MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ŠEHER BANJA LUKA
ŠEHER BANJA LUKA - Broj 44 - JULI-AUGUST - 2016. - MOTALA - GODINA VIII
Uvodnik Riječ urednika
JASNO LJETO I NEJASNA JESEN Poštovani čitaoci, dragi prijatelji Vjerujem, da ste se uspjeli odmoriti tokom proteklog ljeta, koje je bilo promjenljivo, što se vremena tiče, malo kiše malo sunca, a bilo je bogami u julu i augustu paklenih dana, pogotovu u popodnevnim satima, i mnogi, pa i ja sam, morali smo tražiti spas na obalama Vrbasa. Ni takve vremenske prilike nisu mogle spriječiti vrijedne članove našeg Saveza Banjalučana da se i ove godine angažuju u pripremi i realizaciji tradicionalnog «Vezenog mosta» pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da nam i ovogodišnja manifestacija uljepša ljeto i boravak u zavičaju. Uprkos velikim ekonomskim problemima, nedovoljnoj pomoći grada i pomenutim vremenskim prilikama, možemo biti ponosni na ostvarene rezultate, jer treba imati u vidu da je manifestacija održana uz stvarno ogromne poteškoće. Ipak, naša udruženja u Švedskoj su još jednom pokazala izuzetnu solidarnost i razumijevanje i svojom materijalnom podrškom omogućila da se sve planirane aktivnosti i obaveze ostvare na opšte zadovoljstvo. I ovogodišnji, trinaesti po redu, «Vezeni most» protekao je u svečanoj atmosferi, sa bogatim kulturnim i sportskim aktivnostima, održana je i zapažena tribina predstavnika lokalnih vlasti i građana Banjaluke, većinom izbjeglih i raseljenih širom svijeta. Raduje veliko učešće omladine i djece u sportskim takmičenjima, a vrijedno je spomenuti šahovski turnir, izložbu poznatog likovnog umjetnika Enesa Mundžića, prekrasan nastup dječje grupe “Roda”, svečano otvaranje u kojem su prisutne, svojim odličnim interpretacijama, oduševili američki gosti Muhamed Braco Skopljak, Gabrijella Castiljo, Sarah Skopljak i Sanel Selimović, te završnu večer Sevdaha u Hotelu Fortuna. Tamo je nastupilo mnogo poznatih banjalučkih pjevača, među njima treba istaći Maju Tatić, Ivanku Janjanin, Enesa i Emira Bašića, Željka Plamenca, Rusveta Makića, Nadira Garčevića, braću Jakupović, Orkestar RTV Sarajevo, Hor Banjalučanke, Svjetlanu Vidović, Samku Seferagić i druge. O tim i drugim događanjima puno više ćete pročitati u tekstovima naših saradnika. U našem gradu, kao uostalom u cijeloj domovini, burna je politička situacija. Premijer RS-a stalno zagovara razne referendume, pa je zakazan i jedan za 25. septembar sa kojim se složila, nažalost, i opozicija. Radi se o prijedlogu obilježavanja 9. januara kao Dana Republike Srpske, a pitanje na referendumu je: “ Da li ste zato da se 9. januar obilježava kao Dan Republike?“ Da li će referendum stvarno biti održan, za sada (u vrijeme pisanja ovog teksta i početka štampe ovog broja), velika je nedoumica i politički analitičari u BiH i regionu daju oprečna mišljenja. Milorad Dodik je uporan, uprkos protivljenju mnogih razumnih građana i političara i mnogih ambasadora u BiH i nedobijanju podrške od srbijanskog državnog vrha. Dokle će to ludilo u domovini trajati, vidjećemo. Šta će referendum donijeti na političkoj sceni? Postoje razne varijante, a ipak postoji mogućnost i zabrane, ako se na to odluči visoki predstavnik, Valentin Incko. Čekaju nas oktobarski lokalni izbori i zanimanje za njih u dijaspori je veoma slabašno. Ljudi su umorni od čestih izbora koji ništa do sada nisu promijenili na bolje. Na vlasti su dugo godina iste stranke i ista lica, a napretka nema. Ali naša građanska dužnost je da glasamo i već su mnogi od vas, koji ste se prijavili za glasanje, dobili na kućne adrese, poštom, glasačke listiće sa imenima kandidata. I, na kraju, da vas sve pozovem na 22. tradicionalni susret Banjalučana koji će se održati 22. oktobra u prelijepoj Motali! Dobro nam došli! Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Vaš urednik Mirsad Filipović
OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE
ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare
Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom
Adresa redakcije/Redaktionens adress
Zlatko Avdagić
Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com
Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović
Mirsad Filipović
Dopisnici/Korrespondenter
Urednik/Redaktor
Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)
Goran Mulahusić
Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA
Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić
List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina
Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju
Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka
Naslovna strana Tarik Berber
ŠEHER 2 BANJA LUKA
Sadržaj “Vezeni most 2016: Pozitivne emocije.............................................................4 “Vezeni most 2016: Od sporta do sevdaha.....................................................7 Tarik Berber: Slika kao ljepota i misao..............................................................10 Priča sa Vrbasa 2016.: Dajak kao način života................................................12 Kolumna: Motivi Vrbasa i aleja.....................................................................14 Kolumna: Dva dječaka..................................................................................16 Reportaža: Lopta ima oblik srca..................................................................18 Reportaža: Dan kao sjećanje i opomena....................................................20 Na putu za Damask (6): Grad iz hiljadu i jedne noći..................................22 Sjećanje: Srednje škole................................................................................24 Babije uho..................................................................................................26 Merhamet: Putevi dobrote........................................................................28 Kolaž..............................................................................................................30 Intervju: Adem Bajagilović...........................................................................32 In memoriam: Kemal Coco..........................................................................36 Izdaja..........................................................................................................38 In memoriam: Željko Kopanja.....................................................................40 Sjećanja: Izvor pjesme - Kulmahala........................................................42 Putopis: Putovanje Mjesečevim planinama............................................44 Iz lovačkog dnevnika austrougarskog oficira............................................46 Ferhadija: Zajedničko sjećanje....................................................................48 Jadranka: Pjesma ostaje..............................................................................49 Draganasgarden: Zlatne ruke Banje Luke..................................................50 Pokemon i kalimero......................................................................................52 NBV.............................................................................................................54 Poezija........................................................................................................56 Vicevi..............................................................................................................57
str.4
Pozitivne emocije
str.10
Slika kao ljepota i misao
s t r. 2 4
Srednje škole s t r: 4 0 In Memoriam:
Željko Kopanja ŠEHER 3
BANJA LUKA
POZITIVNE EMOCIJE Pripremili: Mirsad Filipović, Ismet Bekrić i Muhamed Kulenović Foto: Muharem Sitnica-Sića i Slobodan Rašić-Bobara
Svakog jula ovaj grad je ljepši, i bogatiji emocijama koje donosimo na obale svoje rijeke, u aleje svoga djetinjstva. Još jednom, »Oda radosti«, ali i sjete zbog toga što lišće u »gradu oid lišća« zna dobiti i tamnije odsjaje. Još jedan juli, banjalučki, još jedan susret Banjalučana u svome gradu, na obalama svoje rijeke, još jednom oživljena sjećanja i viđenja, još jedan – »Vezeni most«, satkan od stihova, nota, boja, čamaca, druženja. Još jednom »Oda radosti«, ali i sjete, zbog toga što lišće u »gradu od lišća« zna dobiti i tamnije odsjaje. Ipak, 13. susreti Banjalučana, u organizaciji Zajednice udruženja građana Banjaluke, otvoreni su 14. jula 2016. u prepunoj velikoj sali Kulturnog centra Banski dvor (Dom kulture), riječima dobrodošlice koje je u ime grada izrekla Jasna Brkić, zamjenica gradonačelnika Banjaluke: »Svaki put se radujemo kada se događa Vezeni most, svaki put je ovaj grad bogatiji i ljepši. Bogatiji pozitivnijm i lijepim emocijama koje donesete u svoj i naš grad.« U tom ozračju bile su i riječi predsjednika Organizacionog odbora »Vezenog mosta 2016.« Mesuda Mulaomerovića, koji je predstavljao i brojne sugrađane u svijetu,prije svega u Švedskoj, gdje ih je i najviše: »Naš cilj je da se ljudi upoznaju sa gradom i da mu pomognu koliko god možemo, pokazujući i kulturnim sadržajima da ŠEHER 4 BANJA LUKA
smo mi i dalje Banjalučani.« Cvjetovi sjećanja »Vezeni most« zapravo počinje na obalama Vrbasa u Gornjem Šeheru, gdje brojni Banjalučani cvjetove u vodi i stihove utkivaju u zajednička sjećanja na sugrađane čiji su životi ugasnuli u ratnim progonima i vihorima, i u prostranstvima svijeta u kojima su pokušavali da pronađu novi dom i bar djelić svoje slobode. »Željeli bismo da se te godine nikad više ne ponove, i da svako živi mirno i slobodno u svome gradu, i u svome srcu«, rekao je Atif Turčinhodžić, inicijator ovog uzvišenog odavanja počasti i međusobnih uvažavanja. »Zelena rijeka i cvjetovi u vrbaskim bistrinama naša su nadahnuća«, rekla je likovna umjetnica Sabaheta Hadžikadić koja je pročitala svoju pjesmu posvećenu baš ovom sjećanju. »Zapjevajmo banjalučki« naziv je jedne pjesme Kemala Coce kojem su također upućene riječi zahvalnosti za sve ono što je kao čovjek, novinar i pjesnik dao svome gradu. »Mi moramo razgovarati. /Ljudi koji ne razgovaraju / ne razu-
VEZENI MOST 2016. Predsjednik organizacionog odbora: Mesud Mulaomerović
miju jedni druge, / puni neke strepnje, / puni neke tuge… Razgovarajmo, / da bolje razumijemo / jedni druge, / u vremenu mira, / u svijetu bez tuge.« Pročitani su i ovi stihovi Mustafe Bajagilovića, iz njegove knjige »Budi mi utočište«. A Mustafa Bajagilović, kao i slikar Enes Mundžić, koji slika cvjetove rijeke, rođeni su upravo ovdje, na obalama Vrbasa. Na izvoru poezije »Osjećaj nostalgije teško je izbaciti iz duše, a najbolje to znaju oni koji su morali otići iz svoje domovine«, zapisale su banjalučke Nezavisne novine, obavještavajući o 13. susretu »Vezeni most«, koji je počeo 13. jula u dvorištu rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, na izvoru poezije, polaganjem cvijeća na njenu spomen-ploču i oživljavanjem sjećanja na pjesnikinju koja je baš tu, među cvjetovima i vrbaskim žuborima, svoja prva nadahnuća pretakala u stihove. »Vrbaska voda serdžade izatkala…« O Nasihinim gimnazijskim godinama, i učeničkim, i profesorskim, govorila je njena sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica i pedagoginja, a jedan od Nasihinih učenika, pjesnik Ismet Bekrić, sjetio se juna 1962. i mature kada su, proslavljajući završetak školovanja, svi učenici IV d razreda došli u Nasihinu bašču i tu se zadržali do duboko u noć, razgovarajući sa svojom omiljenom profesoricom maternjeg jezika i književnosti. Poetski omaž susretu i pjesnikinji priredili su i neki od dosadašnjih dobitnika nagrade za domete u poeziji za djecu »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«: Šimo Ešić, Enisa Osmančević Ćurić, Ranko Pavlović, Muhidin Šarić i Ismet Bekrić. U to se utkalo i sjećanje na nedavno preminulog pjesnika Kemala Cocu, koji je također dobio ovo značajno literarno priznanje, a do nasilnog odlaska iz svoga grada, u ljeto 1995. godine, stanovao je u
Tradicionalno pjesničko okupljanji u dvorištu porodice Kapidžić
ulici koja se ulijevala u ulicu u kojoj se nalazi Nasihina kuća, ulicu koja bi trebalo da dobije svoje pravo ime – ime pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić. U poetskom programu svoje stihove govorila je i pjesnikinja i prozaistka Vasvija Dedić Bačevac, koja je svoju prvu knjigu objavila u Banjaluci, u izdanju »Glasa«, a koja već više od dvadeset godina s porodicom živi u Švedskoj, poučujući našu djecu bosanski jezik. Vasvija je, inače, zastupljena i u »Svjetonicima«, svojevrsnoj antologiji/monografiji bh. pisaca koji žive i stvaraju u dijaspori. Snaga pjesničke riječi Literarni program iz pjesničkog ambijenta kraj Vrbasa preselio se zatim u vijećnicu Kulturnog centra Banski dvor (Dom kulture), gdje su uz nove brojeve magazina »Šeher Banjaluka« i 18. knjigu Banjalučkih žubora »Ostani tu«, predstavljene nove knjige banjalučkih autora: romani Ranka Risojevića – »Sestre i drugarice« i Edhema Trake – »Začarani krug«, objavljene u izdanju »Bosanske riječi« iz Tuzle, knjige priča »Ranka Pavlovića – »Karenjina i Vronski u zadimljenoj krčmi« (»Prometej«, Novi Sad), Asime Smajić Čošabić – »Hronika avenije Proudhon« (»Nova svjetlost«, Sarajevo) i Denisa Dželića – »Pulsiranje ljubavi« (»Planjax«, Tešanj) i zbirka pjesama Mustafe Bajagilovića »Budi mi utočište« ( »Bor«, Banjalučki žubori). Pjesnik Šimo Ešić predstavio je novo kolo svoga Knjigometra, u kojem su i dvije pjesničke zbirke Enise Osmančević Ćurić – »Pramčiok« i »Berite svoje snove«, te nove knjige u ediciji »Mali princ«: »Vragolije riječi« Muhidina Šarića i »Palčić Čitalčić« Ismeta Bekrića. »Manifestacija Vezeni most važna je za sve Banjalučane, od kojih mnogi dolaze iz drugih država, sa drugih kontinenata, jer
Legenda o Safikadi se obilježava svake godine ŠEHER 5
BANJA LUKA
VEZENI MOST 2016. Prijatno otkrovenje ovogodišnjeg Vezenog mosta: Gabrijela Kastiljo
Sabaheta Hadžikadić i Atif Turčinhodžić u Gornjem Šeheru
oni nisu zaboravili svoj grad«, istakao je Mirsad Filipović, promovirajući novi broj magazina »Šeher Banjaluka«, naglašavujići da su Banjalučani koji su otišli u Švedsku, i druge skandinavske zemlje, sačuvali i svoju zavičajnost, ali i pokazali svu širinu obrazovanja i duha što im je pomoglo da se uklope, integrišu u nove sredine. »Veče otvorenih stranica« uljepšano je i stihovima Enesa Kiševića, pjesnika i dramskog umjetnika, koji je ove godine za svoj bogati i originalni poetski opus za djecu dobio nagradu »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«. Kišević je nadahnuto govorio o snazi pjesničke riječi koja se kroz sve izazove i nedaće održala, i zablistala u još jasnijoj ljepoti. U Kiševićevom pjsničkom stvaralaštvu značajno mjesto zauzimaju i knjige za djecu, u kojima se, uz osluškivanje treptaja savremenog djetinjstva, pjesnik uvijek vraća i izvorima vlastitoga:
stvaralačkog. Sna o Cvijetu i Rijeci. Izložbu je otvorila likovna umjetnica koja takođe svoje boje sjećanja pronalazi u nijansama Vrbasa – Sabaheta Hadžikadić, a pjesnik Ismet Bekrić pročitao je svoju pjesmu posvećenu ovom tematskom ciklusu pjesnika boje i forme Enesa Mundžića: »Trepavice – kist, / a duša – lista, / boje Vrbas / što teče kroz nas. // U sebe gledat / i duši predat / najljepše boje - / sjećanje svoje…« Galerija Šeher bila je ovog ljeta stjecište umjetnika koji inspiracije pronalaze i u svome gradu, u sjećanjima i željama. Uz Sabahetu Hadžikadić i Ismeta Bekrića, bio je tu i muzički stvaralac prof. i kompozitor Muhamed Braco Skopljak koji je, zajedno sa gostima – Gabrielom Kastiljo, Sarah Skopljak i Sanelom Selimovićem, svome gradu i brojnim ljubiteljima muzike poklonio nezaboravno veče – svečani koncert »Three Pianos One Accordion« u velikoj Sali Kulturnoig centra Banski dvor (Dom kulture), u kojoj je nekad, toliko puta, dobijao zaslužene aplauze za svoje izvođenje. U ovaj sažeti izvještaj o kulturnim događanjima na Vezenom mostu 2016. možemo još uplesti i Skopljakove riječi, pod koje bi se, sigurni smo, potpisali svi oni koji su i ovog ljeta prelazili preko Vezenog mosta: »Osjećaj poslije ovog našeg nastupa bio je neopisiv. U ovoj dvorani nastupao sam stotine, stotine puta. Svirao sam ovdje i kao dijete, i kao učenik, i kao profesor. Nastupao sam samostalno i sa raznim horovima. Zbilja je divno ponovo se vratiti ovdje, i to poslije punih dvadeset godina. Mnogo sam uzbuđen i zaista mi je teško sva ta osjećanja preliti u nekoliko rečenica… Mi se moramo viđati. I dolaziti. I vraćati…« Kao što su se ovog jula vratili i mnogobrojni muzički stvaraoci, sevdalije, priređujući, kao krunu susreta, veče sevdaha banjalučkih legendi.
»Djetinjstvo je moje daleko, daleko… Ko zvijezde što blistaju i trepte – više ne znam da li je to san, ili sam stvarno nekad bio dijete.« San o Rijeci i Cvijetu San o zavičaju, o rijeci djetinjstva, ovog puta likovni, pretače u grafike i akvarele i slikar Enes Mundžić, koji je ovogodišnji kulturni program »Vezenog mosta« obogatio svojom izložbom, otvorenom u malom salonu Kulturnog centra Banski dvor (Dom kulture). U katalogu ovog izuzetnog predstavljanja slikara koji, svako ljeto, dolazi iz Švedske i boravi u svome Gornjem Šeheru, kraj svoje rijeke koju doživljava kao beskrajno, prozračno platno po kojem razlijeva i zgušnjava boje svoga sna, i životnog i
Oduševile svojim nastupom: Hor Banjalučanke 6 ŠEHER
BANJA LUKA
Poznati voditelj je opravdao visoka očekivanja: Enver Šadinlija
VEZENI MOST 2016. Orkestar RTV BiH se dobro snašao u skučenom prostoru
OD SPORTA DO SEVDAHA Osim kulturnih sadržaja, „Vezeni most 2016.” obilovao je i sportskim takmičenjima i razgovorima o suživotu, toleranciji i saradnji u svim oblastima života i stvaralaštva. A na kraju – veče koje se neće zaboraviti – veče sevdaha.
naca i Saveza Banjalučana u Švedskoj. Suđenje na turniru su korektno i autorativno vodili profesionalne sudije Momo Soprenić i Stevan Paštar, a najuspješnijim takmičarima svečano su dodijeljene nagrade uz osvježenje i ugodno druženje.
Mali nogomet, košarka, šah... Dijalog za budućnost I ovog jula, 14. i 15., održani su tradicionalni turniri u malom nogometu ,,Banjaluka u srcu” i basket-košarci - na igralištu OŠ „Milan Rakić” u Novoseliji natjecalo se 12 ekipa sa 48 igrača u 22 utakmice: 8 ekipa u malom nogometu i 4 ekipe u basket košarci. Najuspješnijim ekipama, za osvojeno I, II i III mjesto na oba turnira, predsjednik tamičarske komisije je na svečan način uručio nagrade. Tradicionalni šahovski open turnir „ Ahmet Ćejvan ” održan je 15. i 16. jula u organizaciji Šahovskog kluba „Ahmet Ćejvan” (u devet kola po Švajcarskom sistemu takmičenja - FIDE varijante uz kompjutersko parovanje sa pravilima igre ubrzanog šaha sa tempom 15 minuta po igraču za odigranu partiju).Turnir je bio nagradni, a privukao je 28 takmičara. Učešće na turniru je bilo bez kotizacije, a sredstva za održavanje turnira su obezbijeđena donacijom pojedi-
U Vijećnici KC Banski dvor 15. jula je održana tradicionalna tribina dijaspore - „DIJALOG ZA BUDUĆNOST“ uz teme: Vizija strategije izgradnje povjerenja za suživot, toleranciju i uvažavanje različitosti i ravnopravnosti u multikulturalnim zajednicama, i Vizija strategije učešća sugrađana iz dijaspore u razvojnom procesu Grada. Na razgovor su pozvani predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti grada i kandidati za gradonačelnika na predstojećim izborima. Nažalost, kandidati za gradonačelnika nisu došli jer se u to vrijeme održavala vanredna sjednica Skupštine RS na kojoj su morali prisustvovati. Razgovor na tribini koodinirali su: Admir Čavka, moderator, Jasna Brkić, zamjenica gradonačelnika, Mesud Mulaomerović, ŠEHER 7
BANJA LUKA
Predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti grada Banjaluke
predsjednik Organizacionog odbora i Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj. Nakon pozdravnih riječi moderatora Admira Čavke i uvodnih napomena o programskim ciljevima tribine, uz konstataciju da u razgovoru učestvuje 40 građana, Mesud Mulaomerović je u svom izlaganju naglasio neke odrednice i sa prošlogodišnje tribine, na osnovu kojih su i predložene teme razgovora, kao polazna oznova za razgovor na ovoj tribini. Zatim je pozvao prisutne da u razgovoru pruže svoj doprinos otklanjanju brojnih problema i barijera u pokretanja razvojnog procesa, te doprinesu izgradnji mirnog i boljeg života. U razgovoru su učestvovali predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti Grada: Budimir Balaban, predsjednik Skupštine grada, Jasna Brkić, zamjenik gradonačelnika, Ljubinka Dragojević, načelnica Odjeljenja za društvene djelatnosti, Radenko Komljenović, načelnik Odjeljenja za privredu, Zoran Novaković, načelnik Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i Verica Kunić, šef Odsjeka za razvoj i investicije. Svoj doprinos u razgoorima su dali i građani, među kojima i Edin i Aida Osmančević, Sabaheta Hadžikadić, Veselin Milinković, Emir Vižlin, Hazim Maglajlić, Salih Karabegović, Željko Ojdanić i dr. Razgovor je bio sadržajan i korektan, iako je bilo suprotnih stavova o pojedinim pitanjima, a dominirala su mišljenja: - da opstrukcije u izgradnji mira, ustanovljenog DMS, prim-
Oduševljena publika je na ovaj način nagradila banjalučke sevdalije 8 ŠEHER
BANJA LUKA
jerenog multietničkim i multikulturalnim zajednicama predstavljaju barijeru razvojnim procesima i pridruživanju evropskim integracijama, - da je krajnje vrijeme za donošenje sistemskih mjera i strategija za izgradnju dostojanstvenog mira zasnovanog na afirmaciji povjerenja u suživot i uvažavanja različitosti i ravnopravnosti, - da se implementacija ovih mjera i strategija provodi na odgovoran način na svim nivoima i institucijama od lokalne zajednice do državnih institucija, naročito u oblasti obrazovanja, kulture i sporta, - da je banjalučka dijaspora, po broju i stukturi, značajan razvojni resurs i potencijal koji u proteklom periodu nije na organizovan način uključivan u razvojni proces Grada, - da je krajnje vrijeme za donošenje sistemskih mjera i strategija uključivanja razvojnih resursa sugrađana u dijaspori u razvojne procese grada Banjaluke i šire regije, - da je krajnje vrijeme da se aerodrum u Banjaluci organizaciono osposobi i za putnički saobraćaj, jer će se na taj način znatno povećati prihod od turista i olakšati putovanja naših sugrađana u dijaspori, - da je neophodna veća podrška resornih gradskih institucija u
VEZENI MOST 2016. jačanju kapaciteta nevladinog sektora, naročito u partnerstu, pismima podrške, preporukama, participacijama, transparentnosti i sl., naročito kod učešća u projektima lokalnih zajednica, ministarstava, međunarodnih institucija,i dr., - da manifestacija „Vezeni most“ daje značajan doprinos afirmaciji povjerenja i izgradnji mira zasnovanog na toleranciji i uvažavanja različitosti, da je postala simbol povezivanja i prijateljstva i prepoznatljiva i izvan granica BiH, da je otvorena za sve građane i da je treba i dalje podržavati i tradicionalno održavati na primjerenom nivou. Veče sevdaha banjalučkih legendi Ovogodišnji susreti, koji su privukli velik broj sudionika i posjetilaca, završeni su na najljepši način – pjesmom; Veče sevdaha banjalučkih legendi održano je 15. jula u hotelu „Fortuna“ u organizaciji Udruženja „Sevdah Nort America“. Prekrasno zamišljen, dugo pripreman i izvanredno pripremljen sa svom potrebnom opremom za izvođenje i snimanje nezaboravnog muzičkog spektakla na terasama bazena hotela“Fortuna“, uz ogroman trud i značajna materijalna ulaganja, onemogućila je iznenadna kiša. Zbog toga je organizator bio prinuđen organizirati ovaj muzički događaj u restoranu hotela „Fortuna“, gdje je bilo mjesta za svega 300 osoba, tako da su brojni posjetioci stojeći po hodnicima i terasama restorana pratili program, a bilo je i dosta onih koji su se vratili. Koncert su otvorile „Banjalučanke“ uz muzičku pratnju orkestra RTV Sarajevo, a na koncertu je učestvovalo 30-tak banjalučkih muzičkih legendi koji su priredili izuzetnu atmosferu i štimung za druženje do ranog jutra. Ovaj muzički događaj, dugo najavljivan na društvenim mrežama, dokazao je da naši sugrađani kao i brojni građani BiH nose sevdah u srcima kao izuzetan način i mogućnost muzičkog izražavanja i osjećanja, što su na ovu jedinstvenu smotru donijeli i izvođači, i da je sevdah kulturna baština Bosanaca i Hercegovaca. Iako je koncert bio reduciran, zbog promjene mjesta izvođenja koncerta, ograničenog broja mjesta i nekorištenja ukupne pripremljene opreme, ovaj muzički događaj će ostati nezaboravan, jer se sa njega nosi oduševljenje izvođača i posjetilaca širom svijeta. Međutim, moramo se posebno zahvaliti inicijatoru Sakibu Jakupoviću i njegovim saradnicima i Udruženju „Sevdah Nort Amerca“,koji su uz ogromne aktivnosti i materijalne troškove, bez naknade, veoma uspješno organizovali ovo „Veče sevdaha banjalučkih legendi“. U znak zahvalnosti inicijatoru i njegovim saradnicima UO Zajednice dodijelio je Sakibu Jakupoviću PRIZNANJE „Vezeni most”, a organizaciji „Sevdah Nort Amerca“ dodijeljena je PLAKETA „Vezeni most”. Priznanje i plaketu svečano su uručili Mesud Mulaomerović, predsjednik Organizacionog odbora susreta „Vezeni most-2016” i Mirsad Filipović, predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj.
