Šeher Banja Luka 43

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 43 - MAJ-JUNI - 2016. - MOTALA - GODINA VIII

Uvodnik Riječ urednika

SVI PUTOVI VODE NA JUG Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Ovaj uvodnik počinjem veoma tužnim vijestima koje nam, nažalost, u zadnje vrijeme, počesto dolaze. Za naš magazin posebno.

Izgubili smo dva saradnika, dvoje skromnih Banjalučana koji su zadužili svoj grad, a on im se nije adekvatno odužio. Čak su ga morali, kao mnogi drugi, ne svojom voljom, napustiti. Kemal Coco u Bihać, a Seima Višić u Švicarsku.

Kemal Coco, jedan odmjereni gospodin, odličan novinar, pisac, dječiji pjesnik i reporter veliki je, nenadoknadivi gubitak za naš magazin. Pisao je nesebično, iako narušenog zdravlja. Nikad nije spomenuo da bi želio neki honorar ili naknadu, njemu je bilo važno da se njegovi prilozi redovno objavljuju i zato ti, dragi Kemale, jedno veliko Hvala. Ostaćeš nam u lijepom sjećanju, nećemo te zaboraviti, tvoje priloge i poeziju ćemo redovno objavljivati, a mi ostajemo tvoji veliki dužnici. Počivaj nam u miru i neka ti je rahmet vječni.

Seimu nisam lično poznavao prije rata. Upoznao sam je na našim banjalučkim druženjima i ostavila je na mene upečatljiv utisak.

Veoma skromna i tiha osoba, sa mnogo dobrih vrlina, a iznad svega me dojmila ljubav koju je pokazivala prema svojim najbližim, ali isto tako i prema prijateljima i svojim Banjalučanima. Poklonila mi je svoje knjige u kojima je lijepim riječima opisivala svoju i našu sudbinu, bol i patnju koju je nosila u svom srcu, bol prognanika. I tebi, draga Seima, veliko hvala, počivaj u miru i neka ti je rahmet vječni.

A krajem mjeseca juna i početkom jula počinju godišnji odmori za mnoge bh. građane širom ovog dunjaluka. Mnogi od njih će prema svojoj domovini, pa i mi Banjalučani, rasuti u stotinu država. Svi putevi vode na jug, malo Bosna, malo Hercegovina, a bogami i na Jadran. Čekaju nas paklene vrućine, kažu metereolozi, i dragi naši čitaoci - čuvajte se, bježite u hladovinu i pijte mnogo tekućine. Čeka nas ledeni zeleni Vrbas i tople Vrbanja i Suturlija, poneki bazen i ono najvažnije, rođaci, komšije i prijatelji.

Polovinom jula počinju i 13. susreti Banjalučana „Vezeni most“, uz raznovrstan literarni, muzički i sportski program, uz razgovore o privredi i saradnji. Nadam se da će mnogi naši sugrađani i prijatelji doći u Banjaluku, da se družimo. Ove godine nam je naš sugrađanin koji živi i radi u USA, Sakib Jakupović, priredio prijatno iznenađenje za završetak Vezenog mosta i nadam se da će te se pojaviti u velikom broju na koncertu banjalučkih sevdalija uz pratnju RTV orkestra iz Sarajeva.

A kako bi magazin bio što više dostupan širem čitalaštvu, stavili smo ga i na Internet. Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banja Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Svim čitaocima islamske vjeroispovijesti u ime redakcije i u moje osobno ime čestitam bajramske praznike.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Kemal Coco (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Enes Mundžić

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža: Zajednička budućnost.......................................................................4 Kolumna: Naši svjetionici.....................................................................................8 Reportaža: Dan kada procvjetaju sjećanja.......................................................10 Kolumna: Dan po dan, Igor ili Dragan... ........................................................12 Kolumna: Nema meni jedne strane, dok si ti na drugoj strani.................14 “Vezeni most 2016: Bašta kraj Vrbasa........................................................16 “Vezeni most 2016: Povratak bijele labudice.............................................18 “Vezeni most 2016: Prva bilješka zapisničarke o novom poslu...........18 “Vezeni most 2016: Knjige otvorenih stranica...........................................19 “Vezeni most 2016: Pozitivne nijanse života..............................................21 Na putu za Damask (5): Trasom Hejaz željeznice.......................................22 Sjećanje: Ferhadija........................................................................................24 Babije uho..................................................................................................26 Kolaž: Regija Halland................................................................................30 Kuća iz Vrbasa...............................................................................................32 Enisa Bajrić: Priznanje.................................................................................34 Milion sjećanja i 22 gelera............................................................................36 Riječi istine i ljubavi..................................................................................38 Još jedna priča o misiji književne riječi i prijateljstva...........................40 Sjećanja: Profesorova “Sehara”..............................................................42 Indija: Zemlja raskošne historije..............................................................44 Dan bijelih traka u Banjoj Luci.....................................................................46 Uz Cocine pjesme..........................................................................................48 In memoriam: Seima Seka Višić..................................................................50 U susret ljetu: Desant na Banjaluku............................................................52 Kratki film o nama: “Koliko je širom svijeta...” ..................................54 “Dajte nam šansu”: Uzemljaci i među nama..........................................56 Program “Vezenog mosta 2016.”................................................................59

str.4

Zajednička budućnost str.16

Bašta kraj Vrbasa st r. 54

“Koliko je širom svijeta...” s t r: 4 2

Profesorova “Sehara” ŠEHER 3

BANJA LUKA

Novoizabrani GO SSD

VIII KONGRES DIJASPORE BOSNE I HERCEGOVINE

ZAJEDNIČKA BUDUĆNOST Za veći uticaj dijaspore na ekonomski, obrazovni i kulturni razvoj BiH Tekst i foto: Mesud Mulaomerović

Sarajevo je od 3. do 5.juna 2016.godine ugostilo učesnike VIII-og Kongresa dijaspore Bosne i Hercegovine, pod pokroviteljstvom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH. Svjetski savez dijaspore BiH na kongresu su predstavljala 53 delegata iz 15 zemalja, a u ime Saveza Banjalučana Švedske svoj doprinos su dali predsjednik Saveza Mirsad Filipović i članovi Glavnog odbora Saveza Suada Dželić i Mesud Mulaomerović.

Pored delegata, na kongresu su bili prisutni brojni zvaničnici, predstavnici državnih organa BiH, dužnosnici OHR-a, akreditovani ambasadori u B i H i predstavnici NVO-a.

Tema: Država BiH i njena dijaspora Kongres je otvorio Hasan Šehović, predsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH, a riječi podrške uputili su Dževad Mahmutović, savjetnik za povratak i dijasporu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Ernadina Barović, viceguverner Centralne banke BiH, Adnan Husić, pomočnik ministra Ministarstva civilnih poslova BiH, Izudin Saračević, premijer Unsko-sanskog kantona, Thomas Rojas, direktor odjela za ekonomska pitanja Centralne banke BiH, Stefano Cugini, Piacenza, Italija, Semiha Borovac, ministrica za ljudska prava i izbjeglice i raseljena lica BiH, i naš omiljeni general Jovo Divjak.

Tema kongresa - Država Bosna i Hercegovina i njena dijas-

ŠEHER 4 BANJA LUKA

Reportaža pora – bavila se pitanjima kao što su: zajednička budućnost i utjecaj dijaspore na ekonomski razvoj BiH, očuvanje maternjeg jezika i identiteta građana BiH u dijaspori kroz dopunske škole i kulturne aktivnosti, uspostavljanje trajne veze sa organima vlasti BiH i nevladinim organizacijama.

Semiha Borovac, ministrica u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice i raseljena lica BiH, naglasila je da je ovo ministarstvo od osnivanja nastojalo sarađivati sa bh dijasporom i da je zadovoljna ostvarenom saradnjom, da bh dijaspora daje značajnu pomoć u obnovi uništenog stambenog fonda i infrastrukture, a naročito kroz novčane doznake od 2,5-3 milijarde KM godišnje (prema zvaničnim podacima Centralne banke BiH) da 75 odsto turističkih posjeta čini dijaspora sa prijateljima i na taj način promoviše turističke potencijale BiH, te da bi se morao znatno veći broj različitih institucija BiH uključiti u saradnju sa dijaporom, kako bi se dijaspora kao značajan razvojni faktor uključila u razvojni proces BiH.

Od ovog kongresa se očekuje da mnogo širi krug zainteresovanih konkretnije uključi u markiranje problema između in-

stitucija BiH i njene brojne dijaspore. Činjenica je da neuređeni odnosi, nepostojanje zakonskih osnova i bilo kakve državne strategije u ovoj oblasti onemogućavaju aktivno djelovanje dijaspore u društvenom životu BiH. U raspravi o izvještaju o radu Svjetskog saveza dijaspore (SSD) predsjednik Saveza Banjalučana Švedske Mirsad Filipović je dao konkretne primjedbe, pitajući što na ovom kogresu nisu predočeni Program rada sa finansijskim planom SSD za naredni period i Prijedlog kriterija za izbor u organe SSD. Kongres je podržao primjedbe Mirsada Filipovića sa zaključkom, da Glavni odbor SSD na prvoj sjednici treba da donese ova akta.

U poslijepodnevnim satima, prema programu rada Kongresa, održani su okrugli stolovi o uticaju dijaspore na ekonomski razvoj BiH i o očuvanju maternjeg jezika i idenditeta građana BiH u dijaspori kroz dopunske škole i kulturne aktivnosti.

U raspravi su istaknuta brojna pitanja koja opterećuju rješavanje ovih tema kao i nedovoljna angažovanost državnih institucija u njihovom rješavanju. Zamjereno je nedovoljno prisustvo najodgovornijih predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti BiH, sa zahtjevom da se sva ova pitanja stave na dnevni red nadležnih državnih organa.

Fikra Hadžić, Mirhunisa Komarica, Hiba Čelik i Azra Ridžal

Tursku delegaciju na kongresu je predvodio počasni Konzul, Kemal Baylak

Nedovoljna angažovanost državnih institucija

General Jovan Divjak prima plaketu za svoj doprinos obrazovanju mladih u BiH

Bilo je prisutno 53 delegata i preko 100 posmatrača i gostiju ŠEHER 5

BANJA LUKA

Reportaža

Konkretni prijedlozi: Mirsad Filipović

Delegati Saveza Banjalučana, Suada i Mesud

Ruzmira Tihić-Kadrić i Mirsad Filipović u prijatnom razgovoru o Vezenom mostu

Svijetla tačka kongresa: ekonomska tribina

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Reportaža

Zamjenik gradonačelnika iz Piacenze: Stefano Cugini

Novi-stari predsjednik SSD-a: Haris Šehović iz Turske

Ministrica za ljudska prava, izbjegla i raseljena lica: Semiha Borovac

Veoma aktivno su bili predstavnici magazina Stav i dnevne novine Faktor

ŠEHER 7

BANJA LUKA

Umjetnost Umjetnost ii dijaspora dijaspora

NAŠI SVJETIONICI Tekst I Foto: Mirsad Filipović Osmi kongres Svjetskog saveza dijaspore (SSD) u Sarajevu bio je najljepši okvir za promociju jedne interesantne knjige koja je prvi put otvorila svoje stranice u prostorijama umjetničkog ateljea “Figure”; riječ je o Antologiji i Monografiji “Svjetionici” u izdanju izdavačke kuće “Art Rabic”. Urednik ovog značajnog izdanja, pod pokroviteljstvom SSD-e, poznati je novinar i pisac iz Mostara, Milenko Mišo Marić. Predgovor je napisao novinar iz Osla, inače Sarajlija, Dževad Tašić, koji se osvrnuo na značaj pisane riječi u Dijaspori i sudbinu Bosanaca i Hercegovaca u tuđini: “Nas u Bosni i Hercegovini i nas Bosance i Hercegovce izvan domovine ne razdvajaju samo po nacionalnoj, vjerskoj ili političkoj pripadnosti. Nas bukvalno razdvajaju daljine. To je možda najjasnija podjela među nama i opet, kao i sve druge bosanskohercegovačke podjele, nepotrebna i besmislena. Politike raznošenja zla, koje su Bosnu i Hercegovinu gurnule u stravično krvoproliće i ljudi koji su naumili da “stvari dotjeraju do kraja”, čine sve da udaljavanje ljudi učine trajnim stanjem, a sudbina nas, koji u Bosni fizički nismo, bila bi jednaka onoj: “koga nema bez njega se može”.To, naravno, nije bez smisla, jer što je više zavade i mržnje, što je više vododijelnica među ljudima, to je manje Bosne i Hercegovine. Bez desetina i stotina hiljada onih koji su, uglavnom ne svojom voljom, morali da je napuste još je Bosne manje.Ne smijemo na to pristati.

Bosna i Hercegovina nema pravo na takvu istorijsku pogrešku. Njeni ljudi i vrijednosti koje stvaraju od Novog Zelanda do Južne i Sjeverne Amerike, od Velike Britanije i Skandinavije do juga Afrike, jednako su njene vrijednosti i to su njeni ljudi, kao što su njeni i ljudi i vrijednosti koje oni stvaraju u Bosni i Hercegovini.”

U Monografiji su predstavljeni stvaraoci iz svih dijelova naše domovine, njih tridesetšest rasutih po cijelom dunjaluku. Evo i njihovih imena: Virgilije Nevjestić, Aleksandar Hemon, Mustafa Cico Arnautović, 8 ŠEHER

BANJA LUKA

Stvaraoci Bosne i Hercegovine, rasuti svijetom, među koricama antologije „Svjetionici“ koja je predstavljena i u Sarajevu, u okviru Osmog kongresa Svjetskog saveza dijaspore Danilo Pravica, Bekim Serjanović, Duško Trifunović, Tihomir Cuco Stajčić, Predrag Matvejević, Ismet Bekrić, Sonja Radan, Midhat Ajanović, Goran Simić, Enes Mundžić, Antonije Žalica, Idriz Saltagić, Radmila Jovandić Đapič, Safeta Obhođaš, Munib Delalić, Emir Dragulj, Meho Baraković, Mirko Kovač, Jasna Šamić, Halil Tikveša, Predrag Finci, Stevan Tontić, Rifet Bahtijaragić, Mersad Berber, Enes Kišević, Vasvija Dedić Bačevac, Ivica Vanja Rorić, Numan Husenbegović, Josip Osti, Ismar Mujezinović, Milenko Mišo Marić, Pero Zubac i Slobodan Braco Dimitrijević.

Nas Banjalučane posebno raduje da su i banjalučki stvaraoci, uz mostarske, najviše zastupljeni u ovoj antologiji. Vasvija Dedić Bačevac, Enes Mundžić, Meho Baraković, Idriz Saltagić, Mersad Berber i Ismet Bekrić, svi saradnici „Šeher Banjaluke“, a Bekrić je i lektor našeg magazina. A kada je riječ o „Šeheru“, podijelio sam ga mnogim posjetiocima i posebno raduju pohvale koje sam usmeno dobio. Izdvajam posebno onu vrhunskog novinara, Hajrudina Somuna, koji mi je kazao da je list veoma zanimljiv, profesionalan i odličan.

Izvrstan umjetnički program, upriličen povodom ove promocije, vodila je poznata novinarka Aida Krehić, a pridružila joj se istaknuta pozorišna i filmska glumica Vesna Mašić. Na početku su se prigodnim riječima, prisutnima u prepunoj sali, obratili ministrica za ljudska prava i izbjeglice Semiha Borovac i predsjednik SSD-e dipl. ing. Hasan Šehović.

U umjetničkom dijelu programa učestvovali su gudački kvartet: Jasmina Šehović - prva violina, Emina Džanović – druga violina, Ana-Maria Pilj – viola i Manuela Ekmečić – violončelo, zatim sazlija Zanin Berbić, te vokalna solistica sopranistica i profesor na Muzičkoj akademiji Lejla Jusić koju je na gitari nadahnuto pratio virtouz Almir Aka Hukelić, osnivač muzičke akademije za mlade “Pink Panter”.

Kolumna

Pohvalio naš magazin: doajen bh. novinarstva, Hajrudin Somun

Izvrstan nastup: Sarajevski gudački kvartet

Uspješno odrađen posao: glumica Vesna Mašić i voditeljica Aida Krehić

Oduševila prisutne izvedbom sevdalinki: Lejla Jusić

Pjesnik Goran Simić

Maestro gitare Almir Hukelić u društvu autora teksta ŠEHER 9

BANJA LUKA

Reportaža Susret Banjalučana u Saint Louisu

DAN KAD PROCVJETAJU SJEĆANJA Piše: Nerko GALEŠIĆ Prođoše i ovogodišnji majski susreti u Saint Louisu. Divno je bilo vidjeti ponovo naše sugrađane, nakon godinu dana. Vjerovali ili ne, ali ovogodišnji susreti bili su već 16., a meni kao da su bili drugi ili treći.

Prošlo je već 16 godina, od kada su Suad Borić, Samir Delić i Edin Muhedinović došli na ideju da se svake godine u ovo doba, za vrijeme američkog praznika Memorial Day, sastanemo u Saint Louisu. Svoga grada se uvijek sjećamo, ali tada, na ovaj dan, ta sjećanja se posebno rascvjetaju, jer smo zajedno. U ovih 16 godina ugostili smo mnoge banjalučke pjevače, Enesa Bašića, Emira Bašića, Emira Cerića, Atifa Turčinhodžića, više puta Sakiba Jakupovića.

Ne smijemo zaboraviti ni našu legendu Munevera Džebića-Blinkera koji je gostovao više puta na našim druženjima, ujedno svima njima veliko HVALA. Ove godine nismo imali sreće da organizujemo druženja u našem stalnom mjestuRestoranu Grbić, već smo bili u Restoranu Taft, kako se popularno zove restoran kod Sume.Tokom vikenda Hotel Hilton Frontenac u Saint Louisu bio je baza naših sugrađana,koji ga uveliko smatraju svojom kućom, jer se već 15 godina tu vraćaju.

Ovogodišnje druženje otvoreno je u petak 27. maja u baru Code, gdje smo našim povratnicima sugrađanima zaželjeli dobrodošlicu.U baru Code ostali smo skoro do dva sata poslije ponoći, uz dobru muziku i

ples. Zvanično druženje nastavljeno je u subotu 28. maja u Restoranu Taft, uz muziku našeg popularnog Saint Louis pjevača Alena Čolića i grupe Albosy.

Uz dobru muziku i hranu, noć je brzo prošla. Druženje je nastavljeno na parkingu hotela Hilton, uz roštilj i ćevape kompanije Emsa, vlasnika Enesa i Mire Šljivo, koji nude najkvalitetnije ćevape u USA. Noć je proletjela u trenu, uz gitare i pjesmu, i rastašmo se u šest ujutro.

Nedjeljni piknik u parku je protekao uz roštilj iz čarobnih ruku bračnog para Šljivo, uz pečenu jagnjetine i druge bosanske specijalitete. Vrijeme u parku brzo je prošlo uz harmoniku našega Dude i dvije gitare. Lijepo se bilo podsjetiti sevdalinki i u njih utkati i svoj glas.

U nedjelju navečer nastavili smo druženje u restoranu Taft. Vrijeme je brzo prošlo, a neminovni rastanak se približavao.

Na kraju večeri, posebnu pohvalu i poklon dobila je Baisa Domazet, koja godinama, iako živi u Detroitu, učestvuje u organizaciji susreta. U subotu uvečer slavili smo i 25. rođendan Enesa Šljive. Završetak druženja prošao je u suzama jer se zapjevala pjesma: "Otkako je Banja Luka postala", te pjesma naših Banjalučanki: "Nosim te u srcu...“ Kao i svake godine na rastanku uz suze stiglo je i obećanje: "VIDIMO SE, AKOBOGDA, IDUĆE GODINE!"

IZMEĐU MITINGA I IZBORA

DAN PO DAN, IGOR ILI

Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ Ono što se prethodnih sedmica (ne)zvanično pominjalo, i zvanično je potvrđeno pred zaključenje ovog broja našeg magazina; kandidati za gradonačelnika Banje Luke 2. oktobra na lokalnim izborima su Igor Radojičić i Dragan Čavić. Radojičić kao kandidat SNSD-a, dok će Čavić pokušati da dobije gradonačelničku funkciju kao kandidat opozicinog Saveza za promjene.

Iako se pominje da bi još neki politički subjekti mogli ponuditi kandidature, Radojičić i Čavić ipak su najozbiljniji kandidati za mjesto gradonačelnika; dosadašnje procjene govore da bi njih dvojica mogli voditi zanimljivu predizbornu trku, u kojoj će, tvrde, analitičari, „presuditi male procentualne razlike oko krajnjeg ishoda“. Naravno, krajni rezultat znaće se nakon 2. oktobra kada se zatvore biračka mjesta, ali sada je već sigurno da su i vladajuči SNSD i opozicioni Savez za promjene „izbacili“ kandidate koji su „trenutno najbolje što se moglo naći i predložiti unutar jedne i druge političke grupacije“.

Između interesa politike i građana Mada predizborna kampanja zvanično nije počela, Radojičić i Čavić u „inauaguralnim kandidatskim“ obraćanjima već su „ispipavali“ puls birača. ŠEHER 12 BANJA LUKA

Ko će biti novi prvi čovjek Banje Luke: Igor Radojičić, iz SNSD-a, ili Dragan Čavić, iz Saveza za promjene? – Kandidati politike ili građana? – Mitinzi kao podrška ili „zabava“?

– Radnici s pravom očekuju poboljšanje svoga položaja.

Za svoju kandidaturu Radojičić tvrdi da je „došla iz baze, od članova SNSD-a nakon više mjeseci”, ali je, kaže, “došla i od građana koji nisu članovi SNSD.a”. Za Radojičića se proteklih mjeseci, kako u medijima, tako i u političkoj javnosti, pominjalo da nije baš u najboljim odnosima s predsjednikom SNSD-a Miloradom Dodikom, što Radojičiću nije bio problem da ukaže kako kandidatura ima i “podršku predsjednika SNSD-a“, ali i da izrazi svojevrsnu zahvalnost jer će “iza kandidature stajati SNSD kao najveća politička partija i gospodin Dodik lično”.

- Očekujem otvorenu i fer kampanju, u kojoj ćemo govoriti šta u Banjoj Luci treba da se gradi. Nadam se da ćemo razgovarati i kako u gradu riješiti probleme kao što je Toplana, izgradnja vrtića… Građani žele više zelenila, parkova i igrališta, to su teme o kojima će se razgovarati - izjavio je između ostalog Radojičić.

S duge strane, Dragan Čavić je poručio da ga “ne zanima kandidat kojeg je predložio Milorad Dodik”.

-Mene predlažu građani, a mog protivkandidata Milorad Dodik, tu je ogromna razlika. Banjalučanima ću ponuditi promjene, prije svega reformu Gradske uprave u funkciji razvoja privrede i smanjenja administrativnih barijera i rješavanje problema koje grad ima - odgovorio je Čavić svom protivkandidatu, očekujući da “poslije dvije decenije vlasti SNSD-a

Kolumna

DRAGAN...

Protesti kao „performans“ Istog dana u isto vrijeme, s druge strane „barikade“, ispred robne kuće „Boska“, SNSD, DNS i Socijalistička partija nisu imali razlog za protest: organizovali su kontramiting u „cilju podrške jedinstvu u RS“. Za predsjednika SNSD Milorada Dodika, opozicija je bila „lažljiva, izdajnički nastrojena“, a dotadašnje kritike opozicije ocijenio je „neutemeljenim, neosnovanim, jer opozicija ne zna šta priča, niti zna šta hoće“. Za liderima DNS-a i Socijalističke partije, Markom Pavićem i Petrom Đokićem, „razmahao“ se tvrdnjama o „ekonomskoj i socijalnoj stabilnosti“, „uočljivom privrednom rastu i razvoju“, a „scenario“ kontramitinga predviđao i poruke o „izdajničkoj ulozi i politici predstavnika opozicije u organima BiH protiv interesa RS“.

I, na kraju ... Opozicione vođe, poput Branislava Borenovića, predsjednika PDP-a, zaigrali su kolo sa učesnicima protesta....Sa bine ispred „Boske“, Milorad Dodik zapjevao je kako „ne može nam niko ništa...“, pa se protest i kontramiting, kako je primijetio jedan od kolega novinara, od političkog okupljanja pretvorio u „folkorno-muzički performans“, gdje su političari zadžabe zabavljali narod igrajući i pjevajući.

A završi se maj, dođe juni mjesec... Opozicija ponovo na nogama.Trebalo je ispuniti obećanje iz Banje Luke o nastavku „masovnih protesta“, pa se okupiše u Prijedoru. Najavljena prodaja Rudnika željezne rude „Ljubija“ izraelskoj kompaniji registrovanoj u Dominikanskoj Republici(?!), možda i nije izazvala toliko masovne proteste, ali se opozicionari u Prijedoru „držali“ da je „krajnje vrijeme za pružanje otpora lopovluku“.

Konačnu riječ o prodaji rudnika, u trenutku kada ovaj tekst bude u štampi, trebalo bi imati Narodna skupština RS-a. Da li će se prihvatiti ponuda za kupovinu 64,99 posto akcija osnovnog kapitala u iznosu od pedeset i tri miliona maraka, sigurno će izazvati burnu parlamentarnu raspravu, jer opozicija ne odustaje od tvrdnji da je riječ o “bezobrazno maloj cijena za kriminalnu rasprodaju prirodnog bogatstva “.

Loš položaj radnika

Banjalučani dobro znaju šta treba da se uradi i kako stvari da se mijenjaju”.

Tvrdi da se “njegov program neće baviti političkim temama koje izlaze iz okvira interesa građana i njihovih dnevnih životnih problema u Banjoj Luci”.

