Šeher Banja Luka 45

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 45 - SEPTEMBAR-OKTOBAR - 2016. - MOTALA - GODINA VIII

Uvodnik Riječ urednika

U znaku susreta Poštovani čitaoci, dragi prijatelji U Motali je održan, po peti put, tradicionalni susret Banjalučana, već 22., još jedan u nizu za koje možemo reći da je bio na razini prethodnih. Zahvaljujući Savezu Banjalučana, brojnim gostima i domaćinima iz Motale prisutni su mogli pratiti odličan kulturni program i uživati u večernjem druženju. Više o tome možete pročitati u tekstu naših vjernih saradnika, bivših predsjednika našeg saveza, Mesuda Mulaomerovića i Reufa Jakupovića. Moram reći, da sam osobno, i kao aktuelni predsjednik Saveza i kao jedan od organizatora i domaćina ovog skupa, veoma zadovoljan ovogodišnjim susretom. Sve je proteklo u najboljem redu, kako se samo moglo poželjeti, i mi domaćini moramo biti ponosni na naš angažman i na mnogobrojne pohvale koje smo dobili od gostiju. Bilo je to nezaboravno druženje Banjalučana i njihovih prijatelja iz drugih bosanskohercegovačkih gradova.

I ovaj broj Šehera, koji je pred vama, obiluje interesantnim reportažama, putopisima, kritičkim tekstovima, poezijom i lijepom riječju. Nažalost, ova godina je i veoma bolna i tužna. Napustilo nas je još dvoje poznatih Banjalučanina, naš stalni suradnik, novinar i književnik Kemal Coco i Seima Višić, česti gost na susretima Banjalučana i osoba koja je napisala nekoliko divnih knjiga o našim izbjegličkim mukama. I Kemal i Seima su bili zastupljeni u ranijim brojevima našeg magazina i hvala im što su na našim stranicama ostavili dubok ljudski i stvaralački trag.

Nadam se iskreno da do kraja godine neće stizati ovako tužne vijesti i da ćemo novu godinu dočekati u veselijem raspoloženju.

U zadnje vrijeme se dosta toga značajnog dešavalo na bh. političkoj sceni, a o tim događajima pobliže ćete pročitati iz priloga naših saradnika Miše Vidovića i Trebinjca Faruka Tičića, našeg povremenog saradnika koji živi i radi u Londonu. Za ostale priloge pobrinuli su se banjalučki Zeničanin Muharem Omerović, Mostarac Mišo Marić, nastanjen u Londonu. Iz istog grada svoj prilog šalje banjalučki pjesnik Idriz Saltagić. Ljubica Perkman iz Njemačke, Dinko i Radmila iz Banjaluke, Brođanin Esad Pipić i Adem Čukur iz Geteborga, Antun Đaja iz Rijeke, Atif iz Danske, Ozren iz Noršepinga, Emir Baralić iz Sarajeva, Ćejvan iz Amerike, Rajić iz Kanade, Mesud i Reuf iz Malmea, Ismet iz Slovenije, Marjan iz Izraela, Namik iz Engleske, ma podugačka je lista onih koji pišu za Šeher. Malu pauzu nam je napravio Severin iz Australije, ali ćete ubrzo opet čitati njegove izuzetne priloge. Naš magazin je otvoren za sve Bosance i Hercegovce, samo pišite. Magazin se sve više čita, vidimo to na internetu i brzini kojom nestaje odštampani Šeher.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije, i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Mersad Berber, Profil, kombinovana tehnika

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj 22. susret Banjalučana u Švedskoj: U Motali - kao kod kuće......................4 Opozicija u nokdaunu.........................................................................................10 Kolumna: Sjenke nacionalizma....................................................................12 Tuguj, bronzana stražo.................................................................................14 Erbjudande från CLDD..................................................................................17 Kolumna: Dva dječaka..................................................................................18 “Svjetionici”: Zrnevlje dobra i časti... .......................................................20 KALLT LAND VARMT HJÄRTA - vår verksamhet med asylsökande........22 Sjećanje: Trapisti - začetnici industrije.......................................................24 Said i Naci, i plac u Priječanima.............................................................26 Slovopisac bosančice...............................................................................28 Kolaž..............................................................................................................30 Humanitarne aktivnosti: Banjalučani za Banjalučane.................................32 Snovi i nadanja.............................................................................................34 Urušavanje istorije....................................................................................36 Stihovi u Šilerovoj kući...............................................................................38 Banov sin dobro prošao...........................................................................39 Picigin - nova igrana tv serija...................................................................40 Banjalučki “Meksikanci”..............................................................................42 Putopis: Dolazak u gradić Kasese...............................................................44 Iz lovačkog dnevnika austrougarskog oficira............................................46 Humoreska: Neuračunljivi............................................................................49 Dajakom kroz uspomene..............................................................................50 Orači nebeskih njiva.................................................................................52 Priča: San o čamcu...................................................................................54 Poezija........................................................................................................56 Vicevi..............................................................................................................57

str.14

str.4

U Motali - kao kod kuće s t r. 5 0

Dajakom kroz uspomene

Tuguj bronzana stražo str: 32 Banjalučani za Banjalučane

ŠEHER 3

BANJA LUKA

22. SUSRET BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

U MOTALI – KAO KOD KUĆE Kao i uvijek – Susret za pamćenje; Banja Luka je ne samo grad sporta, nego i kulture; Doviđenja do idućeg druženja – 2017. u Halmstadu Tekst: Reuf JAKUPOVIĆ i Mesud MULAOMEROVIĆ Foto: Goran MULAHUSIĆ

Subota je, 22. oktobar 2016. godine. Već u ranim popodnevnim satima u Folkets Park u Motali, jednom od najljepših gradova Švedske, pristižu Banjalučani. Dolaze naši sugrađani koje je agresija na Bosnu i Hercegovinu primorala da svoj voljeni grad na obalama Vrbasa ”zamijene” za švedske gradove: Alvesta, Göteborg, Halmstad, Jönköping, Landskrona, Malmö, Norrköping, Nyköping, Uppsala, Växjö, Örebro ... Među putnicima ima i onih koji nisu iz Banje Luke. Ništa ne smeta, jer i njima je, kao i Banjalučanima, samo jedno u srcu: njihova Bosna i Hercegovina. A na ovakvim susretima najviše je upravo Bosne i Hercegovine. Oni koji ne žive u Motali dolaze autobusima, kombijima, privatnim automobilima ....

Već tu, ispred veleljepne dvorane u kojoj će se održati tradicionalni 22. susret Banjalučana u Švedskoj, grle se i pozdravljaju stari prijatelji. Interesuju se za porodicu, zdravlje, posao. Sijaset je pitanja i isto toliko odgovora. Pominju se i oni koji su u međuvremenu otišli sa ovog svijeta - otišli i najčešće sahranjeni ovdje u tuđoj zemlji.

Domaćin susret, ”Ljiljan” iz Motale, među najuspješnijim udruženjima koja djeluju u okviru Saveza Banjalučana u Švedskoj. Domaćin – za primjer. Sponzori susreta bili su Savez ŠEHER 4 BANJA LUKA

Banjalučana, koji je ujedno i organizator, NBV-studieförbundet i Plivit Trade, jedan od najvećih distributera prehrambenih proizvoda u Švedskoj. Plivit Trade je inače porodična firma poznate banjalučke porodice Golalić.

Gosti iz rodnog grada Mjesto novog okupljanja Banjalučana i njihovih prijatelja, dvorana u Folkets Parku, kao stvorena je za ovakve vrste susreta – ima sve što je potrebno. I više od toga. Prisutnima u dvorani prve su se obratile dvije voditeljke programa, dvije šarmantne Banjalučanke: Azra Avdagić (za bosanski jezik) i Melisa Filipović (za švedski jezik). Gostima se prvo obratio agilni predsjednik udruženja ”Ljiljan” Zlatko Avdagić. A onda je skup zvanično otvorio Mirsad Filipović, neuomorni predsjednik Saveza Banjalučana u Švedskoj. Između ostalog, zamolio je uvažene goste da se obrate skupu prije početka oficijelnog dijela programa.

Filipović, koji živi i radi u Motali, peti je predsjednik Saveza od njegovog osnivanja s početka 1997.godine. Na ovoj amaterskoj funkciji nalazi se već deset godina, a nepodijeljeno je mišljenja da tu odgovornu misiju vrlo uspješno obavlja. Dokaz tome je i činjenica da je ova asocijacija Banjalučana našla svoje mjesto u švedskom društvu i da egzistira već skoro 20 godina.

Kao i na prethodnim susretima, tako je i ovom prilikom bilo

dragih gostiju koje je organizator pozvao, a koji su svojim prisustvom uveličali ovo druženje. Razumljivo, najveću pažnju izazvao je Abas Arslanagić Ако, legendarni rukometni golman banjalučkog Borca i reprezentacije Jugoslavije. Arslanagića smatraju jednim od najboljih rukometnih golmana svijeta svih vremena, a nije malo onih koji ga svrstavaju u sami vrh, na poziciju broj 1. Prilikom prigodnog kratkog obraćanja, Arslanagić nije krio zadovoljstvo što se nalazi među svojima, kako je i sam rekao, dragim Banjalučanima. Ovom korpulentnom bivšem sportisti na kraju su i suze orosile lice, što je bilo popraćeno aplauzom prisutnih. Po pristupačnoj cijeni u dvorani se mogla kupiti i Arslanagićeva treća knjiga „Rukometni golman - najvažnija karika uspjeha“.

Prisutnima su se obratili i predstavnici grada domaćina Annelie Liljedahl, ordförande i socialnämden (šef opštinskog organa za socijalna pitanja) te Johan Andersson, riksdagsledamot (poslanik u državnom parlamentu). Interesantno je da su i Annelie i Johan članovi udruženja „Ljiljan“. U znak zahvalnosti Arslanagić im je uručio, s posvetom, po jedan primjerak svoje knjige štampane na engleskom jeziku.

Na početku susreta čule su se i pozdravne riječi Belme Hafizović, potpredsjednice vrlo aktivnog Bosanskohercegovackog Saveza žena u Švedskoj, i Edina Osmančevića, predsjednik Stranke dijaspore BiH u Švedskoj. Osmančević je posebno naglasio važnost jedinstva Bosanaca i Hercegovaca koji žive u Švedskoj, te važnost njihove brige za Bosnu i Hercegovinu, iskazane kroz konkretne aktivnosti. Gost organizatora bila je i Banjalučanka Dragana Pranjić iz udruženja “Draganas garden”.

Ona je sa svoje dvije mlade saradnice, pristigle iz Banjaluke (Jelena Vavan i Tatjana Škrbić) u dvorani priredila izložbu interesantnih rukotvorina. Banjalučko keranje predstavila je Amila Ramić, gošća Saveza, koja je također došla iz Banjaluke. Kao uspomenu na ovaj susret, gostima je uručena knjiga Bosna L-A (knjiga o bosansko-hercegovačkom košarkaškom klubu iz Landskrone), čiji je autor Fikret Tufek. Mesud Mulaomerović je, u ime kluba Bosna L-A, knjige uručio: Abasu Arslanagiću, Edinu Osmančeviću i Dragani Pranjić. Knjigu je dobila i Banjalučanka Bahra Badić, koja je doputovala iz Danske kako bi ovdje u Motali srela svoje drage sugrađane, među kojima i neke svoje školske drugove koje poodavno nije vidjela.

Organizator je iskoristio priliku i u dvorani izložio veći broj primjeraka nekih brojeva magazina Šeher Banja Luka, koji izdaje Savez Banjalučana u Švedskoj. Izloženi primjerci magazina mogli su se uzeti besplatno. Do sada su objavljena 44 broja ovog magazina, koji izlazi kao dvomjesečnik. Magazin Šeher Banja Luka je veoma popularan među čitaocima, posebno Banjalučanima. O njegovom značaju pohvalno su se izrazili i neki poznati bosanskohercegovački novinari – pohvalili su raznovrsnost sadržaja, kvalitet tekstova, obim (prosječno nekih šezdesetak stranica formata A-4), tehničko uređenje, kvalitet štampe... Zato, kapa dolje pred redakcijom magazina i glavnim urednikom (Mirsad Filipović).

Na mlađima svijet ostaje, ali ni stariji nisu za otpis Kao i do sada, Susret Banjalučana je imao dva osnovna dijela: najprije tročasovni kulturno-zabavni program (16-19 sati), a potom dvostruko duži „slobodni“ program (19-01 sat), koji se popularno naziva fešta – naravno uz muziku, ples i narodne igre te neizostavno „iće i piće“. Organizator je koncipirao kulturnozabavni program tako da se Banjalučanima predstave i mladi i stari izvođači. Svu raskoš bosanskohercegovačkog folklora

Agilni predsjednik udruženja "Ljiljan" Motala: Zlatko Avdagić

Zvanično otvorio susret: Mirsad Filipović

Zlatni olimpijac: Abaz Arslanagić Naši uvaženi članovi udruženja i Saveza Banjalučana: Annelie Ljljedahl i Johan Andersson

Šarmantne voditeljice: Melisa Filipović i Azra Avdagić

Gošće iz Banjaluke: Tatjana Škrbić i Jelena Vavan Kud "Zlatni Behar" iz Arboge

pokazale su folklorna grupa KUD-a Zlatni Behar (Arboga) i folklorna grupa Udruženja BiH (Norrköping). Ništa manje aplauza nije dobio ni mješoviti hor Zelena Rijeka (Örebro) i hor Safir (Norrköping). Pored nastupa grupa svoje umijeće pokazali su i pojedinci. Zekija Čehić i Nadir Garčević su se predstavili interpretacijom sevdalinki, tog ponosa bosanskohercegovačkog melosa. Virtouznost na klasičnoj gitari pokazala je odlična Aida Jaran Bilanović. Prisutne u dvorani posebno je zainteresovala mlada Ana Imraa, koja je imala više nastupa tokom programa.

Nema nikakve sumnje da se radi o veoma nadarenoj umjetnici u plesu. Zapažen je bio i nastup literata: Azre Avdagić, Šemse Avdića i Nedžada Talovića. I doajen banjalučkog kulturnog stvaralaštva Sabahudin Bahtijaragić Cober bio je, kao i uvijek, na visini zadatka. Monodrama je bila to što nam je šarmantni (i uvijek sa šeširom na glavi) Cober priredio. Pažnja kojom su praćena izvođenja, te aplauzi upućeni izvođačima, bili su pokazatelj da je Banja Luka ne samo grad sporta nego i kulture - između ostalog, naravno.

Fešta uz non-stop muziku i pjesmu Ako je za vrijema izvođenja kulturno-zabavnog prorama u dvorani bilo nekih 400 posjetilaca, onda ih je na fešti bilo više, može se reći oko 500. Nije kao što je bilo na jubilarnom 20. susretu (Göteborg, 2014.), ali ni ovaj podatak nije za potcjenjivanje.

Vole Banjalučani da se druže, pa to ti je. Iduće godine u Halmstadu biće nas više, što je i red, jer iduće godine i Savez Banjalučana u Švedskoj slavi jubilej, 20 godina od osnivanja. A to je onda i prilika da se taj jubilej upravo na susretu u Halmstadu posebno obilježi.

Nije bez razloga u naslovu ovog dijela teksta upotrebljen ter-

Publika u išćekivanju početka kulturnog dijela programa

min non-stop muzika i pjesma. Jer, upravo je ta non-stop muzika i pjesma bila karakteristika šestočasovnog druženja, koje je uslijedilo odmah po završetku kulturno-zabavnog programa. Muzika i pjesma neumornog Nadira Garčevića nije dala da se predahne.

Mamila je na podijum za ples i narodne igre i mlado i staro. Bilo je tu i muzike i pjesme za svačiju dušu. Najvećem broju posjetilaca odgovarao je ovaj non-stop tempo, ali je bilo i onih koji su se poželjeli razgovora s prijateljima s kojima se podugo nisu vidjeli.

Njima je taj razgovor zaista bio otežan – trebalo se nadvikivati, a to nije uvijek uspijevalo. Sugestija autora ovog teksta (koji su već „u godinama“) budućim organizatorima susreta je da se tokom fešte ponekad napravi i pauza u kojoj neće biti ni muzike ni pjesme. Ne može da se ne istakne da je organizator susreta omogućio posjetiocima da po pristupačnim cijenama mogu kupiti osvježavajuća pića i neke od bosanskih specijaliteta.

Pri kraju susreta obavljeno je izvlačenje zgoditaka tombole, koju je organizator obezbijedio zahvaljujući svojim partnerima: Plivit Trade, Biss Tours, Elit Städ, Dedukić Chark, AG Bilar, Motala Bilpartner, magazin Šeher Banja Luka, Udruženje „Ljiljan“ Motala, Studio N, Ismet Bekrić ...

Mnogima nije baš bilo pravo kada je u jedan sat iza ponoći objavljeno da je 22. Susret Banjalučana u Švedskoj završen. Ali uvjereni smo da je „nastavak“ fešte bio pri povratku kući: u autobusima, kombijima,privatnim automobilima ...

Doviđenja u oktobru 2017. godine u Halmstadu, bile su posljednje riječi Nadira Garčevića, čime je spuštena zavjesa na ovaj susret za pamćenje.

Na kraju, smatramo da se organizatorima ovog susreta s pravom može reći: Hvala vam za sve što ste učinili da smo se ovdje u Motali osjećali kao kod svoje kuće.

Virtouz na klasičnoj gitari: Aida Jaran Bilanović Prijatno iznenađenje: Ana Imraa

Uvijek na visokom nivou: Folklor "BiH" Noršeping

Hor "Zelena rijeka" Orebro Sabahudin Bahtijaragić Cober

Gošća iz Banjaluke: Amila Ramić, u sredini Zadužen za dobru muziku: Nadir Garčević

Hor "Safir" iz Noršepinga

Oduševili publiku: Kud "Zlatni Behar" iz Arboge

Predsjednik Stranke Dijaspore: Edin Osmančević

Veselo je bilo i iza šanka

Autori teksta sa Abazom Arslanagićem Veoma sugestivan nastup: Nedžad Talović

Šemso Avdić, Mujo Metaj i Tomislav Ljevak Plesalo se do kasno u noć zahvaljujući Nadiru

Opozicija u Novi gradonačelnik Banje Luke – Igor Radojičić; Savezu za promjene potrebne – promjene; Referendum ipak pomogao Dodiku

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Novi gradonačelnik Banje Luke je Igor Radojičić, kandidat SNSD-a, kojem je kandidat opozicionog Saveza za promjene Dragan Čavić korektno čestitao već u toku izborne noći (2/3.oktobar). Političke partije okupljene u Savez za promjene nisu uspjele „uhvatiti“ značajajni broj odborničkih mandata u Skupštini Grada Banja Luka, pa će SNSD, zajedno sa koalicionim partnerima, Demokratskim narodnim savezom i Socijalističkom partijom, imati većinu u gradskom parlamentu: SNSD - 11, Demokratski narodni savez 4, Socijalistička partija - 3 odbornika.

Kada se ovome pridodaju i 2 odbornika stranke Ujedinjena Srpska, jasno da će u naredne četiri godine vladajući blok imati komotnu većinu. Vladajućem bloku pridružiće se i odbornik Saša Čudić, izabran u gradski parlament sa liste nacionalnih manjina. Opozicione političke partije iz Saveza za promjene imaju slijedeći broj odborničkih mandata: SDS 3, Partija demokratskog progresa - 3 i Nar10 Š E H E R

BANJA LUKA

odni demokratski pokret, čiji je lider Dragan Čavić, 4 odbornika. Ako se uporede rezultati sa prošlih lokalnih izbora , u odnosu na ove, opozicija je doživjela pad po broju odbornika: U odnosu na prije četiri godine SDS i Partija demokratskog pogresa imaju po jednog odbornika manje u gradskom parlamentu, dok Narodni demokrartski pokret u odnosu na prošle izbore ima jednog odbornika više.

SNSD – ukupni pobjednik -Tijesna pobjeda Igora Radojičića je ipak pobjeda, ali mi u Narodnom demokratskom pokretu, ipak, možemo biti zadovoljni našom odborničkom listom, mi smo ubjedljvo druga stranka po svim rezultatima - bile su riječi predsjednika ove političke partije Dragana Čavića.

I dok je Čavić izborni poraz kako-tako pokušao kompenzirati relativnim uspjehom odborničke liste svoje političke partije, njegov kolega iz Saveza za promjene, lider SDS-a Mladen Bosić, priznao je izborni poraz. I to ne samo u Banjoj Luci, nego u čitavoj RS, pa je u izbornoj noći, nakon prvih preliminarnih rezultata, ponudio (čitaj: podnio) ostavku na mjesto predsjednika SDS-a.Ostavka je prihvaćena. I, ubrzo, za novog predsjednika ove političke partije izabran je Vukota Govedarica, dosadašnji potpredsjednik i aktuelni poslanik u Narodnoj skupštini

RS. Sada je već jasno da je SNSD ukupni pobjednik izbora u RS.U tako nešto, “na prvu”, navodno, nije mogao povjerovati ni predsjednik SNSD-a Milorad Dodik?!

Među novinarima još uvijek se prepričava “legenda” iz izbornog štaba SNSD-a: Kada je ugledao kartu na kojoj su bile označene opštine gdje je SNSD sam ili u koaliciji sa DNS i Socijalističkom partijom tada bio u već značajnoj prednosti, kažu, da je Dodik upitao saradnike: ”Pa zar smo sve ovo uzeli…?!

Kada je prošao prvi talas “čuđenja”, ipak je ustvrdio “da je pobjeda SNSD-a veličanstvena, ona se mjeri većom sa onom od naših početaka”, jer “SNSD je zabilježio pobjede u 11 opština više nego na prošlim izborima”. Naime, uvidom u izborne rezultate SNSD je pobijedio u opštinama gdje je SDS po dvadeset godina vladao i bio neprikosnoven. A referendum o Danu RS očito je bio najbolja kampanja na ovim izborima za SNSD i Milorada Dodika, koji su vlast na entitetskom nivou.

To je (in)direktno priznao i Dodik kazavši kako je “RS u sedam dana dva puta pobijedila”.Podsjećanja radi, referendum o Danu RS održan je 25.septembra, dok su lokalni izbori bili sedamdana kasnije, 2.oktobra.

u nokdaunu

Redefinisanje odnosa unutar Saveza za promjene Izbori bili i prošli. Iako je Savez za promjene ostvario loš izborni rezultat, lideri pojedinih stranaka članica smatraju da će ovaj koalicioni blok opstati. Najavljuju, kako kažu, redefinisanje odnosa unutar koalicije, i još jaču opozicionu borbu.

Mada je, prema tvrdnjama analitičara, opozicija “doživjela tri nokdauna, što je dovelo do tehničkog nokauta”, čini se da opozicionari pokušavaju jedni druge “ohrabriti” riječima kako će “ imati snage nastaviti dalje u borbi protiv režima do pobjede”. Ima i najava “da se u redefinisanjnu odnosa unutar Saveza za promjene predviđa jasno definisanje organizacije, i preuzimanja odgovornosti na onome što očekuju građani, ubrzani put u EU i obračun sa kriminalom i korupcijom”. Šta god ovo značilo, opozicionari priznaju da je u proteklom periodu bilo propusta u političkom djelovanju - trebali su biti mnogo čvršći kada je u pitanju borba protiv kriminala i korupcije, što im je između ostalog moglo donijeti daleko bolji izborni rezultat. Savezu za promjene predstoji jedna vrsta političke reanimacije, koja će, procjenuju analitičari, imati efekta ukoliko detaljno analiziraju i priznaju sve sopstvene greške.Time bi donekle mogli preduprijediti da ih na opštima izborima 2018. godine ne zadesi klasični - politički nokaut. Š E H E R 11

BANJA LUKA

OD PRVIH VIŠESTRANČKIH IZBORA DO ZADNJIH LOKALNIH IZBORA U BIH

SJENKE NACIONALIZMA Da li stranke, koje su vodile rat, mogu voditi i mir?

Piše: Faruk TIČIĆ Do sada je održano sedam Opštinskih ili Lokalnih izbora i može se ustanoviti da se ništa drastično nije promijenilo od prvih višestranačkih izbora održanih 1990.godine, pa preko prvih izbora poslije rata održanih 1996. godine i prvih Lokalnih izbora 1997.godine do ovih posljednjih 2.oktobra 2016.godine.

Pobjednici BH izbora Na izborima u BiH su uvijek pobjeđivale nacionalne stranke SDA, HDZ i SNSD ili SDS. Tačno je da SNSD u svom imenu nosi naziv socijalistička, kao što i sve druge nose naziv demokratske, ali po načinu djelovanja ona i one su prije svega nacionalne stranke, a SNSD je po propagiranju nacionalizma prevazišla SDS. Može se iznositi hiljadu nekakvih zaključaka, ali je neosporno da su nacionalne stranke, koje su počele i uvele BiH u rat, i sada, poslije 26. godina, i dalje na vlasti.

Ništa se nije promijenilo i kad je glasačko tijelo u pitanju, osnovno geslo je kojem toru pripadaš, a što opet zavisi od tvog imena, da li si Bošnjak (Musliman), Hrvat ili Srbin?

Osnovni postulati ovih nacionalnih stranaka sadržani su u tome, da u svojoj izbornoj kampanji podignu nacionalnu ugroženost na najviši mogući nivo, a sve drugo se ostavlja u zapećak, ekonomski i životni postulati.

Tranzicija Drugi motiv koji objedinjuje ove nacionalne stranke, a koje vladaju po BH Ustavu koji je iznjedrio iz Opšteg okvirnoga sporazuma za mir, Dejtonskog sporazuma, izražava se u tome da sve što ne valja potiče iz prošlog sistema.

Prije bi se moglo konstatovati da ovi današnji ne mogu okrečiti ono ŠEHER 12 BANJA LUKA

što je stvoreno u prijašnjem sistemu. Naprotiv svojom tranzicijom (prelaskom) iz jednog sistema u drugi je sve razrušeno i opljačkano, a što je godinama stvarano, i koje je funkcioniralo na najbolji mogući način.

Naprotiv, motiv je bio razrušiti, uništiti i obezvrijediti, i u tome se potpuno uspjelo. Sve što je valjalo i što se moglo upotrijebiti u ovoj nesretnoj i neviđenoj pretvorbi političkog sistema je, nažalost, uništeno i devaulirano.

Specifično je da je to urađeno i u gradovima, predjelima BiH gdje nije bilo ratnih razaranja, nego naprotiv to su uradili ratni profiteri u sprezi sa političarima, a i pod pritiskom svjetskih institucija, prije svega Svjetske banke i MMF. Opstojnost nacionalnih stranaka Može se postaviti pitanje:,, Da li stranke koje su vodile rat, mogu voditi i mir?“ Ispostavilo se da ne mogu, barem do sada. Da li su one trebale opstati, poslije sklapanja prekida rata?

Po svim normama nisu. Poslije II svjetskog rata Nacionalsocijalističkoj stranci Njemačke je bio zabranjen rad i bilo kakvo označavanje ove stranke (kukasti krst).

