Šeher Banja Luka 42

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 42 - MART-APRIL - 2016. - MOTALA - GODINA VIII

Uvodnik Riječ urednika

Veliki dan za sve dobronamjerne Banjalučane Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Banja Luka je ovog 7. maja bila u centru bh. javnosti, pa i šire, jer je napokon, nakon 23. godine od njenog zločinačkog rušenja, svečano otvorena Ferhatpašina džamija. Mnogi su Banjalučani, među njima i moja porodica, upravo tog dana, 1993. godine, definitivno morali da napuste svoje rodno prebivalište. Rušenjem Ferhadije i Arnaudije dato nam je na znanje da u Banjaluci nema mjesta za suživot, razumijevanje i toleranciju. Dvadeset tri godine poslije sa istog mjesta odaslane su upravo te poruke koje ipak bude nadu za normalnija vremena i održivi povratak.

Ferhadija nije samo čudesni vjerski objekt, ona je i kulturni spomenik pod zaštitom UNESK-a, nulti kategorije, i jedan od zaštitnih simbola grada Banjaluke. Kao takva dugo je bila ponos svih građana, sve do tih nesretnih majskih dana 93, godine.

I mi, kao Savez i pojedinačno, malim dijelom smo pomogli obnavljanje banjalučke ljepotice, pratili smo njeno ponovno rađanje, obilazili gradilište. Sjećam se dobro razgovora sa inžinjerom Seadom Pašićem, vođom projekta podizanja Ferhadije, i tadašnjim Muftijom Banjalučkim, Edhemom ef Čamdžićem, koji su nam pričali o ogromnim poteškoćama koje su pratile ovaj zahtjevni poduhvat, ali i njihov čvrsti stav da će ona zablistati istim sjajem kao što je sjajila prije rušenja. Taj proces je trajao punih 15 godina od dobijanja dozvole za ponovnu izgradnju pa do njenog svečanog otvaranja.

A na samom otvaranju lijepo je bilo vidjeti najviše predstavnike četiri velike konfesije, koje su vijekovima na ovim prostorima živjele u uzajamnom razumijevanju, kako šalju prisutnima razumne poruke koje govore o suživotu, pravdi, miru i poštovanju različitosti. Lijepo je bilo i vidjeti velikog čovjeka i humanistu, Biskupa banjalučkog, Franju Komaricu, kako se moli bogu zajedno sa vjernicima islamske vjeroispovjesti u samoj Ferhadiji. Izabrali smo za vas nekoliko izjava najviših zvaničnika koji su prisustvovali ovom svečanom otvaranju. Drago nam je da je sve proteklo u najboljem redu, a nekoliko hiljada prisutnih Banjalučana i ljudi koji su došli iz drugih gradova i zemalja mogli su biti zadovoljni viđenim. A da je prije prilikom polaganja kamena-temeljca za obnovu Ferhadije bilo prisutno 1000 policajaca kao danas, ne bi se sigurno desio napad na okupljene vjernike i tom prilikom ne bi stradao Murat Badić i ne bi bilo povrijeđeno oko 150 osoba. Među njima, nažalost, i moj najbliži rođak, u to vrijeme penzioner, Avdo Filipović. Bile su to strašne scene i ne ponovilo se.

Ovaj broj će malo kasniti, ali se iskreno nadam da ćete vi, naši vjerni čitaoci, uvažiti ovaj opravdan razlog, jer upravo je Ferhadija taj razlog.

Vi, naši vjerni čitaoci, sponzori, naša udruženja i institucije, dobit će te uskoro na vaše adrese, novi broj magazina “Šeher Banja Luka”.

U Švedskoj se ove godine održava takmičenje za pjesmu Eurovizije, a u Štokholmu će se uskoro pojaviti i bosanskohercegovački predstavnici. Prikupljena su neophodna ekonomska sredstva, i sada je na našoj malobrojnoj ekipi, koja je već na licu mjesta, da dostojno predstavi našu domovinu i uđe u finalnu večer. Važnu ulogu u realizaciji cijelog projekta, uz mnogobrojne sponzore, imala je i brojna Dijaspora i ovim putem se zahvaljujemo svim donatorima. A našim predstavnicima, Dalal-Midhat Talakić i Fuadu Backoviću Deen-u, poželimo, još jednom, mnogo uspjeha u Štokholmu. Na nama je da glasamo, ma gdje se nalazili na zemaljskoj kugli.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Ferhadija

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Banja Luka s Ferhadijom opet nalazi sama sebe...............................................4 Reportaža: Ferhadija.............................................................................................6 Kolumna: Da nije žalosno bilo bi smiješno........................................................8 Dan Banja Lukle: Još jedno sjećanje na rodni grad........................................10 Kolumna: Paganska poema.............................................................................12 Kolumna: Demijan Hirst Gospodar muha...................................................14 Kolumna:Oči grada.......................................................................................16 Njeno veličanstvo knjiga..............................................................................18 Ljudi su upućeni jedni na druge..................................................................20 Na putu za Damask(4): Sol od Tarzusa.......................................................22 Sjećanje: Stambene zgrade između dva svjetska rata..............................24 Babije uho......................................................................................................26 Sjećanje: Borac na vrhu Evrope..................................................................29 Putujući Švedskom: Kungsbacka komuna.............................................34 Stotinu hiljada tisuća................................................................................38 Mjesto u slici grada.......................................................................................40 Učitelj u ratnim uslovima.............................................................................42 Indija: Zemlja raskošne historije..............................................................44 Imam divnu priču koja traje... ............................................................46 Promocija knjige: Istina i samo istina.........................................................48 Ljudi koji su ostali u mome srcu..................................................................50 Čardak ni na nebu ni na zemlji.....................................................................52 Život među cvrkutima...............................................................................54 Poezija.......................................................................................................56 Vicevi..............................................................................................................57

str.4 Muhamed Filipović:

Banja Luka s Ferhadijom opet nalazi sama sebe

str.34

Kao koračanje u svijet bajki

s t r: s tr. 10

Još jedno sjećanje na rodni grad

Imam divnu priču koja traje ŠEHER 3

BANJA LUKA

Povodom obnove džamije Ferhat-paše Sokolovića

Banja Luka s Ferhadijom opet nalazi sama sebe Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ preneseno iz “Dnevnog avaza”

Na nesreću čovječanstva, postoje i takvi ljudi, zapali u duboku zabludu koji su mislili, sa stajališta njihovih u svim, pa i u našem vremenu prevaziđenih ideja, da rušeći bogomolje, mjesta kozmičkog razumijevanja i ljubavi i ljudskog bratstva naređenog nam od Boga, mogu da prave historiju, koji su, između ostalih, počinili i takvu ludost da su mislili da iz Banje Luke mogu dinamitom ukloniti nešto što je njen trajni simbol, što je bilo uvijek mjesto ljudskog razumijevanja i veza među ljudima, što je ne samo zbog svoje ljepote nego upravo zbog toga bilo razlog ponosa svih Banjalučana i čuvar tradicije ljudskog razumijevanja, a to su naše bogomolje, džamije, a među njima najljepša od svih Ferhadija.

Ponos generacija Tako je došlo do rušenja svih, pa i Ferhat-pašine džamije čuvene i po ljepoti i skladu svih arhitektonskih i urbanističkih mjerila po kojima joj je graditelj izabrao mjesto i izgled, neprevaziđenih ŠEHER 4 BANJA LUKA

na našim prostorima, Ferhadije džamije, ponosa generacija Banjalučana.Bilo ružno, užasno, ali kao sve zlo i svaka rugoba na ovom svijetu, nasreću, zakratko i evo Ferhadije opet u Banjoj Luci, a s njome njenog najvažnijeg graditelja Ferhat-paše Sokolovića.Ferhat-paša Sokolović bio je ne samo veliki osmanski vojskovođa nego i čovjek širokih vidika, zamisli i ostvarenja. Među najznačajnija njegova ostvarenja spada svakako i odluka da se ono naselje koje će postati velika Banja Luka dogradi i proširi i definitivno urbano osmisli spajanjem Gornjeg i Donjeg Šehera i da se time iz uskog klanca između Šehitluka i Graba za novi grad otvori široko Lijevče polje kao prostor njegovog budućeg razvoja. Kao čovjek velikih zamisli on je učinio bitne korake u postavljanju osnova za stvaranje urbane strukture budućeg grada, one koja je i danas u njegovoj osnovi. Tu novu strukturu grada on je odredio sa dva ključna i genijalno zamišljena i ostvarena građevinska poduhvata, a to su izgradnja prave, devet aršina široke popločane ceste, koja je vodila od Gornjeg Šehera, zapravo od mosta na Suturliji, do Bojića Hana, kao krajnje tačke pružanja tadašnje gradske zone.

Na tu longitudinalu on je postavio upravno položenu drugu cestu koja je od nekadašnje Hadžihalilovića džamije na Mejdanu dolazila iz pravca Tešnja, Travnika, Maslovata, Kotor-Varoši i Čelinca vodila uz potok Đurđevac do Vrbasa i preko ćuprije na Vrbasu kod nekadašnje Hilmijine kafane i Harbašove pekare, prelazila ćupriju koja je direktno ulazila u tvrđavu Kastel i iz nje izlazila na mjestu nasuprot nekada poznate Šarine slastičarne i Safikadinog mezara, dalje pored čuvene mesare Fadila Bojića i zgrade kulturnog društva “Fadilet”, Zembine kafane i Hadži hafiza

Kovačevića kuće, Raskanove tapetarske radnje i Parića ćevabdžinice, pružala se pravo do Arnaudije džamije i dalje ka cesti koja je vodila prema Bronzanom Majdanu i Sanskom Mostu. U presjeku ove dvije ključne komunikacije, na tački koja je topografski najviša u cijelom gradskom području, Ferhat-paša je smjestio svoju džamiju, jedan od najljepših primjeraka klasične osmanske sakralne arhitekture koja je s pratećim zgradama i mezarlukom postala centralna tačka i mjesto od kojeg se mjerilo sve u smislu orijentacije u daljinu i širinu u nastajućem gradu. Ferhat-paša je gradnjom ovih komunikacija, koje su i danas u osnovi strukture grada, dao budućoj velikoj Banjoj Luci bitni doprinos ne samo izgradnjom urbanističkog koda strukture grada nego i izgradnjom mnogih drugih zgrada, kao što su bezistan, karavansaraj, medresa, čaršija s tri stotine radnji, poznata kasnije kao rejon Hanište, i sve druge institucije nužne da Banja Luka po mjerilima tadašnje kategorizacije gradova postane šeher, kakvim se do tada u cijeloj Bosni moglo zvati samo Sarajevo.

Genijalna zamisao Medresa, mekteb, kiraethana i kutubhana bile su locirane na velikom prostoru uz samu džamiju, dok je oko džamije bila koncentrirana čaršija i to po strogo određenom ključu po kojem je pazarište za svakojaku robu i stoku bilo na jednoj zadnjoj strani, uz rječicu Crkvinu i okrenuto prema rijeci Vrbasu (čuvena Govedarnica), a čaršija s dućanima i zanatskim radnjama ka drugoj nasuprot

džamiji, a između njih su postavljene zgrade koje su bile za opću upotrebu. Ono što ovu zamisao čini genijalnom je mjesto gdje je izgrađena džamija koje je bilo topografski najviša tačka u odnosu na sve ostale nizinske predjele čiji je i sama džamija bila dio.

Tako je sa šerefeta džamije bilo moguće vidjeti sav gradski atar i sve zgrade koje su okruživale džamiju. Munara je bila vidljiva sa svih mjesta s obje strane Vrbasa, a ne samo s Pobrđa, koje je bilo mahala izgrađena na brdu iznad Arnaudije džamije.

Tako je Ferhadija, kako je od milja u narodu nazvana ova džamija, bila u svakom pogledu ne samo vizualno, komunikaciono i orijentaciono nego i duhovno centralno mjesto grada i to je ostala do danas uprkos divljačkom i krajnje glupom pokušaju da se rušenjem te divne džamije, tog spomenika najvišeg ranga u kulturi uopće, istjeraju muslimani i islam iz grada koji je procvjetao upravo posredstvom dolaska islama i djelovanjem niza muslimanskih prvaka koji su stolovali u Banjoj Luci i u vrijeme kada je ona bila centar Ejaleta Bosna, koji je utemeljio njegov prvi valija Ferhatpaša. Ali, i kasnije, kada to više nije bila, ali je ostala njena neprispodobiva arhitektonska i urbana ljepota i njen duh, koji, eto, ni taj izljev divljačke mržnje nije mogao ukloniti, jer su je odani ljudi i pravednici među onima koji nisu muslimani obnovili u punom svjetlu i slavi njene historije kao duhovnog centra i umjetničkog djela prvog reda po kojem je jedino Banja Luka ušla i trajat će dok postoji u analima historije ljepote gradnje i slave ljudskog postojanja.

ŠEHER 5

BANJA LUKA

Reportaža

Ferhadija Program svečanog otvaranja je započet učenjem Kurana hafiza iz Turske, a nastavljen obraćanjem gostiju.U vjerskom dijelu programa nastupili su učači Kur'ana iz Turske i BiH, a izvedeno je i nekoliko ilahija koje je izveo hor Gazi-husrev begove medrese. Pred sami čin presijecanja vrpce, dovu je proučio Mustafa efendija Cerić, bivši reisu-l-ulema IZ u BiH. Svečanim presijecanjem vrpce, Ferhadpašina džamija u Banjoj Luci i zvanično je otvorena.Vrpcu su zajedno presjekli predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, turski premijer Ahmet Davutoglu, Husein efendija Kavazović, reisul-ulema Islamske zajednice u BiH, Mehmet Gormez, predsjednik Uprave za vjerske poslove Republike Turske (Diyanet) i muftija banjalučki Osman efendija Kozlić.

Nakon presjecanja vrpce, u Ferhadiji je klanjan podne-namaz.

Među zvanicama su se nalazili, premijer Republike Turske, Ahmet Davutoglu, ambasadorica Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, Maureen Cormack, Jonathan Moore, šef Misije OSCEa u BiH i Denis Zvizdić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović, premijerka RS-a, Milorad Dodik, predsjednik RS-a, Mladen Ivanić, član Predsjedništva BiH i mnogi drugi.

bi postali robovi ovakvih đavolskih nakana. Čvrsto vjerujem da nas je sve isti Bog stvorio i da smo dužni činiti jedni drugima dobro, a ne zlo. To je obaveza svakoga, osobito onoga koji vjeruje u Boga. Kao vjernik, molim Boga da svojim blagoslovom prati sve vas vjernike muslimane koji ćete mu se u ovom domu klanjati.“

Episkop Jefrem, vladika banjalučki “Čestitam otvaranje Ferhadije i dobro mi je poznata radost koju osjećaju muslimani danas. Nadam se kako će Ferhadija nastaviti da širi svoju duhovnu misiju kako je to činila i do sada. Uvažavajući tuđe, najbolje poštujemo svoje. Bez toga niko neće vidjeti Boga. Zbog toga, želim da i ova bogomolja produži svoju duhovnu misiju jer bogomolja je mjesto gdje vjernik uvijek iznova sakuplja snagu za život.”

Izjave: Turski premijer Ahmet Davutoglu "Ako nas neko pita zbog čega smo ovdje, došli smo zbog ljepote, zbog bratstva, zbog svih naroda.

Bilo smo nekada ovdje, sada smo ovdje i bit ćemo ovdje zauvijek.

BiH je jedno srce sa svim svojim različitostima, a dijeliti BiH značilo bi dijeliti to srce. Ne može se odvojiti Banja Luka od Sarajeva ili Mostar od Banja Luke. Došao sam da vas sve pozdravim iz srca, ali i prenijeti selame i pozdrave. BiH ima 78 miliona prijatelja u Turskoj.

Vijest o rušenju Ferhadije 1993. primio sam u Maleziji u društvu prijatelja, odnosno svojih studenata iz BiH. Kada je u Maleziju došao Alija Izetbegović zajedno smo plakali. Gradilište Ferhadije posjetio sam 2011. kao ministar vanjskih poslova te sam tada izdao naredbu da se učini sve što je u moći Turske da se okonča njena obnova."

Franjo Komarica, biskup banjalučki "Tog 7. svibnja 1993. kada je u drugom dijelu Banja Luke srušena katolička bogomolja, izrazio sam tadašnjem muftiji banjalučkom sućut. Napisao sam: dok ovoj zemaljskoj pravdi prepuštamo kažnjavanje zločina, molimo Boga milostivoga da nas sačuva kako ne 6

ŠEHER

BANJA LUKA

Jakob Finci, predsjednik Jevrejske zajednice u BiH “Obnova Ferhadije je dokaz da se sve može kada se radi zajedno i da je ovo način kako treba da se živi na ovim prostorima. Poželio bih da više nikada ne prisustvujemo izgradnji srušenih objekata, nego da gradimo nove.”

Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović “Za one koji su Ferhadiju srušili neka ovaj dan bude trajna opomena. Htjeli su srušiti kontekst suživota u BiH. Oni to nisu i neće nikada ostvariti. Poruke upućujemo zajedno sa predstavnicima srpskog naroda koji su učestovali u obnovi Ferhadije. Ferhadija svojom monumentalnošću i ljepotom povezuje ljude različitih kultura i svjetonazora, u obnovi različitih ljudi nacija i vjera. Zvoni i ezani nikada nisu jedni drugima smetali u ovoj zemlji, već su se nadopunjavali. Među stotinama objekata kulture koji su obnovljeni, a neki od njih su dio svjetske zaštićene baštine UNESCO-a, Ferhadija je najljepša među njima.U svojoj punoj simbolici obnavljanje Ferhatpašine džamije potvrda je pobjede života i nade čvrstog uvjerenja da

Reportaža ćemo na ovim prostorima nastaviti živjeti zajedno. Obnavljanje Ferhadije simbol je trajnog povratka Bošnjaka na ove prostore jer božje kuće nisu samo mjesto za obavljanje molitve nego i potvrda opstojnosti naroda koji se u njima mole.”

Muftija banjalučki, Osman ef. Kozlić “Ferhadija je otvorenih vrata za sve one koji je poštuju. Muslimani dolaze na otvorenje džamije da podjele radost zajedno sa onima koji su pomogli da se ona izgradi. Veliki dan je ovo za sve nas u gradu na Vrbasu. Danas je dan radosti muslimanima Banja Luke, građanima ovog grada, ali i svima onima koji su danas došli u ovaj grad. Radost je posebno veća, zbog toga što su radost iskazali i mnogi građani Banja Luke koji nisu muslimani ili vjernici uopće, jer među donatorima se nalaze i Žarko i Branislav.”

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Husein ef. Kavazović “Muslimani, pravoslavni, katolici i Jevreji zajedno s drugim građanima mogu i treba da grade zajedničku kuću mira i sigurnosti na tlu Evrope. BiH i grad Banja Luka današnjim događajem navješćuju da taj napor ima budućnost. Ferhadija jeste bila sklonjena od vaših pogleda, ali sam uvjeren da nikada nije bila sklonjena iz vaših srca. Ovo je radostan dan za sve. Bog ljude stvara u različitim plemenima kako bi se upoznavali. Naši preci dobri Bošnjani sredinom su prošlog milenija prigrlili islam i svoj daljnji kulturno-civilizacijski hod nastavili kao muslimani. Džamija koju je Ferhat-paša sagradio krajem 16. stoljeća izraz je njihove prve privrženosti islamu i potvrde da javno posvjedoče svoju vjeru i svoj identitet. Okupljeni u Banjoj Luci povodom svečanog novog povjeravanja Ferhat-pašine džamije ovom gradu na čuvanju, mi danas svjedočimo o obnovi vjere u univerzalno dobro, u trijumf svjetla nad tamom koja se bila nadvila nad nama. Svjetlost koja se probija s ovoga mjesta prema drugim krajevima naše domovine Bosne i Hercegovine govori nam da mržnja uzmiče, da povjerenje jača i da će izmirenje ojačati naš slabašni i napaćeni duh.”

bi bilo najbolje da političari i nisu govorili. Najvažnije da su se obratili predstavnici vjerskih zajednica, a posebno Islamske zajednice. Kada se političari umješaju u ovakve stvari, onda to nije dobro, ali sam bio na otvaranju džamije i želim da odam priznanje banjalučkom muftiji Osmanu Kozliću, koji je uložio napor da dođe do ovog dana. Zahvalan sam Kozliću što je osigurao da ovaj dan protekne dostojanstveno. Banja Luka je danas obnovila Ferhadiju, ranije hram Hrista spasitelja, a obnovljena je i katolička crkva na Petrićevcu i to govori da Banja Luka i RS podržavaju obnovu porušenih vjerskih objekata u ratu i normalizaciju ukupnog života. Čestitam vjernicima islamske zajednice jer su dobili obnovljenu Ferhadiju, čemu je pomogla i RS.”

Fakta Ferhat-pašina džamija, poznatija kao Ferhadija, bila je središnji objekt u Banjaluci i jedno od najvećih dostignuća islamske arhikteture 16. vijeka u BiH. Ferhadija je izgrađena 1579. u klasičnom otomanskom stilu. Njezin neimar je nepoznat, ali je poznato da je bio učenik Mimara Sinana Izgradnju džamije je financirao Ferhat-paša Sokolović. U kompleksu Ferhadije su se također nalazila i 3 turbeta: Ferhat-paše, njegove unuke Safikadune i njegovih barjaktara, željezna i kamena ograda s česmom u kutu, šadrvan i staro mezarje u vrtu. Kasnije je kompleks dopunjen sa sahat-kulom izgrađenom nedaleko od Ferhadije. Džamija je bila 18m široka, 14m dugačka, a vrh kupole je bio 18m visok. Munara je bila 43m visoka. Ferhadija je uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine 1950., a kasnije je bila uvrštena na listi spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u.

Dan rušenja Ferhadije - 7. maja - u Bosni i Hercegovini je proglašen kao službeni Dan džamija.

Obnova džamije koja je porušena tokom rata počela je 2001. godine, a u to je uloženo oko pet miliona evra. Rekonstrukcija džamije je i dalje kontroverzna tema u Banjoj Luci zbog njezine istaknute lokacije u gradu, a rekonstrukcija je bila otežana zbog problematike njene autentične rekonstrukcije. Preliminarne studije o autentičnoj rekonstrukciji džamije pripremio je Arhitektonski fakultet u Sarajevu.

Pripremila Redakcija “Šeher Banjaluka” Foto Slobodan Rašić Bobara

.

Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik “Ferhadija džamija, koja je danas svečano otvorena u Banjoj Luci, šalje poruku zajedničkog života. Svi koji žive u ovom gradu treba da poštuju pravo svih drugih da izražavaju vjeru, kao i činjenicu da svi zajedno u miru moramo da gradimo zajedničko društvo. Možda ŠEHER 7

BANJA LUKA

Na margini presude Radovanu Karadžiću

Da nije žalosno, bilo bi smiješno Tekst: Reuf Jakupović Nisu prošla ni 24 sata nakon što je 24. marta ove godine Radovan Karadžić, prvostepenom sudskom presudom osuđen na četiri decenije robije, a ministri i predsjednik Vlade susjedne nam Srbije sjedoše u svoje udobne fotelje da razmotre situaciju koja bi se možda mogla dogoditi nakon ove, za njih neočekivane presude. Ne sjećam se da je ovakvom brzinom sazvana i vanredna sjednica Vlade povodom katastrofalnih poplava u maju 2014. godine. A mora se priznati da prvostepena presuda jednom državljaninu druge, pa makar i susjedne države i katastrofalna poplava u vlastitoj državi ne mogu imati znak jednakosti kada je u pitanju njihov značaj za državu.

Međutim, nije se Vlada bavila osuđenikom, koji je rođen u četničkoj porodici u Šavniku, najmanjoj opštini jedne od najmanjih država svijeta, a koji se kasnije doselio u Sarajevo, da bi se na kraju skrasio na Palama. Ne, Vlada se bavila pitanjima zaštite Republike Srpske (u daljem tekstu RS) te vaskolikog srpskog življa u njoj. Ali zaštitom od koga, od kojih dušmana? Od eventualnih, rekoše na sjednici.

Dakle, od dušmana kojih može da bude, a može i da ne bude.

Krvava prošlost No, možda se može i razumjeti ta briga Vlade Republike Srbije za RS, to čedo rođeno na početku 90-ih godina prošlog stoljeća, za čiji je dolazak na svijet uslove stvarala i sama Srbija. Jer, ako ćemo pravo, to čedo je slabašnog zdravlja. A takvog je zdravlja od rođenja pa evo sve do danas, a sve su prilike da će tako biti i do odlaska na onaj svijet. Da vidimo sada zbog čega je RS oduvijek slabašnog zdravlja. Pođimo redom.

Prvo, RS je začeta vjestačkom oplodnjom u laboratoriji najpoznatije velikosrpske klinike poznate pod zvučnim imenom SANU. 8 ŠEHER

BANJA LUKA

Drugo, rođena je kao nedonošće, skoro četiri godine prije vremena. Naime, rođena je samoproglašenjem u januaru 1992, a trebala se roditi (ako se uopšte i trebala roditi) na dan potpisa Dejtonskog sporazuma u novembru 1995. godine.

Treće, ni samo njeno dolazenje na svijet nije bilo prirodno – rođena je pomocu carskog reza (oštrim nožem i uz obilno krvarenje).

Oštar nož i obilna krvarenja pratiće ovo nedonošće sve do novembra 1995. godine. Četvrto, kao niko drugi od završetka Drugog svjetskog rata, RS je u prve četiri godine života kronično bolovala od mnogih vrlo teških bolesti. Da pomenemo samo one najznaćajnije: progon, istrebljenje, ubistva, barbarstvo, deportacije, prisilno preseljenje, teror, napadi na civile, uzimanje talaca te genocid, kao najopasnija od svih pobrojanih bolesti.

Mada se poodavno znalo od čega je sve bolovala RS, tek je 24. marta ove godine to ozvaničeno sa najvišeg mjesta. Naime, Haški tribunal, ta najpoznatija i najautoritativnija klinika na svijetu, tog je dana vrlo decidno objasnila svima u svijetu od kakvih je kroničnih bolesti bolovala RS. Učinio je to cijenjeni specijalista Haškog tribunala, Južnokorejac OGon Kwon, nakon višegodišnjeg analiziranja svih relevantnih činjenica vezanih za ove bolesti RS. Peto, nedugo nakon što je stala na svoje klimave noge, RS biva napuštena od svoje majke. Naime, njena majka Biljana Plavšić otišla je na privremeni rad, najprije u Hag (Holandija), a potom u Švedsku. Nakon više godina vratila se nazad, ali ne svom čedu.

Digla je ruke od njega. Počela je obilaziti crkvene objekte i ispovijedati se. Ko zna, možda je izrazila i kajanje zbog svog nepromišljenog začeća. Šesto, ni otac RS, kosati Radovan (kasnije ”prekršten” u Jadovan) Karadžić nije baš

mario za svoje dijete nakon što je ono, kako rekosmo, stalo na klimave noge. Najprije se kojekuda skrivao od njega, a onda se skrasio, a gdje drugdje nego u majčici Srbiji. Poznat kao srebroljubac još od vremena kada mu se RS nije ni rodila, mlatio je pare po Srbiji baveći se onim što najbolje zna – nadriljekarstvom. Radio je na crno. Kažu da je pare trošio i na ljubavnic(u)e. I kada je Srbija konačno rekla ne njegovom radu na crno, ovaj šavnički seljak odlazi na rad u inostranstvo.

Kao i Biljana mu, skrasio se u Hagu. I danas je tamo. Vrlo je vjerovatno da mu vlastito dijete, njegova RS, ne pada ni na pamet. On se, jadnik, o sebi zabavio. S druge strane, njegovo čedo, njegova RS ga nije zaboravila. I danas ga doživljava i slavi kao oca koji ju je napravio ili, narodski rečeno, ”sklepao”. Kao da se očinstvo samo u tome ogleda. Išao bi ovaj ”gastarbajter” kući, ali ”poslodavac” ne da.

Kako sada stoje stvari, najvjerovatnije je da će i umrijeti željan Šavnika, Sarajeva, Pala...

Sedmo, RS je, nakon što ju je otac napustio, promijenila nekoliko očuha, ali se ovaj posljednji najviše zadržao uz ovo slabasno stvorenje. Milorad Dodik alias Baja iz Laktaša, jer o njemu je riječ, već više od jedne decenije vodi brigu o RS. A kako vodi brigu o tom slabašnom stvorenju dovoljno govori činjenica da je RS već duže vrijeme stalno prikopčana na aparat za transfuziju, pomoću kojeg joj se, kako ne bi pala u komu, u njen slabašni organizam kao krv upumpavaju nepovoljni međunarodni krediti. A i to ne može vječno trajati. Očuh Dodik, slično kao i otac Karadžić, srebroljubac je i mlati pare. Kažu da i obilato krade. Ostalo mu to kao poslijedica ”pelcovanja paprika” i ”rora u vreći krompira”, za sto je bio pravi maher, kao i otac mu. Nema, Dodik, šta nema. I ptičjeg mlijeka kažu da ima - dok njegova RS prebire po kontejnerima. A i njih, kontejnera je sve manje i manje.

Kolumna Apsurdna sadašnjost No, da se vratimo na pomenutu sjednicu Vlade Republike Srbije. Kako rekosmo, uvaženi predsjednik Vlade i njegovi ministri izraziše bojazan da bi dušmani, kojih može da bude, a može i da ne bude, mogli ”dohakati” RS odnosno ispratiti ovu vještačku tvorevinu na onaj svijet. A takvih dušmana nije da nema, samo ih nema niti će ih biti dovoljno za takvo nešto. A skoro da bi bila i šteta da ovakve tvorevine nema. Ona je po mnogo čemu unikatna. Ako nije pretenciozno, ona je unikat čak i u cijelom svijetu.

Prvo, to je jedina tvorevina na zemaljskoj kugli u kojoj većina njenih građana doslovno mrzi državu čiji sastavni dio je i ta tvorevina.

Drugo, jedino u toj tvorevini njeni građani, evo već više puta, većinom glasova biraju svog sadašnjeg vođu Milorada Dodika na diktatorsku funkciju, a da ih niko na to ne prisiljava.

Kao što znamo, takav slučaj nije čak ni u Sjevernoj Koreji, čiji se diktator Kim Jong-un bira”pod moranje”.

Treće, jedino u toj tvorevini većina građana ne navija za sportiste koji reprezentuju njihovu državu nego za protivničke sportiste. I to čak i onda kada njihovi sugrađani nose dres sa državnim grbom. Četvrto, to je jedina tvorevina u kojoj vladajuća partija za jedan glas na izborima daje jednu flašu piva, istina kvalitetnog, domaćeg. Na taj način se ostvari pobjeda na izborima, ali se, mora se priznati, poboljša i poslovanje domaće pivare. A i to je nešto, zar ne.