“Povratak otpisanih” Prema dosadašnjim informacijana, za odbornička mjesta u Skupštini grada Banja Luka boriće se 37 stranaka i 14 nezavisnih kandidata. Među već poznatim političkim subjektima, u izbornu trku mogli bi se uključiti i kandidati sa pomalo “egzotičnim” nazivima; pominje se kandidatska lista pod nazivom “Povratak otpisanih “, sastavljena od bivših aktivista i članova SNSD-a, nezadovoljnih politikom koju je vodio SNSD. Mjesto u gradskom parlamentu tražiće i pojedine političke partije, koje su proteklih godina “mirovale” na političkoj sceni….

I dok se očekivala zvanična potvrda kandidata za gradonačelnika, kandidatskih lista političkih partija, pozicija i opozicija “odmjerile su snage” 14.maja u Banjoj Luci.

Opozicionari su tokom protesnog okupljanja u parku Mladen Stojanović aktuelnoj vlasti u RS poručivali da su „ekonomski uništili sve što se moglo uništiti“, pritom ne štedeći grla, parole i transparente da ukažu kako se „vlast zasniva na kriminalu i korupciji koje su ušle u sve pore društva“. Opozicioni vokalubar ( koji se u posljednje vrijeme isključivo svodi na žestoku kritiku vlasti, ali, čini se, bez konkretnih prijedloga kako riješiti i probleme), zasnivao se na tvrdnjama o „većini stanovništva koje je bukvalno dovedena na prosjački štap“, pa i o „sirmomaštvu - svakodnevnoj pojavi u RS“. Ipak, u poplavi optužbi na račun vlasti, uspjela je opozicija i da bude konkretna; zatražila je raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, ali i smanjenje cijene električne energije, te najavila da će nastaviti sa „organizovanjem masovnih protesta...“.

I dok se opozicija bavila protestima, a vlast tražila sve moguće načine da ih “zakamuflira”, nimalo ružičasta ekonomska situacija u RS još uvijek se drži na nogama, ali do kada će, ne zna se... Ekonomisti i analitičari ukazivali su kako je „zanemarivanjem realnog sektora i prirodnih resursa stvoren ambijent koji investitori izbjegavaju“, te da se „stepen kreditnog zaduženja sve više povećava“. Vlada RS drugačije je „razmišljala“: “industrijska proizvodnja ostvarila rast od 20 posto u odnosu na prošlu godinu“, pritom očekujući da „2016. bude godina u kojoj će biti zabilježen značajniji, a možda i duplo veći i rast domaćeg proizvoda“. Statistički rast privrede je moguć, „ukoliko dvije-tri firme povećaju proizvodnju i eto rasta privrede“, bile su ocjene sindikata koji, prema sopstvenim tvrdnjama, ne žele previše pričati o statistici nego o relanosti. Ilustrujući loš položaj radnika i zaposlenih, navode između ostalog da je „ prije nekoliko mjeseci 28.000 radnika u RS dobilo plate u prosječnom iznosu od 375 maraka, što je, kažu, ispod svakog razumnog miminuma…”

-Sramotno je da u privredi radnik radi deset sati dnevno za 370 do 400 maraka, a da se, pritom, onaj ko je vlasnik kapitala bogati i širi svoj biznis. Sve to je u redu, ali u tom njegovom bogatstvu ima i dio radničke muke i o tome moramo pregovarati. Radnička prava u RS nisu loše normirana, ali je upitna primjena tih radničkih prava – poručivala je i predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić. Sindikalcima predstoji i proces usaglašavanja i potpisivanja novog Opšteg kolektivnog ugovora, koji je prije mjesec i po dana trebalo da već bude “izdogovaran” i potpisan.

A nije vijest da se održao štrajk. Vijest bi trebala biti da su radnički štrajkovi postigli nekakav rezultat. Tako su zaposleni na “Željeznicama RS” ponovo štrajkovali uz “upozorenja”, ali hoće li još jedan štrajk upozorenja riješiti kašnjenja u isplati plata, neisplaćivanje naknada za topli obrok i prevoz, sve veću finansijsku dubiozu u ovom preduzeću?

Može biti, ali i ne mora, jer Vlada RS traži “adekvatna rješenja kako da sanira situaciju” tvrdeći da “radnici problem oko isplata plata i ostalih naknada trebaju rješavati sa upravom preduzeća”. Istina, radnici i njihove sindikalne vođe godinama to pokušavaju, ali rezultati su toliko skromni da se ponekad i sindikalci zapitaju ima li smisla uopšte štrajkovati i tražiti prava kojih je, ističu sve manje i manje… Š E H E R 13

BANJA LUKA

Tekst: Radmila Karlaš

Ilustracija: Goran Mulahusić

NEMA MENI JEDNE STRANE, DOK SI TI NA DRUGOJ STRANI Šta god noćas da zapevam vući će na sevdalinku usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku grom udari, planu seno rasturi se stado njeno zaplete se dim na uvojku reče da se zove Bosna čudno ime za devojku Nekom Drina teče desno nekom Drina lijevo teče ma sve da teče u dubinu na dve pole svet da seče znam tajni gaz, moje lane most se pruži gde ja stanem sve da vuku me konji vrani nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani...

(Balašević, Sevdalinka)

ŠEHER 14 BANJA LUKA

Kad bi mene neko pitao, a bojim se da me već dugo u ovoj zemlji niko ništa ne pita, ja bih Sarajevo, nazvala Jasenka. Ali mi je na koncu sasvim svejedno, jer je za mene Jasenka Sarajevo ili je Sarajevo Jasenka. Sarajevo više nema veze sa Sarajevom, ali Jasenka ima. I sa Banjalukom je isto. I to je suština ove priče, koja je počela jednom davno. *** Ne znam kako, ali Jasenkin šešir zamaknu za ugao. Ili sam ja zamakla, a šešir ostao, nije ni važno nakon toliko godina. Elem, ostala sam sama samcijata na cijelom svijetu. Imam 12 g. i prvi put sam negdje otputovala sama.

U Sarajevo. *** - Dan - kaže moj tata.

- Dan - kaže Jasenkin tata.

- Jutro - kaže moja mama.

- Jutro -kaže Jasenkina mama.

Cavtat 1974., kamp i, svako malo, zvanje na nešto. Kafu, mezu, limunadu. Mi djeca uraaa, pa juriš u more. Nama je po 11, mislim, meni i Jasenki.

Kolumna *** Rat se netom završio. Prva, s ove strane podijeljene i raskupusane zemlje, odlazim u Sarajevo. Obala i zgrada OEBS-a ili OSCE-a, kako god, preinačena u namjenu. Onda čujem ono ...Milaaa, kao odjek sopstvenog imena. Ma je li moguće. Jasenka glavom i bradom, ovaj put bez šešira. Radi u narečenoj misiji. *** Paradiramo do mauzoleja iznad grada na groblju Svetog Roka, Meštrovićevo djelo porodici Račić... Vjetar duva kao što obično duva vjetar sa mora, a nebo iznad, voda ispod. Godine unedogled pred nama.

Ogledamo se u očima dječaka. Koliko smo velike i zanimljive. Nikoliko, da skratim. Imam 20 kg s krevetom i sva sam u očima i osmjehu. Ništa više.

Jasenka je u nešto boljoj poziciji, ima koji kg više od mene. *** Kaže, njeni se zatekli u Busovači. Odatle prognani, pa se zaputili na more. Ona, djeca i muž na Grbavici, ni na nebu, ni na zemlji. Svekar joj gine na Alipašinom od granate. Iz rodnih Šeškovaca kod Banjaluke preko ponosne, sa ženom Slavonkom nastanio se u Sarajevu. Izašli da prikupe grančica za potpalu, pa i oni zapalili cigar zlata vrijedan i smotan od lišća.

Cigar nije ni dogorio... *** Zgrljapljenesmo. -Halo OEBS, pa ti meni živa, Jasenčice moja. Gutam slova od uzbuđenja početkom te '96. Slušam je poslije kako bezazleno priča o svemu, kao da mi opisuje kakvu je haljinu izabrala u R.K. "Sarajka" birvaktile. Priča o svemu, ali o granatama ne. *** Sva sam istraumirana. Oduvijek me pratio glas dezorjentisane osobe u vremenu i prostoru. Sto kompasa mi ne bi pomoglo. Osjećaj za orijentaciju mi je ukinit prilikom rođenja. Bez njenog šešira koji sam zadnj put vidjela valjda pred kafićem "Lav" na Baš Čaršiji te 1976. ja sam totalno pogubljena.

Kud sad, kad zalutam u malo većem stanu. Žena ispred mene se klati na tramvajskoj stolici i kaže: -...Sad ću ti pokažem. Reče to i zaspa. Uvidjeh ovaj njen alkoholičarski drijemež prekasno. Jer, bila je mrtva pijana. Kad mi je hotel "Bristol", moj glavni orijentir promakao iza prozora tramvaja, promakao mi je cijeli svijet. Ja sam najusamljenije biće na svijetu, pomislih tad proročki i filozofski, izađoh iz tramvaja na sljedećoj stanici i uputih se prvom ulicom, naravno pogrešnom. *** - Zar ima ovoliko stepenica - pitam nedavno, u čudu. Zgrada je stara i nema lifta. A i da ima, hvala. Jasenka se smije. - Bilo ih je uvijek ovoliko, ali smo bile mlađe. Eto me, zijam kroz prozor na Vilsonovo šetalište. Davne 1976. kada je njen brat Senad bio u JNA, imale smo cijelu njegovu sobu za sebe. Njen muž Žika iznosi žestu s Boračkog jezera, sir se cijedi iz maslinovog ulja, palim cigaretu, ali nemam mira. Ponovo virkam kroz prozor. *** Stoji u vrhu stepenica. Strog je, jer su tate tad bile stroge. Slabo prikriva preplašenost. Jasenkin tata. - Zašto se nisi latila prve telefonske govornice i nazvala nas? Samo je trebalo da nam kažeš gdje si.

Mislim u sebi da ne bi prošlo, jer ne bih znala ni da objasnim gdje sam.

Nije to ništa lično. Sarajevo je O.K. grad. To mi se prije toga dešavalo i u Beogradu i u Zagrebu i u Splitu i u svakoj zveki kud sam prošla. Do mene je. Moja Banjaluka takođe pamti moje opservacije na datu temu. Kako me pola grada tražilo kada sam zalutala idući od Muzičke koju sam tad pohađala na Hisetama do Budžaka gdje smo netom preselili. Za početak sam ušla u pogrešan gradski prevoz. – Dakle - kaže Jasenkin tata. Zvao je i miliciju.

Neka me žene sprovela kao izgubljenu kokoš. Sve što sam znala je bilo da nekoj prolaznici kažem Obala 27 Juli, broj 25. Bila je to adresa na koju je stiglo stotine mojih pisama, razglednica, dopisnica i slično za te dvije prethodne godine našeg prijateljstva. Žena me u čudu pogledala i uprla prstom tik iza mojih leđa. - Ta, vi stojite ispred te zgrade. Oduvijek sam znala da u meni postoji jedna druga i pametnija Ja koja o svemu vodi računa.

Ta pametnica me i dovela do zgrade, a da ona kođoja prava Ja pojma nije imala.

*** Jasenkin tata je umro 2000. Sjećam se da dotad još nije bio vratio porodičnu kuću u Busovači. Ali, 1976. kuća je naša. Do kasno u noć Jasenka i ja pričamo s njenom rodicom, dok ja maštrafim stelju i pastrmu kao halvu.

Sve domaće, svježe, nema zamrznutih krava iz Južne Amerike kojima je davno istekao i život i zamrznuti rok trajanja. *** Diskoteka "Kaktus" je te 1976. za mene najpoznatije mjesto na planeti.

Skenderija. Samodopadljivo popravljam kosu, dok u ogledalu posmatram mršu na kojoj visi preširoka tunika sa resama. Light show i kugla koja baca zrake. Hiljadu duša. Volim Sarajevo. Ovo je moje prvo samostalno putovanje. Karlaši ukipali u Banjaluci, a Bešlići dočekali u Sarajevu. Ali, imala sam Travnik i coca colu u restoranu pored šadrvana gdje se autobus tad zaustavio. Sama. Svijet je bio moj. Sva dotadašnja grupna putovanja, uključujući i ona sa roditeljima i sestrom uzduž i poprijeko, u trenu sam zaboravila. *** Dopadaju mi se Jasenkini mama i tata, jer stalno putuju. Pariz, London, Amsterdam, Beč i tako dalje. Jasenka mi nekom zgodom šalje crno-bijelu fotografiju ispred Ajfelovog tornja. Ima istu frizuru kao i danas, a oči su joj bademaste i bistre. Takve su i ostale. I nema bore. Smije se i kaže da je to zbog debljine, a ja znam da nije. Takav ten je kažu božji dar i djelo unutrašnje prirode. *** - Mama teško boluje - kaže Jasenka mirno. Uvijek je bila jaka na neki nenametljiv način. Ja nisam takva. Uvijek prosipam emocije vrlo živahno.

Nedugo potom, Jasenkinu mamu su sahranili pored tate u Busovači. *** - Senad se oženio - kaže Jasenka veselo. Žena mu se zove kao dragi kamen i zaista vrijedi kao alem. - Ženo božja, kako vrijeme leti - kažem ja dvadesetgodišnjakinja. Trideset godina poslije slušam Žiku koji mi preko telefona saopštava da je umro Jasenkin brat. Sve se desilo brzo, prebrzo. *** - To vama vic - kažem ja u čudu. To što su gurkali jedno drugo izazivajući svađu da bi se razdvojili ako pukne gdje ne treba, dok su išli po vodu. Djeca kod kuće mala, ne mogu dohvatiti ni do šteke na vratima, pa neka im se bar jedno od roditelja vrati živo ako pođe po zlu. A zlo nije trebalo izazivati, već ga je bilo na pretek. Sjedimo u restoranu gdje vrvi od života. Privid poratnih godina. Silne pare se slijevaju u BiH. Svi nešto rade, rat je stao i sreći nikad kraja. Niko ne misli na nezasitu troglavu neman koja mjerka zamorce. Uključujući i nas veseljake, na toj večeri. *** Topom ću te gađat moja mala... gudi u kampu 1974. Naše mame i tate mrče obrve. Preglasno im. Restoran sa živom muzikom naslanja se na kamp.

Jasenka i ja izviđamo situaciju i gledamo na binu. - Neka grupa Jutro kažem ja. Ona sliježe ramenima, nikad čula i cupka nogom. *** Sjedimo ispred katedrale na stepenicama. Dve pedesettrogodišnjakinje.

I smijemo se. Žika nas šica kamerom. Provela sam u Sarajevu nakon rata brat bratu pola sveukupnih postratnih 20 godina, što na seminarima, što u redakcijama, što vamo, što tamo, ali nikad kao sa Jasenkom 1976. I sad, juna 2016. *** Jedemo travnički ćevap u "Veziru" na Baščaršiji, Jasenka bi rekla, čaršiji i meni lijepo. - Sjećaš li se - pitam je nadugo i naširoko. - Ne sjećam se kaže preko zalogaja. Štaaa. Ona se ne sjeća kako sam se ja izgubila 1976. na ovoj istoj Baščaršiji ili čaršiji. Zaboravila je avanturu mog života, pomislih šokirano, a onda je malo bolje pogledah. Na šta bi ličio njen život da je svaku nevolju pamtila. Uključujući i moje šeprtljavo gubljenje. Ona živi trenutak po trenutak, stamenija od svake katedrale, crkve ili džamije što ih tog dana obiđosmo kao da ih gledamo prvi put. Jasenka je tako živjela za sve 4 g opsade grada dok se borila za opstanak svoje porodice, a i poslije.

Propuštajući kroz sebe loše i idući dalje. - Ti bi i granatu propustila kroz sebe i preživjela - kažem joj ja. - A ti je ne bi ne primijetila, vazda si u nekom svom svijetu - kaže Jasenka. - I de bona jedi te ćevape, ohladiće ti se. I šta mi drugo preostaje, nego da je poslušam.

Š E H E R 15

BANJA LUKA

Kada nam dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeši i ti korakom lakim vezeni, vitki most.

Nasiha Kapidžić Hadžić

BAŠTA KRAJ VRBASA Piše: Ismet BEKRIĆ Bistre vrbaske vode kao da su se posebno privukle jednoj banjalučkoj bašti kroz koju vodi putić do stare bosanske kuće koju od ulice dijeli visok zid, sa pravom starinskom kapijom sa baglamama koje škripe, da se zna da i vrata imaju svoj govor, svoju poeziju. U toj kući, u naselju Stupnica, rođena je 1931. znana bosanskohercegovačka pjesnikinja Nasiha Kapidžić Hadžić, u toj bašči rasla je jedna djevojčica, i pjesnikinja, koja je u svakom cvijetu, u svakom plodu, u pjevu ptica pod strehom, u žuboru rijeke, tražila nadahnuća, da ih prelije u stihove.

Po završenom studiju književnosti u Beogradu, vratila se ponovo u svoj zavičaj, na obale Vrbasa, i u banjalučku Realku, ali sada kao profesorica, i saradnica brojnih časopisa i listova. U jesen 1962. goŠEHER 16 BANJA LUKA

dine prešla je u Sarajevo, prvo na poslove u dječijem programu Radio-Sarajeva, a zatim u izdavačku kuću »Veselin Masleša«, gdje je uređivala čuvenu biblioteku »Lastavica« uz koju je neraskidivo povezano i literarno i uredničko umijeće bajkopisca Ahmeta Hromadžića.

Za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, u podrumu je sanjala i svoju baštu kraj Vrbasa koju, nažalost, više nikada nije vidjela, jer su ratne godine i bolest skršili njeno tijelo, pa je zauvijek sklopila oči upravo u vrijeme kad se ujesen 1995. godine tražilo i potpisivalo primirje u Dejtonu. Ali, ostale su širom otvorene njene knjige – »Maskenbal u šumi«, »Skrivena priča«, »Vezeni most«, »Šare djetinjstva«, »Lete, lete laste«, »Od mog grada do tvog grada«, »Liliput«, »Sjenice«. Cvjetaju i lepršaju stihovi u kojima se nad Vrbasom uzdižu vezeni mostovi, ptice slijeću na cvjetove i grane u njenoj bašti, a u njenoj rodnoj sobi još uvijek blistaju šare djetinjstva: U sobi djevojčica išarala zidove – za svoju mamu nacrtala svatove

»VEZENI MOST 2016.« u veseloj sviti veliku lađu i jablan viti.

A mama rekla glasno, u sreći: 'Neka se ova soba ne kreči, nek plovi lađa nacrtana još mnogo sati i mnogo dana.'

U toj lađi djetinjstva u Nasihinu baštu i avliju dolaze pjesnici, da u okviru književne manifestacije »Vezeni most« svoje stihove utkaju u zajedničku poruku – da je poezija neuništiva, i da Dobro uvijek mora pobijediti zlo.

Još prilikom otkrivanja spomen-ploče na Nasihinoj rodnoj kući, u oktobru 2003. godine, kad je i rođena ideja da se u ovom ambijentu okupljaju pjesnici i ljubitelji poezije, književnik i tadašnji predsjednik Društva pisaca BiH Gradimir Gojer je naglasio da ovi pjesnički vezeni mostovi treba da se rašire po cijeloj Bosni i Hercegovini, pružajući se i do onih, rasutih svijetom, koji žele da čuju i žubor domaće, maternje riječi. Plemenite želje postale su već dio stvarnosti – u Tuzli se svakog maja održava susret pisaca za mlade, a u Banjaluci se mnogi povratnici i zaljubljenici u pjesničku riječ okupljaju u prostoru u kojem je rađana poezija, i u kojem se ponovo stvaraju stihovi.

I banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, čije pjesme djeca uče u okviru školske lektire, ispisala je pjesničku posvetu svojoj sugrađanki: Nasihina sestra Beba Kapidžić

Otišla si da prebrojiš zvijezde, da svakoj daruješ haljinu od tila, da izvezeš nebo onim što si snila, da se ljepota ne bi izgubila.

Poezija Nasihe Kapidžić Hadžić živi u svojoj punoj ljepoti i dobroti, žubori kao vrbaske vode kad zapljuskuju Kapidžića brod, treperi kao listovi u banjalučkim alejama. Tako je bilo i krajem maja, kad su na Književnim susretima »Vezeni most« u Tuzli osnovci govorili pjesme o pticama, djeci, suncu, školskim klupama, i o svim čudesnim šarama djetinjstva. Čuli smo, u emitiranju jedne emisije Radia BH 1 – O bh. pjesnicima, i glas pjesnikinje, koja je najviše govorila o svojoj bašti kraj Vrbasa, o svojoj kćerki Aidi, i o tome da je za nju poezija preplitanje svjetla, boje i zvuka.

Bašta i avlija kraj Vrbasa trepere, tako, i stihovima pjesnikinje Nasihe, kojoj je njena sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica, u staroj bosanskoj kući uredila i spomen-sobu, sa mnoštvom knjiga, fotografija, dokumenata i stvari koje odišu prošlošću. Tu su sećije, ćilimi, mangale, tepsije, slike, i stolovi na kojima susrećemo i Nasihine rukopise.

Ovaj čudesni ambijent svakako ne smije izgubiti svoju dušu i uspomene na omiljenu pjesnikinju.

Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vitki, vezeni most.

Most od stihova i sjećanja, od šeherskih keranja i vrbaskih žubora, od treptaja i nadanja, pruža se sada i u svima onima koji vjeruju u ljepotu i dobrotu poetske riječi.

Foto: Mirsad Filipović

POVRATAK BIJELE LABUDICE Prva knjiga »Banjalučkih žubora«, s naslovom »Prepisano sa sedara«, objavljena je 2000. godine. U ovo izdanje zdušno se uključio i slikar Omer Berber, koji je tada uspješno radio i stvarao u Italiji, u gradu Bolzano. Nacrtao je i više crteža, sa motivima Bosne i Banje Luke, a odabrao je i nekoliko svojih slika. Središnji dio ovog izdanja bio je posvećen porušenoj džamiji Ferhadiji – na lijevoj strani uzdizala se kamena ljepotica, prije kobnog čina, a na desnoj se umjesto ovog spomenika kulture nalazio prazan prostor. »Prhnula je bijela labudica, odletjela za onima koji je vole i cijene«, rekao je tada slikar Omer Berber. Nije skrivao tugu,

ROMAN IZ BANJALUČKE REVOLUCIONARNE PROŠLOSTI

ali i neku prikrivenu nadu – jer kako je moguće ubiti ljepotu, ubiti osjećaje u ljudima. I tada je, u jednom razgovoru, izrekao ono što smo svi željeli: »Ali, vratiće se naša bijela labudica!« I, zaista, nakon punih 16 godina od objave ovog praznog prostora, džamija Ferhadija je ponovo na svome starom mjestu. Iznikla je iz naše ljubavi, iz naših nesanica, iz naših želja, iz naše upornosti, iz naše dobrote… Na stranicama novih »Banjalučkih žubora« ponovo su dvije slike iz prve knjige – samo sada je Ferhadija na desnoj strani, a na lijevoj, u nekadašnjem praznom prostoru, samo su neki stihovi koje su stvaraoci svih nacionalnosti posvećivali bijeloj labudici.

Autor Ranko Risojević

Prva bilješka zapisničarke o novom poslu Ranko RISOJEVIĆ

Odlomak iz romana »Sestre i drugarice«, dobitnika godišnje nagrade »Bosanske riječi«

Prošle godine, nekako u ovo vrijeme, jesenje, lijepo, kako samo oktobar može da bude u ovom kraju, da ti se ne da biti u kući, pozvao me je u svoj kabinet Bibin brat Osman, čovjek nekadašnje Ozne, poslije Udbe, za sve pomalo tajanstven, ali Partijcima i uopšte rođenim Banjalučanima dobro znan čovjek. Istovremena poznatost i tajanstvenost značila je u poslijeratno vrijeme gotovo previše za običnog čovjeka, s jedne strane da je nekome drago da ga vidi, dok se drugi sklanjaju gdje mogu, da on ne bi vidio njih. To je uvijek isti odnos tajnih službi, odnosno njihovih poznatih rukovodilaca, prema svakodnevnom životu, poznanicima i rodbini čak.

Naravno da nisam znala o čemu je riječ, otkako smo došli iz Srbije, otac i ja, moj svijet su bile svakodnevne običe stvari, uglavnom škola i kuća. Neću objašnjavati kako smo se uopšte našli u Srbiji, poslije mojeg dugog putovanja kroz Bosnu tokom rata. To nije potrebno, jer nije bitno za ovo što pišem. Ipak, ima toga rasutog u razgovorima sa mojom sestrom Darom. Pišem „razgovorima“ a vidjeće se da to i nisi bili razgovori, osim sjećanja. Šta je Osman od mene tražio? Takav čovjek nikoga, izvan svog uskog društva, ne zove reda radi, da s njim popije kafu i malo popriča. Nema on za to vremena i nije on od velike priče.

Visok, zaista zgodan muškarac, dočekao me je na nogama, idući mi u susret, rukovao se tako što mi je i svoju lijevu ruku stavio na desnu koja je bila u mojoj. Hvala ti što si došla, drugarice Milice. Hajde, sjedni ovdje. Možda još dvije ili tri slične rečenice, pitajući me sasvim uzgredno kako je otac Đuka.