Međutim, to se u BiH nije desilo. BiH je poslije Dejtona, poluprotektorat. Misija OSCE (Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju) je organizirala izbore u BiH sve do 2001.godine, kad je formiran CIK (Centralna izborna komisija BiH) i usvojen Izborni zakon BiH. Uvažena su mišljenja da bi bilo bolje da je nad BiH ustoličen puni protektorat i da se tek poslije konsolidacije stanja u zemlji, i povratka protjeranih i raseljenih, organizuju višestranački izbori uz zabranu učestvovanja nacionalnih stranaka.

Međutim, danas imamo državu BiH (poluprotektorat) koja je priznata u međunarodnoj terminologiji, a što se danas osporava od poje-

Kolumna dinih unutrašnjih brižnika, ali mora se isteći i ne funkcioniše na unutrašnjem planu! Što se tiče unutrašnjeg funkcioniranja, ona je organizovana prema rezultatima stvorenim ratom snagama koje misle da su to državne tvorevine, RS i HB, a po njima to su odredbe Dejtonskog i Vašingtonskog sporazuma. Na unutrašnjem nivou država BiH se negira i za njih ona ne postoji.

Nepoštivanje Ustavnog poretka BiH Udari na ustavno pravni poredak države BiH je sve jači i, što je još bitno, to nailazi na potporu susjednih država, pa i svijetskih, koji preko njih žele da ostvare svoje geopolitičke ciljeve. (,,Najnoviji zajednički istup lidera SNSD, Milorada Dodika i HDZ, Dragana Čovića, na sastanku u Banjoj Luci, 22.okt. 2016.godine, koji će predložiti zakon o Ustavnom sudu BiH!“) U vremenu od prekida rata, reakcionarne snage ne miruju, naprotiv one se ujedinjuju i nastupaju zajednički pod plaštom prividne demokratije.

One slave dane formiranja njihovih paradržava, RS i HB, dok su državni praznici u zapećku. U njihovim retardiranim nastupima koristi se sve, ogrezli u svojoj nacio politici idu toliko daleko da relativiziraju retroaktivne i nakaradne pokrete iz II svjetskog rata, kolaboracioniste, kvislinge, domaće izdajnike, četnike i ustaše, a koji su se borili protiv svjetskog priznatog antifašističkog pokreta, NOP Jugoslavije.

Ruše se spomenici narodnih heroja, prekrajaju se imena ulica, škola i svega onoga što podsjeća na antifašističku borbu, a što su oni i proklamovali i kroz ovaj rat.

Koncept postupka (Damnatio memoriae poznat još iz starog Rima) potpunog brisanja određene osobe ili događaja iz javnog sećanja primjenjuje se na svakom koraku.

Reakcionarne snage Reakcionarni krugovi su toliko osnažili da se ne ustručavaju, niti libe, da na svakom koraku i mjestu ocrnjuju državu BiH, ističući genocidne državice stvorene ratom, ali i narodi koji živi u tim tvorevinama to prihvataju i podržavaju. Njihovi glavni gradovi su Banja Luka i Mostar. Njihove sportske reprezentacije su Hrvatska i Srbija, kakva BiH. Međutim, vrlo je siptomatično da državne institucije svojim (ne)djelovanjima to na neki način podržavaju ili ne mogu da to ospore, jer su i one zasnovane, i djeluju, prema nacionalnoj zastupljenosti.

Odluke Ustavnog suda se ne sprovode i ne poštuju, pa čak ni Evropskoga suda za ljudska prava iz Strazbura, a i odluke Haškog suda se tumače na svoj način, da se sudi samo njima kao jedinim krivcima.

Haški osuđenici se slave kao borci za slobodu tih tvorevina, oni se posjećuju u zatvorima, organizuju se dočeci poslije odležane kazne i napokon na jubilejima (povodom 25. godišnjice djelovanja i postojanja Narodne skupštine RS) im se dodjeljuju priznanja (Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku i posthumno Nikoli Koljeviću) za učinjeno u procesu stvaranja tih tekovina. Time na očigled čitavog svijeta negiraju njihovu krivnju koji je utvrdio sud u Hagu, negirajući tako i organizaciju UN koja je ustoličila taj sud i sve što je civilizacijsko.

Istovremeno na tim jubilejima se dodjeljuju priznanja i međunarodnim organizacijama za doprinos u radu u BiH (misiji OSCE - a) i istovremeno se ističe državnost tog entiteta ("Prema navedenim domaćim i međunarodnim aktima, Republika Srpska je nositelj unutrašnjeg, a dijelom i međunarodnog suvereniteta.

RS je stvorena političkom voljom naroda, prihvaćena od međunarodne zajednice kao državotvorna jedinica u Bosni i Hercegovini. Prema dejtonskim rješenjima, entiteti su potvrđeni Ustavom Bosne i Hercegovine, jer su nastali ranije i imali su nepotpun međunarodni subjektivitet a, faktički, sva obilježja suverenih država", rekao je

Čubrilović na svečanoj sjednici RS-a i dodao: "Republika Srpska ima sve konstitutivne elemente državnosti: teritorij, stanovništvo, vlast koja funkcioniše, ustavni poredak i funkcionalan pravni sustav. Ustavom Bosne i Hercegovine potvrđeno je postojanje Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine i njihov državnopravni status. Njegovim potpisivanjem, entiteti su, na izvjestan način, priznati kao države koje se udružuju u novu državu i time prenose dio svog suvereniteta".

Izjava predsjednika Narodne skupštine RS, Nedeljka Čubrilovića povodom obilježavanja 25 godišnice rada i postojanja. Pruzeto sa portala Klix.ba).

I to se sve događa ispred svjetskih zvaničnika koji prisustvuju tim i tom jubileju, a čija je dužnost da štite postojeći poredak u BiH. Vjerovatno ne čitaju zvanični protokol događanja tih manifestacija ili im se drugačije prezentira.?

Ekonomsko stanje Dotle, imamo užasavajuće ekonomsko stanje. Nezaposleno je više od 500.000 stanovnika, korupcija ne jenjava, penzionera ima skoro više nego zaposlenih. Mladi i stručni kadar odlazi. Proces povratka je završen, propao.

Dotle, zvaničnici iznose netačne podatke kako su zaposlili 25.000 ljudi, prikazuju se netačni ekonomski podaci napretka, što EU prihvaća jer im je takva BiH potrebna kao kandidat za ulazak EU. Mediji Vrlo je interesantno da i bh mediji plivaju kako im narede njihovi naredbodavci, što je vrlo prepoznatljivo, i možeš da ocijeniš kome one pripadaju i koga podržavaju, umjesto da svoju moć i udostoje na podizanju i buđenju svijesti kod običnog čovjeka.

Bilo koju novinu da otvoriš, dočekaće te nešto crno, mračno, što na običnog čovjeka djeluje negativno.

Zašto ne pisati u pozitivnom smislu, o uspješnim bh građanima, kompanijama kako ovdje tako i u dijaspori, ne dajući previše prostora ovim koji vladaju na način koji odgovara samo njima i njihovim ciljevima.

Možda su i ovi mediji podložni ekonomskom opstanku, pa se povode time, što je crnje, to je bolje, i veća je prodaja.

Kandidatura BiH za članstvo u EU i NATO - u BiH će postati kandidat za ulazak u EU i NATO. Da bi se to ostvarilo potrebno je dosta toga uraditi, pa i uskladiti Izborni zakon sa Ustavom BiH. To neće ići lako, a sve zbog toga što će opet glavnu ulogu u tome igrati nacionalne snage koje će zastupati interese svojih naroda, negirajući time bh građanina kao osnovnu jedinku bh društva i svakog drugog društva.

Izborni zakon se mora mijenjati iz više razloga, a prije svega mora biti usklađen sa Evropskom Konvencijom o osnovnim ljudskim pravima, koja sadrži i odredbu da svako može birati i biti biran, i to na čitavoj teritoriji BiH. Drugo, tek završeni Lokalni izbori su pokazali svu manjkavost tok zakona, a naročito kad je u pitanju glasanje putem pošte, iz dijaspore. CIK se mora depolitizirati, kao i lokalne izborne komisije, jer ovako ispada da su one važnije nego čitav izborni proces, naprotiv oni ga zaustavljaju i tumače prema željama svojih stranaka.

Da bi se osjetio pomak i napredovanje prema međunarodnim organizacijama EU i NATO-u, moraju se prevazići nacionalizmi, jer jedan nacionalizam rađa drugi.

Opšti izbori BiH treba da se održe 2018.godine, a dotle bi bilo dobro da se formira jedinstvena snaga ili pokret na nivou BiH koji ne bi bio nacionalan i koji bi donio promjene. Š E H E R 13

BANJA LUKA

TUGUJ, BRON Piše: Mišo MARIĆ Putujem u Banju Luku preko Beograda. Da bih se susreo s Duškom i Begom Bajević koji me čekaju na putu iz Atene za Mostar. Idu da posjete bolnog prijatelja, Neđu Andrića, a žele obnavljati spaljenu kuću u Malom polju. Tri dana i noći se družimo. Duško i Bega, Tomo i Marina Bajević, Želja i Maja Samardžić - Mostarci sa stalnom, izbjegličkom, adresom i stalnom tugom za jugom. Služi nas lijepo vrijeme, pristojni konobari a prati orkestar “Lole”. Sve znaju. Od Emine i Đaurke do razloga što se Radobolja muti i lišće na Konjuhu pjeva žalovite pjesme...

I onu u kojoj sa Ovčara i Kablara čobanica progovara o drugu bela lica. Svaka nam melem…

Putujem u Banju Luku novim, udobnim “Mondeom” Nezavisne TV, nenaspavan, sinoćnji, s druge, sjeveroistočne strane. Prvi put sam putovao sa zapadne iz rodnog Bosanskog Petrovca rumena septembra polovinom 50-ih pod ceradom trofejnog teretnjaka među praznim gajbama, buradima, vrećama i kartonskim kutijama Zadruge u kojoj je radio moj ujak, Slobodan Smiljanić.

On pošao po robu, ja u gimnaziju... ...Petnaestak dana prije no će me stari drugar Zoran Kalinić, negdanji sekretar RK SSO BiH a sad direktor Nezavisne TV pozvati, javlja mi se e-mailom Mido Kapetanović. U Banjoj Luci smo žuljali iste klupe, sad nas žulja isto izbjeglištvo, fajtaju iste kiše. Kači mi, Mido, fotos razreda. Sva lica poznata, pola imena zaboravio. Kemala Cocu i Širbegovića, Midu, Envera Zeljkovića, Đuku Petrovića, Petra Kasagića, Srpka Šukala, Milana Pantoša - nisam. Eržebet prepoznajem po bijelim soknama, Nevenku Zec po frizuri... Zizu i Micu Ždrnju, kako zaboraviti? Ziza je bila ljepša nego Silvana Mangano u “Gorkoj riži”, a i s Micom je Vadim mogao snimiti kako je Bog stvorio ženu... Sebe, povećalom, nalazim. Virim iza razrednika, Ante Ćosića. PreŠEHER 14 BANJA LUKA

poznajem se - za glavu niži od sviju. I po klempavim ušima... Pola razreda bijaše ratna siročad. Sad mi se nad tom fotografi jom plače.

Dok se približavam Banjoj Luci, ne idem u prijestonicu Republike Srpske rođene u USA kasarni, ja se vraćam na taj fotos i u taj grad koji je prva velika varoš u mom životu... ...Kroz Novu Varoš je prošao rat. Ruševine. Ne vidim ni gnijezda roda u odžacima. Ko li sad donosi djecu?... Granica. Koliko se svega, od ognjišta do života, mora pobrisati da bi se upisale nove granice?... Kroz centar Gradiške se jedva provlačimo, gužva, a onda Lijevče polje oivičeno lijepim kućama i drvoredima. Pred Laktašima - džamija. Džamija i kuća uz nju su obojeni zeleno. Nikad prije nisam vidio zelenu džamiju. Pamtim vitku i bijelu Ferhadiju, labud propet u nebo. Faliće mi u Banjoj Luci kao Stari most i pravoslavna crkva na brijegu nad Mostarom; kao sve što je ukrašavalo naše gradove. Za odlazaka dolje, počesto poželim da se na mojim očima uhvati paučina...

Konačiću u “Bosni”. U prozoru uokvireni Banski dvori, blizanac s druge strane i ogromno zdanje crkve, u skelama. Crkvu zovu Hram Hrista Spasitelja. Koga je sve Hrist spasio, ja ne znam. Meni se nije nikad našao u muci. Ni 258 Banjalučana, rekoše mi taj tužan broj, koje je pomelo ludilo. Ni desetine hiljada koje su protjerali luđaci...

Veče je pitomo, proljećnje. Gospodska ulica vrvi. Mladost je vedra, dotjerana, nasmijana. Iza malih, tavanskih prozora čuvene Mirkovića apoteke, bijah podstanar kod petrovačkih izbjeglica Novakovića. U prozorima sad gori mrak. Pitam prolaznike: šta je tu? Gledaju me začuđeno...

Tamo gdje je bio brijački salon Muhameda Berbera - prodavnica peciva, kolača. Momak, s druge strane staklenih vitrina zove se Dragan. Ljubazan je, a nema pojma ko su Berberi. Nema pojma da sam pola vijeka prije ušao na ista vrata, sjeo na stolicu. Dok mi ušuškava bijelu krpu oko vrata u ogledalu me posmatrao vlasnik. Pa pitao odakle sam. Pa pitao ime. Prezime nije. Pa sam vidio, u tom ogledalu, kako mu klize suze. Spustio mi ruku na tjeme, veli: - Ti si mog Uroša sin. Ošišao me, odveo na sprat, u kuću na ručak, dao banku... I sve tako, svaki put. Za četiri banjalučke godine bio sam najpodšišaniji gimnazijalac...

Pričala mi majka: ljeto ’41, oca odveli. Zatekne Muhameda, brijačkom spužvom briše zamandaljena, željezna vrata očeve trgovačke radnje, nje-

ZANA STRAŽO gova je brijačnica preko ceste.

- Djeca, Deso, šarala, pa do obrišem dok nemam mušterija. Kad se osuši, slova isplivaju. Piše: “ŽAP” (Živio Ante Pavelić).

- Šta radiš, moj Muhamede, ubiće i tebe - korila ga mati.

- Ne mogu, moja Deso, zlikovci... - pa se zagrcnuo... Otišao u muhadžerluk. U Petrovac nikad više nije dolazio...

Dva ljeta pred rat, na proputovanju za Njemačku, svratim s kćeri da upozna najboljeg djedovog prijatelja. Sadika nas ugosti hladnom limunadom, on otplače. Skida sa zida ulje sina Mersada, povelik format, da daruje Milenu.

- Neka Muhamede, svratiću u povratku.

Nisam, bilo me stid. Blažeg i uljudnijeg čovjeka od Muhameda Berbera nisam sreo...

Izlazim u vrevu Ulice Veselina Masleše. I u prozorima Berbera kuće gori mrak.

- Neke su kancelarije sad gore - reče mi Dragan. Gospodska nije gospodska, bez Berbera. Gospodska je po Berberima mogla dobiti ime.

Na Kastelovom ćošku nekoliko djevojaka, lijepih, kikoće. Tu bismo Kemo, Enver i ja dežurali uveče i mjerkali korzo na Titovoj. Kad nas djevojčice nisu primjećivale, stajali bismo na dva kraja reklamnog panoa za kina i kao razgovarali jedan s drugim naglas: ante, apud, ad, adversus, circum, cis, contra... Latinski prijedlozi s ablativom. Gimnazijalci su bili na cijeni kod djevojčica. Da bismo pojačali utisak Enver bi išao u trafiku kraj pošte da kupi cigarete, na komad. Pušiti na Kastelovom nismo smjeli. Korzom bi šetao razrednik Ćosić, mlade profesorice ruskog i latinskog, Srebrenka i Dragojla. Bijahu različito lijepe.

Srebrenka, po ruski, krasavica išetala iz Ljermontovljeve pjesme, sva obla i rumena, kao breskva. Dragojla je bila tanka, svetački lijepa Botičelijeva Madona iz 1482. A zbog njih smo jednu utroje dimili u parku, kod Kočića, da ne bismo fasovali ukor... Sad na Kastelovom bezbrižno dumagijaju i momci i djevojke. A ni mog Keme Coce ni mog Envera Zeljkovića, ni mene, više nema.

Svratim do “Palasa”. Više konobara, nego gostiju. Nekad smo išli da virimo kroz crvene plišane zavjese, ne bismo li vidjeli Bedru Kušmić. Bila je raskošna, Bedra. Pričalo se: udala se Bedra za šeika... Banja Luka moje mladosti je grad iz 1001. noći.

Uroš, Muhamed i Rajko Lukač

Š E H E R 15

BANJA LUKA

Sa Mersadom Berberom

Prije počinka, obići ću svoje. Oni su u parku između “Bosne” i negdanjeg kina “Rudi Čajavec”. Prvo je spomenik, s petokrakom. Spomenik se povukao ispred Hrista Spasitelja. Iza spomenika, u mraku, tuguje bronzana straža. Vahida, Ranko, Veso, Šefket, Osman, Đuro... Bili su ih poskidali, pričao mi Zoka, pa vratili. Dodirnem hladan kamen postolja, broncu.

Spavaću, spokojnije, dok oni stražare pod mojim prozorom... S Adnanom Kresom, Trebinjcem, Radovanom Vukovićem iz Bileće, Zlatkom Šošom iz Mostara, Goranom Midžićem iz Bihaća i domaćim, Zokom i Draganom Simićem pogledaću film o Marijanu Benešu. Za projekcije sjedim uz glavnog junaka. Posmatram ga na ekranu kako krči put do prvaka Evrope, umalo svijeta. Dok na ekranu obara protivnike, a rijetko pada, te moćne pesnice na stolu su sklopljene, mirne a jedan neobično blag, umoran osmijeh na licu. Ni riječi, ni uzdaha... U jednom trenutku spušta glavu na pesnice. Imao je moždani udar, pitam je li dobro?

- Dobro sam - kaže - ali ne mogu gledati jer sad ću nokautirati Zvonku Vujina, a bili smo prijatelji. Ja sam Zvonka volio k’o brata. Priča o Benešu, priča je o nama. Kako najbolji uvijek ne pobjeđuju. Kad se svjetla upale, govorim mu da je, zapravo, samo jednom poražen. Kad je ’94. morao bježati iz svog grada.

S istim onim blagim osmijehom priča kako je Banja Luka njegov grad, Jugoslavija njegova domovina a Tito njegov predsjednik. Govori, teško, stihove o Titu. Poslije smo, dugo u noć, razgovarali. Ti ljudi imaju istovjetan, lijep san o boljoj i sretnijoj Bosni i Hercegovini. Oni razmišljaju nadaleko. O djeci i unucima, razmišljaju.

Dokon, šetam gradom. Kod uličnih prodavača u Gospodskoj, kupujem knjige, u “Boski” ponešto za stomak - nostalgiju. Svjetska i domaća klasika je 10 puta skuplja nego u engleskim knjižarama. Teleća jetra 10 puta jeftinija. Kupujem sremske kobasice i ovčiji sir “Selam”. Ni “Paški” mu nije ravan... Molim Zoku da me vodi u Aleju Uzdisaja. Ime te Aleje je Miss među ulicama svijeta. Pa idemo kod Muje na ćevape. Ukusnijih ćevapa sem kod Muje prije rata, u životu nisam kušao.

Tragam za svojim podstanarskim ulicama. Grmečku ne nalazim, niske kuće u Rade Ličine 33, nema. Tu me gazdarica, Gospava Balaban, naučila da igram šnaps i briškulu... Prolazimo pored Banskih dvora koji su sad Predsjedništvo. Dva policajca ispred. Pored, malo ko prolazi. Sjećam se kako je u moje vrijeme tu bila biblioteka. Za posljednjeg, dužeg boravka u Banjoj Luci ’87. radih centralnu republičku svečanost Dana mladosti.

Išao sam u Dvore pogledati baletsku grupu Viktora Orende. Četiri Banjalučanke su plesale kao Minka Kamebrović, a izgledale kao Bedra. Bolan sam, odjednom, za vremenom kad su u Banskim stolovali pamet i ljepota.

Posljednje veče u Banjoj Luci, sjedim s Petrovčankom Tanjom i njenom kćerkom Nedicom u praznom “Piano” baru hotel “Bosne”. Prilazi nam djevojčica sa cvijećem. La Violetera. Zove se Alma Martinović. U julu će napuniti 21. A mladolika, završni osmogodišnje na prvi pogled.

Već je stigla biti u izbjeglištvu, priča, u Švajcarskoj. Završila frizerski.

- Vratila sam se u svoju Banjaluku - govori.

Diplomu joj, u njenoj Banjoj Luci, ne priznaju.

- Samo mami stavljam viklere, tata Tonči svira harmoniku, a ja moram raditi. Neko veče vidim čiku, sigurno je preko 70, nudi žvake u “Palasu”.

Svaka mu čast. Svi moramo raditi, sve je jako skupo, a posla nema.

Počastim je cvijetom i kolačom. Zahvaljuje i odleprša.

Ne da mi se u san te noći. Prošetam pustom ulicom, do parka.

Zapalim jednu samostalnu, ispod Kočića. Petar govori: “Ko iskreno i strasno ljubi istinu, slobodu i otadžbinu prezren je i gladan kao pas, a neustrašiv i hrabar kao bog”. Prepoznajem se u uvodnim Petrovim, u završnim me nema. Umoran sam i zbog nečeg preplašen. Odjednom mi je i zima, vraćam se na počinak. Tako bih volio usnut lako kao onaj bezbrižni gimnazijalac s Kastelovog ćoška... Sumnjam da ću i s dva “Apaurina”.

Sve isto. Za svakog odlaska jugu poželim da se na mojim očima uhvati paučina.

Sa Marjanom Benešom

Erbjudande från CLDD

Hej, Jag skickar det här brevet till olika föreningar som kan vara i kontakt med målgruppen för ett av våra pågående projekt inom CLDD organisationen. Vi behöver fler kandidater som kan matcha nedanstående kriterier. Om Ni via er förening känner någon som skulle kunna vara lämplig kandidat, eller om Ni behöver yterliggare information vänligen kontakta en av följande personer (senast 31 oktober): Emina Krzovic Butler, projektledare, tfn 072 393 82 43 eller mejl: emina.krzovic@hotmail.com Zorica Rasic, projektets administratör, tfn 073 652 29 28 eller mejl: zoraras@gmail.com Nedanstående text/information har vi skickat till de redan valda kandidaterna. Ni kan använda Er av texten som informationskälla både till er själva och när ni vill beskriva gällande kriterier för eventuella kandidater inom era föreningar.

Projektet drivs av organisationen som heter CLDD – International och som arbetar med diaspora frågor. Som diaspora räknas varje individ som fysiskt bor utanför hemlandet.

Projektet heter ”Entreprenörskap i hemlandet” och ska pågå 1 oktober 2016 – 31 maj 2017.

Målet med projektet är att genom att stödja och hjälpa personer som vill starta eget företag i hemlandet kartlägga processer och se hur det går till i Sverige och andra länder. Vi vill därför hjälpa dig att starta eget men vi också lär oss vilka svårigheter och behov människor möter på vägen. Erfarenheter vi får från projektet kommer vi at använda i framtidsarbete för att underlätta och anpassa för migranternas behov som vill starta eller expandera befintligt företag i Sverige till hemlandet.

Det är jätteviktigt att ni berättar för oss under tiden om svårigheter och lättnader så att vi tillsammans gör så bra som möjligt. Alla i projektet har sekretess vilket betyder att vi inte får uppge någonting om er förutom det ni vill att vi ska göra och säga.

Det här är enkla regler i projektet: - Ni behöver INTE återvandra efter projektets slut om ni inte bestämmer själva - Ni behöver INTE registrera firma i slutet om det visar sig att det är svårt eller förhållanden ändras - Ni kan hoppa av projektet när ni vill.

- Bara personer som inte är svenska medborgare kan delta i projektet.

Annan viktig information: • Ni får varsin mentor att arbeta med under perioden 15 okt 2016 - 30 april 2017 som ska hjälpa er med att: undersöka viktiga regler kring starta eget både i Sverige och hemlandet, hitta viktiga kontakter ni behöver och vara stöd i övriga frågor kring före tagandet.

• Ni ska varje månad tillsammans med er mentor upprätthålla en ”genomförande plan”. Det är en överenskommelse om vilka saker som ska göras under en månad för att starta eget i hemlandet.

• Ni ska få hjälp av mig (projektledaren) och vår administration samt mentorer att upprätthålla en affärsplan för ert företag i fall ni vill ha det.

• Ni kommer att få ersättning för ett t/r flygbiljett till hemlandet när det bestäms i genomförandeplanen godkänt av din mentor.

• Ni kommer att få en ersättning på 5 000 SEK medan ni är i hemlandet och försöker registrera och öppna eget företag dock högst 4 månader. Din mentor godkänner utbetalningar för varje månad.

Vi hoppas att ni hör av er till oss!

Med vänliga hälsningar, Zorica Rasic Projektets administratör Tfn 073 652 29 28

Š E H E R 17

BANJA LUKA

DVA DJEČAKA Foto: Goran Mulahusić

Piše: Radmila Karlaš

Nastavak iz prošlog broja U ratnom vihoru koji je pao na sela i gradove, prvi dječak je dugo plakao na fronti. Onda je odlučno otrao suze. Posla je bilo preko glave. U početku je bio malo hatljav, jer je očekivao da će se neka učiteljica ili nastavnica svaki čas pomoliti iza borbene linije i grubo ga ukoriti. Onda je uočio da su vjetrovi rata oduvali sve stare i represivne taloge. Njegove osobine mu više nisu donosile bol, već napredak. I to na svim poljima. Kad bi se sjetio stradanja zbog dječijih podvala kojima je obilovao, postao je spreman na sve, samo da uguši i zadnji trag te diktature. U to ime grabi, krade, otima, laže, podmeće nogu, sretan što je sad u božjoj milosti, shvaćen i poštovan.

Brzo je napredovao, a najveći dan u njegovom životu je bio kada se u oči nacerio onom Usukanom. Ta budala je ostala kod WC šolja i ponekog TV-a. A pred njim se otvorila blistava budućnost. Svijet je bio njegov. Koordinisao je prevoz i prodaju jednog od najvažnijih konvoja oružja koji se uputio ka protivničkoj strani (sa nježnošću je pomislio na svog druga) i pao u oči ljudima koji su dijelili njegov senzibilitet. Poslije je slijedio konvoj nafte, potom slatkih djevojčica za zabavu, onda cigareta, pa opet oružja ili nafte, sve se vrtilo poput ringišpila, šareno i veselo. Njegova mama ga je milovala po glavi, umorna od stavljanja stvari u podrum, dnevni boravak, šupu, te u vikendicu koja im se iznenada ukazala. Mama ge je jednog dana, kada je već uveliko koordinisao iz svoje kuće, uhvatila za ruku i povela do prozora. Dugo sam se pitala šta je s njima - rekla je mama, stežući mu ruku. Dah mu je stao u grlu. Posmatrali su neku ubogu porodicu koja je upravo useljavala.

Došli su izdaleka i bili su još prašnjavi od puta. - Sve smo se dogovorili, kuća za kuću, stvari za stvari - rekla je nepoznata žena. - Ali, izigrali su nas.