Šahovski turnir je veoma popularan među našim sugrađanima
Fudbal je oduvijek privlačio mlade učesnike
Rafting na brzacima Vrbasa Ovogodišnji „Vezeni most“ počeo je na obalama Vrbasa, u Gornjem Šeheru, a na Vrbasu je i završio - raftingom niz brzake i bukove, u kanjonima među najljepšim u svijetu. Rafting na Vrbasu je, inače, postao prava turistička atrakcija i ugodna rekreacija, po čemu je Banjaluka postala prepoznatljiva, naročito poslije održanog Svjetskog prvenstva u raftingu na Vrbasu. U želji da kroz manifestaciju „Vezeni most“ doprinesemo afirmaciji turističkog resursa „Vrbaskog kanjona“ i okolnih turističkih destinacija, održan je Nagradni rafting spust „Vezeni most“, 17. jula, u kojem su učestvovali najuspješniji učesnici tradicionalnog turnira „Banjaluka u srcu“ i članovi Organizacionog odbora. Učesnici su prvo posjetili likovnu koloniju u Krupi na Vrbasu i obišli kanjon rijeke Krupe sa prekrasnim slapovima i restauriranim vodenicama, a zatim su se u rafting čamcima spustili vrbaskim kanjonom od Krupe do Novoselije, uz nadzor i odgovorno vođenje instruktora Nemanje Jankovića i Harisa Đelića. I, na kraju, recimo još da za izuzetno zalaganje treba pohvaliti: Mesuda Mulaomerovića, predsjednika Organizacionog odbora, Veselina Milinkovića, potpredsjednika Organizacionog Odbora, Muhameda Paladu Ibrahimbegovića, predsjednika Takmičarske komisije i najstarijeg aktivistu, Elmira Mujčića, Narcisa Hadžiselimovića, Nevenku Rodić, Zorana Vukoju, Hazima Maglajlića, Sakiba Jakupovića, Eminu Karabegović, Ismeta Bekrića, Bebu Kapidžić, Enisu Osmančević-Ćurić, Bracu Skopljaka, Atifa Turčinhodžića, Aliju Sarača, Slobodana Radulja, Envera Kučukovića-Tendera, Admira Čavku, zapravo brojne Banjalučane koji su i ovog jula bili dio našeg najljepšeg mosta.
Učesnici raftinga uživaju u ljepotama Vrbasa ŠEHER 9
BANJA LUKA
SLIKA KAO LJE Razgovarao: Mirsad Filipović Poštovani Tarik, možete li se ukratko predstaviti našim čitaocima? Pozdrav svima i hvala vam na ovoj prelijepoj mogućnosti! Zovem se Tarik Berber, rođen sam u Banjaluci (na Paprikovcu!), studirao sam slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Firenci. Prije pet godina sam se preselio u London, tako da sad tamo živim i radim. Kako i kada ste se počeli baviti slikarstvom? Rodio sam se u jednoj, kako bi se to reklo, umjetničkoj familiji, tako da se, iskreno rečeno, i ne sjećam kad sam tačno počeo, kao da sam uvijek slikao, to jest crtao. Vjerovatno postoji jedan precizni momenat, a možda i više nego jedan, gdje se sve to na jedan prirodni način zajedno uklopilo. Kakav su uticaj u Vašem napredovanju imali vaš otac Omer i amidža Mersad? Omer je bio moj prvi profesor i mentor, mislim, od njega sam naučio abecedu. I to kako se navlači platno, pripremaju boje i mnoge druge stvari tehničke naravi. Naravno, prenio mi je tu iskrenu ljubav prema slikarstvu i čitavoj umjetnosti. Dan-danas još uvijek razgovaramo o slikama i filozofijama, dok je Mersad bio više jedna figura vanrednog profesora, vidio sam ga više kao Durer-a ili Goyu, i kao oni, amidža mi je pomogao da shvatim u kojem pravcu treba da idem svojim radom. Imao sam prilike posjetiti neke od najznačajnih muzeja u Evropi, Louvre u Parizu, Prado u Madridu, Uffizi u Firenci....Sigurno ste i Vi bili tamo. Meni kao laiku je doba renesanse i tadašnjih velikih umjetnika nekako najljepše. Koji je pravac za Vas najznačajniji i koji Vam je umjetnik, ili više njih, najbliži srcu i Vašem poimanju slikarstva? Primijetio sam, dok prolazi vrijeme i starim, da i moj rad evolvira, tako se mijenjaju i umjetnici koji me interesuju. Neki ostanu uz mene, a neki se izgube. Jedan od onih koji me prati već puno godina je Anselm Kiefer, njegov rad je konstantna inspiracije. Antonello da Messina je veliki slikar kojeg sam poznavao, ali tek ovog proljeća sam se iskreno zaljubio u njegovo djelo, čak sam bio nedavno na Siciliji da vidim neke njegove radove iz prve ruke. On je jedno ogromno pozitivno otkriće i njegovi posljednji radovi su veliko nadahnuće i velika inspiracija za mene. Vi ste savremeni mladi daroviti umjetnik koji ima stvarno jedan osebujan i izražajan stil. Možete li nam iz jedne stručne perspektive pobliže objasniti kojem umjetničkom pravcu pripadate, kojim tehnikama vladate, šta je to specifično za Vašu umjetnost? U zadnjih dvadesetak godina u kontemporanoj umjetnosti stvari su dosta degenerirale. Pokušava se dati jedan razuman red u sve to, ali kustosima i historičarima umjetnosti i ne ide baš to tako od ruke. Ja se bavim figurativnim slikarstvom, znači vjerujem da platno, pigment, uljena boja i ljudska figura mogu još inspirisati filozofiju, opisati ljepotu i svijet. Inspirisano slikarstvo, slikarstvo tehničke i emotivne istrage će ostati uz nas jos mnogo stoljeća, dok će se neke moderne tendencije istopiti i jednostvano nestati, čak ćemo se i smijati tom nekom čudnom vremenu u kojem smo živjeli, kao što se sad čudimo frizurama iz osamdesetih!
Tarik Berber, slikar iz čuvene banjalučke umj koji već pet godina živi i stvara u Londonu, sv likovne umjetnosti, govori za čitaoce našeg ma prvim crtežima, o školovanju u Italiji, o svojim izložbama, o planovima i – o utakmicama ”na banjalučkom Parkiću. ”Ja se bavim figurativnim slikarstvom, znači pigment, uljana boja, mogu još inspirisati filo potu i svijet.”
EPOTA I MISAO
jetničke porodice, vjetskom centru agazina o svojim m uzorima i a male” u
vjerujem da platno, ozofiju, opisati lje-
Gdje ste sve izlagali Vaše radove, u kojim galerijama? Dok sam još pohađao treću godinu Akademije u Firenci počeo sam raditi sa jednom od najboljih talijanskih galerija i zahvaljujući njima vidjeli su moj rad od Milana do Rima tj. u cijeloj Italiji. Imao sam personalnih izložbi i pobijedio sam na nekim takmičenjima i osvojio dosta nagrada, a što je najvažnije imao sam pristup prelijepom ateljeu i neograničenom slikarskom materijalu što je u tom studenskom kreativnom periodu za mene bilo najvažnije. Živjeti u Firenci u tim ranim godinama, dok si još student, fantastično je, ali čim se malo sazrije i napreduje, Firenca postane malo tjesna. Iskreno rečeno, ja sam htio jedan novi izazov, i to sam našao prvo u Berlinu, pa evo sad u Londonu. Prošle godine sam imao devet izložbi u Velikoj Briatni, Sloveniji i BiH. U Londonu sam izlagao u Albemarle Gallery, ArtMoorhouse, Darren Baker Gallery, i evo od ove godine surađujem aktivno sa Albemarle Galerijom i radim na novoj izložbi. Kako nastaju Vaša djela? Inspirativno, planski ili spontano. Ili od svega pomalo? Ja uvijek krenem sa jednom jakom početnom idejom i dok tu ideju, taj koncept, obrađujem, samo slikarstvo me vodi u raznim mogućim direkcijama i novim otkrićima. Ponekad se i zaluta i otkriju neke nove neočekivane stvari. Ponekad se mjesecima lupa glavom u zid, i nisi ni svjestan kako i koliko griješiš. Slikarstvu se čovjek mora posvetiti sa sto posto vremena, ne smije se nikad sjediti na stolici i čekati inspiraciju! Mora se raditi minimalno osam sati na dan da bi se usavršila personalna tehnika za tu novu ideju, da se obradi ta nova ideja i da budeš siguran da nisi ostavio nikakav dijamant iza sebe. Dobili ste mnogo pohvalnih i interesantnih kritika od vrhunskih poznavalaca likovne umjetnosti. Možete nam posebno izdvojiti neku koja najbliže ocrtava Vaš rad i vašu kreativnost? Na Akademiji u Firenci studirao sam historiju slikarstva i moderne umjetnosti na knjigama Edward Lucie Smith-a, to je jedan od osnivača te nove kritike umjetnosti, pogotovo se bavio slikarstvom u vremenima (’80 -‘90) kad su svi mislili da je slikarstvo gotova stvar. Upozano sam Edwarda u Londonu, i imao sam jedan intervju s njim. On je napisao prezentaciju za moj katalog od prošle godine. To je katalog čitavog mog engleskog perioda, tako da je to bio jedan dosta važan momenat u mojoj karijeri, a naša suradnja se još uvijek nastavlja. Živite u jednom od najvećih gradova na svi-
jetu. London je veliko kulturno, sportsko, obrazovno i političko središte u Evropi. Cijela naša domovina sa svojim stanovništvom (BiH) bi mogla biti jedno veliko predgrađe Londona. Kako je živjeti u takvoj sredini? London je bio veliki i važan psihološki iskorak za mene, iskreno, nije bilo jednostavno, kako ja to uobičavam reći: moja druga dijaspora, ali čovjek se potrudi, stisne zube i ide dalje. Najbolji svjetski slikari hoće, metaforično rečeno, da osvoje London i da se dokažu, tako da je, s jedne strane, London postao veliki centar za ideje i pun je interesantnih slikara i inspiracije, a s druge strane to je ipak jedna opaka konkurencij u kojoj se treba preživjeti…slikarstvo je jedan jako opasan posao! :) Školovali ste se u Italiji, živite i radite u Engleskoj, rođeni ste u Banjaluci. Kako ide sa komuniciranjem. Koji jezik najviše upotrebljavate u svakodnevnoj komunikaciji, poslovno, u porodici, kada ste sa prijateljima? Još uvijek studiram sve te jezike i plus njemački, najviše preko knjiga, dok sam u Bosni i Hrvatskoj nastojim da čitam na našem jeziku, da bih obnovio rječnik i duh jezika, tako isto i kad sam u Italiji ili Velikoj Britaniji. Ima tu konfuzije i nije jednostavno, ali je i sve jako interesantno i izazovno. Vaš amidža Saud je igrao odlično fudbal, bio je stvarno veliki talent, i Omer je znao odigrati dobre utakmice u našem Parkiću, a mnogi ne znaju da je i Mersad volio fudbal. Ima li Tarik imalo od njihovog fudbalskog gena? Igrao sam u Italiji dosta fudbala… pa, nisam baš tako bio loš, igrao sam kao osmica, centralni dio igrališta, dobar dribling, ne perfektan, ali dvatri štosa sam i ja znao odigrati, vezni igrač. Dobro sam baratao prostorom zato što je stari arhitekta, a znao sam s uspjehom opucati i izvana. Svi smo mi bili fenomeni kad se sjećamo starih utakmica. Daljni planovi u narednom periodu? Radim na novoj seriji slika i na novoj izložbi, korak po korak ide se naprijed, svako hrani svog demona. Na kraju bih vam se zahvalio na ugodnom razgovoru za naš magazin i u ime redakcije i svoje osobno poželio mnogo uspjeha na privatnom i poslovnom planu i naravno još mnogo samostalnih izložbi. Hvala i vama na ugodnom razgovoru i ustupljenom prostoru, a čitaocima Šehera puno lijepih pozdrava iz Londona.
Ni oluja nije spriječila hrabre dajaklije da savladaju vrbaske bukove i sedre - Prvi Andrej Zamola, ali – svi su zapravo pobjednici – Novo ime među juniorima: Tajma Kršlak, unukinja čuvenog čamdžije Ibrahima, Krleta.
DAJAK KAO NAČIN ŽIVOTA „...Orkanski vjetar, kiša i grmljavina pred početak trke seniora, mi posmatrači se razbježali i potražili zaklon, a dajaklije na otvorenom, između vode i neba tek kreću uz Vrbas, a šta reći za djevojčice i dječake u špicu...“ Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ Ovim riječima je banjalučki fotograf Luka Ban na društvenim mrežama „odslikao“ početak ovogodišnje trke vrbaskih dajak čamaca. “Negdje na pola staze toliko bio jak vjetar da je čamce u jednom trenutku bukvalno `držao` u mjestu, džabe što smo radili više `šupova` nego što bi trebalo, pa čak se pribojavali da nas vjetar ne `odnese` u Vrbas, ali na kraju svi smo završili trku“, riječi su većine dajakaša, koji ustvrdiše da su „vozili i po kiši, i po suncu, pa i zimi, ali ovo još nismo doživjeli“. I trebalo je pri ovakvim vremenskim (ne)prilikama uložiti puno truda, snage, volje i želje da se odveze trka; start na Abaciji, Zeleni most, do Mlinova, spuštanje do Halila, okretanje, i ponovo Abacija. Iako su i „posmatrači bježali i tražili zaklon“, što zapisa Luka Ban, podrška dajakašima nije izostala: brojni su Banjalučani 24. jula došli na vrbaske obale –vjerovatno, svako imao svoga favorita, ali su na kraju svi navijali za sve... Titulu najboljeg i ove godine osvojio je Andrej Zamolo, drugo mjesto zauzeo je NeboŠEHER 12 BANJA LUKA
jša Tadić, dok je trećeplasirani bio Dragan Babić. Zamolo je šampionski „prsten“ osvojio po 19.put, dok je u kategoriji juniora pobijedio petnaestogodišnji Filip Blagojević. „Za pobjedu u trci najvažnije su dobra tehnika, dobra pozicija i fizička priprema. Nisam očekivao da ću ponovo pobijediti, ali sam nakon prošlogodišnje trke i pobjede redovno trenirao tokom čitave godine. Pa i kada
je vodostaj Vrbasa bio visok, što je predstavljalo problem“, kazao je Blagojević. Ovaj mladi Banjalučanin prošle godine(2015. op.aut) upisao se u Dajak klub, počeo učiti vještinu vožnje čamca i 15 dana nakon što toga, pobijedio u trci juniora: “U početku je bilo malo teže, trebalo je upornosti, volje i truda da se nauče osnovne tehnike vožnje, ispadao sam i čamca, ali eto na kraju se is-
Priča sa Vrbasa 2016. platilo.Od malena sam na Vrbasu, i prije nego što sam počeo da vozim čamac,sa prijateljima sam se niz Vrbas spuštao na gumi…”. Filip je imao i sve pohvale za jedinu takmičarku -Tajmu Kršlak: “Tajma je jedna od rijetkih djevojaka koja vozi čamac, pokazala je da joj nije problem takmičiti se sa muškarcima.” Tajma Kršlak nastupila je u juniorskoj konkurenciji, imala je veliku podršku posjetilaca. S posebnom pažnjom njenu vožnju pratili su otac Haris i djed Ibrahim. Otac Haris, i ove godine učestvovao u trci veterana i seniorskoj trci. Ibrahima Kršlaka-Krleta Banjalučani se sjećaju kao jednog od višestrukih pobjednika u trkama vrbaskih dajak čamaca. Naravno, Tajma je nagrađena i specijalnim priznanjem - diplomom. U trci veterana prvo mjesto i ove godine osvojio je Zlatko Hači-Kivač.Trku vrbaskih dajak čamaca, koja je održana u sklopu manifestacije „Ljeto na Vrbasu“, pratio je i kolega Aleksandar Vranješ, oficijelni spiker i voditelj programa-profesionalno je 'odradio posao', pa su posjetioci i takmičari u svakom trenutku imali pravovremene informacije. „Za nekoga ko ne zna šta su Vrbas i čamci , ovo možda predstavlja samo jedno atraktivno takmičenje... Ali za nas Banjalučane i Vrbaslije ovo je finale Olimpijskih igara“, riječi su Jasmina Zemića, jednog od istinskih zaljubljenika u Vrbas i vrbaske dajak čamce. I ove godine Jasmin je učestovao u trci veterana, a njegove riječi „prikazuju“ i dokazuju koliko Banjalučani vole svoju rijeku, čuvaju tradiciju vrbaskih dajak čamaca. Bez Vrbasa, čamaca, trke i druženja i ove godine nije mogao ni Bilko Kačar, takođe jedna od dugogodišnjih učesnika i pobjednika. Prije početka seniorske trke, u kojoj je zauzeo peto mjesto, poručio je da je „zbog onoga nekada sada ovdje, a kada odem u penziju onda ću tek trenirati, to sam rekao i ovim momcima ovdje, oni su velika inspiracija“. Mora se naglasiti da su veliki doprinos i u organizaciji trka ponovo dali članovi Dajak kluba Banja Luka: osim što su obavljalji tehnički dio posla - sudije, kontrolori takmičenja, za učesnike koji nisu imali svoj čamac osigurali su klupske čamce, još jednom pokazali da su vjerni i istinski čuvari ove banjalučke tradicije.U trenutku dok nastaju ovi redovi, momci iz Dajak kluba uveliko pripremaju još jednu manifestaciju koja će se na Vrbasu održati po drugi put - Red Bull Dajak 2016, a u planu je održavanje tradicionalni promotivnih vožnji, kao i dajakaški ultramaraton u dužini od 14 kilometara , koji se vozi o od sjedišta kluba u Boriku do kanjona Tijesno, i nazad. A momci, naravno i djevojke, koji su ove godine učestvovali na trkama vrbaskih dajak čamaca, još jednom su pokazali istinsku predanost i ljubav prema Vrbasu, čamcima , Banjoj Luci...Jer, vrbaski dajak čamac nije samo suvenir ili simbol grada, on je i način života u Banjoj Luci... Š E H E R 13
BANJA LUKA
Slobodan Rašić-Bobara, banjalučki fotograf i umjetnik
MOTIVI VRBASA I ALEJA
Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ ŠEHER 14 BANJA LUKA
Banjalučani, ali i drugi ljubitelji fotografije i umjetnosti, imali su tokom avgusta priliku da se u dvorištu kuće porodice Ćejvan prepuste čarima izložbe fotografija Slobodana Rašića-Bobare. Na više od 270 fotografija, raznih formata, instalacija i tehnika, dominiraju tri teme motivi Vrbasa i vrbaskog dajak čamca, banjalučki grafiti i banjalučke aleje. - Čamac je način života, to nije simbol, nije suvenir, on se živi. Čamac je upravo napravljen da se uživa, i mislim da je zadovoljstvo fotografisati i uživati u tom čamcu kao motivu.Niz godina pratim sve što
Kolumna
„Čamci su na vezu. Jutros, svi su na broju. Uljuljkani međ' valima rijeke od snova...“
je vezano za čamac, nadopunjavam, a uvijek se još nešto dešava na rijeci... Vrbas je rijeka snova, svima nama nešto donosi, pijemo tu vodu, uživamo u toj vodi, čak nas nekada i hrani, odemo, lovimo ribu ispričao je Slobodan Rašić, naš sugrađanin koji više od trideset godina bilježi i „uličnu umjetnost“, neumorno „slika“ banjalučke grafite. „Na ovoj izložbi predstavio sam hronologiju banjalučkih grafita...Oni su se pokrenuli, nisu više samo puka škrabotina na zidu, već je to i slika, umjetničko djelo...“. Iako je fotografija, i sve što ona sadrži , glavni Rašićev umjetnički izražaj, on se više od deset bavi i pisanjem; neke od njegovih novinarsko-književnih uradaka imali smo prilike pročitati i na stranicama ovog magazina, a objavljivao je i drugim časopisima, novinama i publikacijama.Da li se radi o kratkim pričama, crtici, reportaži ili zabilješci, odnosno „legendi“ kojom ilustruje fotografije,Rašić je ovdje inspirisan gradom, Vrbasom, vrbaskim dajak čamcima. ...Čamci su na vezu. Jutros, svi su na broju. Uljuljkani međ' valima rijeke snova. Čekaju dajaklije i njihove pratilje da krenu u novu avan-
turu novog dana uz i niz rijeku Vrbas. Juče, prekjuče, ili možda prošle sezone, neko je zaboravio na „dajak“ „Bezimeni“ i on se okrenuo, potamnio od vremena, nemoćan da brodi maticom. Čuje i prvi „šup“ u vodi, „štica“ o sedru, i „dajak“ mirno kliznu u brzak. Započe prva vožnja do dalekih obala kod „Alibabe“....zapisao je u priči „Jutro na obali“.Ako bi se dalje prelistavale stranice koje je ispisao, mogu se pronaći i ovi redovi: ...“Ljeto je. Čamci su već u vodi. Sezona samo što nije ... . Još da „neki“ uporni piturin koji put, bijelom ili plavo bojom, premaže i tom svjetlinom ukrasi daske ovog, cvijetom perunike ukotvljenog Vrbaskog čamca zvanog Dajak ispred ulaza u „Staklenac“, pa, da uz „espresso“, po ko zna koji put, započne priča o dajačenju, „špicu“, ribama srebrenim...S obzirom da se na izložbi predstavio i fotografijama banjalučkih grafita, evo i njegovog pisanog „razmišljanja“ kroz tekst „Vizuelna dimenzija“: „....Zidno slikarstvo? Podkultura? Šta je pisac htio da kaže? Crtanje? Škrabanje? Izražajno sredstvo? Kreda? Ilegalci? Zidovi govore? Vizuelna dimenzija? Podzemna „tradicija“? Auto lak? Politika? Duhovna pobuna? Novi pogledi? Umjetnost ? Andergraund? Socijalni milje? Ulična pobuna? Novi svijet? Na ulicama grada „Bendželaja“, osvanu svaki dan novi i novi i onaj „ružni“grafit...“ Slobodan Rašić-Bobara fotografijom se bavi više od četrdeset godina.Član je Udruženja likovnih i primijenjenih umjetnika Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH-a). Priredio je više samostalnih izložbi, kako u Banjoj Luci, tako i širom BIH.Radio je i kao fotograf i fotorepoter u mnogim novinama i magazinama: objavljivao u zagrebačkom omladinskom listu „Polet“, riječkom omladinskom listu „Val“. Njegove fotografije obavljivane su i na stranicama omladinske štampe u BIH –„Naši dani“, „Valter“. Sarađvao u „Glasu“, bio član redakcije banjalučkog omladinskog lista „Prelom“, gdje je obavljao i dužnost urednika fotografije.Dugogodišnji saradnik izdanja zagrebačke novinske kuće „Vjesnik“, značajan broj fotografija objavio i u „Večernjem listu“,uspješno sarađujući sa pokojnim kolegom novinarom Slavko Podgorelcem, dugogodišnjim dopisnikom ovoga lista iz Banje Luke.Bio urednik fotografije u banjalučkom magazinu „Novi prelom“, fotografije objavljivao i u magazinu „Slobodna Bosna“, magazinu „Dani“. Radio kao fotoreporter i urednik fotografije u magazinu „Reporter“, a ostvario saradnju i sa drugim novinama i magazinima u BiH.Trenutno sarađuje sa jednim brojem printanih medija, a angažovan i kao fotoreporter i fotograf pojedinih foto-agencija.Dobitnik je i nagrada za fotografiju.Bogato znanje i iskustvo kao nastavnik fotografije prenosi na mlade generacije. Š E H E R 15
