kojeg je izbijala apsolutna sigurnost u vlastite sposobnosti. - Kad je tako, haj da se kladimo!- uzviknu Ivo ko da je samo ček’o na Madu da kaže ono što je kaz’o. Im’o se utisak da je čitav razgovor usmjeravan prema ovoj izazovnoj opkladi. - U šta?- uzvratio je Mado. - Zna se ušta! Il' janje il' prase. Svedno mi je - odgovara mu Ivo Blažević. - Vadi papir da se pravi ugovor, sve pojedinosti treba napisat na ćage, pa nek se zna. Kad je na papiru nejma odustajanja i mjenjanja ugovora sada se i Mado oraspoložio. - Da bude sve fer i kako treba ja ću biti svjedok i sudija - umiješ’o se Sule, a i ostali za stolom su prihvatili da učestvuju u opkladi. Miko, koji je do tada mudro ćut’o, ne miješajući se u "lopovska" posla, iznenada upade u razgovor. - Niste rekli đe se fata, koja vrsta ribe, kolika riba mora bit, koja rijeka? Ima tu stotine varijanti koje treba odma' raščistiti da ne bude kakve zabune u ugovoru - govorio je Miko smirenog izraza na licu. Samo dobar poznavalac Mike je mog’o primijetiti smješak. - Nek Mado izabere rijeku a ja ću onda vidjeti oko mjere odvratio je Ivo sav ustrept’o od zadovoljastva što je uspio "zapaliti" svog prijetalja. - Men' je svedno koja je voda, Sana, Ribnik, San'ca, Pliva...đe god hoćeš...ti odaberi, tukac jedan - nastavio je Mado sa "provociranjem". Ivo Blažević godinama druguje sa Madom. Inače je radio u Muzičkoj nakladi, Radio tonu, ko šef prodavice koja se nalazila također u Gospodskoj ulici. Smajić Suad-Sule, njihov zajednički prijatelj, već dugo godina živi i radi u Austriji. Nijedan od njih nije ribario ali su često išli sa Madom u ribarenje kad se radilo o ovakvim "smicalicama" koje su samo bile povod da se nešto okrene kraj vode. Njima bi se često pridruživale različite grupe ribara, Nale, Faik, Rešo, Miko, da bi veselje i uživanje kraj vode imalo veći značaj. - Ja ne vjerujem ni jednom od vas ribara. Svi ste vi lopovi i lažovi, žao mi je ali vam ne mogu vjerovati. Ufatite malu ribu, a kažete da je vel'ka, a one koje vam spanu, uvijek su najveće. Ja ću povesti jednog neutralca ko svjedoka i sudiju i on se neće odvajati od Made za vrijeme ribarenja - diktir’o je Ivo uslove ugovora.

- Daj papir da se napravi "šara" kakvi su uslovi opklade - dodaje Nale i ubrzo nakon njegova prijedloga Kada donese komad papira od obične kese i Nale poče da zapisuje. Ugovor: kojim se obavezuju dvije strane (Mado i Ivo) da u subotu ispeku jagnje na rijeci koju izabere jedna od strana (Mado) po svojoj volji. Ista strana je saglasna i obavezuje se da će uhvatiti minimalno jednu ribu koja ima mjeru propisanu ribarskim aktima a koju će odrediti druga strana iz ovog ugovora. Druga strana ovog ugovora (Ivo) se obavezuje da odredi mjeru i izmjeri uhvaćenu ribu pred svjedocima koji se zateknu kraj ražnja datog dana. Ista strana (Ivo) se također obavezuje da dovede svjedoka koji će pratiti prvu stranu za vrijeme ribolova. Vrijeme lova je ograničeno koliko traje priprema i pečenje janjeta na ražnju. Nakon što se jagnje sa ražanjem ispravi da se ohladi i ocijedi, tj. bude spremno za jelo, trajanje ugovora prestaje. Ugovorene strane su saglasne da, onaj ko izgubi opkladu, snosi sam sve troškove ove opklade. Napokon, Mado je odlučio da se ide na Plivu, a Ivo se odlučio da ga ko svjedok zastupa Lemi (Mile), na što su se obojica usaglasili, dogovorili i potpisali ugovor. Dogovorene subote, na Plivi iznad kafane Sulje Ribića, našlo se društvo koje je bilo prisutno kod potpisivanja ugovora pojačano sa Lemijem ko svjedokom i nekolicinom ribara koji su se zatekli kod Sulje na konaku, Zlaja, Aco, Bojer i Tetak. Svi su bili živo zainteresirani i htjeli da budu svjedoci ko će izgubiti opkladu. - Ko će mi reći kol'ke su mjere za pastrmku i lipena?- upit’o je Ivo. - Ja ću ti reći, 25 cm je mjera za pastrmku, a 30 cm za lipena odgovorio je Miko. - Jel' to tačno!?- upit’o je Ivo Nalu i Faika koji su odmah potvrdili Mikine navode, smanjujući mjeru pastrmke na 24cm, što su prihvatile obe strane iz ugovora. Nije im trebalo mnogo vremena da se usaglase. Jedino je bilo još govor o mjerama riba. - Samo da vidiš da nisam cicija, ja ću ti spustiti mjeru lipena i na 28 cm, što znači, ako ufatiš lipena od 28 centi, važi se ko i onaj od 30 centi. Ja sam siguran da ne možeš ufatiti ni ispod mjere - velikodušno je predložio Ivo što je odmah bilo dopisano u aneks ugovora. Mado se smješk’o, Ivo također. Spremali su ujdurmu jedan drugom. Oko deset sati sve je bilo spremno i moglo je da se započne sa ispunjenjem uslova ugovora. Mado i Miko su spremali pribor, dok su ostali lutali uokolo u potrazi za suhim klipama i prikupljanjem drva za vatru. Ivo se okrenuo prema Lemiju i strogo zaprijetio. - Lemi, ne odvajaj se od ovog lopova, ne daj mu disati, a svaku ufaćenu ribu, ako ih bude, u što ja sumnjam, ti lično mjeri i ne daj da te prevari. Ne daj da je isteže da ima mjeru, a posebno prati Miku da mu ne prebaci svoju ribu ako je ufati - ozbiljna glasa Ivo se obratio Mili. - Ne brigaj ništa, stalno ću mu puhati u uho - odvratio je Mile. I krenuli su. Mado, Miko i Lemi Plivom uzvodno, prema ušću Janja, dok su ostali donosili drva, gajbe sa pivom, konjak i rakiju. Sve je teklo po planu. Mado je blist’o od radosti i nije krio zadovoljstvo pogodbom i ugovorom. Posebno ga je obradovala mjera za lipena. Znao je on da je Ivo velikodušan ali je gajio nadu da će uhvatiti bar jednu ribu čija veličina neće dolaziti u pitanje. -Nikad lakše nisam zaradio janje - govorio je Miki Lemiju prilazeći rijeci sa pešem na štapu. Oni su ga šutke pogledali a onda je Miko progovorio. - Čekaj malo, ne raduj se prije nego što ufatiš ribu. Ne svanjiva prije zor - mudro ga je savjetov’o Miko. - Ma hajde bjež, pa da ne ufatim samo jednu ribu sa mjerom!?- odvratio je Mado i krenuo sa zabacivanjem. Pored njega, svega korak udaljen, sa lijeve strane, staj’o je Lemi ko mrtva straža. Bac’o je Mado ko u groznici. Prva riba je bila pastrmka oko 22 cm. Pustio ju je i nastavio loviti. Ni druga nije bila veća. A vrijeme prolazi. Napetost se pojačava. Nije samo da on nije uhvatio ribu sa mjerom, nego neće ni Miku. A Lemi se ne odvaja od njih. - Hajde bolan, pišaj! Odmakni se od mene, ti si džunup, baksuz, donio si mi belaj na glavu pa ne mogu ufatit' jednu čestitu ribu - uzviknuo je Mado. Izgledalo je da gubi nerve. Međutim, Mile se nije odmic’o, samo Š E H E R 27 BANJA LUKA

Jedna ribarska se smješk’o i ćut’o. - Ne mogu da upropastim povjerenje koje mi je Ivo poklonio, moram da pazim na te - samo je jednom progovorio i ponovo se uvuk’o u šutnju i posmatranje. Nakon više od sata lova nije bilo ribe sa kojom bi Mado osigur’o pobjedu i natjer’o Ivu da plati planiranu feštu. Teret brige je postaj’o sve veći a zabrinutost je uzimala maha. Onda, odjedanput, sreća mu se osmjehnula. Zakačio je nešto krupnije, nešto što bi mu moglo osigurati pobjedu. Vuk’o je pokrupnu pastrmku. Mjesto gdje ju je zakačio je bilo pomalo riskantno jer je obala gdje je staj’o bila visoka oko dva metra i okomito se izdizala iznad vode koja je bila prilično duboka. - Samo da ne spane!- uzviknuo je Mado, a Lemi je dotrč’o da pogleda u ribu koja se žestoko opirala na sredini vode. - Ova će spas'ti moj obraz - pomislio je Mado i samo što je to šapatom izgovorio, riba je spala. - Ode, jebla mater svoju!- žestoko opsova Made kad je riba nestala prema sredini rijeke. - Baš je bila dobra!- prokomentaris’o je Lemi. Nasatavak lova sa pešom nije donio naročit uspjeh, sunce je pojačalo, ribe nije bilo. Oko podne primijetili su pojavu mušica nad rijekom, značajnije i sve češće izlove ribe te se Mado odlučio da sveže struk krejica i time konačno raščisti dilemu plaćanja jagnjeta. Miko, koji se odmak’o pedesetak metara dalje dok je Mado mijenj’o mamac, očigledno je im’o krupnu ribu na udici i oni su pohitali prema njemu da mu pomognu oko ribe. Nakon nekoliko minuta, borbeni lipen, krupan i potamnio od starosti, naš’o se u Mikinim rukama i na obali. - Pa haj' ti sad bud' pametan! - uzviknu on dok je zagled’o vrlo veliku ribu. - Da ja nisam svez'o muhe, možda bi ga ja ufatio! Ko zna!? Ma nejma veze, svaka čast za lipena - čestit’o je Mado Miki za njegov ulov. Lemi je sa oduševljenjem gled’o u krupnu, ljubičastu ribu. Na Plivi, kad se uvati lipen na peša, to mora biti riba između 40 do 50 cm dužine. Uhvati se rijetko, ali je i rijetko manja. Poslije spremanja lipena u ruksak, nastavili su sa ribolovom. Mado se dvoumio da li da se vrati i nastavi loviti na peša, Miko nije odustaj’o, a Lemi je pogledom mirno pratio šta se dešava oko njega i rijeke. Vrijeme je bilo sve toplije i ljepše, blagi ga je vjetar pomalo rashlađiv’o i njegove misli se odvojiše od ribe i opklade. Osjetio je žeđ, priš’o obali i sagnuo se da se napije hladne vode. Dok je pio vodu osjetio je da mu trnu i ruke i zubi. Od studeni i hladnoće vode. - Baš je ledena!- promrmlj’o je i ust’o brišući ruke o nogavice hlača. Ribarska večer: Merso, Mado, Coco Omer, Miko, Hadžija i Sobo

EHER 28 Š BANJA LUKA

Započeti sa pijenjem Plive nije najbolja stvar jer kad jednom kreneš teško je prestati. Žeđ se iznova javlja i prisiljava te da je neprestano piješ . Na ovoj vrućini nije lako Plivom ugasiti žeđ. U međuvremenu Mado je izvuk’o nekoliko sitnih "prajica " i dva tri lipenčića ali ništa značajno. Uskoro su ugledali i ušće Janja u Plivu i odlučili se za povratak. Mado je izgled’o pomalo razočaran ali nije gubio nadu da će u povratku uhvatiti nešto krupnije. To se ubrzo i ostvarilio. Zakačio je lipena koji mu se, prema izlovu, učinio da je dovoljan za podmirenje uslova ugovora. Izvadio je lipena ali nije to bila riba koja je sigurno bila iznad mjere. Lemi je izvadio metar i počeo mjeriti ribu. - Dva'es'sedam centi! - odgovorio je na Madin upit koliko je riba dugačka. - Šta dvaes'sedam, pusti me da ja mjerim, mora bit više! - ponovo se uzbudio Mado i dograbio metar iz Lemijevih ruku i oprob’o nategnuti mjeru koja nije prelazila više od rečene dužine. Pa ipak je na kraju prizn’o. - Ma ima ovaj 28 cm, ja ću njega u ruksak pa nek onaj tukac mjeri odvratio je Mado i strp’o ribu u ruksak te nastavio zabacivati. Pored toga što je izgled’o savršeno miran, u dubini duše Mado je bio malo nervozan. Ne zbog plaćanja jagnjeta, nego što će se ostvariti Ivina tvrdnja da on ne može uhvatiti ni jednu ribu na rijeci koju sam odabere. A vrijeme sve brže ističe, to neumorno vrijeme koje uvijek radi, bez prestanka, 24 sata na dan, 7 dana u nedjelji, i nikad ne spava, ni danju ni noću, uvijek radi i protiče i nikad nije umorno. Vrijeme i njegov tihi protok. Nastavili su niz vodu, i približili se jednom potezu koji su u dolasku preskočili, jer je teško pristupačan za onoga ko nema duboke čizme. Pliva je bila ovdje tiha i pravila je veliki vir, voda se zavraćala odbijena od podlokane desne obale i blago se vrtila u krug. Na dnu vira nalaze se velike količine sitnog žutog pijeska koji se, od sredine korita rijeke, pruž’o sve do lijeve obale zarasle gustim, niskim rakitama. Pri kraju vira, uz samu obalu, ležale su ogromne količine potonulog vrbova lišća. Izgledalo je ko da je neko razastro ćilim išaran nijansama žutobraonkastih boja. Sa krajeva potonule gomile poneki list bi se odvojio nošen podvodnom strujom i mirno kružio virom nošen njegovim kružnim kretanjem. Kroz oveći šumarak se nije moglo prolaziti, nego se moralo gaziti vodom, da bi se taj vir prolovio. A i tu je Pliva bila prilično duboka. U tom pješčanom zavlačku, uz samu obalu, dubina vode je bila skoro do sari čizama. Miko je već bio tamo pa je i Mado otiš’o za njim ostavljajući Lemija da obalom zaobilazi veliki prostor obrast’o neprohodnim vrbakom. Lemi nije mog’o ništa učiniti da bi sa sigurnošću utvrdio i vidio gdje se njih dvojica nalaze. Samo im je čuo glasove. Kad su se našli Ada u Krminama: Avdo, Emir, Rešo, Pido, Mado

