Šeher Banja Luka 46

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 46 - NOVEMBAR-DECEMBAR - 2016. - MOTALA - GODINA VIII

Uvodnik Riječ urednika

BUDIMO IPAK OPTIMISTI Poštovani čitaoci, Vrijeme je za radost, za najljepše želje, za susrete u miru i prijateljstvu, a – nažalost - mnogo se i ružnoga dešava zadnjih dana na ovom dunjaluku.

Terorizam, stradanje nedužnih ljudi, grozna ubistva, atentati, prirodne katastrofe, velike saobraćajne nesreće, rat supersila - podugačak je spisak. Ipak, uživajte u novogodišnjem ozračju, vjerujmo da će biti i mirnih i ugodnih dana u narednoj godini, iako je teško povjerovati da će ipak razum prevladati u svjesti većine stanovnika planete zemlje. Uprkos tom pesimizmu, budimo optimisti - Redakcija magazina Šeher i Savez Banjalučana u Švedskoj žele Žam uspješnu i sretnu 2017. godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike.

Neka nam ova 2017.godina donese malo više mira i blagostanja, a našoj domovini skori ulazak u EU. Mirsad Filipović Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije, i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

U protekloj godini svojim prilozima, reportažama, fotografijama, ilustracijama i umjetničkim djelima naš list su obogatili: Mišo Marić – Exeter (Engleska) Jovan Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Enisa Čengić Popović – Geteborg (Švedska) Esad Pipić – Geteborg (Švedska) Fikret Tufek – Malmo (Švedska) Enes Mundžić – Halsberg (Švedska) Muhamed Kulenović– Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Azra Avdagić – Motala (Švedska) Ranko Risojević – Banja Luka (BiH) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Sakib Salama – Yeronga (Australija) Goran Mulahusić – Motala (Švedska) Edhem Trako – Kristijansand (Norveška) Senad Kulenović – San Francisko (USA) Jasenko Selimović – Stockholm (Švedska) Kemal Coco – Bihać (BiH) Slobodan Rašić Bobara – Banja Luka (BiH) Edin Ćejvan - (USA) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Srđan Šušnica – Banja Luka (BiH) Mustafa Bajagilović - Malmö (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska)

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Melisa Filipović – Motala (Švedska) Samir Hotilovac - Banja Luka (BiH) Edhem Čizmić – Banja Luka (BiH) Asim Hadžiselimović - Geteborg (Švedska) Dragana Pranjić – Floda (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Nedžad Talović – Norrköping (Švedska) Marita Jönsön– Halmsrtad (Švedska) Denis Dželić - (Danska) Faruk Tićić - London (Engleska) Zlatko Lukić – Split (Hrvatska) Slobodan Pešević – Banja Luka (BiH ) Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Ontario (Kanada) Migdat Hodžić – San Francisko (USA) Boris Pržulj – Omišalj (Hrvatska) Šimo Ešić - Tuzla (BiH) Sadik Beglerović– Växjö (Švedska) Adis Zdenac – Banja Luka (BiH) Džabir Maglajlić - Njemačka Reuf Jakupović - Malmö (Švedska) Ahmet Kozaragić– Nörtälje (Švedska) Sead Cerić – Donji Vakuf (BiH) Sabahudin Bahtijaragić - Örebro (Švedska) Josip Križanić – Seattle (USA) Šemso Avdić - Norrköping (Švedska) Anders Malm – Motala (Švedska) Izeta Štaljo Rakić – Mosman (Australija) Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija) Sabaheta Hadžikadić– Vankuver (Kanada)

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Enisa Osmančević – Ćurić - Banja Luka (BiH) Rešad Salihović - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH) Slobodan Bojić - Banja Luka (BiH) Ljubica Perkman – Rodgau (Njemačka) Velid Bajramović – Sarajevo (BiH) Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Mersad Rajić – Toronto (Kanada) Ferid Lukačević - Landskrona (Švedska) Vasvija Dedić Bačevac– Malmö (BiH) Elvira Krupić Šamlija – Banja Luka (BiH) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Uglješa Kesić - Banja Luka (BiH) Pero Zubac – Novi Sad (Srbija) Emir Baralić- Sarajevo (BiH) Enes Kišević - Zagreb (Hrvatska) Keneth Karlsson - Motala (Švedska) Medina Džanbegović Mohamed – Kairo (Egipat) Muhamed Filipović – Sarajevo (BiH) Antun Džaja Bosanac – Rijeka (Hrvatska) Abaz Arslanagić – Poreč (Hrvatska) Muharem Omerović– Zenica (BiH) Omer Berber – Bolzano (Italija) Tarik Berber – London (Engleska) Nerica Abdulić Osmančević – Sarajevo (BiH) Boris Perkman – Rodgau (Njemačka) Vladimir Bojer– San Francisko (USA) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Zvonko Kovač – Zagreb (Hrvatska) Irfan Horozović – Sarajevo (BiH) Mirsad Filipović - Motala (Švedska)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Špiro Bocarić, Kulenović kula

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Brisel-srce Svijeta............................................................................................4 Mostovi saradnje i prijateljstva..........................................................................10 “Maternji jezik u fokusu”..............................................................................12 Mir i razumijevanje........................................................................................14 Platne patnje..................................................................................................16 Plovi patka preko Save.................................................................................18 Stihovi kao slapovi........................................................................................20 Riječi na vrelu................................................................................................22 Sjećanje: Od Hastahane do Opšte bolnice.................................................24 Kad san postane stvarnost......................................................................26 Priča koja traje...........................................................................................27 Jedno jeliko zajedničko hvala!....................................................................28 Dijabetes...........................................................................................................30 Said i Naci, i plac u Priječanima.............................................................32 Kalvarija bosanskog rudara........................................................................34 Bog je otišao za Plymouth........................................................................36 Stihovi i vezovi.............................................................................................38 Bosna na otoku.........................................................................................40 Na gostovanje i biciklima.............................................................................42 Putopis: Dolazak u gradić Kasese...............................................................44 Astrid Lindgren i Dan žena...........................................................................46 Nijanse života ili slike zavičajne..................................................................50 Stare nove godine.....................................................................................52 Poruka iz Zimzograda...............................................................................54 Knjige: Zapisi iz ukletog grada................................................................56 Vicevi..............................................................................................................57

str.4

str.26

Brisel-Srce Svijeta

Kad san postane stvarnost

st r. 14

Mir i razumijevanje

s t r: 5 4

Poruka iz Zimzograda

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Grand Place: Jedan od najljepših trgova u Evropi.

Fotografije Goran Mulahusić

Brisel – prijestolnica Europé

SRCE SVIJETA Piše: Fikret TUFEK

Onaj ko nije vidio Brisel (Brussels), nije ništa ni vidio! Prijestolnica je to ne samo Europé, već cijeloga svijeta. Ne samo što je to grad i formalno, već što je on to i suštinski.

U zvaničnom Vodiču ”Viva Brussels” – Map Inside piše da obavezno posjetite i razgledate: ” The Grand Place, Tin Tins ŠEHER 4 BANJA LUKA

Wall, Manneken Pis, La Bourse, The Saint Nicholas Churc, Rue des Bouchers, Saint Michel Cathedral, The Royal Park, The Royal Palace, The Royal Square…”

Mnogo je toga što ovdje posjetilac može vidjeti i doživjeti.

Imam sreću da kao novinar, sa 12 bosanskohercegovačkih građana, većinom iz Saveza Banjalučana u Švedskoj, posjetim Brisel od 4. do 6. decembra 2016., kada je ova europska prijestonica vjerojatno i najljepša, odiše božićnonovogodišnjim sjajem!

U drugoj grupi bh. građana iz Švedske su mlađe osoba koje se bave integracijom a žive uglavnom u Boråsu, Göteborgu i Malmöu. Svima nam je domaćin EU-parlamentarac Jasenko Selimović, čovjek koji dušom izgara da pomogne i BiH na njenom putu ka Europskoj uniji.

Bh. građani gdje god se nađu začas postanu jedno, poz-

nanstva idu munjevito, mnogi su ”zemljaci” po mjestu rođenja, svima je zajednička briga o tome kakva će biti budućnost Bosne i Hercegovine.

U EU trenutno je 28 zemalja (s Velikom Britanijom koja još formalno nije izišla). Te zemlje u EU-Parlamentu predstavlja 28 šefova država, isto toliko komesara i čak 751 delegata: Njemačka 96, Francuska 74, Velika Britanija 73, Italija 73, Španija 54, Poljska 51, Rumunija 32, Holandija 26, Belgija 21, Češka 21, Grčka 21, Mađarska 21, Portugalija 21, Švedska 20, Austrija 18, Bugarska 17, Danska 13, Finska 13, Slovenija 13, Hrvatska 11… Uz to je i pet zemalja kandidata za ulazak u EU. U administraciji EU radi više od 5.000 službenika: u Briselu u 14 zgrada, u Strasburu u 4 i u Luksemburgu u 6 – ukupno 24 zgrade! Ispred glavne zgrade EU-Parlamenta u Briselu piše: Dobrodošli u Europu, te natpisi zasad na 24 zvanična jezika članica EU. Posjetili smo dvije najveće zgrade u Briselu gdje radi i najveći broj administracije. To je pravi mali grad s izvanrednom i zadivljujućom arhitekturom, tu se odvija normalan život u restoranima, brojnim agencijama i prodavnicama.

Ispred zgrade EU Parlamenta.

Fatima Mahmutović: Brisel viđen iz fijakera Krenuli smo u fijakeru i očekivali da ćemo vidjeti ono što smo već vidjeli. Ali bilo je sasvim drugačije. Naš kočijaš, odnosno vodič, mlada djevojka, upoznala nas je s detaljima koji su vrijedni pomena. Opštinska zgrada na Velikom trgu se sastoji od tri zgrade i toranj je tri puta pomjeran. Prvo se nalazio na desnoj strani zgrade, zatim na lijevoj, sad je tek malo od sredine prema desnoj strani.

Svi detalji na zgradama su pozlaćeni. Prilikom bombardovanja pala je bomba na kuću u kojoj su poslije pronašli dječaka koji je piškio na bombu da ne bi eksplodirala. Zbog toga je i on jedan od junaka Brisela, kojem su u znak zahvale napravili spomenik ”Manneken Pis”. Mnogi ne znaju da je originalni spomenik smješten u Muzeju na Velikom trgu, a onaj koji turisti obilaze je samo kopija. Postoji oko 800 različitih kostima u koju oblače Pis-a. Trenutno je u odjeći St. Nicolasa. Kip mladića koji leži na zidu jedne od zgrada na Velikom trgu je ustvari spomenik francuskom mladiću, koji je izdao svoju zemlju i branio Brisel u toku jednog od ratova. Na trgu je poginuo i tu mu i postavljen spomenik. Svi prolaznici pokušavaju da ga dodirnu i pomaze, tako dolazi sreća. Ako mu dodirnete noge, imaćete sreću s parama, ako pređete rukom preko tijela, imaćete puno sreće u životu. Vidjeli smo i najmanju kuću u Briselu: širina joj je samo dva prozora, koji su postavljeni jedan do drugoga. Ona je jako dugačka ali je uska, zato što se plaćao porez prema broju prozora. Od prijašnjeg zatvora, koji je podzemnim putem povezan sa velikom sudnicom, napravljen je hotel sa pet zvjezdica. U tom hotelu odsjedaju čuveni, kao što su Obama, velike muzičke i filmske zvijezde. Tu ih je lako čuvati jer je najlakše postaviti čuvare. Putujući kočijom prošli smo Mesarskom ulicom, gdje su prije bili samo mesari, sad su uglavnom restorani. Usput smo vidjeli i najstariju crkvu u Briselu, pored koje je tekla rijeka. Pošto je rijeka plavila crkvu, odlučili su da rijeku ostave pod zemljom i napravili su kuće oko crkve. Sad rijeka teče i dalje svojim tokom, ali ispod zemlje. Kod Velikog trga je ulica homoseksualaca, na fasadama zastave Gay parada.

Brisel odiše pravom ljepotom i raskošnošću…

Tu se mnogo toga odlučuje.

Jasenko Selimović: Naš dobri domaćin.

Esad, Nisvet i Fikret.

Nasmijana lica govore puno o našoj radnoj posjeti.

O posjeti Briselu govori nam Mirsad Filipović: - Ova studijska posjeta EU- Parlamentu grupe bh. građana, među kojima su bili i članovi Saveza Banjalučana u Švedskoj, ostat će u lijepoj uspomeni. Zahvaljujući, u prvom redu našim domaćinima, Jasenku Selimoviću i saradnicima, naučili smo puno o historijatu, značaju, načinu rada parlamenta, te ulozi švedskih parlamentaraca u važnim odlukama koje se donose.