Peto, to je jedina tvorevina čija vlada proslavlja godišnjicu katastrofalne poplave, koja je, pored neprocjenjive štete, odnijela i desetine ljudskih života. Ta prošlogodisnja majska proslava biće upamćena i po bijelom šatoru, koji je bio podignut specijalno za ”krkanluk probranih”. Naravno, krkanluk na teret poreskih obveznika. Kad smo već kod poplave, biće upamćceno i da je predsjednica vlade te tvorevine u vrijeme poplave gordo gazila poplavljenim područjem u bijelim čizmicama. Kao da je htjela da žitelje RS podsjeti na narodnu izreku ”čistoca je pola zdravlja”, koju ne treba smetnuti s uma ni kada je poplava u pitanju. Šesto, jedino se u ovoj tvorevini kaže da i od najgoreg ima gore, što je, kao što znamo, svojevrstan apsurd. Možda, između ostalog, i zbog ovoga neki ovu tvorevinu nazivaju Apsurdistan.

Sedmo, jedino u ovoj tvorevini vijesti na TV počinju izvještajima o aktuelnostima iz susjedne zemlje (pogodite, koje), a ne iz vlastite države, pa čak ne ni aktuelnostima iz same tvorevine.

”Svijetla” budućnost S ovakvim unikatnostima, a nabrojane su samo neke, te uz neke ”dorade” mogla bi RS, a posebno njena metropola Banja Luka, postati turistički hit. A onda bi sve krenulo na bolje

.Da vidimo sada šta je to što bi trebalo doraditi u RS odnosno u Banja Luci.

Prvo, u gradskom parku Petar Kočić u Banja Luci bi se mogao izgraditi mauzolej, u kojem bi se izložilo balzamovano tijelo oca RS, Radovana Karadžića. Naravno, kada se ono isporuči matici zemlji. Za mauzolej se može upotrijebiti i ona staklena nakarada, koja je već izgrađena u parku. Za balzamovanje bi se mogli angažovati ruski stručnjaci. Em što su najbolji, em što su Rusi.

Drugo, slično kao što je na Crvenom trgu u Moskvi uz mauzolej Lenjina i bista Staljina, uz mauzolej Karadžića mogla bi se postaviti bista majke RS, Biljane Plavšić. Ništa ne smeta što ona sada baš ne kotira visoko u RS. Uostalom, ni Staljin već poodavno ne kotira visoko u Rusiji, pa ipak mu se bista nalazi na Crvenom trgu.

Treće, na Trgu Krajine u Banja Luci mogla bi se postavita skulptura Milorada Dodika.

Naravno, u pravoj veličini. Istina, njega ima ”na vagu”, pa bi to dosta koštalo. Značajno manje bi to koštalo da je on težine kakvu imaju izgladnjeli žitelji njegove RS. Ali, pare nisu upitne - ima međunarodnih kredita. Ni mjesto na kojem bi stajala ta grandiozna (na težinu se misli) skulptura takođe nije upitno. Posve je logično da je ovoj skulpturi mjesto uz onaj sat koji je simbolično podsjećanje na zemljotres, najveću prirodnu katastrofu koja je zadesila Banja Luku. Tako bismo, naime, na jednom mjestu imali podsjećanje na dvije velike katastrofe. Samo što je prva bila katastrofa za Banja Luku i nije se mogla spriječiti, a ova druga (Milorad Dodik) je katastrofa za cijelu RS, ali se ona mogla spriječiti. Da je bilo pameti. Naravno, bilo bi najprirodnije da na skulpturi Dodik ima mikrofon u ruci, što bi simboliziralo ono što on najbolje radi. Pjevanje je, kao što znamo, ono što mu najbolje ide od ruke. Četvrto, onaj šator koji vladajuća partija svaki put pred izbore podigne na pomenutom Trgu Krajine trebalo bi da ostane kao stalna

postavka, jer je to svojevrsna atrakcija. Toga nema na cijelom dunjaluku. Izbori i šator – to je kombinacija snova. U šatoru bi se moglo tociti pivo, ali samo za turiste, u koje se, naravno, računaju i posjetioci iz država nastalih raspadom Jugoslavije. U tu svrhu Dodik bi mogao kupiti jedan od pogona domace pivovare te u svojim rodnim Bakincima proizvoditi specijalno pivo marke ”dodikovina”. A pare, pitaće se neko. Ako nema svojih, ima Dodik tuđih – sve u RS je njegovo. Tako bi RS mogla stati rame uz rame sa Srbijom kada je u pitanju ovakva specijalna proizvodnja. Kad već Srbija ima rakiju tomovaču, po svom predsjedniku, zašto i RS ne bi imala pivo dodikovinu, po svom predsjedniku. Išlo bi pivo kao halva, ne samo kada su turisti u pitanju, jer bi se cugalo i u najvećoj zabiti RS. Za veće najavljene grupe turista u šatoru bi se mogao organizovati i muzički koncert, na kojem bi svirali isključivo trubaci. Mogu i oni iz Srbije. Kad su trubači brend u ”velikoj Srbiji”, mogu postati brend i u ”maloj Srbiji”, kako neki vole da tepaju RS. Peto, kada se sve ove dorade realizuju, RS bi trebala da podnese zahtjev za prijem u UNESCO. Ako pri tome treba lobirati, tu je Srbija.

Ona već ima iskustvo u tome. Sjetimo se samo Vijeća sigurnosti i rezolucije o Srebrenici te Generalne konferencije UNESCO-a i zahtjeva za prijem Kosova u tu organizaciju. Zahvaljujuci srbijanskom (mada neki radije upotrebljava termin srpskom) lobiju, ni rezolucija ni zahtjev nisu usvojeni. S prijemom RS u UNESCO, vjerovati je, započela bi nova era ove neprirodne tvorevine. RS i metropola joj Banja Luka postali bi, kako rekosmo, turistički hit.

Pohrlili bi turisti da vide to što ne mogu vidjeti nigdje drugdje. Nije daleko od istine da bi RS mogla postati posjećenija čak i od, recimo, Nijagarinih vodopada. A onda bi se RS mogao isljučiti onaj aparat za transfuziju.

Sve ovo bilo bi smiješno, da nije žalosno.

ŠEHER 9

BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

Obilježavanje Dana Banje Luke

Piše: Azra Avdagić

JOŠ JEDNO SJEĆANJE NA RODNI GRAD

Srce zaigra kada se spomene rodni grad. Sjećanja, korijeni, mladost i Grad. A još kad Grad ima i svoj Dan, poseban Dan koji se obilježava samo u čast Grada samo zato što postoji, traje u sjećanju u sadašnjosti i ima svoju budućnost, budućnost u nama, sa nama, u našoj djeci i sa našom djecom.

Poseban je osjećaj odlazak na obilježavanje Dana Banje Luke.

Koga ću ove godine sresti? S kim ću se ispričati i koga ću upoznati?

I uvijek sa istim treptajem u tijelu očekujem susret sa dragim ljudima, s kojima mogu razgovarati kao da smo se jučer sreli a ne kao da su prošli mjeseci ili nekada i godine. I onda nakon druženja, koje će se naravno nastaviti do kasno u noć, kulturni program o Gradu onakvom kakav je nekada bio, kakav jeste, o Gradu koji će uvijek takav ostati.

Aktualizirina predstava Ove godine obilježavanju Grada Banje Luke pridružili su se i pozorišni umjetnici - Nusmir Muharemović, Irfan Kasumović i Mirza Mušija, predstavom ”Državni lopov” Fadila Hadžića. Predstava, rađena u nezavisnoj produkciji Teatra Zeničani, svojom je izvedbom prilagođena današnjem vremenu. Iako je tekst napisan prije više od 40 godina, povezanost sa društvenim prilikama je prepoznatljiva, aktualizirana, prebacivanjem radnje u današnju BiH. Sabahudin Bahtijaragić Cober, voditelj ovogodišnjeg obilježavanja Dana Banje Luke, i ovaj put nas je pjesnički, nadahnuto, 10 Š E H E R

BANJA LUKA

proveo kroz niz tačaka. Početak programa bio je u znaku dva imena, novinara i pisca Slavka Podgorelca i poznatog banjolučkog pozorišnog glumca Adema Ćejvana. Tonski zapis o Banjoj Luci praćen je u publici zatvorenih očiju, da bi se ton i slike ulica, slike grada, mogle doživjeti na pravi način. Stihovi Adema Ćejvana u Coberovoj interpretaciji mnogima su odveli misli negdje daleko, daleko od sale, negdje gdje lipe mirišu.

U znaku sevdalinke Juniorska folklorna grupa iz Norrköping-a mnogima je izmamila uzdahe odobravanja, a nagrađeni su, kao i članovi nešto starije folklorne grupe, gromoglasnim aplauzom. Hor Safir se predstavio izvedbom sevdalinki, Asim Hodžić je sevdah oživio uz saz, a publika ga je pjevušeći pratila. Damari starih vremena ljubavi izbijaloi su i u pjesmi Admire Kazlagić uz harmoniku Ifeta Sinanovića. I Šemso Avdić je toplo i osjećajno izrecitirao svoje stihove. Moderni plesovi djevojaka grupe ”Bosna power” nagrađeni su zasluženim aplauzom.

Druženje se nastavilo do kasno u noć, uz zvuke bosanskohercegovačke muzike, a za izbor i mjesto za mikrofonom bio je zadužen Nadir Garčević.

I nakon ovogodišnjeg obilježavanja Dana Banje Luke mnogi su se vratili kućama bogatiji za još jedno druženje, još jedan suret sa dragim osobama, jos jedno sjećanje na svoj Grad.

Reportaža

Pozdravna riječ: Faruk Sarajlić

Hor "Safir" iz Noršepinga

Asim Hodžić i Sabahudin Bahtijaragić Cober

Juniorski folklor iz Noršepinga

"Državni lopov" oduševio publiku

Seniorski folklor iz Noršepinga Š E H E R 11

BANJA LUKA

Kolumna

PAGANSKA POEMA Piše: Marjan Hajnal

I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit (Zapis sa stećka, 1094.)

Neki je zovu najluđa noć. Za mene je ona – od trenutka kad brat slučajno zapali jelku pa pobježe u tridesetprvodecembarsku predponoć 1961. i od kada sam počeo memorisati svijet, a bijahu mi tek nepune tri godine – oduvijek bila samo luda noć. To je ono kad ljudi luduju, nekontrolisano piju, jedu, troše, grle se i pipaju, kupuju poklone da operu savjest i potkupe do tada zanemarivanu djecu. Nešto oni kao slave. A upitam li koga, zna li šta slavi, odgovara spremno upitani: ma pusti to, važno je da si sa društvom, nek se nešto slavi. E, to nešto, nije obično nešto.

Drugo pitanje koje je i Sokrat volio da pita pa ga spališe… Ne, njega otrovaše, ne, ispi on otrov sam umjesto njih, što je po smislu trebalo biti isto: Čemu mudri ljudi?

– Pa, – rekao bi moj vrli polupijani prijatelj kad na novogodišnje-bijelom Prokoškom jezeru, na minus dvadesetsedam, tokom pripremanja doručka naloži i rukavice, – mudrovanje, to ti je, hm… To ti je kao kamen u cipeli!

Kome je kad trebalo mudrovanje kad se “slavi”? Mudar stavi kamenčić u cipelu, blentav ga odmah odbaci.

Upravo tako odbaciše Bruna jer se pobunio ne radi ravne ploča-planete, već prvenstveno protiv pedofilije, kao i protiv progona neobično vidovitih pametnih i blagoglagoljivih žena proglašenih vješticama.

Odbaciše i Isusa, jer toljagom on razjuri čopor lopova i natovariše njemu društvo lopovsko na krstu pored njegovog. I, tu počinje naša priča. Ne, ona se tu završava, a počela je u davna snovita vremena kad je plemenski vrač uz bajalice niz stub dima spuštao boga u pećinu među saplemenike okupljene oko vatre. Zovu ih paganima u istočnoj verziji, a u zapadnoj poganima. Da budu još poganiji pogani barbari, zovu ih i sektašima, jereticima. Sekta je otpad. Kao da nisu svi otpali? A svi svetkuju “svoje” novogodišnje i druge svetkovine kao vlastite i ne znajući da su i one paganske.

Ne bih ja da kvarim slavu i proslavu, ali, nije to više za šalu, nema našeg-njihovog Tite, a praslavjanski vožd Slav, koji ujedini nesložnih 76 slavenskih plemena – zabranjen je. Kako? Pa, lijepo: sad smo svi – Iliri! Pa dobro, a kako se na Ilirskom kaže proslava? I gdje nam je tu sad neka slava, il’ pro-slava, obilježavanje promjene u Zodijaku kad joj nije vrijeme? Lažu li astronomi, ili barbari?

Ili, neko treći, pod Prokrustovim krevetom kašu meteža muti…

Kao i uvijek, svi putevi vode ka grotlu istog epicentra podjela, zavjera i obmana, na Tibru.

Po istom receptu, antihristovski anti-alevitski pagani u Saudijskoj Arabiji zabranili proslavu Nove godine, a uhodiće se i oni koji bi na sektaško-pagansko Valentinovo kupili izabranici buketić ruža. Kao što sudski, ili, i bez suda, kažnjavaju žene-šofere, ni Djeda Mraza također ne trebaju. Ni u nekršćanskom dijelu Sarajeva bjerobradog crvenokapog đeda ne trebaju, ni njegove poklone s prepravljenim datumima na ionako genetski modificiranim GMO slatkišima, jer, “NG je hrišćanski praznik”.

Ma, kažem ja, pa u pravu su ljudi. Nije to što živim u državi aparthejda. Kod jevreja je kalendar lunarni, kao i u muslimana. A u Kineza kalendar… samo da se na nogama zadržiš, sve neke zmije, psi, svinje i majmuni… Sigurno su zato te životinje tamo najistrebljenije, “žutima” najslađe poslastice. Kad je kalendar, nek se jede. I u Grka je Kronos jeo, i to svoju vlastitu djecu, samo Zeusa sakrila majka Rea, a on uškopi rođenog oca i spasi civilizaciju. I on, dakle, poslije Nimroda, bijaše Mesija. I puno još tih mesija povijest zabilježi.

Ali, ništa su svi ti pagani spram onih što dekretom i papskom bulom narediše da se slavi pomen duhovnom imperatoru, i to šest dana poslije Hristovog rođenja. A sedmi dan, po zakonu nordijskog Valhale, pardon ŠEHER 12 BANJA LUKA

sinajskog Mojsija, da bude posvećeni Dan od odmora, tj. Šabat (u Hebrejskom se pojmom švita iz kojeg je izvedena riječ šabat označava prestanak, obustava, pauza, odmor). Nema veze što se Hrist rodio u junu.

Kad papa Silvester I naredi da se slavi njegov rođendan ima i Hristov da se slavi i to dva puta u roku petnaest dana, dva rođendana, svetoslavna, a oba krivoslavna. A u sredini, Silvest(e)rovo, noć 31. decembar na 1. januar. Silvester I, oslobodio je svijet svog nečasnog fizičkog prisustva 31. decembra 335. godine, nakon 22 godine papstvovanja). Poslije njega, nastavila su se sva zlikovačka napastvovanja.

No, zaboravih li, šta mu ga ono bijahu decembar i januar? Guglajte malo i vi, nisam valjda samo ja okovani galiot na ovoj ukletoj galiji s kojom ćemo svi ovako okovani potonuti, jer, kad se tone, robove ne oslobađaju. Ako! Lijepa smrt u dubinama plavim. Suđena nam od onih koji nekrofilnom svekontrolom banaka potapaju svijet.

Iako ne inkliniram ni Istoku ni Zapadu, u sredini sam Globusa, lakše mi je, i to upravo voždu Slavu zahvaljujući, da shvatim šta su prosinac i siječanj. Ali, Janus, komplementarno-dvolični… to je već metafizika, magija, mitologija i ostale paganske bajalice za stupanje s dozvolom u svijet mrtvih i dolazećih-još-nerođenih-živih. Moji bi poznanici-znalci prave duhovnosti to lako odmah pojasnili karmom, ali, za mene je prekasno da pratim tu spiralu-spiritualu-magistralu uma pa sam na tek nerazvijenom nivou samozvano-rado-viđenog gosta za raskošnom vegetarijanskom večerom, ali, ako ništa drugo, kod njih nema alkohola, droga, ni pipanja da se javno vidi, a tajno… Pa, rađaju se… Suzdržani Hindusi vrtoglavo jure da brojčano prestignu Kineze. Griješe ljudi, nije tajna u mesu, već u začinima. Kakva Nadalina, nije ni u predvorju kulinarskog čarobnjaštva.

A sada, gugleri i kuglageri, koji se znate kotrljati kroz neradne dane od samog pape naređene da ih slavite. Stvarno, šala na stranu, znate li šta slavite? Ne znate? A da li vas je briga? Samo pet, šest podignutih ruku!? Dovoljno, sad slušajte koji ne znate, a vi koji znate i lukavo krijete znanje, razmišljajte: Silvester nije samo praznik, to je u prvom redu politički falsifikat. Znači, svetkujete nešto izmišljeno, nezakonito, iznuđeno. Drugo, to slavljenje je bilo obilato škropljeno ljudskom krvlju! Da! Kako onda, tako i 1991.

Ko se zadesio u Sarajevu na prokletu “Novu” ’91./’92. zna šta je bila ta noć. Ili, još se nije slutilo? Izgubivši volju da još ikada bilo šta slavim, rekoh: Ovo je rat! Počeo je rat! Treštalo je kratkometno i dalekometno, jednocjevno i dvocjevno, heklerovski i škorpionski, po krovovima, po prozorima. Pojedinačno i rafalno, a ponegdje bi se čuo i tromblon. Bila je to noć užasa i prijetnje samom nebu u koje su se zabadale žaoke šarenih vatrometnih raketa od čijih prasaka se naš šnaucer Džambo izbezumljen bacakao na sve strane, polegnutih ušiju i repa od straha, puzao i bezuspješno pokušavao sakriti, a nigdje ne bi neke rupe ili pećine da pobjegne, nemoguće ga je bilo smiriti. Samo živ-

Kolumna otinja-čovjek može u tome uživati i na to se naviknuti.

Na te šarene praskavice za proslavu svake takve lude i hude noći potroši se u čitavom svijetu dva puta više novca nego što je potrebno za ukupnu pomoć gladnoj djeci koja bi mogla lijepo preživjeti cijelu godinu. Ko ljubi statistiku može provjeriti ili sam aproksimativno sračunati koliko košta proslava jednog super-derneka. Ali, spektakloljupcima je važniji njihov ego od gladnih “suvišnih” usta i očiju zaljubljenih u čisto i mirno noćno nebo. Čemu se bezglavi puk onda raduje? Dolazećem smaku svijeta? I bez atomskih bombi dovoljan je “Monsanto” čiji su pesticidi već zatrovali onoliku Argentinu i Indiju, a već su bacili oko i na Sibir. Vakcine su izum jeftine smrti, ali profitabilne za proizvođače. Pravljenje atomske bombe je skupo i njena primjena je suviše bučna i očita, ali male biohemijske otrovne bombe ubrizgane bebama garantuju njihovu sporu kancerotipnu agoniju.

Samo Bog zna koliko se iz čiste pomame prolije nedužne krvi i novca baci na preklane prasiće, jaganjce, piliće i ribe (šta li jadne životinjice slave, na kojim pohlepnim jezicima plešu njihove nožice?).

Samo na večernju toaletu, alkohol i suvišno osvjetljenje potrošiće se toliko koliko iznosi godišnji brutonacionalni dohodak desetak najugroženijih zemalja. Prosjek dnevne potrošnje uglja osrednje termo-elektrane je oko 5000 tona. I vi se radujete što ćete mizerijom lažnog veselja osvijetliti noć nakinđurene prinudne slave ništavila?

Prinuda je silovanje, tijela i uma. Pričala mi je jedna gospođa, preživjela žrtva Holokausta: nacistički oficir je jednom Romu pobio čitavu porodicu, i malu dječicu, a onda mu naredio: “Sviraj, Cigane!” I nesrećni čovjek je uzeo violinu iz ruku zlotvora i počeo svirati čardaš, zatim polku, pa neizostavnu Lili Marlen… Da se nedodirljivi bijeli “arijevci” raduju… Svirao je stari Rom, a u grlu su mu kroz skrivene suze strujali stihovi Đelem, đelem…

Ej, Romi (ljudi) odakle vi dolazite, Čergama i gladnom djecom?

Aj, Romi, aj, djeco! Imao sam i ja veliku obitelj, ubila ih crna legija, isjekli i ljude i žene, među njima i malu djecu. Aj, Romi, aj, djeco!

I Jevrejima odvedenim kao roblje u Babilon naređivali su da sviraju i pjevaju. Uzalud su sužnji pitali: kako pjesmu Gospodnju pjevati porobljeni, u zemlji tuđoj? I naši zemljaci bosanski silom rastjerani s razrušenih ognjišta, od bašti ljiljana i od stećaka odvojeni, šta i kome da pjevaju i čemu da se vesele?

A svijet bi mogao biti tako bijel i čist u bezbolnom trajanju. Svaki dan je svet i posvećen. Svaki njegov trenutak mogao bi biti ispunjen milošću, pažnjom, dobrotom, ljubavlju.

Međutim, čeka se luda noć da se isprazne sve retorte iz đavoljeg laboratorija.

Ipak, ne, prijatelji dobri, a i neprijatelji, i pored svih mojih opomena nije mi namjera da vam kvarim slavlje, ta i ja sam bio sa vama, kušao sam od tog silovotog pića i silne hrane koja navodi na osionost i silništvo… Kao Ćorkan hodao, čak i trčao po uskoj željeznoj ogradi mosta… Danas, oprostite, nisam sa vama, zato sam se i osamio. Vama na volju, izvolite ako želite po starom, kao da za vašu savjest Jasenovac,

Kozara, Foča, Vukovar, Sarajevo, Srebrenica, Prijedor… ne znače ništa.

Samo vi besvjesno samoživo slavite. Spržite novac na pretrpane želuce i čekaonice da vam otmu život. Vaš je izbor smrt na ionako prenapučenoj planeti koja je samo jedna velika smrdljiva petarda. Usput, dok po ritualnoj inerciji nasljeđenih predrasuda kudite pagane, jeretike što svojim likovima oslikavaše stećke, zapitajte se: ko od njihove ruke strada? A koliko njih izgiboše od “civiliziranih” “monoteista”?

Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tcuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti. I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

“Samo sebe naći, ili ne naći…Ot mene niko ne bi mrtav i ubit.”

Znam, sada vas već ozbiljno muči kamen u cipeli, odbacujete ne samo kamen mudrosti, već i cipelu. Od sada ćete, mislite, hodati lakše, bezbolnije? Ne, hodaćete po užarenom ugljevlju. A i oči će vas zaboljeti od super-bljeska Istine, skoro ćete poželjeti da nastavite tumarati u mrkloj mrklini svog neznanja kad shvatite koliko je lijep lotos, a nema više niti jedne pčele da sleti na njega. Krivite Istinu, umjesto svog mraka birate da se oslijepe proroci. Već viđeno, ništa novo. Kažete milozvučnim pepsi-cola glasićem: ne može se promijeniti svijet, ali se može promijeniti sebe… Kako to uzvišeno gordo i mudro zvuči! Bilo bi to tačno da ste spremni odreći se miligrama svoje tupoglavo-narcisoidne zaljubljenosti u zavodljivu zanosnu neutaživu glad i žeđ svojih nazasitih prevari sklonih i na bol oguglalih guglajućih čula.

Da se, napokon, vratimo Silvestru u čiju poganu “čast” slavite, a u svom reinkarniranom paganstvu niste ni svjesni da slavite nešto prinudno. Veselite se izumu svog dušmana, klanjajući se oreolu njegove anticivilizacijske bezdušnosti. Kako vam se samo ruga njegov duh! Plaćate najskuplje ulaznice za najjeftiniju predstavu. Da bi obilježili tiraninov dan, njegovoj pedofilno-kanibalskoj “svetosti” konkvistadori i inkvizitori prinosili su nebrojene ljudske žrtve, podrazumijeva se, mlade Jevrejke i Jevrejčiće, nakon što su im poklali roditelje. Nije važno što su mnogi od njih bili prvi neokaljani čestiti hrišćani, ničim upleteni u talmudske pogrome nad ne-Jevrejima. Zaboga, pa ipak – reći će sodomistisotonisti – svi su oni “Bogo-ubice”!

I tako, hiljade njih ubogih bili bi prinešeni oltaru Baala babelskog, babilonskog. Orgije i zvjerska ubistva pratili su veličanje autokratskog sadiste okruženog istokrvnim imbecilima.

A muzikant mog grada kaže danas na Fb: “Neko je pogriješio ’41.”

Strašno! Ali, još strašnije, takav antidedamrazovac nije usamljen, štaviše, govori što mnogi misle. Da je ljudskosti u njima morali bi se zbog takvih izrečenih i mišljenjih gadosti odreći muzike. I ne treba čuditi kad se prokletstvo nadvije nad cijelim gradom. Nije potrebno imati posebno pismene asocijacije da se zna da je neko – Hitler i da je poruka jasna – u čemu je “pogriješio”. Takve izjave su genocidne! Tek toliko da se zna! Ne manje genocidne od izjave Efraima Zuroffa (koji bi trebao braniti principe humanosti i dosljedno nastavljati put Simona Wiesenthala), a koji ne trepnuvši provali da se u Bosni nije dogodio genocid!

Sramota Efraime! Sramotiš ustanovu posvećenu zadovoljenju pravde i ime čuvenog lovca na ratne zločince.

Vi sad, dragi moji, nespremni da mijenjate svijet mijenjajući minimum kroz odricanje od ludila lude “najhrišćanskije” rimljansko-paganske noći, vi nešto slavite!? Ma da, bitno je da si s rajom, nek se nešto slavi! A što pčela neće sletjeti na violinu starog Cigana, to s vama pod rasprsnutim genetski obojenim predponoćnim silvestriranim fosfornoposrebrenim nebom nema nikakve veze.

Pa, autodidaktički obrazovani samo-mudri moji, srećna nam svima Nova! A biće još srećnija ako poslije nje uopće uđemo u narednu. Ako ne lažu psiholozi da je plač ljekovit, ne bi li bolje bilo, za izvjesnost novog ljeta, da se svi slavljenici Silvestrovog pira ničice bace na zemlju i kao Hrist na Gori Maslinskoj kolektivno otplaču plač-molitvu za spas ove namučene antispasiteljske planete? Ma kakvi, plakaćemo sutra, daj ti nalij meni nektar “Isusove krvi” sada! Ko još mari za cijenom Jeremijine suze!?

A cijena… Znate vi jako dobro i to. Samo se dokono pretvarate i glumatate obmanjujući i omamljujući lažno-ljubljenog bližnjeg zloga.

A znajte i ovo: nijedna suza proročka još nikad nije pala u bescijenje. Niti uzalud. Š E H E R 13

BANJA LUKA

Kolumna Ilustracija: Goran Mulahusić

Demijan Hirst i Gospodar muha

Tekst: Radmila Karlaš Boris je odmah prozreo suštinu stvari. On ima visokopozicioniranu inteligenciju. Moja je traljava, mutna, intuitivna i nadasve beskorisna.

Ali, svaki par ima problema. Mi svaki put krenemo drugačije. On da vidi umjetnikov rad, a ja umjetnika. Bez obzira što on kao nije prisutan.

Nije isto, umjetnik može lažno da se predstavlja ili da ne bude jasan, a moje je da vidim kome sam došla u goste ili, tačnije, u kuću. Boris i ja smo se na kraju sreli, jer je nemoguće izbjeći takav susret. Samo su nam putevi bili nešto drugačiji. On izložbu doživljava očima, ušima (u slučaju audio-efekata) a i nosem ponekad, ako neko od posjetilaca prdne ili danfa onako baš umjetnički, Dalijevski. A ja opet mogu žmireći da uđem u dati prostor i osjetim lik, bez gledanja djela. To je razlog što sam odmah pri ulasku na izložbu rekla, E jbga Demi. Demijan u formalinu. A onda ŠEHER 14 BANJA LUKA

stvarno gledam s oba oka, ovca je u formalinu, ajkula je u formalinu, ribice su u formalinu, Demi tegli polutku nekog govečeta nakon što ga je svojski raskupusao satarom. Demi gleda smrti u oči, govečetovoj naravno, zarezuje tkivo, mišiće, žilice, kosti. Demi se katapultira u neki Zavod za anatomiju, sličan malopređašnjoj klanici i malo se igra sa glavom nekog debeljka. Stavlja je pod mišku, pa špacirung. Kada je Demi vidio da je osim govečeta i ta glava mrtva, on kaže, E, nećeš. Onda trpa u formalin. Ali da bi nešto opstalo u formalinu, uslov je da prethodno bude mrtvo. Demi se tako igra, a onda rez. Gospođa Mama (tata se samo nazire kroz priču da je razveden, od mame naravno) kaže da je sina učila da bude svoj. Dobro, rekla je nešto slično, reinterpretacija je moja. Onda ide gro plan ribica u formalinu, sve su jednoobrazne i teku poput rijeke, a jedna zloća pliva uzvodno. Demi i dalje svoju opsjednutost smrću povraća, gore do Huso kad se napijao za nekadašni Dan izviđača, 22. april.

On kaže da se ljudi u Engleskoj prema smrti odnose prilično loše, ne žele je se ni sjetiti, pa je doživio otkrovenje u Meksiku gdje se prema smrti gaji drugarski odnos. Ej drugar, večeras pijemo i jedemo sa tetkon Eufimijom, upokojenom 1971. Sastanak na centralnom groblju. Otprilike. Puši Demijan kao Turčin (ili ja) a bome i Bowie skupa s njim, uoči postavke izložbe u NY. Ko ne želi biti Lazarus da mi je znati.

Kolumna Nemam pojma gdje se Boris izgubio. Na početku je, kako rekoh, odmah rekao svoje, bio bi idealan kritičar, onaj sa zvanjem i narečenošću, samo što je on inteligentniji i jasniji. Ne treba mu više od tri rečenice da kaže. Smatra da je sve više od toga izmotavanje. Neka ga izazove ko smije.

Primjećujem da se odjednom smrklo kao pred sudnji dan, kako kažu, i odnekud sunu oganj. Osjetih se kao Mojsije na Sinajskoj gori, uboga i isprepadana.

- Ko je ovdje u formalinu, grunu prema meni. A šta su prizori smrti iz svijeta do slavlja smrti. Ratovi, kuge, egzekucije i ostale pošasti. Javna prezentacija vješanja Sadama Huseina, nabijanje palice u dupe Moameru al Gadafiju. Mrtva izbjeglička djeca što plutaju po moru. Kad bismo se i ja i Huso udružili u povraćanju, sve skupa sa cijelom ekipom sa Trešnjika što se za 1. maj znala pošteno oblokati, povraćanje ne bi bilo ni polit' narečenom. Ja, istina, na prilično morbidan način pokušavam demistifikovati smrt, kako bih je prevladao, dok je ovi nastoje krunisati i zacementirati. Odgovoran sam za mučninu na izložbama, a oni za mučninu u svakodnevnom životu. - Dobro je Demi - kažem - ti svoju psihodeličnu opsjednutost smrću lijepo prezentuješ, odnosno povraćaš. - Tu stadoh, jer me ona svjetlost poganja po galeriji.

