Šeher Banja Luka 40

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 40 - NOVEMBAR-DECEMBAR - 2015. - MOTALA - GODINA VII

Uvodnik Riječ urednika

GODINA RADOSNOG MIRA Poštovani čitaoci, Pred vama je već četrdeseti - jubilarni - broj našeg i vašeg Šehera, u njegovoj sedmoj godini izlaženja. «Šeher Banja Luka» postaje sve popularnija i možemo reći etablirana i tražena novina kako u Švedskoj i BiH, tako i diljem svijeta, putem pošte i interneta. Na to smo svi ponosni i potrudit ćemo se da u narednoj godini budemo još sadržajniji, jer vi to, naši vjerni čitaoci, sa punim pravom zaslužujete.

Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2016. godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike.

Neka nam sva 2016.godina, i sve buduće godine, bude u svjetlu riječi uvaženog banjalučkog Biskupa Franje Komarice – godina, i godine, RADOSNOG MIRA, u kojoj ćemo biti slobodni i poštovani pojedinci, građani, državljani, a ne „robovi jačeg“.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Mirsad Filipović U protekloj godini svojim prilozima, reportažama, fotografijama, ilustracijama i umjetničkim djelima naš list su obogatili: Slavko Podgorelec – Banja Luka (BiH) Jovan Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Admiral Mahić – Sarajevo (BiH) Goran Terzić – Banja Luka (BiH) Fikret Tufek – Malmo (Švedska) Enisa Bajrić – Nyköping (Švedska) Muhamed Kulenović– Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Azra Avdagić – Motala (Švedska) Mujo Metaj – Halmstad (Švedska) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Sakib Salama – (Australija) Goran Mulahusić – Motala (Švedska) Edhem Trako – Kristijansand (Norveška) Senad Kulenović – San Francisko (USA) Jasenko Selimović – Stockholm (Švedska) Kemal Coco – Bihać (BiH) Slobodan Rašić Bobara – Banja Luka (BiH) Enes Zahić - (Finska) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Srđan Šušnica – Banja Luka (BiH)

Mustafa Bajagilović - Malmö (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Melisa Filipović – Motala (Švedska) Ranko Pavlović - Banja Luka (BiH) Edhem Čizmić – Banja Luka (BiH) Ljubica Ostojić- Sarajevo (BiH) Dragana Pranjić – Floda (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Nedžad Talović – Norrköping (Švedska) Kemal Handan – Lake Forest (USA) Denis Dželić - Hundested (Danska) Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska) Zlatko Lukić – Split (Hrvatska) Sanjin Čošabić – Pariz (Francuska) Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada) Migdat Hodžić – San Francisko (USA) Asima Smajić Čošabić - Pariz (Fran-

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

cuska) Vlado Bojer - San Francisko (USA) Boris Pržulj – Omišalj (Hrvatska) Šimo Ešić - Tuzla (BiH) Sead Mulabdić – Stafanstorp (Švedska) Halil Ibrišagić – Banja Luka (BiH) Džabir Maglajlić - Njemačka Reuf Jakupović - Malmö (Švedska) Ahmet Kozaragić– Nörtälje (Švedska) Sead Cerić – Donji Vakuf (BiH) Sabahudin Bahtijaragić - Örebro (Švedska) Muhamed Ibrahimbegović Palada – Geteborg (Švedska) Šemso Avdić - Norrköping (Švedska) Dijana Duzić – Jajce (BiH) Izeta Štaljo Rakić – Mosman (Australija) Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija) Muhamed Gafić – Sarajevo (BiH) Enisa Osmančević – Čurić - Banja Luka (BiH) Rešad Salihović - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH) Slobodan Bojić - Banja Luka (BiH) Ljubica Perkman – Frankfurt (Njemačka) Velid Bajramović – Sarajevo (BiH) Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska)

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Mersad Rajić – Toronto (Kanada) Ferid Lukačević - Landskrona (Švedska) Alija Sarač – Banja Luka (BiH) Erol Čolaković – Šehić – Ženeva (Švicarska) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Uglješa Kesić - Banja Luka (BiH) Zoran Vukoja - Banja Luka (BiH) Vladimir Vekić - Banja Luka (BiH) Dr. Rade Dujaković - Banja Luka (BiH) Keneth Karlsson - Motala (Švedska) Medina Džanbegović Mohamed – Kairo (Egipat) Kolja Mićević – Pariz (Francuska) Antun Džaja Bosanac – Rijeka (Hrvatska) Abaz Arslanagić – Zagreb (Hrvatska) Vladimir Stanković – Beograd (Srbija) Omer Berber – Bolzano (Italija) Tarik Berber – London (Engleska) Nerica Abdulić Osmančević – Sarajevo (BiH) Lars Gustafsson – Stockholm (Švedska) Sulejman Kovačević – Saint Louis (USA) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Mirsad Filipović - Motala (Švedska)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Goran Mulahusić

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža: Susret u Lidšepingu..........................................................................4 Mirza Delibašić: Njegova košarka imala je dušu................................................6 Dablin: Uvijek uz Bosnu i Hercegovinu..............................................................8 Domovina - to se srcem izgovara......................................................................10 Zaleđeni zadah..............................................................................................12 “Orfej” nad ruševinama................................................................................14 Kolumna: Branko u inat Bosne....................................................................16 Nove knjige: Ljudi iz susjedstva..................................................................18 Susreti: Azra Hasanbegović.........................................................................20 Na putu za Damask(2): Vrteći Derviši..........................................................22 Sjećanje: Grad zelenila.................................................................................24 Dvi lipe (2).......................................................................................................26 Zapisano u Americi: Ironman.......................................................................28 Binge, stickning – södra Halland.............................................................30 Bonadsmåleri – Unnaryd, sydvästra Sverige...........................................31 Varberg: Grad bogate istorije.......................................................................32 Tako je to bilo (3): Bakšiš dr. Kapidžića......................................................36 U pohode divokozama........................................................................................38 Kolumna: Kad bi spomenici progovorili.....................................................40 Izreke poznatih....................................................................................................42 Reportaža: Kina (2).........................................................................................43 En intervju med Ahmet, Acke, Kozaragic inför hans pension..............46 Susreti: Josip Pejaković...............................................................................48 Kockarev pijevac...........................................................................................50 Vicevi..............................................................................................................51 Gdje ćeš za Novu godinu?...........................................................................52 Banjalučke godine mraka: Izlaz iz tame......................................................54 Poezija............................................................................................................56 Humanitarna akcija ..................................................................................58 str.8

Dablin: Uvijek uz BiH str.4 Repor taža:

Zajedno uz sevdalinke st r. 24

s t r: 1 6

Grad zelenila

Branko u inat od Bosne

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Reportaža

Tekst: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Susret u Lidšepingu

ZAJEDNO – UZ SEVDALINKE Uspješna godina Saveza Banjalučana u Švedskoj Savez Banjalučana u Švedskoj je dvodnevnom redovnom sjednicom, održanoj u prekrasnom gradu Lidšepingu, uz kulturni program i prijateljsko druženje, obilježio završetak još jedne uspješne godine. Ljubazni domaćini su nam bili naši prijatelji iz udruženja “Zajedno”, koji su sve uradili da nam boravak u Lidšepingu (Lidköping) ostane u nezaboravnom sjećanju. Na samoj sjednici su sumirani rezultati u ovoj godini, urađena analiza susreta Banjalučana održanog u Halmstadu i dogovoreni planovi za rad Saveza u slijedećoj godini. Redovna godišnja skupština bit će održana u Nišepingu, a domaćin će biti udruženje “Hand i Hand”.

Poslije sjednice, u večernjim satima, članovi GO i ostalih organa Saveza, prisustvovali su izuzetnom koncertu poznate mostarske grupe “Sevdah Mostar Reunion”. Bio je pravi užitak biti te večeri u sali Folkets Husa i doživjeti sevdah na jedan moderniji, ali ipak osebujan i originalan način u majstorskoj izvedbi umjetnika iz ove popularne grupe.

Poslije koncerta čekalo nas je lijepo iznenađenje koje su nam priredili članovi udruženja “Zajedno”. Kako i priliči imenu ovog udruženja, tako smo se i družili do kasnih sati. Domaćini su nam pripremili tradicionalna bh. jela, našle su se tu i originalne banjalučke lepinje majstora Džeme Ganibegovića, kajmak, pite, kolači, a lokalom se do kasnih večernjih sati razlijevala pjesma - sevdalinka.

Veliko hvala domaćinima, Mirsadi i Senadu Zahirović, Sabaheti Vehabović, Džemi i Anisi Ganibegović, Vahidi i Suadu Mehinović, Rajfi Mujdžić, Hasni Džafić i ostalima koji su nas uveliko zadužili. Stara narodna poslovica kaže: Pamti pa vrati. Sad je na nama da im se istom mjerom odužimo, ako je to uopšte moguće poslije svega što su nam priredili ljubazni domaćini.

Udruženje “Zajedno” Tillsammans Lidköping Osnovano - 2007 Broj članova - 130 Predsjednik – Razija Avdić Potpredsjednik – Mirsada Zahirović Sekretar – Vahida Mehinović Blagajnik – Rajfa Mujdžić Udruženje je član Saveza žena u Švedskoj – Bosnien och Hercegovinas Kvinnoriksförbund i Sverige ŠEHER 4 BANJA LUKA

GO Saveza Banjalučana u Švedskoj

Sjajni domaćini: Anisa, Suad, Sabaheta, Džemo i Vahida

Priredili fantastičan umjetnički doživljaj: Mostar Sevdah Reunion

Reportaža

Cober se često prisjeti banjalučkih glumaca

Zlatko, Esad, Nisvet i Mirsad

Publika na nogama uz mostarski sevdah

Za nastavak ugodne večeri pobrinuli su se Mirsad Mahmutović, Esad Pipić i Suad Mehinović

Sjednica može biti i naporna

Mirsada Zahirović (u sredini) je obavila ogroman posao u ulozi domaćina i organizatora druženja ŠEHER 5

BANJA LUKA

Mirza-Kića

Mirza Delibašić, poslednji romantičar

Njegova košarka imala je dušu Vladimir Stanković

Danas bi napunio 61 godinu. Umro je pre 14, jednog hladnog decembarskog dana u svom Sarajevu koje je proslavio koliko i ono njega. Mirza Delibašić je tog 8. decembra 2001. otišao zauvek, ali je isto tako ostalo večno sećanje na njega, na njegovu sportsku i ljudsku veličinu. Dugo pamtim, gledao sam od početka 60-tih godina prošlog veka sve naše najveće igrače, i ako je do ličnog suda svrstavam Mirzu u trojicu najvećih. Uz njega, bez redosleda, Krešo Ćosić i Dragan Kićanović.

Sećam se tačno kada sam prvi put čuo za Mirzu. Kažem čuo, jer to prvo kadetsko Prvenstvo Evrope, igrano u Gorici (Italija) 1971. nismo mogli da gledamo, nije bilo TV prenosa. Selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije Mirko Novosel sakupio je strašnu generaciju: Dragan Kićanović, Mirza Delibašić, Dragan Todorić, Rajko Žižić, Mirko Grgin…

Sedam utakmica, sedam pobeda. U finalu protiv domaćina Italije 74-60. Prvi strelac – Mirza Delibašić, prosek 17,2, do njega Kića – 15,0.

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Godinu dana kasnije istu generaciju videli smo na juniorskom EP u Zadru. Sve isto. Sedam mečeva – sedam pobeda, Mirza prvi strelac (16,3), Kićanović – 12,9, Čeda Perinčić, novajlija u timu, 9,7, zatim Volaj 9,6 i Todorić 8,6… To prvenstvo smo gledali na ondašnjoj JRT, i uverili se da naša košarka dobija nekoliko asova najvećeg kalibra. Tog leta Mirza je iz rodne Tuzle, gde je do 13. godine igrao tenis i bio republički prvak u svojoj kategoriji, prešao u Sarajevo gde je Boša Tanjević, počinjujći od Druge lige, počeo da gradi veliku Bosnu koja će sedam godina kasnije postati prvak Evrope kao prvi tim u Jugoslaviji kome je to uspelo. Bilo je u toj Bošinoj Bosni mnogo sjajnih igrača, ali ne verujem da bi ikad stigli na krov Evrope da nije bilo Mirze.

Bio je rođeni talenat, neviđena elegancija (kažu da je kao mali „trenirao“ balet!), lakoća pokreta, precizan šut, raznovrsne asistencije… Kad danas vidim plejmejkere kako se krive i pogrbljuju dok vode loptu,

setim se Mirze koji je to činio trčeći sasvim uspravno. Njegov pas o pod bio je njegov lični patent koji su mnogi pokušavali da kopiraju, ali nisu mogli jer nisu imali osećaj za pravovremno dodavanje kakav je imao Kinđe, kako su ga zvali. A tek šut…

Elegantni, nedostižni luk i za one koji su bili mnogo viši od njegovih 197 cm, precizan. Kao igrač, u tehničkom smislu, nije imao mana, ili se meni bar tako činilo.

Možda mu je, zbog melanholičnog karaktera, nedostajalo malo temperamenta, malo pozitivne drskosti koju je i za njega, recimo, imao Kićanović. Zato su i bili tako veliki tandem, dva beka kojima se divila cela Evropa. Imao je, međutim, hladnokrvnost, znao je da pogodi u odlučujućim trenucima. Kao u finalu Manile 1978. protiv SSSR kad ga je Moka Slavnić u tajmautu, pred dva slobodna bacanja, “stimulisao” opkladom u 100 dolara da će “promašiti bar jedno”.

– Bacio si 100 dolara – rekao je Mirza i ´ladno pogodio oba bacanja.

Zanimljivo je da je Novosel, kada je

1973. postao selektor A reprezentacije, prvo zvao Kiću.Valjda zbog karaktera.

Mirze nije bilo u timu koji je osvojio prvo evropsko zlato u Barseloni 1973, nije ga bilo ni godinu dana kasnije na Svetskom šampionatu u San Huanu (Portoriko) ali je, u skladu sa nekadašnjom praksom, putovao kao 13. igrač da stiče iskustvo, makar i pored klupe. Kada je za EP 1975. i Mediteranske igre iste godine ušao u A selekciju, nije više iz nje izašao sve do preranog kraja (zbog bolesti) briljatne karijere 1982. Podaci kažu da je odigrao 176 utakmica za državni tim, dao je 1.759 poena, Jugoslavija je sa njim u ekipi pobedila 147 puta. Bio je dva puta prvak Evrope (1975.,1977.), prvak sveta (1978.) i olimpijski šampion (1980.), olimpijski vicešampion (1976.), plus jedno srebro (1981.), jedna bronza (1979.) sa EP i bronza sa SP 1982. u Kolumbiji.

Prema pedantnoj statistici Dragana Martinovića, za Bosnu je u Ligi odigrao 198 utakmica i postigao 4.901 koš, što daje impresivan prosek od 24,8 po meču (na Vikipediji stoji da je ukupno odigrao oko 700 utakmica za sarajevski tim, i postigao oko 14.000 koševa). Sa tim brojem poena prvi je na listi najboljih strelaca u ligaškoj istoriji Bosne. Drugi je Žarko Varajić sa 4.625. Upravo su njih dvojica, uz pomoć ostalih saigrača, uništili Emerson iz Varezea, tada prvaka Evrope, u onom istorijskom finalu Kupa šampiona u Grenoblu 5. aprila 1979. Bosna je pobedila 96-90, Varajić je odigrao utakmicu karijere i sa 45 poena do danas ostao rekorder finala završnog meča za evro-titulu. Mirza ga je pratio sa 30. Nezaboravno.

Kada je došlo vreme za odlazak u inostranstvo, mogao je da bira jer su ga želeli svi evropski velikani. On se odlučio za Real Madrid. Potpisao je na tri godine i na prečac osvojio publiku, saigrače, novinare… Sećam se jednog naslova u “Asu” koji smo dobijali u redakciji “Borbe”: “Igrači Reala ne razumeju genijalnost Mirze Delibašića”. Autor naslova, moj prijatelj Martin Teljo, i danas se kune da je naslov bio tačan jer je bilo upravo tako.

Mirza je brzo naučio jezik, posle nekoliko nedelja “drao” je na musu (igra na kartama) saigrače iako je igru naučio u Španiji, stekao je brojna poznastva i ostavio neizbrisiv trag… Posle dve godine sve je iznenadio odlukom da ode. Imao je ugovor, pošto su mogla da igraju samo dva stranca mirno je rekao: – Vidim da ekipi treba centar, evo neka uđe u tim umesto mene, ja imam ponude…

Otišao je u Indesit iz Kazerte kod svog trenera, mentora i prijatelja Boše Tanjevića,

Mirza, Danko, Bil, Martin i ja,16.10.2000,Madrid ali nikada nije zaigrao… Doživeo je moždani udar od koga se dugo i relativno uspešno opravljao, ali morao je da završi karijeru. Trebalo je da se čuva, ali nije…

Njegov životni moto kao da je bio “samo jednom se živi”. Sa svojom sarajevskom rajom nije se lišavao ničega…

Onda je došao rat, raspad Jugoslavije, raspad mnogih prijateljstava. Vreme laži, podmetanja, provociranja… Sećam se da sam u nekim beogradskim novinama čitao da Mirza Delibašić u Sarajevu drži bordel u kome se siluju srpske žene. Kakva bljuvotina… Mirza, koji se dva puta ženio Srpkinjama sa kojima ima dva sina, da drži javnu kuću… Bilo me je sramota.

Kada je 1993. sa selekcijom Bosne i Hercegovine, kao sportski direktor, bio u Sloveniji na pripremama za Evropo prvenstvo u Nemačkoj, našao sam ga telefonom.

Dugo smo pričali. Videli smo se dve godine kasnije u Sofiji na dodatnom kvalifikacionom turniru koji je FIBA organizovala pred EP u Atini. Bosna je odbila da igra sa Jugoslavijom, ali mi koji smo bili tamo znali smo da to nije bila Mirzina odluka, niti je on mogao da utiče na nju. Sećam se dugih razgovora koje su Mirza i Kića, tada direktor naše reprezentacije, vodili u holu hotela…

Vreme je prolazilo, do mene su povremeno stizali glasovi da je Mirzino zdravlje ozbiljno narušeno. Kada smo na startu nove Evrolige negde krajem septembra ili početkom oktobra 2000. pravili listu gostiju za inauguralnu utakmicu Real Madrid-Olimpijakos, predviđenu za 16. oktobar, setio sam se Mirze. Moj predlog je bio aklamacijom prihvaćen. Nazvao sam ga i objasnio zašto ga zovem. Malo se nećkao, rekao da se ne oseća baš najbolje, da ga noga sve više boli, ali nije rekao “ne”.

Zamolio je da ga nazovem sutra. Nazvao

sam ga, rekao je: – Došao bih, ali može li sa mnom i moj sin Danko….

– Naravno da može – rekoh i ne pitajući nikog.

Neki dan kasnije nazvao me je i rekao da odustaje jer mu u španskoj ambasadi u Sarajevu traže “sto papira i uvjerenja” koje on za dva dana ne može da skupi. Zamolio sam Đordija Bertomeua, direktora Evrolige, da nazove španskog ambasadora u Sarajevu i objasni mu, ako ne zna, ko je i šta je Mirza Dedlibašić, i da ipak ne može da ima isti tretman kao bilo koji građanin BiH. Uspelo je, Mirza i Danko su dobili vizu.

Sreli smo se u Madridu gde je dočekan sa svim počastima, kao najveća zvezda.

Dao je mnogo intervjua, podelio mnogo autograma, slikao se sa brojnim navijačima Reala… Sin Danko, tada 15-godišnjak, gledao je sa divljenjem u oca shvatajući da je ostavio neizbrisiv trag u Madridu. Na utakmici, kada je spiker objavio da meču prisustvuje i Mirza Delibašić, razlegao se dug aplauz, gotovo ovacije. Ustao je sa stolice, otpozdravio publici mahanjem. Nisam siguran da nisam video i suzu u njegovim očima. Bila je to njegova poslednja poseta Madridu, i on je to znao, zato je i želeo da Danko pođe sa njim i vidi šta je njegov otac ostavio iza sebe u španskoj prestonici.

Bio je to i poslednji susret sa Brabenderom, Korbalanom, Luikom…

Onda je došla 2001, poslednja godina Mirzinog života. Otišao je 8. decembra 2001. Ostala je legenda o poslednjem košarkaškom romantičaru. Njegova košarka imala je dušu, baš kao što je on bio duša od čoveka.

ŠEHER 7

BANJA LUKA

Uz naše navijače u Dablinu

Uvijek uz Bosnu i Hercegovinu Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ Tamo gdje nastupaju bh. sportisti, na okupu je raseljena domovina. Baš tako je bilo i u Dablinu na kvalifikcionom nastupu fudbalske reprezentacije. Rezultat je poznat.Tog dana u daleki Dablin slilo se oko 3000 bh fanaticosa iz gotovo svih zemalja Europe. Tu je i Šeher da poprati i navija.

Milionski grad sa oko hiljadu pubova i izuzetno susretljivih građana izgledao je svečano. Svuda naokolo natpisi poznate svjetske pivare “Guinness”, isto toliko poznate i po knjizi svjetskih rekorda. Ne mogu a da ne spomenem pisce čija su djela u vrhu svjetske književnosti: Oscar Wilde, Samuell Bekett, Georg Bernard Shaw, Jonatan Swift te Bram Skoter, pisac romana o Drakuli.

Današnji stanovnici Dablina su na četvrom mjestu po platnim 8 ŠEHER

BANJA LUKA

zaradama u svijetu. Eto po ulicma takvog grada tog dana našli su se navijači Bosne i Hercegovine. Veličanstveno! U centru grada skuplja se plavo-žuta torcida i kreće prema stadionu. Kolona povremeno zastaje da pokaže svoje navijačke i pirotehničke vještine.

Radoznali domaćini mašu sa otvorenih prozora. Malo je prohladno, svraćam u neki pub da sa irskim navijačima popijem nešto. Neki su bili u Zenici i kažu - proveli se, sve jeftino. Dobri momci nadaju se pobjedi. I mi isto pa šta bude.

Stadion Aviva je arhitektetonsko remek djelo. Ugledao sam ga u punom sjaju. Fantastično! Takav stadion i priliči ovoj fudbalskoj naciji. Poslije temeljitog pretresa ulazim na stadion. Veselje traje uveliko. Tu, iznad, ugledah tri mlade djevojke sa kapama, dresovima i zastavama naše BiH. I da ne bude nikavo čudo Banjalučanke su i sad žive tu u Dablinu. Svuda nas ima. Došle da bodre svoje Zmajeve. I navijale su grlato neka se zna da su i iz Bosne i Banje Luke.

Utakmica je završena pobjedom Iraca. Ništa zato, bh fanatikosi se ne predaju. U večernjim satima pubovi su bili prepuni irskih i bh. navijača. Viskija, piva i irske folk muzike nije nedostajalo. Činilo mi se kao da svi navijaju za isti tim. Tu i jeste smisao sporta, da približi i razveseli ljude. Na kraju samo da kažem: Bravo za bh dijasporu!

Banjalučanke nastanjene u Dablinu

Emir Mulahusić sa prijateljima

Irci i Bosanci u tipičnom irskom ambijentu

Mnogo optimizma prije utakmice Stadion Aviva je bio ispunjen do posljednjeg mjesta

DOMOVINA – TO SE SRCEM IZGOVARA Piše: Dijana Duzić

„Ovi hrabri ljudi su nam pokazali da ova zemlja i pored svih nedaća i kriza može i mora imati svijetlu budućnost za sve njene građane.”

Viši stručni saradnik za informisanje i protokol

Dan državnosti Bosne i Hercegovine, 25. novembar, nije utkat samo u naša sjećanja, nego i u naš svakodnevni život, u našu vezanost za našu Domovinu, ma gdje da smo, na sjeveru, u Skandinaviji, pa širom Evrope, i sve preko oceana, u Australiji ili Americi. Taj dan se s posebnim pietetom proslavlja u BiH, ali nažalost ne i na cijelom području. Za žitelje Bosne i Hercegovine koje su putevi progonstava odveli u druge zemlje obilježavanje Dana državnosti nije samo jedna godišnjica nego, još više, onaj pojedinačni i zajednički osjećaj da „Domovina nije riječ iz spomenara, koju mogu izbrisati kiše i vrijeme...”, i da „Domovina – to se srcem izgovara”.

A Domovina se srcem izgovarala i u gradu slobodaru Jajcu, u dane proslave, o kojima za naš magazin piše viša stručna saradnica za informisanje i protokol Općine Jajce Polaganjem cvijeća na Spomen fontanu u centru grada i svečanom sjednicom Općinskog vijeća Jajce u gradu nad vodopadom obilježen je 25. novembar Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Svečanost u Jajcu otpočela je 24. novembra svečanim koncertom u Domu kulture učešćem djece iz Dječijeg vrtića "Bare", učenika osnovnih i srednjih škola, HKD “Napredak” Jajce, BZK “Preporod” Jajce, KUD “Stari grad” Jajce, KUD “Jajce”, Hora Udruženja/Udruge penzionera/umirovljenika općine Jajce i Gradskog duhačkog orkestara/Limene glazbe ŠEHER 10 BANJA LUKA

Jajce.

25. novembra je ispred Spomen fontane u centru Jajca, uz zvuke Gradskog duhačkog orkestra/Limene glazbe Jajce, u znak sjećanja na sve oslobodioce, položeno cvijeće, nakon čega je uslijedila Svečana sjednica Općinskog vijeća Jajce. U prisustvu brojnih građana i zvanica, intoniranjem državne himne u izvedbi članova Gradskog duhačkog orkestra/Limene glazne Jajce i uz pjesmu „S one strane Plive“ u izvedbi Hora HKD „Napredak“ Jajce otvorena je Svečana sjednica Općinskog vijeća Jajce. Govoreći o značaju ovog praznika za Bosnu i Hercegovinu predsjedavajući OV Mirko Ljubez uputio je čestitku svim građanima u povodu obilježavanja Dana državnosti BiH. „Rezolucija Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a rođena u Mrkonjić Gradu je bila polazna osnova na kojoj je stvorena državnost BiH i kao takva je poslužila referendumu 1992. godine kojim je stvorena neovisna Bosna i Hercegovina“, istakao je predsjedavajući OV Jajce Mirko Ljubez.