Svoje su stvari pokupili i ostavili nam praznu kuću. I nisu nam rekli da im je kuća tako rubna. - Mama mu je očima dala znak da ćuti. Poslije je i ona otrla ŠEHER 18 BANJA LUKA

suze radosnice.

- Sad znam da su se snašli - rekla je. - Odmah su uočili kako se bori protiv svega onog što je bilo. Novim geslom, Svima nejednako! Sad znam da su dobro. Ni ja im ne bih ostavila svoje stvari - rekla je gledajući u ljude s druge strane ograde. Mama se prvi put nakon dugo vremena zacerekala. - Možeš li ti zamisliti kakvi su se ovo bijednici doselili u naš komšiluk, kad su drugom ostavili svoje stvari u sopstvenoj kući. Za takve, sine, nema nade.

Nepovjerenje je carica napretka! - Otac je suzio oči. - Prevarili su te ljude rekao je mrko. - I ti su ljudi protjerani poput naših komšija. Nije lijepo ovako ih prevariti. - Mama se namrštila. Otac je podigao ruku. - Smjesta da si im napravila kafu!

- Kako da ne - siknula je mama. - Praviću kafu samo sa sebi sličnima! Odmarširala je u drugu sobu, a otac je dugo nešto petljao oko šporeta. Ja sam se molio da ne naleti na šporet koji je mama dobila za uslugu. Jedne večeri kada je tata bio u kafani, mama je pomagala nekim čikama da natovare stvari iz drugove kuće. - Sine, stigao je glas. - Mama je izgledala kao da joj se sam Bog obratio. - Moramo hitno da im pošaljemo stvari. Smjestili su se, sve su tamo zatekli. Čak i deterdžent za veš. - Onda je ukapirala njegov pogled i stegla ga za mišicu. - Ne brini, živ je. Poput tebe je bio na fronti dok nije prešišao sve nadređene. Uspio je i svog komandanta da stavi gdje mu je mjesto. Taj mu se stalno petljao u konvoje sa naftom. Našli su mu samo uho nakon pada granate. Kako kome, pa tom komandantu. Baš si tupast. - Mama je oblizala suhe, tanke usne palacajući jezikom. - Sad, što tog dana nije bilo granatiranja, njegovu akciju čini još genijalnijom. Ti se toga ne bi ni sjetio?

- Mama ga je pogledala, a onda se lupila rukom po čelu. - Dobro, onom tvom je nakon granatiranja bez granatiranja ostao trup. Dozvolićeš da se uho ipak razlikuje od trupa. Uho je uho, zvuči zako impresionistički.

Dječak je sad gledao napolje i niko nije bio sretniji od njega. Pogled na onu žalosnu porodicu bio mu je vjetar u leđa. Njegov drug, baš kao i on, ostvaruje svoje snove. *** A onda se rat nažalost završio. Prvi dječak je odlučio da pokaže svima da nikada nije zaboravio šikaniranja iz djetinjstva. Plan je jednostavan. Sve će ih dovesti do praga izumiranja, najstarijom od svih metoda kojima je čovjek pribjegavao, glađu. Sreću mu je mutila sura činjenica da oni koji su ga patili ili nisu bili među živima ili su bili kod šarafa na globusu. Nije ih se mogao nagladovati kada je sa svog ruba napokon dospio u žižu. Nakon rata je imao sedam kuća, 18 stanova, 52 vikendice, 34 automobila marke Merzedes, Audi, Bugati, BMW, tri broda, četiri preduzeća, pet računa u vodećim svjetskim bankama i vođstvo u najvažnijoj političkoj stranci. Niko

Kolumna nije ni sanjao da taj naizgled ozbiljni čovjek sa zaokruženim stomačićem, ponekad noću tumara svojom nekadašnjom rubnom ulicom, čeznući da zgrabi samo jedan kamen i kao nekad gađa petokrake na spomenicima. Više nije bilo spomenika, izmješteni su ili uništeni i on tu nije mogao ništa. A nije bilo ni njegovog druga. *** Za to vrijeme, njegova mama je napokon uspjela da oca skrene na pravi put, tačnije na lokalno groblje. Napravila mu je pravi monument na grobu i vodila prijateljice tamo u obilazak. Svijet joj nikada ranije nije bio pod nogama kao sad. Imala je vozača za pijacu, za doktora, banju, more, a često je išla sa sinom na službena putovanja. Ujedno, htjela ga je spriječiti da ne posrne kao njegov jadni otac. Ponekad je čeznula za svojom davnašnjom prijateljicom, ali kako to nije bilo inn reći javno, držala je to za sebe. Sve dok jednom na ulici nije uočila elegantnu ženu. A uz nju je išao elegantan mlađi čovjek. Njen dječak, koji je na mamino ime upravo otvorio još jedan račun, mislio je da sanja. Zurio je u svog druga i u nijansu metalik sive boje na najnovijem Merzedesu, identičnom njegovom. To je bio tek početak. Broj preduzeća se podudarao, čak i broj inostranih računa, samo sa nešto drugačijim lokacijama banaka. Njegov drug je upravo na još nerođeno unuče (starije dijete mu je imalo 7 godina) otvorio devizni račun, kao i na pokojnog djeda. Istog onog darkera čiji su sliku onako pohotno gledali. Uzgred, po djedu je nazvana i jedna ulicu u selu gdje ima vikendicu. Koja se nalazi uljuljkana u nekoliko stotina ari plodnog zemljišta sa bazenima, stajama i cvjetnjacima.

- Od mog prethodnog rubnog života, samo je ta vikendica na rubu grada - rekao mu je drug uz francuski konjak.Onda je podigao glavu. - Gdje su one? - pitao je za mame.

- Ah, vjerovatno su otišle da vide očev grob. Mama je htjela nešto nalik spomeniku Karađorđeviću.

Drug ga je uzeo za ruku i dugo je milovao. - Moja mama je tati napravila mauzolej. Kardinal je lično došao na njegov ispraćaj. Tata je tražio da mu se mama zakune da će ga pokopati bez popova.

- I - njegov drug je bio nestrpljiv, utoliko više što je kod njega bio isti slučaj.

- Obećala mu je.

- Kao i moja - rekao je sa smješkom.

- Kada sam je pitao zašto nije održala obećanje, rekla mi je da ga je najmanje stotinjak puta molila da joj obeća. I da joj je obećao.

- A šta to? - pitao je njegov drug, smiješeći se od uha do uha.

- Da je više neće varati.

- Aha. Isto kao moja. Dovela mu je cijelu bogosloviju na sahranu.

Nakon nekog vremena pogledao je u druga sa dodatnom nježnošću. Uspjeli smo!

- Jesmo - potvrdio je drug i ponovo posegnuo za njegovom rukom.

- i šta ćemo sad?

- Mislio sam da ovdje otvorim jednu firmu. A da ti otvoriš jednu tamo kod mene.

- I ja sam o tome razmišljao, mada je to sića.

- Tu sam te čekao. Tatarata ... I da kao brat s bratom napokon podijelimo, u ime našeg zajedništva.

Prvi dječak se umalo zagrcnuo od miline. Izvadio je kartu od koje se nije odvajao ni u krevetu i razastro je po stolu. - Moji će uskoro na ulice. Da zapečatimo ograde. Da nam živi živi nepovjerenje.

Drugi je prešao kažiprstom preko karte. - Čeznem za sopstvenim ogradama. Mada neće biti tako stamene kao tvoje, od nerđajućeg čelika.

Razmišljao sam o bodljikavoj žici. Moj ju je djed naročito volio. - Malo se zamislio. - Znaš, do sada sam bio malo mudriji od tebe. Prilično sam lako vladao i bez ograda. Možda bi moji zamorci negdje i pobjegli, ali nisu mogli od gladi. Uvaljao sam ih u tor, kao u ovčije brabonjke.

Prvi dječak ga dugo gleda. - Mnogo sam naučio od svoje mame, znaš.

Zapravo, njoj mogu da zahvalim za sve. Zbog te priče o sapunu - malo se zacrvenio, ali je nastavio - sve je došlo na svoje mjesto. Onda su svi trošili poput tate, sapuna je bilo na sve strane. To je bilo strašno. I...- tu je stao.

Drugi dječak je ohrabrujuće nakrivio glavu prema njemu.

- Da...

- Ja ga gotovo nikad ne trošim. Ponekad, kad mi dosadi isplažen jezik moje žene uzmem onu biljku što ne pada...

- Misliš šljivu, sjajna stvar - prekinuo ga je drug.

- E, baš tu. Mislio sam ih i sam posaditi, ali kažu ne uspijevaju ovdje.

Samo one za rakiju.

- Ako ti zafali, ja imam šleper kući, za svaki slučaj. Svi oko mene ih jedu

kao krava sijeno. Nego, ovo hoću da ti kažem. I ja sam zahvalan svojoj mami.

Ali, prvo ti.

- Moram ti priznati da mi ograde nikad ne bi pale na pamet da me ona još kao dijete nije naučila. Sjećaš li se one visoke ograde oko naše kuće? Ne znam šta bi se sa mnom desilo da mi mama nije pokazala koliko je svijet mrgudast i vrijedan svakog nepovjerenja. Shodno svojoj prirodi, krao bih, podvaljivao, lagao, podmetao stupicu, ali bi mi se za ogradom fućkalo.

- Razumijem te. Isti slučaj je i kod mene. Mama je ostavila neizbrisiv trag na mojoj duši, neka je Bog poživi, bila mi je i otac i majka, a ponekad i djed - tu je ustao i preksrtio se. I njegov drug se prekrstio, za svaki slučaj. Znaš li da često naredim živu stražu oko mog automobila? Pričao sam ti o toj ladanjskoj kućici, onoj rubnoj. Dobro, nije baš kućica, oko 3050 kvadrata.

Omeo sam dronove kad su je pokušali snimiti. Ogradio sam svoje vlasništvo i s neba. - Dječak je ponovo prešao prstom preko karte na stolu. - Kad zabodem prvi kočić za bodljikavu žicu, ti ćeš presjeći crvenu vrpcu.

Njegovom drugu su suze ganuća navrle na oči. Uspio je samo da klimne glavom. *** Mame su posmatrale lišće topole kako šumi ponad spomenika koji je bio okružen visokom ogradom i nadzornim kamerama.

- Nikom ne možeš vjerovati - rekla je jedna mama drugoj. Jedno vrijeme je ćutala.

Druga je s razumijevanjem klimnula glavom. - Ja sam zaposlila čuvara.

Sjedi danonoćno pored mauzoleja u svojoj kućici. Ograda se otvara na daljinsko upravljanje i niko nepozvan ne može kročiti ni svijeću da mu upali.

- Naredila sam da uklone okolne grobove nekih ženskinja. Sad na desetine metara oko njega nema nikoga. I svaki put pregledam snimke nadzornih kamera. Onim njegovim kalašturama sam strogo zabranila pristup.

Druga mama vrti prsten sa ogromnim dragim kamenom na prstu. Poklon od njenog sineka. Na svoju mamu je mislio i na fronti. - Pametno. Nego, reci mi zašto si toliko sprcala da se Sing Sing dan, mislim Dan ograda slavi baš 9.Januara? Mogla si lijepo da odabereš neki u proljeće ili u ljeto.

- Kako zašto? Zar ti ne znaš šta je bilo tog dana?

- Ah, misliš na onog jadnog Stjepana...

- Stefana...

- Da, tog...

- Ne mislim!

Druga mama je razrogačila oči. - Kako to misliš da ne misliš?

- 9. Januara 1970. je preko niske žive ograde u moje dvorište preskočila ona (tu se nagnula i nešto joj šapnula.) Nakon što sam ih zatekla in flagrante, zvala sam miliciju.

Druga mama je napokon ukapirala. Klimala je glavom, koreći se što je zaboravila.

- Oni su mi se smijali. Govorili su, Niska vam ograda drugarice. - Morala je da zastane i duboko udahne. - Ogradila sam kuću, ali on je svoj sapun trošio na plažama, u tvorničkim halama, na putevima, jeftinim motelima.

Zarekla sam se sebi da ću ga kad tad ograditi. Kao što vidiš - ustala je i stavila ruku iznad očiju da se zaštiti od sunca - uspjela sam. Ni ptica mu ne može preletjeti, ako ja ne dam dozvolu.

Druga mama je ponovo klimnula glavom.

- I tako, kada me moj sin pitao, Mama, koji bi datum bio najpogodniji, sjetila sam se tog 9. Januara. Tog crnog januara u mom životu. Tad sam udarila temelje ovoj avliji, okruženoj najvećom ogradom na svijetu, poslije one za, odnosno protiv Džingis Kana, dozvoliću. Tog crnog januara sam se zarekla da će mi policija jednog dana ljubiti ruke. Meni velikomučenici. I nije taj Stefan velikomučenik, već ja, draga moja. Ja! Druga mama je povuče za ruku da sjedne pored nje. - Kako reče, 9. Januar? - Lice joj se nabra usljed velike usredsređenosti. - Naprosto ne znam koji dan ja, odnosno moj sin da odabere, kada se odredi datum za ograđivanje naše avlije. Imam ih na pretek. Počevši od one vrbe gdje je onu džaftaru osjemenio, što pada 10. Aprila 1941., pardon 1971! - Podigla je oči prema prvoj mami i osmjehnula se. - Kak' su to zgodni datumi, s više strana. - Ponovo se zamislila. - Ali ne. Možda je ipak zgodniji dan kad je onu nafrakanu načepio u našem fići, a to bi na Prikazanje Gospodinovo 2. februara naredne godine.

Ili kad sam ga uhvatila u kancelariji kako džilita na koljenima neku kreštavu sekretaricu. A to se zbi na Lurdsku Gospu, samo ne znam bi li to prvo ukazanje 11. februara ili pak drugo 14.og ili treće... U svakom slučaju, na Veliku Gospu je obradio cijeli kamp onih radodajki Čehinjica i biće da je tad ipak oborio rekord. Onda, neka bude 15. Avgust! Šta ti kažeš?

Prva mama klimnu glavom. - Bilo je to dugo toplo ljeto - reče, a zatim ode da prekontroliše nadzorne kamere oko spomenika. Š E H E R 19

BANJA LUKA

»Svjetionici«

Vrednovanje umjetnosti U dogovoru sa priređivačem Mišom Marićem i izdavačem »Art Rabicom« naš magazin će u narednim brojevima, u rubrici »Svjetionici«, objavljivati stihove, prozu i likovna ostvarenja iz ove Antologije/Monografije. S obzirom da je riječ o jednom otvorenom projektu, knjizi koja se nudi i novim književnim i likovnim vrijednostima, novim autorima, predstavljaćemo i umjetnike pera i boje koji ovdje svakako imaju svoje mjesto. Time će se vrednovati i ono što nastaje, što će upotpuniti svjetlosti »Svjetionika«.

U ovom prvom predstavljanju donosimo pjesme Enese Kiševića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«, i Pere Zupca, koji već dugo živi i stvara u Novom Sadu, ali koji je svoje brojne pjesme i poeme posvetio i svome Mostaru, mostarskim kišama i mostovima.

ZRNEVLJE DOBRA I ČASTI… Uz Antologiju i Monografiju umjetnika Bosne i Hercegovine u dijaspori, »Art Rabic, Sarajevo, 2016.

Napisao: Ismet BEKRIĆ

Riječi među koricama knjiga i boje na slikarskim platnima u svim vremenima, posebno onim koja prizivaju tamu, postaju svjetionici koji nam pomažu da pronađemo pravi put do sebe i između nas, da pomognemo dobroti u opiranju zlu. »Svjetionici« je i naslov jedne Antologije i Monografije umjetnika Bosne i Hercegovine u dijaspori, rasutih svijetom ali sjedinjenih u želji da se pobijede podjele i daljine. Knjigu koja je grafički na svjetskom nivou objavila je izdavačka kuća Art Rabic, Sarajevo (2016.) uz programsko i materijalno angažovanje Svjetskog saveza dijaspore, sa sjedištem u Londonu, i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara BiH. Priređivač ovog vrijednog izdanja je Milenko Mišo Marić koji je, kako u predgovoru ističe novinar Dževad Tašić, »pjesnički i ljudski istrajavao na okupljanju ljudi…, na ideji ljubavi, na ideji bratstva i suživota«, tragajući za bosanskim vrijednostima koje u umjetnosti, književnosti, nauci, pa i u svim drugim sferama, nastaju i ostaju, a u tome »zapravo traga za Bosnom i Hercegovinom u nama«.

A ti dragi krajolici, odsjaji, treptaji u nama - za nama i pred nama, doživljeni, otrgnuti, nedosanjani, rasuti, zgusnuti… postaju, na stranicama ove knjige, duboko lični i istovremeno 20 Š E H E R

BANJA LUKA

prepleteni zajednički svijet u jednom ne/vremenu što traži iskrenu, ljudsku umjetničku riječ i boju. Riječi, uzete iz bogatih opusa, poklanjaju nam: Ajanović Midhat Ajan, Arnautović Mustafa Cico, Bačevac Dedić Vasvija, Bahtijaragić Rifet, Baraković Meho, Bekrić Ismet, Delalić Munib, Hemon Aleksandar, Finci Predrag, Kišević Enes, Kovač Mirko, Marić Milenko Mišo, Matvejević Predrag, Mujezinović Ismar, Obhođaš Safeta, Osti Josip, Rorić Ivica Vanja, Saltagić Idriz, Serjanović Bekim, Simić Goran, Šamić Jasna, Tontić Stevan, Trifunović Duško, Zubac Pero i Žalica Antonije Nino, dok su autori likovnih radova: Berber Mersad, Dimitrijević Braco, Dragulj Emir, Huseinbegović Numan, Jovandić-Đapić Radmila, Mundžić Enes, Nevjestić Virgilije Virgil, Pravica Danilo, Radan Sonja, Stajčić Tihomir Cuco i Tikveša Halil. A zemlje u kojima sad žive i stvaraju, ili su stvarali, ovi umjetnici – Švedska, Danska, Kanada, Slovenija, Hrvatska, Francuska, Srbija, SAD, Velika Britanija, Njemačka, Australija, Italija, Holandija. Impozantan broj imena i ostvarenja, kojih je, sigurno, po dometima bosanskohercegovačkih pisaca i slikara u svijetu, moglo biti još više, pokazuje da je ovaj izdavački projekt dobar podsticaj i za nova izdanja i vrednovanja. I sam priređivač u jednom pismu

»Svjetionici«

ističe da je želio »pod jedan krov okupiti sve saputnike i sapatnike«, ali da, nažalost, nije u cjelovitosti uspio. Ali poklonio nam je najljepšu Bosnu i Hercegovinu, svoju i našu, jedinstvenu, nepodijeljenu, jer kako podijeliti riječ i boju, kako izmrviti osjećaje, kako usitniti odraze brda u vodi, žubore rijeka, rađanje sunca, sjaj u očima, pjesmu na usnama…

Suštinu ove antologije/monografije najbolje oslikavaju sami odabrani stihovi, kao i ovi u pjesmi Pere Zupca, iz poeme »Povratak u Mostar«, 1. 8. 2002.: »Ono što od nas osta, /

Pero Zubac

»Povratak Mostaru« Pesma 1 Evo se Mostaru vraćam stariji od Hajrudina.

Sa mnom su izbegla braća i gorka naša sudbina.

Evo se detinjstvu vraćam, u krilo dana davnog, al' ne zvoni zvon zlaćan s tornja pravoslavnog, nit' ćošak Bišćevića čeka da oslonim rame, nit' peva slavuj sićan, nit' išta liči na me.

Ono što od nas osta, zrnevlje dobra i časti, u senci svetog mosta možda će sve nas spasti.

Kad oluje minu i modre kiše stanu, možda ću videt Eminu kad pođem na Tabhanu

O, zar je meni bonom, Aleksa, mili bvrate, palo da lijem zvono i pišem molitvu za te?

Ovde su tvoji i tvoje, ništa ne izbrisa trag.

Opet se pčele roje i svima si nam drag.

Zar ja da gradu dohodim posle toliko leta, da uspomene pohodim i zaziv s minareta, da ne donesem ništa no ovo malo straha: hoće li ostati išta do šake zemnog praha od svih što ovde stoje, koji ti život duže, ako se ne posvoje i iste zasade ruže,

zrnevlje dobra i časti, / u senci svetog mosta / možda će sve nas spasti…« Ili u pjesmi Enesa Kiševića »Mržnj«: »Oni su toliko množili mržnju; / da se ne okuži, bježaše zrak. / Sjedeći u društvu / suglasnih suglasnika MRŽNJ, / prvi put oćutjeh kako je / u tom neartikuliranom skupu / teško, ali viteško biti / nezavisni samoglasnik A…« Pa, nisu li umjetnici, zbrani i u ovoj knjizi, zapravo to »zrnevlje dobra i časti«! I nisu li ovi »Svjetionici«, odista, jedno veliko, ohrabrujuće, nezavisno, ljudsko, čudesno A!

Enes Kišević

Mržnj Oni su toliko množili mržnju; da se ne okuži, bježaše zrak.

Sjedeći u društvu suglasnih suglasnika MRŽNJ, prvi put oćutjeh kako je u tom neartikuliranom skupu teško, ali viteško biti nezavisni samoglasnik A. I otkud taj sram na mojem licu? Što ne mogu mrziti?

Ne znam ni sam.

Ili što se sasvim prirodno u tom puku ponašam kao nepostojeće A.

ko nekada što behu u našem perivoju, pa i ja, pod našu strehu, prilažem pesmu moju.

1.8. 2002.

gde mi se smišljao dom, da dušu gorku smirim, kad svoj dođe svom, da tešim i da mirim. Š E H E R 21

BANJA LUKA

Eseji i putopisi

KALLT LAND VARMT HJÄRTA Under hösten 2015 sökte 160 000 personer asyl i Sverige. Vi på NBV vill ge dessa människor stöd och verktyg för att kunna etablera sig i vårt samhälle. Inom NBV har vi medarbetare från alla världens hörn och stor erfarenhet av att jobba med människor som kommer till Sverige. Nu byggs även vårt arbete med asylsökande upp runt om i landet.

HUR KAN DU ENGAGERA DIG? Genom ditt engagemang kan du vara med påverka och engagera våra nya vänner. Vi arrangerar bland annat språkkaféer, mångfaldskörer och studiecirklar i svenska språket. Vi ska se till så att alla som kommer till Sverige får möjligheter att komma in i samhället. Du behövs i det arbetet.

Engagera dig i verksamhet som redan finns eller starta upp egna studiecirklar.

Du kan engagera dig genom att: • Leda en studiecirkel i svenska språket • Delta i språkkaféer • Starta upp en studiecirkel i svensk samhällskunskap • Delta i en mångfaldskör • Starta upp en studiecirkel i matlagning, lär er av varandras matkulturer Vill du engagera dig? Har du egna idéer? Kontakta våra lokala kontor På sociala medier kan du följa vårt arbete under #kalltlandvarmthjärta

VAD GÖR VI? Här kan du ta del av exempel på hur NBV arbetar för ett inkluderande samhäll.

MUSIK I Falun har de dragit igång ett mångfaldsprojekt som heter "Man Delar". Det bygger på att genom musik, sång och dans samla människor från alla världens hörn regelbundet i IOGT-NTOs lokaler i Falun. De kommer att jobba med Open Stage, Open Class och Open Circle. Små och stora grupper samlas i folkbildningsanda och de ska försöka få igång en mångfaldskör. Om konceptet fungerar väl ska de gå vidare till fler städer så som Borlänge, Hedemora och Avesta.

CIRKLAR I SVENSKA I Kramfors och Bollstabruk bedrivs sedan tidigare verksamhet för asylsökande och nyanlända som fått uppehållstillstånd. Ett givande samarbete mellan bibliotek, ideella föreningar och NBV. Ledare för verksamheterna är frivilliga volontärer som utbildas av NBV. Det är i första hand cirklar i svenska och samhällskunskap och materialet som används är "Tala svenska direkt". Många asylsökande kan redan en hel del svenska, så nu har en bokcirkel på lätt svenska startat. Cirkeln läser biografin om Zlatan. En kör som sjunger sånger av Cornelis Vreeswijk och Evert Taube har också startat. Här handlar det om att dels sjunga på svenska, men också att få ta del av den svenska visskatten. I vissa fall genomförs också cirklar i språkoch samhällskunskap för bara kvinnor.

I Glava bygdekontor utanför Arvika erbjuds verksamhet till asylsökande och de som fått asyl men bor kvar på förläggningen. Internationella kaféer, språkträning, trafikregler och allemansrätten är exempel på verksamhet. Verksamheten bedrivs av frivilliga guider som utbildats av NBV. Verk22 Š E H E R

BANJA LUKA

Eseji i putopisi

- vår verksamhet med asylsökande

samheten har resulterat i att flera av deltagarna har lärt sig så bra svenska att de kunnat hoppa över flera steg i SFI. Många har också fått svenska vänner, byggt upp ett nätverk och därför valt att bosätta sig i på orten. Verksamheten sker i ett gammalt ordenshus (alltså inte på asylboendet), som numer är ett hus för bygdens folk och kallas bygdekontoret.

NBV Halland arbetar sedan början av sommaren på asylboenden för en introduktion i svenska samhället med svenska, samhällskunskap etc för de asylboende. Förutom teoretiska studier erbjuds även besök hos olika institutioner, organisationer och platser som är viktiga för nyanlända att känna till.

CIRKLAR I ARABISKA I Värmland har vi startat upp cirklar i arabiska för svenskar som vill lära sig språket. Läs om Ali som startat upp de populära cirklarna.

FÖRELÄSNINGAR Vi erbjuder bland annat föreläsningar tillsammans med journalisten Vladislav Savic som lyfter sina erfarenheter från Syrien.

TILLSAMMANSKAPET På flera håll i landet finns NBV med i lokala antirasistiska initiativ. Flera av dessa har koppling till Tillsammansskapet som är en plattform för initiativ, nätverk och föreningar med målet att stärka den lokala sammanhållningen och därmed motverka rasism.

På sociala medier kan du följa vårt arbete under #kalltlandvarmthjärta Š E H E R 23

BANJA LUKA

Samostan Trapista iz XIX-og vijeka

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Trapisti - začetnici industrije Tekst i foto: Adem Čukur

Iako se za privredu u Banjaluci do kraja Osmanlijskog perioda može reći da je najvećim dijelom bila na nivou proizvodnog zanatstva, naseljavanjem Trapista u Delibašinom selu na sjeveroistoku grada godine 1869. počinje proces njene industrijalizacije

Iako se za privredu u Banjaluci do kraja Osmanlijskog perioda može reći da je najvećim dijelom bila na nivou proizvodnog zanatstva, naseljavanjem Trapista u Delibašinom selu na sjeveroistoku grada godine 1869. počinje proces njene industrijalizacije. ” Trapisti ” je naziv katoličkog cisterciskog reda osnovanog 1122. g. u Normandiji u Francuskoj. Njihovo ime potiče od naziva tamošnje opatije

Samostan Trapista poč. XX-og vijeka 24 Š E H E R

BANJA LUKA

La Trappe. Red je obnovljen 1664. g. i proširio se po Evropi.