- Ja opsjednut smrću, čime s' ti to opsjednuta ovdje, da nisi životom.

Znaš li ti koliko sam se ja izlomio po gudurama hvatajući onu ovcu da je stavim u formalin, da ne pričam o ajkuli. Lovili smo je sve s ratnom strategijom i logistikom. A vi ovdje, sami uđoste u formalin. Ja takvog pastira umjetnika kao što je vaš odavno ne vidjeh. I ti meni pričaš o opsjednutosti smrću. Ja sam amater za vas. I ne pominji mi rat, matere ti, davno bilo, pa prošlo.

- Ti se nama smiješ, Demijane - protisnuh. - I kažeš da smo mi ovdje gori od svake tvoje noćne more. Smiješ se, pa da. I onda se čudiš što su te vrli pravoslavci optužili da dolaziš u sred posta i u sred pravoslavne RS (što je posljedica gladi, a ne pameti) da širiš satanizam, kao što ti i ime govori. Smiješ se đavoljem sjemenu i što te zalijepiše svojom sopstvenom mržnjom "u srcu" i "usred". Ne samo da si došao da se morbidno naslađuješ Manjim u formalinu, pod naslovom on English, Mrtav, a k'o živ, boljom postavkom do što si je ti ikad napravio, slažeš se znači, već si u po uskrsnuća tih ljudi odlučio da ih navedeš na smrtni grijeh širenja mržnje, ksenofobije i osude. A k'o đoja si pustio njih da ti sude i da te blate, da bi ih potom zalijepio kao muhu na staklu. Znači, Demi, došao si da nam ukažeš da od uskrsnuća nema ništa i da formalina imaš na izvol'te. E pa hvala ti na tome kao bratu najrođenijem. I hvala što si nas prepoznao kao uzorke. Šta kažeš, to ti je posao. I tvoje su muhe bolje od naših ovdje, kažeš. E pa nisu da znaš. - Jadan Demi, pomislih. On je tako naivan. Ni ne dovrših misao kako treba, kad začuh.

- Bojim se da sam prije njega bio Ja. - Na te riječi, oboje zaćutasmo, mada nerado. Lijepo nam je išla rasprava. Samo raširismo oči, kada se pred nama stvori Gospodar muha. Sjetih se da su se mnogi pitali kako je on dozvolio ovu izložbu. Naime, prilično je sujetan. Kao da mi čita misli, Gospodar muha se prodera, što na Demija ne ostavi neki utisak.

- Ti si ovdje isključivo zato da bih ja na djelu dokazao da je moja izložba bolja. - Na ove riječi ovaj ni ne trepnu, nego ga pogleda u stilu Phila Collinsa. Ali, sad on ne ostavi nikakav utisak na Gospodara muha.

- Kad pomislim da si svoju čuvenu lobanju tražio po grobljima i našao si tek onu iz XVII vijeka. A ja, - tu se snažno lupi po prsima, ja nisam našao samo jednu, već milion i neku. I to svježu. Imamo i dječijih taze, repertoar nam je ajd zdravo. Stani bolan, ne tebi ajd zdravo, to se tako kaže. Gospodar muha se osmjehnu. - Da da, kezi se samo. A tvojih 40 miliona funti za ono brilijantno platinasto pokrivalo za glavušu onog kostura je mala maca za ono šta sam ja potrošio na svoju kreaciju. A moja kreacija se prostire na više hiljada kilometara na kvadrat, ajd da čujem tebe, koliko prostora ti je zauzimala najveća izložba. - Gospodar muha se slatko nasmija. - Ćutiš. Vidiš, Demi, ti si amater za mene. I ne samo po tom pitanju. Desetak miliona funti koje si dobio na razlici tokom prodaje te tvoje lobanje, dobro Demi, ne ljuti se, ne tvoje, jbga kad su obe tvoje, kako koju da zovem... -

Demi ga pogleda jednako suženim Philovskim pogledom i zapali cigar. Gospodar muha raširi oči, ali ne reče ništa na ovu nikotinsku invaziju. - Dobro, ono što si dobio za tog kosturka je kao omanja napojnica za konobara koju ja doduše nikad ne dajem, jer sve imam džabe.

Kontaš ti koliko ja onda plivam.

Demi otpuhnu dim sa prezirom u očima. - Ja sam htio da se svojom dijamantskom lobanjom nasmijem smrti u lice.

- Demi sine, ja bih onda umro od smijeha nad svojom kreacijom. Ali, za razlku od tebe, ja se svojim lobanjama, - i tu na svoj užas primijetih da pokaza i na moju, - smijem životu u lice.

Demi zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Gospodar muha nakrivi svoju glavicu. - Znači li ti nešto ime John Lekay.

Demi izdrža pogled. - Neka dokaže.

- Dok John dokaže da si mu munuo ideju za dijamantsku lobanju i za ono siroto jagnje razapeto na krstu, tvoja će praunučad tarlahati ostarjelim mudima u Meksičkom zaljevu. Mada ne znam šta ste navalili da ga razapinjete, ja uvijek tvrdim da je jagnje bolje na ražnju. Uvjerićeš se i sam poslije izložbe. Sinko, bogat si i poznat. A pare su moć, časkom te svuda ima. Šta kažeš za neku stranku, evo na primjer moju, Stranku muha.

Demi prekrsti ruke na prsima.

- A i onaj Lorry Press, malo je zanovjetan. To što on tvrdi da je leptirima prvi čupao krila, radi utiska stakla ili onog vitraža... E sad. Ko od nas nije čupao ta lepršava krilca, probadao čiodama leptirske glavice, razapinjao ih po onim herbarijima. Kao sad ispada da ste to radili samo Lorry i ti, odnosno ti i Lorry, - pri tom mu Gospodar muha namignu. - To su nas ovdje učili u školi, dobili bismo peticu kad bismo ih dobro razapeli. Mada je razlika između razapetog leptira i razapetog jagnjeta drastična. Kao što rekoh, jagnje bih uvijek razapeo, ali za ražanj. - Gospodar muha se odjednom poče smijati kao mahnit. - Joj, dobar si mi skroz.

A onaj Joseph Conell što si mu munuo May Way, Medcin, taj zaista može da te povuče. Ta ti je pametna, munuti instalaciju iz 1943. Ni ja se toga ne bih sjetio.

Sklon umjetničkom geniju, Demi je i protiv svoje volje počeo da zamišlja Gospodara muha u formalinu. Bio bi to kapitalac.

- E moj sinko, kada bi ti samo znao šta sam ja sve pokrao, a moja izložba još traje. I to na tolikom prostoru.

'Beš ajkulu, i tako se raspala nakon 13 godina, pa je morao da vata drugu. Demi je bio zamišljen i gotovo je prečuo šta je Gospodar muha rekao. Onda je ovaj sve ponovio. Od riječi do riječi. I tu se Demijeve vizije raspršiše.

- A znaš šta je najgenijalnije. Tebe svi pljuju zbog okrutnosti, morbidnosti i malo krađe, a mene zbog tog istog slave. Znači, treba znati. Gospodar muha se zapilji kroz staklo u nekoliko procvalih kestenova ispred galerije. Ja dobre građe, pomisli, a onda se trže. – Mada, Demi sine, razmisli ti meni malo. Pitaću te ja uskoro, je l' bolje jagnje na krstu ili na ražnju. Znaš, sinko, ovdje bi te lako mogli u ludaru zbog toga.

Sve drugo možeš, ali mi ti ne volimo te perverzije. Treba lijepo da pođeš s nama na izlet, pa da vidiš. Kakav si za 1. maj. Ajde bolan, ko šiša kraljicu. Možeš reći da se nisi rodio ako ne vidiš kako mi malo jagnješce odvajamo od majke, pa ga koljemo, a ono pišti kao dijete, onda ga oderemo, pa na ražanj, uh krenu mi voda na usta. Joj, Demi dušo, mora da ipak ima nešto u tebi što kažu, kad ti ovakvu ljepotu tako morbidno razapinješ. Da je bar možeš pojesti nakon razapinjanja, ne bih ti ništa rekao.

Demi dugo ćuti namršten. Ćuti i Gospodar muha, prebirući u glavi po svojoj izložbi. Zadovoljan je da se sve puši. Ako mu ikad pokušaju spočitati to njegovo životno remek djelo, vidjeće oni na šta je on sve spreman. Taman je htio pitati Demija izgladnjuje li on svoje eksponate kao on prije nego što ih turi u formalin, kad ovaj progovori.

- Gospodaru, rekoste li ono jagnje na ražnju, - upita ga. Gospodar muha ga potapša po ćelavoj glavi, a onda napravi okret od kojeg mi se zavrti u glavi. - Za mnom, Englezu mladi, pa da vidiš kako Musa dere jarca. - Demi ga upitno pogleda, ali Gospodar muha je već proletio. Ovaj nahrupi za njim. Mene ni ne pogledaše. Š E H E R 15

BANJA LUKA

Kolumna Dobitnik prve nagrade: Aleksandar Čavić

Memorijalna izložba fotografija

OČI GRADA Tekst i fotografije: M.VIDOVIĆ Prvi dobitnik glavne nagrade – Aleksandar Čavić, fotoreporter “Nezavisnih novina” * Sjećanje na umjetnika fotografije Gorana Terzića Fotografu Aleksandru Čaviću iz Banje Luke 3.maja je dodijeljena glavna nagrada za fotografiju "Mali heroji". Ovaj mladi banjalučki umjetnik, zaposlen kao fotoreporter “Nezavisnih novina”, ujedno je dobio i priznanje za pobjednika memorijalne izložbe posvećene Goranu Terziću, našem sugrađaninu koji je iznenada preminuo 19. januara 2015, godine.

-Drago mi je da je prva nagrada, sa prve memorijalne izložbe posvećene jednom sjajnom umjetniku i čovjeku kakav je bio naš Goran, pripala meni - kazao je Aleksandar Čavić, nakon što mu je kolegica Vanja Stokić, urednica portala eTrafika, koji je ujedno bio i organizator ove izložbe, uručila nagradu. U kategoriji "Kultura i umjetnost" nagrađena je Tesnim Karišik za fotografiju "Melodies of memory", prva nagrada u kategoriji "Ljudi mog grada" uručena je Samiru Zahiroviću za fotografiju "Kišobrandžija". U kategoriji ŠEHER 16 BANJA LUKA

"Događaj", za fotografiju "Dječije odjeljenje", nagradu je takođe dobio Aleksandar Čavić. Žiri u sastavu Aleksandar Golić, Drago Vejnović i Aleksandar Trifunović odabrao je, inače, 40 radova, po deset iz svake kategorije, pa su se posjetiocima izložbe svojim fotografijama predstavili: Aleksandar Čavić, Alen Jehja, Amra Topić, Armin Graca, Borislav Zdrinja, Vladimir Stojaković, Vedad Krkbešević, Vojislav Ritan, Darko Gavrić, Dinko Hošić, Dragana Dušanić, Jelena Nišić, Katarina Vrhovac, Nataša Mihajlović, Samir Zahirović, Svetlana Novaković, Siniša Plavšić, Slobodan Rašić Bobara, Srđan Gotovac, Tesnim Karišik i Husein Šljivo.

Izloženo je i 20 fotografija Gorana Terzića. Povodom memorijalnog konkursa i izložbe posvećene našem sugrađaninu, kolege sa portala eTrafika, sa kojim je Goran aktivno i uspješno sarađivao posljednjih godina svog života, odlučile su da sačuvaju sjećanje na svog prijatelja i kolegu upravo kroz ono u čemu je uživao – fotografiju.

Goran Terzić, koji je preminuo 19. januara 2015. godine u 57.godini života, autor je već sada legendarne stranice “Ljudi Banje Luke”, gdje je objavljivao portrete sugrađana, sa prigodnom “legednom”- kratkom pričom o onima koje je fotografisao. Objavljivao u dnevnim novinama, a fotografisao i za portale Buka i eTrafika, kao i za foto agenciju Pixsell. Dobitnik je značajnih priznanja i nagrada za fotografiju - njegova fotografija izabrana je među 10 najboljih u kategoriji „Ljudi“, na foto konkursu „Fotografija godine 2012“, a 2014. godine dobio je priznanje, osvojivši Grand Prix “Stjepan Sekulić”.

Banjalučka riječ na Sajmu knjiga

NJENO VELIČANSTVO – KNJIGA Književnici Denis Dželić, Ismet Bekrić i Mirsad Bećirbašić Predstavljeni novi brojevi »Šeher Banje Luke«, novi »Banjalučki žubori« i nove knjige Ranka Risojevića, Zlatka Lukića, Ismeta Bekrića, Enise Osmančević Ćurić, Asime Smajić Čošabić, Denisa Dželića, Edhema Trake i Mustafe Bajagilovića.

KNJIGA! Riječ u koju sve druge riječi stanu, da nam potvrde i osvijetle dostojanstvo i nezamjenjivost te riječi, te beskrajne životne priče među koricama. U znaku te riječi bio je i ovogodišnji XXVIII međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, održan od 20. do 25. aprila u prostorijama Skenderije. A na toj izložbi čudesnih korica i sadržaja čula se i naša, banjalučka riječ – književna, publicistička, informativna – predstavljeno je više publikacija i novih izdanja banjalučkih autora, od našeg magazina »Šeher Banja Luka« i godišnjaka »Banjalučki žubori«, do romana Ranka Risojevića i Edhema Trake, priča Asime Smajić Čošabić i Denisa Dželića, pjesničkog prvjenca Mustafe Bajagilovića, knjige o knjigama Ismeta Bekrića i »Bosanske sehare« Zlatka Lukića.

Dolazak pisaca iz dijaspore i predstavljanje njihovih novih djela i ovog puta je omogućilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, koje je na taj način stvorilo i jedan od najljepših mostova među stvaraocima i čitaocima, i među nama, »ma gdje bili«. ŽUBOR RIJEČI Pod zajedničkim naslovom »Žubor banjalučke riječi«, 22. aprila, baš na dan oslobođenja Banjaluke, na središnjom prostoru sajma, nazvanom »Bosanska kuća«, zajedno 18

ŠEHER

BANJA LUKA

smo listali nove naslove. Prvo, nove brojeve našeg magazina »Šeher Banja Luka«, o kojem je, kao o glasilu i stvaralačkom mostu koji povezuje Banjalučane širom svijeta, a posebno sa zavičajem, govorio Ismet Bekrić, upućujući i na riječi glavnog urednika Mirsada Filipovića, da je ovo »prvo banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada«, i da ulazi već u sedmu godinu drugovanja sa čitaocima ne samo u Skandinaviji, nego i u Americi, Kanadi, Australiji, te u skoro svim evropskim zemljama i samoj Bosni i Hercegovini.

I novi, već 18. »Banjalučki žubori«, nazvani »Ostani tu«, oživljavaju sjećanja na zavičaj, ali još više nastoje da povežu naše sugrađane »ma gdje bili«, otvarajući im stranice i za njihove riječi. Urednik ovog nadahnutog zbornika informacija, sjećanja i književnih priloga, Ismet Bekrić, naglasio je da u ovom broju susrećemo niz autora koji, kao Kolja Mićević, u novoj knjizi stihova »Rimaginacije«, pjesnički doživljava i oživljava Banjaluku, Enisa Osmančević Ćurić, na kraju jednog ljeta, mnoge rasute Banjalučane susreće pred Palasom, kad »Banja Luka oživi na jedan starinski način«, dok Josip Križanić pjeva nestalom gradu, prateći »put suze… u njenom letu«, a Elvira Krupić Šamlija u svojoj pjesmi »Banjaluko moja« žali za »korzom nenahodanim«, »lipom nenamirisanom«, i gradom koji je ostao miris njene mladosti. A Bedrudin Gušić je, kao i mnogi naši sugrađani, dosanjao svoj dugi san – dočekao je svoj Bajram u obnovljenoj Ferhadiji.

Stranice »Banjalučkih žubora« i magazina »Šeher Banja Luka« oživjele su riječju prisuntih saradnika, književnika Šime Ešića, Muhidina Šarića, Migdata Hodžića, Denisa Dželića,

Foto: Denis Dželić a Ismet Bekrić je kazivao i stihove švedskog pjesnika Larsa Gustafssona, dobitnika nagrade Društva pisaca BiH »Bosanski stećak«, i Nasihe Kapidžić Hadžić, Ljubice Ostojić, Ljubice Perkman, Sabahete Hadžikadić, Kemala Coce, Samira Hotilovca, Džabira Maglajlića, Slobodana Bojića, te Mustafe Bajagilovića, koji je ovom prilikom promovirao i svoju pjesničku zbirku »Budi mi utočište«.

Banjalučka književna riječ plijenila je žuborom i jedne francuske rijeke, Loare, kraj koje sada živi Asima Smajić Čošabić, čiju je novu knjigu proze, »Hroniku avenije Produhon«, predstavio njen urednik i recenzent Ibrahim Osmanbašić, naglašavajući da je »autorica svojom četvrtom knjigom čvrsto stala na prag kapije preko koje komuniciraju Istok i Zapad…« O novoj knjizi »Banjalučkih žubora« i magazina »Šeher Banja Luka« nadahnuto je govorio i Denis Dželić: »Kruni se i nestaje naša Banjaluka kao zlatno zrnje kukuruza…

Na sreću, tu su sakupljači naše kulture.

Zahvaljujući Banjalučkim žuborima i glasilu Šeher Banja Luka ipak će ostati neki trag o nama…« BOSANSKA SEHARA Među najznačajnijim projektima izdavačke kuće »Šahinpašić« iz Sarajeva ovog puta je bilo obimno djelo banjalučkog autora, pjesnika, romanopisca i publiciste Zlatka Lukića, nazvano »Bosanska sehara«. Riječ je o drugom proširenom izdanju knjige koja na 730 stranica donosi poslovice, izreke i fraze, zapravo – mudrosti bosanskog čovjeka. »Autor se potrudio sakupiti ogroman broj frazema u

Sajam knjiga Kruni se i nestaje naša Banjaluka kao zlatno zrnje kukuruza.

Svakim danom nas je sve manje i manje. Nestajemo rasuti po izbjegličkim grobljima. Svaki umrli Banjalučanin sa sobom odnese dio njene ljepote i ostavi je negdje pod zemljom u pustom svijetu.

Na sreću tu su skupljači naše kulture. Zahvaljujući upornosti i istrajnosti Ismeta Bekrića kroz Banjalučke žubore te Mirsada Filipovića i banjalučko glasilo Šeher Banjaluka ipak će ostati neki trag o nama. Žuborit će šeher Banjaluka i nakon našeg posljednjeg daha.

Pravi Banjalučani, svaku noć sanjaju isti san. Svoj grad, svoje rijeke. Leži Vrbas ko sultan, sa tri hanume Vrbanja, Suturlija i Crkvena. Hlade ih aleja Uzdisaja, aleja Prvog poljupca, ljudi teku korzom, sve to gleda Prometej sa Šehitluka...

ORFEJ U BANJALUCI Na obali zastao Orfej. U ruci mu lira.

Ova rijeka zaslužuje da joj se pjeva i svira.

U hladu plâtana, muzika priča o prolaznoj sreći a Vrbas sluša, huči... ječi... kleči...

Odnekud iz daljine dopire eho žubora vodenog vira tužna je to životna priča što u srce dira.

Iz riječi treperi muzika ko da priča lira, dok srce odzvanja preko granica svemira.

Denis Dželić

Naši snovi svaku veče zagaze u korito Vrbasa i žubore čežnjom, sjetom, nostalgijom a umjetnici okupljeni i zalijepljeni ko dagnje, grčevito se drže za njene skute. Osluškuju šapat rijeke. Evo i sinoć ovdje u Sarajavu žuborio mi je Vrbas. Došao je sa mnom iz daleke Danske. Kaže zapiši ovo:

govornim jezicima naše domovine«, naglašava u svojoj recenziji Mensur Dervišević, ističući i autorovo uspješno nastojanje da ih i objasni i približi širokom krugu čitalaca.

A »sajamska sehara« bila je bogatija i za promocije novih knjiga banjalučkih autora: Ranka Risojevića, koji je za svoj roman »Sestre i drugarice«, objavljen u izdanju »Bosanske riječi« iz Tuzle, dobio o vrijedno priznanje Godišnju nagradu ove izdavačke kuće koja je predstavila i novi roman Edhema Trake »Začarani krug«, te nove knjige za djecu u ediciji »Mali princ« - Knjigu o knjigama »Palčić Čitalčić« Ismeta Bekrića i »Pramčiok« Enise Osmančević Ćurić (u trećem kompletu Knjigometra).

Ovaj sažeti prikaz našeg učešća na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Sarajevu završimo riječima u kojima pulsiraju naše stvaralačke veze sa zavičajem, sa jezikom u kojem nam je ipak šire nego u svakodnevnim okvirima. Ta pulsiranja, prije svega ona koja izražavaju ljubav, zapljuskuju nas sa stranica nove knjige Denisa Dželića »Pulsiranje ljubavi«, objavljene u izdanju kuće Planjax u Tešnju: »U mojim venama drhti puls, tuče damar kao vrelo Bosne. Iz tog izvora života potekla je rijeka ljubavnih pripovjedaka, novela i priča koje sam nazvao Pulsiranje ljubavi. Ljubav nije papir, nisu ni slova kojim je pisana, ljubav je onaj puls u venama koji tuče kao božanski čekić kad pomislim na tebe…« Recimo još da će ove nove knjige banjalučkih autora biti predstavljene i u julu, na još jednom »Vezenom mostu« u našem gradu.

Redakcija Šeher Banjaluka

Banjalučki književnici i dobri prijatelji: Denis Dželić i Zlatko Lukić

Denis i Ismet su imali veoma uspješne promocije svojih novih izdanja ŠEHER

BANJA LUKA

19

Kad počinje i završava volonterizam

Foto: Goran Mulahusić

LJUDI SU UPUĆENI JEDNI NA DRUGE

Piše: Faruk TIĆIĆ Osobina dobrovoljnosti kod čovjeka javlja se već od samog njegovog postanka. Dobrovoljnost kod ljudi, da pomažu jedni drugima, bilo da je urođena ili stečena, neprikosnovena je i prirodno neuništiva. Niko ne može opstati sam, ljudi su upućeni jedni na druge. Svaki čovjek treba biti svjestan toga i da nikad to ne zaboravi.

Nastanak volonterske organizacije Kroz razne etape života ta osobina se razvija i manifestuje na različite načine. Počev od ličnog do organiziranog angažovanja koje se ispoljava kroz vjerske, humanitarne, socijalne i nevladine organizacije. Dobrovoljnost ili volonterizam naročito dolazi do punog izražaja u najtežim momentima jednog društva ili države. Pored prirodnih, ekonomskih momenta koje izazivaju te neprilike postoje i uzročne posljedice koje se stvaraju ratovima. U takvim sredinama ili državama koje postaju mjesto sukoba i svega onoga što se stvara tim sukobima, 20 Š E H E R

BANJA LUKA

pored najbrutalnijeg fizičkog i svakog drugog uništavanja, jedan dio populacije se raseljava i iseljava.

Ljudi se razilaze po svijetu nikad i ne sanjajući da će živjeti tamo negdje daleko. Poslije prvih porođajnih muka izbjegličkog života kod tih ljudi se javlja nagon, želja za zbližavanjem i povezivanjem kako bi se najbolje prilagodili uslovima u novim sredinama. Javlja se potreba da se organizuju kako bi jedni drugima pomogli. Stvaraju se prve nevladine, humanitarne, vjerske ili socijalne organizacije ili organizacije sa svim ovim elementima.

Organizuju se po principima i pravilima koje postoje u tim sredinama. Ti prvi dobrovoljci ili volonteri su obično ljudi koji u to prvo vrijeme pokazuju najviše volje i želje da pomognu. Obično su to ljudi koji su bolji poznavaoci jezika kojim se govori u tim sredinama. Biraju se rukovodna tijela tih organizacija jer tako zahtijevaju pravila tih država u kojima se živi. Isprva to ide i nekako, lahko, i ako se i tada osjećala nekakva doza nepoverenja, zašto on, a ne ja i itd.Tada je to i bilo razumljivo, jer su ljudi došli iz različitih sredina, različitih navika pa i različitih nivoa obrazovanja.

U tim prvim trenucima, ili bolje reći u prvim godinama, to je bila sušta potreba za zajedničkim životom. Strah od nepoznatog, nesigurnost, nesnalaženje navodili su ljude da budu pri tim organizacijama. U prvo vrijeme kroz razne vidove organizovanih sijela oni se upoznavaju, a time im se otvaraju širi vidici njihovih potreba. Najvažnije je bilo naučiti jezik, i uključivati se u sve sfere

novog života, jer to je neminovnost. Tako se i radilo. Neko se uklapao u novi život brže ili sporije, što je opet zavisilo od mnogih faktora, ali najviše od ličnog angažovanja. Kako god su ljudi prolazili kroz razne etape svog života, tako su i njihove organizacije prolazile kroz različite faze djelovanja, koje su često bile uslovljene i zahtjevnim momentima tih sredina. Prve takozvane lokalne organizacije su u svojoj evoluciji rasle ka višem nivou organizovanja, i postajale složene organizacije, kako na nivou države u kojoj žive tako i šire. Normalno, sve je to, pored ostalog, zahtijevalo vremena, truda i rada.

Početak kraja rada volonterske organizacije Povezanost sa matičnom državom nije nikad prestajala, to je zemlja, država kojoj pripadaju i gdje im je ostalo sve ili dio svega. Međutim, mora se napomenuti i to da su oni sa sobom donijeli svoje karakteristike, koje su ponekad negativne, a to su sujeta, zavist pa i ako hoćete i neki vid ljubomore.

Ovakve osobine često prosto utiču na odnose u svakoj organizaciji i rezultati postaju poražavajući.

Takve organizacije propadaju, zatvaraju se, iako su organizovane na volonterskoj bazi, dobrovoljnoj osnovi.

Zašto je to tako?

Postoji više razloga, počev od priroda ličnosti koji djeluju u tim organizacijama, pa do strateških

lutanja o pitanju: ,, Šta se želi i hoće, i da li izabrani pojedinci promovišu sebe ili organizaciju I ciljeve te organizacije?”

Nažalost, često nema pravilnog i poštenog odgovora, naprotiv sve se isprepliće. Tačno je i to da kod velikog broja ljudi postoji nagon da se ističu i da bude neko ili nešto. Već pri zaživljavanju lokalnih organizancija kod ljudi se javlja želja da budu birani u organe tih organizacija kako bi u novoj sredini bili neko ili da bi bili viđeni. E, tada već dolazi do prvih opstrukcija, a time postaju i loši primjeri mladima koji ne žele da se uključuju u takav rad. Takvi i slični njima kroz sve etape razvoja organizovanja postaju breme ili kamen spoticanja u daljem napredovanju same organizacije. U prvo vrijeme to je samo želja da se bude neko, ali kako je vrijeme prolazilo otvaraju se novi i širi vidici kontaktiranja i djelovanja, a time i taj apetit postaje veći. Sad taj neko želi da gradi svoju karijeru, što odudara od osnovnih postulata normalnog i pravilnog djelovanja organizacije. Taj sad ne želi da bude samo neko, već nažalost sve. Želi da se infiltrira u sve sfere u kojima on ima svoje interese, a time i podređuje svoj dobrovoljni rad i koristi organizaciju za ostvarivanje tih ciljeva. Za takve je najvažnija stvar u životu karijera. To su karijeristi. U takvim organizacijama egzistiraju i ljudi ili grupe ljudi koji u drugima vide samo loše, a ignorišu ili zapostavljaju ono što je dobro. Stalna potreba za dokazivanjem sopstvene više vrijednosti su oličenja sujete. Pretjerano isticanje svoje ličnosti i potrebe za samoljubljem izaziva i stvara nejednakost u djelovanju jedne organizacije. Takvim djelovanjem te ličnosti kod drugih stvaraju sliku

neprikosnovenosti, a time i njihova nemogućnost da slobodno iskazuju svoje potrebe. Naprotiv, što je još gore, povlače se u sebe prepuštajući sve nekakvoj iznuđenoj kolotečini.Time i oni sa svojom šutnjom, nekomuniciranjem i neaktivnošću postaju saučesnici u obrušavanju organizacije. Svi tipovi ličnosti koji su nabrojani i sa ovakvim karakteristikama postaju suptilna opasnost za dalju egzistenciju jedne orgnanizacije jer se njihove osobine podudaraju, a time i odvraćaju pažnju sa svih normalnih strategija egzestiranja jedne organizacije.

Oni pri tome zaboravljaju da su organizacije plod kolektivnosti i da su one zasnovane na pravilima.

Ovakvim radom i odnosom snaga u jednoj or-

ganizaciji, a naročito ako ona postoji u najužem rukovodstvu, skreće se pažnja sa osnovnih odredbi volonterizma da se on provodi na dobrovoljnoj osnovi i bez prisile, gdje finansijska dobit nije motiv, a da korist od volontiranja uživa i neko drugi pored volontera. Pri tome, nažalost, zaboravlja se i šta je volonterizam: "Volonterstvo (ili dobrovoljni/ dragovoljni rad) jedan je od kamena temeljaca civilnog društva jer oživljava najplemenitija stremljenja čovječanstva: zauzimanje za mir, slobodu, mogućnost izbora, sigurnost i pravičnost za sve ljude." (Opća deklaracija o volonterstvu)

Švedska: +46(0) 73 65 90 916, +46(0) 36 13 49 13 Bosna: +387(0) 66 13 92 39 AGENCIJA, +387(0) 66 79 97 66 BUS

Eseji i putopisi

Na putu za Damask (4)

Sol od Tarzusa Napisao: Dr Severin D. Rakić Vjerovatno nema slikovitijeg pejzaža u cijeloj Maloj Aziji do prolaska kroz Cilicijska vrata, na prijelazu planinskog masiva Taurus na Čukurovsku visoravan. Smješten na visini od 1200 m iznad mora, ovaj planinski prevoj simbolično odvaja pitomi Mediteran od Azije i spominje se u najranijim povijesnim izvorima kao Vrata Azije. Tuda su protabale mnoge vojske: od egipatskog faraona Ramzesa III, preko Danajaca (Grka) i Velikog Pompeja, pa sve do Armenaca, Bizantinaca, Otomana i Krstaša, te na kraju vojske egipatskog vezira Muhammad Ali Pashe, u njegovu pohodu na Siriju, za vrijeme kampanje oslobođenja Egipta od otomanske vladavine 1830. godine. I zaista, oštra kontinentalna klima i negostoljubiv pejzaž Anatolske visoravni je kao nožem odsječen ovim prijelazom, od blagog i mirisima čempresa začaranog Mediterana. Sa ovog mjesta puca pogled na stotinu kilometara dugu obalu između Mersina i Ceyhana, kojom se redaju ruine antičke starine, naizmjence sa pješčanim plažama istočnog Mediterana, čarobne ljepote. Ako se k tome doda 300 sunčanih dana u godini, na ovom najljepšem dijelu turske obale, onda je potpuno razumljiv neprestani interes turista iz čitavog svijeta za ovo područje, tijekom cijele godine.