Dotakli smo se i naše domovine, a Selimović je strpljivo odgovarao na mnoga pitanja. Ovom prilikom bih se njemu i saradnicima zahvalio na srdačnom prijemu, a posebno Anelu Aljičeviću, koji inače prakticira u parlamentu, koji nam je bio desna ruka i vodič kroz ogromni lavirint impresivnih građevina u sklopu EU-Parlamenta.

Pred EU-parlamentom Ispred zgrade EU-Parlamenta „Altiero Spinelli“ dočekuje nas zaduženo osoblje, svi dobijamo kartice na kojima piše „Visitor“ (propusnica/posjetilac) te knjižicu „Sigurnosne upute“, napisana na hrvatskom jeziku. Ništa se ovdje ne prepušta slučaju, organizacija je na vrhunskom nivou, svaki put kad ulazite u neku od zgrada obavezan je prolazak kroz sigurnosne kamere i skidanje odjeće i svega što je od metala, što se stavlja u posebne kutije koje prolaze nadzor. Svaki put kad napustite građevinu i ulazite u drugu, ili se ponovo vratite u istu, ponovo isti pregled. Naporno i uzima dosta vremena, ali to je i jedina „nelagodnost“ i danak ako želite vidjeti i osjetiti puls rada EUParlamenta.

U najvećoj građevini dočekuje nas parlamentarac iz Švedske 6 ŠEHER

BANJA LUKA

Jasenko Selimović, predstavnik Liberala, s vidnim osmijehom i srdačnom dobrodošlicom. Dvije grupe bh. građana iz Švedske, 24 osobe, u sali koja upravo prima do 30-tak osoba. Pokloni u finim vrećicama EU lično od Selimovića, koji šeretski kaže „čuli ste vjerojatno da se o meni pisalo u negativnom kontekstu, ali nadam se da ćete uskoro čuti i drugu stranu, te da će istina izaći na vidjelo!“.

Jasenko Selimović: BiH će u EU - Vidi koliko vas je iz BiH, a nitko tamo ne živi!? Došli ste upravo kad se ovdje premijerno prikazuje film „Sarajevo roses“, baš fina simbolika! Došli ste u Brisel koji je po veličini otprilike kao Stockholm. Vas interesuje najviše šta će biti s Bosnom i Hercegovinom? Najprije je stav bio da se u ovom mandatu EU neće proširivati, ali mi smo radili kao da će BiH biti primana sutra. Izlaskom Velike Britanije, što još nije formalno okončano, stvari su se značajno promijenile i stvaraju se uslovi za ubrzan prijem pet novih zemalja u članstvo EU. Razne su kontraverze bile prisutne u zadnje vrijeme, čak se postavljalo pitanje hoće li u EU ostati i sve već primljene zemlje. Politika često nije ono što se zamisli, tako su i engleski liberali ostali iznevjereni. U EU je veliki problem izlazak Velike Britanije iz EU, jer je to jedna od najvećih i najznačajnijih zemalja u EU. To je izazvalo zemljotres u EU, Škoti su plakali..! Sve je to ličilo ovdje na strahu i užas. Velika Britanija sada pokušava taktički da se iz svega ovoga izvuče. Nikom se ne izlazi iz EU a narod glasao za izlazak! U cijelom engleskom parlamentu od 300 delegata samo jedan hoće da napuste EU! Velika Britanija nikad

zvanično nije kazala da napušta EU. Ideja je „odugovlačenje“ u naredne tri i pol godine do narednih parlamentarnih izbora, kada bi se ponovo postavilo isto pitanje s nadom da će se ostati u EU. - Pitanje proširenja?

- To je jako aktuelno sada u EU. To misli i Angela Merkel, jedna od najvažnijih političara. Postoje zemlje koje žele u EU, zato se ovdje priča otvoreno o proširenju. Dok se ranije na tome radilo skoro „ilegalno“ sada je proširenje „glavna stvar“! BiH je bliža članstvu nego ikada ranije baš zahvaljujući promijenjenim uslovima. Aktuelni su i Crna Gora, Srbija, Kosovo, Albanija, Ukrajina... To je aktuelnije ako Velika Britanija iziđe. U tom slučaju Škotska najavljuje otcjepljenje od Velike Britanije. Europa je puna kontraverzi. Ništa nije čudno što Göteborg više voli Brisel nego Stockholm. Ukrajina je aktuelna, BiH i Balkan su važni. Problem su samo neki ljudi koji se boje ulaska u EU, jer tada mogu završiti kao Ivo Sanader. Formirano je zvanično tijelo za razgovore sa BiH, a RS neće da prijavi ko je njihov član, parlamentarac. Ali, to neće omesti proces, napravićemo grupu u Parlamentu „Prijatelji BiH“, od 30-tak članova, da spriječimo opstrukcije. Problemi su u samoj BiH. U narednih 35 godina trajaće proces, kazao je Selimović.

U nastavku je Selimović govorio i o neslaganjima u Samom Briselu između Valonaca (katolici) i Flamanaca (protestanti), o stanju u četvri Moleneck, o tome da je francuska policija pronašla kriminalce a ne belgijska zbog nedostatka komunikacije.

Brisel je često i simbol gluposti, pojašnjavao je Selimović, jer je Europa puna kontrasta, te da je vanjska politika uvijek obavijena tajnama. Sve to i zbog toga što EU-parlamentarci odgovaraju glasačima a ne partijama. U Briselu su naoružane patrole.

Domaćin je primio nekoliko poklona od naše grupe.

Nuna u društvu naših vodiča Anela i Hektora

Pernilla Jourde, EU-parlamentarac: Jedinstvo put uspjeha - Mir i stabilnost, neovisnost, snabdijevanje namirnicama, carinska unija i jedinstveno tržište, solidarnost i uzajamno pomaganje, sloboda kretanja, održivi razvoj, globalna akcija... osnove su EU-politike i djelovanja. EU radi kroz zasjedanje parlamenta, sastanke komisija i radne grupe. Zemlje koje čine EU veoma su različite, ali solidarnost je osnova, bez jedinstva nema uspjeha. Djeluje se strateški, sve se zakonski određuje i budžetira, ništa nije slučajno, stabilnost je jako važna...

Brisel grad ljepote Ako raj iliti dženet postoje onda su oni u Briselu. Ništa čudno jer je Belgija bila kolonijalna sila i ovdje je bogatstvo vijekovima umnožavano sa širih prostora. Naveče, u sitne sate, na Velikom trgu na desetine hiljada mladih, koji se zabavljaju, jedu brzu hranu, piju vruće vino ili neko jako piće. Na stotine štandova s ogromnim ponudama hrane i pića, ali i različitih proizvoda sa svih krajeva svijeta. Čak nailazimo i na štand s naših prostora s ćevapima, orahovačom, šljivovicom, lozom..! Izvoli narode. Waffel je specijalitet grada, s vrućom čokoladom. Mnogi iz grupe probaju. „Belgian Chocolate“ je čuvena, prodavnice čokolade na svakom ćošku. Kupuje se u različitim pakovanjima, od pola i kilogram, u predivnim pakovanjima. Naum mi pade ona naša: „Šta zna gedžo šta je čukurlada – papir jede čukurladu baca!“ Centar Brisela kao iz bajke. Između pet velikih zgrada zlatom optočenih: gradska vijećnica, muzej... na jednoj zgradi piše 1320.-1388., na drugoj 1698. što znači da su iz različitih perioda, ali sve uklopljeno u jednu cjelinu. Ko je bio tako

Vidjeli smo mnogo važnih organizacija u zgradi Parlamenta.

Na radnom mjestu.

Ovo je naš ulaz u Evropu.

pametan da u to vrijeme ostavi tako ogroman Veliki trg? Na sredini ogromna jelka okićene kao u „zemlji snova“, pored nje pojata sa Isusom i najbližom porodicom te životinjama iz tog doba. Pored pojate prava šuma jelki i borova. Sve odiše životom. Mir „razbija“ muzika na svakom koraku s diskretnim ozvučenjem. Ubaci paru za sreću. Svi su veseli i razdragani, posebno mladi, više zagrljenih nego usamljenih! Kraljevska Galerija „Galerie du Roi“ iliti „Galerie du Roi Konings“, duga više stotina metara, široka desetak, natkrivena u providnom staklu, zagrijana usred zime, s prodavnicama koje nude od „igle do lokomotive“! Sat Rolex 73.650 eura! Aferim. Ko ima nek izvoli..! Ko nema, neka barem gleda. Svijet izobilja, jer ovdje je sva europska lova. Hoćemo li se ikada ugledati na pametan narod i prestati sa balkanskim svađama..?

grada je za mene veoma drag.Naravno ne bi valjalo da smo svi iste naravi. Lijep boravak u hotelu i drago druženje s mojim prijateljem. Svaki trenutak proveden sa dragim osobama mi je zlata vrijedan. Obilazak Brisela me je oduševio i ponovno ističem da prijateljstvo vlada u Savezu Banjalučana. Susret sa Selimovićem, koji je velika ličnost, za mene ostaje fina uspomena. Predivno je oslikao stanje u Briselu. Šetnja, obilasci, usputne šale...

Kupovina zadnji dan, pa fotografisanja, stavljanje na javne mreže, sve je prolazilo uz lijepe komentare. Bilo mi je lijepo i nezaboravno, iako sam još osjećao bolove od nedavne saobraćajne nesreće…

Mesud Mulaomerović: Nusreta Garčević: - Putovanje koje će se dugo pamtiti. Grad je prekrasan. Impresionirana sam brojnim prekrasnim palatama koje se nalaze na svakom koraku. Hodali smo i obišli centar grada. Ulice su popločane i s kaldrmom u velikom dijelu centra. Spomenici odišu istorijom. Posjeta EU-Parlamentu je priča za sebe i sretna sam što mi se pružila čast da budem tamo. Građevine su posebno impozantne. Zgrade EU su veličanstvene i drago mi je da sam slušala predavanje uvaženog parlamentarca Selimovića.

Druženje tokom posjete ostaje dugo kao lijepa uspomena.

Mujo Metaj: - Susret sa prijateljima, poznanicima i sugrađanima moga 8 ŠEHER

BANJA LUKA

- Naša posjeta Briselu i EU Parlamentu ostaje u lijepom sjećanju. Radost susreta sa prijateljima i saradnicima te šetnja kroz divne ulice Brisela, koji je urbanistički veoma uređen, arhitektura istoriskih objekata kao i novih zgrada zaista je veličanstvena, sa prekrasnim objektima. Zgrada Parlamenta predstavlja savršenstvo funkcionalnosti prostora. Obezbjeđenje je na visokom nivou. Razgovori i predavanja koje smo slušali i gostoprimstvo Selimovića i saradnika ostaće u trajnom sjećanju.

Hvala im na divnom prijemu…

Mulaomerović još dodaje posebnu uspomenu: ”Ovo je moja druga posjeta, nakon više od 30 godina. Naime, FK ”Borac” Banjaluka igrao je u Kupu Evrope sa Anderlehtom, kojeg smo mi jedini pobjedili te godine sa 1:0, a oni su te godine osvojili Kup Evrope…”

Jedan od mnogih impresivnih objekata u EU kompleksu.

Svuda pođi – kući dođi!

Studijsko putovanje u Brisel ostaje za vječita sjećanja. Ako imate priliku nepropustite je i posjetite prijestonicu Europé i svijeta, baš pred novogodišnje blagdane – nećete se pokajati!

Pogotovo ako odete u lijepom društvu, kao što je bilo ovo iz Saveza Banjalučana u Švedskoj. A u ovoj grupi sve je ”štimalo” kao da je dugo prije puta ”komponovana”. Svima je na određen način ljubazna ”domaćica” bila Fatima Mahmutović, inače svjetska putnica, koja je prevodila na engleski, pojašnjavala svaku znamenitost, pomagala u kupovini, u restoranima gdje hrana zaista nije skupa, bila ”djevojka za sve”, koja mi je cijelo vrijeme pričala s ushićenjem o kući u Vrbanji, koju je dušom s mužem kreirala i gradila i gdje su naumili penziju trošiti i iz nje svijetu u pohode hoditi...

U mnogo situacija grupi su pomagali Nisvet Turkanović, Esad Pipić, Azra Sarajlić i Nuna Garčević, za mudre savjete pobrinuli su se Suada Delić i Mesud Mulaomerović. Kamerom su sve pokušali ovjekoveječiti Mujo Metaj i napose profesionalac u tom zanatu Goran Mulahusić, čiji su fotosi u ovoj reportaži.