U drugoj polovini XIX-og vijeka trapisti iz Saksonije su tražili u drugim evropskim zemljama pogodno zemljište na kojem bi osnovali svoj samostan i razvili ekonomiju.

Kako im, između ostalih, ni Hrvatski sabor nije odobrio kupnju zemljišta, obratili su se tadašnjim osmanlijskim vlastima koje su im dale saglasnost za kupovinu prostranog

zemljišta u Delibašinom selu na sjeveroistočnom dijelu grada Banjaluke gdje su godine 1869. započeli izgradnju objekata samostana sa stambenim objektima, crkvom, proizvodnim pogonima, zanatskim radionicama,skladištima,stalama... S obzirom da se samostan nalazio na desnoj obali Vrbasa, trapari su po dolasku na Vrbasu sagradili skelu koja ih je lađom povezivala sa gradom i sa putem od grada

Sjećanje prema Bosanskoj Gradišci. Samostan su nazvali ”Marija Zvijezda”, kao što je bilo i ime samostana u Saksoniji odakle su došli predvođeni paterom (ocem, pr. a.) Francom Pfannerom. Istovremeno su na velikim plodnim površinama koje su iskrčili razvili uzorno uređeno poljoprivredno gazdinstvo sa poljima obrađenim žitaricama i povrćem, voćnjacima, vinogradima... Pri obradi zemlje koristili su tada poznatu poljoprivrednu mehanizaciju. Njihov život se sastojao od puno rada, molitvi, samokažnjavanja i šutnje (bez skoro nikakvog mađusobnog razgovora, osim najneophodnijeg) pa ih je zbog svega toga (prema zapisima putopisaca) cijenila većina stanovnika grada svih konfesija. Prema tadašnjim zvaničnim izvještajima samostan nije imao skoro nikakvog uticaja u odnosu na širenje njihove vjere, ali je naglašena njihova nesumnjiva zasluga u privrednom pogledu.

Putopisac Mihovil Pavlinović je u svojim zapisima iz 1874. g., između ostalog, zapisao: ”Rimski zbor za razširenje sv. vjere udijeli pater Francu ovlast da zasnuje u Bosni taj samostan uz uvjet da uza nj podigne sirotište za kršćansku djecu, na pouku u vjeri i u zanatim.” Taj uvjet je samostan u popunosti ispunio, a svršeni učenici postaju cijenjene i tražene zanatlije raznih profila i djelatnosti. Pored poljoprivrede, oni razvijaju i ostale privredne djelatnosti, koje postaju prvi oblici industrijske proizvodnje u Banjaluci.

Godine 1872. podižu veliki mlin na Vrbasu, a naredne godine pivovaru. S obzirom da im je sirovina bila u neposrednoj blizini, godine 1877. počinje raditi ciglana, a slijedeće godine i Tvornica tkanina koja je jedan dio svojih proizvoda i izvozila. Potom počinje radom sirarna u kojoj se po posebnoj, tajnoj recepturi proizvodio sir ”trapist” čiji se naziv zadržao do današnjih dana.

Kako je dolaskom Austrougarske potražnja za sirom porasla, samostansko imanje nije

Termoelektrana na Laušu imalo dovoljno krava da zadovolji potrebe fabrike za mlijekom, pa oni otkupljuju dio mlijeka sa okolnih imanja, najčešće od tu skoro doseljenog njemačkog zivlja.

Pri samom kraju XIX -og vijeka oni branom sa slapom pregrađuju Vrbas i grade hidrocentralu za proizvodnju električne energije koju koriste za pogon industrijskih postrojenja i osvjetljenje samostana. Prva sijalica je upaljena 1899. g., a dio električne energije od 1902. g. koristi i grad. Pored industrijskih kapaciteta u Trapistima, za vrijeme Austrougarske monarhije u Banjaluci počinje eksploatacija uglja u rudniku Lauš na zapadnom dijelu grada, a godine 1888. puštena je u pogon i Tvornica duhana, locirana na prostoru pored Carskog druma, koja je zapošljavala oko 400 radnika. Godine 1916. na sjevernom dijelu grada izgrađena je i pilana sa kapacitetom od deset gatera.

U periodu 1918. – 1941. g. privreda Banjaluke se relativno sporo razvijala.

Nekad jako razvijeno zanatstvo stagnira da bi tridesetih godina, pojavom industrijski proizvedene robe, počelo ubrzano propadati.Tek 1922. g. izgrađen je prvi industrijski objekat – Termoelektrana u okviru

rudnika uglja Lauš, a zatim povećan i kapaciteta postojeće pilane sa 10 na 16 gatera.

Pojedini industrijski kapaciteti koje su izgradili Trapisti u prethodnom periodu su radi nerentabilnog poslovanja u međuvremenu ugašeni. Zadržana je proizvodnja piva, a naročito je uspješno poslovala i doživjela punu afirmaciju Tvornica sira ”trapist” sa godišnjom proizvodnjom od oko 100.000 kg sira. U Gornjem Šeheru na lijevoj obali Vrbasa, u naselju Tabaci, privrednik Nanut gradi mlin i pilanu kapaciteta 8 000 m³ rezane građe godisnje sa zaustavnim prostorom- branom za oblovinu koja se iz uzvodnih šumskih predjela transportovala Vrbasom u vidu splavova. U međuvremenu osnovano je još par ciglana, tri štamparije, manja tvornica tekstila i radiona za izradu češljeva i lula.Godine 1937. počinje da radi firma ”Jelšingrad” sa manjom livnicom i mašinskom radionom za proizvodnju mašina i uređaja za građevinarstvo, a 1938. g. osnovane su zanatsko-obućarska radionica ”Turčinhodžić ” na Hisetima i radionica za preradu koža ”Jakuš i drugovi” na Laušu.

Tvornica duhana ŠEHER

BANJA LUKA

25

Napisao Mersad Rajić.

Said i Naci, i plac u Priječanima...

Miholjsko ljeto i drugi znakovi...

Banjalučka jesen je većinom bila lijepa, pogotovu kad nastane Miholjsko ljeto. Ama nije samo u Banjoj Luci jesen bila lijepa neg' je svima znano da mnogi narodi iščekuju nekol'ko lijepi' jesenjih dana.

U svim dijelovima svijeta, pogotovo među hrišćanima, upravo sinonim za pogodne jesenjske vremenske prilike, poznato je Miholjsko ljeto, koje se vezuje, najprije za obavljanje i dovršavanje zaostali' poljoprivredni' poslova na završetku sezone, a onda i za neka narodna vjerovanja. Ono donosi period od nekol'ko dana koje krasi suho, toplo i veoma sunčano vrijeme. Činjenica je, da radno proslavljanje Miholjdana 12. oktobra, ko dana posvećenog i arhanđelu Mihailu, govori o nereligioznom povodu za svetkovine, pošto se svetkovine odvijaju na poljima il' njivama.

I to još ako vlada lijepo i toplo vrijeme, pa su onda svi sretni i zadovoljni u rastajanju i opraštanju sa ljetom očekujuć' povoljnu i berićetnu jesen, blagu zimu i rano proliće.

Rasla su banjalučka djeca s ovim pojmom, prifat'li ga ko što su ga prifatali njihovi roditelji, jarani, komšije, rodbina. God'ne su prolaz'le, djeca odrastala i svako d'jete pošlo za svojom nafakom. Bilo ih je doktora, zubara, radnika, majstora, inženjera, tehničara, trgovaca. Ma svake fele radničke klase zaposlene u ogromnoj banjalučkoj industrijskoj mreži.

Pojam Miholjskog ljeta i dalje živi.

Među mahalskom djecom uvijek je bilo onih kojima je škola ''smrdila''. Tako su im bar roditelji često govor'li. Nisu oni anlaisali kako škola more smrditi a nije ih bilo ni briga. Među djecom, bilo je i oni' kojima škola nije ''smrdila'' ali im je knjiga bila poteška i učenje im nije ni išlo od ruke. To nije bio samo slučaj sa ovom generacijom djece sa Studenca i Medreskog potoka nego i sa većinom mahalske djece banjalučke varoši. Međutim, jedno im je svima bilo zajedničko u ''nazivniku'' a to je ljubav prema mahali u kojoj su potekli, raji sa kojom su odrastali i varoši koja im je bila zajednički ponos, grad Banja Luka. Vel'ko je pitanje kol'ko današnji Banjalučani znaju o vrijednosti starog grada na zelenoj rijeci Koja je bila puna zelenila i raskošni' aleja.

Bila im je čast i ponos što su potekli iz grada sa ''Zelenom rijekom'' kojoj su pjesmu spjevali, grada zelenila, parkova, aleja i lijepih plaža, još ljepših djevojaka i žena koje su kitile obale zelene rijeke, 26 Š E H E R

BANJA LUKA

špiceve čamaca i čuvenog banjalučkog korza.

Pored ljubavi prema gradu i rijeci u njihovim srcima je uvijek bilo mjesta za odlazak u kino. Kina ''Vrbas'', ''Kozara'', ''Palas'', nekad davno ''Rudi Čajavec'' i ''Dom Armije'' su bila svojevrsna atrakcija pogotovu kad se daje neki dobar kaubojski, il' ratni, il' istorijski film, pa je nastajala gužva koju su u to vrijeme koristili prvi šverceri karata. To je davalo šansu i nekoj djeci kojoj škola nije bila bolja strana da se dočepaju malko parica, postanu popularni i ''tražene ličnosti'' za nabavku karata koje su oni uglavnom pokupovali jer su imali vremena na pretek i stajali u redu po dva-tri sahata prije neg' se blagajna otvori.

Tako se počela izdvajati jedna grupa ''drincera'' koji su koristili dobre filmove da se dočepaju malo ''love''. Većina njih je poticala iz ''pomalo'' problematičnih familija u kojima su očevi puno rad'li za malu platu, i usput, kad je pad'o ''prvi''u mjesecu i ''padala'' plata, oni odma' svrate u ''Aleksinac'', ''Sarajevo'', ''Mostar'' il' neku drugu gostionu na po jednu s nogu i potroše jedan dobar dio te teško zarađene plate. A bilo ih je podosta; i gostiona i mušterija.

Mahale su bile pune djece, i dok majke brinu kako da spoje kraj s krajem, njihovi odrasli sinovi su počinjali da sami ''privređuju'' i zarađuju svoje ''plate''. Većina njih su bili poznati ko drinceri il' klošari, dokoličari, što je znač'lo da su bili van očeve kontrole, il' ga nisu imali, a majke im nisu mogle ništ'. Tako je započelo odvajanje jedne grupa momaka čiji je život lebdio ko da je na ''Sirat'' ćupriji.

Između dobra i zla. Mnogi od njih vrlo mladi uskaču u životnu kolotečinu. Izgledali su nezainteresovani za vel'ka iskušenja, događaje, a u suštini su krili strah i olahko su kontali da je doš'o njihov vakat. Nije im bilo stalo do iščekivanja boljeg sutra. Bili su i ostali ''ozbiljna'' djeca.

Teško je nabrojati sva imena tih, kobajagi ''sanjara'', ustvari poznati' zevzeka, klošara, frajera, drincera, dokoličara, besposličara, jer ne bi bilo zafalno izostav'ti nekoga ali svakako treba ispričati jednu priču koja oslikava te likove da se jasno vidi kakvi su oni bili. Čisti hrsuzi, oportunisti kojima je hesab od brze i lahke zarade jedino bio u pameti i nisu razmišljali koliko oštećuju i povređuju druge. Međutim, srećom, nisu svi bili tak'i. Neki od njih su bili pravi momci s vel'kim srcem, puni duha, samopouzdanja i duhovitosti, prirodno pametni, intelegenti, ama je

vel'ka šteta što neki od njih, svoju intelegenciju nisu iskorist'li za dobro svoje familije, društva ko sredine u kome su rastali, a ne za svoje oportunističke, sitnosopstveničke interese.

Ovi drugi su imali vlastiti način ponašanja, urođenu inicijativu, a iznad svega ono ''nešto'' što ih je kras'lo kod ''banjalučke raje''. To je bila njihova osobna karizma, tj, njihov dar i moć da slobodno žive i druguju s ostalima, ostavljajući na njih dugačak a dubok utisak. Za neke od njih to nije bio vakat za sadaku, neg' vakat pustog preživljavanja. Ne treba ispustiti iz uma da je bilo i djevojaka iz tih generacija koje su pripadale ovoj grupi. Mađutim, među njima je bilo i onih koji nisu bili dobar primjer djeci tadašnji' generacija, a još manje, generaciju današnjeg zemana.

Koliko toga je trebalo ispisati da bi se ponovo vrat'li na početak na onaj lijepi i prijatni jesenji dan Miholjskog ljeta neke davne god'ne iz prošog stoljeća...a započelo je u Barbiru...

Na pijaci, il' na placu u Bosanskoj Gradišci Berbiru Berbir il' Bos.Gradiška se nalazi na desnoj obali rijeke Save na širokom i plodnom Lijevču polju, izvoru hrane haman za cjelu Kraj'nu. Tu kraj same obale, na potezu kod puta za Jaliju, pa sve do placa đe se prodaje riba, nalazi se stočna pijaca opremljena vel'kom vagom za vaganje stoke, sijena s arabama i drugih teški' tereta. Vaga je osnova trgov'ne sa stočarskim, voćarskim i povrtlarskim hartikulama.

To je dobro mjesto đe se pijačnog dana more sresti vel'ki broj seljaka, nakupaca, berbirski' mahaljna, a sve u jednoj gunugli insana, hajvana, kola, tezgi, nadvikivanja i dovikivanja svijeta. Bruji pijaca ko i sve pijace na dunjaleku jer je ona uvijek puna naroda, ponuda, i vike. Pored muška naroda sretnu se žene u narodnim nošnjama okićene zlatom, koje u nerijetkim slučajevima predstavlja pravo bogastvo, a što mami poglede prisutnih. Broj zlatnika na okićenim snašama je teško izbrojati. To svojevrstan simbol prestiža i bogatstva njez'ne porodice.

Ovde se, kraj stočne pijace, nalaz'la i poznata zelena pijaca na terenu sve do lovačkog doma i one vel'ke dugačke kuća đe je bio smješten vatrogasni dom, kafana i prostor za plac. Iza te kuće se nalazio javni zahod što je tada bilo rijetko đe nać' u čaršijama Bosne.

Banjalučka priča (4) Stočna pijaca je popločata s vel'kim kamenjemkaldrmom, a tu, pokraj samog placa, na obali Save, mogu se nać' ostaci stari' zidova i ulaz u sam Berbir.

Tu, za vrijeme onog rata, kazivaju da je bila smještena žandarmerija, a tu, između ulaza u Berbir i zelene pijace, ima javna pumpa sa okruglom ručkom gdje su i narod i hajvani gas'li žeđ za ljetnih žega i sparine.

Između razni' inasna, muški' i ženski', neki od njih obućeni' u seljačke nošnje, neki u običnim, svakodnevnim haljinkama, ističe se figura visokog muškarca u bijelu odijelu a la franka. Bjelina njegova odijela toliko upada u oči da je slučajnom prolazniku jasno da ova ljudina ne pripada ni ovoj guguli, ni ovom mjestu. Jal' je doktor, jal' neki ambasador il' kakav drugi učeni ajan pa su neki čak pomišljali da je to novi tefterdar, ama, samo se preobuk'o da zavara narod koji ne plaća pijačnu taksu. S jednom rukom pridržava dugački, bijeli mantil koji mu visi preko ramena a crvena kravata boje krvi jasno odudara i ističe se na bjelini njegova odijela. Ko li je ovaj? Pita se narod i znatiželjno zuri u figuru insana koji se vješto provlači kroz ovaj metež i pijačnu vrevu. Ama oni koji bi došli iz Banje Luke, a njih nije bilo, prepoznali bi u visokoj ljudini Saida Đuzela, znanog banjalučkog mangupa, šereta i pustolova koji, ko jastreb, kruži ovim mjestom u potrazi za žrtvom.

Poseban utisak na Saida ostavljaju niske dukata što vise obješene na nekim od djevojaka i žena što nude robu na prodaju. Radije bi da mu jedna niska dukata zvoni u džepu.U daljini, onako krupan i visok, on skuži neku gungulu đe se narod iskupio i nešto žučno raspravlja i galami. Lagahnim korakom se uputi tamo da ''ispita'' o čemu se radi. Probio se kroz hrpu znojava i smrdljiva naroda koji mu se s poštovanjem sklanjo s puta strahujuć' i misleć' da je neki buđevan. Kad je priš'o sredini hrpe okupljena svijeta on ''ugleda'' svog dobrog jarana, alčaka i previjanca ko što je i sam, i starog znanca Naila Đelića -Nacija, kako brzo i vještinom kakva karadžoza ''valja'' tri šib'ce ispod koji' leti jedna mala papirna kuglica koju treba naći đe se nalazi, tj. ispod koje, od one tri šib'ce. Vještina s kojom je Naci valj'o šib'cu je očarav'o prisutni svijet čije su oči letale lijevodesno u nastojanju da ujdu u trag male kuglice.

Narod nije znao da je Naci pripad'o prvoj ligi šibicara i svi' vrsta lahke zarade u Banja Luci a koji su se pojav'li potkraj šezdesetih godina i donijeli na banjalučke ul'ce malo "sokačko pozorišće" sa samo jednim jedinim ciljem, da se prevare obični al' lahkovjerni, naivni, i moglo bi se kaz'ti, pohlepni ljudi. Naci je, zbog čestih presvlačenja, bio prozvan i ''Doktorom''zbog tog čestog prerušavanja i promjene oblačenja. Naci je posjedov'o stil koji se nije mog'o imitirati. Bio je to stil Naci.

Zna se dobro da oni uvijek idu sa gužvom, vašarima, sajmovima i pijacama. Svaki hal koji skuplja hrpu naroda, posebno vašari i pijace koji u dobroj mjeri utuše sve kalufe razboritosti, “šibicarenje“ je bilo najplića moguća obmana i brza prevara za koju je insan bio sam kriv, jer zbog murada za lahkom parom, haman svaki insan izgubi moć rasuđivanja. Nejma pravila kada su u pitanju izvođači. Jedan je uvijek glavni, a to je onaj koji, kako se žargonski kaže, "valja šibicu". Međutim njemu je uvijek bio potreban bar jedan partner, tkz. "foler", koji je prvi ulag'o i odnosio prve uloge a ponekad je, ko danas, bio prisutan i treći. Danas je sa njima Šesta koji je bio na straži. Nekad, u igri je učestvovao haman cijeli tim. Falio je još jedan stražar s druge strane.

Nije onda bilo ništ' čudno što su se njih trojica ''slučajno'' sreli na berbirskom placu. Naci je kleč'o na jednoj nozi dok je spretno ''m'ješ'o'' prazne šib'ce.

Iako je im'o zavoj na jednom prstu lijeve ruke, to mu nije smetalo da polahko počinje sa glasnim ponudama ko će nać' papirnu kuglicu. A onda, ko slučajno visoki, gospodin uloži 1.000 dinara i pokaza nogom na desnu kutiju ispod koje se slučajno našla papirna kuglica i on zgrabi 2.000 koje su bile na potu. I tako se nastavi još jedna tura, pa treća kad im se priključi i neka grdosija iz okupljena svijeta koji izvadi iz džepa 2.000 din. i pokaza na srednju kutiju.

Taman Naci htjede da prevrne pokazanu kutiju kad Šesta zviznu poznati znak koji im je dohaberio da je milicija opkolila mjesto đe su oni bili. Istovremeno, obojica se dadoše u bijeg, al' što bi najgore, osta lova pod cipelom onog grdosije tako da i oni ostaše i bez love i bez kutija šibica. Jedino što je ostalo, to je bila okrugla kuglica koja je nervozno letjela među prstima Nacija. Nije bilo vremena za žalost za izgubljenom lovom, nego treba glavu saps'ti.

Trčali su bez daha kol'ko su imali kuveta, snage i brzine da ih podržava. Preko neki' kratki' sokačića, blatnjave ledine, kroz neki mali šumarak izbiše ponovo na asfaltni put za Banju Luku. Šeste nije bilo ni na vidiku. Brez love, prljavi i umazani al' vedra duha što su umakli muriji, polahko su prepipavali džepove. Skontali su da imaju samo dva'cet i tri dinara što nije bilo dovoljno ni za povratnu, autobusku kartu. Možda za jednog al' ne za obojicu. Nakon što su malo otpuhali, videći da nejma Šeste, oni krenuše pješke natrag prema Banjoj Luci. Miholjsko sunce je baš dobro grijalo.

- Pa i nije puno, šta je za nas 40-tak kilometara!veli Naci svom jaranu njegovim pomalo promuklim avazom. Said ga upitno pogleda i zamahnu rukom da ga udari po ramenu al' se Naci izmake i Saidu spade mantil s ramena u lokvu, jedinu koja je bila na asfaltu, i još se gore ukalja.

-Eto, vid' blento, šta s' uradio! Što s'se mor'o sageti pa da ja profulam! - ljutio se on na jarana. Bio je ljut što mu se mantil iskalj'o, a nastranu što je ogladnio od bježanja jer nisu doručkovali, a sad ni love nisu imali. Obojica su zijan'li po ''milju'', s kojom su započinjali igru.

- Danas nam nejde baš od ruke, a to je sigurno kriv onaj baksuz Šesta, kud ga povedosmo?-prekide ga Naci u egleni. Dok je bris'o i otres'o vodu s mantila, Said mu oštro odgovori.

- Ne zajebaji, da njega ne bi možda bi nas dvojica sad svirali na klavijaturi u zatvoru u Gradiški kaziv'o je Said išareteći sviranje klavira sa ukrštenim rukama s lisicama svezanim. Mirnim pogledom gled'o je u njegovu potamnjelu skitničku facu.

- U pravu si, nije do njega neg' je na nas udario neki baksuzluk - odvrati mu jaran otužno i pomalo srdito zamišljeno zureći u džadu ispred sebe i konačno samo slegn'u s ramenima.

- Ti s' džunup, a ne Šesta!- uzvrati ponovo Said još uvijek ljut na njega zbog kaljava mantila. Tužni i gladni, pješač'li su njih dvojica dok neđe oko Šibića hana ne uskočiše na drvena seljačka kola natovarena masiračama i kukuruzom. Seljak ih je prim'jetio i nije ništ' rek'o i oni pređoše vel'ki dio puta sjedeći na seljačkim kol'ma. Poslije duge šutnje, Naci nije izdrž'o neg' upita: - Sjećaš li se onog tipa iz ''Lovca'' kad smo ga

''zapalili'' za šlajbak? .

- Kojeg? Bilo ih je više! - odreza ljutito njegov jaran.

- Ma onaj štos sa WC-om i šlajbakom! - trudi se Naci da ga podsjeti...

- A ono, kad smo bili kokuz i ja, ko fol ,o'šo u ćenifu a ostavjo šlajbak na sto pa te onaj pit'o što ja ostavljam kad idem u WC - podsjeti se i nasmija se Said, pa nastavi... - a ti mu kaz'o da je to novi adet kod nas u čaršiji među jaranima da slučajno ne ispane šlajbak u WC šolju...

Naci se drži za stomak od smijeha pa dodade.

- Onda sam i ja o'šo u ''halu'' i ostavjo moj šlajbak, a bio praz', prazan da me je i dan danas, ko fol sramota, ne daj bože, da je zavirjo u njega. Trefla bi ga damla istog časa...- kroz suze i smjeh kaziva Naci pa nastavi razgledajući okolinu prošaranu jesenjskim bojama ''Miholjskog ljeta''. Tako je i on sam često mijenj'o odjeću ko što priroda mijenja svoj kolorit u ovo ''Miholjsko ljeto''. On je bio živa ljudska imitacija kameleona jer se znao prilagoditi svakoj situaciji i svakom insanu.

- On nikako da skonta kakav je to novi adet kod nas u Banja Luci za koji on nikad dotad nije ni čuo ni vidio. Al' nasjede papan, pa ode i on do WC-a i ostavi šlajbak sa par stotina DM-a. Ja, moj jaro, koja je to bila frka i fortutma i bježanija kroz park i stan'cu...

Pravi Laušani, i Said i Naci, zašut'še obojica jer nije više bilo opasnosti i umora, sreća im se osmjehnula, kak'a- tak'a. Oni su je prifa'tli ! Nakon duga pređena puta ope' je nastala ona ciganjska minuta s više šutnje neg' eglene, sve dok nije njihov ''taksista'', seljak sa kol'ma, iznenada zaustavio kola i blago im kaz'o dubokim glasom koji obojicu iznanadi.

- Ja ovdikar skrećem, a vi će te morat' dalje pješke, tamo mi je imanje i kuća! – upir'o je on kandžijom neđe prema udaljenom šumarku. Njima ne bi pravo, al' nije bilo druge, neg nastav'ti pješice.

Oko njih, osjet'la se iznenadna svježina i blag miris have što je prostrujala pustom džadom.

- Nejma ni pet minuta hoda pa će te udar'ti na Laktaše, pa morete na avtobus do Bajne Luke dobaci im seljak skrečući sa glavne džade na uski putić što se oteg'o prema šumarku.

- Nejma nam druge neg' produž'ti - reče Naci pa dodade. - I ovo malo đabnog prevoza dobro nam dojde.

Već je je sunce dobro upeklo i vrućina je haman bila neizdržljiva pa je Said, ogladnio i oznojen u bijelom, ukaljanom odijelu, skin'o kravatu i razdrljio koš'lju da se malko rashladi. U tom nastojanju da se rashlade, obojica stigoše pred granap sa mješov'tom robom.

- Haj'mo unutra kup'ti štrucu kruha i bar malko paštete i koju konzervu sardina - predloži ogladnjeli Naci što je njegov jaran objeručke prifatio. Tako i uradiše i spiskaše ono malko parica što im je ostalo te ponovo krenuše na pješačenje. Kad su stigli u Klašnice zaustaviše se kod mosta.

- Šta misliš, Naci, jel' bliže preko Šušnjara i Priječana pa u Trapiste, il' da nastavimo kako smo dosad išli - predloži Said sasvim ozbiljan. Naci ga pogleda ne znajući šta da kaže.

- Ma nama je pješač'ti, pa kud god okren'li, jal strag, jal poleđi, jal šija, jal vrat - odgovori razočarano njegov prijatelj i komapnjon. Ipak su usvoj'li nenadani Saidov prijedlog da okrenu desnom stranom Vrbasa i preko Šušnjara i Priječana dođu do Trapista a sve u nadi da će tuda naić' kakav seljak sa kol'ma i konjima da mu se natovare na kola i tako izbjegnu pješačenje.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 27

BANJA LUKA

SLOVOPISAC BOS Piše: Marjan Hajnal Dragi prijatelji, bosanski patrioti, dobri ljudi, susjedi, sestre i braćo, kozmopoliti, humanisti!