Strmim serpentinama spuštamo se u Adanu, četvrti po veličini grad u Turskoj. Uvučen oko 30 kilometara od mora u kontinent i smješten na obroncima planine Taurus, na plodnoj Čukurovskoj visoravni, ovaj grad je središte poljoprivredno najrazvijenijeg regiona u Turskoj.

Svojim položajem, Adana je još u antičko doba bila značajan trgovački centar Sredozemlja i ishodište rimskih pohoda na Aziju, te kroz čitav Srednji vijek luka i završna tačka trgovačkih karavana na njihovom dugom putu svile. Uključujući Mersin, Tarsus i Ceyhan, u ovoj metropolitani danas živi oko dva miliona ljudi i kulturno je, univerzitetsko i administrativno središte južne Anatolije.

Adana je domovina pljeskavice ili širom svijeta poznatog Adana kebaba. Stara čaršija, u južnom dijelu grada, obiluje bazarima i aščinicama, te se dalje, prema jugu, nastavlja u zelenu pijacu. Pijačni je dan i sve vrvi od ljudi i stoke. Nakon pazara, oko tri sata poslije podne, sve utihne i svjetina se preseli u staru čaršiju. Tu se ratari sa Čukurovske, umorni i gladni od trgovine, opuštaju uz kabezu i “hališu” po aščinicama. A i zapjeva se pokoja, uz saz. Uvijek sam bio fasciniran “malom privredom” u Turskoj, koja je u ostalom dijelu Evrope već odavno nestala: dok posao na pijaci jenjava, drugi posao, uslužne djelatnosti u staroj čaršiji, se rađa. Aščije, vodonoše, sodadžije, kazandžije, zlatari, ulari i urari, sve je to poslije podne u punom pogonu, sve u službi mušterija prepunih džepova. Svi smo “popadali” po Adana kebabu, sve “puca iza ušiju”; ponekad se i udahne, ali rijetko. Ko bi tada i mogao pretpostaviti kakav će “poguzija” kasnije od mene postati?

Razvoj zanatstva je doživio pravi procvat u vrijeme Otomanskog carstva, zahvaljujući najviše Armencima, sve do 1909. godine, kada je nakon neuspjele pobune protiv umirućeg Otomanskog carstva uslijedio masakr Armenaca u Adani. Pretpostavlja se da je u odmazdi 22 Š E H E R

BANJA LUKA

izgubilo život oko 25 000 ljudi. Dovršetak genocida nad Armencima nastavio se 1915. godine, kada je Adana opkoljena i svi njeni stanovnici armenskog porijekla nasilno su odvedeni i protjerani u Sirijsku pustinju, njih oko 20 000. Prisustvo Armenaca u ovom gradu, koje seže u više od dva milenijuma, ostavilo je snažan pečat u građevinarstvu, kulturi i običajima današnjih žitelja Adane. Stariji stanovnici sa sjetom se sjećaju svojih bivših susjeda i prijatelja, čiji su potomci danas rasuti po čitavom svijetu, sa najvećom armenskom etničkom skupinom u Francuskoj. Zaista tužna priča.

Pet zvonkih udaraca Byuk Sahat kule označi vrijeme. Gotovo istovremeno sa Ulu Cami, glavne gradske džamije, oglasi se mujezin, pozivajući na ikindiju. Preko Taskopru mosta, koji su sagradili Rimljani u 4. stoljeću AD, prelazimo na drugu stranu Seyhan rijeke, gdje se nalazi Irmuk Hamam, kupatilo sagrađeno još u antičko doba. Kupatilo je obnovljeno i dograđeno u otomanskom stilu u 15. stoljeću, za vrijeme vladavine Ramazanoglu Halil-bega. Kupanje u ovim toplicama je golem užitak, pa se naš prijatelj Ferdo, kako smo mu u međuvremenu predili ime, toliko raspilavio u ovim dženetskim vodama, da smo ga jedva otrgli iz ovog rahatluka, kada smo se u predvečerje zaputili ka našem konaku.

Sutradan smo se rastali sa našim saputnicima Ferdom i Dijanom, koji su nastavili put prema Siriji, Izraelu, Jordanu i Egiptu, kako bi se domogli subsaharijalne Afrike, na njihovom dugom putu za Durban, prije sezone kiša. Rastanak je kao i svaki drugi bio tužan i nabijen emocijama, što je pomalo iznenađujuće za Engleze. Mi smo nastavili put prema drevnom antičkom gradu Tarsusu i luci Mersin. Glavni razlog naše posjete ovom području je svakako njegov značaj u kasnom dobu Otomanskog carstva i izgradnji Hejaz željeznice, kao i to da je Tarsus rodno mjesto Sv.Pavla Apostola (St. Paul the Apostle), nedvojbeno najznačajnije ličnosti u razvoju ranog kršćanstva. Saul (Sol) od Tarsusa, kako se Pavle (Pavao) zvao prije njegovog prelaska na kršćanstvo, potiče iz bogate jevrejske obitelji, koja se početkom nove ere naselila u Tarsusu. O životu Pavla Apostola malo se zna, uglavnom iz njegovih pisama, te biblijskih pominjanja u odlomcima o Galatians i Corinthians (1) Svetog pisma. Prije njegova preobraženja, prema pismima Galatianima, Paul je bio pripadnik tzv. Zelous Pharisee sekte (2), koja je proganjala rane kršćane, sljedbenike Isusa Krista. Za vrijeme jedne takve misije, na putu iz Jerusalema u Damask, gdje je trebao da raskrinka i osudi lokalnu kršćansku organizaciju, Saul-u se iz vedra, zvjezdanog neba prikazao Isus Krist u obliku nadnaravno jake svjetlosti i zaprijetio mu da prestane proganjati njegove sljedbenike. Ova sila ga je oborila na zemlju, kada je izgubio svijest i vid. Tako onesvješćen donesen je u Damask, gdje ga je po božijem proročanstvu, tri dana poslije događaja, posjetio Ananias od Damaska i nakon “bioenergetskog tretmana” povratio mu vid. Nakon toga Saul od Tarsusa postao je kršćanin Paul od Tarsusa i ostatak života posvetio je intenzivnom širenju i propagiranju nove vjere. St. Paul pominje ovaj kontroverzni događaj kratko u svom prvom obračanju Korinčanima (Corinthians). Kako nauka nikad

Eseji i putopisi nije mogla prihvatiti ovakvo metafizičko i krajnje dogmatsko objašnjenje promjena u ljudskom ponašanju, u posljednje vrijeme vodi se oštra diskusija između sekularne nauke i konzervativnih kršćanskih institucija o tome šta se zapravo dogodilo te noći na putu za Damask. Dok se na jednoj strani gomilaju naučni članci i dokazi u prilog očigledno prisutne neuro i psiho-patologije kod Sv. Pavla Apostola za vrijeme događaja, tumačeći isti kao napad epilepsije temporalnog režnja sa postiktalnim sljepilom ili pak napad histerije sa histeričnim sljepilom, što isto tako nije daleko od istine, posebno kad se zna da je Sv.Pavle odbijao i hranu čitava tri dana koliko je drama trajala, uobičajena je pojava kod ličnosti sa neurotskim psihološkim profilom. S druge strane, stoje svjedočenja “pratnje Sv.Pavla”, očevici događaja, koji su čuli Isusov glas i vidjeli kako je Pavle bio najprije odignut, a potom bačen na zemlju, jakom nevidljivom silom, kao neoboriv dokaz božije moći i znak Njegova prisustva na Zemlji. Neovisno od toga ko je u pravu, “rekla-kazala” svjedočanstvo na staklenim nogama kršćanske dogme ili “argumentovana” neuro-psihiatrijska teorija zvanične medicinske nauke, St.Paul se predano borio i do kraja svog života propovijedao svoja ubjeđenja, zbog čega njegovo djelo ima neospornu filozofsko-didaktičku i historijsku vrijednost. Kao spomen na ovu prekretnicu u razvoju kršćanastva nastala je jedna od najljepših slika pozne Renesanse: Preobraženje Sv.Pavla na putu za Damask (3), koju je naslikao Carravaggio po narudžbi Monsignora Tiberia Cerasia. Slika se nalazi u Cerasi kapeli Bazilike Santa Maria del Popolo u Rimu i znamenitost je koju svakako treba vidjeti za vrijeme posjete ovom drevnom gradu.

Tarsus je toliko star grad da se i danas ispredaju mnoge legende o njegovom nastanku. Jedino što se sa sigurnošću zna je to, da je grad postojao još u Neolitu. Jedno predanje iz grčke mitologije kaže da je Bellerophon (4) na ovom mjestu pao sa svog krilatog konja Pegasusa i, dočekavši se na noge, povrijedio stopalo, pa je grad dobio ima od grčke riječi tar’sos, što znači stopalo. Zbog svog položaja na rijeci Cydnus, koja se desetak kilometara nizvodno ulijeva u Sredozemno more, Tarsus je kroz epohe bio i ostao važan trgovački, kulturni i politički centar Istočnog Mediterana. U vrijeme kulturnog procvata, koji seže sve do Aleksandra Velikog, koji je pohodio Tarsus (tada Antiochia) 333. BC, pa sve do kraja stare ere, Tarsus je bio pod apsolutnim helenskim utjecajem i bio je dom mnogih filozofa, pjesnika i lingvista toga doba, opasno ugrožavajući Atenu i Aleksandriju. Strabo pominje da je u periodu oko 170. godine BC biblioteka u Tarsusu posjedovala oko 20000 knjiga. U vrijeme Rima, Tarsus je bio centar provincije Cilicius i utočište za mnoge ugledne rimske građane, kao što je Marcus Claudius Tacitus, najveći rimski historičar i kronolog iz perioda carstva, zatim Maximinus i Julius Apostatus, prognane ovdje, u vrijeme tiranije Rimom. Tarsus je bio i snažan centar Stoičke filozofske škole (5), pa su tu, kroz jedan dio ili čitav period svog života, djelovali ugledni pripadnici ove škole, velikani filozofske misli, kao što je Zeno, Chrysippus, Antipater, te glasoviti Athenodorus. Athenodorus je bio učitelj i prijatelj rimskog cara Augusta, zbog čega je u periodu prelaska stare u novu eru, Tarsus uživao velike koncesije i privilegije u tadašnjem Rimskom carstvu. Mnoge jevrejske porodice, koje su tada dobile pravo građanstva u Rimskoj imperiji i samim tim mogućnost slobodnog trgovanja, naselile su se u Tarsusu i ubrzo stekle povelik imetak.

Nažalost, u odnosu na povjesni značaj ovog starog grada, arheološka istraživanja i saznanja iz antičkog i predhistorijskog doba na ovoj lokaciji su nesrazmjerno mala, dijelom zbog ekspanzije i intenzivne urbanizacije gradske jezgre Mersina i Adane, koji su danas zajedno sa Tarsusom praktično jedna metropolitana, a dijelom zbog nedostatka ulaganja u ovakva istraživanja, kako Republike Turske, tako i međunarodnih organizacija u zaštiti kulture. Ipak, neka mjesta i objekti od značaja iz prebogate historije ovog drevnog grada, preživjela su sve epohe razaranja i obnove, pa su, iako u ruševinama, još uvijek tu. U prvom redu spomenuo bih Cleopatrinu kapiju, koju je Marko Antonije podigao u spomen prvog susreta sa njegovom velikom ljubavi. Premda dosta oštećena, zdanje još uvijek djeluje vrlo impresivno, rekao bih triumfalno, što svakako odražava imperatorovo raspoloženje nakon noći provedene sa egipatskom ljepoticom. Od iskopina iz antičkog doba, ovdje nalazimo još samo ostatke rimskog teatra i grčkog hrama, te ulice starog Tarsusa popločane kaldrmom. Iz ranokršćanskog perioda datira

Bunar Sv. Pavla, gdje je svetac, kako kažu, često utaživao žeđ, pa među lokalnim stanovništvom vlada vjerovanje da voda iz ovog bunara ima nadnaravna ljekovita svojstva. U vrijeme moje posjete, bunar je još uvijek bio u punoj funkciji, pa sam bez razmišljanja testirao narodno predanje. Osim hladne bunarske vode, koja okrepljuje umorne turiste na ljetnoj žegi, nisam zabilježio nikakvo dodatno ljekovito svojstvo. U neposrednoj blizini, na mjestu gdje se pretpostavljalo da je svetac rođen, nalazi se Crkva Sv.Pavla Apostola. Zdanje je izgrađeno u 12. stoljeću, u romaničkom stilu i od tada je pretrpjelo mnoga razaranja. Crkva je obnovljena u 19. stoljeću, kada joj je dat sadašnji izgled, pa osim tlocrta i vanjskih zidova, sa uskim ljevkastim prozorima, tipičnim za građevine romanike, ničim ne odaje svoju prvobitnu formu i starinu, nego više podsjeća na lokalnu parohijsku bogomolju iz prošlog stoljeća. Ovaj hram je danas, zajedno sa bunarom, uvršten u UN World Heritage listu pod zaštitom UNESCO-a i doskora je egzistirao kao muzej, te bio otvoren isključivo u turističke svrhe. Ukazom Vatikana, čitav lokalitet je od 2009. godine proglašen svetim mjestom, pa je naporima mađunarodne zajednice i razumijevanjem turskih vlasti, crkva ponovo u religioznoj funkciji. Hiljade hodočasnika iz čitavog svijeta posjeti ovo mjesto svake godine, pa uz Istambul, Konyu i još neke lokalitete od važnosti, Republika Turska ubere značajan godišnji prihod od vjerskog turizma.

Legenda i reference: (1) Galatians i Corinthians: Nakon što je postao kršćanin, St.Paul je predano propovijedao i širio kršćanstvo po tadašnjem svijetu Mediterana.

Tako je u Galatiji (područje današnje Makedonije), te grčkom gradu Korintu osnovao kršćansku zajednicu i njegovi zapisi i propovijedi narodu Galatije i Korinta u Bibliji (Novi zavjet) se referira kao Obraćanje Galatijanima i Korinćanima (Galatians & Corinthians). Za svoje druge posjete Korintu, razočaran podjelama, pohlepom, zavišću i gubljenjem interesa za vjeru, medju tamošnjim kršćanima, ponovo se obratio Korinćanima i ovo je u Bibliji poznato kao II Obraćanje Korinćanima u kojem odlomak o ljubavi predstavlja najcitiraniji St. Paul-ov propovijed (govor). Obraćanja Korinćanima i djelo poznato kao Acts of the Apostiles su jedina dva izvora informacija o dogadjaju Na putu za Damask.

(2) Zelous Pharisee: Pharisee je jevrejska religiozna sekta, propagira striktno pridržavanje Mojsijevih zakona i ortodoksne jevrejske tradicije, vjeruje u zagrobni život i dolazak Mesaje, te stoji nasuprot Sadducee sekte, pripadnika aristokracije, koja propagira klasne razlike i osporava proročanstvo o dolasku Mesaje. U biblijskim tekstovima Zealous Pharisee (vatreni farisej) je čest izraz za život St. Paul-a prije prelaska na kršćanstvo, kako bi se naglasio njegov konzervatizam i netrpeljivost prema sljedbenicima Isusa Krista, koje je proganjao.

(3) Conversion of St. Paul (prva verzija: Conversion of Saul) by Caravaggio: Zajedno sa Crucifixion of St.Peter (Raspeće Sv.Petra) je naslikao Caravaggio po narudžbi Monsignora, kasnije Cardinala, Tiberija Cerasija, blagajnika Pape Clementa VIII. Zanimljivo je to da su obje prve verzije, mnogo konzervativnije i po ukusu Svete stolice prihvatljivije, odbijene, tako da se druga verzija slike nalazi u Kapeli Cerasi, dok je prva verzija sačuvana i nalazi se u Vatikanu.

(4) Bellerophon ili Bellerophones: Junak grčke mitologije, koji se borio i uništavao mitološka čudovišta u eri prije Herculesa. Bellerophon je bio sin korintskog kralja Glaucusa i unuk Sisyphusa. Kada je trebao da uništi Chimeru, koje Homer u Illiadi opisuje kao čudovište sa lavljom glavom, tijelom koze i repom od zmije, od Zeusa je zatražio Pegasusa (krilatog konja).

Pošto je prespavao u Atheninom hramu, božica mu je na poklon dala zlatne uzde, kojim je ukrotio i podjarmio Pegasusa. Kada je Pegasus odslužio svoje kod Bellerophonesa, Zeus ga je nagradio poslavši ga u nebo, gdje i danas stoji kao sazviježdje Pegasusa.

(5) Stoici: Filozofska škola u antičkoj Grčkoj, koju je osnovao u Atheni Zeno iz Citiuma (sadašnji Kipar) oko 300. godine BC. Bazirana na strogim moralnim principima dobročinstva i duhovne stabilnosti, kao proizvod života u harmoniji sa prirodom, ova filozofska škola je bila izuzetno popularna medju rimskom aristokracijom, naročito pred kraj republike i u ranim danima carevine, tako da su kasniji stoici kao Seneca, Epictetus, Antipater, Athenodorus imali velikog utjecaja na ugledne Rimljane kao što su historičar Tacit, imperator Marcus Aurelius ili pak rimski car August. Š E H E R 23

BANJA LUKA

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

Stambeno-poslovni objekat ”Vakufska palata”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Stambene zgrade između dva svjetska rata Prvi objekti kolektivnog stanovanja Napisao: Adem Čukur Po osnivanju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. g., u prvoj deceniji njenog postojanja nisu zabilježene značajnije aktivnosti u stananogradnji Banjaluke. Po osnivanju Vrbaske banovine 1929. g., kada Banjaluka postaje njena prestonica, naredna decenija je obilježena intenzivnom izgradnjom više objekata različitih sadržaja i arhitektonskih oblikovanja, između ostalih, i nekoliko prvih objekata kolektivnog stanovanja / 24 Š E H E R

BANJA LUKA

stambenih zgrada, pri čemu je učinjen značajan pomak u samom pristupu njihovom projektovanju. Naime, u isto vrijeme u svijetu zaživljava Internacionalni stil - Moderna, oslobođen svih tradicionalnih i klačicnih stilova sa naglašenom funkcionalnom komponentom (opisan u članku ” Put u moderno ”) koji je našao svoju primjenu pri projektovanju i realizaciji objekata kolektivnog stanovanja u gradu.

Sjećanje Po formiranju Vrbaske banovine, a za potrebe novopridošlog činovničkog kadra, u aleji (kasnijoj ulici Jugoslavenske armije) sa njene južne strane grade četiri skoro istovjetne slobodnostojeće i dvije uglovne stambene zgrade spratnosti P + 2 (nezvanično nazvane ”Činovničke zgrade”), a projekat za njih je uradio inženjer E. Kobencl. Kod ovih zgrada pri rješavanju dispozicije zastupljen je funkcionalizam, dok su fasade sa ravnim plohama bez posebne dekoracije. Kod navedenih slobodnostojećih zgrada pri rješavanju ulične fasade prisutna je simetrija sa centralno blago naznačenim stepenišnim prostorom, i sa dva istaka trapezastog / trostranog oblika na bočnim stranama, a koji se završavaju balkonima na drugom spratu. Uglovne zgrade su međusobno sličnog arhitektonskog oblikovanja sa ravnomjerno raspoređenim prozorskim otvorima na uličnim fasadama kao i sa uskim balkonima na prvom spratu duž cijelog uličnog fasadnog platna.

Istovremeno, na zapadnoj strani od Kastelovog ćoška, a sjeverno od parka (kasnije ulici Maršala Tita), takođe za potrebe činovničkog kadra, gradi se polublokovski stambeni objekat spratnosti P+2 čiji je projektant takođe ing E. Kobencl .U dispoziciji kroz sve etaže , na sjevernoj strani objekta, nalaze se dva stana sa tri sobe, kuhinjom, kupatilom i ostavom, dok je na južnoj strani jedan stan sa tri sobe, trpezarijom, većim salonom, kuhinjom i kupatilom (vjerovatno za činovnike višeg ranga). Čeona ulična fasada je simetrična i uravnotežena sa klasičnim elementima; horizontalnim vijencima iznad prizemlja i ispod krova između kojih su ukomponovani pilastri koji se protežu kroz dvije etaže. Iznad prizemlja, na bočnim rizalitnim dijelovima, nalaze se dva balkona na prvom spratu, dok su dva balkona na drugom spratu postavljena više centralno. Bočna ulična fasada je slično tretirana sa centralno naglašenim rizalitom i asimetrično postavljenim prozorima.

Najveći i najznačajniji objekat ove vrste iz tog perioda (građen 1938 - 1940.) je stambeno – poslovna zgrada spratnosti P + 3 pod nazivom ” Vakufska palata”, južno od parka (kasnije ulicaMarije Bursać), zgrada koja će jedno vrijeme biti jedan od dobrih primjera za rješenja ove vrste objekata u duhu arhitekture moderne.

Zgrada je građena sredstvima Vakufa Tefeterdarije / Pašića džamije. Projektant objekta je bio zagrebački arhitekta Stjepan Planić, jedan od najznačajnijih jugoslovenskih predstavnika arhitekture moderne iz tog perioda, a radove je izveo banjalučki poduzetnik ing. Hilmija Bešlagić. To je izduženi polublokovski

Stambena zgrada u ulici Duška Koščice u naselju Čaire

Stambeni objekat / ”Činovnička zgrada ” u gradskom centru

objekat koji je svojom dužom / sjevernom stranom orijentisan prema Gradskom parku, te sa dva kratka krila na istočnoj i zapadnoj strani. Duž sjeverne strane u prizemlju (koje je nešto uvučeno u odnosu na spratne gabarite objekta i čije su prednje strane skoro u potpunosti ostakljene) nalazi se niz manjih poslovnih jedinica trgovačkog ili zanatskog sadržaja sa kolonadom od okruglih stubova u ravni gabarita spratova objekta, što je unekoliko predstaljalo novinu u samom pristupu. Na spratovima su stanovi sa jasno definisanim prostorima dnevnog boravka, spavaćih soba , te kuhinjama i kupatilima, u duhu funkcionalizma, pri čemu su prostori kuhinja i kupatila, kao i tri stepeništa, orijentisani prema dvorišnoj strani, dok su sobe na sjevernoj / uličnoj strani. Za razliku od prvog i drugog sprata, na trećem spratu po cijeloj dužini objekta nalazi se niz uvučenih balkona / lodža, od kojih je većina naknadno zastakljena. Za razliku od ranijih dekorisanih fasada koje su bespotrebno značajno uticale na ukupnu cijenu objekta, podužna fasada je sa potpuno ravnim plohama horizontalno naglašena nizom većih prozorskih otvora (čime su prostorije dobivale znatno više svjetla u odnosu na ranija rješenja, a što je bio jedan od principa internacionalnog stila) , a horizontalnost je dodatno naglašena vijencima između drugog i trećeg sprata i ispod krova. Kratke bočne fasade su riješene asimetrično, dok na južnoj fasadi dominiraju na uglovima zaobljeni balkoni.

Iz ovog perioda je vjerovatno i stambena zgrada, spratnosti P + 3 locirana na području Čaira (kasnije ulica Duška Koščice), objekat asimetrične osnove sa zaobljenim balkonima na uglovima koja svojim vanjskim oblikovanjem predstavlja dobar primjer stambenog objekta iz tog doba.

Uglovni stambeni objekat / ” Činovnička zgrada ” na uglu ulica Jugoslovenske armije i Vase Pelagića ŠEHER

BANJA LUKA

25

Napisao Mersad Rajić.

Babije uho

Studenac u proljeće: Proljeće je već bilo zagaz'lo u drugu polov'nu aprila, vrijeme pomalo otoplilo i grupa dječaka koja se skup'la oko Studenca, sjedeći na njegovim basamcima, donos'la je odluku o neobičnoj avanturi na koju niko od njih do tada nije ni pomišlj'o, a kamol' se usudio u nju upustiti. Basamci su od kamena, grubo isklesani i uglačani vremenom i stopama svijeta koji salazi na Studenac da utoli žeđ il' potrebu za mehkom, bistrom izvorskom vodom, hladni su u ovo doba god'ne, topli u ljetnjim danima i omiljena meta prozebli' kupača koji svoja tijela nude zagrijanom kamenu studenački' basamaka i golema kamena zida.

Snijeg je odavno okopnio, nest'o iz bašči i avlija s prvim naletima juga što je zapuh'o još neđe s početka marta i rastjer'o snjeg sa krovova bosanski' kuća, sokaka, mahala i šehera u kojima su one bile gusto načičkane. Udaljeni i poneđe hladom skriveni, samo su se mogli još zateći i vidjeti rijetki osta'ci bijeli' hrpa snjega na obroncima Begova brda i Šehitluka podsjećajući na dugotrajnu i ljutu zimu koja je na trenutak otišla u zaborav.

S početka marta, oštar zvuk vjetra bi doš'o iznanada, donio bi ga onaj dragi i prepoznatljivi miris, miris jugovine što iznenada bahne 'ozgo od Tijesnog, kroz onaj uski šumoviti kanjon Vrbasa, pa bi onda pukotine na napuklim pendžerima zasvirale neobičnim tonovima, a dim iz odžaka pokulj'o nazad u kuh'nje gušeći vatru i tjerajući ukućane da otvaraju vrata i pendžere praveći propuh i time išćeravali nezvanog gosta iz kuća.

Svima je bio dobro poznat ovaj vjetar, drag i jedva čekan, jer se znalo da on donosi promjenu na bolje, da svojom snagom i puhanjem donosi lijepo vrijeme proljeća. Vrbas bi tad nadoš'o od istopljena snjega i prvi' proljetni' kiša koje bi taj vjetar ispuh'o.

Tutnj'o bi Vrbas u to vrijeme, taman i nadoš'o, te nosio sve pred sobom čisteći obale od smetlja vremenom tu nagomilanog. Svake god'ne iznova, 26 Š E H E R

BANJA LUKA

ponavljala se igra vjetra, nestanka snijega i nadolaska Vrbasa. Iza snijega i kiša ostajalo bi blato i lokve, a kamenje, saprano i čisto, pomaljalo bi se na uskim ispranim đadama sokaka, po avlijama i mahalama. Stabla i granje pocrnjeli' voćaka mirisali su vlagom i fajtinom, džemat bi oživio ko kad se uspavani medvjed probudi iz zimska sna, a ona zimska tišina i dokonost mahale gubila se u jednoličnom šljapakanju djece po lokvama sokaka, glasnog razgovora džematlijskih hanuma preko taraba avlija pomiješanog sa njihovim radosnim smijehom i lijepom pjesmom iz djevojački' tanani' grla.

Danas, Studenac je osvan'o obasjan proljetnim suncem, škrta toplina se razvukla po kamenom zidu, a dječaci su požur'li da unište nemile tragove poplave i čudljiva Vrbasa, oslobode zagušene cijevi izvora, očiste njegovu obalu i svoju plažu od nanesenog pijeska i smetlja i time započnu njegov novi život. Najstariji od njih će napun'ti jedanestu ovog ljeta, a najmlađi je tek navršio devetu i bili su nerazdvojni drugovi uživajući u igrama koje su im donos'la godišnja doba.

Sa dolaskom proljeća igra "Piruz pale" bi uz'mala maha, a malo kasnije, sa nestajanjem proljeća i završetkom škole, kupanje na Medreskom brodu i pod Hamzaginom obalom je bilo ispred svi' drugi' igara, osim fuzbala, koji se igr'o na "male" golove sa nekakavom za to vrijeme običnom gumenom loptom čudnog izgleda i forme, a koju su zajednički skupljenim parama kup'li u "Bati" u Gospo'skoj ulici. Kažem da je čudne forme jer nije bila okrugla, a trebala je biti, nego je bila više četvrtasta, pa kad odskoči, a skakala je ko luda, nikad se nije znalo na koju će stranu odletiti što im je izazivalo, nekad radost i smijeh, al' ponekad uzrokovalo i srdžbu jer se znalo desiti da lopta skače između njih a da niko od njih nije uspjev'o da procijeni gdje će ona završiti.

Sve je to bio dio radosne dječije igre jer za bolju loptu nisu znali.

Pos'o oko čišćenja nijihova omiljenog sastajal-

išta im je uz'o dosta vremena i mnogo truda dok su dječaci doveli u red začepljene cijevi, očistil kamenu kadu Studenca, pročepili uski odvod iz kade u Vrbas, sastrugali p'jesak i očistili i malu kadu u ćošku u kojoj su mahalske žene najčešće s pjeskom ili lugom čistile i ribale, dugom zimom i kuhanjem, izgoreno suđe; tendžere, sahane, ranjike, vangle, kazančiće i dr.

Sad, kad je Studenac bio čist i vraćen u život, oni su sjeli na basamke da se malo odmore i dogovore kako će provesti osatak dana. Iznad njih na vrhu basamaka, ružičasti behar crvene džanar'ke se prosuo u bašči Huse Mašinovića, a i po Bešlagića kajsijama, pa je očišćenoj obali poklanj'o svoje rumenilo dok je Vrbas pojač'o bljesak zelenila na ojačalom suncu, a njegova boja je prosvjetljavala i

Banjalučka priča (1) mahali koji nije oprob'o proći tim zidom. Svaki od njih je im'o ogrebana kol'na il' laktove kad bi se skliznuli, ne mogavši da se očuvaju na glatkim izbočinama klesana kamena. Golemi dio slobodna vremena su provod'li na samoj sećiji igrajući karte, uglavnom rauba i tača, ponekad poklape, a često su prav'li i bacali papirnate avione takmičeći se čiji će odletjeti dalje i duže.

Od stari’ novina su prav'li kape, pušćali gusarske čamce trpajući u njih klipe ko ljude, umjesto gusara. Pored igranja na zidu, pijesku i obali, naročitu pažnju su pridavali čistoći Studenca.

Osjećali su se odgovorni za njegovo uređenje jer su znali da njihove matere dolaze na Studenac da ribaju ponjave, izapiraju veš, a ponekad bi donos'le i nagoreno suđe ribajući ga sitnim pijeskom kojeg je Vrbas nanosio za vrijeme česti' proljetni' poplava. I baš zbog ti' sitni' potreba njihovi' majki i džematlija, oni su ga čist'li i uređivali s puno ljubavi i potrebe da svojim radom pomognu i time olakšaju pristup vodi i betonskoj ploči na kojoj su one ribale ponje.

Zdogovor:

pojačavala mrtvilo puste i vodom pojedene obale.