Zvao me je, reče, prešao je odmah na razlog svog poziva, bez nuđenja 18

ŠEHER

BANJA LUKA

kafe, da mi predloži posao u Okružnom sudu, uglavnom na suđenjima neprijateljima naroda. Pitao me je znam li kucati na pisaću mašinu, ali ako i ne znam naučiću brzo, jer je lakše mene naučiti da kucam nego nekoga nepoznatog daktilografa, koji je čovjek prethodnog, nenarodnog režima, uzeti da bude neželjeni svjedok raspravama i suđenjima. Učiću, takođe, i stenografiju. Imaju jednog starog skupštinskog stenografa, vrijeme mu ističe i treba mu brzo dobar učenik.

Ti, Milice, ovim poslom postaješ pomalo i službenik Udbe, da li ti je jasno?

Nisam mu ništa odgovorila, jer je on nastavio da govori kao da se podrazumijeva da mi je jasno i da na sve to bespogovorno pristajem.

Njega je inače pratio ili, tačnije, bio glas da nije čovjek razgovora nego naloga, ovako i ovako, gotovo, tu više nema diskusije, naročito ne onih koji samo razvodnjavaju akciju. Bio je pravičan i moralan, kako se obično govorilo o takvim ljudima, ali i izuzetno prijek. Nije podnosio ljude koji su se opirali partijskoj direktivi. U tome nije bilo popuštanja ni u slučajevima gdje je prestup bio gotovo simboličan, on je bio poput onih koji su i tada streljali prestupnike bez milosti i popuštanja. Samo tako možemo se predstaviti svijetu kao pravično i moralno društvo, govorilo se tada kao opravdanje te partijske rigidnosti. Bez milosti i bilo kakvog kompromisa provodio je istrage, potrage, proganjanja svih narodnih otpadnika, od onih iza rata, što su se krili i organizovali po šumama da napadaju sela i pojedince, do ovih najnovijih prozvanih IB-eovci, koji su izdali svoju zemlju zarad služenja onima čija je centrala bila u Moskvi.

Ne, nema milosti prema onima koji su bili protiv narodnooslobodilačkog pokreta i šurovali s neprijateljem pod svim mogućim izgovorima. Nema

»VEZENI MOST 2016.« popuštanja čak ni u slučajevima kada su takvi tu i tamo spasli ovog ili onog partizana ili njegovu porodicu. Nisu li takvi bili čak i krvnik Gutić i njegov „pobočnik“ Nedjelski?!

Važno nam je, drugarice Milice, da si ti s nama, kao i, recimo, Seka Masleša, da to narod vidi. Ovo je težak trenutak za našu zemlju i Partiju, ali ćemo ga složno prevladati i nastaviti svoj put u bolju budućnost. Druge nam nema. Sada su nam gori domaći smutljivci, kako oni koji s nama nisu bili ni u ratu, tako i ovi koji su bili u ratu i sada čak i sa partizanskim odlikovanjima i činovima mašu okolo podstičući narod na pobunu protiv našeg puta nezavisnosti koji proklamuju Partija i drug Tito. To neće ići tako kako su oni zamislili, ako su išta mislili, nego žmureći jurišaju na nas.

Nije za tebe posao s đacima, ili šta ja znam šta sve radiš, nego u službi, koja se legitimiše u sudu. Ti ćeš tamo biti naš čovjek. Zvao sam te da bih ti pokazao kakav je naš odnos prema tebi i tvome ocu, mogao sam reći da te pozove i neki niži činovinik, kao što obično činim, ali ti si za nas svojim prezimenom i ranijim djelovanjem nešto više. Prema tebi, bar što se Partije tiče, a to je danas jedino važno, nema nikakve suzdržanosti, kakva je možda bila u vrijeme tvog povratka iz Srbije. Čekalo se malo da bismo vidjeli kojem ćeš se privoljeti društvu. Ne carstvu, Milice, ja ne volim takve metafore ili već kako se to naziva u našoj epskoj

tradiciji. Eto, što se mene tiče, dosta i previše. Reci slobodno ako imaš šta, sada je vrijeme da se izjasniš, ako ne, da idemo na posao. Je li tako?

Kako vi kažete, druže Osmane, rekla sam mu. Nadam se da ću taj posao obavljati kako valja. Slažem se s vama, ja sam ipak Darina sestra.

To sam od tebe, drugarice Milice, i očekivao. U Sudu se javi kapetanu Momi, on će ti sve ostalo objasniti. Lako ćeš se s njim naći, on je čovjek od autoriteta i dobrog ponašanja. Ostali baš i nisu takvi, ali šta se može, trebaće nam vremena da se u svemu podignemo do nivoa gradskih manira. Ima ih koji to smatraju slabošću, te manire, ja sam za kulturu, kao i drug Drago, s kojim i vodim ove teške poslove koji ponekad zahtijevaju više grubosti nego uljudnosti. Ali, to se tebe ne dotiče, nikako, uz oca i dalje budi, to je lijepo, i on mora da shvati da novo vrijeme traži drugačiji pristup i novu vjeru. I za nas je sve to novo, ponekad se i luta, ne želimo okretati narod protiv nas, na kraju ipak mu se mora staviti do znanja da su ovo nova vremena i da tu ne može biti popuštanja. Ja sam jedva ubijedio mog oca, kadiju, da se prihvati mjesta u sudskim vijećima.

Rekao sam mu da je on odgovoran prema žrtvama naše porodice za koje u Banjoj Luci, čini mi se, svako dijete zna. Ali, nećemo više. Služba zove.

Do viđenja, drugarice Milice. Naša Milice!

PROMOCIJE NOVIH IZDANJA

KNJIGE OTVORENIH STRANICA Tradicionalno druženje sa piscima i knjigama I ovogodišnji »Vezeni most« biće u znaku lijepe riječi – pjesnici će svoje stihove kazivati i u Gornjem Šeheru, u okviru cvjetnog sjećanja »Ne ponovilo se«, i kraj Safikadinog spomen-obilježja (11. jula), i pred spomen-pločom pjesnikinji Nasihi Kapidžić-Hadžić, pred njenom rodnom kućom (12. jula), i na tradicionalnoj promociji novih knjiga i publikacija, u sali vijećnice Banskog dvora/Doma kulture (13. jula).

Veče »Sa piscima i knjigama« uvijek je lijepa prilika da zajednički prelistamo nova izdanja magazina »Šeher Banja Luka« i »Banjalučkih žubora«, te stranice novih knjiga naših autora. Ovog puta posebno će biti zanimljivo druženje sa novim naslovima izdavačke kuće »Bosanska riječ« (»Lijepa riječ«) iz Tuzle, koja će predstaviti njen urednik pjesnik Šimo Ešić. To su novi romani »Sestre i drugarice« Ranka Risojevića i »Začarani krug« Edhema Trake, te knjige za djecu Enise Osmančević Ćurić - novo izdanje »Pramčioka«, Ismeta Bekrića – knjiga o knjigama »Palčić Čitalčić« i pjesme Muhidina Šarića »Vragolije riječi«. Tu su i nove knjige priča Ranka Pavlovića »«Karenjina i Vronski u zadimljenoj krčmi« (»Prometej«, Novi Sad, 2015.), Asime Smajić Čošabić »Hronika avenije Proudhon« (»Nova svjetlost«, Sarajevo, 2015.) i Denisa Dželića »Pulsiranje ljubavi« (»Planjax«, Tešanj, 2016.), te pjesnički prvjenac Mustafe Bajagilovića »Budi mi utočište« (»Borovci« - Banjalučki žubori, Ilirska Bistrica, 2016.).

Nove knjige predstavit ćemo kratkim izvodima iz recenzija i kritičkih zapisa: Ranko RISOJEVIĆ: »SESTRE I DRUGARICE«, roman Risojevićev roman zaslužuje svačiju pažnju i na nju uzvraća bogatstvom značenja koja nas oplemenjuju. Čitaćete ga čuvarici porodičnog blaga, koja se nakon šesnaest vijekova probudila, mada se njoj činilo da je spavala tek kratko vrijeme, i obrela u njoj sasvim nepoznatom svijetu, u kojem se mora održati do povratka u svijet i vrijeme kojima pripada; druga je priča o drugovima, dječacima Faiku i Maliku, o Faikovom nestanku i potrazi za njime…

(Zejćir Hasić) Ranko PAVLOVIĆ: »KARENJINA I VRONSKI U ZADIM LJENOJ KRČMI«, priče Pavlović je pažljiv posmatrač života…

Bez obzira na preobilje razgranate mašte, bez daha, osećajući kako se istine i laži istorije, prelomljene kroz individualne prizme ljudske sudbine u njenim prelomnim momentima, naprosto razlučuju pred vašim očima… Roman je o dve heroine iz Drugog svetskog rata u Bosni, Radi Vranješević i Vahidi Maglajlić… (Jovica Aćin) Edhem TRAKO: »ZAČARANI KRUG«, roman Začarani krug ima dvije sadržajne cjeline: jedna je priča o zaspaloj princezi, Š E H E R 19

BANJA LUKA

»VEZENI MOST 2016.« Pvlovićeve priče, često sa originalnim sižeima, valja domišljati, jer ih on namjerno ostavlja nedorečenim, najčešće izostavljajući poentu, i tako otvara prostor čitaočevoj mašti… Za knjigu »Karenjina i Vronski u zadimljenoj krčmi« mogle bi da važe Borhesove riječi da predstavljaju »produžetak memorije i imaginacije. (Momčilo Spasojević) Asima SMAJIĆ ĆOŠABIĆ: »HRONIKA AVENIJE PROUDHON«, priče Knjiga priča spisateljice Smajić Čošabić jeste svojevrsna hronika mirnog kvarta u malom gradu, koji se ne razlikuje od stotine

drugih gradova diljem Francuske, a što jeste pouzdani pokazatelj stvarnih unutrašnjih odnosa u društvu u kojem se –silom prilika i van svoje volje – nenadano smjestila ova kreativna Banjalučanka, sa darom da na papir prenese suptilne međuljudske odnose… U sumraku civilizacije ponovo je rođen jezik koji je poručio građanima svijeta: Srce je pobijedilo čelik, svjetlost je pobikjediloa mrak, a ljubav pobijedila mržnju – podjednako u domovini i dijaspori.

(Ibrahim Osmanbašić) Denis DŽELIĆ: »PULSIRANJE LJUBAVI«, novele Poslije pet knjiga, koje su ovog pisca, ujedno izgnanika, vodile kroz tunele putanja: zašto rat, čemu rat, zbog čega sam morao postati to što jesam (Mi nismo zado-

voljni time kad se kaže da nešto jeste, nego zašto nešto jeste) – javlja se ova knjiga kao svojevrsno osvježenje, sazrijevanje, izdizanje iznad osobnog i etničkog bola i nostalgije u autora koji se sasvim zrelo pita i naslućuje odgovore (pisac ne treba davati odgovore, važnije je da postavlja krucijalna pitanja) u egzistencijalnom smislu: šta drži čovjeka u životu poslije pada? Sve novele imaju sličan odgovor: Ljubav, Umjetnost, Ljepota… (Zlatko Lukić)

opore, lijepe, smiješne… Važne – kao majka, kao život… A Šarić je majstor riječi – posložio ih je, ispreplitao, razigrao i nanizao u pravu malu čaroliju. Veselu, naravno. Vragolastu… (Šimo Ešić) Ismet BEKRIĆ: »PALČIĆ ČITALČIĆ«knjiga o knjigama … Otvorite li ovu čudesnu knjigu, upoznat ćete jednog posve drukčijeg patuljka.

Budete li češće dolazili u biblioteke, možda

Enisa OSMANČEVIĆ ĆURIĆ: »PRAMČIOK« / »BERITE SVOJE SNOVE,«pjesme Dvije nadahnute zbirke pjesama za djecu našle su se u trećem kolu edicije »Knjigometar« izdavačke kuće »Bosanska

vam se posreći da upoznate razigranog Palčića Čitalčića. Osim što je strasni knjigoljubac, Palčić Čitalčić je i neumorni tragač za ljepotom i srećom. U ovoj knjizi nesebično želi sa vama podijeliti svoja uzbuđenja, radost i ushićenja koje je u njemu pokrenulo čitanje novih dječjih knjiga… (Zehra Arifović Islamović) riječ«, dajući poetici Enise Osmančević Ćurić novo ozračje u kojem je njena slojevita riječ uvijek na strani svjetlosti i dobrote, i kad govori o tamnim stranama života i odrastanja. Čitajući, ponovo, stihove ove banjalučke pjesnikinje, pisane u razdoblju od tridesetak i više godina, uvjeravamo se da su oni još više utkati u savremenost i osebujnnost literature za mlade, pomićući stalno njene kreativne granice…

(Ismet Bekrić)

Mustafa BAJAGILOVIĆ JOMU: »BUDI MI UTOČIŠTE«. pjesme Još jedan Banjalučanin, kome inače pisanje nije zanimanje, na sve izazove zla i progona odgovorio je dobrotom i pri-

Muhidin ŠARIĆ: »VRAGOLIJE RIJEČI«, pjesme U ovoj knjizi pjesnik je odabrao temu riječi. Riječi mile, tople, tihe, gromke,

jateljstvom. »Život je dar u kojem nema mjesta zlu!« Tako poručuje Mustafa Bajagilović Jomu, i daruje nam ovu svoju stihovnicu koja slavi život… Kroz ovu knjigu provlači se jedna smaragdna nit, rijeka autorovog djetinjstva i života, sazdana od žubora i snova. To je njegov Vrbas, kojemu se obraća kao prijatelj, moleći ga da mu bude utočište«.

20

ŠEHER

BANJA LUKA

Uz novu knjigu »Banjalučkih žubora«

POZITIVNE NIJANSE ŽIVOTA Kako podijeliti slap, sunčevu zraku, kestenov cvat…?

Piše: Ismet BEKRIĆ »Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski.« Ove riječi nalaze se na koricama knjige uvaženog biskupa Franje Komarice, koju je, na osnovu intervjua s banjalučkim mirotvorcem, priredio njemački novinar Winfried Gburek, a kojoj je ukazana čast da bude predstavljena, početkom decembra 2015. godine, i u Evropskom parlamentu u Briselu. »Ravnopravnost, a ne pravo i zakon jačega… Liječiti još zatrovane rane, jer mogu ponovno buknuti…Više od 20 godina smo pod teretom progona, nepravde i prešućivanja.« Ovo su samo neke naznake iz knjige i svakodnvne ljudske misije biskupa Komarice koji ukazuje da nije istina ono što se pokušava nametnuti, da su Hrvati, Bošnjaci i mnogi drugi iz Banjaluke i ove regije otišli sami, i da ih niko nije protjerao. A protjerivanje, zapravo, kako ističe i kulturolog Srđan Šušnica, nije bila posljedica nego planirani cilj agresije i profiterskog rata.

Biskup Franjo Komarica

čke matrice«. »Ovdje ne postoje ni ljudska prava, ni pravna država, jer mi ovdje živimo sivim životima«, istakao je prof. dr. Miodrag Živanović. »Sve nam je sivo, i ekonomija, i kultura, i obrazovanje.« U tom sivom životu, nekoj »sivoj zoni«, sve više gubimo svoju individualnost i osebujnost, svoja pozitivna osjećanja. »Treba se skoncentrisati na ono pozitivno! Ako trebamo tražiti načina da se ubijamo, lako ćemo ga naći!« Riječi su to filmskog redatelja Danisa Tanovića koji je filmu i bh. kulturi donio dvije vrijedne nagrade sa najnovijeg Berlinskog filmskog festivala. Njegova poruka je: Volite jedni druge! Volimo jedni druge. Činimo dobro!

Švedska ministrica Aida Hadžialić

Dr. Armina Galijaš

Prof. dr Armina Galijaš, čija doktorska disertacija upravo govori o Banjaluci u ratu, naglašava da se i danas manipuliše prošlošću i ne dozvoljava stanovnicima, i u Banjaluci, da žive sadašnjost i grade budućnost. A oni, zapravo, kako je naglašeno i na jednom okruglom stolu u Banjaluci, o pravima i pravnoj državi, žive neki međuživot, kao izvjesni »taoci etni-

I švedska Bosanka Aida Hadžialić, koja je kao petogodišnja djevojčica morala sa porodicom napustiti rodnu Foču, i koja je na osnovu svoga obrazovanja, umijeća i dobrosrčnosti postala i ministrica za srednje obrazovanje i obrazovanje odraslih u švedskoj vladi, ne želi da pamti zlo, nego da iskustva iz prošlosti koristi prije svega u pozitivnom smislu. »Odlučila sam da se neću prepustiti mržnji, teškim emocijama zbog onog što mi se desilo«, čuli smo riječi Aide Hadžialić prilikom njene martovske posjete BiH, koja se trudi, i motiviše druge, da »stvorimo nešto bolje zato što sam vidjela šta je bolje«. U tom pogledu mlade,

prije svega, treba naučiti da je »nacionalizam problem«, i da s optimizmom i uvažavanjem treba stvarati budućnost.

S tom porukom otvaramo stranice još jedne, već 18., knjige »Banjalučkih žubora«, tražeći prije svega bar malo svjetlosti i radosti, ljubavi i međusobnih poštovanja i uvažavanja u ovoj »sivoj zoni«. Pa nisu li i naši »Vezeni mostovi« podignuti na cvjetnim stubovima!

Nisu li zajedničke jutarnje kafe pred »Palasom« dio tih pozitivnih nijansi života! Nije li i obnova Ferhadije prije svega zajednički kulturni i ljudski čin! Ne pripadaju li čari aleja, mirisa lipa, odsjaja u vrbaskim tihama i bukovima svima koji vole ovaj grad, koji su u njemu rođeni, koji su u njega došli i koji u njega dolaze. Mnogi bi se, sigurno, potpisali pod riječi banjalučke legende, Paše Bećirbašića, »da se vratimo svome gradu, a i grad nama«. Mi se gradu vraćamo, pripadamo, ali još uvijek ne možemo s radošću kazati da se i grad vraća nama. Postoji, nažalost, dosta onih, prije svega u »politici«, kojima nije stalo da se urušava »koncept podjele«.

Zato mi i ovom knjigom poručujemo i sebi, i njima, i svome gradu, da ne zatvara(mo) teška vrata, da ne ruši(mo) obale i mostove, da se ne dijeli(mo), jer – kako podijeliti slap, sunčevu zraku, kestenov cvat, ljudsku riječ… »Ne teci za nama, / ostani tu, / da se imamo / kome vraćati«, poručuje Banjalučanin, Šeherlija u Švedskoj, Mustafa Bajagilović Jomu u svojoj knjizi pjesama »Budi mi utočište«. Zato, hvala svima koji u životu ne traže ono slabo nego prije svega žubore, kao neki okvir i pejzaž u kojem ćemo se bolje razumjeti. Hvala i našim stalnim sponzorima bez čije pomoći ne bi ni bilo ovih Žubora: Savezu Banjalučana Švedske, Plivitu i porodici Golalić u Švedskoj, privrednicima Kerimu Dizdaru u Ljubljani i Teu Hadžiću u Umagu, Asocijaliciji mladih »Banjaluka u srcu«, i svima onima koji shvataju koliko je važna dobra riječ. Š E H E R 21

BANJA LUKA

Eseji i putopisi

Na putu za Damask (5)

Trasom Hejaz željeznice Napisao: Dr Severin D. Rakić Sljedećeg jutra ukrcavamo se na voz, koji će nas prugom od Mersina preko Tarsusa, Adane i Ceyhana dovesti sve do Iskenderuna i Kirikhana na tursko-sirijskoj granici. Pruga je duga nešto više od stotinu kilometara i najpitureskniji je dio Hejaz željeznice, koja je nekad spajala Istanbul sa Medinom. Hejaz željeznica je posljednji pokušaj sultana Abdul Hamida II da se Otomansko carstvo na izdisaju spasi od potpune propasti.

Nakon više prekida i restauracija, od Drugog svjetskog rata, pruga je van saobraćaja i danas su u funkciji još samo pojedini njezini dijelovi. Prvenstveno gradjena za potrebe prijevoza vjernika na njihovom putu na hadj u Meccu, za ovaj projekat su bila izdvojena u to doba pozamašna sredstva iz kase Otomanske carevine. Belgijski čelik, švicarska tehnologija i nenadmašno njemačko graditeljsko inženjerstvo, učinili su da putovanje ovom prugom i danas predstavlja nezaboravan doživljaj. Pogled koji se otvara, dok se voz postepeno penje uz planinu Taurus, ispresijecanu tunelima i elegantnim vijaduktima, malo je reći da je spektakularan. Kažu da za vedrih, sunčanih dana, pogled na Sredozemno more sa Cilicijskih vrata seže sve do Kipra.

Propast Otomanskog carstva i moderna transportna sredstva današnjice, te nesigurna politička situacija na Bliskom istoku, potpuno su potisli plan o revitalizaciji Hejaz željeznice. Dio pruge preko Čukurovske visoravni, danas ima jedino regionalni značaj i uglavnom se koristi za prijevoz lokalnog stanovništva i dobara izmedju Adane i okolnih sela. Na blistave dane ove željeznice podsjećaju još samo umirovljene parne lokomotive marke Krauss, koje u Željezničkom muzeju u Mersinu čekaju na neke bolje dane, te usputne željezničke postaje, izgradjene u ornamentu davno prošlih otomanskih vremena.

Ujutro, sljedećeg dana, stižemo u Aleppo, najveći grad u Siriji. Prilaz gradu sa zapadne strane, ide kroz plodnu zaravan smještenu na visini od 380 metara iznad mora i prekrivenu nepreglednim plantažama maslina i pistacija. Zbog svog položaja izmedju Sredozemlja i Mezopotamije, Aleppo je jedna od najstarijih ljudskih naseobina na svijetu. Iskopine južno od starog grada na lokalitetima Tell as-Sawda i Tel al-Ansari, govore da je naselje postojalo na ovom mjestu još u 6 milenijumu BC. Stari grad Aleppo je sagradjen na osam brežuljaka sa lijeve i desne obale rijeke Quweiq. Na centralnom brežuljku je izgradjeno utvrdjenje Citadela, pretpostavlja se u 2. milenijumu BC, oko koje se razvio stari grad. Stara čaršija je naposlijetku opasana antičkim zidom, koji je obnovljen i dobro utvrdjen za vrijeme vladavine Mamluk dinastije (1) Levantom. Do danas su dobro sačuvani dijelovi 10 kilometara dugih zidina i devet prvobitnih kapija grada, od kojih najbolje, u gotovo orginalnom izdanju, Quinnasrin kapija. Krstaši su dva puta opsijedali utvrdu i nisu je uspjeli zauzeti.

Legenda kaže da je Abraham, tradicionalno, dijelio mlijeko putnicima koji su prolazili kroz ovo područje. Kako je imao krave boje pepela, naziv Halab ash-Shahba (on je muzao mlijeko od pepeljastih krava) je poslužilo kao osnova za staro ime grada Halab, kako se i danas Aleppo zove na arapskom. U Aleppu ništa nije važno, osim trgovine. I zaista, stotine hramova različitih religija i mnoga kulturna obilježja grada iz različitih perioda, jasno govore o starini i burnoj prošlosti Aleppa s jedne strane, dok brojni bazari i karavan-saraji, koji su i danas u punoj funkciji kao nekada, te brojne butique radnje i caffe-i, nasljedje modernog doba, s druge strane, prkosno pokazuju da promjene gospodara kroz epohe i zub vremena nisu nimalo narušili glavnu koncepciju postojanja ovog grada: centar trgovine i 22 Š E H E R

BANJA LUKA

zanatstva na razmedju Mezopotamije i Mediterana. Za razliku od turskih gradova, osobito u njenoj unutrašnjosti, kao što su Adana, Konya, Bursa, gdje su spletom okolnosti, manjinske etničke skupine, koje su tu živjele stotinama godina, danas gotovo potpuno iščezle, Aleppo i općenito Sirija, može se pohvaliti svojom multi-kulturalnošću kao rijetko koja zemlja danas u svijetu. Ispreplitanje kultura, običaja i obilježja različitih naroda, prije svega arapske, jevrejske, armenske, kurdske i evropske demografije, koje se sreće na svakom koraku u ovom drevnom gradu, čini da se posjetilac za vrijeme boravka ovdje, osjeća veoma dobro. U Aleppu živi i značajna populacija Bosanaca, njih par stotina, koja se iselila ovdje izmedju dva rata i ranih šezdesetih godina. Tri dana Halaba je putovanje kroz epohe 3000 godina stare povijesti grada. Spavali smo u dobro sačuvanom i nedavno renoviranom konaku na Suq al-Medina trgu u starom dijelu grada, poznatom po bazarima u kojima se prodaje svila i tepisi iz Perzije, začini i boje iz Indije i arabik kafa iz Damaska. Doručkovali smo ‘croissant’ i café alla Parisien u ulici Tilel, u doba francuske uprave Aleppom poznata još kao Rue de France.

Podne nas je zateklo na Citadeli u obilasku Jami Bani Omayya al-Kabir džamije (Glavna džamija Aleppa), poslijepodne smo proveli u armenskoj i jevrejskoj četvrti, da bi u predvečerje dugog ljetnog dana završili na ‘high tea’ u Baron hotelu u evropskom dijelu grada zvanom Azizyeh. Da li jednom kozmopoliti treba išta više od ovoga?

