Šeher Banja Luka 36

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 36 - MART-APRIL - 2015. - MOTALA - GODINA VII

Uvodnik

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Ova godina nije počela dobro u našoj domovini. Ekonomska, a posebno politička situacija je sve gora i gora i čini mi se da je BiH upala u jedan kovitlac iz kojeg će se biti teško izvući. Tome su doprinijeli nesposobni političari, koji se brinući se samo za sebe i svoje najbliže, potpuno zaboravili one koji su ih izabrali. To se posebno odnosi na manji entitet u kojem se vrše hapšenja, donose nedemokratski zakoni i svakodnevno priča o otcjepljenju istog kao jednom normalnom procesu. A ovdje u Švedskoj jačaju desne snage, puno se priča o novim izbjeglicama, njihovom statusu, a školstvo je po zadnjim rezultatima i statistikama jedno od lošijih u EU. Medjutim ima i svijetlih trenutaka, barem kad je riječ o Bosancima i Hercegovcima koji žive i rade u Švedskoj. Naime, stigla nam je lijepa vijest da je osvjedočeni Bosanac Jasenko Selimović od jeseni član EU-Parlamenta sa sjedištem u Briselu. On se u svojoj predizbornoj kampanji predstavio našim građanima na organiziranim skupovima, u udruženjima i putem medija. U svojim obraćanjima Jasenko je obećao da će svim srcem, naravno ako bude izabran, uz svoje partijske i državne obaveze, raditi i na lobiranju i pomoći BiH i njenom pridruživanju evropskim integracijama i konačnom ulasku u EU. Prijedorčanka, Sadeta Murić, je izabrana za najboljeg nastavnika maternjeg jezika u Švedskoj. Nagradu joj je uručila ministrica za kulturu, Alice Bah. To je veliki uspjeh, ne samo za ovu vrijednu učiteljicu i nesebičnog volontera, već i za sve nas. Čestitamo!

Zbog obilja događaja, prekrasnih i zanimljivih priloga naših dopisnika iz cijelog svijeta odlučili smo, da uprkos povećanim troškovima, štampamo Šeher na većem broju stranica. Zato je veoma bitno da i vi, koji ste u mogućnosti, svojim dobrovoljnim prilozima pomognete ovaj naš zajednički projekt. Ovom prilikom pozivamo i naše privrednike da nam se jave i svojim sponzorstvom i reklamama pomognu ovaj popularni magazin. A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu stavili smo ga i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banja Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Aida Bašić (Švedska) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić Australija

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Izeta Štaljo Rakić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Sadržaj In memoriam: Nail Najko Osmančević................................................................4 Savez Banjalučana i NBV na zajedničkim poslovima........................................6 Intervju: Jasenko Selimović................................................................................8 Sajam knjige: Priča koja traje..........................................................................10 Reportaža: Ferhadija opet sija.....................................................................14 Promocija: Radmila Karlaš, “Pogrešan peron”.........................................16 Reportaža: Potrošene uspomene................................................................18 Otvoreno pismo.............................................................................................20 Ako među svojima.........................................................................................21 Zapis o Stambolu(3.): Novo sunce se rađa nad Bosforom.......................22 Sjećanje: Europsko lice grada.....................................................................24 Žubor Studenca: Voda iz kamena................................................................26 Banjalučani u Sarajevu.................................................................................29 Branko Ćopić: “Kućico moja, najljepši raju”..............................................30 Reportaža: Skupština saveza održana u Vekšju........................................32 Prijateljstvo koje još traje.............................................................................34 Pred eksponatima “Čajaveca”: Sjećanje na budućnost...........................36 Sa nekadašnje stanice - u čudesni svijet....................................................38 22.april: Banjaluka je i moj grad...................................................................40 Putopis: Etiopija............................................................................................42 Planetarna proslava kulta smrti...................................................................45 Volim jesenji vjetar u šumi............................................................................46 Bosanska kafa...............................................................................................48 Reportaža: Bosansko udruženje Derby......................................................50 Draganin kutak: Uskrs..................................................................................52 Poezija............................................................................................................54 Mudre izreke..................................................................................................56 Vicevi..............................................................................................................57 ’vako je to bilo................................................................................................58 str.8

Ja sam samo govorio istinu str.10 Sarajevski sajam knjiga

Priča koja traje s tr.1 8

Potrošene uspomene

s t r: 3 2

Skupština Saveza održana u Vekšju

ŠEHER 3 BANJA LUKA

In memoriam

Nail Najko Osmančević (1936.-2015.)

Vrijedni hroničar Foto: Slobodan Rašić Bobara

Napisao: Džavid Gunić

Nail Najko Osmančević rođen je u Gornjem Šeheru, najstarijem dijelu Banjaluke, 1936. godine, u jednoj od uglednih porodica Osmančevića sa Graba. U svom gradu završio je Gimnaziju i Pedagošku akademiju, a svoje obrazovanje zaokružio je diplomom novinarske škole u Beogradu.

Od svoje rane mladosti bio je zaljubljenik lijepog pisanja, ogledavši se i kao pjesnik za djecu. Prvih pet radnih godina proveo je u prosvjeti kao nastavnik i direktor Osnovne škole u Kozarcu, a potom se opredijelio za novinarstvo. U toj složenoj i teškoj profesiji ostao je do odlaska u penziju. Bio je prvi urednik privredne rubrike „Glasa“. Nakon toga radio je kao dopisnik i urednik jugoslovenskog lista „Privredni pregled“, a uređivao je i više listova banjalučkih kolektiva, uvijek sa posebnim interesovanjem za praćenje i razvoj privrede Banjaluke, regije, BiH i njenih poslovnih relacija na jugoslovenskom prostoru. Ipak najradije je pisao reportaže i literarne zapise o običnim ljudima kao i feljtone iz naše prošlosti.

Uz to bio je aktivan društveno-politički radnik. Deset godina bio je član Predsjedništva i predsjednik komisije za informisanje Opštinskog vijeća Saveza sindikata, potpredsjednik RKUD-a „Pelagić“, a više godina bio je predsjednik žirija manifestacije „Kakav turizam želimo u Bosanskoj Krajini“, čiji je organizator bila Osnovna privredna komora Banja Luka.

Od 1998. godine uređivao je list „Zavičaj“ posvećen izbjeglicama i raseljenom stanovništvu na ovim i sa svih prostora gdje žive. „Zavičaj“ je dostizao tiraž i do 30 hiljada primjeraka. I nije slučajno, jer je „Zavičaj“ bio posvećen događajima, EHER 4 Š BANJA LUKA

zbivanjima, sudbinama, ljudima i porodicama na ovim prostorima i prostorima šireg okruženja. Uz svoj rad angažovao je i veliki broj saradnika, a ostvario je i punu saradnju sa udruženjima povratnika Banjaluke i šireg područja. Rad i svoj angažman nastavio je pišući hronike Gornjeg Šehera i Banjaluke. Počeo je knjigom „Gornji Šeher kolijevka Banjaluke“, koja je doživjela i drugo izdanje, a taj svoj opus zaokružio je, kroz desetak knjiga, knjigom „Banjaluka između dva svjetska rata“. To je njegov amanet mladima da kroz njegove publikacije, knjige, saznaju više o gradu i sredini u kojoj su rođeni oni ili njihovi roditelji, jer su sve njegove knjige opredijeljene naporom da se ne zaboravi gdje smo živjeli i kako smo proživjeli.

U svemu šta je radio bio je temeljit.

Dane je provodio u Arhivu, jer su gotovo sve njegove knjige bile bazirane na istorijskim dokumentima. Znali smo satima razgovarati o nekim pitanjima ili događajima koji su njega zanimali, a koje je htio pre-

točiti u svoju knjigu. Kada je pripremao prvu knjigu razgovarao je sa više ljudi, jer nije htio da ispusti nijednu porodicu koja je živjela u Gornjem Šeheru.

Volio je Gornji Šeher, svoj Grab, prijatelje. Kada je pisao knjigu o stanovanju đaka iz okolnih sela u muslimanskim porodicama poslije Drugog svjetskog rata, jer u okolnim selima nije bilo škola, o svakom od njih pričao je sa sjetom, upoređivajući to vrijeme sa vremenom u toku i poslije zadnjeg rata. Mnogi od tih đaka ostali su mu bliski prijatelji Vukašin, Gojko, Ostoja...

Kao čovjek bio je cijenjen i prihvatljiv u svim sredinama gdje je radio i boravio, čovjek širokih pogleda i otvorenog srca, ne dijeleći ljude po statusu, vjeri i naciji.

Za svoj rad dobio je više društvenih priznanja. Uvijek je isticao da su mu najdraža ona koja su se odnosila na novinarski rad.

Za sve što je uradio i ostavio iza sebe neka mu je veliko hvala.

Saradnja

SAVEZ BANJALUČANA I NBV NA ZAJEDNIČKIM POSLOVIMA Foto: Goran Mulahusi?

Tekst: Zlatko Avdagić

Predstavnici Saveza Banjalučana u Švedskoj boravili su 6. maja u Stockholm-u gdje su se sastali sa predstavnicima Trezvenjačkog obrazovnog saveza – NBV. Cilj posjete je uspostavljanje šire saradnje između ove dvije organizacije i upoznavanje sa trenutnom situacijom i aktuelnim projektima.

Delegaciju Saveza činili su: predsjednik Mirsad Filipović, članovi Glavnog odbora Enisa Bajrić i Elmedina Kušmić , urednik Magazina „Šeher Banja Luka” Goran Mulahusić i Zlatko Avdagić. Oni su razgovarali sa Jonatan Hjort-om, predsjednikom NBV Saveza, Åke Magnusson-om, direktorom, Rolf Andersson-om, šefom personalnog, Katarina-om Kjellberg koordinatorkom NBV Saveza, te Stefan Lahall-om, odgovornim za strateška pitanja. Dogovorili su se o daljoj saradnji i planirali neke zajedničke programe u narednom periodu.

Ovom prilikom Savezu Banjalučana uručena je i potvrda o saradnji, a na osnovu ranije potpisanog ugovora.

Savez Banjalučana u Švedskoj se zahvaljuje domaćinima na gostoprimstvu i konstruktivnom razgovoru s nadom u uspješnu saradnju i obostranu dobrobit u budućnosti. tekst:Zlatko Avdagić foto:Goran Mulahusić

Företrädare för Riksförbundet Banja Luka i Sverige: Mirsad Filipović Förbundsorförande, Enisa Bajrić - styrelsemedlem, Elmedina Kušmić - styrelsemedlem, Goran Mulahusić – redaktör på magasinet Šeher Banja Luka och Zlatko Avdagić – ekonomi ansvarig var i Stockholm den 6 maj i samband med arbetsbesök med representanter från Nykterhetsrörelsens bildningsverksamhet - NBV. Syftet med besöket var att etablera ett bredare samarbete mellan de två organisationerna samt att diskutera den nuvarande situationen och olika pågående projekt.

Efter en gemensam middag och samtal med företrädare för NBV: Jonathan Hjort Förbundsordförande, Åke Magnusson - Förbundsrektor; Rolf Andersson - HR chef, Katarina Kjellberg – Förbundskoordinator och Stefan Lahall - Verksamhetsstrateg, presenterades och diskuterades gemensamma aktiviteter inför nästkommande period. Vid detta tillfälle fick Riksförbundet Banjaluka officiellt intyg om partnerskap grundat på tidigare tecknat avtal.

Riksförbundet Banjaluka i Sverige vill tacka värdarna för gästfriheten och konstruktiva samtal, med hopp om ett framgångsrikt samarbete och ömsesidig nytta i framtiden.

Rolf Andersson, Stefan Lahall, Mirsad Filipović, Enisa Bajrić, Almedina Kušmić, Jonathan Hjort, Åke Magnusson, Katarina Kjellberg i Zlatko Avdagić

Saradnja Dvojica predsjednika upravnih odbora: Mirsad Filipović i Jonathan Hjort

Jonathan Hjort sa važnim certifikatom

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Jasenko Selimović, rođen je 1968. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Izbjegao je u Švedsku krajem 1992. godine. Obrazovao se na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Dramskom Institutu u Štokholmu, Universitetu u Lundu i Universitetu u Edinburgu (Velika Britanija). Po završetku školovanja radio je u raznim pozorištima u Švedskoj, a poslije toga bio je na dužnosti direktora u Geteborškom Gradskom Pozorištu. Režirao je drame, tv-filmove i dobio niz značajnih nagrada za svoj rad. Bio je domaćin u TV-programu Pričati ozbiljno.

Proglašen je za ličnost godine grada Geteborga i za Evropsku ličnost godine u Švedskoj. Pisao je hronike za magazin Fokus, Dobro Jutro, Svijete (Švedski radio) i za brojne novine. Od 2009 je aktivnije uključen u politiku i član je Liberalne stranke. Radio je kao državni sekretar u ministrarstvu rada 2010-2014. Njegova partija ga je kandidovala za EUParlament kao trećeg na svojoj listi. Od jeseni ove godine je član EUParlamenta. Dokazani je borac za širenje istine o agresiji na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu.

RAZGOVOR SA JASENKOM SELIMOVIĆEM, EVROPSKIM PARLAMENTARCEM

JA SAM SAMO GOVORIO ISTINU Vizija o proširenju Evropske unije na Balkan voljstvo družiti se sa ljudima, sresti ih i upoznavati. Bilo je zaista i divnih momenata. I odličnih ćevapa!

Razgovarao: Mirsad Filipović

Prvo da Vam u ime čitalaca i redakcije našeg magazina, „Šeher Banjaluke“, čestitam na izuzetnom uspjehu - ulasku u Evropski Parlament. Obradovali ste, osim vaših partijskih simpatizera, i brojne Bosance i Hercegovce koji su Vam ukazali povjerenje, glasajući za vas. Kako ste doživjeli ovu prijatnu novost?

-Šta reći, za ovo smo se toliko trudili svi. Veoma sam sretan i želim se ovom prilikom zahvaliti svima koji su me podržavali i koji su radili zajedno sa mnom za ovu veliku stvar. Meni je ovo veoma važno, zbog nas, zbog BiH. Vaša, i naša, nastojanja nisu bila uzaludna i ovome uspjehu sigurno je prethodio dugotrajan i složen rad. Možete li nam ukratko opisati kako je tekao taj proces.

-Ovaj rad zahtijevao je mnogo odricanja, mnogo priprema i objašnjenja. Ljudi su često izloženi pritiscima svakodnevice i uskraćeni su za određene informacije i pojedinosti. Bilo mi je zado8 ŠEHER

BANJA LUKA

U predizbornoj kampanji mnogo ste govorili o važnosti borbe protiv otvorene mržnje prema strancima i širenju EU prema zemljama Balkana, uključujući tu u prvom redu BiH. Da li ćete uz druge obaveze prema švedskom društvu, koje vas čekaju u Briselu, održati obećanje i pokušati pomoći i našoj zajedničkoj domovini?

-Svakako da ću dati sve od sebe. Ja sam izašao na izbore i krenuo u kampanju sa namjerama i željama, sa vizijom o proširenju Evropske Unije na Balkan. Ja ću raditi na tome koliko god budem mogao! Od samog početka!

Nešto što također cijenimo kod Vas su vaši medijski istupi, predavanja, diskusije i argumentiranje o širenju istine o vojnoj, političkoj i ekonomskoj agresiji prema BiH, koja je za posljedicu imala genocid i masovno etničko čišćenje. Rizikovali ste mnogo toga, zar ne?

-Ja sam samo govorio istinu. Istina nekad zvuči grubo i bolno, ali je istina najvažnija. Moramo se učiti svi da se nosimo sa vlastitom odgovornošću i da znamo kakve su konsekvense neistine.

Vi ste čovjek koji je iz jednog kulturnog miljea ušao u svijet politike. Šta je bio motiv za takvu drastičnu promjenu?

Intervju

Foto: Goran Mulahusić

-Ja nisam osjećao da svojim aktivnostima u teatru i kulturi činim bog zna koliko za bolji svijet. Lijepo se time baviti, ja sam uživao, ali ako hoćeš da pomogneš drugima – nije teatar i kultura najbolji način. Jednostavno, to mi se činilo presporo. Trebao sam nešto što će mi dati prostor za brze reakcije. A politika je puno bolji i brži način da se stvari promijene, da se nešto napravi. Zato sam otišao u politiku.

jek bila najpozitivnija prema Evropskoj Uniji i jedina se zalagala za proširenje Evropske Unije na Balkan. Jedina! A ja sam ih već u izbornoj kampanji nagovorio da javno kažu da će podržati proširenje. Šta ostaje da uradimo? Da tražimo koalicije sa ljudima iz drugih grupa koji su za to proširenje, kako bismo dobili većinu.

A vlade raznih zemalja treba da podrže ovu Njemačko-Francusku inicijativu za proširenje. Nadam se da će ova Švedska vlada to uraditi. Nadam se, ali ja tu sada nemam puno utjecaja.

Jesen se približava i Vaš odlazak u Brisel. Možete nam ukratko objasniti kojoj grupi- alijansi ćete pripadati i u kojem resursu ćete raditi?

Želimo Vam puno uspjeha na novoj dužnosti, i da se Vaše progresivne ideje i želje ostvare u što većem obimu. Hvala Vam što ste, uprkos Vašoj zauzetosti, odvojili vremena za naše čitaoce.

-Evropski parlament je podijeljen na nekoliko velikih grupa.

Mi, liberali, pripadamo jednoj grupi koja se zove ALDE - Aliansa Liberala i Demokrata u Evropi. Jako mi je drago da je ta grupa uvi-

-Hvala i vama, i još jednom se želim zahvaliti mojim glasačima.

Srdačan pozdrav svima!

Ako morate izabrati: Crno ili Bijelo Svijetlo plavo! Liberalno. Ćevapi ili Hamburger Pa kakvo je to pitanje? Ćevapi, naravno!

Ja se ne družim sa onima koji izaberu hamburger.

Džeko ili Zlatan Kad ga Džeko makazama, preko leđa zavali, sa centra, pred 100 hiljada ljudi, tad ćemo glasati za njega. Do tada – Zlatan.

Film ili Teatar Film je lakše napraviti. I levat ga može izrežirati da se to može svariti. Ali dobar teatar (baš dobar, ne ono ko fol „dobar“) – to samo mogu carevi. Ko Sidran. Teatar.

akademiju sam išao zajedno sa Danisom.

Neću vam reći kako smo ga zvali.

volim bozu - nikako. Ni kad je Ramiz na Čaršiji napravi.

Torta ili Baklava Ma baklava, kakva torta? Šta je to?

Stockholm ili Sarajevo Ja ni bez jednog ne mogu. Ja u Stockholmu – lijepo, fino, mirno, bogato, sređeno, prekrasno. Ali sve – samo površina. Nema uspomena, nema moje teta Raze sa vrućim somunom u četiri ujutro, nema ćoška gdje sam je prvi put poljubio, nema akademije i budala sa kojima sam se budio teške glave, nema ni pretjerane ljubavi ni pretjerane mržnje. A ja u Sarajevu – kao da imam neku tajnu vezu sa stoljećima. Kad udahnem - kao da dišem historiju. Ali me ona sadašnjica pritisla ko pegla!

Ingrid Bergman ili Greta Garbo Greta. Neću vam reći zašto.

Kapitalizam ili Socijalizam Majka mi je član CKBIH bila pa ne smijem da lajem.

Liberalizam ili Konzervatizam Liberalizam vazda - ne volim kolektive.

Nek svak fura kako hoće.

Boza ili Coca Cola E došlo doba da se izda – Coca Cola. Ne

Sir Laurence Olivier ili Al Pacino Težak izbor ali – Olivier. Kad me Al Pacino u Scarfaceu pogleda – ja se naježim.

Al kad me onaj Olivier u Maratoncu pita „Je li sigurno“ – mene svi zubi zabole! I zdravi i bolesni. Užas, majke mi! A skoro mi pedeset godina!

Derviš i smrt ili Zločin i kazna Derviš i smrt. Hasan! „Ne jebe živu silu“.

Indexi ili Bijelo Dugme Brega je moje djetinjstvo, moje ljubavi, moje uspomene, moje ulice, moje osamdesete opisao. Brega.

Valter brani Sarajevo ili Bitka na Neretvi Valter - zbog one Azre Skojevke.

Ničija zemlja ili Sjećaš li se Dolly Bell Kusto ga je ...bozaje... do zla boga. Taj film mu je divan al brate.... A na ŠEHER 9 BANJA LUKA

SA SARAJEVSKOG SAJMA KNJIGA

Foto: Goran Mulahusić

PRIČA KOJA TRAJE… Promocije našeg magazina i nove knjige Banjalučkih žubora, te novih knjiga naših autora – Živo na štandu pisaca iz dijaspore – Nagrada za najbolju dječju knjigu na ovogodišnjem sajmu pripala izdavačkoj kući »Bosanska riječ« iz Tuzle i Wuppertala za pjesme i priče Ismeta Bekrića »Patuljci se uvijek vraćaju«

»Banjaluka je jedna slojevita, otvorena priča, u koju svako od nas upisuje svoje stranice, unosi svoj dah. Priča je to koja traje…« Ovo je zapisano u uvodniku nove, već 17. knjige Banjalučkih žubora, s naslovom »Vrbaska priča«.

A ta banjalučka, vrbaska priča utkala se u zajedničku bosanskohercegovačku priču, »ispričanu« stranicama brojnih literarnih, publicističkih i naučnih djela, izloženih na ovogodišnjem 27. Međunarodnom sarajevskom sajmu knjiga, održanom od 22. do 27. aprila u SkEHER 10 Š BANJA LUKA

enderiji. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i ove godine je obogatilo sajamske panoe i promocije novim djelima naših autorakoji žive i stvaraju širom svijeta, i koji su došli u Sarajevo, da se druže i predstave svoja djela. Među njima je zapaženo i učešće literata iz Banjaluke, koji su čitali stihove i prozu iz svojih knjiga, te sa stranica zajedničkih izdanja, prije svega magazina »Šeher Banjaluka« i godišnjaka »Banjalučki žubori«.

ŠIROKO OTVORENE STRANICE I ova smotra knjiga bila je lijepa prilika da predstavimo nove brojeve naše »Šeher Banjaluke«, o kojoj je govorio član naše redakcije Goran Mulahusić, naglasivši ono što glavni urednik Mirsad Filipović stalno ponavlja u uvodnicima – ovo glasilo, u kojem se prepliću informacije, komentari, reportaže, sjećanja, susreti, stihovi i proza, široko je otvoreno za saradnju, dajući zapažen prostor temama i autorima koji nisu samo ban-

jalučki. Riječ je zapravo o bosanskohercegovačkom magazinu u kojem sarađuju naši autori iz cijeloga svijeta, od Australije i SAD-a do Skandinavije i BiH. Neki stalni saradnici, koji su došli na Sajam da predstave svoje knjige, »izašli« su tako i sa stranica našeg magazina – Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić, Zlatko Lukić, Idriz Saltagić, Ismet Bekrić, Migdat Hodžić, Denis Dželić.