Jedna ribarska pored vira, Miko se tihim šapatom obratio Madi pozivajući ga da dođe do njega. Kad je Mado priš’o, on je izvadio povećeg lipena, i pružio ga Madi. - Evo ti ova riba, da si siguran u odnošenje oklade. Ne'š valjda ti plaćati ceh - šapt’o je Miko, a Mado ga pogled’o u čudu, i upit’o. - Pa kako ću, Lemi je vidio kad si ti ufatio tog lipena, on će kaz'ti da nije moj - snebiv’o se Mado, pravdajući se. - Ma nije to onaj lipen! Ja sam klepio ranije još jednog i Mile ne zna za njega. Nisi ni ti vidio kad sam ovog izvuk'o na onoj tanježi đe si ti kačio onu pastrmku što ti je spala - objašnjav’o je Miko kako i gdje je uhvatio ribu. Ovo je bila vrlo lijepa gesta njegovog starog prijatelja što je prijatno iznenadilo Madu. Takav ti je Miko, dobar drug, tih i neprimjetan, odličan ribar, moglo bi se reći stari vuk i još bolji poznavalac prilika na rijekama. Već dugo ribari, od malih nogu, na Vrbasu, Plivi, Sani, Sanici, ništa mu nije strano, ni rijeka, ni mamci. Zna Miko svoje kvalitete, a svojim smirenim češljanjem terena, on će naći ribu tamo gdje je slabo ko nađe. Miko će uhvatiti lipena, pastrmku i na mjestima koje drugi preskaču. Godinama druguje sa banjalučkim ribarima i poznat je po svojim uspjesima ali tih po prirodi, nije u njegovoj krvi da se hvali i nameće drugima svojim uspjehom. Zato Miko izgleda neprimjetan na vodi, ko da ne postoji. Oni koji ga poznaju i cijene, poštuju Miku ko vrsnog ribara još iz najranijih dana, i već je dobro poznato da on, sa Madom, najčešće odlazi na otvorenje ribolova. Već niz godina njih su dvojica nerazdvojan tandem. Pa ni današnji Mikin uspjeh nije nikakvo iznenađenje. Ko je bio dobar ribar, postaje vrlo dobar ribar dugogodišnjim iskustvom. Miko je živi dokaz ovog zlatnog pravila. Ko i mnogo puta prije, Miko je iznad svega bio čestit i odan drug. Pa i ova ponuda za njega je izgledala normalna, da se pomogne dugogodišnjem prijatelju i pojača veličina i tajanstvenost opklade. Nijedan od njih nije mislio na lopovluk, ali sila zakon mijenja. Nek je samo jebe i zafrkancije, neka se nešto dešava, neka pogađaju i sumnjaju, neka se oni grizu sumnjom i znatiželjom. Sad je sve ostalo na Madi, jer je trebalo je ubijediti Lemija i vjerno odglumiti izvlačenje ribe, što je Mado vješto uradio. -Hodi Miko, pomozi, nešto je golemo, samo da ne spane... hodi vamo, jebo te Ivo, ti vrijediš janjeta, ti ćeš odlučit' ko će platiti janje...hodi svom Madi... samo ti radi, ot'maj se ali samo ne spadaj govorio je Mado, i štapom bućk’o po vodi, imitirajući otpor ribe. Iza njihovih leđa, daleko iza vrbaka, Lemi je sluš’o Madine uzbuđene glasove i nestrpljivo pokušav’o da prodre pogledom kroz razgranati gustiš od vrba. Ništa nije vidio. Ostalo je samo da sačeka dok se oni ne

pomole iz gustiša. Drugog izbora nije bilo. On zna da je do sada samo Miko uhvatio jednog lipena i on ne može da svoju ribu prebaci i posudi Madi. To je jedino bilo sigurno što je on znao. U međuvremenu, Mado je strp’o Mikinog lipena u ruksak i tek tada, opušteno i bez grča, nastavio sa ribarenjem. Malo ga je grizla savjest, ali šala je šala. Kret’o se prema kraju vira i završetku gustih rakita sa mušicama koje su plivale rijekom, sporo nošene njenom strujom, kad je nešto zgrabilo jednu od mušica i cijeli struk je nest’o, zajedno sa vaser kuglom, na dno vira. Mado je osjetio ribu i vješto manevris’o da je privuče obali. Na kraju vira, pri samom korjenju vrba, gdje se riba zavukla, Mado je, teškom mukom, uspio da dohvati upetljanu ribu i na kraju, izvuče lijepog lipena koji je bez imalo sumnje, donosio siguran uspjeh u ispunjenju tačke potpisanog ugovora. Sretan izvučenom ribom, Mado je vratio Miki darovanog lipena i sa dvije ribe, jednim lipenom od oko 35 cm, i onim manjim od 27 cm, uputio se prema obali i Lemiju koji je nestrpljivo staj’o na kraju šumarka i ček’o na njihov dolazak. - Hoćeš li da izmjeriš ovog novog što sam klepio prije nekol'ko minuta - upita Mado, a Lemi potvrdno klimnu glavom u znak pristanka. Izmjerio je ribu i nasmiješio se. - Ovaj je dobar, samo ako si ga ti ufatio - prokomentaris’o je Mile smješkajući se. - Jeste, ja sam bio pored njega i gled'o kad ga je ufatio na mušicu, odma' iza ovog šumarka - potvrđiv’o je Miko Madine navode. - Vjerovo ti, ne vjerovo, to ti je tako i nemore bit' drukčije - završio je Mado i oni su se konačno zaputili mjestu gdje je trebalo da se nađu sa ostatkom društva. Stigli su tačno na vrijeme kad je trebalo da se skine ražanj sa vatre. Veliko se društvo iskupilo čekajući da vide rezultate opklade. Mado je izvadio ribe i bacio pred Ivu koji se blago nasmiješio i ne razmišljajući mnogo, ko iz topa provalio. -Kladim se u janje da je Miko ufatio ove ribe i prebacio ih tebi! neočekivano je Ivo izgovorio novu optužbu spremajući novu zamku za svog prijatelja. I možda novu opkladu. Takvi su bili i takvi će ostati, do kraja života. Ali to je tema za drugu opkladu i drugi ribolov i drugu priču iz ribarskog života. Oni su samo tražili pogodan razlog da se okupe i zajednički provedu vikend. Samo im je treb’o mali podstrek, a za tako nešto, opklada je bila najpovoljniji motiv i podstrekač. ''Dok se možemo ponositi vlastitim zaslugama, pustimo na miru zasluge naših predaka''. Seneka

Kod Zeca i Adija pred otvor ribolova

Š E H E R 29 BANJA LUKA

KNJIŽEVNI JUBILEJ

IDRIZA SALTAGIĆA

Ljudi i Mostovi Razgovarao: Namik Alimajstorović Pola vijeka svoga spisateljskog rada Idriz Saltagić, novinar i pisac, nedavno je obillježio u Abbey Centru u Londonu, dvorani koja je udaljena pola milje od legendarnog Big Bena. Slavljeniku Banjalučaninu sa londonskom adresom upućujemo iskrene čestitke i pitamo ga šta mu od svih ovih “titula” najviše godi i u kojoj se ulozi najbolje osjeća? “Svaka čestitka me je obradovala, a bilo ih je mnogo. A kad je riječ o mom pisanju, tamo u BiH i Banjaluci i ovdje u Londonu u Engleskoj, nastojao sam da ne prestanem nizati riječi, i da nešto ponudim iz ove svoje novinarske i književne sehare. Biti pisac ili novinar nije titula, to je rad kao i svaki drugi, a ja sam nastojao da svih ovih godina ostavim neki “trag” o sebi i svom radu, koji , i pored teškoća, nije prekidao niti svoga kontinuiteta. To mi je bilo svih ovih godina bitno, i želio bih da su moje knjige i brojni novinarski tekstovi, radioemisije, ostali nekome u pamćenju. A kad me već pitate, onda se najbolje osjećam u ulozi običnog čovjeka, i kada čujem, osjetim, da sam napisao nešto što će da traje, kao što je to bilo sa mojim pjesmama koje su i sada, u povodu ove moje godišnjice, kao i na nekim drugim manifestacijama, kazivali učenici prve BiH dopunske škole u Londonu koja je osnovana prije više od 20 godina.” Za one koji ne znaju, šta piše u stvaralačkoj ličnoj karta Idriza Saltagića? “Mnogo je toga, ipak izdvojio bih svoj novinarski rad koji je počeo u Sarajevu kada sam kao student književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu sarađivao i radio u listu BiH studenata “Naši dani” gdje sam jedno vrijeme bio i urednik, pa zamjenik glavog urednika. Najviše mojih tekstova bilo je o životu i radu na fakultetima, te iz kulture i obrazovanja...Tada sam bio i aktivan član književnog kluba “Tribina 08” koji je djelovao u AKUD “Slobodan Princip- Seljo”. Poslije sam nasEHER 30 Š BANJA LUKA

tavio da radim i kao novinar i pisac. Više od 20 godina bio sam novinar-urednik u Radio-Banjaluci, godinama sam bio saradnik ”Večernjeg lista” iz Zagreba. Eto, ovih minulih godina objavio sam i desetak knjige pjesama, priča, drama, putopisa. Moje knjige su promovisane i na Sajmu knjiga u Sarajevu, na manifestacijama ”Vezeni most” u Banjaluci, u našim udruženjima u Švedskoj, Švicarskoj, Belgiji, u Hrvatskoj i ovdje u Londonu. Više mojih pjesama je objavljeno na engleskom jeziku, a neke i u antologijama poezije koje su objavljene Engleskoj. Ovih godina u izbjeglištvu objavljivao sam i u našim novinama koje se štampaju u dijaspori, te na mnogim sajtovima.” Autor ste mnogih knjiga, koja Vam je najdraža? “Ne bih izdvajao ni jednu knjigu, pisane su u raznim vremenima i u raznim okolnostima. Kao novinar u Banjaluci često sam slao svoje radove na konkurse, posebno za kratku priču i mnoge su nagrađene ili otkupljene. To je bio zaista jedan stvaralački period koji se pamti. Tada sam u izdanju “Glasa”1979. godine objavio i svoju prvu knjigu “Izlet i druge priče”. A kad je o knjigama pjesama riječ, možda bih izdvojio zbirku na bosanskom i engleskom jeziku “Big Ben i Sahatkula”, sa posvetom mojim roditeljima, te knjigu koju sam objavio i promovisao u Londonu 1998., a posvećena je izbjeglim banjalučkim i bosanskim porodicama “Sa obala Vrbasa i Temze”. Izdvojio bih i knjigu pripovjedaka “Drugi ljudi”, koja je u izdanju “Bosanske riječi” štampana 2007. godine. Moje priče su i u dvije knjige izbora -“Priče” i “Vrijeme pričom otključano” koje su izašle u Briselu, a pjesme i u poetskoj zbirci “Raspolučene duse” koja je štampana u Švedskoj i u knjigama “Banjalučki žubori”, kolege i po peru i po zavičaju Ismeta Bekrica. Posljednje dvije godine objavio sam i dvije knjige dramskih tekstova, a sada pišem novu knjigu, roman, i nadam se da ću je predstaviti na Sajmu knjiga u Sarajevu u aprilu iduće godine.” Radili ste u rodnoj Banjaluci 28 godina, sada ne baš svojom voljom već 22 godine stvarate u Londonu, šta za Vas znači grad na Vrbasu a šta metropola na Temzi? “Grad na Vrbasu, ona Banjaluka u kojoj sam živio i radio kao novinar, znači ljepotu življenja, stvaralaštva, drugovanja. Imao sam tamo mnogo prijatelja koji su otišli širom svijeta zato što su morali. U Banjaluci sam rođen, tamo su mi živjeli roditelji, braća, sestra, njihove porodice, brojna rodbina.

Jubilej Tamo sam radio i stvarao, i u mojim pjesmama i pričama je ona Banjaluka koju sam voliio i koje više nema. London je matropola, ovdje 22 godine živim neki drugi i drugačiji život. Ta dva grada, onaj na Vrbasu i ovaj na Tamzi, godinama su i moja inspiracija. O tome govore i naslovi mojih knjiga i pjesama. Banjaluka je moj zavičaj, Bosna i Hercegovina moja domovina, sada živim Londonu, u Engleskoj, koja nam je pružila sve mogućnosti za miran i dostojanstven život, a meni kao piscu i novinaru i za stvaralaštvo. Mnogi naši ljudi su se ovdje afirmisali u raznim oblastima. Život u Londonu je neki drugi životopis. Ono što povezuje gradove su Ljudi i Mostovi, a lijepih Mostova i dobrih Ljudi ima i tamo i ovdje. Sve bi bilo još ljepše i bolje da je još više Ljudi i Mostova koji povezuju. Ove imenice ja pišem i u svojim knjigama velikim slovima. “ Pet decenija rada obilježili ste u krugu rodbine, prijatelja te učenika i nastavnika Prve bosanskohercegovačke dopunske škole Victria u Londonu, kako ste proslavu doživjeli i šta ona za Vas znači? “Bilo je prelijepo, neposredno u atmosferi koja se pamti. Brojni prijatelji, učenici i njihovi roditelji, aktivisti u nasem B-H udruženju uveličali su moj jubilej. U Londonu više od 20 godina djeluje Prva B-H dopunska škola čiji su učenici pripremili recital sa mojim pjesmama i koji su me baška obradovali urađenim čestitkama i radovim da bi mi i na ovaj način čestitali 50-godišnjicu novinarskog i književnog rada. Na ovoj svečanosti učestvovali su i B-H pjesnici Semira, Meho i Nisad Jakupović, a moju pjesmu kazivala je i moja zemljakinja Nasiha Bašić. Čitane su i moje pjesme koje su prevedene na engleski jezik, a sevdalinke i druge pjesme pjevala je vokalna grupa koja djeluje pri ovom Udruženju. Bila je to tako i prigodna manifestacija zajedništva i stvaralaštva B-H građana koji žive u Londonu. Hvala im svima, obilježavanje ovog jubileja ostaje vječno u mom spomenaru.

Reportaža

Odlični voditelji: Haris Grabovac i Ajla Timbrant

Praznik BiH u Švedskoj

Uspješni organizatori: APU mreža

PUT DO USPJEHA Kako da naša dijaspora pomogne svojoj matičnoj domovini?

Tekst: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Dan nezavisnosti BiH, 1. mart, svečano je proslavljen u elitnom hotelu Clarion na Sodermalnu, jednom od najljepših dijelova Štokholma. Ovo već tradicionalno, peto, obilježavanje značajnog datuma u novijoj historiji BiH organizovala je APU mreža pred više od 200 zvanica, među kojima su bili i predstavnici Saveza Banjalučana. Gosti večeri: Saša Bešlić, Jadranka Kalmeta, Besim Spahić i Aida Hadžialić

Reportaža Lejla Kusturica predstavila organizaciju Mozaik

Gost iz Banjaluke: Srđan Šušnica

Gosti večeri su bili Aida Hadžialić, najmlađa ministrica u historiji švedske vlade, odgovorna za gimnazijsko obrazovanje i obrazovanje odraslih, Saša Beslić, šef odjela "Responsible Investments and Identity", Nordea Asset Management, i Vedran Bosnić, selektor švedske košarkaške reprezentacije. Specijalni gost došao je iz BiH - Besim Spahić, redovni profesor komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Ambasadorica BiH u Kraljevini Švedskoj, gospođa Jadranka Kalmeta, prva se obratila prisutnima, čestitajući im praznik koji nije samo datum, nego još više podsticaj za saradnju i veće uspjehe u radu. Na ovo prazničko druženje stigli su i posebni mladi gosti iz Tuzle - Lejla Kusturica, predstavnica organizacije Mozaik, koja pomaže mladim ljudima u BiH, te Srđan Šušnica iz Banjaluke, suradnik našeg lista i veliki borac za suverenu i nedjeljivu BiH. Svako na svoj način je pridonio da ova večer ponudi više pitanja i konkretnih odgovora vezanih za temu “Put do uspjeha”, prije svega za ta kako da naša dijaspora pomogne svojoj matičnoj domovini. Bilo je mnogo odgovora, ideja, prijedloga i sugestija, a po mojoj ocjeni zaključak je, da je taj put veoma složen, težak, i da traži vremena i odricanja. U našoj

domovini je mnogo problema, a korupcija i nezreli političari su glavni uzrok tom stanju. BiH napreduje sporo, mladi obrazovani kadar napušta BiH i traži bilo kakav posao vani, i to je koleteralna šteta koja nas može skupo koštati. Odlični voditelji su bili šarmantna Ajla Timbrant i svestrani Haris Grabovac, rođeni Banjalučani. Za muzički dio večeri pobrinuli su se duo Bianca Muratagić, operska pjevačica koja je nas je oduševila fantastičnim nastupom i glasovnim mogućnostima, i odlični muzičar Enes Žiga, koji je u znak sjećanja na Kemala Montena izveo nekoliko njegovih pjesama. Nekolicina akademskih i amaterskih slikara koji žive i rade ovdje u Švedskoj, ali i u BiH, predstavilo je svoje radove, a među izlagačima su bili predstavljeni i naš vrsni fotograf Goran Mulahusić, te svojim knjigama Enisa Bajrić i Šemso Avdić. Naravno, bio je tu i magazin “Šeher Banjaluka”, a mnogi su ga dobili i mogu slobodno reći i pohvalili. Na kraju moram posebno istaknuti organizatore ove svečanosti, mlade i obrazovane ljude okupljene pri APU mreži, i njihov glavni odbor sa predsjednikom Arminom Hadžićem, koji su i ovoga puta pokazali koji potencijal ima ova organizacija.