Gogi se ”gubio” i stalno su ga ”tražili”, a on čak fotografisao džamiju usred Brisela…

Sve su to nevidljivo i nenametljivo ”predvodili” Mirsad Filipović i Zlatko Avdagić, tako da je putovanje zaista bilo prelijepo. Ipak, kako na kraju reče moj hotelski ”zimer” Mujo Metaj: ”Svuda pođi – kući dođi!”. Kad bismo mi ”Bosanci na privremenom boravištu u Švedskoj” uistinu i znali gdje nam je stvarno kuća, u punom smislu te tople, složene, psihološke, filosofske, divne i čarobne riječi?!

Esad, Nisvet, Fikret i Zlatko.

Jasenkova saradnica, Pernila Jourde nas je upoznala sa radom EU-Parlamenta.

Foto: Goran Mulahusi

Sestre Glavaš svojom interpretacijom oduševile prisutne.

Proslava Dana Republike u Geteborgu

MOSTOVI SARADNJE I PRIJATELJSTVA Značaj novembarskog praznika za današnju jedinstvenu BiH – Misija: povezivanje prijateljskih naroda i zemalja Piše: Azra Avdagić

Bosanci i Hercegovci s radošću proslavljaju značajne švedske datume, ali ne zaboravljaju ni praznike svoje domovine. Tako je bilo i u Geteborgu 26. novembra 2016. godine, kada je svečano obilježen Dan Republike Bosne i Hercegovine. Ova proslava povezala je i naše saveze, organizacije i udruženja, koji su pokazali da se zajedničkim snagama može mnogo postići i da su praznici podsticaj saradnji i postizanju boljih rezultata i u svakidašnjem djelovanju. Nadamo se zato široj saradnji u budućnosti, koja će doprinijeti boljem razumijevanju i ostvarivanju zajedničkih ciljeva.

Prigodni program je svjedočio o značaju ovog datuma, pozdravnom riječju Edina Osmančevića, koji je istakao da obilježavanja Dana Republike ima izuzetnu važnost za današnju jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, dok je prof. Midhat Ajanović govorio o temeljima državnosti Bosne i Hercegovine.

U kulturnom dijelu svečanosti, kroz koji su nas nadahnuto vodile Samira Ajanović i Azra Avdagić, učestvovali su pred10 Š E H E R

BANJA LUKA

stavnici udruženja, koji su svojim pjesmama, recitacijama, igrom i plesom uljepšali višesatni program koji je prošao kao tren. Publika nije bila samo pratilac, nego je svojom pažnjom pomogla da cio program prođe svečano i s puno poštovanja prema Danu Republike.

Veliku nadu unijeli su mlađi naraštaji koji su s ponosom recitovali i plesali u čast svoje Države.

Naglasimo još da su uspješni organizatori proslave Dana državnosti bili: NBV Väst Trezvenjački obrazovni savez, Bosansko-hercegovački Savez žena, Savez Banjalučana u Švedskoj, Integrium, Udruženje logoraša u Geteborgu (BH Koncentarationsläge fångarna) i Udruženje Behar iz Geteborga.

Njihova misija, da povezuju prijateljske narode i zemlje, Švedsku i BiH, i da afirmišu evropske vrijednosti – saradnju, miroljubovost i poštovanje, u ovom svečanom danu dobila je još više na svojoj vrijednosti. Na kraju još jedne godine recimo – neka nam i u idućoj godini bude što više takvih dana i susreta.

Razdragana mladost je zračila ljepotom.

KUD Behar-Geteborg.

U prvom planu predavač Midhat Ajanović-Ajan.

Članice Saveza Žena: Vahida, Razija, Hasnija i Sanela

Šarmantne voditeljice: Azra Avdagić i Samira Ajanović. Š E H E R 11

BANJA LUKA

Zapažen uvod u seminar: Direktor NBV-a Åke Marcusson.

„MATERNJI JEZIK U FOKUSU“

Tekst i foto: Mirsad Filipović

Očekuju se konkretni prijedlozi sa konferencije u Štokholmu o maternjim jezicima dijaspore – Maternje jezike treba uključiti u redovnu nastavu kao obaveznu.

Maternjem jeziku bila je posvećena i posebna konferencija u Štokholmu, 19. i 20. novembra, u organizaciji Studieförbund-a NBV, kojemu su se pridružile i četiri bh. članice NBV-a: Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj, Bosanskohercegovački savez žena u Švedskoj, Bosanskohercegovačko-švedski savez žena i Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj, kao pokretači ŠEHER 12 BANJA LUKA

projekta "Maternji jezik u fokusu", u saradnji sa NBV-om i Institutom za jezike iz Sarajeva. Pokretanju projekta je prethodila priprema i izdanje ”Pravopisnog priručnika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike za bosanskohercegovačko iseljeništvo”, namijenjenog prije svega građanima Bosne i Hercegovine koji žive u dijaspori. Slušali smo u nastavku tri kraća predavanja o maternjem jeziku. Nastavnik i doktorant iz Soderteljea, Denis Tajić je održao veoma interesantno predavanje o statusu i perspektivi maternjeg jezika u Švedskoj.

Prvi dan konferencije je bio, po mome skromnom mišljenju, neformalnog karaktera i za govornicom su se smjenjivali predstavnici i predsjednici organizacija, gosti iz BiH te predstavnici bosanskohercegovačkih ambasada i konzulata u Skandinaviji. Izdvojio bih izlaganja predsjednika NBA-a Åke Marcussona, Bh. ambasadora u Kraljevini Švedskoj Vesne Ćužić, direktora Instituta za jezik pri Univerzitetu u Sarajevu prof. dr. Alena Kalajdžije, te Muhidina Čolića koji je predstavio priručnik. Govorili su i predsjednici drugih organizacija, a zanimljivo je bilo poslušati i predstavnike srpskog i hrvatskog saveza koji djeluju u Švedskoj.

Drugi dan konferencije je bio radni i prisutni su bili podijeljeni u više grupa, po tematici. Mene je zapala ona najvažnija grupa u kojoj su se našli predsjednici Saveza i institucija, predstavnici NBVa i gosti, predstavnici Ministarstva civilnih poslova, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, te Ministarstva vanjskih poslova. U

Iseljeništvo i jezik

grupama se raspravljalo o značaju maternjeg jezika, njegovom izučavanju i načinima kako da se naša djeca još više uključe u nastavu maternjeg jezika u redovnoj školi i dopunskim školama. Bilo je raznih prijedloga, među kojima i moj, da maternje jezike treba uklopiti u redovnu švedsku nastavu kao obavezne i da se institucije iz domovine i Švedske kroz bileterarne sporazume dogovaraju o suradnji. Svaka grupa je po završetku rada podnijela izvještaj i svoje zaključke. Istakao bih i konkretno izlaganje Mehe Kape i njegove grupe, a generalni zaključak ove konferencije nisam još dobio, pa ga ne mogu, nažalost, u ovom tekstu ni priložiti.

U radu ove značajne konferencija učestvovale su 22 institucije i organizacije iz Švedske, Bosne i Hercegovine, Norveške i Danske.

Održana su i dva zanimljiva predavanja o somalijskoj i romskoj populaciji i njihovim problemima vezanim za maternje jezike. Konferenciju je u oba dana vodila predsjednica Bh. saveza u Švedskoj Azra Jelačić.

Nadamo se da će ova konferencija donijeti konkretne rezultate i novi pomak u očuvanju maternjeg jezika, jer interes za njegovo izučavanje kod naše djece i omladine je, nažalost, u velikom nazadovanju. Zato je ova konferencija bila nužno potrebna i samim tim je opravdala svrhu.

Azra Jelačić, Chatarina Sandberg i Vesna Čužić.

Naša Ambasadorica Vesna Čužić sa gostima iz BiH.

Belma Hafizović i Mirsada Zahirović: Podpresjednica i predsjednica Saveza žena u Švedskoj.

Moja radna grupa.

Predstavnica BIS-a i NBV-a Fadila Jašarević i Muhidin Čolić iz Instituta za jezike. Š E H E R 13

BANJA LUKA

Muftija banjalučki ef. Dr. Osman Kozlić gost švedskih medžlisa

Mir i razumijevanje Izudin Vukelić, Alija ef. Mustafić, ef. Kozlić i Mehmed Hamzić.

Foto: Goran Mulahusić

Tekst: Mirsad Filipović Na poziv medžlisa iz Noršepinga, Linšepinga i Motale, a uz pomoć NBV-a Östergötland, iste je posjetio Muftija banjalučki Dr. Osman ef. Kozlić. On je u ovim džematima održao zanimljivo predavanje o nekoliko ajeta iz kurana i adetima (običajima) u prakticiranju islama, posebno na našim prostorima. Muftija je prisutne džematlije i goste upoznao i sa radom banjalučkog muftijstva i planovima za izgradnju jedine preostale džamije koja još nije obnovljena u Banjaluci. To je Arnaudija, poslije Ferhadije najznačajnija i najljepša banjalučka džamija.

Kako žive povratnici u Banju Luku, a posebno oni koji nisu ni napuštali svoj grad? Odgovarajući na ovo goruće pitanje, Muftija je ukazao i na izazove s kojima se svakodnevno susreću u Banjoj Luci, gdje se inače zalažu za mir, razumijevanje i suživot, a predstavio je i rad Agencije za certificiranje halal kvalitete i Centra za certificiranje, te postignuća na polju edukacije o halalu i certificiranju koji se postižu u Bosni i Hercegovini. Na kraju svog predavanja, Muftija je odgovarao na mnogobrojna pitanja prisutnih i zahvalio se na pozivu da posjeti medžlise koji djeluju u Regiji Östergötland. Prisutnima su se obratili i glavni imam motalskog medžlisa, Alija ef. Mustafić, i predstavnik NBV-a, Mehmed Hamzić. Na kraju su domaćini i njihovi gosti, uz ručak, kolače i kafu, nastavili ugodno druženje, a Muftija banjalučki je prisutne pozvao da posjete i medžlis u Banjoj Luci. ŠEHER 14 BANJA LUKA

Medžlis je bio dobro posjećen od domaćih džematlija.

Domaćini i gosti na zajedničkoj fotografiji.

dr. Osman ef. Kozlić, muftija banjalučki dr. Osman ef. Kozić rođen je u Vukotićima, općina Zenica, 14.8.1966. god. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu je završio 1985. godine. Godine 1992. završio je Fakultet šerijatskog prava na Univerzitetu El-Emir Abdul-Kadir za islamske studije u Konstantini (Alžir). Magistarsku diplomu stekao u Maroku na Univerzitetu Muhamed V, odnosno Filozofskom fakultetu u Rabatu, odsjek islamske znanosti, uža specijalizacija fikh i usuli-fikh, 14. 07. 1997 god. Naslov magistarskog rada je Fikhska pravila u djelu El-Hidaje od El-Merginanija.

U periodu 1997-1998. godine je radio kao imam, hatib i muallim u džematu Novo Naselje Solina, Medžlis Islamske zajednice Tuzla. Školske 1998/99. godine je počeo raditi kao profesor predmeta Fikh i Hadis u Behram- begovoj medresi u Tuzli. Godine 2000. izabran je za glavnog i odgovornog urednika lista Hikmet u Tuzli. Od 2001. godine je član Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH. Predsjednik je Upravnog odbora Agencije za certificiranje halal kvalitete Islamske zajednice u BiH. 24.12. 2008. godine izabran za predsjednika Ustavnog suda Islamske zajednice u BiH. Doktorirao na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 2013. godine (Univerzitet u Sarajevu), naslov doktorske teze: Pravna misao Allala al-Fasija Dužnost muftije banjalučkog je preuzeo 29. maja, 2014. godine.

Govori arapski i engleski jezik. Služi se francuskim i španskim jezikom.

Oženjen je, otac dvoje djece, živi s porodicom u Banjoj Luci.

Bibliografija objavljenih knjiga, prijevoda knjiga i radova Objavljene knjige: • Muhamed el-Gazali, Vjerovjesnikov sunnet između šerijatskih pravnika i znanstvenika hadisa, Muftijstvo tuzlansko, 1998. Preveli s arapskog jezika: Nermin Čanić, Zuhdija Hasanović, Osman Kozlić.

• Muhamed el-Gazali, Gorka istina, Libris, Sarajevo, 2003. prijevod s arapskog; Osman Kozlić.

• Mr. Osman Kozlić, Fikhska pravila, El-Kalem, Sarajevo, 2005; • Ibn Kajjim el-Dževzi, Vodič ka Džennetu, Sarajevo 2006, prijevod s arapskog: Osman Kozlić.