Novu knjigu Banjalučkih žubora, »Vrbasku priču«, predstavio je urednik IsmetBekrić, a bili su tu i saradnici Enisa Osmančević Ćurić, Šimo Ešić, Denis Dželić, koji su čitali svoje pjesme i poetsku prozu. Uvodni dio promocije bio je poseban omaž saradnicima koji, nažalost, nisu više među nama, ali su zato njihova djela dobila još dublji smisao: Nenadu Radanoviću, Jovanu Joci Bojoviću, Slavku Podgorelcu i Goranu Terziću. »Zar mi je potreban neko na ovombrdu? / Možda prijatelj, / koji ode još dalje.« Ovi stihovi Jovana Bojovića na najbolji način izražavaju smisao okupljanja pisaca na sajmu knjiga, koje na najbolji način povezuju riječ i duh naše literature, iako rasute, ipak zgusnute u svojim porukama.

Kao što su one koje nam u novim Žuborima još kazuju: Severin D. Rakić, Adem Čukur, Mišo Vidović, Mirsad Omerbašić, Jasmin Zemić, Mustafa Bajagilović, Kemal Coco, Fikret Tufek, Šemso Avdić, Kemal Handan, Namik Hrle, Sulejman Kovačević, Aljoša Mujagić, Sadeta Sokol, Edhem Trako, Mersad Rajić, Salih Đođić, Sakib Salama, Atif Turčinhodžić i Ismet Bekrić, te likovni umjetnici: Alojz Ćurić, Omer i Tarik Berber, Alija Sarač, Jovan Spremo, Ifeta Štaljo Rakić i Anto Miketa.

Saradnica »Šeher Banjaluke« i »Banjalučkih žubora« Ljubica Perkman na sajam je ovog puta došla i sa knjigom priča »Miris šumskih jagoda«, u kojoj najviše piše o svome djetinjstvu u Čelincu i školovanju u Banjaluci.

PISCI KAO SUPUTNICI Bila je ovo prilika i da se predstavi izdavač i štampar »Banjalučkih žubora«, koji se potpisao i pod više djela banjalučkih i bosanskohercegovačkih autora – to je Grafička radionica »Bor« u Ilirskoj Bistrici, na jugu Slovenije, koja je između ostalog objavila knjige naših sugrađana: Velide Džigumović, Denisa Dželića, Nedžada Talovića, Seada Mulabdića, Sadete Sokol i Azre Dedić. Uz njihove naslove, predstavljene su i dvije poetske zbirke VladimiraVekića, koga su

Živo na štandu pisaca iz dijaspore

Pjesnik Šimo Ešić sa vrijednim predstavnicama Dječijeg grada u Sarajevu

Prozaisti i pjesnici: Mehmed Đedović, Zlatko Lukić i Zejćir Hasić Djeca Dječijeg grada na promociji knjige "Patuljci se uvijek vraćaju"

Na promociji "Šeher Banjaluke": Enisa Osmančević Ćurić i Denis Dželić

životni putevi vodili iz njegove srednje Dalmacije i preko Bosne i Hercegovine, pa Srbije i Hrvatske, do Slovenije, u kojoj je penzonisan kao viši željeznički prometnik, a sada živi u Rogatcu kod Rogaške Slatine. Uz pjesme iz »Suputnika« u centralnoj sajamskoj dvorani slušali smo i njegove stihove iz izabranih pjesama »Odsjaji« o kojima Jure Drljepan piše: »Njegovi vlakovi voze ljude iz idiličnosti sela u lažni sjaj velegrada a njegovi junaci obični su ljudi u zupčanicima vremena.« Slovenski pjesnik i kritičar Marjan Pungartnik naglašava da »život zapljuskuje njegovu literaturu«.

Tako su i pisci postali istinski suputnici na putu kulturne saradnje i preplitanja stvaralačkih vrijednosti; djela banjalučkih i bosanskohercegovačkih autora, pisana na raznim meridijanima svijeta, svjetlo dana i oka ugledala su u jednom malom slovenskom mjestu koje je postalo osobeno kulturno središte. U tome je i značaj stvaralaštva bez granica, literature koja povezuje i oplemenjuje.

PISCI SE UVIJEK VRAĆAJU

Djeca kao likovi iz bajki Djeca kao likovi iz bajki

Goran i Ismet

Na štandu pisaca iz dijaspore bilo je živo svih sajamskih dana. Susreti, razgovori, potpisivanje knjiga, svojevrsne promocije. Ovdje su i gostoljubivi domaćini iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH koje i u finansijskim teškoćama ulaže napore da se ne prekine ovaj put knjige, ovaj stvaralački kontinuitet.

Ovdje je i pisac Šimo Ešić čija izdavačka kuća »Bosanska riječ« objavljuje djela autora iz dijaspore. I ove godine došla je sa više novih naslova, među kojima su i knjige Ranka Pavlovića »Mašta na tufnice« i Ismeta Bekrića »Patuljci se uvijek vraćaju«. Među brojnim izloženim knjigama »Bosanske riječi« primjećujemo vidnu zastupljenost pisaca iz Banjaluke, od Petra Kočića, Nasihe Kapidžić Hadžić, Nenada Radanovića, Stanka Rakite, do Enise Osmančević Ćurić, Irfana Horozovića, Ranka Risojevića, Ranka Pavlovića, Kemala Coce, Ismeta Bekrića, Idriza Saltagića, Zlatka Lukića, Edhema Trake, Denisa Dželića, Kemala Handana.

I tako, još jedan sajam knjiga, još jedno predstavljanje stvaralačke dijaspore. »Patuljci se uvijek vraćaju« naslov je knjige Ismeta Bekrića koja je nagrađena kao najbolja sajamska knjiga za djecu. A mi još dodajmo: Pisci se uvijek vraćaju!

Pripremila redakcija

Reportaža

PRIZNANJE BANJALUČKOM PISCU ODA DJETINJSTVU

»PATULJCI SE UVIJEK VRAĆAJU« ISMETA BEKRIĆA I »BOSANSKE RIJEČI« - NAJBOLJA KNJIGA ZA DJECU NA OVOGODIŠNJEM SAJMU LIJEPIH STRANICA Samo desetak dana nakon što je u Banjaluci dobio značajnu regionalnu nagradu »Princ Dječijeg carstva«, u okviru tradicionalne književne manifestacije »Dječije carstvo«, bosanskohercegovački i banjalučki pisac IsmetBekrić, naš stalni saradnik, dobio je još jedno vrijedno priznanje – njegova nova knjiga za djecu dobila je nagradu 27. Međunarodnog sarajevskog sajma knjiga kao najbolje izdanje za djecu. Riječ je o knjizi pjesama i priča »Patuljci se uvijek vraćaju« koju je objavila izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle i Wuppertala. Urednik edicije »Mali princ« i izdavač Šimo Ešić ističe zadovoljstvo što ovo veliko priznanje ponovo krasi njegova izdanja, čime se nagrađuju i literarni dometi Ismeta Bekrića, i opredjeljenje njegove »kuće sa srcem« da u prvi plan svoje misije postavi upravo knjige za djecu.

Knjiga »Patuljci se uvijek vraćaju« predstavljena je i u okviru ovogodišnjjih sajamskih manifestacija, a o djelu su govorili

pisci Enisa Osmančević Ćurić i Šimo Ešić. »I, evo nas ponovo kod naziva knjige. I, mada nisu bajke, moglo bi se reći da i pjesme i priče u ovoj lijepoj knjizi imaju neštobajkovito iako pjevaju i pričaju o realnom svakodnevnom životu. Ali, gotovo u svakoj pjesmi i priči postoji ono zrnce ljepote i dobrote, koja može obasjati dječiju dušu, kao najblistaviji krunski dragulj.

Može osvijetliti neke vječne istine i vrijednosti…«, rekla je o ovoj knjizi pjesnikinja Enisa Osmančlević Ćurić, poručujući: »Uđite, djeco, u ovu knjigu radoznalim srcem.« I pjesnik Šimo Ešić je napomenuo da je ovo knjiga kojom je savremena književnost za djecu u našoj zemlji dobila još jednu neizbrisivu zlatnu stranicu: »Cijela knjiga je, u stvari, oda djetinjstvu – onom koje ne prolazi i koje nas ne napušta i kada odrastemo i postanemo ljudi, sasvim svojim vrlinama i manama, brigama, obavezama, odgovornostima – sa svime što čini život.«

Sa promocije "Šeher Banjaluke" i "Vrbaske priče"

Š E H E R 13 BANJA LUKA

Reportaža

FERHADIJA OPET SIJA

Susret sa inženjerom Seadom Lalom Pašićem, direktorom obnove čuvene banjalučke džamije

Završetak svih radova očekuje se do 7. maja, Dana džamija – Ugrađeno oko 70 posto materijala koji je bio upotrijebljen i daleke 1579. godine - Za gradnju Arnaudije pribavljene sve dozvole

Piše: Kemal COCO Ferhadija je ponovo ljepotica Banja Luke kao što je bila od 1579.godine do 7. maja 1993. godine kada su je neprijatelji Bosne i Hercegovine porušili (minirali), a nekoliko mjeseci kasnije uklonili i temelje. Svi građevinski radovi su potpuno završeni. „Stručnjaci koji su vršili rekonstrukciju unutrašnjeg dijela Vijećnice u Sarajevu još obavljaju unutrašnje radove na Ferhadiji i obećavaju da će ih završiti do 7. maja - Dana džamija. Od tog dana Ferhadija će biti ono što je stoljećima i bila – ponos najvećeg i najljepšeg grada u Bosanskoj Krajini“, kaže ing. Sead Lala Pašić, direktor obnove ovog izuzetnog kulturnog i vjerskog spomenika. I ističe da je obnova trajala skoro devet godina, ali je završena onako kako su samo najveći optimisti željeli.

LJEPOTICA ZAKOPANA NA DEPONIJI Kakve su bile namjere rušitelja banjalučkih džamija, a među njima Ferhadije i Arnaudija, najbolji pokazitelj je mjesto gdje su „zakopani“ ostaci ovih spomenike.

Poslije desetak godina šutnje, napokon je rečeno da su materijali kojima su bile sagrađene ove džamije na deponiji otpada u Ramićima kod Banje Luke. „Rušitelji ovih džamija znali su za vrijednost svakog njihovog dijela (kamena).

Zato su kamenje ovih džamija miješali i zatrpali drugim kamenjem, ali i smećem, na dubini negdje većoj i od pet metara. Očekivali su da nikada neće biti pronađeno, i da džamije neće biti ponovo sagrađene. Na sreću, to im se nije ispunilo. Ferhadija je ponovo na istom mjestu, u milimetar iste dužine i širine, gdje je stajala više od 14 Š E H E R

BANJA LUKA

Slike: Sead Pašić Lala

400 godina, a to isto će se dogoditi i Arnaudiji. Za njenu izgradnju pribavljene su sve potrebne dozvole i, lično mislim, da nije daleko dan kada će započeti i njena gradnja“, govori ing. Sead Pašić, koji je ovih dana doživio prijatno iznenađenje.

Građevinski fakultet u Beogradu dodijelio mu je „Zlatni indeks“. To je priznanje koje dobivaju svršeni studenti ovog fakulteta za rad u struci tokom radnog vijeka. „Da li je i rad na obnovi Ferhadije doprinio ovom priznanju?“ postajemo radoznali. „To ne znam. Jedino mi je poznato da se ovo priznanje dodjeljuje onima koji su svojim radom opravdali ugled Građevinskog fakulteta u Beogradu. A ja sam za vrijeme obnove Ferhadije sarađivao sa mnogim institucijama čije je sjedišta u Srbiji. Možda su ljudi uvidjeli da radim veoma zahtjevan posao“, dodaje ing. Pašić koji je punih 15 godina bio prvotimac nogometne ekipe BSK-a i koji je od rane mladosti znao da prvo treba završiti školu (fakultet), a ostatak slobodnog vremena posvetiti sportu. Zato je i odbio ponude poznatih klubova da postane profesionalni nogometaš. I sada tvrdi da nije pogriješio, pogotovo poslije dobijenog priznanja iz Beograda.

SKENIRANO VIŠE OD 3.500 ELEMENATA Priznaje ing. Pašić da je teško opisati ogroman trud kojeg su uložili obnovitelji jedne od najstarijih džamija na Balkanu, ali ističe da je veoma, veoma velik. „Dovoljno je reći da su neprijatelji Ferhadije iskopali, i na deponiju otpada u

Re-

Detalji iz unutrašnjosti Ferhadije

Ramiće odnijeli, svaki kamen iz temelja, a prazni prostor zatrpali pijeskom i zemljom kojeg su donijeli sa raznih strana grada. Oni su bili sigurni da je Ferhadija za sva vremena napustila Banju Luku. U tome, hvala Bogu, nisu uspjeli“, kazuje ing. Pašić i dodaje da je bilo veoma mnogo posla oko izgradnje temelja jer je trebalo pronaći svaki kamen i ugraditi ga na isto mjesto na kojem je bio postavljen daleke 1579. godine.

Obnovu Ferhadije finansirale su sve evropske zemlje, osim Rusije. Zadatak pred graditeljima, odnosno obnoviteljima, bio je jedinstven: da džamija bude ista kakva je bila dan prije njenog miniranja. „Siguran sam da smo u tome uspjeli, jer je sve što se moglo pronaći 'došlo na svoje mjesto', a dimenzije su u milimatar iste kao što su bile prilikom prve gradnje“, ističe naš sagovornik uz naznaku da poslove kakvi su bili u obnovi Ferhadije mogu raditi samo ljudi koji vole svoj posao. Posebno ističe klesare iz Fojnice, koji su zanat učili kod klesara na otoku Braču, a koji su radili na obnovi mostarskih džamija. Takvih profesionalaca je malo u cijeloj Evropi. Ovi ljudi svoj posao rade prvo iz ljubavi, pa tek onda za novac, Poznato je da je džamija Ferhadije spomenik kulture pod zaštitom UNESCA i da pri njenoj obnovi sve mora biti onako kako je bilo prije rušenja. Graditelji su bili toga svjesni i tako su i radili.

Na poseban lokalitet u naselju Vrbanja prvo su sa deponije smeća u Ramićima dovezeni elementi (kamenje) koji su bili ugrađeni u zidine Ferhadije. Prvi posao bio je da se odvoje elementi koji su pripadali Ferhadiji (rušitelji su namjerno pomiješali kamenje ovih džamija kako bi eventualno budućim graditeljima otežali posao). „Taj posao, uz pomoć savremene tehnike, obavljali su 'ljudi od struke', a zatim je nastao najteži dio posla: to je značilo da smo više od 3.500 fragmenata trodimenzionalno skenirali da bismo odredili kojoj od džamija pripadaju. Posebno smo vodili računa o ukrasnim dijelovima koji su sadržavali fragmente boja da bi poslužile kao vodilja u kasnijem pronalaženju adekvatnih boja i njihovo mjesto u džamiji. Moram priznati da o Ferhadiji kao objektu nismo imali mnogo podataka. ali smo se brzo snašli. Zahvaljujući uposlenicima Zavoda za zaštitu spomenika u Kotoru, koji su radili na sanaciji Ferhadije poslije zemljotresa (oktobar 1969.godine), dobili smo potrebnu arhivu i na taj način riješili mnoge probleme. Inače moram istači da su nam sve institucije u svim državama Balkana, od kojih smo zatražili bilo kakvu pomoć, rado pružile pomoć i stekao sam utisak da je svima želja da Ferhadija ponovo bude onakva kakva je bila, i na istom mjestu“, kazuje ing.

Pašić i prisjeća se svog susreta daleke 2006. godine sa tadašnjim reis. ulemom Mustafom ef. Cerićem. Priznaje da je bio obradovan ponudom da bude glavni inžinjer (direktor obnove) Ferhadije, ali i zabrinut da li će povjereni posao uraditi onako kako treba. „Sada, kada je sve završeno, sa ponosom mogu naglasiti da je sve urađeno onako kako su najveći optimisti i stručnjaci željeli. Svaki kamen koji je pronađen 'ponovo je na svom mjestu', a dimenzije džamije su u milimetar iste kakve su bile.

Treba pohvaliti i izvanredan projekat kojeg je uradio profesor Muhamed Hamidović, a koji je nama graditeljima umnogome olakšao posao, iako se danonoćno radilo više od osam godina. Svi oni koji su radili na obnovi Ferhadije iz sebe su izvlačili posljednje atome znanja i snage kako bi svoj dio posla uradili kako najbolje znaju i umiju. Današnji izgled Ferhadije njihova je najveća nagrada“, riječi

su ing. Seada Lale Pašića koji priznaje da velike zasluge što Ferhadija ponovo krasi Banju Luku ima dr. Mustafa ef. Cerić koji je obnovu najpoznatije džamije u Banjoj Luci internacionalizirao, što je rezultiralo novčanim donacijama brojnih ambasada u Bosni i Hercegovini.

Samo riječi hvala ima naš sagovornik i za sve članove Islamske zajednice u Banjoj Luci, kao i o zanatlijama kojima su povjereni pojedini radovi. Smatra da su svi uradili svoj dio posla na najbolji mogući način. „Neimar Sead“, kako su ga prijatelji već počeli zvati, priznaje da je imao hiljade neprespavanih noći, da je prešao hiljade kilometara u potrazi za najboljim rješenjima ponovne izgradnje Ferhadije, ali i trenutaka kada stariji Banjalučani, koji nisu islamske vjeroispovjesti, govore kako je džamija ista kakva je nekada i bila, kako ponovo uljepšava Banju Luku „Kada čujem ovakve riječi starijih Banjalučana zaboravim sve noći bez sna i budem ponosan na sve graditelje sa kojima sam ovih osam godina radio“, kaže ing.

Pašić koji sada živi u Sanskom Mostu i koji je nedavno penzionisan. Istina, on je posao direktora obnove Ferhadije obavlja za simboličnu nadoknadu jer je i na taj način želio dati svoj doprinos obnovi ove džamije.

ARNAUDIJU PREPUSTITI MLAĐIMA Na upit da li se neimar Sead umorio odgovara da „kada gleda Ferhadiju kako izgleda“ nije, ali priznaje da se poželio odmora.

U Banjoj Luci sve je glasnije razmišljanje da će svečano otvaranje Ferhadije biti 17. jula, prvog dana Ramazanskog Bajrama. Ing. Pašić kaže: „Mi građevinari smo svoj dio posla završili. Sve ostalo je stvar odgovarajućih organa. Bit će onako kako oni odluče.“ Na obnovu sada u Banjoj Luci čeka Arnaudija. Postajemo radoznali - da li će isti neimari koji su radili na obnovi Ferhadije samo promijenit lokaciju svog rada? „I Arnaudija je u građevinskom smislu izazovna i lijepe građevina. Budućim graditeljima ove džamije bit će mnogo lakše nego nama koji smo radili na obnovi Ferhadije. Ako je u obnovu Ferhadije ugrađeno oko 70 posto istog materijala koji je bio u trenucima rušenja, taj procenat će u Arnaudiji biti daleko veći jer su već skenirani i na posebnoj lokaciji ostavljeni potrebni elementi (kamene plohe). Znam da će mnogi građevinski radnici koji su radili na obnovi Ferhadije raditi i na obnovi Arnaudije, ali za sebe nisam siguran. Želim da posao obnove ove džamije dobiju mlađi inžinjeri, a mi stariji možemo im samo pomoći savjetima (ako to požele). To je moje mišljenje, ali odavno je poznata istina -nikada ne reci nikada. Možda je postanem i neimar i Arnaudije“, govori ing. Pašić uz nekoliko puta ponovljeno izvinjenje što ne može imenom i prezimenom, ali i nazivima ustanova i firmi, nabrojati sve one koji su radili da se Ferhadije ponovo vrati u svoj grad, ali i poruka rušiteljima nacionalnih bogatstava da na svijetu ima mnogo više graditelja nego rušitelja. Najbolji primjer tome upravo je Ferhadija.

Sasvim je sigurno da će ovogodišnja turistička ponuda Banje Luke biti bogatija za posjetu jednoj od najstariji islamskih građevina kulture na Balkanu. Sasvim je sigurno da će je posjećivati i oni koji su ranije posjetili „onu“ Ferhadiju, ali i ovu današnju za koju građevinari kažu da je potpuno ista kao i ona koja je sagrađena daleke 1579. godine.

Š E H E R 15 BANJA LUKA

Promocija

Moć literature Priče u novoj knjizi Radmile Karlaš „Pogrešan peron“ – „ostavljaju dojam poptpune vjerodostojnosti“ Nakon romana Četvorolisna djetelina (2009.) i Kad utihnu melezi (2010.) – upravo je, u izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje, objavljena nova knjiga Radmile Karlaš, zbirka kratkih proza naslovljena Pogrešan peron.

Korice je oblikovao Ismar Mujezinović, a u odlomcima iz recenzija u knjizi stoji slijedeće: “To je svijet naseljen demonima, utvarama, sjenama, slutnjama – ali Radmila Karlaš uspijeva literarno oblikovati te prostore racionalno nedohvatljivog, jer su joj, očito je, prisno bliski, jer žive u njoj, kao što i ona živi s njima. Stoga svaka od ovih proza, kao i knjiga u cjelini, ostavljaju vrlo snažan dojam potpune vjerodostojnosti (…) Ovdje je, dakle, posrijedi posebna potreba, pa i strast za poniranjem u psihološko, također i u nesvjesno, a za proznu književnu artikulaciju ovakvih prostora neophodan je i poseban spisateljski dar. Takvi svjetovi postuliraju, naime, pripovjednu sintaksu drukčiju od uobičajene, a Radmila Karlaš u tome je dosljedno samjerena, jer je autoričin sluh nedvojben, a njezin dar i vještina uobličenja razvijeni su često i do virtuoznosti.” (Amir Brka) “Šarenilo vjera i vjerovanja, pogledi na svijet, strategije razvoja i prije svega turbulencije koje su obilježile Balkan, nude poprište na kojem od ex jugoslavenske književnosti možemo uvijek očekivati semantička iznenađenja. To potvrđuju i priče Radmile Karlaš, upravo u smislu iznenađenja i neobičnih semantičkih obrta, zaokreta te usmjeravanja. Spisateljica je tako negdje potpuno metafizički usmjerena, drugdje zavičajno raspjevana i vezana na običaje bosanskog čovjeka, na drugom mjestu svijet je usmjeren u kozmos u za pisca tipičnoj melanholiji tragaoca. (…) Upravo priče u kojima Radmila Karlaš poseže za izuzetno osjetljivim temama pokazuju je kao zrelu i formiranu autoricu koja može suvereno izaći na kraj sa patetikom, jasnim i preciznim spisateljskim diskursom, što je i dokaz da je njena vještina majstorska. Mada se njena proza dotiče melanholije i zapletenih tema, upravo joj iznenadni semantički zaokreti i vitalno nadanje daju blistavu moć.” (Jurij Hudolin)

ica mnogih nevladinih organizacija u zemlji i svijetu (Sistem in tranzition Berlin, Verona forum Brisel, Asocijacija Sarajevo Ruan.

Forum Bosna i druge.) U svojim višestrukim javnim nastupima u zemlji i svijetu bila je bespoštedna kritičarka i oponentica akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije. Članica je Društva pisaca BiH. Živi u Banjaluci.