Ova zdrava, čestita i bezazlena omladina, mahalska mladost, puna je snage i volje da uradi neku korist i sebi i komšiluku u kojem odrastaju i koji je bio njihova radost.

-Znaš da je tvoja mama bila sinoć kod moje na sijelu, a poslije su došle i Mejra, Zuhra, Ismeta i Zumra pa su dugo sjed'le i pričale sve i svašta reče jedan od njih dok je skid'o šuplje, crne, gumene čizme i cijedio mokre čarape.

-Znam! Pa mene je poslala da pitam tvoju mamu hoće l' bit' kod kuće da ona i Zuhra dojdu kod nje na sijelo - odgovori drugi koji je sjedio na kamenoj sećiji i razastir'o svoje mokre čarape i istres'o vodu iz čizama.Te su čizme bile dio njihovog života, od rane jeseni pa sve do kasnog proljeća, kad bi ih napokon skidali i mijenjali za platnenke. Obično od sredine maja skidali bi i platnenke i hodali bosi. Nije se imalo para za česta kupovanja a kamol' mjenjanja patika svake godine.

Priviknuti na takve uvjete života nije im bilo teško da hodaju bosi jer nisu znali za bolje. Čuvalo se ono što se imalo.

Dan je obećav'o toplo vrijeme i ljepotu, na nebu se svijetle ostaci sitni' crveni' oblačića ko razbacani komadi žere u mangali u kojoj vatra tiho i neumitno gasne. Do njih, ko iz nedokučive daljine, dopire tihi šum Vrbasa, tek je počeo da se bistri i poprima svoju čudno zelenkastu, rezeda boju, rijeka ih mirisom opija i mami, oni to ne osjete al' znaju jer su svaki dan na Studencu, u Potoku, Pod obalom, pored Vrbasa, na njegovim obalama, oni prate njegov tok, dok on prati njihov rast. Nerazdvojni su oni tako god'nama koje su prošle i one koje dolaze.

Pored njih, iz kamena zida, mehka, hladna i okrepljujuća voda je veselo isticala kroz očišćene cijevi portala koji je u svojim njedrima krio ovaj nepresušni izvor života, zdravlja i radosti. Godinama, slatka voda ističe iz čelični' cijevi donoseći radost i starom i mladom, svima koji su navraćali na ovaj dio Vrbasa, od ranog proljeća, pa sve duboko u jesen kad bi dugotrajne kiše nadoj'le rijeku pa ona nadojde i razlije se iz svog kor'ta jer joj

postane tjesno, zarobljavajući sve ono što se našlo u njenoj blizini i njenom silnom mimohodu. Tako je bilo otkad je svijeta i vijeka.

Sjedeći tu na basamku, u tišini Studenca, osjećali su zaštitnički mir dragog im mjesta, zato su često ovamo dolaz'li i provod'li sate sjedeći na kamenoj klupi, uživali u blagoj škrtoći proljetna sunca i njegovi' zraka što se stidljivo odmaraju na kamenu zidu. Ovo je njihovo mjesto, njihova radost, njihovo djetinjstvo, ovdje nalaze dječiju sigurnost i zaštitu, utjehu u razočarenju, ovdje ostaju njihove uspomene uklesane u sivu kamenu, uspomene koje će trajati i poslije njih a samo mjesto ostaće uzidano u mislima njihovim ko betonom povezan kameni zid.

Veza između njih i kamena Studenca postala je i ostala neraskidiva.

-Pogledajte kako je sad obala čista, tamo ispod Bešlagića bašče! Nejma one hantrage, ni boci, ni žare, ni smrdljive zohve, a bogme nejma ni oni bodljikavi' malina - reče treći od okupljeni' dječaka, pa se okrenu oko sebe i radosno dodade.

-A nejma ni havdike da smrdi i širi onaj njen nesnošljivi smrad !

-Ma jes' vala, sad se dobro viđa i kako se obala runi, sve više i jošte malko, odni'će i Husinu ogradu i bodljikavu žicu oko kajsija, pa ćemo ih moći brat' brez straha da nas Huse ufati - ubaci se u razgovor i četvrti dječak koji je, stojeći pored njih, mah'o mokrom košuljom, naslonjen na zagrijani zid Studenca. I stari zid i Studenac su bili dio njihova bezbrižna djetinjstva, carstvo njihove igre, radosti i tuge, nešto ih je vuklo da mu se vraćaju svaki dan iznova i post'o je dio nečeg što je bilo teško zaborav'ti. Cijelo njihovo djetinjstvo je čvrstim nitima vezano za Studenac, nije ih lahko prekin'ti, a kamol' zaborav'ti jer prekin'ti veze sa Studencom je bilo isto što i zaborav'ti ga.

Nisu oni to razumjeli al' nisu bili time ni opterećeni. Uvijek je bilo nečeg da se radi na obali i oko Studenca. Često su se pentrali po njegovim kamenim izbočinama pokušavajući da, ko pehlivani, zidom prođu od njegovi' basamaka do sećije na portalu iznad samog izvora. Nije bilo dječaka u

Nije im smet'o čudan i bolešljiv miris truhleži i tonje koja je, sa prvim danima proljeća, vladala Studencom, nisu obraćali pažnju na miris memle jer su znali da će ovaj ružni miris nestati čim ugrije sunce i voda iz izvora prodiše i započne svoj protok do Vrbasa. Mokri al' radosni što su završ'li pročepljavanje izvora, čišćenjem obale od zaostale hantrage, pomalo umorni, sjed'li su i suš'li svoju mokrinu kujući planove kako provesti ostatak dana.

-Sinoć na sijelu sam čuo kako moja mati kaže da ima nekakvo ''Babije uho'' koje se more naći u šumi i kad se ona namaže s njim, osta' će zauvijek mlada i lijepa - progovori Klico koji je staj'o naslonjen na zid i mahajuć', sušio mokru košulju.

-Da. Znam i ja! Ja sam još davno to čuo od moje Nane - reče Hamdo da potvrdi ono što je Klico napomen'o. U njihovim mislima rađala se ideja šta da se radi.

-Baš bi volio nać’ to uho, samo ne znam ni kol'ko je, ni kako izgleda, ni đe se more nać' - upade

Š E H E R 27

BANJA LUKA

Banjalučka priča (1) Pefta u njihov razgovor. Većina ih je dijelilo njegovo mišljenje.

-Kažu da je crveno, liči na uho i raste na drvetu al’ga ni ja nikad nisam viđ'o, a Bog'me ni tražio dodade i Žera, četvrti dječak iz družine sa Studenca.

-Baš bi bilo ljepo nać' to ''Babije uho'' pa da nam matere ostanu zauvijek mlade i ljepe - dobaci Pefta, ozbiljan i čvrsto uvjeren u priču o vječnoj ljepoti i mladosti njihovi' majki. Ideja im se svidila, a pomis'o da imaju majke koje nikad ne stare ko da im je dala krila i poželješe da odma' krenu u potragu za tajanstevim ''Babijim uhom''. Krv je uzavrila u mladim dječačkim žilama a razigrana mašta im davala krila. Gomilala se odluka, rasla želja u dječijoj glavi da se ide u šumu i u potragu za tim čudnovatim, tajanstvenim uhom.

-Ne znam šta je sa Keresom, što ga još nejma?

Obično je on ovde prvi i čeka na nas!? - priupita Klico čudeći se što nejma njihovog druga koji je najčešći dio slobodnog vremena provodio baš ovde, na Studencu.

-Ja sam ga vidio da sa bratom Muhamedom čisti bašču i rek’o je da će doć' čim završi - odgovori Žera koji je živio sa roditeljima u istoj kući gdje je Keres stanov'o. Žera je sa majkom, ocem i dvije sestre živio u jednoj sobi te iste kuće.

-Da ga sačekamo pa da viđamo šta ćemo rad'ti posli' njegova dolaska, možda on ima neki predlog!

- ozbiljna lica reče Pefta. Ličili su na ljude koji vode ozbiljan i važan dogovor.

-Ja znam šta ćemo...Haj'mo u šumu da najdemo to ''Babino uho'' i donesemo ih našim materama!

Mislim da će se jako obradovati kad im ispunimo njihovu želju - radosno uzviknu Hamdo a ostali spontano i radosno prihvatiše njegov predlog.

-Kud' se to ide u tu ''Šumu''? - znatiželjno upita Žera koji je bio najmlađi član te male klape i, ujedno, najneiskusniji. Ni ostali iz grupe dječaka nikad nisu išli u šumu.

-Čuo sam da ima šuma gore više Tranzitna puta... kod ''Ristina Gaja''! - značajno upade Pefta u razgovor objašnjavajući da on zna put kojim se, od Studenca, ide do Tranzitna puta i ''Ristina gaja''.

Oni su mu povjerovali jer sami nisu znali kako doći do te ''Šume''.

ŠEHER 28 BANJA LUKA

-A đe ti je sad taj ''Ristin Gaj''? - gotovo uglas upitaše ostali dječaci.

- Ja sam slušo kad se moj brat Zijo i Huso dogovaraju da idu u ''Ristin Gaj'' u ''haranje'' hašlama i ja sam upamtio da su spominjali Tranzit, neke Pećine, nekakav potok i putić kraj tog potoka kojim se ide uz potok sve dok se ne dojde do tog gaja iza kojeg ima šuma - otegnu Pefta mehko opisujući put do šume..

Dogovor je pad'o, nije ih trebalo puno nagovarati iako je sjenka straha, neizvjesnosti i nelagode lebdila na dječačkim licima. Ali želja, ljubav i poštovanje prema njihovim majkama je bila jača od straha, neizvjesnosti i muke od pomisli šta ih čeka tamo u šumi u koju nikad do tada nisu zalazili.

Vukovi, međedi, lis'ce, zmije, risovi, sve se to izmiješalo u dječijoj mašti, a priče koje su čitali u čitankama, priče koje su slušali po sijelima, bile su pune jeze i straha a sve su bile u vezi sa šumom i ovim hajvanima i zvjerima. Oni su vjerovali tim pričama i teško izrecivim osjećajima sakrivali opijenost strahom.

Njima, te i takve priče odjednom postaše strašna stvarnost koju su htjeli da istisnu iz svoji' misli. Zamišljeni, zabrinuto su pogledom pretraživali po Starčevici koja im je sad izgledala mnogo daleko, i samim tim bezbjedna. Pomislili su da im treba bar jedan dan hoda da dođu do nje i šume koja se mjestimično prosula po obroncima brda. Pa čak odavde, sa sigurnosti basamaka Studenca, šuma im se učin'la mračna i tajnovita ko da izvire iz zatvorena sklopa tamni' crni' planina iz njihove mašte.

Pored toga, znali su da na Orlovcu živi i spava strašni zmaj koji izlazi pred samu noć i fata neposlušnu djecu koja ostaju na'vliji do kasno u noć i koja ne slušaju njihove matere. Ovo su im one često govor'le ako bi ostajali vani duže nego što su im one dozvoljavale. Doduše, istina je da oni zmaja nikad nisu viđali, a ustvari, još nisu čuli da je iko iz njihove raje iz sokaka, iz mahale, odnešen il' nest'o, al' su se oni ipak plaš'li nevidljivog zmaja sa orlovčki' visina. Nisu, doduše, nikad čuli ni da je neko iz varoši nest'o, odnešen na strašnim krilima zmaa koji bljuje vatru i fata neposlušnu djecu. Ono

što matere kažu il' je bilo il' će bit'! Sva djeca sokaka i mahala iz tog vakta su vjerovali u priče njihovi' majki i očeva.

-Kokošija glava dinar, pa se s mrakom zavlači u ćumez - govor'le bi im matere da potvrde svoju tvrdnju da djeca moraju, ko i kokoši, prije mraka, bit' u kući. Međutim, sada im je to izgledalo manje važno nego mis'o i želja da im majke vječno žive, a povrh toga, i da ostanu vječito mlade i lijepe.

Dječija želja je potisla bojazan i strah od ''Šume'' i hajvana što žive u njoj. Sad je na njima da ovladaju strahom i otisnu se u šumu.

Ovaj topli dan, koji je iznenada banuo ko uzdah vjetra što zaljulja storu na pendžeru, donjeo im je lažan osjećaj topline, one ljetne vrućine, al' su hladne noći i rosna jutra još uvijek podsjećali na zimu koja je tek prošla. Iako je ovo jutro blistalo u sunčevoj svjetlosti još uvijek je to bilo "Zubato sunce", varljivo i nesigurno, čija je studen znala "ujesti" kroz njegovu toplinu. I suri Vrbas ih je opominj'o svojom bojom, hladnoćom i mirisom da je zima istom izmakla i da ide k aprilu, a dječije misli su već odavno izbrisale njez'nu ljutu studen, zaborav'li su na sn'jeg i mećave što su ponekad danima trajali.

Sad, kad se uvukla nježna toplina proljetna sunca, oni samo misle kako doći do te ''Šume'' i kako naći TO, nešto što je crveno, raste na drvetu, a krije tajnu vječita života, ljepote i mladosti. A ovi ''hrabri'' dječaci izgaraju od želje i puna srca, misle da će nalaskom tog uha majkama darovati vječni život.

Očaravala ih je tiha muzika Vrbasa izmiješana sa tutnjem vode iz točkova Studenca, godila im je prividna toplina aprilskog sunca, mami ih otvoreno nebo što liči na beskrajno plavetnilo po kojem lebde sitni oblačići i lutaju isto ko i njihove misli kako promiču nevidljivom šumom u potrazi za tajanstvenim ''Babijim uhom''. Odluka je pala i oni krenuše uskim puteljkom između Afganova zida i Bešlagića bašče. Puteljkom se razletjela prašina od njihova trčanja, dud se istom razlist'o, šum Vrbasa osta iza njih, teče miran, uklješten u svom koritu.

Promakli su Jovkinu bašču i kuću i izašli na sokak, pogledom su pretraživali po njegovoj pustoši tražeći svog druga. Nije ga bilo. Međutim, oni su bili odlučni da ne idu bez njega. Oni su znali da bi im njihov drug teško oprostio ako odu bez njega. Ispred njegove kuće lagahno curi voda iz umotane ''suba'ce''.

-Hajde Žera, trkni do Keresa pa mu šapni za naš plan i pitaj ga hoće l' s nama! - naređiv'o je Klico, čija je kuća bila preko puta Keresove, a pendžeri njihovi' kuća su gledali jedni u druge.

Hamdina kuća je bila u vrhu sokaka, odmah iza Hamzagine vel'ke kuće dok je Peftina kuća bila ispod Mujčičkine kuće, na sred'ni sokaka, dok je Kulenovića kuća bila odmah ispred vel'ke Afganove kapije. Žera otrča iza kuće u kojoj su obojica stanovali.

Stara kuća, sa nekol'ko soba i verandom, bila je dovoljna da udomi više familija. Nedugo iza toga pomoliše se i Žera i Keres te sva petorica dječaka se otisnuše prašnjavim sokakom prema ''Čistoći'', a odatle, niz puteljak Medreskog potoka, kroz gusto stisnute bosanske kućerke, okrenuše prema Daudiji, Medreskoj džamiji. Od džamije su skrenuli prema ul'ci Duška Košćice i zaput'li se prema Tranzitnom putu.

Nastavak u idućem broju

40-godišnjica osvajanja titule prvaka Evrope

BORAC NA VRHU EVROPE

Tekst: Reuf Jakupović

Koja dva datuma u mjesecu aprilu imaju poseban značaj za Banja Luku? upita me negdje polovinom aprila Mirsad Filipović, glavni i odgovorni urednik magazina Šeher Banja Luka i predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj. Kada sam ja odgovorio da mi na pamet pada samo 22. april, Dan oslobodjenja Banja Luke, dobio sam ”radni zadatak”. E, Reufe, kada se ti, bivši rukometaš i rukometni funkcioner, nisi sjetio 11. aprila, dana u kojemu su rukometaši banjalučkog Borca, prije četiri decenije, postali prvaci Evrope, za ”kaznu” ćeš za naš magazin pripremiti jedan prigodan osvrt na taj istorijski dogadjaj bio je skoro rezolutan moj sagovornik. Rečeno - učinjeno. Evo, dragi čitaoci, šta sam ja to za vas pripremio ”po kazni”.

Š E H E R 29

BANJA LUKA

Sjećanje Trnovit put do vrha Put ka vrhu Evrope Borac je započeo godinu dana ranije, ali u svojoj nakani te 1975. godine nije uspio. U polufinalu je poražen čuveni rumunski prvak Steaua, a u finalu je Banjalučane čekao istočnonjemački prvak Forverc. Objektivno gledano, Borac je važio za favorita. Međutim, spletom niza okolnosti, o kojima ovdje nije primjereno govoriti, u finalu je Borac, mora se priznati, zasluženo poražen. Utakmica je odigrana u Dortmundu, a rezultat je bio 19:17.

U novu rundu Kupa evropskih šampiona Borac je ušao iskusniji, mnogo pripremljeniji i kao klub i kao ekipa. U polufinalu je poražen zapadnonjemački prvak, čuveni Gumersbah iz Dortmunda.

Da finalnu utakmicu odigra u svom gradu Borac je znalački izborio.

Zato kapa dolje pred tadašnjom upravom ovog kluba. Pobjedom nad norveškim prvakom Fredensborgom pravo da ukrsti koplje s Borcem dobio je danski šampion Fredericija. Za finalnu utakmicu jugoslavenski se šampion temeljito pripremao, ne želeći da se propusti iz prethodne godine ponove.

A onda je došao i taj dan, 11. april 1976. godine. Sa strepnjom i nadom istovremeno budili su se Banjalučani u jutarnjim satima tog dana. Strepnjom - da se ne ponovi prošlogodišnji debakl protiv Forverca. Nadom - da se njihovi ljubimci popnu na tron Evrope.

Sporo su prolazili sati tog dana. Kako li se sada osjećaju oni naši sugrađani koji će danas istrčati na teren u dvorani Borik, pitali su se Banjalučani i s olakšanjem sami sebi odgovarali ”ne bih da sam u njihovoj koži”. Veleljepno zdanje dvorane Borik počelo se puniti mnogo prije početka utakmice. Ako je iko ikada zažalio što dvorana ne može primiti 10, 20 pa možda i 30 hiljada gledalaca, bilo je to tog 11. aprila.

Idući ka dvorani meni je, a vjerujem i mnogim drugima, na pamet pao njen projektant, moj prvi komšija sa Pobrđa, arhitekta Sead Zahirović, koji nije više među nama. Eh, Sejo, Sejo, pomislio sam tada, trebao si biti ”izdašnije ruke” i projektovati veću dvoranu. Tako sam pomislio, mada sam znao da o kapacitetu dvorane on nije odlučivao. I bilo kako bilo, u dvorani se našlo mjesta za više od 5.000 vatrenih navijača. Atmosfera pred sami početak utakmice bila je bukvalno užarena.

Sudijski zvižduk njemačkih sudija, počinje rukometna borba dva protivnika za samo jednu titulu - prvaka Evrope. Danci su poveli, ali je Borac izjednačio i poveo s 2:1. Još jedno izjednačenje, 2:2. Bilo je to posljednje izjednačenje. Borac je ponovo u vodstvu, 3:2. pa 4.2 … kreće pohod ka tituli prvaka Evrope. Danci ne dozvoljavaju da se Borac značajnije “odlijepi”. Ipak, na odmor se odlazi s 4 gola prednosti za Borac, 11:7.

Početak drugog poluvremena ne obećava ništa dobro. Danci postižu zaredom tri gola. Ali i Borac ”konja za trku ima”, uzvraća takođe istom mjerom pa je rezultat 14:10. Danci ponovo smanjuju na 2 gola razlike. Kako se bliži završnica, igra se skoro ”gol za gol”.

A onda presudan trenutak. Kod rezultata 16:15 za Borac, danski strijelac Andersen (postigao 3 gola) izlazi sam pred Arslanagića. Davno je to bilo pa nisam baš siguran, ali mi se čini: tajac je u dvorani. Šta li će Ako sada uraditi, jer samo je on ispred Danca. Hajde, Ako, hajde sada, kao Boga te molimo, ne daj Dancu da te matira - kao da je ovo bilo u svačijoj glavi tog trenutka. A Ako, onakav kakvog ga je Bog stvorio, gorostasan i s rukama kao vjetrenjačom, kao da je govorio: e, nećeš, nećeš Andersene, nećeš baš sada kada smo tako blizu ostvarenja mladalačkih snova, mojih i mojih drugova. I odbranio je Ako ovaj ”zicer”, kao što je to činio i mnogo puta ranije. U protivnapadu Borac iznuđuje sedmerac, koji hrabri Bracika (nadimak Nedeljka Vujinovića) realizuje i rezultat je 17:15. Kraj. Ovaj krajnji rezultat je zlatnim slovima upisan u istoriju Borca, najtrofejnijeg kluba u Bosni Hercegovini i jednog od najtrofejnijih u bivšoj nam domovini Jugoslaviji.

U toj nezaboravnoj utakmici golove za Borac postigli su: ŠEHER 30 BANJA LUKA

Rađenović 6, M. Golić 2, Karalić 2, Selec 2, Vujinović 2, Unčanin 2 i Popović 1. A o tome šta se događalo u dvorani nakon posljednjeg sudijskog zvižduka i šta se događalo u Banjoj Luci te noći - možda nekom drugom prilikom.

Da pomenemo svih ”dvanaest veličanstvenih”, koje je tog 11. aprila 1976. godine predvodio njihov trener PERO JANJIĆ. To su: ABAS ARSLANAGIĆ, MIRO BJELIĆ, BORO GOLIĆ, MOMO GOLIĆ, MILORAD KARALIĆ, NEBOJŠA POPOVIĆ, ZDRAVKO RAĐENOVIĆ, ZORAN RAVLIĆ, DOBRIVOJE SELEC, RADE UNČANIN, NEDELJKO VUJINOVIĆ i SLOBODAN VUKŠA. I njihova imena već su zapisana zlatnim slovima u istoriju Borca, Banje Luke ...

Oni više nisu među nama Dva igrača ove ”najzlatnije” od svih zlatnih generacija banjalučkog Borca već poodavno nisu među nama. Za razliku od meča sa Fredericijom, koji su dobili, obojica su izgubili meč s opakom bolešću. Ovo je prilika da se podsjetimo na Momu Golića i Dobrivoja Seleca, jer o njima je riječ.

Momo Golić je, kao i njegov stariji brat Boro, bio autentični izdanak Borca. Imao je samo 15 godina kada je debitovao u septembru 1963. godine. Punih 17 godina se igra Borca skoro nije mogla ni zamisliti bez ovog srednjeg beka. Od crveno-plavog dresa oprostiose takođe u septembru, ovog puta 1980. godine. Nanizao je Momo u klubu svoje mladosti čak 328 utakmica i pri tome postigao 289 golova. S Borcem je bio prvak Jugoslavije 4 puta, a pobjednik Kupa Jugoslavije 6 puta. Objektivno govoreći, Momo nije bio najbolji Borčev igrač, mada je bio jedan od boljih. Ali, takođe objektivno govoreći, bio je najljepši - ako se zanemari latinska izreka ”de gustibus non est disputandum” (o ukusima ne vrijedi raspravljati).

Govorilo se tada da upravo zbog Mome banjalučki ljepši pol prosto hrli na utakmice Borca. U to vrijeme Borac je, zbog svoje lepršave igre, dobio i epitet “romantičari sa Vrbasa”. Ton toj Borčevoj lepršavosti davao je upravo Momo. Bio je nenadmašan u dodavanju, posebno onom ”na slijepo”. Eh, koliko li je golova dao popularni Pop upravo nakon takvih Mominih dodavanja. Po završetku karijere Momo je ostao u Borcu, u kojemu je bio i direktor. Iako je igrao za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije, nije mu se - slično kao ni njegovom bratu Bori - ostvarila želja da zaigra u najboljoj selekciji Jugoslavije. Ali jeste njegovom sinu Nebojši, koji je, kao i otac mu, ponikao u Borcu. Ovaj stasiti srednji bek je 40 puta igrao za reprezentaciju Jugoslavije, a igrao je i kao profesionalac u Njemačkoj. Sa ovog svijeta Momo Golić je otišao vrlo mlad - umro je 2006. godine u svojoj Banjoj Luci, u 58. godini života.

Dobrivoje Selec nije bio Banjalučanin, ali kao da jeste.

Kada se ovaj stasiti Varaždinac, kasnije dugogodišnji žitelj Beograda (igrao za Obilić) pa Zagreba (igrao za Medveščak), pojavio u Banjoj Luci i obukao Borčev dres s brojem 2, na prečac je osvojio simpatije ne samo sportske, nego i one druge, probirljive Banje Luke. Kao ljevoruki igrač, razornog šuta, dovodio je do očajanja protivničke odbrane. Često je šutirao “nelogično”, iz pozicije iz koje se niko drugi to ne bi usudio. Zato je i dao dosta odlučujučih golova. Svakako, u Borčevim titulama prvaka i pobjednika Kupa Jugoslavije utkani su i golovi ovog zaljubljenika u Banju Luku. Ni igranje za reprezentaciju Jugoslavije (a ovu zemlju je, kako je znao reći, prosto obožavao) nije ga mimoišlo. Odigrao je 22 utakmice i postigao 18 golova. Bio je i član olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja se okitila zlatom 1972. godine u Minhenu. Ima nešto što je, možda, Dobrivoja posebno karakterisalo - skromnost i dobroćudnost. Bio je uvijek zadovoljan onim što ima i onim što mu se da. A bio je i onaj koji bi i drugome dao. Baš u skladu s njegovim imenom DOBRIvoje. Jedan očevidac je napisao da je Dobrivoje u avgustu 1992. godine dao svoj doprinos

Sjećanje u akciji prikupljanja pomoći za logoraše na Manjači. Naime, piše taj očevidac da je Dobrivoje sa suzama u očima svoj paket predao organizatoru ove akcije. Nedugo nakon toga Selec je napustio Banju Luku, kojoj je više dao nego što je od nje dobio. Otisnuo se preko okeana i skrasio u američkoj saveznoj državi Florida. Tu je, željan svoje Banje Luke, i umro 2008. godine, u 66. godini života.

Neka je laka bosansko-hercegovačka i američka zemlja ovoj dvojici istinskih velikana njihovog Borca i njihove Banje Luke.

Trojka ”veličanstvenih” U pripremi ovog prigodnog osvrta na Borčevu titulu prvaka Evrope, imao sam posebno zadovoljstvo da u ime redakcije magazina Šeher Banja Luka kontaktiram sa trojicom svojih starih drugara, bivših igrača Borca. Naravno, i oni su se tog 11.aprila 1976. godine okitili titulom evropskog prvaka. Sva trojica, dok su bili igrači Borca, bili su i bliski prijatelji. To prijateljstvo, kada su patike okačili o klin, nikada nije bilo upitno, kamoli ugašeno. Iako žive na tri strane svijeta, redovno kontaktiraju, a ponekad se i sastanu. Sva trojica su se zahvalila redakciji našeg magazina, ističući da ih je prijatno iznenadila ideja da se Banjalučani koji žive u Švedskoj podsjete najvećeg uspjeha rukometaša Borca u njegovoj istoriji. Nisu propustili priliku da kažu da ih je prijatno iznenadilo i to što su baš njih trojica posebno predstavljena čitaocima. O kojim igračima je riječ, o njihovom ”juče i danas” i šta su rekli za naše čitaoce - u prilogu koji slijedi.

igračke karijere nije rekao zbogom rukometu. Naprotiv, posvetio se trenerskom pozivu. Trenirao je mnoge klubove (Borac, Metaloplastika, Zagreb ...), a bio je i trener odnosno selektor reprezentacije Jugoslavije, te Hrvatske i Katara. Obavljajući te poslove obogatio je svoju riznicu medalja sa još četiri medalje: dvije zlatne, jedna srebrna i jedna bronzana. Pod njegovim budnim okom posebno je izbrušen i talenat mnogih vrsnih golmana (Arnautović, Velić, Bašić ...). On je i predavač pri Međunarodnoj rukometnoj federaciji. Autor je i triju knjiga-udžbenika o rukometu. Posljednja je objavljena prije nešto više od dvije godine i prevedena je i na engleski jezik. Promovisana je diljem bivše nam domovine te i u inostranstvu. Imao sam čast da budem promotor ove knjige u Geteborgu na samom početku prošle godine.

Penzionerske dane Arslanagić danas provodi na relaciji Banja Luka - Poreč. Kako sam kaže, najljepše mu je u Banjoj Luci, gradu u kojemu se proslavio i kojega je, zašto to i ne reći, i on sam učinio poznatijim. Međutim, Arslanagić nije ”klasični” penzioner, ne miruje. Uvijek nešto zapisuje, piše. O rukometu, zna se. Možda jednog dana dobijemo i njegovu četvrtu knjigu. Nije samo to njegova jedina preokupacija. On je i uspješan trener - prenosi svoje veliko iskustvo na mlađi naraštaj, sve očekujući da će jednog dana ”izbrusiti” novog Arslanagića. Neka mu se to i ostvari. Bio bi to bingo za rukomet.

Abas Arslanagić – Ako: Number One Život posvećen rukometu Abas Arslanagic - Ako, nadimak pod kojim ga zna ”i staro i mlado”, uvijek je nosio dres s brojem 1. Kao da je slutio da će ga na poziciju broj 1 svrstavati u mnogim anketama, bilo da se radi o Borcu, bilo o reprezentaciji Jugoslavije, bilo o svjetskom rukometu. Skoro da je nepodijeljeno mišljenje da je Ako najbolji rukometaš Borca u njegovoj istoriji i najbolji golman kojeg je Jugoslavija ikad imala. A mnogi autoriteti u svjetskom rukometu, kada su golmani u pitanju, svrstavaju ovog, još uvijek stasitog sedamdesetdvogodišnjaka, u sami svjetski vrh rukometa. Nije mali broj onih koji kažu da je Ako dosegnuo i sami vrh svijeta, da je najbolji. I u još nečemu on ja na samom vrhu - kao svojevrstan kuriozitet pripisuje mu se je da je on jedini golman na svijetu koji je imao stoprocentno vlastiti način odbrane.

Svi drugi su imali kombinaciju vlastititog i tuđeg načina.

Arslanagić je kao devetnaestogodišnjak 1964. godine doveden (baš tako, doveden) iz beogradskog Partizana u Borac. Vrlo brzo postao je perjanica ovog kluba. U trinaest godina igranja za Borac Arslanagić je odigrao 232 utakmice i, što je zaista rijetkost za golmane, postigao čak 18 golova. Osvojio je 4 titule prvaka Jugoslavije i 5 titula pobjednika Kupa Jugoslavije.