BANJA LUKA
Foto: Goran Mulahusić
DVA DJEČAKA Piše: Radmila Karlaš Bila jednom dva dječaka. Rasli su uporedo, mada svaki u svojoj porodici. Bilo je to vrijeme kada su djeca bila sretna. Roditelji su išli u fabrike, malo ko na njive, i svijet je bio dobar. Svakog Prvog u mjesecu tate i mame su primali plate, dječije doplatke, regrese i još mnogo toga što dva dječaka nisu mogla da razumiju, ali su itekako osjećali. Oba dječaka su se igrali, svaki u svom dvorištu. Obojica očeva su podigli krasne beskamatne kredite da urede kuću, kupe namještaj i naprave solidne garaže. Mame su ponosno pokazivale drugaricama nove fasade. Ali, nisu bile sretne. Tate nisu obraćali pažnju, ali dječaci jesu. Vukli su mame za suknje, gledajući ih odozdo. Ali, mame još nisu pronašle okvir za svoje nezadovoljstvo, a do tada, neka djeca rastu. I njih dvojica su rasli. Grad je tad bio šarolik i veseo. I zahtjevan. Nisi mogao nekom tek tako da odalamiš ćušku, podapneš stupicu i da se nakon toga ceriš, a da te drugi tapšu. To tada nije prolazilo ili, kako bi se to sad reklo, nije bilo inn. Morao si da vrijediš, da braniš slabije, radiš za džeparac i da nikad nikog ne gledaš s visoka. Nije da ovi dječaci nisu vrijedili, ali su nekako bili rubni. Poslije se neko dosjetio da za takve kao što su oni skuje kovanicu, "Nit' smrdi, nit' miriše." Ali, to je bilo poslije. Kao što rekosmo, mame su bile sve nezadovoljnije, a tate sve veseliji. Mame nisu stajale sučelice tatama, ustrajavajući na sebi i svojim pravima, već su hulile na svijet. Bog tih godina nije bio u modi. Zamjensko mjesto zauzeli su vozači autobusa, smetljari, službenice na šalterima, dimjačari, komšije, radne kolege i kolegice. Tate nisu obraćali pažnju, ali, kao što rekosmo, dječaci jesu. Mame su bile ljute. Obe su istovremneo čule da tate tamo s nekima. ŠEHER 16 BANJA LUKA
- A lijepo sam mu govorila da napravimo visoku ogradu oko kuće. Ne možeš nikom vjerovati - rekla je jedna mama drugarici, uporedo kad se i druga mama požalila svojoj. - Nikada im nisu vjerovale, dosjetile su se. Već nakon prvog izlaska, čule su za neke zamjenske mahaluše. Računale su da će to proći, kao sezonski grip. Naročito kad se udaju. Ali, nije prošlo. Tačnije, tad je tek počelo. - Pusti, bitno je da ti donosi novčanik. Ono u gaćama nije sapun da se potroši - rekle su svakoj ponaosob neke stare žene, kakvih uvijek ima za te prilike, očito iskusne. A ti njihovi sapuni nisu se zaista mogli potrošiti, ma koliko ih oni koristiili. Mame su bile namrštene i bijesne. Samo kad saznaju koje su, kose će im počupati. Tate su se pravili nevješti, prevrtali očima i čekali prvu priliku da šmugnu u kafanu. Dječaci su usvojili obrazac. Mamin. Bili su njihovi mali muškarci. Te godine, kada su pošli u osmoljetku, napokon su se sreli. Dva brata rođena ne bi više ličila do njih dvojica. Sreći nije bilo kraja, kao ni njihovoj podozrivosti. Svijet je bio opasno mjesto sa lošim komšijama, dimnjačarima, trgovcima, smetljarima i tako redom. Kako podozrivost tad nije bila pretjerano u modi, ostajali su usamljeni. Ali, imali su jedan drugog. Rasli su nezaustavljivo, ali opet nekako s ruba. Nešto je falilo. Mamama je odavno falilo štošta. Dobile su uzdužne bore, a tanke usne su postale potpuno beskrvne. Tate su uglavnom odvraćali pogled. A onda se desilo. Mame su prve primijetile da im svijet sve više postaje po volji. Tate su još veselo podcikivali, idući uveče sa društvom iz kafane. Nisu obraćali pažnju na poglede, gurkanja i zatvaranje kapija. Ali, mame jesu. Nepovjerenje se poput epidemije proširilo Gradom i one više nisu bile izolovane u svojim malim svjetovima. Naprotiv, okolni svijet je postao blisko mjesto. Dječaci su istovremeno primijetili da se sve bolje osjećaju u okruženju. Sad su se svuda osjećali kao kod kuće. I učinili su najnormalniju stvar na svijetu. Prvi su bacili kamen. Svaki iz svog ugla, meta je bila ista. Usred sride su pogodili petokraku na kapi narodnog heroja, po kojem se zvala njihova osmoljetka. Mame su im tapšale i stajale u redu za večernje novine. Još
Kolumna jedna zavjera, čitale su slavodobitno. Kako se neko tome može čuditi, stezale su svoje tanke usne. Nije li to ono što one govore cijeli život. Nikom ne možeš vjerovati. Hvala bogu da su doživjele, pa neka im sad neko kaže da nisu u pravu. Prvi put je i nevjera njihovih muževa poslužila svrsi. U tako nevjernom svijetu gdje ti je prvi komšija radio o glavi i unazad i unaprijed, a pogotovo sad, jedan sapun manje više. Svi su prevareni, nisu samo one crne ovce. Sav vihor mržnje, bijesa, čak i očaj uslijed pogleda na usahle grudi i mlitavu stražnjicu dobio je viši smisao, utopivši se u institucionalni okvir. Mame su napokon sijale od mržnje. Njihovi dječaci, takođe. "Smeće, podlaci, idioti, guje u njedrima, lešinari, orlušine," kliktale su na sav glas. Bilo je opijajuće izreći to na sav glas na ulici sa uzdignutom pesnicom. Muževi su ih samo bijelo posmatrali, ali kada su počele da sklanjaju neke slike sa zidova, bilo im je dosta. - Tog špijuna, masona, hrvatoulizicu, vatikansku mulu, srbomrzitelja, tamničara naroda i izroda nećeš držati na zidu - uzviknula je jedna. Tata je otišao u kafanu i napio se. Druga mama je sliku jednostavno pocijepala i naložila. - Čuj, tražiš da ti zaista vratim sliku onog četničko velikosrpskog, imperatorski nastrojenog, po nas Hrvate ubistvenog projektanta hegemonije proklete Jugoslavije. Pri tom kurvara, koji je svojim primjerom jeba sve žene. - Tu je morala da stane, jer se upljuvala. I ovaj tata je zbrisao u kafanu. Istovremeno, jedan od dječaka ganuto je gledao fotografiju maminog tate, iznesenu napokon na svjetlo dana, kako je rekla. Pokazao ju je drugu. Uzbuđenje je prevazišlo ono kada su listali izlizane strane časopisa sa fotosima golih žena. Drugi dječak je takođe imao sličnu fotografiju iz maminog arhiva. Uniforma je bila nešto drugačija, ali su razlike bile zanemarljive. To veče, sretni što su sličniji do što su ikad i sanjali, crnim su sprejem prefarbali petokraku na još jednom spomeniku. A onda je zapucalo. Mame su rekle, Na ovo smo čekale. U boj! Tate su se napravile da nisu čule ovo podcikivanje, pa su se uputili ka prvoj kafani. Za razliku od njih, dječaci su imali izoštren sluh. Odmah su se digli na oružje. Pravi pravcati šok je uslijedio kada ih je neki usukani razdvojio. - Kud ste vi krenuli, a!? - izdreljio se. - Kako kud, još pitaš? Po topolama i ravnim gorama, a za boj spremni smo mi. - Ti tamo, a ti vamo! - Usukani je bio neumoljiv. - Aaa, ne može, mi smo u ovom zajedno. - Da dokažu, dječaci su isprepleli prste. - Zajedno? - Usukani se latio stomaka da mu održi ravnotežu, jer se počeo smijati kao Ivan Grozni po predanjima, uoči egzekucija koja je osobito ljubio. - Jedan razlog mi bar recite - zagrmio je. - Josip Broz, ološ skroz. - Ponosno su podigli glave i nabili kape na oči, tačnije, jedan šubaru sa kosturkom, a drugi kapicu sa slovom U. - Divi ljepotana. - Usukani se sad potpuno tresao od smijeha. Dječaci su nijemo zijali očima, ne pokazujući namjeru da razdvoje svoje ručice. - Nema šanse! - rekao je Usukani kad se napokon prestao smijati i očima dao znak rmpalijama. Razdvajanje prstića išlo je teže do što je mislio. - Ti ideš ovamo, a ti tamo! Razdvojeni dječaci su ciknuli kao ljute guje. - Nećemo, ne činite nam to! Razdvajali su nas 50 godina, dosta je! Usukani se nagnuo prema prvom dječaku, kojem se šubara opasno zaljuljala na glavi. - Slušaj mali! Ako ćete obojica namah ginuti, ko će nama biti partner, a? - Partner?! - Dječak nije ništa razumio. - Ali, mi smo partneri. Oba mrzimo ljude, pse, mačke i partizane! - Vidim da ne kapiraš. Zajedno ćete izgurati i ovo, ali sa dvije strane cijevi. - Kakvih cijevi? - Nije valjda kanalizacionih? Mada, kad bolje razmislim... Dugih, kratkih, ima ih tovar. Malo ćete pripucati... - Ali, mi smo trenirali zajedno. Imamo isti potez na obaraču, a i stisak drške noža. Isti nam je DNA. - Odlično. Kakvi ste u obijanju brava, trgovini, pregovorima oko crnog tržišta, zemljišnom knjiženju? Dječak skreće pogled.
- E moj brajko. Lako je mrziti, to može svaka šuša. Ovdje se radi o poslićima. Od nečeg treba živjeti. A shodno trendovima, nema više svakom jednako, već ako ja uzmem više, ti ćeš nužno dobiti manje ili ništa. Jasno?! Prvi dječak klima glavom, mada mu još ništa nije jasno. I drugi sa svoje strane čini isto, mada i on ne shvata. Ali im srca kucaju u ritmu. Istovremeno razmišljaju da su svi u školi skakali na njih kada bi udarili nekog dječaka, oteli mu kiflu, bombone ili pare. Čak bi se i učiteljica umiješala, po njihovu štetu. Sve njihove osobine došle su na tapet i za svaku su morali da podnesu poniženja. Krađe, pljuvanja, udarci s leđa, cinkarenja, ulizivanje nastavnicima samo su neka od djela koja su preuzeli na svoja krhka pleća i zbog kojih su bili kažnjeni ukorima, stajanjem u ćošku, nepreglednim prepisivanjem školskih zadaća i slično. Bili su svjesni da su, kao i svi veliki ljudi, poranili. Okolnosti njihovim djelima tek treba da dadnu krila. Svjesni da će se njihove vizije ostvariti kad tad, istrpili su strašni teret tih godina. A sad se traži da praksu, zbog koje su nekad bezmalo proganjani, primijene. Kad su na mamina insistiranja (uvijek su sumnjali da su se mame prethodno dogovorile o ovom zemljišnom ataku na susjednu njivu) priskrbili još koji kvadrat komšijskih placeva, išli su na sud. Tate su bili bijesni na mame mjesecima, zvali su ih pohlepnim ženturačama. Jadne mame! Za razliku od tata, njihovi dječaci su odmah shvatili da je taj truli narodni sud bio najveća prevara. Sanjali su o sudovima za siromašne i o pravdi izuzimanja od suda za bogate. Trepnuli su okicama istovremeno. - A sad marš u šumu! - Usukani grabi prvog dječaka, dok ovaj nemoćno mlatara nogama u zraku. - On ide tamo, a ti vamo, jesi l' ti gluv, a? - Neću da ubijem svog druga, to je isto kao da ubijam sebe! - Dječak sad rida u naručju nekog brkajlije u staroj uniformi ONO i DSZ. - O moj bože, jesu li svi u našoj jedinici ovako tupasti? - Usukani je na rubu živaca. Maše nekom iza Brkinih leđa. Pop nevoljno odlazi. - Nismo došli, već smo pošli. Poslije ćeš nas blagosloviti, oče. Poslije, kad donesemo plijen. Svetom vodicom, nego šta? - Gdje je moj drug? - vapi dječak. - Za tili čas ćemo ga deportovati na drugu stranu. Skupa sa roditeljima. Dječak, obnevidio od suza, posrće po prašnjavoj cesti. - Ovaj nije nizašta. - Usukani niječe glavom. - Ako se pokaže dobar u skidanju štokova vrata, utičnica i WC šolja, neka ga. Ali, vidim ja da ću od njega imati više štete do koristi. Drugi dječak se naglo okreće, potom se otima iz Brkinih ruku. Trči do druga. Grle se dugo, čak predugo. - Ko to kaže, ko to laže - jeca prvi dječak. - Za dom moram biti spreman ja - jeca i drugi. Potom dugo nešto šapuću. Kunu se da će razmjenjivati nježna pisma bez obzira na borbene linije. Stremiće ka zajedničkom cilju, bez obzira na trenutnu razdvojenost. Za to vrijeme, u gradu se odvija prava drama. Jedna mama kaže drugoj, koja je već spakovana. - Kako do sada nisam vidjela kakva si beštija? - Ja?! Beštija si ti. Nije ni čudo da te onaj tvoj varao dan i noć. Saponia Osijek je radila punom parom. Tog sapuna je uvijek bilo na pretek. - Mene varao?! A šta je tvoj radio, rugobo? Ne bi te ni magarac u prolazu očešao. - Ma nemoj! - vrisnu druga mama. - Cijeli život si bila ljubomorna na mene. - Ja?! Na tebe?! Bijedo, moja kuća je bolja do tvoja, moje dvorište je ljepše nego što ćeš ti ikad imati, a cvijeće ukusnije raspoređeno. - Je li? Širila si se kao epidemija i to na uštrb ovakvih kao što sam ja. Zaklanjala si ljudima sunce, otimala. Lagala. - Ma nemoj! Kao da ja nisam vidjela da bi ti samo da sadiš vrbe. Kao da ja ne znam, mene na vrbe! - Lažljivice jedna! Vrbu ne mogu da vidim od kada je onaj moj onu pekarovicu prignječio uz nju. Tebi sam prvoj rekla. Vidjeli ih ribari kako zavijaju kao vukovi. Goli golcijati. A pravila se fina. Vamo, čim muž na posao, ona u gaz pod vrbu. Prva mama se zamisli. Potom duboko udahnu i priđe prijateljici. - Nije preko Save na kraj svijeta. - Nije valjda. A ti pazi da se ne udaviš u Drini - reče šmrcajući. Tate stoje sa strane, potom se zagrliše, čvrsto rukovaše, a onda naprečac odlučiše i odoše da popiju još po jednu. Za puta. Nastavak u idućem broju Š E H E R 17
BANJA LUKA
3. Međunarodni Street basket turnir DIJABiH#3: sport, kultura, razgovori, druženja…
Tekst i foto: Sead Cerić
Nezaboravni vikend u Donjem Vakufu
LOPTA IMA I OBLIK SRCA Donji Vakuf je od 5. do 7. avgusta bio domaćin trećeg Street basket turnira dijaspore, BiH i regiona pod nazivom DIJABiH#3, koji organizuju Sportski savez općine Donji Vakuf i Košarkaški klub „PROMO-Donji Vakuf“. Pored takmičarskog, fokus ove jedinstvene sportsko-revijalne manifestacije usmjeren je ka uspostavljanju čvršćih i trajnih veza između naših građana u matici i dijaspori, te razvoj saradnje u regionu. Nažalost, zbog nedavnih događanja u Turskoj, ekipa iz ove prijateljske zemlje otkazala je učešće na turniru, a zbog priprema za predstojeće parlamentarne izbore nisu učestvovali ni prošlogodišnji polufinalisti, ekipa Grada Zagreba. Na Gradskom trgu u Donjem Vakufu, u večernjim satima, odigrane su završne utakmice ovogodišnjeg DIJABiH#3 turnira, koje je pratio veliki broj Donjevakufljana, ali i gostiju iz susjednih gradova. U prvom polufinalu su se sastale ekipe Grad Banja Luka (BiH) i Žabalj (Srbija), a u drugom domaćin Donji Vakuf i Landskrona (Švedska). Nakon odličnih utakmica, u finale su se plasirali ekipa Grad Banja Luka i jaka ekipa Landskrone, a pehar pobjednika i ovogodišnji turnir nakon žestoke borbe osvojila je domaća ekipa Landskrone, čime je ponovila uspjeh sa prvog DIJABiH turnira 2014.godine. U utakmici za treće mjesto, ekipa Donjeg Vakufa je u čvrstoj i „muškoj“ utakmici nadigrala Žabalj. Nagradu za Fair-Play ponijela je ekipa Grad Sarajevo, koja je na trunir stigla nekompletna, ali je svojim zalaganjem i borbenošću osvojila simpatije publike i ostalih učesnika. Vrijedi naglasiti da je najbolji igrač turnira, prema ocjeni žirija, bio igrač ekipe Grad Banja Luka, Sanjin Dojčinović. Tokom ovogodišnjeg DIJABiH#3 vikenda organizirana je, uz prisustvo velikog broja ljubitelja lijepe riječi, i promocija knjige „Banjaluko ljubavi snovima viđena“ bosanskohercegovačkog romskog pisca Šemse Avdića, koji živi i radi u Švedskoj. Pored toga, organizovani su i sastanci zvaničnih delegacija općine Donji Vakuf i opštine Žabalj, te sastanci sa predstavnicima Saveza Banjalučana u Švedskoj, na kojima je razgovarano o modelima unapređenja i razvoja buduće saradnje. Nakon odigrane završnice turnira, svi učesnici su uživali u druženju uz roštilj i domaće specijalitete na izletištu – eko restoranu „Oaza mira“, sa porukom: “Vidimo se naredne godine…! Pokrovitelj turnira bilo je federalno Ministarstvo kulture i sporta, uz podršku Općine Donji Vakuf i Saveza Banjalučana u Švedskoj, a partneri u organizaciji bili su naši privredni kolektivi i Švicarska Fondacija „WOM - Svijet bez mina“. 18
ŠEHER
BANJA LUKA
Tekst i foto : Goran Mulahusić
20 Š E H E R
BANJA LUKA
Dan kao sjećanje i opomena
Već tradicionalno, na Raoul Wallenbergs trgu u Štokholmu 11. jula održana je manifestacija posvećena godišnjici genocida nad bošnjačkim narodom u Srebrenici. Više stotina okupljenih je minutom ćutanja odalo dužnu počast žrtvama strašnog zločina. Prisutnim su se dirljivim govorima obratili Malin Almerth i Haris Grabovac iz organizacije Expo. Zatim su govorili Vesna Prekopić, novinar, Adam Boys, direktor instituta za demokratiju, Onur Esinsel, poslanik, te Nataša Kandić, aktivistkinja pokreta za humanizam i ljudska prava. Organizator je uradio sve da ovaj trenutak sjećanja na žrtve genocida bude opomena svima koji lako zaboravljaju sve užase koje nose ratovi. Manifestacija je završena polaganjem cvijeća u Nybro zaljev u centralnom dijelu Štokholma.
Š E H E R 21
BANJA LUKA
Eseji i putopisi
Na putu za Damask (6)
Grad iz hiljadu i jedne noći Napisao: Dr Severin D. Rakić
Kad se insan nađe usred civilizacije čija se starina mjeri u hiljadama godina, neumitno se izgubi u toj starini i ne zna odakle da počne. Čega se god dotakne, prekriveno je debelom paučinom, koja je vremenom okamenila od stajanja i svaki udar pijukom po toj ljušturi otvori vrata jednog davno umrlog i zaboravljenog svijeta. Dovoljno je proći Ravnom ulicom (Straight Street, još poznata i kao Via Recta), istok-zapad transverzalom kroz stari grad Damask, pa da se prošeta kroz cijelu historiju Starog i Srednjeg vijeka. Zbog toga ova strada uveliko podsjeća na Via dei Fori Imperiali u Rimu, koja spaja Piazza Venezia-u sa Coloseumom i duž koje se sa jedne strane redaju forumi iz doba Rimske republike, a sa druge strane forumi iz doba Carstva, pa se kroz ovu arheologiju može pratiti cijela povijest oko hiljadu i pol godina stare imperije. Iako prvo organizovano planiranje i izgradnja infrastrukture starog grada Damaska datira iz aramskog i, kasnije, antičkog perioda; pa su tekovine neprevaziđenog rimskog urbisa još uvijek vrlo prisutne u starom Damasku; ipak najdublji pečat u kulturi i dugoj historiji ovog grada ostavila je arapska dominacija Levantom. U vrijeme vladavine Umayyad dinastije Damaskom, na mjestu nekadašnje kršćanske Katedrale Sv. Ivana Krstitelja (Cathedral of St John the Baptist), nikla je Umayyad džamija, nedvojbeno, jedna od najvažnijih sakralnih građevina islamskog svijeta. Zanimljivo je da je pored kompletne arhitekture nekadašnje crkve, sačuvan i spomen na St. Johna, sarkofag sveca, koji se i danas nalazi na samom ulazu u džamiju, pa je mjesto sveto kako za muslimane, tako i za kršćane.