Ambasadorica BiH u Kraljevini Švedskoj: Jadranka Kalmeta

Odličan nastup: Enes Žiga i Bianca Muratagić

Najmlađi švedski ministar: Aida Hadžialić

BiH i švedska budućnost: GO Saveza Omladine u društvu sa Aidom

Jedan od tvoraca novih računalnika

INFORMACIJE KAO NOVO PRIRODNO BOGATSTVO Namik Hrle – od dječaka iz Mejdana do stručnjaka svjetskog glasa u oblasti informatike

Napisao: Ismet BEKRIĆ »Namik Hrle je ove godine (krajem 2014.) dobio titulu IBM Fellow, koju korporacija dodjeljuje svojim najuspješnijim i prepoznatljivim stručnjacima, kao posebno priznanje za njihove inovacije i dostignuća u oblasti informatike. Inženjer je bosanskih korijena koji živi u Njemačkoj i radi u IBM kao član grupe koja razvija savremena oruđa za analizu velikih zbirki podataka (big data).« Ovo smo pročitali na stranicama vodećeg ljubljanskog dnevnika »Delo«, koje je pratilo Hrletovo sudjelovanje na ljubljanskom naučnom skupu »Ključ do uspjeha«, na kojem je ovaj stručnjak svjetskog glasa govorio o superračunalnicima.

Treća era računalnika Jedan od naglasaka Vašeg predavanja je t.i. treća era računalništva. Kako da je ukratko opišemo, šta je određuje? Bilo je jedno od pitanja novinara »Dela«. »Ako želimo iz mnoštva novih podataka izvući upotrebljive nove informacije, potrebne su nam i nove vrste računalnika koji imaju bolju kongnitivnu logiku procesiranja. Sad informacije postaju novo prirodno bogatstvo, kao i nafta. Ogromne količine podataka, koje generiraju mobilni telefoni, aktivnosti na društvenim omrežjima, i sve drugo, zahtijevaju nove pristupe«, rekao je Namik Hrle, koji upravo radi na usavršavanju takvih super-račulnika, sa boljom logikom procesora i mogućnostima sve savremenijeg analiziranja. Jednom riječju, informacijska tehnologija je danas najznačajniji pokretač razvoja. A Namik Hrle je upravo među onima EHER 34 Š BANJA LUKA

koji joj daju tu ulogu, taj zagon. Ko je, zapravo, jedan od tvoraca novih računalnika, koji ulaze u svoju treću eru? Namik Hrle je Banjalučanin, dječak iz Mejdana, koji je nakon studija matematike i informatike na Sveučilištu u Zagrebu započeo svoj naučni put u Sidneju, u Australiji, da bi se 1998. godine službeno pridružio IBM-u, sa iskustvima samostalnog preduzetnika na razvoju IBM softvera. »Neprekidno radim s klijentima – stotine interakcija godišnje u svim dijelovima svijeta«, objašnjava naš sagovornik, tvorac akcelatora koji »pretvara DB2 u hibridnu bazu podataka na kojoj se mogu raditi i transakcijske i analitičke operacije na Sistemu Z. A to omogućuje korisnicima da iskoriste legendarne sposobnosti mainframa računara za svoje poslovne analitičke aplikacije – i čini migracije veoma lakim«. Za Namika Hrlu ulazak u grupu IBM Fellow je novi podsticaj, da sa još više nadahnuća širi

granice informacijske tehnologije, koja je za njega i muzika, i poezija, i traganje. Zato on rado čita knjige, gleda filmove, sluša muziku. Nekad je, kao banjalučki srednjoškolac, i svirao u jednoj grupi, bio je, kako kaže, »metalac«. A to sjećanje ga odmah vraća i u godine njegovog djetinjstva i mladosti, u njegovu Banjaluku, u njegov Mejdan.

Banjalučko djetinjstvo »Kada oživljavam sjećanje na Banjaluku, u misli mi dolazi vrijeme do moje 19. godine, kada sam, poslije će se pokazati, zauvijek otišao iz svoga grada«, prisjeća se Namik Hrle. »Otišao, ali ne i zaboravio. Dolazio sam u Banjaluku i nakon odlaska na studij, u Zagreb, ali više kao kratkotrajni gost, preokupiran obavezama koje sam donosio i odnosio sa sobom.« Namikovo banjalučko djetinjstvo bilo je bezbrižno, bez većih trauma i iskušenja. »Rodio sam se 'preko Vrbasa', u Maloj čaršiji, gdje je familija moje mame živjela stoljećima«, napisao je Hrle u svome sjećanju koje će izaći na stranicama nove knjige Banjalučkih žubora. »Imali smo dvije kuće: jednu u ulici Nurije Pozderca, gdje sam živio sa roditeljima i bratom Murisom, drugu u ulici Mirka Kovačevića gdje je živala moja nana koju smo zvali majka. Uz kuće je bila i velika bašča koja se protezala sve do harema uz džamiju Kazanferiju. Na toj zemlji je negdje, mislim, sredinom šezdesetih godina, podignuta i nova zgrada osnovne škole »Kasim Hadžić«, u kojoj sam i sticao svoja osnovnoškolska znanja.« Pred Hrletovim očima još uvijek bljesnu stare slike – njegovih drugara iz komšiluka:

Reportaža Merze Mešića, Jadre Osmana, Ismeta Šišića, Gorana Ivaneka, Mume (Mustafe) Hajrulahovića, poznatog po nadimku Talijan koji je bio general Armije BiH, Muće (Mustafe) Ekića, Seada Pjanića…, pa njihovih igara – »na male«, žmire, piruz-pale, »neka bije, neka bije«…, pa dajdže Ćerima i njegove francuske kape, pa drugog daidže Muhidina Muhe, velikog šaljivdžije, i njegove žene Vere, pa još jednog daidže Nurudina Nina, učitelja, s kojim je išao u ribolov, sve do Bočca, uz Vrbas.

i danas, kad ima svoju djecu koja su na putu da dobiju i visoka naučna zvanja, i sam neprekidno teži da obogati svoje znanje. Jer, u današnjem razvoju tehnologija, granica nema. Banjaluka Namikovog djetinjstva nezamisliva je bez 'Borca', bez Hune Fazlića, Paše Bećirbašića, Josipa Pelca, Marjana Jantoljaka, Jusića – Omera i Emira, Hikmeta Kušmića… »Abid Kovačević je tek počeo igrati za prvi tim, sjećam se vrlo dobro kada je prvi put istrčao na teren… Naš teren je bio

Majka Nafa »Poseban pečat mome odrastanju, mome životu, dala je majka Nafa, kroz svoju ljubav, blagost i duhovitost«, sjeća se dalje Namik Hrle. »Kada sam, nešto kasnije, počeo svirati u jednom muzičkom sastavu, kupila mi je bas gitaru. Čudila se je da toliko košta nešto što se i ne čuje, jer u početku nisam imao pojačala i zvučnika. A i kada sam ih dobio, njeno razočarenje se nije smanjilo. 'Drž' se ti harmonike', znala je reći, 'hajde, odsviraj mi Bosno moja, divna, mila'.« Namikovi roditelji bili su prosvjetni radnici – mama Nura, koja je prošle godine sklopila svoje plemenite oči u Sarajevu, i o kojoj je nadahnut zapis ostavio i jedan od njenih učenika, novinar Tomo Marić, u knjizi sjećanja na Malu čaršiju, učila je djecu u osnovnoj školi »Kasim Hadžić, dok je otac Nazif predavao u Školi učenika u privredi i Trgovačkoj školi. Oni su mu, uz svu svoju dobrotu, udahnuli i želju za stalnim obrazovanjem, tako da

– školsko igralište, a mene su slali po loptu kad bi upala u dvorište 'malog Mehe', koji je bio jako ljut, ali je mene pošteđivao svoje srdžbe, jer je cijenio majku Nafu. Na obližnji Vrbas nisam išao baš tako često, da ne zaradim reumu kao moja mama kupajući se na Abaciji. Ali zato mi je bilo dozvoljeno voziti se u čamcu kojim je majstorski, dajakom, up-

ravljao moj prijatelj Jadro.«

Tragovi dobrote… »Nakon osnovne škole išao sam u banjalučku Gimnaziju«, piše dalje u svome sjećanju znanstvenik Namik Hrle. »Bio sam prva generacija takozvane matematičke gimnazije, kod profesorice Mirjane Perenčević-Dimitrijević. Uz učenje, opuštao sam se uz muziku, svirajući u sastavima koji su bili u sjeni pravih grupa kao što su bile 'Selekcija' i '27. Dimenzija'.Ipak, bilo mi je pravo zadovoljstvo svirati sa Dedom Kartalom, Dubetom Pavlićem, Borisom Reljom i Jasminom Komićem. Bile su to i godine prvih simpatija, disko kluba 'Čajavec', bašte hotela 'Bosna', kina 'Vrbas', slastičlarni 'Zagreb' i 'Kod Šukrije', zalogajnice kod Hazbija, Mujinih i drugih ćevapa. Tu su bili i moji dragi prijatelji Cuco Vidović, Siniša Lajić, Dodo (Josip) Katušić…« A tek banjalučke zime! Bile su posebne, nezaboravne. »Za vrijeme zimskog raspusta išli smo na obližnje brdo, »Begovo«, na padinama Starčevice…«, sjeća se Hrle, koji se posebno radovao snijegu. »Kažu, da čovjek prestane biti mlad kad se prestane radovati snijegu.« Kako zaboraviti aleju Nurije Pozderca zimi, u kojoj je snijeg stvarao čarobnu atmosferu!? Prošlo je podosta godina od tih banjalučkih zima, ali taj snijeg na granama kestenova i obroncima Starčevice nikad se ne zaboravlja. I sva ona draga lica, kojih više nema, ali koja su u naše živote, u naša sjećanja, utisnula duboke tragove dobrote!

TETKA NAZA Piše: Edhem Edo Čizmić

Nas šestoro braće, stričevka i tetka (koja je rano ostala bez roditelja) činili smo skladnu porodicu. Od malena su nas roditelji učili da radimo, u kući i oko kuće. Mlađi na lakšim, stariji na težim poslovima, oko konja, u vrtu, dvorištu. Često se čula pjesma.U to je stigao i drugi svjetski rat pa se naš život promijeni. Utiša pjesma.To je bilo vrijeme kada djeca brže sazrijevaju, postanu ozbiljna i šutljiva. Zbirajući saznanja o tetki Nazi razgovaram sa njenom sestrom, mojom drugom tetkom, Pašom. Kaže, da se nakon petnaest godina vratila iz Švedske kako bi umrla kod svoje kuće. “Ostala sam rano bez roditelja pa je Hidajet, tvoj otac, došao po mene i odveo me u svoju brojnu porodicu. Među vama, među osmero djece, bilo mi je lijepo, ustvari osjećala sam se kao vaša sestra.Vaš najstariji brat, Mustafa, bio je moj vršnjak. U kući red i skladni odnosi. Moju sestru Aišu svi ste zvali majka, a oca, Hidajeta, babo, što su on i bili. I ja sam ih tako zvala. Samo, napominjem, bila sam uvjerena da su oni moji roditelji. Š ŠE EH HE ER R 36 BANJA BANJA LUKA LUKA

Ali udari grom iz vedra neba. Jednom mi, u igri, vršnjakinja iz komšiuluka reče: ”Šta ti pričaš, Aiša nije tvoja majka, ni Hidajet babo.” “To nije istina!” povičem, uzrujam se, rasplačem. Takva uplakana otrčim kući i kažem majki šta mi je Fika rekla. Ona je shvatila ono što meni tada nije jasno. Uzela me u za ruku, odvela kod Fikinih roditelja i rekla im: ”Došla sam da kažem, i da se zapamti, da sam ja Pašina majka a Hidajet babo”.To je sve. Sva radosna i ozarena vratim se kući. Hidajet i Aiša, sve dok su bili živi, ostadoše moji babo i majka. Eto, u takvoj porodici sam odrastala i provela najljepše godine sve dok se nisam udala i stvorila užu porodicu, te rodila troje djece.” Sjećam se Nazinog i Zaimovog ilegalnog rada, pamtim kada se vratila iz Crne kuće, kasnije internirana u logor. A onda poštar donese pismo. Neobično, jer je bilo adresirano na mene, a ja sam tada imao samo pet godina. Mnogo godina kasnije sam saznao više o pismu koje je iz zatvora (poznata Crna kuća) u Banjoj Luci poslala tetka Naza, sestra moje majke, za koju smo saznali da su je ustaše uhapsile. A tetka je bila istaknuti “ilegalac”, sa tek 23 godine… Da mojim roditeljima izbjegne neugodnosti pismo je naslovila na petogodišnjeg dječaka. Izvan kuće se o pismu nije govorilo.