Impresivna je i Arslanagićeva reprezentativna karijera. Iako je relativno kasno stao na gol reprezentacije Jugoslavije (Ljubljana 1969. godine), nanizao je 125 utakmica u dresu s državnim grbom i, gle čuda, upisao se jedanput i u listu strijelaca. Sa svjetskih prvenstava ima dvije bronzane medalje: Francuska 1970. i Istočna Njemačka 1974. godine. Ipak, najradije se sjeća Olimpijskih igara u Minhenu 1972. godine i zlatne medalje. Dva puta je Arslanagić branio i gol reprezentacije svijeta.

Arslanagić, inače profesor fizičke kulture, po završetku

Kod sestre je uvijek najljepše: Arslanagić sa sestrom Rabijom

Evo šta nam je uvijek pričljivi Abas Arslanagić rekao u povodu nezaboravnog 11. aprila 1976. godine, sjećajući se svakog pa i najmanjeg detalja.

Moram najprije povezati dvije završnice takmičenja za prvaka Evrope - započe Ako svoju priču. - Onu iz 1975. i onu iz 1976. godine. Naime, za završno takmičenje 1975. godine Borac nije imao novčana sredstva. Tih 70-ih godina bila je, ako se sjećamo, opšta besparica u društvu. Uprava Borca je odlučila da sedam dana prije finalne utakmice sa Forvercom iz Istočne Njemačke otputujemo u Dortmund, mjesto odigravanja te utakmice. Boravak u Dortmundu Borac je iskoristio za odigravanje tri prijateljske utakmice u tri grada, za što je dobio novac kojim je mogao pokriti troškove. Bilo je naporno pakovati se, putovati i igrati. Međutim, tragičnije je to što smo mi protivniku bili ”kao na dlanu”, a što su oni, razumljivo, i iskoristili, prateći i snimajući kamerom sve naše utakmice. ”Pročitali” su nas. Izgubili smo to finale s dva gola razlike. Grešku nismo ponovili slijedeće godine. Uprava Borca je obezbijedila novčana sredstva, tako da smo čak mogli otići i na pripreme. Recimo, za tešku polufinalnu utakmicu s Gumersbahom pripremali smo se u Novom Mestu. PakŠ E H E R 31

BANJA LUKA

Sjećanje leno smo trenirali, nešto slično kao što je reprezentacija Jugoslavije trenirala prije odlaska na Olimpijske igre u Minhen. Sjećam se jednog događaja. Bio je četvrtak, trening izuzetno naporan. Prišao sam treneru Peri Janjiću i rekao mu: Pero, olabavi malo, pa mi kao gosti u subotu igramo prvenstvenu utakmicu protiv Partizana iz Bjelovara i potrebna nam je pobjeda da bismo ponovo bili prvaci države.

Olabavi malo, Pero, ponovio sam. Ne, ne, odgovorio je on. Mene ta utakmica ne zanima, mi se pripremamo za Gumersbah, nastavio je Pero ”mrtav hladan”. Pobijedili smo Bjelovarčane rezultatom 17:16, a ja sam branio tako dobro da smatram da je to bila moja najbolja partija u Borčevom dresu. U polufinalu je pao i Gumersbah. A onda je došlo to nezaboravno finale. Kao uvertira u ono što će se dogoditi u dvorani Borik, bila je pobjeda od 1:0 nogometaša Borca protiv beogradskog Partizana. Taj jedini gol na utakmici postigao je nedavno preminuli legendarni strijelac Pašo Bećirbašic. A nakon pobjede nogometaša svi su željelii da vide još jednu pobjedu, ovog puta rukometaša. Interes za ovu utakmicu višestruko je premašivao kapacitet dvorane. Bila je to utakmica za nezaborav, kruna za zlatnu generaciju banjalučkih rukometnih znalaca, koje su s pravom nazvali ”romantičari sa Vrbasa” - završi svoju priču popularni Ako.

Nebojša Popović – Pop: rukomet i medicina Dvostruki velemajstor Nebojša Popović - Pop, prepoznatljiv upravo po ovom nadimku, u samom je vrhu liste Borčevih velikana. Ako bi se njegovom klupskom i reprezentativnom saigraču Abasu Arslanagiću, Aki, mogla dodijeliti titula najboljeg igrača Borca u njegovoj više od šest decenija dugoj istoriji, onda bi se tik uz Aku mogao naći upravo Pop. Kao i nekolicina Borčevih igrača s početka 60-ih godina prošlog stoljeća, i Popović je vrlo rano postao prvotimac. S nepunih 16 godina debitovao je u kup-utakmici u Splitu novembra 1962. godine. Dvadeset godina kasnije, u junu 1982. godine u Banjoj Luci posljednji put je obukao dres Borca. Bilo je to u revijalnoj utakmici između Borca i jugoslavenske selekcije, koju je izabrao sam Popović.

Meni je i danas u sjećanju ta utakmica i atmosfera koja je tog ”rukometnog” dana vladala u gradu na Vrbasu. Imao sam i čast da Popu uručim prigodan poklon u ime Udruženja prvoligaša Jugoslavije (bio sam tada predsjednik dobojske Sloge).

A šta je sve Popović postigao u tih dvadeset godina druženja s rukometnom loptom teško je pobrojati. Ipak, da pokušamo. Pored toga što je imao najduži igrački, dvodecenijski, staž, Popović je i najbolji strijelac u istoriji Borca - u nekih 400 nastupa postigao je skoro 1.700 golova. S Borcem je osvojio pet titula prvaka Jugoslavije i šest titula pobjednika Kupa Jugoslavije. Vrijedi pomenuti da je Popović od prvog do posljednjeg nastupa uvijek igrao na mjestu pivotmena te da nikada nije bio rezerva.

Blistava je i Popovićeva reprezentativna karijera. Dres s grbom Jugoslavije nosio je 115 puta. Debitovao je 1967. godine u Beogradu na Trofeju Jugoslavije (proglašen najboljim igračem), a posljednju utakmicu je odigrao 1976. godine u Montrealu na Olimpijskim igrama. Igrajuči za reprezentaciju osvojio je dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima: u Francuskoj 1970. i Istočnoj Njemačkoj 1974. godine. Kruna njegove reprezentativne karijere je zlatna medalju na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine. Za reprezentaciju je postigao 252 gola. Dva puta je bio izabran u reprezentaciju svijeta. Nema dvojbe da bi se Popoviću, za ono što je ŠEHER 32 BANJA LUKA

postigao u rukometu, mogla dodijeliti titula ”velemajstora sporta”.

Popović je živi primjer da sport i nauka mogu ići ”ruku pod ruku”, ali je to ipak svojstveno samo onim rijetkim među nama.

Igrajuči za Borac, bio je najbolji đak u čuvenoj banjalučkoj Gimnaziji, a potom briljantan student beogradskog Medicinskog fakulteta.

Još kao igrač specijalizirao je, a šta drugo, ortopediju - postao je uspješan hirurg u svojoj Banjoj Luci. Mnogi sportisti su mu zahvalni jer ih je Popov skalpel vratio na sportski teren.

A onda te nesretne 1992. godine, u naponu snage, ovaj pacifista napušta Banju Luku i odlazi ... u neizvjesnost. Bila je to hrabra odluka, ali odluka svojstvena njemu. Morao je početi skoro od početka.

No, u Belgiji, u kojoj se skrasio nakon kratkotrajnog boravka u Beogradu, vrlo brzo uviđaju ”s kim imaju posla” i Pop u kratkom vremenu ponovo staje na svoje noge i počinje nizati uspjehe. Postaje poznat ne samo u Belgiji, čiji je i državljanin. Zato i ne čudi poziv koji mu je prije devet godina upućen iz Katara, a koji je on prihvatio: da kao vrhunski ortoped, uz izvanredne uslove, radi u ovoj zemlji.

Danas je ovaj vitalni šezdestdevetogodišnjak medicinski direktor sportske klinike Aspetar, koja je u Dohi, glavnom gradu Katara, male ali bogate arapske zemlje. Klinika je jedna od vodećih u svijetu - u njoj rade mnogi svjetski eksperti iz pojedinih grana medicine. Kako sam kaže, ovdje na klinici Popović je okružen mladim sposobnim ljudima, kojima on, sada već doajen, prenosi svoje ogromno znanje. Popović je i glavni urednik medicinskog časopisa koji izdaje ova klinika. On je i univerzitetski profesor. Predaje ortopedsku hirurgiju na jednom poznatom univerzitetu u Njujorku. Član je i zdravstvene komisije Međunarodnog olimpijskog komiteta.

Prošle godine bio je predsjednik zdravstvene komisije na Svjetskom rukometnom prvenstvu, koje je odigrano baš u Kataru. Ovo nije sve, ali je dovoljno da se može reći da je Popović, za ono što je postigao u medicini, zaslužio titulu ”velemajstora medicine”.

Ljubav koja ne jenjava: Popović sa suprugom Brankom

Pozdravljajući čitaoce našeg magazina, ljubazni Nebojša Popović je dao veoma interesantan osvrt na finalnu utakmicu, koja je u njegovoj Banjoj Luci iznjedrila novog šampiona Evrope.

Kako je teško igrati finale Kupa evropskih šampiona u svom grade - kao uvod u svoju priču započe Pop. - Uvijek se smatralo, a ni ja u tome nisam bio izuzetak, da je igrati jednu takvu utakmicu na

Sjećanje domaćem terenu velika prednost za domaćina. Međutim, uvijek kada se sjetim te utakmice, ja dođem do drugačijeg zaključka. Zašto? To finale igrale su dvije tada najbolje ekipe na svijetu, uslovi na terenu bili su isti za obje ekipe, u gledalištu su se nalazili i najviši funkcioneri Međunarodne rukometne federacije, a sudije su bile iz samog svjetskog vrha, što je garantovalo objektivnost suđenja. Dakle, nije bilo favorita te je odluku o pobjedniku mogao odlučivati samo neki detalj. A taj detalj bili su gledaoci. Uzavrela, dupke puna dvorana Borik tog dana željela je samo jedno - pobjedu. Taj imperativ pobjede pritiskao je nas igrače. Posebno smo to osjetili kada je utakmica počela. Noge su nam bile teže od olova. To je i razlog što smo do pobjede došli zaista teško. Svi koji su tada igrali dali su svoj maksimum i zaslužni su za pobjedu, ali samo je jedan koji je ”presudio”.

Bio je to Ako. Njegove bravurozne odbrane, posebno u kritičnim momentima, bile su presudne. U mom sjećanju to nije izbledjelo ni 40 godina nakon tog nezaboravnog finala. Skoro sam siguran da bismo lakše došli do pobjede da se utakmica nije igrala u Banjoj Luci. Ali, to bi bio veliki grijeh. Naša vjerna publika je zaslužila da osjeti slast te pobjede, ma kako da se do nje došlo.

Ovaj svoj povratak u najljepše godine Pop je završio pomalo sa sjetom.

reprezentacije bivše nam domovine. Nekoliko puta se nalazio na širem spisku reprezentativaca, pa čak bio i na pripremama reprezentacije. No, nije mu se posrećilo.

Ali zato jeste njegovom starijem sinu Andreju, koji je takođe ponikao u Borcu, a zatim karijeru nastavio u Francuskoj. Istina, Andrej nije igrao za reprezentaciju Jugoslavije, nego za reprezentaciju Francuske. Za ”trikolore” je Andrej, brzonogo lijevo krilo, odigrao 149 utakmica i postigao 368 golova, a okitio se i titulom svjetskog prvaka.

Boro Golić – Gale: rukomet ili nogomet Kruna jedne generacije Boro Golić - Gale, kako ga oslovljavaju prijatelji iz najranije mladosti, najstariji je izdanak poznate banjalučke rukometne familije. Već skoro tri decenije živi u Francuskoj. U ovoj zemlji rukometa bio je trener, prenoseći svoje rukometno znanje stečeno u dresu Borca. Iako je već šest godina penzioner, ne predaje se. Kako sam kaže, nikako da ”stane na loptu”. I danas je u rukometu, kontrolor je suđenja te delegat na utakmicama. Prvoligaškim, naravno, jer šta bi se od njega drugo i moglo očekivati.

Ovaj danas živahni sedamdesetdvogodišnjak je vrlo rano, još u osmogodišnjoj školi, iskazivao veliki talenat za rukomet, ali jednako i za nogomet. Tog vremena dobro se sjećam: išli smo u isti razred, jedno vrijeme i sjedili u istoj klupi, a svo slobodno vrijeme provodili smo na igralištu, bilo rukometnom, bilo nogometnom. U njegovom slučaju rukomet je pobijedio nogomet, jer je Boro vrlo rano postao prvotimac banjalučkog Borca, onog rukometnog. Sa nepunih šesnaest godina debitovao je aprila 1960. godine u prijateljskoj utakmici koju je Borac odigrao u Banjoj Luci protiv dortmundskog Gumersbaha, kasnije višestrukog prvaka Evrope. Posljednji nastup za banjalučke crveno-plave imao je u decembru 1976. godine u Moskvi, na utakmici Kupa evropskih šampiona. Protivnik je bio moskovski CSKA. Po završetku igračke karijere Boro je ostao u rukometu, naravno u svom Borcu, kojemu je njegovo rukometno znanje itekako dobro došlo. Istovremeno, bio je i uspješan komercijalista u Incelu, banjalučkom privrednom gigantu, u kojem je radio sve do odlaska u Francusku.

U nepunih sedamnaest godina igračke karijere u Borcu odigrao je brzonogi Boro ukupno 293 utakmice i postigao 589 golova.

Jedno vrijeme Boro je nosio i kapitensku traku ovog najtrofejnijeg kluba ne samo Banje Luke, nego i Bosne i Hercegovine. S Borcem je osvojio pet titula prvaka Jugoslavije i šest titula pobjednika Kupa Jugoslavije. Iako je bio izvanredan igrač i veoma cijenjen u jugoslavenskom rukometu, nije mu se ostvarila želja da obuče dres

Tema - rukomet: Golić (desno) u drustvu Muhameda Memića, nekada reprezentativca i igrača dobojske Sloge i Barcelone

Tog 11. aprila 1976. godine, atmosfere u ekipi i u dvorani Borik te same utakmice Boro Golić se sjeća kao da je jučer bilo.

-Titulom prvaka Evrope jedna generacija Borca krunisala je svoje raskošno rukometno umijeće, drugarstvo i prijateljstvo, a posebno vjeru u sebe - prve su riječi koje je Gale izgovorio, vraćajući točak istorije 40 godina unazad. - Posebno je značajno što smo finalnu utakmicu priuštili našim vjernim navijačima u našem gradu.

Oni su to bili i zaslužili. Pratili su nas godinama, ma gdje da smo igrali. Radovali su se našim uspjesima, ali su s nama dijelili i našu tugu kada bismo gubili. Nije bilo lako dobiti pravo da jednu takvu utakmicu igramo u našem gradu, nije bilo lako obezbijediti novčana sredstva za organizaciju utakmice, a ni organizovati spektakl kakav je bio u dvorani Borik. Često se u sportu zaboravljaju zasluge uprave nekog kluba, te armije entuzijasta koji ne štede ni svoje slobodno vrijeme ni svoj novac kada je njihov voljeni klub u pitanju. Tih 70-ih godina prošlog stoljeća Borac je imao upravu čiji je doprinos u uspjesima kluba bio vrlo značajan. Bez njih, vjerujem, ne bismo mogli, četiri puta zaredom, biti prvaci Jugoslavije te u isto vrijeme i četiri puta pobjednici Kupa Jugoslavije. Od neprocjenjive vrijednosti je udio uprave Borca i u tituli prvaka Evrope. S njima mi igrači dijelimo najveći uspjeh bosansko-hercegovačkog sporta uopšte. Jednog od njih ipak želim posebno istaknuti. To je pok. Drago Robović.

Njemu uz rame bio je i, nemojte se ništa čuditi, Miro Bjelić, koji nije bio član uprave nego aktivan igrač. Miro je, naime, iako igrač, već tada pokazivao sklonosti koje će ga vrlo brzo nakon što je završio igračku karijeru učiniti ”alfom i omegom” u Borcu. U toj novoj ulozi Miro je ostao decenijama.

Š E H E R 33

BANJA LUKA

KAO KORAČANJE U SVIJET BAJKI Piše: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Naše putovanju kroz Regiju Halland primicalo se kraju; stigli smo do najsjevernije opštine u Regionu Halland. Vrijeme nam je stvarno bilo naklonjeno, kakvo se samo poželjeti može, sunčano, toplo i bez daška vjetra. Uspjeli smo se čak i okupati. Nismo mogli odoljeti prelijepom ambijentu uz prekrasan pogled na jednu od najinteresantnijih i najljepših građevina u Švedskoj, dvorac Tjolöholm.

Fakta Grad Kungsbacka se nalazi na zapadnoj švedskoj obali, najsjevernije od svih opština u regionu Halland. Kroz ovu opštinu, kao i

ŠEHER 34 BANJA LUKA

prethodne gradove o kojima smo pisali, prolazi važni autoput E6/E20 koji povezuje Kopenhagen, Malmo, Geteborg i Oslo.

Opština se prostire na oko 900 km² i ima više od 79.000 stanovnika. Sam grad ima oko 20.000 stanovnika. Ovo je druga opština po broju stanovnika u regiji. Sastoji se od puno manjih gradića koji su geografski smješteni većinom uz obalu. U zadnje tri godine ovom komunom vlada građanska alijansa. Komunalni godišnji budžet je oko 4 milijarde kruna – više od 800 miliona KM. Bruto prosječna godišnja plata zaposlenog u ovoj opštini premašuje 370.000 kruna - oko 75.000 naših maraka. Muškarci zarađuju u prosjeku oko 450.000 kruna, a žene više od 300.000. U

Putujući Švedskom: Kungsbacka komuna

Historija Grad Kungsbacka se s ovim imenom prvi put spominje u 16. vijeku, tačnije 1558., a u 12. vijeku se opština sastojala od Fjäre Distrikta. U to doba je cijela oblast bila pod danskom upravom i u sastavu danskog kraljevstva. U to srednjevjekovno vrijeme grad je imao oko 9000 stanovnika.

Najstarija karta Kungsbacke datira iz polovine 1600-ih godina i pokazuje gradsko područje sa naseljima, ulicama, trgovima, crkvom i utvrđenjenjem. Mapa je napravljena vjerojatno ubrzo nakon potpisanog mira u Brömsebro 1645, kada je Halland postao dio švedske kraljevine.

Zaštitnica Sveta Gertruda

ovoj komuni je nezaposlenost veoma niska, 2,2%, a oko 45% stanovnika ima visoko obrazovanje, što je za nekoliko procenata više od švedskog prosjeka. Svaki dan iz ove opštine putuje na posao u druge najbliže gradove oko 21.000 osoba, a u ovu komunu dolazi na posao svakodnevno oko 7000 osoba. Fjärås uz jezero Lygnern, Åsa i Frillesås uz obalu su najpopularnija mjesta u komuni i naseljavaju se ubrzanim tempom.

Kullavik i Särö uz obalu i Onsala i Vallda na Onsala poluostrvu su također privlačna mjesta za stanovanje.

Gertruda je rođena, prema legendi, godine 626. u Landenu, gradiću u Belgiji.

Njen otac je bio vrlo bogat i moćan čovjek.

Umro je kada je Gertruda imala 15 godina i njena majka se povukla na seosko imanje u Nivelles, južno od Brisela. Njegovo bogatstvo je poklonjeno crkvi i izgrađen je samostan od te poklonjene imovine. Gertruda je odvedena u samostan i ona je postala opatica u svojoj 21. godini. Gertruda je živjela pobožan život uz naporan rad. Već za vrijeme svog života su se širile legende o čudima koje je stvarala, uglavnom liječeći bolesne i pomažući siromašnim ljudima. St. Gertruda je smatrana, već u ranom periodu svog života, kao svetica puteva i pomorstva. Tako je postala tradicija da se prije dužih putovanja nazdravi u njenu čast, po mogućnosti svježom izvorskom vodom, a kasnije je prihvaćeno čak i vino. Ona je bila vrlo popularna svetica, posebno u sjevernoj Njemačkoj i Skandinaviji.

Privreda Privreda je u Kungsbacki veoma važan faktor ekonomskog razvoja. Zanimljiv je podatak da u ovoj komuni ima više od 8800 registrovanih preduzeća, a najveći poslodavac je opština sa 6300 zaposlenih.

Ostala preduzeća uglavnom se bave maloprivrednom djelatnošću i imaju često od jednog do četiri zaposlena. Međutim, veliki je broj i srednjih preduzeća od kojih su najvažnija: Veteranpoolen AB, Inzpiration Affärspartner AB, Marknadsföring Mediq

Sverige AB, ICA Kvantum, Fortum Distribution AB, i ona imaju između 100 i 200 zaposlenih.

Atrakcije u Kungsbacki Kungsbacka je, kao i ostale komune u Regiji Halland, popularno turističko mjesto s puno znamenitosti i atrakcija. Prekrasni dvorac Tjolholm je posebna atrakcija i pobliže ćemo ga predstaviti. Vrijedno je posjetiti i prirodne rezervate u selu Äskhult i Fjärås Bräcka, Pomorski muzej u Onsali, Hunehals utvrđenje iz 12. vijeka koje je izgradio danski grof Jakob Nielsen, Nidinge Fyrplats, prvi švedski svjetionik sa četiri tornja, izgrađen u 16. vijeku, plaža Sörvik u Åsi i.t.d.

Kultura Kultura je jedan od najvažnijih segmenata u životu građana ove opštine. U gradu je najvažnija ustanova Fyren, veoma lijep objekt u kojem se nalazi koncertna sala, bioskop, gradska biblioteka, muzička škola, kulturna škola, umjetnička galerija i sale za konferencije. Veoma aktivno je i gradsko pozorište, a živo je i u koncertnoj sali. Ljeti se u ovoj opštini organizuju razne kulturne manifestacije, muzički koncerti, predstave za djecu i.t.d.

Najpoznatija osoba iz ove komune je svakako Beda Sofia Hallberg, rođena 11.2.

1869 u Onsali. Poznata je kao inicijator obilježavanja 1. maja uz prodaju majskog cvijeta.

Zanimljivo je da je ona 1938. godine od države dobila počasnu penziju, a godine 2004. je izglasana za najvažniju osobu svih vremena u Regiji Halland. U ovoj komuni je dugo djelovao i poznati švedski pisac Henning Mankell. Ovaj vrsni kritičar društva je bio veoma omiljen kod šire publike, a njegove knjige su prodate u 40 miliona primjeraka i prevedene na mnoge jezike. Umro je 2015. godine i sahranjen je u ovoj komuni u mjestu Särö.

Tjolöholm dvorac U Kungsbacka opštini, smješten je na poluotoku, 40 km južno od Göteborga, i jedna je od najljepših, najmoćnijih i najčudnijih građevina u Švedskoj. Tjolöholm Š E H E R 35

BANJA LUKA

Kolumna Putujući Švedskom: Kungsbacka komuna se, također, smatra jednim od vodećih umjetničkih objekata u Skandinaviji. Raskošna je to palača koju je u Tudor stilu projektirao arhitekt Lars Wahlman Izrael i dovršena je 1904. Dvorac ima dobro očuvanu unutrašnjost koja nudi britansku "udobnost" kao i u to vrijeme luksuzni komfor u vidu cirkulirajućih tuševa i jednim od prvih usisivača koji je vagao nevjerovatnih 900 kg. Za ovaj dvorac sam prvi put saznao čitajući jednu turističku brošuru i tad planirao da ga jednog dana posjetim. Pričao sam Goranu o tom čudesnom mjestu i još čudnijem dvorcu i, eto, poslije nekoliko godina navratismo u ovaj bajkoviti kraj. Ogromnom dvorcu, sa prekrasnim engleskim parkovima i vrtovima, s fantastičnim pogledom na more, šetnjom među hrastovim šumama i prelijepim uređenim livadama, nema premca. Castle Gardens i Castle Park u zaštićenom poluotoku je dostupan posjetiteljima tokom cijele godine. Imanje čine dvorac, crkva u škotskom stilu i idilično selo.

"Bilo je to kao koračanje u svijet bajki, potpuno drugačije od svega što sam do tada vidio", rekao je mladi svećenik Gustaf Anchor o svom prvom susretu s "Tjolöholm". Godina je bila 1904., a gradnja dvorca, crkve i kapije i radničkog sela je upravo završila. U ovom veličanstvenom dvorcu živjela je supruga Blanche Dickson, udovica bogatog trgovca Gothenburg James Fredrik Dicksona. Dala je rok, od šest godina, za izgradnju dvorca, u ugovoru sa mladim arhitektom Lars Izrael Wahlman (1870-1952). Njen muž James nije doživio otvaranje ovog privlačnog objekta, umro je već na početku gradnje od trovanja krvi. Njegova ideja je bila da sagradi dvorac u Elizabetanskom stilu sa interijerom iz poznate Liberty robne kuće u Londonu i umjetničkim rukotvorinama u stilu Arts and Crafts umjetničkog pokreta. Vlasnici su imali i veliku ergelu trkaćih konja.

Nakon smrti Blanche grad Göteborg (Geteborg) je kupio cijelo imanje, i otvorio dvorac za javnost. Od 1987. vlasnik i ravnatelj ovog dvorca je Kungsbacka komuna. Može se o ovom lijepom mjestu pričati i pisati mnogo više, ali Goran i ja toplo preporučujemo našim čitaocima da ga lično posjete i uvjere se sami o čudesnoj ljepoti koju nudi Tjolöholm.

ŠEHER 36 BANJA LUKA

Banja Luka koje više nema (6) Putujući Švedskom: Kungsbacka komuna

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Dobrota Lošić, Milena Bojović i Fuad Balić

STOTINU HILJADA TISUĆA Banja Luka je godinama bila grad u kojem su svoja dopisništva imali skoro sve dnevne novine, radio televizije i agencije tadašnje države – Gol je pao oko pola pet .

Piše: Kemal COCO (Bila je ono što su njeni stanovnici željeli - grad. Grad ljudi koji su uživali Život.

Voljeli su se, šalili. poštovali na svoj – banjalučki način. Bila je ...)

Možda današnje stanje daje odgovor na pitanje zašto je Banja Luka prije 40 i više godina bila zanimljiva redakcijama svih dnevnih listova, radio televizija i agencija tadašnje države. Svoja dopisništva sa stalno zaposlenim novinarima imali su: beogradske redakcije „Borba“ (Milenko Marić), „Politika“ (Vezuv Tinjić), „Večernje novosti“ (Slobodan Pešević), „Politika Ekspres“ (Kemal Coco), agencija „Tanjug“ (Salih Konjhodžić), zagrebačke redakcije - „Vjesnik“ (Aleksandar Ravlić), „Večernji list“ (Slavko Podgorelec“, Radio televizija (Zagreb) (Refik Slabić), te sarajevske redakcije - „Oslobodjenje (Ahmet Salihćehajić i Milan Rakić), „Večernje novine“ (Milenko Pajić), Radio Sarajevo ( Drago

Milenko Pajić

38

ŠEHER

BANJA LUKA

Perić), Televizija Sarajevo (Dobrota Lošić) dok su mnoge redakcije dnevnih novina ili radio televizija imale honorarne dopisnike čija su imena i prezime bila poznata samo urednicima tih medija. Istina, dolazilo je do promjena jer su pojedini novinari svojim radom zaslužili odlazak na urednička mjesta u redakciji. Tako je Dobrota Lošić otišao na rad u Sarajevo, a njegovo mjesto u dopisništvu zauzeo Hamid Husedžinović, dok je Salih Konjhodžić otišao za dopisnika Tanjuga iz Ankare, a na njegovo mjesto došao Jovan Babić. Bilo je i drugih promjena jer su „banjalučki dopisnici“, bar tako se govorilo, veoma dobri novinari i dolazili su kao pojačanja svojim redakcijama.

NE „BENDAJU“ UREDNIKE Iako su pristigli sa svih strana, banjalučki dopisnici veoma brzo su postali istinske kolege

Vezuv Tinjić

i prijatelji. Nastojali su da „ne izdaju kolegijalnost“ i ni jedan dopisnik nikada nije ostao bez informacije koja bi mu mogla zagorčati život u njegovoj redakciji. Znalo se dogoditi, i to veoma često, da kolega – dopisnik dan ranije malo više popije i dan provede „bolestan“ u svom stanu. Da tog dana nije viđen u gradu dopisnici brzo primijete i , ako je bila kakva novost, ona njemu bude proslijeđena. A današnja tehnika, i ona početkom 70-ti godina prošlog stoljeća, toliko su različne, da „ona ranija“ liči na pećinsku u odnosu na današnje „sve moguće pogodnosti“ koju novinari imaju. Istina, bilo je pokušaja pojedinih redakcija (naročito novina), da svoje dopisnike „odvoje“ od konkurentskih novinara, ali banjalučki dopisnici nisu „bendali“ takve želje svojih urednika. Sasvim slobodno se može reći, iako je povremeno bilo manjih nesuglasica, da su banjalučki dopisnici bila jedna složna porodica čiju su članovi svoje za-

Vezuv Tinjić

Banja Luka koje više nema (6) Drago Perić

Aco Ravlić datka valjano obavljali. Kod ovih ljudi važilo je pravilo da se kolega ne smije ostaviti bez vijesti ili informacije koja im može ugroziti ugled u redakciji za koju rade.

Milan Rakić čitalaca. Televizori su bili preskupi tako da su ih imali samo dobrostojeći pojedinci ili domovi kultura.

Slavko Podgorelec

BILO JE OKO POLA PET SREĆA SE ZOVE – VEZA Biti novinar – dopisnik sedme ili osme decenije prošlog stoljeća (ranije još mnogo teže), zaista je bio naporan posao.

Kada dopisnik napiše tekst, tek tada za njega nastaju problemi. Kako uspostaviti telefonsku vezu sa stenografima. Slijedi uporno okretanje telefonskih brojeva jer je linija (kako su to govorili poštari) bilo malo, a razgovora sve više. I taman kada „savladaš sve prepreke“, telefon stenografa bude zauzet. Slijedi „Jovo ponovo“ sve dok sreća ne bude na tvojoj strani. Slijedi uporno diktiranje napisanog teksta.

Posebno je bilo teško i dopisniku i stenografu kada ima mnogo imena i prezimena. Tada se to ponavlja po desetak puta.

Tekstove i fotografije koji nisu „dnevni događaji“ dopisnici su slali u pismima. Istina, bogate redakcije su za neke važne događaje slale fotoreportere i automobile tako da su oni poslije snimanja (fotografisanja) događaja kretali prema redakciji često noseći i tekst od dopisnika. Novine su i pored svih nedaća redovno izlazile i imale na stotine hiljada

Milenko Marić

I pored teškog posla kojeg su obavljali, banjalučki novinari – dopisnici bili su „vesela družina“ koja je u svojim redovima tražila i nalazila povode za zbivanje šala. Svakako da se najviše pričalo o jednom izvještaju koji je emitovala jedna radio stanica u kojoj je dopisnik izvijestio slušaoce da je otvoren taj i taj objekat, a čija je gradnja koštala nekoliko stotina hiljada tisuća dinara. Ovu ne baš malu grešku nije primijetio ni dopisnik, ni snimatelj tona, a ni urednik koji je bio dežurni toga dana. Ovo je među banjalučkim dopisnicima ponavljano nekoliko hiljada ili tisuća puta. Drugi slučaj dogodio se na Gradskom stadionu u Banjoj Luci gdje su svoju utakmicu igrali fudbaleri Borca. Kao izvještač po prvi put je došao i novinar koji o ovoj igri nije baš mnogo znao.