Nova vjera koja se ubrzano širila Arabijskim poluostrvom i zapadnim dijelom Azije, te sjevernom Afrikom i dijelovima južne Evrope, nalagala je određenu disciplinu u ponašanju i strog, asketski režim života. To se osobito očitovalo u potrebi tačnog računanja vremena, pa je razvoj matematike, fizike i astronomije u 10., 11., i 12. stoljeću doživio veliki zamah u ovom dijelu svijeta, kada je Damask, u njegovim zlatnim danima, postao centar nauke i kulture. Tekovine ovog kulturnog prosperiteta imale su nedvojben utjecaj na pojavu Renesanse u Evropi i dalji razvoj zapadne kulture. Zato, svaki put kad se posjetilac ovog drevnog grada upita nije li baš Damaskom bio inspirisan Denis de Rougemont (1) kada je pisao Zapadnu pustolovinu čovjeka (L’Aventure occidentale de l’homme) ili pak, da li je prorok Muhamed asocirao na Bab al-Faradis kapiju (Rajska vrata; eng. The Gate of Orchards) u zidinama starog Damaska, kada je rekao: “ Ja sam grad znanja, a vrata grada su on (mislio je na Ali bin Abu Taliba ili Hazreti Aliju)” (2), ovakvo pitanje ovdje ima poseban smisao. Svakako najupečatljivija građevina 22 Š E H E R
BANJA LUKA
u starom Damasku iz tog perioda, poslije Umayyad džamije, koja svojom grandioznošću, akustikom i građevinskim umijećem starih majstora zasjenjuje veličinu islamskih bogomolja starog i modernog svijeta je Saladinov mauzolej, ne toliko po svojoj veleljepnoj arhitekturi; jer je to uistinu vrlo skroman monument od dvije prostorije, nadsvođen kupolom; ili po prijatnom eksterijeru; dvorištu u otomanskom stilu koje povezuje Umayyad džamiju, al-Aziziyah medresu i mauzolej u jedinstven kompleks; koliko zbog poštovanja, koje lokalni stanovnici i posjetioci iz okolnih zemalja u regionu još i danas ukazuju; dolaze i da se poklone posmrtnim ostacima jednog od najvećih stratega i ratnika u povijesti ovog dijela svijeta, kurdskom sultanu Saladinu iz dinastije Ayyabid, koja je vladala Levantom oko dvije stotine godina. Njegovi uspjesi u ratu sa Krstašima i odbijanje mongolske najezde iz Azije, omogućilo je produžetak prosperiteta Damaska i islamske dominacije Levantom. Ovaj karizmatični vladar i vojskovođa, toliko je opčinio njemačkog cara Wilhelma II, da je za vrijeme svoje posjete Damasku 1898. godine, car odlučio da ličnim sredstvima finansira obnavljanje zubom vremena već dobro oštećenog mauzoleja, te podigne spomenik Saladinu izliven u bronci, u neposrednoj blizini Citadele.
Pored kulturnog i političkog značaja koji je Damask imao u starom i dobrim dijelom srednjeg vijeka, njegova uloga u vrijeme trgovine svilom i začinima između Evrope i Azije je nezaobilazna i označava zlatno doba ove čaršije, što svakako svjedoče mnogi bazari još uvijek vrlo prisutni u starom dijelu grada, od kojih neki datiraju više od hiljadu godina u prošlost i pri tom su zadržali svoj prvobitni oblik. Iako oštećeni velikim požarom iz 1926. godine (alHariqa), nakon francuskog bombardovanja pobunjenih Kurda u staroj čaršiji, bazari Al-Hamidiyah Souq i Midhat Pasha Souq odišu i danas mirisima Istoka i Gallandovim pričama iz hiljadu i jedne noći. Brojne zlatarske i filigranske radnje u čaršiji danas privlače moderne karavan-trgovce, koji donose i prodaju nakit i zlato za zube ispod ruke, po zemljama Balkana i Istočne Evrope.
Smjena gospodara Damaska, od Mamluka do Otomana 1516. godine, nije donijela puno promjena, osim što je jedna vojska zamijanila drugu. Za vrijeme sultana Selima I i kasnije u otomansko doba, koje će potrajati oko 400 godina, Damask je zadržao svoje mjesto važnog kulturnog i religioznog centra na putu na hađ u Meccu. Ipak, politički i trgovački primat u vrijeme otomanske dominacije Levantom, pripadao je Aleppu, koji je, čini se, tendenciozno forsiran, kako bi se umanjio značaj i moć tadašnjeg Damaska u odnosu na novu otomansku prijestonicu Istanbul. Zbog toga, izuzev nekoliko sakralnih građevina, od kojih se svojom ljepotom izdvajaju Khan Asad Pashina džamija i Tekkiye al-Suleymania džamija sa pripadajućom medresom i han, djelo slavnog Mimara Sinana, iz ranog otomanskog perioda nije preostalo mnogo grandioznih graditeljskih pothvata u Damasku. Moram priznati da sam bio razočaran kad je voz pristao na Damask Kadam, glavnu željezničku stanicu u južnom dijelu grada, umjesto na nekad poznatu al-Hejaz stanicu u starom dijelu grada. Stanica je izgrađena početkom 20. stoljeća, kao dio projekta al-Hejaz željeznice. Danas nije više u
Eseji i putopisi
Velika džamija u Damasku - Nepoznati umjetnik, Sirija 17. stoljeće Odabrala i priredila: Izeta Štaljo Rakić
funkciji i željeznički kolovoz je potpuno demontiran. Preostala je još samo veleljepna zgrada nekadašnje stanice, koja je sagrađena u stilu poznatom kao ‘turski barok’ (barokni pomiješan sa kasno otomanskim stilom). U sličnom stilu sagrađena je i Turska bolnica u Damasku, koja je u vrijeme I svjetskog rata služila kao saveznička vojna bolnica i bila je pod upravom Australijske konjičke regimente. Ova stremljenja u graditeljstvu s kraja 19. i početka 20. stoljeća govore o intenzivnoj evropizaciji koja je zahvatila Otomansku imperiju pred sam njen kraj.
događaja i prirodnih kataklizmi, tokom duge i burne historije ovog grada, ne čini se da je ostavilo puno traga na ovoj starini. Bilo bi krajnje ignorantno, na živućem arheološkom lokalitetu kakav je ovaj, u današnjoj situaciji Sirije, ne postaviti sebi pitanje: Da li se zaista išta promijenilo u ljudskoj prirodi za ova dva milenijuma?
Legenda i reference:
Položaj na zaravni, uvučenoj oko 100 km u kontinent od Sredozemnog mora, te rijeka Barada, koja je stoljećima napajala plodni Ghouta region na jugu Damaska, omogućavali su vrlo rano naseljavanje i razvoj ljudske zajednice na ovom mjestu. AntiLibanonske planine na sjeverozapadu i jaka fortifikacija kojom je grad bio opasan već u ranoj njegovoj historiji, osigurale su opstanak i razvoj Damaska, uprkos mnogim pokušajima raznih osvajača u dugoj povijesti ovog grada da ga razore i podjarme. Orginalne zidine, koje su opasavale grad sa svih strana, imale su sedam velikih kapija kroz koje se ulazilo i izlazilo iz starog Damaska još u antičko doba. Za vrijeme vladavine selđučkog sultana Tutusha I, podignuto je utvrđenje 1067. godine, Citadel of Damascus, koje se nalazi u zapadnom dijelu starog grada između Bab al-Faradis kapije i Bab alJabiya kapije. U vrijeme Ayyubid dinastije, Citadel je bila Saladinova rezidencija, dok je kasnije; nakon razaranja Damaska od strane Mongola i njegovog ponovnog povratka u ruke Mamluk dinastije; utvrđenje obnovljeno i služilo je uglavnom kao vojna postaja. Danas je to najbolje očuvan dio starih zidina i za moje posjete Damasku još uvijek je služilo kao zatvor.
Naš put za Damask završava ispred St.Paul’s Chapel, omanje crkve, uzidane u nekadašnju Bab Kisan kapiju (3). Na ovom mjestu Sv. Pavle Apostol je donešen u Damask, nakon incidenta na putu iz Jerusalema i ovdje je napustio Damask, pod prijetnjom smrti, nekoliko mjeseci kasnije. Dodirnuo sam više od dvije hiljade godina star kamen, od koga je sagrađena crkva. Svjedok mnogih
(1)Denis de Rougemont (1906 -1985): Švicarski pisac i po mnogima najveći filozof modernog doba, osnivč je Centra za kulturu Evrope (Centre Européen de la Culture) i Instituta za evropske studije (Institut Universitaire d’Etudes Européennes), Univerziteta u Genevi. Zbog njegovih ideja evropskog i svjetskog federalizma, smatra se ocem Evropske Unije. Autor je više filozofskih djela, romana i čitavog niza leksikona, rječnika i enciklopedija filozofskog, političkog i povijesnog karaktera. (2)Ali bin Abu Talib: Jedan od četiri kalifa, rođak i zet proroka Muhameda i njegov najbliži saradnik, koga je Prorok, prema Si’iat muslimanima, odredio za njegovog nasljednika. Hazreti Alija se smatra prvim muškim konvertom u Islam i jedini je musliman rođen na mjestu današnje Kjabe u Mecci, čiji je čuvar bio Alijev otac Abu Talib. Opšte je prihvaćeno u islamskom svijetu da je Ali bio vrlo naočit i inteligentan, zbog čega ga je Prorok poštovao i odredio za njegovog nasljednika u pisanju Objave tj. Ku’rana. Otuda dolazi pomenuti citat o gradu znanja. Mučki je ubijen za vrijeme namaza u džamiji u Kufi (u današnjem Iraku) 661. godine, te od tada datira razdor i netrpeljivost između Suni muslimana i Si’iat muslimana, sljedbenika Hazreti Alije. (3)Bab Kisan kapija: Na ovom mjestu Sv. Pavle Apostol je donešen u Damask. Nakon što je postao kršćanin i povratio mu se vid, St.Paul je učestalo pohodio sinagoge Damaska propovijedajući kršćanstvo i veličajći i Isusa Krista kao Mesaju. Sebe je proglasio Kristovim učenikom, te otuda dolazi nadimak St. Paul the Apostle, iako se smatra da je u vrijeme Paulovog preobraženja, Krist već nekoliko godina bio mrtav, pa tako St.Paul ne bi nikako mogao biti jedan od dvanaest Kristovih orginalnih apostola. Kada su sljedbenici i najbliži saradnici Sv.Pavla saznali da lokalni Jevreji namjeravaju ubiti Sv.Pavla, spustili su ga, tajno u sepetu, kroz prozor u zidini iza Bab Kisan kapije, van iz Damaska. U spomen na taj događaj 1885. godine, Kršćanska zajednica u Damasku, otkupila je ruine kapije i dijela zida iza kapije, te podigla sadašnju Kapelu Sv.Pavla na tom mjestu. Š E H E R 23
BANJA LUKA
Učiteljska škola
BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME
Srednje škole „Godina 1895. predstavlja jedan od najznačajnijih datuma banjalučkog školstva – počinje sa radom Velika realkka (Realna gimnazija).“ Tekst i foto: Adem Čukur U periodu Osmanlijskog carstva u Banjaluci su postojale srednje vjerske škole – medrese. Prva poznata je Ferhad-pašina, vjerovatno locirana u čaršiji, koja je, kako je zabilježeno, radila i 1661. g. Iz tog perioda mogla bi biti i Atik (Stara) medresa koju je osnovao vakif Davud u mahali Daudiji, čija je zgrada postojala i iza prvog svjetskog rata.U Gornjem Šeheru, pored Jama džamije, postojala je Skorupova medresa koja je porušena po dolasku Austrougarske 1878. g. Godine 1873. vakif (legator) Jusufaga Šibić gradi medresu između Bezistana i rječice Crkvene, a nešto kasnije, 1892., izgrađena je i počela djelovati medresa Fejzija, locirana na desnoj obali Vrbasa u Maloj čaršiji. Obe ove medrese su stradale 1944. g. prilikom bombardovanja grada u Drugom svjetskom ratu. U periodu između 1866. i 1975. godine djelovala je u gradu Srpsko-pravoslavna bogoslovija na čijem je čelu bio Vaso Pelagić. Godine 1864., u sklopu tadašnjih ukupnih reformi, dolazi unekoliko i do reformisanja školstva, kada se osniva i niža srednja škola – 24 Š E H E R
BANJA LUKA
ruždija, neka vrsta trgovačke građanske škole koja nastavlja rad i po dolasku Austrougarske. U Banjaluci 1885. počinje sa radom Trgovačka (trogodišnja) škola u čijem je programu, pored predmeta iz opšteg obrazovanja, obuhvaćeno i poznavanje trgovačkih poslova, te poljoprivrede.Vremenom, otvaranjem gimnazije, ova škola prestaje sa radom. Godina 1895. predstavlja jedan od najznačajnijih datuma banjalučkog školstva počinje sa radom Velika realka (kasnije nazvana Realna gimnazija). Zgrada gimnazije bila je locirana na uzvišenom platou iznad banjalučke pijace, građena u stilu neorenesansa (u tri faze) i predstavljala je jedan od najkvalitetnijih objekata Austrougarskog perioda (porušena nakon zemljotresa ). Početkom sedamdesetih godina izgrađena je nova zgrada gimnazije, na platou južno od rječice Crkvene i istočno od džamije Arnaudije (opisano u članku ”Velika realka”). Godine 1898. otvara se i Viša djevojačka škola. Godine 1931 u Banjaluci počinje djelovati i Državna trgovačka akademija locirana u
naselju Mejdan. Poslije Drugog svjetskog rata Trgovačka akademija (kasnije nazvana Ekonomska škola) preseljava se u objekat istočno od centra grada na raskršću na krajnjem dijelu ulice Borisa Kidriča. To je objekat koji je izgrađen 1927. g. a u kojem je do Drugog svjetskog rata bila smještena Direkcija šuma. Riješen je kao uglovni objekat koji je, gledajući ga sa dijametralno suprotnog mjesta raskršća, skoro potpuno simetričan, s tim da južno krilo ima šest, a zapadno četiri reda prozora. Za objekat se može reći da je na uličnoj fasadi unekoliko riješen eklektički primjenom klasicističkih elemenata, dok je dvorišna fasada ostvarena dosta jednostavnije sa ravnim plohama. Na objektu se ističe centralni ugaoni dio spratnosti P + 3 na kojem se nalazi i ulaz u zgradu. Taj dio je u osnovi centralno zakošen. Kroz sve njegove etaže nalaze se tri reda prozora, a iznad prozora drugog sprata dati su manji timpanoni / trouglasti završeci u duhu renesanse. Na prvom spratu nalaze se dva balkona sa klasicistički riješenom ogradom / balustradom koja se nalazi i u parapetima cen-
Sjećanje tralnog dijela. Bočna krila su spratnosti P + 2. Školska zgrada je dograđivana poslije Drugog svjetskog rata. Godine 1925. počinje sa radom Učiteljska škola, a njena zgrada je završena 1931. g. na istočnoj strani ulice Mladena Stojanovića (prva faza - prema navedenoj ulici, dok je druga faza - prema istoimenom parku kasnije dograđena). To je u osnovi asimetrično funkcionalno riješen objekat projektovan u duhu arhitekture moderne sa krakom prema ulici spratnosti P + 1 i krakom prema parku spratnosti P + 2. Fasada prema ulici je većim dijelom ravna sa nešto uvučenim parapetima, dok je prema dvorištu razvedena. Zgradom dominira niz relativno velikih trokrilnih prozora podijeljenih u manje staklene plohe što čini jednu od glavnih karakteristika objekta. Godine 1922. počinje sa radom Niža poljoprivredna škola u naselju Budžak, da bi 1949. g. prerasla u Srednju poljoprivrednu školu. U prve dvije decenije poslije Drugog svjetskog rata najveći broj srednjoškolskih obrazovnih ustanova u BiH bio je koncentrisan u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli i Mostaru, znatno manje (uglavnom gimnazije) u Bihaću, Doboju, Trebinju..., pa se u banjalučkim srednjim stručnim školama obrazovao tada neophodan stručni kadar, ne samo iz Banjaluke, već i iz gradova regije Bosanska Krajina (oko 30 % od ukupnog broja sredjoškolaca) za čiji je smještaj izgrađen Đački dom, višespratni objekat sa nizom malih balkona, na lokalitetu Stare čaršije koji je u zemljotresu srušen. Srednja medicinska škola je počela sa radom 1947. g. kada je i završena izgradnja njene zgrade, a nalazila se na lokalitetu južno od rječice Crkvene. Bio je to dobro izbalansiran objekat projektovan u duhu internacionalnog stila koji je u zemljotresu znatno oštećen i potom srušen. Od 1973. g. škola se seli u dotad postojeći objekat Učiteljske škole. Srednja tehnička škola počinje sa radom 1939. g. Krajem pedesetih godina prošlog vijeka na lokalitetu istočno od zgrade gimnazije izgrađena je nova zgrada te škole sa arhitektonsko-građevinskim, elektro i mašinskim smjerom. To je trospratni funkcionalno riješen jednoipotraktni objekat horizontalno naglašen sa relativno velikim prozorskim otvorima.Uz ovu školu, kao njeno zapadno krilo, izgrađen je prizemni objekat Industrijske škole sa učionicama i radionama za praktičnu obuku učenika sa testerastim / ”sed” krovovima koji obezbjeđuju optimalno prirodno osvjetljenje radnih prostora. Na spoju dviju škola je zajednički amfiteatar. Nešto kasnije, izgrađena je zajednička fiskulturna sala sa svlačionicama, a između objekata sportski teren. Pored navedenih, u gradu su postojale i trorazredne srednje škole, među kojima i Škola učenika u privredi / ŠUP, Trgovačka škola i Ugostiteljska škola.
Srednja ekonomska škola
Srednja tehnička škola
Radione Industrijske škole
ŠEHER
BANJA LUKA
25
Napisao Mersad Rajić.
Babije uho Nastavak iz prethodnog broja
Lutanje: Hodanje im se oteglo, strah od šume na momenat nestane pa se vrati, al' briga zbog majki je ostala, što je unosilo nemir i drhat u njihovim dušama. Minuti brzo prolaze, strah se gomila, šuma je teško prohodna, bar im se tako čini, tama se zgušnjava sa gustinom drveća, činila im se neprozirna ko tama pustoši podruma iz njihovi' kuća iako se oštro sunce izdiglo visoko iznad ruba Šibova i obasjalo udaljenu kotlinu Suturlije koju oni nisu i ne mogu da vide. Kako je sunce visoko otskoč'lo tako se studen neumitno uvlač'la u zagrijana dječija tijela što lutaju beskrajnom šumom žudno tražeći bilo kakav izlaz. Iznenada, nabasaše na utabanu stazu što se, sivkasto bijela, vijugavo provlač'la između tanki’ stabala prorijeđene šume. Njihova srca radosno zaigraše. Veselju nije bilo kraja. Zargrlili su se i zaput'li stazom koja ih je, krivudajući lijevo-desno, dovela do ograde od pruća . Prešli su nogostup napravljen od vrbova drveta, grubo isklesanog, iz kojeg su se već pojavili tanki izdanci mladi' vrba pa preko široke ravni, kroz uredno zasađen voćnjak, što usamljeno miruje, uputiše se do prvi' kuća iza koji se nazirala bijela traka široka puta. Bili su radosni i nisu ni prim'jetili da sunce još uvijek baca teške zrake na razgranati voćnjak, ogrnut sjenom vlastitog drveća, sav okrećen i umiven bjelinom miruje, dok sunce ispija vlagu iz zemlje i požutjele trave, uskoro će sasušiti zemlju i nova trava će ozeleniti širokom ravni i voćnjakom u njoj. U jednoj avliji ugledaše starijeg čovjeka kako, naslonjen na tarabe, stoji i puši. Zamršene kose, upalih očiju i 26 Š E H E R
BANJA LUKA
mršavih obraza on ih je tupo posmatr'o a u njegovom pogledu se moglo iščitati mračno čuđenje koje je kazivalo...otkud sad ova dječurlija? -Čiko, kud se ide na Tranzitni? - upita Keres, a čovjek ih znatiželjno pogleda ko da vidi duhove. Bilo mu je neobično da vidi ovako sitnu djecu, bez nekog odraslog insana da se pomiljaju sami iz šume. Skoro uvijek, sa djecom je bio neko stariji uza njih. -Đe ste vi zalutali draga djeco? Ima l’ iko stariji među vama il' sa vama? - priupita ih čovjek sa cigarom u rukama. Gled'o je u njih ne vjerujući svojim očima da su sami lutali po šumi. U tom njegovu neusiljenu govoru nije bilo panike, ni naredbe, nije njegov glas odav'o ni strah ali je poziv'o na poslušnost jer je bio glas razuma, pameti i razmišljanja. -Nejma niko, sami smo - stidljivo mu je odgovorio Pefta. -Kako vas matere puščaju da sami lunjate šumom? - nastavi on, pa dodade. -Sigurno jadne i ne znadu da ste o'šli od kuće i đe lunjate. Da vas nisam više viđo ovde! Ovo vam je prvi i zadnji put! Sve ću ispričat' vašim očevima kad ih viđam! A sad, polahko, hajte ravno doli, pored oni' niski' kuća, i kad ugledate potok, samo hajte za njim. On će vas odvesti do Tranzita. Pohit' te bolan ne bili, skoro će mrak, a i matere se sigurno brinu za vas! Prijetio im je nepoznati čovjek povlačeći još jedan dim cigare. Nije im trebalo ponavljati ni podsjećati ih na majčine brige. Znali su oni to dobro i bez da im on to kaže.
Povratak: Najzad, nakon desetak minuta hoda, izbili su na prašnjavu tranzitnu cestu i bez puno razmišljanja kren'li, al’na pogrešnu stranu i umjesto lijevo oni skrenuše u desno. Kad su prošli pored visoke ograde ''Poljokanova parka'' i njegovi' vitki' jablana, skontali su da idu pogrešnim putem i da tuda nisu došli. Nije bilo drugogo izbora. Nastav'li su hodanje nizbrdicom i izbili pred Halil-pašino turbe. Tek tad im je laknulo jer su znali gdje su.