Govoreći o tome kako su vijećnici ZAVNOBiH-a shvatili da je kompromis jedino pravično rješenje i u formuli da Bosna „nije ni muslimanska ni srpska ni hrvatska nego i srpska i muslimanska i hrvatska“ odlučili praviti zajednicu ravnopravnih ljudi a parolu „bratstvo i jedinstvo“ doživljavali kao najviši

stupanj međuljudskih odnosa u višenacionalnom društvu, predsjedavajući Općinskog vijeća Jajce Mirko Ljubez je istakao kako su to prepoznali vijećnici ZAVNOBiH-a, ali kako smo to mi, današnji stanovnici ove zemlje, putem kroz vrijeme, negdje zaboravili, i dodao: „Zaboravili smo šta je to bratstvo, a još smo bolje zaboravili pojam jedinstva. Zaboravili smo u silnim borbama oko vlastitih konstitutivnosti i u zaštitama nacionalnih prava, obične ljude, zaboravili smo čovjeka. Zaboravili smo svoje susjede i prijatelje.“ Podsjećajući kako se ovaj značajan praznik za BiH ne obilježava na cijelom njenom teritoriju i kako je apsurdno da se u mjestu gdje je održano Prvo zasjedanja ZAVNOBiH-a i gdje je ustanovljena državnost BiH ovaj datum ne obilježava kao praznik, predsjedavajući Ljubez je u svom obraćanju prisutnim vijećnicima Općinskog vijeća Jajce i gostima na svečanoj sjednici Vijeća naglasio: „Vijećnici koji su na današnji dan 1943. godine u Mrkonjić Gradu donosili historijske odluke bili su u još gorem vremenu i još težem trenutku pa njihov trud i želja koje su uložili u stvaranje ZAVNOBiH-a i ideje u koje su vjerovali moraju biti poticaj za našu dalju borbu. Moramo se ugledati na svijetle primjere iz naše prošlosti kojih imamo dovoljno, a

Poruke sa izvora BiH jedan od njih je nesumljivo obljetnica Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Ovi hrabri ljudi su nam pokazali da ova zemlja i pored svih nedaća i kriza može i mora imati svijetlu budućnost za sve njene građane.“ Čestitku građanima uputio je i načelnik Općine Jajce Edin Hozan izražavajući svoje zadovoljstvo i radost što se u Jajcu na dostojanstven način obilježava ovaj praznik.

likim odzivom građana na svečanosti povodom Dana državnosti i izrazio želju da narod konačno stekne povjerenje u ovu državu kao svoju.

Građanima Jajca, vijećnicima i gostima, na svečanoj sjednici, čestitku je uputio i Amer Mrako, ministar prostornog uređenja SBK, uputivši posebnu zahvalnost svima koji su

temeljili, branili i odbranili državu BiH. Zdravlja, mira i posla za mlade, u ime Udruženja oboljelih od karcinoma „NADA“ poželjela je njegova predsjednica Dževahira Šehović.

Još jednom svim građanima Bosne i Hercegovine čestitamo Dan državnosti!

„Sretan sam zbog sinošnje svečanosti i učešća svih Jajčana, sretan sam što se u Jajcu ne dijelimo na one koji slave ili ne slave, obilježavaju ili ne obilježavaju ovaj praznik. Iz Jajca ide jedna druga poruka – poruka da smo jedinstven grad, grad koji nije podijeljen, grad koji želi suživot i bolju budućnost, a glavni preduslov za to je MIR. To je najvažnije, a sve drugo možemo postići svojim radom i zalaganjem“, istakao je načelnik Općine Jajce Edin Hozan upućujući čestitku svim građanima Bosne i Hercegovine u povodu Dana državnosti. Čestitajući Dan državnosti u ime vijećnika iz reda HDZ 1990 Josip Bošković je istakao da je BiH jedna čudnovata zemlja, zemlja koja u jednom dijelu obilježava, a u jednom dijelu ne obilježava ovaj praznik, i naglasio:„Ako se svi uključimo u rješenje problema, zajedničkim snagama možemo djelovati da nam bude bolje, zato učinimo zajedno sve da nam bude bolje.“ U ime Stranke za BiH čestitku je uputio dr. Mensud Krpo podsjećajući na stihove pjesme, kako je rekao, svojevrsne himne grada Jajca „S one strane Plive“. „U stihove „svaka tuđa zemlja tuga je golema“ uvjerili su se mnogi od nas. Stoga volimo i gradimo našu domovinu Bosnu i Hercegovinu“, poručio je dr. Krpo.

Branko Bungić, u ime kluba vijećnika HDZ Jajce, uputio je čestitku i izrazio zadovoljstvo što se u Jajcu sve više pažnje pridaje obilježavanju ovog praznika. „Ja doživljavam Jajce kao Bosnu u malom. Zbog toga mi trebamo reći da Jajce nije ni Bošnjačko, ni Hrvatsko ni Srpsko – Jajce je svih nas“, istakao je Bungić. Čestitku u ime kluba vijećnika SDA uputio je dr. Mersudin Hadžić i naglasio: “Sve dok ovaj praznik ne osjećamo svojim nećemo biti dobri ljudi. Svim dobrim ljudima čestitam Dan državnosti.“ U ime kluba nezavisnih vijećnika čestitku je uputio Mirsad Duranović i podsjetio na značajnu ulogu Josipa Broza Tita u postavljanju temelja državnosti Bosne i Hercegovine.

Senija Čehić, u ime kluba vijećnika SDPa, uputila je čestitku svim građanima Bosne i Hercegovine i poželjela zemlji napredak i svima bolju budućnost.

Nikola Bilandžija, u ime SBB-a BiH, čestitajući praznik, izrazio je zadovoljstvo veŠ E H E R 11

BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

„Primjer“ uspješnog genocida, kulturocida i socijalne amnezije Piše: Srđan ŠUŠNICA Dvadeset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma lagano blijede sjećanja na sve monstruoznosti rata, beogradske agresije i genocida u Bosni i Hercegovini. Pokoji tužni jubilej, rad Haškog tribunala i, svako-malo, neka novootkrivena masovna grobnica, usamljeni su podsjetnici na tragediju koja je zadesilo bosansko-hercegovačko društvo i građane svih vjera i etnografija. Umjesto arhiviranog i objektivnog sjećanja na rat, umjesto jasno locirane političke odgovornosti za rat i genocid, elite u Bosni i Hercegovini zloupotrebljavaju žrtve rata za svoje sitnosopstveničke i dnevnopolitičke potrebe. Ili, još gore, za nastavak etno-homogenizirajućih i genocidnih politika koje su okupirale polovinu teritorije Bosne i Hercegovine i uspostavile RS kao legitimni politički cilj prošlog ili možda nekog sljedeće rata.

Dvadeset godina nakon rata mi, ovdje, još živimo sukob etno-nacionalnog i građanskog identiteta. Građanima RS koji sebe percipiraju kao Srbi, u čije ime je beogradska elita 90-tih provodila rat i istrebljenja komšija i sunarodnika druge vjere i identiteta, rat se još uvijek prikazuje kao „oslobodilačko-odbrambeni“ konflikt. Njihovo učešće u ratu se predstavlja kao junački čin borbe protiv „vjekovnih srpskih neprijatelja“. ŠEHER 12 BANJA LUKA

Kao samo još jedna epizoda u identitarnoj emancipaciji tzv. „srpske nacije“. Epizoda koja se, zajedno sa temama „Jasenovca“, „ratova protiv Turaka“ ili „nacionalno ujedinjujućeg svetosavlja“, ugrađuje u vještački pop-mitološki konstrukt koji sve pravoslavne Bosance i Hercegovce automatski pretvara u pripadnike „stare srpske nacije“ ili „pansrpstva“. Slične identitarne pop-mitologije na gotovo isti način se prodaju i bosansko-hercegovačkim katolicima, automatski stvarajući od njih pripadnike „stare hrvatske nacije“, a od Bosne „staru hrvatsku zemlju“. Kao teme se koriste „Blajburg“, „zločini komunista nad pripadnicima domobranskih i ustaških jedinica“, „kroatiziranje“ bosanskog srednjovjekovlja i druge. Istovremeno političke strukture u Sarajevu provode intezivnu viktimizaciju građana FBiH, trudeći se da političkom mitologizacijom Srebrenice stvore još jedan elemenat u izgradnji konstrukta „bošnjačke nacije“, koja bi obuhvatila samo građane muslimanske vjeroispovjesti, a ne i sve građane Bosne i Hercegovine, kao što je to predviđao Kajalev građansko-kolonijalni model „bošnjaštva“ s početka 20. vijeka ili kako je elita Srbije percipirala sve stanovnika Bosne sredinom 19. vijeka.

20 godina nakon Dejtona (1) Dejton nije donio pravedan građanski mir Bosna i Hercegovina 20 godina nakon rata upravo živi ovaj identitarni čvor koji je Dejton učvrstio, legitimizirao i zagarantovao kroz nacionalne podjele i partije, entitetsko glasanje, nacionalističku zloupotrebu vjere i vjerskih identiteta, etno-vjersko izolovanje pojedinih regija (entiteta, kantona, opština), etno-centrizam većine nad manjinom i kroz nacionalno podijeljeno školstvo, istoriju i kulturu. Dejton možda jeste donio prekid pucanja, bombardovanja i ubijanja, ali nije donio i pravedan građanski mir, solidarnost, rekonstrukciju bosanskohercegovačkog društva, niti je obuzdao mržnju i rat sjećanja. Umjesto kapitulacije etno-fašističkih ideja krvi i tla, etno-nacionalne homogenizacije, jednonacionalnih političkih partija i tvorevina, umjesto denacifikacije i katarze, Dejton je omogućio da RS, politička tvorevina nastala na genocidu, nastavi svoj pravno-politički život sve do danas.

Posmatrajući sve strane kao gubitnike, Dejton je relativizirao ulogu zvaničnog Beograda i Miloševićevskog režima u ratu, prikrio je karakter rata kao agresorskog i genocidnog, te tako u politički život BiH automatski ugradio „zaborav na agresiju i genocid nad nesrbima“.

Maliciozni zaborav i ciničnu relativizaciju kao osnov zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Da li mi možemo na tome graditi zajedničku budućnost svih građana i Bosnu i Hercegovinu kao državu i političko društvo?

Zato i punih dvadeset godina nakon genocida u Srebrenici i cijeloj Bosni i Hercegovini, njeni građani žive u stanju amnezije i zamrznutog konflikta koji čeka da se otkravi. Dejton i godine nakon njega, nažalost, nisu donijele katarzu bosanskim Srbima, niti beogradsko priznanje političke odgovornosti za agresiju i genocid. Nisu donijele političku pravdu građanima koji su dehumanizirani i postali žrtve samo zato što su bili percepirani kao muslimani, katolici, Hrvati, ateisti ili prosto kao građani iz vjerski i etnografski miješanih brakova i porodica. Nisu donijele pomirenje, već nove pop-nacionalističke ideologizacije, podjele i sukobe. Ako ništa drugo, onda ove moje tvrdnje zorno podkrepljuju napeti politički događaji koji su ove godine pratili ili će pratiti okrugle godišnjice tragedija koje su zadesile ljude u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Svjedoci smo diplomatske ofanzive Srbije i RS u zaustavljanju UN-ove rezolucije o genocidu u Srebrenici. Amnezivnog negiranja genocida i činjenice da je srpska elita u Bosni i Hercegovini vodila rat sa ciljem stvaranja RS i potpunog istrebljenja nesrpskog stanovništva iz Banje Luke, Bosanske Krajine, Posavine, Semberije, Podrinja, Romanije i Hercegovine. Dok se žrtve ponovno ponižavaju i povređuju, srpski političari u Srbiji i RS slave Ruska veta i podršku tzv. „srpskim interesima“ kao pobjedu. Pitam se čiju pobjedu, i nad kime?

Genocid kao cilj Ja živim u onom djelu Bosne i Hercegovine, u Banjoj Luci u kojoj gotovo cijela elita i većina građana i medija negiraju genocid i ignorišu sve činjenice, pogotovo one iz Haškog tribunala. Dokaze koji argumentuju da je istrebljenje i genocid bio cilj a ne posljedica rata i da je kao takav organizovan i proveden u cilju nacionalne homogenizacije Srba i stvaranja etnički čistog teritorija u Bosni i Hercegovini, na kojem bi živjeli i vlast obnašali samo i isključivo elita i građani koji sebe percipiraju kao Srbi. Ignoriše se činjenica da je samo za par sedmica oko 8000 civila i zarobljenih vojnika u i oko Srebrenici pobijeno kako bi Podrinje bilo etnički čisto i „srpsko“. Ignoriše se da su između 1992. i 1995. provedena masovna istrebljenja više od 33000 i progon više od pola miliona civila na teritoriji ratne RS (72% BiH) i današnje RS (49% BiH), samo zato što su bili percepirani kao muslimani ili katolici, i stoga dehumanizirani kao neprijatelji. Kampanje terora, progona i istrebljenja su sistematski podstrekavane, propagirane, planirane, organizovane i provedene od političkog, obavještajnog i vojnog establišmenta bosanskih Srba i Beograda. Istih onih političara koji su i onda i danas bili dio establišmenta i koji još podržavaju postojanje RS i druge posljedice genocida.

Ono što će se na kraju desiti u Srebrenici, počelo je zapravo u Bosan-

skoj Krajini, strateški najvažnijoj regiji beogradskog plana "RAM". Na ovaj plan je svojevremeno u jesen 1991. ukazivao tadašnji premijer SFRJ Ante Marković, pokazujući medijima kasetu sa snimljenim razgovorima najviših tadašnjih srpskih dužnosnika. Plan „RAM“ je predviđao naoružavanje stanovništva koje sebe percepira kao Srbe i razoružavanje nesrpskog stanovništva, a zatim vojno-političko zaokruživanje tzv. „srpske teritorije u BiH“ kroz osnivanje ilegalnih i protivustavnih „Srpskih autonomnih regija“ i niz vojno-političkih pučeva ili preuzimanja opština u kojima su Srbi bili prosta ili relativna većina. Ovaj monstruozni plan je predviđao sistem koncentraciono-prelivnih logora i mjesta zatočenja u gotovo svim vojno okupiranim opštinama BiH. Prve u fokusu su bile opštine Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš i Banja Luka, kao velike teritorije homogeno naseljene muslimanskim i hrvatskim stanovništvom koje su se morale "očistiti" i kontrolisati i tako omogućiti povezivanje RSK, Banje Luke, Bijeljine i Beograda. Cilj je bila vojno-strateška i politička etno-teritorijalna homogenizacija tzv. srpskih zemalja. Zbog toga moramo biti svjesni značaja činjenice da je kampanja etničkog istrebljivanja i genocida nad nesrbima u današnjoj RS upravo počela u Bosanskoj Krajini u proljeće i ljeto 1992. Prva svjedočanstva i diplomatski izvještaji o etničkom istrebljivanju odnosili su se upravo na ovu regiju, a formiranje Haškog tribunala 1993. godine je inicirano zločinima i koncentracionim logorima u Prijedoru. Ratna elita Beograda i SDS-a svjesno čineći genocid u Bosanskoj Krajini je uspjela da protjera i istrijebi velike enklave nesrpskog stanovnistva Prijedora, Kotor Varoša i Sanske doline, kroz kampanju kaskadnog terora, otpuštanja sa posla, napada na sela, individualnih i grupnih ubistava po selima i kućama, označavanja, grupisanja, zatočavanja u logore i zatvore, masovne deportacije, prelivanja iz jednog logora u drugi ili prelivanja dijela logoraša na stratišta gdje su organizovano likvidirani. Nakon Krajine uslijedila su masovna istrebljenja i progoni nesrba u Višegradu, Foči, Bijeljini, Podrinju i Hercegovini. Rezultat svega je bila etnički očišćena RS, ali i zločini nad Srbima i na desetine hiljada izbjeglih Srba koji zbog monstruoznosti beogradskog projekta i revanšizma više nisu bili bezbjedni u opštinama gdje su bili manjina.

Da, Srebrenica se desila ne kao posljedica rata, već kao visoko poželjan ishod rata, kao zadnja i odlučujuća kap u kiši masovnih anihilacija ljudi zbog njihove vjere i identiteta. U kiši koja je saprala sve moje komšije, nesrbe. Četiri mjeseca poslije genocida u Srebrenici i mjesec prije Dejtona desila se zadnja faza istrebljenja i progona nesrba iz RS, i to iz moje Banje Luke i Bosanske Krajine, uglavnom ljudi koji su percepirani kao katolici i Hrvati. To je de facto bio posljednji egzodus kampanje genocida na teritoriji današnje RS, koji nije prošao bez ubistava, miniranja vjerskih objekata i masovnih deportacija ljudi iz njihovih sela i naselja. I tako se krug smrti zapravo zatvorio.

Zato, ovdje i sada mogu slobodno reći da su ratni zločini počinjeni u ime RS bili cilj, a ne posljedice rata, što je jedna bitna razlika u odnosu na ostale zločine počinjene u ratu u BiH. Svi ovi zločini su dobro dokumentovani i argumentovani u Haškom tribunalu, ali nemaju nikakvog odjeka u dejtonskom ludačkom kavezu koji je porobio umove građana, oduzeo im ljudsku slobodu i lik i uništio njihovu vjeru i u budućnost i u Boga. U RS koja je nastala upravo na podlozi plana „RAM“ i istrebljenja na etničkoj i vjerskoj osnovi, vlada politika šutnje, zaborava i negiranja genocida i zločina.

Možda međunarodna zajednica misli da je Dejtonom sve riješeno, da će Hag donijeti neophodne činjenice, odgovornost i pravdu, i da će mir u Bosni biti zagarantovan. Možda su se međunarodni faktori mogli suočiti sa genocidom, kao radnjom. Ali Dejton i međunarodna zajednica se nisu nikada suočili sa faktičkim, pravnim, političkim i kulturološkim posljedicama genocida u dijelu Bosne i Hercegovine koji se zove RS. Dejton je zaustavio ali i relativizirao krvoprolića počinjena u ime stvaranja RS i nije kaznio ideologiju i politiku srpskih nacionalista, već ju je nagradio. U godinama poslije rata Dejton je osigurao postojanje RS, a srpskim nacionalistima je omogućio da provedu dvije krajnje faze genocida. Te dvije završne faze genocida jesu kulturocid i poricanje da su se genocid i kulturocid uopšte desili. Š E H E R 13

BANJA LUKA

Sa gimnazijsko-banjalučkih stranica

„ORFEJ“ NAD RUŠEVINAMA

Gimnazija uoči rušenja

Foto: Arhiva ”Šehera”

Napisao: Mišo VIDOVIĆ

Osvjetljavajući bogatu istorije banjalučke Gimnazije/Relake, u povodu njene 120-godišnjice, saradnik našeg magazina Dinko Osmančević napisao je da „Velika Realka , ustanovljena 4.oktobra 1985. godine, pamti i lijepe i teške godine svoga djelovanja, od velikih ambicija, dobrih profesora, niza poznatih učenika, do rušenja poslije zemljotresa i progona”. Među tim lijepim stranicama svakako su I one koje je ispisivao i gimnazijski list “Orfej”.

Osvjetljavajući bogatu istorije banjalučke Gimnazije/Relake, u povodu njene 120-godišnjice, saradnik našeg magazina Dinko Osmančević napisao je da „Velika Realka , ustanovljena 4.oktobra 1985. godine, pamti i lijepe i teške godine svoga djelovanja, od velikih ambicija, dobrih profesora, niza poznatih učenika, do rušenja poslije zemljotresa i progona”. Među tim lijepim stranicama svakako su I one koje je ispisivao i gimnazijski list “Orfej”.

Vjerovatno nije bilo učenika u Gimnaziji koji tokom školovanja nije barem jednom u ruke uzeo časopis za društvena i kulturna pitanja, glasilo zajednice učenika i Saveza omladine, školski list „Orfej“. Prvi broj „Orfeja“ pojavio se 1965. godine, u njemu su prve novinarske tekstove, radove, pjesme, pripovijetke, likovne ilustracije i radove objavili

kasnije poznati, ugledni novinari, književnici, pjesnici, slikari, muzičari, kompozitori. Svakako, u jednom od narednih brojeva pozabavićemo se i ovom temom, a sada o nečemu što bi se moglo nazvati I ekskluziva “Orfeja”!!!

U oktobru 1969. godine Banjaluku je pogodio katastrofalan zemljotres. U vanrednom izdanju lista „Glas“ (29. oktobar 1969.), između ostalog, zabilježeno je kako je „već treći dan Banja Luka pretvorena u jedan veliki zbjeg u kojem boravi oko 70.000 ljudi.

Prema saopštenim procjenama 80 posto stambenog fonda je sasvim uništeno. U gradu nema više ni zgrade koja nije oštećena u kojoj se može bezbjedno boraviti...“.

Zemlja se tresla, stihija je odnijela ljudske živote, osim stambenih objekata – kuća i zgrada, uništene su mnoge

14 Š E H E R

BANJA LUKA

javne ustanove, preduzeća, fabrike i proizvodni pogoni, zdravstvene ustanove.

Na udaru kataklizme našli su se i školski objekti - među njima i Gimnazija, „realka“ ili „Bastilja“ kako su je popularno zvali đaci.Ostaće zapisano da je zemljotres , “smrtno ranio gimnazijsku zgradu i uništio inventar, arhivu, biblioteku i veći broj kabineta” a, iako je „zgrada koliko-toliko ostala na nogama”, tadašnja vlast donosi odluku da se sruši. A te fatalne 1969. godine redakcija “Orfeja”(glasila Saveza zajednice učenika i Saveza omladine u Gimnaziji - kako je stajalo u “glavi” lista) pripremila je broj 1-2 za školsku 1969/70. Među materijalom koji su priredili novinari i saradnici „Orfeja“ našla se i jedna ekskluziva-intervju sa palestinskim studentom koji je studirao u Banjaluci, i to vrijeme bio član organizacije “Al-Fatah”.Međutim, umalo

Sjećanje da maltene čitav tiraž “Orfeja” ostane zauvijek zakopan ispod ruševina Gimnazije.A evo šta je zapisano u tom broju u najavi intervjua: …Ekskluzivno za “Orfej” govori Akram Abdel Rahim Jallad - član Al Fatah-a. Razgovor je vodio saradnik “Orfeja” Slavko Podgorelec…Naš gost u ovom broju je student tehnologije u Banjoj Luci, Akram Jallad (Džalad), porijeklom iz Palestine. Do juna 1967. godine živio je sa roditeljima u arapskom dijelu Jerusalema…”

O čemu su novinar “Orfeja” Slavko Podogorelec i Akram Jallad razgovarali, može se vidjeti iz sačuvane kopije intervjua. O tome kako je palestinski student u Banjaluci, član Al-Fatah-a, “došao” na stranice “Orfeja”, odnosno kako je novina sa njegovim intervjuom “izašla ” iz razrušene Gimnazije, ispričao ( i napisao) mi je naš kolega i prijatelj, pokojni Slavko Podgorelec. Prije nego što će mi Slavko ispričati-napisati svoje sjećanje, poslah mu kopiju eksluzivnog broja „Orfeja“.Nije prošlo dugo, na mail mi stiže njegov tekst –sjećanje „“Orfej, list banjalučke Gimnazije, 'ilegalno evakuisan' iz ruševine”: „... Bijaše taj zemljopotres oktobra 1969. Tadašnji glavni urednik Orfeja, uvaženi i blaženopočivši profesor Milan Vukmanović (predavao filozofiju) s neskrivenim simpatijama prihvati moj prijedlog da (za to vrijeme - ekskluzivno!) objavimo intervju sa aktivnim pripadnikom palestinske oslobodilačke organizacije Al Fatah. Uradio sam to, krajem septembra, a posredstvom (tadašnjih studenata-Banjolučana, a danas doktora nauka) N.Dž. i S.K… Ekrem (izvorno Akram) došao je na razgovor, pokazao 'identifikaciju' (index) koji je bio na ilegalno ime - a onda je uslijedio razgovor (tonski sniman) uz moje obećanje da korektno prenesem navedeno. Najsmješnije: Akram je pratio naš gimnazijski Orfej (!!!) i to iz broja u broj. I tada mi reče: "Imam odobrenje (komande) za ovaj susret, ali sam morao poslati neke primjerke Orfeja da bi se uvjerili kako to nije 'državni' dnevni list odnosno magazin!" (Ilegala je ilegala - a Mosad je 'dalekodobacujući') … Dakle odradismo to, na 'geštetneru' odštampasmo taj broj Orfeja - a onda puče zemljotres. Stranice lista u biološkom kabinetu (prizemlje)…

Neki zidovi Gimnazije izvaljeni, pristup zgradi čuvaju vojnici, uprava pod šatrom na košarkaškom-fiskulturnom terenu. Ne mogu se sjetiti ko je bio uz mene, ali znam da sam donio flašu

Momenat kad je srušena gimnazija

Orfej naslovna strana broja sa intervjuom sa Slavkom Podgorelecom

'brandy-a' ('zvekana') i dao je vojnicima, a onda, sa nekakvom željeznom šipkom razvalio vrata kabineta biologije i sve stranice Orfeja (uredno poslagane) iznijeli smo pod šatru uprave Gimnazije, kod gospođe Nate.Onda smo - kolektivno evakuisani u Crikvenicu. Sve donedavno sam vjerovao da taj broj Orfeja nikada nije uvezan i distribuiran... Da ne griješim dušu - prof. Vukmanović (zvani Fili) kada je bio direktor Arhiva (a često me zvao 'na kafu') hvalio je taj intervju. Mislio sam da je to iz kurtoazije. Kada sam dobio autentične kopije - sada sam ponosan jer, te 1969. godine niko prije Orfeja nije imao takav 'ekskluzivni' materijal...“ S poštovanjem …

Slavko Podgorelec, sr…

Banjaluka,30.09.2014.......