Više od časti, ne manje od sjene sudbine, mene kojem prozvaše imenom pod kojim me znate, pozva glas grumena zemlje bosanske posijane stećcima Dobrijeh Snivača, spokojnih potkamenih Spavača koji čekaju ispunjenje Pravde, didovi naši i pramajke naše što rano i ŠEHER 28 BANJA LUKA

silom polijegaše u zemlju, ni čijim kostima često ne daju mira ni spokoja, ni Nevoljnom Vojni, ni Kosari, ni Gorčinu, ni Kraljici i kraljevima, – u sudbu hudu mi pripade da vas pozovem, da se više nikada ne raziđemo, ni živi, ni u smrti. Možemo i odlutati, zavaravati se, ali More Istine će nas vratiti istoj obali.

Beznačajnosti mojoj samo toliko pripada da spomenem da od oktobra 1976, punih 40 godina vodim boj, čas rovovski, čas prikriven odisejskim varkama i gubitkom traga pred izvjesnošću klopke, lomače, odstrela, čas odijeljen daljinom, ali nikada toliko dalek da ne bih bio uvijek mišlju u Milama i pod rodnom Visočicom, kao i na Bobovcu, u Dubrovniku bosanskom u Kopošićima, u Jajcu, na kuli Gradačac, na obalama Neretve, Drine, Une, opsjenjen i opčinjen likom Zmaja od Bosne.

Ono što bi trebalo da nas povezuje je usaglašen stepen gorčine spram svih što Bosnu izdaše i komade njene prodaju u bescijenje, imajući svršen plan uništenja otadžbine, ne samo za danas, već i za

Kolumna Foto: Goran MULAHUSIĆ

SANČICE prekosutra. Ne govoreći o sebi, sloveći o svima vama, posvećeni sebi, prizivam vas k sebi slobodnima i samo sebi pripadnima.

Strategija uništitelja je izbrisati nas. Taktika im je zadužiti nas.

Koncepcija njihova je baciti nas na deponiju njihovih nuklearnih arsenala i aktivirati ih s našeg tla prema moćnom neprijatelju koji bi nas bez milosti zbrisao kao zalutali trn pod kožom njihove frankenštajnske pojave. Operatika je njihova špijunaža i krađa naših ideja i zasluga. Metodologija je njihova uvesti nas u protektorat. Ili, pakt.

Ko li će paktirati i protiv koga ako svi nestanemo?

Ali, dobro zapečaćen kood humanosti našeg Čovjeka Bosanca ništa ne može krivotvoriti niti ga klonirati.

Kao Bosanac koji je i Hercegovac Velemir, kao i Bošnjak, kao i Bošnjanin, ćuteći u sebi i Abrahama i Ibrahima, i Budu i Hrista, i Muhameda i Zaratustru, a ponajviše slovopisac Bosančice, pozivam vas da kapljom života i suzom djeteta nevinog osvjedočimo da smo nebitni, i otpisani, kao što i jesmo, ali, vječni, kao oni koji su svome

domu rekli: – Da, ti si naš, ne dajemo te ni cijelog ni pod najam. Ni Sutorinu, ni Čapljinu, ni Stolac, ni Drvar, ni Rudo, ni Zvornik, ni Cazin, ni Brčko… Nećemo Bunu dati jednom gazdi, Semberiju drugom, Hutovo trećem, Drini nećemo dopustili da odnese sjećanja na mala trupla što bijahu živahna vesela djeca.

Kažu dušmani da se Kozara nije dogodila, da nije bilo potrebno voditi ofanzive, da Šeremet i Šolaja nisu nam ni trebali osvajati svoja brda i izvore, da majke SKOJ-evki nisu bile veće heroine od Save Kovačevića… Ništa njima nije Stari most u Mostaru, kao što im ne predstavljaju ništa Branko Ćopić, ni Alija Sirotanović i njegove ruke kojima je kopao crno zlato za nečije bijele kragne, kadilake i nečiji „bijeli hljeb“.

Husinskog rudara još čuvaju kamarati, progovorili u nama, kroz nas, koji ćemo se za njih velike i male voljeti, prkosni, sneni, smrtno-besmrtni. Otpisani, nemamo šta izgubiti, a priklonimo li se izdaji, kao svi izdajnici, špekulanti, kalkulanti, trgovci, liferanti, „sveznajuće“ neznalice, dodvorice, kukavice, beskičmenjaci, smećem lažnog znanja punoglavo prazno-brbljivi, delikventi, defetisti. Ako bismo još časili časa i bili sa njima, bili bismo njima nalik, bez prava na biološku oznaku, bili bismo kao da nismo ni bili.

Ne pristajući da smo niko, da smo svedeni na nulu, mi biramo biti mi, svoji na svome, nepokoreni, bolje mrtvi a živi, nego živi a mrtvi.

Da ne ostanemo dužni, zbog vas, pokondirene i prodane, koji se krstite imenom dijaspore, neobavješteni i zluradi i nas egzilante trpaju sa vama u isti koš. A i vi na nas atakujete kao oni „domaći“ koji frtalj vijeka blagoglagoljaju i još bi oni tako i po vijeka, da nije nas koji ćemo ih „krstiti“ bliznakinjom Izdaje. Budite vi i dalje dijaspora i skupljajte pare za rešeto kojim zahvatate mutljag, ne ulažite ni slučajno u škole, fabrike i bolnice. Neka vama i generala pod čijom neizgovorenom komandom pucaju izdani i iznevjereni borci-heroji sebi u glavu.

Dosta su nam djecu odvodili na tuđinska ratišta i domaća stratišta. Dosta nam je bilo lažnih osmijeha i podilaženja čekajući svoga Godoa. Njega nema i neće ga biti. Do sada smo zasluživali da nam se s pravom ruga David Štrbac, da nas proklinju Majka Knežopoljka, Hava Tatarević, dok Konjević poljem i Međugorjem jezde vampiri.

Ali, gori su od njih zašećereni smutljivci, Golumovi pehlivani koji ni rodnog lista nemaju ni lične karte bosanske. Ranije smo ih opominjali, dozivali, i samo iz opreza i humanosti nismo prozivali, a sada s punim pravom njihova imena prikucavamo na stub srama.

Ako sada nisu na nogama i glasom i stasom i cijelim bićem za Bosnu, šta još očekuju, šta još traže u njoj?

Da ne bismo bili obasjani ni plamičkom iste omraze kojom će ih vrijeme ispratiti u bespovrat, mi smo tu. Za nas su Fata Orlović i Srđan Aleksić – majka i sin. Ko to ne čuje, ne vidi i ne shvata, široko mu bilo po Šumadiji, Slavoniji, il’ Anadoliji.

No, okrenimo list, osvrnimo se oko sebe i pogledajmo u dubinu ambisa kojeg su nam iskopali naši „bližnji“. Kome su oni bliski jasno je već odavno.

Osvrnimo se na garež i rasulo, prizovimo u sjećanje plač nejači i jauke mučenih, silovanih, prognanih…

Ko ostade na vjetrometini?

Vidite vi dobro ko i koliko nas ostade.

Zato, ućutite, vi grlatori, ili, nećemo vidjeti razlike, koje zapravo i nema, a vi ste je svojom podmuklom igrom i uspostavili i proglasili je slučajnom sličnošću. Ne, nema slučaja. Isti ste vi, i još gori. Ne počini ni Turčin ni Nijemac što počiniše „naši“, a vi svi – stali uz „vaše“.

Pa, mislite li da vam dobro stoji to „naši“? Ostanite u tom uvjerenju.

Mi znamo šta je naše, čemu možemo od vas da se nadamo, a znamo i šta nam je činiti. Š E H E R 29

BANJA LUKA

22. SUSRET BANJALUČANA

Foto: Goran MULAHUSIĆ

ŠEHER 30 BANJA LUKA

Å E H E R 31

BANJA LUKA

Humanitarne aktivnosti

Predsjednik banjalučkog udruženja iz Geteborga: Nisvet Turkanović

BANJALUČANI

ZA BANJALUČANE Udruženje Banjalučana u Geteborgu nije zaboravilo svoje sugrađane u zavičaju – pokrenulo je i akciju prikupljanja sredstava za novo sanitetsko vozilo Esad Pipić, sekretar udruženja Jedna od glavnih programskih aktivnosti Udruženja Banjalučana u Geteborgu bila je organizovanje humanitarnih večeri u cilju prikupljanja novčanih sredstava za pomoć institucijama i pojedincima u BiH i posebno "Merhametu" Banja Luka. U kordinaciji sa Savezom Banjalučana u Švedskoj i ostalim udruženjima bili smo među nosiocima mnogih humanitarnih akcija.

Banjalučani u Geteborgu posebno misle na svoje sugrađane, pa su redovni donatori MDD "Merhamet"Banja Luka u kupovini neophodnih namirnica i potrebnog medicinskog i sanitetskog materijala za potrebe najugroženijih Banjalučana koji se hrane u javnoj kuhinji u prostorijama ”Merhameta” i liječe u ambulanti ”Merhamet”. Ove godine je naš predsjednik Nisvet Turkanović, za vrijeme godišnjeg odmora, po preporuci dr.

Hanumice Horozović, kupio neophodne lijekove i sanitarni materijal u visini od 700 ŠEHER 32 BANJA LUKA

km. U kordinaciji sa Savezom Banjalučana Švedske uplatili smo takođe 3000 kruna za Merhamet, da se preko Plivit Trade nabave najneophodnije namirnice za ”Merhametovu” kuhinju.

Ovom prilikom moramo naglasiti jedan limitirajući faktor u prikuplanju novčane pomoći našeg udruženja i Saveza Banjalučana Švedske. Često dobijamo zahtjeve različitih institucija i pojedinaca za novčanom pomoći. I pored naše dobre volje, švedski propisi ne dozvoljvaju slanje humanitarne novčane pomoći iz budžetskih sredstava u inostranstvo. Naše udruženje i ostala udruženja i savezi finasiraju se uglavnom iz sredstava švedskih institucija i postoje redovne revizijske kontrole oko utroška dobijenih sredstava.

Svu pomoć koju možemo uputiti je rezultat prikupljanja novčanih sredstava od naših članova i ostalih građana prilikom humani-

tarnih i kulturnih manifestacija. U razgovoru našeg predstavnika sa najodgovornijim predstavnicima ”Merhameta” u Banjaluci, pored neophodnih kuhinjskih namirnica za javnu kuhinju, lijekova za sve veći broj korisnika, najakutniji problem je već staro sanitetsko vozilo.

U cilju rješavanja ovog najaktuelnijeg problema ”Merhamet” je pokrenuo inicijativu oko nabavke novog adekvatnog ambulantnog patronažnog vozila i očekuje svesrdnu podršku ostalih udruženja, saveza i građana iz dijaspore, kao i ostalih društvenih institucija. Nadamo se da će ova inicijativa uroditi plodom i dobiti široku podršku. U tim nastojanjima naše uduženje će ove godine organizovati jedno posebno humanitarno veče sa kulturnim sadržajima na kojem ćemo pokušati prikupiti pumoć i dati naš doprinos ovoj akciji.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Š E H E R 33

BANJA LUKA

Kad naviru sjećanja

SNOVI I NADANJA

Piše: Atif TURČINHODŽIĆ

Restoran prepun mojih Banjalučana koje nisam dugo vidio, još iz onih davnih vremena naših druženja... Kao obično, traži se mjesto više... Dim cigareta kao magla u jesenje dane, graja i raja, i svaki sto za sebe a ponegdje i sastavljeni stolovi... I priča ... Lijepa vremena i bi nam svima život, blago rečeno, ''potaman'' ...

Vidim poznata lica i raju a tamo negdje se čuje muzika ... ulazim, prilazim i šanku, i odjednom... ŠEHITLUCI ... nadaleko poznati uštipci i kajmak... tu je Stevo i Bare ... pa Cigo, naši dragi konobari, šef Rade, pa naša Behija, konobariše, tu je i Munira, a u sali sjede sve poznata raja - Bjanki, Tane, Rade , braća Fazlići i njihove tadašnje djevojke a sadašnje supruge..., eno Pirgaša, pa Nevenke, Žute i Goge..., eno i našeg Fuada iz Gradiške..., sve raja pred očima, a onda i Nerko pa Srbo..., pa ljepotice Banja- Luke Vera i Brana... .došla raja i Banjalučanke sa Hiseta i Sitara, iz grada ... ja miline samo pogledati... Probudih se, bio je to samo san..., a onda opet moje ustajanje i čaj od nane za moguće dalje ljepše snove i dane, i da se, ako ikako može, opet vratim i utonem u ovaj lijepi san.

Možda opet ugledam Sećije i Veliku i Malu, Šuplju, Pomoćnu, Leteću... Zadevinicu, Kanjon i pokoju ljepoticu sa našeg biserli Vrbasa kako se spuštaju, sa veselim smijehom, ponekad malo poskakujući i ponekad šetajući onako niz Vrbas, sve, i naše ljepotice Nurka, Zlata,Tanja, čamci jedan za drugim i sve ljepotani, Fredijev, Ademov, Anđelkov, Tenderov, Jocin, Bekirov, Liberov...

Bio je to, nakratko, moj lijepi san... Eh, kamo sreće da se opet sve ponovi, ako nikako, a ono opet makar u snu... a kome je tad smetao, kako smo znali reći, naš "biser'', i leden... ma nikome.

Da, moji snovi se raspršiše...Onako tužan, rekoh, da još popijem gutljaj-dva moje ''nane'' i da opet pokušam da utonem u san .... san .... san .... san... i da opet "uživo" vidim sva ta draga lica, ali ne ....

PRŽINA Konačno i godina 2016. i moj grad kao na dlanu, moja Pržina i mjesto rođenja moga sina Erwina, pa i moga odrastanja . Volio sam ja tu Pržinu, i danas dan je volim. Sjećam se potoka, za mene u to vrijeme velikog kao riječica u kojoj sam se i kupao i skakao na glavu,a voda..., bože dragi, "biser", a teče odnekud ispod ŠeŠEHER 34 BANJA LUKA

hitluka ili možda Rajnerovog vrela. Svaki kamenčić na svom mjestu, ama prava ona "pržina" od tucanog što ostade poslije onih mina ...., malo se tog "bisera" i popije uz onaj tetkin paradajz, pokoje parče somuna, i milina... Malo više i moja lijeska, i savijanje nalik na one poznate Vehabove "fišeke", a onda i spuštanje na stražnjici niz onaj pijesak dok je sva Pržina odjekivala od frulica i savijene lijeske ....

PREDVEČERJE Pogled se pruža tamo daleko prema Grabu, Šeheru, Močilima, Turbetu, Hisetima, i budi sjećanja, i sve je to nekako sad drugačije. Nema Ristinog gaja, opkolile ga neke kuće, a u večernjim satima i nekadašnji Šibovi izgubili svu svoju draž i sada tu u noćnim satima neka svjetla, te vijugavi putovi koji mi daju drugu sasvim stranu sliku na koju se ne obazirem, i opet Ristin gaj pred očima, Risto i njegovi sinovi, Luka..., pa zar nekadašnji Šibovi i moja raja sa sankama neće više nikada proći tim stazama, i otisnuti se od našeg Planinarskog doma..., pa malo niže do Šećerevog brda ili možda kroz Jelačin šljivik, i da još jednom vidimo našeg Enesa Jelaču ili Bracu zvanog Duždaga, kako su se znali vinuti "nebu pod oblake" i skočiti na svojim skijama i više metara...

Moje misli i moja sjećanja na tren me vratiše i pogledom niz onaj Pržinski put. Opet vraćanje u stvarnost. Prebirem očima metar po metar onog puta a svaki korak me vraća u moju prošlost. Onako naslonjen na ogradu terase, opet prizivam slike iz tih dana ljepote moje Banjaluke i moje Pržine.

DRUGI MLINOVI -Čamac sam dogurao čak od Halila do drugih mlinova i jedva čekam da se popnem do moje tetke Tife, a onda njena bašta..., prepuna paradajza, šljiva, graha "pritkaša", poneka misirača ispod ogromnih listova..., tu su i krastavci ...Na momenat i moja tetka, i kad me ugleda opet onako više u šali: "Šta je, opet si gladan?" "Ma, tetka, došao sam čamcem, umirem od gladi!" Ode moja tetka u kuću i vraća se s komadom somuna baš onako friškog i "odvaljenog" rukom, a paradajz iz njene bašte nikad veći...

Spuštam se istim putom sa zalogajima u ustima sve do čamca a

Lijepa vremena, i bi nam svima život potaman – Kad ožive slike iz djetinjstva – Šetnja mojom ulicom koja se preselila u draga i sjetna sjećanja – S bubnjevima na leđima na igranku na Lauš

tek pola paradajza pojeo... pa se zavalime u onaj špic... Bože dragi, miline, i sve jedno sa drugim i ne može ljepše biti... Rahmet veliki mojoj dragoj tetki Tifi, i nikada to nisam i neću zaboraviti... A onda opet stvarnost, i eto me danas na terasi, samo nema bašte, nema moje tetke, nema paradajza ni misirača, kao i mnogih meni dragih insana sa moje Pržine .

MOJA ULICA Željo pusta, Što ti ne poljubih medna usta ta ...

Gdje mi nesta mladost ? Gdje prođoše moji dani? Gdje mi je ta moja raja, gdje li je sad ta graja? Gdje su nam sad naše Mina, Zilha,Vasva, Sehra, Sena, Raza, Bosa, Fatima? Gdje su Petar, Edika i Švrake, pa Haznadari, gdje je Capa, pa Omer, gdje nam ode ljepotica Bedra, gdje su Mima i Sabira, gdje Ziza, gdje nam nesta "Bum", pa naš Lojzo?

Lagana šetnja mojim sokakom, ovih vremena, dovede me pred kuću našeg Ibre Gušića, i meni drage nane koju smo od milja zvali Hama. Živjela je tu i naša Bisera, pa naša Fata koja me u onim vremenima nazva "Zeljo", pa naši Kušmići, Sabra, Raza..., Azemina, Hata, Zilha, Sehra, Naza, moje Džihe, Abazagići..., i tako u nedogled.

Sve je pusto, sve je ostalo kao san... Okrećem se okolo i tražim ta draga lica. Gledam uz ulicu, niz ulicu... pa gdje odoše, bože dragi..., pa tu je bila i naša Fersada, pa naši Himzo, Mufko, Muho, Idriz, Raskan, Vlajko, Besim, Adem, Brane, Ismet, Ramiz, Zećir, Rasim, Fadil, Meho, Adem, Ferid, Mujo, Abazagići, Džihe, Perkmani, Spomenko, Seferagići, Demirovići...

Nestalo je i malo brdašce tamo gore kod naše Suljinice, na kojem smo se sankali ispod penđera naših Jukića te naših Muhedinovića i Bahtijarevića, pa sve do ćoška naših Švraka...

IGRANKA NA LAUŠU Nekadašnji dom ”Veselin Masleša”, blizu Zmaj Jovine škole, odzvanjao je glasovima studenata i đaka koji su došli na školovanje iz svih krajeva naše domovine. Veselja i graje nije nedostajalo, ni iz Zmaj Jovine ni iz one druge zgrade u kojoj sam i ja bio učenik...

Kako da zaboravim to carstvo mladih kojem sam i sam pripadao!?

U pauzi između dva časa, na odmoru, brže-bolje do doma odakle je mamila truba, pa klarinet i harmonika. Kad se sjetim tog sedefa i bubnjeva, virio sam, a oči mi zastale od ljepote. A pred mladim muzičarima prave note, drže ih i lagano vježbaju. Nedžad Omerkić – truba, moj brat Idriz – klarinet i Ivica Petrić – harmonika. Prođem okolo i siđem u prostoriju gdje su vježbali...

Gledam i pitam da malko probam bubnjeve. Odmah sam znao, čim sam uzeo palice, da je to početak moje ljubavi prema tom instrumentu.

U to vrijeme slušali smo, i svirali, šlagere kao što su ”Uvelo lišće”, ”Perfidija”, ”Plači voljeno srce... Sve je štimalo i sve je bilo tako kao da smo stalno zajedno. Zamislite, prva kompletna garnitura bubnjeva! I ja uz nju! Gledam je izbliza. Dodirujem. Zaboravljam da je to veliki odmor, ostajem, vjerovatno me je prozivala profesorica francuskog, divna žena, Dara Trivić. Bar su mi tako rekli. Jednsotavno sam zaboravio da sam u školi. Sanjao sam te bubnjeve ”Amati”. Žuti sedef.

Već iduće sedmice, zavejani snijegom, pješke od doma prema Laušu. Snijeg ne staje, žice na stubovima teško podnose bijeli teret.

Ali igranka, na Laušu, i bubnjevi na leđima. Idemo jedan za drugim probijajući se kroz prtinu. Ulazimo u hladnu salu i penjemo se na binu. Nigdje žive duše, ali postavljamo instrumente, snijeg i dalje prlita. Odjednom, nesta i struje. Donese čovjek s vrata svijeću. Opet odzvanja truba. I ja za bubnjevima. Sala prazna i pomalo sablasna osvijetljena samo s nekoliko svijeća. Ali muzika ne prestaju. Sviramo i za sebe. Žao nam što nema raje, jer se tog dana snijeg baš ispadao. Nestanak struje u cijelom gradu nije ništa dobroga obećavao.

Završili smo svirku od sat vremena, a onda ponovo sve na leđa i u rukama, pa ponovo kroz snijeg do doma da vratimo instrumente.

Bilo mi je žao što, eto, nisam dočekao da i mene vide za bubnjevima. Ali biće vremena, mislim u sebi. I bilo je...

Sjećanja naviru.

Jedno za drugim naviru sjećanja.

Sastala se dva jarana, rođeni u jednom gradu, Pričali su lijepe priče, i budili sjećanja Sa igranki i plesnjaka, o curama iz sokaka, Za alejom što miriše, Banjalukom što uzdiše... Š E H E R 35

BANJA LUKA

Tekst i foto: Dinko Osmančević

Nestaju simboli grada

URUŠAVANJE ISTORIJE

Olako smo se odrekli nekih izuzetno vrijednih zdanja koja su svojevremno krasila Banjaluku. Da li ta sudbina čeka i zgradu Artiljerijske kasarne (topničke vojarne) između Kastela i Gradskog mosta?

Krajem avgusta, u noći između utorka na srijedu (23. i 24.) došlo je do novog urušavanja zgrade Artiljerijske kasarne (topničke vojarne), u neposrednoj blizini Gradskog mosta i tvrđave Kastel.

Kamene gromade zida survale su se na stazu prema Vrbasu. Iako je taj puteljak ograđen, pa čak i vidno označen kao izuzetno opasan, građani ga na svoju ruku i dalje koriste. Svježe je košena trava i prava je sreća da odvaljeni dijelovi zida nisu pogodili prolaznike i teško ih ozlijedili.

Svaka napuštena kuća, čak i ona solidno građena i očuvana, po nepisanom pravilu, vrlo brzo se pretvara u ruinu. Izmještanjem Muzeja Bosanske Krajine (danas Muzej Republike Srpske) u nove prostore, u zgradi Doma radničke solidarnosti 1982., stara artiljerijska kasarna sasvim je zaboravljena. Čini se - nezasluženo. (Moglo bi se reći da smo se olako odrekli nekih izuzetno vrijednih građevina koje su svojevremeno krasile Banjaluku.) Radi se o jednospratnoj kamenoj građevini, sa međuspratom od greda i dasaka, i sa krovom od crijepa. Zdanje je podignuto 1865. godine, u predvečerje turske ere, a služilo je kao kasarna i vojna bolnica.

Smatra se da se na tom istom mjestu, još u Ferhad-pašino vrijeme, nalazila tophana. Zbog nebrige i nemara, zgrada nekadašnje kasarne pretvorena je u ruinu, krov se potpuno urušio, zidovi popuštaju, potkopan je i temelj, naročito sedrena podzida. Stručnjaci smatraju da je obnova gotovo nemoguća. Ali teško je i prihvatiti neku odluku da ovaj objekt, kao spomenik kulture, jednostavno nestane, jer bi, po mome mišljenju, preuređen bio idealan kao muzej ili izložbeni salon. Danas je za tako nešto, izgleda, kasno, čini se da su prilike odavno ispuštene. Za obnovu same tvrđave Kastel nedostaju ogromna, milionska sredstva, iako je zadnjih godina mnogo urađeno na obnovi zidina kao i Kamene kuće koja je već u funkciji izložbenog salona. (Prva izložba u Kamenoj kući, bila je izložba slika banjalučke Četvorice: Štaljo, Simić, Misirlić, Ćurić.)

Kako je Gradska kasa prazna, kako vlada i opšta besparica, a i kako je kultura već odavno u zapećku, već pet, šest godina postoje planovi da se kasarna pretvori u hotel i samim tim obnovi. Lokacija je izuzetno atraktivna, mada su potrebna znatna ulaganja koja bi se dugoročno sigurno isplatila. Svako rješenje, pa i ovo, koje će sačuvati jedan od simbola našeg grada, bolje je od potpunog rušenja i nestanka objekta koji već vijek i po stražari uz obalu Vrbasa.

U Banjaluci postoji još nekoliķo objekata iz "davnih vremena"

izgrađenih u vojne svrhe, a koji danas imaju sasvim drugu namjenu. Ovo je prilika da se sjetimo i njih.

Arhiv Republike Srpske nastao je fuzijom Arhiva Bosanske Krajine Banjaluka, Istorijskog arhiva Foča i Regionalnog arhiva Doboj. Sjedište arhiva je u zgradi nekadašnjeg Arhiva Bosanske Krajine, preko puta Narodnog pozorišta. Pored toga što čuva izuzetno arhivsko nasljeđe u svojim depoima, i sama zgrada predstavlja kulturno-istorijski spomenik. Radi se o zgradi Vojne uprave, jednoj od prvih austrijskih građevina po okupaciji. Zdanje je rađeno od 1878. do1880., jednostavnih je oblika, primjerenih vojnom objektu. Od svog nastanka, do danas, zgrada je neprestano u funkciji i predstavlja takvu najstariju građevinu u našem gradu.

Bitno je pomenuti i dvije zgrade stare više od stotinu godina, u kompleksu današnjeg studentskog kampusa (nekadašnji školski centar oklopno-motorizovanih jedinica JNA), a nastalih u sklopu austrougarske kasarne u širem centru grada. Radi se o zgradi današnjeg Rektorata i zgradi Tereza. Od ulaza u Univerzitetski grad, do same zgrade Rektorata koja i danas djeluje monumentalno, proteže se 270 metara duga aleja platana koju čine 99 stabala ovog drveta. (Sam Kampus je izuzetno vrijedan park prirode sa brojnim biljnim i životinjskim vrstama.) Zgradi Tereza predstoji rekonstrukcija, nakon čega će biti pretvorena u Arhitektonsko-građevinski fakultet.

U vrijeme Jugoslavije, Banjaluka je bila značajan vojni centar i sjedište Petog korpusa JNA. Uz brojne kasarne iz tog vremena, ostale su i dvije monumentalne građevine, zgrada Komande petog korpusa, koja je poratnih godina jedno vrijeme bila i zgrada Vlade RS, i zgrada Doma JNA, koja danas ima ulogu zgrade Skupštine RS. (Sjećam se te zgrade iz vremena kada sam kao pionir, povodom Dana mladosti, bio redovan učesnik šahovskog meča Garnizon JNA - Grad i druženja sa mladićima iz cijele nekadašnje Jugoslavije.)