Banjalučka priča (3) Mnogo puta su prošli ovim putem pored turbeta, idući kroz Tabake u Šeher, na kupanje u ''Ebin'' hauz. Bilo im je to dugo al' drago pješačenje. Nije ih brin'la ni zima, ni kiša jer im je, i pored ''Ebini'' prijetnji, prijalo kupanje i skakanje u sred zime, u toploj vodi njez'na hauza. Pošto nisu imali para za autobuske karte oni su najčešće pješač'li od Studenca do Šehera i nazad. Nekad mokri i prozebli sjed'li bi kod Ebe i čekali dok im se kosa sasuši i tek onda odlaz'li svojim kućama. I nikad ne bi došli kućama čak ni s prehladom, niti su ikad bili bolesni zbog kupanja u hauzu. Sada umorni al'radosni što znaju đe su, žur'li su da što prije stignu kućama, skoro trčeći, uput'li su se prema Hisetima i Medreskom potoku. Uspust, glasno su razgovarali o današnjoj avanturi, govor'li njihovim svečanim jezikom, jezikom njihovi' roditelja, rodbine i komšija, lijepim banjalučkim jezikom, lahko prepoznatljivim i dragim. Nisu više osjećali ni glad, ni strah. Poznata aleja, istom sitno prolistale lipe, kestenovi i njihova debela stabla odagnali su nemir i don'jela im željeni spokoj i mir. Bili su ope' sretni i veseli, bar na trenutak. Hrlili su svom sokaku, Potoku i Studencu, mjestu gdje su bili sigurni, spokojni i mirni. Izbili su pred Daudiju, Medresku džamiju, skrenuli kamenitim, uskim potočkim sokakom pored Bečića kuća sa lijeve i Pašalića bašče sa desne strane i izbili na ravnicu ispred Zumrine kuće gdje se nekol'ko dječaka iz Potoka igralo sa krpenjačom na male golove. Mali sokak, stisnut, uzak, nezamjetan, izlokan čestim poplavama i proljetnim kišama, pun đombasta, okrugla kamena, uvij'o se između potočki' kuća. S proljeća, za vrijeme topljenja snijega i proljetni' kiša, il' u jesen, u vrijeme dugački' kišni' dana, potok nabuja i sleti ozgo sa Močila i Pećina prema Vrbasu, te poplavi ove skromne i niske bosanske kuće. Medreski potok im je uvijek izgled'o pitom i drag, 'nako stisnut i t'jesan, kuće različite, šareni' krovova, izgledaju ko da gurkaju jedna drugu. Sakrivene iza taraba, zaklonjene granama drveća, sa saksijama cvijeća i čipkanim storama u malim kockastim pendžerima, kuće, zidovi i avlije su skrivali male tajne ukućana što su mirno živjeli u njima. Izmjen'li su pozdrave sa rajom i pored Bešlagića zida, sazidanog od lauš kamena, uskom stazom pored žičane ograde, izašli na svoj Studenac koji ih je doček'o, blistav i čist, obasjan posljednim zracima zalazećeg sunca. Vrat'li su se dragom mjestu gdje su provod'li najveći dio svoga djetinjstva. Gluha i sanjiva tišina svojim čarima je zastrla Studenac, u kamenu okovan, pa on i danas šutke stoji i ko nijemi svjedok sve upija, pamti i podsjeća ih na prošlost svojim kamenim pogledom. Umorom skrhani jedva su oprali ukaljane čizme i uput'li se kućama. Dogovor'li su se, tjerani strahom od batina, da kažu da su čistili Studenac. Traganje za ''Babijim uhom'', čarobnim eliksirom vječite mladosti, završilo je dugačkim ribnjakom u Peftinoj ruci i nekol'ko grančica rasvjetali' "maci". Nikada njihove matere nisu dob'le ''Babije uho'' nit' su saznale za ovu čudnu avanturu kroz šumu i lutanje kroz nju, a oni nisu smjeli da im kažu jer bi onda sigurno bili ''b'jeni''. Bile su to zlatne godine njihovog djetinjstva, godine bezbrige i lutanja, godine upoznavanja i
otkrivanja života koji je tada bio običan i jednostavan, u kojem je svako zlo bilo daleko iza njih i njima nepoznato, godine u kojima se živ'lo po pravilu poštivanja, poštenja i poslušnosti. Tako su odgajani i tako su rasli. Zajedno i svi skupa. Danas, novim generacijama djece, ne bi bilo teško da pronađu izgled ''Babijeg uha''. Samo je dovoljno da sjednu za kompjuter, uzmu telefon ili ''tablet'' i na ''Guglu'' ukucaju ''Babije uho'' i odma' im se ukaže slika njegova izgleda: I to je vrijednost i danak modernizacije koju mi nismo imali: ALI TADA NEJMA NI SJEĆANJA NA AVANTURU KO ŠTO JE BILA OVA NAŠA! Epilog: Mnogo godina kasnije, autor ovi' redova je ribario kanjonom Vrbasa, kad ga je iznanadio jak proljetni pljusak. Bio je konac aprila. Potražio je zaklon u obližnjem gustišu u skromnoj zaštiti škrtog drveća što je, rijetko rasuto, raslo na obali Vrbasa. Sjeo je ispod najgušćeg pokrivača od izđikalog lišća tanki' stabala, spustio ruksak na zemlju i ček'o da pljusak prestane. Prislonio je štap na jedno od njih čekajući da kiša umine il' prestane. Najednom, pogled mu je zast'o na jednoj tankoj klipi, koja je ravno opružena, ležala na zemlji uz samo korijenje drveta ispod kojeg je sjedio. Na sredini klipe, napola istruhloj, bilo je pričvršćeno nešto malešno, crveno, u obliku uha. Ust'o je i pokupio klipu tužno gledajući u tu crvenu izraslinu na njoj. Malehna ko nokat, rasla je crvena gljiva koja je svojim oblikom potpuno odgovarala i lič'la na insansko uho. Glatka i sjajna na površini sa naborano izbrazdanim stranama vrat'la ga je u dane djetinjstva i neobične avanture iz 1957. godine i potrage za tim čudom prirode, ''Babijim uhom'', Eliksirom trajne mladosti i ljepote naši' dragi' majki. Napokon, nakon tol'ko godina naš'o je Babije uho i ne tražeći ga. Njihovi' majki već dugo
nejma, a vremenom koje je prošlo, o'šli su i neki od dječaka iz ove priče, priključ'li se njihovim majkama da na nekom drugom svijetu potraže neki drugi eliksir vječnosti, eliksir naši' uspomena na njih. U dalekom, nevidljivom spletu moždani' vijuga počesto, on i danas vidi figure dječaka kako nestaju i tope se u smirenu i nepromjenjivu sjenu daleki' sjećanja. Vremenom što prohuja ko protok Vrbasa, sad zna da niko od tih dječaka nije više sa njim. Dok vjetrovi raspuhuju ustajale dane, uzdržana tuga ga ponekad povrati u prohujalu mladost i podsjeti na njih i njihov Studenac. Ne samo njihov Studenac, nego Studenac generacija prije njih i oni' poslije njih. I danas, on ne zna zašto često odluta u djetinjstvo i lijepa vremena, možda je to samo uzaludan bijeg od stvarnosti da ga tužnog odbrani od ukočene nostalgije, možda da mu taj povratak vrati izgubljeni mir, a možda mu je želja da produži kratko trajanje života iz prošlosti što budi draga sjećanja na ono što je jednom bilo i nikad se neće vratiti, ni ponoviti. Al’mu nije krivo jer zna da će taj drag povratak prohujalom vremenu sve oživ'ti, barem na tren, vidjet' će da je sve ope' tamo, na okupu i isponova, i sve je onako kako je nekad bilo, pa makar bilo zapisano na komadu čistog neiskorišćenog papira. Neko će nekad naći taj papirić i pročitati ga i sve će ponovo oživ'ti. Onako kako je nekad bilo. Sjećanja iz našeg djetinjstva ne postoje dok se nekom ne kažu il' dok se ne zapišu. Posvećeno rahmetli Dževadu Husedžinoviću - Pefti i rahmetli Hamdiji - Hamdi Osmančeviću te Namiku Kulenoviću-Klici u Švedskoj i Dževadu Žeriću-Žeri u Hrvatskoj. Mersad Rajić - Keres U Torontu , Na dan oslobođenja Banje Luke: 22.aprila 1989. god.
Š E H E R 27
BANJA LUKA
PUTEVI DOBROTE U ime Mdd ”Merhamet” regije Banjaluka želim da se zahvalim Humanitarnoj sekciji Saveza Banjalučana u Švedskoj koja je organizovala akciju pomoći kuhinji MDD ”Merhamet” Banjaluka i zajedno sa Savezom Banjalučana u Švedskoj, "PlivitTrade-om” familije Golalić, ”Merhametom” MDD Švedske i sekcijama i organizacijama unutar Saveza Banjalučana u Švedskoj, Udruženjem Banjaluka Göteborg, Sekcija Banjalučana Växjö, Banjalučkom sekcijom Norrköping, "Plivit trade-om” AB Västervik, Udruženjem Banjalučana Örebro Sverige, Udruženjem Banjalučana Malmö, Sekcijom Banjalučana Nyköpig, BH asocijacijom mladih "Banjaluka u srcu" Alvesta, prikupili 21 400 SEK ili 4 469 BAM za pomoć kuhinji "Merhamta" Banjaluka. Sva sredsta su direktno uplaćena na račun firme "Klass Sarajevo", koji su nam također izašli u susret te donirali blizu 1000 KM i kupljene namirnice dostavili u ”Merhametovu” kuhinju u Banjaluci. Želim također naglasiti da će ova akcija postati stalna, te će navedena udruženja nastaviti saradnju sa "Merhametom" u cilju obezbjeđivanja sredstava za ”Merhametovu” kuhinju. Ova akcija je u toku, i trajaće do sredine decembra 2016. Ostvareni su kontakti i sa udruženjima Banjalučana u Danskoj, Norveškoj i Americi, koji će se priključiti ovoj akciji. Podršku ovoj humanitarnoj misiji pružit će će Islamska zajednica Danske, u saradnji sa ostalim organizacijama u Skandinaviji. MDD „Merhamet“ Banjaluka je osnovan početkom 1992. godine i od tada neprekidno radi. Nemjerljiv je doprinos ŠEHER 28 BANJA LUKA
”Merhameta” u toku ratnih grozota u našem gradu, da pomogne našim ljudima da prežive. ”Merhamet” je u tom periodu distribuirao hiljade tona hrane pokušavajući da pomogne svima onima kojima je takva vrsta pomoći bila potrebna. Više od 24.000 Banjalučana bilo je na spiskovima onih koji su primali pomoć ”Merhameta” tokom rata. Radeći u tako teškim vremenima, ”Merhamet” je ostao i opstao zahvaljujući upornosti i hrabrosti svojih aktivista. I nakon rata ”Merhamet”
”MERHAMET” ZAHVALJUJE Brojna udruženja Banjalučna u Švedskoj, i njihov savez. uvijek misle i na svoj grad, i njegove žitelje, i organizuju različite akcije prikupljanja pomoći. S tim u vezi riječi zahvalnosti im je, u ime Merhameta regije Banjaluka, uputio direktor ove dobrotvorne oranizacije Admir ČAVKA.
je nastavio da djeluje nastojeći da pomogne onima koji su ostali u svome gradu i povratnicima. Još uvijek je u našoj Banja Luci dosta socijalno ugroženih, nezbrinutih , starih , bolesnih , nepokretnih i gladnih, kojima je potrebna pomoć ”Merhameta” i dobrih, humanih ljudi, da bi preživjeli i živjeli životom dostojnim čovjeka. ”Merhamet” ima javnu kuhinju u kojoj trenutno po jedan topli obrok dobija 170 korisnika , a potrebe su veće. Za 50 korisnika koji ne mogu dolaziti u ”Merhamet” ručak se dostavlja kućama. ”Merhamet” ima i ambulantu sa patronažnom službom koja obilazi stare, iznemogle i nepokretne. Svi pregledi, mjerenja i lijekovi su besplatni. Kroz ambulantu prođe oko 2.000 pacijenata godišnje. Još jednom se zahvaljujemo svima koji su dio ovoga uspješnoga projekta.
Ifeta Kurgašević, predsjednik MDD “Merhamet” Banjaluka, Merisa Grahić i Mirsada Šišić
Š E H E R 29
BANJA LUKA
Foto: Muharem Sitnica-Sića i Mirsad Filipović
ŠEHER 30 BANJA LUKA
Å E H E R 31
BANJA LUKA
Tekst i izbor ilustracija: REUF JAKUPOVIĆ
Prije nekoliko mjeseci priđe meni Mirsad Filipović, glavni urednik magazina Šeher Banja Luka, a ujedno i ”glavni” u Savezu Banjalučana u Švedskoj. Mjerka on mene pa će mi, onako kao snebivajući se: Redakcija magazina Šeher Banja Luka odlučila je da svojim čitaocima predstavi Adema Bajagilovića i njegovu firmu Sann Smide. A kako si ti, Reufe, blizak prijatelj s Ademom, jednim od najuspješnijih Banjalučana u Švedskoj, bilo bi posve logično da njega i njegovu firmu upravo ti predstaviš jer ih ti i najbolje poznaješ. Nisam se dvoumio, prihvatio sam prijedlog, mada sam znao da mi zadatak nije baš ni lagan: u ograničen novinski prostor treba smjestiti šest decenija Ademovog života i dvije decenije rada njegove firme. Možda je upravo to i razlog da se na moj tekst čekalo nekoliko mjeseci, zbog čega dugujem izvinjenje, kako glavnom uredniku, tako i Ademu.
Vrbas u venama Adem Bajagilovic, danas vitalni i agilni šezdesetdvogodišnjak rođen je u Gornjem Šeheru u kući tik pored Vrbasa. Sa dvojicom braće (sestara nije imao) tu je proveo mladost, okružen pažnjom svojih vrijednih roditelja. Jos od malih nogu zavolio je Vrbas, tu banjalucku ljepoticu. Ljubav je to koja ne jenjava pa nije ni slucajno sto se za Adema kaze da mu, umjesto krvi, u venama kola Vrbas. Tri glavne aktivnosti u najranijem djetinjstvu bile su mu, uostalom kao i kod druge djece: škola, pomoć roditeljima i druženje s drugom djecom. S neskrivenim ponosom kaže Adem da je išao u tada poznatu osnovnu školu Muhamed Kazaz u Gornjem Šeheru. Nisam bio baš nešto osobito dobar učenik - uz osmjeh priznaje Adem. Roditeljima se moralo pomagati, jer i njima nije bilo baš lako s nama trojicom ”klipana” upotrijebi Adem jedan popularan izraz za dječake i momke iz tog perioda. Kada je Adem imao samo 13 godina, ostao je bez oca Muharema. Tada je pomoć majci Zuhri, na čija se nejaka pleća svalio sav teret izdržavanja porodice, bila još potrebnija. Nije bilo nimalo lako: krave, konji, zemlja, bašta... Možda ovaj danas uspješni privrednik i vuče radne navike baš iz tog perioda. Kao i onda, i danas je neumoran. I pored ”radnih obaveza” koje je imao, bilo je i mjesta za druženje s drugom djecom. Druženje s drugom djecom bilo je tada skoro svakodnevno - nastavi Adem svoju priču o najranijem djetinjstvu. Čim bi se ugrabilo malo slobodnog vremena, izlazilo bi se na ulicu, u kojoj je uvijek bilo djece koja su se igrala. A glavne igre bile su piruz-pala, guranje kotača, ”neka bije” i nezaobilazni nogomet - grohotom se nasmija Adem pri pomenu ovih igara, od kojih su prve tri potpuno izumrle, a sadašnja generacija za njih nikada nije ni čula. Nemoj, Reufe, čitaocima ni objašnjavati ove naše igre: onima koji to znaju ne treba objašnjavati, a oni koji to ne znaju teško da to mogu i razumjeti, a mogu nas i ismijavati - skoro naredbodavno reče moj sagovornik, s jednom dozom sjete u svom glasu. A gdje je tu Vrbas i kupanje u toj hladnoj i tada bistroj rijeci - upitao sam mog sagovornika. Razgali Adema ovo moje pitanje i, kao što Vrbas teče, potekoše i Ademove riječi. Eh, Vrbas, taj Vrbas - zaiskriše mu oči, a glas mu zadrhta, ne znam da li od radosti ili od žalosti. Vrbas je posebna priča - nastavi Adem. Uz njega se tada nije živjelo, s njim se živjelo, a mi djeca za Vrbas smo, nije pretjerano reći, prosto živjeli. Nije samo kupanje to što se vječno pamti, pamte se i prve upecane ribe, pamte se i prvi vatreni pogledi koje su stidljivi dječaci upućivali jos stidljivijim djevojčicama, pamte si i prvi ”ozbiljni” razgovori golobradih dječaka, pamti se i ”šepurenje” po improviziranoj plaži djevoŠEHER 32 BANJA LUKA
”Pivkan” u ruci, pile na ražnju, udica zabačena, pogled uprt u Vrbas - rahatluk, nema šta
jaka koje su se već bile zacurile i mladiča koji su se već bili zamomčili, a mi djeca bili im zavidni. Pamti se sve što je vezano za ovu tada smaragdno zelenu rijeku. ”Visili” smo na Vrbasu, posebno za vrijeme ljetnjeg školskog raspusta. I danas mi u ušima odzvanjaju riječi brižnih majki koje su glasno dozivale svoju djecu. Širok je repertoar tih dozivanja: ”ulazi u kuću, grom te ubio”, ”ako odmah ne dođes, eto mene tamo, a onda me se čuvaj”, ”dolazi brže, otac samo što ti nije doš´o s posla, a znaš njega, ako te zatekne u vodi”, ”da si u kući za pet minuta, inače cijelu heftu nećes ni prst umočiti u Vrbas”... Ni moja rahmetli majka nije bila izuzetak. Najčešće bi mi prodornim glasom naređivala: ”Ulazi u kuću, Ademe, dugo si u vodi, hoćeš neku boleščuru da navućeš na se”. Uglavnom sam tu njenu naredbu nevoljno, ali ipak bespogovorno izvršavao.
Magnetska privlačnost metala Kada je Adem stasao za upis u neku od mnogobrojnih banjalučkih srednjih škola, nije imao nikakvu dilemu u kojoj će školi nastaviti školovanje. Da bih što prije došao do ”svog kruha” i da bih što prije i konkretnije pomogao mojoj majci, upisao sam se u Industrijsku školu, autolimarski smjer - obrazlaže Adem svoju odluku. Vjerovatno da ovaj tada golobradi mladić nije ni sanjao da će ga upravo metal, kao materijal, privući kao magnet i da će mu Adem ostati vjeran evo sve do dana današnjeg. No, brzo se pokazalo da Adem nije za autolimara ili, preciznije rečeno, da autolimarski posao nije za Adema. On je želio nešto
Pričam ti priču
Raspust je, a ovi gornješeherski momci kao da ne znaju na koju će stranu, ali za svaki slučaj bicikli su tu
gdje bi njegova mašta mogla doći više do izražaja, nešto mnogo šire nego što to pruža skučeno autolimarsko zvanje. Zato se već na početku 2. godine naukovanja za autolimara, i ”prešaltava” na pravu metalsku struku. Najprije vanredno završavam srednju školu metalske struke u Zagrebu - objašnjava Adem - a već u 26. godini života, nakon 18mjesečnog školovanja, dobijam zvanje VKV radnika metalske struke. Prava je rijetkost da neko u tim godinama stekne to najviše praktično zvanje. No, Adem ne miruje. Želja za obrazovanjem vodi me zatim u Beograd, gdje vanredno završavam školu za poslovođe u idustriji - nastavlja on svoju priču. U rodnoj Banjoj Luci Adem upisuje i studij na Mašinskom fakultetu, ali se vrlo brzo sav posvećuje teoretskom i praktičnom radu u metalskoj struci. Fakultet ostaje njegova neostvarena želja. Danas se u sebi osmjehne kada mu neko od njegovih mnogobrojnih kupaca i dobavljača u kontaktu s njim indirektno stavi do znanja da misli da pred sobom ima mašinskog inženjera. I sam autor ovog teksta o Ademu i Sann Smide, inače građevinski inženjer po struci, počesto iznova bude prijatno iznenađen Ademovim ”inženjerskim rezonom”, kada je u pitanju rješavanje nekog problema iz domena mašinske struke. Svoje stečeno teoretsko znanje Adem je primjenjivao radeći u GP Krajina, koja je bila poznata i van Banje Luke. Radio je u radionici. Iako mlad, brzo je stekao povjerenje svojih pretpostavljenih, koji ga 1985. godine šalju na rad u Irak. U ovoj arapskoj zemlji banjalučki gradjevinci su imali gradiliste u jednoj vojnoj bazi u Bagdadu. Ovdje je Adem, radeći na održavanju građevinskih mašina te jedno kraće vrijeme i kao poslovođa, proveo nekih 18 mjeseci. Pored veće zarade, rad u Bagdadu mi je donio i veće iskustvo u radu, posebno na gradilištu, i to velikom gradilištu - rado se Adem sjeća svog ”izleta” u ovu lijepu zemlju, koja će kasnije iz raskoši potonuti u bijedu, posredstvom velikh svjetskih sila. Po povratku u Banju Luku Adem je ponovo u svojoj matičnoj firmi - sve do 1987. godine. Moj moto ”živi od svog rada” bio je ona inicijalna kapisla za donošenje odluke da te godine odem u privatni sektor - započe Adem svoju priču o tom njegovom riskantnom potezu, ali potezu koji će se kasnije pokazati kao najbolji potez u njegovoj radnoj karijeri. Na odlasku iz GP Krajina rečeno mu je da su mu vrata za eventualni povratak u ovu firmu uvijek otvorena - trag koji je ovaj neimar za sobom ostavio bio je dubok. Kao da je to bilo danas, sjećam se mog prvog posla u ”privatluku” - započe Adem priču o tim svojim prvim danima u kojima je osjećao posebnu odgovornost, neku dozu straha, jer sada je sve ovisili samo od njega samog. Bilo je to na stočnoj pijaci, koja se upravo gradila. Radio sam bravarske poslove. Valjda mi je taj prvi posao, koji sam kvalitetno, na vrijeme i jeftino uradio bio odskočna daska: nizali su se poslovi za banjalučke firme, od kojih zelim da navedem Stočar, Pivaru, Kontinental i Privrednu banku - pohvali se Adem, što iskreno govorecći nije njegov običaj. Vrlo brzo je Adem stekao epitet uglednog privrednika. I
ja sam osobno imao priliku da se u to uvjerim. Bilo je to krajem 1980ih godina prošlog stoljeća. Tada sam bio direktor banjalučke Usluge, a tehnički direktor bio je inženjer Adem Gunić, inače moj školski drug iz Tehničke škole. Dodje meni jednog dana ovaj ”moj” Adem s prijedlogom da neke složenije bravarske radove na jednom objektu (mislim da se radilo o nekom mostu) povjerimo jednom privatniku. Kako da to povjerimo nekom drugom, i to privatniku, pored nšsih bravara - upitao sam mog prvog saradnika. A on, onako iz prve reče: Ja ti, direktore moj, nisam siguran u nase bravare, ali sam bezrezervno siguran u Adema Bajagilovića, kojeg dobro poznajem, poznajem njegove mogućnosti i on je garancija da će taj posao biti urađen kako treba. I bilo je tako - dva Adema uspješno realizovaše ovaj posao. Ko je tada mogao sanjati da će jednog dana ovaj drugi Adem (Bajagilovič) postati ”moj” odnosno da čemo postati bliski prijatelji. Nije posao bio jedina Ademova preokupacija. I sport je bio u domenu njegovog intresovanja, a tako je i danas. Trčao je Adem, onako za svoju dušu, najmanje tri puta sedmično, nekih sedam kilometara svaki put. Boks, rukomet i nogomet bile su sportske grane koje sam najviše volio i u tome se nisam razlikovao od drugih ljubitelja sporta u gradu na Vrbasu - s posebnim zadovoljstvom započe Adem svoju sportsku priču. Skoro redovno sam odlazio na Slavijine mečeve i Borčeve utakmice nastavi on - ali ipak mi je ispred Slavije i Borca, svejedno nogometnog ili rukometnog, bio lokalni nogometni klub Vrbas. Bio sam zaljubljenik ovog kluba. Gledao sam sve Vrbasove utakmice. Moj ljubimac, između ostalih, bio je Meho Softic. Zvali smo ga Blohin, po onom čuvenom lijevom krilu reprezentacije bivšeg SSSR-a. Čak je ponekad i Vrbasov poznati trener, popularni Burek ”morao” poslušati moj vapaj da u igru ubaci Blohina, pa i onda kada mu objektivno nije bilo mjesta u ekipi.