• Jusuf el-Karadavi, Savremene fetve (preveli: A. Hatunić, A. Karić, H. Mehanović, O. Kozlić i M. Prljača), El-Kalem, Sarajevo, 1431/2010

Objavljeni radovi: • Fikhska pravila, Hikmet, XI, (brojevi: 1-12, Tuzla, 1998.)

• Dr. Jusuf el-Karadavi, Šerijatsko pravo i pozitivno pravo, Prijevod s arapskog, Hikmet, XII,br. 9-12, Tuzla, 1999.

• O značaju motiva u islamskom pravu, Hikmet, XII,br. 9-12, Tuzla, 1999.

• Opća fikhska pravila, Hikmet, XII, br. 5-8, Tuzla, 1999.

• Ebul-Fejd Džafer el-Kettani, Savjet sljedbenicima islama, Prijevod s arapskog, Hikmet, XIII, 1-2, Tuzla, 2000.

• Vjera je savjet, Hikmet, XIII, 1-2, Tuzla, 2000.

• Fikhska pravila o čvrstom uvjerenju i sumnji, Hikmet, XIII, 1-2, Tuzla, 2000.

• Komentar jednog hadisa, Hikmet, XIII, 3-4, Tuzla, 2000.

• Kako koristimo slobodno vrijeme, Hikmet, XIII, 5-8, Tuzla, 2000.

• Muhamed el-Gazali, Stvarni blagdan, prijevod s arapskog, Hikmet, XIII, 9-12, Tuzla, 2000.

• Vakif i vakufnama, Hikmet, XIII, 9-12, Tuzla, 2000.

• Osnovni principi i metode Poslanikove medicine, u knjizi Duhovnost i mentalno zdravlje, Svjetlost, Sarajevo, 2002.

• Društveno-pravni aspekt borbe protiv ovisnosti-islamski pristup, u knjizi Ovisnost o drogama, Behram-begova medresa u Tuzli i Medicinski fakultet u Tuzli, Tuzla, 2001.

• Muhamed el-Gazali, Ahad hadisi i njihova naučna valorizacija, prijevod s arapskog, Glasnik Rijaseta IZ-e u BiH, br. 11-12, Sarajevo, 1999.

• Kakav fikh želimo danas, Preporod, br. 6/655, 1999.

• Misionari ili profesionalci, Preporod, br. 4/677, 2000.

• Fikhska pravila iz domena običajnog prava, Takvim za 1425/1426. h.g., 2005., El-Kalem, Sarajevo, 2004.

• Osnovne pretpostavke za razumijevanje hadisa, Hikmet, XII, 1-4, 1999.

• Institut odgovornosti u šerijatskom pravu, Takvim za 2008. godinu, El-Kalem, 2007.

• Zekat na zgrade, fabrike i proizvodne pogone, Glasnik, br. 1-2, 2006.

Recenzije objavljenih djela: • Hajrudin Dino Pekaric, Sljedbenici Knjige, Tuzla, 2005.

• Hajrudin Dino Pekaric Isus-Isaa a.s. između kršćanstva i islama, Tuzla, 2004.

• Selman b. Fahd El-Avdeh, Ramazanske teme, prijevod s arapskog: Nermin Omerbašić, Tuzla, 2002.

• Seid Havva, Naš duhovni odgoj, prijevod s arapskog mr. Sead-ef. Seljubac, Tuzla, 2005.

• Ebu Lejs es-Semerkandi, Tenbihul-gafilin (Upozorenje nemarnim), prijevod s arapskog: hfz. Sabahudin Skejić, Tuzla, 2006.

• Hafiz Abdulah Budimlija, Čuvajte se zabranjenih djela, Tuzla, 2005.

• Muhamed Lugavić, Hutbe, Medžlis IZ Tuzla, 2005.

• Mustafa Sušić, FIKHU-L-'IBADAT (udžbenik za prvi i drugi razred medrese), El-Klaem, Sarajevo, 2004.

• Ahmed Behdžet, Put Allahu, prijevod s arapskog Besim Čanić, Tuzla, 2005.

• 200 hadisa, priredio Fikret ef. Pašanović, Gračanica, 2004.

• Ebul-Hasan Ali el-Husni en-Nedevi, PRIČE O BOŽIJIM POSLANICIMA, prijevod s arapskog Nermin Omerbašić, Tuzla, 2004.

• Damir Babajić, Ne gubite nadu u Allahovu milost, zbirka hutbi, Srebrenik, 2004. Š E H E R 15

BANJA LUKA

Budžet i 2017.

Piše: M.VIDOVIĆ

Da li će plate zaposlenih u javnom sektoru u idućoj godini biti manje? Najniža plata u 2017. godini trebalo bi da iznosi 395 KM. Upozorenja iz Sindikata: krše se prava zaposlenih, ali i neke odredbe iz Zakona o platama. ŠEHER 16 BANJA LUKA

PLATNE Zaposleni u RS, koji primaju platu iz entitetskog budžeta, u idućoj godini mogli bi se součiti s umanjenim primanjima: “tanje“ platne liste za radnike u javnim institucijama, ustanovama, pravosuđu, zdravstvu, prosvjeti i kulturi, pa i policiji, po svemu sudeći, biće „rezultat“ odluke Vlade RS da se minuli rad na platu obračunava po stopi od 0,3 posto, umjesto 0,5 posto. U trenutku kada nastaje ovaj tekst (15.decem-

Kolumna ima“. Time se, flagrantno, krše prava zaposlenih, ali i pojedine odredbe Zakona o platama. Predstavljajući Prijedlog budžeta za 2017., ministar finansija Zoran Tegeltija poručio je da se okvir i visina izdvajanja za plate ne može promijeniti, i vjerovatno ovim riječima pokušao staviti tačku na bilo kakvu mogućnost da se uvaže zahtjevi sindikata i stopa obračuna za minuli rad vrati na 0,5 posto. Sve ovo se moglo čuti prije nego što su poslanici Narodne skupštine RS trebali raspravljati o Prijedlogu budžeta za iduću godinu na sjednici zakazanoj za 21.decembar. Kako se ovaj tekst zaključuje nekoliko dana pred sjednicu parlamenta, jedino se u ovom trenutku može s priličnom sigurnošćui reći da su se vlada i sindikati zajedno sa udruženjem poslodavaca o nečemu ipak dogovorili. Najniža plata za 2017. godinu trebalo bi da iznosi 395 maraka - skoro dvadeset maraka više nego što je bilo do sada, ali i pored toga je predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić primijetila da „nije nešto čime smo zadovoljni, ni prosječna plata, i ovo je samo jedan mali, mali pomak, koji je simboličan ...“.

„Zadnji voz“ Inače, sindikati, ali i ekonomski analitičari, uočili su i jedan „zanimljiv potez“ vlade vezan za budžet: socijalnim partnerima i javnosti prvo je predočen u formi prednacrta, da bi „naglo“ prešao u prijedlog. Svojevrsni nonsens oko „statusa dokumenta“, kažu ekomonisti, ali politička opozicija govori da je vlada „hvatala zadnji voz“ kako bi u „nekakvom zakonskom roku“ budžet ipak ušao u proceduru.

Vlada RS je planirala budžet od 3,2 milijarde, i najveći prihodi očekuje se od direktnih i indirektnih poreza, dok će na strani rashoda novac otići na plate u javnom sektoru i otplatu kredita. Za otplatu kredita ide više od šesto miliona maraka. Po svemu sudeći, neće biti novca za povećanje penzija.

Uglavnom ono što su tvrdili ekonomisti i analitičari - da će se “uzimati novi krediti da se vrate stari”, dok “projekcija budžeta ukazuje i da se odustalo od štednje”, a “planirane uštede na platama od pet miliona maraka na minulom radu su simbolične, beznačajne u odnosu na 717 miliona koliki je fond ličnih dohodaka”. Ukazuju ekonomisti i da je “beznačajno 44 miliona maraka namijenjeno za ekonomiju, zapošljavanje i privredu”, da bi ustvrdili i da su “obaveze za izmirenja dugova i iznosa plate službenika u suštini progutale skoro cijeli budžet”.

Upozorenja iz zdravstva

PATNJE bar) Vlada RS utvrdila je Prijedlog entitetskog budžeta za 2017. godinu, sa ovom „stavkom“, uz tvrdnju da „nema smanjenja plata“.

Iz Saveza sindikata RS i gradskih sindikata ne tvrde, nego upozoravaju kako „smanjenje stope za obračun minulog rada nije ništa drugo nego klasično smanjenje plata zaposlen-

Vlast u RS pripremila je budžet za iduću godinu, ali još uvijek nije riješila neka goruća pitanja iz proteklih godina. Tako iz sindikata zdravstenih radnika po ko zna koji put upozoravaju da se zaposlenima u zdravstvenom sektoru po osnovnu neuplaćenih doprinosa duguje više od 200 miliona maraka!!! Ne prestaju ni upozorenja da se Fond PIO i Fond zdravstva RS i dalje nalaze u finansijskim dubiozama, kojima se ne vidi kraj.

I dok se razgovaralo i pregovaralo o budžetu i platama za iduću godinu, vijest za (ne)povjerovati. Pojedini mediji “pustili” su informaciju da Vlada RS već dva mjeseca svim zaposlenim u javnoj upravi ne uplaćuje doprinose u Fond PIO i Fond zdravstva. Iz vlade zasad nisu ni potvrdili, ni demantovali ovu informaciju. Š E H E R 17

BANJA LUKA

Plovi patka preko Foto: Goran Mulahusić

Piše: Radmila Karlaš - Mali, piši!

- Šta Šefe?

- Nisam ti ja šef, kao onaj na željezničkoj ili neki šef noćne smjene. Do kad ti mene misliš degradirati?

- Nisam ni ja mali, a ni Mali!

- Nemoj da brabonjaš. Svi ste vi tu neki mali od tetke, strine stričevića, djeverove čukunbabe, da ne nabrajam dalje.

Obojica se prenuše kad se otvoriše vrata i propuh raznese koverte sa stola.

- Šta ti tražiš ovdje, Lujko? Žena stade, ali naglo proguta, pa napravi još korak, dva. - Mislio si Lutko? Šef se zapilji u nju otvorenih usta. - Lutka, AsŠEHER 18 BANJA LUKA

terix i Obelix. Lujko, kako to upadaš?

- A kako ti upadaš?

Mali vidje da je Šef pocrvenio do korijena netom ofarbane kose. Znao je za te upade. Svi su govorkali o tome kako bi se jadničak ponekad zanio na nekom od službenih putovanja, jer se bojao spavati sam u hotelskim sobama. Ili zbog dosade u automobilu. Mada je bliže istini, ako je vjerovati onom u šta se kunu oni što prate njegov razvoj, da je još kao dječak maštao da i on nešto obrne iza pregradnog stakla. Dok vozač natiče kapu na zatiljak. Kao u Once Upon a Time in America! I, uradio je to, nakon što je postigao da bude jedan od glavnih Maljčika u lijepoj Casa Nostri koju neki neznalci doduše zovu i drugačije, mahom pogrešno. Tako je spojio svoja višestruka interesovanja, kao u omiljenoj mu pjesmici, Budi se Istok i Zapad. On ih je u svojim grudima spojio, raspalio i grijao se na plamu te ljubavi, idući na parade na Istok, a u banke na Zapad.

- Piši! Zabole me ona stvar za to što vi pričate.

Jasno? - Mali na ovo klimnu, ali se Lujka ne dade ućutkati.

- Ja sam ušla da kažem kako naši novi investicioni fondovi pjene poput valova plavog mora kada duva maestral i pjevaju kao one zelene jasike povijene vjetrom u suton dok se na nebu nazire

Mjesec žut, tačnije srp koji postat će Mjesec....

- Zaveži tu gubicu! Nisam ti ja sila sedma da mi držiš te besmislene govorancije! Kako si ti uopšte završila osmoljetku, aaa?!!!!? Beno!

Dajem konja za kraljevstvo, ako te iko razumije.

- Kraljevstvo za konja - dobaci Mali i htjede još nešto pridodati, ali ga Lujka preduhitri, migajući značajno Šefu.

- Ali je u tebe sila sedma... - Popravi talasastu frizuricu i zateže suknju na glokn preko kukova.

U Šefa sila sedma, pa to se zna, pomisli Mali, a onda se zapilji u Lujku koja je jezikom oblizivala ispucale usnice. A na tu silu ona misli! Šef ode do mini bara i izvuče flašu rakije.

Potegnu. Ja sebe ne volim, mati mila, pomisli istovremeno kad se zagrcnu usred gutljaja.