Radmila Karlaš rođena je u Banjaluci 1963. godine. Novinarstvom se počela baviti u svojoj dvanaestoj godini (revije Džuboks i Film). Široj javnosti poznata je kroz svoj višedecenijski rad u BBC, Voice Of Amerika, WDR, Alternativ Informativ Netvork (AIM), Video nedeljnik (VIN) i mnoge druge printane i elekronske medije. Bila je višegodišnja koordinatorica Amnesty International (AI) u BiH, te članŠ E H E R 17 BANJA LUKA

Reportaža

MAJ U BANJALUCI

POTROŠENE USPOMENE Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Bio je Praznik rada, bila je i poneka parola na kojoj se prizivalo bolje sutra u sjenci sjećanja na godine u kojima je većina imala sigurna radna mjesta, bilo je i poneko pivo ohlađeno u Vrbasu, kupljeno sićom na dnu džepova, o je i protesta i obećanja, samo nije bilo problema sa parama, jer para, jednostavno, nema...

Mnogi tvrde da je maj naljepši mjesec na banjalučkim ulicama: priroda se probudi , zazelene aleje, sunce rasipa svoje zrake, budi se i Vrbas-s, „mjerkaju“ ga Vrbaslije, pripremajući vrbaske dajak čamce, i sve lagano „miriši“ na to da ljeto nije tako daleko kao što je izgledalo u martu.

Prvomajski paradoksi A dođe i prođe i Međunarodni praznik rada 1. maj. Banjalučanima ni ove godine kriza nije bila prepreka da raspale roštilje, ohlade pivu, neki okrenu i janje. U tome su „prednjačili“ omladinke i omladinci, na što su ukazivali i medijski izvještaji da su „na poznatim banjalučkim izletištima uglavnom mlađi Banjalučani“. Malo stariji, preostali relikti radničke klase i pokojnog sred-

njeg staleža, “pretvoreni“ u zaposlenike, namještenike i u svašta nešto drugo, koliko se moglo pijuckali, mezili, i potiho pjevušili „da nam živi, živi rad“, iako sve manje vjerujući da rad „živi“ a oni da žive od svog rada! Trošili su posljednje uspomene na vrijeme kada nisu brinuli za redovnu isplatu ličnog dohotka, ni da će im neko „ukrasti“ one poznate tri osmice, ili uskratiti i pravo na godišnji odmor, topli obrok, rad na (ne)određeno vrijeme i sl... Ipak, bilo je mnogo više razloga da i ove godine veća grupa razvlašćene radničke klase i (ne)zaposlenih radnih ljudi i građana preskoči prvomajski uranak: U vremenu i prostoru gdje se broj nezaposlenih svakodnevno povećava, a vlast godinama uredno prosipa foluške o tzv.“privrednim reformama“, i gdje gladan sitom ne vjeruje, paradoksalno je oblježavati

Praznik rada! Stoga je jedini problem onima koji platnu listu nisu vidjeli godinama, a na tekućem računu tek toliko da ga banka ne ugasi, bio da svom potomstvu „iskopaju“ koju marku za tal sa rajom za roštilj i pivu!!!

Mlako NE...

Za divno čudo, prvog maja na banjalučkim ulicama bilo je i onih koji su protestovali!? Članovi Saveza sindikata RS (policijski izvještaji tvrde da ih je bilo 2500) protestno su šetali ukazujući na „konstantno kršenje radničkih prava i loš položaj zaposlenih“. Upozoravali su„da neće prihvatiti novi zakon o radu“, da će „ako treba i više od 120.000 radnika reći odlučno ne daljnjem urušavanju njihovih prava“. Šetali, nosili trans-

paretnte, galamili, „radile“ su zviždaljke, i sve to na očigled velikog broja policajaca, manjeg broja slučajnih šetača i i većeg broja penzionera izmamljenih prvomajskim suncem. Slučajni šetači i brojni suncem namamljeni penzioneri, ubrzo svako na svoju stranu, čini se bez prevelike želje da se pridruže koloni koja je na kraju završila u parku „Mladen Stojanović“. Neubjedljivi povici „lopovi, lopovi“, dok su prolazili pored zgrade Vlade RS, brzo su utihnuli, jer i njima je bilo jasno da ministri, doministri, i njima slični,vjerovatno negdje sjede za bogatom prvomajskom sofrom. I na kraju opet svako na svoju stranu: novinari, snimatelji, fotorepoteri, da u redakcijama „istresu“ kako su „i ove godine Prvi maj, Međunarodni praznik rada, prazovali uglavnom mladi uz roštilj, pivo i gitaru na tradicionalnim izletištima, dok su s druge strane , u protestnoj šetnji sindikalne organizacije još jednom ukazali na težak ekonomsko-socijalni položaj u kome se nalaze zaposleni, te jasno i glasno protiveći se najavljenim reformama u radnom zakonodavstvu“. Doviđenja, do sljedećeg Prvog maja!!!

U „privredne, finansijske, ekonomske i socijalne reforme“, koje su predstavnici entitetske vlasti najavljivali prije nego što će sjesti za prvomajsku sofru, čini se da niko više ne vjeruje.Izgleda da ne vjeruje ni vlast, jer pare nisu problem, novca nema!!!

Od obećanja se ne živi Na upozorenja ekonomista, ali i političke opozicije u RS (koja je postala i pomalo anemična u kritikama prema vlasti nakon što su postali dio vladajuće koalicije na nivou države BiH), da se „od obećanja ne živi“, izvršnoj vlasti u RS za krpljenje budžetskih rupa kako bi isplatila plate, penzije, socijalna davanja, ne preostaje ništa drugo nego da se zadužuje. Na stara zaduženja , koja su dostigla astronomske cifre, pokušavaju se „uvesti“ nova zaduženja, a vlast spas vidi u novim kreditnim aranžmanima i sa Međunarodnim monetarnim fondom(MMF). U trenutku pisanja ovog teksta (druga polovina maja mjeseca-op.aut), okončan je dvonedjeljni boravak njihove delegacije u BiH.Obavljeni su i razgovori sa predstavnicima vlasti RS, i nakon što je MMF „snimio“ stanje, zasad od novih kredita nema ništa!Prvo ispunite uslove, pa tek onda dobijate novac, jasna je poruka predstavnika MMF-a, a uslovi su između ostalih značajno smanjenje javne potrošnje, kontrola nad nižim nivoima vlasti, efiakasnija borba protiv kriminala i korupcije... Iako iz MMF-a tvrde da „novom aranžmanu nisu zatvorili vrata“, nisu ni precizirali kada će nastaviti pregovore, a ni kada se može očekivati da „otključaju“ kasu. Za aktuelnu entitetsku vlast nimalo prijatne vijesti, pa ponovo aktueliziraju poodavno pominjane tzv.“velike“ i „male“ ruske kredite. Ali, zasad je to još uvijek samo pusta želja, iako je predsjednik RS Milorad Dodik, po povratku iz Moskve, gdje je 9.maja prisustvovao paradi povodom Dana pobjede, izjavio kako mu

je u glavnom gradu Rusije rečeno „da to nije skinuto sa dnevnog reda, i da RS može da računa na pomoć te vrste“.

I dok priča o kreditima sve više poprima oblike bajke u koju, čini se, ni djeca više ne vjeruju, entitetska vlast svojim ponašanjem, mjerama, radnjama, pa i zakonima koje namjerava donijei radi na ograničavanju ljudskih sloboda i prava.

Podsjećanja radi, nedavno je u RS usvojen Zakon o javnom redu i miru, kojim se i internet “ tretira” kao javna površina , pa ko “prekrši” zakon na društvenim mrežama može odgovarati, slijedi i još jedan jedan zakon koji bi, prema ocjenama i procjenama stručnjala, ukoliko se usvoji, mogao značajno uticati na slobodu govora i javno izražavanje mišljenja.Radi se o prijedlogu nacrta Zakona o javnom okupljanju RS.

Ograničavanje slobode javnog izražavanja Ministarstvo unutrašnjih poslova za ovaj zakon navodi da mu je cilj ispravljanje “nedorečenosti i preventivno djelovanje u postojećem zakonu, te potreba da se isti uskladi sa obavezama iz člana 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH s EU koje se odnose na poštovanje demokratskih principa i ljudskih prava iz Univerzalne deklaracije”. Takođe iz Vlade RS saopšteno je da se njime “uređuje način ostvarivanja Ustavom zagarantovanog prava javnog okupljanja građana, radi javnog izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa, način organizovanja mirnih okupljanja i javnih protesta, javnih priredbi i drugih oblika okupljanja". Takođe, ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač tvrdi da "cilj zakona nije da se građanima ograniči sloboda okupljanja i izražavanja javnog mišljenja, ali jeste da se spriječe svi nasilni pokušaji uništavanja imovine RS".

Po objavljivanju nacrta ovog zakona reagovala su udruženja građana I nevladine organizacije navodeći da se njime ograničava sloboda javnog izražavanja i mišljenja.Govoreći o ovoj temi, predstavnici nevladinih organizacija i udruženja građana smatraju da je “opravdano sumnjati da je nacrt Zakona o javnom okupljanju samo još

jedan pokušaj da se suzi i ogranični prostor za djelovanje organizacija civilnog društva u RS”.

“Javna okupljanja i javni protesti su jedan od legalnih i legitimnih načina izražavanja nezadovoljstva i neslaganja sa aktuelnom političkom situacijom, a nacrt Zakona koji se pojavio na web stranici MUP-a govori u prilog tezi da se radi o pokušaju gušenja ili onemogućavanja da se ti glasovi nezadovoljsta i neslaganja čuju. To je vidljivo već iz člana 4 nacrta Zakona u kojem se propisuje protestovanje ‘u smjenama’. Naime, član 4 kaže da se javni skup ‘može održati u vremenu od 08.00 do 14.00 sati i od 18.00 do 23.00 sata i da može trajati najduže tri sata! Kako tumačiti ovu odredbu osim da se na ovaj način pokušava spriječiti kontinuirano protestovanje ili protesti koji traju više dana, odnosno da se daje zakonsko uporište vlastima da onemoguće takve pokušaje”, stav je koji su iznijeli predstavnici i Helsinškog parlamenta građana Banjaluke.

“RE:Akcija” Tako je i Građanska inicijativa za Banjaluku “Re:Akcija” uputila Otvoreno pismo ministru unutrašnjih poslova RS u kojem od predlagača traži da omogući široku javnu raspravu i uključivanje svih zainteresovanih strana u dalji proces izrade teksta zakona. Inicijativa za monitoring evropskih integracija BIH pozvala je Narodnu skupštinu i Vladu RS da nacrt Zakona o javnom okupljanju upute Venecijanskoj komisiji i od nje zatraže mišljenje da li je usklđjen sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, ali i drugim aktima međunarodnog prava.

Ukoliko bi nacrt Zakona o javnom okupljanju bio usvojen u formi u kojoj se predlaže, uz već postojeći Zakon o javnom redu i miru, onda bi u RS na djelu bio trend, i pojava, smanjivanja postora građanskih sloboda , a entitetska vlast bi time, poručuju i iz Centra civilnih inicijativa BiH (CCI BiH), sistemski smanjila prostor ljudskih prava slobode izražavanja, vršeći pritisak na kritičare negativnih pojava u društvu.

“Ovi zakoni, u predloženom i usvojenom obliku, nisu u interesu građana RS-a ni evropskog puta BiH za koji se zalažu svi domaći političari“ kategorični su u ovoj nevladinoj organizaciji. ŠEHER

BANJA LUKA

19

Otvoreno pismo

PRESS: Otvoreno pismo SSDBiH povodom hapšenja građana Bosne i Hercegovine u RS Birmingham: 09.05.2015.

Proteklih dana svjedoci smo masovnih pretresa kuća, zastrašivanja i hapšenja Bošnjaka povratnika od strane policijskih strukutra RS. Koristeći atentat u Zvorniku, režim Milorada Dodika je započeo žestoku kampanju na osnovama islamofobije i prikazivanja Bošnjaka kao „bijelih terorista”. Hapse se i oni koji demokratski drugačije misle i pišu, hapse se i oni koji ističu legalnu zastavu Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima, koja je dugo godina visila i pred zgradom UN, hapse se Bošnjaci zbog svog odijevanja i izgleda.

Nažalost, sve se to radi u ime jedne genocidne politike koja je više puta osuđena i u Hagu. Sama činjenica da se to provodi na teritoriji RS je dokaz da nije gotov projekat etničkog čišćenja koji zarad političkih ciljeva provodi Milorad Dodik i njegovi policajci.

Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine oštro osuđuje takvu politku uzurpatora zakona te traži od državnih organa Bosne i Hercegovine da se počnu miFoto: Goran Mulahusić

20 Š E H E R

BANJA LUKA

ješati u svoj posao, nađu zakonska rješenja i pod hitno obustave teror nad Bošnjacima povratnicima i spriječe namjeru Milorada Dodika i njegove “gebelsovske” politike da se od Bošnjaka u vlastitoj zemlji naprave novi Palestinci.

Također, SSDBiH traži od međunarodne zajednice, odnosno prije svega od vlada Njemačke i Velike Britanije, da nastave sa procesom implemantacije svoje inicijative koja će direktno dovesti do vladavine zakona u Bosni i Hercegovini.

Inače, Svjetski savez dijaspore Bosne i Hercegovine po ko zna koji put daje bezrezervnu podršku borbi protiv bilo kakvog oblika terorizma, ekstremizma i radikalizma i to naravno u onom obliku koji se vodi u skladu sa zakonom.

S poštovanjem, GO SSDBiH Hasan Šehović Predsjednik

Foto: Goran Mulahusić

Abas Arslanagić

Ako medju svojima Tekst: Reuf Jakupović Nakon velikog interesovanja koje je u rukometnoj javnosti na teritoriji bivše Jugoslavije izazvala najnovija knjiga Abasa Arslanagića – Ake, na red je došlo i njeno prvo predstavljanje u inostranstvu. Ništa logičnije nije moglo biti nego da se knjiga ovog proslavljenog rukometnog golmana banjalučkog Borca i reprezentacije Jugoslavije predstavi njegovim Banjalučanima i to baš u Švedskoj, koja je ratnih 90-godina pružila utočište za skoro petnaest hiljada stanovnika Banja Luke.

Rukometni golman – najvažnija karika uspjeha naziv je ove knjige – udžbenika. U njoj je sabrano 50-godišnje iskustvo koje je ovaj legendarni rukometni golman, inače pro-

fesor fizičke kulture, sticao ne samo kao igrač nego i kao trener, selektor, predavač IHF ...

Knjiga je predstavljena 3. januara 2014. godine u Udruženju Banjalučana – Geteborg.

O autoru knjige, njegovoj briljantnoj sportskoj karijeri, kao i o njegovoj knjizi govorio je bivši rukometaš, Banjalučanin Reuf Jakupović, koji sada živi u Malmeu, a čije prijateljstvo sa Arslanagićem datira još od 1965. godine, kada su jedno kraće vrijeme zajedno igrali u Borcu.

O svojoj knjizi govorio je i sam autor, a zatim je odgovarao na mnogobrojna pitanja svojih sunarodnika.

Druženje sa Arslanagićem proteglo se do kasno u noć: bilo je i muzike, i pjesme – posebno sevdalinki – pri čemu su one o šeher Banja Luci bile u prvom planu.

Bilo je to nezaboravno veče – veče za pamćenje.

Greškom redakcije ovaj uvodni tekst je izostavljen u prošlom broju.

Izvinjavamo se auroru teksta.

Redakcija magazina. Š E H E R 21 BANJA LUKA

Eseji i putopisi

Zapis o Stambolu (3): Novo sunce se rađa nad Bosforom niti. Sva kontradikcija prorokovih riječi, tada postaje kristalno čista i jasna (parafraza): “Allah-u je draži san jednog naučnika, nego hiljadu dana besmislenog padanja po sedždi jednog nazovi vjernika.”

Napisao: Dr Severin D. Rakić U Mehmet-ovom restoranu u Newtown-u, na zidu suprotno od ulaznih vrata, visi Ataturkova slika. Ispod nje, vazna sa svježim cvijećem, koje se mijenja svaki dan. Stariji Australijanci ignorišu scenu; glad je valjda jača od nacionalnog ponosa. Nisam baš siguran u to, da svi gosti ovog restorana znaju da je Ataturk komandovao turskim linijama na Gallipoli-u 1915. godine, te da je zahvaljujući vojno-strateškim sposobnostima Kemal-paše, ANZAC divizija doživjela takav debakl u ovoj bici da se cijela Australija, evo već punih sto godina, sa zebnjom i ponosom istovremeno, sjeća tog nemilog događaja. Povijest se tada samo malo poigrala sa Australijancima, kao što je to mnogo puta, u dugoj historiji, uradila sa narodima Balkana. Oni mlađi, vjerovatno i ne znaju ko je bio Kemal Mustafa Ataturk, ali znaju da se za “Sultanovim stolom” dobro jede, pa je restoran uvijek pun. Mehmet je, opet, silno ponosan na “oca turske nacije”, te smatra Ataturka velikim vizionarom i liderom, od koga su mnogi učili. Među njegovim učenicima, po Mehmetu, nalazi se i naš Tito. Neosporno je da su oba lidera imali dosta uzajamnog poštovanja i razumijevanja jedan za drugog, te niz zajedničkih vrijednosti, po kojima će biti zapamćeni u novijoj povijesti Evrope; u prvom redu po njihovim radikalnim reformama i modernizaciji u društvu u kojem su živjeli; ali i po neodoljivoj karizmi, koja okružuje ličnosti samo vrlo malog broja lidera u povijesti ljudske zajednice. S druge strane, politička, kulturna i historijska razmimoilaženja između dvojice su bila toliko izražajna, da ih, ipak, ne bismo mogli nazvati “drugarima”, ali Mehmet se toliko entuzijastično zanio u svojoj priči, da nisam imao srca grubo ga prekinuti. No, nisu svi tolerantni, posebno ne naši ljudi, pa je buđenje Mehmetovo, kantom ledene vode, uslijedilo mnogo prije nego se iko za stolom nadao. U pola njegove ode Kemalu Ataturku, jedan naš “mudrov” će ti: “Ataturk je preko noći od pismene nacije, napravio Turke nepismenim i bezbožnim, Turkinje kurvama, a nekad moćnu carevinu, engleskim slugama.” Mehmet nije ništa rekao; samo je pozelenio od bijesa. Dotični se nastavio hvalisati i rasipati neprovjerenim informacijama, pa sam ga ja, na njegovu najavu skorog odlaska na hadž u Meku, upitao začudjeno: “Jesi li ti spreman za takav put?” znajući da je odskora vjernik i da nije baš naočit i pretjerano entuzijastičan u novoj filozofiji u kojoj se našao, nego eto, kud svi Turci, tu i mali Mujo, onako stihijski.

Na to će on, oholo: “Možda i nisam spreman, al’ sad imam novca, a poslije ko zna?” Nekad mogu proći godine, a da čovjek ne doživi utjelovljenje onoga što je nekad, negdje pročitao. A onda, sasvim nenadano, dođe objašnjenje za ono što se godinama nije dalo objas22 Š E H E R

BANJA LUKA

Da li je samo Ataturk bio taj, koji je čeznuo za integracijom Turske u Evropu? Možda zato što je bio rođen na tlu Evrope, u Saloniki (gr.Thessaloniki) 1891. godine? Ili je možda smatrao da će evropeizacijom Otomanske carevine u kolapsu, učiniti život svojim sunarodnjacima podnošljivijim, a prijelaz iz jedne društvene epohe u drugu jednostavnijim. Teško je odgovoriti na historijsko pitanje zašto je Turska, u prvom redu Istanbul, postala/ostala dio Evrope, ali je Mehmet u jednom sigurno u pravu: Posjetilac, bez obzira sa koje strane svijeta dolazi, u Istanbulu se osjeća kao u svojoj kući.

Da li je to zbog ljudi, koji gostu, odmah po dolasku, obuku papuče i serviraju topli šerbet, te se stranac tada osjeća sigurnim i prihvaćenim; da li je to dah prošlosti, koji srećemo na svakom koraku u ovom vječnom gradu; ili je to, ipak, neodoljivi Bosfor sa svojim dereglijama, što lijeno promiću mirnom površinom vode, donoseći mirise ruskih stepa sa jedne i Mediterana sa druge strane, razdvajajući tako milionima godina, izlazak i zalazak sunca.

U 10. i 11. stoljeću moć Rima je rapidno slabila, osobito u azijskom dijelu carstva, pa je utjecaj kršćanstva na ovaj dio svijeta bio u potpunosti zamijenjen islamom, pred nadolazećom plimom nepobjedivih Turaka Selđuka. Sve zasluge za svoje ratne uspjehe u bitkama sa Krstašima, Perzijancima i već pomalo dekadentnim i oslabljenim Bizantskim carstvom, Turci su pridavali Allah-u i njegovoj bezgraničnoj milosti i zaštiti, u njihovom napredovanju na Zapad. Samopouzdanje i ratna sreća učinili su da su zapadna selđučka plemena, u prvom redu pleme Sogut, pod vođstvom Ertugrula, osnažila i ubrzo zavladala čitavom Anadolijom. Ertugrulov sin Osman I smatra se osnivačem otomanske dinastije, koja će kasnije, punih šest stoljeća, vladati najmoćnijom carevinom toga doba. Potkraj 13. i početkom 14. stoljeća, Osman I je osvojio gotovo sva važna bizantska utvrđenja u Maloj aziji. Njegov sin Orhan I osnovao je prvu otomansku prijestonicu u Bursi (gr. Prousas) 1326. godine. Orhanova ženidba sa Teodorom, kćerkom bizantskog princa Jovana VI Cantacuzenusa i njegova pomoć u svrgavanju kralja Jovana V Palaeologusa, omogućila je Turcima osvajanje Gallipolija i ulazak Otomana na evropsko tlo. Ubrzo su Turci sagradili utvrđenje na Galipolju, kao bazu za daljnja osvajanja na evropskoj strani Bosfora. Puni zamah u osmanskoj ekspanziji na Balkan dogodio se za vrijeme sultana Murata I i njegovog sina Bayazida I, kada je osvojen Adrianopolis (danas Edirne), Makedonija, Kosovo, Srbija i Bosna, te dio Bugarske. Zbog rivalskih sukoba sa drugim selđučkim plemenima, sa Perzijancima i Mongolima u Aziji, te unutrašnje borbe za vlast među samim Otomanima, dalje napredovanje u Evropu i osvajanje Konstantinopolja će uslijediti mnogo kasnije u vrijeme Sulejmana I, odnosno Mehmeda II. Tako je Konstantinopolj skoro dva stoljeća ostavljen u stanju poluopsade, još uvijek zvanično prijestonica

Eseji i putopisi

Otomanska arabeska urađena u glaziranim keramičkim višebojnim”Iznik” pločicama Muzej Islamske Umjetnosti u Istambulu

Bizantskog carstva, ali bez ikakvog utjecaja na ostatke nekad moćne imperije, koja se tada već svela na prevlaku oko Mramornog mora, na evropskoj strani i dijelove Grčke. Izuzev dva neuspjela pokušaja, Turci se nisu puno trudili da osvoje neosvojivo, nego su strpljivo čekali da iscrpljen višestoljetnim rivalstvom sa Rimom, ratovima sa Krstašima, Venecijom, Rusima, Avarima i Arapima, te unutrašnjom borbom za vlast među bizantskim vladarima, grad Konstantinopolj konačno padne u njihove ruke. I zaista, tako se i zbilo. Nakon neuspjelog pokušaja pape Benedikta I, da posljednjim krstaškim pohodom, spasi ovaj kršćanski grad od pada u otomanske ruke, Konstantinopolj je, bez pomoći izvana i uz prethodnu brižljivo pripremljenu ratnu strategiju Mehmeda II, konačno osvojen 29. maja 1453. godine. Kako je Constantinopolis kroz čitav niz stoljeća bio kulturni centar Istočnog rimskog carstva i Ortodoksne kršćanske crkve, grad je bio dom mnogih umjetnika, graditelja, naučnika i filozofa, pretežno grčkog porijekla. Nakon pada Konstantinopolja, većina ovih umnih i duhovnih ljudi, naselila se u Italiji, te se smatra, da su nedvojbeno baš oni, imali veliki utjecaj na pojavu Renessainse tamo.