Zbogom Banja Luko i Gornji Šehere moj Nije Adem dugo ubirao plodove svog rada u privatluku. Agresija na BiH (ni Adem ne prihvata termin: rat u BiH) promijenila je tok njegovog života. Proživio je Adem, sa suprugom i dvoje dijece pravi pakao u Banjoj Luci. Bilo, ne ponovilo se i nikome se više to ne dogodilo - započe Adem svoj monolog. Vječiti strah uvukao se ljude nesrpske nacionalnosti, kretanje je bilo ograničeno, čuveni dobro znani banjalučki ”crveni kombi” često je navraćao i u Gornji Šeher ne bi li nekog ”ulovio”. Krili smo se od njega kao sto se miševi kriju od mačke. Moja relacija bila je kuća - bašta. Na prste jedne ruke mogu nabrojati koliko sam puta otišao do centra Banje Luke. Kako sam ranije bio kupio nešto materijala za planirane radove, više puta sam ga farbao, nešto da ga
I boravak u izbjegličkom kampu imao je svoje draži i nikada neće biti zaboravljen Š E H E R 33
BANJA LUKA
Pričam ti priču zaštitim od rđanja a nešto i zbog dosade. Igrao sam ponekad pingpong, a mnogo češče šah. Znaš, mi Gornješeherani smo uvijek dobro igrali šah. A od čega si živio, odakle ti novac za izdržavanje četveročlane familije - nekako mi se ote ovo pitanje. Od ono malo uštedjevine koju sam imao, slično kao i svi naši ljudi, čiji je moto “čuvaj bijele pare za crne dane” - s uzdahom odgovori Adem. Meni je trebala cijela godina dana da se dozovem pameti i da shvatim da za mene života u Banjoj Luci, u mom Gornjem Šeheru više nema - nastavi moj sagovornik. Na put bez povratka otisnuo sam se u aprilu 1993. godine. Autobus, prelazak u Srbiju u Rači, a zatim preko Subotice put ka Evropi, brodom do juga Švedske (Ystad), a odatle ”prekomanda” na sjever Sjeverne Evrope - u švedski gradić Upplands Väsby - u jednom dahu prepriča Adem svoju višednevnu putešestviju na pravcu jug - sjever. Kao i drugim izbjeglim bosansko-hercegovačkim porodicama, i porodici Bajagilović nije bilo nimalo lako, posebno u tim prvim danima i mjesecima života u tuđini. Adem, radišan čovjek, nije mogao sjediti skrštenih ruku. Sam se prijavljuje rukovodstvu izbjegličkog kampa i vec treći dan po dolasku u kamp Adem je ”na poslu”: farba stolove i stolice. Nije se Adem ni skrasio u ovom gradiću, a vec ga - kao da se radi o namještaju - nakon samo nekih šezdesetak dana prebacuju jos sjevernije, u Tierp, mali gradić sa svega nekoliko hiljada stanovnika. I opet je Adem, na vlastito insistiranje, radno angažovan. Svjestan da mu je u Švedskoj ostati, počinje intenzivno učiti švedski jezik. Znao sam da je znanje jezika bitna pretpostavka za moje radno angažovanje u Švedskoj - priča Adem. Kako jos nisam bio dobio boravišnu dozvolu, prijavljujem se na neobavezni kurs švedskog jezika, a jezik učim i samostalno u slobodnom vremenu, kojeg je bilo na pretek. Relativno brzo sam se ”otarasio” i prevodioca, svjestan da ću na taj način prije ”progovoriti”. Pored volonterskog rada i učenja švedskog jezika, bavim se i organizovanjem takmičenja u ping-pongu i nogometu (imali smo prilično dobru žensku ekipu). U ovom gradicć Adem i njegova familija su živjeli izbjeglički život nekih sedam mjeseci, a onda jednog dana radosna vijest: boravišna dozvola je u rukama ove četveročlane familije. A potom ponovna selidba. Sada je to još manji gradić, ovog puta na jugu Švedske, čije ime je teško za izgovor i samim Šveđanima: Strömsnäsbruk Iako svjestan da u ovom malom gradiću neće ostati dugo, Adem ne sjedi skrštenih ruku. Na njegovu inicijativu se u kratkom vremenu organizuje bosansko-hercegovački klub, zatim forklorna grupa, a prikuplja se novac i kupuje ambulantno vozilo, koje se šalje za naše zemljake u Bosni, u kojoj jos bijesni rat.
poznatu firmu Stena Recycling - nastavi Adem. Paralelno sam radio i neke poslove na čuvenom mostu koji spaja Švedsku i Dansku (öresundsbron) i koji je tada bio u izgradnji. Kako je taj moj prvi posao urađen može da potvrdi činjenica da je Stena Recycling danas jedan od mojih najvećih poslovnih partnera. Naša saradnja traje evo već neke skoro dvije decenije. Kada sam već kod mojih najvecih poslovnih partnera, pomenuću još i poznate firme Sysav Industri, NCC i MKB, sa kojima takođe kontinuirano sarađujem. Već od prvog dana počinje uspon ove firme: proširuje se tržište rada, nabavljaju se novi alati i oprema, usavršava se tehnologija rada, proširuje se djelatnost odnosno proizvodni program, zapošljavaju se novi radnici. Već nakon samo pet godina od osnivanja firme stiže i prvo priznanje. Te 2003.godine Adem je dobio prestižno priznanje ”Årets nybyggare i Region Syd”. To priznanje se dodijeljuje, prevedeno na naš jezik, privredniku-useljeniku koji je sa ograničenim resursima i uz težak i predan rad postigao najbolji uspjeh u Južnoj Švedskoj. Bravo za našeg zemljaka Adema. Kako si se osjećao tih dana - pitao sam Adema. Eh, kako, samo što nisam poletio - čuj bolan, ja ti od onog malog privatnika iz Gornjeg Šehera ”dobacih” do najboljeg u regionu Skåne - ne bez ponosa odgovori Adem na moje pitanje. Slijedeća, dakle 2004. godina je prekretnica i za Adema i za Sann Smide. Te godine Adem kupuje neuporedivo veći prostor: proizvodna hala, radionice, skladište, kancelarijski prostor, zemljište - sve na jednom mjestu. Otad se mnogo toga promijenilo. Ništa danas nije onako kako je
Arlöv, zadnja stanica Otkud ti, Ademe, da preseliš u Arlöv - prekinuo sam Ademovu priču. Pri mom opredijeljenju gdje da se konačno skrasim polazio sam od tri parametra: da budem što bliže Evropi odnosno BiH, da mi djeca (sin i kćerka) imaju mogućnost za školovanje i da ja imam veće mogućnosti za radno angažovanje - živnu Adem kada se dotaknu ova tema. Odluka je bila: Malmö, s tim da mjesto stanovanje bude neko manje mjestu u neposrednoj blizini ovog grada. I bi to Arlöv. Tako je potkraj te 1994. godine Malmö postao moja nova Banja Luka, a Arlöv moj novi Gornji Šeher - uzdahnu moj sagovornik. Ranije mi je trebalo nekih desetak minuta da iz Gornjeg Šehera dođem do centra Banje Luke, a danas mi otprilike isto toliko treba da savladam relaciju Arlöv-Malmö (centar grada). Kao i većina Bosanaca i Hercegovaca koji su zbog rata u BiH dosli u Švedsku i tu dobili boravišnu dozvolu, tako je i Adem završio sijaset kurseva, radio sve i svašta. Međutim, Adem opet nije sjedio skrpštenih ruku, stalno je pokušavao iznaći rješenje kako da osnuje vlastitu firmu. I uspijeva u tome: vec 1998. godine startuje firmu Sann Smide, naziva koji ce u kratkom vremenu postati poznat. Danas, kada se kaže Sann Smide, zna se da je to firma Adema Bajagilovića. Iznajmio sam radionicu veličine nogometnog igralista, nekih 200 m2, što je za mene tada bilo veliko, preveliko - nasmiješi se on pri pomenu ove površine, koja u poredjenju s površinom današnjeg radnog prostora izgleda, nije pretjerano reci, bas smiješno. Sjećam se mog prvog posla, bilo je to za ŠEHER 34 BANJA LUKA
Valja ovaj veliki rotor propisno zavariti, što i nije neki problem za majstore firme Sann Smide
Ovo spiralno stepenište je i projektovano i izrađeno u firmi Sann Smide, a za nekoliko dana njeni majstori će ga i montirati
Pričam ti priču bilo prije dvanest godina: radni prostor je povećan, osavremenjen, tu je i nova oprema, nova tehnologija, novi ljudi... Pored nekoliko ranije nabavljenih kompjuterski vođenih mašina, odnedavno imamo još jednu. To je kompjuterski vođenu mašinu za savijanje cijevi, što bi se onako ”stranjski” reklo: CNC styrd rörbockmaskin - pohvali se Adem najnovijom investicijom, koja već daje izvanredne rezultate. Ali nismo samo investirali u mašine, investirali smo i u ljude. Eto, na primjer, sada našim kupcima možemo ponuditi i projektnu dokumentaciju za neki njihov proizvod koji ćemo, naravno, mi i uraditi u našoj firmi. Razmišljao sam, Ademe, kako da čitaocima magazina Šeher Banja Luka u najkraćim crtama predstavim tvoju firmu Sann Smide, ali je bolje da ti to sam učiniš, zar ne - rekoh Ademu. Dobro, mada je to poteško u najkraćim crtama - prihvati Adem moj prijedlog. Dakle, firma Sann Smide po unutrašnjoj organizaciji obuhvata tri radna područja: mehaničke radionice bravarske struke, zatim iznajmljivanje radne snage našim poslovnim partnerima te praktično osposobljavanje radne snage za potrebe naših poslovnih partnera. Kratko i jasno, nema šta. Bilo bi nepravedno propustiti priliku i ne reći da je firma Sann Smide u 2014. godini dobila još jedno veliko priznanje. Naime, Dagens industri, poznati švedski dnevni list iz oblasti privrede uvrstio je ovu Ademovu firmu među nekoliko firmi koje su te godine najbrže napredovale. Da kažemo to i na švedskom: Sann Smide är ett av Sveriges Gasellföretag 2014. Baš tako stoji na diplomi, kojom se Adem s pravom ponosi. Jos jednom bravo za našeg zemljaka Adema. Manje je poznato da Adem Bajagilović vec poodavno ima i firmu Exin, koja je slične poslovne orijentacije kao i Sann Smide, ali je nešto manja. Prije tri godine Adem je sa partnerom, koji je porijeklom iz Turske, osnovao još jednu firmu, ovog puta naziva Bo Tur. Ova firma u vlastitom objektu pruža kompletne usluge (smještaj, ishrana i dr) za izbjeglice koje se nalaze u malom gradiću Tyringe, nekih osamdesetak kilometara udaljenom od Malmea. Bio je Adem tada prvi stranac kojemu je ta djelatnost odobrena od strane nadležnih državnih organa Švedske. Firme Sann Smide, Exin i Bo Tur potvrđuju istinitost jedne davnašnje izjave Ademovog prijatelja iz vremena kada je Adem živio i radio u BiH. Ti si, Ademe, rođen u pogrešnoj zemlji - rekao mu je tada taj njegov prijatelj, koji je još onda zapazio Ademov smisao za biznis.
A šta o Ademu i njegovoj firmi Sann Smide misle neki Švedjani, izravno su mi rekla dvojica njegovih poslovnih partnera. Bilo je to krajem prošle godine, kada je u povodu Bozića firma Sann Smide tradicionalno ugostila mnoge od svojih poslovnih partnera u jednom od poznatih restorana u Malmeu. Razgovarao sam tada najprije s jednim od čelnih ljudi firme Stena Recycling (Magnus Persson), a nešto kasnije i s jednim od takođe čelnih ljudi firme Sysav Industri (Adrian Pratt). Obojica su biranim riječima govorila o visokom kvalitetu usluga koje im pruza Sann Smide te o dosljednom ispunjavanju svega o čemu se s Ademom dogovore. Na moju molbu da u jednoj rečenici povuku paralelu izmedju Adema i Sann Smide, dobio sam odgovor. Adem, to je Sann Smide - rekao mi je Magnus Persson. Sann Smide, to je Adem - isto tako ali samo drugačije ”upakovano” rekao mi je Adrian Pratt. Iz odgovora ove dvojice Švedjana proizišao je i naslov koji sam dao ovoj mojoj priči o Ademu Bajagiloviću i njegovoj firmi Sann Smide.
Adem, gledano s naličja Ne bi ova priča o Ademu Bajagiloviću bila kompletna, ako se ne bi malo pogledaalo i na naličje odnosno na njegov privat život danas,
vodeći pri tome računa da se ne prečizi granica pristojnosti. Elem, pustimo Adema da nam nešto o tome sam kaže. Ranije sam mislio da ja u firmi moram biti prisutan non-stop i da u sve moram biti uključen započe Adem svoje izlaganje. Danas je to sasvim drugačije. Imam neograničeno povjerenje u saradnike, njihovu stručnost i odnos prema poslu. Zahvaljujući tome danas imam vremena i za sebe, kako bi se to reklo. Imam tri unuke, u čijem društvu se osjećam neopisivo srećno. Često smo zajedno. Volim i da čitam, najviše me zanima istorija. Kada sam već kod istorije, volim i da putujem i posjećujem mjesta poznata u svjetskoj istoriji - piramide u Egiptu, Kineski zid... I knjige koje govore o biznisu su moje omiljeno štivo. Zanimacija mi je i mala bašta, koju imam uz kuću - uvijek nešto čeprkam. Kada je lijepo vrijeme, volim i da se ”provozam” mojim malim brodićem, a unuke mi najčešće prave društvo. Ponekad se i sjedne s društvom, onako za svoju dušu. Nađe se vremena i za odmor u Turskoj, gdje imam stan. Supruga mi tada najčešće pravi društvo. Fino, i zaslužio si sve to - rekoh Ademu, misleći pri tome na ogroman trud koji je ovaj nadasve vrijedni Gornješeheranin uložio da bi imao sve to što danas ima.
Bilo je vrijedno vidjeti Keopsovu piramidu, to najstarije svjetsko čudo (remek-djelo graditeljstva)
No, ja moram reći nešto što je za širu javnost nepoznato ili bar manje poznato. Adem je i čovjek ”mekana srca”. Voli da pomogne, a bogme i pomaže, bilo to samoinicijativno ili kada mu se neko za pomoć obrati. Od nekih naših bosansko-hercegovačkih privrednika koji ga poznaju i s njim poslovno sarađuju saznao sam za Ademovu nesebičnu pomoć koju im pruža i mimo poslovnig odnosa. Često je to samo i savjet, ali savjet ”zlata vrijedan”, kako mi jednom reče jedan od njih. Pomogne Adem i nekom udruženju, sportskom kolektivu, pomogne i kod izdavanja knjige koja govori o nama koji smo napustili našu zemlju. Ne ogluši se Adem ni na zahtjev iz BiH za pomoć pri izgradnji nekog objekta od opšteg značaja ili pri nabavci opreme. Neke konkretne podatke o pomoći nisam htio da navedem, jer to nije korektno, a ni sam Adem to nije želio. Jedva sam ga nagovorio da i ovo sto sam uopšteno naveo nađe svoje mjesto u ovoj mojoj priči o njemu. Kada desna ruka daje, lijeva ruka to ne smije znati - bio je njegov kratak komentar, a bilo je to ujedno i posljednje što je u razgovoru za čitaoce magazina Šeher Banja Luka rekao Adem Bajagilović, Banjalučanin a sada i banjalučki Šveđanin. Š E H E R 35
BANJA LUKA
Foto: Goran Mulahusić
Kemal Coco pjesnik naših djetinjstava ŠEHER 36 BANJA LUKA
IN memoriam
PJESMA JE SVIMA DOM Piše: Ismet BEKRIĆ Moju novu knjigu »Palčić Čitalčić«, knjigu o knjigama, pjesnik, prozaist i novinar Kemal Coco, nažalost, nije imao u rukama, jer su se njegove oči sklopile onda kad su se otvarale stranice tek objavljenog izdanja. A radovao se što su njegove nove knjige, i njegova bogata književna riječ, dobili mjesto među najznačajnijim naslovima bosanskohercegovačke književnosti za mlade. Cocine knjige žive, kao i ovaj prilog osvjetljavanju njegovog djela; evo tog teksta na stranicama naše »Šeher Banjaluke«, koju je Coco morao napustiti, ali koju je volio i koju je opjevao i sretnim i tužnim stihovima. Kažu, da djedovi podjetinje uz svoje unuke. A pogotovo ako još od svoga djetinjstva pišu pjesme, i to i za djecu. Takav je i naš stari znanac, pjesnik i bajkar Kemal Coco. U svijet književnih riječi ušao je prije punih pet, i više, decenija - stihovima za djecu, u kojima se oslikavao i svakodnevni život, ali i čarobni svijet prirode i životinja. Svaka njegova pjesma imala je u svome slikovitom spletu i neku priču, neku nenametljivu poruku. Posljednjih godina Cocina pjesnička riječ pretapala se sve više i u pripovjedačku, bajkovitu, pa je objavio nekoliko proznih knjiga za djecu: »Djedove priče« (2005.), »Dukat kruška« (2007.), »Bajka o Bjelanu« (2008.), »Bajka o bajkama i Žar ptica« (2009.), »Slavuj iz zlatne doline« (2010.) i »Rastanak sa Garom» (2011.). Šta je to što pisca Kemala Cocu u njegovim zrelim svaralačkim godinama vraća i njegovim pjesničkim izvorima? Da li je to traganje za prvotnim inspiracijama, za djetinjstvom koje, godinama, dobija svoj neugasivi sjaj? Kao davne zvijezde koje se »u svojoj igri ponekad zanesu«. Ili kao pjesma koja je pobjegla i od samog pjesnika, i skrila se među djecu. »Dok je pjesnik snivao snove novog rukopisa iz knjige je pobjegla pjesma o proljeću, ostavila cipele i odjeću, požurila među đake, i one starije ali i prvake, i molila ih da je negdje skriju...« Za tom »odbjeglom pjesmom« djetinjstva Coco, evo, još uvijek traga, iako mu se na pleća svalilo više od sedamdeset godina. »Pjesma za djecu je, zapravo, uvijek mlada, uvijek nekako otvorena, nezavršena, kao što je i samo djetinjstvo uvijek ne-
doigrano«, kaže Kemal Coco, između svoje dvije pjesničke zbirke – »Zagrljenih pjesama i priča« i »Radoznalica«. Među korice knjige »Zagrljene pjesme i priče« Coco je utkao i priče kojima je bilo tijesno, pa su željele da svoja osjećanja iskažu kao dogodovštine, male bajke. Posebno su tu doživljene priče o djedovima koji se sjećaju svojih djetinjstava i koji čeznu za unukama i unucima, tamo negdje u svijetu, na sjeveru ili preko oceana. A kad se, ljeti, kod djeda u dvorištu, u domovini, ponovo svi okupe, onda djeda postane kao »kruška govoruša«. I nova stihovnica Kemala Coce – »Radoznale pjesme« - na tragu je i davnog i sadašnjeg djetinjstva, koje tako postaje svevremeno, vječito. Pjesnik-djed postaje istovremeno i pjesnik-dječak, onaj koji se živo prisjeća svoga djetinjstva i svojih prvih stihova o zeki koji trči šumicom, o medi koji se »ispod kruške smješka«, o golubu gaćanu koji je odletio u širni svijet, pa ga moli da mu se vrati. U današnjem svijetu kompjutera, mobitela, žurbe, pa i otuđenosti, pjesnik nam poručuje da su važne sve staze, i ona kojom krivuda rijeka, i ona kojom trči zečić, i ona koja đačića vodi u školu. Jer, »Svako gazi po svojoj stazi, prema cilju svom. I kad skreću, svi se sreću, svijet je svima dom.« Tako i onaj zeko, o kojem je Coco pisao i prije punih pedeset godina, ponovo trči kroz njegove nove pjesme, u kojima pjesnik poručje najmlađima da uživaju u svome djetinjstvu, ali i da »ipak ne zaboravimo, dječice odvažna, i pjesma o zeki svima nam je važna«. Nove pjesme za djecu Kemala Coce su mali poetski zapisi iz svakodnevnog života - o porodici, djedu kovaču i djedu koji uz pomoć svoga štapa odlazi do rijeke, o tati majstoru, o maminim osmijesima, o bakinim kolačima, o jednom poslijepodnevu u stanu, o jednoj nacrtanoj cesti po kojoj nam dolaze prijatelji. U ovim pjesmama živi u svojim raskošnim bojama i priroda – zima na selu, sunčeve zrake zimi, rosa, slike proljeća i jeseni, gromovi. Tu su i veliki prijatelji djece – životinje: puž kojem su ukrali kućicu, cvrčak koji ostaje vjeran svojoj pjesmi, lija, vuk, bolesni slavuj, jedan zec koji je otišao u robnu kuću, i jedan obični pas koji se iznenada našao u naselju i tu ostao, i dječakov-pjesnikov pas Garo. Djeca su uvijek radoznala, pa su takve i ove pjesme; zanima ih ko budi sunce, šta ptice žele kad lete, gdje stanje magla, i šta sve možemo pronaći u jednom podrumu? Zato pjesme ove zbirke imaju vedra lica, i svaka bi »sve htjela čuti«, »saznati«, »u svemu uživati i o svemu pisati«. Kemal Coco želi da piše »riječima svojih komšija«. Riječima koje se iz svakodnevnog govora prelijevaju u poeziju. Zato su njegove pjesme, i to ne samo one za djecu, jednostavne, mjestimično narativne, mjestimično »prepisane« iz dječijih rimovanki, ili iz pisama i uzdaha raseljenih i udaljenih, a uglavnom na onoj sunčanoj strani života i djetinjstva. Prvotne pjesnikove inspiracije ovdje kao da ponovo cvjetaju. Pjesma je svima dom! Š E H E R 37
BANJA LUKA
IZDAJA
(Iz romana “Pirat pirata”, Tel-Aviv, 2000.)
Piše: Marjan Hajnal “Brutus” (grafika M.H.)