Eto, tako je gimnazijski „Orfej“ raširio svoje stranice kao krila, i nad ruševinama se čuo njegov pjev. Pjev jedne banjalučke mladosti čije se riječi ne zaboravljaju.

Kopija intrevjua sa Slavkom u Orfeju Š E H E R 15

BANJA LUKA

Godina koji prolazi ostaće zapamćena i po 100godišnjici rođenja najdražeg pisca iz našeg zlatnog doba, Branka Ćopića. Kažu da je bio toliko omiljen, da su neke godine automobil kojim su ga dovezli u Zagreb đaci nosili na rukama skupa s njim U posljednjih dvadesetak godina čovjek se zamisli i pomisli da Branka Bosna nije zaslužila. Eto, pominjalo se rušenje njegovih spomenika i skidanje obilježja s njegovim imenom, te urušena rodna kuća u Hašanima koja plaši vrane. Zbogom lijepi i strašni živote, napisao je Branko u oproštajnoj poruci Marta mjeseca 1984. neposredno prije samoubistva.

Branku je nacionalnost postala predznak za junoše ovog rata. Otud i uklanjanje njegovih bista i gore pomenuto ukidanje naziva škola s njegovim imenom. U jednom dijelu Tamnog. U drugom pak, priča nije nimalo veselija. Nije prošlo bez dnevno političkog banaliziranja, u prevodu, pokušaju svođenja ovog književnika takođe na puku nacionalnost. Podrazumijeva se, srpsku. Daleko od toga da Branko nije bio Srbin, jeste bio je. Ali ne u onom djelu gdje se nacionalnost podvlači pod nedostatak talenta i stvaralačke kreativnosti. On je toga imao na pretek. Čitam na nekom forumu kako je Branko bio četnik cijeli život i da se ubio zbog nerealizacije projekta Velike Srbije. A ubio se 1984!

Narečeni "poznavalac" smatra Branka toliko dalekovidnim da se ubio unaprijed. Tako su nacionalisti iz cijele BiH odlučili da Branka ubiju po drugi put. Mada u svakom obračunu između Branka, velikog karizmatičnog književnika iz Bosne s jedne i insinuiranog Branka Srbina s druge strane, ovaj potonji nema šanse. Samo primitivci i vulgarni nacionalisti vjeruju u drugačiji ishod. Oni za koje su fabrikovane laži, upakovane među stranice dnevnopolitičke dopadljivost, postale Biblija. Sigurno nema zabune da je Branko Ćopić bio jedan od najkarizmatičnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, oštrog jezika i britke pameti, doživotno „inficiran“ bosanskim pejzažima, Unom, bihaćkim krajolikom, uopšte uzevši, cijelom Bosanskom Krajinom. I da bi nesumnjivo, da je živ, odbrusio nacionalistima da je on malo veći od tog pretinca na kojem piše „Srbin.“ I vjerovatno da se gone u majčinu. Tu zabune nesumnjivo nema, izuzev one koja je nastala na početku Brankovog života i o kojoj će sam pisac ostaviti pisani trag. „Kad sam se rodio, u kući niko nije bio sretniji od moje babe. Jedva je ičekala da malo ojačam i da me odnese popu. Prema onim običajima, trebalo je da me pop krsti i upiše mi ime u knjigu rođenih. Kad je pop obavio svoj posao, baba, noseći me u kolijevci, navrati u birtiju. Spusti kolijevku u jedno ćoše i, sretna što je dobila unuka, rakijom stade častiti seljake što su se tu zadesili. Poslije svake zdravice i onoga: „Neka ti unuk bude živ i zdrav“, baba bi strušila rakiju, pa kad se već podobro nacvrcala, krenu kući. Zaboravljen, ja ostah u ćošku dremuckajući mirno.

Djed, nestrpljivo iščekujući unuka, presrete babu na kućnom pragu, pa kad je ugleda bez kolijevke, ljutito dreknu: „Gdje mi je unuk?!“ „Unuk...? Unuk...! Aha, eno ga, ostade u birtiji...“ „Šta će zaboga dijete u birtiji?“ „Šta će?! Ostade da s ljudima pije!” procijedi s mukom baba.

Djed shvati šta se zbilo, izgrdi babu i natjera je da se vrati po mene. Ušavši u krčmu, baba, već pomalo otriježnjena i djedovom grdnjom i šetnjom, hitro priđe kolijevci, pa stade zabezeknuta kad vidje

Kolumna

BRANKO U INAT OD BOSNE Tekst: Radmila Karlaš da je prazna. Pogleda okolo i spazi kako neka snaša sjedi za obližnjim stolom i doji dijete. „Daj mi unuka, ako boga znaš!“ zavapi plačno baba. „Kako ti pade na um da je ovo baš tvoj unuk?“ „Ama moj, ta čiji bi bio?“ Da se ne bi razvila svađa, umiješa se i birtijaš. „Tvoj unuk se dernjao, rastjerao bi mi sve goste, da ga ne podoji ova snaša. Umjesto da se svađaš, zahvali joj što ti nahrani maloga.

Baba se smiri, uze me i stade zagledati sa svih strana sumnjičavo vrteći glavom i pitajući se je li to stvarno njen unuk ili ga je snaša zamijenila jer je ljepši od njenog sina. Eto, tako sam, već na samom pragu života, stvorio neprilike i zabunu u porodici, a to je razlog što i danas posumnjam da sam ja zapravo neko drugi, a da je pravog Branka, ljepšeg, odnijela snaša iz krčme. (Branko Ćopić, Zabuna na početku života“)“ Da su zabunu i nakon ovog događaja pokušali unijeti mnogi, jesu! „Napisao knjigu o Kosovu, pa bilo zabranjeno i čovjek se ubio!“ ‘objasnio' je Ćopićevo samoubistvo te davne 1984. neki beogradski taksista, novinaru, književniku i publicisti Enesu Čengiću na surčinskom aerodromu, opravdajući onu, da što čovjek ne zna, svakako izmisli. I tako, od tog dana protegla se poneka decenija. Od Kosova pa do Bosne priča ista. U pomen na smrt Branka Ćopića, u nekom ovdašnjem dnevnom listu, recimo da se zove Lipa srpska, Ćopić je naveden kao srpski pisac, ako je neko od revnosnih čitalaca uopšte još i sumnjao. Diplomirao u Beogradu, bio član SANU, da razuvjeri i najnevjernije Tome. Rodno mjesto, Hašani kod Bosanske Krupe u Bosni i Hercegovini, za svaki slučaj nije navedeno.

Za svaki slučaj, navešćemo da je ove stihove napisao Branko Ćopić: “Ej dječačke uspomene glupe, zbogom mala iz Bosanske Krupe...“ Tako ostaje da je Bosanska Krajina bila Ćopićev izvor inspiracije u kojoj je pronašao najviše motiva za pisanje. Rodni Hašani se nalaze u državi Bosni i Hercegovini, u inat nacionalistima. Iz već poznatih, vrlo pragmatičnih razloga koji, kao što je poznato nemaju ništa s demagogijom o unitarnosti i tako to. A ni s Ćopićem.

Branko doduše nije baš tako ugledan Srbin u Srba kao recimo Petar Kočić. Kočić se kao onakav kakav je bio već dugo zbog toga pretura kao na ražnju, jer su njegovim imenom kićene

mnoge nacionalističke papazjanije u proteklih 20 godina. Njegove čuvene riječi da svako ko iskreno i strasno ljubi svoju domovinu na koncu umre gladan i prezren kao pas, promovišu Srbende koje upravo doprinose da se ove riječi sprovode u praksi. Kočić će nesumnjivo nastaviti da se obrće u grobu, Dučić u Trebinju pogotovo, jer je posigurno bio malo veći Srbin, mada mu to nije bilo zanimanje, dok je Ćopić malo zabludjeo, jer je bio revolucionar i partizan. To se doduše uglavnom prećutkuje, ali Čopića partizanski trag prati kao kakva kuga.

Da je bio na strani četnika, pardon, fašista, progledalo bi mu se kroz prste. Što se eto morao roditi baš u Hašanima, u dijelu zemlje koji nema prefiks srpski i čije ime vrač blentiteta uvijek podrigne. Da bi spriječio gorušicu, vrač se revnosno uvijek potrudi da dovabi pisce s druge strane Rijeke, kako bi razdragano i ustima punim slasti mogao reći ime njihove domovine, takođe podrignuvši na kraju, ali ovaj put od sreće i gušta. Naučnici su zaključili da je podrigivanje u vrača usko vezano sa nekretninama koje isti slaže s druge strane Rijeke kao pasijans i koje mu pomažu da preboli ružne uspomene kada je iz carstva šuma i livada bačen na beogradski asfalt. Udarac je bio tako silan da se još tada zarekao da će taj grad da baci jednom na koljena. Za sada mu je uspjelo da sa svojim jatacima jedan drugi grad nadomak svog sela baci na koljena u ekonomskom, kulturnom i svakom drugom smislu, valjda se i njemu svetivši samo zato što je grad. Ali, to je već neka druga priča.

Dakle, treba dočekati da se potroši jeftina dnevno-politička zamajancija, koja umjetnički opus mnogih književnika, uključujući i Branka Ćopića, pokušava podrediti nacionalnom. Bez veznika i kod tog famoznog nacionalnog kačenja. Ćopić će i tada nesumnjivo biti isto što i sad, veliki bosanskohercegovački i jugoslovenski pisac, jer njemu srpstvo nikad ni za šta nije služilo izuzev da se popuni rodni list ili krštenica.

A što bi rekli naši narodi i narodnosti u određenim zgodama i nezgodama jedinstveno: „Jebe lud zbunjenog. Ne jebe, već siluje. Jebe ga u kulturni prostor. Zapravo siluje. A ko siluje...“ Čopić svakako nije sumnjao kako u svoju literarnu, tako ni u intelektualnu vrijednost.

Da je bio internacionalac, prećutkuje se, kao i to da je sa Bosnom i Hercegovinom bio neraskidivo vezan. Onom Bosnom i Hercegovinom, bez velikih S, M i H. Ćopić je, na skreću, ostavio dovoljno pisanih tragova.

Jedan od njih govori o tome kako je istog dana kada je upoznao Ziju Dizdarevića (bio je ubijeđen da je Zija žensko, te je nakon što je pročitao njegovu prvu priču U bosanskoj kasabi zamišljao prelijepu bledunjavu ženu krupnih očiju, unaprijed se radujući susretu sa ovom pjesnikinjom idilične bosanske kasabe izgubljene među brdima, da bi se šokirao kada mu je Zija predstavljen, mršavko koji se, prema njegovom opisu kezio kao varen zec) Ćopić je upoznao i Jovana Dučića.

„Dućič je u to vrijeme plivao u velikosrpskim vodama. Nastojao je, zajedno sa Dragišom Vasićem da i mene uvuče u Srpski kulturni krug, na šta nisam pristao. Prilikom razgovora sa Dučićem i Vasićem, kojem je prisustvovao i jedan poznati stari beogradski advokat, pripitaše me i za Dizdarevića. Odmah se raspričah o Ziji i počeh ga hvaliti kao mladog i talentovanog pripovjedača. Kako se on osjeća, pitao me Dučić. Odgovorih mu: ‘Pa eto, osjeća se, bogami, dobro: zdrav, krepak i živahan mladić.'

'A ne to, momče, nego nacionalno, kako se nacionalno osjeća?’ nastavlja Dučić.

‘Ma kako da vam kažem... Osjeća se onako, više internacionalno...'

'Nemojte šarati, mladi gospodine’ upada u razgovor advokat. 'Komunista! Tako recite!'

'Ne znam, bogami.' slagah.

Upravo zbog nepristajanja na barijere, kalupe, laži i ideološko politikanstvo, Ćopić je početkom 50-ih godina prošlog vijeka pisao satirične priče, kritikujući anomalije i ličnosti iz tadašnjeg političkog života. Zbog najpoznatije, Jeretičke priče, bio je izložen agitpropovskoj hajci. Veliku pomoć tada mu pruža Miroslav Krleža, koji je o Ćopiću razgovarao i s Titom. Krleža Ćopića vraća na javnu scenu tako što mu omogućava da piše za književni časopis „Forum.“ Neposredno nakon Ćopićevog samoubistva nije bila pronađena nikakva oproštajna poruka.

Njegova supruga, Bogdanka – Cica, u limenoj kutiji „Pelikan“ u kojoj je držala pribadače, nakon izvjesnog vremena pronašla je savijeno, rukom pisano pismo, kojim se Ćopić oprašta sa lijepim i strašnim životom. „Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo.

Bio je tu i Hector, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! i njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće.

Zbogom lijepi i strašni živote!“ Mart mjesec, 1984 godine! Ćopić je nekoliko puta svom prijatelju i biografu Enesu Čengiću ponavljao da će se ubiti, jer ga je, kako je govorio, toliko spopala skleroza da više ne može ni pismo napisati, a ponekad čak ne poznaje ni ljude, ni stvari oko sebe. „Ja i danas posumnjam da sam neko drugi, a da je onog Branka, ljepšeg, odnijela neka snaša iz krčme...“ pisao je Branko.

Ja takođe posumnjam da sam neko drugi, a da je neko tu izvornu R.K. poslao u peršun da prostite još prije 20 godina kada je sve počelo.

A ona se otuda ne vraća. Vjerujem da joj je tamo društvo bolje. Počevši od izvornog Branka. Š E H E R 17

BANJA LUKA

LJUDI IZ SUSJEDSTVA »Vremenom, spleli smo neki zajednički život«, kaže Asima Smajić Čošabić o svojoj novoj knjizi priča »Hronika Avenije Proudhon« Napisao: Ismet BEKRIĆ Banjalučanku Asimu Smajić Čošabić putevi progonstva i lutanja odveli su u Francusku, na obale rijeke Loare, gdje je u običnom kvartu, među običnim ljudima, nastojala da zajedno sa svojim najbližim nastavi svoj obični, mirni, nenametljivi život, sretna i kad može u nečijem prolaznom pogledu uhvatiti odsjaj neba i razumijevanja. Godine su se nizale, dani kapali i slijevali se niz usjekline sjećanja i čežnji, nostalgije i nadanja, da bi se ti curci i mlazovi zgušnjavali u riječi, a 18

ŠEHER

BANJA LUKA

riječi u prozne rečenice što svoj svijet nađoše i među koricama knjiga. Prije punih deset godina ova skromna ekonomistkinja objavila je svoju prvu knjigu – »Devetu želju rijeke«, u kojoj je opisala svoje odrastanje uz Vrbas, stasanje, izgon iz rodnog grada i život u tuđini. Slijedila je zatim, 2008. godine, zbirka novela »Nemesis i Dunja« u kojoj takođe iskre sjećanja na Banjaluku, da bi se njen život u Francuskoj prepleo sa novim iskustvima i osjećanjima, gledan kroz »Oči

od kristala«, kako se zove njen roman objavljen 2012. godine.

Male hronike života Knjige Asime Smajić Čošabić su i male hronike života – svakodnevlja, proticanja, zbilje, snova, unutrašnjih odsjaja… Takva je i njena nova knjiga, »Hronika Avenije Proudhon« (naslovnu stranu uradio je njen sin Sanjin), objavljena sredinom 2015. godine u

Nove knjige ediciji »Nova svjetlost« Udruženja za kulturu u Sarajevu. Ovog puta među njene korice smjestila se jedna francuska ulica sa svojim otvorenim i zatvorenim prozorima, pozdravima u prolazu, i ritmom života koji prati ritam srca malih ali velikih ljudi. »Knjiga priča HRONIKA AVENIJE PROUDHON bh. spisateljice Asime Smajić Čošabić svojevrsna je hronika mirnog kvarta u malom gradu, koji se ne razlikuje od stotine drugih gradova diljem Francuske«, napisao je u pogovoru knjige njen urednik Ibrahim Osmanbašić. »Protagonisti priča su likovi iz galerije marginalaca koji teško da će biti opisani kao glavni heroji još u nekoj knjizi jer njihova… 'velika djela' su dio uobičajene svakodnevice.« Sama autorica ističe da je ova knjiga »inspirisana likovima ljudi koje susreće u svojoj okolini i koji ne čine ništa da bi bili prepoznati i uočljivi«. Oni su zapravo stanovnici sa ruba, ali su u literarnoj imaginaciji i poštovanju dobili središnja mjesta.

Autorici su se sami »nudili«, i svojom nenametljivošću i jednostavnošću, da ih vidi i čuje, i zabilježi detalje i treptaje koji se stapaju u priče. Već prva priča, »Čovjek iz prizemlja«, uvodi nas u taj svijet novih spoznaja i bliskosti. »U smjeni godišnjih doba, moj prozor koji gleda na rijeku Loaru svakodnevno otrkiva nove vidike, nove poglede, nekad ponovljene, nekad zastale u sjeni sjećanja, nekad iskrsne novo lice, nova prilika ili neki novi korak u nepoznato…« I tako, iz dana u dan… nova stanovnica umjesto Vrbasa posmatra Loaru, patke u priobalju, mlade parove koji tu šetaju, i jednog starca koji je istraživao obalu »i zamišljeno stajao sa pogledom u daljinu«… »Nije obraćao pažnju na kretanje oko sebe, ništa nije gledao, osim obale i niskog rastinja gdje su patke čuvale svoja utočišta.

Zabrinuta, počela sam se uvlačiti u njegovu svakodnevnu nadu i brigu.

Prije njega, ugledah mladi pačiji par kako se gega uporedo ivicom zida. Obuze me radost, širom otvorih prozor i iz sveg glasa povikah: -Eno ih, došle su!

Starac iznenađeno podiže pogled i gotovo trkom pređe ulicu. Stajao je nepomično, u nevjerici, a potom nestade. Ubrzo se vrati sa punom kesom kruha, često se osvrćući na moj prozor.Smiješi se, a na licu mu i radost i tuga.Ne znam zašto, ali oba izraza njegovog lica činila su mi se razumljiva…

I ja počeh skupljati stari kruh i kesu ostavljati na kraju stepeništa, kraj njegovih vrata, jer nisam htjela da narušavam njegov red i tempo jutarnjeg života koje s pravom pripada samo njemu.Meni je bilo dovoljno da samo gledam…

Jednoga dana, iznenada nestadoše sta-

rčeve patke. I dalje je dolazio u isto vrijeme, nepomiren sa nestankom, kružio je naokolo, sve se više udaljavajući u svojoj potrazi, u nevjerici šta bi se moglo dogoditi…« I tako, život ljudi iz susjedstva ulazi polako u svakodnevni, i literarni, život jedne Banjalučanke koja tu više nije samo strankinja, nego još jedna koja je nastavila silaziti na rijeku, »gledati je drukčije, otklanjajući pogledom sivilo koje se spuštalo iznad rijeke, obuhvatalo i drveće i obalu…« Pa čak i dušu, u kojoj je bilo sve više mjesta i za druge.

»Hoću da vam pričam o ljubavi…« »Hroniku Avenije Proudhon« čine životi, zapravo treptaji svakodnevnog bitisanja i disanja ljudi iz Asiminog susjedstva – jednog pijaniste i njegovih snova, jedne žene, jednog Afrikanca, jedne gospođe Lili, jednog čovjeka i njegovog psa, jedne madame Druelle, njihovih radosnih i tužnih trenutaka. »Vremenom, spleli smo neki zajednički život«, zapisala je Asima Smajić Čošabić o svojoj novoj knjizi. »Ostvarila se ona osebujna ljudska veza koja obogaćuje svakodnevicu, pa makar to bio i jedan pogled ili mali gest prepoznavanja. Danas, kada društvo prolazi i kroz proturječja, pa ponekad i neke konfliktne situacije, ja sam u svojim likovima prepoznavala, otkrivala najsuptilnija ljudska osjećanja, bez mnogo riječi, i kroz te odnose jačala sam i ja, i tako se lakše borila i protiv pesimizma, beznađa, nostalgije. Ti moji novi prijatelji, moji mali ali veliki junaci, utkivali su duboke tragove i u moj život.« Tako je jedna Banjalučanka, Bosanka, useljenica u novu sredinu i zemlju, na pruženu ruku odgovorila dobrotom svoje knjige, svoje literature, gradeći ono najljepše pod nebom i na zemlji – mostove među bašti-

Asima Smajić - Čošabić nama, krajevima, osjećanjima, ljudima.

Pisana riječ Asime Smajić Čošabić ukazala je, kako piše Ibrahim Osmanbašić, na svjetlo nade, jer »rođen je jezik koji je poručio građanima svijeta: Srce je pobijedilo čelik, svjetlost je pobijedila mrak, a ljubav je pobijedila mržnju – podjednako, u domovini i dijaspori«.

To je ona ljubav o kojoj je autorici pričao i jedan pijanist iz njenog susjedstva: »Hoću da vam pričam o ljubavi, Madame, ne o ljubavi bratskoj, materiunskoj,, prijateljskoj. Govorim vam o ljubavi onoj moćnoj, o čaroliji koja se samo naslućuje, o ljubavi kojoj nema kraja, o ljubavi koja je duboko utisnuta u vašu dušu, ona vas dodiruje…« Ta tiha, nenametljiva, ali moćna ljubav dodirnuće nas i sa stranica ove knjige, ove hronike prijateljstva, mira, i jednog života koji se obogaćuje, oplemenjuje kroz živote drugih.

Susret književnika

ŠEHER

BANJA LUKA

19

JEDNA BOSANSKO -DANSKA PRIČA Mnogo je lijepih priča o našima u svijetu. I ovo je jedna od njih – o Azri Hasanbegović koja je iz svoje rodne Bosanske Gradiške prije više od 20 godina došla u Dansku i tu svoju trnovitu stazu na kraju ukrasila uspjehom: magistrirala je na području zdravstvene preventive, predaje, drži kurseve, a aktivno je prisutna i u upravi grada Vejle. O tome putu govori i sama, u razgovoru koji je s njom vodio naš saradnik

Tekst i foto: Atif Turčinhodžić

ODLUČIH DA IM POKAŽEM ŠTA MOGU *Poštovana Azra, najprije velika hvala što ćete i našim čitaocima osvijetliti bar dio svoga života da dođete do nekog cilja, kojemu teži većina rasutih Bosanaca i Hercegovaca, dokazujući da i u najtežim trenucima vrijedi živjeti, i boriti se za sebe, svoju porodicu, i svoje domovine, onu u kojoj ste rođeni i koja je uvijek u nama, i onu koja vas je srdačno primila i kojoj se radom i dostignućima želite zahvaliti.

- Rođena sam u Bosanskoj Gradišci 1958., gdje sam provela djetinjstvo i mladost. Odrastala sam u familiji sa ocem Hamdijom, bivšim poštanskim kontrolorom, i majkom Rabijom , bivšom radnicom u Leviti. Moj brat Muhamed pratio me u stopu, iako je starosna razlika među nam 4,5 godine u moju korist. Sve u svemu, krasno i bezbrižno djetinjstvo sa puno ugodnih trenutaka, druženja, igara i ljubavi - i svega što je činilo jednu porodicu sretnom. * Ako možete da nam nešto kažete o Vašem obrazovnom i radnom putu.

20 Š E H E R

BANJA LUKA

- Osnovnu školu i Gimnaziju završila sam u Bos. Gradišci, a onda nastavila Pravni fakultet u Banjaluci. Namjera mi bila da ostanem na fakultetu, na katedri porodičnog prava koju je u to vrijeme vodio rahmetli dr. Fuad Muhić, ali me ljubav prema mome mužu Esadu vratila u Gradišku, moj rodni i voljeni grad. Kao mlada pravnica radim prvo u privredi, onda polažem državni ispit za rad u organu uprave i dobivam posao u općini kao inspektor u upravi prihoda, gdje radim dvije godine. Nakon toga postajem predsjednica općinske organizacije Socijalističkog saveza, najmlađa do tada, a nakon dva mandata biraju me u republički parlament u Sarajevu, na četiri godine. Na kraju polažem sudijski ispit i imenuju me za sudiju Osnovnog suda u Bos. Gradišci, gdje radim sve do rata 1992. * A kako je onda bilo poslije dolaska u Dansku?

- U Danskoj sam prve tri godine radila u Vejle Komuni, a sada, skoro 15 godina, radim u regionu. Počela sam raditi u Centru za terapiju traumatiziranih izbjeglica kao konzulent za edukaciju, a nastavila kao strategijski konzulent u psihijatrijskom štabu za promociju zdravoga življenja. * Recite nam nešto o sadašnjem življenju u ovoj skandinavskoj zemlji – Danskoj. Naravno, i o porodici.

- Svakome je vlastita familija najbolja, najveća i najljepša. Kao što je Tolstoj rekao u Ani Karenjinoj "da je svaka familija sretna na isti način, ali svaka nesretna familija je nesretna na svoj način". Ja bih rekla da svaka familija nosi svoju sreću sa sobom i u sebi, a nesreće su nam bile zajedničke, jer smo iz istoga razloga morali napustiti našu voljenu domovinu i početi život ispočetka u hladnoj, tuđoj i nepoznatoj zemlji. Moja djeca, Hana (28 ) i Haris (23), krasni su mladi ljudi. Ne samo da ih volim kao

Susreti majka, već ih i poštujem kao mlade ljude. Znaju šta hoće od svoga života i tako ga žive. Hana je magistrirala jezike prije pet godina, i sada predaje engleski na Gimnaziji u Kopenhagenu.

Haris je na trećoj godini studija u NewYorku.

Uzeo je arhiktekturu, talenat ima od svog dide Hamde, koji je cijeli svoj život proveo stvarajući umjetničke slike u ulju i na platnu.

Moj Esad radi u jednoj firmi u Hedenstedu. On je u električarskoj struci već 18 godina. * Da se opet vratimo na početak, na te teške godine kad ste morali napustiti svoje radno mjesto?

- Svi mi, koji smo bukvalno "razbacani" širom planete, vrlo dobro znamo da je rat, koji je zahvatio našu domovinu `90 –ih, protjerivanjem, prijetnjama, otkazima, imao upravo za cilj da nam uzmu naše zavičaje, naše prostore, naše tekovine. Jednostavno, nismo imali izbora. * Dolazak u Dansku - slučajnost ili već plansko odredište?