Svi ovi vojni objekti nastali u periodu od turskog vakta do danas, predstavljaju vrijedno kulturno-istorijsko nasljeđe koje treba čuvati, možda najbolje upravo dajući tim građevinama novu, mirnodopsku, civilnu funkciju. Svi ti objekti, od samog Kastela, kasarni iz raznih vremena, komandnih i drugih zgrada, svjedočanstvo su burnih vremena kroz koje su Banjaluka i Bosna i Hercegovina prolazile tokom svoje istorije, na ovoj tvrdoj, balkanskoj vjetrometini, i opomena da su mir i tolerancija bez alternative, vrijednosti kojima neprestano moramo težiti. Š E H E R 37

BANJA LUKA

Riječi kao mostovi

Svjetski festival poezije u Roedermarku - Njemačka

STIHOVI U ŠILEROVOJ KUĆI Kuća poznatog njemačkoga pisac Šilera, u Roedermarku, bila je mjesto Prvog internacionalnog „Festivala svjetske poezije“ koji je okupio pisce iz više zemalja: Urugvaja, Turske, Islanda, Kine, Čilea, Kanade, Španije, USA, Australie, Rumunije, Velike Britanije, Bosne… Među njima bila je i naša saradnica Ljubica Perkman, koja živi u njemačkoga gradu Rodgau i koja je veća objavila pet knjiga poezije i proze. Ona je bila i predsjednica njemačkog žirija od deset članova koji je odlučivao o nagradama za najbolje pjesme.

O ovojim utiscima sa ovog skupa lijepe riječi Ljubica Perkman kaže: „Sala za prijem pisaca je bila svečano pripremljena. Organizatori, pisac Peter Voelker iz Gelnhausena, u saradnji s gradonačelnikom grada Roedermarka uspjeli su u Njemačkoj organizovati Svjetski festival poezije. Gradonačelnik gospodin Kern je pozdravio goste, i rekao kako je veoma srećan, da se prvi internacionalni festi-

38

ŠEHER

BANJA LUKA

val svjetske poezije održava baš u njegovom gradu. Veče je proteklo u divnoj atmosferi... Pisci su se predstavljali i čitali po jednu pjesmu na engleskom jeziku. Druženje se zatim nastavilo u obližnjem parku.

Vrijeme je bilo sunčano, a u parku velika proslava s mnogo umjetnika, koji su izložili slike, nastupale su i muzičke grupe. Strani pisci su čitali na svojim maternjim jezicima, a njihove pjesme njemački pisci u prevodu.

Gradonačelnik Herr Kern je za kraj festivala donio „Zlatnu knjigu“ grada Roedermarka i zamolio da unesemo naša imena. Ja sam imala veliku čast predati nagrade u ime gradonačelnika gospodina Kernu za osvojena prva tri mjesta. Prvu nagradu je dobila pjesnikinja Maarja Kangro iz Islanda, drugu Nahid Enspfour iz Irana, a treću Mindi Zhang iz Kine.

Objavljena je i Antologija „Between our words... poetry overcomes borders“ . A worldwide anthology, svih pisaca.“

BANOV SIN DOBRO PROŠAO Profesor matematike Nikola Kozomara nije gledao čiji je ko sin nego je na popravni ispit oborio i banovog, ali i svog, sina – Smisao za šalu krasila je skoro sve banjalučke zanatlije, trgovce Tih trenutaka on je đak, a ja profesor. Zna dobiće prolaznu ocjenu, ne zna... zna se. Tako je sa svima. Bio on banov ili nekog seljaka sa Manjače. Za mene su svi učenici jednaki.

Zbog svoje pravednosti profesor Kozomara bio je veoma cijenjen građanin Banja

Napisao: Kemal COCO Nikola Kozomara bio je najpoznatiji profesor matematike banjalučke gimnazije u periodu između dva svjetska rata, ali i čovjek koji je, iznad svega, cijenio znanje. Kod njega nije bilo „tatinih sinova“ i samo učenici koju pokažu znanje dobivali su prolaznu ocjenu.

Poznat je slučaj kada je na popravni ispit iz matematike tada poslao banovog i svog sina.

Uplašeni profesori tadašnje gimnazije upitali su kolegu Kozomaru da li je istina da na popravni iz matematike ide i banov, ali i njegov sin, na što im je ovaj profesor odgovorio „Da idu i još je banov sin dobro prošao.

Ja sam svog Vladimira (kasnije bio dugogodišnji urednik Radio Sarajeva, 17 puta uzastopno bio prvak Bosne i Hercegovine u šahu) poslao na popravni i još mu .... majku“ BAN JE ZNAO S KIM IMA POSLA I sam ban je znao da sa profesorom Kozomarom nema šale pa je angažovao drugog profesora matematike da njegovom sinu daje dodatne časove. To isti, pričalo se, ali nije provjereno, uradila je supruga profesora Kozomare sa sinom Vladimirom.

Pričalo se da su svi profesori tadašnje gimnazije bili „na nogama“ kada je njihov kolega matematičar trebao obznaniti rezultate popravnih ispita. I svi su odahnuli kada su vidjeli da je i banov, ali i njegov sin, položili popravne ispite. „Šta bi bilo profesore da Tvoj sin nije uradio zadatke“, postala je radoznala jedna profesorica. „Ponavljao bi razred“ odgovori je ovaj profesor i nastavio. Vladimir Kozomora meni je sin sve do onog trenutka dok ga ne pozovem da mi pokaže znanje iz matematike.

(Bila je ono što su njeni stanovnici željeli –grad.

Grad ljudi koji su uživali Život. Voljeli su se, šalili, poštovali na svoj – banjalučki način.

Bila je...)

Luke. Pozivan je na mnoge svečanosti jer je važio i za najboljeg humoristu tog vremena jer je svojim orginalnim šalama i upadicama zasmijavao sve prisutne.

STRŠLJEN, STRAŠILO, OŠIŠANI JEŽ Mali je broj onih koji znaju da su Banjalučani oduvijek voljeli šale i da su ih često pravili na svoj način. To se posebno odnosi na period između dva svjetska rata kada je Banja Luka dobivala izgled grada i kada su tadašnji trgovci, ugostitelji ili zanatlije sve radili što je bilo u njihov moći da od „kasabe naprave grad“ Tako su zanatlije (uglavnom obućari,

krojači, slastićari) imali svoj humoristički list „Stršljen“, dok su trgovci svom listu dali ime „Strašilo“, dok je „Ošišani jež“ bio humoristički list banjalučkih ugostitelja. Bile su to novine koje bi izlazile „kada se šala dovoljno nakupi“ ili kada bi se pronašlo lice koje bi lokalnim vlasnicima štamparija platilo onoliko koliko košta materijal, jer besplatan rad bio je doprinos vlasnika da „šaljive novine izlaze“: Nešto pismeniji, trgovci, zanatlije ili ugostitelji „umivali“ su tekstove koji su štampani. Zanimljivo je da su sve ove novine dijeljene besplatno jer su u njima bile reklame pojedinaca, a cilj im je bio da se „druga zanimanja „izvrgnu“ šali. Građane je to zasmijavalo i mnogi su „suprotnim strana“ davali informacije od kojih su oni kasnije pravili šale. Ali te šale ni jednog trenutka nisu ugrožavale istinska prijateljstva koja su vladala među tim građanima.

Dovoljno je reći da ni jedna zanatska, trgovačka, a veoma često i ugostiteljska radnja nije radila prvog dana Božića ili Bajrama.

Ovi ljudi poštovali su svoje, ali i praznike svojih komšija i prijatelja.

BEZISTAN NASTAVIO Početak Drugog svjetskog rata prekinuo je razvoj humora u najvećem gradu Bosanske Krajine. Umjesto smijeha ljudi su razmišljali kako sačuvati živu glavu. Razvoju humora nije bio ni naklonjen „poslijeratni razvoj“ i mnogobrojne radne akcije, a nestalo je privatnih ugostitelja, trgovaca i zanatlija.

Serijal tretira istinite životne priče ljudi iz bosanskohercegovačke dijaspore

PICIGIN

nova igrana tv serija Autor Picigina: Šemsudin Gegić

pripremio Namik Alimajstorović Prve dvije epizode snimljene udruženim kreativnim, tehničkim i finasijskim kapacitetima Flash production, te Udruženja “geg” i “Scena” iz Sarajeva, a uz partnersku pomoć domaće kompanije BRAJLOVIĆ-Sarajevo i kompanije iz dijaspore HANDENBILSERVICE porodice Imamović iz Štokholma-Švedska.

Udruženje za razvoj kreativnosti, produkcije i edukacije «geg» Sarajevo već nekoliko dana na svojoj Facebook stranici emitira trailer nove igrane tv serije PICIGIN za koju su zavšene dvije pilot-epizode u trajanju od po 30 minuta.

Obzirom da je emisija tematski vezana za naše ljude koji žive u dijaspori idejnog tvorca serije i reditelja Šemsudina Gegića prvo pitamo od kuda naziv serijala PICIGIN? Izraz potječe od muzičkog izraza pizzicato-trzanje žice prstom, ali, recimo, Stari Splićani su umjesto glagola štipati govorili picigovati jer je u svoje vrijeme mrtvozornik, ŠEHER 40 BANJA LUKA

da konstatuje smrt, prvo štipao (picigavao) mrtvace pa se stoga i zvao picigamorto. U svakom slučaju, Anatolij Kudrjavcev, čuveni splitski književnik i univerzitetski profesor, definira PICIGIN kao nešto “istovremeno lepršavo zadirkivačko, ironično opominjujuće i relaksirajuće”.

Ovo definiranje riječi picigin se uveliko odnosi i na naš serijal uz duhovitost kao jednu od najpoželjnijih osobina koju posjeduje čovjek sa naših, posebno, bh. prostora.

Sudeći po sekvencema koje smo mogli vidjeti serijal tretira istinite životne priče ljudi iz dijaspore koje prezentiraju glumci sa naših prostora. Dvije priče su završene, možete li nam kazati koje teme obradjuju, otkuda ideja da se tema veže za bh. iseljeništvo i koja glumačka imena nastupaju u seriji?

Snimili smo dvije pilot-epizode serijala kako bi otvorili televizijsku seharu bogatu pričama i karakterima ljudi iz bh. dijaspore.

Odmotavanje ovog izuzetno zanimljivog tvklupka započeli smo ekranizacijom životne priče jednog od njih -predratnog splavara Salke koji je godinama spuštao splavove niz Taru I Drinu ploveći njihovim vodotocima kroz Crnu Goru, BiH i Srbiju. Zbog ratnih dešavanja izbjegavši u Svijet, on, dvadeset godina, otud iz tuđine, šalje novac kako bi njegov bratić Sejo u rodnom im kraju, na obali Drine, sagradio velelijepi splavarski Konak za bjelosvjetske turiste i putnike namjernike. Da nije sve kako je trebalo biti uvje-

rio se prvi dan po povratku, kada shvati da ništa više nije kao prije: ni splavovi, ni mještani, ni običaji, ni familija…ništa. I on sam shvati da više nije isti kao prije. Epizode smo snimali u Ustikolini -Foči na prelijepom ranču Brajlović gdje je njegov vlasnik, poznati sarajevski ugostitelj Sejo, ugostio našu brojnu tv ekipu i, slobodno mogu kazati, bardove regionalnog glumišta koji igraju u pilotepizodama: izvrsne Zijada Gracića i Iskru Jirsak iz Zagreba, slavnu glumicu i pjevačicu Snežanu Savić iz Beograda, Irfana Kasumovića iz Tuzle, Duška Mazalicu iz Banja Luke, “čudo od umjetnice na harmonici” Snežanu Dujmović iz Mostara i brojne talentovane naturščike iz BiH-e.

Kada će gledaoci kako u Bosni i Hercegovini tako i dijaspori na malim ekranima moći vidjeti snimljene emisije?

Prve dvije epizode smo snimili udruženim kreativnim, tehničkim i finasijskim kapacitetima Flash production, te Udruženja “geg” i “Scena” iz Sarajeva, a uz pratnersku pomoć pomenute domaće kompanije BRAJLOVIĆ-Sarajevo i kompanije iz dijaspore HANDENBILSERVICE porodice Imamović iz Stokholma-Švedska.

Veoma sam zadovoljan onim što smo uradili, a testno emitiranje samo špice i trailera igrane tv-serije PICIGIN na facebooku pokazao je da na stotine sviđanja, šerovanja, pozitivnih komentara i, za samo 24 sata, više od hiljadu pregleda, zorno svjedoči da smo osmislili originalan, zanimljiv i gledljiv seri-

Intervju jal o našem čovjeku u dijaspori, uvažavajući i poštujući njegovu biografiju i životnu priču.

Ono što producentsko-distributerski slijedi je da osiguramo finansijska sredstva (autorski I izvođački ugovori, scenografija, kostimi, muzika…) kako bi snimili nove epizode koje bi smo onda “u paketu” ponudili za emitiranje nekoj/nekim respektabilnijim bh. i regionalnim televizijama. U tom kontekstu smo se i obratili pismom gospodinu Hasanu Šehoviću, predsjedniku SSDBIH, i pozvali cijenjeni Svjetski Savez Dijaspore BiH na saradnju I partnerski odnos za nastavak produkcije ove značajne tv-serije.

Vjerujemo da u iseljeništvu ima na stotine likova i dogadjaja koji bi se mogli “obraditi” u vašem serijalu, takodje vjerujemo da ima i masa onih koji bi se htjeli producentski uključiti u realizaciju projekta, kako vas mogu kontaktirati?

Hvala BH DIJASPORA INFODESKU za ustupljeni medijski prostor i zanimanju za ovaj naš projekat, te za ovo pitanje koje fokusira temu PICIGINA i eksplicite mi pruža priliku da pozovem naše ljude u iseljeništvu na saradnju i partnerstvo u smislu da nam mogu svoju (zanimljivu) životnu priču i događaje vezane za nju u formi sinopsisa ponuditi za ekranizaciju u serijalu, da ih zamolim da producentsko-finansijski podrže ovaj serijal, koji po prvi put igranu formu tv serijala zasniva na dokumentarnoj (biografskoj) građi pojednica u iseljeništvu, da u sponzorskom odnosu sa produkcijom prepoznaju svoj interes ili interes firme-preduzeća u njihovom vlasništvu, da svojim djelovanjem i sponzorstvom pomognu, na ovakav način, očuvanju kulturno-tradicijskog bosanskohercegovačkog bekgraunda (background) kojemu rođenjem pripadamo, a iz kojeg su, većina njih, ni krivi ni dužni, (pr)otjerani.

dia.geg@gmail.com te fb stranici Udruženja i fb stranici Šemsudin Gegić (Geg Multimedia).

Također, svi, u domovini i iseljeništvu, zainteresirani za kreativnu saradnju, koprodukciju, partnerstvo ili sponzorstvo na sni-

manju tv-serijePICIGIN mogu nas kontaktirati na gore navedene adrese gdje će pronaći i naše bankovne račune. Za one, pak, koji su voljni da prvo porazgovaraju na ovu temu mogu na našoj internetskoj stranici pronaći i brojeve naših mobilnih telefona.

* Šemsudin Gegić, spisatelj, dramaturg, pozorišni, televizijski i filmski reditelj jedan je od rijetkih autora regije koji je tokom svoje tridesetpetogodišnje karijere dobio najviša međunarodna priznanja i nagrade u svim medijima i žanrovima u kojima se okušao. Scenarista je i reditelj više desetina dokumentarnih, igrano-dokumentarnih i tv filmova, autor i reditelj dvanaest originalnih pozorišnih dramskih tekstova-predstava, autor brojnih radijskih drama-fičera i tv emisija sa kojima je učestvovao u zvaničnojtakmičarskoj selekciji najvećih i najprestižnijih festivala u svijetu: Tribeca Film Festival u New Yorku, Zlatni vitez u Moskvi, Prix Europa u Berlinu, Sarajevo Film Festival u Sarajevu, MFMK u Kazanu, UNAF u San Francisku, Prix Italia u Cagliariu, Palermu I Bolonji, Filmski festivali u Geteborgu i Londonu, Scena Prima u Milanu i brojni drugi a na kojima je za svoja umjetnička i dokumentarna djela dobio nagrade: Specijalna nagrada SFF-a, Grand Prix Zlatna art amphora, Gran Prix Camera veritas, exYU Književna nagrada Isak Samokovlija, Godišnja Nagrada Saveza novinara BiH, Nagrada Napoli drammaturgiain festival, Nagrada Scena Prima, Grand Prix Bez dubla…Na vrhuncu svoje filmske karijere dobio je pozivni izbor producentsko-distributerske Kuće iz Holivuda za svoj planetarno poznat igrano-dokumentarni film “Stupica Nevidljivog djeteta”. Bivši je dugogodišnji univerzitetski profesor i sadašnji Umjetnički direktor Intimo Teatro Internazionale iz Milana i Predsjednik Udruženja za razvoj kreativnosti, produkcije i edukacije “geg” iz Sarajeva.

Možete li nam dati malo više detalja o udruženju za razvoj kreativnosti, produkcije i edukacije «geg» Sarajevo.

Sa snimanja Picigina Nakon tridesetpetogodišnjeg rada u Radio-Televiziji, Pozorištu i na Filmu, odlučio sam se, da zajedno sa brojnim kolegama-etabliranim stvaraocima, registrujem Udruženje “geg” (geg-kao preokret) u kojemu ćemo se baviti nadasve kreativnošću i edukacijom i tako na najbolji mogući način promovirati sve umjetničko-dokumentarne kvalitete i ljudske vrijednosti bh. čovjeka u državi i u iseljeništvu. Jedan od projekata je i PICIGIN. Zbog velikog zanimanja za članstvo u našem Udruženju “geg”, odlukom Skupštine, prijave-zahtjevi za članstvo se mogu podnositi do kraja ove godine, a sve potrebne informacije o tome se mogu naći na našoj internetskoj stranicigegmultimedia.wordpress.com, a zahtjev za članstvo se može poslati na mail- multime-

Kod domaćina Seje Brajlovića

Banjalučka muzička sjećanja (3)

BANJALUČKI „MEKSIKANCI“

Piše: Edin ČEJVAN Latinoamerička muzika, pretežno meksička, u to je vrijeme bila popularna na jugoslavenskoj muzičkoj sceni. Pratila je tadašnji trend mnogobrojnih meksičkih filmova koji su bili čest gost na filmskim ekranima jugoslavenskih kino sala.

Prvi, u bivšoj državi, koji su 'zaplovili' vodama latinoameričke muzike, 1958. godine, bila su tri zagrebačko-riječka mladića, tri pjevača: Tino Stipinović (1938.), Vigor Finderle (1937.-2006.) i Dinko Banić (1937.2001.) koji su osnovali trio ''TiViDi'', po početnim slovima njihovih imena (Tino-Vigor-Dinko). Trio TiViDi je pjevao, sve do 1962. godine, samo meksikanske pjesme. Tim pjesmama su osvojili glazbeno tržište cijele ex-YU. Meksikanski orkestar Nikice Kalogjere pratio ih je na tom putu sa svojim, može se reći, orginalnim meksičkim glazbenim ugođajem.

Godine 1962. trio TiViDi je počeo mijenjati repertoar. Izvodili su i zabavne melodije i među prvim "zabavnjacima" snimili 'long play' ploču, a tu čast su prije njih u ''Jugotonu'' imali samo Ivo Robić i Dušan Jakšić. Na vrhuncu popularnosti, ta tri dečka su po završetku studija, 1964. godine, napustila glazbenu scenu, jer su odlučili su da se posvete svojim zanimanjima.

U 60-tim i 70-tim godinama prošlog stoljeća u Srbiji je poduzeće "Diskos", iz Aleksandrovca, masovno proizvodilo gramofanske ploče sa meksikanskom glazbom. Najpoznatiji izvođači iz tog vremena su bili: Nikola Karović, Slavko Perović, Predrag-Cune Gojković, Ljubomir Milić, Ana Milosavljević, trio (kasnije kvartet) Paloma, trio Tenori, makedonski kvartet Magnifico.....

Njih četvorica, sa gitarama I u Banjoj Luci su meksički filmovi, i naravno muzika iz tih filmova, bili vrlo popularni, a najčešći izvođači su bili iz Beograda i Zagreba.

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća banjalučki mladići, veliki zaljubljenici u muziku, njih četvorica sa gitarama i lijepim glasovnim mogućnostima, 'nađoše se', dogovoriše i započeše nešto što Banja Luka do tad nije imala. Zajednički počinjemo svirati neke popularne melodije, i već u prvim taktovima 'osjetili smo jedan drugoga', išlo je bez greške, stidljivo smo i pjevušili i tako otkrili naše vokalne sposobnosti.

Tako četiri banjalučka mladića odlučiše da i Banja Luka, grad sporta i pjesme, dobije svoj prvi latino-američki ansambl!

Rečeno – učinjeno.

Godina 1962. i na banjalučkoj muzičkoj sceni se pojavljuje prvi domaći ansambl sa latinoameričkim repertoarom pod, pomalo zbunjujućim, imenom: ''Kvartet 4 G'' !? Četiri hrabra momka, jer trebalo je imati veliku hrabrost i krenuti u nešto novo, dotad neviđeno u svojoj čaršiji, koji su osnovali ansambl ''Kvartet 4 G'' sa latinoameričkim repertoarom, bili su: Vlado Kovc-Luj, Ismet Tabaković-Cici, Ratko Đekić-Manojlo i Edin Čejvan-Edo. Za repertoar izabrasmo isključivo latino-američku (meksikansku, najviše) muziku, i krenusmo... Prvo banjalučkoj publici, a kasnije i jugoslavenskoj, izvrsno smo prezentovali tada najveće latinoameričke hitove – Malagenija (Malagueña Salerosa), Meksiko (Mexico) i mnoge druge nezaboravne melodije tog žanra i vremena.

Tako i nastade naziv ''Kvartet 4 G'' - 4 mladića sa 4 GITARE: Luj, Vlado Kovc - majstor za 'skidanje pjesme na uho' - bio je i najstariji u našem ansamblu. Imao je skoro savršen sluh i vrlo malo vremena ŠEHER 42 BANJA LUKA

Vrijeme latinoameričke muzike – „Kvartet 4G“, prvi banjalučki latinoamerički ansambl – Snimali smo i „na sluh“ – Moja prva gitara - Peti član Atif Turčinhodžić mu je trebalo da 'skine' i obradi neku pjesmu, da nam svima to poslije demonstrira i pokaže kako to svirati. Bez njegovog sluha teško da bismo mogli napraviti i uvježbati repertoar koji smo imali kao ansambl.

Cici, Ismet Tabaković, još kao dijete započeo je u tamburaškom orkestru, svirajući tamburicu-prim. Kako je rastao, tako se sve više 'okretao' gitari i na na kraju postao i ostao profesionalni, vrhunski, gitarista. Iskustvo sa tamburicom-primom, uz njegovu veliku nadarenost, ali i stalno vježbanje, Ciciju je pomoglo da dostigne skoro savršenstvo u tehnici solo sviranja na gitari, a ništa slabiji nije bio ni u ritmici, tako da je mogao bez problema svirati, vrhunski, i solo i ritam gitaru, pogotovo kad je bila u pitanju 'latino muzika' i njeni extra brzi ritmovi. Gitara je bila i ostala Cicijev ''život' i rijetko kad je bio bez nje, u bilo koje vrijeme – uvijek uz njega ili na dohvat ruke... I danas će se većina složiti da je Cici najbolji banjalučki gitarista popularne muzike.

Manojlo, Ratko Đekić, uživao je u zajedničkom sviranju i pjevanju, a najviše je volio serenade. Imao je fini bariton, a znao je i ''jodlati'' što je u to vrijeme bilo i popularno. Manojlo, kako mu je bio nadimak, više je volio pjevati ali ni sviranje nije zapostavljao, jer tada nije moglo jedno bez drugog. Morao si znati i svirati i pjevati.....

Banjalučka serenada U noćima zasutim mjesečinom zvonila je uz pratnju gitare nježna i sjetna, ljubavna pjesma. Kao da se još čuju melodični akordi, kako se odbijaju od zidove okolnih kuća: - Tiha noć je, moje zlato spava! Ako danas netko pomišlja da je bolje što je običaj noćnog ljubavnog pjevanja nestao (jer radni narod treba mirnog sna) - vara se; pjevalo se uz mnogo obzira, potiho, da se čuje al' da nikom ne smeta / šotovoce. Serenade su u ljetnim vrućim noćima bile osvježenje za dušu i srce. I nadanje da će dragi brzo doći!

Edo, Edin Čejvan: Vrlo mlad sam zavolio muziku i gitaru i njen čarobni zvuk. Znao sam satima sjediti i 'upijati' svaki ton, akord, pokret, koji je dolazio iz gitare koja je bila u rukama mog komšije Sulejmana - Suljice Dervišića koji me je naučio prvim akordima, rifovovima, molovima, durovima... Naučio me je da su obe ruke jednako važne kod sviranja, sa ili bez trzalice. Uporno sam učio i vježbao, što se Suljici svidjelo, pa mi je dozvolio, što inače nikom nije, da sviram na njegovoj 'đipsonki', i to kad god hoću! Hvala Suljici. To mi je, kao dječarcu, bilo veliko priznanje i čast i od tada su za mene gitara i pjesma postale moj 'opijum'.

Prva gitara Kad sam savladao većinu potrebnog znanja sviranja na gitari, prvi nastup sam imao pred svojim dragim roditeljima koji su mi nakon te demonstracije sa velikim zadovoljstvom kupili nov-novcijatu gitaru kao poklon u sedmom razredu osmogodišnje škole! Odmah sam se ozbiljnije posvetio učenju notnih zapisa kod moje nastavnice Ksenije Grahovac, koja je nam je predavala muzičko vaspitanje u osmogodišnjoj školi. To mi je bilo neophodno za kasnije bavljenje muzikom, u jednom, meni vrlo dragom, periodu, možda i najdražem. Ta roditeljska gitara je, na sreću, uspješno sačuvana i pored svih golgota koje je prošla zajedno sa mojom porodicom,

Banjalučka muzička sjećanja (3) i mnogobrojnim mojim sugrađanima, u toku perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu, pljačke „ne-Srba“ i konačnog progona iz Banje Luke, progona koji se, na kraju, završio u USA! Gitara je još u upotrebi, mada samo povremeno–želim je što duže sačuvati i ostaviti ''testamentom'' mojim nasljednicima, nešto kao 'predmet iz sehare', sehare Čejvana iz Kulmahale.

Gitara je meni i mojim prijateljima vrlo drag i najromantičniji instrument. Dobar gitarista svojom svirkom može očarati slušatelje–publiku, bojom, tonom i ritmom. Gitara je oduvijek bila i ostala jedan od najpopularnijih instrumenata, kod svih dobnih populacija. Možda griješim ali mislim da je u to, davno, vrijeme najviše gitarista imala Banja Luka, po nekim ondašnjim procjenama svaki peti Banjalučanin je znao svirati gitaru! Danas, ovdje u USA, u gradu u kojem živim ima desetak banjalučkih porodica i mogu se pohvaliti, u ime svih, da imamo šest gitarista.