Poslije upada Mongola u Malu Aziju 1400. godine, Aleppo je potpuno razoren, a njegovo stanovništvo masakrirano. Nakon što je grad povraćen u ruke Mamluka, kršćani su se naselili van zidina Halaba i osnovali svoju četvrt sjeverno od starog grada, poznatu kao Jdeydeh. Zahvaljujući trgovini, koju su držali Jevreji i zanatstvu, koji su držali Armenci, ovaj dio grada se toliko razvio, naročito u otomanskom periodu, da je uveliko prevazišao staru čaršiju. U vrijeme ovog materijalnog blagostanja, u Jdeydehu su nikle mnoge gradjevine od sakralnog i kulturnog značaja: Armenska apostolska katedrala Četrdeset Mučenika; Mar Assia Al Hakim, sirijska katolička crkva; Dormition of Our Lady, grčka pravoslavna crkva; Maronite St.Elias Cathedral, armenska katolička crkva; Grčka katolička katedrala Djevice Marije; Al-Bandara Synagogue. Interesantno da potonja sinagoga, podignuta još u 9. stoljeću, iako više puta razarana i obnavljana, nikada nije prestajala sa radom i danas je Al-Bandara najstarija sinagoga u službi na svijetu. Džamije Aleppa se mogu podijeliti na one iz perioda vladavine Perzijanaca: Omayya al-Kabir džamija (Great Mosque of Aleppo); Al-Nuqtah džamija (Džamija od kapljice krvi), u koju je, kako Si’iat legenda kaže, uzidan kamen na koju je pala kapljica Hazreti Huseinove krvi; džamije iz Mamluk perioda: AlSahibiyah džamija, Al-Saffahiyah džamija, Khusruwiyah džamija, Al-Adilijah džamija i mnoge druge. Arhitektura vjerskih i svjetovnih objekata iz ovog perioda u Aleppu, uveliko podsjeća na način gradnje u Španiji za vrijeme vladavine Mavara (Moors), koji je pod utjecajem Istoka formirao čitav stil u gradjevinarstvu i umjetnosti, poznat kao ‘moorish style’. Zanimljivo je, na osnovu obilježja i tragova koje ostavljaju pojedini narodi i kulture za vrijeme njihova obitovanja u nekom podneblju, pratiti demografska kretanja po ovom našem dunjaluku. Prije par godina, za vrijeme moje posjete Mostaru, pokazao sam mojim australijskim prijateljima zgradu Lutkarskog pozorišta, izgradjenu u ‘moorish’ stilu, na lijevoj obali Neretve u neposrednoj blizini Starog mosta. Zgrada je nekad pripadala Jevrejskoj zajednici ili je čak bila i sinagoga, što ne bih mogao sa sigurnošću reći. Iako orijentalan, ovaj stil gradnje nema nikakve veze sa gradjevinama iz otomanskog doba, nego je donešen iz Španije u 15. stoljeću sa dolaskom Jevreja Sefarda u Bosnu.

U ranom i većim dijelom srednjeg vijeka, Aleppo je bio mjesto obitavanja velikih pjesnika, filozofa, naučnika i matematičara tog doba, kao što su proslavljeni arapski pjesnik al-Mutanabbi ili filozof i matematičar alFarabi i kasnije Rumi, koji je studirao na ondašnjem univerzitetu. Uz Baghdad, Cairo i Damscus, Aleppo je kroz gotovo čitav srednji vijek bio svojevrsna kulturna prijestonica tadašnjeg svijeta. Izgradnjom Sueckog kanala 1869. godine, trgovina se preselila na ovu vodenu skraćenicu izmedju

Eseji i putopisi

Srednjevijekovni grad Aleppo ( Sirija) Minijatura 16. stoljeće Nasuh Al Matrakci > Odabrala i pripremila Izeta Štaljo Rakić

Istoka i Zapada, pa je Aleppo počeo da gubi na svojoj važnosti, prvo kao trgovačko, a potom i kulturno središte regiona. Ipak, ovaj drevni grad, zadržao je do danas primat islamskog vjerskog i kulturno-obrazovnog centra u ovom dijelu svijeta. U gradu djeluje više univerziteta i visokoškolskih ustanova, od kojih Mamoun Univerzitet ima najveću reputaciju, te nekoliko vrlo starih i u islamskom svijetu visoko respektabilnih medresa: Madrasa Zahiriiye; Madrasa Sultaniye; te Al-Ulthamaniyah, islamska vjerska škola.

Tačno na pola puta izmedju Aleppa i Damaska leži grad Homs, važna postaja Hejaz željeznice, od koje je vodio ogranak za Bejrut i Haifu, luke na Sredozemnom moru od vitalnog značaja za region. U vrijeme Prvog svjetskog rata saobraćaj ovom prugom bio je pod upravom Royal New Zealand željeznice i služila je uglavnom za prijevoz savezničkih trupa. Požutjele fotografije engleskih, australijskih i novozelandskih vojnika sa osobljem tadašnje vojne bolnice u Homsu, uspostavljene predanim radom legendarne bolničarke Florence Nightingale, izložene u gradskom muzeju, te dokumentacija o Homsu i Hejaz željeznici na izdahu Otomanske monarhije, dočaravaju atmosferu nekih davno prošlih vremena na ovoj važnoj komunikaciji izmedju Evrope i Bliskog Istoka.

U neposrednoj blizini, tridesetak kilometra jugo-zapadno od Homsa na samoj granici sa Libanonom leži Crac des Chevaliers, krstaško utvrdjenje iz 11. stoljeća. Smještena na vrhu strme litice, oko 800 metara iznad mora, fortifikacija suvereno dominira čitavim regionom nekadašnje Grofovije Tripoli, jedne od tri krstaške države u Svetoj zemlji, nastale nakon Prvog krstaškog pohoda i okupacije Jerusalema 1110.godine. Mjesto je u samom početku bilo naseljeno Kurdima, koji su izgradili prvobitno utvrdjenje na litici, Hisn al Akrad (tvrdjava Kurda). 1142. godine, utvrdjenje je pripalo Raymondu II, grofu od Tripolija i viteškom redu Chevaliers de l’Ospital (2), koji su imali zadatak da brane novoformirane kršćanske države i štite kršćane na njihovom hodočašću u Svetu zemlju. Utvrdjenje je uspješno odolijevalo napadima okolnih muslimanskih sultanata, te barbarskih plemena iz Azije kroz gotovo četiri stoljeća. U zlatno doba, Crac des Chevaliers je bio dom garnizonu od 2000 konjanika. Nakon dva neuspjela pokušaja sultana Saladina da zauzme utvrdu, ugarski kralj Andrew II, koji je posjetio zamak 1204.godine, proglasio ga je najvažnijim kršćanskim bastionom tadašnjeg svijeta. Kaštel je usljed učestalih oštećenja ratom i zemljotresom više puta obnavljan i dogradjivan, zadnji put u 13. stoljeću, kada mu je dat konačni izgled. Danas se ovo utvrdjenje smatra jednim od najbolje očuvanih

srednjevjekovnih kaštela u svijetu i uvršten je u World Heritage listu pod zaštitom UNESCO-a.

Na platou litice, podno tvrdjave, srećemo belgijski par letača zmajem. Sklapanje letilice i sigurnosna provjera su pri kraju i uskoro će se belgijski entuzijasti vinuti u ikarske visine. Letenje je neopisiv užitak i velika privilegija, ako se uzme u obzir koliki je skok u evoluciji bio prelazak gmizavaca u ptice i koliko je to vremena uzelo. Nakon par sati uživanja u vazduhu i naši letači će glatko sletjeti u Libanon. Kakav elegantan ilegalni prelazak granice!

Legenda i reference: (1) Mamluk dinastija: Mamluci su militantni red u arapskim sultanatima ranog srednjeg vijeka. Pretpostavlja se da su Turkik porijekla (ratoborna plemena iz Srednje Azije kao što su Cuman i Kipchak npr.), koji su ratnim zaslugama iskupili svoju slobodu iz ropstva.

Ova izuzetno dugo živuća dinastija (od 9. Do 19. stoljeća) u pojedinim sultanatima okolo čitavog tadašnjeg Mediterana, toliko se osnažila, osobito u Egiptu, Levantu, Mezopotamiji i Indiji, da su bili suvereni vladari carstva, koje se u jednom trenutku protezalo od Atlanskog oceana (Španija), pa sve do Hindustana i bilo je po prostranstvu najveća imperija ikada zabilježena u historiji ljudskog roda. Mamluk Sultanat (1250 – 1517), koji je obuhvatao Egipat i Levant (Sirija i Bliski Istok), odbio je Mongolsku najezdu iz Azije pobijedivši Mongole u bici kod Ayn Jaluta, te u dva navrata potukao Krstaše (129. i 1302. godine) i definitivno ih istjerao iz Levanta.

(2) Chevaliers de l’Ospital: Viteški red proizašao iz prvobitno religioznog reda St.John Knights, koji je osnovan 1099. godine u tadašnjoj St.John bolnici u Jerusalemu, sa zadatkom da se brine o njezi ranjenih i oboljelih. Kasnije je red postao militantan i udaljio se od medicine. Padom Jerusalema, red se izmjestio, prvo na Kipar, a nakon zauzimanja Kipra od strane Otomana, vitezovi St.Johna su završili na Malti, gdje su preživjevši dugu opsadu ovog otoka za vrijeme Sulejmana I Veličanstvenog, promijenili ime u Malteški Vitezovi (ili Vitezovi Malteškog Križa). Kao spomen na prvobitnu humanitarnu ulogu koju su odigrali vitezovi ovog reda u toku Krstaških pohoda u Svetu zemlju, orden Malteškog Križa je dugo dodijeljivan kao najveća počast za učinjena dobročinstva u većini evropskih kraljevina s kraja srednjeg i početka novog vijeka. Danas je još samo u Velikoj Britaniji i nekim njenim prekomorskim teritorijima zaostalo ime St.John Ambulance, volonterska organizacija za prvu medicinsku pomoć, kao uspomena na hrabre vitezove Chevaliers de l’Ospital. Š E H E R 23

BANJA LUKA

Džamija Ferhadija

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Ferhadija Na natpisu u kamenu stoji da je džamija izgrađena godine hidžretske 987., što odgovara godini 1579oj po sadašnjem važećem kalendaru.

Napisao: Adem Čukur 24 Š E H E R

BANJA LUKA

Sjećanje

Ulazni trijem džamije Ferhadije Ferhad-pašina džamija / džamija Ferhadija u Banjaluci svojim proporcijama i oblikovanjem spada među najljepše sakralne objekte islamskog graditeljstva na prostorima bivše Jugoslavije. U svom putopisu iz 1660 g. Evlija Ćelebija za tu monumentalnu građevinu kaže da je ”poput carske”.

Iako se ne zna ime njenog graditelja, prof.

Džemal Čelić je, nakon provedenih analiza njene arhitekture, ustvrdio da je organizator i rukovodilac gradnje morao biti jedan od najsposobnijih učenika Mimar Sinanove škole iz Istambula.

Prema legendi, a što dijelom potvrđuje tarih / zapis o građevini isklesan u kamenu iznad ulaznog portala, pisan arapskim pismom, Ferhad-paša je podigao džamiju ratnim plijenom do koga je došao poslije bitke sa austrijskom vojskom barona Herberta Auresperga (tada vrhovnog komandanta Hrvatske Krajine) godine 1575. U toj bitki baron je poginuo, a njegov sin Volf Elbelgert zarobljen. Po pisanju osmanlijskog istoričara Ibrahima Pećevije, Ferhad - paša je za otkup baronovog sina dobio 300.000 zlatnika .

Ferhadija džamija je locirana na prostoru jugozapadno između rijeka Vrbasa i Crkvene i predstavlja glavni objekat čaršije, tada zvane Donji Šehera, koju je Ferhad-paša izgradio za veoma kratko vrijeme između 1574. i 1588. godine. Na natpisu u kamenu stoji da je džamija izgrađena godine hidžretske 987., što odgovara godini 1579-oj po sadašnjem važećem kalendaru. Za razliku od većine ostalih džamija klasičnog stila, gdje se molitveni prostor nalazi samo unutar osnovnog kubusa, u njoj je molitveni prostor proširen na tri strane, pa se doima znatno većim nego što to vanjski izgled nagovještava. Centralnu kupolu nosi nešto

viši dvanaestougaoni tambur sa isto toliko prozora. Kupolu i tambur poduhvataju tri široka luka i ugaoni pandantivi, dok je prema ulaznoj strani jak luk prislonjen uz zid. Bočni prostori su presvođeni bačvastim polusvodovima, a prostor iznad mihraba polukupolom. Na zapadnoj strani je impozantan trijem koji se prostire cijelom širinom objekta, a nadsvođen je sa tri male kupole koje nose lomljeni lukovi i stubovi od kamena sa ukrašenim kapitelima.

Središnja kupolica iznad portala je nešto nadvišena što naglašava i krovni vijenac. Na oba bočna zida trijema nalaze se plitka udubljenja sa uklesanim pomoćnim mihrabima.

Desno od ulaza je minaret koji je jednim dijelom uvučen u zid džamije. Početna osnova minareta je petostrano postolje koje se završava profilisanim vijencem i nizom konzola. Daljna osnova do i iznad šerifeta je šesnaestostrana. Pod šerifetom je vijenac sa četiri reda lijepo oblikovanih stalaktita.

Minaret pri vrhu prelazi u kupasti oblik i pokriven je olovom sa alemom na samom vrhu. Svi zidovi džamije su izvedeni od lijepo obrađenog kamena – tufa, blago žućkaste boje, sa prozorima u dva reda. Prvobitni krovni pokrov bio je od olova. U unutrašnjosti, nasuprot ulaza, nalazi se relativno uzak i visok mihrab koji se pri vrhu završava simetrično stepenastim stalaktitima. Minber je urađen relativno uzdržano od lijepog crvenkastog mermera.U prostoru iznad ulaza nalazi se mahvil na koji vode dva zavojita stepeništa. Svod kupole i pandantivi su ukrašeni arabeskom.

Prostor ukupnog kompleksa Ferhadije džamije oivičen je lijepo oblikovanom ogradom i vratima od kovanog željeza sa nešto višim soklom od tesanog kamena. Na zapadnoj strani ograde je zidana kapija, a na uglu javna česma, obe urađene u pseudomaurskom stilu. U dvorištu između kapije i džamije je šadrvan od kamena sa zasvođenom mrežom od lijepo oblikovanog kovanog željeza. U XIX vijeku iznad šadrvana je bio izrađen baldahin u stilu turskog baroka sa ucrtanim arabeskama koji je, radi dotrajalosti, kasnije srušen.U dvorištu se nalaze i tri turbeta, a u onom na jugozapadnoj strani su sahranjeni Ferhad - paša i njegov sin. Na istočnoj strani nalazi se manje groblje sa nadgrobnim kamenim spomenicima, i znatne umjetničke vrijednosti. U tom groblju je sahranjen i Ali-paša, namjesnik Hercegovine. Kroz istoriju džamija je bila bila oštećivana požarima i ratnim razaranjima, a poslije obnavljana. U zemljotresu 1969. g. znatno je oštećena (između ostalog, srušen je dio minareta iznad šerifeta), a potom strpljivim radom i obnovljena u izvornom obliku.

O izgradnji džamije postoji legenda u nekoliko verzija, a koje bi se mogle svesti

Mihrab džamije Ferhadije na slijedeće: Kad je izgradnja džamije bila pri kraju, Ferhad-paša, vraćajući se sa jednog od svojih ratnih pohoda, još iz daljine se divio njenom izgledu. Kad je došao do džamije upita majstore da li bi mogli napraviti ljepšu džamiju. Oni mu rekoše da bi, ukoliko bi za izgradnju dobili više novaca. Da ne bi to i ostvarili, reče im da će ih umoriti glađu i zatvori ih u džamiju.

Smišljajući kako bi pobjegli, dođoše na ideju da od preostalih laganih lipovih dasaka naprave sebi krila i da sa minareta odlete, što i učiniše leteći na različite strane. Prvi je poletio Rade. On preleti Vrbas i zatim pade u jedno selo. Kako je pri padu slomio rebro, to selo se nazva Rebrovac. Zatim poletješe i ostali; brdašce na koje je pao Petar narod nazva Petričevac, gdje je pao Pavle - Pavlovac, gdje je pao Simun – Simići, Ivan - Ivanjska, Bare - Barlovci i Dragoje -Dragočaj.

Šadrvan džamije Ferhadije ŠEHER

BANJA LUKA

25

Napisao Mersad Rajić.

Babije uho Nastavak iz prethodnog broja

Odlazak: Prolaz'li su pored njima nepoznati' kuća, po prvi put oni su se otisli dalje od svog carstva i komšiluka, vide ipak da im kuće izgledaju sve iste, davnošnje, mahalske. Gledali su kroz tarabe, zavirivali u tuđe avlije i vid'li kako ljudi uređuju bašče i cvijetnjake ko i u njihovu komšiluku. Mnoge mlade djevojke su kreč'le cigle i okruglasto kamenje okolo cvijetnjaka, dok njihova braća i očevi skupljaju granje i pale ga na sred bašči. Gusti snopovi dima su nestajali u plavetnilu vedra neba, miris paljevine osjeć'o se cestom koja se blagim usponom gubila prema Pećinama. Pjesma se čula skoro iz svake avlije, neđe s radija, al'su se najčešće čule melodične pjesme sevdalinke iz grla mladi' djevojaka čiji su mekahni glasovi uljepšavali ionako lijep martovski dan. Šljivici i voćnjaci u baščama miruju u osvjetljenju sunčana dana, njihove izdužene sjene isplele se po probuđenim avlijama i prepliću se u razigranom povjetarcu tako da sjenke voćki izgledaju gušće i zbijenije dotićući jedna drugu.

Po avlijama i baščama kokoške su mirno kljuckale po ostacima trave tražeći zaostale mrve, bube i skrivena zrna izdrobljenog kukuruza, vrapci i golubovi ispod kućni' streha i tavana nemirno i glasno cijuču i guguču spremni za prve proljetne izlive ljubavi, stare navike ukućana obnavljaju se ko lanjskog proljeća i onog prije njega i onog davno u prošlosti, i ovaj džemat, i stare i poznate džematlije, žive jednostavnim životom, prostim i običnim, kojeg su naslijedili od starijih iz njihova svijeta preuzeta iz davna vakta što je is26 Š E H E R

BANJA LUKA

tek'o ko jučerašnji dan, ko lanjski snijeg. U ponekoj avliji čuju se i vide djeca kako se zabavljaju s nekim svojim izmišljenim igrama, samo njima znanim i dragim.

Hodanje im se oteglo, put je dugačak, minute prolaze, strah se gomila, učin'lo im se da su na pogrešnom putu, malko zalutali, dok najzad ne ugladaše poširoku cestu makadamsku, prašnjavu, punu rupčaga, kišom izlokanu i bi im jasno da je to ''Tranzitni put'' koji su traž'li i dugo očekivali da ga ugledaju. Pogledali su lijevo, pa desno, i prije nego što su uspjeli da pređu preko ceste iznenada začuše vrlo neobičan, potmuli tutanj koji grubo propara dotadašnju tišinu. U početku, tutanj je bio slab, a kasnije sve jači i prodorniji. Zastali su zaustavljeni znatiželjom da saznaju izvor ove, njima nepredviđene i iznenadne, buke. Sa desne strane ceste nalazila se stara ''Podpećinska džamija'' i njima je bilo jasno da se približavaju njihovom cilju. Al' samo da vide šta stvara ovu buku, djeca su uvijek djeca!

Onda, sa njihove lijeve strane, ugledaše kolonu vojnika kako cestom složno maršira prema njima. Sačekali su da vojska naiđe i prođe. Mirno su gledali u uniformisane mladiće kako, umorni od ko zna kol'ka duga marširanja, prolaze mimo njih. Pored umora, na njima je bilo dosta žutog blata i prljavštine od vježbi kroz koje su prošli. Na nogama im teške cokule umazane žutim blatom ilovače koja se sasušila i popucala te spada na prašnjavu cestu ''Tranzita''. Čim je kolona prošla oni pretrčaše cestu. Nešto dalje, uz ''Tranzit'', ugledaše potočić, nešto veći i bučniji, kako se gubi i ponire negdje ispod ceste a za koji im je Pefta kaziv'o. Znali su da nisu zalutali i da su na pravom

putu te onda potokom krenuše vlažnim i uskim, blatnjavim putem ka brdu, prema ''Ristinu Gaju''.

Izbiše na omanju čistinu, sunce ih grije, uzbuđenje raste na pomis'o šta ih tamo gore u brdu, u šumi, čeka. Miris proljeća, razbuđena livada u punom sjaju, bujno iscvala, ogrnula se mirisom svježine, sivkasta isparenja su se plazala po njoj, huk potoka bruji njihovim čulima, njegov skladan glas žubori u njihovoj blizini, osunčana ljepota proljeća je punim sjajem dočekala i pozdravljala uzbuđene dječake. Navala krvi u mladim žilama se postepeno stišavala, disali su smirenije, lakše, al’su ipak ispod oka posmatrali u tamu tek izlistale šume. Mahnitost mladosti je potiskala i gasila vatru bojazni i straha.

-Jest' ova ''Šuma'' daleko, Bog te maz'o!

- sa strahom dobaci Žera, tek da razbije tišinu i muk; i njihov i livade. Uistinu, osim vesele pjesme ptica i huke potoka, ništa se drugo nije čulo.

I njihovi su koraci bili zatuljeni vlažnom mehkoćom progušćale trave.

-Đe smo mi ovo zalutali? - glasno se upit'o Klico, pa iskolačenim očima nastavio.

-Hoćemo l' se znat' vra'ti? - završio je razgovor okrečući se lijevo-desno, iza sebe, da poprati i upamti putić kojim su došli. Zurio je u prazni prostor kojim su prošli. Osim žute trake putića nije se moglo ništa drugo razaznati u ravnoj polusivoj travi livade.

-Samo niz potok i eto nas nazad do ''Tranzita''! - mudro zaključi Pefta i oni se nastaviše penjati prema gaju koji se škrto zelenio na uzvišici.

Potok, pojak i brz od proljetna topljena snijega, klokoće glasno prebirući preko izaprana

Banjalučka priča (1)

kamenja, neđe usko usječen u blagu glinenu padinu, tamo gdje je zemlja mekša, tu se proširio i goropadan, ličio na omanju riječicu sa podubokim virom. Na onim mjestima gdje je bio uzak oni su živahno preskakali sa jedne obale na drugu, na potoku sapirali ukaljane čizme, voda je snjegovita i ledena, ruke promrzle od njez'ne studeni, veselom igrom su se takmičili, izazivajući jedan drugog da ga preskoče gdje je bio najširi.

-Da sam bos i da je ljeto, preskočio bi' ja to ko ništa - odgovarali bi potom, jedan drugom na izazove. Sa mladi’ ogranaka vrba što su mjestimično rasle na obalama potoka vide se izđikale "mace" iz koji’ se širio njihov opojni miris, mamio ih da otkinu poneku od grančica i ponesu iscvalu mladicu kućama, da ih majke stave u vaznu, da im kuće zamirišu ovim nježnim mirisom. Ispod gustiša, skrivene u požutjelom i truhlom lišću, provirivale su krhke stabljike "drimovca" sa oblim bijelim cvjetovima koji su ih podsjećali na bijele kitire.

Prvi znaci proljeća su izmam'li i ljupke, svijetlo plave cvjetove potočnice, boje neba, koje su izrasle u škrto zatravljenim obalama potoka. U veseloj i bezbrižnoj igri, smiješnim čavrljanjem, ne misleći na vrijeme i mjesto gdje su, penjali su se sve više s potokom, uz brdo, primičući se prema obližnjem gaju i oprezno zagaz'li u prorijeđenu šumu.

-Slaba je ovo šuma i ne vjerujem da ćemo ovde naći to ''Babije uho''. Ako je svaka šuma 'vaka, ja se onda ništ' ne bojim - konstatova Keres, pa nastavi. -Samo nekol’ko tanki' stabala hrasta, bukve i ljeske, poneki grm hantrage, niskog i oštrog zimzelenja, to i nije neka šuma kojom nas plaše stariji. Kaz'o je to sigurnim glasom koji je ohrabrio i ostale članove družine te su, ne zadržavajući se duže u malom gaju, nastav'li putovanje kroz još prostraniju livadu iza koje se nazirala gušća šuma.

I ova je livada, ko i prva, bila okupana suncem, njena ozelenjela travnata površina se išarala gustim cvjetovima blijedožute jagorčevina, zelenkastog kukur'jeka, dok se poneki šafran, sa njegovom lijepom tamnoplavom bojom, jasno istic'o u blijedom zelenilu tek prorasle mlade trave. Livada ih je pozdrav'la svojom toplinom i širinom, mlada srca zakucaše jače, ponesena toplim dahom proljeća.

''Šuma'': Zastajkivali su i sa dječijom radoznalošću, naivnom i iskrenom, prikupljali i brali cvijeće za koje su smatrali da će don'jeti radost njihovim materama. Ubrzo su im ruke bile pune raznolikog cvijeća koje će im od srca podariti. U toj zanosnoj igri skupljanja proljetni' cvjetova,

trčkaranja po livadi u potrazi za njima, bili su iznenađeni kad su se našli pred tamom tajanstvene šume. Oprezno su provirivali kroz njen gustiš gonjeni potisnutim strahom koji se iznenada povratio i usporio njihov korak. Postali su svjesni da je pred njima težak izazov i ispit. Plaš'la ih je njena tama, uznemir'lo ih je šuškanje opalog i suhog lišća.

-Šta mislite rajo, ima l' ovde vukova? prvi upita Žera, istinski ustrašen i najmlađi u grupi. Odgovor nije dobio jer niko od njih nije bio siguran da zna istinu od koje su svi strahovali i šutke se pribojavali. Niko ustvari nije htjeo da prizna da i njega muči isto pitanje i da ga okupira isti strah. Nagon za povratkom je bio jak.