Životna Sjećanja priča

Tetka Naza je živjela u Banjoj Luci u Gornjem šeheru. Rano je ostala bez roditelja i morala brinuti o tri brata i tri sestre. U oskudici i želji da za sve obezbijedi najnužnije, danonoćno je vezla i stvarala kakvu-takvu zaradu. Brat Idriz, kao najstariji, prvi je krenuo “u svijet”, zaposlio se u Ogulinu na željeznici. Pripadao je radničkom pokretu, kasnije član Komunističke partije, partizan i nosilac Spomenice 1941.godine. Mlađeg brata Zaima Naza je posebno voljela. Mlad, smiren i odvažan, rano se uključuje u radnički pokret i Savez komunističke omladine, kasnije Komunističke partije. U okupiranoj Banjoj Luci ilegalno radi za NOP, prikuplja oružje, hranu, odjeću i obuću i preko brda Šehitluci otprema “u šumu”, kako se onda govorilo za partizane. Kao kurir izvodi na slobodnu teritoriju buduće borce NOP-a iz Banje Luke, da bi oktobra 1942. i sam otišao u partizane. Oktobra 1944. kao komesar čete poginuo je pri oslobađanju Valjeva. Posmrtno mu je dodijeljena Spomenica 1941. Osnovna škola u Desnoj Novoseliji sve do posljednjeg rata nosila je njegovo ime a, eto, vrijeme ga učini nepodobnim. Škola promijenila naziv, vjerovatno radi toga što je Zaim oslobađao Valjevo. Časno je živio, a tako i završio sa 23 godine. Naza se, videći Zaimovo angažovanje, i sama uključila u ilegalan rad. Kao muslimanska djevojka (obučena u zar) prenosi oružje, poštu, razne materijale, prima u svoju kuću i otprema ilegalce u šumu. Mala kuća, u kojoj je živjela, nalazila se u podnožju brda Šehitluci i bila pogodna za ilegalne aktivnosti. I onda se dogodi provala, Naza je uhapšena i završila u zloglasnoj Crnoj kući. Batine i samica nisu je slomili, saborce nije odala. Nakon danonoćnog saslušavanja u Crnoj kući, 12. novembra 1942. internirana je u koncentracioni logor Stara Gradiška. Prva tri mjeseca je provela u”Kuli”gdje je preživjela ”pjegavac” i trbušni tifus. Preko veze je prebačena u hrvatski dio logora gdje se oporavila, radi u bolnici i gdje se smještaju umirući logoraši. Ističe se na prikupljanju i doturanju dodatne hrane

bolesnim, pruža im pažnju i njegu, često i sama gladna. Hrvatski partizani i partijska organizacija imali su obavještajce u logoru koji su zapazali Nazino ponašanje i zalaganje, pa su je predložili za razmjenu za zarobljene Nijemce. Dana 12.12.1943. razmjena je izvršena u Pisarevini, tetka Naza je na slobodi i na lično traženje dodijeljena Oblasnom narodnooslobodilačkom odboru za Bosansku krajinu koji se tada nalazio u Ključu. Kao partizanka radila kao bolničarka u Ključu i Gornjoj Sanici, te Podgrmeču (Radanovo polje), a nakon oslobođenja 1945. vraća se u rodnu Banju Luku i radi u Poliklinici, i na kraju u Dječijem dispanzeru, do penzionisanja 1964. Njen život je bio sav sazdan od nesebične brige o drugima, uvijek nasmijana i sretna da nekome pomaže. Takva je bila tetka Naza. Događaji iz devedesetih učiniše da je još jednom morala otići iz svoje Banje Luke u Njemačku, što je imalo i neku simboliku i podsjećanja na ratnu razmjenu u Pisarevini, s tim što je sada bila u godinama i narušenog zdravlja. Po završetku posljednjeg rata vraća se u Sanski Most, u područje na kojem je boravila po izlasku iz logora. Svoju Banja Luku više nije vidjela, umrla je 1998. Tetkin život je obilježilo vrijeme provedeno u logoru, vrijeme o kojem je rijetko i malo govorila.Samo je znala reći da se masovno umiralo, bolest, glad i smrt bili su svakodnevni. Godine 1975., u proljeće, tetka me iznenadi pitanjem - da li bih je odveo u Staru Gradišku. Želi još jednom vidjeti logor. Naravno, pristajem, i sa tetkom i suprugom Nedom, te djecom Dijanom i sinom Damirom (oboje osnovci) stižemo u prostor gdje se nalazio logor Stara Gradiška. Ona je zanijemila, lica kamenog, stoji sa pogledom prema “Kuli”. Djeca pitaju šta je tetki, zašto je zanijemila, ništa ne govori, i mi smo zašutjeli. Tetkin izraz lica je sve govorio, riječima nije bilo mjesta. A ja sam ponosno gledao u moju tetku. Tetke više nema, otišla je u vječnost sa vremenom u kojem je i za koje je živjela. Osta sjećanje i ponos. Njene kćerke Azra i Jasminka čuvaju znamenje: Nazifa JaranHadžisaković (19.5.1919– 7.11.1998) nosilac je Spomenice 194. g, Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva, Medalje rada, Povelje Saveza boraca NOR-a za 1980. i 1985.g. Da je postojao neki orden za čovječnost i ljudsku dobrotu, vjerujem da bi se našao u ovoj zbirci.

BANJALUČKE MEDRESE Priredio: Edhem TRAKO

/Iz rukopisa hadži Teufika ef. Hadžića/

Kad čovjek odluči da učini neko dobro djelo, pa još kada je to dokument napisan u obliku knjige, koji treba da otrgne od zaborava značajne ličnosti, ustanove i zdanja, onda to postaje nemjerljiva vrijednost. Nekad nisu presudne ni godine, ni mnoge prepreke, samo ako čovjek ima čvrste namjere da ostvari svoj naum, i kad zadovoljstvo pisanja nema alternative. U godinama u kojima se nalazi hadži Teufik ef., odlučiti se da napiše knjigu, sjećajući se muderisa, profesora i svojih kolega, polaznika Banjalučkih medresa, vrijedno je svake hvale. Naime, hadži Teufik je rođen u Kozarcu 1921., što znači da danas živi 94. godinu, i da je najstariji živući imam na prostoru BiH i u okruženju, a da je još uvijek dobrog umnog zdravlja. Prije knjige o Banjalučkim medresama, objelodanio je i „Džamije i džemate Kozarca“, opisujući istančanim bosanskim riječima i jezikom kozaračke džemate i džamije i imame koji su službovali u njima. Piše on i o načinu na koji su džematlije plaćali svoje imame. Kaže on: „Vazifa /ili ti plata/ je bila po selima u naturi, dok je u gradovima drugačije, trgovci i zanatlije su plaćali vazifu u novcu. Razrezivano je po domaćinstvima koliko ko treba da dade kukuruza, pšenice, krompira, graha, drva, a onda je imam, ono što mu nije bilo potrebno za domaćinstvo, to morao sam prodavati. Mnogo hodža se bavilo i zemljoradnjom kako bi prehranili svoje porodice.“ Da bih vjerno predstavio sadržaj knjige, navodim nekoliko fragmenata koji će najbolje ilustrovati hadži Teufikovo sjećnje na Banjalučke medrese, jer je i sam bio polaznik jedne od njih, „Šibića medresa“, koja se nalazila odmah uz Gradski most. Medrese su dobijale nazive po imenima muderisa „Medrese su se zvale po imenima muderisa koji su u njima predavali. Maglajlića medresa se zvala po muderisu reis ul-ulemi hadži Ibrahim ef. Maglajliću, drugi naziv joj je bio Fejzija. Isto tako i Šibića medresa se zapravo zvala Kadenića medresa po muderisu hafizu Abdullahu ef. Kadeniću koji je u njoj predavao. Preko puta medreske džamije, koja je bila nedaleko od Ferhadije prema Gornjem Šeheru, prema pričanju je bila medresa Daudija koju je sagradio Daud. Hafiz Ragib ef. Tetarić je bio mualim u Ferhad-pašinom mektebu u jednom odjeljenju (razredu) jer je taj mekteb imao više odjeljenja i mualima. Njegovo odjeljenje je bilo zapaženo kao najbolje. Imalo je horsku sekciju koja je izvodila ilahije, kaside i razne recitacije tako da su prilikom mevluda i raznih svečanosti i oni učestvovali. Njegova žena je također bila jako obrazovana pa je i ona bila učiteljica u svjetovnim školama. Nakon izvjesnog vremena Ragib ef. je sa porodicom odselio u Doboj te je tamo i umro. Nije mi poznat razlog njegovog odlaska. Rahmetullahi alejhi. EHER 38 Š 36 BANJA LUKA

Nakon njegovog odlaska, na mjesto mujezina je došao Samija Kadenić, mislim da je po profesiji bio sahatdžija. I Samija je imao izuzetno lijep i melodičan glas da ga je bilo milina slušati. Priča se da je tu u čaršiji blizu Ferhadije izvjesni Srbin Risto kovač, kada bi Samija zaučio ezan samo bi spustio čekić i prestao da kuje dok Samija ne završi s ezanom. Želim da kažem nešto i o imamima koji su bili u Ferhadiji. Kad sam ja bio učenik medrese u Ferhadiji su bila dva stalna imama, braća iz porodice Muftić. Prvi, stariji hafiz Hamid ef. Muftić a drugi mlađi brat hafiz Izet ef. Muftić. Hafiz Hamid klanjao je dnevne namaze te džum'u namaz i bio je džuzi han. Ferhad-paši se je svaki dan učila hatma poslije podne namaza i to većinom ju je učilo15 hafiza po dva džuza. Izet hafiz bi bio sav sretan jer je on tada obavljao džum'u namaz i proučio bi hutbu. Imao je prodoran glas te bi iz sveg glasa proučio hutbu koja se nije prevodila na naš jezik. Izet hafiz je bio jako društven i nama je dolazio u medresu da se druži sa starijim đacima. Tada sam ja bio prvi i drugi razred. Bio je veliki gurman. U medresi je sa starijim đacima spremao neke specijalitete pa su jeli. Pričao nam je da je ljeti, poslije podne namaza, imao običaj da u džamiji odspava, jer je tu bila ugodna hladovina. Jednom prilikom je sanjao Ferhad pašu kako je došao sa štapom i udario ga te rekao: „Ja ovu džamiju nisam pravio da se u njoj spava već da se ibadet čini“, te Izet hafiz više nikad nije legao da spava u njoj. Treći brat Hilmija, hafiz, je naslijedio svoju braću kao imam u Ferhadiji. On se više ponašao kao Evropljanin. Istina, nosio je ahmediju na glavi ali nosio je i kravatu. Išao je na fudbalske utakmice na stadion koji se nalazio na banjalučkom polju. Pošto više nije bilo vjersko-obrazovanih osoba iz te porodice, ta tradicija se prekinula. Pošto nisam bio u prilici da vidim vakufnamu Ferhad-pašinu, ne znam kakva je oporuka a također mi nije poznato koji su imami bili prije u Ferhadiji. Postoji porodica Imamovića koji su bili imami, pa su možda oni bili imami u Ferhadiji. Prvi imam Ferhadije džamije, poslije Muftića loze, bio je rahmetli muftija hafiz Mehmed ef. Zahirović a naslijedio ga je hadži Ibrahim ef. Halilović. Rahmet, milost i magfiret njihovim dušama. Amin! Nekoliko riječi o reis ul-ulemi hadži Ibrahimu hafizu Maglajliću On je rođeni Banjalučanin. Rođen je 1861. godine a umro 1936. Bio je muderis u medresi koja je imala dva imena, Maglajlića jer je on u njoj predavao a drugi naziv je bio Fejzija. Kad sam ja išao u medresu ona se zvala Ujedinjene medrese pošto u Banjaluci nije bilo drugih medresa. Muderisu Maglajliću bila je povjerena uprava nad banjalučkom ruždijom. Bio je muftija u Banjaluci i Tuzli, a 1930. godine je imenovan za reis-ul-ulemu za cijelu Jugoslaviju sa sjedištem u Beogradu.

Reportaža Profesori u medresi su bili: Jedan od profesora je bio Abdullah ef. Dervišević, mladi teolog, prefekt i profesor. U medresu dolazi 1937. godine sa Al-Azhara u Kairu. Bio je čuveni alim a kasnije je postavljen i kao direktor Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Postavljen je za prefekta te profesora akaida i arapskog jezika u medresi, te vaiza u Ferhadiji džamiji. On je, slobodno možemo reći, medresu preporodio. Stanovao je u medresi pa mu je tu bila uređena jedna soba za stanovanje. Imao je poslužitelja, Jusuf ef. Džihića koji je završio medresu i bio gassal za opremanje mrtvih osoba u bolnicama u Banjaluci, te mujezin u džamiji Kazanferiji. Imao je melodičan glas i volio je učiti odlomke iz sure Jusuf. Profesor Abdullah ef. Dervišević je stalno nosio ahmedije na glavi, ispeglano odijelo, naočale te štap u ruci. Bio je vrlo pedantan. Kada je bio u medresi, poželio je da ima horoza(pijetla) u dvorištu. U to vrijeme se pričalo da u Kozarcu postoje pijetli koji mogu dobro pjevati te je Abdullah ef. tražio da mu se nabavi jedan pijetao iz Kozarca i to pod uslovom da mu je perje bijelo. Kazao bih i nekoliko podataka o mom dragom i nikad nezaboravljenom upravitelju medrese, cijenjenom i mnogo poštovanom muderisu kurra hafizu Idrisu Skopljaku zvanom Murat-hafizu iz Gornjeg Šehera. Pored ove dužnosti, on je bio imam u Carevoj džamiji u Gornjem Šeheru. Imao je dva sina. Prvi sin Asim je završio pravni fakultet u Sarajevu i zaposlio se na Vrhovnom islamskom starješinstvu gdje je i ostao čitav radni vijek. Drugi sin je sa ocem živio u Gornjem Šeheru. Također, muderis je imao i dvije kćeri, Makbulu i Mensuru. Bio je strastveni pušač. Ja sam mu redovno kupovao cigarete a on je za uzvrat meni davao vraćen kusur na poklon jer je bio jako darežljiv. O muderisu muftiji kurra hadži hafizu Mustafi ef. Nurkiću sam već nešto napisao, a sad želim da kažem koje nam je predmete predvao. To su bili: Imamet, vaz, fevaiz (nasljedno pravo) te iz turskog jenji sarif osmani. Kada bi dolazio na čas turskog jezika govorio je samo na turskom. Volio se je šaliti. Jednom prilikom, kad nam je došao na čas turskog jezika, pitao je nas učenike: „Djeco, koji vi jezik najviše volite?“ Neko je rekao srpskohrvatski, neko arapski, neko turski, neko njemački ili engleski. Muderis nam je na to rekao: „Ja vam djeco, najviše volim goveđiji jezik.“ Pored toga, predavao nam je i husni hat (lijepo pisanje). Ja nisam imao lijep rukopis pa bi mi muftija često rekao da moj rukopis liči kao da su ga patke pisale. Želim da kažem sada nešto o profesorima koji su predavali svjetovne predmete. Nazim Ćejvan, rahmet mu duši, predavao nam je srpsko-hrvatski jezik, nacionalnu historiju, književnost (muslimanske pisce), geografiju i higijenu. U Banjaluci je bio cijenjen i poštovan kao ličnost br.1. Bio je profesor u realnoj gimnaziji te zamjenik direktora u istoj ustanovi. U islamskoj zajednici bio je predsjednik Vakufsko-mearifskog povjerenstva u to vrijeme kada je vakuf raspolagao sa ogromnim kapitalom. Tada je rađen hotel Palas i vakufska palata sa velikim brojem stambenih i poslovnih prostora. Kada je dolazio na čas, obično je čitao list Politiku. Kada bi digao đaka da priča o lekciji koju smo imali da naučimo, on bi i tada čitao novine. Na kraju bi pitao učenika šta još ima za reći. A mi đaci smo sve ispričali dok je on čitao novine. Ako ne znaš ništa više, on bi ti rekao „Sjedi, drvo na drvo“. Ja sam već znao za taj njegov način, pa sam uvijek ono najvažnije ostavio za kraj, kada bi me pitao šta još imam za reći. Tada je bio zadovoljan. Mi smo njemu više puta postavljali pitanje zašto je medresa najlošija zgrada, dok se prave luksuzni objekti u vlasništvu Islamske zajednice, tipa hotela Palas i vakufske palate. On bi uvijek odgovorio da će doći na red i medresa, dok se ovo završi. Međutim, to vrijeme nikad nije došlo. Drugi profesor koga želim da spomenem na ovom mjestu je bio Hadžiomerspahić Kemal, koji je također bio profesor u Gimnaziji u Banjaluci. Bio je izrazito sposoban i cijenjen kao matematičar. Napisao je i svoj udžbenik iz matematike. Nama je predavao matematiku, geometriju i fiziku. Tada je bio mlad, još neoženjen. Imao je braću koja su držala radnju za popravku bicikala, kao i za iznajmljivanje bicikala za pouku. I ja sam nedjeljom iznajmljivao bicikl i išao na Banjalučko polje da se učim kako da ga vozim. Profesor Kemal je bio i u komunističkoj organizaciji. Kada bi nam dolazio na čas pitao bi nas što ćemo mi u medresi jer ta škola nema nikakve perspektive za život, odnosno da će vjera izumrijeti. Kada je II svjetski rat završio, otišao je u Sarajevo na višu funkciju. Mislim da je tamo i umro.