Bogatstvo! „Na sluh“ Vrijeme je bilo takvo, da se teško dolazilo do instrumenata, notnih zapisa pjesama, gramofonskih ploča... Teško je bilo imati repertoar za nastupe, snalazilo se kako je ko znao i mogao. Tako i nas četvorica, naš sastav ''Kvartet 4 G''.

Radio LUXEMBURG: Radio aparat je bio glavni komunikacijski 'dodir' sa ostatkom svijeta. Najpopularnija radio stanica za tadašnju mladost bila je ''Radio Luxemburg'', koji je imao sjedište u Engleskoj i emitovao program iz londonskog studija, a tačno u 23,00 sata pa do 01,00 iza ponoći puštao svjetske hitove – rock, pop-rock, zabavnu... Najveći problem je bilo 'uhvatiti' Radio Luxemburg! Ih, ko je imao dobar radio aparat, antenu, a bogami, i 'položaj', taj je mogao uživati u svjetskoj popularnoj muzici.

Mnogi mladići, muzički nadareni, uspjevali su „na sluh'' skidati popularne svjetske pjesme i prezentirati ih raji na druženjima, igrankama....

Kino VRBAS: Drugi način 'skidanja' pjesama je bilo kino. Osim što se išlo gledati filmove, i više puta smo gledali isti film, samo da bi se sluhom „skinula“ neka od glavnih pjesama iz filma. Nekadašnje kino Vrbas je bilo kultno mjesto svih Mejdanaca ali i ostalih Banjalučana, i tu su se najviše prikazivali 'kaubojski' i meksikanski filmovi, i reprize filmova iz kina Kozara i Palas.

Muzički nadareni momci su uvijek ostajali zadnji u kino sali čekajući odjavnu muzičku ''špicu'' koja je bila i glavna filmska pjesma, pokušavajući je zapamtiti i onda trkom po gitare i uvježbavaj. Nekad se znalo i sa gitarom otići u kino i na taj način utrenirati one 'najteže' dijelove pjesme.

Probe i repertoar Nakon što smo savladali mnoge prepreke i početničke 'korake', pojavio nam se problem vježbanja u hladnijim ili kišovitim danima, u periodu kad prođe ljeto i lijepo vrijeme. Taj problem nam je vrlo brzo riješio SmailSmajo Bećirbašić (rahmetli/pokojni), koji je bio omladinski aktivista i obezbijedio nam je besplatno korištenje prostora u domu Socijalističkog saveza u Maloj Čaršiji (Mejdan) gdje smo mogli da redovno vježbamo i vršimo probe za naše nastupe. Često smo organizovali tzv. 'otvorene probe' na koje je u dom mogao doći ko god je imao želju, a ulaz je naravno bio besplatan. Ponekad smo svirali, u domu, i popularne prijepodnevne koncerte – 'matine' – a Smajo i ostali iz Soc. saveza su bili prezadovoljni jer omladina nije bila prepuštena isključivo 'ulici' i kroz muziku i zabavu mogla se i pozitivno usmjeravati.

Nama su često govorili da smo i mi uveliko zaslužni za to, da pozitivno djelujemo na našu generaciju.

Naš sastav ' Kvartet 4G' je, i pored objektivnih poteškoća, uspio sačiniti solidan repertoar pjesama za scenske nastupe koji su uslijedili nakon uspješnog prvog nastupa na Ljetnoj pozornici Kastel i osvojene nagrade. Nakon mnogih 'peripetija' uspjeli smo da uvježbamo najpopularnije pjesme tog vremena i najčešće smo na svojim nastupima izvodili pjesme: Malaguena Salerosa (Malagenija salerosa), Mexico (Meksiko), Mama Juanita - (Mama Huanita), La Bamba, La Cucaracha (La Kukarača), Soy Soldado (Ja sam vojnik), Pepito, Perfidia (Podmuklost), El Rancho Grande (Veliki ranč), Galopera (Jahačica) i Entre Copa Y Copa (slob. prevod: Pjesma majci).

Naše sviranje i pjevanje bivalo je sve bolje, uvježbanije i interesantnije, a već smo dobili i svoju publiku što nas je motivisalo na još ozbiljnije vježbanje i rad. Čestitao nam i – Cune Gojković Nakon prvog zvaničnog nastupa 1962. godine u Kastelu, naše drugo predstavljanje bilo je ponovo na istoj pozornici! KUD "Pelagić" je održavao veliki koncert na Ljetnoj pozornici Kastel, a gosti su bili poznati beogradski pjevač Predrag Gojkovic Cune i - naš ''Kvartet 4 G''.

Naš nastup je bio zapažen i popraćen gromoglasnim aplauzom publike koja je ispunila prostor Ljetne pozornice do zadnjeg mjesta.

Cune je bio na vrhuncu slave, zvijezda ex-jugoslavenskog prostora i glavna zvijezda večeri, a bio je vrlo omiljen kod banjalučke publike, kojoj se u potpunosti odužio svojim pjesmama. Bio je profesionalac, uspješno je pjevao nekoliko muzičkih žanrova - narodne, starogradske, zabavne (''šlagere'') i latinoameričke, posebno meksikanske, pjesme.

Veliko priznanje su nam bile i čestitke poštovanog Predraga-Cuneta Gojkovića koji je sjedio, sa svojim ansamblom, u prvom redu ispred bine i koji je svaku našu pjesmu ispratio svojim ustajanjem i snažnim aplauzom.

Ostaju mi u sjećanju Cunetove čestitke za naš nastup i dobru izvedbu, te nam je, tom prilikom, ispričao da je u Skoplju osnovan, godinu dana ranije, dobar sastav Magnifico koji ima sličan repertoar, i jednog ženskog člana.

Prva zarada - ''Grčka baklava'' Prva zarada za naše muzičko umijeće bila je u - naturi!

Sjećam se velike ljubavi izmedju Mesuda Nalića, poznatog nogometaša Borca, i jedne zgodne djevojke iz porodice Čerimagić, sa “Hazne” preko Vrbasa. Jedne prilike na Mesudov nagovor smo otpjevali njegovoj ljubavi Čerimagićki serenadu, a Nalić nas je počastio ‘grčkim baklavama’ u Šukrijinoj slastičarni, koja se nalazila blizu hotela Palas.

Od tada je Nalić dobio naziv 'Grčka' i imao je 'obavezu' da nas počasti grčkom baklavom kad god smo se sreli u blizini Šukrijine slastičarne.

Sve više smo izlazili iz anonimnosti i mnogi muzičari su se zainteresovali za naš rad. Dosta je njih imalo želju da rade s nama, da postanu članovi našeg ansambla, ali naša koncepcija grupe i sam naziv je bio za to objektivna prepreka. Jedan od najupornijih, koji je imao želju da bude član našeg ansambla, bio je i flautist Marko Savanović, ali saradnja se, ipak, nije mogla realizovati.

Iako smo već bili dobro ''uigrana ekipa'', donijeli smo ipakodluku o promjenama u ansamblu, a sve u cilju još boljeg kvaliteta i ugođaja za publiku. Odlučili smo da nam je potreban bubnjar, i tako na velika vrata ''Kvarteta 4G'' ulazi virtouz s 'palicama', harizmatični bubnjar Atif Turčinhodžić, s kojim dobijamo novi imidž i zvuk, a pogotovo kad je u pitanju ritam. „ Kvartet 4G&Atif Turčinhodžić“ Dolaskom Atifa -Tifčeta mijenjamo i ime ansambla koji se zove: ''Kvartet 4G & Atif Turčinhodžić'' Atif je cijeli svoj život posvetio muzici. Postao je poznat kao virtouz za bubnjevima, ali Atif svira još nekoliko instrumenata, gitaru, klavijature... i pjeva! Atif je, što bi se narodski reklo, kompletan muzičar. Svirajući i pjevajući sa mnogim poznatim i internacionalnim muzičarima stekao je velika muzička i životna iskustva, kao i evropska priznanja.

Atif Turčinhodžić, zajedno sa svojim bratom prof. Idrizom, koji je bio u drugom muzičkom žanru i koji je najviše truda uložio u K.U.D Budućnost iz Gornjeg Šehera, obogatio je banjalučku muzičku scenu, između dva pomenuta rata. Iako danas spada u 'veterane' muzičke scene, Atif je 'zarobljenik' muzike tako da je još uvijek vrlo aktivan i u ''eteru''. S obzirom da je i on jedan od hiljada prognanih iz svog grada, već nekoliko godina živi na relaciji Danska - Banjaluka.

U idućem broju: Na gostovanje – i biciklima

Š E H E R 43

BANJA LUKA

Pojednostavljena karta sa jednom od ruta planinarenja

Dolazak u gradić Kasese

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Nastavak iz prethodnog broja Gradić Kasese je posljednja destinacija gdje je moguće „zaboravljeno“ nabaviti ili kupiti, i gdje se obično prespava prije nego se krene u planinu. Od Kampale do njega vode dva puta, i kojim god da krenete, stići ćete za manje od 6 sati. Jedan od puteva vodi preko grada Fort Portal, za koji kažu da je najčistiji u Ugandi, a drugi preko gradova Masaka i Mbarara. Idući prvim putem, prolazi se kroz dio gore pomenutog Nacionalnog parka Kibale. Ovi predjeli su čuveni također i po zasadima čaja. Drugim putem se prolazi kroz predjele prekrivene beskrajnima zasadima banana. Banana je u Ugandi jedna od osnovnih prehrambenih namirnica. Banana ima raznih vrsta, a ne samo onih na koje smo uobičajeno navikli. Jedu se kuhane, pečene, sirove i na sve ostale načine. Banana u Ugandi mijenja rižu ili krompir u ishrani. Uganda spada i među tri vodeća proizvođača banana na svijetu, samo što vrlo malo od toga dospije do drugih tržišta, obzirom da se lokalno najviše i koriste. Da bi se vidjeli svi ovi predjeli, prilikom planiranja puta, najbolje je jednim putem iz Kampale otići u Kasese, a drugim se vratiti. Nakon nekoliko ugodnih stajanja, te nakon 5-6 sati dolazimo do svog odredišta.

Pristižemo u sumrak, pa baš i nisam u stanju da vidim ŠEHER 44 BANJA LUKA

gradić, te sam se odmah po dolasku smjestio u „nazovi“ hotel koji sam dogovorio ranije sa organizatorom. Ovaj hotel je najbolja ponuda u gradu, a soba sauna - topla da ne može toplija biti. Neki mali, jadni ventilator okačen na zid, pored najveće brzine okretanja, sobu ne uspijeva ohladiti, nego samo malo vazduh promiješati. Odmah sam se našao sa oficirima iz kompanije sa kojom sam dogovarao avanturu i tu smo utvrdili posljednje detalje. U hotelu je također izvršeno i plaćanje, naravno iz ruke u ruku uz obaveznu priznanicu. Radi jasnije slike, moguće je sve ove usluge platiti i preko interneta ili direktno, na račun banke. Iako nisam čuo da je neko tim načinom prevaren, a vjerujem da i toga ima kao i svuda, radi neke svoje sigurnosti sve sam platio kešom.Tu sam se upoznao i sa svojim prvim vodičem, te smo definisali vrijeme polaska ujutro, nakon doručka u 7:00. Mjerkam ja njih, pa oni mene, da vidimo hoćemo li moći izdržati ono što sam ja zamislio i za šta imam vremena. Uglavnom smo se oko svega usaglasili i popili po jedno pivo za laku noć. Tu se rastajemo, a ja u svojoj sauni, nakon tuširanja hladnom vodom, bacam se na mrežom sakriven krevet i padam u carstvo snova.

Prvi dan Kako smo se i dogovorili, uz njihovo malo zakašnjenje, nalazimo se skoro pa na vrijeme. Sva oprema se ubacuje u auto, a osim svog ruksaka, ja uzimam još i kanap, dereze, pojas i sjekiru za led. Moram napomenuti da su pored mog vodiča bila angažovana još dva nosača koja su nosila dio hrane i još poneki dio opreme. Napuštamo Kasese i vozimo se do kote 1600 mnv, odnosno do ulaza u Nacionalni park. Tu obavljamo neke obavezne for-

Putopis

Bjelogorična šuma

Bambusova šuma

malnosti, upisujemo osnovne generalije, datum, vrijeme, da bi u slučaju bilo čega ostavili dokaze da smo stvarni.

Još jednom provjeravamo da li imamo sve što treba da imamo i krećemo na put. Sunce koje nas prati je jako, a dan predivan za odmaranje u nekom hladu pored potoka.

Prvi dio puta vodi kroz poprilično gustu šumu koja ne dopušta suncu previše prolaska kroz granje. I pored jakog sunca, hodanje nije neizdržljivo, a tu je još i rijeka Mahoma koja ističe iz jednog od jezera na Rwenzoriju i kasnije se uliva u moćni Nil. Kako idemo pored rijeke tako osjetimo i povjetarac koji nas hladi dovoljno da se brzo ne pregrijemo. Za ovaj prvi dan, na moj zahtjev, planirali smo da preskočimo spavanje na 2650 mnv, i da nastavimo do kampa.

se poj i glasanje raznih ptica i svakojakih životinja, ali da bi ih bilo moguće vidjeti, potreban je oštar vid i dobro oko za detalje. Meni su ih u više navrata pokazivali, a da nisu, s moje strane bi prošli neopaženo. Kako se približavamo nadmorskoj visini od 3000 metara, polako se sa planinskom bjelogoričnom šumom miješaju bambusova stabla, da bi odjednom bjelogorica nestala. Čitavim putem smjenjuju se razne vrste šume i rastinja. Hodate bjelogoričnom šumom, a odjednom izbijete na neku od livada sa nezamislivo raznovrsnim i šarolikim biljnim svijetom, pa opet odjednom ste u bambusovoj šumi i tako ukrug. U ovim nižim predjelima, gdje je bilo lakše donijeti neki građevinski materijal, postoje mostići preko rijeka, potpuno zaštičeni od eventualnog pada ili prevrtanja. Na

Močvara preko koje je pontonski prelaz

John Matte, na visini od 3500 mnv.Obično, prvi dan ekspedicije penjači ostaju na ovom prvom prenoćištu i svo planinarenje ide puno sporije nego što sam ja naumio. Doduše, u ovom kampu mi pravimo odmor, skidamo sve stvari i odmaramo nekih pola sata. Ovu prvu dionicu, od malo više od 6 km i visinske razlike oko 800-900 metara prešli smo za nekih 3 sata.

Nadopunjujemo zalihe vode i krećemo dalje prema zadanom odredištu. Još uvijek idemo bjelogoričnom šumom, i tu i tamo vidimo i neke vrste majmuna koji se uplaše kad nas ugledaju i brisnu među gusto granje. Čuje

nekim teško prohodnim mjestima napravljene su stepenice od čelika ili od drveta. Međutim, kako se penjemo više, takvi dodaci ili pomoć na putu su samo tamo gdje je najneophodnije. Staza postaje strmija, neprohodnija i sa puno više zahtjevnih dijelova i prepreka koje treba preći.

Te prepreke su kameni blokovi, ogromno korijenje, ili jednostavno blatnjavi dio nastao zbog nekog izvora. Na jednoj od tih prepreka smo prestigli planinara iz Južne Afrike, koji je smjelo gazio uprkos svojim godinama.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 45

BANJA LUKA

46 Å E H E R

BANJA LUKA

Å E H E R 47

BANJA LUKA

48 Å E H E R

BANJA LUKA

H u m o re s k a

NEURAČUNL JIVI Napisao: Muharem OMEROVIĆ Baš kao što se obistine prognoze meteorologa, obistinile se i riječi službenika Ljuce da je Svesebić neuračunljiva osoba. Onim svojim povelikim nosom, Ljuca je to nekako nanjušio već devedeset sedmog dana po dolasku Svesebića u firmu. Toga dana Svesebić se na posao dovezao u bijesnim kolima, koja je tek kupio.

I nisu to bila makar kakva kola, već ona dobro stojeća na tržištu, što je govorila sama cijena i uplaćena četrdeset i tri miliončeta u gotovini.

Ljucu je silno zanimalo ko je to mogao učestvovati u kupovini tih kola. Svesebić nije igrao Bingo. I nije mogao dobiti džek pot. Žena Svesebića nije radila od prvog dana stupanja u brak i osim bračnog, drugog staža nije ni imala.

U kupovini kola nije učestvovao ni njegov otac jer mu se već odavno ni za cvalike nije znalo. Ni Svesebićev tast nije jer se starac borio sa svojim godinama, kojih je imao na pretek. A Svesebić kola nije kupio ni na kredit i to je Ljuca potajno provjerio. Kako ni bogate rođake nije imao to Ljuca klimajući glavom zaključi. „Neuračunljiv!“ Ljuci se u brk nasmijaše ostali službenici, pred kojim on to reče. „Zašto si ljubomoran, čovječe!? Zašto je on to neuračunljiv, kako ti kažeš? Zar zato što nije kupio kakvu krntiju, koju dovezu iz Njemačke?“ „Svoj vi posao slijepci! Ja vam kažem – on je neuračunljiv!“ Iste te godine, u zlatnim danima septembra, kupi Svesebić četiri duluma zemlje na brdu iznad grada, jedva dvadesetak minuta hoda. „On je neuračunljiv, matere mi!“ – svoju konstataciju smjelo ponovi Ljuca. „Ti si, Ljuca, zaista ljubomoran na Svesebića! Zar je grijeh imati malčice zemlje u prirodi? Zar to nije san svakog zaposlenog?“ „Svoj vi posao, a ja vama kažem: on je neuračunljiv!“

Foto: Goran MULAHUSIĆ U cik proljeća, sa prvim lastama, stigoše i majstori koji sagradiše vikendicu, a koju Svesebić, tepajući joj, nazva „stani pa gledaj“. Ograda dvorišta bi uljepšana tesanim kamenom i pletenim kovanim gvožđem. Tako je samo dvorište sa ogradom vrijedilo nečije kuće iz temelja. „On je neuračunljiv, Neuračunljiv! Upamtite i to utuvite u te svoje tintarice!“ – kategoričan je bio Ljuca. „Ti Ljuca... ti si pravi zajedljivac! A zar je zato neuračunljiv što pravi kućicu u šumici? Pa neće je praviti u gradu, kad ima stan.“ „Svoj vi posao! Vidi Ljuca i dalje od nosa, za razliku od vas koji ne vidite ni svoj nos.“ Kad majstori udariše i zadnju dekorativnu letvicu, kada zadivljeni predadoše svoj posao i kada pokupiše čaure sa objekta, pozva Svesebić društvance da sve to malo proslave.

Ljuca, koji ne ode na dva okrenuta janjca, one iz firme i svoje kancelarije isprati riječima: „Samo vi idite! Ali ja vama kažem, taj čovjek je neuračunljiv!“ „Bogami, Ljuca, ti si neuračunljiv, kad ovakvu gozbu propuštaš! A on sve što radi, uradi do sada sa računicom. Za četiri godine uradi i steče više nego ti sa trideset i osam godina staža. Pa ti sad vidi ko je uračunljiv, a ko neuračunljiv!“ „Svoj ti posao, blentane! Zna Muše odakle vjetar puše!“ A onda jednog dana dođoše u firmu službena plava kola na čijim je vratima pisalo – istražna policija. „Ha“ – poskoči Ljuca pa ode prozoru – „Šta sam ja vama govorio!“ Za tri mjeseca na suđenju ispade baš onako kako je Ljuca prognozirao. Svesebića proglasiše NEURAČUNLJIVIM. „Kako si znao, Ljuca? Ti si, Ljuca, vidovit čovjek. Vidovnjak pravi.“ „Ama, nisam, ljudi! Šta je vama? Samo sam znao da sam čovjek radi, i kolika mu je plata, i da sve to sa svojom platom nije mogao steći, ni u snu ni za čitav radni vijek.“ Š E H E R 49

BANJA LUKA

PROMOCIJA KNJIGE O BANJALUČKOM SIMBOLU

DAJAKOM KROZ USPOMENE Jedno oktobarsko veče, kada je pred banjalučki dom kulture, Banski dvor, »doplovio« čamac sa vrbaskih bukova

Tekst i foto: Dinko Osmančević Prijatno veče izmamilo je u šetnju brojne Banjalučane. Sa sklopljenim kišobranima u rukama, uživali su u kiši požutjelih listova koji su padali sa drveća. Jesen se uveliko uvukla u naš grad. A šetači pored Banskog dvora su u čudu - pred ulaz u banjalučki hram kulture odnekud je doplovio dajak čamac.

Dajak čamac naravno nije slučajno stigao pred zdanje koje smo nekada zvali Dom kulture: 26. oktobra, u Vijećnici, održana je promocija knjige Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banje Luke, autora Vojislava Alvira. Mog profesora fizike iz ŠEHER 50 BANJA LUKA

elektrotehničke škole, Voje Alvira. Osim kose i brkova koji su mu pobijelili, profesor se nije puno promijenio u odnosu na moje školske dane. Interesantno, i profesor i ja podjednako smo blizu Vrbasu, on sa jedne strane Venecija mosta, ja sa druge. A njegova knjiga, priča je upravo o Banjalučanima i Vrbaslijama, priča o tradiciji dugoj više od jednog i po vijeka, priča o druženju, prijateljstvu i ljubavi, i entuzijazmu da ta priča nastavi trajati i u godinama i decenijama ispred nas.

Ali, vratimo se na promociju. Vijećnica Banskog dvora bila je potijesna da primi sve zainteresovane za za zajedničko čitanje knjige Dajak čamac, simbol Vrbasa i Banje Luke, iako se na prvom spratu održavao

Demo fest, mnogo više medijski promovisan i atraktivan. U prvim redovima publike, zapazili smo novoizabranog gradonačelnika Banjaluke, Igora Radojičića, nekadašnju ministarku Nadu Tešanović, zamjenicu aktuelnog gradonačelnika Jasnu Brkić, zatim brojne ljude iz svijeta umjetnosti i kulture, Emira Bašića, autora čuvene Zelene rijeke, nezaobilaznog Milenka Jeftića i mnoge druge znane i neznane Vrbaslije.

Veče je otvorio i prisutne pozdravio Nebojša Kuštrinović istakavši da se nada da će uskoro dajak u svom gradu izboriti mjesto koje zaslužuje. Tim prije što je i novoizabrani gradonačelnik svojim prisustvom promociji pružio podršku dajak

čamcu, koji je sigurno veliki, a neiskorišteni turistički potencijal grada. Potom se Sabiha Beba Kapidžić, jedna od rijetkih banjalučkih dama koje su gurale čamac, prisjetila djetinstva i svojih početaka sa dajakom. (Dajak je inače upravo ona motka kojom se odguruje čamac, a vremenom se naziv uvriježio i za sam čamac.) Prisjetila se dječje graje, smijeha i veselja na obalama Vrbasa i u samoj rijeci. Prisjetila se i brojnih porodica koje su bile vezane za rijeku, plovidbu, pa i izgradnju čamaca, među kojima su se isticale porodice Ljubović, Sačić, Kršlak... Na njenu priču nadovezao se profesor Alija Sarač, poznati banjalučki slikar, koji je od svoje pete godine postao Vrbaslija, onda kad je sasvim slučajno sa vrbe pao u rijeku i zamalo se nije utopio. Pričao je o svom, tačnije bratovom, čamcu Ural, koga su kao i sve druge čamce, tokom Drugog svjetskog rata, ustaške vlasti zaplijenile, da bi spriječile odlazak Banjalučana u partizane. Nasmijao je publiku sa nekoliko anegdota, ali i sa sjetom govorio o nekadašnjoj posebnoj, takozvanoj vrbasli boji Vrbasa koja se danas, zbog zagađenja rijeke, sve rjeđe može vidjeti. Beba i Alija govorili su i o obalama rijeke, ostrvcima, sedrama i nazivima koje su na raznorazne načine dobijali. Prof. Dr Miloš Šolaja, Vrbaslija sa Lauša, rekao nam je da ovo nije prva promocija ove knjige, kapitalnog djela Vojislava Alvira (knjiga je izdata još 2010.), ali da je svakako najvažnija i najbolja.

Izrazio je i svoje mišljenje, a sa kojim su se složili i prisutni, da bi upravo dajak čamac, a ne list kestena, trebao biti zvanični simbol grada. A obavijestio nas je da bi se u Beogradu uskoro trebala održati promocija dajak čamca i dajačenja.

Stihove Jovana Joce Bojovića i Nasihe Kapidźić Hadžić, o Vrbasu i njegovom čamcu, govorio nam je glumac i bivši fudbaler Borca, Goran Jokić, a štimung je uz gitaru upotpunio kantautor Željko Plamenac. Odgledali smo i zanimljiv, kratki film Dajak kluba, a na kraju se prisutnima obratio i 'krivac' za ovo divno druženje, profesor Vojislav Alvir, zahvalivši sponzorima koji su finansijski omogućili štampanje ove knjige, kao i svim drugima koji su dali doprinos da knjiga ugleda svjetlo dana. Svima njima, posebne zahvalnice uručio je predsjednik Dajak kluba i neprikosnoveni šampion u trkama dajaka, Andrej Zamolo.

A knjiga Vojislava Alvira, ponoviću još jednom, među svojim koricama, uz pomoć stotina fotografija, upravo čuva od zaborava najljepše priče o Vrbasu, Vrbaslijama i svom čamcu, sa nadom da će se jednog dana ta sretnija vremena ponovo vratiti na obale zelene rijeke.

Kod Jovana Joce Bojovića: Fikret Filipović, Ozren Tinjić, Fuad Balić, Joco i njegova sestra Milena

ORAČI NEBESKIH NJIVA Piše: Ozren Tinjić Karnevali zvani ”referendum” i ”lokalni izbori” prođoše.

Zavjesa je pala, maske su skinute i gledamo, manje- više, ista lica i stranke na političkoj sceni. Neko veselo trlja dlanove a neko, bogami, pokunjeno, pa i ”pokislo”, hoda ni sam ne znajući gdje. I veseli i tužni političari su na jednoj strani koji se uporno, iz dana u dan, bore za fotelju u koju će udobno smjestiti svoju zadnjicu, dok je na drugoj strani armija obezglavljene svetinje, plebsa, koji, očito, glavu ima jedino zato što joj je to, eto, priroda podarila, ali su se sive moždane stanice osušile ili su istrošene pa su zaboravljene sitne i velike laži prevejanih političara. Ili je obraz prodat za 50 ili 100 KM. Jer, bez obzira na upotrebu (a to je manje vjerovatno) rok trajanja onog u glavi, vremenom neminovno čini svoje. Zato i rezultati i jesu kakvi jesu. Ljudi lako i brzo zaboravljaju šta im je obećano.

Interesantan će biti podatak koliko je nas, van BiH, glasalo!?