- Zašto piješ tu rakiju, kao ne daj bože kakva seljačina, kad imaš najbolje konjake, skočeve i vina na raspolaganju? - Kad vidje kako izdrelji oči na nju, zaćuta. Ali nakratko.

Lijepo mi je rekao moj hećim, kad sam bio kod njega u ćorci. Ti sebe ne voliš. Voli se, čovječe! Život je jedan! Šef zastenja od ovih misli i stisnu usne. Kad sam se prestao voljeti? Kada sam prvi, drugi ili taj prokleti sedmi put ono već sa njom. Ili je to bilo mnogo ranije, a ona je ugazila u moju rezignaciju kao u govno. Jer, ko bi

Kolumna

Save OVO mogao...

Lujka zatrepta u njegovom pravcu. - Zato ti mene, znači, izbjegavaš. Jer se samo ćuna ćuni raduje.

Mali je pomislio da nije dobro čuo, pa sad on upita umjesto zabezeknutog Šefa: - Kako, molim...?

- Šta kako, pa još i molim? Svi već znaju kako je on mahnuo onoj Ćunićki s one strane Rijeke gdje gajtan trava ne raste. A dozvolićeš, gospodični se samo s ćunom može mahati...

Mali odahnu. Već je mislio da nikad više ne okreće leđa Šefu.

- Kao da ja ne znam šta ona smjera. Mjerka ga preko satelita, od kad ju je maestral doduvao sa priobalnog dijela koji je samo onaj bljutavi stari partizan mogao izuzeti od jadne Italije, donoseći nam pošasti poput takvih. I od kad to NAŠE novine pišu o toj petokrakoj lešini? Danas čitam natpis da je Zapad drhtao od njega i od bivše nam.

Taj Weekiliks bi mogao imati pametnija posla, do njuhati po sumnjivim arhivama i krivotvoriti našu istoriju.

Ako ja nju išta razumijem, bog me ubio. Jadni novinari, pomisli Mali samilosno. A ona njima ovako svaki dan. Ali, kako Šef to dozvoljava? Ako mu je do sada i zavidio zbog svega što je munuo,

a toga je bilo oho-ho, sad ga je žalio. Od srca.

- Lujko, van! - Ja sebe ne da ne volim, već mrzim. Na šta sam spao? Moraću pod hitno ponovo skoknuti do mog najdražeg sužnja i hećima da to rastumačimo jednom zauvijek. Ako me iko može izliječiti, on je taj. I sam je imao sličnih problema u izvjesnom periodu svog života.

- Neću van! Imam i ja prava ovdje, znaš! Priprijeti mu prstom. - Misliš li da ja ne znam šta ti smjeraš? Ti njoj penal, ona tebi penal, a onda slobodni udarci i eto gola u mreži.

- Kakvog gola? - I sam se zaprepasti od plačne boje svog glasa.

Lujka preču pitanje, zaokupljena svojim mislima. - Te tobožnje svađe! I kakav te sad referendum ponovo spopao, kad nam je i prošli propao?

Priznaju ga samo u Lamincima. Ali, znam ja. Ti njoj prijetiš da ona ne miješa tebi, da bi ti njoj na kraju promiješao.

- Valjda da se ne miješa - umiješa se sad Mali.

Lujka se okrenu prema njemu s gađenjem na licu. - Ti ćuti! Najslađe se ljubi poslije frka i svađa. - Potom uperi prst u Šefa. - Vidila sam ja tebe poslije tobožnjih verbalnih okršaja tamo na Vrelu Bosne i na onoj Buni, da ne pričam dalje.

Ali, to su bili muškarci...

Mali se u naletu novog straha pribi dupetom uz zid, ali vidje kako i Šef problijedi.

- I nije bilo opasno. Ipak je sve ostajalo u krugu familije.

- Kakve familije? - Ja nisam lud, ja nisam lud i nisam incestuozan. Ja nisam lud... Šef je mantrao u sebi, osjećajući kako se pojačano znoji, a u glavi mu pulsira.

Malom zasuziše oči kad primijeti kako mu curi slina niz bradu. Tako je i njegovom pokojnom stricu Milutinu, a onda prc. Niti je mogao govoriti, niti mrdati. Samo je jadan treptao sedam godina do smrti.

- Naše La Famiglie, kako koje? Ti, Ero i Baki!

Mi se svađamo, durimo, ljubimo, grickamo, mazukamo i sve ostaje unutar porodice.

Kako naiđoše, tako Malom suze i presahnuše, te on osjeti kako mu se smijulji brk. Sjetio se kako je Lujka, koja je iz njegovog kraja, satima pješačila do škole. Jednom je ispričala da je srela medvjeda u šumi. - I, šta si mu učinila? - pitala ju je učiteljica strogo. Takva je i dan-danas. Kad god su je vodili u planine na familijarne skupove, iz šetnje po šumi je uvijek dovlačila kapitalca na leđima. Jednom je iz šume izvukla i Šefa. Rekla je da su išli brati gljive, otirući mu travu s kosice.

- Ali, tebi to sad nije dovoljno, već bi na drugu stranu... U drugu La Famigliu... Kunem se da ću te ubiti usudiš li se! Šef zamaha punašnom glavicom i poče tiho da mrmolji. Plovi patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, ne volim te više...

Plovi patka preko Save... Trže ga sopstveno podrigivanje zbog gorušice. Ove će mu godine krmokolj doći glave, pomisli, pa podviknu: - Mali, rezerviši mi let za Lalingrad!

- Ali, cipelice još nisu gotove za njihovu gospodu. Treba da se uradi još potplata...

Hećimu ću ponijeti malo čvaraka i švargle, domaće je domaće. Nešto mi je posivio među onim zidinama. Šef uzdahnu.

- Jer, najzgodnije je da vi to uručite...

- Mali!!! - Ostaću bar nekoliko dana, do Božića najmanje. A do Dana La Famiglie najviše!

Tad bih opet mogao zatalasati sa Bakijem, vezano

za onu privatizaciju. Snuždi se. Džaba sve ako hećim ne pomogne. Podiže glavu naglo. Taj me sužanj mora pažljivo saslušati, slušao je on i luđe.

Prepisati mi pravu terapiju, ali na njegovu planinu ne idem. Njemu su jednom zapjevali da siđe sa planine i vidi gdje je završio. Ponovo se zamisli.

Dužan mi je za sve što sam učinio za njega. A on je stalno tvrdio da ja to činim za sebe! Dripac nezahvalni! Opet se duboko zamisli. Ako hoće da bude pošten, a biće, pri tom malo stegnu pesnicu, njihovo prijateljstvo je počelo kada mu je taj sužanj prvi put rekao, Voli sebe kao zjenicu oka svog! Svi raniji nesporazumi iščilili su kao snijeg u maju. I mislio je da voli sebe, toliko kuća, vila, automobila, novaca, svega što mu duša ište.

A sve je bila prevara, ravna onoj koju je sužanj sprovodio godinama s perčinom na glavi, predstavljajući se kao neko drugi. On sebe nikad nije zavolio, a za to je krucijalni i živi dokaz upravo ova Lujka što sad stoji pred njim!

- Inače sam došla još i ovo da ti kažem. Casa Nostra je danas razmatrala plan potrošnje i program dejstvovanja za 2017. Biće krvi! - Zadovoljno se obliznu, od čega se i Šefu i Malom istovremeno smuči u želucu.

- Ali, neće biti putovanja kao do sad! Što je bilo, bilo je. Zaboravi na avion. Ali, jedna limuzinica za naše putovance uvijek može proći.

Bez zaustavljanja preko Rijeke, molim! Šef klonu preko stolice. - Kakvo putovanje? Sad već šapće.

- Idem s tobom u Lalinland...

- Lalingrad... - Šefu se usta osušiše.

- Zovi ga kako hoćeš. Toliko toga smo zajedno pregurali, pa je red da bar jednu Novu godinu dočekamo zajedno. Istinski zajedno. - Namignu mu značajno. - Ne zna se šta nosi dan, a šta noć.

Začas te strefi srce, moždani, pojede rakac...

- Neće mene ništa pojesti bar do 2018. dok ponovo ne pokažem čija mati crnu vunu plete!

- Takvog te volim, momčino!

- I neće meni ona s druge strane Rijeke govoriti kako ja...

Lujka problijedi i zakoluta očima. - Opet ti o Ćunićki. Šef se nekako osokoli, a malo mu se i boje vrati u pepeljaste obraze.

- Mali, piši!

- Nisam ja mali, a ni Mali - ponovo se naduri ovaj.

- Piši Mali, piši diko! Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave... U tom pismu piše ne volim te više... - Ko đoja je ne volim, zastenja Šef od ljepote. Potom se zagleda u uramljenu sliku hećima na zidu. Žao mi je zbog krvavice i čvaraka, ali sad imam prečeg posla, promrmlja.

Ako ona i ja treba da se svadimo, da bi mogli da se mirimo, neka opet bude referendum. - I mahnu rukom Malom da piše brže - kaži joj da ću lično doći da joj to saopštim...

I tad mu se sve zamrači pred očima. Sljedeće što vidje kad dođe sebi bi Lujkino lice nagnuto nad njega do nepodnošljive blizine. Spazi joj dlačice u nosu i bubuljicu u desnom uglu usana.

Gurnu je u stranu svom preostalom snagom i teškom mukom se osovi na noge, podupirući se o zid. Podiže pogled, a sa zida mu se smiješi hećim i namiguje, vrag da ga nosi, namiguje mu kao kakva luda, a iza iscerenih zuba vire mu ostaci krvavice i čvaraka. Kao iz daljine začu glas Malog.

- Hoću li dopisati i božićne i Novogodišnje čestitke Šefe...? Š E H E R 19

BANJA LUKA

»Svjetionici«

STIHOVI KA Napisao: Ismet BEKRIĆ

U ovom broju našeg magazina predstavljamo još dva pjesnika rođena u Banjaluci, a zastupljena u Antologiji umjetnika BiH u dijaspori »Svjetionici«, koju je priredio Mišo Marić. I u prognaničkim godinama, u drugim zemljama, nastavili su svoj lirski vez, uplićući slike zavičaja u pejzaže novih sredina. Obojica – Meho Baraković i Idriz Saltagić – prvo su, uz glasove roditelja,

začuli žubor Vrbasa, prvi, 2. maja 1945. godine u Gornjem Šeheru, u muhadžirluku, a drugi, 2. januara 1943., na Medreskom brodu.

Zato nije ni čudo što u njihovim brojnim zbirkama riječi i stihovi teku i rasipaju se, kao slapovi.

MEHO BARAKOVIĆ se školovao u Trebinju, gdje se kasnije preselila (zapravo vratila) njegova porodica, te u Dubrovniku i Sarajevu. Bio je član Društva pisaca BiH. Rat ga je prvo prognao u Plav, u Crnoj Gori, a zatim 1995. godine u Geteborg, gdje je i preminuo, 4. septembra 2011. godine, ostavljajući iza sebe bogat književni opus koji sačinjavaju 24 knjige . Bio je i član Društva pisaca Švedske.

IDRIZ SALTAGIĆ školovao se u rodnom gradu, te u Sarajevu i Zagrebu. Diplomirani je novinar. Od jeseni 1992. godine živi sa porodicom u Londonu. Bio je urednik u Radio Banjaluci. Objavio je 12 knjiga poezije, proze i drama. Član je Društva pisaca BiH i PEN kluba u Londonu.

Foto: Goran Mulahusić Meho BARAKOVIĆ:

Zamisli u Bollnasu pada snijeg Pada snijeg zamisli u Bollnasu Zamisli u Bollnasu pada snijeg Snijeg hladniji Snijeg drugačiji Snijeg Tužniji od svih znanih Snjegova svijeta Snijeg pada na moje Godine Na Uspomene na sve što je nekada Cvjetalo u Meni i oko Mene dok sam bio ona mirisna Travka i Leptir Još jedenom se jedna Slika rastače dok pada Snijeg Zamisli Zamisli u Bollnasu pada snijeg Snijeg koji cvjeta i boli Nas Kao da ništa nisam Rekao Zamisli u Bollnasu pada snijeg

20 Š E H E R

BANJA LUKA

»Svjetionici«

AO SLAPOVI

Idriz SALTAGIĆ:

Big Ben i Sahat-kula I ovo jutro zagledan sam u Big Ben, I jutro ovo vidim Sahat-kulu, I čovjeka vidim, ruke njegove ispružene, Vidim kazaljke dodiruje.

Gledam u Big Ben, moćan u svojoj ljepoti, Gledam u Sahat-kulu, utihnula u svojoj samoći, Podne je i već dugo ne otkucava, Je li to zvuk nestao nad rijekom usnulom?