Osvajanjem Konstantinopolja, Mehmed II je dobio ime Osvajač i znatno je učvrstio svoju poziciju kao vladar, nakon dugog perioda unutrašnjih borbi za vlast među Bayazidovim nasljednicima, poznatog kao “Vrijeme bezvlašća”. Ovaj uspjeh, također je učvrstio položaj i ugled otomanske države kao lidera u regionu, te među vazalskim kraljevinama, osvojenim u evropskim pohodima za vrijeme Murata I i Bayazida I. Prijestonica je prenešena iz Edirne u Konstantinopolj, a ime promijenjeno u Istanbul. Odmah nakon uspostavljanja otomanske vlasti u Istanbulu, Mehmed II je započeo sa intenzivnom gradnjom nove prijestonice. Kao i svaki drugi vladar, Mehmed II je prvo sagradio svoju palaču, pošto je stara bizantska carska palača bila razorena i neupotrebljiva. Nova sultanova rezidencija je izgrađena na najvišoj tački starog Konstantinopolja, Acropolisu, koji dominira Zlatnim rogom i čitavim južnim dijelom Bosfora, te je zbog toga i dobila ime Topkapi palača. Osnovni koncept palače, izgrađen za vrijeme Mehmeda II, sastojao se od sultanove rezidencije i pomoćnih zgrada na samom uzvišenju, da bi se čitav kompleks opasan sa mnogobrojnim zidinama, koje su uključivale četiri dvorišta; sa građevinama od različitog državnog značaja i funkcija; stepenasto spuštao sve do samih obala Bosfora. Oko četiri stoljeća, koliko je Topkapi palača bila dom sultana i sjedište najvažnijih državnih i vjerskih institucija Otomanske carevine, čitav kompleks je, kroz cijeli period permanentnog građevinskog dinamizma, znatno promijenio svoj orginalni izgled. Kako je koji sultan bio uspješan u svojim osvajanjima, tako je njegov ego rastao i rezultirao u sve većim građevinskim pothvatima. To se naročito očituje u izgradnji kapija, koje razdvajaju unutrašnja dvorišta i odvajaju čitav kompleks od vanjskog svijeta. Neke su od njih zaista

impresivne kao Prva kapija ili Carska kapija (tur. Sajtanat Kapisi), još poznata i kao Sultanova kapija, koja je, kako kažu, inspirisala glasovitog Mozart-a da napiše Turski marš. Dalje se redaju: Prvo dvorište, pa Srednja kapija ili Kapija Salutiranja (tur. Orta Kapi), gdje su svi posjetioci morali da ostave svoje konje i nastave put pješke. Samo je sultan mogao da jaše konja sve do svoje rezidencije. Drugo dvorište, gdje je sultan obavljao pravne dužnosti, audijencije stranih diplomata i drugih važnih ličnosti, bilo je dizajnirano da impresionira posjetioce, o čemu svjedoče zapisi i kazivanja diplomata i uglednih stranih gostiju iz toga doba. U drugom dvorištu, pored suda, nalazila se još i bolnica, škola i janičarska postaja, te sultanove štale. U sporednoj ulici, u zidu između Drugog i Trećeg dvorišta, nalazila se kuhinja, koja je nakon požara 1574. godine, za vrijeme vladavine sultana Sulejmana I, obnovljena i re-dizajnirana, zajedno sa sultanovim haremom; djelo carskog arhitekte, glasovitog Mimar-age Sinana. Nova kuhinja je imala 22 dimnjaka, zapošljavala 800 ljudi, kuhinjskog osoblja i za vrijeme vjerskih praznika bila u stanju da pripremi istovremeno 6000 obroka. U Treće dvorište, u kome su bili smješteni vladine institucije, trezor, sultanova bibliteka i harem, ulazi se kroz Treću kapiju ili Puškarnicu.

U sredini dvorišta, između Carskog vijeća i Harema, nalazi se Sultanov Toranj Pravde. Toranj ima više spratova i najviša je građevina u cijelom kompleksu, te je jasno vidljiva sa svake strane Bosfora kao orijentir i znak sultanovog prisustva u Stambolu. Kroz Četvrtu kapiju, tzv. Kapiju sreće (ar. Bab-us Saadet), sagrađenu za vrijeme Mehmeda II, ali preuređenu u italijanskom “rococo stilu” 18. stoljeća, za vrijeme sultana Mustafe III, ulazi se u unutrašnje ili Četvrto dvorište (tur. Enderun), gdje su bile smještene privatne sultanove odaje. Niko, pa ni veliki vezir, nije mogao proći kroz ovu kapiju bez posebnog sultanovog odobrenja i kapija je bila danonoćno strogo čuvana od strane eunuha. Ispred ulaza u Četvrto dvorište, nalazi se postolje, u koje je bio zabadan barjak proroka Muhameda, koji je prorok nosio u Bici kod Bedra(1). Vojskovođa kome je bila dodijeljena komanda, prije polaska u ratni pohod, na ovom mjestu, preuzimao bi povjereni mu barjak na čuvanje i brinuo se o njemu tokom ratnih operacija. Nakon povratka, na istom mjestu, svečano bi predao barjak, nazad na čuvanje, sultanu.

Cijeli se kompleks, carskim vrtovima, kaskadno spušta na obalu Zlatnog roga.

1. Bitka kod Bedra dogodila se 13. marta 624. godine n.e. u oblasti Hejaz (zapadna Arabija) i prvi je veliki obračun između peigambera Muhameda i njegovih sljedbenika sa protivnicima islama, pripadnicima plemena Quaraish iz Mecce, te se slavi među muslimanima kao prekretnica u povijesti islama. Š E H E R 23 BANJA LUKA

Gradska uprava

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Europsko lice grada Dolaskom Austro-Ugarske grad se počeo širiti i sjeverno od rječice Crkvene i dobijati obrise zapadnoeuropskog obilježja Tekst i foto: Adem Čukur

Nakon odluke Berlinskog kongresa iz 1878. godine, kojom je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, vremenom dolazi do značajne promjene u svim sferama života i ubrzanog privrednog, društvenog i kulturnog razvitka Banjaluke. Sve to doprinijelo je i značajnoj graditeljskoj aktivnosti koja se, u prvom redu, manifestovala širenjem grada sjeverno od rječice Crkvene na do tada skoro neizgrađenim prostorima. Promjenama u načinu građenja i urbanističkog planiranja i oblikovanja, Banjaluka dobiva i obrise grada zapadnoevropskog tipa. Napušta se autohtoni, tradicionalni način građenja orijentalnog tipa i dolazi do primjene izgradnje u nekom od tada aktuelnih klasičnih evropskih stilova, najčešće neorenesansnih. Zgrade se rade od tvrdih materijala: opeke, kamena, betona.., krovišta od 24

drvene građe, a pokrov od crijepa ili lima.

Najznačajniji infrastrukturni zahvat iz tog perioda predstavlja izgradnja glavne longitudialne saobraćajnice u pravcu sjever-jug od džamije Ferhadije do Bojića hana na sjeveru koja je po završetku izgradnje dobila naziv ”Carski drum”. Cesta je građena po uzoru na tadašnje bulevare u većim gradovima Monarhije sa potpuno ravnom trasom i dosta širokim profilom sa trotoarima i drvoredima na obe strane. Oko nje, više sa zapadne nego istočne strane, niče niz individualnih, najčešće jednospratnih, stambenih zgrada / vila sa prostranim uređenim dvorištima, u nekom od tada aktuelnih arhitektonskih stilova, pa ugodna šetnja ispod drvoreda predstavlja, na određeni način, šetnju kroz galeriju tih stilova na otvorenom. U skoro svakoj od njih nalazio se i

salon za prijem gostiju / vizitna soba sa stilskim namještajem. Godine 1879. dolazi do reorganizacije uprave u Bosni i Hercegovini kada Banjaluka postaje središte sreza / kotara čime grad dobiva na značaju, što rezultira i izgradnjom objekata primjerenim takvom centru. Među prvim objektima je zgrada gradske uprave na lokalitetu južno od katoličke stolne crkve: To je izduženi jednospratni objekat čiji je ulaz sa južne strane naglašen timpanonom u visini krova.

Ubrzani razvoj grada rezultirao je jačanjem građanske klase, naročito trgovačke buržoazije, koja nekoliko stotina sjeverno od sadašnje Stare čaršije, na prostoru zvanom Varoš, gradi novi poslovni centar grada – Gospodsku ulicu sa jednospratnim objektima u jednom od aktuelnih klasičnih stilova u kojima su u prizemlju

Sjećanje

Hotel Balkan

bile trgovačke, zanatske ili ugostiteljske radnje, a na spratu stanovi (opisano u člancima ” Gospodska ulica” i ”Kompleks ul. Veselina Masleše / Gospodske ul.” ). Godine 1891. gradi se pruga Banjaluka Predgradje - Banjaluka Grad te zgrada Uprave željeznica sa željezničkom stanicom ”Grad”, jednospratni objekat u stilu neorenesansa (opisan u članku ” Željezničke stanice ”). U školstvu se (pored zatečenih konfesionalnih škola koje su i dalje egzistirale) otvaraju i za to vrijeme savremene državne škole. Već 1880. godine počela je svoju obrazovnu misiju prva osnovna škola, a godine 1895. i Velike Realka / Realna gimnazija u novoizgrađenom objektu na platou iznad lijeve obale Crkvene, nasuprot tvrđave Kastel, u stilu neorenesansa, jedan od najznačajnijih objekata austrougarskog perioda i kao graVila u ulici Mladena Stojanovića

diteljsko zdanje i kao institucija (opisana u članku ”Srednje škole”).

Razvojem privrede, trgovine i graditeljstva ukazala se potreba za izgradnjom hotelskih kapaciteta zapadnjačkog tipa, pa je već 1885. g. otvoren Hotel ”Bosna”, jednospratni objekat sa naznakama stila neorenesansa (opisana u članku ”Bosna i Palas”). Kasnije je srušen objekat Srpske čitaonice u Gospodskoj ulici i na tom mjestu izgrađen jednospratni uglovni objekat – Hotel ” Balkan”, jedan od najljepših hotela u BiH iz austrougarskog perioda (koji je kasnije, radi izgradnje zgrade Banske uprave, srušen ), u kojem se odvijao i društveni život grada.U privrednom pogledu, pored dotada izgrađenog mlina većeg kapaciteta, pivovare i ciglane, nastavlja se proširenje privrednih kapaciteta samostana ”

Trapisti ”, izgradnjom Tvornice tkanina, Tvornice tjestenine i Sirarne / Tvornice za proizvodnju sira...Trapisti grade i hidrocentralu na Vrbasu čiju su energiju, pored zadovoljenja vlastitih potreba, prodavali i gradu. Pored navedenog, država je 1888. g. izgradila Tvornicu duhana na istočnoj strani Carskog druma, koja je zapošljavala, za to vrijeme, značajan broj stalnih i sezonskih radnika.

Godine 1884. počinje izgradnja Stolne crkve-Katedrale Svetog Benaventure u stilu rane gotike, na prostoru sa istočne strane Carskog druma, na lokalitetu današnje novoizgrađene katedrale (opisana u članku ”Banjalučka katedrala”).

Po dolasku nova uprava je 1879. g. organizovala bolničku službu u objektu zvanom ”Hasthana”, lociranom na transverzali izmedju džamija Ferhadije i Arnaudije. Godine 1908. zapadno od gradskog centra podignuta je nova zgrada bolnice / spitalja sa dvije etaže, građena u stilu neorenesansa koja je bila embrio kasnije izgrađene Gradske bolnice (opisana u članku ”Zdravstveni objekti”). Pored primjene neoklasičnih stilova dolazi i do pojave pseudomaurskog stila čiji su najznačajniji objektu ”Osnovna škola u Gornjem Šeheru (opisana u zasebnom istoimenom članku ) i zgrada čitaonice pored Ferhadije, koja je u međuvremenu srušena.

U posljednjoj deceniji austrougarskog perioda saživljava i bosanski stil građenja, a najznačajniji objekti tog stila su zgrada ”Zemaljske banke” (opisana u članku Banke) i jednospratna stambena zgrada / vila porodice Husedžinović (iz 1913. g.) locirana na uzvisini južno od Gradskog mosta na lijevoj obali Vrbasa, koja predstavlja najbolji primjer stambenih objekata tog stila u gradu. Projektant je arhitekta Josip Vancas. U ovom periodu izgrađen je i željezni rešetkasti most u Gornjem Šeheru / naselju Ilidža, mjestu gdje je Vrbas najuži, a obale najviše.

Žubor Studenca: Voda iz kamena

Napisao: Mersad RAJIĆ

Vruć i težak augustovski dan, žega pritisla džehenemskom vrelinom pa neda ni disat', ništa se ne mrda, ni hajvan ni insan, ni 'tica pa ni list. Sunce visoko odskočilo pa stoji na sred neba, ko prikovano, pripeklo i prži ionako već požutjele livade sa obje strane Vrbasa. Uokolo, razastr'o se težak, suh i zagušljiv miris izgoretine a polumrtvo drveće, prašnjavo i jadno, pogurilo se i čami sa obješenim polusvehlim lišćem koje se ne mrda i ne daje znake nikakava života jer nejma ni daška vjetra, ni malko propuha, da ga bar na tren oživi. Na bistroj i zelenoj površini Vrbasa oslikava se plavo nebo i sjene otužnog drveća; nebo je bez oblačka, drveće bez živosti a dole, nizvodno od mosta, na lijevoj obali Vrbasa, ispred Kastela, stoje šutke vitki jablanovi, poređani ko mrtva straža dok su žalosne vrbe, s obje strane rijeke, umočile svoje vitke ogranke u vodu, ko da hoće žeđ da utole i usput da se Vrbasom malko rashlade i tako se o'brane od nesnosne sparine. Da hoće bar da puhne bilo kakav povjetarac pa da malo razgali ovu nesnosnu vrelinu.

Kroz ovako tešku vrelinu, usamljena i pogurena figura starca, sa crvenim fesom na glavi i dva teška bakrena džuguma u rukama, mirno je prelazila čaršinsku ćupriju hodajući lagahno ko da je sjena. Riječno korito je bilo opasano rasutim stablima žalosni' vrba u gustoj, al' sada potpuno sasušenoj i podobro požutjeloj travi dok iz daljine dopire vesela graja i cika naroda koji se kupa i sunča na obližnjim plažama Abacije, Studenca i Medreskog Potoka.

Ni hladnoća zelene vode Vrbasa nije mu mogla rashladiti osjećaje tišine i usamljenosti dok se kret'o preko ćuprije, mirnim, starački ujednačenim koracima i onda skrenuo ulijevo uputivši se uskim prašnjavim puteljkom što se lagahno penj'o na brdašce gdje se nalazila vel'ka, sivkasto bijela zgrada Gradskog odbora.

26 Š E H E R

BANJA LUKA

Fotografije: Arhiva Šeher Banjaluka

Odma' iza kockaste kućerine sa puno pendžera i malog, betonskim stubovima, ograđenog perivoja, nalazila se i lijepa i vel'ka Hamzagina kuća i imanje. Tu se na mjestu današnjeg bijelog odborskog zdanja nekad nalazila nadaleko poznata Husedžinovića musafirhana. A poznato je bilo da su musafirhane, derviške zavije i konačišta, građene ko punktovi okupljanja muhadžira i često su predstavljali najranije podignute objekte u formiranju urbani' naselja osmanskog perioda. Služile su socijalnoj, komunalnoj i kulturnoj svrsi: ko svratišta i konačišta za putnike i namjernike, al' i ko sklonište i boravište derviša. Takva je bila namjena i Hamzagine musafirhane. Važno je napomen'ti, da je sve u musafirhani bilo besplatno, il' se davala sadaka od imućniji' ljudi koji su svraćali u nju. Iz ovog detalja more se zaključiti kol'ko su putnici namjernici bili poštovani i važni u stara prošla vremena. O njima se vod'lo računa jer su tadašnja putovanja bila dugačka i teška.

U visoko ograđenoj Hamzaginoj avliji bila je smještena lijepa i prostrana Hamzagina kuća sa baščom i šadrvanom u sredini koji je krasio i hladio prostranu bašču i baščidžik u njoj. Voda iz kamena isticala je u bezbroj sitni' i bijeli' kapljica koje su se rasipale ko rosa po mehkom i, oko šadrvana, zelenom travnatom tepihu i raznobojnom cvijeću karamfila, zumbula, šeboja a među kojem su se naročito isticali grmovi tamno crveni' mirišljavi' đula. Đombavim puteljkom, punim sitne i užarene prašine, polijegali vrapci pa se šepure i dahću otvoreni' kljunova, nevoljno rastresaju perje i prašinu, godi im ova vrućina, to ne kriju, na obalama, iznad ćuprije, zrikavci umukli, po okolnom bagrenju lišće usahlo pa tužno visi skapavujući na ovoj nesnosnoj žegi. Dodijala brate svima ova nesnosna žega i polegla suša, dodijala i insanu i hajvanu, pa im se ni živjet' ne da, a i jedni i drugi znaju ako kiša pa'ne,

Priča o Vehabu: ŠABESA I KITIRI sve će izgledat' ko ponovo rođeno. Zeleno i svijetlo ko džam dženetski.

Hamzagina ogromna kuća, ko kakva stara tvrđa, strši i dominira ovom mahalom, a njezina još veća sjenka baca hlad na obližnji perivoj na kom' se vidi usahla, polegla trava, žuta i spržena, što vapi za prestankom žege, željno čeka kišu koja danima ne dolazi. Hava je teška i žeže, zapara je ljuta, nepodnošljiva, a bagrenje, skakavci, zrikavci, kamen, prašina, džombavi puteljak i sasušena trava, i sve uokolo što se vidi, ko da su uspavani, usnuli u ovoj jari, željni su kiše koje nejma, i ovde muklo miruju, šute i sporo skapavaju na ovom dugom udaru vreline i suše. Sve izgleda malaksalo i iznemoglo, tužno i jadno izmučeno nesnosnom toplinom.

Zadihana umorom dok se uspela uz neveliko brdo, možda umorena godinama, il' bolešću, a možda i teškom zaparom ovog ljetnog podneva, pogrbljena prilika se tromo i nečujno uputila prema dotrajaloj drvenoj klupi koja se nalazila u debeloj hladovini sevlija što su rasle odma' uz ogradu Hamzagine avlije.

Došavši do klupe, umorom i godinama pogrbljena prilika, zastade i spusti teške džugume koji muklo zveknuše prilikom udara u sitno kamenje razasuto oko klupe. Otpuhnu nekol'ka puta blagosivljući onog ko klupu napravi, sjede i razmaha ječermom, crnim čohanim jelekom da se rashladi, zatim skide fes i stavi ga na jedan od gvozdeni' nosača stare, izbledjele klupe.

Ukaza se prorjeđena i sijeda kosa, bijelo tjeme god'nama skrivano crvenilom fesa, a bjelina tjemena i sijede kose neprirodno je odudarala od tame izboranog i neobrijanog lica. Smireno i natenane, još uvijek glasno otpuhujući, uze čist i uredno savijen rubac, obrisa znojavo čelo i tjeme a zatim ga ponovo složi po istom kalufu i vrati nazad u džep njegova mrka jeleka ukrasena žutim gajtanima. Prebaci nogu preko noge i izvadi iz pojasa duhankesu i skvrčenim prstima smota cigaru i zapali je. Dok je sa vel'kim ćejfom uvlačio dim za dimom, trseći se da je razgori, na njegovu ionako mršavu licu ukazaše se duboke rupe u obrazima, cigara je duboko uranjala u njegova skupljena bezuba usta, a brojne sitne bore oko usana kazivale su da pogrbljena i umorna prilika nejma ni jednog zuba u glavi. Tamne oči, skrivene sjenom obrva čije su dlake rasle bez nekog reda iznad očni' kapaka, mirno su gledale u tiho dogorijevanje cigare između izborani', skvrčeni' prstiju. U tom pogledu bilo je neke sjetne tuge što oslikava usamljenost duše ovog starca koji mirno sjedi na klupi u hladu sevlija pokraj Hamzagine avlije.

Odsjaj sunca na rijeci ko dragulj sija dok umorne sjene oporno mirišljavi' sevlija mirno leže na požutjeloj travi. Tamo dole, ispod obale, u hladu bagrenje, mirno teče zlatnozelena rijeka, otiče ispod ćuprije prema Zelencu, a niže u daljini, ispod Plaže, oko Dolca i Halilovca, talasi Vrbasa pjene i huče, voda se preliva i blista, nemirno skakuće, ko da svojom hukom i skakutanjem kazuje o ljepoti i prolaznosti života.

On to ne čuje i ne haje za tim, satrven umorom, god'nama i ovom nesnosnom vrućinom, samo šuti. Odmar'o se starac sve dok mu se nije dah povratio i sa njim teško, jednolično i staloženo disanje. Dugim sjedenjem i odmorom na klupi, nest'o je znoj sa njegova potamnjela i ko oskoruša nabora čela. Sjedi, šuti, ganuto gleda negdje u davno prohujala sjećanja što mu se ponekad prikažu.

-Euzubillahi.irahim..- ko u polusnu, se javiše riječi tihe molitve. Sve je svoje poslove i radnje započinj'o molitvom pa i sada kad je košćatim rukama vrać'o fes na glavu i s dubokim uzdahom ust'o, uzimajući teške džugume vještim i uhodanim pokretima od koji' ni jedan nije bio nisuvišan ni nepotreban. S

vidljivim tragom umora, što od godina, što od žege, uputi se do kraja ograde malom i uskom stazom, utabanom u sasušenoj travi, posutom sitnim tucanikom, te onda zakorači na prašnjav i džombast sokak okupan vrelinom ljetnjeg sunca.

Po ivicama sokaka vidjele su se zgrudvane kaplje prašine koja je ostala tako stisnuta od jutarnjeg polivanja sokaka "špricom" čaršijske Čistoće koju je sa dva konja vuk'o, uvijek nasmijan, ciganin Ramo sa Veselog brijega.

Veseli ili Vlaški brijeg je bilo Romsko naselje nedaleko od Rebrovačke crkve a na putu prema Vrbanji.