- Mogu reći da je odlaženje bilo nužno, a odredište planirano. Moj brat je prebjegao u Dansku već 199l., tako da su nam i njegovim angažovanjem, spajanjem porodica, bila otvorena vrata Danske. * Kakav Vam je bio status na samom početku, nazovimo to statusom izbjeglica ili protjeranih. Kako je proticalo to „prilagođavanje“ novoj sredini i novim odnosima?

- Težak je to bio život, kao i kod svih izbjeglica. Dvoje male djece, jedno od pet mjeseci, drugo od nepunih pet godina. U jednoj sobi, u kampu sa dvadeset nacija, gotovo tri godine.

Ništa tvoje, sve zajedničko, WC, kuhinja, vešeraj, boravak u zajedničkim prostorijama.

Konflikti, nerazumijevanje s Dancima s jedne strane, ali još gore je bilo nepoznavanje svog vlastitog naroda. Skupilo nas se sa svih strana ex. Jugoslavije, pa nismo ni znali koliko su nam životne navike bile i različite. * Škola, novi jezik, kursevi, predavanja – kako je bilo sve to uskladiti i savladati?

- Danski jezik počinjem učiti već u kampu, iako ne smijemo, jer planiraju da nas vrate u Bosnu. Kradem se uvečer u Office i pričam sa osobljem. Učim napamet cijele rečenice, ne znam kako se sastavljaju, ali ih znam izgovoriti.

Svi se čude, kako brzo napredujem. Angažiram se u radu savjeta u Azil centru, gdje pokrećemo i različite aktivnosti, izlete, sadržaje za djecu i odrasle. Predajem bosanski našoj djeci u školi u jednom gradu koji se zove Silkeborg. Nikad ne mirujem. Osnivam hor sa djecom, nastupamo, i to mi je bilo i zvono i znak da krenem u razmišljanja i sve to skupa dalo mi je neku

snagu i ulijevalo nadu. * Otkud opredjeljenje i za političko djelovanje baš u Danskoj? Da li je povod tome bilo Vaše ranije društvo-političko angažovanje u zavičaju i BiH? -Nakon dobijanja permanentnog boravka u aprilu 1995. selimo u Vejle, gdje počinje pravi život. Odmah se prijavljujem na treći stepen učenja danskog jezika, jer sam toliko naučila u kampu, da sam mogla pratiti nastavu. Nakon položenog ispita slijedi intervju i sa socijalnim radnikom u komuni, gdje mi se predočava da moja diploma pravnog fakulteta, moj sudijski ispit i iskustvo iz Bosne ne važe ništa u Danskoj. Ili ću se ponovno školovati iz početka ili naći posao u fabrici ribe, kao NK radnik, kao i mnogi koji su bili u tim situacijama i sa našim diplomama. To me toliko razočaralo i naljutilo, da odlučih da im pokažem šta mogu. To nisam uradila samo u svoje vlastito ime, već i u ime mnogih naših ljud iz BiH, koji danas itekako uspješno rade i doprinose prije svega sebi i svojoj familiji, a onda naravno i danskom društvu. Kako sam tada počela sve iz početka, 1995., evo učim sve do današnjega dana.

Nakom 9. i 10. razreda na VUC, uzimam trogodišnje upravno obrazovanje u Koldingu i Vejle-u, a nakon toga radim tri godine u Vejle Komuni. Nakon prelaska u Vejle Amt 2001. studiram državnu upravu i završavam bachelor, 2005. Potom su na redu kursevi vezani za komunikaciju i rješavanje konflikata, poznavanje kulture i sporazumijevanja, te nakon dvije godine i kurs rukovođenje projektima. Godinu nakon toga pohađam kurs facilitiranja tj. upravljanja procesima i razvojem, na kraju magistriram na polju zdravstvene preventive na Univerzitetu u Roskilde. Trenutno radim na psihijatriji u Regionu Južne Danske, imam moju vlastitu konsulent firmu, predajem i držim kurseve. * Šta mislite sada o svojoj zemlji porijekla i kako sada gledate na sva ta događanja i previranja koja još uvijek traju ?

- Mnogo mislim na moju Bosnu, tamo mi je i srce i duša. Tijelo i mozak je u Danskoj, inače ne bih uspjela bez toga. Posjećujem familiju u Bosni svakoga ljeta. Zvali su me iz Suda iz moga mjesta rođenja, Bos. Gradiške,da se vratim u sud i na poslove predsjednika ove ustanove, ali kad čovjek jednom doživi da je odbačen, i to na osnovu vjere i nacionalnosti, a ne stručnosti, onda tu više nema šta da se traži.

To je u svakom slučaju moj stav i moje opredjeljenje. * Kako danas izgleda jedan Vaš dan?

- Trenutno sam u gradskoj upravi u gradu Vejle, i to me čini sretnom. Dobila sam 662 glasa na zadnjim izborima, to je velik uspjeh,

velika podrška i povjerenje koje mi je ukazano . Nastojim da to i opravdam svojim radom.

Osim toga uključena sam u više vijeća i uprava: integracijsko vijeće, upravni odbor Centra za žene pogodene nasiljem , Odbor za zdravstvo i preventivu, Odbor za djecu i familiju, i sl.

Upravo sam izabrana za sudiju porotnika u sudu u Koldingu, i ta nova funkcija me jako raduje. Imam mnogo obaveza, ali imam svesrdnu podršku u porodici. Moj suprug me razumije, pomaže i bodri u svemu. Bez njega ne bih sve ovo postigla. Djeca me moralno podržavaju, jer ne žive kod nas u kući, tako da više ne mogu ni očekivati. Roditelji, kao roditelji. Brinu što toliko radim, voljeli bi da sam u penziji pa da spavam duže i radim manje, ali su shvatili da bi to mene ubilo. Sretna sam što ih sve imam. Moj radni dan traje ponekad 10-12 sati, zavisno od obaveza i sastanaka. Ali sam najsretnija kad dodem kući "mrtva umorna", pa se sjetim šta sam to uradila za druge i za sebe samu. to vrijedi doživjeti. Imam puno predavanja i uživam da to radim. Čini mi se da se osjećam na sceni kao riba u vodi. * Nešto o političkom radu i stranci Socijaldemokrata, i otkud baš u toj partiji? Kako Vam je među Dancima?

- Socijaldemokrate sam izabrala jer mi je njihova politika bila najprepoznatljivija. Ja sam ranije bila politički aktivna u ex. Jugoslaviji.

Sjedila sam u parlamentu i znam šta to znači.

Ali politički rad u Danskoj je nešto savim drugo. Demokratija je na višem nivou, ali se znaju i pravila igre, tako da niko nije slobodan strijelac. Sve je iskoordinirano, planirano, tako da postoje konsensuzi kojih se moramo pridržavati. Ali sloboda mišljenja, izražavanja, druženja i iznošenja svojih stavova je nešto što me oduševljava. Za mene kažu da sam super dobra, da vidim i sagledam različite strane istoga problema, tako da se može objektivno sagledat problem u cjelosti. * Razmišljanja o rodnom gradu, o odlascima ili čak nekom povratku?

- Ne , ne razmišljam nikada o povratku.

Ovdje sam stvorila život dostojan čovjeka, tako da bi povratak nakon 23 godine bio užasno težak. Bosna će uvijek biti moja domovina, tamo imam i familiju, dio imovine, ali Danska je moja zemlja u kojoj ću završiti svoj vijek. Ne odbijamo pomisao da sebi kupimo vikendicu negdje na moru, pa da budemo malo više i u Bosni, ali otom-potom. Ovdje su mi djeca i roditelji, pa šta mogu više tražiti. * Na kraju, želim da se zahvalim mojoj sadašnjoj sugrađanki na ovom razgovoru, da joj u moje ime, i ime čitalaca, poželim još više uspjeha u radu i životu.

Š E H E R 21

BANJA LUKA

Eseji i putopisi

Na putu za Damask (2)

Vrteći Derviši Napisao: Dr Severin D. Rakić Centralna Anatolija je zaravan koju prekida nekoliko planinskih vijenaca i širokih dolina između, smještenih na nadmorskoj visini iznad 500 metara, mjestimično čak i do 1000 metara iznad mora, što putovanje ovim predjelom, u vrućim ljetnim mjesecima, čini sasvim ugodnim. Zemlja je izuzetno plodna pa, iako smještena na visini, oduvijek je činila ovaj kraj važnim poljoprivrednim regionom Turske, naročito u oblasti stočarstva. Ovce iz Centralne Anatolije i vuna za izradu širom svijeta poznatih Turkman tepiha, predstavljaju značajan privredni čimbenik u razvoju cijelog regiona. Ljudi su jednostavni i prijatni, te izuzetno gostoljubivi. Dovoljno je putniku zakucati na bilo čija vrata i bit će nahranjen, napojen i zadržan na konaku, čak i po nekoliko dana.

Bitka kod Manzikerta 1071. godine označila je početak kraja Bizantskog carstva i otvorila novu stranicu u povijesti Male Azije i Evrope. Prodorom Selđuka u Centralnu Anatoliju, došla je nova vjera i kultura iz Azije, koja je ostavila vidan trag u arhitekturi civilnih i vjerskih građevina u tadašnjoj prijestonici Selđučkog Sultanata, gradu Konya. Naš razlog posjete Konyi je svakako mjesto življenja i posljednje prebivalište najvećeg pjesnika i mislioca, kojeg je svijet ikad zapamtio, slavnog Jalal al-Din Mevlana Rumija. Rođen 1207. godine u mjestu Balkh u blizini Mezar-I-Sherifa (danas Afganistan), kao dijete odlazi u Irak, gdje se porodica nastanila u bijegu pred nadiranjem Mongola. Nakon što je otac, poznati islamaski skolar i ulema, na poziv tadašnjeg gospodara Konye sultana Ala al-Din Kayqubad bin Kaykausa (1), preuzeo dužnost uleme i muderiza u lokalnoj vjerskoj školi, porodica se 1228. godine stalno nastanjuje u Konyi. Nakon školovanja u Aleppu i Damasku, Rumi dolazi u Konyu, te preuzima mjesto njegovog rano preminulog oca, učitelja sufizma u lokalnoj medresi. Tu osniva sektu Sufi derviša, u Evropi poznatu pod nazivom Mevlevija derviši ili Vrteći derviši, zbog njihova Sema rituala (2), kojim zapadaju u trans i duboku meditaciju. Čak nekoliko sultana u slijedu na tronu Osmanske carevine bili su sufisti, pa su u kasnom periodu Otomanskog carstva, Mevlevija derviši imali značajan utjecaj i moć u Sultanatu. Nakon I svjetskog rata, Republika Turska, kao sekularna država, smatrala je ovaj derviški red krajnje nepodobnim za društveni trenutak, zbog njihove ekstatične ljubavi prema Bogu i reakcionarnog stava Mevlevija derviša prema novom državnom uređenju, pa je sektu zabranila. Od tada, pa sve do Ataturkove smrti, polovinom 20. stoljeća, rituali su se prakticirali u strogoj tajnosti. U vrijeme našeg posjeta, ulaz na ovu tradicionalnu dervišku seansu je 22 Š E H E R

BANJA LUKA

bio slobodan i otvoren za javnost. Danas, pretpostavljam, to je čak turistička atrakcija u Konyi. Prekretnicu u Rumijevom životu predstavlja dolazak Shams al-Din Tabrizija u Konyu 1244. godine.

Fasciniran ovim mistikom, Rumi se povlači iz javnog života (ilmizahir) i okreće se meditaciji i istrazi unutrašnjosti svoga bića (ilmibatin). Ovo duhovno putovanje Rumija rezultiralo je nastankom njegovog kapitalnog djela: Mesnevija (Mathnawi) u šest knjiga, duboko misaone poezije, koje ga je zauvijek okovalo u zvijezde najvećih pjesnika naše civilizacije. Jednom i sam izbjeglica, Rumi ovako pjeva na samom početku Mesnevije: Slušaj ovaj naj (3). što priču kazuje, Na rastanku, on se žali, tuguje.

Iz Najistana (4) otkad me ustrgoše, Zbog mog plača, muško, žensko uzdiše.

Tražim srce rastancima ranjeno, Svoju čežnju da mu kažem opširno.

Od svog korijena daleko ko padne, Traži časak, da se vrati, sastane….

Rumi je preminuo u noći 17. decembra 1273. godine, poznatoj kao noć vjenčanja, zbog Rumijevog shvatanja smrti kao konačnog ujedinjenja sa Bogom, što se jasno očituje u njegovoj pjesmi Gazel o smrti. Sahranjen je u Mevlana Turbesi, bivšoj derviškoj tekiji, koja je danas muzej sa pripadajućom Mevlana džamijom. Pored Rumijevog sarkofaga, sahranjen je njegov otac Baha al-Din Valed, zatim Rumijev sin i ostali značajni sufisti ovog reda. Legenda kaže, kad su donijeli Rumijevo tijelo u turbe, sarkofag Baha al-Dina se odigao od zemlje i ostao tako u uspravnom položaju do danas, u znak poštovanja prema njegovom slavnom sinu.

U ranim jutarnjim satima napuštamo Konyu i put nas vodi na sjever, prema jezeru Tuz (Tuz Golu), gdje ćemo kampovati dva dana.

Tuz je najveće slano jezero u Turskoj, površine oko 1600 km2 i prečnika oko 80 km na njegovom najširem dijelu. Dubina jezera nikad, čak ni na kraju zime, kada se topljenjem snjegova sa okolnih planina vodostaj značajno poveća, ne prelazi 1,5 metar. Iako smješteno na velikoj nadmorskoj visini (oko 1000 m iznad mora), gdje sunce nemilosrdno prži, temperatura vode u jezeru je u ljetnim mjesecima, zbog niskog vodostaja i ekstremnog zagrijavanja, uvijek iznad 20°C. Visoka zasićenost solju (oko 40%); nešto poput Mrtvog mora u Jordanu i Izraelu; usljed visoke gustoće medija, održava tijelo plivača u ovim vodama konstantno na površini, pa je kupanje u jezeru pravi rahatluk. Već na kraju prvog dana, svi smo bili crni ko’ Arapi, a našu idilu “ponovnog ujedinjenja sa majkom prirodom”, u sumrak ljetnog dana, surovo je prekinula sama majka priroda, izbacivši nas iz tople utrobe u tamnu, ledenu beskonačnost svemira. Samo što je usijana kugla zapala za Magreb i nebo se prosulo zvijezdama, temperatura se spustila za oko 30°C. “Free hippies” komuna se brzo raspala u paničnoj potrazi za ogrjevom. Na sreću, u Konyi smo se

Eseji i putopisi

snabdjeli sa naramkom drva i ubrzo je vatra pucketala ispod kazančeta sa vodom. Sve je uskoro ličilo na observatorij, okružen zvijezdama i dalekim galaksijama, koje su ovdje izgledale tako blizu, gotovo da bi ih čovjek mogao dohvatiti rukom, ako se samo malo protegne. Nije ni čudo da su se baš ovdje odigrali najvažniji događaji naše civilizacije. Tu noć sam sanjao Halejevu kometu, Tri kralja, te Rumija i Mešu Selimovića, kako besjede u nekom karavan saraju na Putu svile.

Sutradan, u sam cik zore, probudio me Fred, kako smo se i dogovorili. On je tada radio za National Geographic Magazine i svrha naše posjete bila je da se naprave fotografije jezera Tuz za ovaj prestižni časopis. Vatru nismo palili, da ne bi bacala dodatnu svjetlost u kadar, pa je bilo izuzetno hladno i neprijatno. Jedini izvor toplote u ovom hladnom, mračnom i krajnje neprijateljskom mediju, bila je metalna šolja tople kafe, skuhana na malom plinskom grijalu. Pod mračnim svodom, bez mjeseca i zvijezda, koji su odavno otišli na počinak, povšina jezera se doimala potpuno bijelom, kao da je snijeg pao na zaleđeno jezero, što je u jutarnjoj studeni nalikovalo pravoj zimskoj idili. Fredova kamera je već uveliko škljocala. Sa prvim zracima svjetlosti, koji su tek stidljivo najavljivali rađanje novog dana, otpočeo je prirodni fenomen u trajanju od svega pola sata, koji ću pamtiti čitavog svog života. Površina jezera i okolni krajolik od bijelo-sive nijanse ledene kraljice, postupno su poprimali tamnoljubičastu i plavu boju. Kako je vrijeme prolazilo i zora preuzimala noć, hladni tonovi su zamijenjeni toplim, koji su se svakih nekoliko minuta, sukcesivno jedan za drugim, smjenjivali u paleti spektra, od smaragdno zelene, crvene, narandžaste sve do žute boje. Kada su se prve zrake sunca pojavile na horizontu, krajolik je poprimio svijetlo žutu boju, kamera je prestala škljocati i novi dan se rodio. Jednako kao u ovom dijalektičkom slijedu prirode, čovjek ima samo jednu šansu da se začne, rodi, živi i umre.

Prije nekoliko godina, u avionu iz Bankoka za Beč, glas iz zvučnika najavljuje: “Dragi putnici, upravo prelijećemo jezero Tuz”.

I zaista, bijela fleka, na tamnoj njušci buldoga, izgledala mi je tog trenutka tako bliska; da l’ zbog ljudi kojih više nema, da l’ zbog sjećanja na prohujalu mladost; pa sam punačkoj gospođi, koja je sjedila do mene, na njeno uljudno pitanje: “Da li ste ikada čuli za to jezero?”, spremno odgovorio: “Šta čuo, hodo’ po njemu!”

1. Ala al-Din Kayqubad bin Kaykaus; Selđuk sultan od Ruma koji je vladao Anatolijom od 1220. do 1237. godine i proširio granice sultanata od obala Mediterana do Krima u Crnom moru, pa je dobio nadimak Kayqubad Veliki. Izgradio je više građevina od administrativnog i kulturnog značaja, te mnoštvo utvrđenja u Konyi i ostalim dijelovima Anatolije. (Encyclopedia Britanica, 15th ed. 2000) 2. Sema ritual: Tradicionalni ritual Mevlana derviša koji, okretanjem u krug, izražava učenje derviša: život u potpunoj duhovnoj i fizičkoj harmoniji sa zakonima prirode tj. Alaha Stvoritelja (u ovom slučaju bi se moglo protumačiti po zakonu planeta koje se kreću u krugu oko sunca; zvijezda i galaksija koje se kreću u krug; krvi koja cirkulira po istim zakonima našim tijelom i daje mu život; mi se rađamo iz zemlje, prolazimo kroz ciklus života i ponovo se vraćamo zemlji, zatvarajući kružni tok našeg bitisanja), a mnogo manje trans i mistiku, kako mnogi objašnjavaju ovaj ritual. (Houston Smith: The World’s Religions) 3. Naj: arap. Nay, perz.ili far. Ney znači šuplja frula od trske. Riječ se može protumačiti na više načina, zavisno od filozofskog ili religioznog konteksta. U gornjem kontekstu označava ime Naj, kojim Rumi sebe naziva u ovom stihu i cijeloj Mesneviji, jer Mesnevija predstavlja sažetak Rumijevog duhovnog putovanja kroz ovaj svijet. (Reynold A. Nicholson: Introduction to Rumi) 4. Najistan: U kontekstu Mesnevije znači mjesto Balh (Balkh) u današnjem Afganistanu, gdje je Rumi rođen i iz koga je morao otići pred nadiranjem Mongola. (Reynold A. Nicholson: Introduction to Rumi) Š E H E R 23

BANJA LUKA

Vrbas u Gornjem Šeheru sa visećim mostom i Šehitlucima u pozadini

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Grad zelenila Nekad su putopisci bilježili: „Sve je zeleno u ovom vrtnom gradu...“ Tekst i foto: Adem Čukur Prostor grada Banjaluke, zajedno sa okolnim brdima, bogat je vegetacijom. Na brdima i padinama dominiraju autohtone vrste šumskih zajednica hrasta i graba, grmlja i šipražja, a na nešto širem području i bukve. U ravničarskom dijelu grada, naročito uz obale rijeka Vrbas i Vrbanja, zastupljene su grupacije vrbe, topole i jasena. Duž obala Vrbasa nalazi se nekoliko pojedinačnih stabala jablana koji su sađeni i u dvorištima džamija - kao pandan minaretima.Na pojedinim mjestima na Šehitlucima nalaze se i grupacije bagrema / drače. Nekada su značajnu površinu gradskog područja zauzimali i voćnjaci kojih je, zbog intenzivirane izgradnje, sada znatno manje. U Osmanlijskom periodu kuće su imale prostrana dvorišta sa cvijetnim lejama, ružičnjacima, jorgovanima, jasminom, vinovom lozom..., čime je Banjaluka, zajedno sa okolnim voćnjacima i drvoredima, poprimila određene karakteristike vrtnog grada.

Mnogi putopisci koji su pohodili Banjaluku u XIX-om vijeku ističu zelenilo kao jedno od obil24 Š E H E R

BANJA LUKA

ježja grada. Tako spisateljica Milena Preinlsberger-Mrazović, između ostalog, piše: ”Sve je zeleno u ovom vrtnom gradu, a zelen je i Vrbas sa svojim visokim obalskim nagibima prekrivenim vrbama...”

Vegetacijska slika u užem gradskom području znatno je izmijenjena u odnosu na autohtonu uvođenjem novih, stranih vrsta drveća i grmlja pri izgradnji parkova i drvoreda, kao i djelimičnim pošumljavanjem određenih prostora drvećem crnogorice (”Borići” - na desnoj strani Vrbasa južno od Ilidže zasađeni izmedju dva svjetska rata, dijelovi Šehitluka...). Podučja Starčevice, Šibova i Trapiske šume su 1975. g. definisana i zaštićena kao parkovi - šume. Ti lokaliteti su ujedno, kroz dugi period, i omiljena dnevna izletišta Banjalučana. Tako se u Trapiskoj šumi u Delibašinom selu između dva svjetska rata tradicionalno održavala proslava Praznika rada / Prvog maja na kojoj je učestvovao veliki broj radnika. Park-šuma Starčevica pruža se duž istočnog dijela grada, u čijem se sastavu nalazi i

brdo Šehitluci iznad Gornjeg Šehera. (opisano u zasebnom članku ”Šehitluci”). Prostor park-šume Šibova nalazi se na istoimenom brdu zapadno od gradskog jezgra, uključujujući i prostor oko toka rječice Suturlije od Devinice do Kazana (opisan u zasebnom članku ”Suturlija”).

Dolaskom Austrougarske 1878. gradi se savremena široka saobraćajnica od centra grada do Bojića Hana ( Mljekare ), nazvana Carski drum, uz koju su sa obe strane zasađeni, sada stogodišnji, drvoredi. Drvoredi se tada sade i uz saobraćajnicu od rubnog dijela Stare čaršije u Donjem Šeheru do Halilpašinog turbeta u Gornjem Šeheru (Kozarska ulica ), a kasnije i u ulicama Braće Pavlića, Aleji JNA, Save Kovačevića, Nurije Pozderca, Danka Mitrova, Zdrave Korde, Branka Radičevića, Braće Lastrića, Milana Radmana, Karla Rojca, Sime Šolaje...U drvoredima je najčešće zasađivana lipa, rjeđe kesten i platan, a poslije zemljotresa na Mejdanu u jednoj ulici je zasađen i drvored breza. Lipa je bila često zasađivano drvo i u

Drvored lipa u Kozarskoj ulici

prethodnom periodu pa Ante Hangi još krajem XIX -og vijeka o tome kaže : ”Lipa je u Banjaluci vrlo omiljeno drvo. Po Banjaluci, banjalučkim avlijama, baščama i šetalištima ima toliko lipa da bi se Banjaluka mogla s punim pravom nazvati gradom pod lipom ili među lipama”. Urađenom evidencijom 1980. konstatovano je da u gradu ima 1.029 stabala lipe. Ti drvoredi / aleje , naročito u bojama jeseni kada lišće prekrije šetalista i travnjake, vjerovatno su bili inspiracija banjalučkoj pjesnikinji Nasihi Kapidžić-Hadžić koja jednu od svojih najljepših pjesama, ”Vezeni most”, započinje stihovima: ”Kad jednom dođeš u grad od lišća...”.

U najužem jezgru grada, prostoru gdje se predhodno nalazila manja džamija sa haremom, između dva svjetska rata uređen je Gradski park.

Pored staza, cvijetnjaka, travnjaka, ukrasnog šiblja i drveća, na tom prostoru je centralno izgrađena fontana sa visokim vodoskokom, a na južnoj strani muzički paviljon. U prizemlju paviljona nalazila se kafana, za toplijih vremena sa stolovima ispred, dok je na otvorenom nad-

krivenom spratu svake nedjelje svirao vojni orkestar. Godine 1931. na sjevernoj strani parka na visoko izdignutom postolju podignut je spomenik – skulptura književnika Petra Kočića, rad skulptora Antona Augustinčića. Kasnije je park preuređen, porušen je muzički paviljon, a postojeću fontanu je zamijenila nova, nanovo dizajnirana. Ona je po svom okruglom obodu bila obrađena tzv. „venecijanskim teracom ”, a centralno su na djelimično isječenoj sveroidnoj ljusci bile urađene četiri figure delfina. Na relativno velikom prostoru sjeverno od gradskog centra, a neposredno u glavnu ulicu Mladena Stojanovića (prvobitno zvana - Carski drum ) sa njene istočne strane nalazi se park, poslije Drugog svjetskog rata nazvan ”Park Mladena Stojanovića ”. To je ravan prostor sa ne tako gustom borovom šumom. Samo tlo je zatravljeno i sa pješčanim pješačkim stazama i klupama. U sklopu parka nalaze se i teniski tereni, te i jedan manji ugostiteljski objekat. Na Hisetima, u nešto užem pojasu između Kozarske ulice i Tranzita, nalazi se, nekada lijepo uređen, a sada djelimično izgrađen

i neodržavan ”Poljokanov park”. Posebno je lijepo uređen parkovni prostor ispred novog Doma Jugoslovenske armije sa jedinstveno oblikovanom fontanom...