Izdaja. Prema predanju, jedna od prvih pratilja čovjeka. Oni koji su imali tu rijetku sreću da ih nikada ne izdaju, nisu bili u prilici da pojme surovo naličje realnosti. Izdaja je mnogo više od bilo koje slične kategorije u zdanju sumornog odvraćanja od svjetlosti istine. Brojni mitovi sadrže motive izdaje. Počeci monoteizma također nude prikaz prelaza na suprotnu poziciju od one koja je bila zahtjev, opšti princip, postulat poštovanja. Prelaskom u pra-grijeh (prema judeo-kršćanskoj tradiciji) ljudi su se opredijelili za samopoštovanje, a ono zahtijeva da se osim samoga sebe ne poštuje i druge. Svi drugi su podređeni prvom, vlastitom egu. Ego izbjegava ukazati drugima veće poštovanje nego samo sebi, ali ne uspijeva dugo ostati bez drugih kao obilja suprotnosti, što kod ega iniciraju njemu primarne i za njega pokretačke impulse: predisponiranost za potcjenjivanje, pakost, kavgu, mržnju, zavist, vlastogramzivost, megalomaniju, cinizam, vulgarnost, podozrivost, nepravičnost, hipohondriju, paranoju, ekstremni primitivizam, netolerantnost, sklonost ka sujevjerju i animalnim strastima. Oni su njegov perpetuum mobile. To je carstvo u kom se ciklično reflektira i samoobnavlja ego. Stane li se na put bolesnom egu, i ukaže li mu se na njegovu drugorazrednost i inferiornost, ili se javno počne govoriti o iluzijama mase koja se identificira s njim, otvara se put izdaji. A impulsima, ako je riječ o izdaji, potrebno je pridodati im još i nezahvalnost. I sve to, sve te razorne sile ponekada se nalaze u jednoj osobi, koja vam se smješka i suosjeća sa vama kada ste u tuzi zbog neke nevolje ili nesreće, kada ste u opasnosti, ostavljeni od svih, okruženi neprijateljima, i ne slutite da vam je većinu tih neprijatelja stvorio baš taj posljednji, najodaniji prijatelj, koji vas javno hvali i brani vaše postupke kao apsolutno ispravne. Ne zaboravite: čuvajte se saveznika koji vas javno štite, ili, još bolje, nemojte ni dopustiti da vas neko zastupa. Tada je već kasno. Drugi savjet je: nemojte stremiti uspjehu, neka uspjeh stremi ka vama. Nemojte biti odgovor na pitanje, niti pitanje koje nema odgovor. Budite ono što jeste: vidljivi skup slabosti i nevidljiva kanonizirana snaga kojoj je izvor u jednostavnosti i prirodnosti. Ne budite zadovoljni time što sjedite u centru kruga, to je samo ograničeno polje vaše imaginarne slobode. Lovite neuhvatljivi trag kružnice, lomite svoje misli na dokazima i najminimalnije sebičnosti. I, tada ćete moći preskočiti kružnicu, izaći, i spolja posmatrati ono sve što je bilo vaše prazno Ja. Ne uspijete li, prožet će vas samilost nad vama samima, sami ćete otvoriti u neku neodređenu ponoć vrata kroz koja će prema vama vrišteći pohrliti jato krilatih demona izdaje. Predali ste se izdaji, jer ste povjerovali da osim vlastitog tijela i uma nemate što drugo da izgubite. Ali imate. Nakon što su vas izdali, imate li snage da poput Hristosa Nazarećanina i dalje ljubite bližnje koji su vas izdali? Nije li njega njegova ljubav odvela na krst? I da li je naša ljubav prema našim bližnjima test provjere za njihovu dužnost prema nama, ili je to kockarski zalog provjere naše vlastite interesne privrženosti i odanosti bićima koja su samo materijalizovane manifestacije sudbina što su se slučajno dotakle na raskrsnici 38
ŠEHER
BANJA LUKA
svemirskog bezmjerja, izukrštanog putanjama duša koje putuju možda ka istom odredištu, ili naprosto, lutaju, i koje kao takve, niti postoje, niti ne postoje? Tvorac Univerzuma za te duše je hipotetičan, sveden na “udes Bitka”. I tako, na kraju, vidimo mikro i makro-scenu na kojoj čovjek učestvuje u velikoj igri, zavjeri, izdaji. Njen opšti izvor je zaborav, odnosno samozaborav; slučajan, nametnut ili svjesno izabran momentum. I ko je tu prevaren i izdan? Postoji li za tu vrstu grijeha metafizička otkupnina i da li kosmos emanira i povratno prihvaća energiju života kao izdržavanje kazne? Izdaja. Nije to samo riječ. Ona je iznad svake kategorizacije i slične kategorije. Uz smrt, ona je jedna od najvećih tajni i najnedostupnijih uzročnosti. Jer njeno “zašto” ili “zašto” o njoj, ostaje s onu stranu ovog svijeta u kom mi živimo. Ali to ne znači da ne posjedujemo odgovor na pitanje: kako ne pasti u zamke izdaje. Put je težak, ali valja nam se njime kretati ako nam je jasan cilj našeg putovanja u toku kojeg smo pristali da odbacimo balast strašnog Ja. Prevladamo li to naše strašno Ja, odbacili smo konopce na kojima vise lažna privrženost i odanost. Jer, ne mogu vas izdati vaši neprijatelji. To mogu samo oni kojima vjerujete i koje volite. I uzajamno: vi ste za njih velika iluzija, obmana, razočarenje. Ukratko – i vi ste subjekt izdaje, i vi na čelu imate njen nevidljivi žig o čijem prisustvu ponajbolje svjedoče različita stanja vašeg bića. Uplašeni ste? Ljuti? Zabrinuti? Obeshrabreni? Malodušni? Nisu li to znaci da se u vašoj blizini počela događati izdaja? Ili će njeno događanje započeti u vama? Provjerite tanke folije papirusa preko kojih ste bosonogi prešli, ima li na njima jedva primjetnih tragova osim vaših? Sjena ne ostavlja tragove. Vaše drugo, ili, možda, ono skriveno, prvo Ja, – od kojeg bježite, ali vas ono neumoljivo čas prati, čas preskače, otvoreno sačekuje ili iz potaje vreba, – ima neutaživu potrebu da se obznani, da svima oglasi svoje prisustvo, jer može da se hrani tek odgonetnutom tajnom tragova koje su ispisala vaša stopala i preko njih se u stvarnost utisnula sva vaša čulna i duševna moć. Zato ono najčešće ide u korak sa vama, pored vas i namjerno pored vaših tragova ostavlja i vlastite, iz prkosa, iz zavisti, tek toliko da vas ne ostavi u ubjeđenju da ste prošli nezapaženi. Obična sjena ne ostavlja tragove, ali sjena vaše kobi i probuđene savjesti uvijek žudi da postane dodirljiva, ne da bi vas mučila, nego da biste shvatili da ste nerazdvojni dio velike izdaje. Jednih nad drugima. I vas samih nad vama samima. Tada ćete shvatiti da ni jedna nepravda ne boli više od izdaje. Da svako treba da nosi teret svoje kazne do najviših rubova vlastitih Himalaja, do posljednjih visova lične samosvijesti, kao jedinog istinskog i mogućeg čistilišta. I ne više od toga. Jer, čovječanstvo još nije doraslo do spoznaje o suvišnosti uzvišenog žrtvovanja za uzvišene ciljeve. Izdali mi Boga, ili sebe, ili drugog čovjeka, isto je. Sve dok to ne shvatimo ostaćemo zatvoreni u kaleidoskopu misli o vlastitoj veličini, značaju, nekoj imaginarnoj misiji, za čije tumačenje su nam potrebni astrolozi – suvremeni plemenski vračevi, ili moderni bogovi – političari – kreatori ljudskih sudbina.
ŽELJKO KOPANJA I NEZAVISNE NOVINE
In memoriam
Napisao: Dinko Osmančević
Na putu mira, pomirenja, tolerancije i suživota Bio sam na ulici, tog 22. oktobra 1999. godine, kada je Banjalukom odjeknula strahovita eksplozija. Mučan osjećaj jer je to podsjetilo na ratne dane kada su se nakon takvih, obično noćnih, detonacija tiho pronosile vijesti, da je porušena Ferhadija, Arnaudija, Gazanferija... Ovaj put, neko mi reče da je ubijen novinar Željko Kopanja. Samo par mjeseci ranije, u Beogradu je ubijen istaknuti novinar Slavko Ćuruvija. Sprega vlasti i podzemlja, grubo je gušile slobodne medije grčevito skrivajući istinu, u strahu od ruke pravde. Ipak, Kopanja je preživio. Izuzetnim naporima ljekara i snagom vlastitog organizma. Priča zvana Nezavisne novine krenula je četiri godine prije atentata u kome je osnivač ovog glasila ostao bez obje noge. Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, na kioscima se pojavila novina, najprije nedjeljna, koja je čitaocima ponudila drugačiju istinu od one u državnim medijima. "Zašto Nezavisne. Iz najmanje dva razloga. Prvi, čitaoci su se zasitili strogo dozirane informacije koju im prezentuju državni mediji. Drugi, sami novinari okupljeni oko projekta Nezavisnih, a takvih će biti sve više, zaželjeli su se novinarstva", pisao je na početku svoje prve kolumne Kopanja. Rame uz rame, pored Kopanje, bili su i pokojni Nikola Guzijan i ministar u nekoliko Vlada Republike Srpske, kao i u aktuelnoj, Anton Kasipović. Ipak, Kopanja je prednjačio, pa i sav udar režima primao na sebe. Tiraž je naglo rastao, otvorena su dopisništva u cijeloj Bosni i Hercegovini, pokrenuto i dnevno izdanje. Nezavisne novine su bile jedan od prvih medija koji su pisali o miru, pomirenju, toleranciji i suživotu, ali i potrebi da istina izađe na vidjelo, jer je istina jedini put ka pomirenju. Istina o svemu što je opterećavalo društvo u cjelini, samim tim i istina o najtežim ratnim zločinima. Upravo ti tekstovi bili su razlog najprije prijetnji, potom i samog atentata. "Zločin su, umjesto onih koji su po zakonu dužni, morali da rasvijetle mediji i Haški tribunal!" izjavio je Kopanja jednom prilikom, "Međutim, zloĉin na Korićanskim stijenama samo je jedna od naših tragedija. Ova zemlja je, nažalost, prepuna 'korićanskih stijena'." Uz novine, pokrenuta je i radio stanica Nes radio (1997.), koja je među prvima, ako ne i prva, na našim prostorima, emitovala pjesme i nacionalno "nepodobnih" izvođača, a 2002. Nezavisne novine osnivaju vlastitu štampariju čime su zaokružile proizvodno-tehnološki proces. Tri godine kasnije, Nezavisne useljavaju na svoju današnju adresu, u Ulicu braće Pišteljić, u renoviranu upravnu zgradu
nekadašnjeg Univerzala. Stranice se šire, pa postaju većinski vlasnik i Glasa Srpske, nakon čega Željka Kopanju nazivaju medijskim magnatom. Nezavisne novine, i Željko Kopanja, osnivač su i pokretač niza manifestacija, kao što su Ličnost godine, Izbor najboljeg sportiste Bosne i Hercegovine, medijski su pokrovitelj i našeg Vezenog mosta. Ali i neformalnih druženja političara i javnih ličnosti, pa se za Kopanju govorilo da je u stanju za isti sto dovesti i najsuprotstavljenije političare. Prošle godine u decembru, Nezavisne novine su obilježile svoj dvadeseti rođendan, ubrzo nakon toga i 6000. broj. Ali, 8.avgusta, u kasnim popodnevnim časovima, Željko Kopanja je preminuo od posljedica srčanog udara. Svi napori ljekara, ovog puta, bili su bezuspješni. (Oni koji su ga poznavali, znali su da se nije čuvao, volio je kafanu, previše pušio, čak nevjerovatnih 6 do 7 paklica dnevno.) Šok i nevjerica u Nezavisnim. Ostali su bez svog osnivača, izuzetnog novinara, utemeljitelja istraživačkog novinarstva kod nas, borca za slobodno novinarstvo, autoriteta i među političarima i među stranim diplomatima. Šta i kako dalje? Jedno je sigurno, umjesto liderstva, Nezavisne novine će ostati i opstati jedino kao institucija. Zato i glavna i odgovorna urednica, Sandra Gojković-Arbutina, u današnjoj kolumni (10.avgust), poručuje: "Obećavamo ti da ćemo još istrajnije slijediti tvoju viziju, njegovati sve čemu si posvetio i podredio svoj život, ne mareći za posljedice. Znamo da ti je najveća želja da trajemo i nadograđujemo sve što si započeo i da poštujemo tvoju ideju." Željko Kopanja rođen je 21. oktobra 1954. Završio je ekonomski fakultet, a novinarsku karijeru započeo je u banjalučkom Glasu, tokom ratnih godina bio je novinar beogradskog Telegrafa, da bi 1995. pokrenuo Nezavisne novine kojim će se nesebično sav davati. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada u oblasti slobodnog i istraživačkog novinarstva. Uz njegovo ime vezuje se i nekoliko kontroverzi od kojih su najpoznatije dvije, da je bio nedovoljno dobar Srbin, izdajnik srpskog naroda, kao i da je sve radio radi materijalne koristi. Ali ono što je sigurno, to je da je za mir, pomirenje, toleranciju i suživot, kao i za viziju Bosne i Hercegovine kao moderne evropske države, učinio više nego većina naših političari zajedno. Zbog toga, njegov odlazak nije samo gubitak za njegovu porodicu i zaposlene u Nezavisnim novinama (i Glasu Srpske), već i za društvo u cjelini. Š E H E R 41
BANJA LUKA
Foto: Goran Mulahusić
Izvor pjesme – Kulmahala Iz mnogih bašči i sa obala Vrbasa i potoka Đurđevac mogla se čuti pjesma praćena gitarom i harmonikom Piše: Edin ČEJVAN
Sve je započelo u banjalučkom naselju Mejdan, ili kako su ga neki nazivali –Peti kvart; bila je to jedna živopisna banjalučka mahala kroz koju je tekao mali ali ponekad vrlo žustri potok Đurđevac, a zvala se Kulmahala. Mnogi bi kazali, mahala k'o mahala, ali nije baš tako. Kulmahala je, ipak, bila posebna, na svoj, način. Imala je, kao jedna od rijetkih mahala, među prvima u Mejdanu i Banjoj Luci svoju javnu rasvjetu! Tu su živjele mnoge poznate banjalučke porodice. Bila je tu i kuća Mažara, koja je dala tri narodna heroja Drugog svjetskog, antifašističkog, rata, pa ugledni ljekari, profesori, ljudi od struke, raja, ali i najpoznatiji banjalučki fudbaleri i, naravno, dobri muzičari, ljudi muzički nadareni iako im to, većinom, nije bila profesija. Malo je iskonskih Banjalučana koji nisu barem 'čuli' za porodice: Dervišić (spominju se i u čuvenoj sevdalinki Put putuje Latif-aga), Bahtijarević, Mažar, Čejvan, Davidović, Bajrić, Šatrić, Samardžić, Vehabović, Bećirbašić, Jusić, Ibrahimbegović, Plićanić, Kobašlić, Ekić, Brajtenberger, Mehanović, Šašivarević... ŠEHER 42 BANJA LUKA
Bila je Kulmahala i nepresušan ''izvor'' sjajnih fudbalera od kojih su mnogi dostigli i vrhunske domete. Teško je, a i nepravedno bi bilo, zaobići imena fudbalera kao što su bili Omer i Emir Jusić, Pašo Bećirbašić, Muhamed-Fišer Ibrahimbegović, Besko Palalić, 'Tarzo' Šatrić i mnogi drugi... Nurko-Gulin, Zeler, Rare, Herc, Kemo-Truman, Šešir.... Kulmahala je, prema riječima i profesora Irfana Nurudinovića, bila i nepresušan ''izvor'' pjesme i akšamluka, vrbaskih i avlijskih i kućnih, od mnogih dobrih pjevača i svirača, poznatih širom Banje Luke. Iz mnogih bašči i s obala Vrbasa i potoka Đurđevca mogla se čuti pjesma praćena gitarom i harmonikom, najčešće. Tih 60-ih godina u ljetnim predvečerjima u svakom banjalučkom kvartu, mahali, bilo je isto raspjevano raspoloženje. Svaka raja imala je svoje gitariste, pjevače i publiku. Svako od nas imao je svoju najbolju raju, to je činjenica. Glavno je bilo da se raja, komšije, druže, vesele, uživaju u ljetnim noćima i vikendima.
Banjalučka muzička sjećanja (2) Kraj mangale Akšamluci i sijela nisu mogli proći bez mangale. Mangala je bila neizostavni 'artikl' u svakoj kući ili skoro svakoj kući. Pravile su se od bakra, ali one običnije i od drugih vrsta metala Neke su bile jednostavno napravljene bez ikakvih ukrašavanja, a neke su bile pravo kazandžijsko umijeće sa rezbarijama i kitnjastim dodacima. Korištene su najčešće prilikom kahvendisanja i kod serviranja jela i pića, jer je mangala dugo čuvala toplotu kahve ili jela, a služila je i za grijanje. U centralni dio mangale bi se do polovice stavljao pepeo, a na njega drveni ćumur. Preko 'ložišta' je imala veliki kupolasti poklopac koji se stavljao da sačuva toplotu žari, ali i kad se mangala ne koristi da se pepeo ne 'rasipa'. Mangala se obično palila napolju ili u hajatu (hodniku) da se izbjegne zadimljavanje i neugodan miris u sobi gdje se sjedilo. Kad se ćumur dobro razgori i u žar pretvori, mangala se unosila u kuću, tj. sobu. Zbog sigurnosti i dodatnog 'efekta toplote' u žar se stavljao običan komad željeza, a da u sobi bude još ugodnije u žar se stavljala i neka mirišljiva trava, a najljepši miris je imala 'ćeben trava' koju su hadžije donosile sa Ćabe (Kabe). Mangala se nije koristila samo unutar kuće, ponekad se za svježih noći iznosila i u avliju (dvorište) gdje se sijelilo (družilo) i akšamlučilo ili ispijala kahva. Preko žari se stavljala 'tronožna rešetka' na kojoj je stojala džezva ili ibrik sa kahvom, a okolo, na mangalskom 'obrubu' su bili fildžani i šećernica. Kad je služila za jelo, onda se metalni tanjir ili grnčarska posuda sa hranom stavljala na 'rešetku' ili direktno na žar tako da je jelo uvijek bilo toplo, vruće. Kad se akšamlučilo - sijelilo (družilo), najčešće se spremala kaurma (kavurma), omiljeno jelo meraklija koje se pravilo od janjećeg mesa ali i od životinjskih želudaca sa raznim dodacima i bila je izvrsna 'meza' i kvalitetna hrana. Sve meraklije su jele iz te posude,
umakali kruh u saft a pribor za jelo se koristio za komade mesa i ostalih sastojaka kaurme. Na širokom 'obrubu' mangale su stajali ćokanji (staklena izdužena čašica-flašica zapremine do 2 dcl) iz kojih se pila rakija. Vrlo brzo se uz mezu–hranu i piće začula pjesma - sevdalinka, uz gitaru il' harmoniku ili i bez ikakvih instrumenata, a omiljena je bila poznata sevdalinka „Ah meraka u večeri rane'' : ''Ah, meraka u večeri rane, sastala se družba akšamlija u šljiviku pod beharli granom, aj, rahatluku nigdje kraja nema gdje Fazila mezetluke sprema...''
Suljica i njegova gitara Jedan od najpoznatijih i najomiljenijih akšamlija bio je gitarist sa lijepim glasom, Sulejman–Suljica Dervišić, koji je svojom muzikom i pjesmom davao 'pečat' veselim druženjima, teferičima, sijelima, akšamlucima po kulmahalskim baštama i na obali Vrbasa gdje se okupljalo i staro i mlado, družilo se, zabavljalo uz pjesmu i igru, i, naravno, uz iće i piće, koje su donosili svi prema dogovoru ili samoinicijativno – svako prema svojim mogućnostima. Materijalizam je bio ''u drugom planu''. Suljica je profesionalno radio kao mašinski tehničar u tvornici Jelšingrad, a gitara mu je bila 'ljubav' i vječiti 'pratilac' u slobodno vrijeme. Sulejman Dervišić je bio veoma nadaren gitarista i najsretniji je bio kad je imao vremena da 'prebire' po žicima svoje crne gitare 'đipsonke' (Gibson). Mi mlađi smo mogli satima sjediti i slušati našeg Suljicu i njegovu gitaru, a ja sam bio opčinjen njegovim umijećem sviranja. I tako postadoh Suljicin đak. U idućem broju: Banjalučki „Meksikanci“
Š E H E R 43
BANJA LUKA
Pojednostavljena karta sa jednom od ruta planinarenja
Putovanje Mjesečevim planinama
Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing
Po nazivu ovog teksta, u prvom momentu ste vjerovatno pomislili kako se Buz Oldrine ili Niel Armstrong šetao po mjesecu, pa bi ovo mogao da bude neki tekst o tome. Međutim, na našoj divnoj plavoj planeti postoje planine koje nose umjetnički naziv „Mjesečeve“. Nalaze se na granici Ugande i Konga, u srcu Afrike i veći dio njih pripada Ugandi. Naziv „Mjesečeve planine“ dodijelio im je glavni istraživač Aleksandra Velikog, Ptolemej, 150.-te godine ove ere. Od arapskih trgovaca, Ptolomej je saznao za planinu pokrivenu snijegom koja je mogući izvor Nila, što je potvrđeno kasnijim ekspedicijama. Za izvorom Nila traga se još od davnina, međutim, istorija pamti ove posljednje istraživače, od 18-19 vijeka pa naovamo. Sama planina predstavlja značajan izvor vode za rijeku Nil, ali nije i presudan činilac volumena Bijelog Nila. Tek kasnije je otkrivena povezanost Nila sa Viktorijinim jezerom, njegovim glavnim izvorom. O značaju Rwenzorija, odnosno Mjesečevih planina, ćemo nekom drugom prilikom, nego da krenemo u malu avanturu penjanja na Margherita Peak, njen najviši vrh. Na lokalnom jeziku naziv „Rwenzori“ znači „proizvodi kišu, oblake“. ŠEHER 44 BANJA LUKA
Redeći u Ugandi, imao sam sreću da obiđem neke od značajnijih turističkih atrakcija kao što su Queen Elizabeth i Murchison Falls, Nacionalne parkove u kojima se mogu vidjeti sve vrste raznolikog divljeg životinjskog svijeta Afrike. Pored toga sam posjetio i Nacionalni park Kibale, poznat po velikom broju čimpanzi i posebno organiziranim turama potrage za istim, ali se tamo mogu vidjeti i druge vrste primata. Za obilazak svih ovih parkova, vi se prepustite vodi ima koji vas kroz njih provode u udobnim džipovima i vrlo malo hodate. Medutim, izlazak na vrh-summit planine Rwenzori je nešto što morate sami da uradite, bez velike pomoći drugih. Planina je jako teška i ako niste psihofizički spremni, vrlo lako se možete na i u situaciji da se ne usudite krenuti dalje, bez obzira što vam se vrh čini na domaku. Neki penjači koje sam tamo susreo su ranije penjali Kilamandžaro ili neke vrhove Himalaja, ali Margheritu nisu uspjeli popeti. I tu je uvijek ono značajno pitanje sa kojim krećete u pohod: zbog čega sve to radite i šta ćete dobiti penjanjem i usponom na neki vrh, ili u slengu „osvajanjem“ nekog vrha? Radije kažem „usponom“ umjesto „osvajanjem“ vrha, jer planinari dobro znaju kako su planinski
Putopis vrhovi neosvojivi, a moj dobar prijatelj, alpinista, uobičava kazati: planina nam dozvoli ili ne dozvoli da se na nju uspnemo! Jasno je da su svi glavni vrhovi već davno „osvojeni“, ali osvajanjem nekog vrha po prvi put za sebe, ili upoznavanjem bilo čega novog, dolazite do novih saznanja, zadovoljstva i uspjeha, dokazavši prvo sebi da je sve moguće samo ako se tome dobro posvetite i ako to dovoljno želite. Naravno, želja nije sama dovoljna, potrebna je i posvećenost cilju, odnosno sebi zadatom vrhu, te pomno planiranje. Pripreme za penjanje su krenule možda i godinu prije, tako što sam počeo prikupljati podatake, čitati brošure i ine stranice, te kontaktirati agencije koje su zadužene za organizaciju ove alpinističke ture. Razlika mojih upita u odnosu na neke druge je dužina trajanja, jer sam ja imao ograničeno vrijeme za ovaj poduhvat. Obično, ove ture traju ne manje od šest do sedam dana, međutim moj zahtjev je bio tri, maksimalno četiri dana. Niti jedna od agencija nipošto nije pristala na to. Uporan i odlučan u svom naumu, nakon dugotrajnog natezanja, dogovorio sam se sa najvećom od ovih agencija za turu od pet dana. Ipak, nek ostane zapisano da sam od kretanja sa početne tačke do izlaska iz nacionalnog parka potrošio tri i po dana, a moglo je biti i tri. Taj napor je za mene na kraju urodio velikim padom imuniteta i pojavom svih mogućih groznica po usnama. Ali, groznice i herpesi su prolazni, a osvajanje vrha i uspjeh penjanja ostaje. Kao i u drugim nacionalnim
Skica planine sa osnovnim planinarskim putevima
parkovima ovog tipa, ulazak i penjanje nisu dozvoljeni bez lokalnih certificiranih vodiča, tako sam i ja zadužio prvo jednog, a onda nam se ubrzo, zbog prelaska glečera, pridružio i drugi. Obzirom na moje zahtjeve, dodijeljeni su mi relativno mladi, u odnosu na standardne vodiče koji baš i nisu u nekom kuvetu i snazi. Ovi moji su bili em žilavi, em jaki, a idu na vrh najmanje jednom mjesečno, što je veoma važno za poznavanje planine, lokalnih promjena vremena, kao i poznavanje onog posljedenjeg dijela uspona kada se dolazi na glečere. Na tom dijelu prelazite dva glečera, te u dva navrata navlačite dereze na cipele, a obzirom na lokalne promjene leda, važno je da vodič zna na kojem dijelu glečera treba doći na kameni dio. U informativnim brošurama o ovoj planini, kao najbolje vrijeme se uvijek spominje suha sezona, bez kiše, i to su Januar ili Februar, te Juni i Juli. Sreća pa se nisam oslonio na te prognoze, inače bih se smrznuo ili ne bih vidio vrh. Vrijeme na planini Rwenzori, se mijenja kao i na ostalim visokim gorjima, bez velikih upozorenja i iznenadno, što se nama i desilo trećeg i četvrtog dana. Pomno sam planirao odjeću i obuću i uglavnom sam sve pogodio, osim cipela koje su i najvažniji dio opreme. Moje cipele su bile odlične za blato i snijeg, ali ne i za klizavu podlogu kakav je glatki kamen kada je mokar. Vidio sam da ovi moji vodiči koriste najobičnije gumene čizme i nisu proklizavali kao ja sa svojim vibromax džonovima. Kako sam znao da ću svoju opremu nositi na svojim leđima, tako sam gledao da je svedem na minimum, a da svaki komad ima svoju upotrebnu vrijednost. Sve što sam ponio sam i iskoristio, naravno neke stvari i u više navrata. Majice sam prao u potocima i jezerima, kako sam na njih nailazio. Jeste da su te planinske vode hladne-ledene, ali za izbacivanje neugodnih mirisa i to pomaže. Kada krenete na ovakav ili sličan avanturistički poduhvat, morate prihvatiti ili pretpostaviti da su pogodnosti struje, tople vode, interneta ili tome slično skoro pa uvijek misaone imenice. Navečer, u sumrak, koristite baterije ili svijeće. Vodu, koju ste prethodno donijeli sa potoka, ugrijete kod lokalnih nosača koji imaju male plinske boce i sa tom vodom napravite kafu ili čaj, te se operete i umijete. Nastavlja se
Pogled na jezero Bujuku i Margherita glečer Š E H E R 45
BANJA LUKA
46 Å E H E R
BANJA LUKA
Å E H E R 47
BANJA LUKA
Tekstovi i foto: Dragana Pranjić
Ferhadija: Zajedničko sjećanje Imala sam čast da budem pozvana na otvaranje Ferhadije, pa sam s velikom radošću očekivala taj veliki banjalučki dan. Čudan osjećaj me pratio od slijetanja na Tuzlanski aerodrom pa do moje lijepe Banje Luke. Imala sam puno trenutaka u životu koji su svjedočili o ljubavi ljudi jednih prema drugima, kao i prema gradovima i spomenicima. Iz Tuzle sam za Banju Luku putovala sa vjerskim službenikom koji je isto kao i ja bio pozvan na ovu svetkovinu. Zajedničko nam je bilo sjećanje ”kada smo bili mali”, kako je Ferhadija izgledala tada i kako nam je bila jedinstvena ljubav prema tom vjerskom spomeniku i simbolu našeg grada Razglednica Banje Luke nije razglednica ako se na njoj ne nalaze... Kastel, Hram Hrista Spasitelja, Ferhadija, Sahat kula, Boska, Gospodska, Trapisti, Petričevac .. Šetajući oko džamije, slikajući i udišući atmosferu kroz moj objektiv vidjela sam puno divnih prijatelja nastanjenih u Švedskoj što me je jako obradovalo. Sve je prošlo kako i treba, u miru, molitvi i toleranciji a ja..., ja sam presretna što sam imala čast da sve to zabilježim i srcem i kamerom. Slike sam slala direktno na FB i u više redakcija, a sada šaljem i vama.