Treći profesor koji je predavao u medresi je bio Edhem Blekić, koji je ujedno bio i profesor u građanskoj školi, mislim da se tako zvao. Bio je izuzetno tih, miran i ozbiljan. Nama je, u skraćenoj verziji, predavao metodiku, pedagogiju, psihologiju i logiku. O njemu nemam mnogo podataka. U medresi su izučavani slijedeći predmeti: 1. Kur'ani kerim sa tedžvidom na turskom jeziku 2. Arapski jezik 3. Turski jezik (jenji sarfi osmani) 4. Srpsko-hrvatski jezik 5. Fikh (halebi sagiv i halebi kjebir) 6. Fevaiz (naslijedno pravo) 7. Imamet 8. Vaz (meviza na arapskom jeziku) 9. Metodika vjerske nastave 10. Matematika, niži stupanj 11. Fizika 12. Botanika13. Higjena 14. Lijepo pisanje (husni hat) 15. Historija islama 16. Nacionalna historija 17. Psihologija, pedagogija i logika u skraćenoj verziji 18. Geografija 19. Ahlak (Ahlaki hamidije i ahlaki zemimije) i vladanje. U mojoj generaciji koji su samnom završili medresu želim da poimenično navedem: hafiz Alija Demirović iz Gornjeg Šehera, hafiz Teufik Medić iz Gornjeg Šehera, hafiz Muharem Gušić iz Lišnje, Besim Ramić iz Novoselije, Selim Kovačević iz Čaršije, Hasan Hasanagić, komšija iz Kozarca i Abdullah Bešić iz Kozarca. Nekoliko riječi o poznatom i priznatom hadži kurra hafizu Fehim ef. Gušiću iz Gornjeg Šehera Fehim ef. Gušić potječe iz poznate banjalučke porodice Gušića. Rano je ostao bez roditelja koji su iza okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske iselili u Tursku i živjeli na Karahistanu gdje je i rođen. Poslije smrti roditelja o njemu su se brinule amidže. Prvo vjersko obrazovanje stekao je u tom mjestu, a kasnije produžio u Istanbulu gdje je završio i hifzi Kiraet na sedam načina. Želio je da upozna Bosnu pa se vratio u Banjaluku 1911. Kao dobrog kurra hafiza, zavoljeli su ga i oženili te postavili za vjeroučitelja u Gornjem Šeheru. Godine 1912. išao je na hadž, a kasnije još 8 puta kao bedel. U Mekki je ostao i živio 5 godina, stoga je poznavao arapski i turski jezik bolje nego maternji. Po povratku iz Mekke 1920. godine kratko vrijeme je bio imam u Prnjavoru i napustio pomenutu dužnost. Reis-ul-ulema mu izdaje odobrenje a kasnije i reis-ul-ulema Čaušević, za putujućeg vaiza i učača Kur'ana po čitavoj Bosni, od mjesta do mjesta. Cijeli svoj život je proveo putujući po Bosni. Nema skoro ni jednog mjesta i sela a da u njemu nije bio nekoliko puta učeći Kur'an kao kurra hafiz, te držeći vazu nasi hate i učeći mevlude i razne dove na svečanostima. Naročito u mladim godinama stalno je nosio hodžinsku nošnju sa ahmedijom na glavi. Najčešće je putovao pješice od mjesta do mjesta. Bio je strastveni pušač. Skoro svake godine obišao bi cijelu Bosnu. Hadži hafiz Fehim ef. Gušić imao je porodicu sa kućom u Gornjem Šeheru. Imao je sina Bedrudina koji je završio fakultet u Beogradu za inžinjera agronomije i bio je zaposlen u Tešnju. Pošto hafiz nije bio finansijski osiguran računao je da će ga sin izdržavati u starosti, ali sudbina je drugačije odlučila. 1943. godine sin mu je poginuo. To je bolnog oca do temelja utuklo. Imao je 3 kćerke koje su bile lijepo odgojene. Jedna je kao inteaktualka bila nastavnica i bila je predana svom pozivu. Hadži hafiz Gušić je, već kao oronuli starac, sa ahmedijom na glavi i hodžinskim kijafetom, za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, putovao po raznim mjestima kao sejjar vaiz i nije bio ometan i spriječavan vršeći pomenutu dužnost. Pred smrt hadži hafiz se povukao u svoju kuću i nakon kraće bolesti preselio je na ahiret 1967. godine u 89. godini života. Rahmetullahi alejhi. Molim Allaha dž.š. da ga smjesti u džennetska naselja. Amin! Dženaza je bila velika i nepregledna. Ukopan je u haremu Safi Mehmed-pašine džamije u Gornjem Šeheru kod svog velikog ahbaba i komšije rahmetli hadži hafiza Mustafe ef. Nurkića, također znamenitog kurrada i posljednjeg muftije u Bosni i Hercegovini. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah, Amin!“ Hadži Teufik efendine riječi i rečenice plijene iskrenošću i nostalgijom za mladosti. Pominje on imena muderisa, profesora, značajnih lčnosti i đake, što u svakom slučaju može poslužiti i kao vrijedan dokument i kao vjerna slika duhovnosti nekadašnje Banje Luke. Dakle, ostaju njegove riječi i rečenice, kao amanet koji ne bi trebao biti zaboravljen. 39 37

Alpinizam

Bosanac na vrh Foto : preuzeto sa sa web stranice Dr. Naima Logića

Pripremio: Goran MULAHUSIĆ

Alpinista Dr. Naim Logić, član Planinarskog saveza BiH, popeo se 7. januara ove godine na Mounth Vinson, najviši vrh Antartika, i tako kao prvi državljanin BiH kompletirao uspone na najviše vrhove svih sedam kontinenata naše planete. U svijetu je to poznato kao projekat “Seven summmits Challenge”. Ovim Logićevim uspjehom i BiH se svrstava u red država ćiji su alpinsti i visogorci uspjeli osvojiti vrhove svih sedam kontinenata. Dr. Naim Logić rođen je u Sarajevu, gdje je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, a zatim tu i radio. Vihor rata u BiH odnio ga je u Phoneix u Arizoni, gdje je doktorirao na Arizona State University, na kojem sada i radi. Aktivan je u mnogim stručnim udruženjima. Za svoj predani stručni rad dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Svoje slobodno vrijeme posvetio je planinarstvu i ima 40 godina alpinističkog i visogorskog iskustva. Osnivač je Društva bosanskih planina u Sjevernoj Americi: NABMA – North American Bosnian Mountaineering Associacion. Bio je učesnik mnogih alpinističkih ekspedicija širom svijeta, tokom kojih je uspio osvo-

jiti najviše vrhove sedam kontinenata. Naimova lista “7 Summmits”: 1.Everestn, Nepal – 8.848 m (19. 5. 2012.), 2.Aconcagua, Argentina - 6.962 m (27. 12. 2005.), 3. Denali, Aljaska – 6.194 m (7. 10. 2011.), 4. Kilimanjaro, Afrika – 5.896 m (2. 8. 2008.), 5. Elbrus, Rusija – 5.642 m (15. 7. 2013.), 6. Carstennzs pzramid, Indonezija Nova Gvineja – 4.884 m (20. 11. 2013.), 7. Mounth Vinson, Antartika – 4897 m (7. 1. 2015.) . Vrijedno je napomenuti da su Everest, vrh svijeta, osvojila trojica BiH državljana: Naim Logić, Petar Pećanac i Fikret Karačić. Nail je svoju sjajnu planinarsku i alpinstičku karjeru predstavio u knjizi “Od Peruna do Everesta”. Da podsjetimo, Perun je planina iznad Vareša, omiljeno izletište. Rekli bismo, preko čarobnih bosanskohercegovačkih planina do krovova svijeta. Takva je životna priča Dr. Naima Logića. I tu nije kraj. Prostranstva prirode u ljudima Nailovog kova bude nove izazove i nove želje za avanturama.

hovima svijeta Dr. Naim LogiÄ&#x2021; prvi bosanskohercegovaÄ?ki alpinist koji je osvojio vrhove svih sedam kontinenata

Putopis

ETIOPIJA Poštovani čitaoče!

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing.

Mom odlasku u ovu neobičnu zemlju prethodile su razne pripreme i nastojao sam sedetaljno informisati o životnim uslovima i svemu što me tamo očekuje, od ishrane do klime. Pripreme u Sarajevu su uključivale i zaštitu vakcinacijom od bolesti od kojih se čovjek može zaštititi. Pa ipak, nisam mogao predvidjeti sve.... U Etiopiju sam otišao prvenstveno na rad i to u sklopu projekta pravljenja dalekovoda u dužini 350 km, koji treba da poboljša energetsku sliku Etiopije, i da njene, skoro nikako neiskorištene, energetske resurse stavi u službu povećanja životnog standarda same Etiopije, kao i zemalja u okolini. Naravno, ta stremljenja za energetskom nezavisnošću ne mogu proći bez protivljenja ili pozdravljanja pojedinih zemalja u okruženju, a opet iz raznih razloga u koje neću ulaziti niti ih analizirati. Da malo pojasnim ovu dužinu od 350 km: zamislite dalekovod Sarajevo-Zagreb, ili Sarajevo-Beograd, gdje se otprilike na 10

EHER 42 Š BANJA LUKA

U sljedeća tri nastavka pokušat ću, kroz svoja iskustva i saznanja, opisati zemlju na rogu istočne Afrike, u kojoj jedan krak Nila započinje svoj život, zemlju raznolike i burne istorije, živopisnih i različitih krajolika, divnih i veselih ljudi, zemlju koju smo ranije pamtili samo po siromaštvu i najbržim maratoncima. To je zemlja u kojoj predsjedava Afrička unija, sa najvećim brojem ambasada poslije Vašingtona, zemlja koja nije bila ničija kolonija, u kojoj se spominje kraljica Šeba, Aksumijanska civilizacija, kovčeg sa deset zapovjesti, najveća monolitna crkva, početak Rift dolineusjeda i tako bi mogli nastaviti nabrajanje u nedogled. Samo u ovih par redova nabrojano je toliko da za života jedne generacije ne može sve biti obuhvaćeno u naučnim radovima, te razjašnjeno sa svojim uzrocima i posljedicama kako u istorijskom tako u geografskom smislu. Kada se tome dodaju sve religije koje obitavaju na ovom području, osamdeset i više jezika, trinaest pokrajina, dobija se jedna paleta šarolikosti i ljepote koja se samo može doživjeti – Etiopija!

km izdižu cca 23 stuba, tako da imamo ukupan broj od nekih 800 stubova. Radi se o terenima na čijim pojedinim dijelovima ljudska noga kroči jednom u 100 godina, a gdje se mogu sresti razna božja stvorenja, od velikih opasnih divljih zvjeri do onih, možda i opasnijih, nevidljivih ili jedva vidljivih ljudskom oku. Krajolik na takvoj udaljenosti je tako različit da ravnica sa plod-

Putopis nim zemljištem naglo prelazi u planine sa stranama vertikalnim i oštrim da se i koza jedva penje. U ovom dijelu opisat ću generalno Etiopiju sa glavnim gradom Addis Abebom, u drugom ćemo otići zapadno od Addisa i opisati put u Bahir Dar, Gondar i Lalibelu, dok ću u trećem dati malo od istoka zemlje, Nazareth, Awash, Diredawa i Harar. Usput, na Ahmaric jeziku Addis Ababa znači "Novo cvijeće". Legenda kaže, kada je kralj Minilik II sa svojom ženom hodao po tadašnjoj Abisiniji, i tražio mjesto za logorovanje vojske, kraljica je ugledala Novo cijeće te na tom mjestu počela izgradnju crkve i tako nastade Addis Ababa. Napomene radi, Addis Ababa i nije tako star grad, kao ovi drugi navedeni kojima istorija seže i do nekoliko hiljada godina. Sam dolazak u Addis

Tipičan predio srednje Etiopije, Afar regija Ababu je moguć na više načina i preko više raznih kompanija, međutim jedna od lakših tura je preko Turkish Airlinesa. Let za Addis je svaki dan, u 18:50 po Istanbulskom vremenu. Dolazak je oko 24:00. Sama procedura za dozvolu ulaska u državu nije komplikovana, vizu je, osim u etiopskim ambasadama, moguće upisati i na aerodromu, ako se posjeduje neka vrsta pozivnog pisma. Ali za fizički ulazak... treba se naoruzati strpljenjem! Dugo čekanje na prijavnicama, obzirom na gužvu, zaista obeshrabruje nakon višesatnog leta. I tako sve dok se ne ugleda svoj kofer na izlaznoj traci za prtljag. A onda noć, uglavnom svježa. Zaboravih li reći da se Addis Ababa nalazi na Etiopskom platou i to na oko 2300 metara nadmorske visine?! Poznato je da su u Evropi veliki gradovi na visinama preko 500 metara rijetkost. Skijanje na planinama u BiH je na oko 2000 metara. Pa kako i ne bi bilo svježe? Pored svega nabrojanog, nakon izlaska iz aerodromske zgrade dočekao me je prijatelj Fekado, sa toplim prijateljskim osmjehom na licu. Ne samo da ga nikad kasnije nisam vidio ljutitog, nego je onaj prvi osmijeh postao vječiti jer je bio prisutan tokom mog svakog boravka tamo. Uslijedio je tradicionalni etiopski pozdrav, zagrljaj daljom rukom uz dodir dva bliža ramena. Nakon kratke vožnje po pustom gradu, ipak je bilo već 2 ujutro, stigosmo u hotel gdje nas je dočekao uspavani recepcioner. Ali bez obzira na stanje u kojem smo ga zatekli, on je skočio na noge, poželio dobrodošlicu i obavio svoj posao veoma profesionalno. Obzirom na promjenu klime, vremenske zone,

kreveta i jastuka, vrlo brzo sam zaspao iscrpljen cjelodnevnim putovanjem. Zbog relativne blizine ekvatora, u Etiopiji je skoro ravnodnevnica, odnosno, sunce izlazi oko 6 sati ujutro i zalazi oko 6 poslije podne, a sam izlazak/zalazak je nekako brži i oštriji negu u BiH. Etiopljani pored svog kalendara - koji kasni nad julijanskim za oko 7 godina, imaju svoje mjerenje vremena. Nula u Etiopiji nije u 12 u ponoć, nego u 6 ujutro kada sunce izlazi. To vrijeme se puno više njeguje na selu nego u gradovima, iako sam i u gradu ostao zapanjen radi zakazanog sastanka u 3 ujutro! Kada sam u čudu upitao kako u 3, čovjek se ispravio i pojasnio da je to ustvari u 9. Kao i kod julijanskog kalendara, svaka četvrta godina je prestupna. Godina počinje 29. ili 30. augusta po julijanskom kalendaru. Razlika od sedam ili osam godina između etiopskog i gregorijanskog kalendara potiče od različitog proračuna datuma začeća I. Hrista. Godina ima 12 mjeseci od po 30 dana, plus pet ili šest tzv. epagomenalnih dana, koji se obično nazivaju trinaesti mjesec. Addis je glavni grad Etiopije, i sve važnije financijske, upravne i ostale institucije su smještene u njemu. Postoji nekoliko muzeja, od kojih svakako treba posjetiti Etiopski muzej. U ovom muzeju je stalna postavka najstarijeg do sada nađenog ljudskog skeleta "Lucy", u Etiopiji pozntog kao Dinkineš. Naučna pretpostavka je da je kostur star 3,3 mil godina. Isto tako, tu je i rekonstrukcija kostura x poznatog kao Selam, 3,3 mil godina starog kostura trogodišnjeg djeteta. Pored toga tu je postavka narodnih nošnji Etiopije, historije Etiopije, zbirka prepariranih i rekonstruiranih ptica, riba i životinja, kao i mnogi artefakti nađeni diljem Etiopije, od stare Aksumijanske civilizacije pa do novijih dana. Malo iznad samog muzeja nalazi se i Zoo vrt gdje je moguće vidjeti i nekoliko lavova, vrlo moguće i jedino preostalih u Etiopiji. Nedaleko odatle izgrađen je i terarijum kao prava imitacija tropske šume. Kao i u svakom zološkom vrtu životinje iza rešetaka odavno su izgubile žar divljine i navikle se na prisustvo turista. Saobraćaj u Addisu je, najblaže rečeno, haotičan. Vozi se kao u većini svijeta lijevom stranom, i u posljednjih par godina grad je doživio veliko infrastrukturno poboljšanje izgradnjom novih cesta, nadvožnjaka, mostova i kružnih tokova. Ono što je zanimljivo je da se na skoro svakom od kružnih tokova nalazi neki od spomenika koji dominiraju tim dijelom grada. Na poznatom "Meskel" trgu desna ili lijeva strana u toku