Izgradnjom novih stambenih naselja uređuju se i zelene površine između objekata sa parkovnom galanterijom, kao i prostori oko objekata otvorenog ili zatvorenog tipa (škola, vrtića, kasarni, industrijskih cjelina, objekata javnog sadržaja, privatnih kuća...), što upotpunjuje ukupnu vegetacijsku sliku grada koji, po svemu gore navedenom, odavno i s pravom nosi epitet ”Grad zelenila ”.

Ispravka : U objavljenom članku " Banjalučka katedrala " ( ŠEHER BANJALUKA br 38 ) ispod naslova članka pogrešno je odštampan podnaslov ( " Vrijeme Ferhad paše Sokolovića, kad je Banjaluka bila sjedište pašaluka/beglerbegata i kad je dobila mnoga značajna zdanja " ) , a koji se ne odnosi na taj članak. Izvinjavamo se čitaocima i autoru.

25

Sulejman Suljo Rajić i njegov pomoćnik Enver zvani "Doktor"

Tekst: Mersad RAJIĆ I dok je pogledom lut'o po sokaku i poznatim komšinskim kućama u dječaku se stvar'o prividan osjećaj prizora kojeg je često viđ'o kroz kišom zamućen i zamagljen mali pendžer njihove sobe u voljenom sokaku kraj Studenca.

Isti pogled, mutan i nejasan ko neupamćen san, al' u mislima još stoji ona upamćena slika ko da gleda na Studenac kroz storu materine sobe, kroz bjeličastu izmaglicu od majčina čipkasta zastora. Samo je sada sve bilo nekako sjajnije, veće, krupnije i draže nego prije.Volio je on svoj sokak, volio Studenac, volio Medreski brod, mahalu i svu svoju raju sa kojom se igro po cijeli dan.

Zavratio je mutni pogled prema ćošku perivoja i ćošku Mešćeme. Zabrinut je i nestrpljiv, nesiguran da će mu očekivana prilika proći neopažena zbog pomućenog pogleda.

Brzo je ust'o i krenuo prema ćošku Mešćeme, a otkinuti treger njegovi' hlača vuk'o se iza njega, po lišću i travi, petlj'o se u njegove nožice. On se sage i pokupi ga te brzo smota i ugura u hlače pa usput ugura i ispali ćošak krivo zakopčane koš'lje. I dok je trpo kraj koš'lje, treger ponove ispade i on odusta od daljeg pokušavanja. Izraz dječijeg lica očitavo je nepovjerenje, nestrpljivost, želio je da mu je pogled ponovo zračan, čist i bistar, trlj'o je oko jagodicom dlana, želeći da otkloni smetnju koja se iznenada pojavila i onemogućila mu bistar pogled na sokak koji se pružio isored njega.

Poletio je do poznatog mu ćoška, prislonio je glavu na ledeni zid i oprezno provirio iza zida. Miris fajtine i ustajalosti što je dopirala iz podrumski' otvora starog zdanja opahnu mu nozdrve. Zna on dobro za taj ustajali mirirs stari' teftera, knjiga, spisa i mokrine što se godinama skupljala i izvirala iz stari' podruma Mešćeme. Kroz taj oblak zadaha, koji nevidljivo lebdi i obavija se oko zidova Mešćeme, proviruje nestrpljiva dječija glavica sa očima u 26 Š E H E R

BANJA LUKA

Dvi lipe

kojima se nazire modra dubina pogleda i iskrene želje da ugleda ono što dugo išćekuje.

Međutim, u nemiru iščekivanja, dječak je brzo zaboravio na nemili miris fajtine i memle.

Pogled'o je ponovo uz sokak što se isteg'o od kraja Gradske ćuprije i bijele zgrade Gradskog odbora, tačno tu, ispred bijele, kockaste zgrade s puno pendžera, leži vel'ko proširenje što ga stvaraju sokaci koji dolaze i prolaze oko odborske zgrade i šeherske tvrđave Kastel, i tude tvore trouglasti trg iz kojeg ističe ovaj omanji sokak i nijemo prolazi pored vel'ke Pilane. Zatim se oteg'o između dviju škola, sada tihi' i mirni' jer u njima nejma đaka. Sokak lagahno zakreće pored čaršinskog Vodovoda i odlazi prema ćošku Lepine birtije gdje se spaja sa glavnom banjalučkom džadom, Titinom ulicom. Sa tog sastajališta gdje sokak ponire u glavnu džadu, kod ćoška Lepine birtije, trebalo bi da se, svakog časa pomoli njemu draga i dugo iščekivana prilika u francuskoj kapi i dugačkom zelenom hobertusu.

Mirno, al' pun nestrpljenja, ček'o je dječak nekog, nesvjestan da vrijeme ipak teče, nezaustavljivo je, i ono će napokon donijeti njegovu pustu želju da se očekivana prilika njegovog oca pojavi, dok je njegov vodnjikav pogled uperen ka kraju sokaka i Lepinoj birtiji. Miran izraz dječačkog lica je pokaziv'o sve. I želju i nestrpljenje.

I najednom mu srce zaigra, nestade mutnog pogleda, noge i duša hoće da polete ko da imaju krila, prepozn'o je brze korake koji se ukazaše iza ćoška i koji su žurno grabili o'zgo niz sokak, od njegova kraja i Lepine birtije.

Prepozn'o je zeleni hobertus i njegova vlasnika, znao je i bio siguran da je to on, njegov Babo, te dječak poleti u susret stasitoj figuri u zelenom hobertusu, prilici koja mu se učini daleka, predaleka, ko da ona tamna sjena i prilika nikad neće stići. Nije mu smetalo što je košulja ponovo ispala, što se treger petljo u noge, što je i ona druga dokoljenka počela da spada a i platnenke počele da klapću i spadaju.

Mislio je samo na trenutak kada će stići do dragi' mu nogu, do poznatog mu mirisa kahvenog toza pomiješanog sa oporim mirisom duhana i cigara.

Mislio je samo na jedno. Na taj dragi, jedva čekani susret. Želja ga je vukla da leti ko 'tica svom gnijezdu.

-Eto dolazi to njegov Babo!- samo je na to mislio dok je trč'o očekujući da čuje dragi mu glas a koji nije čuo cijelu heftu. Znao je da će danas Babo doći kući da se umoran, odmori od naporna posla, da ruča i malo odspava, prije nego se vrati svom poslu i kafani. Eto doček'o je i taj dan, taj trenutak, ispunila se dugo očekivana želja da čuje njegov zabrinuti glas.

Nije mu dugo trebalo da dočeka. Tako mu se

Banjalučka priča (drugi dio) sad činilo. Sreli su se kod školske avije, kod uskog sokačića što vodi k Vatrogasnom društvu i njihovom domu.

-Ne leti...upašćes…polahko Mali…polahko kad kažem, bolan nebio!

Odzvanjale su njegove riječi od duvara škola, one manje škole s lijeve strane i one veče što je izgrađena odma' ispred Mešćeme, tačnije između male kućice Vodovoda i ogromna stara zdanja Mešćeme, a željno čekane riječi koje on već dugo vremena nije čuo, bile su ko pjesma na duši, ko mehlem na rani i on je sada, kad je čuo dragi mu i grubi očev glas, kada su očeve riječi doprle do njegovi' ušiju znao. Izgubilo se sjećanje i već zaboravio kol'ko je vremena prošlo kako ih nije čuo, ni njegov govor, ni drag mu Babin glas, a nije mu više bilo ni važno: je li to bilo jučer il' prekjučer, il' prošle hefte, sad ih čuje i sad dobro zna.

-Eto dolazi to njegov Babo!- Zagrlio je Babine noge, osjetio poznati miris kahve i cigara, gruba ruka nježno ga pomilova po kosi a onda, čvrste Babine ruke podigoše ga u naramak, noseći ga do drugog kraja sokaka i prolazeći kraj ćoška Mešćeme, uputiše se kroz mali perivoj prema klupama ispod stare pocrnjele, debele lipe.

Nije među njima bilo puno riječi, ni govora, šutnja je sve kazivala, a ruke su svojim pokretima iskazivale ono što usta nisu mogla: Babine nježno savijene ruke, jedna oko dječiji' nogu, druga oko dječijeg pasa, a dječije ruke, čvrsto se stisnulte oko Babinog vrata. Izraz njihova lica govorio je šta im duše misle i osjećaju. Sin je znao da otac teško radi,vremena su teška, odricanja vel'ka, život ih nije mazio al' nada za boljitak vijek postoji. Moralo se trpit' i strpit'.

-Što si bolan tako brljav?.. Jesi l' plako ?..Da te nije ko tuko?.. Jel'te to neko ošno po oku?- govorio je babin nježni glas. Čuo je dječak onaj dragi mu glas dok je zagrljaj ruku popušt'o i Babo ga nježno spusti na potamnjelu klupu u malom perivoju. Dječak odmahnu glavom nećkajući i poričući da ga je neko udario il' istuko, al' je u istom momentu ispružio ruku čekajući da Babo izvadi iz džepa dva dinara koje bi mu obično dav'o pri svakom 'vakvom susretu. Tada nije pridav'o značaj

Osnovna škola koju je pohađao autor teksta

kol'ko su "teška" ta dva dinara. Samo je znao da su ljudi za te pare kupovali po kruha u Harbaševoj pekari preko Vrbasa.Viđ'o je on to kad ga mati pošalje da zamjeni brašno za kruh.

Međutim, kad je ugledo pare na Babinu dlanu, brzo ih zgrabi i odleti niz drugi, još uži putić, koji je pored Pilane i Kastela, vodio prema maloj kućici na ćošku gdje se često sladio u Šarinoj slastičarni. Tamo će on sad da sebi kupi žuti lilihip, šećerlamu na klipi, a ako Šare bude dobro raspoložen i ako je im'o dobar pazar, možda će mu dati i jabuku u šećeru, a ako nije onda, možda samo šećernu papriku koju će on polizati pri povratku kući. Njemu je bilo svedno. Drago mu je da vidio svoga Babu. Čovjek u francuskoj kapi i tamno zelenom hobertusu je dugo pratio pogledom vižljaste nožice kako praše sokakom prema slastičarni.

Popravio je kapu, obris'o tamni kaput uprljan sinovljevim nogama, kraj usana mu se iskrivio u lagahan smiješak gledajući otkinuti treger koji se vuk'o iza dijeteta ko kakva silna repina iza nekakva hajvana. Zadovoljan ovim kratkim susretom, žaleći što ih nejma više, a još tužniji što nisu duži i češći, ipak je bio svjestan da i ovaj mali susret čini ih obojicu sretnijim. Zamišljen i umoran, u njegovim mutnim očima osjetila se sjetna tuga al' nije mog'o puno da razmišlja o ovim rijetkim i dragim susretima koji su i njega i sina činili, bar na trenutak, ispunjene srećom i zadovoljstvom trenutnog susreta.

Oborio je glavu i pogled'o kroz park prema Stakinoj kući i visokoj ogradi građe iza koje se nalazila njihova kuća i sporim, umornim korakom uputio se prema avliji i kući, sporije nego obično, prateći ponovo pogledom dječiju figuru što je nestajala iza ćoška Šarine slastičarne. Smiješak zadovoljstva čit'o mu se na licu jer je on sve ovo znao i očekivo da će se dogoditi ovako kako se dogodilo; znao je da će ga sin dočekati pa je naručio kod Šare da mu, pored lilihipa, dadne još šampitu i bozu.

Lagahno i nečujno sumrak se prikrad'o, a vjetar i dalje rašćeruje opalo lišće, mahala utonula popodnevni mir, ne čuje se piska djece ni lavež paščeta, crnobijela mačka oštri kandže od stablo osušene šljive, sivo nebo otežalo i ko da se o'zgo spustilo još niže pa pritišće i šeher i kasabu i mahale njene, pa je svojim stiskom oćeralo i insane i hajvane.

Gore u brdima Starčevice, Šehitluka i Ponira, čiji su se vrhovi gubili u sivilu jesenjeg neba, može se primjetiti sitno pramenje dima od jesenjih vatri koji pale vrijedne džematlije a u kojima odgara drveni otpad iz avlija i bašći. Mahale i sokaci se nekako suzili ko da ih guta sivilo nebeskog svoda pa one tako zbijene liče na stisnute torove. Gore visoko u oblacima, na straži i oprezu, ko crna pomična tačka, nazire se jastreb koji kruži iznad šehera, golubovi miruju po memljivoj ćeramidi krovova, mirni su jer misle da je opasnost daleko, sve se vratilo u beskaharnu običnost iščekujući pohode akšama.

Utihno je miris sevlija iz Hamzagine avlije, ne osjeti se memla sudski' spisa iz podruma šeherske Mešćeme. Tamo, ispred nje, u iznenadnoj tišini jesenjeg popodneva, ostale su i zjape puste i prazne dvije klupe ispod stari', ogromni' lipa u perivoju ispred šeherske Mešćeme, dok lišće neumitno zastire ugažene staze pokrivajući mali perivoj šarenilom svojim.

Nejma danas tamo više nikoga, ni dječaka, a ni oca kojeg je on nestrpljivo ček'o. Iz daljine, od Govedarnice i starog Kastela, u teškom i sivilom umotanom popodnevu, s vjetrom, dopire slabašan dim i opojni miris prženog kestenja pomiješan mirisom umirućeg plamena sa svijeća upaljeni' na Safikadinu mezaru. Ko da udruženi, nekog oplakuju.

Kraj priče Š E H E R 27

BANJA LUKA

IRONMAN Velika mi je želja da naši ljudi, naši Banjalučani koji žive razbacani po cijelom svijetu, "KAO DRAGULJI Tekst i foto: Senad KULENOVIĆ ŽUĆO RASUTI U NEKOM VELIKOM NEVREMENU", saznaju više o lijepim događajima i uspjesima naše djece i svih koji urade nešto zaista drugačije.

Ovo je priča koju želim podijeliti sa čitaocima časopisa koji uređuje moj stari dobri komšija, drug, prijatelj, generacija 54-55. Mirsad Filipović.

Octobar 2014, Mountain View, California Volio sam, od prvog dana, to dijete koje je uvijek znalo šta hoće i kako da to ostvari. Ponosan sam jer je naš dečko, drag, dobar i uvijek skroman, onaj pravi naš Banjalučanin. Kada je diplomirao na "Peperdine University", bili smo s njim i navijali za našeg Vedrana kad je izašao na podijum. I uvijek pratimo njegovo odrastanje, njegov napredak, sastajemo se kad dolazi.

Zato smo i sada tu, u Mountain View, u ovo oktobarsko veče ŠEHER 28 BANJA LUKA

2014. Sjedimo kod Kaluđerovića, Vedran je došao, sa svojom lijepom Paige, prekrasna noć. Reče nam o svojoj namjeri da se takmiči za titulu Ironman – u jednoj od najtežih i najiscrpljujućih disciplina u sadašnjem, globalnom sportu.

Ispočetka nismo shvatali ozbiljno, znajući kako je to teško, a još poslije nekoliko flaša kvalitetnog Napa Valley vinca, stvarno smo mislili da se šali. Ali Vedran, kao i obično, siguran u sebe, kaže da je već kupio bicikl i počeo sa specijalnim pripremama, te se nada da će biti spreman za takmičenje u Cabo San Lucas-u, u oktobru iduće godine. Tada smo svi zastali. Znao sam, osjećao sam da će napraviti nešto posebno.

Ja sam ga ionako zvao Superman jer je razvijen, moćan, visok (na tatu ili mamu, pitanje je sad, he he) Igrao je vaterpolo za univerzitet i uz to bio jedan od najboljih studenata. Kada je počinjao svoju vaterpolo karijeru uvijek sam mu pričao o našim, banjalučkim vaterpolistima, braći Seadu i Mirsadu Galijašu, o našem Mirsi koji je napravio zlatnu plivačku i vaterpolo karijeru u Incelu, Mladosti iz Zagreba i Švicarskoj. Meni je žao da je Vedran "mala raja" i ne sjeća se našeg ASA SA VRBASA, Mirsada Galijaša, koji je plivao uzvodno uz Vrbas na banjalučkim karnevalima, ali zna sve o njemu i često pričamo o tom sportu u našem gradu.Vedran je uspio, imao je pozive od vaterpolo reprezentacije Hrvatske za Olimpijadu ali nije otišao zbog porodičnih i poslovnih razloga. Zato sam znao da će uspjeti.

Zapisano u Americi

Cabo San Lucas, oktobar 2015.

Počelo je u 7:30 am. Sjedimo i pričamo..., dolazi prva kafa, druga kafa..., doručak..., vožnja do Sacramento River. Hot link, Sacramento-Cabo San Lucas-Los Angeles. Telefoni se ugrijali, odmaramo se, šetamo, pa se vozimo u Davis. Cijelo to vrijeme naš SUPERMAN, IRONMAN VEDRAN drži tempo ruku pod

ruku sa najjačim i najsretnijim od svih. Njih 920 vitezova, a naš Vedran ne da pred sebe. Tata Šopa i mama Mladenka opet na porodičnim mukama. Mi sa njima ali to traje već 8 sati, a gdje je cilj..., .kad će, kako će?

Otkucava Vedran Check point jedan za drugim, pojačava tempo, mi se preznojavamo, pa dalje u Davis, autom, 15 milja nama dugo u autu, a Vedran... KAKO JE TO MOGUĆE, PITAM SE PO NE ZNAM NI SAM KOJI PUT. Sitnica za njega. Završena biciklistička etapa 182 km. Ide se dalje, sada 42 KM trčanja, pomislim – pa, ljudi, to je od Bl do Bos. Gradiške. Umoran sam od misli, a Vedran piči dalje. Pada noć, još 25 km. Kažem: „Šopa, Mladenka, sad je sve gotovo, uspio je!“ Svi smo nervozni i napeti, srce hoće da iskoči.

Supermen trči zadnjih 5 km, atmosfera? Malo je riječi da se to opiše, stojimo, navijamo, a tata Ponosni priprema iznenađenje. Stižu šampanjci, noć je uzela maha a VEDRAN prolazi zadnji check point. Vrištim... Šopa diže ruke, mama skače, mi u ludilu. U momentu se sjetim Mladena Delića, te poslije mnogo godina viknem:" PA LJUDI, JE LI TO MOGUĆE!!!??? VEDRAN KALUĐEROVIĆ naše dijete, naša raja, ponos i dika i oficijelno postaje IRONMAN... SUPERMEN!!! Najjači i najbolji od svih.

10:15 slavimo A onda tata Šopa skače u odijelu i cipelama u bazen, mi u čudu, prolomi se vrisak od sreće i zadovoljstva za sve prisutne! OVO JE ZA NAŠEG VEDRANA, MLADENKA!!!

Ponosan sam!! Nezaboravan dan. Bravo Vedrane, bravo Paige, bravo princezice, bravo za sve koji su vjerovali u ovu zaista nevjerovatnu ideju i dali mu potpunu podršku da uspije - naš IRONMAN banjalučki... VEDRAN KALUĐEROVIĆ!!!

Danas sam ponosan i sretan. I nadam se i siguran sam da je ovo samo početak Vedranove nove sportske karijere. Ko zna, možda ga vidimo i na Olimpijadi. Mislim da je on spreman za takav izazov. Još jednom od srca čestitam na zaista velikom uspjehu Vedrana Kaluđerovica, njegovim roditeljima Šopenu-Đoki i Mladenki Kaluđerović. Svakako, još jednom bih želio da istaknem da je ovo sve bilo moguće uz neizmjernu ljubav i podršku prelijepe Paige i malih ljepotica Meri i Klare!

Zahtjevna vožnja duga 182 km

Ulazak u cilj

Vedran sa osvojenom medaljom

Te noći sam vidio u našem, mladom Banjalučaninu Čeličnog čovjeka...

Š E H E R 29

BANJA LUKA

Foto: Mattias Broström

Binge, stickning – södra Halland

En bingekappa to je djemper Binge kommer från ordet binda som är ett dialektalt ord i Halland för att sticka. Bingetraditionen är gammal och sträcker sig tillbaka till 1600-talet då södra Halland var väldigt hårt drabbat efter olika kring. I Danmark var det redan tidigare känt att befolkningen stickat för försäljning. Halland tillhörde Danmark fram till 1656 och enligt historien var det en holländsk kvinna, uppväxt i Danmark som när hon bosatte sig i Våxtorp i södra Halland, lärde ut konsten att sticka. Såväl män som kvinnor och barn stickade för att försörja sig. Det praktiska med stickning som försörjning var att man kunde sticka varje liten stund då händerna var lediga, till exempel medan man gick. Invånarna samlades till ”bingegillen”, dels för att få sällskap så att arbetet skulle gå snabbare men även för att spara på det dyrbara ljuset.

1672 kom regler för hur de militära uniformerna skulle se ut för de olika regementena i Sverige. Då infördes förordningar var varje soldat skulle ha på sej. Bl a behövdes massor med strumpor. Under kriget 1756-1763 levererades 24 000 strumpor från Våxtorp till armén. I och med industrialiseringens intåg i början på 1900-talet började binget som näring att dö ut. Men dess stick- och mönstertraditioner har levt vidare ända fram till idag tack vare hemslöjdens olika insatser.

I Hemslöjdsbutikerna i Laholm och Halmstad såldes länge bara färdigstickade bingeplagg för att stötta de yrkesverksamma stickerskorna. Men efterfrågan på stickade bingeplagg blev mindre och stickerskorna blev färre, ŠEHER 30 BANJA LUKA

samtidigt som folk började efterfråga material och mönster för att sticka själva. I och med att hemslöjden började sälja material till binget fick det ett uppsving på 1950-talet. Textildesigners har anlitats vid olika tillfällen för att utveckla binget och modesvängningar har påverkat snittet.

Binget har väldigt traditionsbundna färger och mönster. Det mest klassiska är stickat i rött, blått och vitt. Länge var det viktigt att det stickades på rätt sätt, i rätt färger och med rätt material. Men

idag är det mer fritt att experimentera med såväl mönster som färger.

I Halland som såväl övriga Sverige är det mycket populärt att träffas för att ha stickcafé. Oftast på ett café men även på bibliotek, i garnaffärer och andra ställen. Det finns runt 25 stickcaféer runt om i Halland (2015).

Sedan hemslöjdsbutiken i Halmstad lades ner 2011, har det inte varit möjligt att köpa färdiga materialsatser med binge men sedan hösten 2015 finns en del mönster att köpa via garnbutiken Nystan & Härvor, www.nystanochharvor.se i Halmstad.

Litteratur: Binge: en halländsk sticktradition – Britta Johansson, Kersti Nilsson 100 år med binge – Mymmel Blomberg Text sammanställd av Anna Maja Hamp för Kultur i Halland - Slöjd Två dubbelmössor

Foto: Charlotta Handelin - Hallands kulturhistoriska museum

Bånadsmålaren Malin Ljilja

Bonadsmåleri – Unnaryd, sydvästra Sverige Bonadsmåleriet har sitt ursprung långt tillbaka i medeltidens målartraditioner. Under Frihetstiden, från mitten av 1700-talet, när bondfolket i södra Halland fick uppleva fred och kunde stanna hemma på gården och sköta om den istället för att ge sig ut i krig, började välståndet att återskapas.

Det medförde att målarna kunde börja söka uppdragsgivare även bland vanligt folk och hos traktens bönder. Många av bonadsmålarna var avdankade soldater som genom bonadsmålningen lyckades hålla sig ifrån den fattigdom som annars var ett vanligt öde för dem. Bonaderna målades på beställning av helt vanliga människor i byarna och utfördes även av andra relativt enkla människor. Traditionen blomstrade från 1750-talet fram till 1850-talet när den började dö ut. Bonaderna var anpassade till den hustyp som var vanlig vid denna tid i södra delarna av Sverige, ryggåsstugan. Det var enbart till fest och högtid som bonaderna hängdes upp.

Bonaderna hängde samman med hängkläden vävda i opphämta och ofta lister med treflätade avslutningar.

Bonadskonsten kännetecknas av sitt enkla bildspråk i naivistisk form, färgglada figurer, livslust och sin klara färgskala i rött, gult och blått som anpassades efter årets högtidsstunder. De berättar med humor och värme om vardagasliv och fest, om högtidskläder och vardagsmode, om husgeråd och djurhållning i dåtidens Sverige. Majoriteten av motiven hämtades från de bibliska berättelserna.

Ursprungligen användes textilier till bonaderna. Vanligast var det att man använde linneväv i tuskaft eller kypert av skiftande kvalitet från grovt blaggarn till finaste linne. Beställare kunde ofta vara den som tillhandahöll väven och det finns exempel på att målningen utförts på gamla lakan och takdukar.

Bonaderna var ofta sammanfogade av flera vävstycken och kunde ha lappats och lagats innan man målat på dem. Innan man målade själva mönstret strök man ytan med en vit färg för att den skulle bli jämn och enhetlig. Sedan drog målaren antingen först upp konturer med krita eller målade direkt på fri hand. Kring sekelskiftet 1800 började man måla på papper. Det förenklade lite då man inte längre behövde lappa och laga samt att bonaderna fick också en enhetligare form, eftersom man utgick från papperets standardstorlekar.

De för Halland typiska bonaderna visas på det lilla museet i Unnaryd http://www.halland.se/sv/visit/go/6173bonadsmuseet-i-unnaryd och på Hallands Konstmuseum www.hallandskonstmuseum.se i den permanenta utställningen Stjärnor, rosor och prickar – folkkonstens hemliga språk och på Hallands kulturhistoriska museum www.hkm.varberg.se i den permanenta utställningen Halland genom tiderna.

På digitalt museum kan man se dem digitalt på http://digitaltmuseum.se/search?query=hall%C3%A4ndska%20bonader Varje sommar arrangerar Bonadsmuseet kurser i bonadsmåleri.