Sigurno kao i obično - između 3 i 5 %! Jâ, ljudi moji, sramote. A sve 52

same patriote koji se zaklinju u svoju zemlju, u svoju domovinu. Jer, hebi ga, ko će se zamajavati registriranjem, potom glasanjem putem pošte jer, (opet) hebi ga, recimo iz Švedske poštanske marke za povratnu izbornu kovertu koštaju 26 kruna ili nekih pet KM! Bolje je za te pare , izgleda, kupiti kilo paradajza i dva kila krompira. Jer, kako vele, ”moj glas neće ništa uticati na rezultate”! I tako ode u helać najmanje 600- 700 hiljada glasova!!! Aferim, Bosanci i Hercegovci, uz časne i čestite iznimke. A idućeg ljeta eto nas opet u ”svom” gradu, da se obiđu kuće i stanove, pokupe kirije, pokažu novi automobili i garderoba, da se pohvale ”gutama” para, brbljaju i ponajčešće lažu (!) o svojim poslovnim uspjesima dok su birvaktile bili (većinom) građanski marginalci. Gledam jednom kako jedan od takvih sjedi u bašti ”Orhideje”, a pred njim, brat- bratu, više od kilo janjetine, bokalić dopola ispijane rakije i pivo. A dobro znam da u taj restoran, prije rata, taj gologuzan nosom nije promolio. Shvatam da svako ima pravo da radi šta hoće sa svojim parama, ali unesi u taj svoj dernek malo mjere. To je još jedan primjerak onih koji ovdje jedu rižu, jeftine makarone i posni grah, lovu od socijale ili neke starosne penzije slepa, pa je noću, poput Kir Janje, prebrojava, e da bi tih mjesec dana u Banjoj Luci liječio svoje komplekse i nekadašnju porodičnu neimaštinu. Sve u svemu, niti jednog trenutka ne pomišljam na sve čestite ljude koji su ovdje ”u bijelom svijetu” pokazali i dokazali koliko vrijede njihov trud i znanje. Nažalost, ti i takvi ljudi su tihi, ”zabavili se sobom, familijom i poslom” pa ostaju nekako na margini svih zbivanja. Jednom rječju- gledaju svoja posla.

Kada ti potonu sve lađe BANJA LUKA- GRAD KOJI TO NIJE

Jednom, kada me je neko pitao odakle sam, odgovorio sam: ” Rodio sam se u Tuzli, umro u Banjoj Luci a živim u Švedskoj! ” U protekle nepune dvije decenije, koliko živim u ovoj zemlji, nije bilo godine da bar jednom nisam posjetio BiH. Veselio sam se svakom susretu sa gradom na Vrbasu. Vremenom, a valjda i starenjem, a samim time i sazrijevanjem, odlasci u Banju Luku su bili svedeni tek na susret sa par prijatelja i obilazak očevog groba. Većina meni dragih ljudi sada ”ore nebeske njive”. Knjiga se svela na dva slova. Gdje god krenuo, zgrade su poznate ali mnogobrojna lica ne. Jedino jeVrbas , maltene, isti. Njega, izgleda, došljaci nisu mogli promijeniti. I tako, iz godine u godinu, svaka posjeta mom gradu značila je, nažalost, jedan grob-mezar više. Dobri, čestiti i pošteni ljudi otišli su pod zemlju a ja ostah sâm. Čak je i nostalgija, ta vješta obmana u teškim trenucima, nestala. Do sada me je ”na sitno” ubijala, a prilikom zadnje posjete Krajiškoj ljepotici i dokrajčila. Jednom riječju, sve moje lađe su potonule! I zaista, u Sarajevu ili Zagrebu se osjećam manje strancem nego li u Banjoj Luci. Jer tamo barem čovjek zna na čemu je, ništa ga ne može iznenaditi ili, ne daj bože, povrijediti.

Dosadi i povremeno pregledavanje starih crno- bijelih fotografija, tih posljednjih dokumenata jednog vremena. To postaje ne jedan gotovo ritualan čin, već više podsjeća kao dodavanje soli na ranu. Čujem mnoge Banjalucane koji mi pričaju kako jednog dana namjeravaju da se vrate u svoj grad. Eto, dodaje većina njih, da bar umru u svom gradu! Pitam se: Zar je bitno gdje će ti biti grob ili mezar? Gdje god to bilo, svugdje je to božija zemlja!

Sticajem okolnosti pokušavam da ovaj tekst dokrajčim bas danas, 1. novembra, blagdana Svih svetih. To je dan koji prethodi

Dušnom danu, a u kojem se simboličnim paljenjem svijeća, sjećamo svih nama dragih ljudi koji više nisu s nama. Doduše, jesam zapalio svijeću u svom domu, ali neka i ovaj tekst bude jedno sjećanje na sve one s kojima viće neću moći razgovarati, dopisivati se, smijati se, tugovati…

JOCINA KUHINJA

Kuća Jovana Joce Bojovića smještena je u aleji nadomak Osnovne škole ”Braća Pavlić”, prekoputa stare autobusne stanice.

Prostrana je, sa više soba, no, sav život se odvijao u starinskoj kuhinji koja je gledala na kaldrmisano dvorište i dvije- tri jabuke. Svaki moj dolazak u Banju Luku značio je, kao po nekom nepisanom pravilu, svakodnevni odlazak, između 10 i 12 sati, kod Joce na ”partiju ljudovanja”, kako je Joco imao običaj nazivati naše susrete. Bila je ta kuhinja poput nekog svetišta koju smo, poput nekih iskonskih vjernika, redovito posjećivali.

Na moj iznenadni dolazak dočekivao me je Jocin iskreni smiješak i Milenin Sekin (Jocina sestra,op.a) majčinski topao zagrljaj. Svaki bi put krenulo sa ”čašicom razgovora” i Sekinim neizbježnim slatkom od ruža. Bilo je tamo ”prometno”. Svraćali bi kod Joce banjalučki slikari, književnici, novinari, ljekari, obični ljudi, radnici, čistaci ulica… Čitava lepeza zanimljivih ljudi od kojih se moglo mnogo toga lijepog i pametnog čuti. Bila je, barem za mene, ta kuhinja posljednja oaza dobrote u gradu na Vrbasu. Nažalost, nedugo nakon Sekine smrti, u susret joj je krenuo i brat Joco. Još mi, s vremena vrijeme, u ušima odzvanja njegovo gromko Zdravere i njegov upečatljiv lik u krombi trofrtaljcu.

SAN O ČAMCU

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Napisao: Idriz SALTAGIĆ Zurio je u plafon po kojem su igrale sjene grana ogromnog stabla koje je bilo pored prozora. Čuo je korake u hodniku, zaškripao je pod, a onda se začulo tutnjanje voza koji je projurio pored naselja u kojem su stanovali godinama. Noć je bila sparna, i iza ponoći se osjetio, svuda po sobi, minuli, topli, ljetnji dan. Čuo je i vrisak, pa galamu, neko se svađao ili je bježao, vrata su se zalupila i sve je odjednom utihnulo. Osjetio je pritisak u vratu, dugo je zurio u sjene u nekom čudnom titraju. Lagano se okrenuo prema zidu, zaspao i potonuo u neki taman i širok bezdan.

Rijeka je bila srebrenasta, ležali su na obali i bacali kamenčiće. Osjećao je neku punoću po cijelom tijelu, naglo se pridigao, skočio u virovitu vodu i zaplivao prema sedrama. I njegova dva drugara, Doktor i Pjesnik, skočili su za njim, doplivali su do najveće sedre, zastali na njoj i počeli žestoko da se pljuskaju.

Dobacivanje i vrištanje nestajalo je niz vodu koja je vitlala, niz bukove. Pred sedrom se odjednom zaustavio čamac, njihov drugar Liber zamahnuo je dajakom po vodi koja ih je žestoko pljusnula: - Hajde, lafovi, umoran sam od ovog dajakanja, mogao bi i neko od vas da nas provoza.

- Otkud ti?! Mislili smo da si na poslu? Baš si nas iznenadio?

- Od juče sam na odmoru, a vidim i vi na ferijama, raspust je, neka se malo te vaše tintare odmore od učenja… Nego, kako je bilo, jeste li dali ispite ili je nešto ostalo i za jesen? ŠEHER 54 BANJA LUKA

- Ostalo je i za jesen – dobaci mu nehajno i pogleda u Doktora i Pjesnika.

- Nekome jeste, a nekome i nije – važno će Doktor i zgrabi dajak.

Vrelina je parložila na sve strane. Pjesnik je legao u vrh čamca, a on sa Liberom sjeo na klupu, na sredinu. Doktor je dajakao hitro, čuli su kako vrh dajaka udara po dnu.

- Pazi da ne zakačiš koju ribu, polako, čovječe, nikuda nam se ne žuri? – dobaci Pjesnik.

Pored njih, umalo da ih zakači, prođe drugi čamac, pa Doktor zamahnu jače, kao da počinje trka, sustiže ga i naglo okrenu nizvodno.

- Da se i ja odmorim. Nikuda nam se ne žuri. Pjesniče, kad ti bude po ćejfu, na tebe je red da malo dajakaš… Neka, dok se spustimo do Studenca, pa ćemo opet gore… Je li tako, Gazda?

Liber ga pogleda, uze dajak, strelovito zaroni kroz vodu: - Najprije čas o tome kako se dajaka? Nemate vi ni snage, ni iskustva. Pokazaću vam kako se to vozi nizvodno, a kako uzvodno?

- Nizvodno ni ne treba, samo sjedi i veslo u ruku. Je li, tako, majstore? – zaskoči Doktor.

- Nije tako, ali neka ti bude – odvrati Liber I snažno zadajaka.

Negdje, sa obale, začu se pjesma. Ženski, umilni glas zabruja i oko njih, iznad čamca i iznad bukova uz koje su uzlazili. Neko im je mahao sa obale, vidjeli su kako gori vatra, neko ih je dozivao: - Hajde, jarani, ovamo, ima i pića i meze. Roštilj samo što nije… - glas im je bio poznat.

- Zembo, je li to on? I Klempo je s njim, vidim ga, a i onaj visoki mi je poznat? – Pjesnik se podiže i mahnu sa obje ruke.

- Jašta, povazdan su oni tamo. Od ranog jutra. Gdje bi oni, nego na Abaciju. I plažu su tamo neku napravili i sve okolo očistili.

Milina. Hajde, tamo ćemo na povratku – zamahivao je dajakom sve jače i sve snažnije.

Približavali su se obali, Studencu, kad se odjednom, dok su sjekli bukove, čamac zaljulja i prevrnu. Voda ga ponese, a oni

Priča zaplivaše za njim. Liber je držao dajak u ruci, a oni se uhvatiše za čamac, pokušavajući da ga usmjere na plićak, bliže obali. Bukovi su nosili čamac, a oni gubili snagu, grčevito pokušavajući da ga uhvate. Plivali su za njim, voda ih je nosila. Odjednom ga više nije bilo, nestajao je niz bukove, sve dalje i dalje, a oni su plivali i plivali niz vodu punu virova!

Na prozoru su iskrile sunčeve zrake. Osjetio je znoj, mokrinu, po cijelom tijelu. Ustao je i laganim koracima, da ne bi probudio ženu i kćerku, otišao u kupatilo. Kad je izišao, razmrdavajući tijelo, zamirisa mu kahva i uđe u kuhinju u kojoj je, za malim stolom, sjedila žena: - Čula sam te?! Opet si nešto u snu pričao?! Svaku noć nešto sanjaš? Kakvi su te to snovi obuzeli? – upita, sipajući kahvu.

- Lijepi snovi, oni mladićki, vrbaski… Ona moja raja i svi mi u čamcu… A čamac nam se prevrnuo, otišao niz bukove… I mi za njim, dok smo pokušavali da ga izguramo na plićak… Eh, da mi je samo na Temzi vidjeti onakav naš čamac. Barem sličan … - govorio je zaneseno, kao dijete.

- Pa, eto kad odemo ovog ljeta, vidjet ćeš ga i provozaćeš se.

Ima još onakvih čamaca, rekoše da ih je i sada puno na Vrbasu, znaš da su nam o tome pričali?

- Nema više onakvih čamaca, a niti one moje raje. Drugi su sada tamo čamci i drugi ljudi…

Prišla mu je, sjela pored njega i uhvatila za ruku: - Vidjećeš da ima još onakvih čamaca. I ljudi…

- Neka, neka meni ovih mojih snova - govorio je i dalje kao zaneseni dječak.

Na vratima je klapnulo, poštar je ubacio pisma. Žena je ustala, odvrnula Radio u kojem je stajala ista kaseta. Sobom se prosulo – “Bosno moja, divna mila”.

Odlučio je da sam, bez ikoga, taj dana luta po metropoli, da se vozi autobusom i podzemnom željeznicom, da ide tamo i ovamo, da luta i luta, da šeta mostovima, parkovima, pored rijeke. Izišao je bez riječi, ona ga ništa nije ni upitala, samo ga je pogledala i na izlazu mahnula rukom. Već se navikla da on tako, odjednom, izađe, ode sam u neke svoje šetnje i lutanja. Bilo je toplo, sunčan, lijep dan, mamio je u šetnju, izlaske.

Na stanici, sasvim blizu naselju gdje su stanovali, ušao je u dvospratni autobus, popeo se gore i sjeo na prvo sjedište. Nije bilo mnogo putnika. Mladić i djevojka, savim pozadi, I njihov smijeh.

Volio je on da ode, tako, nasumice, da izađe, da se zaustavi na nekoj od stanica, pa ako mu se ne bi svidjelo, ako tu ne bi našao nešto za sebe i svoju dušu, neke svoje krajolike i slike, sjeo bi u drugi autobus i otišao na neka druga mjesta. Volio je da šeta parkovima, pored cvijeća i rastinja, da ode na mostove, da sjedi dugo na klupi, da gleda prolaznike. Ponekad bi na klupi i usnio, omamljen mirisom cvijeća i blagim daškom vjetra. Išao je u te šetnje kao čovjek koji nešto traži i nikako ne nalazi.

I ovaj put sjeo je u autobus koji je vozio pored rijeke. Tamo bi najradije odlazio, dugo bi šetao obalom, lagano prelazio s kraja na kraj mosta i naslonjen na kamenu ogradu gledao niz rijeku. Ostajao bi dugo zagledan u mutnu, ustajalu vodu niz koji su plovili brodovi i čamci. Čuo bi brundanje motora, vidio brodove koji su vozili turiste i čamce u kojima su bile grupe mladića koji su veslali, trenirali, za neke buduće trke i takmičenja. Ostajao bi tako dugo naslonjen na ogradu, zamišljen i odsutan, čekajući da se pojavi onaj njegov čamac, onaj njegov bijeli, vitki čamac sa dugim, blistavim dajakom; čamac u kojem su se, nekada davno, on i ona njegova raja, spuštali niz virovitu, bistru rijeku. Čim bi se navukle prve sjene noći, vraćao bi se kući. Nije

volio noć, tu tamnu koprenu koja je sve brzo prekrivala i koja ga je, kad bi zaspao, vraćala u neke sve teže snove, u godine koje su kopnile, nestajale. I ovaj put bi ga žena upitala: - Jesi li dobro? Kako je bilo, šta si sve vidio?

- Dobro sam, ništa nisam vidio – odgovorio bi.

- Nešto mi ne izgledaš dobro?! Da nisi bolestan? – nastavlja bi brižno, pristavljajući kahvu.

- Dobro sam, nisam bolestan…

- Ne izgledaš ti meni dobro?! To je od nespavanja. Ne naspavaš se, pa onda tako umoran odeš u hodanje, po cijeli dan. Nećeš ti više nikuda bez mene...

- A kud bih ja bez tebe? – pokušavao je da se nasmije.

- Ne znam, ali vidim ja da ti voliš ići bez mene… I ja bih hodala, ali kud ću sama, kad te nema povazdan.

- Sutra ćemo zajedno. I neću više nikuda sam, bez tebe – pokušavao je i dalje da se nasmije, da je razgali - To ti samo tako kažeš…Ali, eto, vidjećemo? – zazveckala bi pred njim fildžanima.

U sobu je nasmijana ušla kćerka, poljubila ga, pa prišla majci pokazujući da i njoj naspe jedan fildžan. Odavno je nije vidio tako veselu ili je takvu, utonuo u svoje snove i hodanja po cijeli dan, nije ni primjećivao. Kako je već narasla, pomisli, nekako je brzo porasla? Kad su ovdje došli bila je dijete. Juče je pitao kako je u školi, na koledžu, da je upita opet: - Kako je na koledžu? Ima li kakvih problema? Dizajn, imaćeš lijepo zanimanje.

- Hoću, imaćemo najesen izložbu radova. Nego, u subotu idemo svi da gledamo mjuzikl. Baš se radujem. “Bily Elliot”, tako se zove, nedavno je na televiziji bio i taj film. O dječaku koji je htio da bude balerina… - gledala je u njih zaptana, nasmijana.

I on se nasmijao, pogledao u ženu: - A ti i ja bismo mogli u kino. Prikazuje se neki dobar film, a karta za penzionere je samo dvije i po funte. Dobiješ besplatno kafu ili čaj i biskvite. A na ovaj mjuzikl, to ćemo drugi put.

- Kakvo kino, ne bih ja mogla da sjedim dva sata. Evo nam filmova svaki dan na Televiziji.

Svi su se nasmijali, a on je obećao da će onda, kad već neće u kino, otići da vide ovaj mjuzikl o dječaku- baletanu ili neki drugi, na matineju kada su karte jeftinije.

Zaspao je to veče čim je legao. Pred zoru, u svitanje, probudi ga brundanje auta i kloparanje voza. Osjetio je umor, kao da je nešto nestajalo iz njega cijelu tu noć. Te noći ništa nije sanjao, nije sanjao onaj svoj čamac, svoje drugare, nije bilo onog sna koji ga je budio svih ovih godina, sna koji je blijedio i nestajao. Za stolom, u kuhinji, dok su ispijali kahvu, reče to ženi: - Zamisli, ništa nisam sanjao! Baš ništa, spavao sam mirno, kao beba.

- Znam… Nisam te čula. Hvala bogu, spavao si mirno...

Dok su šetali kroz park u kojem se zlatilo raznobojno cvijeće, žena ga je čvrsto držala za ruku. Osjetio je u sebi neki čudan nemir, neki skriveni strah čovjeka koji od nečega boluje, oko kojeg je sve prazno i pusto, baš kao i u njegovoj duši koja je žuđeno, godinama, prizivala snove koji su polako, odjednom, nestajali.

Dugo jer bio bolestan, cijelu jesen i zimu, sve do proljeća. Prvi proljetni dani ga razvedriše, ali još uvijek nije ništa sanjao. Nestajao je onaj njegov san o čamcu, o rijeci koja ga je nosila niz bukove negdje daleko, o raji koja je grčevito nastojala da ga privede obali.

Odlazio je tih proljetnih dana na obalu Temze i gledao čamce.

Tražio je onaj svoj vitki, bijeli čamac kojim mu više nije viđao ni u snovima. Š E H E R 55

BANJA LUKA

Poezija

MOJIM PRECIMA Napisala: Enisa Popović Čengić

Šta sve teče u mojoj krvi Zašto sam nekada hladna kao islandski fjord A nekad topla kao afrički pijesak Nekad sam umotana u dubini mora Često sanjam huk valova iznad sebe I leptira žutog na talasu pjenušavom Tunižanin neki, dade mi ime Šta znači moje ime...

Moje ime kroz mene jezdi, do usana Do glasa, kojeg ne čujem od pjesme sirena Ogledam se u bakrenoj tablji On, ja i ljubav uz muziku harfe iza zavjese Odjednom, gola se vraćam u veliku srebrnu kap Postajem pjena na talasu, na pučinu odbačena Koja u trenu svog leta, ostavi otisak u stijeni Obučena u haljinu crnu, sa biserom, na vratu, crnom Inatim se i čekam najavljenu smrt Zemlja je obnoć vrištala za mnom Vapaj iz njenih njedara peo se do neba Oči su, ko grotlo vulkansko, molile Spasi se, ne smiješ da patiš kao ja Ne smiješ uzdizati svoju bol Ne daj vragu, da kesi ti se u lice, ureži znak Hiljadu i jedna noć...otvorena knjiga Priče ostaše po ćoškovima sobe U naborima zavjesa...Postoji li raj...

Ko će biti prevaren...ko još ne vjeruje ženi Snaga mi u maštanjima, na špicu obeliska San mi u Nilu, pored faraona Otac i dalje uljepšava svijet U vazni, njegova bijela borica, sa Cicelja Tamo joj suštastvo preživjelo sve lavine snježne Pjesmu planina surovih, nosi u zrnu, u sjemenu Od prapradjeda ispjevanu, sa orlovima u vrhovima Nastalu negdje ispod Dinarida Neko me zove preko Rijeke...koje Rijeke Eho glasa me drži da ne potonem u dubinu Neizlaza Stišćem pesnice oko sjene, koja me rijekom vodi

56

Onda, Drinom, što odupire se valu Egejskom Snagom podignuta, plahovita, zelenooka, Afrodita Nokte u pesnice zarila i žuri, žuri ušću obećanom U glavi joj odjeci sa trgova, mučenika punih Pune tropskog zraka, teških njedara U nadojenom smokvinom lišću Larve se pretvaraju u čudne insekte, boje vodu Gmižu mi po vratu, vrisak me budi Kap masline, na usnama, krijepi me Možda se zato plašim bubica, i onih, koje osušene Ostaše u arhivi, u podrumima učiteljske škole Voljela sam njihove boje, a nisam voljela svoje strahove Čiji su to strahovi u meni i sa mnom Ko ih preseli kroz kotlinu grčku, do mene ovamo Koliko dugo ću čuvati tuđe strahove U mojoj kući predaka, kraj ugašenog ognjišta Zbilja...sjećam se ognjišta i klade u njemu Miriše smreka...toplo mi...slast varenike u ustima Sa Kavkaza...

Sjećam se sjetne tužaljke pustinjske, uz riku kamila Pa, Zorbinog mističnog plesa, na obali Egeja I onog ojkanja na sleđenoj ledini Islanda Dok, hrabra, jašem konja uz vjetar i lovim lososa Razgovori, šapati... struje mojim venama Nose toplinu dalekih starina i duhova Mora bi, da se spoje u meni, u ušću mog srca Koje hoće da živi sve svoje živote, koji trajaše nekad I koji će trajati, dok trunčica moga bitka lebdi sa njima U meni, sa mnom i jako, jako ga volim Možda nekada imadoh i stado kamila i islandske konje Možda znadoh govoriti, jezik grčki i perzijski, beduinski I islandski... ruski... ilirski...i bogumilski... i švedski

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

U sarajevskom tramvaju velika gužva. Na krivini oko vijećnice djevojka izgubi ravnotežu i nasloni se na policajca.

- Oprostite, inercija.

- E, drago mi je, Fadil!

Došao debeli dječak kod policajca: -Čiko, sad ću da vas pojedem!

-Mali nemoj da jedeš govna!

Dolazi pandur u stanicu u 2.00 ujutru potpuno go, ko od majke rođen. Kad ga je video šef poludi i kaže: - Jesi ti normalan,šta ćeš u ovo doba u stanici i još go!?

- Ma nisam ja kriv šefe, sinoć sam bio na nekoj žurci. Bilo nas je desetak muškaraca i desetak ženskih. Taman se malo popilo, kad domaćica kaže "Svi muški da se odmah skinu!"

Skinemo se mi, pa će ona "Sve ženske da se skinu". Skinu se i one. Zatim ona ugasi svetlo i dreknu: "Ajmo sad muškarci na posao!" I šta ću, ja došao.

Kaže žena suprugu: - Biraj ja ili nogomet.

A na to će njoj suprug: - Razmisliću za 90 minuta

Presretne čovjek gospodina u odijelu, izvadi pištolj i zaprijeti: - Daj mi SVOJE pare!

- Ali, ... Ja sam ... Političar.

- Dobro onda, daj mi MOJE pare!

Pošlo Mujino društvo u lov.

Rezervirali su dvokrevetne sobe, ali nitko nije htio dijeliti sobu sa Suljom, koji je užasno hrkao.

Odlučili su da nije pošteno da jedan isti svo vrijeme bude s njim pa će se smjenjivati.

Poslije prve noći uz Suljiu, jedan od njih je ustao sav razbarušen i s ogromnim podočnjacima.

Ostali su zabrinuto pitali: Čovječe, što se dogodiilo?

- Suljo je toliko hrkao da sam cijelu noć prosjedio u krevetu i gledao.

Sljedeće noći je drugi bio na redu. Ujutru isto – izgledao je strašno blijed, podbuhao, jedva se držao na nogama.

Pitali su: Kako je bilo? Izgledaš grozno!

- Bilo je nepodnošljivo. Suljo struže kao pilana. Cijele noći sam ga samo gledao.

Slično su prošli i ostali.

Onda je na red došao Mujo.

Ujutru se pojavio odmoran i čio, uređen i odlično raspoložen.

- Dobro jutro, družino!

Nisu mogli vjerovati svojim očima. Pitali su: Kako sad to?

- Dakle, spremali smo se za spavanje. Prišao sam Sulji, zagrlio ga, pipnuo mu stražnjicu uz nježan osmijeh i poljubio za laku noć. Poslije je cijele noći Suljo sjedio i gledao mene.

Razgovaraju Amerikanac, Englez i Bosanac o zaradjivanju: Ja zaradim 2000 dolara. Potrošim 1500 dolara... A gdje mi ode onih 500 dolara pojma nemam... - kaže Amerikanac. -Ja zaradim 1000 funti. Potrošim 500 funti... A gdje mi ode onih 500 funti pojma nemam... -kaže Englez. -Ma ja ti zaradim nekih 85 maraka , potrošim 350 maraka, a odakle mi marke i odakle mi onih 265 maraka pojma nemam... - kaže Bosanac

Vratio se Mujo iz Australije i pita ga Haso - Jel Mujo jesi vido kengura?

- Jesam - Pa kako izgleda bolan?

- Ptica ko ptica......

Udje đed crnogorac u kafić i pita: -Alo junačine, ima li ko jači od mene.

Ustaju dva momka i kažu: -Miii đedo.

Ajde izađite napolje da mi pogurate traktor.

Sjede lav i bik za šankom i piju, nakon nekog vremena zazvoni lavu telefon, on pogleda kad ono njegova žena: - "Ajde kući iz te kafane čekam te!", na šta će on: -" Evo draga stižem оdmah" I tako krenu lav da plati račun i da popije ono što mu je ostalo u čaši kad će bik: -"e moj druže da mene žena tako zove da idem kući ja ne bi otišao.. Ja bi ostao sa društvom a ne se pokupio kući!"

Odgovara njemu lav: -" e moj prijatelju razumijem ja tebe sve, ali kod mene je žena lavica, a kod tebe krava!"

57

Povodom 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine u ime Saveza Banjalučana u Švedskoj i redakcije našeg magazina upućujemo iskrene čestitke svim našim sugrađanima kao i svim Bosancima i Hercegovcima.

Upplev den bosniska matkulturen med Plivit Trade och Edin Dzemat Edin Dzemat är en av Sveriges bästa kockar som fått ett antal utmärkelser bl.a. Rising Star av White Guide och Årets Werner.

Plivit Trade har ett samarbete med Edin som tagit fram ett antal recept som har sitt ursprung i traditionell matlagning på Balkan.

Plivit Trade är Sveriges ledande grossistföretag för livsmedelsprodukter från Sydeuropa.

Våra varor säljs idag i ordinär dagligvaruhandel över hela landet.

Vi finns representerade i många utav t.ex. ICA, Coop, Netto, Willy:s, Hemköp och Citygross butikerna.

Fråga på din lokala butik.

Smaklig spis!

www.plivit-trade.com facebook.com/plivittrade