Borac je pobijedio sa 1:0. Novopečeni sportski novinar „diktirao“ je izvještaj koji se njegovom kolegi s kojim je dijelio kabinu učinio „malo čudnim“ jer je čuo kako je diktirao stenografu da je gol dao igrač koji je ne leđima nosio broj 9. Tog trenutka stenograf ga je upitao u kojoj je minuti Borac postigao gol.

Valjda zbunjen pitanjem, on je rekao da tada

Salih Konjhodžić

nije gledao na sat, ali da mu se čini da je to bilo oko pola pet. Tu grešku svog kolege primijetio je dopisnik koji je s njim dijelio novinarsku kabinu. Uzeo je slušalicu, stenografu se predstavio i rekao da mu se kolega ne osjeća najbolje i izdiktirao „pravi izvještaj“. Naravno da je slučaj „pola pet“ sutradan bio predmet smijeha banjalučkih dopisnika, a glavni akter se pravdao da je samo honorarnom sportskom dopisniku želio izaći u susret jer se dan prije toga oženio. Prihvatio se posla o kojem “pojma nije imao“, i to platio nadimkom „pola pet“ kojeg je nosio sve do smrti.

Slobodan Pešević

ŠEHER

BANJA LUKA

39

Jedna priča o banjalučkoj Fabrici duvana

MJESTO U SLICI GRADA

Tekst i foto: Dinko Osmančević Proljeće je stiglo u našu Banjaluku. Priroda se probudila, voće je probeharalo. Cvat mirisom privlači pcele i ose. Maslačak je žutim tačkama prošarao travu.

Laganom šetnjom gradom, brzo se uočava, da su na trotoarima ulica procvjetali i narandžasti kiosci. Dosta ih je postavljeno ovog proljeća. Riječ je o moderno dizajniranim i funkcionalnim objektima Fabrike duvana Banja Luka, koji samom pojavom mame mušterije i prave ozbiljnu konkurenciju drugim prodavnicama iste namjene.

Neki od tih objekata Fabrike duvana još uvijek nisu useljeni, kako saznajemo, radi se o papirologiji vezanoj za priključke struje. Ali, već sada je jasno da su u Fabrici duvana napravili odličan poslovni potez.

Priča počinje 1888.

A, onda mi na um pade Leteći cirkus Montija Pajtona i jedan njihov skeč. Parafraziraću dijalog iz tog skeča, koji govori o rimskoj okupaciji Palestine: "Šta su nam donijeli ti mrski osvajači? Ništa!

Sem, puteva, vodovoda, kanalizacije, nauke, kulture, prosvjete...« U ŠEHER 40 BANJA LUKA

svakoj šali ima pomalo i istine. Austrijskom okupacijom 1878., cijelom Bosnom i Hercegovinom, pa samim tim i Banjalukom, počeli su duvati evropski vjetrovi. Grade se pruge i putevi, škole i fabrike.

(U jednom svom aforizmu sam lamentovao, "Crni Gavrilo, što ti ruka ne zadrhta, sad bismo živjeli u Evropskoj Uniji.") Ipak, treba imati na umu da je Austrija sve to radila i gradila radi svojih interesa. Prije svega jer nije imala namjeru da ikada ode, a sem toga jeftine sirovine i poluproizvodi su joj dobrodošli, kao i jeftini, deficitarni proizvodi.

Bilo je potrebno umiriti i socijalni bunt i upravo taj razlog se vezuje za izgradnju Fabrike duvana 1888. godine. Prve objekte započeli su graditi te godine, a završili naredne. Riječ je o fabričkoj zgradi, skladištu gotove robe, pomoćnoj zgradi, električnoj centrali i radionici. Iskopani su bunarevi u krugu fabrike, a prve količine rezanog duhana dobijene su 1890. Dvije godine kasnije, završeni su magacin neprerađenog duhana i industrijski kolosijek, spoj na prugu Banja Luka - Bosanski Novi. Tih godina počinje i intenzivna sadnja duhana u Bosanskoj Krajini, čime se želi osigurati sirovinska baza novoosnovanoj fabrici, ali i zadržati višak stanovništva na selu.

Prvih decenija, sve radne operacije obavljane su ručno. Cijena rada bila je niska, a zapošljavane su i maloljetnice. Sve to postepeno dovodi do podizanja radničke svijesti i pojave radničkih udruženja i djelovanja ka uvažavanju radničkih prava. Fabrika duvana, do kraja austrijske okupacione vlasti, nekoliko puta je proširivana, pa ipak, svoj pravi procvat doživljava u Kraljevini SHS, kada Uprava državnih monopola preuzima fabriku. Proizvodnja rezanog duhana postepeno pada, ali znatno raste proizvodnja gotovih cigareta. Do

1932. to su cigarete Zeta, Sava, Ibar i Drava, a od 1936. i Hercegovina. Uvođenjem šestojanuarske diktature u monarhiju, radnička prava se smanjuju. Tako da i u Fabrici, uprkos povećanju proizvodnje, broj zaposlenih opada, uz relativno niske plate. Otuda raste ugled i uticaj socijaldemokrata i zabranjenih komunista.

Sudbinske veze Fabrika duvana sudbinski je vezana i za moju porodicu. U periodu Kraljevine, zaposlenje u njoj našao je i Muharem Osmančević, moj djed. Po riječima onih koji su ga poznavali, za njega je važilo ono pravilo koje prati vrsne majstore: Što oči vide, to ruke naprave.

Razbolio se relativno mlad i preminuo te ratne 1944. godine, ostavivši za sobom suprugu i dva sitna sina. Mom ocu jedva da je bilo devet mjeseci.

Ali, i tih zlih, ratnih godina, održavana je znatna proizvodnja u fabrici, za potrebe tzv. NDH i za potrebe njemačke vojske. Značajan broj radnika okupatoru je pružio otpor odlaskom u NOB, jedan broj njih je položio živote za slobodu, a trojica radnika fabrike su proglašeni narodnim herojima: Kasim Hadžić, Ante Jakić i Šefket Maglajlić.

Prvi novozaposleni radnici nakon oslobođenja bili su demobilisani borci NOB-a. Nedugo zatim, i moja nana Hatidža dobija zaposlenje u Fabrici, da bi domirila suprugov staž do penzije. Do svog penzionisanja, višestruko je dobijala počasno zvanje udarnika, kako to svjedoče dostupni dokumenti. Svojim radom školovala je sinove, od kojih stariji Muharem takođe kreće stopama roditelja i cijeli svoj radni vijek provodi u Fabrici duvana kao radnik i poslovođa.

Nažalost, ni njih dvoje već odavno nisu među živim. (U Fabrici duvana, svoj radni vijek je provela i djedova najmlađa sestra Safeta, a jedno vrijeme i moj brat stričević, Emir.)

Poslijeratni razvoj U poslijeratnom periodu, Fabrika postaje državno vlasništvo, a proizvodnja je brzo normalizovana. Obnovljen je rad Vatrogasnog društva, koje je postojalo gotovo od samog osnivanja Fabrike.

Otvorena je ambulanta, vrlo brzo, u aprilu 1946. otvoreno je i dječje obdanište. Bilo je to prvo obdanište u Banjaluci. Uz zvanje udarnika, uvedeno je i zvanje novatora, proradio je i restoran radničke ishrane.

Sve do sredine pedesetih godina prošlog vijeka, Fabrika je bila najjači privredni subjekt u gradu. Organizuju se i brojne kulturno-umjetničke i sportske aktivnosti. Bilježi se i sindikalno djelovanje sa ciljem pružanja socijalne pomoći ugroženim. Pruža se podrška kulturnoumjetničkim i sportskim aktivnostima i izvan Fabrike. Posebna podrška se daje Fudbalskom klubu Borac, što potvrđuje i zapošljavanje Borčevih aktivnih igrača. Među njima, posebno se ističe ime reprezentativca Jugoslavije, Tome Kneza, od koga je na poklon moj stric Muharem dobio bicikl, "specijalku". Tomo je od plate u Fabrici i premija u Borcu već bio u prilici da sebi priušti automobil.

Krajem šezdesetih, nakon jednog lošijeg perioda za proizvođače cigareta u Jugoslaviji, opala je i proizvodnja i broj zaposlenih u Fabrici, 1958. bilo je 451 zaposleni, a deset godina kasnije 228. Te, 1968. dolazi do integracije Fabrike duvana sa Duvanskom industrijom Niš, što našoj Fabrici daje novi, snažan zamajac.

Zemljotres je nanio ogromnu štetu kako cijelom gradu, tako i Fabrici duvana, koja je ipak sanirana značajnom podrškom šire društvene zajednice kao i izuzetnim zalaganjem zaposlenih.

A onda je došao…

Sedamdesetih i osamdesetih godina, Fabrika duvana nizala je velike uspjehe i u porastu proizvodnje, plasmanu svojih proizvoda, u zapošljavanju nove radne snage, poboljšanju radničkog standarda.

Postojali su jasni planovi modernizacije i razvoja Fabrike. A, onda je početkom devedesetih došao novi rat…

Iz mraka devedesetih, Fabrika duvana je izašla devastirana i kad

je u pitanju radnički kadar i kad je u pitanju proizvodnja. Privatizacijom, vlasnik Fabrike duvana postaje tajkun Nebojša Antonić, preko svoje firme Antonic trejd. Sredstva iz Fabrike se isisavaju i ona se dodatno urušava. Ipak, 2013. bugarski koncern Bulgar tabako ulazi u Fabriku sa svojim kapitalom i postaje većinski vlasnik. Proizvodnja se, iako sporo, postepeno obnavlja, postoje planovi, a jedan od poslovnih poteza novog rukovodstva je i širenje maloprodajne mreže, sa početka naše priče o Fabrici duvana.

Ipak, uz Celeks, Pivaru i još neke firme, još uvijek posrnula Fabrika duvana ponovo, postepeno, osvaja svoje mjesto u slici grada.

41

UČITELJ U RATNIM USLOVIMA (Građa za priču: dnevnik prof. Nijaza Arnautović

Napisao: Edhem TRAKO

Začuo se zvižduk, zatim detonacija topovske grnate, a onda bijeli oblak prašine, pa jauci ranjenih i strka koju su napravili preživjeli baš onako kao što su se bijeli oblaci, nošeni vjetrom, počeli kovitlali prema nebu. Preživjeli su prestrašeno nekuda bježali, a odvažni hitali do kuće na koju je pala granata.

Slijepa starica se u strahu uspravila u postelji i počela pitati: „Jesu li to nas napali? Jesu li to srpski topovi?“ „Allahu dragi, budi nam na pomoći, pogodili su komšinu kuću!“ sva uspaničena reče njena snaha. „Nijaze!“ starica je zvala sina i pokušavala se više podignuti u postelji. „Gdje je Nijaz, snaho?“ „Ne znam“, odgovorila je i istrčala van, a kućna joj je haljina lepršala oko nogu. Ugledala je oblak prašine koji se podizao u nebo i pretvarao u paperjaste hrpice. „Nijaze!“ dozivala je tražeći muža.

Iz okupljene grupe spasilaca pojavio se uspaničen njen muž, izgledao je poput prestrašene divljači na koju je minutu prije pucao lovac. Iz oštećene kuće, više nego je što je iko mogao zamisliti tu brzinu, spasioci su prevrtali komade namještaja i komade zida, pokušavajući da izvuku nastradale iz ruševine. „Vrati se majci i budi uz nju!“ reče joj muž glasom u kome je više bilo molbe nego naređenja. „Komšije i ja moramo spašavati preživjele i pobrinut se za mrtve.“ Žena je nekoliko trenutaka posmatrala spasioce dok hitro prevrću komade ruševine, i svojim nesebičnim zalaganjem žele da spase preživjele, i kako njihova odlučnost otklanja posljedice katastrofe.

Kada se vratila snaha, zatekla je svekrvu kako sjedi u postelji i drhti od hladnoće. „Snaho, jesi li vidjela Nijaza“? upita slijepa starica i navuče jorgan do prsa, nastojeći da se bolje zaštiti od hladnoće. Žudjela je da sazna što prije je li sve uredu sa njenim sinom, pa ponovo upita. „Snaho, je li dobro Nijaz ?“ Na ovo pitanje snaha odmah odgovori. „Vidjela sam ga, dobro je, pomaže spasiocima.“ * To sam ja, taj sin što ga je dozivala slijepa majka. To sam ja, oženjen prije sedamnest godina sa školskom kolegicom, djevojkom blijeda lica, crne kose i plavih očiju. Imamo sina, nedavno je ŠEHER 42 BANJA LUKA

navršio šestnaest, i sav je na majku. I supruga i ja zaposleni samo u Osmogodišnjoj školi u Otoci, ona kao učiteljica, a ja kao direktor škole. Odgojio sam nekoliko generacija učenika, koji su nastavili školovanje u različitim srednjim školama ili na zanatima, a meni je suđeno, ono što ni u snu nisam sanjao, da budem taj koji će odlučiti za prekid nastave u ovoj školi, da stupim u redove branilaca moga grada, da se borim sa ratnim nedaćama, da se borim za svoj život i živote tuđe; školovan sam da odgajam djecu da vole i poštuju ljude, a ne da ratuju i da ih ubijaju. Ja sam Nijaz, učitelj i nastavnik, član Saveza komunista i zaljubljenik moga grada Otoke i rijeke Une, koja grad razdvaja na dijelove, gradeći ostrvca, stvarajući virove od nebesko plave vode.

Mislio sam da ću završiti radni vijek u ovoj školi, a onda otići u penziju, poslije, nabaviti ribarsku opremu i uživati ribareći na rijeci Uni. * Sutradan je u Otoci bila dženaza, sahranjivane su žrtve jučerašnjeg bombardovanja, bili su to pedesetpetogodišnji otac i njegov sedamnestogodišnji sin. Dženaza se doimala nestvarno i vrlo bolno zbog novonastale situacije. Nije se bio okupio uobičajeni broj džematlija, jer je javljeno da se srpska vojska kreće transporterima i tenkovima prema Otoci. Čim je obavljena dženaza, mada je počelo i ranije, nastao je metež. Narod je bježao makadamskom cestom prema Bužimu i Cazinu. Kolone automobila, traktora, biciklista i pješaka, otežavaju kretanje. Ljutiti glasovi, psovke i guranje, svako bi htio da se što prije udalji od mjesta opasnosti. Za pola sahata Otoka je ostala prazna. * Iz škole me zvala sekretarica i pitala šta da radi, jer su djeca pobjegla sa svojim roditeljima, učitelji i nastavnici se nisu ni pojavili u školi, ona je se sada tu jedina. Kako sam bio odlučio da se sa porodicom pridružim narodu, javio sam joj da zaključa školu i da se pridruži svojoj porodici, koja je vjerovatno bila spremna za bježanje.

Upalio sam svoj Reno, četvorku, do mene je sjela slijepa majka, a pozadi supruga i sin. Brzo smo napustili svoje dvorište, izvezli se u grad, a onda se uključili u kolonu automobila.

Nekako smo stigli u Jezersko. Mjesto je bilo prepuno izbjeglica. U zgradi, koja je više ličila na baraku, pronašli smo sm-

Građa za priču

ještaj. Polahko mi je postajalo jasno da se prethodni život možda više neće vratiti, da me izbjeglištvo iznenadilo poput jake poplave.

Ne prestajem da se pitam, može li podnijeti moja majka da živi sa nama u jednom sobičku, bez grijanja, bez kupatila i sanitarija?

Nekakav šporet mi je posudio moj školski drug iz učiteljske, na kojem smo mogli kuhati. Na žalost, šporet se mogao smjestiti samo van zgrade, pa kad su nastupili kišni dana, od kuhanja nije bilo ništa.

Danas klečim ispred šporeta i čekam da se vatra razgori, nebom prelijeću srpski avioni u pravcu Bihaća i Cazina, da tamo istresu svoj teret, teret smrti; ali ja se borim sa plamenom koji ne može da se uhvati, jer su drva vlažna. Razmišljam o pozivu koji mi je uputila vojna komanda Jezerskog, prethodnog dana vojna policija je odvela moga sina, istog dana upućen je na front. Ako i mene upute na front, a to je sasvim mguće, kako ću ostaviti slijepu majku i suprugu, kako će one uspjeti da prežive bez moje zaštite?

Sutradan sam se javio u vojnu komandu. Obrazložio sam im svoju situaciju, onda su mi oni, poslije dugog čekanja u hodniku, sopštili da su to uvažili i da me oslobađaju vojne obaveze. * A onda se pronijela vijest, da upšte nije ulazila srpska vojska u Otoku i da se stanovništvo, onaj ko želi, i na sopstveni rizik, može vratiti svojim kućama. Ljudi su se počeli vraćati u grupicama, kako je ko bio u prijateljskim ili famijalirnim vezama, po noći ili u zoru, prije svanuća. Kad bi došli, zatvarali su se u svoje kuće, izlazili bi samo kad padne mrak, da posjete jedni druge ili da se snadbiju drvima i vodom. Polahko se povećala i sigurnost, četa Otočkih branilaca zauzela je lijevu obalu Une. Ipak su srpake snage i dalje nalazile na puščani domet od grada, snajperisti su gađali čim primijete nekoga, artiljerija je otvarala vatru i bombardovala grad ne birajući ciljeve.

To su primijetili i povratnici i branioci Otoke, da je zatišje, koje je trajalo od petka popodne do ponedjeljka ujutro, nastajalo zbog toga jer su u velikom broju srpski vojnici koristili vikend odsustvo; samo su ostajale straže pored artiljerijskog oružja.

Takva situacija bila je velika šansa da branioci predahnu a povratnici iziđu na svoje njive. Rana jesen, vrijeme kada je pšenica, posijana prošle jeseni, sazrela i kada je trebala biti požnjevena, kada je vrijeme vađenja krompira i luka, kada je grah sa pritki prispio za branje i kada zrnevlje sa klipovia kukuruza postaje najljepše za jelo.

Očekivano, došao je odgovor sa srpskih položaja. Primijetili su slobodno kretanje povratnika i branioca, i morao je doći odgovor. Jedan vikend je prošao bez djelovanja artiljerije, ali je drugi bio paklen.

Povratnici su i ovog vikenda, kao i prošlog, izišli u bašče i na njive da ubiru plodove sa svoje zemlje. Srpska vojska je otvorila vatru sa okolnih brda. Granate bacača, jedna iza druge, prolijeću iznad glava povratnika. Detonacije odjekuju svuda oko njih.

Moraju se bacati na tlo, začepljati rukama uši, otvarati usta, da im ne bi oštetile sluh snažne detonacija. Neke eksplodiraju u njihovoj blizini, tada čuju zviždanje gelera iznad njih. Kad se geleri zariju u zemlju, ili udare u neki kamen, komadi zemlje i kamenja padaju oko njih poput grada za vrijeme ljetnog pljuska.

U očajničkom nastojanju za spasom, svako je trčao tamo gdje je mislio da će pronaći neki zaklon, noseći ono što je ubrao u sepetu ili vreći. Omer i njegova dva zaprežna konja nisu imali sreće. Stradali su od topovske granate i ranjena je u ruku i petnestogodišnja djevočica, Omerova kćerka. Ranjena djevojčica nije ostavila mrtvo očevo tijelo, već ga je svukla na jedanu ravan

u zaklon. Prisebna djevojčica se nije uplašila i pobjegla, već je htjela da spasi oca, ne znajući da je bio mrtav. A onda se dala u bijeg. Kada je dotrčala kući, tek tada je primijetila njena majka da je ranjena i da joj krvari ruka. * I to je moj život, postao sam ovisnik očekivanja od jednog do drugog bombardovanja, vidio sam dešavanja koja nisam trebao vidjeti i svakodnevno se suočavao sa strahom od gladi. Iskradao se noći u svoju bašču i ubirao njene plodove, koji su nam bili potrebni da preživimo. Križao sam kruške i jabuke i sušio ih na suncu, jer su na taj način postajale hranjivije.

Vratio sam se u svoju školu. Ponovni povratak u Otoku značio mi je poput Božije milosti. Smjestio sam se u svoju kancelariju sa obnevidjelom majkom. I ratna situacija pomalo poprima drugačija događanja. Vodovi otočke čete prikradaju se noći i ulaze u periferne kuće. Srpski artiljerci to primjećuju i te kuće zasipaju vatrom. Naše snage trpe gubitke, ali polahko ovladavaju lijevom stranom Otoke. Uspostavlja se ratna linija tokom rijeke Une. Počo sam voditi dnevnik svakodnevnog preživljavanja.

Oslabio mi je tranzistorski uložak i ne mogu jasno čuti vijesti.

Rekli su mi da ga stavim na toplu platu šporeta, ili da ga držim nekoliko minuta u kipućoj vodi, pa ću mi još malo moći služiti. U fildžanu, u lanenom ulju, napravio sam platneni fitilj. Ovu noć je lila kiša, i kroz velike krovne rupe voda je poplavila kancelarije i zbornicu. Ranije sam uklonio dio arhive. Te večeri sam išao po večeru u vojnu kuhinju. Sa jednim prijateljem podijelili smo popola jednu cigaru, a jednu mi je dao da ponesem za poslije.

Danas sam iz učionica pokupio sve preostale Titove slike i ostavio ih u učionicu u koju sam već bio smjestio važna nastavna sredstva i kancelarijski namještaj. U duši mi je bilo lakše, jer sam bar mali dio Titovih slika spasio od uništenja. Taj dan došao je kod mene jedan komšija sa flašicom rakije. Popili smo nekoliko čašica i zaduhanili po dvije njegove cigarete. Inače, do tada sam pušio kamilicu namijenjenu za čaj ili osušeni dunjin list.

U školu je ušao vod naših mladih vojnika. Galame po hodnicima, rovare po učionicama, krše namještaj, razbijaju lustere i lože parket. Stavili su na željezni stub ograde veliki školski bijeli luster, da izazovu srpske vojnike da ga gađaju. Praštali su snajperski meci po betonu, ali je luster ostao nepogođen. Poslije toga slijedi pucanje pamom, pa na kraju ručni bacači. Tada mladi vojnici bježe u unutrašnjost škole, grohotom se smijući. Sklonili su se u jednu učionicu, koju od vanjskog zida škole dijeli zid hodnika i zid te učionice. A tenk je sa dvije granate pogodio krov škole, načiniši dvije rupe na krovu, ali nije probio tavansku ploču.

Komandi vojske nema se šta obraćati, jer su ranije moje pritužbe, da maladi vojnici vade staklo sa kanata, da razvlače školski inventar, nisu imale vidnog učinka. Sve moram sam rješavati, često uz žučne rasprave. Svi me poznaju od ranije, jer su bili učenici ove škole. I oni, utaboreni po brdima, što granatiraju svoju školu, i oni su bili učenici ove škole.

Sada znam da sam uzalud govorio da se u školi ne uče samo školski predmeti, već da se moraju cijeniti materijalna i kulturna dobra, a nadasve ljudski životi. Kakav je ovo trenutak sada?Ništa ne ovisi o meni. Sve ovisi o količini oružja koju posjeduju moji bivši učenici. I o tome koliko je u kome ljubavi ili mržnje. Dobrote ili zla.

Misli, kažem nemoćno sam sebi. Ne prepuštaj se varljivim idealima, ali misli o spasu, poput čuda. Ne razmišljaj kao kukavica, koji vjeruje da će kraj rata u Otoci dočekati samo sretnici. Š E H E R 43

BANJA LUKA

Dolazak u Jaipur don nosi jedno pozitivno p isk kustvo. Iako su nas unapprijed pripreemali da je JJaipur turisti kii grad, nismo o o ekivali tako t lijep i sre en s grad. Jaipur nazivvaju i „Pinkk city“, zbogg boje ve ine zg grada. Ali, hajdemo h se vratiti v na prvi dodir sa Jaaipurom prekko aerodrom ma koji je ujeedno i internacionalni, pa samim s tim veoma v sre een. Od aeroddroma vodi lijepo ure ena i osvjettljena brza cesta, a po širinii i ceste i tro otoara, kao i po velikom m broju raznihh trgova kihh centara, viidimo da se naalazimo u tu uristi kom odredištu. Svuda S je zeelenilo sa oggradama odd drve a i llijepo oblikovan nih žbunovaa i živica. Smještamo S se s u hotel viisoke klase, gdje su vraatari i svo oostalo osoblje odjeveni u tradicionaln ne nošnje države Raddžastan (Rajjasthan). U ovoj držaavi je karakteriisti an pozdrrav i dobrodošlica: sklap panje ruku isspod glave uuz lagani nakklon. Obziroom da je Jaipurr najvažnije turisti ko odredište o Ind dije, kao i dda je me uu 10 preporuu enih turistti kih odrednica Azije, mallo u više op pisati nastanaak i razvoj ggrada.

Grad dska palata – mah haradžin dio

Gradska palata - dio za javnost

Jaipur je prvi grad u Indiji iji raazvoj je planiran. Grad jee osnovan okko 1700.-te godine, od sstrane Ra a Jai Singh-a, po o kome je i dobio d ime. Današnji D unuutrašnji centaar grada imaa prostrane trrgove i ulice ok krenute u prravcu istok-zapad ili sjeever-jug. Jošš prije 300 godina, ulicce su napravvljene dovoljno široke, tako o da se ni dan nas, zbog te širine, ne ossjeti gužva u saobra aju..

Interesan ntne su tržnicce i smještajj za trgovce, jer su gradiitelji vodili rra una i o sm mještaju i koonaku trgovaca,, bilo da su oni o dolazili sami, s sa fam milijom ili ittavim karavaanom. Grad je mogao prrimiti i ugostiti sve prolazn nike. Osim to oga, Jai Sing gh je dao saggraditi ljetnuu pala u u ceentru grada, a oko nje i vješšta ko jezero o, koje pravi ugodnu tem mperaturu u ttoplim ljetnim m mjesecim ma.

Hav va mahal

Ljetnna rezidencija

Kao vrhu unac tadašnjeeg razvoja, obzirom o da je ra a bio vvrlo u en, saggra en je oppservatorij „JJantar Mantar“ koji je pod zaštitom z UN NESCO-a. Raazlog za njeggovu gradnju bilo je velliko interesovanje Indijaca za astrolog giju i astron nomiju. Da bi se pratioo razvoj ilii predvidjelaa sudbina nnekog ovjeka, potrebno je poznavati datum, d vrijem me i mjesto njegovog ro enja. U rooku dvije miinute, položaj zvijezda see može pro omjeniti, a time i njihhov utjecaj na odre eenu osobu. Ovaj

opservato orij, u to dob ba najve i na n planeti, bio je veoma pprecizan sa ta noš u odd 2 minute, a tada su takvi prora uni stvarno bili udo.

Pored d ovog najvee eg opservaatorija, u koompleksu „JJantar Mantar“,, napravljenii su manji opservatoriji o i za svaki ood horoskoppskih znakova, te ure aaji za pra enje položaja po ojedinih zvijezda, kao i za odre ivaanje trenutnoog položaja sunca i mjeeseca.

Kako se relativni polložaj sunca pomjera p svak kih šest mjesseci, tako suu napravljenee veoma preecizne kalote i ure aji u za sv vaku poloviinu godine, ovisno je li sunce na sjjevernoj ili jjužnoj hemiisferi.

Odavde izlazimo i zbu unjeni, pa iaako smo svi tehni ka t licaa, nije nam ssve do detalj lja jasno. Kaada se bolje razm misli, ima i razloga r zašto o današnje generacije g svve manje znaaju. Starije ggeneracije suu prvo živjele saa znatno maanje stresa. Znanje Z se uzzimalo sa dnna, zna i doo suštine se trebalo naraaditi i nakopati i znanja i naukovan nja. Danas ukucamo, odnosno pproguglamo,, pokupimoo par informaccija i mislimo o da nam je sve jasno.

Jantaar Mantar dio

Jantar Manttar – precizni innstrumenti

Nakon toga idemo u Gradsku palatu. I danas d u tojj istoj palatti, doduše u jednom ddijelu zatvoreno om za javno ost, živi maharadža. Današnji maharaadža ima svoojih 15-ak ggodina, a pošto je posljednjji umro prijee par godinaa, ovaj mladii je na školoovanju. Visooki zidovi, uunutrašnji trggovi i jedna vellika raskoš nam n pokazu uju kako je svaki s detalj planiran i ggra en sa veelikom pažnjjom i vizijom. Oko gradsk ke palate nalaaze se raznee zgrade u koojima su sm mještene graddske instituccije, a svaka od d njih ima sv voju specifi nost i ljepo otu. Me utim m, ono što ppripada turisti kom obiilasku Jaipura, a nije u samo om gradu, su u dvije palate, a dolazakk u svaku od njih zaustavvlja dah.

Pogled sa Jaeger Fort na Am mber Fort

Imam divnu priču, koja traje …

A ta priča se zove Sarajevo 84., i to je škola skijanja za Bosance i Hercegovce u Skandinaviji. Navršava se 15 godina kako organizujemo školu skijanja i želimo Vas pozvati da budete dio te priče, i sretni smo što ste i Vi dio te priče. Da je zajedno stvaramo i proživljavamo. I da uz Vašu pomoć održimo, i održavamo, ono za što smo i osnovani, a to je tradicija i kultura naše jedne jedine i, naravno, očuvanje jezika medju mlađim generacijama.

Ono što nas čini posebnim je to da, zahvaljujući entuzijazmu i želji, opstajemo i da nas ima svih nacija i nacionalnosti . U ovoj, već tradicionalnoj – 15-oj školi skijanja, bilo nas je više od 350, iz Švedske, Norveške, Danske, Švicarske, Austrije. Najveći broj djece. Iako je bilo jako malo snijega, uz veliki trud i zalaganje naših instruktora svi su polaznici škole proskijali i uspješno došli do svoje prve medalje. Uz dvije zabavne večeri, gdje je posebna pažnja posvećena mladima i najmlađima, naše druženje je bilo potpuno. ŠEHER 46 BANJA LUKA

I roditelji su učestvovali u svim aktivnostima i bili važna karika da se djeca druže i upoznaju. Predivno je bilo čuti tu mladost kako se druži i priča na našem jeziku, kako se stvaraju nova prijateljstva. Bilo je i nekoliko bosanskih snaha skandinavskog porijekla koje su iznenadile svojim znanjem bosanskog jezika i plesa.

Veliko im hvala na tome.

I, naravno, Vučko je bio najsretniji među najmlađima sa kojima je provodio svo vrijeme na stazi i na zabavi.