Big Ben dodiruje nebo, u rijeci se ogleda, Oko njega palate na vječnoj straži, A ja vidim Sahat-kulu munje obasjale, I ljude vidim skrivene pod kupolom njenom.

Gledam, dugo gledam u zlatne kazaljke Big Bena, I vidim na Sahat-kuli, kazaljke zastale, miruju, I vidim čovjeka kako se na kulu penje, Rukom ispruženom kazaljke dodiruje.

I ovu noć Big Ben i Sahat-kula snivaju, On na vrhu tornja , kao na krovu svijeta, Ona Kula ruševna, mrakom zastrta, U svijet bi otkucaje svoje da pošalje.

I noćas sam zagledan u Big Ben, I noćas vidim Sahat-kulu, I čovjeka vidim, ruke njegove ispružene, Vidim kako kazaljke dodiruje.

London, jesen 1994.

Š E H E R 21

BANJA LUKA

RIJEČI NA VRELU Poslovice, izreke i fraze iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i dijaspore na 700 stranica knjige Zlatka Lukića »Bosanska sehara«

Napisao i odabrao: Ismet BEKRIĆ Zlatko Lukić (u sredini) sa svojim prijateljima na sajmu knjiga u Sarajevu.

Jedan izdavački naslov je na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu (april 2016.) pobudio posebnu pažnju – pojavilo se drugo, prošireno izdanje poslovica, izreka i fraza iz BiH, Sandžaka i dijaspore koje je njen priređivač, pjesnik, prozaist i publicist Zlatko Lukić, nazvao »Bosanska sehara«(izdavač »Šahinpašić«, Sarajevo). Znano je da se u sehari čuvaju dragocjenosti, ono najbolje i najljepše što je naše i što svjedoči o nama od davnina do današnjice, pa je i ova sehara od riječi, od misli i poruka, jedan od naših svjetionika koji nam obasjava pute i vraća samopouzdanje i u najtežim, najmračnijim vremenima. »Bosanska sehara nastala je kao plod želje da se na jednom mjestu nađu najčešće izreke koje Bosanci i Hercegovci koriste u svome svakodnevnom govoru… Ovo je pionirski posao u okvirima Bosne i Hercegovine i uopće takav da ga se nikad ne može i ne treba smatrati dovršenim. Govorni jezik u BiH je 'živ i brz' jezik, katkad i neuhvatljiv, koji svakim danom dobiva na svome bogatstvu«, piše u predgovoru svoje knjige Zlatko Lukić, koji je, kao i većina njegovih sugrađana, spoznao šta u izbjeglištvima znači riječ – domaća, komšijska, iskrena, nostalgična, pa makar nekad bila i peckava. »Ovako seriozan pristup leksikografiji od pisca koji nije leksikograf nikada nije primijećen na prostorima BiH. Autor se potrudio sakupiti ogroman broj frazema u govornim jezicima naše domovine.« Ovo svoje mišljenje jedan od recenzenata, Mensur Dervišević, zasniva na onome što i sam priređivač naglašava da – »samo treba znati dobro slušati narod Bosne i Hercegovine« čiji je gen zaista »prebogat iskustvom i duhovitošću«. »Dugo je vremena prošlo od zadnjeg djela koje je na studiozan način sabralo najfrekventnije izreke u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku Bosne i Hercegovine«, smatra drugi recenzent knjige Mirel Hadžić. »Za djelo Zlatka Lukića može se s pravom izjaviti da je ispunilo dugogodišnju prazninu u našoj leksikografiji.« Ovo djelo ima 16.010 jedinica – poruka i misli koje, svaka za sebe, predstavljaju i dio čudesne cjeline, i svijet za sebe. Ko jednom uđe u taj svijet, vlastiti i zajednički, teško iz njega može izaći; zapravo, to i ne želi, jer ga sve više bogati taj osjećaj da pripada narodu/narodima koji ima/imaju korijene, dušu, mudrost. U ovom novogodišnjem broju našeg magazina donosimo samo djelić tog bogatstva, iz prvih poglavlja Abecedarija (A i B), spremni da u saradnji sa autorom posvetimo još više prostora ovoj značajnoj, čudesnoj jezičkoj škrinji. Započnimo u ovom novogodišnjem ozračju s porukama s kojima zavrašava ovo prvo predstavljanje: Budi raja! Budi sretan!

22 Š E H E R

BANJA LUKA

Ako si bogat duhom, ne boj se siromaštva.

Ako hoćeš da te čuju, govori tiho. (Ljudi često obrate veću pažnju ako neko tiho priča.)

Ako hoćeš slatko, podnesi i gorko. (Ova poslovica podsjeća da bez »gorkih« situacija u životu nema ni »slatkih«.)

Ako ja odem, ko će ostati; a ako ja ostanem, ko će otići? (Mnogi Bosanci su se to pitali u toku agresije jer nisu vidjeli pravi izbor ni u ostanku, a ni u odlasku.)

Ako je i koliba, naša je. (Ilustracija značaja vlastite imovine, i svoga krova nad glavom.)

Ako nećeš ti, hoće druge tri. (Savjet djevojkama pred udaju da se mnogo ne dvoume.)

Ako ne možemo kako hoćemo, a mi ćemo kako možemo. (Ljudi najčešće ne čine onako kako žele, već onako kako im to okolnosti dopuštaju.)

Ako novac doista ne donosi sreću, onda ga vratite. (Poruka onima koji su novac nelegalno stekli ili nekome ukrali.)

Ako sam pereš veš, il' se oženi il' potjeraj ženu. (Govori o podjeli poslova na muške i ženske i ujedno sugerira rješenje za problem izrečen u ovoj poslovici.)

Ako se jede, primakni se; ako se radi, odmakni se; ako se puca, sagni se. (Duhovito iziricanje principa kojih se treba pridržavati ako se želi lagodno proći u životu.)

Ako se navakat pođe, ništa nije daleko. (Sve treba na vrijeme početi, a epilog je narodne priče u kojoj je gost sa zakašnjenjem krenuo u poljski zahod i uneredio se.)

Ako se osjećaš dobro, ne brini, proći će te. (Duhovito isticanje prolaznosti zadovoljstva.)

Ako si bogat duhom, ne boj se siromaštva.

Ako si čekić, nauči udarati, ako si ekser, nauči primati udarce.

(Savjet da se treba ponašati u skladu sa svojim karakterom.)

Ako sjekira/sikira ne siječe, naoštriti se može, ali ako te žena neće ništa ti ne pomaže. (Neke stvari se mogu popraviti, a neke zaista ne mogu, kao što žena ne može nasilu zavoljeti nekoga ko joj nije nimalo blizak.)

Ako si poslao devet glupaka, da ti nešto kupe, ti si postao deseti. (Šaljiva poslovica upozorava da s glupim osobama ne treba imati nikakvog posla.)

Ako te pljunem, zahrđat ćeš. (Prijetnja nekome da će biti ne samo ponižen, nego i uništen.)

Ako te žena pobjeđuje u tenisu, promijeni sport, ali ako te pobjeđuje u boksu, promijeni ženu. (Duhovita poslovica da

Riznica narodne mudrosti čovjek mora paziti s kakvom ženom će se oženiti.)

Ako ti dođe dušmanin, pokušaj da ode kao prijatelj. (Važnost diplomatskog nastupa prema svojim neistomišljenicima.)

Ako ti mogu kupiti kapu, pamet ne mogu. (Ne očekuj sve od drugih.)

Ako ti ne misliš na sutra, kako će sutra misliti na tebe? (Ljudi moraju ozbiljno misliti na svoju budućnost.)

Ako želiš biti jak, pobijedi sam sebe. (Čovjek prvo mora pobijediti svoje mane.)

Ako želiš da ti djeca budu dobri ljudi, potroši na njih dvostruko više vremena, a dvostruko manje novca. (Sefardska – savjet kako treba odgajati djecu.)

Ako želiš znati kakav je neko, daj mu vlast. (Pravi karakter čovjeka otkriva se kad je u situaciji da upravlja drugim ljudima.)

Anamo ona. (Odnosi se na nemoralne žene, »anamo« znači odande, iz javne kuće.)

Apetit raste sa sitošću. (Duhovita i paradoksalna poslovica koja se odnosi na osobe sa prenaglašenom sebičnošću i pohlepnošću.)

Baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu Babi se snilo što joj bilo milo.

Baca joj se. (Odnosi se na momka koji se udvara djevojci.)

Baca klipove pod noge. (Kad neko podmuklo postavlja prepreke čijem uspjehu, iz potaje onemogućava nekoga da šta učini.)

Baca prašinu u oči. (Obmanjivanje, varanje, zavaravanje.)

Baca riječi u vjetar. (Kad ko govori uprazno, uzalud.)

Baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu. (Treba činiti dobra djela, jer se dobro dobrim vraća.)

Bacio čast pod noge. (Odnosi se na onoga ko je izgubio čast.)

Balkanska krčma. (Odnosi se na stanje u kojem vladaju primitivizam, zaostalost i nered; katkad se misli na loše političare koji sve vuku na svoju stranu.)

Bari je. (Kaže se kada muškarac nastoji osvojiti ženu, ostvariti s njom ljubavnu vezu. Kuha je.)

Batina ima dva kraja. (Kada i jedna i druga strana mogu stradati; treba razmišljati da se i tebi može vratiti onako kako loše činiš drugima.)

Beg ja, beg ti, ko će vodu nositi? (U zajedničkom poslu treba surađivati, inače nema uspjeha.)

Bez kuće i kućišta. (Kad čovjek izgubi i kuću, i zemlju, i zavičaj, što se desilo mnogima u BiH i Banjaluci u vrijeme progona.)

Bez stara panja slabo je ognjište. (Važnost prisustva starije osobe u porodici; važnost iskustva i poštovanja.)

Bijeda na vrata, ljubav kroz prozor. (Važnost blagostanja u zajedničkom životu.)

Bijela kuga. (Nizak natalitet u jednoj populaciji.)

Bio si na visini. (Kaže se onome ko je bio na nivou izazova i zadatka kojeg je uspješno okončao.)

Birač otirač. (Ima isto značenje kao i izbirač, probirač, nađe otirač.)

Bježi kud ti je volja, od sebe ne uteče. (Čovjek bijegom od problema ne može riješiti situaciju.)

Bježi od samoga sebe. (Odnosi se na onoga koji, suočen s teškoćama, besciljno luta, ne pazi na svoj izgled. Bježi od istine.)

Blago onome ko ima prijatelje, teško onome ko ih treba. (Čovjeku je teško bez prijatelja, ali nije lako ni obraćati im sed za pomoć.)

Blago onom ko svakom ačik može pogledati u oči. (Najlakše je onom ko je principijelan i pošten, pa može svakome parirati otvoreno (ačik), jasno, slobodno.)

Blažen ko ima dobra susjeda. (Važnost dobrosusjedskih odnosa; Pogledaj prvo u komšiju, pa onda u sunce.)

Blažen među ženama. (Komentar nije potreban.)

Bog je dao kravicu, dat će i travicu. (Ističe važnost uzdanja u Božiju pomoć.)

Bogom dan. (Stvoren posebnom Božjom milošću, obdaren za nešto.)

Boji se svoje sjene. (Kad je neko opsjednut strahom od svega i svačega, pa ništa i ne započinje.)

Boli me ćoše. (Ironično iskazivanje nebrige za bilo šta, ravnodušnost.)

Bolja je istina koja škodi nego laž koja godi. (Važnost istine ma kakva bila u odnosu na bilo kakvu laž, jer su ipak u laži kratke noge.)

Bolje da te bije dobar siledžija nego loš glas. (Šaljivo isticanje da je veće zlo ako čovjeka prate ružne glasine nego da dobije batine, jer udarci zarastu a glasine se šire.)

Bolje je da dotiče nego da pretiče. (Poslovica sa Sandžaka – bolje je imati dovoljno nego previše.)

Bolje je jedno »drž« nego stotinu »uzmi«. (Najbolje je odmah uzeti ono što ti se nudi. nego stotinu nagovaranja nekog da nešto možeš uzeti.)

Bolje je prazna vreća nego vrag u vreći. (Bolje je biti pošteno siromašan, nego nepošteno bogat.)

Bolje je nepravdu trpjeti nego je činiti. (Bolje je biti strpljiv i kad ti čine nepravdu, nego je sam nekom činiti.)

Bolje se na svojoj zemlji znojiti, nego na tuđoj novce brojiti.

(Važnost vlastitog imanja.)

Bolji je prijatelj u komšiluku nego brat u svijetu. (Važnost dobrosusjedskih odnosa.)