Litteratur: Bonadsmåleri i Unnaryd: berättade naivkonst med forntida rötter - Katalog över samlingen i Unnaryds Bonadsmuseum Sydsvenskt bonadsmåleri – Nils-Arvid Bringéus Text sammanställd av Anna Maja Hamp för Kultur i Halland Slöjd Š E H E R 31

BANJA LUKA

Naše putovanju kroz Regiju Halland dovelo nas je u jedan veoma interesantan grad - Varberg, poseban iz više razloga, a ponajviše po burnoj historiji, prekrasnoj prirodi, dobro očuvanom starom jezgru – tvrđavi, Grimetonu i mnogobrojnim kupalištima. Vrijeme je bilo prekrasno, kakvo se samo poželjeti može, sunčano i toplo. No, ova regija, Halland, lijepa je po svakom vremenu, izuzetno zanimljiva i bogata prirodnim ljepotama.

GRAD BOGATE HIST

TORIJE

Putujući Švedskom: Varberg

Pripremio: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Fakta Grad Varberg se nalazi na zapadnoj švedskoj obali, malo sjevernije od Halmstada i Falkenberga. Kroz ovu opštinu, kao i prethodne nabrojane gradove, prolazi važni autoput E6/E20 koji povezuje Kopenhagen, Malmo, Geteborg i Oslo. Tako važna saobraćajnica je uveliko doprinijela ubrzanom privrednom, kulturnom i sportskom razvoju Varberga. Opština se prostire na 874 km² i ima 60.422 stanovnika, a 30. je po veličini među 290 opština u Švedskoj. Sam grad ima oko 30.000 stanovnika. Ovo je treća opština po broju stanovnika u regiji. U zadnje tri godine ovom komunom vlada građanska alijansa. Komunalni godišnji budžet je malo ispod 3 milijarde kruna, komunalni porez je 20,33 %, regionalni je 10,82 %, a ukupni 31,15 %. Bruto prosječna godišnja plata zaposlenog u ovoj opštini premašuje 300.000 kruna, oko 62.000 naših maraka. Prosječna starost je 42 godine, a oko 27% stanovnika imaju visoko obrazovanje, što je za 7% manje od švedskog prosjeka. U opštini radi pet gimnazija i deset osnovnih škola, jedna viša škola Kampus sa oko 1700 studenata, mnogo vrtića, bolnica, gradske ambulante, muzeji, hoteli, restorani, sportski i rekreacioni centri i objekti, teatar i još mnogo toga što ovu opštinu svrstava u jednu od bogatijih na zapadnoj obali. Varberg ima i tri grada prijatelja: Nystad (Uusikaupunki) i Finland – u Finskoj, Haderslev i Danmark – u Danskoj i Karlovy Vary (Karlsbad) i Tjeckien – u Češkoj.

Historija Grad Varberg se s ovim imenom prvi put spominje u 13. vijeku, tačnije 1343., a njegova historija datira iz srednjeg vijeka, kada je region Haland pripadao danskom kraljevstvu, ali tačan datum izgradnje gradske jezgre nije poznat. Varber se spominje u Erikskrönikan godine 1309., kada postaje gradom u pravnom smislu. U ranijem periodu grad se zvao Getakärr i bio je jedan kilometar sjeverno od sadašnjeg trga. Od Getakärr ostala su samo Getakärrs crkvene ruine. U blizini Getakärr izgrađena je na obali tvrđava krajem 13. vijeka novcem danskog magnata Jacob Nielsena, grofa od Norra (sjevernog) Halanda. Tvrđava je služila kao njegova zaštita, ali i grada, nakon što je on proglašen odmetnikom poslije ubistva kralja Erika Klippinga 1286. Tvrđava je nazvana po brdašcu Vårdkasberget (vardhberg, "vaktberVarbergsg"), koja je dala povoda kasnijem imenu Varberg, ali koji se prvobitno odnosio na ime same tvrđave. U ranim 1400-im dobio je Getakärr / Varberg konkurenciju u izgradnji novog grada, Ny Varberg, koji je osnovan nekoliko kiloŠ E H E R 33

BANJA LUKA

Reportaža metara sjevernije iz do sada nepoznatih razloga. Ny Varberg – Novi Varberg je ubrzo počeo konkurisati Getakärr / Varberg, koji je na kraju dobio ime GamlaVarberg – Stari Varberg. Srednjevjekovna tvrđava je dorađena krajem 1500. i početkom 1600-ih godina prema crtežima Holanđanina Hans van Stenwinkelsa. Nakon što je tvrđava završena 1618., nikada poslije i do današnjih dana nije bila izložena ratnim dejstvima. Ny Varberg su spalili Šveđani 1612. za vrijeme Kalmarskog rata. Kralj Christian IV je odlučio da Varberg preseli. Ovaj grad je obnovljen nakon što je kraljevskim naređenjem iz 1613. dobio sadašnju lokaciju blizu tvrđave. Zato je nazvan Varberg Platsarna. 1645. je Varberg postao švedskim gradom poslije mira sklopljenog u Brömsebro. Gotovo cijeli grad je uništen u požaru 1666. godine, a zatim je ponovno izgrađen na sadašnjoj lokaciji.

Grad je doživio još nekoliko požara koji su bili uzročnici da je industralizacija u ovim krajevima počela prilično kasno. Varberg je dobio status opštine 1862., a veoma značajan datum je 1915. godina kada je u ovom gradu održan kongres za mir. Organizatori su bili mirovna udruženja sa sjedištem u Štokholmu, a domaćin je bilo mirovno udruženje iz Varberga. Učestvovalo je više od 300 delegata i gostiju iz evropskih zemalja. Predana je mirovna rezolucija vladama u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj, a održani su i protesti protiv rata koji je u to vrijeme harao svijetom.

Privreda Privreda je u Varbergu veoma važan faktor ekonomskog razvoja. Najveći poslodavac je sama komuna sa 4500 zaposlenih. Ovaj grad je jedan od najvažnijih spa lječilišta u Švedskoj, uključujući Comwell Varbergs Kurort na Apelvikenu i Varberg gradski hotel sa spa u centru. Ranije, grad je imao značajnu proizvodnju Monark i Crescent bicikla - Monark-Crescent AB (trenutno Cycleurope). U Varbergu je također najveći centar za obuću sa više od 20 firmi u industriji. Među najvažnijim su Nilson Group i Vagabund, najveći obućarski detaljisti preduzeća u Švedskoj, od kojih oba imaju sjedište u gradu.

Najveća nuklearna elektrana u Skandinaviji, Ringhals, nalazi se 20 km sjeverno od Varberga. Ringhals ima 1200 zaposlenih i veliki je poslodavac u opštini. Četiri reaktora u Ringhalsu imaju ukupnu snagu od oko 3550 megavata, a to generira 18 posto električne energije proizvedene u Švedskoj. Prvi reaktor je naručen 1975. godine, a četvrti i posljednji u 1983. Lunarworks, medijska kompanija, stoji iza uspješnih Lunarstorm. Landstingen Halland ima oko 1400 uposlenika. Razvijena je drvna, papirna, metalska i lučka industrija. Turizam je također velika okosnica u ekonomskom razvoju ove komune i tokom ljeta se broj stanovnika u gradu udvostruči..

Atrakcije u Varbergu Varberg je popularno turističko mjesto s puno znamenitosti i atrakcija i stvarno je vrijedno posjetiti ga. Sama tvrđava je impozantan objekt sa veoma frekventnom posjetom i fantastičnim pogledom na zaljev i sam grad. U sklopu tvrđave se nalazi vrijedan Hallandski kulturnohistorijski muzej.

Radio stanica u Grimetonu je posebna priča, svjetska je to kulturna baština, pa smo Goran i ja odlučili napraviti u slijedećem broju poseban osvrt o ovom objektu.

Stora torget – Veliki trg je jedan od najimpresivnijih i ŠEHER 34 BANJA LUKA

najvećih trgova u Švedskoj i tu se svake srijede i subote okuplja mnoštvo ljudi da bi kupovalo i prodavalo svoje proizvode.

Lječilišta u Varbergu imaju veoma dugu tradiciju po čemu je ovaj grad poznat. Naizmjenično kupanje u hladnoj i toploj vodi, znojenje u saunama, razne vodene kure, spa lječilišta i hladne kupke su samo neke od bogatih ponuda. Kallbadhus – Kuća za hladne kupke u slobodnom prevodu, jedna je od najljepših i najstarijih u Švedskoj. Izgrađena je 1903. godine, sa saunama iz kojih se kupači spuštaju u morsku vodu. Ovo popularno kupalište je otvoreno cijele godine, a kupačima se iz same kuće pruža lijep pogled na Kattekat zaljev. Na istom mjestu su već 1820. godine izgrađeni drveni putujući bazeni sa hladnom ljekovitom vodom.

Varberg plaže u samom gradu su veoma lijepe, duge pješčane i šljunkovite. Za one koji se vole kupati, sunčati i šetati obalom opština Varberg nudi izuzetne mogućnosti. Ovdje postoje plaže za odrasle, za djecu, za nudiste, restorani, kampinzi, kiosci i drugi uslužni servisi. Surferi, kanuisti i jedriličari također imaju prave uslove na ovim kilometarskim plažama.

Postoji posebna plaža i za hendikepirane osobe sa svim pratećim pomagalima. Najpoznatije plaže su: Getterön, Espevik, Kärradal, Apelvik, Träslövsläge, Björkäng i druge. Neke od ovih smo posjetili Goran i ja, i čovjek stvarno ostane bez teksta kakvu ponudu za kupanje i rekreaciju ima ova komuna.

Kultura je veoma važan faktor u ovom gradu. U Varbergu je poznati pisac i pjesnik Carl Snoilsky proveo ljeta 1869., 1871. i 1874. Napisao je Pjesme soneta (1871) koje je posvetio gradu.

U gradu djeluju dva teatra, Varbergs teatar, otvoren još davne 1895., jedan od najočuvanijih u Švedskoj, i Hallands teatar koji dovodi profesionalne pozorišne grupe.

Varberg ima bogatu muzičku scenu i rodno je mjesto umjetnice Jessice Heribertsson koja je mjuziklom Hairspray napravila proboj u Štokholmu 2009.-2010. u kojem je glumio Tracy Turnblad. Iz Varberga je također pjevačica Sara Löfgren, koja se proslavila u reality show Fame Factory i učestvovala na Melodifestivalen 2004. godine pjesmom Kao oluja. Grupa Face-84 također je 2008. učestvovala na ovom festivalu. Među ostalim muzičarima iz Varberga su Viking Dahl, Olof Gullberg, Nils Holmstrom, Ray Naessén, Martin Svensson, Magnus Bunnskog i Torgny Söderberg. U gradu se redovno održavaju različite kulturne priredbe, izložbe i prezentacije, a djeluju i stotine različitih udruženja. Iz ovog grada su potekli poznati slikari Karl Nördström i Nils Kreuger. U gradu se nalazi nekoliko muzeja, a posebno vrijedni pažnje su Hamnmagasinet – Konsthallen (Umjetnička galerija) izgrađena 1874. i Societetshuset, prelijepa drvena građevina izgrađena u moriskom stilu (orijentalnom stilu)1886.

Sport je, uostalom kao i svugdje, veoma popularan u ovoj opštini i nekoliko sportskih ekipa se natječe u raznim ligama.

Najveće sportsko društvo je Varberg GIF, osnovano 1905., kada je zaživio i istoimeni fudbalski tim. Društvo je iznjedrilo nekoliko vrhunskih sportista, plivačicu Kate Jobson, koja je bila i evropska prvakinja i atletičara na 400 m prepone, Svena Nylandera, vječnog četvrtog sa OS i VM takmičenjima i osvajača dvije srebrene medalje na Evropskom prvenstvu. Jedan od najpoznatijih gradskih klubova je fudbalski tim, Varberg BoIS FC koji se takmiči u drugoj ligi. Klub je osnovan u martu 1925. Godine.

Pogled na luku sa tvrđave

Zaljev Kattegatt pruža vrhunske mogućnosti

Kallbadet kupalište izgrađeno je davne 1903

Grimaton: Svjetska kulturna baština pod zaštitom Uneska

Tvrđava je magnet za turiste i zaštitni znak Varberga Panorama grada

BAKŠIŠ DR. KAPIDŽIĆA Šta je poznati banjalučki ljekar, literat i humorista Alija Kapidžić – Alkap konobarici Vesni pri odlasku stavljao u džep na njenoj kecelji govoreći „De i Ti nešto popij“?

Piše: Kemal COCO

Ako su ovce na broju A vuci siti Onda treba pitati za čobane.)

ALKAP

Mora se priznati da je zemljotres oktobra 1969. godine „razdrmao“ i odgovorne u Banjoj Luci. Zahvaljujući pomoći koja je stizala sa svih strana počela su nicati nova stambena naselja kao što su Borik, Starčevica, Čaire, Naselje sunca i dr. Uz nove trgovine, posebno je bilo mnogo novih ugostiteljskih objekata koje su otvarali istaknuti konobari tadašnjeg ugostiteljskog preduzeća „Kontinental“. Među novootvorenim „gostionicama“ bila je i „Orhideja“, čiji je vlasnik bio Muhamed Muhadžić, dugogodišnji poslovođa gostionice „Soko“ , objekta koji je bio poznat po izvanrednim burecima. Vrlo brzo „Orhideja“ je postala mjesto gdje su ugledni Banjalučani uz mezu i piće provodili svoje slobodno vrijeme.

NE PEČEM JA HARMONIKU Smijeha i šala u ovoj gostionici nikada nije nedostajalo. „Žrtva“ se svaki dan nalazila, ali najčešće je to bio neko od osoblja. Tako se jednom prilikom dogodilo da se desetak društava dogovorilo da svi naruče po kilo ili dvije janjetine i da svi traže rebara. Vlasnik, koji je skoro stalno bio u gostionici, prvim je gostima obećao rebara, ali kada su oni posljednji tražili dvije kile rebara, to je Muhameda toliko iznervirao da je „pobjesnio“. Povikao je: “Ljudi, vidite li Vi da ja pečem jagnje, a ne harmoniku!“ Naravno da je nastao smijeh i konstatacija da je šala - uspjela.

Gosti „Orhideje“ bili su ljudi različitih zanimanja, ali i starosne dobi. Ovdje su dolazili svi koji su željeli solidnu uslugu, pravu mezu i dobro piće. To je ovaj objekat pružao, a dugogodišnje konobarice Vesna i Hamša svakog gosta su u „dušu poznavale“, tako da su znale kada kojem gostu donijeti kafu, a kada koje piće. Svi gosti su se 36

ŠEHER

BANJA LUKA

međusobno poznavali, pa šala i raznih upadica nikada nije nedostajalo.

OTPIŠI DA NE PROPADNE Pošto su „kafane svuda nicale“ nastala je borba za svakog gosta.

Tako vlasnik „Orhideje“ odluči da se jelo i piće ovdje može konzumirati na narudžbenicu. Broj gostiju naglo se povećao, ali i broj velikih ovala raznog mesa. Stalni gost i, sam nekada poznati ugostitelj, Taib Osmančević, vlasnika je upozoravao da mu ovaj potez neće dobro donijeti, ali mu je Muhamed znao odbrusiti riječima: „Da Ti nešto znaš ne bi Tvoja kafana propala“.

(Taib je držao lokal u baraci na putu Lijeva Novoselija – Karanovac, zbog nedostatka dozvole objekat je porušen.)

Posebno su se u jelu i piću isticali trgovački putnici koji su „narudžbenice pisali kao kondukteri karte“. Kako je vrijeme odmicalo vlasnik je uviđao da je Taib bio u pravu jer mnogi računi nisu plaćani i pored pismenih i usmenih upozorenja.

Jednog dana vlasnik je na zidu napisao imena dužnika i svotu koju duguju pojedine firme. Taj broj bio je veći od 200, Kada je to vidio, Taib sav sretan glasno poruči vlasniku: „Sve ovo otpiši da Ti ne propadne!“ Kasnije je i Muhamed priznao da je od „posla sa narudžbama“ imao više štete nego koristi. Jednog dana je na vidnom mjestu istaknuo obavijest da nema jela i pića na narudžbu i na veresiju.

EVO, POPIJ I TI NEŠTO! Medju stalnim gostima u „Orhideji“ bio je i poznati banjalučki ljekar i humorista Alija Kapidžić – Alkap. Bar jednom sedmično, a veoma često i više puta, on i njegovo društvo, kojeg su činili Isko, Haška, Milan, Kemo, Salih,Mladen, Ismet , Idriz i drugi dolazili su u ovaj ugostiteljski objekat na „čašu razgovora i pića“. A gdje je humorista onda humora nikada nije nedostajalo. Dr. Kapidžić je veoma

Tako je to bilo (3) često svojim prijateljima recitovao nove aforizme ili prepričavao nove humoreske. Na taj način on je testirao svoj rad jer, ako se dopadne njegovim prijateljima onda će i ostalim. Alkap, kako se dr.

Alija Kapidžić potpisivao, svoje humorističke tekstove najčešće je objavljivao u emisijama Radio Sarajeva ili i humorističkom dodatku „Glasa“. Veoma često je znao govoriti kako se sa kolegama druži na radnom mjestu, a sa ostalim van radnog vremena.

Svi ljudi u Alijinom društvu bili su istinski navijači rukometnog i nogometnog Borca, ali i svih reprezentacija tadašnje države. Tako su mnogi razgovori bili posvećeni sportu. Kod ovih ljudi važilo je staro banjalučko pravilo: Pij i jedi šta želiš, a kada je plaćanje onda je „refena“ (ceh se dijeli na jednak broj učesnika koji su bili za stolom). Uvijek se nastojalo da konobaru ostane bakšiš kao znak gostiju da je usluga bila na željenom nivou.

Dr. Kapidžić obično bi posljednji napušta sto.

Tada bi pozivao konobaricu Vesnu ili Hamšu i stavljao im nešto u džep na njihovim keceljama, govoreći: “Evo, popij i Ti nešto!“ U početku naša radoznalost je bila dosta velika, ali pošto je to postala stalna praksa i naša radoznalost je splasnula jer smo bili uvjereni da on „daje bakšiš na bakšiš“ da bi na taj način pokazao „ko je doktor, a ko nije“. Jedne ljetne noći sjedenje se oteglo iza ponoći. Prijatna atmosfera i ugodni razgovori „nisu nikoga tjerali kući „. Negdje oko ponoći Vesna se obratila dr. Kapidžiću riječima: „Doktore, daj mi onaj svoj bakšiš, glava mi puca!“

Dr. Kapidžić se latio za unutrašnji džep kaputa, dao joj dva „plivadona“ (aspirini za glavobolju), govoreći da ih popije sa običnom vodom, jer se aspirini ne piju s kiselom.

Tako je dilema oko „Alijinog bakšiša“ bila riješena.

Švedska: +46(0) 73 65 90 916, +46(0) 36 13 49 13 Bosna: +387(0) 66 13 92 39 AGENCIJA, +387(0) 66 79 97 66 BUS

Piše: Antun Džaja Bosanac

38

39

Zaboravljena baština

KAD BI SPOMENICI PROGOVORILI Među istaknutim umjetnicima svjetskog glasa, koji su svoja djela ostavili u Banjaluci, svakako je poznat Antun Augustinčić sa Spomenikom Petru Kočiću i Spomenikom palim Krajišnicima na Šehitlucima.

Tekst i foto: Dinko Osmančević Te kasnojesenje noći, na prelazu između novembra i decembra, ove godine, 2015., dvojica obijesnih mladića trkali su se ulicama Banjaluke i, na Gradskom mostu, imali udes. Znatno je oštećena betonska ograda mosta u dužini od oko dva metra, ali srećom niko nije smrtno stradao. Nezvanično se govorkalo, da je povrijeđen slučajni prolaznik, koji je za svoju šutnju dobio poveću svotu novca. Da se radi o tatinim sinovima kojima nisu sveti ni ljudski životi, ni imovina, govori podatak da je ova vijest u medijima prošla gotovo nezapaženo, iako je Gradski most (Patre) jedan od simbola našeg grada. A, interesantno, malo je poznato, čak i starim Banjalučanima, da je Gradski most urađen po projektu inženjera Branka Žeželja, konstruktora, inovatora, istraživača, koji je promovisao gradnju prenapregnutim betonom i po tome postao poznat van granica nekadašnje Jugoslavije. Pored našeg Gradskog mosta, koji spada u njegove rane radove, izgradio je i most kod Beške, kod Titela na Tisi, i ponajpoznatiji, most u Novom Sadu, srušen tokom NATO bombardovanja Srbije. ŠEHER 40 BANJA LUKA

Simboli grada I drugi poznati neimari, konstruktori, vajari, slikari i drugi umjetnici ostavili su svoja djela u našem gradu, koja su vremenom postala simbolima Banjaluke. Počev od velikog Mimara Sinana ili nekoga iz njegove škole, i njegovog remek djela, džamije Ferhadije, pa sve do savremenih autora. Jedno od nezaobilaznih imena svakako je hrvatski i jugoslovenski vajar Antun Augustinčić (Klanjec 1900.– Zagreb 1979. ).

Uz Ivana Meštrovića, Augustinčić je najpoznatiji hrvatski vajar dvadesetog stoljeća. Učio je kiparstvo u Visokoj školi za umjetnost i obt u Zagrebu, bio Meštrovićev student, da bi potom prešao u Pariz na usavršavanje. Uzori su mu bili klasični kipari Donatelo, Mikelanđelo i drugi. Do početka Drugog svjetskog rata, izrastao je u državnog kipara, tokom rata bio je simpatizer NOB-a i ljevičarskih ideja, mada nikada nije stekao hrabrosti da se sasvim uključi u NOB. Nakon rata, upoznaje Josipa Broza Tita i ubrzo

postaje njegov doživotni prijatelj. Postoji mišljenje da je Augustinčič predložio Titu da Goli otok bude zatvor za Inforbirovce, što donekle baca mrlju na biografiju ovog velikana umjetnosti. U svijetu je ostao poznat po brojnim djelim: Rudar (Ženeva), Vjesnica mira (ispred zgrade UN u Njujorku), Spomenik žrtvama fašizma (Adis Abeba), Spomenik seljačkoj buni u Stubici, Spomenik oslobodiocima Niša, Spomenik maršalu Titu u Kumrovcu...

Augustinčić - Banjaluci Antun Augustinčić Banjaluci je podario svoja dva djela.U saradnji sa Vanjom Radeušem i uz konsultacije sa slikarom Špirom Bocarićem, izveo je Spomenik Petru Kočiću (1932.) koji spada u red njegovih ponajboljih radova, gdje posmatrač svakog časa očekuje da će Kočić progovoriti i obratiti mu se. Međutim, betoniranjem parka, koji danas više liči na nekakav trg, spomenik je skrajnut, gurnut u drugi plan. Rekli bismo da je Kočić postao „uljez“ u svom parku jer, u međusobnom urbanističkom sudaru, Kočić gubi bitku. Graditeljima novog parka to očigledno nije bilo bitno, Kočić je i dalje tu, sada kao dekor, a njihova objašnjenja da je muzički paviljon neophodan gradu, kao i da su korita sa vodom (kao pojila), bolja opcija od stare fontane, zaita djeluju naivno. (Na kraju, muzički paviljon mogao se izgraditi na mnogim drugim lokacijama, recimo, u parkiću, kod Narodnog pozorišta.) Postoje čak i mišljenja da bi zbog svega ovoga spomenik trebalo premjestiti na istaknutiju lokaciju.

Drugi Augustinčićev rad, Spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima, izgrađen je tri decenije kasnije, 1961. Godine, i posvećen je Narodnooslobodilačkoj borbi naroda Bosanske Krajine. Spada u red ponajvećih spomenika posvećenih NOB-u. Nalazi se na 403 metara nadmorske visine, visok je trinaest, dug dvadesetčetiri metra. Spomenik je mauzolejskog tipa. Na pročelju,

iznad ulaznih vrata, nalazi se figura nagog mladića koji drži zastavu. Na bokovima su reljefi koji u nizu prikazuju okupaciju, zločine okupatora i njegovih slugu, ustanak i borbu do konačne pobjede i slobode. Unutrašnjost je oslikao Ismar Mujezinović, sin našeg čuvenog slikara Ismeta Mujezinovića. Nažalost, danas je spomenik u jako lošem stanju, prepušten zubu vremena. Oštećeni su i unutrašnjost i slike, kao i spoljašnji dio, sam friz, čak otpadaju komadići kamena i predstavljaju opasnost za posjetioce. Gradske vlasti iz njima, ali i nama, znanih razloga ne čine gotovo ništa da se zaštiti ovo izuzetno djelo. A i simboli imaju svoje – boli.

Nama ostaje da u poplavi betona, kičastih spomenika i promocije nižerazrednih, ali podobnih umjetnika, stalno ukazujemo, uvijek i iznova, posebno mladima, da Banjaluka ima i ono drugo, svoju dušu, istoriju i kulturu i svoja istinska remek djela kojima se može ponositi.

41

Izreke poznatih Honore de Balzac Dobar brak bio bi između slijepe žene i gluhog muškarca.

Muhammad Ali Čovjek bez mašte je čovjek bez krila.

Aldous Huxley Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.

Nestroy Vi ne morate ništa znati. Vi ste bogat čovjek. A ja sam sirotinja. Meni mora nešto pasti na pamet.

Goethe Ah, najjača kušnja je bijeda. I najmudrije ribe glad tjera na udicu.

Heraklit Čovjek postaje najbliži sebi kada postigne onakvu ozbiljnost koju ima dijete dok se igra.

Ebner-Eschenbach Slabić je uvijek spreman da zaniječe čak i svoje vrline, ako bi mogle izazvati negodovanje.

Alfred Hitchcock Sretno oženjen je samo onaj čovjek koji razumije svaku riječ

koju njegova žena nije rekla.

Safir Novac je kao žena: da bi ga sačuvao, trebaš se baviti njime, inače će usrećiti drugoga.

Lenjin Rat je nastavak politike drugim sredstvima.

Abraham Lincoln Svijet nikada nije imao dobro definiranu riječ sloboda.

Edison Genij je jedan posto inspiracije i devedeset i devet posto znoja.

Donald Trump Ne gubite vrijeme na posao koji ne volite; strast će vam pomoći da budete učinkovitiji.

B. Franklin Ne planirati znači planirati neuspjeh.

Donald Trump Sjajni poslovni ljudi su poput alkemičara – od problema naprave zlato.