-I ako ih ima, oni su se još davno, sa nestankom snjega, povukli neđe tamo, dublje u šumu - odgovori Hamdo nakon duže šutnje. To je rek'o da utješi svog druga i ujedno ohrabri sebe samog. Neodlučno su stajali u sjenci šume zureći u nju ko u tamnu pomrčinu.

-Nejma ovd'e vukova, o'šli su oni davno duboko u šumu'! - bila im je to utješna mis'o, tanka slamčica koju sva petorica dječaka prifat'še ko golu, čvrstu i jedinu istinu.

Popodnevno sunce, što je visoko odskoč'lo i još žarko peče, izgub'lo je na svojoj snazi kad su zamakli u gustinu šume, samo se poneka zraka probijala kroz ispleteno šiblje i lišće ko da se probija kroz pletivo sepeta. Hodali su po debelom sloju opalog lišća i mekahne mahovine ko da hodaju po šarenilu kućnog ćilima. Svakim korakom koji su prešli nešto ih je ''gledalo'', grančice su pucketale, bar je njima tako izgledalo, čuli bi grube zvukove, viđali oči zvijeri koje nikako da se pomole iz ćutljivog gustiša. Postepeno i nesvjesno, gub'li su pojam o vremenu i prostoru. Nisu imali poj'ma kol'ko je vakta prošlo otkako su zašli u šumu, a s vremenom su izgub'li pojam kol'ko su dugo zašli u dubinu šume.

-A đe ćemo traž'ti to ''Babije uho'', gor' na granju il’ dol' na zemlji? - upita Klico i ponovo ne dobi nikakav odgovor jer ga niko nije znao.

Ogromna je bila dječija volja da nastave kretnju šumom, usprkos strahu kojeg su osjećali, tražeći nešto što nikad do tad nisu vidjeli. Kroz granje se nazire oblina brda skrivenog u gustoj, mladoj šumi.

-Nek' dvojica pretražuju po granju i drveću, a ostala troj'ca nek traže po zemlji! - predloži Hamdo i oni se raspod'jeliše. Hamdo i Pefta pretražuju granje i drveće, a Keres, Klico i Žera su obor'li glave i pogledom pregledaju i ćuškaju po zemlji, klipama i lišću. U daljini, ko iz snova, čulo se jednolično klokotanje nekog potoka. Šušti lišće, sitne i nejake grane, one stare, suhe i ispucale leže rasute po zemlji i paloj paprati, oni ih šutkaju nogama, prevrčući i njih i otpalo lišće. Traže ''nešto crveno'' u obliku uha što raste na grani, a nije ni voćka, ni plod, ni list. Hodaju i saginju se na sve što ima bar malo crvenila u sebi il' na sebi, strahujuć' da ne propuste, da zbog svog neznanja, da ne pronađu ''Babije uho''.

Bilo ima je istovremeno i zanimljivo i strašljivo.

Ništa što su viđali, ništa zbog čega su se sageli nije lič'lo na ono što traže. Ptice su pjevale veselo čavrljajući, uživale i cvrkutom pozdravljale iznenadnu toplinu, šuma i život u njoj svježinom miriše, kroz zelenkastu bujad kojom gaze, čuje se šuštanje lišća ko lagahna muzika, niđe Š E H E R 27

BANJA LUKA

Banjalučka priča (1) traga ljute zime i hladnoga vjetra. Niđe ni znaka od tog ''Babijeg uha''. Nejma ga ni na zemlji, ni na granju, ni na lišću, ni na kori od drveta bila ona stara i hrapava, il’ mlada i glatka. Lutaju oni, zaborav'li na vakat, na strah od vukova. Samo bulje oko sebe, ''Šuma'' im sad izgleda ko beskrajna pustinja u kojoj traže kap vode. Prijatan miris mlade šume, izđikale bujadi i šumskog cvijeća se pomiješ'o sa teškom tonjavim zadahom truhline oboreni' panjeva i debala sparušenog drveća.

-Pitam ja i sebe i vas; je l' postoji uopšte to uho? - upade sad i Keres pošto mu je dojad'lo zvjernjanje po šumskom bespuću, ova mučna i uzaludna potraga, i još duže tumaranje kroz šiblje u ovoj zagušljivoj planinskoj žegi.

-Šuti, gledaj, traži! Tu je ono sigurno, neđe oko nas, samo ga nev'đamo! - upade uporni Hamdo pa pomalo ljutnastavi. -Ma, ima ga... sigurno je neđe ovdi...mora bit' tu, uokolo, oko nas, pod lišćem, samo mi još nismo nabasali na njega!

Završi Hamdija i pogleda u Peftu tražeći od njega podršku.

-Kako ću viđati kad ne znam ni šta tražim? Sto sam se puta sageo, pa đaba...i ništ'! - dodade Žera, i žalosno i sa prizvukom šale.

-Najviše šta vidim je crvenilo ovog truhlog lišća - doskoči i Klico videći da svi polahko gube interes osim Hamde. Ponovo zavlada muk. Nastade tišina svilena ko paučina, krhka ko sjena. Stajali su neko vrijeme, slušali svoje disanje i onda nastaviše sa pretragom. Vrtili su se uokolo, prelaz'li metre i metre, vrijeme im postalo navažno, šuma tamnija i gušća, sve je bilo teže uočiti sitnije predmete koje bi lič'le na to ''Babije uho''. Iznenada, glasno se javi Klico ko da se probudio iz tvrda i teška sna. Nešto ga je mučilo.

-Hej, rajo! Ostali se ispraviše okrečući se prema njemu. Bili su vrlo zauzeti ozbiljnim pretraživanjem prostora kojim su se kretali.

-Ja mislim da smo mi zalutali i da se vrtimo u krug. Zna l' iko kud smo došli i kud treba ići da se vratimo? Meni sve ovo izgleda isto - nastavio je on pomalo zabrinut kako da se ispetljaju iz šume.

Sva petorica su zastali i grozničavo počeli razmišljati o povratku.

Kud sad i kojim putem krenuti kad puta nejma? Sve zaudara na vlagu i zameteno listom, mahov'nom, novim mladicama koje štrče prema komadiću vedrine iznad njih. Nejma ni vidljive

staze kojom su prošli. Nejma tragova njihovi' stopa da se po njima vrate nazad. Svi su tragovi ostali zatrpani u lišću, granju i mahovini. Zabrinuto su lutali šumom još neko vrijeme, panika počela da fata maha al’niko ne priznaje da se boji.

Maloprije, sve im je izgledalo lijepo i interesantno, zanimljivo i izazovno. Sad su svi izgledali jadno i prepadnuto, zaborav'li su i ono zbog čega su ovdje i šta traže? Nejma nikakvi’ znakova, ni zvukova, reklo bi se vlada ledena tišina i ništa se ne čuje osim zvukova prirode pa i oni izgub'li onu malopređašnju draž i ljepotu. Oko njih leže razbacani stari ogranci, truhli i ispucali, osušeno lišće im postalo nenadan dušmanin jer skriva njihove tragove iako je hodanje po njemu bilo prijatno i lič'lo na hodanje po kućnom ćilimu, a ponegdje, zaostale hrpe sn'jega se znoje i cijede, šireći uokolo miris tonje i vlage. Sve je nekako poprim'lo strašniji i tajnovitiji izgled i njihov strah se povrati i pojača bez najave i želje. Strah od tame šume navire u dječija čula.

-Da se podijelimo u dvi grupe? - predloži Hamdo al’ga Keres prekide kratko i oštro.

Nije htjeo da se razdvajaju jer bi to moglo biti kobno za svu petoricu.

-Nipošto! Ostajemo zajedno. Zajedno smo došli, zajedno zalutali i zajedno ćemo traž'ti izlaz. Bolje je da smo skupa. Kako bi, ako se podjelimo, znali ko je naš'o izlaz, a ko nije, i ko je đe osto? 'Vako, kad smo skupa, šta bude jednom, bi'će svima- kiptio je Keres na Hamdu koji nije ništa odgovorio jer se potpuno slag'o sa Keresovim prijedlogom.

-Ja sam ogladnio, mora da je kasno i da je vakat ručku. Sad će nas matere traž'ti da dojdemo na ručak i kad vide da nas nejma, teško nama - poslije kraće šutnje, dobaci Pefta isto tako gladnom društvu. Ništa nisu mogli da urade nego da na miru sagledaju kako se izvući iz šume.

Međutim, to je bio problem. Nisu znali kako! Nisu znali kud kren'ti.

-Možda bi bilo dobro da se vratimo nazad, odakle smo došli! - reče Pefta.

-Pa vidiš da se vraćamo...samo je pitanje, đe? - odgovori Žera i Pefta zašuti. Nakon nekol'ko minuta stajanja, napetost je počela popuštati i onda se umiješa Keres.

- Nejmamo se mi đe vra'ti jer ne znamo odakle smo došli, po meni, bilo bi sada najpamet-

nije da idemo nizbrdo... Neđe ćemo dobasati...

Dosad, kol'ko se ja sjećam, stalno smo se penjali uz brdo i biće bolje da se krenemo spuštati niz brdo jer i ono mora neđe završiti - predloži Keres i oni dragovoljno prifatiše njegov pr'jedlog.

S'vatili su da je to jedini ispravan put kojim treba kren'ti. Kako se prije nisu mogli toga sjetiti? Živnuli su. Sad su veselije krenuli kroz šumu, probijali se kroz gusto šiblje, skakali preko zaostali', oboreni' stabala, zaskakivali sasječene panjeve provlačeći se ispod niskog šiblja i granja. Poneka šipka bi ih ošnula po rukama il' nogama kad bi se, zategnuta njihovim provlačenjem, naglo povrat’la.

Išli su sve dalje i brže, niz proplanak, niz brdo, ne znajući kuda i gubeći osjećaj straha od šume i izgubljenosti. Nešto drugo ih je sad više brin'lo i sikiralo. Njihove matere! Htjeli su da majke iznenade neobičnim poklonom, a 'vako, sad su im don'jeli samo brigu i strah od neznanja đe su im djeca. Sigurno su se razlet'le sokacima, obali Vrbasa, Studencu i Potoku i traže ih za ručak. Niko od njih nije im'o sahat na ruci al’su im stomaci javljali da je vakat ručku.

Ubrano cvijeće je uvel’ko svehlo i oni ga pobacaše osjećajući žalost što su ga ubrali a što ga ne mogu don'jeti kućama. Čaroban, prirodni mir se prosuo po šumi dok oslabljele zrake sunca nejakom snagom nastoje prodrijeti kroz razrijeđeno granje. Oko njih sve je izgledalo neobično tiho ko da je sve izumrlo i prestalo da diše.

-Pogledaj ovu ljesku, ko stvorena za ribnjak! - zastade Pefta pored jedne ravne, mlade ljeskove grane i odlomi je sa ponosom, sretan što je naš'o dobar štap za zeke.

- Ako viđaš još jedan kaži mi da i ja sebi uzberem - napomenu ga Keres koji je na čelu male druž'ne grabio kroz šumu. Poneka stabla opletena bršljanom lič'la su na stara pogrbljena insana koji stoji zagrnut zelenim ogrtačem.Ta su ih stabla plaš'la svojim izgledom i izazivala jezu niz njihova leđa. Šuma živi svojim životom, mirnim i rijetko ometanim, a samo ponekad, kad neko od djece zaluta u njen tajanstveni život, donesu promjenu i sebi i šumi.

Nastavak u idućem broju

ŠEHER 28 BANJA LUKA

Å vedska: +46(0) 73 65 90 916, +46(0) 36 13 49 13 Bosna: +387(0) 66 13 92 39 AGENCIJA, +387(0) 66 79 97 66 BUS

En Gorans resa genom Halland – Goranovo foto putovanje kroz Halland En stor tack till region Halland – Veliko hvala Regionu Halland

KUĆA IZ VRBASA Kako je poznati nogometaš Borca Ishak – Liso Šašivarević gradio kuću i šta je na odlasku iz Borca tražio Mile Tomljenović Piše: Kemal COCO

(Bila je ono što su svi njeni stanovnici željeli grad. Grad ljudi koji su uživali Život. Voljeli su se, poštovali, šalili na svoj - banjalučki način. Bila je...)

remetilo rad ostalih uposlenika tog preduzeća pa se i nije znalo „kada fudbaler radi, a kada je na putu“. Uglavnom, svi fudbaleri su „negdje“ bili na platnom spisku i redovno su primali plate.

KAMENJE IZ VRBASA

Fudbal je u Banjoj Luci decenijama bio u znaku izreke: „Svi sportovi na jednu, a fudbal na drugu stranu“. Mnogi roditelji su priželjkivali da im sinovi budu fudbaleri Borca iako se znalo „da siromasi igraju, a bogati gledaju fudbalske utakmice“. Fudbaleri su bili „čisti amateri“, ali je njihova popularnost bila velika.

Mnoge djevojke željele su za momke imati nekog od fudbalera Borca , a oni su to znali i birali one najljepše.

Svi fudbaleri bili su zaposleni, ali na „svoj način“. Naime, posljednjih godina prve polovine dvadesetog stoljeća i prvih godin druge polovine tog vijeka putne komunikacije bile su oskudne, tako da su i putovanja bila duga. Tako, ako bi Borac igrao svoju utakmicu u Sarajevu, trebao je da na put krene u petak kako bi njegovi igrači u nedjelju bili spremni za igru. Kući bi se vratili tek u utorak u poslijepodnevnim satima. Odsustvo sa radnog mjesta (koje je veoma često bilo izmišljeno, samo na papiru) nije ŠEHER 32 BANJA LUKA

Mora se priznati da stambena gradnja tih godina nije „bila u modi“ i da se gradilo veoma malo stanova. Zbog toga su mnogi fudbaleri gradili kuće. Jedan od njih bio je i nezamjenljiv bek Borca Ishak – Liso Šašivarević. Tada nije bilo kredita za stambenu gradnju pa je ovaj istaknuti fudbaler, uz „staru banjalučku raju“, gradnju svoje kuće započeo vađenjem kamena iz Vrbasa koji je proticao pored njegovog gradilišta. „Nekoliko puta se dogodilo da svi igrači poslije treninga idu kod mene i iz Vrbasa vade kamenje za moju kuću. Bili smo pravi amateri, a međusobno smo se poštivali kao rođena braća“, govorio je ovaj fudbaler.

U poznim godinama svog života rado se sjećao tog vremena i sa zadovoljstvom pričao o gradnji svoje kuće za koju je govorio da je „izvađena“ iz Vrbasa. „Kada mi je rečeno da će kamena trebati za gradnju temelja, ja sam znao da ću do tog materijala lako doći. Ušao sam u Vrbas i

Banja Luka koje više nema (5) počeo vaditi veće kamenje. Veoma brzo oko mene se našla oveća grupa mojih komšija, ali i mladića koji su navijali za Borac. Jedni su iz vode vadili kamenje i ostavljali na obali, a drugi su sa obale nosili na gradilište. Akcija je, istina, trajala desetak dana jer smo radili samo u poslijepodnevnim satima, a majstori su rekli da će od kamena zidati i zidove. Tako je moja kuća u potpunosti „izvađena“ iz Vrbasa“, često je govorila legenda banjalučkog fudbala Ishak, Liso, Šašivarević koji će se kasnije posvetiti ugostiteljstvu. U njegovoj gostionici glavna tema svih razgovora bio je fudbal.

UNUK KRENUO DJEDOVIM STOPAMA I kada je Ishak odlučio da napusti igranje fudbala, „banjalučka

Banjalučka i riječka nogometna legenda: Mile Tomljenović

fudbalska scena“ nije bila bez Šašivarevića. Njegov sin Nedžad bio je najbolji igrači pionirskog sastava Naprijeda. Pozivali su ga u Borac, ali je on to odbijao i ostao vjeran „klubu svog Mejdana“ (tada najveća mjesna zajednica u Banjoj Luci), gdje je za razne selekcije odigrao više stotina utakmica.

Za razliku od Nedžada, njegov sin Fuad (Ishakov unuk) je sa svega 19 godina postao prvotimac Borca. Kasnije je prešao u Dinamo iz Zagreba, nekoliko godina bio stalni prvotimac, a kasnije je igrao za nekoliko njemačkih klubova. Karijeru je, i to iznenada (otac mu poginuo u saobraćajnoj nesreći), završio kao prvotimac Sarajeva. Nedžad Šašivarević bio je istaknuti političar i dugo godina bio je poslanik u skupštini Republike Srpske i jedan od osnivača Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

Najstariji od fudbalera Šašivarevića Ishak znao je reći: “Moj unuk za igranje fudbala dobije više za mjesec dana nego što sam ja dobio za cijelu karijeru, a ona je bila duga skoro 15 godina.“

bi Mili Tomljenoviću isplaćivao platu. Mora se priznati da je ovaj Bišćanin postao istinski ljubimac navijača Borca i oni su za njega govorili „da daje golove kada on hoće“. Dobre igre Tomljenovića nisu ostale nezapažene. Tada bogata Rijeka „odriješila je kesu“ i on je postao igrač toga kluba.

Da bi i rastanak bio kao i sastanak, ljudski, pobrinula se tadašnja uprava Borca. Mili je priređen svečani ispraćaj. Bilo je veoma dirljivih govora, a u jednom trenutku tadašnji predsjednik Borca upitao je Milu Tomljenovića da li ima neku želju koju mu Borac može ispuniti.

Mile se nije dugo dvoumio. Rekao je: „Želim vidjeti dom u kojem sam četiri godine primao platu.“ Pitanje je zbunilo i predsjednika jer ni on nije znao odgovor.

Sutradan je pronađeno auto koje je sekretara Borca i Milu Tomljenovića odvezlo do toga doma gdje se upoznao sa direktorom i ostalim zaposlenim s kojima je „radio četiri godine“.

Zanimljivo je da su svi zaposlenici žalili što sa njihovog platnog spiska odlazi tako popularni građanin Banje Luke.

Kasnije će uspjesi rukometaša Borca (postali su 1976. godine prvaci Evrope) prepoloviti navijače, ali fudbaleri su i dalje „bili i ostali“ najpopularniji mladići Banje Luke.

ŽELIM VIDJETI TAJ DOM Želja svih fubalera - Krajišnika bila je da zaigraju u Borcu iz Banje Luke. Veoma često, najbolji pojedinci krajiških klubova dolazili su na probu u Borac, a bilo je i onih fudbalera na koje je „Borac bac'o oko“ i želio ih dovesti u svoje redove. Jedan od njih bio je i Mile Tomljenović, igrač Jedinstva iz Bihaća. Dogovori između klubova su brzo završeni i Tomljenović je postao ljubimac navijača Borca. Pošto je po zanimanju bio učitelj (tek završio Učiteljsku školu) veoma brzo nađen mu je „posao“. Postao je vaspitač u jednom đačkom domu. Svakog mjeseca sekretar kluba Š E H E R 33

BANJA LUKA

Odličan primjer Priznanje Enisi Bajrić za njeno angažovanje u kulturi

RUKA RUCI

UPPMUNTRINGS STIPENDIUM

Nyköpings komuna je dodijelila Enisi Bajrić nagradu/stipendiju podrške 2016. u iznosu od 10 000 kruna, za zalaganje na polju kulture, kao podršku ”za njeno vatreno angažovanje na polju kulture za različite etničke grupe u Nyköpingu”. U obrazloženju se između ostalog ističe: Enisa Bajrić je osnovala udruženje Hand iHand (Ruka Ruci) u Nyköpingu 2000. godine sa ciljem da pruži pomoć novopridošlim useljenicima da se lakše integrišu u švedsko društvo. Ona se čvrsto borila protiv mnogih predrasuda i nesporazuma među ljudima i uz mnoge teške prepreke uspjela je napisati knjigu o svojoj prošlosti i zbivanjima u toku rata. Knjiga je napisana dvojezično, na švedskom i bosanskom uz naslov ”Vägen till det okända” ili na bosanskom ”Put u nepoznato”.

Ona je za svoje pisanje zaslužila veliku podršku i podsticaj za dalji rad na tom polju. Mi, iz udruženja Hand iHand, ponosni smo Enisinim uspjehom, jer veliku podršku od Nyköpings komune dobija već drugi put. Prvu stipendiju je dobila već 2004. godine. Enisa je je odličan primjer kako se čovjek može uspješno integrisati u novoj sredini.

Nyköpings kommuns uppmuntrings stipendium år 2016 tilldelades Enisa Bajrić med motiveringen: ”Som en uppmuntran för sitt brinnande kulturella engagemang för många nationaliteter i Nyköping. Enisa Bajrić startade föreningen ”Hand i Hand” i Nyköping år 2000 för att hjälpa människor att integrera sig i det svenska samhället. Hon har kämpat mot fördomar och missförstånd mellan människor och har med hårt arbete lyckats ge ut en bok om sitt förflutna. Boken heter på svenska ”Vägen till det okända” och på bosniska ”Put u nepoznato”. Hon förtjänar all uppmuntran i sitt skrivande”.

Vi från föreningen Hand i Hand är jättestolta över Enisa. Det var andra gången hon fick så stor uppmärksamhet från Nyköpings kommun. Första stipendium fick hon år 2004. Enisa är en förebild hur kan man hitta sig till rätta i det nya samhället.

Grattis Enisa önskar vi från Hand i Hand!

Enisa Bajrić, vrijedni aktivista našeg saveza

Traditionell korvgrillning hos ”Hand i hand” 24 maj 2016 På bilden ser vi ”grillmästarna”.

Förskolan Skutan belägen på Arnö i Nyköping och granne med Föreningen ”Hand i hand” har under flera år haft förmånen att bli bjudna till föreningen.

Som vanligt sken solen från en klarblå himmel och barnen åt både två och tre korvar innan de var nöjda! Vi pedagoger fick de goda ćevapčići som vi tycker så mycket om. Vi TACKAR för ännu en mysig stund med er! Pedagogerna på Skutan.

Š E H E R 35

BANJA LUKA

Hajrudin Isović, predsjednik Saveza udruženja ranjenika BiH u dijaspori :

MILION SJEĆANJA I 22 GELERA Napisao: Mišo Marić

Porodična zemljopisna karta Hajrudina Isovića danas pokriva dva kontinenta, četiri države, znan i neznan mezar. Otac Osman došao je iz Bileće u Bosanski Brod, službom. Umro je ’63. mlad, sinu Hajri bilo 17. Majku Delvu je odnio rat, još traga za njom.

Brat Aziz je u Hrvatskoj, sestra Fatima u USA. I starija kćer Sanela je preko velike vode, u Čikagu. Mlađa Sanita u Sarajevu sa suprugom i dvijeipogodišnjom kćerkicom Bernom Čulić koja je u rječniku dede “Moja Unučica, Moja Princeza, Moja Sreća”. A dedo, sa suprugom Hidajetom, od ’93. na minhenskoj je adresi.

Uživalac njemačke penzije, trajni vlasnik milion sjećanja i 22 gelera.

-Najradije se sjećam, moj prijatelju, da su me roditelji učili ne gledati po imenu. Da cijenim ljude po dobroti, i oni mene. Uz taj kućni nauk završio sam osmogodišnju i Kemijsko-tehničku školu. ŠEHER 36 BANJA LUKA

Radio u Rafineriji kao glavni tehnolog na manipulaciji-otpremi derivata i dorade. Završio i Školu rezervnih oficira u Trebinju, a iz ljubavi prema fudbalu postao najmlađi savezni fudbalski sudija u SFRJ. Bile su to lijepe godine. A onda su došli rezervisti iz Srbije i Crne Gore, zabradatili. Nisu JNA kakvu služih, uzeo sam pušku.

Nisam krenuo u borbu za naciju i vjeru; branio sam svoju i porodice svojih prijatelja, svoj grad i svoju državu. Prvi put sam ranjen 22. marta ’92, spržila me zapaljiva granata. Drugi put 1. maja pogodio rasprskavajući kuršum. I treći put 6. jula na Modriči našla tenkovska. Poginulo sedam, preživjelo nas dvanaest. Tad sam nadjeven sa 37 gelera. U prvoj evakuaciji ranjenika koju je organizovao Caritas njemačke pokrajine Bayern 27. januara ’93. stigao sam u Minhen pa s klinike na kliniku. Nešto gelera izvađeno, dva izašla sami, sad hodam sa 22. Kad sam 15. aprila izašao iz bolnice, prihvatio sam posao hausmajstora. Radio 20 godina i dobio 400 eura penzije. Dolje su mi odredili 47 KM. Ali to nije jedini razlog što se nisam vratio. Još na početku rata, sjećam se, zarobimo sedam tenkova. Dođe Armin Pohara, doratni popisivač vagona u Rafineriji, tada zamjenik komandira Kriznog štaba, slika se uz njih. On ode za Alijinog savjetnika, kod svakog ga poslije bilo, a ja pred nove tenkove pa sad kad god zagrmi u meni sijeva. Pa onaj logističar Armije BiH, odakle mu silne pare, avioni? I nije jedini koji se obogatio na narodnoj nesreći. E, zato sam tu gdje sam bez oraha u džepovima. Zato Hajri ne trebaju gorile, a oni dolje ne miču bez njih. A

zato što govorim ono što govorim prijete mi i likvidacijom. U posljednje vrijeme čeprkaju mi po duši, definiraju me ovako ili onako, raspituju se preko tajnih službi ko sam i zašto sam, umaraju me i šilje moje nerve. Oni mrze sve što volim i vole sve što ne volim. Ja, eto, još uvijek volim Tita. Nije krao a sin i unučad nisu tajkuni i politička gnjecala. Neki ga pljuju i kažu da je bio diktator koji nas je držao u mraku, a oni su kao biva demokrate koje nose svjetlo u BiH. Bilo bi ga dobro što prije ugasiti. Zbog takvih je BiH opustjela, izgubila mladost i moralni kompas. A ja je volim jer je toliko raznolika... Desno od moje kuće u Bosanskom Brodu rasli su Marko i Katarina, lijevo Braco i Ankica. Živjeli smo isti život, govorili isti jezik, uvijek se razumjeli, smišljali iste nestašluke, stotine puta jeli u mojoj ili njihovoj kući... Da li je grijeh što smo se voljeli? Volim, nezimjerno volim one koji vrijednosti ne traže u imenu čovjeka već u njegovim djelima i ponašanju. Zaljubljen sam u duhovnost jer bi bez nje sve u našem životu bila tvrda mehanika.