Prašnjavi rubovi sokaka bili su obavijeni tamnim sjenama stari' kuća koje su godinama uporno odolijevale vremenu i njegovim mijenama. Snena i nijema tišina ko da osluškuje vjetrić kojeg nejma i ne dolazi. Korač'o je starac tom tišinom i sokakom obradovan što je sam i što nikog nejma da ga bihuzuri svojim zahtjevima i pitanjima. Pogotovu, starca je obradov'o letimičan i brz pogled na visoke, uske tarabe mahalske građe, vidjevši da je Građa pusta i da niko ne hoda po njoj. Kočijaši, utovarivači, rezači, cjepari i ostali besposličari lješkarili su u ćošku ograđene ledine na samom kraju Građe u debeloj hladovini ogromnog oraha, jedni su jeli, neki drijemali, neki puš'li, kako je ko umio i znao, čerdali su oni još jedan dan u hladu oraha i bijesu dosadnih muha.

Bataleći pos'o po ovoj nesnosnoj žegi i sparini ljenčarili su dremuckajući u sjeni ogromne krošnje oraha.

Prošavši pored golemi' kapija Hamzagine kuće, koračala je umorna figura misleći o teškim mukama i ožiljcima što mu na duši leže, a koje mu je ostavila prošlost. Mislio je na mladost koje više nejma, na budućnost kojoj puta ne zna, al' ovaj sokak je znao napamet. Bezbroj puta je ov'da proš'o i ko zna kol'ko će još puta njime proći noseći svoje džugume koji su svakim danom postajali sve teži i teži a mušterija sve manje i manje.

Starac korača polahko, teško dašće ko da nejma dovoljno have, u neposrednoj blizini je rijeka, hladna i bistra, tu je i Studenac koji ga očekuje s ledenom vodom od koja ruke mrznu dok je piješ, hava u sokaku postaje sve teža i nesnosnija, a on mora da napuni džugume i napoji žedan narod koji ga u čaršiji očekuje. Sve se ponavlja, svaki dan je isti i ništa ovaj vakat ne može da zaustavi, nikakava habera koji ukazuje da će bit' bolje, i da će potraga za boljim vaktom uroditi plodom. Nebo je široko i bez oblaka, sunce nad sokakom odskočilo visoko i nemilosrdno prži po sokaku i mahali, po starcu koji nijemo korača noseći u sebi ono što jeste, što drukčije ne more bit. Naizgled je miran, djeluje siguran i pouzdan u ono što radi, čiste je duše a samo njegove vodnjikave oči otkrivaju njegovu tugu pažljivu pogledu. Teško je bilo otkriti njegove prave osjećaje.

Ugled'o je visoku kapiju i Afganbegove avlije, kapija oronula, drvo, crvima pojedeno, truhlo, oko zahrđali' mandala ufat'la se paučina, osjeti se i viđa zapuštenost i nebriga, al' njega se ne tiče, nije njegovo, a i da jeste šta bi on mog'o promijen'ti, pa 'nako poguren, usitnio korakom, nastavi sokakom te zamače iza visoka ciglenog zida u uzak, preuzak sokak i uronu u duboku hladovinu Jovkina šljivika. Osjeti olakšanje jer ni sparina nit' sunčeva vrelina još nisu uspjeli razbiti jutarnju svježinu koja ga dočeka u dubokoj sokačkoj sjeni. Poširoki sokak se opružio između već dobro zagrijanog zida Afganove avlije i sivkasti' taraba Jovkine bašče i dalje krivuda između zida i bašče, skriven i zaštićen sjenama voćaka i visokog duvara Afganbegove avlije. Ozdo od Vrbasa dopirala je graja dječurlije koja je bezbrižno provodila još jedan dan ljetnjeg raspusta uživajući u kupanju i rashladi ledene rijeke. Rijeka je uspje-

Mali izvor

Studenac Š E H E R 27 BANJA LUKA

Studenac iz druge perspektive nila od dječijeg skakanja po njenim plićacima. Putić se strmo spušt'o prema Studencu vukući se između visokog duvara Afganove avlije i Šahurića kuće, ogromno stablo bijelog duda pojačalo je sjenu, zreli plodovi su ležali okolo, neki tek otpali, neki ugaženi, i on ostavi džugume, i žalosno othukujući, sage se i pokupi nekol'ko zreli', otpali' dudova, puhnu u njih da očisti prašinu koja se ufatila po njima dok su se valjali po puteljku i prinese ih ustima. Slast i mehkoća zreli' plodova razgali staračku dušu. Bezbroj muha, osa, pčela zujalo je uokolo uživajući u slasti razgaženi' i polutruhli' zreli' plodova. Kad je vidio da nejma više friško otpali' plodova, starac malo podiže glavu, zakrenu se i pogleda kroz zaokružen otvor između duvara i džanar'ke. Ugleda ukazani komad rijeke prepun dijece koja su skakala, trčkarala, vriskala i igrala se po velikoj žutoj sedri na Vrbaskom dnu, ispod Studenca.

Sa lijeve strane, na upaljenu, ko zreo bostan crvenu duvaru, trčkaralo je desetak gušterova, manji' i veći', ganjali su dosadne muhetine ili su bježali od umorne Abdulahove sjene što je nesvjesno unijela nemir u ovaj mirni kutak puteljka što se pomalo strmo opružio ka basamcima Studenca. Prošavši kroz prirodnu kapiju satkanu od ispleteni' grana džanar'ke i gustog voćnjaka kajsija u Bešlagića bašči on zakorači na prvi od tri basamka koji su se spuštali na neveliku travnatu plohu odakle se pred njim ukaza čist i lijep pogled na kamenom ozidani Studenac, travnatu zelenu Abacije te dole niz Vrbas, niže niz rijeku, na Gradsku ćupriju preko koje je upravo bio preš'o. Vrbas između njih klizi ko zejtin, glatko i bešumno, a samo je mirnoća vel'kog tihaka iza vel'ke sedre i kamene brane oslikavala njegovu prozirnu bistroću s kojom se nebo stapalo svojim azurnim plavetnilom dajući time rijeci njenu posebnu boju i bistroću.Tu mirnoću i plavetnilo tihaka ponekad bi poremetio poneki plivač koji bi žurno uplivav'o u njega vraćajući se sedrama i ganji po njima. Čuju se i daleki glasovi vriska sretne dječurlije umuljan u glasan žubor Studenca.

Pogrbljen, jadan, nespretno je silazio niz basamke, od kamena isklesane, a koji su se spuštali prema, pjeskom nasutoj ploči, oko metra izdignutoj na podzidanoj obali iznad nivoa Vrbasa i one žute sedre. Sišavši na pjeskovito EHER 28 Š BANJA LUKA

tlo, starac se odma' uputio prema glavnom izvoru na Studencu. Taj se izvor nalazi uzidan u strmoj visokoj obali, nadzidanoj kamenom, koju je stari Afganbeg napravio još davni' godina prije rata i okupacije dajući Studencu sadašnji izgled i ljepotu i tako ga pretvario u jedno od najljepši' i najuređeniji' kupališta na Vrbasu.

Studenac je sav opasan kamenom, obala mu je visoko podzidana, čvrsta i sigurna, god'nama tako odolijeva brojnim napadima pomahnitala Vrbasa koji bi ga plavio u vrijeme proljetni' il' jesenjski' poplava, a tim podzidom, ujedno je štitio kuće i bašče koje su ležale iznad samog Studenca. Kamenim basamcima se, iz nekad Afganove bašče, silazilo do velike betonske ploče koja je služila za ribanje ćilima, pranje ponjava, postekija i drugi' kućni' prostirki.

Ta je ploča skoro uvijek bila pod vodom i klizava, samo sada, za vrijeme golemi' vrućina i suša, škrto se pomaljala, glatka i sasušena, i kao takva nije bila ni klizava ni opasna.

Bašče su bile ograđene niskom željeznom ogradom s bogato ukrašenom cvijetnim motivima, sa vrhovima šiljatim i oštrim ko koplja. U donjoj bašći nalazi se divna jabuka "K'ompiruša" koju su komšinska djeca rado brala. Dole niže, ispod jabuke "K'ompiruše" i niske željezne ograde, a na centralnom i najvećem kamenu zidu, nalaze se uzidana tri točka, tri željezne cijevi iz koji' je neprestano cur'la bistra, ledena i mekahna izvorska voda. Iznad cijevi izdiže se kameni portal u obliku kapije sa zasvedenim lukom na čijem se vrhu nalazila, metar široka i oko dva metra dugačka, kamena ploča na kojoj su se sunčala dječurlija tek izašla iz Vrbasa. U unutrašnjosti tog portala, u vječitoj tami i hladu, nalazi se izvor, a samo ponekad, trunka svjetlosnog snopa doprla bi do njega kroz četvrtast otvor dovoljan da se dijete provuče kroz njega.

Iz cijevi, izvorska voda je curila u uzidanu betonsku kadu sa jednim basamkom u sredini u kojem ima izbušena rupa kroz koju voda otiče u Vrbas.

Nastaviće se

Eso Vajrača; Derviš Spahić-Dedo

Prijatelj Risko iz Kaknja, Denis Dželić i Mirsad Filipović

Banjalučani u Sarajevu Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Na Grbavici u Sarajevu, u restoranu uređenom u tradicionalnom bosanskom stilu, redovno se sastaju Banjalučani

koji su se tu nastanili silom ratnih zbivanja. Nađu se tu da kahvenišu, da se našale i sjete dana provedenih kraj zelena Vrbasa. Tako sam u šetnji sreo ove ljude koji su se tog dana našli u restoranu. Redovni su čitaoci našeg Šehera. Malo smijeha i slika za magazin. Mnogi su otišli ranije kućama na ručak. Produžio sam dalje i tamo u Skenderiji sreo prijatelja Mirsada Filipovića, Banjalučanina koga ne zatekoh nešto ranije u restoranu. Mirsad je inače rođak, imenjak i prezimenjak našeg glavnog urednika. Došao da obiđe sajam knjiga pa sreo prijatelje. Sjedoh i ja da proćaskam.

dr.Emir Bišćević; Derviš Spahić-Dedo; Eso Tahirović-Šukrijin; Braco Karabeg; Bahrudin Fazlagić-Baho; Bakir Šeranić;

»KUĆICO MOJA, NAJLJEPŠI RAJU…« PISAC GOL]UBIJEG SRCA Čarobnjak riječi, veliki dječak, Branko Ćopić, bio je junak i moga djetinjstva, tamo na obalama rječice Crkvene, u kojoj smo, kao nekad i on, u rječici Japri, lovili ribe. I naši pobrđanski mačori ličili su na Brankovog mačka Tošu, a i u našim svaštarama kao da je bilo istrgnutih listova iz teka Brankovog školovanja u Hašanima, seocu na Grmeču, tamo u svijetu medvjeda i leptirova.

Uz Brankove pjesme i priče završili smo osnovne škole, ja i Gimnaziju, čuvenu Realku, pa kasnije i studij književnosti u Sarajevu, da bih kasnije, nakon i svojih objavljenih pjesničkih zbirki, doživio nešto o čemu sam kao dječak samo sanjao – sa svojim omiljenim piscem, zajedno, učestvovao sam na književnim susretima sa učenicima u Novom Sadu, na Zmajevim igrama, i u Bosanskoj Krupi, mjestu Brankovog školovanja.

OTAC GRMEČ Bio sam i izuuzetno sretan, i ponosan, da sam se mogao, kao urednik, potpisati i na dvije Brankove knjige koje smo objavili u našem »Glasu«.

Prvo je, prvih godina osme decenije prošlog stoljeća, izašla knjiga izabranih pjesama »Otac Grmeč«, sa ilustracijama djece iz Brankove škole u Hašanima. A onda je među učenike krenula i druga knjiga, bile su to izabrane priče nazvane »Pohod na mjesec«. Branko Ćopić je neku godinu kasnije bio i gost »Glasa« koji je, obilježavajući 30-godišnjicu svoje novinske i stvaralačke misije, na spomen obilježju, na zidu svoje zgrade u Kozarskoj ulici, otkrio i Brankovo poprsje, kao jednoga od ratnih urednika ovog glasila koje je svoj prvi broj objavilo 1943. godine na oslobođenoj partizanskoj teritoriji Bosanske Krajine.

Sjećam se mnogih susreta s Brankom Ćopićem, posebno onog u njegovom stanu u Beogradu, kad smo pripremali objavljivanje knjige »Otac Grmeč«. Sa mnom je bio i priređivač ovog izdanja Dr Voja Marjanović, prof književnosti na Pedagoškom fakultetu u Beogradu. Branko nam je skuhao i kafu, a zatim nam pokazivao neke svoje ranije i novije rukopise. Gotovo sve svoje knjige, posebno one za djecu, Branko je pisao rukom, olovkom, u običnu malu školsku teku. Kao što su bile one koje je nosio u školu u Hašanima, te kasnije u Bosanskoj Krupi i Bihaću, a i kao srednjoškolac, neko vrijeme i u Učiteljskoj školi u Banjaluci, iz koje se morao i prepisati u druge, EHER 30 Š BANJA LUKA

Piše: Ismet BEKRIĆ ne svojom voljom.

Brankov stan nalazio se u zgradi u centru Beograda, uz ulicu koja vodi od Terazija prema Slaviji. Baš tada je pred tim zdanjem, u kojem su živjeli još neki pisci, među kojima i Desanka Maksimović, izniknula visoka robna kuća koja je Branku zaklanjala pogled prema zapadu, tamo gdje se, iza rijeka, ravnica i gora, nalazio njegov Grmeč sa svojim padinama što su se spuštale prema Uni i Sani. »Ma, podigoše ovu zgradurinu baš tamo prema našoj Bosni, prema Grmeču… Ali, čini mi se, da sada još jasnije vidim svaki kutak moga zavičaja!«

STAZAMA DJETINJSTVA Prisjećam se ovih Brankovih riječi. A samo nepunu godinu nakon ovog susreta bili smo ponovo u Brankovom društvu, u njegovoj Bosanskoj Krupi, na promociji knjige »Otac Grmeč«. Bio je to i početak književnih susreta »Stazama djetinjstva«, na kojima su svoje stihove govorili i tada već poznati banjalučki pisci za djecu: Stanko Rakita, Kemal Coco, Ranko Pavlović, Ranko Risojević i dr.

Prošlo je od tada skoro četrdeset godina. Branko Ćopić je otišao za karavnima koje je vodio njegov Lijan, otišao je u čudesni svijet svoje literature, u bašte sljezove boje. Ali ostale su staze djetinjstva, i njegove i dječije, koje su vječne, i na kojima skakuću neki novi dječaci. Ostao je njegov zavičaj, kao cvijet na reveru Oca Grmeča, ostala su njegova brojna djela koja predstavljaju zajedničko blago, kao duhovna i kulturna vrijednost svakog djeteta, svakog pojedinca, ma kojeg imena bio. Jer, Branko je svojim književnim riječima gradio mostove među svim bićima, i ljudima i pticama, i bubama i travkama. Ostavio nam je široki, dječiji, ljudski osmijeh.

U ovom prisjećanju na velikog pisca, Krajišnika golubijeg srca, uđimo zajedno u svijet njegove »Ježeve kućica«, bajke u stihovima koja i najmlađeg i najstarijeg čitaoca vraća u zagrljaj zavičaja, pa bio on u nekom dijelu grada kraj rijeke ili u zabačenom planinskom selu. Takav je i slavni Ježurka Ježić koji nikud neće iz svoga doma, tamo negdje na Grmeču. A s potomkom tog domoljuba susreo se jedan lik kojega sam osmislio, bolje reći – susreo; to je patuljak koji živi u bibliotekama i koji rado putuje. Jednostavno, zavuče se nekom piscu ili putniku u torbu, i s njim potuje od mjesta od

Sjećanje

UZ STOGODIŠNJICU ROĐENJA BRANKA ĆOPIĆA mjesta, od susreta do susreta, od doživljaja do doživljaja. To je Palčić Čitalčić koji je za dječiji list »Palčič«, koji izazi u Sarajevu, godinama pisao o knjigama, piscima i svojim susretima. Evo šta vam ovog puta o svome prelasku Grmeča piše taj knjigoljub…

SUSRET SA JEŽURKOM JEŽIĆEM Znate li, dragi moji čitalčići, gdje se nalazi planina Grmeč? Da, da, znate – između rijeka Sane i Une, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.

Planina je to puna visova, proplanaka, šuma i potoka. Ujesen, kad se po njoj prospu čudesne boje, izgleda kao da se uzdiže iz neke bajke.

Eh, baš prošle jeseni prošao sam preko Grmeča, na putu od Sanskog Mosta do Bosanske Krupe. Dan je bio sunčan, tek pokoji oblačak, kao Tošo mačak, sjeo bi na proplanak ili krošnje bukvi i hrastova. Nisam mogao odoljeti toj ljepoti, zaustavio sam se, i malo prošetao po obližnjim šumarcima.

Kod jednog oborenog stabla začuo sam šuškanje, kao da se neko vrpolji ispod otpalih listova. Jedan smeđi list počeo je da se kreće, a onda se, ispod njega, pojaviše neka mala koplja. Bile su to bodlje šumskog ježa.

Okrenuo se prema meni i blago me upitao: »Otkud ti ovdje, mali? Prvi put te vidim!« »Zdravo! Ja sam Palčić. Putujem u Bosansku Krupu, na obale Une«, odgovorio sam, pokušavajući da izgledam smireno, ali sam ipak koraknuo malo unazad, da bih bio što dalje od njegovih oštrih iglica. »A ja sam jež. Zovu me Ježurka Ježić, po onom čuvenom ježiću o kojem je još dosta davno pisao pjesnik i pripovjedač Branko Ćopić«, pohvalio se bodljikavko sa padina Grmeča. »Oh, ti si, znači, potomak čuvenog Ježurke Ježića koji je svim srcem, i svim bodljama, branio svoju kuću!?« obradovalo me je, da sam baš tu, na pjesnikovoj rodnoj planini, u blizini njegovog sela Hašani, susreo junaka iz znane porodice Ježurke Ježića. »Da, da! Po njemu sam dobio i ime!« ponosno je odgovorio slavni lovac, »s trista kopalja naoružan«. »Baš mi je drago da sam te sreo!« uzviknuo sam radosno. »Pohvaliću se i svojim prijateljima koji vole knjige, i koji su, sigurno, pročitali pjesničku bajku o Ježurki Ježiću koji je iznad svega volio svoju kućicu, svoju slobodicu, pjevajući joj: 'Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag.

Prost je i skroman, ali je moj, tu sam slobodan i gazda svoj'.« »Da, da, s lista na list, s bodlje na bodlju, prenosi se priča o plavokosom dječaku Branku koji je jurio vječitu ribu u rječici Japra, i koji je volio ježurke, baš zbog toga što nisu olako napuštali svoj rodni dom«, pričao mi je novi Ježurka Ježić. »A kad je Branko porastao do pisca, nije zaboravio svog hrabrog ježića iz djetinjstva, pa je napisao i priču u stihovima o njegovoj kućici, koju nije nikome dao, nema tog blaga za koje bi prodao svoj skromni dom.« Dugo sam još razgovarao sa Ježurkom Ježićem sa Grmeča, koji me je pozvao i u svoj skriveni dom, u korijenju jednog panja, gdje je svoju postelju spleo od suhe paprati, grančica i otpalog lišća.

Kad smo se pozdravljali, stisnuo mi je ruku, i rekao: »Pozdravi sve čitaoce, svu djecu na stazama djetinjstva, i reci im da čuvaju i vole svoju kućicu, svoj rodni dom!« A kad sam se nakon tog putovanja vratio u svoj dom, u kutak biblioteke, među knjige, ponovo sam pročitao »Ježevu kuću« omiljenog dječjeg pisca Branka Ćopića. Osjetio sam toliko ljubavi i topline, i toliko neke nove snage, koja će mi pomoći da lakše savladam sve nove teškoće. Pročitajte, svakako, i vi tu himnu zavičaju i domovini, tu bajku »ispod rodnog krova«.

I vi ćete, kao i Ježurka Ježić, kliknuti: »Kućico moja, najljepši raju!« Onih, koji su Ježurki htjeli uzeti dom, i koji su bili spremni da se olako odreknu svoga, odavno više nema. Ali zato: »Po šumi, danas, bez staze, puta Ježurka Ježić lovi i luta.

Vještak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom.«

Reportaža

Naša draga gošća: Senada Bešić, predsjednik Saveza žena u Švedskoj

Vrijedni domaćini iz sekcije Banjalučana u Vekšu

Skupština Saveza održana u Vekšju

Tekst i foto: Goran Mulahusić

Delegati i domaćini ispred udruženja "Ljiljan"

Redovna 19. godišnja skupština je održana, 14. marta u Vekšju u organizaciji sekcije Banjalučana iz istoimenog grada. Prisutnih 32 od 38 pozvana delegata su jednoglasno usvojila sve izvještaje i radne materijale, izabrali novo - staro rukovodstvo i usvojili budžet i plan za iduću godinu. Rad saveza je pohvaljen od mnogih i možemo biti svi zadovoljni proteklom godinom. Skupština je bila dobro posjećena, a domaćini su se potrudili da se gosti osjećaju kao kod kuće. Skupštini je prisustvovala naša draga gošća, predsjednik Saveza žena u Švedskoj, Senada Bešić. Skupštinu je znalački vodio Nisvet Turkanović.

Reportaža Delegati glasaju za predložene odluke

Radno predsjedništvo: Sekretar Lejla Arnautović, Faruk Sarajlić, predsjedavajući Nisvet Turkanović i Nusreta Garčević Zlatko Avdagić: Blagajnik Saveza Banjalučana

Delegati: Nail Vajrača, Sabina Nuhanović i Fatima Mahmutović Delegati, Almedina Kušmić i Baisa Babić

EHER 34 Š BANJA LUKA

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Pred eksponatima „Čajaveca“

Piše: Radmila Karlaš

SJEĆANJE NA BUDUĆNOST

Polovinom aprila, tačnije, 14-og, navršilo se šezdeset i pet godina od rješenja o osnivanju "Rudija Čajaveca", koje je potpisao Josip Broz Tito, a pedeset i pet godina od regulisanja inovatorstva u istoj firmi.

Izložbu na datu temu u banjalučkom Domu mladih postavio je banjalučki fotoreporter Slobodan Rašić Bobara, a trebali su učestvovati i Bratislav Braco Napotnik, te Zoran Šimunović. Zbog prerane smrti Brace Napotnika, prvobitni plan se rasplinuo, ali je Bobara, uz pomoć Šimunovića ipak uspio postaviti vrlo originalnu izložbu.

Braco Napotnik, kako je prvobitno bilo predviđeno, trebao je "referisati", odnosno održati predavanje na temu inovatorstva, a Bobara i Šimun uraditi scenu. Razne su detalje, vezano za ovaj privredni gigant, Bobara, Braco i Šimun "pretresli" i isplanirali za izložbu. Od toga kako je čak čuveni Pele imao televizor Rudija Čajaveca, potom o nadasve razvijenoj tehnologiji ove firme kada je "Samsung" tek bio u povojima, do požutjelih novinskih isječaka, sa napisima i fotografijama kako je recimo tada najpopularnija jigoslovenska grupa "Bijelo dugme" posjetila "Čajavec", samo su neki od naslova koji upadaju u oči. Stari televizori sa originalnim zvucima i još 36

ŠEHER

BANJA LUKA

bezbroj interesantnih detalja, dio su kolorita koje je Slobodan Rašić Bobara prezentovao javnosti. Uz nezaobilaznu crnu mačku, maskotu "Čajaveca". Žestoke emocije, sa suzama, uzdasima i slično, pratile su moje obilaženje izložbe. Dolazile su odnekud s boka ili s leđa, a potom su dobivale i obličje u likovima starih Čajevčana koji su pomno zagledali svaki izloženi detalj.