Putovanje po Kini (Drugi dio)

Kina

Mijenjamo planove u toku vožnje i krećemo da obiđemo Temple of HeavenNebeski hram ili Hram raja.

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

OD ZABRANJENOG GRADA DO VELIKOG ZIDA Naša posjeta ne bi bila potpuna bez obilaska glavnog grada Kine, Pekinga (Beijing). Brzi vozovi koje smo ranije koristili i ovaj put su nas bezbjedno, brzo i ugodno dovezli u glavni grad. Izlazak sa perona ovdje traje duže nego u drugim gradovima u kojima smo bili. Naravno, glavni je grad, velike migracije i uglavnom puni vozovi. Nekoliko osnovnih informacija o Pekingu: po broju stanovnika, trenutno oko 23 miliona, drugi je grad u Kini iza Šangaja, međutim, po političkom uticaju, najvažniji u Kini, a u svijetu među prvih pet gradova. Aerodrom u Beijingu je drugi po frekvenciji putnika, odmah iza Atlante. Kao i u Šangaju, vozite se i vozite modernim autoputevima i nikad kraja, još uvijek ste u istom gradu. Kada govorimo o nazivu grada, tokom istorije glavni grad je imao više imena, međutim tokom Ming (učili o vazama u osnovnoj školi) dinastije nazvan je Bejing, što na kineskom znači glavni zapadni grad, dok je Nanjing bio glavni južni. Ispravno je reči i Peking kako su ga nazivali Englezi po lokalnom slengu. U Pekingu smo ostali tri dana i stalno bili u trci sa vremenom da stignemo i vidimo što više grada i njegovih historijsko-kulturnih znamenitosti kojima je preplavljen. Odlučili smo se za one najpoznatije. Nismo imali odmora, ali isplatilo se, i pored temperature od nekih 10 do 15 ispod nule, što i nije baš neko vrijeme za obilazak, nismo po-

Jedan od prilaza Nebeskom hramu Na par dana prije smo se malo upoznali s ovom građevinom, odnosno, skupom raznih građevina, parkova, kapija i prolaza i svega što čini ovaj kompleks. Kompleks je izgrađen u 15. stoljeću i sastoji se iz više objekata i svetilišta. Oko kompleksa postoje dva zida: vanjski koji je sferni, a unutrašnji u obliku pravouganika. Ovaj vanjski predstavlja Nebesa, a unutrašnji Zemlju.

U kompleksu se svo vrijeme prepliće simbolika povezanosti Nebesa i Zemlje, a zgrade nose imena povezana sa žetvama, kišama i prirodnim smjenama i ciklusima. Centralna zgrada je okrugla visine 38 metara, izgrađena bez ijednog eksera, i zove se "Molitvena dvorana za dobru berbu" ("Hall of Prayer for Good Harvests"). Pored glavne okrugle zgrade tu se nalazi "Hram Carskog nebeskog svoda", te "Okrugli oltar humki". Oltar je izgrađen u religiozne svrhe, prizivanje kiše kao i prinošenje plodova Nebesima. Obično je bila žrtvovana neka životinja, najčešće bik, kao molba Nebesima za dobrobit. Kao simbolika, prilikom gradnje uzet je broj 9, kao baza i kao 9 nebeskih krugova.

Uglavnom su sve veličine i količine djeljive sa brojem 9. Naravno, čitav kompleks je pod zaštitom UNESCO-a, kao jedinstvena građevina koju treba sačuvati za sljedeće naraštaje. Pored toga broj 12 ili broj 4 su zastupljeni kao četiri godišnja doba, dvanaest mjeseci i brojna simbolika je na svakom mjestu.

Iako je već bilo popodne, minusi su dobrano stisli, ne posustajemo, nego nastavljamo dalje sa obilaskom. Sljedeće na trpezi je Olimpijski kompleks gdje su održane Olimpijske igre 2008. godine.

Nebeski hram sustali. Pa ne ide se u Peking svaki dan! Najbolje je krenuti hronološki: prvobitna zamisao da se prvo obiđe Zabranjeni grad u ponedjeljak se izjalovila, s obzirom da je baš taj dan Zabranjeni grad bio zatvoren iz nekog razloga.

Bazen - nacionalni centar vodenih sportova

Obišli smo stadion "Bird's nest" - ptičije gnijezdo, kompleks bazena sa fasadom u obliku nepravilno spojenih balona ispunjenih vodom, kao i ostale okolne objekte. Fasada bazena neprekidno mijenja boje, što je čini još interesantnijom. S obzirom da je obilazak bio u popodnevnim satima, i da se odnekud pojavio i hladan vjetar, kraće je trajao nego što smo svi željeli.

Rano buđenje, brzi doručak i već čekamo nestrpljivo kada krećemo u obilazak Zabranjenog grada. Napolju vedro vrijeme, međutim, iz toplog hotela ne slutimo i ne pomišljamo na minuse koji su vani. Prvo dolazimo do velikog trga Tienanmen, što bi u prevodu trebalo da znači "Kapija nebeskog mira". Za ovaj trg smo čuli i po nemilim događajima iz 1989. godine. Trg je prostor Okrugli oltar Š E H E R 43

BANJA LUKA

Reportaža ograđen sa jedne strane ulaskom u Zabranjeni grad, pa onda Mao Ce Tungovim mauzolejom, Nacionalnim muzejom, Kapijom Trga i tako dalje. Na internetu postoji podatak da je ovaj trg po veličini četvrti u svijetu. Subjektivno je svakako ogroman, i na trgu postoji nekoliko važnih spomenika, pored kojih smo se slikali i ovjekovječili trenutke sa nekoliko fotografija. Ono što ne možete „ne primijetiti“ su kamere na trgu koje pokrivaju svaki centimetar prostora: vjerovatno država čuva trg od neke mase koja bi eventualno htjela malo više prava, demokratije ili šta već žulja taj narod. Koliko su Kinezi nacija koja drži do tradicije pokazuje slijedeći primjer: na trgu se svako jutro ili večer odigrava ceremonija podizanja i spuštanja zastave, gdje jedna vojna desetina izlazi iz pravca Zabranjenog grada i uz vojnički korak domaršira, spusti/podigne zastavu i odmaršira. Tokom nemira 1989. ta ceremonija nije bila prekinuta. Kratak i brzi obilazak trga i krećemo prema ulazu u Zabranjeni grad. Kroz sjeverna vrata Tienanmena ulazimo u kompleks, koji je, kako ćemo kasnije vidjeti, okružen vodenim kanalom, a dio njega prolazi kroz komplex.

U vrijeme naše posjete, kompletan kanal bio je zaleđen.

glavnog ulaza su poredane po sredini, dok je dio gdje je živio imperator sa porodicom smješten sa strana glavne ose. Glavne zgrade su one u koje su na audijencije ili sastanke primani činovnici, vojskovođe, ambasadori i vanjski svijet, koji je po nekom zadatku dolazio u Zabranjeni grad. I tu je također postojala stroga hijerarhija, gdje je ko i od koga bio priman. Oko 200.000 radnika je gradilo kompleks nekih 20-tak godina. Mramor i kamen se dovlačio iz predgrađa Pekinga, dok su balvani za stubove prevlačeni rijekom duž 1000 km. Film „Posljednji kineski car“ nam govori o životu posljednjeg kineskog cara nakon čije abdikacije je Zabranjeni grad izgubio sinonim mjesta za glavnu vlast. Nakon toga je manje više otvoren za javnost.

Ulazak u jadnu od kapija

Kapija i palata vrhovnog (ukupnog) mira

Prilazimo i prizor je slijedeći: turisti, poredani u grupe i kolone, u tišini čekaju na ulaz. Pomislio sam kako se samo od prodaje ulaznica domaćim turistima, bez stranih, ovaj kompleks može samo-održavati još stoljećima!

Zatim sam posumnjao da će čekanje dugo potrajati, jer je ogroman broj ljudi ispred! Srećom, kako se približavamo, uočavamo da tu nema ni trunke nereda: vrata, kapije i prolazi su odlično označeni, ima veliki broj ulaza, i nakon kupovine karata nalazimo se pravo pred antiterorističkom provjerom i mi i sav narod iz reda. Kratko traje (isto kao i na svakom aerodromu) i ulazimo u taj čuveni kompleks. Ono što dijeli zabranjeni grad od ostatka svijeta su visoki zidovi, sigurno 10-tak metara, a povezan je sa stvarno kolosalnim kapijama. Ulazne tvrđave i kapije su tako napravljene da kroz njih može umarširati vojska, ali samo ako to oni koji su unutra dopuste. Unutra je sve popločano i grandiozno i pokazuje koliko je čovjek mali. Zamišljam kako je bilo carevima: ispred njih postrojeno na hiljade vojnika, a oni dočekuju nekoga ili drže neki govor! Kroz glavnu kapiju se dolazi na veliki trg kojeg presijeca vodeni kanal i preko kojeg vodi pet kamenih mostova. Tu dolazimo do prvih veleljepnih građevina, kapija, pa onda palata vrhovnog mira. Moram naglasiti da Zabranjeni grad predstavlja vrhunsko remek djelo kineske i svjetske civilizacije i arhitekture. Vanjski zidovi, u odnosu na glavnu osu Sjever-Jug (Feng-shui), su simetrični. Glavne zgrade od

Figure zmajeva na krovištu ŠEHER 44 BANJA LUKA

S obzirom da je kineska carska boja žuta, krovovi svih zgrada su uglavnom žuti, osim nekih koji su iz drugih praktičnih razloga drugačiji. Na svakom ćošku krova i krovišta postoje figure demona/zmajeva poredanih jedan iza drugog. Broj tih zmajeva govori o važnosti građevine. Opet, najveći broj njih je na palati ukupnog mira. Najmanje bitne građevine imaju po jednog, eventualno dva demona. Ustvari, kada imate više informacija i više se posvetite, primijetite da svaka dimenzija i svaki detalj ovdje ima svoj razlog zbog čega je tako definisana.

Neki od kipova

Ulazak u većinu objekata prati i nekoliko važnih stvari povezanih sa funkcionisanjem grada, sigurnošću i borbom protiv požara. Pošto je grad u više navrata imao požare, pametni ljudi se dosjetili, s obzirom da nisu imali

Reportaža centralni vodovod, da postave bakarne kazane i to u velikom broju na mnogo tačaka u gradu. U toku zime, da se voda ne bi smrzla, kazani su se grijali i u slučaju požara voda je bila spremna za korištenje.

Grad je imao i svoje mjerenje vremena, sunčani sat, svoje zgrade za školovanje, biblioteke i ostale sadržaje potrebne za jedan carski život. Za današnji način života nedostaju samo teretana i bazen, međutim smatram da, ako se car ikad vrati u Kinu, i to će biti izgrađeno i napravljeno. Ako ne to, s obzirom na marljivost Kineza, sigurno će u budućnosti biti neka posebna, direktna veza Zabranjeni grad - olimpijska borilišta, iako ima više kilometara udaljenosti. U gradu postoje i posebne izložbe i postavke satova, keramike, oružja itd, ali za podroban opis zaista nije dovoljno izdvojiti nekoliko redaka.

Dio zida Badaling vaju neki od dijelova. Izgradnja je počela oko 200 godina prije nove ere i prvobitna namijena je bila zaštita protiv upada mongolskih plemena sa sjevera i zapada, a kasnije su

Pogled prema unutrašnjosti grada

dijelovi zida dodavani prema Persiji da bi se zašitio put svile. Prvobitni gradivni materijal je bio kamen i zemlja, dok su kasnije pravljeni dijelovi zida, od cigle. Ova vrsta zaštite, s obzirom da zid nije bio kontinualan, nije mogla trajno spriječiti prelazak Mongola u Kinu. Dodatno, čuvanje ovolikog objekta predstavljalo je veliki problem u snabdijevanju namirnicama i ljudstvom. I pored tih činjenica zid je produžavan, nanovo napravljen, popravljan sve do momenta kada više nije služio svojoj prvobitnoj namjeni. Najveći radovi su se desili oko 1300 godine prošlog vijeka. Zid je visok nekih 10-ak metara, a na vrhu je trebao biti širok do 4 metra, dovoljno za marširanje trupa ili vođenje kolica. Na ravnim dijelovima zida, sve ovo je moguće i lagano ostvarivo, međutim s obzirom da zid ide preko planina, nagib zida varira. Koliko je teško penjati se i spuštati na tim nagibima, na nekim dijelovima, isprobao sam u stvarnosti. Ako čovjek nije u dobroj kondiciji, na dijelovima zida u Badalingu, uspon, odnosno spuštanje predstavlja ozbiljan napor. Zid

Izlazak iz grada

Za detaljnije izučavanje svih pojedinosti Zabranjenog grada sa numeričkim i inim značenjima, potrebna je opsežna priprema i proučavanje.

Ono što je bitno, to je taj subjektivni osjećaj ulaska u kompleks i shvatanja koliko su ranije civilizacije imale smisla za gradnju i simboliku. Izlazimo iz grada, u tišini, svako u svojim mislima, razmišljamo šta smo to vidjeli, povezujemo i pravimo logičke zaključke, te sami sa sobom i međusobno diskutujemo.

Vrlo rado bih se vratio, odmah, čim sam napustio grad, samo da još ovo ili ono pogledam, ali treba nešto ostaviti i za sljedeći put. Već planiram ponovni dolazak sa porodicom, bolje pripreme i detaljniji obilazak. Pozdravljamo se sa gradom i sa velikim vođom, čija slika gleda od grada prema trgu Tienanmenu, da se slučajno ne zaboravi ili ne smetne sa uma ko je još uvijek u Kini glavni.

U nastavku se odmaramo, do sutra, kad je planiran obilazak Velikog kineskog zida, najveće atrakcije u Kini i Aziji, takođe pod zaštitom UNESCOa. Jedan od najbližih očuvanih dijelova Velikog kineskog zida je nekih 90 km od Pekinga - Badaling. Autom, to je nekih 2 sata vožnje, i usput na više mjesta nailazimo na dobro očuvane dijelove zida.

Par opštih činjenica o zidu: zid nije kontinualan, nego se sastoji od više dijelova, i u toku istorije, zid je bio parci-jalno uništavan, izgrađivan i obnavaljan. Zid se nekad protezao i u teritoriju Sjeverne Koreje. I danas se otkri-

Stražarske kule je trebao biti dug oko 20.000 km, sa nekih 25.000 tornjeva-kula, i nije istina, kažu, da se vidi sa mjeseca golim okom. Ni mi na mjesecu ne vidimo detalje golim okom ni kad je nebo najbistrije. Ali ako se govori o svjetskim čudima, kineski zid je svakako jedno od njih. Na kineskom zidu život je prilikom izgradnje izgubilo oko milion ljudi.

Nakon obilaska zida krećemo prema aerodromu Beijing gdje završavam ovaj kratki put po Kini. Šta reći, kada je sve nedovoljno za opisati ponosnu i najdugotrajniju civilizaciju-Kinesku, sa postignućima koje svijet tek treba da otkrije. Ovih 10-ak dana je kratak period za značajniji obilazak, čak i ovih nabrojanih mjesta. A a gdje je tu vojska Terakote, obilazak prirodnih bogatstava, penjanje na planinama prema Himalajima itd?! Ali i ovo je dodatno razbilo stereotipe o Kini, pokazalo i otkrilo dio svojih tajni, kojih je, moramo reći, bezbroj. U Kini sam se usput osjećao jako sigurnim i zaštićenim čitavo vrijeme. Nisam se bojao ostaviti stvari u autu, izgleda da je borba protiv lupeža i kriminalaca uspješna. U svakom slučaju vrijedi doći i dodatno otvoriti vidike, napuniti baterije prije povratka na posao. Sretan obilazak. Š E H E R 45

BANJA LUKA

En intervju med Ahmet, Acke, Kozaragic inför hans pension Vi träffar Acke på Pyramidens kontor för en intervju.

Acke har jobbat inom Täby kommun i 11 år och ska nu gå i pension. Vi på "Tempelpyramiden" besökte honom och pratade om hans arbetsliv, erfarenheter, lärdomar och framtidsplaner.

- Hur känns det att gå i pension?

- Ärligt talat, det känns konstigt. Jag gillar att jobba och har inte tröttnat på det här jobbet.

Jag har haft många olika jobb men gillar detta extra mycket. Har träffat många arbetstagare, trevliga arbetsgivare, olika företag, personalgrupper och annat som varit intressanta. Det här är mitt drömjobb kan man säga, så det känns konstigt, jag är pigg.

- Vad har du för framtidsplaner?

- Först ska jag avsluta arbetet med min bok. Den är komplett men jag behöver sortera och få lite ordning på allt innan jag publicerar.

Det andra är att jag ska ta kontakt med en medlare som ordnar olika projektjobb åt pensionärer. Jag planerar att extraknäcka som lärare på SFI som svensklärare och samhällskunskap. Sen ska jag väl fortsätta att jogga, hjälpa frugan med sysslor hemma. Efter att frun gått i pension, om 1 år, flyttar vi till Kroatien.

- Vad har varit det bästa med jobbet?

- All kontakt med olika människor. Jag är en öppen person som gillar att träffa människor. Jag har alltid jobbat med människor hela arbetslivet, från sjukgymnast till lärare. Man lär sig av människor.

Jobbet blir ett livslångt lärande. Man lär sig nya saker hela tiden, nya ideér och nya personer. Man utvecklas.

- När började du här?

- Jag började inom kommunen för elva år sen. Först på Ekoxen och sen för åtta år sen på Pyramiden.

- Känner du att du har utvecklats här? ŠEHER 46 BANJA LUKA

- Det har jag verkligen gjort. Man blir mer ödmjuk, en bättre lyssnare och bedömare. Man lär sig mycket.

Man blir bättre på att bedöma nya situationer.

- Kommer du att sakna jobbet?

- Jag kommer att sakna jobbet mycket. Speciellt min käre kollega Anette som jag har jobbet med i åtta år.

Jag är väldigt tacksam för att få haft en sådan bra kollega som henne. Jag kommer också sakna Redaktionen, som har varit ett intressant tillskott till vårt hus. Jag kommer också sakna min tid på bussen från hemmet i Norrtälje till min arbetsplats i Roslags Näsby. Det är en tid jag har uppskattat, det är ett annat liv - livet på bussen. Jag har hunnit läsa mycket, kolla facebook och träffat människor.

Avslutningsvis, jag blir ledsen när jag slutar. Den största perioden i mitt liv, arbetslivet, är nu över. Jag har jobbat som lärare i fyra ämnen, varit sjukgymnast, jobbat inom Kriminalvården, inom Svenska kyrkan och till slut som arbetskonsulent. Jag är även aktiv politiker och jag sitter i Kommunfullmäktige och i Kultur och fritidsnämnden. Jag har haft mycket olika jobb och gått på över 100 intervjuer, samlat på mig mycket erfarenhet. Jag är en familjemänniska, med två barn och fem barnbarn och levt med min fru i 43 år.

Vi på Tempelpyramiden önskar Acke en härlig och intressant pensionstid och tackar honom för hans duktiga arbete på Pyramiden!

Vi kommer att sakna dig!

STORT TACK OCH LYCKA TILL! Intervju av Emil Wikström

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Š E H E R 47

BANJA LUKA

OJ

Prohladnog 27. novembra 2015. , ”Lilla teatern” u Norrkpingu bio je mjesto susreta s Josipom Pejakovićem koji je svojim gostovanjem i ovog puta izmamio osmijehe mnogih posjetilaca. Suptilnim kazivanjem svojih monodrama ”Oj živote”, ”On meni nema Bosne”, ”Ko je sretan ni u hali nije gladan” ovaj uvaženi dramski umjetnik p(r)obudio je mnoga sjećanja i osjećaje kod prisutnih koji su nesumljivo ostali zadovoljni viđenim.

Vrhunskom glumom, nesvakidašnjom lakoćom komunikacije sa publikom ovaj doajen bosanskohercegovačkog glumišta vratio nas je tako vješto u vrijeme i prostore koje smo ostavili iza sebe prije mnogo godina, ali u koja se uvijek, i tako lako vratimo, što iz želje, što ponukani… Ovaj put bio je to humor kojeg ima samo Bosna i Hercegovina, iskren, jednostavan, ponekad surov ali tako moćan.

Josip Pejaković je svojim kazivanjem nastavio hronološki da prati put svoga junaka iz monodrame ”Oj živote” koji nakon zatvora u Foči svoj put nastavlja kao pacijent Psihijatrijske bolnice u Sokocu. Naravno, sva događanja, likovi i radnje u Josipovom kazivanju tako se lako mogu aplicirati kako na zbivanja u društvu, pa samim tim i na mentalni sklop pojedinca, prije, u toku, a i nakon ovog proteklog rata u našoj domovini, gotovo sarkastično podsjećajući na svu destrukciju koja nas je zadesila. Ovaj umjetnik, podsjećam, dobitnik je višestrukih nagrada od kojih izdvajam samo neke: Šestoaprilska nagrada Grada Sara48 Š E H E R

BANJA LUKA

jeva 1974., Zlatna kolajna na Zemunskom festivalu l974. (Oj živote), Sterijina nagrada 1977. (Omer-paša Latas), Nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991., Nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH, te i niz stručnih priznanja.

Iako pomalo umoran nakon predstave, rado se odazvao pozivu za razgovor sa namjerom da pozdravi sve čitaoce naseg lista.

Počeli smo s pitanjem: Odakle nadimak Conja? ”Odrastao sam u travničkoj mahali, gdje je bilo sasvim normalno da svako ima neki nadimak. Ja, evo spomenuh (u predstavi, op.a.) Adema Ćejvana kojeg smo zvali Kvak. Ja sam ga sto puta pitao šta to znaci, a on bi mi odgovorio da je on toliko star da je i zaboravio to značenje…(smijeh) Zašto, ko zna, to je jednostavno tako.To je tako, isti je to mentalitet i u Sarajevu kao i u Banjaluci i ja sam čitav život bio razapet između tih gradova. Ja sam inače zaljubljenik prirode i Vlašića, a Vlašić isto toliko pripada i Banjaluci koliko i Travniku, koliko Tesliću, toliko i Kotor Varoši, što se pokazalo i u ovom ratu, gdje sam bio svjedokom pažnje koju su mojoj pokojnoj majci poklanjali ljudi iz Krajine. S jedne strane Sanjani, s druge ljudi iz Kotor Varoši, neki policajac, koji su pomagali mojoj majci koja je bila sama, tada u Travniku… ”

Susreti

IMA BOSNE, J ŽIVOTE! Josip Pejaković, istaknuti bosanskohercegovački dramski umjetnik, prilikom najnovijeg gostovanja u Švedskoj: ”U Bosni treba da bude mjesta za sve!”

Piše: Nedžad TALOVIĆ

Natrag, na pitanje o nadimku… ”U Krajini ja sam i Pepo, po ulozi iz serije ”Osma ofanziva”, u Sarajevu me zovu ”Paša” po Omer-paši Latasu kojeg sam igrao, i tako redom, ali za raju iz djetinjstva ja sam bio i ostao Conja. Igrao sam Ćopićevog Pepu Bandića, i druge likove, kao i ulogu iz Čengićevog ”Gluvog baruta”, pa su ljudi uvijek mislili da sam ja iz Krajine, da nisam iz Travnika. Nekako me taj humor uvijek privlačio. I tako ti ljudi uvijek prišiju neki nadimak koji ti paše…”

Upitah Josipa, kakve ga uspomene vezu za Adema Ćejvana i Banjaluku, uopšte? ”Adem je bio i ostao moj uzor. Čovjek koga sam beskrajno volio i cijenio… i ne samo ja. Pratio sam ga do zadnjeg dana njegovog života, i još se sjećam našeg posljednjeg susreta pred njegov odlazak u bolnicu u Ljubljanu iz koje se nikada više neće vratiti... Sreli smo se u nekoj kafani, tamo u blizini ”Boske”, imao je šešir na glavi, mršav, i kada me je ugledao nije mogao ni da ustane… Samo me je potapšao po ruci i rekao da sjednem.

Upitao sam ga šta čeka…, zašto ne snima, Bojan Stupica režira” Hasanaginicu”, Rejhan Demirdžić će glumiti Imotskog kadiju, šta

ti čekas?- upitah. Neda Spasojević će biti Hasanaginica… a svi pomrli… A on skonto, počeo se smijati toliko da mu je proteza ispala… Između nas je postojala veza koju on nije imao sa drugim glumcima. Inače, nikada nisam imao neke bliže veze s banjalučkim Narodnim pozorištem, za Banjaluku me vežu uspomene, prvenstveno na rahmetli Adema Ćejvana.”

Na pitanje Čime se još bavi?, Josip odgovara: ”Bavim se produkcijom i stvaram vrlo gledanu emisiju ”U ime naroda”. Tu sam da pomognem i svojim sinovima koji su visoko obrazovani ali sticajem ludih okolnosti u državi prepušteni su sami sebi, baš kao i sva ostala omladina… Jadno ali istinito.

Pripremam i svoj književni debi. Naime, radim na književnom djelu gdje ću objediniti svoj dosadašnji rad, vjerovatno u nekoliko knjiga, koje će biti popraćene i video zapisima, i sve to imam namjeru prezentirati svojoj publici najvjerovatnije juna iduće godine.” Šta se dešava na kulturnoj sceni naše države? Šta vam radi supruga Vesna Mašić? ”O opštim prilikama vezanim za kulturu neki drugi put, a za Vesnu mogu reći da upravo večeras dobija nagradu za glavnu ulogu Marije, u predstavi ”Divlje meso” makedonskog dramatičara, scenariste i esejiste Gorana Stefanovskog, a u režiji Dine Mustafića, i to me, naravno, jako raduje!”

Na pitanje o političkom angažmanu i aktivnostima, odgovara da je njegova vizija o zajedničkoj drzavi je otisla u grob sa smrću Ante Markovića u kojeg je besprijekorno vjerovao i s kojim je tijesno sarađivao. Ipak, smatra da ima ideju iza koje stoje mnoge pristalice i s tom idejom želi izaći u javnost, a to je Zakon o izvršnoj vlasti. Po tom prijedlogu niti jedan poslanik neće, niti smije biti stariji od 35 godina. To treba da bude nova snaga političke scene u Bosni i Hercegovini gdje ljudi, koji su bili ratni akteri, neće imati upliva.