Ne bismo imali estetskih i moralnih principa. Ne bi bilo sjećanja i sevdaha. Dobrote, pred čijim smo sudom svi jednaki i pred kojim, makar oni to ne priznali, strahuju i najveći silnici... Još uvijek sam zaljubljen u svoju Hidu jer je i poslije svih iskušenja ostala, a ja, zahvaljujući njoj, normalna osoba. Dobra supruga i majka je moja Hida. Volimo svoju i svu djecu svijeta. Već treću godinu ljetujem na Boračkom jezeru sa djecom iz organizacije Jove Divjaka, kuma moje unuke Berne, vodim tamo sport. Volim tu djecu jer su neiskvarena, ne lažu, ne čine ništa iz koristoljublja. Sve što rade – rade srcem. Rođeni su čisti, rastu bez predrasuda kao što sam i ja rastao. Odrašće u poštene ljude ako im nacionalisti ne počnu puniti glave pričama o nepodnošljivosti razlika i teretiti duše otimanjem prijatelja drugačijeg imena, vjere, boje i navika... Volim, puno je toga što volim. Ali, ima stvari koje ne volim. Ne volim narcisoide koji u vlastitom oku ne vide kolac, a u tuđem vide trepavicu... Ne volim one koji se nazor smiju i onda kad je normalnom do plakanja. Ne volim laž i lašce, a njih je nažalost previše. Neiskreni su i kada izjavljuju saučešće i kada čestitaju. Obmanjuju i vlastitu mater i vjeruju u sopstvenu laž. Čak se ljute kada im drugi ne vjeruju... Prezirem one koji ne vole Bosnu i Hercegovinu i svoj zavičaj u njoj... Ne volim kurajbere iz mješovitih brakova koji su decenijama živjeli sretno a onda u pomami nacionalizma 90-tih sve razorili i prisiljavali žene i djecu da mijenjaju ime. Diže mi se kosa od Velikih Bošnjaka, Hrvata i Srba. Dosta ih je. Pokazali su da su “veliki” samo u mržnji i destrukciji. Ne sviđaju mi se ovi koji kao zaborave pa u poslanicama vjernicima umjesto finoće i mudrosti moralno-religijskih odašilju iritantne političke poruke... Ne volim, naravno, ni one koji ne vole mene. A prezirem one koji mrze. Zato što znam da ih od zločinstva dijele samo dva koraka koja se na Hajrudin prima vrijednu nagradu na kongresu SSD-a u Sarajevu

Hajrudin Isović i Mujesira Duraj

Balkanu brzo iskorače. E, zbog svega toga što volim i ne volim neki me obilježavaju tipičnim socijalistom. Priznajem da sam bio zaljubljen u socijalističko samoupravljanje. Propade, iako nam nije bilo loše. Pogotovo onim koji su ga najviše napadali pa onda pokrali sve što se pokrasti dalo a sve u ime vjere i nacije. Po njima bi mi neki Egipćanin, Turčin ili Alžirac trebao biti veći brat od Mirka i Brace, mojih komšija. Taman posla. Baš me briga za sve koji prigovaraju, zakeraju. Uvijek sam htio da budem ono što oni nisu: tipičan Bosanac koji u sebi sjedinjuje sve što je različito ali lijepo i vrijedno u zemlji Bosni. Eto to sam ja, Hajrudin Isović, Brođanin, Posavac i Bosanac svidjelo se to ili ne Tihićima, Dodicima, Čovićima, Lagumdžijama i ostalim bosanskim i bjelosvjetskim bitangama. Gledam na dva oka a usta, moj prijatelju, evo vidiš - ne zatvaram.

Ovako mi je, jezikom britkim, jasnim i glasnim u poznu decembarsku noć ’12. kraj Štugarta govorio Hajrudin Isović, doratni “pionir, omladinac, radnik, udarnik i poštivalac Titovog lika i djela” kako se potpisuje, ratni prvoborac za čovjekoliku BiH i poratni, u drugom mandatu, predsjednik Saveza udruženja ranjenika BiH izvan nje. Koje predstavlja u Glavnom odboru Svjetskog saveza dijaspore. Sad se, često, čujemo telefonom. Nedavno mi govori: - Udruženje bh ranjenika vani osnovali smo 25. maja ‘93. Da znamo gdje smo ovdje i u svijetu. Danas Savez udruženja obuhvata 14.500 registrovanih članova u 16 država. Dok je ministar za boračka pitanja BiH bio Zahir Crnkić, imali smo dobru saradnju.

Ministarstvo još postoji, ali ako nemaju sluha za one dolje, kako će za nas? Što nije razlog da mi uz svoje rane, ne liječimo i zavičajne.

Trenutno primjerno sarađujemo sa Srednjobosanskim kantonom s kojim smo ušli u projekat izgradnje Centra za rehabilitaciju na Babanovcu, na Vlašiću. Zahvaljući našim naporima već je stavljen pod krov... A bezbroj akcija smo pokrenuli, završili. Agresori su nas izbacili iz stroja granatama, nacionalisti i profiteri nadmenošću, ali mi smo još ovdje i tamo. Odem u Brod koji više nije Bosanski i nije više moj. Posjetim mezar rahmetli babe, tragam za majčinim.

Rijetki prijatelji koje sretnem kažu da je u gradu 80 odsto novih ljudi. Vratim se nesretan, sanjam Bosnu. Dođe mi kao djevojčica u bijelom, nadasve tužna. Jadam joj se o budućnosti koja nam je oteta pa je valja vratiti. Samo, kako? Je li moguće a da opet ne bude vriska i krvi, seoba i otimanja. Pitam se gdje se i kako rasula pamet i hrabrost pa više ne prepoznajemo sami sebe? Šta bi s bosanskim ponosom? Jesmo li nevini osuđeni? Od koga? Od onih koji od nas manje znaju i manje vrijede? Ali moć je njihova. Kažu: dao im narod. I haraju li haraju. Kad se probudim više ne znam da li sam u bolu za izgubljenom ljepotom počeo halucinirati ili sam, daleko od zavičaja, šenuo... Ne znam zašto, moj prijatelju, ali sav sam ti u milion sjećanja, u prošlosti. U njoj se zaustavio život. Budućnosti kao da nema. Rijetko je osjetim samo u nasijatu – rekla bi rahmetli mater. Ali neću o tome. Nije nimalo veselo. Barem za sada. Kad bude, javiću ti... Š E H E R 37

BANJA LUKA

RIJEČI ISTINE I LJUBAVI Foto: Džemila Meštrovac

Poezija je čudo – svjedoče to i stihovi 91-godišnjeg Asima Hadžiselimovića koji je uljepšao i jedno druženje u Švedskoj Tekst: Enisa Čengić „Haj, otkako je Banja Luka“, ... počela okupljati svoje ptice selice, postade još slavnija, još raspjevanija. Svi smo mi znali da taj grad iznjedri mnoštvo velikih imena, i njen ponos se razliježe niz Vrbas i uz Vrbas. Znamo, da Nasihina cvijetna bašta postaje iz ljeta u ljeto bogatija i mirisnija. Svi mi koji volimo pisanu riječ, sa čežnjom poželimo sresti svoje srodnike po peru, razmijeniti najljepšu Riječ, i to baš, u Banjoj Luci. Imaju ti ljudi, pjesnici, sigurno, neku tajnu vezu sa muzom poezije, ona ih čuva i bodri i šapće one najtananije i najlepršavije riječi od iskona , i oni ostaju sretni i u nesreći, i oni se smiješe u tuzi.

Prošlog ljeta, ugostiše Banjalučani svog počasnog, najstarijeg sugrađanina, pjesnika u 91. godini života, Asima Hadžiselimovića.

Predstavio se u Banovim dvorima, otvorio svoje srce puno ljubavi, ljepote, nade i optimizma. Iako je morao napustiti svoj grad prije dvadesetak godina, ostao je Asim dušom vezan za svoje bosansko nebo, pa su njegove knjige morale biti plave, poput njegovih i majčinih očiju, sa pjesmama, sličnim bijelim oblačićima ljubavi, koje namijeni svima dragima, rođenima, poštovanima.

Polovinom februara, ove godine, u biblioteci Hjällbo, za naš počasni sto- pjesnički, sjede i Asim Hadžiselimović. Žao mi što se nije ranije pojavio da pravi društvo pjesniku, sugrađaninu, Mehu Barakoviću, čiji stihovi napuniše, često, ovu biblioteku, ali.. .život je sve to. Mnogi prisutni gosti prvi put čuše njegov pitki, žuboravi stih, obradova ih Asim i svojim glasom pjevajući staru sevdalinku uz po38

ŠEHER

BANJA LUKA

dršku velikog prijatelja, muzičara i pjesnika u duši, Envera Olevića.

Najsretniji i najponosniji su sigurno bili, sin Narcis, snaha i unuk Aldin, kao i ostali sinovi i unuci iz daljine. Bosna u malom, te večeri, bijaše dodatna potpora uz suze radosnice našem pjesniku i sretno raspoloženje se ušuška među hiljade i hiljade knjiga biblioteke.

Da bi se pamtilo duže, a to naš Asim zasluži, u salu dođoše i naši omladinci, gimnazijalci, koji svoj čas bosanskog jezika poželješe imati upravo sa neobičnim, unikatnim, devedesetdvogodišnjim pjesnikom, koga sigurno neće nikada zaboraviti. Njihova učiteljica Edina Hasanović, a i ja, njihova stara učiteljica, posebno smo cvjetale od sreće i neskrivenog ponosa. Mladi su imali čast poslušati Asimove savjete o zdravom i korisnom životu, koji moramo voljeti i tako živjeti, o knjizi, koja sve pamti i moramo je više voljeti, jer ona je naš svjetionik u cijelom svijetu, gdje god da nas vjetar sudbine odnese. Tvoj čas, prijatelju Asime, obogatio je naš dan!

Te večeri pokaza pjesnik svoju istinsku i iskrenu duhovnost. Pošlo mu je za rukom da svoje korijene učvrsti primjereno njegovoj poetskoj crti. Svakojako vrijeme i svakojake prilike isklesaše ljudinu širokih pogleda, velikog srca i sa istančanim senzibilitetom.

Moralo se ići dalje! Uzdanica svog oca Saliha, koji mu, u snu, ukaza na njegov dar, dobi priliku, da zajedno, sa šest pjesnika iz raznih zemalja, 21. marta, 2016. godine, obilježi Svjetski dan poezije. Nije to mala čast, svojim bosanskim jezikom, priznatom u svijetu, pružiti na dlanove ovog švedskog grada, svoje pjesme, svoju poeziju,

iz bošnjačkog srca.

Nametnuo se svojom pojavom, i fotoaparati – mobilni telefoni su bljeskali. Jednoj TV - ekipi iz Kurdistana sam u Asimovo ime ispričala, ukratko, njegovu životnu priču i sadržaj pročitanih pjesama.

Svi su bili oduševljeni Asimovom pojavom, smiješak sa lica publike nije silazio, ošutjeli su njegove nježne ljubavne rime, što je i smisao i želja svakog pjesnika. Te večeri, pod staklenom kupolom, u centru Frölunda biblioteke, sjedinili su se stihovi, na španskom, kurdu, engleskom, švedskom, vijetnamskom i našem, bosanskom jeziku. U veličanstvenom ljudskom grozdu, zazvonila je RIJEČ ISTINE, jako i jače, da bi probudila uspavanu ljubav kod mnogih, nažalost, u ovom 21. stoljeću. Zvijezde su nas odozgo gledale, brižno skupljene u tom veselom i najljepšem jatu neobičnih ljudi, koje se ne izgubi na putu ka ovom sjevernom i nama najdražem, drugom gnijezdu, u kojem dočekujemo starost.

Poezija je čudo i to čudo se dogodi i našem dobrom Bošnjaninu, Asimu!

Dobih poklon od Asima, primjeren tom svečanom danu i njemu – pjesniku: „Želim vam, u duši mir U srcu radost, u očima sjaj Osmijeh na usnama I da vam svaki dan bude Sretan, Divan i Radostan.“ Hvala, dragi kolega, sretni pjesniče, čekamo tvoje nove pjesme i knjige, uz veliko poštovanje, Enisa Popović Čengić.

ŠEHER

BANJA LUKA

39

REFESTICON 2016.

BJELOPOLJSKI VEZENI MOST

Još jedna priča o misiji književne riječi i prijateljstva

Reportaža

Tekst i foto: Dinko Osmančević Već je svanulo, kada sam stigao u Bijelo Polje, nakon četrnaest sati klimanja raznim autobusima. Noge su mi bile mokre još od Beograda, gdje me je dočekalo strašno nevrijeme. (Autobus iz Banjaluke je kasnio zbog nevremena i zastoja, tako da mi je prethodni bus za Bijelo Polje zamalo izmakao i ostavio me da se sušim na BAS-ovoj stanici.) Gotovo sam se pokajao što sam ikuda kretao. Samo par sati kasnije, potpuni preokret, tako da bih razlog za kajanje imao da sam ponovo propustio Refestikon (Refesticon), regionalni festival fantastične književnosti u Bijelom Polju. Četvrti po redu.

Festival je nastao po ugledu na najstariji regionalni festival u Pazinu (Hrvatska). Idejni tvorac Refestikona je direktor Radija Bijelo Polje, novinar i književnik, Dragić Rabrenović, a Javni emiter radio Bijelo Polje je osnivač i domaćin festivala. Izuzetno ljubazni domaćini učinili su da gosti festivala, od 12. do 15. maja ove godine, dožive najljepšu bajku i trajno se zaljube u ovaj neveliki grad i njegove stanovnike.

Fantastika među koricama Ovogodišnji festival posvećen je desetogodišnjici obnove crnogorske nezavisnosti i stošezdesetpetoj godišnjici smrti Petra Petrovića Njegoša.

Središta dešavanja bili su Centar za kulturu i renovirana Kuća Rista Ratkovića, autora prvog crnogorskog romana. Pored njega iz okoline Bijelog Polja su i poznati književnici Ćamil Sijarić i Miodrag Bulatović, kao i čuveni guslar i narodni pjevač Avdo Međedović. Redale su se promocije knjiga, izložbe, projekcije filmova, predstave, književne večeri.

Publici su se predstavili književni velikani i književni znalci, Filip David, Zoran Živković, Goran Skrobonja, Aleksandar Jerkov, Ljiljana Pešikan Ljustanović, Sonja Tomović Sundić i drugi. Sva dešavanja bila su veoma posjećena i propraćena u crnogorskim medijima, kako štampanim, tako i u elektronskim.

Centralni događaj festivala odigrao se druge večeri u prepunoj sali Centra za kulturu. Predstavljena je zbirka kratkih fantastičnih priča, Makrokozma 21, nastala izborom radova sa pratećeg konkursa. Njegoš i Makrokozma bili su poteska tema, tako da su samo dvadeset dvije priče iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine zavrijedile da se nađu u ovoj svojevrsnoj antologiji. Po pozivu, tu su se našla još tri autora. Čast Bosne i Hercegovine, u ovoj knjizi, brane po pozivu Adnadin Jašarević, direktor Muzeja grada Zenice, ujedno i predsjednik međunarodnog žirija koji je vršio selekciju prispjelih radova, zatim fočanska srednjoškolka Katarina Marić i, drugi put zaredom, potpisnik ovih redova. O knjizi je pohvalno govorio čuveni pisac fantastike, najprevođeniji živi srpski pisac, prof. Zoran Živković: "Kao što će se čitalac ove knjige i sam uvjeriti dok bude plovio iz jedne priče u drugu, u kosmičkom arhipelagu koji broji ukupno dvadeset pet ostrva, Njegoš je prisutan u svakoj od njih - eksplicitno ili implicitno, neposredno ili posredstvom stihova, kao prikriveni lik ili zatamnjena aluzija, kao upadljiva referenca ili skriveni pokretač. Kao mikrokosmos u makrokosmosu. Kao veliko u velikom."

Priča Filipa Davida U nastavku večeri predsjednik opštine Aleksandar Žurić uručio je nagradu Zlatni zmaj književniku Filipu Davidu. David se branio da je dobio možda i previše nagrada u zadnje vrijeme, Ninovu, Meša Selimović i druge, ali direktor festivala, Dragić Rabrenović, istakao je da je ovo nagrada za Davidovo cjelokupno književno stvaralaštvo. Uz izjavu da Crnu Goru smatra jednom od najljepših zemalja na svijetu, koja je uz svoje prirodne ljepote sačuvala i svoj multietnički sastav, David je dodao da se oduvijek smatrao piscem fantastike tako da mu je ova nagrada još draža. Istakao je da ovakvi festivali služe da bi se publika i pisci upoznali sa dešavanjima između susreta i da bi se družili pisci koji stvaraju

fantastiku.

A upravo druženje pisaca i domaćina neprocjenjiva je vrijednost festivala. (Tokom festivalskih dana, obišli su me i družio sam se sa beranskim satiričarem, Pericom Jokićem, i njegovom divnom porodicom.)

Nizali su se izleti i ručkovi uz Lim i Bistricu i ćaskanje sa Davidom, Živkovićem, Skrobonjom, Tihomirom Jovanovićem, Branislavom Jankovićem i drugim. Filip David, koji se tokom dodjele Ninove nagrade javno ogradio od aktuelnog predsjednika svoje države i njegove ratnohuškačke politike tokom devedesetih, nije imao nikakvih ograda prema nama, i uz svu svoju književnu veličinu pokazao nam je i onu najvredniju, ljudsku. Povjerio nam je i priču iz svog djetinjstva, o dobrim ljudima u vremenu zla, koji su njega i njegovu porodicu, tada, u Drugom svjetskom ratu, proganjane Jevreje, skrivali od nacista, rizikujući i svoje živote i živote svojih sugrađana. Ispričao je i anegdotu sa svog prvog literarnog konkursa na kome je učestvovao daleke 1947., kao osnovac, i na kome je pobijedio. Prva nagrada bila je foto aparat. Para se nije imalo za film i od aparata nije imao nikakve koristi, ali je zato bio strašno ljubomoran na dobitnika druge nagrade, a ta nagrada bila je fudbalska lopta.

Nekoliko decenija kasnije, saznao je ime drugoplasiranog, kada mu je poznati scenarista i režiser, Gordan Mihić, poklonio fudbalsku loptu.

Večere u bjelopoljskim restoranima, uz vrsne muzičare, pretvarale su se u fešte do kasno u noć, pa je bilo divno vidjeti domaćine i goste zagrljene, zapjevane i zaigrane. Najveselija i najvedrija družina skupila se oko ekipa iz Šapca i Omiša: Ante, Relja, Azra, Tatjana, Ivan, Irena, Nemanja... Zato i ne čude suze u očima pojedinih učesnika, kada smo se četvrtog dana razilazili i kretali svojim kućama. (Interesantno, vraćao sam se preko Sarajeva i opet pokisao!)

Ovih julskih dana, dok u Banjaluci traje naš Vezeni most, koji miri i povezuje sve Banjalučane, i one u svom gradu, i one koji su tokom mračnih devedesetih morali otići, vrijedno je ispričati i ovu priču o Refestikonu, izuzetnom književnom festivalu, svojevrsnom bjelopoljskom vezenom mostu.

Profesor i muzičar Irfan Nurudinović „oživljava“ banjalučku muzičku scenu od 1945. do 1990. godine – Kako je svoj muzički put započeo „Kvartet 4 G“ – Nezaboravni nastup na tek otvorenoj ljetnoj pozornici u Kastelu

PROFESOROVA „SEHARA“

Piše: Edin ČEJVAN Svojevremeno je u Bosni i Hercegovini važila jedna narodna umotvorina: "Kad ideš Bosnom..., kroz Banju Luku ne pjevaj...!"

Banja Luka je od vajkada bila poznata po dobroj muzici, vrhunskim muzičarima i izvođačima, instrumentalnim i vokalnim, od klasike, horova, kulturno-umjetničkih društava, sevdaha, pa do popularne zabavne muzike, pop-rocka ali i latinoameričkih pjesama.

Prof. Irfan Nurudinović, muzičar i ''čovjek od pera'', s nevjerovatnom memorijom, zajedno s dipl. ing. Antonom-Tončijem Markovićem, pijanistom i poznatim banjalučkim muzičarom, pokrenuo je projekt: Banjalučka muzička scena između dva rata: od 1945. do 1990. godine.

Muzička sehara Sehara je posebno izrađen drveni sanduk sa poklopcem, dio namještaja, izrezbaren najčešće folk motivima. Okovana je bakrenim ili mesinganim okovima i ima obavezno bravu. Služila je za mnoge svrhe, ali najčešće za pohranjivanje i čuvanje ličnih dragocjenosti, od onih ŠEHER 42 BANJA LUKA

potrošnih vrijednosnih - novac, nakit, plemeniti metali…, do onih koje imaju ‘samo’ ličnu, ali često i opštu, trajnu, vrijednost za vlasnika sehare, kao što su bili razni rukopisi, zapisi, pisma, razglednice, slike, predmeti…Sjećanja!

Sve ono što je vlasniku sehare bilo milo i drago, što mu je budilo lijepa sjećanja, na nekog, na neke događaje, periode života, i za koje je smatrao da ih treba sačuvati za sljedeća pokoljenja, ali i za ostale, kako bi imali spoznaju o vremenu prošlom i ljudima i životu iz tog vremena… U seharama su se čuvali dokazi i obilježja aktuelnog i prohujalog vremena, ‘tragovi’ koji nikad i nigdje ne bi smjeli biti zaboravljeni. Sve je to brižno čuvano, provjeravano, održavano, i bilo ‘pod ključem’ sigurnosti radi.

Danas su sehare raritet i eventualno ukrasni dio namještaja, retro stila.

Te prelijepe kutije, raznih veličina sa raznolikim sadržajima različitih vrijednosti, od onih intimnih, ponekad i banalnih, pa do onih posebnih s historijskog aspekta važnog za život, nauku, književnost, muziku, sport..., danas su velikim dijelom zamijenili kompjuteri, ‘data’, lap-top, ‘tableti', ili kako se sve nazivaju ova nova ''čuda'' elektronske tehnologije koja se svakodnevno usavršavaju. Ipak, sehara nikad ne može biti zaboravljena, istisnuta, u potpunosti zamijenjena.

Sehara ne može nestati, jer ako opisani ''drveni sanduci'' i fizički nestanu, ostaju kojekakve kutije, male i velike, fascikli…. Ustvari, ostaje ona najvažnija 'sehara' - sjećanje u ljudskim glavama, ''sehara'' koja nikad neće i ne može nestati dok je ljudi, pogotovo oni sličnih prof. Irfanu Nurudinoviću, Tončiju Markoviću i mnogim drugim, njima sličnim.

Profesor Irfan je jedna nevjerovatna ''sehara'', i često smo u kontaktu bez obzira na 'udaljenost', jer on živi u Norveškoj a ja u USA,

Banjalučka muzička sjećanja (1) obojica daleko od svog grada, od svoje Banje Luke, pa imam sreću da se sjetim onog što sam zaboravio, ili da saznam nešto što nisam ni znao, kad moj dobri profesor otvori svoju ''seharu'' i započene priču.... Čega tu sve nema, ljudi moji! Nije to ona obična sehara, to je posebna ''sehara'', memorija neprocjenjive vrijednosti.

Jednom prilikom prof. Irfan Nurudinović mi je otvorio svoju ''seharu'' i iz nje izvukao 1962. godinu i sjećanja na jedan muzički ansambl, banjalučki, koji je bio po mnogo čemu jedinstven, a glavna prepoznatljivost je bila muzika koju je taj ansambl neobičnog imena izvodio u to vrijeme, i ovo je priča upravo o tom ansamblu, četvorici mladića, banjalučkih, koji su smjelo krenuli u neistražene 'vode' muzičkog žanra u banjalučkoj čaršiji, žanra koji je tek bio u ''povoju'' i na jugoslavenskoj muzičkoj sceni. „Kvartet 4 G“ Profesorova ''sehara'' me potaknula da se zajednički podsjetimo jednog vremena, jedne ''slike'' o kojoj ću pisati u nastavku, pisati zbog sebe, svojih bližnjih, svojih potomaka, zbog ljudi kojima će ovo nešto značiti. Zajedno smo krenuli u prebiranje po ''sehari' i tako nastade ova priča - Da se ne zaboravi.

Prvi nastup - Ljetna pozornica Kastel: Rimska građevina, tvrđava usred grada, uz bistru i plahovitu rijeku Vrbas, koja je nekad služila kao vojna utvrda, renovirana je i prilagođena novom vremenu. U njenom centralnom dijelu, između kamenih zidina i kula, izgrađena je otvorena ljetna pozornica sa gledalištem koje je nalikovalo amfiteatru, a koja je bila namijenjena za razne kulturno-umjetničke manifestacije i kao kino/bioskop tokom ljetnog perioda. Prostor je dobio i svoje zvanično ime: Ljetna pozornica Kastel.