Borba za goli život. (Ističe naporan ali pošten rad čovjeka da bi preživio.)

Bosanski lonac. (Jedan od bosanskih kuharskih specijaliteta dobio je od 1992. i novo značenje predstavljajući zamršeno političko stanje; svi su se počeli »kuhati« u istom loncu.)

Brži samari neg(o) konji. (Kad ko pretjeruje u svojim željama i ,mogućnostima.)

Budi raja! (Poziv da se poštuju moralne vrijednosti određenog kruga ljudi, kao što su jednakost, solidarnost, pravidna raspodjela i druge zajedničke ljudske vrijednosti. Čaršijska raja.)

Budi sretan! (Budi zadovoljan što je tako, moglo je i gore.)

Cvijeće je zemljin osmijeh. * Čaršija sve (sa)zna. * Često se traži od naroda da više cijeni domaću laž nego tuđu istinu. * Čo(vj)ek kad ne može sa sobom, ne može ni s kim. * Da kucnem u drvo. * Da nije sirotinje, ne bi ni sunce grijalo. * Gdje mnogo obećavaju, malo daju. * Gledaj od čega se živi. * Guta je očima. * Kad čovjek jednom rukom iz ljubavi dijeli, Bog mu u drugu vraća. * Kad nemaš problema, stavi si kamenčić u cipelu. * Kako je svijet malen.

Š E H E R 23

BANJA LUKA

Zgrada Hirurškog odjela Državne bolnice

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Od Hastahane do Opšte bolnice Zdravstveni objekti podignuti u Banjaluci do zemljotresa 1969. godine Tekst i foto: Adem Čukur

Još sredinom XIX-og vijeka u Banjaluci je postojala bolnička služba, prvenstveno za vojne potrebe, a nalazila se u većoj jednospratnoj zgradi zvanoj „Hastahana ” (hasta – bolesnik) u ulici između džamija Ferhadije i Arnaudije, u kojoj se kasnije, dolaskom Austrougarske, već 1879. godine organizira i redovna državna bolnička služba. Ta zgrada je poslije zemljotresa napuštena, a nešto kasnije i srušena, iako je u to vrijeme postojala inicijativa da se objekat sanira i revitalizira sa novim, reprezantativnim sadržajem (Medicinski muzej Bosanske Krajine ili slično). Godine 1892. grad dobiva novu bolničku zgradu (tada zvanu i ”Spitalj ”) na lokalitetu zapadno od centra grada. Bio je to kvalitetan dvoetažni objekat, sa šezdeset i četiri bolesničke Samostan Trapista poč. XX-og vijeka 24 Š E H E R

BANJA LUKA

postelje, građen u stilu neorenesansa, a po uzoru na objekte takve vrste u Dvojnoj Monarhiji sa svim tada savremenim instalacijama i uređajima. Na objektu je poslije Drugog svjetskog rata dograđen sprat, a u zemljotresu cijeli objekat je bio jako oštećen i potom porušen.

Nakon osnivanja Vrbaske banovine, 1929. g., Banjaluka postaje njen glavni grad, pa tako i njen zdravstveni / bolnički centar. Kako su postojeći bolnički kapaciteti bili nedovoljni, na lokalitetu pored postojeće bolničke zgrade vremenom počinje izgradnja bolničkog kompleksa paviljonskog tipa, sa prijemnom ambulantom, ginekološko-akušerskim i internim odjelom, bolničkom apotekom, infektivnim odjelom, ekonomatom, hirurškim odjelom i

dr. Po završetku izgradnje tih objekata, od 1936. godine ukupan bolnički kompleks obavlja svoju funkciju pod nazivom „Državna banovinska bolnica” .

Najznačajniji objekat bolnice iz tog perioda, kapacitetom i arhitektonskim oblikovanjem, bio je paviljon Hiruškog odjela koji je, prema mišljenju mnogih, predstavljao jedan od najkvalitetnijih objekata internacionalnog stila / arhitekture moderne u Banjaluci između dva svjetska rata i koji se svojom funkcionalnošću i vanjskim oblikovanjem približava tada aktualnim rješenjima u toj oblasti projektovanja. Autor projekta je bio arhitekta Nikola Fjedorov.

To je bio objekat sa dva međusobno ortogonalno postavljena krila spratnosti P + 1 i centralnim spojnim dijelom spratnosti P +

Sjećanje 2, kao i ravnim krovom. Fasade objekta su bile ravne i glatke, a njihovo oblikovanje proizašlo je iz funkcije / dispozicije objekta; na krilima objekta sa bolesničkim sobama dominirali su horizontalni nizovi ritmično raspoređenih prozora (horizontalnost na južnoj strani je dodatno naglašena i balkonom duž objekta), dok je centralni dio naglašen povećanom spratnošću, većim prozorskim otvorima, te uglovnim zaobljenjem. U zemljotresu oktobra 1969. g. objekat je znatno oštećen i potom porušen. Pored toga, na lokalitetu sjeverno od bolnice na uglu pored ulica Brace Pavlića i Zdrave Korde godine 1933. je izgrađen objekat Higijenskog zavoda, multifunkcionalnog karaktera, sa službama nadležnim za teritoriju cijele Vrbaske banovine. To je većim dijelom jednospratni objekat sa ravnim krovom, projektovan u duhu internacionalnog stila / moderne. Projektant objekta je bio arhitekta Nikola Fedorov.

Objekat je u osnovi asimetričan sa horizontalno naglašenim krovnim vijencem i vijencima iznad prozora, kao i balkonom. Na istočnoj fasadi (pored glavnog ulaza) uspješno je ukomponovan istureni prizemni dio objekta sa polukružnom osnovom .

Poslije Drugog svjetskog rata, kada ukupan kompleks dobiva naziv ”Opšta bolnica”, vremenom se grade objekti laboratorija, transfuzije krvi i dr.

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata na sjevernom rubnom dijelu naselja Mejdan pored Vrbasa gradi se Dječija bolnica paviljonskog tipa sa prizemnim montažnim objektima od drveta, poklon Kraljevine

Zgrada Hastahane Švedske, koji su cijelo proteklo vrijeme dobro održavani pa su još dugo vremena bili u funkciji.

Poslije Drugog svjetskog rata u dijelu objekata samostana Trapisti djeluje radionica za izradu ortopedskih pomagala koja kasnije prerasta u Centar za rehabiltaciju tjelesnih invalida, da bi vremenom pod nazivom ”Zavod za fizikalnu medicinu i rehabiltaciju – Miroslav Zotović” postala ustanova republičkog znacaja.

Pored navedenog u poslijeratnom periodu, u sklopu Doma zdravlja, grade se i

počinju sa radom zdravstvene stanice, mikrorejonske ambulante u naseljima Mejdan, Centar, Budžak, Lauš, Gornji Šeher i Vrbanja, kao i na širem prostoru opštine; u Ivanjskoj, Krupi na Vrbasu i Bronzanom Majdanu... I pojedina veća preduzeća (Tvornica celuloze, Rudi Čajavec, Vrbas i Jelšingrad...) vremenom organizuju rad svojih samostalnih zdravstvenih stanica.

Pored apoteka u gradskom centru, poslije Drugog svjetskog rata počinju sa radom i apoteke na Čairama / Hisetima i Mejdanu...

Zgrada Higijenskog zavoda ŠEHER

BANJA LUKA

25

KAD SAN POSTANE STVARNOST Svečano otvorenje Gradske sportske dvorane u Donjem Vakufu

Radio Donji Vakuf Jedinstven poklon za rođendan države - Donji Vakuf dobio Sportsku dvoranu, Dijana Makić, 25. novembar 2016 . - Na rođendan države Bosne i Hercegovine, Donji Vakuf je dobio sportsku dvoranu. Po prvi put žitelji ovog grada na Vrbasu dobili su na korištenje savremeni sportski objekat koji zadovoljava sve tehničke i kvalitativne standarde za održavanje sportskih takmičenja, treninga i kulturnih manifestacija. Gradnja ovog impozantnog objekta za jednu malu lokalnu zajednicu započela je 2008. godine sredstvima izdvojenim iz općinskog budžeta zahvaljujući odobrenim kreditima Razvojne banke, grantovima sa federalnog i kantonalnog nivoa vlasti, donacijama domaćih firmi, ali i prijateljskih gradova iz Turske i Švedske. Današnjem svečanom otvorenju Sportske dvorane prisustvovali su brojni zvaničnici sa svih nivoa vlasti, predvođeni potpredsjednicom F BiH, dr. Melikom Mahmutbegović, uvažena ulema na čelu sa travničkim muftijom , dr.Ahmedom ef. Adilovićem, a poseban dekor današnjem svečanom otvaranju dali su građani Donjeg Vakufa koji su do posljednjeg mjesta ispunili ovaj sportski objekat. Presijecanjem vrpce Sportsku dvoranu su pustili u funkciju potpredsjednica F BiH, dr. Melika Mahmutbegović i načelnik općine Donji Vakuf, Huso Sušić.

26 Š E H E R

BANJA LUKA

DV Vijesti Gradska sportska dvorana općine Donji Vakuf danas je svečano otverena a toj manifestaciji prethodolo je polaganje cvijeća na Šehidsko spomen – obilježju u centru grada i na Partizanskom spomen-obilježju. Svečanim presijecanjem vrpce dvoranu su otvorili načelnik općine Huso Sušić i potpredsjednica Federacije dr. Melika Mahmutbegović. Načelnik Sušić je predao klučeve Kenanu Hrvačiću direktoru JU „Centar za kulturu, informisanje i sport“ Donji Vakuf, čime je sportska dvorana data ovoj javnoj ustanovi na upravljanje. Gradnja Gradske sportske dvorane je počela 2008. godine, a njena ukupna vrijednost je oko 2,5 miliona KM. Glavni finansijer je općina Donji Vakuf.

Kapacitet dvorane je 800 sjedećih mjesta, a stolice je donirala firma Montažne kuće “Promo” Donji Vakuf. Više od 1500 građana pozdravilo je donjovakufske mlade sportiste a Vokalno instrumentalni ansambl “FORTE” Donji Vakuf je dodatno uljepšao ovu manifestaciju.

Švedska – BiH

PRIČA KOJA TRAJE Donacija grada Landskrone stigla u Donji Vakuf Dovoljno je kazati švedski grad Landskrona i Ferid Lukačević, i svaki stanovnik Donjeg Vakufa, u srcu Bosne, odmah će znati da je to priča o dugogodišnjem prijateljstvu i saradnji. Landskrona je, svojim posjetama i solidarnošću, živo prisutna u životu ovog grada, a Ferid Lukačević je za svoje nesebično zalaganje i izgradnju mostova prijateljstva dobio i vrijedno priznanje “Počasni građanin Donjeg Vakufa”.

Ovim mostovima u grad na Vrbasu stigla je sredinom novembra 2016. nova pomoć – velika količina sportske opreme donirana za Gradsku sportsku dvoranu koja djeluje u okviru JU Centar za kulturu, informisanje i sport.

Pored neophodne opreme za gimnastiku, prijatelji iz Landskrone donirali su i nov semofor neophodan za takmičenja. Gradska sportska dvorana će tako biti bogatija i ljepše će dočekati svoje svečano otvorenje, planirano za 25. novembar 2016. godine.

Uz ovu opremu stigla je i pomoć za dječiji vrtić i Crveni krst Donji Vakuf. Pomoć upućuje, zajedno sa sportskim savezom Landskrona, i švedsko bosansko kulturnosportsko udruženje BiH Landskrona.

U ime udruženja BiH Landskrona dugujemo veliko hvala Tomu Sörensson, Feridu Lukačeviću, Nailu Vajrači, Almiru Hodžiću, Petrit Parduzi, Henrik Hendin, i svima koji su na neki način dali svoj doprinos da se puni kamioni stignu u BiH. Naše udruženje, zajedno sa Savezom Banjalučana u Švedskoj, doprinosi i razvoju saradnje između dva grada, Landskrone i Donjeg Vakufa.

Zato, veliko HVALA svima koji su zajedno sa nama učestvovali u ovoj akciji. Zahval-

nost dugujemo sportskim savezima Landskrone i Donjeg Vakufa, a posebno sekretaru Seadu Ceriću, kao i Savezu Banjalučana u Švedskoj, koji su nam bili velika podrška i u ovoj, kao i u svim ostalim dosadašnjim aktivnostima.

Stor TACK till Fritid förvaltningen Landskrona, Start Elvan Bois och Hotel Öresund Landskrona

JEDNO VELIKO ZAJEDNIČKO H V A L A !