Kada sam postavila info o izložbi na svoju fb. stranicu, oglasila se čini mi se kompletna postavka "Čajaveca" iz egzila. Koliko uspomena, provedenih godina! Čini se da sam baš uhvatila sevapa. Nakon Bobare! Koji je, osim za već navedeno, imao dovoljno strpljenja da mlade naraštaje vodi od eksponata do eksponata i zbori znalački...

"Vidiš, takva tehnologija ovdje postojala je još prije tvog rođenja..." Sa svojom karizmom i nevjerovatnom sličnošću Korneliji Bati Kovaču, jedan od naših najboljih fotoreportera i ovom se izložbom upisao u one koji na najsvrsishodniji način predstavljaju svoj grad.

Kao svojevrsno sjećanje na budućnost.

Izložba se dešavala u sklopu INOST MLADIH 2015. a zvanično otvaranje bilo je 15.04. u 11 sati.

Foto: Slobodan Rašić Bobara

BOGATSTVO FUNDUSA MUZEJ

Sa nekadašnje stani

STANICA KAO UMJETNIČKA GALERIJA

Tekst i foto: Dinko OSMANČEVIĆ

Stanice i aerodromi, u novije vrijeme, mjesta su odakle se odlazi na putovanja, a svako putovanje otkriva nam nove vidike, daje nova iskustva i spoznaje. Sjećam se svojih putovanja iz djetinjstva i stare autobuske stanice u centru grada. Masa svijeta žurno se talasala, posvuda ljudski žagor i miris goriva, i mnoštvo lica, čini mi se mnogo vedrijih od ovih koje danas susrećem u gradu. Sjećam se i stare, zapuštene zgrade, daskama ograđene, sa zakovanim prozorima i vratima. Pamtim i očeve riječi, da se umjesto autobuskih perona tu nalazila pruga i da je tada ćiro veselo zviždukao njome, a da je to zdanje stara željeznička stanica. Otac se ljutio i govorio da tu zgradu, koja je i dalje bila lijepa, što prije treba obnoviti i namijeniti nekoj kulturnoj ustanovi.

38 Š E H E R 36

BANJA LUKA

Zgrada željezničke stanice izgrađena je 1891. kao monumentalno zdanje u neorenesansnom stilu, a povezivanje Banjaluke sa Evropom tračnicama bio je veliki civilizacijski skok za, u to vrijeme malu, balkansku kasabu. Zdanje je služilo kao željeznička stanica, sve do njenog premještanja na današnju lokaciju, nakon čega je zgrada zapuštena.

Ipak, nakon obnove, zdanje je na veliku radost poštovalaca kulture dato Umjetničkoj galeriji.

Galerija svom osnutku može ''zahvaliti'' banjalučkoj tragediji 1969. Tada je cijela nekadašnja Jugoslavija pokazala veliko srce i plemenitu dušu i pomogla zemljotresom razoreni grad. Umjetnici su pomogli donacijama svojih umjetničkih dijela, koja su činila prvi fundus kada je Galerija osnovana te 1971. godine. Narednih decenija fundus se uvećavao otkupima djela sa značajnih izlozbi, kao i novim donacijama i poklonima.

Nerijetko sam sa bratom, rodbinom i prijateljima posjećivao Galeriju i pratio izložbe, a za ovo zdanje veže me i Međunarodni šahovski turnir koji se najčešće odigravao upravo u Galeriji. Iako nije bio najviših kategorija, ipak je ovaj turnir u šahovsku orbitu lansirao jednog Garija Kasparova, a učesnica i pobjednica turnira bila je i tadašnja svjetska prvakinja Maja Čiburdanidze koja je sredinom osamdesetih počistila svoje muške suparnike. Meni se u sjećanju urezao i turnir iz

JA SAVREMENE UMJETNOSTI RS

ice – u čudesni svijet

1987. na kom sam bio demonstrator partija koje su igrali majstori drevne igre, a koji je osvojio velemajstor Krunoslav Hulak. Kada je jedne večeri u jeku borbe na 64 polja nestalo struje, prespremni sudija pok. Dragan Vještica odnekud je izvukao ogromne svijeće i izazvao opšti smijeh prisutnih.

UMJETNIČKA EVROPA U BANJALUCI Naviku odlazaka u Galeriju, a od 2004. Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske, sačuvao sam do današnjih dana, često u društvu i svoje Sare. U njemu je mnogo dešavanja, veoma značajnih, a dok nastaje ovaj tekst traje i izložba Sigmara Polke, poznatog njemačkog fotografa i slikara, prošle godine posebno interesantna bila je izložba instalacija Brede Beban, nekoliko posljednjih godina redovno se održavaju izložbe pobjedničkih karikatura sa konkursa Pjer. Ali, da bi se shvatio značaj i domet radova (slike, grafike, crteži, kolaži, skulptire, instalacije) iz fundusa depoa Muzeja, treba istaknuti izložbu iz 2004. godine, pod nazivom Evropska savremena umjetnost iz fundusa Muzeja savremene umjetnosti RS, koja je pružila uvid u evropsku umjetnosti druge polovine dvadesetog vijeka. U Evropi je to period umjetnosti brzih promjena stilova, inovacija i u misaonom i u tehničkom stilu, velikih sloboda u upotrebi materijala i različitih medija istraživanja i izražavanja. A u istočnim zemljama, zbog izolo-

vanosti, prisutan je nastavak kontinuiteta umjetnika školovanih na iskustvima moderne, između dva svjetska rata. Ova izlozba prikazala je svu tu raznolikost: djela koja pripadaju pravcu intimizma (Gvozdenovic, Todorović, Sokic...), realizma (Kalvdzijev, Luzina, Paraskevov...), konstruktivizma (Verna, Percz...), lirske i geometrijske apstrakcije (Ivačković, Beandoin, Misirlić, Numankadić, Čelić...), apstraktnog ekapresionizma (Murtić, Lubarda, Messagier...), optičke i kinektičke umjetnosti (Šutej, Biasi, Richter, Ginter Uecker, Otto Piene, Heinz Mack...), enformele (Popović, Basaga, Kos...), nove figuracije (Ivančić, Omčikus, Kragulj, Pignon...), nove fantazije (Ciuha, Šuštaršič, Kavurić...), konceptualizma (Dimitrijević, Mojović, Stilinović...), slikarstva bojenog polja (Tadić), i postmodernizma (Blatnik, Zaplatil, Dobrović, Ivančić, Seder...), kao i djela balkanskih umjetnika koji su uspjeli da pomire lokalno i globalno u korist univerzalnih vrijednosti.

Naravno, trebalo bi nam mnogo više prostora da pobrojimo sve bitne autore čija se djela nalaze u fundusu Muzeja savremene umjetnosti. Danas se fundus uvećeva i djelima mladih autora, čije vrijeme tek dolazi.

Iz zgrade nekadašnje zeljezničke stanice, danas ne možete otići ni na putovanje vozom, niti na putovanje autobusom, ali možete uvijek iznova započeti putovanja u čudesne svjetove umjetnosti.

39 Š E H E R 37 BANJA LUKA

Uz 22. april - Dan oslobođenja Banje Luke

”BANJA LUKA JE I MOJ GRAD” ili PRAZNIK KOJEGA NEMA KO DA SLAVI Foto : Muhamed Gafić

Tekst: Ozren Tinjić Suncem obasjana Krajiška ljepotica, kako primjećujem na sabah programu RTRS, iščekuje ”bogatu” proslavu sedam decenija oslobođenja od fašizma. Čitam pomalo i novine pa tako saznajem da će udarni događaji današnjeg svečanog dana biti trka, nešto ala maraton. i polaganje vijenaca na biste narodnih heroja. Jedino što je vrijedno hvale jeste akcija UG ”Oštra nula” koja je, uz učešće svojih prijatelja iz čitave BiH, organizovali akciju ”Banja Luka je i moj grad”. Podrazumijeva se da ova akcija nema nikakve veze s gradskim vlastima, niti od njih oćekuje bilo kakvu pomoć. ”Ovom akcijom želimo da ukažemo da Banja Luka nije grad jednog čovjeka, jedne partije, jednog režima i postojećih kumsko-rodbinskih veza, već da je to grad svih građana i građanki Bosne i Hercegovine”, objašnjavaju iz ”Oštre nule”. Čitam, dalje, kako je popodne gradonačelnik Gavranović rezervisao da ”građane” počasti velikom tortom. Alal vjera! Nakon džabane, svi svojim poslom, jer, na kraju krajeva, šta je 22. april ”Banjalučanima” naspram, recimo, 9. januar. Jedino, ako se nisu uspjeli dočepati parčeta torte, zadnja šansa je bila roštilijada i (čuj) pasuljijada na trgu ispred ”Boske”. Sve je to, doduše, i normalno suhoparno i bezidejno jer šta očekivati od ljudi koji ovaj grad ne osjećaju kao svoj. Hebi ga, gdje god svrnu svoj izgubljeni (u svemiru) pogled, nigdje njegove njive, njegove šume i zemljoradničke zadruge. Imao sam pregršt prilika da ih promatram tokom mojih rijetkih, nažalost turističkih, posjeta mom gradu. Lako ih je prepoznati. Savijaju, dok hodaju, noge u koljenu. Šta ćete, ostalo zauvijek zabilježeno u krvi i genima, navikli ljudi uzbrdo hodati pa grabe li grabe i po ravnom. Ima još EHER 40 Š BANJA LUKA

jedna caka. Naime, pomalo zabezeknuto izvijaju vratove i gledaju u visoke zgrade oko sebe. Pa normalno, uvijek pomislim - i ja bih se tako ponašao kada bih se našao izgubljen u šumi... ...Nekada davno, da sam na današnji dan bio daleko od Banje Luke, imam osjećaj da bih presvisnuo od muke. Ma, ko bi zamislio ne gledati tada one veličanstvene vatromete sa Kastela pa ih je čitav grad mogao posmatrati i uživati u njima. A tek ona gužva, desetine hiljada ljudi u centru, od Narodnog pozorišta pa sve do ”Palasa”. Na sve strane vidite razdragana lica, osmijeh naprosto isijava iz ljudskih očiju. Danas, na žalost, takvih osmijeha nema a iz ovih očiju izbija praznoća, hladnoća i mrak. Zato i jesam danas ravnodušan. Pràvo se zaledile one biste heroja, velikih ljudi, iskonskih antifašista kada svako malo ugledaju kojekakve promenade spodoba, u crnom, sa šubarama na glavi i crnim zastavama sa mrtvačkim glavama.

Nažalost, ostali su skamenjeni, ne mogu se pomjeriti, a inače… A taman ih banjalučke vlasti naštelile na mjesto odakle imaju odličan pogled prema glavnoj ulici i nekadašnji Dom kulture.

Posebna je priča Vrbas tog nekadašnjeg 22. aprila. Od Šehera pa nizvodno, sve do Rebrovačkog mosta, i sa lijeve i sa desne strane dimi li se dimi. Roštilji gotovo načičkani na svakih desetak metara. Čuje se pjesma i glasan smijeh. Dječurlija ganja loptu, stariji pomalo rakijaju i veselo čavrljaju, dok se gajbe piva hlade u vrbaskom plićaku. I slučajni prolaznik je dobrodošao. Običan čovjek je bio zadovoljan i sa malo. Važno je da je duša puna a srce titra. Ipak je jedan ovakav dan u godini (uz nezaobilazni 1. maj).

Posebna je priča dodjela plaketa i nagrada zaslužnim građanima povodom 22. aprila. Nekada davno, tačnije sve do početka rata u našoj zemlji, bila je to prestižna nagrada i uglavnom su je dobivali zaista zaslužni građani. Od rata naovamo sve je postalo sprdnja. Em nagrade dobivaju oni (uz časne ali rijetke iznimke) koji zaista nemaju nikakve veze sa gradom na Vrbasu (jer im taj grad služi samo kao sredstvo za neke njihove interese), em u sebi nemaju, koliko je crno ispod nokta, ljubavi prema gradu! Sve u svemu ili vam ga - suma sumarum, za 22. April, dakle danas, ovdje u Švedskoj, obući ću odijelo i na rever staviti crni flor i žmirit ću i pokušati se prisjetiti one moje lijepe i nadasve drage Banje Luke.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Putopis

ETIOPIJA jskovođa Salahudin osvojio Jeruzalem 1187. g. Ukratko: Lalibela je drugi po redu sveti grad, iza Aksuma, a pored jedanaest monolitnih crkvi, postoje putevi koji su također uklesani u stijenu i koji predstavljaju rijeku Jordan i povezuju te crkve međusobno.

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing Buđenje jako rano, prije 5. Brzo umivanje, kafa i pravac aerodrom.

Pošto su karte spremne, bez problema prolazimo policijske kontrole na aerodromu. Da malo pojasnim: policijske kontrole na svakom aerodromu su rigorozne, a u Adis Abebi posebno. Nema ulaska u aerodrom bez skidanja cipela, kaiša i tako detaljnog pregleda da čak malo i nervira. Ali sa druge strane, čini se da su putnici sigurniji nego na nekim drugim mjestima. Same kontrole su uvedene zbog položaja Etiopije, zbog njenog naglog razvoja i miješanja svih religija. Ekstremistima svih vrsta je uvijek potrebna pažnja i pozornost. Još ako pri tome žele zlo jednoj zemlji koja se razvija, kud će bolja šansa ako nije zaštićen aerodrom. Inače, i ostala mjesta u Etiopiji su pod strogom kontrolom, i niti u jedan restoran ili šoping centar nije moguće ući bez prethodne provjere na vratima.

Nakon aerodromskih procedura, ukrcavamo se u avion i letimo prema sjeveru. Planirali smo prvo obići gradić Lalibela, a zatim gradove Bahidar i Gondar. Cijeli put je planiran od četvrtka do nedjelje.

Zašto uopšte obilazak Lalibela-e? Na 2700 m nadmorske visine, nekih 550 km sjeverno od Adis Abebe, nalazi se mjesto na kojem su isklesane monolitne crkve. To mjesto je trebalo da simbolički predstavlja Afrički "Jeruzalem" a počelo se sa izgradnjom kada je sultan i vo-

Veličina ovih objekata varira. Najveća crkva je Beta Medhanem Alem, a najpoznatija je ona sa razglednica, crkva Saint Gorges. Svaka je po nečemu značajna, a da bi se detaljno obišle, treba odvojiti najmanje jedan dan. Obavezno treba uzeti prevodioca/vodiča koji će na određen način dočarati svetost objekata. Ono što zapanjuje je da se kompletan lot crkava zajedno sa putevima isklesao, kažu, za 25 godina, i da su samom iskopu pomagale više sile. Nevjerovatni su ti građevinski radovi kada znamo da u to vrijeme nije bilo bagera, buldoždera, kamiona i ostalih pomagala koje danas imamo. Sami inženjerski proračuni su također zapanjujući. Odlaganje iskopanog materijala je rađeno sa velikom pažnjom. Vezano za veličinu i vrijeme radova, danas postoje različita mišljenja: jedni istraživači tvrde da su se radovi nastavili i narednih 100150 godina, opet drugi tvrde da su neke od crkvi bile počele da se izvode kao fortifikacijski objekti i do 500 godina unaprijed za vrijeme aksumijanske civilizacije. Graham Henkok u svojoj knjizi o Etiopiji tvrdi da su crkve izgrađene uz pomoć vitezova Templara. Na ahmaric jeziku Lalibela znači med, a majka kralja Gebre Mesqel Lalibelae je to protumačila kao znak pošto je malog kralja po rođenju okružio roj pčela. Crkve su pod zaštitom UNESCO-a i u posljednje vrijeme vrše se radovi na rekonstrukciji, kako bi se zaštitile od propadanja. Naš obilazak je bio par dana prije ortodoksnog božića, odnosno 2-3 januara. Interesantan je priliv hodočasnika iz cijele Etiopije na ovo mjesto. Po samom dolasku, oko crkvi smo primijetili grupe ljudi koji spavaju na otvorenom, hrane se i

Crkva Bete Medhanem Alem

Putopis Pored crkvi u Lalibeli, zanimljive su tradicionalne lokalne kućice, u narodu poznate kao tukule. Tukule su okrugle građevine, izgrađene od šiblja i blata, sa krovom od snopova trave kroz koji kiša, koliko god da je jaka, skoro nikad ne prodre. Kućice su podijeljene u dva dijela: jedan za stanovanje, a drugi za čuvanje stoke. Postoje i tukule na sprat i onda je u prizemlju stoka, dok je na spratu porodica.

Oko dvorišta tukula je ograda od šiblja sa trnjem, kako bi odbila eventualne divlje zvjeri kojih je Etiopija puna, a naročito hijena, kojih ima posvuda. U samom dvorištu se nalaze instrumenti za kuhanje i kojekakve druge stvari potrebne jednom domaćinstvu. Hoteli u Lalibeli su pristojni i jedino što je potrebno je ranija rezervacija, obzirom na broj turista koji posjećuju ovo mjesto. Nakon doručka, pozdravljamo se sa Lalibelom i krećemo za Gondar.

Crkva Sankt George lože vatru zajedno. Od aerodroma, koji je na 1700 mnv, do grada vodi uska, krivudava ali sve u svemu pristojna cesta. Pored auta, putem se susreću vjernici sa vrlo malo tereta na sebi.

Uglavnom su to porodice i svako sa sobom nosi neku vrstu prostirke za spavanje, granje za potpalu i hranu. Naravno, i djeca imaju svoj zadatak i gone stoku isped sebe, od koje dobijaju mlijeko i vjerovatno hranu. Niko se ne buni, nikome nije težak uspon. Možda nama strancima, koji imamo koju kilu viška, ovakav poduhvat ne bi škodio.

Ulazak u crkvu je opet zanimljiv na svoj način. Veličina najveće crkve je impozantna, i tu je stvarno veliki broj ljudi svrstanih u razne grupice. Jedni se mole, drugi stoje, treći pjevaju, pričaju itd. Također, u jednom dijelu postoji, navodno, mali dio drvenog križa na kojem je Isus

Tipična "Tukula" S obzirom da smo predvidjeli sve moguće komplikacije, unaprijed rezervisane avio karte, hoteli i prevozi su nam uveliko olakšali putovanje.

Samo sa ručnim prtljagom, nismo imali potrebe za dugim čekanjem nakon slijetanja aviona, nego smo se uputili direktno prema izlazu i u hodanje.

Gondar je u ranijem periodu bio glavni grad Etiopije i u njemu su stolovali kraljevi koji su sagradili veličanstvene srednjevjekovne dvorce.

Napomene radi, na cjelokupnom području Afrike, Gondar je jedini grad u kojem postoje očuvani srednjevjekovni dvorci sličnim onim evropskim. U ranijem periodu, prije 16-tog vijeka, sami kraljevi nisu imali neko stolno mjesto nego su živjeli sa kompletnom svitom i familijom u šatorima, te su se kretali po kraljevstvu.

Unutrašnjost crkve razapet, i to je svetinja koju vjernici pokušavaju dodirnuti. Samo drvo je, kako sam primijetio, od silnih dodira glatko kao ogledalo. U svakoj od crkvi postoji zavjesa ispred koje stoji pop-sveštenik sa jednim ili dva krsta u rukama.

Ortodoksna etiopska crkva daje veliki značaj zavjetnom kovčegu "Ark of covinent", koji je Mojsije dobio od Boga i u kojem se nalazi deset zapovijedi. Interesantan je i put samog kovčega po Kebri Nagast, knjizi Etiopskih kraljeva, ali o tome drugi put. Elem, sama zavjesa skriva sliku svetog od najsvetijeg, i obično se iza zavjese nalazi i replika zavjetnog kovčega.

Nama, običnim smrtnicima, nije dozvoljen pristup tome. Svaki od popova, ima svetu knjigu ispred sebe napisanu na staroahmarskom pismu Gez, koji je još u upotrebi jedino kod sveštenih lica, koji tu knjigu čitaju i u isto vrijeme propovijedaju. Legenda kaže, a i svaki Etiopljanin će to potvrditi, da zavjetni kovčeg postoji i da se nalazi u Aksumu, prvom svetom gradu Etiopije. Po toj legendi, u jednoj od crkava postoji prostorija u kojoj se nalazi kovčeg i samo jedan određeni čovjek-sveštenik, zavjetovan, može boraviti u njoj. Kovčeg je, navodno, toliko moćan da u slučaju dolaska u pogrešne ruke može prouzrokovati mnogo zla.

Dvorac kralja Fasilidisa- Gondar

Tako su i nastali pojedini gradovi . Gondar je nastao u 16. vijeku kao trgovački grad. Grad je lociran na nadmorskoj visini od 2100 metara i nalazi se na planinskom dijelu koji završava na zapadnom dijelu jezera Tana, najvećeg jezera u Etiopiji. Š E H E R 43 BANJA LUKA

Putopis Kralj Fasilidis je ostavio možda i najveći građevinski trag u Gondaru, a u bazenu, većem nego što je olimpijski, i danas se vrše masovne svetkovine, pogotovo u periodu ortodoksnog praznika Timkat (6. januar). Prilikom obilaska dvoraca, imali smo vodiča upućenog i školovanog za taj posao. Tu smo saznali za legende vezane za etiopsku crkvu, potomke kralja Solomona, otkud jevreji u Etiopiji, što je kasnije

što će biti premješten u Axum. U Bahir Dar-u oko jezera Tana nalaze se mnogobrojni hoteli i restorani a "Fish gulash" je uglavnom odličan gdje god da se naruči. U jednom od tih restorančića nalazi se žalo u blizini na kojima se mogu vidjeti mnogobrojne ptice. Jezero nije dobro za kupanje, pored nilskih konja koji su vidljivi navodno je voda prepuna bilharzije, i nismo vidjeli da neko ulazi u vodu. Današnje jezero je manje nego što je ranije bilo i trenutno je dužine oko 80 km i širine 60 km. Maksimalna dubina jezera je nekih 15-tak metara. Razne vrste pelikana i ostalih ptica se mogu vidjeti na i oko jezera, kornjače se također mogu sresti prilikom

Skup dvoraca, pored dvorca Fasilidisa vodilo za daljnja istraživanja i naukovanja. Gondar je poznat po svom univerzitetu za medicinu koji je jako rigorozan, međutim kada izađete kao doktor sa tog univerziteta, sigurno nećete imati problema u dobijanju posla. S obzirom da je to jedan od najjačih državnih fakulteta, država snosi veliki dio troškova, a po završetku, doktor je dužan da radi u državnoj službi 2-3 godine. Za daljnji obilazak grada iskoristili smo sina našeg druga Fekada, uspješnog studenta četvrte godine medicine.

Uz njega smo prošli ostale dijelove Gondara, i pojasnio nam je kako teku pripreme za praznik Timkat. Naime, u isto vrijeme krenu povorke iz nekoliko crkvi i procesiraju dok se ne sastanu na glavnoj cesti.

Posljednji dan se okupe ispred bazena sa vodom, koju su sveštenici posvetili. Nakon liturgije i prosvećenja, mase skaču u bazen kako bi se doživjela neka vrsta pročišćenja, slično kao i potapanje u rijeci Jordan.