Zvanično otvorenje Ljetne pozornice Kastel je bilo početkom ljeta 1962. godine. Pod pokroviteljstvom grada organizovan je muzički program – takmičenje na kojem su nastupili manje afirmisani i novoformirani vokalno-instrumentalni sastavi i pojedinci. Naš sastav „Kvartet 4 G“ tom prilikom se prvi put javno predstavio publici, bio je to naš prvi zvaničan nastup, i uspjeh.

Svečanosti otvaranja ljetne pozornice ''Kastel'' prisustvovao je i banjalučki visoki politički funkcioner Niko Jurinčić, poznati borac-antifašista iz II svjetskog rata - prvoborac i nosilac ''Partizanske spomenice''. Svidio mu se naš nastup i, prilikom svog povlačenja iz političkog života i sa funkcije koju je obavljao u opštini B.Luka, Niko

Jurinčić je izrazio želju da mu na ovoj svečanosti svira upravo naš orkestar ''Kvartet 4G''.

Dobili smo ubrzo zvanični poziv i bili obradovani da nam je ukazana takva čast i priznanje, a svoj nastup smo imali u foajeu zgrade Skupštine opštine B.Luka gdje se održavala svečanost u čast našeg velikana Nike Jurinčića. Sve je proteklo kako treba i mi smo još jednom pokazali da naš grad, Banja Luka, ima čime da se ponosi i na muzičkom planu.

Haška Nakon završetka takmičarskog dijela programa voditelj tog muzičkog spektakla objavljuje službene rezultate stručnog žirija - da je zvanični pobjednik Festivala Hašim-Haška Čelebić iz Banje Luke, a da je 'Kvartet 4 G' osvojio 3. mjesto u veoma jakoj konkurenciji. Poslije objave zvaničnih rezultata stručnog žirija umjesto aplauza Kastelom su se prolomili glasni protesti, zvižduci i skandiranje: 4 G, 4 G…,4 G...

I onda dolazi do manjeg incidenta. Revoltirana rezultatom koji žiri, ni nakon bučnih protesta, naravno nije promijenio, neki gledaoci su “kamenovali” stručni žiri! Ustvari, bilo je to pojedinačno izražavanje nezadovoljstva bacanjem komadića kamenja – sitnog šljunka koje nije moglo nikoga povrijediti ali je taj bespotreban čin, taj incident, ipak, malo pokvario izvanredan ugođaj dobro organizovanog i realizovanog muzičkog festivala.

Haška je zasluženo pobijedio na ovom takmičenju jer je bio vrstan i već prilično iskusan muzičar. Haška Čelebić je poslije tog nastupa pokazao i drugu stranu svog talenta – bio je vrstan perkusionist, svirao je, zadivljujuće, bungee. Ubrzo je postao, nesporno, prvi "bubnjar“ grada na Vrbasu, ali i učitelj mnogih mladića koji su željeli savladati umjeće sviranja na bubnjevima. Nesebično i stručno je pomagao mnogim mladim i talentiranim bubnjarima, među kojima su se isticali izvrsni Atif Turčinhodžić, te Faruk Muftić i Miro Štefanac.

Jedan od “kamenovanih” članova žirija bio je, upravo, i prof. Irfan Nurudinović, moj sagovornik i ''ključar'' ove priče iz njegove ''sehare'', koji me je podsjećanjem na taj događaj i ponukao da se sjećanja ‘vrate’ i dio toga stavim na ovaj virtuelni papir – da napišem barem mali dio sjećanja na banjalučke ‘pionire’ latino-muzike vokalno-instrumentalni sastav “Kvartet 4 G”.

Hvala prof. Irfanu.

m inženjersskim podvig gom jedva se s i današnjje gra evinee mogu porrediti. A gddje je Sa takvim tehnologija tada i sad da! Prva pallata, odnosno o utvrda u kkoju dolazim mo, je Jaigarrh Fort i nalaazi se na uzvišeenju pored današnjeg d grrada. Jaigarh h Fort je nappravljena kakko bi zaštitilla sam grad kao i palatu Amer A Fort-P Palace, koja je u stvarii i glavna gra evina oovog komplleksa. Ove dvije gra evine, udaljene jedna j od dru uge nekih 3 km, k spojenee su podzemnnim prolazim ma. Stoga, aako je postojalaa opasnost up pada u Ameer Fort, kraljjica ili kraljeevska obitelj lj je sa svojoom pratnjom m vrlo lako mog gla do i do vojne v utvrde,, te tamo sa ekati da opaasnost pro ee. Neki dijeloovi Jaigarh F Fort-a služili su u za uživanjee maharadžee, njegove žene ž ili nekee od žena iz pratnje. Posstojale su i odaje samo za njih koje su ak imale neku vrstu klima ure aja kako bi se prostorije hlladile, a posttojale su i klizn ne zavjese koje k su se navla ile n po o potrebi. M Me utim, Jaigghar Fort jee prvo bila vvojna utvrda, pa onda ostallo.

Ambeer Fort Vrtovi

Jaeeger Fort Pogleed

Na najviššoj to ki utv vrde, nalazi se s top sagra en da branii grad. Top jje takvih razzmjera, da sm mo sa pravom upitali u kako se micao i zakretao. Uglavnom, U hhorizontalno skretanje toopa po pravcu se vršilo po omo u životiinja, a po vertikalnom uglu u pomo uu mehanizm ma sa zup annicima. Kažžu da, kada je iz i topa nekaada ispaljivaano, zbog buke b su kom mpletne posaade oglušilee. Jaigarh Foort je poznat i po p prirodnim m i vješta kiim rezervoarrima vode. I opet, legendda kaže da je u tvr avi ttoliko zlata bilo o sakriveno, da je u doba vladavine Indire Ghanndi, iz nje kaamionima izzneseno nevii eno bogatstvo o. Sumnja see da tog zlatta ima još sk krivenog, alii zbog komppleksnosti grra evine teškko ga je prona i. Nakon ov vog impresiivnog komplleksa, ubje eni da ne m može bolje, uulazimo u gglavni kompleks Amer Fortt (naziva se i Amber Fo ort). Kompleeks se sastojji od etiri ddijela od kojjih je prvi dio bio za javno ost, kao i zaa postrojavaanje vojske pprije ili posllije neke bittke. Kompleeks je ogroman n tako da se, osim pješadije, mogla po ostrojiti i teeška konjica,, i sa konjim ma i sa slonovvima.

Amber Fort F Prvi dio ullaz

Amber Fort Maharadžžin dio

Turisti imaju mogu u nost da jaahanjem na slonu obi u prvi dioo palate. Izznad ovog ddijela postavljeene su odajee za kraljicu u iz kojih on na može svee da vidi, a da ostane nneprimije enna. U

istom dijelu palate jee i prostorijaa u kojoj je maharadža m prrimao svoje podanike i nnastojao rješšavati problemee zbog kojih h su dolazilii. Drugi dio palate bio jje predvi enn za visoko rangirane ggoste, uglavnom m iz drugih država. d Ulazzak u taj dio o je granica u koji obi nni gra ani nissu imali prisstupa.

U ovom dijelu uvažeenim gostima je bilo obeezbije eno ssve ono što ssu imali i u svom domu: mir, hrana i lu uksuz. Tu su u se održavaale i audijen ncije za podaanike koji suu upravljali državom. T Tre i i etvrti diio je rezervisan samo za z kraljevsku u porodicu, s tim što jee tre i dio uuglavnom bbio za maharadžžu, a etvrti za kraljicu i njene prijatteljice-pratnjju. Kada bi sse neka kraljjica udavala, tada je pored miraza vod dila i svitu svojih najb bližih prijateeljica i za ssve njih su bile predvi ene odvojenee odaje. Iz Jaigarh J utvrdde, se moglaa vidjeti kom mpletna pallata Amber, osim kralji inog dijela, ko oji je bio zak klonjen od pogleda posebnim visokiim zidovimaa. U etvrti ddio se mogloo do i na dva na ina n i osim m kralja, rijettko koji mušškarac je moogao do i neeprimje enoo. ak ako bbi to i uspio, bijjeg je bio tak ko onemogu u en da bi se nesretnik ilii izgubio ili bi pao zbogg razli ite velli ine stepenicaa i krivudav vih prolaza.. Ornamentii, ukrasi i arhitektura koja je mješavina Hinndu i mongolsk ke kulture, sa uticajem m Islama, su s ovo mjeesto stavili na popis zzašti enih m mjesta UNESCO O-ve liste. Legenda L kažže da je Jaip pur rijetko raatovao, visokka kasta se uglavnom bbavila naukom i umjetnoš u u, a u slu aju u nekih napaada, uglavnoom su pregovvarali i trgovvali- pla ali svoju slobodu i mir.

Fort Agra

Nakon sv vih ovih obiilazaka, ek kalo nas je jedno divno iskustvo, a to je posjetta gradu Aggri, sa tvr avom m Fort Agra i kao kruna obilaska, po osjeta famozznom Taj Maahal-u. Iz Jaaipura, do Aggre je najbolje i i autom i to krenuti ranije. r Cestaa je uglavnoom odli na i pla a se i putarina, svve do nekih 50-tak km prijee Agre, kadaa postaje praava seoska ceesta. Zna i, nekih 4 do 5 sati vožnjee i eto nas u Ag gri. U gradu su svuda naatpisi koji upu uju u na tte dvije turiisti ke atrakccije. Naša že za upoznavaanjem sa tim m današnjim m svjetskim udom nik ako da se uutaži. Naš vodi v je isprravno postupio kad nas je prvo uputio o u Fort Agrru. Fort Agrra je utvr ennje napravljjeno još u 11.om vijeku. Ovdje O minju su se smjenjivali s razni r vladarii/moguli, a uuglavnom dvvije loze vlaadara se spom kao najvažnije.

Dan bijelih traka u Banjoj Luci:

Podijeljeni telefonski imenici sa imenima ubijenih Dan bijelih traka u Banjoj Luci aktivisti nevladinih organizacija danas su obilježili tako što su platnom s imenima ubijene djece Prijedora prekrili ploče na Spomeniku palim borcima u Drugom svjetskom ratu, javlja Anadolu Agency (AA).

Na Trgu palih boraca u Banjoj Luci okupilo se blizu 15-ak aktivista koji su imali bijele trake zavezane oko ruke, a pridružila im se i Florence Hartmann, nekadašnja portparolka bivše glavne haške tužiteljice Carle del Ponte.

Telefonski imenici s imenima ubijenih “Ove godine smo obilježavanjem Dana bijelih traka pokušali skrenuti pažnju na zahtjeve civilnih i povratničkih udruga i udruženja da se u centru Prijedora, ne negdje tamo na periferiji, podigne spomenik za 102 ubijene djece. Nisu svi bili Bošnjaci, bilo je i pet katolika i jedno pravoslavno dijete. Nadam se da će ove vlasti pokušati savladati svoje fašističke i nacionalne eksluzivističke impulse i dozvoliti da se podigne spomenik. Ali shvatiću i ako neć,e jer nije lako podizati spomenik za žrtve na čijim tijelima i kostima ste gradili Republiku Srpsku”, kazao je Srđan Šušnica, kulturolog i aktivista.

Aktivisti su danas dijelili listove iz telefonskog imenika iz 1984. godine sa zaokruženim imenima građana Banje Luke koji su ubijeni jer nisu, kako je rekao Šušnica, bili Srbi i nisu bili zaštićeni u Banjoj Luci, “velikom, otvorenom logoru”. Šušnica je njihov potez nazvao okupacijom spomenika naglašavajući da se žrtve koje simbolizira ovaj spomenik nisu borile za Republiku Srpsku.

“Nisu se borili za srpski etnofašistički eksluzivizam i za kleronacionalizam. Borili su se za ideju jednakosti i ravnopravnosti svih naroda.

Ako ovaj spomenik reprezentuje moje babe i dede mislim da bi njima bila čast da 102 imena žrtava jednog fašizma bude na tom spomeniku koji je bio namjenjem partizanima, borcima u NOB-u. To je jedna okupacija, uzurpacija spomenika, jer kad ove vlasti četnolike ne žele dati neki drugi spomenik u političkom centru”, rekao je Šušnica.

Na pitanje kada očekuje više ljudi na ovakom okupljanju Sušnica je odgovorio “kada politička tvorevina RS kapitulira, ljudi će se osloboditi okova, uzengija četničkih i moći će prodisati i mislim da će onda ljudi shvatiti šta je ko radio, ko je bio moćnija strana i na kome leži najveći 46 Š E H E R

BANJA LUKA

dio političke i moralne odgovornosti za žrtve i civilne i uopšte za rat u BiH i uopšte Jugoslaviji”.

Odgovarajući na pitanje da li građani nisu došli na okupljanje zato što se plaše ili zato što okupljanje nije najavljeno rekao je da je obilježavanje organizovano kao performans i nije najavljivano jer su znali da neće dobiti odobrenje za okupljanje na ovom mjestu.

Manji incident tokom performansa Jedan od prolaznika koji je slušao obraćanje Šušnice novinarima pozvao je aktiviste na skinu platno i ne skrnave Spomenik palim borcima, jer je to spomenik djedovima i očevima Banjalučana. Nakon što je zgužvao list iz telefonskog imenika koji mu je dao Šušnica, na upozorenje aktivista da su to “mrtvi ljudi”, uputio je izvinjenje objašnjavajući da nije znao da su u pitanju žrtve.

“Pokoj duši svim žrtvama”, rekao je izvinjavajući se.

Gest aktivista nazvao je nepoštenim, a u razgovoru s Florence Hartmann istakao je da svi zločinci sa “sve tri strane” treba da odgovaraju.

“A što oslobađate Nasera Orića?” pitao je Hartmann, a na pitanje ko, odgovorio je Evropa.

Rekao je da je i u ratu obolio od PTSP-a i da želi da se sve žrtve i zločinci posmatraju jednako.

“Vi sa takvim nastupima nikada nećete biti dobrodošli u Banju Luku.

Banja Luka je dobar grad i otvoren, ali budite samo realni, to tražimo od vas, da budete prema svima isti. Nemojte bit naklonjeni, samo Srbe optužujete”, rekao je prolaznik Florence Hartmann.

Povratak znakova uništenja Florence Hartmann u obraćanju novinarima nakon prekrivanja spomenika istakla je da je obilježavanje značajno za djecu ubijenu u Prijedoru i regionu. Rekla je da je njena generacije vaspitana nakon Drugog svjetskog rata da žute trake obilježavaju skupinu za uništenje, istrebljenje i da je takav znak ponovo korišten na tlu Evrope.

“Bijela traka je bio zadnji znak pred koji je trebalo zaustaviti najavljeni zločin. Nažalost, nije to urađeno. Danas u Banjoj Luci još uvijek se negira postojanje zločina, čak i prvi stepen bijele trake. Važno je da se ljudi okupe, da to obilježe da nauče da to ne urade ponovo i da ne žele nikome da se to dešava ponovo”, rekla je ona.

Prema njenim riječima, obaveza Evrope i svijeta je da svaka vlast koja se priznaje mora da poštuje ubijene, obilježavanje i počast žrtvama.

“Ovdje smo pred spomenikom koji odaje počast partizanima, što se ne bi odala počast žrtvama i što bi se dozvolilo da se javno i svakodnevno negira zločin koji su utvrđeni, dokumentovani. To ne može.

Mlade generacije nauče nešto što je neistina. Jeste bilo, bilo je strašno, to svi moraju priznati ovdje, mora priznati Evropska unija, kontinent da nažalost nije reagovala i dozvoljava da se ponovo čini ono što su obećali da nikad više neće se činiti”, istakla je ona.

Smatra da pravda nije zadovoljena, ali da Haški tribunal nije osnovan da se bavi svim zločinima nego da “obilježava kriminalne politike koje su vođene i u okviru koje su počinjeni zločini”.

“Nije građanski rat bio u Bosni da ljudi su se mrzili pa su odlučili da ubijaju komšije ili susjede nego je to učinjeno u okviru politike, bila je linija komandovanja, mozgovi koji su to pripremali, drugi koji su to finasirali, snabdijevali oružjem, to je organizirano, sistemski zločini, masovni zločini. Masovno ubijanje znači masove učesnike i nikada pravda neće uspijeti dovesti svakog ko je počinio zločin pred lice pravde nažalost, ali je trebalo obilježavati te kriminalne politike i rezultat domaćih i međunarodnih suđenja ne daje jasnu sliku onog što je bilo i to je žalosno. Stali su svi na putu i međunarodna pravda i lokalno sudstvo čitavog regiona i žrtve su nezadovoljene i treba ih razumjeti”, rekla je Florence Hartmann.

(Uz Cocine pjesme) Pred samu štampu ovog broja našeg magazina, iz Bihaća nas zapljusnu tugom vijest, da nas je napustio naš prijatelj i saradnik, pjesnik i novinar Kemal Coco, nekoliko dana nakon što je njegov bogati životni i stvaralački put došao do broja 80. Uz još jedan »Vezeni most« - koji uvijek počinje u blizini njegove ulice iz koje je sredinom 1995. godine morao otići u neizvjesnost, da bi se, svojom čvrstom voljom, već početkom iduće godine vratio u svoju Bosnu, nažalost – ne u svoju Banjaluku, ali ipak u svoj Bihać, grad svoje mladosti u kojem je objavio i svoju prvu knjigu stihova - donosimo njegove pjesme koje nam je poslao početkom ove godine, i koje, evo, objavljujemo u ovom tužnom ozračju.

Kemal Coco je punih 60 godina ispisivao jednu otvorenu poetiku jednostavnog ali bogatog života kroz koji žubore Una i Vrbas, smiješe se i tuguju prijatelji, majka u avliji pije kahvu, otac gradi krovove, rastu djeca, komšije ili slučajni prolaznici izgovaraju obične riječi, male ali velike u svome poštenju, u svojoj ljudskosti. Cocine pjesničke riječi, slike svakodnevnog života – ljubavi i strepnje, treptaja i drhtaja, udaljenosti i bliskosti, drugarstva i iskrenog pripadanja zavičaju, Banjaluci, Bihaću, Bosanskoj Krajini, cijeloj Bosni i Hercegovini, doimaju se kao lirska hronika jednog vremena i vlastitog bitisanja, u kojoj je pjesnik želio da bar malo proširi čudesne prostore dobrote i ljepote, i da i u crni okvir progonstava i otuđenosti udahne više svjetlosti i duše.

(Odlomak iz teksta Ismeta Bekrića, kojeg ćemo u cjelosti objaviti u idućem broju magazina.)

PISMO IZ RODNOG GRADA (Banja Luka, oktobar 2013.)

Sve nas je manje U našim mahalama, A sve više tamo Gdje niko ne želi obiti.

I opet smo spretni, Kao Aleja uzdisaja u proljeće, Kao Vrbas u ljetnim noćnima, Kao Kastel iza ponoći, Kao naš grad kada sniva, Kada cvili u dugim Bijelim noćima, I koji Ivas šapatom spominje I nikada ne zbori O onom vremenu Kada je ostajao sam.

Ne cvili ni Esada Kada ostaje bez sebe i nas.

MOJA MAHALA

DVA ŽIVOTA

Javljaju mi Da u mojoj mahali Sve manje živih ima A sve više kabura.

Jedno nam je sunce Jedne su nam zvijezde U mjesečini istog mjeseca Vodili smo ili vodimo Ljubavne razgovore I svi imamo jedan život.

Zašto smo onda Ovo što jesmo.

Pišu mi Da dječije graje Odavno nema Samo kašljucanje I jauci Sadašnjih žitelja.

Kažu mi Da kola hitne pomoći Najčešće mahalom prolaze I da Nije daleko vrijeme Kada će moja mahala Zarasti u koprive.

Moja mahala Davno je odselila U stotine ulica I još više gradova Ovoga svijeta.

A jesmo Mučitelji jedni drugih Ubice jedni drugih Istrebitelji onih Što ne liče na nas.

Ljudi su ljudima Jedini pravi grobari.

Svi znamo Da je jedno sunce Da je jedan mjesec Da su nam iste zvijezde I da svi imamo jedan A ne dva života.

Zašto onda Jedni drugima radimo Ovo što radimo.

Na vijest o odlasku Kemala Coce

KEMO, IZVINI Banjaluka, 22. juni: Ovaj tekst ispisujem na dan dženaze mog dobrog prijatelja i kolege Kemala - Keme Coce. Spriječen porodičnim obavezama nisam mogao otići na sahranu u Bihać, pa na ovaj način želim da se oprostim sa meni dragom osobom, sa jednim bezazlenim i nadahnutim piscem, pjesnikom i reporterom kakav je bio moj uvaženi kolega. Kao što svakog dana, u poslijepodnevnim časovima, šetam na relaciji naselje Čaire - Zeleni Most - Sitari - G.Šeher, tako je bilo i juče. Na usamljenoj vrbi (šta li?) uočavam nekoliko smrtovnica, a na jednoj prepoznajem dragi i nezaboravni lik. Bio je to moj Kemo. A samo nekoliko dana ranije sreo sam gotovo na istom mjestu njegovu sestru. Kaže mi:

mjesto, ali ne mogu odoljeti...

Sjećam se, kao da je to bilo juče, a ne daleke 1992. ili možda nešto kasnije. Ide mi, kod Zelenog mosta, u susret Kemo, a ja supruzi kažem: "Sigurno ide da traži cigarete." Bio je stravstveni pušač, a vremena čupava...

”Javi se Kemi. Nije dobro, teško govori, ali će te čuti i sve razumjeti.

Danas mu je rođendan."

"Ovog čovjeka nemojte ni pogrešno pogledati, a kamoli mu učiniti nešto nažao. On je mene u Banjaluci duvanio u ratna vremena....!”

Moderna tehnika u vidu mobilnog telefona smjesta me pokreće. Okrećem kućni broj i javlja mi se Sabira, Kemina životna saputnica. Predstavio sam se a ona kaže: "Samo ti govori, Kemo te čuje.”

Izgovaram nekoliko rečenica, pozdravljam ga i upućujem želje za brži oporavak. Bodrim ga.

Sabira mi reče da ga je moj poziv obradovao, da se nasmiješio, da je prijatno iznenađen... A meni srce ispunjeno kao Šehitluci.

Samo pet dana kasnije Kemo je ispustio dušu i preselio na, siguran sam, bolje mjesto. Među zvijezde... Možda ovo nije prilika ni

Poslušao sam suprugu i dao mu cijelu kutiju. A on srećan ko malo dijete. Poljubio me...

Nesrećni rat je stao Dejtonskim sporazumom, a meni se posrećilo da sam već u proljeće 1996. sa grupom novinara posjetio Bihać.

Tu smo se u prostorijama međunarodnih organizacija sreli sa kolegama iz Bihaća. Među njima je bio i Kemica. Prvo što je rekao pamtiću do kraja života; srdačno smo se pozdravili a onda se obratio domaćinima:

A znam kako mu je tih ratnih godina bilo teško. Nije radio, ni kuću napuštao, brinuo se za porodicu, strepio od svakog dolazećeg dana. Čuj, duvanio, a ja mu dao samo jednu paklicu cigareta. Za sve što je on sa porodicom propatio u svom rodnom gradu ovo je najmanje što mogu učiniti i poručiti drugu, prijatelju i kolegi na rastanku: ”Kemo, izvini!”

I sada se pitam - da li sam mogao učiniti više od jedne kutije cigareta?

Slobodan Pešević

Reportaža IN MEMORIAM:

SEIMA SEKA VIŠIĆ ŽENA U VREMENU KOJE JE OPLEMENILA NJENE RIJEČI ĆE SJATI NAD ONIMA ŠTO OSTAJU...

Nevjerica, praznina, sjeta, sve u isti čas. Želim da ovu bjelinu papira, koja evo priziva, prekrijem kahrom koji me gnječi evo već drugi dan… otkako nas je napustila naša draga Seima Seka Višić - Kurjak. Otrgnu se divan biser sa najljepše niske…

Znala mi je reći kako pišem srcem žene, senzibilno, dirljivo… bodrila me u toj mojoj nakani. Ja danas, sada, želim opisati tu veliku ženu, ali ne umijem.

Srcem želim, ali mi um ne poznaje dovoljno velike, lijepe riječi dapodari sve zaslužene epitete toj heroini. Šta god da kažem, napišem…fali.

Majka satkana od ljubavi, razumijevanja, uzorna supruga - bila je. Blaga, iskrena, vjeran drug – bila je. Čestita, britka ko sablja, jasna i dosljedna – bila jest’. Iako često ranjavana, Ana Frank našeg doba, uvijek pobjednik – ostala je! I kad se mogla, kao mnogi drugi usidriti u mirnu luku, ta divna žena-lađa birala je uzburkano more i izazove, jer zato je lađa i napravljena, znala je to Seka. Birala je uvijek i rado sretala svoje sugrađane, ma gdje oni

ŠEHER 50 BANJA LUKA

bili i svugdje je rado viđena, srcem dočekana, melek bila je. Nečujna, kao sjena ali uvijek u misiji pravde, onako Gandijevski. Meshur za dušu.

I kada šeher gruda na vjeđe vječni san joj spusti, kao nur njene riječi će sjati nad onima što ostaju, da se sjećaju žene u vremenu koje je oplemenila svojom dobrotom, mudrošću. Svjetlost se mrakom ugasiti ne da. Kao utjeha njenoj dobroj djeci, cijeloj familiji, nama prijateljima počašćenim poznanstvom, ostaće u srcima neizbrisiv trag i djelo ove, po mnogo čemu posebne žene, banjalučke dame…

Oprosti mi, Seko, ja bolje ne umijem, ali priznaćeš, teško je ruži dodati ljepotu ili od bola nijemom vratit govora moć.

Rahmet joj dobroj duši.