Na pitanje, šta bi poručio našim ljudima u izbjeglištvu, prije svega nama u Švedskoj, otpuhujući i pomalo potišten, odgovara: ”Stanje u Bosni je nesnošljivo… Veoma, teško i beznadežno, ako nastavimo ovako kako je danas. Mi imamo najljepšu zemlju na svijetu, imamo i mlade i sposobne ljude kojima treba biti pružena prilika. Ovoj zemlji potrebni su ljudi poput Jusufa Arifagića, čovjeka koji se vratio iz Norveške i osnovao najmoderniju farmu norveških goveda u Bosni i Hercegovini, čovjeka koji je prošao sve golgote logora u Trnopolju, Keratermu, Omarskoj i ipak se vratio na svoje. Ono čega svi treba da budu svjesni je to da niko od vas nije ovamo došao svojom voljom… U Bosni treba da bude mjesta za sve, ali, kako sada stvari stoje, političari u Bosni dijaspori ne nude ništa.”

Pričali bismo još dugo o retrogradnoj političkoj situaciji u našoj domovini, ali vrijeme nam nije dozvoljavalo. Josip je obećao da će nas ponovo obradovati svojim gostovanjima u narednim godinama. Emotivni, rječiti umjetnik dakako i ovog puta je ostavio traga,a i razloga za radovanje u ponovne susrete, kako one glumačke tako i književne.

Norrköping, 2015-12-01 Š E H E R 49

BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Sa novih stranica

KOCKAREV PIJEVAC Tekst: Edhem TRAKO Nekoliko trenutaka Rizvan je razmišljao dok se nije sjetio kockarske noći od sinoć u svojoj kući. Sve mu je sada bilo pred očima: tri partnera u igri, vrijeme njihova dolaska, kako je ko po redu dolazio, kako se ponašao pri dolasku, šta je govorio, kad su sjeli gdje je ko sjedio, koliko je ko izgubio i koliko je ko dobio na kocki.

Nije mu bilo teško da se sjeti da je Ismet, najmlađi učesnik, izgubio sav novac. Onda je zatražio da uloži svoga pijevca, da bi odigrao još jednu partiju. Dvojica su odbili, ali Rizvnova je bila presudna, jer je znao kakvog Ismet ima pijevca. Ismet nije imao ni ovaj put sreće, izgubio je pijevca. Rizvan je dobio u toj partiji puno novaca, a i pijevca, razumije se. „Hrsuze, nijedan, idi sada svoj kući, izvuci iz kokošinjca onog pirgavog, zakolji ga, operutaj i donesi. Dok mi budemo igrali ima da se skuha, i onda ćemo se svi počastiti“, rekao je Rizvan smijući se pakosno.

Ismet je poslušno napustio kockarski sto, otišao da obavi preuzetu obavezu. Zadržao se nešto više od pola sahata, i kad je došao donio je operutanog pijevca.

Rizvanova supruga Hanka je podložila vatru u šporetu, nasula dosta vode u lonac, stavila pijevca u lonac i onda lonac stavila na ŠEHER 50 BANJA LUKA

šporet.

Noć je klizila polahko, tri kockara su igrali ne sustajući, nivo rakije u flaši se spuštao prema dnu, Ismet je sjedio, ukrućen poput nekog komada drveta, i nijemo posmatrao tok igre.

Kad je sahat prevalio preko dvanes, pijevac je bio skuhan. Onda ga je, onako vrela, Hanka donijela na kockarski sto. Donijela je i novu flašu rakije, tanjir ovčijeg sira, i trećak ječmenog hljeba, Hankina hedija, naravno nije bila džabe, već za pare.

San, gospodar nemilosrdni, prisilio je kockare da prekinu igru.

Krenuli su kući, smrzavajući se u hladnoj zimskoj noći. Rizvan se, zadovoljan, zavukao u toplu postelju, i onako umoran brzo zaspao.

Spavao je dubokim snom, sve dok ga nije probudila Hanka na jutranju kaficu. „Bona, Hanko, što no jutros ne pjeva naš pijevac?“ „Kako će pjevati, kad si ga sinoć pojeo?“ „Uh! Oca li mu, očinskog!“, opsovao je ljutito Rizvan.

A toga jutra, kada se probudio Ismetu je prva misao bila, praćena smiješkom, Rizvanov operutani pijevac.

Vicevi "Samo uđi i ne obaziri se na psa", govori domaćin svom gostu.

- Znači, nije opasan? Ne grize?

- Upravo to želim i saznati - jutros sam ga kupio.

--------------------------------------------------------------------Pripremio: Vlado Bojer Javi se Mujo u radijsku emisiju i voditelj mu kaže: - Recite nam svoje ime.

- Ja bih ostao anoniman.

- Zašto?

- Da ne bude poslije - Mujo rek’o ovo, Mujo rek’o ono…

-------------------------------------------------------------------------------------

Dolazi Ivica iz škole neraspoložen.

- Što je Ivice? Koji ti je predmet u školi danas bio najteži? - pita ga mama.

- Klupa! Pala mi je na nogu.

--------------------------------------------------------------------- "Tražim napet krimić", kaže kupac u knjižari.

- Uzmite ovaj - tek se na zadnjoj stranici otkriva da je vrtlar ubojica.

Piše luđak pismo, dolazi doktor pa ga upita: Kome pišeš pismo?

Luđak: Sebi.

Doktor: Pa šta pišeš?

Luđak: Ne znam, nisam ga još dobio!

---------------------------------------------------------------------

---------------------------------------------------------------------

---------------------------------------------------------------------

Momak u taksiju jede čokoladu i taksist mu kaže: "Dečko, to će ti uništiti zube."

Momak odgovara: "Moj djed je doživio 102 godine."

- "Zato jer je jeo čokoladu?"

- "Ne, nego zato jer je gledao svoja posla!"

Djevojka mi kaže da će me ostaviti jer više volim poker nego nju.

Ali mislim da blefira.

--------------------------------------------------------------------Bacač koplja kaže klupskom kolegi: "Danas se moram posebno potruditi, u gledalištu mi je punica."

Kolega odgovara: "Čovječe, to je preko sto metara, teško da ćeš je pogoditi."

Koja je razlika između zahoda i groblja?

Nikakva - kad se mora, mora se!

--------------------------------------------------------------------Pita mama Ivicu: "Zašto ne jedeš? Rekao si da si gladan kao vuk!"

- A kad si ti vidjela vuka da jede mahune?

--------------------------------------------------------------------"Baš vam je pametna beba", kaže prolaznik u parku mladoj majci.

- Naravno da je, išla je sa mnom devet mjeseci u gimnaziju.

---------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------Došla punica u goste, a Mujo je pita: "Do kad ostajete?"

- Dok vam ne dosadim.

- Pa, zašto tako kratko?

Plavuša vozi i na semaforu udari auto ispred sebe. Izlazi ljuti vozač i dere se na sav glas: - Jesi li ti uopće polagala vozački ispit?!

- Sigurno deset puta više od tebe!

---------------------------------------------------------------------

---------------------------------------------------------------------

Pita pacijent liječnika: "Doktore, koliko mi je života još ostalo?"

- Deset.

- Deset? Deset čega? Deset mjeseci? Deset godina?

- 9, 8, 7, 6, 5...

Govori učiteljica Perici: - Perice, ne smiješ se tuči. Trebaš naučiti uzimati i davati.

- Pa, baš sam to i napravio. Dao sam mu šamar i uzeo užinu.

---------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------Dobio mesar sina i pita ga prijatelj: "Koliko je mali težak?"

- Četiri kilograma s kostima, odgovara ponosno mesar.

Mujo: "Doktore, pomozite! Zaljubio sam se u konja!"

Doktor: "U konja ili u kobilu?"

Mujo: "Pa, u kobilu, naravno! Zar vam ja izgledam k'o da sam nastran?"

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------Došla žena kod doktora i kaže: "Treba mi potvrda da ne idem na posao."

- Pa što vam fali?

- Pa potvrda!

Vozi se Mujo autocestom kroz Englesku i čuje na radiju vijest: - Budala na autocesti vozi u krivom smjeru!

A Mujo komentira: - Da je barem samo jedna. Ima ih na tisuće!

--------------------------------------------------------------------Š E H E R 51

BANJA LUKA

Nekadašnje decembarsko pitanje

GDJE ĆEŠ ZA NOVU GODINU? Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Ozren Tinjić I taman kada su počeli nestajati posljednji tragovi opšteg mahmurluka uzrokovanog nemilim uništavanjem kojekakvih alkoholnih napitaka, a sve povodom josšjedne proslave ”malog godišnjeg odmora”- 29. novembra, Dana republike, a već se tih 60-ih ,70-ih i 80ih godina prošlog stoljeća, Banjom Lukom, poput zaraze, počelo širiti pitanje, koje je neminovno mirisalo na neke nove, nadolazeće mahmurluke. Naime, bez obzira gdje bili, da li na ulici, pijaci, u komšiluku, kafiću, kafani, na poslu, ma bilo gdje, koga god sretnete, slijedilo je neminovno pitanje: ”Gdje ćeš za Novu godinu?” Bili su to dani u kojima ste sretali pomalo umorna i pićem ispijena ali zadovoljna lica i još - pride ushićeno zaokupljena predstojećom Novom godinom. Istina je da decembar još zovu, ne bez razloga prosinac. A kako i ne bi kada su se ljudi dobrano istrošili za Dan republike. Ali, dohakao narod i tome jer, hvala bogu, (nešto kasnije) bilo je čekova, ”zavrne” se koji i eto poštenog dočeka Nove.

Banja Luka se, početkom tih decembara, polako počela ”oblačiti” u svečarsko ruho.

Kao po nekom nepisanom pravilu prvo je ”sriktana” Gospodska ulica. Tada prolaziti tom ulicom djelovalo je, posebno za djecu, kao putovanje bajkom. Raznobojna svjetla, 52

ukrasi i neka prelijepa svečarska atmosfera a posebno bogato ukrašeni izlozi raznih prodavnica sa kojih se pogled jednostavno nije mogao odvojiti. Na kraju Gospodske, ispred ”Zenita” i iza Doma kulture niknuli su, poput gljiva nakon kiše, mnogobrojni štandovi.

Nude se ukrasi za jelke, novogodišnje čestitke a za malu raju, tu je ”ispod” štanda, bilo razno- raznih petardi. Kasnije, širom grada, čula se pucnjava, u najmanju ruku, kao da je počeo III svjetski rat. I dok su djeca sa majkama veselo trčkarala oko štandova njihovi očevi su se usidrili oko svojih ”štandova”, da ne kažem šankova. I mada je većina kukala o besparici - kafane su bile pune. Svakako, glavna tema je bila kako i gdje dočekati Novu godinu? Najpopularnija ali i gotovo nedohvatljiva mjesta za doček Nove godine su bili hoteli ”Palas” i ”Bosna”, pa samim time tada su bili najtraženiji njihovi direktori, Milkan Gojić i Slavko Tadić. Znalo se da će Banjalučane koji se uspiju dokopati ulaznice, zabavljati, za to vrijeme, eminentne jugoslovenske estradne zvijezde. No, kupiti ulaznicu za ova prelijepa (za to vrijeme) mjesta i nije bilo baš lako. Jednostavno, tamo nije mogao svako, bez obzira koliko para imao u džepu. Jednom riječju, postojalo je neko nepisano, pa i prećutno pravilo kome je tamo mjesto a kome nije. Tada je, unatoč činjenici da su svi načelno bili ”drugovi” u Banjoj Luci, bilo itekako puno prave gospode (za razliku od današnjih vremena kada su odjednom svi ”gospoda”!).

Ipak, i za ”malu” raju bilo je itekako lijepih mjesta za doček. Tako je, recimo, bilo na spratu iznad ”Expres restorana”, u privatnim restoranima poput ”Tri fenjera”, kod Gunića i Troke ili na Laušu u ”Dubrovniku”, kod gazde

Adema Šante. Inače je ovaj restoran ostao zapamćen po gostovanjima Zaima Imamovića i mnogih drugih priznatih umjetnika tog vremena. Veselo je bilo i na ”Brionima”, u domu na Šibovima i, nešto kasnije,u restoranu ”Borac” na gradskom stadionu ili u dvorani ”Borik”. Danas, kada gledam na ta vremena, mislim da se ta raja nekako ljepše provodila.

Sitno, ali lijepo i pošteno. Većina je ostajala u svojim domovima, uz TV, komšije, rodbinu…

A u selima i gradskim klanicama slijedio je pravi ” pokolj” janjadi i prasića. ”Stočar” je radio u tri smjene. Užurbano se nabavljao kiseli kupus jer, ko je vidio prvi dan nove godine i ručak bez sarme (e, jeste se ta sarma razvlačila i po tri dana, ako je stari ne poklopa, onako hladnu, sa balkona!). Rasol je bio stara i provjerena taktika da se čovjek riješi neminovnog mahmurluka. Vele stariji ljudi kako je sarma najbolja kada ”odleži” 2- 3 dana, pa se Banjom Lukom, tih pretprazničnih dana, ulicama i sokacima širio onaj neponovljivi miris ovog jela, baš kao noćni mirisi tek pečenog kruha iz mnogobrojnih pekara. A Nova godina, ona se počela slaviti po nekoliko dana prije, čisto zbog ”zagrijavanja”! I znalo se, baš kao i za vrijeme proslava 8. marta, Dana žena ili 1. maja, Praznika rada, ko će biti najviše dopingovan - pripadnici ”jačeg pola”.

Ruku na srce, vala baš nam je bilo teško naći razlog.

P.S. Nove, 1988. i 1989.godinu dočekao sam u svom domu, u društvu svoje majke i svog profesora latinskog jezika iz gimnazijskih dana, Ive Nakića. Možda (ustvari- sigurno) moje najljepše Nove godine! Baš mi nedostaju neki ljudi. No, neka bude veselo i zato: Sretna Vam Nova 2016. godina!

Banjaluka - zapaljeni auto

Banjalučke godine mraka

Izlaz iz tame Napisao: Aljoša Mujagić

Godine 1992. i 1993. dođoše sa svim ružnim događajima koji zapljusnuše naš grad otpadom koji nosi uzburkano vrijeme.

Zima je, i mnogi pokušavaju da prežive ostavši bez posla i prihoda; u vihoru rata trošili su unutrašnje rezerve, kako psihičke tako i fizičke. Dani i mjeseci bez "struje", svijeće, pokušaji da se iskoriste akumulatori iz kola, koja su propadala po avlijama i čekala da ih "mobiliziraju" za potrebe nove vlasti ili da nakon oduzimanja završe negdje na putovima Srbije ili Crne Gore.

Zahvaljujući kolegama iz Čajaveca mnogi akumulatori poslužiše da se upale neonske lampe i makar za kratko razbiju tamu koja nas je kao memla pritiskala. Tu i tamo u pojedinim djelovima grada, gdje su živjeli "arijevci", naziralo se svjetlo upaljenih sijalica koje su nametale misao i pitanje kada će ovo ludilo da prestane. Nažalost, mrak je zakrilio dan, a pogotovo noć u kojoj su povampireni mogli da hodaju i da ruše ono što je izgrađeno nedavno, a da ne govorimo o onome što se izgradi više stotina godina ranije.

Mraku nisu odoljela ni druženja iz preŠEHER 54 BANJA LUKA

dratnih dana te popucaše veze, kada se ljudskost mjerila lijepom riječju i prijateljski pruženom rukom. Nove veze, kao sa Slobodanom i njegovom suprugom Tonkom, jačale su poljuljanu vjeru u ljude i potvrđivale da stara podjela na dobre i loše jedino vrijedi, kada je na površinu, nošena olujom, isplivala nečist. Pitao sam se kako je bilo moguće da se tako pretvaraju i da nisam osjetio ni vidio njihova prava lica. Čini mi se da bi mi bilo lakše da su me nazvali i pitali zašto sam još u gradu, nego što su šutnjom i prekinutim kontaktima, te uniformom, pokazali svoj pravi lik. Grad je bio malen i u periodu kada se nije moglo slobodno hodati po njegovim ulicama susreti su bili neminovni i počinjali i završavali bi okretanjem glave i prolaženjem, kako bismo mi rekli, kao pokraj groblja. Hoćemo li braniti Republiku Srpsku? Bilo je pitanje na koje sam odgovarao potpitanjem: "Od koga?", i sugestijom da uzmu pušku i da idu na neki od frontova na kojima se zločin činio u ime srpskog naroda.

Grad se polako praznio, naročito u ljeto 1992. i kontinuirano tokom narednih god-

ina. Skupljanje potvrda, plaćanje troškova stana, odricanje od vlastite imovine u korist novonastale nemani, bili su jedan od načina da se sjedne u nakrcane autobuse i pokuša preko Save, prvo kroz Bosansku Gradišku i kasnije preko Davora u Hrvatskoj,ili preko Srbije, dočepa slobode i neke od evropskih država koje su nudile utočiste za protjerane.

Evropa je sve znala šta se dešava i prihvatala je izbjeglice dajući im šansu da se kao bakterije rasiju po čitavoj zemaljskoj kugli. Put do Mađarske granice je koštao između 1500 do 2000 njemačkih maraka, pravo bogatsvo koje se davalo za slobodu disanja svježega zraka.

Na jedan takav put krenuo sam sa porodicom ilegalno, putem kojim su predstavnici nebeskog naroda odlazili u bivši glavni grad, bivše nam domovine. Sve pripreme, uključujući lažnu ličnu kartu za suprugu, pokriće za djecu, dio su koji se može posebno opisati. Dolazak u grad okupan svjetlošću, kako mi se činilo milionima sijalica, bilo je nešto što nikada neću zaboraviti. Mrak iz kojega smo došli i pored blještavila činio se svijetao u pokušajima da

se poznanicima pokuša opisati ono što smo doživjeli, a što su njihovi mediji uspješno sakrivali. Nevjerica i neprihvatanje istine, riječi o krivici druge strane, činili su da mrak koji smo donijeli počne da se uvlači u srce i dušu pitajući se jesmo li na njegovom izvoru i da li će nas otrovati.

Jutra su dolazila sa zebnjom. Odlazak u rane jutarnje sate, da se kupi hljeb,jer ga je jedino tada i bilo, po cijenama, u prvim danima, od nekoliko hiljada do nekoliko milijardi dinara, pred kraj našeg boravka. To je bila mogućnost da sa ljudima koji čekaju "hleb" razmijeniš mišljenje i da čuješ kako su Muslimani i Hrvati krivi za sve, da ih treba pobiti. Starci izaprani vremenom su isticali svoje učešće u Nedićevoj kvislinškoj vojsci ili organizacijama mladih koje su, po uzoru na "Hitler jugend", marširale po tom gradu ističući svoj nacionalizam koji nakon mnogo godina iznjedri novo krvoproliće.

Svjetla velegrada nakon boravka u njemu postadoše svjetla tame iz kojega se morao naći novi izlaz koji nam je svijet nudio. Odlazak u tuđinu gdje svjetla otjeraše tamu i dadoše šansu plućima da udahnu slobodu i da odstrane dio nagomilanog tereta, ostavljajući mjesta novoj borbi koja nas je čekala. Izlaz iz tame je označio početak borbe da se ponovo stane na vlastite noge.

Beograd

Porušena Ferhadija

Š E H E R 55

BANJA LUKA

Poezija

Lars GUSTAFSSON: PJESME Poznati švedski pjesnik Lars Gustafsson dobitnik je značajne bosanskohercegovačke nagrade za literaturu – Nagrade “Bosanski stećak” koju dodjeljuje Društvo pisaca BiH. Tim povodom u ovom jubilarnom broju našeg magazina objavljujemo nekoliko njegovih pjesama, u prevodu Ulvije Tanović

Poslije kiše Nebo nakon ljetnje kiše je poput ploče za X-zrake gdje su se svjetlost I magličaste sjene probile. Šuma je tiha i ne čuju se čak ni ptice.

Tvoje sopstveno oko kao prosuta kap ispod oblaka, odraz cijelog svijeta: svijetle i magličaste sjene.

I iznenada spoznaš sebe kakav uistinu jesi: zbunjeni stranac između duše i oblaka, samo tankom membranom slike su dubina svijeta i tama oka razdvojeni.

Sreća Nekoga je u maju probudio zvuk zvona i on se sjetio svih nedjelja svog života, izašao je nesigurnim koracima u svoj vrt i našao tamo više ptica nego ikada prije.

Sjedile su u gomilama na granama, u gomilama na zemlji ali odigoše se lepršavim krilima i odletješe.

Sigurnijeg koraka kročio je u taj osobit dan.

I u najudaljenijem ćošku zelene sjenice on otkri sreću: dva klikera u zemlji koja je kao dvogodišnjak tu sakrio i izgubio i koje nikada poslije nije uspio da pronađe ili se sjeti sve do sada, trenutka koji je bio pravovremen, i to je bila sreća: ležali su tamo ponovo jasno vidljivi, i nedotaknuti. Kako su se samo presijavali na toplom svjetlu!

56

Poezija

Džabir Maglajlić: Ljudstvo MESUD (Švedska) Blage riječi, osmijeh prije svega, bješe vrijednost grada nam bivšega, fudbal, Borac, i posao, zna se, a najmanje mislio je na se. Čovjek pravi u radosti, muci, znanje svoje dade Banjaluci.

Tiha voda koja stalno gradi, dajuć mjesta ljudima i nadi.

A još pjesme, džudo i ostalo, banka, pištolj, pare, Abacija, neka bude, bilo i ostalo, Joco glavni, vrbaska nacija.

Venecija, kućica i cvijeće, Joco gleda kud se koja šeće, banjalučke ljepote se množe, ni jedna mu odoljet ne može.

RIJEKALUKA Šteta da nas ne vode još takvi, koji uvijek izlaz naći znaju, a ne neki, zli, baš nikakvi, što za druge ljude i ne haju.

U Švedskoj je novo gnijezdo svio, ali nije grad zaboravio, gradi stalno mostove vezene, za druženja i za uspomene.

Gaildort, Njemačka, decembar 2011.

ZDRAVERE Joci Bojoviću Oj, Zdravere, na četiri strane, uz bukove, brane odabrane, dajak sijeva, uz Studenac leti, pet-šest cura, kako kad se sjeti.

HO-RUK viče masa sa Vrbasa, pokazat će njima Joco dasa, kad zaviču: Robuj, robuj, robe, a on s jednom, a ne s ruke obe.

Prvi trokut Banjaluke grada, minimalke bijele tu su bile, Vrbas miris, mnoga riba strada, mladice su o tom mnoge snile.

Našim Banjalučanima Pozdrav Tonki, lijepa stasa, crna oka i vilinog stasa.

Da je bilo i prilike male, sigurno bi stigla i do Scale.

Uz Ivana, rentgena iz Gruda, dođe Rijeci kad bi – kojekuda.

Stiže Rijeci, gradu Banjaluke, što ih primi uz velike muke.

Eso, Feđa, Veremi i Dujse, Pa sa svakim bar pomalo čuj se, Komšo, Biol, Emira i Vesna, gledaj korzom, i slijeva i sdesna, Aco, Džemil, Olivera, Mile, banjalučke adrese su bile.

Cincar, Jarak, Enisa i Džaja, sve poznata banjalučka raja, stizala je ovdje i bez plana, iz svog grada grubo otjerana.

Stiže tako dio Banjaluke, sa Vrbasa pa do morske luke.

Velika muka bila Banjaluka, od vrbaske posta morska luka.

Eso blagim humorom vas grije, ni statika nije što je bila, u nama se sada uspravila, sedra koju Vrbas čuva, krije.

Njemačka, 25. 12. 2011.

57

Humanitarna akcija prikupljanja ekonomskih sredstava za kuhinju Merhameta u Banja Luci

Savez Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović 0739872284 PlivitTrade AB Västervik Amir Golalić 0702538095 Merhamet MDD Švedske Fehim Halilović 0705552717 Spisak udruženja, sekcija i kontakt osoba za humanitarnu akciju kuhinje Merhamet Banja Luka Udruženje Banja Luka Göteborg Esma Kitan 0768994090 Sekcija Banjalučana Växjö Sadik Beglerović 0739035273 BH Asocijacija mladih ”Banja Luka u srcu” Emir Vajrača 0761322289 Aktivitet Centar sekcija ”Kastel” Halmstad Safet Karahalilović 0736162721 Banjalučka sekcija Norrköping Faruk Sarajlić 0703606957 Banjalučka sekcija Motala Nusreta Garčević 0701152015 Udruženje Banjalučana Malmö Ibrahim-Braco Hadžidedić 0722633167 BF ”Bosna” Landskrona Lejla Arnautović 0762356410 Udruženje Banjalučana Örebro Izet Nadarević 0736534034 Sekcija Banjalučana Nyköping Ameldina Jakupović-Bajrić 0736901711

Humanitarna akcija i zadnji dan uplata trajaće do 15. Marta 2015. Godine. Prikupljenim sredstvima kupiće se prehrambeni proizvodi direktno od Klasa i Vispaka posredstvom PlivitTrade AB i Merhameta Švedska, a u skladu sa potrebama kuhinje Merhameta Banja Luka.

Uplate vaših donacija možete vršiti preko gore navedenih organizacija, udruženja, sekcija uz prethodnu konsultaciju kontakt osoba.

Za uplate izvan Švedske možete koristiti bankovni broj računa u EUR-ima: IBAN: SE81 8000 0830 5523 7676 2247 BIC(SWIFT): SWEDSESS Na ime: MERHAMET MDD SVERIGE, Hum.för.

BOX 1099 74528 ENKÖPING sa naznakom KUHINJA-BL i u poruci upisati ime pošiljaoca ( organizacija, poduzetnik…)

Ovom prilikom pozivamo sve ljude dobre volje, organizacije, udruženja, privrednike i ostale da svojim dobrovoljnim prilozima i donacijama pomognu rad Merhametove kuhinje u Banja Luci.

ŠEHER 58 BANJA LUKA