Završetak obilaska Gondara vodi nas u Bahir Dar, grad na južnom dijelu jezera Tana, u kojem počinje veličanstvena rijeka Nil. U Etiopiji, taj krak Nila poznat kao Plavi, nazivaju Abay. Geografski, grad je baš na obali jezera na oko 1800 metara n.v. Pošto je Bahir Dar jedan od centara proučavanja Etiopske Tawhedo crkve, iz grada je moguće pristupiti nekim otocima na jezeru na kojima se nalaze crkve i gdje su se za vrijeme ratova skrivali sveštenici. Pored sveštenika tu je sakrivano i crkveno blago za vrijeme invazija, bombardovanja i ostalih nepogoda. Čak se spominju i otoci kao ranije prebivalište Zavjetnog kovčega, prije nego

Jezero Tana

sjedenja u nekom od restorana na samoj obali. Jezero se puni sa više rijeka i do 10-tak, zavisno od sezone. Sa jednog dijela se pruža veličanstveni pogled na veliki Nil, Abay, koji kasnije ide Etiopskim kanjonima i klisurama te prelazi u Sudan i u Khartumu se spaja sa Bijelim Nilom.

Početak rijeke Nil

Učešće Plavog Nila je najmanje 60%, a u kišnoj sezoni i do 80% ukupne količine vode u rijeci Nil.

Bazen za svetkovine Timkat

EHER 44 Š BANJA LUKA

Pogledom iz zraka vidi se veličina jezera a kasnije i rijeke koja protiče kanjonima dubokim i do 1500 m. Ovdje je moguća uporedba sa Velikim kanjonom u Sjevernoj Americi. Nakon obilaska ova tri grada na sjevernu Etiopije, krećemo prema aerodromu i Adisu, kako bismo se odmorili i nakupili snagu za daljnje putešestvije. Tu ćemo provesti određeno vrijeme i prikupiti neophodne informacije kako bismo mogli uz istu preciznost organizovati put na istok zemlje.

PLANETARNA PROSLAVA KULTA SMRTI

Piše: Marjan Hajnal Sunce je jučer zašlo, “potonulo” u Sredozemno more, gledano sa tel-avivske geogr. širine, u 16.45 h. Od sada će se polako tačke zalaska pomijerati prema Sjeveru, što znači da će dan postajati duži. Malo čudno, i na prvi pogled neobično, početkom zime i nastupom najhladnijih dana, krećemo se prema ljetu. Skupa sa Suncem, sa svim solsticijima i perihelima, putujemo eliptičnom periferijskom putanjom kroz Mliječni put brzinom od 230 km/h, na udaljenosti od 26.000 svjetlosnih godina od centra naše galaksije. Nagib Zemljine osi u odnosu na galaktički ekvator iznosi 23.5 stepena.

Svakih 25.868 godina, os ispiše pun krug. Tada se na putanji (zvanoj Precesija, ili put kroz Zodijak) događa poklapanje rotacijske osi Zemlje s galaktičkim ekvatorom. Taj proces traje dvadesetak godina (posljednje poravnanje bilo je 23.12.2012. god). Prema astronomskom proračunu zadnje ledeno doba moglo se dogoditi 9250. god. p.n.e. Do tada vladala je na čitavoj sjevernoj hemisferi izuzetno blaga klima, računajući i subarktičke predjele. Da li idemo u susret dugom ljetu, ili, dugoj zimi…?

U tim razmjerima šta predstavlja “Nova godina”? Nekome puno, dok veganima znači svirepo pogubljenje desetak milijardi duša (prasići, jagnjad, telad, ćurke, patke, ribe, a snobovi višeg ranga zadovoljiće se afrodizijacima pravljenim od jezika ptica pjevačica, nosorovog roga, peraja morskog

psa, i tome sl.). To je u stvari “praznovanje” povijesnih i astronomskih falsifikata. Da stvar bude gora, takvih “novih godina” ima nekoliko (katolička, pravoslavna, jevrejska, muslimanska, kineska…), pa sva žrtvovanja treba pomnožiti sa brojem globalnih praznovanja. Zatim slijede “Uskrs” i “Vaskrs”, slave “svetaca”… Čast Hristu, Isi, ali datumi Pesaha, odnosno “Pashe” su grubo naštimani od strane Rima koji je predao Hrista u šape židovskom notornom klero-kriminalcu i srebroljupcu Kajafi. Papa Silvester Prvi je pak uživao u ljudskoj krvnoj žrtvi (o tome više u mom tekstu “Paganska poema”, http://tacno.net/sarajevo/marjan-hajnal-paganskapoema-2/). Na već ionako opustošenim šumskim lokalitetima nemilosrdno će se “u ime Hrista” posjeći deseci miliona mladih jelovih stabala. Pridoda li se svemu do nivoa doktrine razvijena “teorija” liječenja mamurluka, nakon nekoliko milijardi ispijenih boca raznih vrsta alkoholnih pića (one plastične od sokova plutaće površinom rijeka i jezera) od čega basnoslovno profitira narko-mafija, a koju direktno reketira mafija višeg ranga, ona vladajuća, preostaje samo da se zaključi da slavoljubivi ljudi ritualno slave drevno pagansko Božanstvo Smrti. Politizirani kler puni svoje tezore zahvaljujući ljudskoj naivnosti i neznanju, ali i kada znaju, isti se slijepo-fanatičnozadrto pozivaju na “tradiciju” (!?), sentimentalno se vezujući za dječju radost (kao da djeca ne trebaju poklone u vidu pažnje i ljubavi tokom cijele godine). Na kraju, kako da korijen sofisticirane pedofilije i kult smrti imaju ikakve veze sa pažnjom i ljubavlju prema djeci? Nisu li u toj projekciji vječito nedorasle djece skriveni auto-destruktivni anticivilizacijski porivi oslobađanja svakog zla, u ime “svojih” “svetaca”, “svoje” “slave”?

Za Sunce je ta mizerija krvožednih kreatora najcrnje magije irelevantna, ono revnosno životodavno kruži sa svojom braćom i sestrama oko centra svima, nažalost zajedničke, Galaksije. Š E H E R 45 BANJA LUKA

Mirjana Kapetanović: ŠUMOLJUBLJE

VOLIM JESENJI VJETAR U ŠUMI...

Od šume u zimu, proljeće i ljeto za nijansu više volim šumu u jesen, oktobra. Tek u ovom mjesecu počinjemo shvatati veličinu Božjeg stvaranja i maštovitosti u nijansama ljepote. Pokušajte bar približno odogonetnuti sve boje koje nam oktobarska, bjelogorična šuma nudi, odustat ćete nakon sto i neke nijanse zelene, a gje su ostale…

Volim jesenji vjetar u šumi. Tek ovdje vidimo njegovu pravu svrhu i moć, kada se zavuče u još bujne šarene krošnje, fijuče, cvili, moćno zatrese svako stablo i cijelu šumu odjednom, a spektar boja leti i pada na tlo, već prekriveno šarenim lisnim tepihom.

Sunčani dan, zapadni vjetar, moćan, razigran, danas me odmami u šumu. Nosim korpicu za svaki slučaj. Znam da nakon mnogo sunčanih dana moj redovni ulov gljiva neće biti kao prethodnih dana, ali isto tako znam da mi šuma uvijek spremi neki poklon. Sa šumama sam uvijek imala neki poseban odnos.

Oduvijek sam je smatrala jednim velikim bićem i nekako sam pažljivo po šumi hodila, pazeći da je ničim ne uznemirim. Ima nekoliko godina, ili sam duhovno dozrela ili sam skroz prolupala, sve zavisi kako ko na to gleda, a mene baš i briga, ja radim po svom, prije nego uđem u šumu, jasno i glasno joj se obratim kao dobrom domaćinu na pragu kuće, i kažem „ Šumo, moja šumice, mnogih bića majčice, primi me u svoje okrilje, ako odlučiš da mi ponudiš neki poklon, rado ću ga uzeti, a ja ti obećavam da ni jedno tvoje biće neću

EHER 46 Š BANJA LUKA

namjerno uznemiriti i povrijediti..hvala ti!“.. i nakon toga uđem sa dubokim poštovanjem u šumu. Zanimljivo, nedavno tek pročitah knjigu o drevnim slovenskim bogovima i tamo pročitah sve poznato o bogu Velesu ili Volosu, neki ga još zovu Gospodarem šume. Smatralo se da je taj dobri slavenski bog bio bog životinja, polja i šuma, odnosno plodnosti, vegetacije i života u najširem smislu. I sada se pitam nisam li nekako pročitala utisnutu informaciju u svoj slavenski genetski kod o postojanju tog drevnog boga i njemu se sve vrijeme molila u šumi. Kako god, ja se prepustim šumi i kažem, vodi me!

Zanimljivo, tumaram, reklo bi se nasumice i uvijek budem dovedena do najljepšeg i najbogatijeg nalazišta gljiva, ili drugih plodova.

Danas nije bilo gljiva. Nisam razočarana, mnogo sam ih ubrala zadnjih dana i zahvalih se šumi na darovima. Vjetar je duvao, sunce nalazilo uske prolaze kroz ogromne, desetometarske bukve i hrastove, još gusto olistale sada već šarenom krošnjom, opalo lišće šušti pod nogama, suhe grančice pucketaju. Na samo desetak metara od mene brz pokret i obradovah se kada prepoznah vitki obris srne, jedne od četiri iz šumske porodice ovih prekrasnih životinja.

Znam da će se pojaviti i ježurka ježić kojeg uvijek sretnem u određenom dijelu šume. Po ljuskama od oraha koje nalazim ispod drveća, slutim prisustvo vjeverica, ali se ne daju mom oku. Sretnem lisicu, malenog žutog tijela, lepršavog repa, i hitrog zečića. Radujem se tim šumskim susretima. Osluškujem pjev ptica kojih ovdje u

Kozjanskom kraju u Sloveniji ima vrlo rijetkih, čak i jedinstvenih vrsta. Dugorepi djetlić kucka mi iznad glave. Zastajem da ga vidim. Čudo ljepote i spretnosti. Vodi me šumica svojim stazama, prepuštam se i nastojim u pogled ugurati što više ljepote odjednom. Pod nogama osjetim nešto drugačiju podlogu... bockave čahure. Kesten!

Na glas rekoh obradovana. Kesten u šumi…ne onaj na pijaci, nabacan na hrpu, sa napisanom cijenom, nego kesten... iz davnog djetinjstva.

Imala sam ne više od pet godina. Tata je jedne oktobarske, isto ovako sunčane i lijepe, neradne subote, rekao, onim svečanim glasom, kojim je najavljivao nešto značajno: “Idemo danas u Obre u kestene!“ Da je rekao Nju Jork, Tokio, Havaji... manje bih se obradovala. Obri su mjesto tatinog rođenja, na desnoj obali velikog Jablaničkog jezera. Do tamo se putovalo prvo vozom ili autobusom do Ostrošca, a onda bismo se spuštali do blatnjave obale Jablaničkog jezera, zviždukom, oštrim, dugim pozivali bi čamdžiju koji je trenutno bio slobodan, kratko bi tata sa njim pregovarao o cijeni prijevoza i onda bismo se svi , nas petoro, smještali na izlizane klupice širokog čamca, čamdžija trzajem palio pentu na naftu, ona bi zabrektala ratatratatara i motor je upalio, okretom ručice naš vozar dodaje gas, usmjerava kljun ka sredini jezera i mi krećemo.

Oštro čamac siječe, tamnu od velike dubine, vodu, kratko se zabavljam gledajući talasiće koji se stvaraju oko čamca, a onda očekujem tatinu priču. Uvijek bi nam objašnjavao da se evo sada vozimo tačno iznad starog Ostrošca, koji je bio ne selo kao sada, nego varošica, općina, sa svim sadržajima koje treba da ima jedan gradić. „Evo ovdje, tačno ispod je nekada bila željeznička stanica i restauracija, tu su gospoda sa damama izlazili na malinovac i ćevapčiće, a evo sada se vozimo iznad zgrade Općine, evo još malo i prijeći ćemo preko moje škole, a blizu škole bio mostić, sa njega smo nekada skakali u Neretvu. „ Vozimo se tom silnom vodurinom i ja ne vidim vodu nego dame i gospodu i restauraciju iz koje se vidi kada pišteći prolaze dugi vozovi sa crnom, parnom lokomotivom, a ćevapčići se peku na roštilju u bašti dok gospoda ispija malinovac.

I negdje vidim musavu dječurliju kako se naguravaju na ogradi tog nevidljivog mosta, skaču u Neretvu, čiji tok je uništen, prekriven ovim ogromnim jezerom… „Tata, a kako je nastalo ovo jezero?“ sjetim se da upitam. „Umjetno, napravljeno, pregradili Neretvu i sve potopili!“ „Ko?“ vrisnem užasnuta. „Vlast!“ bez objašnjavanja odgovori tata, a ja se ne usudih više pitati. Ostade mi vlast neka strašna riječ, neobjašnjiva, nešto što uništava škole i dame i gospodu i željezničke restauracije, i mostove, a najstrašnije od svega, Neretvu…

Još opterećena pitanjima bez odgovora klipšem uz brdo za ocem i majkom. Nakon pola sata pješačenja stižemo u Gaj. Gaj je šuma kestenovih stabala, koje je moj deda Vojka posadio svojim rukama tamo neke davne 1922. godine, kada je kao mlad, tek oženjen čovjek došao iz Mostara u ovaj kraj da stvara vlastitu familiju, stiče i namiče. Moji su bili trgovci, a pradjed Milan poslanik u Mostarskom srezu, kraljevine SHS. Bilo je to vrijeme poslijeratno, vrijeme nove države nastale nakon pada velike Austrougarske, vrijeme ogromnih društvenih prelamanja. Moj pradjed je bio veoma poštovan čovjek i cijenjen političar. Voljeli su ga ljudi svih vjera i nacija.

Tako srete svog velikog prijatelja bega Ajanovića iz Repovaca u Mostaru, te uz kahvu eglen po eglen, beg, uznemiren novim političkim previranjima, upita mog pradjeda Milana da li zna šta se sprema begovatima i aginlucima. Ne znam da li je otkrio veliku državnu tajnu, ali otkri prijatelju da se sprema jedna od agrarnih reformi kojim bi se ograničila imovina nad zemljom dotadašnjim vlasnicima begovima i agama. Šta da radi, vidjelo se na snuždenom begu

šta misli. Imanje je kod njega veliko, srezaće mu ga, vlast je vlast, oteti, bolje rečeno. Treba djelovati, što prije. I odluči beg. „Milane, pobratime moj, bi li ti kupio moje imanje u Obrima?“ Nađe se zatečen tim pitanjem moj pradjed. Nije mu na um padalo da kupuje, a opet ovakva se ponuda ne dobija često. Kako tako, dok su pojeli još po porciju vrućeg bureka, dvojica pobratima se rukovaše i zaključiše usmeni, a nekoliko dana kasnije i pismeni ugovor o prodaji imanja u Obrima. Moj djed i baka su se taman vjenčali i potajno sanjali da se osamostale, a kao dar sa neba dođe im tog dana otac i reče da se pakuju i sele u Obre kod Ostrošca. U ono vrijeme to je bilo hrabro i daleko od zavičaja, ali to ni malo nije umanjilo radost mladog para.

I čim se doselio moj dobri Vojka, odluči da zasadi mlade kestenove, čuo je da dobro rađaju u ovom, inače blagorodnom kraju. I novu kuću je sazidao, vinograd zasadio, šljive, jabuke, kruške…narađali djece moji preci, stekli i namakli. Kestenov gaj rastao i obilato rađao svake godine. Bilo kestena i za domaće i za prodaju u dalekom Dubrovniku gdje je djed vozom odvozio voće iz Lisičićkih i Klišanskih voćnjaka, prodavao, a nazad dovozio „prtokale“ kako je nazivao narandže. Lijepo je posao išao, a onda poče rat. Smjenjivale se vojske na kazanu kod mog djeda, partizani jer je djedova kuća sigurna i gostoljubiva, ustaše, jer je bolje kod jedinog Srbina u kraju objedovati da se ne pravi šteta „svojima“, četnici opet, jer je jedini Srbin, a ko će koga ko svoj svoga... elem nahrani se moj djed vojski. Tri puta ga izvodili na strijeljanje u taj njegov Gaj. Prvi put ustaše, spasili ga komšije domobrani, drugi put Talijani, spasili ga četnici, treći put Švabe, zapucali partizani, deda kutarisao glavu, a Gaj mu gotovo, pa omrznu, nije šala tri puta u njemu gledati smrti u oči. I onda bi Bitka na Neretvi, 4. Ofanziva, tifusari dođoše u selo, moja ih baka liječila, njegovala, pa i sama dobila tifus. I njeno četvoro djece. Za jednu noć umrije joj troje, četvrto sljedećeg dana, a ona sama jedva glavu izvuče, zauvijek ostade bez kose.

Završio se rat i opet nova vlast, nova politika, umjesto agrarnih reformi, eksproprijacija eksproprijatora. Priča se o velikom jezeru koje će potopiti cijelu plodnu dolinu Neretve. Narod zbunjen, nova vlast nemilosrdna, narod nije važan, važni su veliki ciljevi. Struja je potrebna mladoj državi, a to što će jedan kraj biti zauvijek potopljen, uništen, manje je važno. Za agitaciju među narodom treba vlast poštovane ljude. Moj deda Vojka je prepoznat kao takav. Ali on ne želi govoriti nešto sa čim se ni sam ne slaže, ne želi „gladiti niz dlaku“ vlasti koja ga nagovara da laže svom narodu u „ime narodne vlasti“.

Prijete mu zatvorom, ucjenjuju ga, nema mira ni danju ni noću. I onda naglo odluči…ostavlja sve što je stekao svom bratu, a sam potrpa malo stvari i porodicu na „voz bez voznog reda“ i krenu u kolonizaciju, u Banat. Zadnji put je otišao u svoj Gaj i kukao kao majka nad djetetom, kao sinja kukavica, istjeran iz svoga doma, po volji vlasti, utjeran silom u dom starosjedilaca Nijemaca Banatskih, otjeranih iz svojih domova po volji iste vlasti. Mnogo zla, mnogo nasilnog presađivanja, a sve u ime „naroda i vlasti“.

Svake godine moj tata je dolazio u taj dedin Gaj, po kestene, koje je onda pakovao u kartonski paket, obmotavao plavim pak papirom, pečatio crvenim pečatnjakom i slao u Ravni Topolovac, Banat, Vojvodina, u ulicu Konjičku, onome koji je posadio svako stablo u tom Gaju. I čekao je tužni starac nestrpljivo taj paket, sa okusom Hercegovine, svoje zemlje, sa okusom kamena i Neretve, slatkoćom zavičaja i gorčinom vlasti i vladara.

Kupim danas kestene u pitomoj šumi Slovenačkoj, a pred očima mi Gaj u Obrima, moj tata, deda Vojka…Onaj koji je sadio šumu kestenova. Eto odakle mi ti geni šumoljupca, odakle mi poštovanje za šumu, majku mnogih bića, eto zašto sam radije šumsko biće nego posjetilac predizbornih skupova na kojima se bira neka nova vlast, sa novim idejama zbog kojih na kraju uvijek strada krajnji u hranidbenom lancu, obični čovjek, željan mirnog života, u svom i na svom.

Ja glasam za šumu, ja sam šumoljubac. Š E H E R 45 BANJA LUKA 47

BOSANSKA KAFA Piše: Edhem Edo ČIZMIĆ

Ako se u Banjaluci raspituješ za Ferida Halimića, teško da će ti neko pomoći. Ali ako tražiš Rižu - svi će odmah znati o kome je riječ.Jedne prilike, kada ga upitah kako je dobio ovo drugo ime, po čemu je poznat, Ferid reče da ni sam tačno ne zna, osim da je počelo još u ranom djetinjstvu.

I dodaje da uopšte ne reaguje kad ga neko pozove „Feride“, kao da je u pitanju tuđe ime. Ali ako se kaže: ’’Riža“, svima pa i njemu je sve jasno... Čitav radni vijek je radio u «Elektro-Banjaluci», najviše kao kontakt persona sa građanima, koji su se 48 Š E H E R

BANJA LUKA

po raznim pitanjima obraćali preduzeću.Primjedbi i zahtjeva Banjalučana je bilo mnogo, često i onih delikatnih, kada rješenje nije bilo jednostavno. A on je bio, kao izmišljen, da nađe baš onaj pravi izlaz kojim će građani biti zadovoljni. Dodatno je bio godinama angažovan u društvenim, posebno sportskim, organizacijama. Bilo je nezamislivo da kulturna, društvena ili sportska manifestacija, kakvih je u Banjaluci bilo mnogo, prođe bez Riže. Društven i bez rezervi predan zadacima koje obavlja postaje cijenjen, poznat i priznat od svojih sugrađana.Svi ga poznaju, vole i obraćaju mu se. Takav je bio Riža, moj dragi prijatelj, kakvi se rijetko sreću. Dok smo u “Alibabi’’, pod lipom, nad Vrbasom, ispijali domaću kafu, kakvu je redovno pio, potaknut prizorom, okupljenom društvu ispričah doživljaj vezan za kafu...

-Na poslovima koje sam obavljao, bilo

je dosta službenih putovanja širom Jugoslavije.Tako se nađem u Beogradu, odsjednem na Terazijama, u hotelu “Moskva”. Slučaj je htio da se to podudarilo sa čuvenim fudbalskim derbijem između Partizana i Crvene zvezde. Odlučim da gledam utakmicu, takva se prilika ne propušta. Bila je nedjelja i po navici poželim jutarnju kafu. Siđem u bašču hotela, sjednem za sto, a ubrzo se pojavi konobar. Pozdravi i upita: - Šta želite ?

- Želim ono što vi ne možete ponuditi.

- Kažite, pa ćemo vidjeti - ljubazan je konobar.

- Želim kafu !

- Nema problema, samo kažite – koju?

- Neću instant-kafu, neću expresso, neću “tursku”, a neću ni “srpsku”.

- Pa čovječe, kažite kakvu želite ?

- Želim “bosansku” kafu.

- Samo mi objasnite kakva je to kafa,

konobar će.

- To je kafa zasuta u džezvi, kocka šećera, dva fildžana, jedan sa toplom vodom i drugi sa mlijekom.

- Je li to sve ?

- Da to je sve, kažem.

- Vidjeću šta se može učiniti - reče konobar, pa se udalji.

Nisam dugo čekao i konobar, koji je imao strpljenja sa mojim izvoljevanjem, pojavi se i na tacni donese sve kako sam rekao. Naravno, kafa po mojoj želji me obradova, razvučem osmijeh, razlomim šećer i po uobičajenom ritualu, pijem i uživam. Primijetim da se moj konobar zadržava u blizini i posmatra me. Tek što sam završio, on se pojavi sa još jednom kafom i stavi je pred mene.

Sa zahvalnošću kažem da nisam tražio drugu kafu.

- Znam, odgovori ljubazno konobar, ali ja sam Vas posmatrao, sa kakvim je zadovoljstvom pijete i molim vas da popijete i ovu drugu, “bosansku”kafu, kojom vas častim i želim vas ponovo gledati. Zahvalim se novom prijatelju, popijem i drugu kafu i poslije podne pođem na’’Marakanu”, gledati derbi.