Trg Meskel Š E H E R 43 BANJA LUKA

Putopis dnevne špice jedva da išta znače. Vozi se u svim pravcima, smjerovima i čovjek mora imati oči sa svih strana da bi što brže i bezbjednije izašao iz tog sređenog haosa. Pored toga Meskel trg je mjesto gdje su raniji predsjednici držali govore, gdje se odigravaju vojne parade, centralno slavlje za etiopsku novu godinu kao i sve glavne ceremonije u Etiopiji. Ono što kvari sliku Addisa su prosjaci i džeparoši kojih ima u izobilju, na svakoj raskrsnici, i ako izađete iz auta, isti vas prate, neki iz navike da mu nešto udjelite, dok ima i onih koji nastoje da izdžepare. Kao i svuda, pogotovo ako ste novi, morate biti oprezni te pare i dokumente držati na sigurnom. Čak ni male torbice nisu sigurne, lako se razrežu skalpelom, a onda zbogom pare i dokumenti. U Addisu je zakonom zabranjeno davati pare prosjacima i ako vas policija uhvati na djelu sigurno ćete platiti kaznu. To je pokušaj vlasti da se smanji broj prosjaka, te pored toga etiopska vlada deportuje iste iz grada u manja mjesta gdje im obezbijedi smještaj i hranu. Ali, grad je grad, pa se isti ili novi u njemu opet nekako nađu. Pored prosjačenja, još jedna od stvari koja kvari ljepotu ovog grada je i prostitucija i to, reklo bi se, u velikom broju sa veoma mladim djevojkama. Kao i u svakom velikom gradu, u Addisu je najstariji zanat razvijen do neugodnih razmjera. Postoje restorani ili mjesta gdje je naprosto borba kako bi se odbranio od te pošasti, a postoje i ulice gdje svaka kraljica noći ima svoje mjesto. Opasnost od svih spolnih bolesti naravno postoje. U Etiopiji, nećemo naći snijega, pogotovo u Addisu za koji se može reći da ima jednu od najboljih klima, vječno proljeće. Vrlo rijetko, temperature padaju ispod 15 stepeni, a gornje idu i do 35, ali uglavnom je to do nekih 25-30 prosječno. Postoje kišne sezone: "Velika" od juna do septembra, dok je "Mala" od januara do marta. Obzirom na ove nesvakidašnje promjene klime, i ove kišne sezone se mijenjaju kako sa količinama padavina tako sa vremenskim trajanjem. Zbog ovako blage i ugodne klime, obične biljke koje u Evropi narastu do nivoa malog stabla, ili u kućnim saksijama do nivoa plafona, u Etiopiji mogu dostići desetak metara pa i više. Iako je veći dio zemlje ogoljen zbog erozija, tlo je poprilično bogato mineralima, i pored voća i povrća na koje smo navikli, u Etiopiji raste nekoliko specifikuma od koji ću istaknuti teff i chat.

željeza od ostalih žitarica, te uz manji dodatak drugih namirnica može zadovoljiti dnevne čovjekove potrebe. Rijetkost je vidjeti Etiopljanina, pogotovo sa sela, da je pretilan. Teff se koristi za pravljenje tanke lepine, poput palačinke, koja se naziva injera, i služi se uz sve obroke kao zamjena za hljeb. Malo je kiselkast, ali nakon dva do tri obroka vrlo je lako prilagoditi se i takvom okusu. Druga specifična biljka ne samo da nije zdrava kao teff, nego nije ni prehrambena. Naime, radi se o chat-u, biljci koja se najviše uzgaja na istoku zemlje. Chat je narkotična biljka koja se troši žvakanjem listova. Velika većina ljudi na istoku, uključujući i obližnju luku Djibuti, konzumira ovu biljku, a njena narkotična dejstva su takva da kratkotrajno daje veću snagu i izdržljivost, ali znatno smanjuje percepciju i razmišljanje. Opasnost od konzumiranja ove biljke je naročito izrazena kad ljudi pod njenim dejstvom sjednu za volan. Addis je grad brojnih restorana i pabova. Ručak ili večera, pogotovo ako imate vodiča kao što je naš prijatelj Fekado, je prava gozba. Može se jesti tradicionalna etiopska kuhinja, ili nešto bliže Evropi, a i pored toga postoje mnogi restorani sa nacionalnim kuhinjama. Od svih u kojima smo bili ne bih mogao da izdvojim niti jedan u kojem nismo dočekani osmjehom svih uposlenih. Obično je i sam vlasnik u kuharskoj kecelji, pa je onda za šankom da bi vas poslužio i počastio, a čitav tim djeluje kao jedan dobro uštiman orkestar.

Tradicionalni plesovi u nacionalnim restoranima

Tipično malo selo Etiopije

Teff je minijaturna žitarica, ali visoko vrijedna i može se reći makrobiotička bomba. Niskog je rasta i daje 2-3 žetve u toku godine. Izvor je minerala i sadrži pet puta više kalcija, kalija i EHER 44 Š BANJA LUKA

Od tradicionalnih Etiopskih restorana dva, Yod Abisinija i Habesha. U te restorane se odlazi prvo da bi se uživalo u tradicionalnim Etiopskim plesovima, a tek onda da bi se uživalo u hrani. Restorani su puni turista tokom čitave sedmice. Tradicionalni etiopski ples je takav da ga je skoro nemoguće vidjeti negdje izvan Etiopije. To je jedna mješavina svih naroda koji tu žive, a povezana je i religijski pogotovo sa hrišćanstvom. Pored svih pretpostavki jedna činjenica je neosporna: otići iz Addisa a nevidjeti te plesove i pokrete bi bio veliki propust. Kako god da nazivaju i koji su korjeni takvih pokreta veliku povezanost imaju i sa tradicionalnim ponašanjem parova, plesova naroda itd, itd. U sljedećim nastavcima govorimo o drugim gradovima važnim za istoriju Etiopije. Neophodne pripreme kao što su kupovina karata, organizacija smještaja, ishrane je moguća preko raznih turističkih agencija. Nakon preciziranja rute, početaka i kraja putovanja, vrijeme je za odmor, kako bi se nakupilo dovoljno snage za daljnje pustolovine.

IN MEMORIAM

Kemal Monteno (17. septembar 1948. - 21. januar 2015.)

ČOVJEK I LEGENDA Sutra sahranjujemo legendu - reče mi jedan prijatelj, misleći na sahranu Kemala Montena. - Ne, prijatelju - rekoh mu pomalo ljutito - ne sahranjujemo legendu nego Kemala Montena. Legenda jeste baš zbog toga i legenda jer se ne može sahraniti, jer vječno živi. Prihvati moj prijatelj bez riječi to moje objašnjenje da će u Sarajevu biti sahranjen Monteno-čovjek, a da će Monteno-legenda vječno živjeti. Upravo ovaj kratki dijalog sa prijateljem dao mi je povod da napišem ovih nekoliko redaka. Još od onog tužnog 4. maja 1980. godine, kada je sa ovog svijeta otišao "građanin svijeta" Josip Broz, pa sve do ovog ne mnogo manje tužnog 21. januara, kada ja sa ovog svijeta otišao "muzičar i pjevač za sav svijet" Kemal Monteno, nije bilo pojedinačnog događaja koji je toliko ujedinio ljude na prostorima bivše nam domovine Jugoslavije. Izuzetak je, naravno, prošlogodišnja majska poplava, ali je to opšti, a ne pojedinačni događaj. Tada "umro je drug Tito", a sada "umro je Kemal Monteno" pronijelo se brzinom zvuka diljem ovih naših, rekao bih, ukletih prostora. Ponovo su, kao i prije skoro 35 godina, potekle suze ljudi sa svih prostora bivše Jugoslavije - od Triglava do Đevđelije. Ponovo je, ovog puta za Kemicom, kako su ga iz milja mnogi oslovljavali, zaplakalo i plače: i žensko i muško, i mlado i staro. Plaču i majka i kćerka, i otac i sin, i pionir i omladinac, plače i radnik i seljak i penzioner. Tužno je danas Kemicino Sarajevo, ali su tužni i Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skoplje, Podgorica ... Tuguju za njim i mnogi ljudi diljem svi-

Dino i Kemo

jeta - i oni koji su ga poznavali, ali i oni koji su za njega samo čuli. Smrću Kemala Montena ugasio se život čovjeka čije se ime izgovaralo punim ustima još od samog početka njegovog umjetničkog puta. Sa ovog svijeta otisao je čovjek čija je muzika svakog njenog slušaoca pretvorila u uho koje je tu muziku upijalo kao što to čini lakmus papir. Sa ovog svijeta otišao je čovjek čija je pjesma svakog njenog slušaoca razgalila kao što blagi povjetarac razgaljuje ljude u vrijeme najvećih ljetnih vrelina. Sa ovog svijeta otišao je čovjek koji nije mogao ostaviti ravnodušnim svakog onog koji bi ga sreo, vidio ili samo čuo. Dobrota iz njega, njegove muzike, njegovih pjesama izvirala je kao hladni izvor podno visokih planina. Smrt je zaustavila život Kemala Montena, ali od njegovog djela, njegove muzike i pjesama ne može uzeti ni parče. To djelo je grandiozno, trajno i obilježava prilično dug period umjetničkog stvaralaštva na prostorima bivše Jugoslavije. To djelo je od njega kao čovjeka kojeg danas sahranjujemo stvorilo legendu koja će vječno živjeti. Za Kemala Montena bi jedan poznati narodni pjesnik rekao: Imao si se, Kemice, rašta i roditi! Zato, počivaj u miru Monteno-čovječe, a živi dok je svijeta Monteno-legendo.

Reuf Jakupović Malmö (Švedska), 28. januara 2015.

Š E H E R 45 BANJA LUKA

Knjige

KNJIGA KAO DOM Pjesnik Šemso Avdić – stihovima i dokumentima o sudbini Roma

DVORAC OCA MOG

Stanite vjetrovi, stanite orkani, Ne rušite dvorac oca moga, Njemu su dani pokraj vatre dani I prostranstva silna, odavde do Boga. Nije to dvorac od ljuta kamena, .Ni utvrda moćna, što se nebu diže, Tek ubogi šator, kraj rijeke, ko sjena, Kad putuje otac, da je bogu bliže.

Knjiga pjesnika Šemse Avdića, sedma po redu, "Karta u jednom smjeru", govori o Romima Banjaluke, o njihovom nestajanju sa njihovih vjekovnih ognjišta. Pisac je uradio mnogo više nego samo jednu retrospektivu ili dokument sa slikama, i preokrenuo vrijeme sudbine, ćutanje i nevjericu, da više niko ne može reći da hiljade romskih državljana nisu postojali u manjem entitetu. Ovom knjigom je upravo pobijeđena jedna velika neistina, jednom i zauvijek. Romima je ovom knjigom vraćen dio duše, koja im je ugrabljena i oteta početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Ovom knjigom Šemso Avdić je izgradio svojevrstan, emotivni, dom mnogim svojim bližnjima, među kojima posebno mjesto zauzima i njegov otac. Kao i očevi niza generacija banjalučkih Roma.

Jer sudbina tjera cigana da luta I da cijeli život svoju zvijezdu slijedi, Ne rušite zato njegov dom kraj puta, Njemu više šator od palače vrijedi. Stišajte se zato, vjetrovi, tornada! On stazom predaka neumorno kreće, Od Ganga, do danas, njega vodi nada, I nikad ga niko zaustavit neće. Šemso AVDIĆ

Foto: Goran Mulahusić

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Foto: Goran Mulahusić

Sjećanje na Veku Husedžinovića

VRBASKI KUM

Napisao: Halil IBRIŠAGIĆ

Stariji Banjalučani sjećaju se jednog izuzetnog pjevača, Vesida Veke Husedžinovića, čija se pjesma čula na mnogim lijepim banjalučkim mjestima. Pjevao je kraj Vrbasa, u kafanama, oduševljavao je svojim glasom, ali je zbog jedne ruske pjesme zaglavio i na Golom otoku. O našem Veki evo i sjećanja – u stihovima.

Uz naš Studenac Vrbas teče i žubori, pjeva, kao da prijateljima u povjerenju tiho govori: Već odavno ne čujemo eho one pjesme, tamo iz daleka, »Volga, Volga, ruska rijeka…«, kako je to nekad pjevao neponovljivi tenor našenac Vesid Veka. Pjevao je u Kasinu uz pratnju jedne starije gospođe na pianinu, pjevao je na Vakufu, u kafani Aeroplan pod Orasima, pjevao je u kafani Abacija, i na Studencu, pjevao i noćima. Zbog pjesme »Volga, Volga, ruska rijeka« i slobode, na golgotu, na Goli otok Veka ode. Poslije rezolucije Informbiroa godine 1948. Vrbas je i dalje žuborio, pjevao i prijateljima tiho govorio. Nikad nije stao, Vesida Veku često je spominjao i Vesidove pjesme tiho je pjevao. Nikad neće ni stati. Pjevati, kao što je pjevao Veka, Vrbas neće znati, ali kroz sve godine ove Vrbas Veku kumom zove.