Mojim dragim - Sabini, Azri, Azizu,Gusi sa djecom sabur!

S poštovanjem Nedžad Talović

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Š E H E R 51

BANJA LUKA

U susret ljetu

”DESANT” NA BANJU LUKU

Foto: Goran MULAHUSIĆ KAKO PREDEVERATI HILJADU KILOMETARA?

Tekst: Ozren Tinjić Čak i neobično visoke temperature za početak juna u Švedskoj ne nagovještavaju skori dolazak ljeta, kao što to, na poseban način, čine Bosanci i Hercegovci širom Skandinavije. Naime, na svakom koraku, mjestu, gdje se susreću naši ljudi, prva, često jedina i neizbježna, tema može se sažeti u tri vrlo kratka pitanja: Kada ćeš, gdje i čime ”dole”? Za jeftine avione u pravcu Tuzle i Beograda karata gotovo i nema, a potražnja je ogromna za mnogobrojne autobusne agencije. Jeste , kada je autobus u pitanju, put traje 30 i više sati, ali, važno je krenuti. Opet, za one koji kreću na dug put svojim automobilom, može se reći da ih očekuje ”skup sport”. Em benzin, jedno ili dva spavanja u motelima, vinjete, putarine, feribot…Ali, ćejf je ćejf, jer, na kraju krajeva, samo jednom godišnje se kreće na takvo putešestvije. Ženski dio familije danima prije polaska konta šta će se od hrane nositi. Naravno, nezaobilazne raznorazne pite, pečeno pile i meso, kuhana jaja, sokovi, voda, kojekakve grickalice, kolači, bonbone… Ma nema čega nema. Muški dio putnika sa nestrpljenjem čeka dolazak na trajekt i otvaranje free shop-a, da se riješe ”tekuća pitanja”. I nije bilo putovanja bez kojekakvih anegdota.

52

Sjećam se jednog vremešnog Brčaka koji mi je, prije nekoliko godina, otkrio svoju tajnu i dao odgovor na pitanje: kako predeverati onih hiljadu i kusur kilometara Njemačke?

-Burazeru - započe on - ja ti na brodu kupim nekoliko piva i jednu ”poluvaku” viskija. Elem, načmem ja te zerzrevate još na brodu, a u autobusu, na početku Njemačke - nastavim. Poslije nekih stotinjak kilometara fino mene to ”ulila” pa ostatak prespavam.

Probudim se u Austriji, mamurluk sredim preostalom hladnom pivom. U tom će i pauza, kafa, nekoliko cigareta, a u granapu benzinske stanice opet r’ješim logistiku. Slušaj, jednom sam negdje pročitao izreku ” nekog” Svetog Patrika što ga vole i svake godine slave anamo tamo oni Irci. Pametan neki čovjek kad je rekao: ”Stvarnost je obmana nastala usljed nedostatka alkohola!” E, meni je Njemačka bila i jeste poput obmane - zaključio je moj sagovornik.

Jednom prilikom moj saputnik, da ne kažem sapatnik, bio je postariji Mostarac. Prilično ćutljiv. Međutim, negdje na sredini Njemačke primjećujem da se uzvrpoljio, stalno gledajući kroz prozor.

Ne mogavši sakriti znatiželju pitam ga u čemu je problem?

- Ma nikako mi nije jasno da se u Njemačkoj skoro svako selo i grad zove Ausfart (njem. ausfahrt, izlaz sa autoputa).

Prava eksplozija oduševljenja i radosti nastupi kada autobus pređe granicu u Bos. Gradišci. Slično je i u avionima kada točkovi dotaknu pistu aerodroma u Tuzli. I ne samo zbog Bosne, već i činjenice da je preživljen još jedan let.

Mlađarija se, po dolasku kući, brže-bolje opere, presvuče i pravac u čaršiju. Opet, stariji, njima treba barem dan-dva da se odmore od napornog puta i dođu u neku normalu. Napokon su u svom gradu, prvi susreti i srdačni pozdravi sa komšijama. A onda, zna se, odlazak na omiljena okupljališta starijih Banjalučana. Bašte hotela

”Palas” i ”Bosna”, ”Orhideja”, kod Nane, ”Alibaba”… Obale Vrbasa, Suturlije i Vrbanje ponovo ožive, baš kao prije rata. Grad, kako govore njegovi preostali, istinski (da ne kažem gruntovni) žitelji, ljeti naprosto uzavre. Ma, vi što dolazite iz ”bijelog” svijeta, pričaju, napravite pravi desant na Banju Luku! Lako vas je, dodaju, prepoznati. Najviše nas ”odaje” garderoba i vedra lica, što je kod njih zaista rijetka pojava. Doduše, i nije se čuditi. Plate male, ako se i dobiju, penzije još manje i redovito kasne. O ogromnoj nezaposlenosti da se i ne govori. Kakva je situacija u manjem BiH entitetu najbolje govori anegdota od prije par godina. Naime, srešće se u Banjoj Luci moj ovdašnji komsija Savara (Neđib Zembić, op.a.) sa starim prijateljem, uzgred rečeno, pripadnikom tamošnjeg, danas većinskog naroda. Što u šali, što u zbilji (hajd` ti znaj) tada ovaj predloži: -Sad bi, moj Savara, bilo najbolje da mi, k`o fol, ponovo zaratimo. Onda vi nas protjerate, a vi se vratite! Da i mi, brate, budemo izbjeglice i malo okusimo tu Evropu.

LAVOR ILI JADRAN, PITANJE JE SAD!

Kao po nepisanom pravilu, dosta Banjalučana će ovog ljeta krenuti prema Dalmaciji, a najveći dio, poslovično, na Makarsku rivijeru. Za razliku od onih koji imaju slogan: Bolje u banjalučkom lavoru, nego u Dalmaciji na moru (!), od Brela pa sve do Gradca već se traže sobe i apartmani. A dole cijene paprene, pa tako za apartman valja izdvojiti od 40 do 50 Eura. Sjećam se, prošle godine u Podgoru stigla porodica iz Sarajeva.

-Da je do mene i žene, ne bih ni pomišljao na more. Ali, rekoh samom sebi, idem uzeti kredit pa heftu dana na more, zbog mojih princeza. Kad sam im rekao da ćemo na more, njih dvije nisu

mogle oka sklopiti. Ja, da vidiš radosti - priča mi uzbuđeno Suad Hasanbegović . - Svaki dan se nanovo neugodno iznenadim ovdašnjim cijenama. Ma zamisli, mlijeko 2,5 KM, isto kao sladoled, litra soka 4, kutija keksa 6, pašteta 3 a, recimo pica, 15 KM. E, sad ne znam ko je ovde lud, ko zbunjen a ko normalan? Ja sam, u svakom slučaju ”donji”!

Kad belaj hoće, onda hoće. Naime, od tih sedmicu dana, koliko su Hasanbegovići odlučili da provedu na moru, četiri je dana kišilo ili je bilo oblačno i vjetrovito. Bilo je to vrijeme za sve drugo, osim za kupanje. Međutim, gledam potpuno praznu plažu, ali se Suad i familija, poput posljednjih Mohikanaca, ne daju. Njima nevrijeme nije smetalo. Na kraju krajeva, i ono je krvavo plaćeno!

Sevdalinka kao inspiracija – na filmskoj traci

Kratki film o nama

”Koliko je širom svijeta...“ Kratki film fotografa Andersa Malma i Gorana Mulahusića „Koliko je širom svijeta“, u produkciji studija „Liverpool & Dacke“ iz Motale, svakako će naći svoje zasluženo mjesto u još jednoj priči o nama koja, evo, traje već dva i po desetljeća. Za temu je uzeta sevdalinka čiji naslov nosi ovo nadahnuto filmsko ostvarenje. To je priča o životu, samoći i osjećajima, o čovjeku razapetom između socijalnog života i sopstvene individualnosti. Nekako se čini da smo uvijek pomalo usamljeni i u trenucima kad tako ne mislimo.

Poseban pečat ovom filmu daje majstorska fotografija Andersa

Malma i muzička izvedba gitariste Edina Jaran, kao i Goran Mulahusić koji se ovdje pojavljuje kao pjevač i glumac. Sevdalinka je dio projekta „Avlija“ Gorana i Edina po kome je snimljen i muzički CD. Film je realizovan u divnom ambijentu jezera Vetern i grada Motale u Švedskoj.

Prevod na švedski jezik uradio je Emir Mulahusić.

Film možete pogledati na internet stranici www. sldfoto.se/film Redakcija magazina Šeher

Foto: Anders Malm

Poštovani Banjalučani!

Obraćamo Vam se ispred Udruženja gradjana ''Naša realnost'' i Servis- centra za podršku porodica osoba i djece sa poteškoćama u razvoju ''Dajte nam šansu'', Sarajevo te predstavljamo društveno angažirani, edukativno- interaktivni projekat pod nazivom UZEMALJCI MEDJU NAMA, koji je namijenjen djeci predškolskog i ranog školskog uzrasta (djeca od četiri do devet godina), koja bi u sklopu školskih aktivnosti propratile ovaj performans.

Tema cjelokupnog projekta je; važnost konzumiranja zdrave hrane, ali i sticanje higijenskih navika.

Cilj je da se djeci na primjeren, zabavan, interaktinoedukativan način, uputi jasna poruka o tome šta sve predstavlja zdrav način života, ali i važnosti prijateljstva i prihvatanja različitosti.

Skraćeni sadržaj performansa; Mjesto radnje je trgovački centar (prema potrebi, može se navesti i njegovo ime).

Vrijeme je sadašnje i čitava fabula se odvija upravo nakon njegovog zatvaranja.

Zizi, Mizi i Dizi su Uzemaljci- Zdraviše, čudnovata bića koja žive pod zemljom koja se hrane mirisom zdrave hrane. Osim mirisa, za njihov opstanak je neophodan Sveziz- čarobni kamen, kojeg su drugi Uzemaljci- Kvariše, ukrali. Noćni čuvar, Miran se, misleći da je riječ o provalnicima, upoznaje sa Uzemaljcima – Zdravišama i odluči im pomoći .

S druge strane, Uzemaljci – Kvariše žele uništiti sve što je dobro i zdravo.

Nakon mnogo peripetija, te uz angažiranje djece sa posebnim potrebama koja se pridružuju iz publike, izvodi se zaključak koja hrana nosi epitet zdrave hrane, ali i neškodljivosti ograničenih količina slatkiša.

Režija je povjerena Mariu Drmaču koji je istovremeno nositelj glavne role- Mirana. Ekipu glumaca čine i drugi poznati scenski umjetnici.

Planirano je da se djeci, prilikom svakog izvodjenja per56

formansa, ponudi zdrava hrana i tako im ideju o njenom redovnom konzumiranju, učinimo što ljepšom i prihvatljivijiom.

Voljeli bismo napomenuti da predstavu, osim u općinskim multimedijalnim salama i pozorišnim kućama, planiramo postavljati gdje god postoje i najmanje tehničke mogućnosti; širom FbiH, RS, ali i regije.

Istakli bismo i medijsko predstavljanje projekta; osim Press- konferencije, javnost bi putem elektronskih i pisanih medija bila upoznata kako o detaljima projekta, tako i sa imenima pokrovitelja (dijamantski, zlatni, srebrni) kojima bismo na taj način iskazali veliku zahvalnost na podršci za zaživljavanje i kontuirano prezentiranje ovog jedinstvenog projekta za djecu.

Zbog svega gore navedenog, Federalno ministarstvo kulture i sporta BiH nam je, iz interventnog fonda dodijelilo 3.000 KM, kao i svoju preporuku koju u prilogu dostavljamo.

Inače, za samo pokretanje ovog projekta, na kojem bi radilo oko trideset ljudi različitih profesionalnih profila je potrebno oko 28.000 KM. Nadamo se da ćete biti zainteresirani za mogućnost sufinansiranja, odnosno pokroviteljstva ovog izuzetno važnog projekta, a ujedno bi nam bilo drago da čujemo i vaše eventualne prijedloge i sugestije, te se nadamo uspješnoj saradnji.

Kontakt osoba Alma Vajrača- Okanović 387 (0)62 164 263 gijasa1945@gmail.com U prilogu Vam dostavljam preporuku Federalnog ministarstva kulture i sporta, kao i broj transakcijskog računa na koji se mogu uplatiti sredstva.

57

6865(7, %$1-$/8A$1$

9(=(1, 0267 =$-('1,&$ 8'58#(1-$ *5$?$1$ %$1-$/8.( .DOHPHJGDQVND EURM %DQMD /XND 7HO PRE 0DLO ]XJEO#EOLF QHW ZZZ ]XJEO ED

%DQMDOXND MXOL 3RQHGHOMDN MXOL 3HWDN MXOL

6ULMHGD MXOL

3 5 2 * 5 $ 0 2EDOH 9UEDVD 6MH`DQMD QD FLYLOQH CUWYH UDWD SX^WDQMH FYLMHèD QL] 9UEDV ^HKHUVNRJ YLVH`HJ VD YLVH`HJ PRVWD SULJRGDQ SURJUDP VD SRUXNRP PRVWD

K

,JUDOL^WH 7XUQLU X EDVNHW NR^DUFL ]D RED VSROD GR JRGLQD HNLSH VD LJUDaD

2> 0LODQ 5DNL` 7XUQLU MH QDJUDGQL ]D , ,, L ,,, PMHVWR 1RYRVHOLMD 3ULMDYH HNLSD L L]ERU SDURYD RG GR aDVRYD

1( 32129,/2 6( 0RGHUDWRUL $WLI 7XUêLKRGæLè L $WLID 'XQD .LND .RRUGLQDWRUL 6DIHW ,VL` L 6ORERGDQ 5DGXOM

'YRUL^WH SRURGLFH .DSLGCL`

K

K

3RODJDQMH FYLMH`D QD 6SRPHQ SORaX EDQMDOXaNH SMHVQLNLQMH 1DVLKH .DSLGCL` +DGCL`

.RRUGLQDWRUL 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL` L $OPLU 'XQD 3UHGVMHGQLN WDNP NRPLVLMH 0XKDPHG ,EUDKLPEHJRYL` 3DODGD

3ULJRGDQ SURJUDP X] XaH^`H NQMLCHYQLND GRELWQLND .QMLCHYQH QDJUDGH 1DVLKD .DSLGCL` +DGCL` 9H]HQL PRVW

2WYRUHQL UD]JRYRUL JUD_DQD VD SRWHQFLMDOQLP NDQGLGDWLPD ]D JUDGRQDaHOQLND JUDGD %DQMDOXNH QD WHPH 9L]LMD VWUDWHJLMH L]JUDGQMH SRYMHUHQMD ]D VXCLYRW WROHUDQFLMX L XYDCDYDQMH UD]OLaLWRVWL L UDYQRSUDYQRVWL X PXOWLNXOWXUDOQLP ]DMHGQLFDPD 9L]LMD L VWUDWHJLMH XaH^`D VXJUD_DQD L] GLMDVSRUH X UD]YRMQRP SURFHVX 0RGHUDWRUL $GPLU ADYND L 0HVXG 0XODRPHURYLè *UDGD

K

0RGHUDWRU (QLVD 2VPDQaHYL` @XUL` .RRUGLQDWRU %HED .DSLGCL`

0X]LaNL SDYLOMRQ ,JURND] ]D GMHFX o1(67$>12 3$A(p SDUN 3HWDU .Ra,` OXWNDUVND LJUD VD PX]LaNLP QXPHUDPD X L]YR_HQMX

K

'MHaLMHJ VWXGLMD JOXPH o5RGDp QDVWDOD SR WHNVWX %LVHUD 5DGHND 0X]LNX QD VWLKRYH MH NRPSRQRYDR -DQNR 5RGLè D ]D VFHQX

0RGHUDWRU 1HYHQND 5RGLè SULSUHPLOD 1HYHQND 1HQD 5RGLè .RRUGLQDWRUL (UPLQ +DGCLEHJRYL`

.RRUGLQDWRUL 0LUVDG )LOLSRYL`

9LMH`QLFD 9HaH RWUYRUHQLK VWUDQLFD o9H]HQL PRVWp .& %DQVNL GYRU

3UHGVWDYOMDQMH NQMLJD L SHULRGLaQLK SXEOLNDFLMD K 5DQNR 5LVRMHYLè d6HVWUH L GUXJDULFHo URPDQ (GKHP 7UDNR d=DêDUDQL NUXJo URPDQ (QLVD 2VPDQêHYLè çXULè d3UDPêLRNo SMHVPH ,VPHW %HNULè d3DOêLè éLWDOêLèo NQMLJD R NQMLJDPD 0XKLGLQ >DULè d9UDJROLMH ULMHêLo SMHVPH 5DQNR 3DYORYLè d.DUHQMLQD 9URQVNL X ]DGLPOMHQRM NUêPLo SULêH $VLPD 6PDMLè éR^DELè d+URQLND $YHQLMH 3URXGKRQo SULêH 'HQLV 'æHOLè d3XOVLUDQMH OMXEDYLo SULêH 0XVWDID %DMDJLORYLè -RPX d%XGL PL XWRêL^WHo SMHVPH NQMLJD HGLFLMH %DQMDOXêNL æXERUL 2VWDQL WX o XUHGQLN ,VPHW %HNULè 0DJD]LQ 6DYH]D %DQMDOXêDQD X >YHGVNRM >HKHU %DQMDOXNDo XUHGQLN 0LUVDG )LOLSRYLè

3URVWRULMH =DMHGQLFH >DKRYVNL PHPRULMDOQL RSHQ WXUQLU $KPHW @HMYDQ .DOHPHJGDQVND 8 RUJDQL]DFLML >DKRYVNRJ NOXED $KPHW @HMYDQ %DQMDOXND K 3ULMDYD XaHVQLND L L]ERU SDURYD RG GR aDVRYD 7XUQLU MH QDJUDGQL ]D RVYRMHQR , ,, L ,,, PMHVWR ]D QDMEROMH SODVLUDQX

XaHVQLFX L ]D QDMPOD_HJ L QDMVWDULMHJ XaHVQLND 7XUQLU `H YRGLWL ^DKRYVNH VXGLMH 0RPR 6RSUHQL` L 6WHYDQ 3H^WDU 0RGHUDWRU (PLQD .DUDEHJRYL` .RRUGLQDWRUL 'CDMD ,YDQ 9HVHOLQ 0LOLQNRYL` L #HOMNR 7XQL`

9HaH VHYGDKD EDQMDOXaNLK OHJHQGL o9(=(1, 0267p

+RWHO o)RUWXQDp 5DNRYDaNLK UXGDUD

K

8 RUJDQL]DFLML 1RQSURILW RUJDQL]DFLMD o6HYGDK 1RUW $PHULFDp 2UNHVWDU 579 6DUDMHYR 0RGHUDWRU 6DNLE -DNXSRYL` 6ROLVWL EDQMDOXaNH OHJHQGH .RRUGLQDWRU +D]LP %DWR 0DJODMaL`

6XERWD MXOL

'RGMHOD .QMLæHYQH QDJUDGH d1DVLKD .DSLGæLè +DGæLè 9H]HQL PRVWo ]D JRGLQX ]D RSXV L GRPHWH X SRH]LML ]D GMHFX 0RGHUDWRU ,VPHW %HNUL` L >LPH (^Lè 0X]LêND SUDWQMD 0L`R 5DNRYL` JLWDUD .RRUGLQDWRU 0XKDPHG .XOHQRYL`

AHWYUWDN MXOL ,JUDOL^WH 7XUQLU X PDORP QRJRPHWX 2> 0LODQ 5DNL` d%DQMDOXND X VUFXo 1RYRVHOLMD GHVQD

K

7UDGLFLRQDOQD WULELQD GLMDVSRUH o',-$/2* =$ %8'8ç1267p

9LMH`QLFD .& %DQVNL GYRU

3URVWRULMH =DMHGQLFH >DKRYVNL PHPRULMDOQL RSHQ WXUQLU $KPHW @HMYDQ .DOHPHJGDQVND 8 RUJDQL]DFLML >DKRYVNRJ NOXED $KPHW @HMYDQ %DQMDOXND K 6YHaDQR SURJOD^HQMH UH]XOWDWD L GRGMHOD QDJUDGD

]D RVYRMHQR , ,, L ,,, PMHVWR ]D QDMEROMH SODVLUDQX XaHVQLFX L ]D QDMPOD_HJ L QDMVWDULMHJ XaHVQLND 7XUQLU `H YRGLWL ^DKRYVNH VXGLMH 0RPR 6RSUHQL` L 6WHYDQ 3H^WDU 0RGHUDWRU (PLQD .DUDEHJRYL` .RRUGLQDWRUL 'CDMD ,YDQ 9HVHOLQ 0LOLQNRYL` L #HOMNR 7XQL`

=D XaHVQLNH GR JRGLQD HNLSH VD WUL LJUDaD WXUQLU MH QDJUDGQL 3ULMDYH HNLSD RG GR aDVRYD .RRUGLQDWRUL $OPLU 'XQD L 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL` 3UHGVM WDNP NRPLVLMH ,EUDKLPEHJRYL` 0XKDPHG 3DODGD

,]ORCEHQL VDORQ .& %DQVNL GYRU

K ,]ORCED `H ELWL RWYRUHQD GR MXOD .RQFHUWQD GYRUDQD .& %DQVNL 'YRU

K

HNLSD %DQMDOXND X VUFX VD HNLSDPD ). %RUDF HNLSH o%DQMDOXND X VUFXp ]D NDGHWH VX QDMEROML LJUDaL WXUQLUD o%DQMDOXND X VUFXp D YHWHUDQL L] GLMDVSRUH VX SRMDaDQL YHWHUDQLPD EDQMDOXaNLK ). D o1DSULMHGp o%6.p o-HGLQVWYRp o9UEDVp L GU

'UXCHQMH L RVYMHCHQMH XaHVQLND 0RGHUDWRU 0HVXG 0XODRPHURYL`

0RGHUDWRU $OLMD 6DUDa .RRUGLQDWRU 9HVHOLQ 0LOLQNRYL`

6YHaDQR RWYDUDQMH VXVUHWD %DQMDOXaDQD 9H]HQL PRVW

.RRUGLQDWRUL 6DIHW ,VL` 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL` 6HOHNWRU HNLSD %/ X VUFX $OPLU 'XQD

K +LPQD 2GD UDGRVWL L] ,; VLPIRQLMH / YDQ %HHWKRYHQD 3R]GUDYQH ULMHaL SUHGVMHGQLND 2UJDQL]DFLRQRJ RGERUD 0HVXGD 0XODRPHURYL`D JUDGRQDaHOQLND *UDGD %DQMDOXNH 6ORERGDQD *DYUDQRYL`D JHQHUDOQRJ SRNURYLWHOMD NRML `H RWYRULWL PDQLIHVWDFLMX SUHGVWDYQLND 6DYH]D %DQMDOXêDQD X >YHGVNRM 0LUVDGD )LOLSRYLèD

1HGHOMD MXOL 2G NUXSH QD 9UEDVX GR .DUDQRYFD

.RRUGLQDWRU (OPLU 0XMLaL`

3DUWQHUL

5DIWLQJ NDUDYDQ 9H]HQL PRVW

8 SDUWQHUVWYX VD ... NOXERP , 5DIWLQJ NOXERP o$5*21$87p K ]D QDMXVSMH^QLMH LJUDaH VD VSRUWVNLK WXUQLUD L ]DLQWHUHVRYDQH JUD_DQH 3ROD]DN NRPELMHP RG 5RQLODaNRJ NOXED %XN GR .UXSH QD 9UEDVX L RELOD]DN /LNRYQH NRORQLMH L YRGHQLFD ULMHNH .UXSH 5DIWLQJ NDUDYDQD 9H]HQL PRVW MH VSXVW X] RVYMHCHQMD

RG .UXSH QD 9UEDVX GR .DUDQRYFD 3ULMDYH ]DLQWUHVRYDQLK JUDëDQD QD WHO L

7UDGLFLRQDOQL VYHaDQL NRQFHUW 9H]HQL PRVW o7+5(( 3,$126 21( $&&25',21p

8 RUJDQL]DFLML o0% 6NRSOMDN SURGXFWLRQp 1D SURJUDPX VX GMHOD GRPD`LK L VYMHWVNLK DXWRUD X L]YR_HQMX 0XKDPHGD %UDFH 6NRSOMDND 6DUDK 6NRSOMDN 6DQHOD 6HOLPRYL`D L *DEULHOH &DVWLOMR 0RGHUDWRU 0XKDPHG %UDFR 6NRSOMDN

5HYLMDOQL QRJRPHWQL VXVUHWL d9H]HQL PRVWo NDGHWD L YHWHUDQD

6WDGLRQ ). %RUDF

6YHaDQR RWYDUDQMH L]ORCEH o&9,-(7 , 5,-(.$p (QHVD 0XQGCL`D

.RRUGLQDWRUL 1HPDQMD -DQNRYL` +DULV ?HOL` L 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL`

1D SURVWRUX NRG &YLMH`H L VYLMH`D 6DILNDGL PH]DUD JURED 6DILNDGL

K

8] SULJRGDQ SURJUDP OHJHQGD R 6DILNDGL 0RGHUDWRU (QLVD 2VPDQaHYL` @XUL` KRU 6DILNDGD SMHVQLFL 6DILNDGL .RRUGLQDWRU $WLID 'XQD .LND

/KPKUVCTUVXQ \C NLWFUMC RTCXC K K\DLGINKEG

0LQLVWDUVWYR ]D L]EMHJOLFH L UDVHTHQD OLFD

$QUPG K *GTEGIQXKPG

5HSXEOLNH 6USVNH

6$9(= %$1-$/8A$1$ 8 >9('6.2-