Tako je Riža u Banja Luci živio i radio do početka devedesetih kada ga snađe, kao i mnoge sugrađane, zla sudbina i takorekuć preko noći, posta nepodoban.

Nepodoban i nepoželjan. Nesta prijateljstava i druženja, ljudi za koje je mislio da ih poznaje, postadoše nešto drugo, pri susretima okreću glavu, ni da pozdrave.

Da, bilo je izuzetaka, ali rijetkih. Samo, takvi su nemoćni. Dođoše neki novi ljudi, anonimusi, koji sve znaju i sve mogu. Kod ovakvih, kakav je bio Riža, prvo nasta nevjerica, a onda svakodnevica pokaza da mnogi ostadoše bez posla, bez kuća i stanova, bez uslova da žive i naposlijetku bez nade. Oni snalažljiviji nalaze brza i bolja riješenja.Vrše zamjenu imovine i iseljavaju se. Kada više nije imao zaposlenja i Riža krenu na dalek i neizvjestan put. Samo to više nije bio onaj isti Riža, već čovjek izgubljen u vremenu i prostoru.

Sabirni centar Gašinci je bio prva stanica. Sa suprugom Kijom i njenom sestrom Devom stiže u Finsku, grad Turku, univerzitetski centar, nekadašnja prijestolnica zemlje. To je čudesno lijep i neobičan grad, krasi ga srednjevjekovna arhitektura, raznobojnost fasada, uredan i čist, sa mnoštvom parkova, muzeja, galerija, biblioteka i sportskih objekata. Ali, tom obilju ljepote nedostaju aleje, nema Vrbasa. Stan i socijalni status bijahu brzo riješeni. Čovjeku kakav je bio Riža ništa nije moglo

Ferid Halimić

nadomjestiti druženja i prijatelje. Mada u ranijim vremenima nije imao zdravstvenih teškoća, imunitet je sve slabiji i bolnica postaje sve češće odredište. Uslijedilo je više operacija, hod narušen, kreće se uz pomoć štaka i štapa, često danima i mjesecima ne izlazi iz stana, sanja svoju Banjaluku, neka svoja prošla vremena i prijatelje.Ljudima kakav je bio Riža podjele i sve što se izdogađalo padalo su teško, zbunjivale ga i stvarale nedoumice.Sam je postavljao pitanja, tažio odgovore u dugim sjevernim noćima, patio i iznova prožiljavao već doživljeno. Život se suzio sa svih strana i tračak svjetlosti je dolazio sa pomisli da će tokomljetnih mjeseci, sa Kijom i Devom krenuti put Bosne. Ne poznajem nikoga ko se toliko radovao Banjaluci i susretima sa prijateljima.A njih je sve manje, raseljeni širom svijeta, jedni odlaze zauvijek, bez pozdrava a drugi pokazaše da nikad i nisu bili istinski prijatelji.

Za ljetnih dolazaka, u Banjaluci je skoro cijelo vrijeme provodio ispred hotela “Palas”. Tu se oko njega okupljalo društvo, sjedilo se i pričalo o negdašnjem životu i druženjima, pjesmi i zabavljanju, dogodovštinama sa Vrbasa, o sportistima i sportskim događajima i rezultatima. U te priče se toliko uživljavao, preporode ga i učine sretnim i nakratko zadovoljnim. A “Palas” je bio mjesto gdje si ljeti mogao sresti najviše Banjalučana i domaćih i onih koji dolaze na odmor. Za njegovim stolom skoro redovno si mogao vidjeti: Enesa,

Alu, Jelenka,Mladena, Mimu, Midhu, Kseniju, Terezu, Edu, Alagu, Ismeta, Rifata... Ponekad bi zatražio da ga odvezem na “Slap”, na “Adu”, a posebno se radovao odlasku na Pobrđe, dio grada gdje je rođen i gdje je proveo djetinjstvo.Odlazili smo u: Slatinu, Kozarac, Čelinac, Kotor Varoš i Tuzlu. U svim razgovorima je iskazivo želju da se zauvijek vrati u Banjaluku, ali vremenom to je bilo sve teže ostvarivo. Kaže mi da želi umrijeti u Banjaluci i da tu bude ukopan, ne može zamisliti da bude drugačije. Ponekad se društvo ispred “Palasa” raziđe i on sam sjedi za stolom, sjedi i gleda prolaznike strpljivo i uporno, očekujući da bi mogao još neko poznat naići.

Ljeto 2013.godine je na izmaku, naziru se prvi znaci jeseni, Riža kaže da se vraća u Finsku, avionom polaze iz Splita, a do Splita će njih troje ići taksijem. Kada je taksi stigao pred stan, iznesoše kofere, i onda kao da je nešto naslutio. kaže Kiji da hoće se odmori. Kija ga odvede u sobu, a nakon 15 minuta, kada se Vratila, više nije disao. Njegovo putovanje se završilo, onako kako je već odavno želio. Zauvijek je ostao u svojoj Banjaluci…

Dolazi ponovo ljeto i dani kada Banjalučani iz svijeta stižu u svoj grad. Riža neće biti među njima.Dobri ljudi ne umiru, oni samo odu da bismo ih se sjećali i voljeli ih kao da su muđu nama - zauvijek.

Prošlog ljeta nisam više odlazio pred hotel “Palas”… Š E H E R 49 BANJA LUKA

Reportaža Bosanskohercegovačko udruženje Derby – NOVI GRANT

Pola miliona fun za narednih pet godina rada Bh. udruženje u Derbyju, formirano u januaru 1995. godine, registrovano je kao dobrotvorno društvo 1997. godine, a prvi grant od 183.000 fun ostvarenje 1998./1999., dok je prvi objekat, "Bosanski centar", kupljen 1999. godine.

Udruženje je do sada imalo 73 aplikacije (projekta) a na više od dvije trećine su bili uspješni. Do sada su ukupno obezbijedili više od million fun kroz grantove, plus objekat Bosnia&Herzegovina Centre vrijedan više od pola miliona fun .

Tekst i foto: Namik Alimajstorović

Uspješan menadžer: Ferid Kevrić

Bosansko-hercegovačko udruženje iz Derbija ne treba da brine ni u narednih pet godina! Naime, britanski Lotto te fonder iz uprave grada ovom našem udruženju nedavno su dodijelili petogodišnji grant od pola miliona funti. Imajući u vidu tešku ekonomsku situaciju u Velikoj Britaniji, mnogi ostanu zatečeni ovom viješću, jer ipak u današnjim okolnostima izuzetno je teško dobiti toliki novac.

Menadžera Bosanskog centra u Derbiju Ferida Kevrića, koji je prema ocjenama mnogih najzaslužniji za dobivanje granta, pitamo kako im je to uspjelo?

“U ime svih nas hvala na čestitkama i željama. Da bismo shvatili da novac ne pada s neba, već se mora zaslužiti, vratitću se malo na historiju našeg udruženja. Bh. asocijacija u Derbiju je formirana u januaru 1995. godine, registrirana kao dobrotvorno društvo 1997. godine, prvi grant od 183.000 funti ostvaren je 1998./1999., a prvi objekt Bosanski centar kupili smo 1999. godine. Udruženje je pomoglo stvaranju partnerske organizacije Derby Refugee Forum koji je formiran 2000. godine i od tada je baziran u našem Bosanskom centru” - priča Kevrić.

Nakon toga, također uz njihovu pomoć, formiran je NCISE Derbyshire, koji djeluje u njihovim prostorijama i sve tri organizacije zajednički rade projekte i zajednički apliciraju za grantove. Ovo što se radi u Udruženju je plod odličnog dugogodišnjeg rada, sigurnosti u odrađivanju projekata, dobre organizacije i rada Upravnog odbora i zaposlenog osoblja.

EHER 50 Š BANJA LUKA

Kevrić: Mora se zaslužiti “Samo da kažemo da je Udruženje napravilo do sada 73 aplikacije (projekta), a na više od dvije trećine smo bili uspješni. Do sada smo ukupno osigurali više od milion funti krozgrantove, a kada se tome doda da objekt vrijedi više od pola miliona funti, može se konstatirati da je dosadašnji rad bio veoma uspješan. Sve ovo vrijeme radili smo za dobrobit bh. građana koji žive u Derbiju” - navodi Kevrić.

Ovaj sadašnji projekt je vrijedan oko 501.000 funti. Ovo je, ustvari, plod dosadašnjeg zajedničkog rada, a i proširenje prethodnog projekta kao i pilot-projekta koji je bh. udruženje kao vodeća organizacija radila s Derby Refugee Forumom i NCISE Derbyhsire. Projekt ima za cilj da pomogne članovima bh. udruženja iz Derbija i Notingema, potom izbjeglicama iz bivše Jugoslavije, da poboljšaju svoje zdravlje, da se što lakše integriraju u život u Velikoj Britaniji.

Pomoći zbjeglicama Drugi aspekt projekta je da se kroz rad Derby Refugee Foruma pomogne izbjeglicama iz svih zemalja kroz savjete, popunjavanje formulara, podršku kroz davanje sedmičnog paketa hrane i garderobe, te integracije.

Treći dio posla vodit će NCISE Derbyshire, kao partnerska organizacija u projektu. Ona će pružati pomoć novim etničkim zajednicama u organizaciji, zakonskom reguliranju rada, traženju fondova, vođenju njihovih projekata, sve u cilju da se osamostale u svom radu.

BH centar Derby

Sedmični paketi hrane Projekt će osigurati i sedmični paket hrane i odjeće za siromašne azilante, učenje engleskog jezika, brigu o djeci i prostor za obiteljske sastanke i druženja. Aktivnosti će uključivati 24-satni SOS telefon za psihološku krizu, štampanje biltena svaka dva mjeseca. Imat ćemo i radnika koji će posjećivati one članove koji nisu u stanju da zbog zdravstvenih problema dođu u Centar po pomoć... Čak 27 jezika Kroz angažiranje volontera iz grupe azilanata moći ćemo osigurati da Centar ima prevodioce za više jezika. Do sada je Aktivnosti u BH centru Derby

u Centar ulazilo mnogo klijenata iz raznih zemalja i oko 27 različitih jezika se govorilo. Ovi volonteri će omogućiti da pružimo zadovoljavajuće usluge na jeziku koji klijent treba, kaže Kevrić.

Nova radna mjesta Naravno ovako veliki projekt otvorio je i nova radna mjesta. Tako će u BiH centru u Derbiju, osim menadžera Ferida Kevrića, raditi i Nedžad Salkić, Ermina ZahirovićAlgie, Narges Yavari i Hannah Stirland.

BHDINFODESK - BIRMINGHAM

Autor: Dragana Pranjić

EHER 52 Š BANJA LUKA

Š E H E R 53 BANJA LUKA

Poezija BLAGA I DOBRA MJESEČINA

ČIJI JE TO GRAD (Rodnoj Banjoj Luci)

Blaga i dobra mjesečina, što pada, kô molitve matera naših po grobovima zaboravljenih milostiva je utjeha onih, koji nerado pod suncem hode.

Mjesečina.

Kad prožme sivi i snuždeni oblak i on bude bijel i lijep, ko latice divnoga cvijeta.

I sivi, snuždeni oblak!

I licima usedjelih djevojaka daje ljepotu zaboravljenih noći, mladosti snova i cvijeća i očima tužnim sjaj strasnih davnih ašikovanja.

Mjesečina. Majka nevoljnih, sestrica onih koji se vole, ulazi u srca paćenika i diže stare, suzne spomene, kô svele ruže iz prašnih knjiga.

Bio jedan grad Čiji su građani Protjerani u 2.222 grada Progonitelji su mislili Da će ih tako nestati.

Građani 2.222 Grada u svijetu Primili su Te prognanike U svoje zagrljaje I oni počeli da rastu Kao nekada U svom rasadniku.

Bio je jedan grad Odakle počinje život 2.222 porodice U toliko gradova Ali ne znam U koliko zemalja.

Možda je to Moj grad Možda je to Tvoj grad Možda je to Njegov grad Jedino je sigurno Da to nije Njihov grad.

Ima jedan grad Na ovom svijetu O kojem svake noći Pjevaju 2.222 njegova Bivša stanovnika.

Pjevaju o svom rodnom gradu.

Kemal COCO

Svi koji mnogo stradaju ne vole obijesno sunce.

Mjesečina. Njina je molitva srebrena nad grobovima onih koji su žalosno umrli.

Ko miris neznana cvijeća ona je bolesnim, ko blijedi prsti djevojke miluje obraze samotnim, ko ritam starih, starih pjesama zvoni u srcu nesrećnih.

Blaga mjesečina, sestrica ljubavi, milosno zove sebi turobne.

Ivo Andrić

PRIJATELJI

DAJAK Vitez iz brze zelene rijeke, te čuvar mnogih vrbaskih tajni, šampion pjesme i raznih priča sjećanja vječnih dugih i trajnih.

Dajak to biješe lutalica, usnula bijela vrbaska ptica što moćno svojom vodom jezdi i mirno ide ka svojoj zvijezdi.

Iste nas rijeke spajaju, vijenci planina opasavaju, ne priznajem nikakve podjele, ni granice koje nam dodijele, ni jezik nije prepreka, za prijatelja, čovjeka, sve lahko, dobro stvorimo, kad srcem govorimo, i znam, otkad sam prodisao, da u nama je smisao…

Mustafa Bajagilović Jomu

Uglješa Kesić

EHER 54 Š BANJA LUKA

Poezija

Čuvam joj ruke Čuvam joj ruke, grlim je i tražim Da poljupcima opljačkam njen smijeh, U naručju da otmem joj draži Da ispijem joj usne, tamne kao grijeh.

JA TE OBOŽAVAM Ali tko nebu plavetnilo da uzme?

Ljepotu mi se dodirnuti htjelo, Al' izmedj' ruku ona mi ispuže: U rukama mi osta samo tijelo.

Gdje je ljepota? Gdje je njezin svijet?

Vraćam se natrag prevaren i smožden.

Ah kako tijelom da dotaknem cvijet Što samo duh ga dotaknuti može?

Tagore

Ja te obožavam kao nebo noću, O posudo tuge, i tvoju mirnoću Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje Pa i makar mislim da te tama šalje Da bi ironično razmak povećala Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!

I meni je draga, u očaju slijepom, Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Kad rastasmo se tada Kad rastasmo se tada uz muk i suza breme, a bol nam srca savlada, na vrlo dugo vrijeme, blijed, hladan, obraz ti posta, ko led sam cijelov tvoj; a meni tek tuga osta kroz cijeli život moj.

Tog jutra rosu ledenu sred svog osjetih čela ko hladnu strepnju jednu što obuze me cijela.

Ti skrši zavjete svoje; sad mnogom pripadaš, znam; kad ime spomenu tvoje i mene samog je sram.

O tebi priča svud bruji, za me posmrtno zvono; kroz srce jeza mi struji: što te ljubljaše oni?

Ti nikome od tih ljudi ne biješe tako znana; bol osta sred mojih grudi i večno živa rana.

C.Baudelaire

NOĆ Htio bih ne znati i ne sanjati.

Tko bi me naučio kako da me ne bude, da živim, a da zapravo ne živim?

Kako li traje voda?

Koje je nebo kamenja?

Nepokretan, sve dok selidbe ne zaustave svoju sudbinu i onda produže put u vjetru hladnih arhipelaga.

Nepokretan, sa skrovitim životom poput podzemna grada, koji je umoran od svojih ulica, koji se sakrio pod zemlju i više nitko ne zna da postoji, ostao je bez ruku i trgovina i hrani se svojom tišinom.

Katkada biti nevidljiv, govoriti bez riječi, čuti samo pokoju kap kiše, samo let pokoje sjene.

Mi sastasmo se tajno; sad tajno pamtim, smijerno, što srce ti nehajno već presta biti vjerno.

A sretnem li te kada kroz mnoga ljeta duga, moj pozdrav biće tada sav pusta, nijema, tuga.

Pablo Neruda

Lord Bayron

Š E H E R 55 BANJA LUKA

Mudre izreke Henry Ford Ne tražite manu, tražite rješenje.

B. Franklin Za onog čovjeka, koji je mišljenja da će novcem moći učiniti sve, možemo vjerovati da će učiniti sve za novac.

Mark Twain Hrabrost je otpor strahu, vladanje strahom – a ne odsutnost straha.

Paul R. Gudonis Čovjek sa planom je vođa.

Albert Einstein Važno je nikad ne prestati postavljati pitanja.

Tim Blixseth Morate vjerovati u sebe jer ste katkad jedina osoba koja vjeruje u vaš uspjeh.

Muhammad Ali Čovjek bez mašte je čovjek bez krila.

Aldous Huxley Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.

Nestroy Vi ne morate ništa znati. Vi ste bogat čovjek. A ja sam sirotinja. Meni mora nešto pasti na pamet.

Goethe Ah, najjača kušnja je bijeda. I najmudrije ribe glad tjera na udicu. Čovjek ne može da učini ništa protiv toga što stari, ali se mora svim silama boriti da ne zastari. (Mom) Čovjek nije žalostan zato što je star, već zato što više nije mlad. (Drajzer) Čovjek primećuje da je ostario kad utvrdi da su svijeće bile skuplje od rođendanskog kolača. (Alen, D.)

EHER 56 Š BANJA LUKA

Došao Mujo u kafić i sjeo za šank.

Uskoro on, konobar i još par gostiju pričaju o tome što su njihovi očevi.

Mujo kaže: - Moj otac je bio Mađioničar Konobar odgovori: - Vadio zečeve iz šešira?

Mujo kaže: - Ne, pilao je ljude - Pilao je ljude?

- Da. Zato imam jednog polubrata i dvije polusestre.

Javlja se Mujo Radio Sarajevu i kaže: "Da vam kažem, hodam ja Čaršijom, kad odjednom ugledam na podu novčanik."

Spiker: "Jesil' ga podignuo?"

Mujo: "Da." Spiker: "Jesil' ga otvorio?"

Mujo: "Da." Spiker: "Pa šta si vidio?"

Mujo kaže: "1.000 maraka, 500 eura i lična karta.

Spiker: "Pa šta piše na ličnoj?"

Mujo: "Muharem."

Spiker: "I šta sad?"

Mujo: "Pa, ako može jedna pjesma za Muharema!

Kako se u Bosni kaže družina prstena?

- Ringe ringe raja Došao debeli dječak kod policajca:

-Čiko, sad ću da vas pojedem!

-Mali nemoj da jedeš govna!

Dolazi policajac u stanicu u 2.00 ujutru potpuno go, ko od majke rođen. Kad ga je vidio šef poludi i kaže: - Jesi ti normalan, šta ćeš u ovo doba u stanici i još go!?

- Ma nisam ja kriv šefe, sinoć sam bio na nekoj žurci. Bilo nas je desetak muškaraca i desetak ženskih. Taman se malo popilo, kad domaćica kaže "Svi muški da se odmah skinu!". Skinemo se mi, pa će ona "Sve ženske da se skinu". Skinu se i one. Zatim ona ugasi svetlo i dreknu: " Hajdemo sad muškarci na posao!". I šta ću, ja došao.

Riješili lisica, magarac i vuk da otvore firmu.

Kaže lisica: - Ja sam lukava, ja ću otići u opštinu i srediću nam dozvolu za čas posla.

Ode lisica i vrati se sva pokunjena – nije uspjela.

Onda kaže vuk: - Ja sam opasan i ljudi me se plaše, sada ću ja na brzinu da dobijem dozvolu.

Kad, eto vuka – podvio rep, ni on nije uspjeo.

Tada kaže magarac: - Idem ja da probam.

Vrati se magarac posle pola sata sav sretan i vikne: - Dobio sam dozvolu, dobio sam!

Lisica i vuk ga upitaju kako, kada oni nisu uspjeli.

A magarac ispriča: - Odem ti ja u opštinu, pokucam na vrata i uđem, kad ono tamo sve moji školski drugovi. ŠEHER

BANJA LUKA

57

Jedan dan jedne porodice

´vako je to bilo…

Zapisao: Ahmet KOZARAGIĆ

Dođe i 1. mart, Rođendan Republike Bosne i Hercegovine. Starkica i ja ga provedosmo na uobičajen način: spavanje malo duže, ustajanje oko 9 sati, kafu kajmakušu svako jutro kuham ja, pa je onda lagahno posrkasmo uz tradicionalnu “sprehu” o svemu i svačemu. Doručkovasmo flingure, ona s mlijekom, a ja sa voćnim jogurtom, malo veću sedmičnu nabavku obavismo u našoj omiljenoj prodavnici, a onda svak za svojim poslom. Ja se presvukoh u radnu odjeću, natakoh gumene čizme, pa na pranje višemjesečno neopranog auta. Starkica se prihvati vešeraja, peglanja i (onako usput) spremanja ručka. Usisavanje i brisanje po kući mokrom krpicom se i ne računa. Takva je moja Starkica.

Kada neka Šveđanka započne samo jedan od ovih poslova, u kući je rat i raspodjela zaduženja, a moja Starkica to sve elegantno i ne buneći se uradi i poslije nema nikakvog prigovaranja, ni zanovijetanja.

A ručak, to je posebna priča. Za taj dan je odlučila da spremi nešto tradicionalno i u našim krajevima uobičajeno, a EHER 58 Š BANJA LUKA

u Švedskoj nijedna Šveđanka pojma nema da se to može uraditi na taj način. Cijela kokoš sa krompirićima, u tepsiji, u rerni. Nikakva filozofija: kokica se opere, pa se posuši, pa se malo nasoli, pa vegeta izvana i iznutra, pa malo ulja i onda se to zajedno sa krompirićima stavi u rernu, i gotovo. Kada kuća počne mirisati na piletinu, kestene, mlade krompiriće i domaću atmosferu, onda Starkica pripremi zelenu salatu sa mladim lukom, paradajzom i naravno malo soli da ne boli, malo ulja da ne žulja i specijalnim sirćetom kupljenim u Lidlu.

Pa kada se taj miris rajske salate pomiješa sa onim iz rerne, više čekanja nema. Nego serviraj to jednostavno, ali bogovsko jelo na sto, pa onda nastaje čeputanje i biranje šta kome najbolje odgovara. Karabatak i batak Starkica nikada ne zaboravi da stavi u moj tanjir, a krompirići se razbaškarili oko rumene kokice, kao da su juče iz bašče stigli direkt na našu trpezu. Mirisi, ukusi, ljepota naših kuća u domovini se razmili po arterijama i venama gladnih Bošnjana i nas dvoje se najedosmo kao u najboljim danima u staroj domovini. Ostade poznati ukus domovine i domaćinskih ručkova u zlatna vremena cijelo popodne, sve do kafe kajmakuše oko 6 sati. Ma ni nasumice kupljeno ”Perlebach” njemačko pivo nije uspjelo odagnati najljepše uspomene naših ručkova u staroj porodičnoj kući u Banjaluci na Čairama ”Pod pećine aman ja, pod pećine zeman ja, pod pećine pod najviše stiiiiine”.

A onda, uz moju poznatu kaficu, Starkica servira tri vrste sladoleda: malina, mango i orasi sa kockicama žute mirisne dinje. Još nam je samo zafalio film ”Miris dunja” pa da ovaj dan završi potpunim trijumfom pobjednika. A onda, drugi dan, druga nafaka…