KAD BI SVAKI ČOVJEK

Foto: Goran Mulahusić

Kad bi bio svaki čovjek-čovjek ne bi bilo mržnje ni rata. Svi bi se voljeli, kao brat-brata. Kad bi svaki čovjek želio mir svim srcem bi čuvao slobodu. Život bi bio kao vječni pir, sve bi rijeke imale samo čistu vodu. Svi bi ljudi živjeli srećno, život bi trajao vječno, vječno… Oh, kad bi svaki čovjek bio - čovjek, sloboda i mir trajali bi vječno…

TIKVENJAČA Napisala: Ljubica PERKMAN Strah se uzdizao nad ruševinama Sarajeva... Grad je odisao mirisom krvavih, ogoljelih ulica. Nije više bilo ni zelenih aleja, ljudi su drvo po drvo rezali i žile su vadili, ložili ili skupocjeno prodavali. Trebalo je dočekati hladnu zimu. S posječenim drvećem, padali su i ljudi, od snajpera, granata, mrtvi su ležali po ulicama i trotoarima. Godine 1992. među žrtvama je bila i Tamara. Svakog jutra, kad bi Maju probudio radio, prva pomisao je bila - da li su moji noćas preživjeli hladnu zimsku noć u Sarajevu? Slušala je prve vijesti iz 48 Š E H E R

BANJA LUKA

Sarajeva. Opet su bombardovali grad, noćas je ugašeno mnogo života... Oh, bože, da se bar može s parodicom uspostaviti telefonska veza, samo da čujem jesu li preživjeli? Veze su bile pokidane. Maja je mnogo patila u nadi da će rodbinu bilo kad izvući iz pakla, da bi bilo kad opet bili zajedno. Nakon nekoliko dana je, skoro slučajno, telefon premostio daljine i neizvjesnost. Često je pritiskala brojeve, pobožno, molećivo, u nadi da će čuti glas starije sestre Mire. A onda, u trenu, taknule su je njene riječi. Maja je od radosti skoro zanijemila, a onda prošaputala: “Mila moja, jeste li živi? Znam da vam je teško, užas! Kako su djeca?“ “Loše!”, odgovorila je Rosa, plačući. „Obadvoje su teško ranjeni...Geler jedne granate pogodio je moju kćerku Tamaru direktno u pluća. Uspjeli su je odvesti u bolnicu, žrtvujući svoje živote u olovnoj kiši...“ Tamara je provodila dane u bolnici, koja je bila veoma oskudna, i personalom i medicinskim sredstvima. Roditelji su živjeli u nadi, da će Tamara preživjeti? Ljekari je nisu operisali. Da li zbog nemogućnosti ili straha od

Još jedna priča komplikacija? Dani su tekli, Tamara je željela da što prije napusti bolnicu. Tamarina majka je noćima bdjela bez sna, zbog nestašice hrane i velike brige naglo je mršavila. Ali, ipak je bila sreće u nesreći, tijelo je pobijedilo. Nakon dužeg ležanja u bolnici, Tamara se polako oporavljala. Ljekar je Tamarinoj majci saopštio radosnu vijest - još dva dana, i kćerka može kući. Kad je to saznala, majka se nije plašila snajpera i granata, već je potrčala u pravcu bolnice, da čuje od kćerke kad izlazi i šta joj je potrebno, šta želi obući. “Majko, ne brini za robu, nije bitno šta ću obući, bilo šta... Samo imam jednu želju”, rekla je Tamara tiho. „Koju, dušo moja, samo ti reci, sve ću učiniti...”, zasijale su majčine oči. “Znaš, mama, Azra je često dobijala pitu od tikvica, dijelila ju je sa sivima nama u sobi. Ostao mi je miris te pite. Željela bih zato, kad dođem kući, da me na stolu dočeka bar jedan kolutić pite....” Slušajući ove kćerkine riječi, majci se činilo kao da bolničkom sobom lebdi jedan veliki kolut tikvopite, kružeći i oko Tamarine glave. “Ne brini, mila moja, ne mogu ti obećati, ali ću nastojati da negdje dobijem kakvu tikvu”, majčine riječi kao da su pratile taj mirisni krug pite. Kad su se rastale, mati nije mislila na opasnosti koje su vrebale na svakom koraku, već samo na to gdje da nađe tikvicu. Rosa je trčala do kuće preko groblja, koje se nalazilo između bolnice i Koševskog brda, a u blizini je pala granata. Strahovita eksploziju podigla je gomile zemlje i izbacila hrpu ljudskih kostiju i kamenja, zasipajući prolaznike koji su od straha padali po tlu ili bježali na sve strane. U blizini je zjapio duboki krater. Svima je bilo jasno da iza prve granate dolazi i druga, tako da nisu imali vremena zaustaviti poglede na strahovitom prizoru. Prolaznici su ipak u svoj ovoj nesreći imali i malo sreće, jer je meka zemlja ublažavala odbijajuću snagu gelera, koji su bili smrtonosniji na betonu. I najsitniji djelići gelera donose smrt svima koji se zateknu u blizini. Pretrpljeni strah na groblju je ubrzo nestao, Miri je bilo važno, da dođe kući i da se raspita u komšiluku, da li neko ima tikvicu za pitu. Slikovito je zamišljala tikvenjaču, kako stoji na stolu njenog čađavog doma. Saznala je od jedne komšinice, da starija gospođa prodaje tikvu. Puna nade, Rosa je otišla i pokucala na vrata, na kojima se pojavila ljubazna gospođa Bila. Rosa je već u mislima rezala tikvu, jer je komšinici ranije poklonila mnogo robe za djecu, pa je računala da će trgovina s tikvom biti uspješna. « Izvinite, gospođo Bila, čula sam da prodajete tikvu. Kćerka mi izlazi iz bolnice i poželjela je bar jedna kolutić. Da li bi mi prodali bar jednu krišku? » Gospođa Bila se brzo vratila s tikvicom, a Rosa je pomislila: « Bože, dobre žene, sigurno je bila veoma ganuta zbog moje ranjene kćerke... » «Komšinice, tikva je tu !“ ispusti gospođa Bila jedan dugi uzdah. Rosa je uznemireno tražila novac po kući, sve što bi nalazila trpala je na stol pred komšinicu. Pronašla je čak i paketić kafe, kojeg je skrivala i od sebe i od porodice, da im se nađe u posebnim trenucima. Gospođa Bila je gladila tikvu i sve nešto odhukivala, dugo je stapala neki čemer u grlu, dok nije progovorila: «Znaš, komšinice, moj sin mi reče – ne daj tikvu ispod dvadeset maraka po kilogramu.“ Rosa je u tom trenutku osjećala kao da se na nju ruše brda oko Sarajeva, kao da joj hiljadu granata prohuja iznad glave. « Uh, jadna sam! Otkud meni toliki novac? Zar moja kćerka sutra neće zateći kolutić pite?” slušala je odjek nekih unutrašnjih riječi.

Uzaludno je molila, da joj odsiječe bar četvrtinu tikve. “Dajte mi samo jedan komadić, obećala sam kćerki i moram je sutra obradovati.” Gospođa Bila, bez imalo sažaljenja, zamota tikvu u maramu, objesi o rame i reče: “Ili cijelu ili ništa! Ako odsiječem, ostatak će se na ovoj vrućini pokvariti, a ko će je onda kupiti?“ Pokupila je sve što je Rosa pripremala da je nagradi, paketić kafe i šećera, zatim je napustila kuću. Rosa je ostala bez daha, bez tikvice, bez dugo čuvane kafe. U kuhinji je pronašla samo rukovet rotkvinog lišća, groznog mirisa, koji je od dugog stajanja počeo da se kvari, a koštao je cijelu mjesečnu platu. Morala ga je upotrijebiti za jelo, iako je bilo najneukusnije na svijetu. Odlučila je otići do mesnice, da bi mogla sutradan dočekati kćerku bar sa svježom supom. U mesnici je stajala punih osam sati, dok je kupila kilogram goveđih kostiju. Kosti je razdijelila u manje zavežljaje, da bi bar pet-šest puta mogla od njih skuhati supu. Naložila je vatru starim cipelama i gumom. Bila je veoma srećna što je uspjela kupiti kost za supu, ali sad je trebalo doći do vode. Uzela je veliki kanister i potrčala do Koševskog stadiona po vodu. Opet je išla smrti u susret, ne misleći na snajper. Put do vode bio je dug i opasan. Trebalo je prvo kroz naselja uz brdo, do Ciglane. Poslije dugog čekanja u redu, natočila je vodu, podigla kanister na rame i krenula u koloni gladnih i žednih, stenjući pod težinom i strahom. Neki kanisteri, puni vode, težili su i do četrdeset kilograma. Jednom je čovjeku, pogođenom u nogu, pao kanister s ramena, voda je potekla na sve strane. Potekla je i krv iz svježe rane ranjenog čovjeka. U crvenoj lokvi smrt je izvodila sablasne plesove. Neki vodonosci pritrčali su i pomogli jadniku, da se uzdigne, a on je, činilo se, više žalio za prolivenom vodom nego za nogom na koju nije mogao stati. Rosu je ova slika pratila sve do kuće. Drhtala je, više od uzbuđenja nego od napora. U prolazu do kuhinje, slučajno je u ogledalu zapazila svoje ozareno lice, bilo je crveno, kao cvjetovi od krvi. Suze su je pržile jače od užarenog avgustovskog dana. Sutradan je dovela kćerku kući, sreća se uzdigla iznad svih strahota rata. Majka je milovala i češljala dugu kosu u kojoj je još bilo tragova osušene krvi. Ali miris Tamarine kose podsjećao ju je na sretna proljeća. Tamara je, u svakom pokretu češlja, osjećala bol. Ali još veći bol Majka je nosila u grudima, zbog povrede voljenog djeteta. Sva porodica je imala samo jednu želju – da ode iz ovog pakla. Majina želja se ostvarila, pomogla je cijeloj porodici da napuste grad, grad smrti. Ali i ljudske hrabrosti. Jednoga dana, uspjeli su, jedno po jedno, napustiti sarajevski pakao. Prvo je kod Maje došla Tamara s mužem, zatim njen brat Dario koji je bio teško ranjen. Roditelji su još ostali u ratnom metežu, ali su ipak bili srećni što su bar djeca sad bila na sigurnom. Na rastanku s djecom, mislili su, da se nikad više neće vidjeti… Roditelji su još dugo morali da trpe strah od bombardovanja, a jednoga dana, u nekom privremenom primirju, otvorila im se ipak neka staza spasa. Tamara je nosila geler u plućima dvije godine, patila je od bolova, sve dok joj ga u inostranstvu nisu izvadili. U bolnici je ljekarima operacija bila izazovna, jer su prvi put vadili geler iz tijela. Tamara se dobro oporavila, poslije svega rodila je i dvije kćerke i u dalekoj Španiji uživa u porodičnoj sreći. Rane su zarasle, ali one dublje, u duši, još uvijek bole...

Š E H E R 49 BANJA LUKA

ZAJEDNICA UDRUŽENJA GRAĐANA BANJALUKE Ulica Kalemegdanska broj 7, Banjaluka Tel./fax:051/432-780; 432-781 mob.: 065/402-202 E-mail: zugbl@blic.net

Broj:1173/01/15 Datum:17.01.2015.godine

SKUPŠTINA GRADA BANJALUKA n/r predsjednika Budimira Balabana Predmet: Predstavka Zajednice udruženja građana Banjaluke ( Na osnovu Člana 92 stav. stav 1. Statuta Grada Banjaluka) Poštovani: U skladu sa zaključkom donesenim na javnoj tribini održanoj 17. 07. 2014 godine u okviru manifestacije ,, Vezeni most- 2014 “ na temu : „Značaj demokratskog imenovanja naziva ulica i naselja u obnaljanju povjerenja za suživot, toleranciju, uvažavanje različito sti i očuvanju kulturno–istorijske baštine“ - podnosimo ovu predstavku i ponavljamo ranije podnesene zahtjeve i prijedloge organima Grada Banjaluke koji se odnose na nazive ulica, naselja i mjesnih zajednica. Predstavka se podnosi na osnovu člana 92.stav1. Statuta Grada koji određuje da ,,Građani ili udruženja građana imaju pravo upućivati organima Grada predstavke i pritužbe i davati primjedbe za riješavanje određeni pitanja iz njihovog djelokruga “ Poznato je da je ova Zajednica u prethodnih desetak godina podnosila brojne incijative i prijedloge nadležnim organima Grada da se vrate raniji tradicionalni nazivi ulica i naselja koji su, nažalost, ( kao i u drugim gradovima ) izmjenjeni u ratnom periodu na nedemokratski način uz očiglednu diskriminaciju po nacionalnoj osnovi. Podsjećamo da je u tom periodu banjalučka lokalna vlast izmjenila nazive više od 240 ulica i 5 naselja, a brdo Šehitluci preimenovalo u Banj brdo, čak i bez formalne odluke. To je, između ostalog, doprinjelo iseljavanju preko 70 000 Banjalučana iz svoga grada. Prema stanju iz 2007.godine od 461. naziva ulica, iz srpske kulturne baštine i istorije je bilo 338 ulica, iz hrvatske 20, iz bošnjačke 3 (Skendera Kulenovića, Meše Selimovića i Muhameda Mehmedbašića), a ostali nazivi odnosili su se na bivšu Jugoslaviju,svijet i geografske toponime. Etničko „pročišćavanje “ naziva ulica i naselja, odnosno mjesnih zajednica, bilo je dio politike tadašnje vlasti kao i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Danas to predestalja, uz ekonomske i socijalne razloge, i psihološku barijeru za povratak prognanih, izbjeglica i raseljenih lica u svoj grad. Podnosioci ove predstavke tražili su i traže od organa Grada Banjaluke, između ostalog,: -- da se na demokratski način utvrde kriteriji za nazive ulica, trgova i naselja u partner stvu sa civilnim sektorom uz uvažavanje multietničkog i multikulturalnog bića grada Banjaluke, -- da se vrate nazivi ulica koje su nosila imena narodnih heroja i istaknutih antifašista, -- da se, bar jednim dijelom, vrati naziv ulice Maršala Tita, legendarnog vođe antifašističke borbe jugoslovenEHER 50 Š BANJA LUKA

skih naroda, -- da se vrate nazivi naselja odnosno mjesnih zajednica koje su istorijsko i kulturno naslijeđe Banjaluke, kao što su nazivi Gornji Šeher, Ivanjska, Mejdan, Hiseta i dr., -- da se daju nazivi ulica i po zaslužnim Banjalučanima: umjetnicima, književnicima, naučnicima, i dr. koji su zaslužni za afirmaciju i razvoj Banjaluke, kao što su: Dušan Simić, Bekir Misirlić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo, Dušan Mutić, Nasiha Kapidžić Hadžić, Ante Ćosić, Adem Ćejvan, Vlado Zeljković, Mate Džaja, Šefket i Vahida Maglajlić, Nerkez Smailagić, Ledo Karabegović i mnogi drugi Banjalučani. Podnosiocima ove predstavke neshvatljivo je da organi Grada u proteklom periodu od deset godina nisu ozbiljno uzeli u razmatranje naše dosadašnje građanske incijative i prijedloge niti su o tome obavještavali podnosioce i širu javnost. Takvo postupanje organa Grada protivno je demokratskim načelima koje karakterišu lokalnu samoupravu. Ukazujemo na član 9. Statuta Grada, u kojem se, između ostalog, navodi da „U Gradu, građani ostvaruju ljudska prava i slobode, koja su im zagarantovana međunarodnim aktima, ustavom i zakonom bes diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Podnosioci ove predstavke traže od Skupštine Grada i nadležne Komisije da se pitanje naziva određenih ulica, naselja i mjesnih zajednica stavi na dnevni red i razmotri a podnosioci su spremni dati i dodatna obrazloženja. Očekujemo odgovor na ovu predstavku i prijedloge u skladu sa članom 92. stav 2. Statuta Grada, koja glasi: „Organi iz predhodnog stava dužni su, u roku od 30 dana od podnošenja predstavke, pritužbe ili prijedloga,- dati odgovor podnosiocima. Ukoliko organi i tijela Grada ne prihvate naše prijedloge i ne pokažu spremnost da se konačno počne rješavati ovo značajno pitanje za građane Banjaluke podnosioci će se obratiti Ustavnom sudu sa odgovarajućom inicijativom za ocjenom ustavnosti ranijih odluka o preimenovanju ulica i naselja Podnosioci ove predstavke očekuju da će organi Grada ovom prilikom izmjeniti nedemokratski i diskriminatorske odluke iz ratnog perioda i praktično pokazati i afirmisati multikulturalnost, antifašizam i demokratičnost kao bitne odrednice za društveno- ekono mski i kulturni razvoj Banjaluke kao evropskog grada. S poštovanjem. Prilozi: - Rezime i Zaključci Okruglog stola održanog u Banjaluci 2007. Godine - Zahtjev Zajednice od 03.03.2011.godine upučen Skupštini Grada Banjaluka Dostavljeno: - naslovu - Komisiji za utvrđivanje prijedloga imena naselja, ulica i trgova - Gradonačelniku Slobodanu Gavranoviću - Zamjeniku gradonačelnika Jasni Brkić - Potpresjedniku Skupštine Grada Zdravku Josipoviću

Podnosioci Predstavke. mr Zoran Vukoja, predsjednik Skupštine Zajednice _________________________ mr Muhamed Kulenović, predsjednik UO Zajednice ___________________________ Slobodan Popović, predsjednik Savjeta Zajednice __________________________ Š E H E R 51 BANJA LUKA

Autor: Dragana PranjiÄ&#x2021;

Bosanski namještaj u Štokholmu

Švedski dizajneri i bosanski majstori

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

Firma “Rukotvorine” iz Konjica, koja od nedavno posluje i sa novim brendom “Zanat”, predstavila je svoju novu kolekciju namještaja u najstarijoj aukcijskoj kući na svijetu u Štokholmu. Izložba je održana tokom sajma namještaja početkom februara ove godine. “Zanat” dizajnira i proizvodi namještaj već četiri generacije. Porodična firma familije Nikšić iz Konjica postala je prepoznatljiv bh. brend koji je spojio tradicionalan način obrade drveta sa modernim dizajnom. Ovaj je zanat nominovan za svjetsku listu UNESCO-a kao nematerijalna baština. Uspjeh ove firme je dokaz kako se i sa malim sredstvima, uz poštivanje tradicije, i u saradnji sa svjetski prestižnim dizajnerima, može ostvariti napredak na svjetskom tržistu modernog namještaja. U saradnji sa vodećim skandinavskim dizajnerima i

arhitektima: Monicom Forster, Harri Koskinenom, Gert Wingordom i Sarom Helder izložena je kolekcija modernog namještaja rađena ručno, uz tradicionalna dostignuća majstora duborezarstva u Konjicu. Tri rada sa ove postavke dobila su prestižne nagrade na takmičenju Interior Inovation Adwards 2015. Nagrade im je dodijelio German Designe Council za dva rada Monike Forster i rad Gerta Wingorda i Sare Halder. Firmu iz Konjica predstavio je Orhan Nikšić, zadužen za pitanja strategije i kontakte firme na internacionalnom planu. Posebno je istakao značaj saradnje sa Monikom Foster, vrhunskom dizajnericom, čije poznavanje mehanizama svjetskog tršista ima presudne ulogu u ovom spoju modernog oblikovanja i tradicionalnog načina obrade namještaja. Za poslove u radionici u Konjicu zadužen je njegov brat Adem. Ovu postavku ukrasile su sjajne fotografije Almina Zrne sa bh. motivima. Na ovoj izložbi bilo je prisutno 96 novinara i oko 500 posjetilaca.