Tekst: Ines Bahtijaragić Još na kraju da podsjetimo na školu skijanja koja je planirana za Uskrs od 20. do 27. 3. u Ståtenu u Švedskoj. Svi ste dobro došli.

Sar aje vo 84.

Reportaža

Š 47

Promocija knjige ”Bosanski lonac”

ISTINA I SAMO ISTINA Treća knjiga banjalučkog literate Mirsada Omerbašića – na putu do čitalaca Napisao: Sabahudin BAHTIJARAGIĆ COBER

Na svome putu do čitalaca, nova knjiga Mirsada Omerbašića, nazvana ”Bosanski lonac”, otvorila je svoje stranice na promociji u Skovdeu. Riječ je o trećoj knjizi ovog zanimljivog banjalučkog autora koji je satkao pjesme i priče iz nimalo ružičaste stvarnosti današnjice - ovog komplikovanog i kokuznog vremena u našoj dragoj domovini. Sam naslov ”Bosanski lonac” ukazuje na sadržaj koji nimalo ne odiše rahatlukom već surovom drskošću i oholim ponašanjem naših izabranih političkih predstavnika. U ”Bosanskom loncu” ima svega, uglavnom spravljenom po receptu ”kulinara” koji kuhanje doživljava kao magičnu igru i raznovrstnost literarne smjese što čini ovu književnu ponudu posebnom i nesvakidašnjom.

Omerbašić je pisac surove stvarnosti, ali i razborite pameti. Njegovo ubojito oružje je istina i samo istina, pa ma kako gorko zvučalo ono što će stihom ili prozom oslikati ili literarno osmisliti.

On vješto plovi našim rijekama, lebdi plavim bosanskim nebom na krilima satire, upozorava i budi svijest potlačenog naroda, podbada i bocka oštrim riječima lopove i prevarante, ukazuje na nepravilnosti i 48 Š E H E R

BANJA LUKA

nehumanost (ne)odgovornih političkih predstavnika i samozvanih vođa. Jer, i dvadeset godina poslije rata naša vrata u Evropu još uvijek su zaključana, naš prozor u svijet zakovan, a mi zatrovani mržnjom i neimaštinom.

Ova knjiga sadrži osam ciklusa poezije, šest nesvakidašnjih i zanimljivih priča i šezdeset pjesama (dikter) na švedskom jeziku koje su poklon našoj djeci koja ne vladaju baš najbolje maternjim jezikom (nisu djeca za to kriva, krivi su stariji koji im to često ne omogućavaju).

Domaću riječ najbolje je osjetiti, doživjeti, na njenom izvoru, u književnom tekstu, u stihu. Zato smo svi mi, i prisutni, i ja kao recitator, bili posebno nadahnuti slušajući pjesmu ”Safikada”, posvećenu banjalučkoj legendarnoj djevojci koja je dala svoj život za ljubav.

Pjesma ”Preporod Banjalučke ljepotice” natjerala je suze na oči i uzdahe, to je pjesma o banjalučkoj džamiji ”Ferhadiji”, koja je ponovo izgrađena, ponovo rođena.

Recimo još da će ova knjiga zasigurno naći put do srca svih ljubitelja lijepe riječi i složenih ali majstorski kazanih košmarnih misli ovog ”kulinara” naše stvarnosti.

Autor u društvu organizatora promocije Asime Pašalić

Promocija knjige

Humanizam na djelu

LJUDI KOJI SU OSTALI U MOME SRCU

Tekst i foto: Namik Alimajstorović

Admir Ado Petrović, Banjalučanin sa američkom adresom, sevdahom i humanošću liječi nostalgiju: Zadnja donacija ovog humaniste je uplata za učešće desetoro djece iz BiH na kampu koji u Sarajevu i Gračanici organizuje US Soccer Education iz Denvera, čime je toj djeci data početna šansa da dođu do američkih stipendija.

Admir Ado Petrović je sevdalija za volanom koji svojim vlastitim kamionom svakodnevno “šparta” po Americi. “Pa, nijedna vožnja mojim kamionom ne ide bez obaveznog sevdaha, često na raznim servisima kolege vozači me čudno gledaju kada tokom odmora padnem u sevdah i do daske pustim legende poput Safeta Isovića, Himze Polovine, Zore Dubljević, Zehre Deović, Nade Mamule. Jednostavno, sevdah mi je u krvi i uvijek ono što prvo slušam“ - rekao nam je Admir. Inače, on je rođeni Banjalučanin, sa porodicom je stigao u Ameriku prije 20 godina, put ih je doveo u Denver i, kako kaže, više se nije vraćao u grad na Vrbasu.

“Još nikad nisam bio i, iskreno, neću nikada ni otići, jer to više nije ona Banjaluka koje se ja sjećam. Po pričanju mojih drugova, tamo su sada neki novi ljudi koji su totalno promijenili duh te lijepe čaršije. Zato je moj sevdah veza sa Banjalukom i ljudima koji su ostali u mom srcu.”

Druga veza sa domovinom je Admirov humanitarni rad.

Naime, zahvaljujući sevdahu i muzici kojom se bavi u slobodnom vremenu, Admir je bio u prilici da širom Amerike “odradi” na desetine humanitarnih zabava na kojima su skupljene značajne svote novca u humanitarne svrhe i dostavljene u domovinu. Admir nije ostao “gluh” ŠEHER 50 BANJA LUKA

ni na projekat US Soccer Education, koji u Bosni i Hercegovini krajem juna i početkom jula u Sarajevu i Gračanici organizuje kamp i daje šansu svim talentovanim bosanskohercegovačkim mladićima i djevojkama iz domovine i dijaspore u dobi od 15 do 20 godina, da na ovaj način nastave sportsko-edukativno usavršavanje na američkim koledžima.

O tome Ado kaže: “Vidite, meni se svidjela ideja da US Soccer Education daje šansu našoj djeci iz Bosne i Hercegovine da dođu do američkih stipendija. Nažalost, svjestan sam da je za mnoge od njih kotizacija visoka, pa sam odlučio da za njih desetero uplatim kotizaciju i omogućim im da se pokažu i eventulano dođu do američke stipendije. Jednostavno, želim da pomognem koliko mogu jer znam da je toj djeci stalo do dobrih škola i kvalitetnih uslova za napredovanje u životu. Tih $2.200 koliko sam dao neće oštetiti moj kučni budžet i ako ijedno od te djece dođe do američke stipendije, niko neće biti sretniji od mene.”

Inače, ako na nekom američkom parkingu čujte glasnu sevdalinku, znajte da je pušta i pjeva vozač-sevdalija-humanista Admir Ado Petrović, nostalgični Banjalučanin sa američkom adresom.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Š E H E R 51

BANJA LUKA

Novčić sa dva lica

ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Tekst: Ozren Tinjić PRIČA PRVA: ŠVEDSKA Jusu, koji je nedavno zagazio u osmu deceniju života, poznajem skoro dvije decenije, koliko obitavam u Švedskoj. Srećemo se gotovo svakodnevno, vozeći se na biciklima, ponekad rano ujutro, a ponekad u kasnim popodnevnim satima. Za Jusu nije bitno kakvo je vrijeme, pa ”makar i ćuskije s neba padale”, jer, kako veli, on mora svakodnevno odvoziti svojih desetak kilometara. Osim onog kurtoaznog pozdrava kada se sretnemo, u prolazu, na par minuta, znalo se dogoditi da malo odmorimo na klupi. Ukratko protabirimo dnevnopolitička zbivanja, pokoji sportski događaj, dotaknemo se vremenskih (ne)prilika, i to bi, ukratko, bilo sve.

Ovog ranog martovskog i vedrog jutra, zamijetih Jusu kako pokunjeno sjedi na klupi u našem kvartu. Kao da su mu sve lađe potonule i, začudo, bez bicikla!

-Šta to bi, Juso? - znatiželjno ga pitam - pa ne padaju ćuskije!?

Gdje je bicikl?

-Ma ne pitaj me. Dojadio mi i bicikl i ova Švedska. Doduše, ni koljena više nisu tako čvrsta, kičma se savila a i sve mi se nešto zgutilo. Ustvari, sve ove godine ja samo zavaravam sebe, a, bogami, i sve oko mene. Vozikam ovaj svoj bicikl samo da pobjegnem. Ali, Nedimovi sinovi Jasmin i Dino

više ne znam od koga i čega! Svake godine, nekako baš u ovo vrijeme, početkom proljeća, sa svojom hanumom planiram kada ćemo i kako u Banjaluku. Godine čine svoje, više nisam za autobusa a avionom se baš ne usudim. Odem dole, ostanem pola godine. A sve isto kao i ovdje. Masa nepoznatog svijeta, a moj Peti kvart se sasvim izm’jenio. Divljački izgradio. Nema više ni mojih jarana. Komšije, moji parnjaci iz ”potoka”, poumirale ili zam’jenili kuće i odselili u Sarajevo, Travnik, Bihać… Poslije nekoliko dana sve mi dosadi.

Učmalo. Potom se vratim u Švedsku, svoju rezervnu domovinu, ”da prezimim”, i opet sve isto. Ja sam ti, brate, k`o onaj čardak ni na nebu ni na zemlji! Djeca i unučad, svi se sobom zabavili. Jedni od jutra do sutra rade, drugi idu u škole, došle prve cure i prvi momci i sve ono što neminovno prati mladost. Nas starih kao da i nema. Ma, nema veze, samo da mi je još jednom do Bosne otići, one naše have nadisati, Vrbasa se nagledati i dušu ispustiti - tužno mi besjedi Juso.

Ostajem zbunjen i zatečen, inače nenavikao ovim i ovakvim izljevima gorčine i tuge. I, ni manje ni više, vapajem za domovinom, ili, još bolje rečeno, svojim sokakom, kućom i nekim dragim ljudima kojih više nema ili su negdje daleko. Ipak, kada nekoga srećete skoro svakog dana i spontano steknete o njemu određeno mišljenje, a potom neočekivano čujete ovakav monolog, ne ostavlja vas ravnodušnim.

Preostalo mi je jedino da nastavim svojim putem, `nako, da i ja sâm sebe malo zavaravam.

PRIČA DRUGA: BOSNA Nakon deceniju i po, sticajem tužnih okolnosti, ponovo sam se obreo u rodnoj Tuzli. Osjeti se proljeće a okolna brda pobijelila od silnog behara. Divota. Međutim, vremena imam malo, tek nekoliko sati do polaska noćnog autobusa za Zagreb. Opet, dovoljno da barem nakratko provedem vrijeme sa rijetkom preostalom rodbinom, a potom je slijedila kratka šetnja sa dragim prijateljem, Nedimom Alićem, koji je nakon rata zamijenio imovinu i tako, kako ima običaj reći, zamijenio Vrbas sa Jalom! Šta se može, kako naši stari znaju reći: Sila boga ne moli! Sjećam se njegovih sinova još iz vremena dok su bili osnovci. Danas odrasli ljudi.

-Stariji je u Njemačkoj. Diplomirao je stomatologiju u Sarajevu.

Bezuspješno je tražio posao ovdje u Tuzli, Banjaluci, Zvorniku, ma gdje nije. Ali nije odustajao. ”Visio” je na internetu, tražio i tražio i, poput one narodne kako i ”ćorava koka nabode zrno”, pronađe posao u Njemačkoj! Prijavi se, ode, proba i ostane - ponosno mi priča Nedim. I nastavlja: -Hebo te, ja se ne bi’ usudio u njegovim godinama. Ali, vidim, prekipilo mu, postao je nervozan, pun mu k..... hohštaplera, bâbinih i tatinih sinova, amiđića i daiđića,veza i vezica. Prelomilo se nešto u njemu. Huja ga uhvatila. Veli mi jednog jutra, dok kafendišemo, kako je sit Bosne i ide kruh potražiti u Evropi jer ovdje za njega nema hajra. Baš kao i njegovoj raji koja je otišla trbuhom za kruhom. Nije želio ni nama biti više na teretu, a valja nam odškolovati i onog mladjeg. Danas radi u svojoj struci. Zubar, pripravnik u privatnoj ordinaciji. Eto, neki dan mi ponosno javlja kako mu je šef svojevoljno uplatio 800 eura za tečaj radiologije! I ono najvažnije, već ”priprema teren” za brata koji takođe studira stomatologiju - sa smiješkom dodaje Nedim.

SUMMA SUMMARUM Imao sam, svojedobno, običaj da, kada me dolje oni rijetki Banjalučani upitaju kako je ovdje u Švedskoj, odgovorim: ”Stomak pun a duša prazna!” Oni mi, uglas, odgovaraju kako je tamo obratno!

Sada se sve to promijenilo. Baš kao u ove dvije kratke priče. Kao isti

novčić sa dva lica. Svako od njih želi ići tamo gdje je bolje, ili barem tako misli. Obadva, Bosanci koji čeznu za nečim. Jedan na početku, a drugi na zamaku života. Razumljivo. U BiH danas obitava oko 650 hiljada (!) nezaposlenih, mahom mladih ljudi. Pritom još oko 200 hiljada danas ih radi ”na crno”! Zato me i ne iznenađuje priča o Aliću junioru. A takvih je, nažalost, u našoj zemlji još mnogo.

Razumijem i Jusu. Sve se nekako svodi na onu staru priču: Čovjek, kad je mlad, fale mu pare, a kada ostari i ima para, on bi da je mlađi! I hajd` ti sad udovolji ljudima, a baka sa kolačima odavno je prošla. Summa summarum, našu Bosnu, nesumnjivo, očekuje sudbina zemlje staraca, umirućih, dok nam mladost, pamet, znanje i vještina bježi glavom bez obzira. Dobro su stari Latini znali reći: Ubi bene, ibi patria! (Tamo gdje mi je dobro, tu mi je domovina!)

Nedim Alić sa suprugom Jasnom

Jedna banjalučko-njemačka ptičja priča…

ŽIVOT MEĐU CVRKUTIMA … priča o ljubitelju i uzgajivaču Maksu Draganu Perkmanu, koji živi sa pticama još od svoje šeste godine, i o njegovoj supruzi Ljubici koja ptičji pjev pretače u stihove.

Napisao: Ismet BEKRIĆ Sredinom prošlog stoljeća, u našim djetinjstvima u Banjaluci bilo je vrlo malo čokolada, kupovnih igračaka, svilenih i pamučnih čarapa, ali je zato bilo u izobilju travnjaka za loptu, padina za sanke i pjesme ptica. Tavani kuća i šupa bili su puni guguta golubova, a iz kaveza (kafeza), napravljenih ponajviše od daščica, štiglici su izvijali svoje melodije.

Prvi štiglic Tog vremena, i svoga djetinjstva, prisjeća se i jedan od brojnih ljubitelja i uzgajivača ptica, koji je kasnije, odlaskom u Njemačku, postao istinski uzgajivač štiglica (češljugara), ringli (zelenčica), caizl jošikar (čižak) i drugih vrsta, dobitnik brojnih nagrada, pa čak i sudija njemačkog saveza ptičara. To je Maksimilijan Maks Perkman, koji je u ulicama svoga odrastanja, Zdrave Korde i Rudarskoj, već 1948. godine, kao šestogodišnjak, dobio svoj prvi kavez sa štiglicom. Kasnije se njegova porodica – majka Anđa, otac Slavko, sestre Višnja, Biljana i Mira, te mlađi brat Branko (Perki) – preselila u ulicu Avde Karabegovića, kod BSK-a, gdje je Maks (zvali su ga i Dragan) dobio nove druŠEHER 54 BANJA LUKA

gare, Mesuda Demu, Seferoviće Buma i Besku, Mustafu Jahu, braću Sikirić, Mujčić, Haznadar, a nije prekidao prijateljevanje sa Smajom iz Rudarske, Atkom i Bakanom sa Pobrđa, i drugima - i nastavio svoje drugovanje sa pticama. Kasnije, i kao srednjoškolac, na sticanju stručnog zvanja u elektrotehnici (gdje se družio sa Ivanom Ferjančićem, braćom Šips, Josipom i Franjom, Fadilom Ramićem), i kao elektrotehničar u »Jelšingradu«, Maks je mnoge sate »otkidao« od korza i igranki, i posvećivao pticama. »Bile su to godine u kojima smo svoje sretne trenutke pronalazili i u druženju sa pticama. Slušali smo ih, lovili po šumarcima i kraj Crkvene, uzgajali… Od svoga prvoga štiglica (češljugara), pa sve do danas, ja sam bio, i ostao, istinski zaljubljenik u ptice.« I kad je, krajem sedme decenije prošlog vijeka, došao sa suprugom Ljubicom u Njemačku, gdje su dobili posao u firmi IBM, Maks-Dragan nije zaboravio šumske ptice, počeo ih je držati u kavezu. »I tu su mi ptice uljepšavale svakodnevni život, pjesmom tjerale umor i oživljavale drage slike djetinjstva i zavičaja«, priča ovaj ljubitelj ptica. »A onda sam se, za vrijeme godišnjeg

odmora, našao pred neizvjesnošću – šta sa pticom? Nije bilo nikoga ko je mogao da je pričuva, jer su i ostali poznanici teško čekali da posjete svoje u zavičaju. Nije bilo drugoga, kavez sa štiglicom ponijeli smo sa sobom, u Banjaluku, i ostavio sam ga kod svoje majke, koja se tako obradovala, i brzo navikla na pjesmu, da mi je bilo žao da kavez ponovo vraćam u Njemačku. Ja sam se vratio, a moj štiglic je ostao u mome gradu, da pjesmom rastjerava tuge i razveseljava cijelu ulicu Avde Karabegovića, tako je izvijao svoje pjesme, da su se čule, kažu, skoro do Podpećina. I kad bih god zvao majku, ili pisao, uvijek bi pitao i za svoga štiglica.«

Njemačka ptičja priča Opterećem poslovima, i nedostatkom prostora, neko vrijeme se Maks Perkman u Njemačkoj nije »bavio« uzgajanjem ptica. Ali, redovno je išao na izložbe ovih krilatih pjevačica. A onda je, u jesen 1983. godine, sve ponovo počelo na jednoj republičkoj izložbi u Hessenu, na kojoj je upoznao izlagača ptica Franza Poeschka. »Franz mi je tada savjetovao da se učlanim

u njegov klub i, ako želim, držim i uzgajam ptice, a za vrijeme odmora organizovaće mi i čuvanje ptica«, priča Maks. »Pošto je Franz radio u istoj firmi, IBM-u, viđali smo se skoro svakodnevno i razgovarali o štiglicima i drugim šumskim pticama. Franza i njegovu suprugu pozvali smo na zajednički doček Nove godine, što je on s radošću prihvatio. Ljubica je pripremila svečanu večeru, a djeca Dragana i Boris radovali su se novim prijateljima. Kao što je običaj i kod nas u Bosni, da se u goste ne ide praznih ruku, Franz i njegova supruga donijeli su djeci slatkiša, Ljubici buket cvijeća, a meni – kavez sa jednim štiglicom i jednom kanarinkom. Obradovao sam se ovom poklonu, i u stambenoj zgradi, u kojoj smo bivali, u podrumu sam napravio veliki kavez sa potrebnim osvjetljenjem, i već na proljeće uzgojio prve bastarde.« Tako je počelo novo, »njemačko ptičje razdoblje«, u kojem je Maks bio aktivan u klubu (20 godina je bio i potpredsjednik), izlagao je svoje ptice i dobijao priznanja i nagrade, zlatne i srebrne medalje. Član je DKB i savezni sudija više od 20 godina. Potreba za većim prostorom nagnala je porodicu Perkman da se opredijele za kredit i kuću sa vrtom u kojem su ptice dobile veliki kavez (volieru).

Maks je u Njemačkoj postao poznat i cijenjen uzgajivač i poznavalac ptica, a medalje je osvajao, osim u Njemačkoj, u Italiji u Baru osvojio je jednu srebrenu i dvije bronzane medalje. Izlagao je i u Francuskoj, gdje je u Metzu 2015. postao evropski prvak. »Živjeti sa pticama, sa njihovom pjesmom, znači biti bogatiji za cvrkute koji svakodnevnom životu, u kojem ima i briga i težih trenutaka, daju neku posebnu, neopisivu ljepotu.«

kojima se »čuje« i pjev ptica iz banjalučkih vrtova i aleja, ali i sa obala njene Vrbanje i njenih padina. »Ptice su uvijek bile lijep dio našeg života«, rekla nam je Ljubica čije stihove i slike susrećete često i na stranicama našeg magazina. »Maks toliko ljubavi posvećuje i pticama, i čini mi se da je zbog toga ima još više i u svakodnevnom životu. Čini mi se, da ti cvrkuti pronalaze puteve i do ljepših riječi, i onih svakdanjih, i onih književnih.« Ljubica se često sjeća »voljenog grada / i

dragih lica… /Aleje kestenova / i gustog hlada / mirnih banjalučkih ulica«. A o svome suprugu ptičaru napisala je i pjesmu u kojoj između ostalog čitamo: »Od djetinjstva voli ptice, / njeguje ih mnoga ljeta, / čuva prave ljepotice / od ptiča do prvog leta…« Ljubica i Maks žive u gradiću Rodgau kraj Frankfurta; vrata njihovaog doma svima su širom otvorena, kao i pjesma ptica. Ona, koju još uvijek čujemo u gustišu kraj Crkvene, ili u gaju iznad rudnika Lauš.

Cvrkuti i stihovi Tako priča ovaj banjalučki ljubitelj ptica u čijem domu pjesme ptica podstiču i neke druge pjesme, one koje piše njegova supruga Ljubica koja je iz rodnog Čelinca došla u Banjaluku, u Medicinsku školu, i tu svoje životne puteve splela sa Maksovim. Ljubica je inače objavila četiri zbirke pjesama i dvije knjige priča, u Š E H E R 55

BANJA LUKA

Poezija

KORAK BANJALUKO MOJA Elvira Krupić Šamlija Korzo moje nenahodano, Lipo moja nenamirisana, Bagremu moj neubrani, Lokvo moja neugažena, Mirisu moje mladosti…

Osta u sjećanju nenarušena, Ukrašena šarenim jajima I perecima komšinice Vele, Kićenim borom susjede Jasne, Vriskom i galamom djece naše, Cvijećem nabranim Pred crkvom subotarskom, Majkinim nalangitima, Bestiljom u kazanima I ezanom sa džematskog minareta, Kantarkinim dvojkama, SerenadomNine i Caje I prolivenom vodom moga babe…

Banjaluko moja, Mirisu moje mladosti…

Slobodan Boco Bojić Vreo vazduh. Sve leluja.

Podnevna tišina vlada.

Kestena hlad daruje mi Ugođaj snenoga grada.

Ravnica, Vrbasom plahim, Blagošću svojom ovlada, Hodom, poput pera lakim, Prolazi djevojka mlada.

U pogledu sanjalačkom Strasno se sljubiše tada Gracioznost djevojačka I ljepota ovog grada.

Još je samo srce mlado, Vrijeme trag je ostavilo.

Sjećanje je moje davno Trenutak taj zagrlilo.

Dok je pjesme neka pjeva.

Gledat je divno iz hlada Kad prolazi lijepa djeva, Saračeva kćerka mlada.

POEMA NESTALOM GRADU Josip Križanić Putniče, putešestvije tvoje ovdje je završeno, uz tvoje knjige putopisnih priča, istrgnuti list odnio je vjetar, najljepšu strofu pjesme uspavanke, najbistriju suzu plača djetinjega, najsjajniji biser skupocjenog đerdana, najmirisniji cvijet visa planinskoga, BANJALUKA, moj nestali grad!

No niknuće, putniče, uskoro ovdje, tako bar kažu, iduće jedne jeseni grad novi, još jedan spomenik solidarnosti ljudske, i opet ćeš tu pjesmu naći, đake i prvake, i Vrbas zelen i ljetni dan vedar, poslije proljeća, zima, ponedjeljaka, i mene koji onda uopšte plakao nisam, nego put suze pratio u njenom letu, na hodočašće prema svetinji života!

56

NOĆ NAD ŠEHEROM Samir Hotilovac Mjesec se noćas ko lopov skriva za krošnje i oblake, Šeher ukrasi srebrnom bojom i srmom svojom prosu se po V rbasu, u bukove i plićake, da pomiluje kamene skute, obale i vrbake…

I usnut će srebrna čaplja kako nad vodom lovi, i otrgnuta grana vrbe ko srebrn čamac plovi, i cvrčci će sevdalinke pjevati da ranih sati, a vila šeherska kose će plesti i od sevdaha, na Šotorovcu, umirati.

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

Snjeguljica je živjela sa 7 muškaraca. Jasmine i Aladin su bili u zabranjenoj vezi.

Tarzan je hodao okolo polugol i pričao s majmunima. Trnoružica je završila s prvim koji ju je zbario.

Ivica i Marica jedva pobjegoše vještici koja ih je htjela pojesti. Pepeljuga je bježala po noći od kuće da bi išla na party. Pinocchio je bio lažljivac, a Robin Hood lopov...

Te su nam priče pričali dok smo bili mali i onda se čude kakva smo mi to generacija!

Došao čovjek kod frizera: - Dobar dan, može li jedno šišanje?

- Može, kaže frizer. Kako želite?

- Pa ovako, kume, s jedne strane mi ostavi rupu veličine šake, a s druge tri-četiri manje rupice. Pozadi repići da mi budu neravni, a šiške da mi idu ukoso i da budu rijetke...

- Pa ne znam dal' ću vas znati tako ošišati.

- A prošli put si znao, majstore!

Hvalio se Amerikanac Bosancu kako ima ranč kojeg ne može za tri dana autom obići, a Bosanac će njemu: – Im'o sam i ja taki auto pa sam ga prod'o.

Što je najveći prirodni fenomen? Žensko oko!

Zašto?

S deset metara vidi plavu vlas na svijetlom sakou, a s pola metra ne vidi okvir od garažnih vrata!

Sahrani zet punicu, obavi sve na groblju, plati svećenika i misu pa pođe kući.

Kad uđe u kuću nebo se otvori, počne pljusak, munje i gromovi...

Pogleda čovjek u nebo i reče: – Stigla je!

Došao Bračanin u konobu i pita čovjeka za stolom: – Jesi li ti spasija mog malog jučer iz mora?

– ... jesan...

– A di mu je kapa?!

Na klupici u parku razgovaraju dva starija umirovljenika.

Gospođa pita gospodina: Koliko imate godina?

On: 95!

Ona: Ne bih vam dala!

On: Pa ne bih ni mogao!

– Želim ubiti svog muža jer me vara s drugom ženom!

– Ali gospođo, ne mogu vam prodati arsen da izvršite ubojstvo, čak i ako vas muž vara s drugom ženom. Žena iz džepa izvadi fotografiju, a na fotografiji njen muž usred odnosa s ljekarnikovom ženom.

– O, ispričavam se gospođo. Nisam znao da imate recept.

– Doktore, treba mi potvrda da nisam sposoban za rad!

– Dobro, a što vam fali?

– Pa ta potvrda!

Poželio muž oprati majicu. Gleda, gleda, ali nakon 2 minute razmišljanja, shvati da nema pojima.

– Draga, koji program u veš mašini treba uključiti za pranje majice?

– A što je, pamuk ili sintetika?

– Ne znam!

Drekne žena: – Pa što piše na majici?!

– Piše... 'Žuja je zakon'.

Koja je glavna pouka meksičkih sapunica?

– Ne ponašajte se tako bezobrazno prema sluškinjama, to vam je sigurno majka!

Iz kojeg razloga slovenski jezik nikada neće biti epski, poput recimo crnogorskog?

Uzmimo na primjer završetak jednog epa, napisan junačkim crnogorskim: "...i onda mu je s prokletim kopljem skroz-naskroz probo prsa junačka!"

A prevedimo sada istu tu rečenicu na slovenski: "...in potem mu je z prekletimi palčkami črez na črez prepičil cicke junačke!"

Mujo se razbolio, ali nije imao zdravstvenu knjižicu, pa je posudio od svog prijatelja Hase.

Kad je došao kod doktora pita ga ovaj: – Dakle, šta je tebi, Haso?

– Najbolji prijatelj, odgovori Mujo.

Zecu nakon šumskog vjenčanja nestane zečica iz duplje. Zec posijedio od brige, kad eto ti supruge zadihane, raščupane i ušiju zavezanih u mašnicu.

Tek što je zec podigao obrvu, ona poče objašnjavat': – Ma, živi užas. Uhvatili me vukovi u šumi, zavezali i silovali puna četiri dana.

– Što to pričaš, reče zec. Pa jutros si izašla iz kuće!

– Pa došla sam se samo javiti!

Uđe žena u ljekarnu i kaže farmaceutu da želi kupiti arsen.

– Što će vam arsen, upita.

57

Humanitarna akcija prikupljanja ekonomskih sredstava za kuhinju Merhameta u Banja Luci

Savez Banjalučana u Švedskoj Mirsad Filipović 0739872284 PlivitTrade AB Västervik Amir Golalić 0702538095 Merhamet MDD Švedske Fehim Halilović 0705552717 Spisak udruženja, sekcija i kontakt osoba za humanitarnu akciju kuhinje Merhamet Banja Luka Udruženje Banja Luka Göteborg Esma Kitan 0768994090 Sekcija Banjalučana Växjö Sadik Beglerović 0739035273 BH Asocijacija mladih ”Banja Luka u srcu” Emir Vajrača 0761322289 Aktivitet Centar sekcija ”Kastel” Halmstad Safet Karahalilović 0736162721 Banjalučka sekcija Norrköping Faruk Sarajlić 0703606957 Banjalučka sekcija Motala Nusreta Garčević 0701152015 Udruženje Banjalučana Malmö Ibrahim-Braco Hadžidedić 0722633167 BF ”Bosna” Landskrona Lejla Arnautović 0762356410 Udruženje Banjalučana Örebro Izet Nadarević 0736534034 Sekcija Banjalučana Nyköping Ameldina Jakupović-Bajrić 0736901711

Humanitarna akcija i zadnji dan uplata trajaće do 15. Marta 2015. Godine. Prikupljenim sredstvima kupiće se prehrambeni proizvodi direktno od Klasa i Vispaka posredstvom PlivitTrade AB i Merhameta Švedska, a u skladu sa potrebama kuhinje Merhameta Banja Luka.

Uplate vaših donacija možete vršiti preko gore navedenih organizacija, udruženja, sekcija uz prethodnu konsultaciju kontakt osoba.

Za uplate izvan Švedske možete koristiti bankovni broj računa u EUR-ima: IBAN: SE81 8000 0830 5523 7676 2247 BIC(SWIFT): SWEDSESS Na ime: MERHAMET MDD SVERIGE, Hum.för.

BOX 1099 74528 ENKÖPING sa naznakom KUHINJA-BL i u poruci upisati ime pošiljaoca ( organizacija, poduzetnik ) Ovom prilikom pozivamo sve ljude dobre volje, organizacije, udruženja, privrednike i ostale da svojim dobrovoljnim prilozima i donacijama pomognu rad Merhametove kuhinje u Banja Luci.

ŠEHER 58 BANJA LUKA