Jadranka Pjesma ostaje Bila sam na posljednjem ispraćaju naše divne Jadranke Stojaković. Bio je to tužan i dostojanstven odlazak velike bh. kantautorke koja je iza sebe ostavila mnogo lijepih pjesama koje i danas mnogi rado slušaju i pjevaju. Naša Jadranka je bila voljena i poštovana, pa su na sahranu stigli mnogi koji su se htjeli oprostiti od nje. Poznate estradne zvijezde, kao Neda Ukraden, Željko Joksimović, Željko Samardžić, Ismeta Dervoz, Maja Tadić, operski pjevači, pozorišne zvijezde. Bili smo tu također moja skromna komšinica Jasna i ja, te smo se sa poštovanjem poklonile ispred cvijećem ukrašenim sandukom. Slika sa starog albuma i gitara bili su tu da svjedoče o veličini umjetnice koju ispraćamo. Povorka je dostojanstveno išla prema posljednjem prebivalištu uz tonove Jadrankine muzike. Osim Maje, koja ju je sve ove godine podržavala i njegovala, i Jadrankine doktorice, govorila je i gospođa Jasna Brkić, zamjenica gradonačelnika. Na posljednjem ispraćaju su bili i predstavnici iz Japana gdje je Jadranka provela jedan dio svog života. Jadranka Stojaković je sahranjena na gradskom groblju Vrbanja .
49
Riječju, kamerom i srcem
Draganasgarden:
Zlatne ruke Banje Luke Udruženje Kreativnih žena Draganasgarden uljepšala je i ovo ljeto svojim bogatim aktivnostima, darovima svoje kreativnosti. Ovo Udruženje osnovano je 2014. godine u jesen i od tada radi sa velikim elanom i ponosom. Žene Banje Luke, Sarajeva,Viteza, Prnjavora, Prijedora i KulenVakufa se druže i stvaraju. Drago mi je, kao rođenoj Banjalučanki, sada nastanjenoj u Geteborgu, da sam pokrenula ovo stvaralačko okupljanje i da sam kod mnogih članica podstakla zajedničku ljubav prema rukotvorinama i narodnom blagu. Udruženje iza sebe ima dva zimska sajma, tri ljetna, mnogo modnih revija kako u Banjoj Luci tako i u gradovima diljem Švedske. Udruženje je imalo i izložbu posvećenu najljepšem gradu na svijetu, našoj Banjoj Luci pod nazivom ”Zlatne ruke Banje Luke”. Na izložbi bilo je predstavljeno više rukotvorina, crteža, fotografija i slika našeg lijepog grada i svega što asocira na Banju Luku. Gosti izložbe bile su pobjedničke fotografije sa takmičenja najljepše fotografije Ferhadije, te crteži djece doma ”Rada Vranješević” i drugih banjalučkih škola. Skroman čin otvaranja posjetilo je mnogo gostiju i uglednih ljudi. Banjalučani vole svoj grad i rado posjećuju sve što slavi njegovo ime i postojanje.
ŠEHER 50 BANJA LUKA
Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året
Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på
Š E H E R 51
BANJA LUKA
Foto: Goran MULAHUSIĆ
POKEMON I KALIMERO
Piše: Ozren Tinjić
PRVA TRKA Mogu samo zamisliti rane šetače u parku ”Mladen Stojanović” kada su tog sunčanog julskog jutra vidjeli usplahirenu i naizgled dezorjentisanu masu mladih kako sa nekim spravama u rukama jurcaju naokolo poput zombija. Mora da su, ibreteći se, pomislili kako je riječ ili o narkomanima ili o pretjeranoj dozi alkohola. Ne znaju, jadni, za Pokemane, video igricu koja je zavladala čitavom zemaljskom kuglom i zbog koje djeca čak i glavu gube. Naravno, ova igrica je dostupna samo onima sa modernim mobitelima 52
koji, inače, koštaju pravo malo bogatstvo, a koje si mogu dozvoliti ponajviše guzonjini sinovi i kćeri. Čak su, dan prije, sve lokalne novine i ostali mediji objavili i najavili kako sutradan kreće trka u pomenutom parku. Alal vjera! I tako, dok jedni trče za Pokemonom, drugi trče za kiflom ili kriškom kruha a sa onom čuvenom Kalimerovom uzrečicom u mislima: ”Pa to je nepravda!” Zaboravlja se na ogroman broj djece, kako osnovaca, tako i srednjoškolaca i studenata, čiji roditelji svakodnevno brigu brinu kako djetetu obezbijediti sendvič ili barem jednu marku za kiflu u školi. Masa njih su, kao po nekom nepisanom pravilu, solidni đaci i studenti kojima, za razliku od ”Pokemon” generacije, ne treba mobil digitron da nešto izračunaju. Oni znaju, recimo, tablicu množenja napamet, oni ne odlaze na internet (jer ga nemaju) da bi nešto saznali. Zato su tu biblioteke. Oni se druže među sobom, dijele i dobro i zlo sa prijateljima, oni se ne otuđuju. Oni nemaju mobitele, no, zato imaju prijatelje, drugove… Oni vrlo često nemaju za kafu ili sok u nekom od kafića, ali njima je lijepo i na klupi u parku ili na obali Vrbasa. I ko je sad ovdje bogatiji? Onaj čiji mobitel i lova u džepu mirišu još uvijek na tatin lopovluk i opori miris baruta još iz rata ili onaj čestiti gologuzan koji će jednom postati čovjek. U pravom smislu te riječi. Poput onog dječaka Jovana sa Manjače koji jedva
Banjalučke trke ima osam godina, ali koji se u zoru budi, obilazi i uređuje malinjak, nešto pobere i potom te iste maline prodaje putnicima namjernicima pored ceste. Kaže da sve pare koje zaradi daje majci pa će kasnije kupiti školske knjige. Dodaje kako mu je najveći san da posjeti Banju Luku! Ili mali Mustafa iz Bugojna koji pare zarađuje kao ulični pjevač. Kažu da je prava atrakcija.
DRUGA TRKA I dok na jednoj strani traje bjesomučna trka za kruhom i kojekakvim igricama, na drugoj strani se zahuktava trka za mjesto gradonačelnika Banje Luke. Na jednoj strani je Igor Radojičić, predstavnik vladajućeg SNSD-a, a na drugoj je Dragan Čavić, kandidat opozicije. Neko kaže kako je to sudar Davida i Golijata, mada upućeni to odbacuju. Prije bi se reklo, barem prema mom skromnom mišljenju, da je to, kada je riječ o biračkom tijelu, sudar malograđanštine i čaršije, ruralnog i urbanog. A vrlo dobro je znano ko u gradu na Vrbasu vodi glavnu riječ, da ne kažem ko ga je okupirao. Sve u svemu, ko god bude izabran na mjesto prvog čovjeka Banje Luke, neće mu biti lako. Grad je odavno izgubio svoj identitet, zelenilo nestaje, beton i asfalt na svakom koraku. Vladajuća partija je već niz godina na čelu Banje Luke. Šta je urađeno, odnosno uništeno, najbolje pokazuju zatvorene fabrike i čitava armija nezaposlenih. Eto, najnoviji podaci govore kako je u prvih šest mjeseci ove godine u manjem BiH entitetu posao izgubilo oko 10 hiljada ljudi! No, kao svojevremena priča o zlatnim kašikama, tako se i danas narodu podastiru kojekakve bajke o svjetlijoj budućnosti. Dobro je neko rekao - ako činjenice demantiraju nešto u što ljudi vole vjerovati, tim gore po činjenice! Što se tiče dijaspore i glasanja putem pošte opravdano je za očekivati katastrofalan odziv. Baš kao i prilikom svih prošlih
izbora. Banju Luku, nesumnjivo, volimo samo onoliko koliko imamo tamo nekretnine ili grobove najbližih. Eventualno nam je dobra kada moramo otići kod zubara ili napraviti nove naočale. A što se tiče gradonačelnika, koga briga. Jer Banja Luka više ne može biti ljepša. Samo ružnija. Iskasapljena. Ponekada sebe znam uhvatiti u razmišljanju kako mi je, iz godine u godinu, moj grad sve dalji. Daleko od očiju, daleko od srca, stara je i dobro znana uzrečica. Postao sam poput Banje Luke, oboje bez duše. Ima nas, a, ustvari nema. Nažalost.
TREĆA TRKA Neki dan čitam u nekoliko BH novina kako se mladi najviše prijavljuju na oglase za zapošljavanje u javnim službama. I nije se za čuditi, jer posao u javnoj službi znači da je plata em redovna, em ”masna”. Elem, belaj nastaje kada se za takvo mjesto prijavljuje i više od 200 kandidata! Đaba je, izleda, što je neko diplomirao i čistom ”desetkom”. I što mu to znači u duelu sa onima koji su pokupovali pola ispita i čijim tetcima, ujacima, dedama ili babama ostaje samo da dignu telefonsku slušalicu ili zagrnu šakom u seharu. Potom se, k`o fol naši vrli političari hvataju za glavu i u nevjerici saopštavaju vrlom puku kako je strašno koliko omladina napušta našu zemlju. A taj trend je svakim danom sve veći. Nekako u isto vrijeme čitam u ovdašnjim novinama vijest kako u Norrköpingu nedostaje oko 50-ak ljekara. O medicinskim sestrama da se i ne govori. Slično je i u Njemačkoj i Austriji. Nostalgija se lakše prebrodi punog stomaka nego li život u domovini ispunjen svakodnevnom brigom, borbom i trkom za koricom hljeba. Ona stara i dobro poznata uzrečica: ”Vidi ga, traži posao a boga moli da ga ne nađe”, očito, više ne vrijedi!
Om oss Nykterhetsrörelsens bildningsverksamhet, NBV, är landets äldsta studieförbund med 120 års erfarenhet av folkbildning. På NBV arbetar vi med frågor som handlar om alkohol och andra droger, folkhälsa och integration. NBV finns över hela landet och erbjuder studiecirklar, kurser, föreläsningar och kulturarrangemang. NBV har en stark koppling till sina medlemsorganisationer och har därifrån de grundläggande idéerna om nykterhet, demokrati och bildning. NBV är partipolitiskt neutralt och religiöst obundet och har en historia som sträcker sig tillbaka till 1894 då IOGT:s studieförbund bildades. NBV är ett studieförbund vars mål är att få människor att tillsammans utvecklas utifrån sina idéer, intressen och drömmar. Vi vill skapa mötesplatser för mångfald. En förutsättning för detta är att erbjuda nyktra mötesplatser, där ingen känner sig begränsad på grund av att det serveras alkohol.
Ideologiska fokusområden I verksamheten speglas vår bakgrund och koppling till medlemsorganisationerna i fyra ideologiska fokusområden. ŠEHER 54 BANJA LUKA
Folkhälsa> Integration> Internationellt> Alkohol och andra droger>
Folkhälsa Vi vill inspirera till hälsosamma val. Vi vill också skapa förutsättningar för detta, både på individ- och samhällsnivå. Folkhälsa handlar om hela befolkningens hälsotillstånd, att skapa gynnsamma förutsättningar och miljöer - socialt, kulturellt, fysiskt, politiskt, ekonomiskt och emotionellt. Studiecirkeln kan i sig just vara en mötesplats för detta. I studiecirkeln ges också möjlighet att utveckla de egna hälsosamma valen kring hur vi umgås, motionerar, äter, löser konflikter och väljer våra intressen. Vad är viktigt för dig? Låt dig inspireras av Självkänsla nu, Vänskapskoden och andra upplyftande material tillsammans med andra.
Integration I mötet mellan olika grupper av människor - mellan generationer, kulturer och åldrar kan integrationen ta form. Detta
kan ske när vi tar till oss av andras erfarenheter och vågar rubba våra tankar, åsikter och vanor. För oss är dessa möten viktiga. Därför värnar vi om en mångfald i vår verksamhet. Detta märks särskilt genom våra medlemsorganisationer med dess olika bakgrunder, som t ex de traditionella nykterhetsorganisationerna, Kriminellas Revansch i Samhället och flera bosniska organisationer. Det märks också genom vår personal som besitter unika kunskaper utifrån den mångfald som deras bakgrunder utgör. I mångfalden öppnar sig nya möjligheter, men också nya utmaningar. Vi har studiecirklar för de flesta.
Internationellt Utifrån ett globalt perspektiv vill vi verka för ett lokalt engagemang. Vi har genom åren haft en rad studiesatsningar med internationell prägel såsomSchyst resande och Världens vatten vårt vatten. Genom kunskap och engagemang kan vi åstadkomma förändringar även i andra delar av världen. Vill du vara med och förändra världen? Ta då hjälp av 100 sätt att rädda världen,Världens baksmälla eller Torsksverige. Engagera dig för en bättre miljö med hjälp av våra studiematerial! Vårt kontor i Bryssel har inspirerat många till fortsatt engagemang för en bättre värld
EU-arbete Nära dig och Europa
NBV har kontor över hela landet, och i Bryssel. Vårt Brysselkontor är en plattform för folkbildning och politiskt påverkansarbete i Bryssel för våra medlemsorganisationer, men är också en resurs för föreningar och andra som vill lära sig mer om EU-politik. Vi engagerar oss för samhällsfrågorna inom folkbildningen. För att ge fler personer möjlighet att komma närmare EU och förstå EU bättre har vi ett bemannat kontor i Bryssel. Kontoret är vår fasta punkt i arbetet i EU samt rörelsens representation i Bryssel. Vi informerar även politiker och beslutsfattare i EU om alkoholfrågan. NBV erbjuder studiecirklar och föreningar att komma på studieresor till Bryssel. Vi skräddarsyr program som passar just er grupp med möten på olika institutioner i EU och några av våra samarbetsorganisationer.
Alkohol och andra droger Vi vill verka för människors delaktighet i samhället. Eftersom alkohol och andra droger kan vara hinder för detta, vill vi inspirera till drogfria miljöer. När Sveriges befolkning höll på att supa ihjäl sig på 1800-talet bildades nykterhetsrörelsen som en motpol till fattigdom och passivisering. I Sverige lever vart femte barn, 385 000, i familjer som har en riskfylld alkoholkonsumtion. Förutom det mänskliga lidandet kostar missbruk och beroende samhället 150 miljarder kronor, enligt den statliga missbruksutredningen 2011. Vi vill tillsammans med våra medlemsorganisationer verka för drogfria miljöer, där människor kan utbyta tankar, idéer och inspireras till att förverkliga sina drömmar. Š E H E R 55
BANJA LUKA
Poezija
FERHATPAŠINA DŽAMIJA (1579.-1993.)
FERHAD PASA MOSKE (1579 - 1993)
Iščupali su srce Banjaluci Krajiška Ljepotica nam izdiše, kolju je barbari, trgaju vuci, vrbaski vali plaču: ”Nikad više.”
De rev i Banjalukas hjärta Krajinas skönhet känner att döden sker barbar halshugger och vargar river Vrbas vågor det grĺter: „Aldrig mer.“
Jer obeščastili su je vandali kada je od dima prestala da diše, dušu su svoju šejtanu prodali krošnje kestenja pušte: ”Nikad više.”
Vandaler har vanärat henne när hon av rök ej kunde andas mer, sina själar sålde de till djävulen kastanjkronan viskar: „Aldrig mer.“
A koliko je samo gorda bila, šedrvanska bašća više ne miriše, divna kao džennetska hurija mila i česma njena jeca: ”Nikad više.”
Å hur majestätiskt stolt hon var trädgårdens blommor doftar ej mer vacker som himmelska ängeln rar vatten rinnande viskar: „Aldrig mer.“
Ubiše nam prelijepu staricu, ali dušu nisu, jer na nebu piše: ”Svaka paćenićka suza na licu voli Bosnu sve više i više.”
De dräpte vackraste gumman men i himlen står vad som sker, „Att de sargade med sorgsna tårar älskar sin tro, mer och mer.“
Noću mumini raznose kamenje, ugrađuju u kućni prag stijenje i svaka kuće postaje džamija, svaki dom jedna nova Ferhadija.
Om natten för trogna bort stenar bygger dem i trösklar i sin lya, att varje byggnad till moskéer blir varje hus ett nytt Ferhadija.
Nema zaborava nikada više, duša Ferhadije u nama diše i suza na licu istinu nam piše: ”Voli Banjaluku sve više i više.”
Glömma - det kan vi aldrig någonsin Ferhadijas ande lever, inom oss och ler, tårar påkinden - vår sanning blottar: „Vi älskar Bosnien - mer och mer.“
Ystad, 7. V. 1993.
Autor: Zlatko Lukić
56
Stockholm, 7. V. 1995.
Vicevi
Pripremio: Vlado Bojer
Ima žena koje kažu da su svi muškarci isti. Pa zar to nije previše iskustva ??? S kime graniči Rusija? S kim hoće. Ljubav je slijepa, ali zato je brak iskustvo koje vas natjera da progledate.
"Koliko je 2+2?" "4." "A da nije možda 5 ?" "Jeste: 5." "Primljen. Obrazloženje: poslušan!"
Uhvati policajac lopova. Nemoćni lopov pita policajca: - Je l` mogu da odem čas do one pekare, umrijeću gladan? Policajac reče: - Idi, ali odmah da se vratiš. Policajac ga pusti, lopov pobjegne. Sjutradan isti policajac uhvati istog lopova. Lopov mu kaže: - Ajd` molim te, pusti me da odem do one pekare, umrijeću gladan. Policajac mu kaže: - Da bre, nisam ja od juče, ti ostani tu, a ja ću da idem da ti kupim!
Zašto se plavuša šeće kad se tušira? - Zato što na šamponu piše "Wash & Go". Razgovaraju djed i unuk: 'Djede, sjećaš li se kad si prvi put fukal ?' 'Prvi put ? Ne sjećam se ni kad sam zadnji put !' Zašto oženjen muškarac ne može da spava poslije dobrog sex-a? Mora da ide kući! Stoji žena ispred ogledala i gleda se, gleda, gleda... Onda se okrene mužu: - Za bolje i nisi Tata, tata jel istina da su komunisti bili crveni?? -E moj sine bili su zlatni, zlatni su bili!! "Google" je žensko 100% tvrdim sa sigurnošću ! Čim ima odgovor na sve ! Došla svježe udana crnogorka kod ginekologa.On joj kaže: Gospođo, čestitam, trudni ste. Imat će te dvojke! Ona odgovori: Viđe, bogati, ufati se i od kuma. Prijemni za policiju: "Koliko je 2+2?" "4." "Primljen. Obrazloženje: pametan! Sledeći!" "Koliko je 2+2?" "5?" "Koliko je 2+2?" "3?" "KOLIKO JE 2+2?" "4?" "Primljen. Obrazloženje:snalažljiv! Sledeći!" "Koliko je 2+2?" "5." "Koliko je 2+2?" "5." "KOLIKO JE 2+2?" "5 !" "Primljen. Obrazloženje: uporan! Sledeći!"
Koja je razlika između Šreka i Vejna Runija? Šrek ne igra za Mančester Junajted.
Čovjek muca, ulazi u prodavnicu i pita prodavačicu: - "Daajte mii ffaauuffu!" Prodavačica, začuđeno: - "Molim, šta želite?" Čovjek: - "FFauufffuu!" Prodavačica, ne znajući šta mušterija želi, pozove poslovođu. Poslovođa upita: - "Izvolite gospodine, šta želite da kupite?". Čovjek mu odgovori: - "FFauuffu!" Ni sam poslovođa ne zna šta ovaj želi, sjeti se da ima radnika u magacinu koji također muca, te ga pozove da on vidi šta će ovaj kupiti. Magaciner upita: - "ŠŠtaa ćeeš tii?" Čovjek mu odgovori: - "FFauufffu!?" Magaciner: - "Dooobrroo, saada ćuu ti dooniijeetii." Magaciner otiđe u magacin, zamota ovome šta je tražio, čovjek plati i preko vrata. Kaže poslovođa magacineru: - "Šta si mu to dao?" Magaciner: - "Ffauuffuu!"
Postrojio narednik policajce i govori im: - Vi koji imate srednju školu stanite desno, a vi koji imate osnovnu školu stanite levo. Kad jedan policajac osta stojeći i upita narednika: - A kuda ću ja, neman nikakvu skolu? Narednik će njemu: - Ti onda stani iza mene! 57