Sportska priÄ?a iz

Mejdana

NAPRIJE

ED!

Tekst i foto: Dinko Osmančević

Nekad su sportska igrališta bila stjecišta talenata i zaljubljenika u sport, a danas tu više vidimo huligane – Sportski tereni i stadioni moraju ponovo postati istinski hramovi drugarstva i sportskog nadmetanja! Šestog februara ove godine na sportskom igralištu OŠ ”Jovan Cvijić” (”Filip Macura”) na Čairama, nakon dogovorene tuče dvojice devetnaestogodišnjaka, kukavički, na smrt je izboden ”pobjednik” meča, A.R. sa Pobrđa... ...Sjećam se, kroz maglu, svog prvog susreta sa Naprijedom. Imao sam svega nekoliko godina, kada sam sa bratom i roditeljima sa tribina simpatičnog stadiona na Mejdanu posmatrao atletsko takmičenje. Iako ovaj prvi susret sa Naprijedom nije bio fudbalski, na tada punoj tribinici moji roditelji su sreli radnog kolegu, inače čovjeka Naprijeda, Vladu Žujića. I dok su oni razgovarali o prosvjeti, ali i o fudbalu, brat i ja smo uživali u dešavanjima na terenu. Zapisano je da je fudbalski klub Naprijed osnovan 3. septembra 1951. godine. Idejni tvorac kluba, ujedno i trener, bio je Ante Jurinčić, brat prvoborca Nike Jurinčića. (Do posljednjeg rata osnovna škola kod ”Granapa” na Mejdanu nosila je Nikino ime.) U toj prvoj postavi Naprijeda pronalazim ime svog nekadašnjeg komšije smučara , Omera Mrakića. Između ostalih, prvotimac je i Žarko Sabljić koji je na osnivačkoj skupštini novoosnovanom klubu predložio ime. Do 1961. Naprijed je svoje utakmice odigravao na ”improvizovanim terenima”, na ”Haremu” i iza đačkog doma, ili na pomoćnom terenu Gradskog stadiona i vojnom igralištu u Boriku. Aktivnošću omladine Mejdana izgrađen je stadion i otvoren te 1961. godine - utakmicom između Naprijeda i Borca. Naprijed je okupljao omladinu Mejdana, od Sitara do Veselog brijega, a iz njegovih redova izašle su desetine i desetine fudbalera Borca, među kojima i Borčev golgeter svih vremena, Muhamed Ibrahimbegović – Fišer. Uz njega treba istaknuti i: Borovnicu, Krupića, Krivokuću, Jusufagića, Čorbegovića, Bećirbašića, Jusića, Ticu, Memiševića, Solaka, Špicu, Šatrića, Maleševića, Smajića… Glavni zgoditak kluba ipak je, rekao bih, sklanjanje dječaka sa ulice i njihovo usmjeravanje ka sportu, odagajanje u sportskom i ljudskom duhu. Za ovaj rasadnik talenata čuo je i Miljan Miljanić koji je i obišao klub, a kasnije je dolazio i Davor Šuker, i drugi poznavaoci nogometa i lovci na talente. Iako Naprijed nije dogurao dalje od zonske lige, danas druge lige RS. ipak je oduvijek bio klub sa dušom, kojega su voljeli, pa je njegove derbije sa BSK-om, Željezničarom i drugim klubovima pratilo više gledalaca nego većinu utakmica današnje Premijer lige BiH. Ipak, spomenut ćemo i jednu od najvećih pobjeda kluba na Mejdanu, u finalu Kupa Braće Podgornik 1972. kada je savladan prvoligaš Borac (2 : 1). Danas su školska igrališta i tribine uglavnom polupraznih stadiona postala stjecišta huligana, na kojima se dešavaju tuše i nasilje, diluju narkotici te širi nacionalna mržnja. Pa, i pored svega, treba gledati naprijed, učiniti velike napore, podržati mlade klubove u sudejstvu sa školama, usmjeriti mlade ka sportu koji će ih učiniti zdravijim, pozitivnijim, boljim ljudima. Nadati se treba, da će sportski tereni i stadioni ponovo biti istinski hramovi drugarstva i sportskog nadmetanja.

Portet književnika:

Velid Bajramović Foto: Goran Mulahusić

Zaljubljenik u domovinu Velid Bajramović, bosanskohercegovački književnik je rođen 20. februara 1962. godine u gradu Ključu u Bosanskoj krajini - Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu "Nikola Mačkić" - Ključ završio je 1976. godine sa odličnim uspjehom. Srednju školu - gimnaziju "Lazar Đukić"- Ključ završio je 1980. godine, takođe sa odličnim uspjehom. Godine 1980. ostvaruje svoju veliku želju i biva primljen na Vazduhoplovnu tehničku vojnu akademiju u Rajlovcu - Sarajevo, koju uspješno završava i diplomira na istoj 30. jula 1983. godine. Tom prilikom biva proizveden u prvi oficirski čin - potporučnika. Od 1983. do 1992. godine radi u Vazduhoplovnom školskom centru Rajlovac kao predavač devet stručnih predmeta, komandir pitomačkih vodova i pomoćnik komandanta pitomačkog bataljona za moral. Profesionalnim i predanim radom unaprijeđen je 1985. godine u čin poručnika, a 1988. godine u čin kapetana. Kao zaljubljenik u pravdu i u svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, početkom višestruke agresije na Bosnu i Hercegovinu, uključuje se u redove Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije u redove Slavne Armije Republike Bosne i Hercegovine, kako bi dao svoj doprinos odbrani iste. Nakon četiri mjeseca borbenih dejstava biva teško ranjen 08. avgusta 1992. godine agresorskom minobacačkom minom 82 mm, koja pada tek jedan metar od njega. Uz pomoć svojih saboraca odmah je prevezen u tadašnju Vojnu bolnicu na Marin dvoru u Sarajevu, gdje dobija trinaest doza krvi, vrše mu se dvije operacije, ugrađuje vanjski fiksator Sarafix i stanje stabilizira. Još neoporavljen od ranjavanja, sa fiksatorom na desnoj potkoljenici, ponovo se aktivno uključuje u odbranu grada Sarajeva i Republike Bosne i Hercegovine. 1993. godine uspješno završava Kurs za vojno-diplomatska izaslanstva u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Kao odgovoran oficir i patriota postavljan je na visoke 56

dužnosti u Armiji Republike Bosne i Hercegovine i unapređivan u činove: nadkapetana - 1994. godine, majora - 1996. godine; pukovnika - 2000. godine i brigadira - 2004. godine, kada na lični zahtjev i odlazi u vojnu penziju. Za svoj doprinos u odbrani Republike Bosne i Hercegovine nagrađivan je više puta, i to: - Najviše ratno priznanje „ZLATNI LJILJAN“ 27.10.1993. godine. - PLAKETA „BOSANSKI STEĆAK“ Komande 1. Korpusa Armije R BiH-14.06.1997. godine. - ZAHVALNICA za doprinos u odbrani Grada Sarajeva i Republike BiH od Načelnika Općine Novo Sarajevo – 20.09.1997. godine - ZAHVALNICA za doprinos u odbrani Grada Sarajeva i Republike BiH od Načelnika Općine Novi Grad Sarajevo – 20.09.1997. godine - NOVČANA NAGRADA Zajedničke komande Vojske F BiH-15.04.1998. godine. - ZAHVALNICA za doprinos u odbrani od 17. Viteške krajiške brigade – 25.11.1998. - SAHAT S POSVETOM Ministarstva odbrane F BiH12.04.1999. godine. - ZLATNA PLAKETA Grada Ključa „15.septembar“- 15.09.2001. godine. Godine 2004, po odlasku u vojnu penziju, posvećuje se svojoj velikoj ljubavi čitanju i pisanju knjiga. U godinama koje slijede kao autor i samostalni izdavač, objavio je više djela: - Malo vode na dlanu, knjiga poezije, 2005. godine - Oskar za sporednu ulogu, knjiga kratkih priča, 2008. godine - Srebrenica nakraj srca, knjiga poezije, 2010. godine - Yüreğ¡m¡n en der¡n yer¡ndek¡ Srebrenica, prijevod na turski jezik Saffet Atalay, 2011. godine Špalir – knjiga o logorima za vrijeme agresije na BiH, knjiga poezije, 2012. godine Živi i radi u Sarajevu. Izvor Wikipedia

Portret Iz knjige “Špalir” Evropa Bosna i Hercegovina Višegrad Hiljadu devet stotina devedeset druga Iz mraka se čuje: Vode u logore

Mlađu, muž nije vidio Nije je držao u naručju Tek je dva mjeseca stara Nju kraće vremena voli?

Nejasnom snagom Potrča Dubini šume

Stariju? Uhhh!

Koraci za njima Utihnuše Dobro je

Izbezumljenim koracima Sa bebom u naručju Majka trči Kroz noć

Uz jecaj Polaže malo biće U grm - na lišće, vlažno Ušuškava granama

Hvala Allahu Gospodaru svjetova – pomisli Gledajući zvjezdano nebo Grleći obje kćerke

Koraci za njima - sve bliži

Umorne nožice Četverogodišnje kćerke Sapliću se

Bože oprosti - pomisli Zgrabi stariju kćer i Nastavi bijeg

Nakon pet dana Lutanja Na izmaku snage

Čvrsto držeći za ručicu Podiže je, dok posrće

Plač iz grma Skameni joj noge Stegnu srce Ne mogu - zajeca

Zveket noževa, bat koraka i lavež pasa Za njima Obje neću moći spasiti – pomisli

Vrati se Razbaca grane i Privi je na grudi

Bože, koju kćerku da ostavim? Stariju ili mlađu?

Sa obje kćeri U naručju

Ugleda Skupinu ljudi Poznatih I svog' muža sa njima Grleći suprugu I stariju kćerku Očiju suznih Gledao je mlađu I kroz osmjeh Šaputao: Kako je lijepa

Poezija MOĆ Moći, moćno zvoniš al' se ne moliš; čekam tvoje klonuće. Jedno veče ću otići i razapeti sebe između oblaka, pred tutanj nebesa. Ja s brda vidim kako oblaci odlaze, i oni dolje koji se dave u svome spasu. Zar mi je potreban neko na ovom brdu? Možda prijatelj, koji ode još dalje.

PORINUĆE U MOGUĆE

Jovan Joco Bojović

Šuše u ćošak! Gdje ste?! Bojite se. Zar rijeka može biti hladna kada teče…

LJUDSTVO

Sijati s brda na brdo, sa obale na obalu, ko to može?

Momi iz GIK-a Gdje si, Momo, care od Ivanjske, vidjesmo se mi godine lanjske. Sada treba gledat oko plana, vidjeti se za godinu dana.

Čovjek htio ne htio, u čamcu postaje pjesnik. Bijel golub nad rijekom -Buk, a podalje njegova smrt.

Ljeta idu, ali i dolaze, dobri ljudi da se pronalaze. Idućega, zašto ne i ovog, da vidimo šta sve ima novog. Dugo vrijeme a daljine jake, dobra volja liječi rane svake, prijateljstvo njegovati treba, teško stičeš, to ne pada s neba. Događaji i prilike teške, ko mi bosi po tom trnju pješke, tim se više ljudstvo treba cijenit, jer je ljudstvo u životu zenit . Čovjek osta, kao svijetla zraka, i baš onda kad je puno mraka, najvrednije što na svijetu osta, punoj duši to je sasvim dosta Džabir Maglajlić

Čamac! Djetlić, šarentica u atletskoj ruci. Jedri vilinski konjic na listu. Tišina suvoga lišća u rijeci… Mirnoj veslo brzoj rijeci dajak a čovjeku novo lišće. Potkresan olista… Zemlja se slegla, život goni… Jovan Joco Bojović

Elit Städ Sverige AB är en företag som har fokus på leverans av tjänster av högsta kvalitet. Vi startade vår verksamhet år 2006, och sedan dess har vårt kundunderlag och omsättning stadigt ökat, tack vare de kvalitetsnivåerna vi har uppnått. Vi levererar kundanpassade lösningar, i högsta möjliga grad beroende av kundens krav och önskemål. Lokalvård av kontor och butiker, bygg- och flyttstäd samt alla typ av golvvård ingår i våra dagliga uppdrag. I vårt arbete använder vi oss av en modern maskinpark samt är miljöanpassade till rådande lagar och bestämmelser genom vårt miljövänliga arbetspolicy och miljötänk. Vi utför uppdrag enl. löpande avtal samt enstaka uppdrag, båda med kvalitetsförsäkringar och kvalitetsgarantier. Idag är vi verksamma i Södermanland, Östergötland, Jönköpings län samt Älvsborgs län. Vår personalstyrka är i dagsläget 23 personer och vi ser framemot att inom kort även anställa fler. Vi samarbetar med Sveriges största leverantörer av hygienprodukter, och är även certifierade och utbildade i de olika användnings områden. Elit Städ följer de rådande kollektivavtal samt innehar F-skattebevis och ansvarsförsäkring. Välkomna till Elit Städ Sverige AB - ett företag med kvalitet i fokus! Vi erbjuder: Grovstädning, Slutstädning, Finstädning, Byggstädning, Byggfönsterputs, Bodstädning, Kontorsstädning, Storstädning, Golvvård, Golvslipning, Stenslipning, Ytbehandlingar, Rulltrappsrengöring, Högtryckstvätt och Klottersanering. Svi vi koji ste zainteresovani za posao u ovoj branši, a željeli bi raditi kod nas u gradovima: Linköping, Norrköping, Nyköping, Mantorp, Jönköping, Borås, Mjölby mogu se javiti na naše kontakt telefone.