Napisao: Ferid Lukačević Poštovani prijatelji, Svi smo mi sretni jer naša saradnja sa KK „Promo” Donji Vakuf, još od oktobra 2003. godine, daje pozitivne rezultate i traje sve do danas. Moram pomenuti vaše sugrađane koji su i glavni „krivci” našeg dolaska u Donji Vakuf. „Krivci” sa kojima od prvih dana sarađujemo su Dževad Mehdić, Haris Hadžić, Suad Dudo Hodžić i Denis Hadžiomerović, koje smo sreli u oktobru a drugi put u Landskroni, 28. februara 2004. godine. Tako je krenula saradnja između Košarkaškog kluba „Promo” Donji Vakuf i Košarkaškog kluba „Bosna L-A” Landskrona. Krenuli smo prvo sa posjetama gradovima, Landskroni i Donjem Vakufu, vaših i naših delegacija, košarkaša a kasnije i drugih sportskih klubova. Sa njima zajedno dogovarali smo o načinu naše saradnje, planirali, maštali kako da se nešto uradi na dobrobit naše djece, sanjali smo zajedno ŠEHER 28 BANJA LUKA

s njima o početku izgradnje sportske dvorane u njihovom gradu, Donjem Vakufu.

Kasnije, na prijedlog košarkaškog kluba Donji Vakuf, proširili smo saradnju i na Općinu Donji Vakuf i institucije grada, kao i na tadašnjeg Vašeg načelnika gospodina Arifa Magrdžiju. Rahmetli gospodin Arif Magrdžija je stopostotno bio za izgradnju sportske dvorane. On nam je i pored nekih “kočničara” dao potpunu potporu u realizaciji i izradi ovoga projekta. Tada nam je rekao da su nam institucije grada Donjeg Vakufa na raspolaganju kao i Općinsko vijeće. Želim Vam reći da iza svih naših aktivnosti stoji zajednički rad i cijeli niz mojih prijatelja i saradnika, od Naila Vajrače, Lejle Arnautović, Sabine Nuhanović, Fatime Đulepa, Mirsada Filipovića, Zlatka Avdagića, Seada Vajrače, Šukrije Selmana, Ratka Batinića, Dževada Hodžića, Mustafe Zahirovića i mnogih drugih. Oni su ti sa kojima sarađujem i bez kojih je nemoguće sprovesti bilo koju aktivnost. U svim akcijama košarkaškog kluba „Bosna L-A” Landskrona imali smo punu podršku i pomoć našeg novoformiranog Švedskobosanskog udruženja „Bosna i Hercegovina Landskrona”, Saveza Banjalučana u Švedskoj koji u posljednje četiri godine ima

dobru saradnju sa Sportskim savezom i Općinom Donji Vakuf. Savez Banjalučana u Švedskoj je i jedan od organizatora DIJABiH-a, Street Basket, koji se već tri godine uspješno organizuje u Donjem Vakufu.

Savez Banjalučana aktivno učestvuje kao organizator susreta a pomaže nam i u prikupljanju financijskih sredstva za DIJABiH. Našu saradnju proširili smo na grad Landskrona i institucije grada, ostvarili smo odličnu saradnju sa Sportskim savezom grada Landskrona koji nam nesebično pomaže i zajedno s nama učestvuje u svim

našim aktivnostima. Mnoge naše akcije bez njih, njihove pomoći i podrške bilo bi nemoguće sprovesti i realizirati.

Zajedno sa Općinom i Sportskim savezom Općine Donji Vakuf realizovali smo nekoliko uspješnih projekata, npr. više puta smo bili u Donjem Vakufu, zajedno sa Landskronom donirali smo sportsku opremu i sportske rekvizite sportskim društvima i gradu. Projekti koje smo provodili u Donjem Vakufu bili su uspješni i na njih možemo biti ponosni.

Košarkaški kluba „Bosna L-A” Landskrona imao je tri promocije svoje knjige, a najljepša promocija bila je baš u Donjem Vakufu. Cijelu organizaciju na sebe su preuzeli i odlično organizovali Donjovakufljani među kojima: Amer Čolak Čola, Aida Mlinarević, Ajna Duzić, Aida Cerić, Dijana Duzić, Edin Idrizović, Mulo Hadžić, Suad Dudo Hodžić, naš prijatelj magistar i predsjednik Paraolimpijskog komiteta BiH-a gospodin Mustafa Demir, kao i mnogi drugi učesnici prelijepog programa.

U zadnjih osam godina ostvarili smo dobru saradnju sa sportskim klubovima i Sportskim savezom Općine Donji Vakuf sa kojim zajednički provodimo uspješne akcije na koje se možemo s pravom ponositi. U svemu su nam svesrdno pomagali naši partneri i prijatelji koje naravno moram i pomenuti: dr. Hamdija Mlinarević, Mulo Hadžić, Sead Cerić Ceri i mnogi drugi. Naš Savez Banjalučana u Švedskoj je zajedno s nama u svim projektima i akcijama. Od saveza imamo punu podršku i pomoć, u organizaciji, financijski, informativno kroz novine Šeher koje objavljuje naš Savez.

Posebno imamo dobru saradnju sa Općinom Donji Vakuf, općinskim institucijama na čelu sa načelnikom gospodinom Husom Sušićem, čovjekom koji je uz nevjerovatne napore i opstrukcije pojedinaca, ipak smogao snagu da uz predan i mukotrpan rad, veliko zaduženje i angažman ostvari započeti projekat, da ostvari naš i Vaš san i tako zajedno s Vama dočekasmo i taj dan, petak, 25. novembar 2016. godine, Dan državnosti naše Bosne i Hercegovine i otvaranja sportske dvorane u Donjem Vakufu.

Ovim putem zahvaljujem se svim mojim saradnicima i prijateljima na saradnji, a posebnu zahvalnost dugujem djeci i omladincima Donjeg Vakufa koji su u svojim posjetama našem gradu Landskroni bili pravi sportisti i istinski ambasadori svoga grada, svoga Donjeg Vakufa i naše nam Bosne i Hercegovine.

Još jednom mi je zadovoljstvo da Vam čestitam 25. novembar, Dan otvorenja sportske dvorane, neka vam je hairli, sretno i berićetno.

Još jednom Vam veliko Hvala,dragi naši prijatelji!

jedna od najrasprostranjenijih bolesti u svijetu Tabela: Dijagnostični kriteriji šećerne bolesti Piše: Lejla MEHICA

Skånes universitets sjukhus Malmö Odjel za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Šećerna bolest ili dijabetes je hronični, neizlječivi sistemski poremećaj metabolizma, koji se karakteriše hiperglikemijom, tj. trajno povišenim nivoom glukoze u krvi. Uglavnom je uslovljen nasljednim faktorima, a nastaje zbog smanjene sekrecije ili smanjenog biološkog dejstva hormona inzulina, odnosno u kombinaciji ova dva faktora.

Dijabetes je hormonalna bolest koju karakteriše relativni ili apsolutni manjak inzulina. Inzulin je hormon gušterače i njegova glavna uloga jeste da “otvori“ vrata glukozi i uđe u stanicu gdje ce se moći razgraditi i iskoristiti za energiju. Glukoza je nužno neophodna našem tijelu kao primarni izvor energije, no kod oboljelih ona se nagomilava u krvi jer ne može ući u stanicu i tada nastaje problem. Konstantno visoka koncentracija glukoze u krvi je opasna jer dolazi do oštećenja krvnih žila što dovodi do retinopatije, periferne i autonomne neuropatije (ostećenje živaca) te nefropatije (oštećenje bubrega).

* Mjerenje natašte: p-glukos ≥ 7,0 mmol/l (potvrđena barem u dva navrata) Ili * Nasumice izmjerena vrijednost ≥ 11,1 mmol/l (potvrđena barem u dva navrata) Ili * HbA1c ≥ 48 mmol/mol (potvrđena barem u dva navrata) Postoje različiti oblici dijabetesa, najčešći su tip 1 i tip 2. Za tip 1 je karakterističan apsolutni manjak inzulina uzrokovan razaranjem betastanica gušterače zaduženih za proizvodnju inzulina, dok je za dijabetes tipa 2, koji je i najčešći oblik dijabetesa, karakterističan relativan manjak inzulina prouzrokovan inzulinskom rezistencijom te smanjenom proizvodnjom inzulina. Simptomi na koje treba obratiti pažnju su povećana potreba za mokrenjem, žeđ, gubitak težine, pretjerana potreba za hranom, gljivične infekcije, sporo zarastanje rana, umor, zamagljen vid, trnci u rukama i stopalima.

Dijabetes je bolest koja u visokoj mjeri utiče na svakodnevicu oboljelog. Kako bi se razina šećera u krvi održavala što bliže normali, potrebno je dijabetesu posvetiti što više pažnje. Pacijenti oboljeli od dijabetesa moraju preuzeti odgovornost za svoju bolest kako bi spriječili dugoročne komplikacije koje dijabetes prouzrokuje. Mnoge studije su dokazale postojanje uzročnoposljedične veze između metaboličke kontrole i razvoja komplikacija. Što bolje vrijednosti šećera u krvi to manji rizik za dijabetične rane, amputacije, visok krvni pritisak, srčani udar, moždani udar, slabljenje vida ili otkazivanje rada bubrega.

Pravilna ishrana i fizička aktivnost Da bi se postigla optimalna razina šećera u krvi potrebno je držati se propisane terapije te uskladiti životne navike, naročito one vezane za pravilnu ishranu i fizičku aktivnost.

Potrebno je planirati obroke, obratiti pažnju na vrstu i količinu ugljikohidrata, masti i bjelančevina, način pripravljanja jela. Poznato je, recimo, da svježe povrće ima manji uticaj na razinu šećera u krvi nego kuhano ili pasirano. Također je bitan raspored obroka u toku dana, bolje je jesti češće a pomalo (4-5 puta dnevno), nego uzimati porcije bogate ugljikohidratima (1-3 puta dnevno). ŠEHER 30 BANJA LUKA

Medicina bez adekvatne i rane njege. U isto vrijeme ishemija usporava zarastanje tih rana, pa dolazi do ozbiljnih komplikacija. Infekcije tih rana mogu u konačnici dovesti do amputacije.

Oboljeli od dijabetesa imaju 25 puta veći rizik od gubitka noge (amputacije). Diljem svijeta, do 70 % svih amputacija nogu događaju se osobama s dijabetesom. Procjenjuje se da do 85 % istih može biti spriječeno odgovarajućom zdravstvenom njegom i edukacijom o samopregledu.

Zdrava ishrana i računanje ugljikohidrata dio su edukacijskog programa za pacijente sa dijabetesom. Cilj je uskladiti unesenu količinu s dnevnim potrebama, prepoznati zdrave životne namirnica, birati takozvane "dobre" masnoće, koje se nalaze u biljnim proizvodima, orasastim plodovima, avokadu i ribi. Takođe treba smanjiti količinu soli u hrani jer so povećava rizik od kardiovaskularnih oboljenja. S druge strane, treba povećati unošenje kaliuma koji se nalazi u povrću i voću.

Interesantno je da se željeni efekti mogu postići već pri malim promjenama životnog stila, načina ishrana te uvođenja redovnih fizičkih aktivnosti. Polusatna šetnja tri puta sedmično je dobar početak, naročito kod pacijenata sa dijabetesom tipa 2 jer se na taj način direktno utiče na inzulinsku rezistenciju koja i jeste jedan od glavnih uzroka bolesti ovog tipa. Liječnici kažu: bolje je biti debeo a tjelesno aktivan, nego mršav a tjelesno neaktivan.

Dijabetičko stopalo Uzroci jedne od najčešćih komplikacija dijabetesa, takozvanog dijabetičkog stopala, leže u hroničnim hiperglikemijama (konstantno povišena razina šećera u krvi), te zatajenju razlicitih tkiva i organa.

Oboljeli od dijabetesa imaju povišen rizik za razvoj hroničnih komplikacija na nervima (dijabetička neruopatija) i slabiju opskrbu stopala krvlju (ishemija).

Neuropatija i ishemija mogu uzrokovati rane na nogama. Posljedica neuropatije je smanjena mogućnost za osjećanje boli, zbog čega ozljede često ostanu neotkrivene. U tom slučaju, stanje se pogoršava

Modifikacija klasifikacije po Wagneru daje jasniju sliku razlike između pojedinih stupnjeva ulkusa te bolje određuje stupanj ishemije stopala.

Klasifikacija prema dubini ulkusa je: stupanj 0 – rizično stopalo; stupanj 1 – površinski ulkus bez infekcije; stupanj 2 – duboki ulkus koji zahvata tetivu ili zglob; stupanj 3 – proširena ulceracija koja zahvata kost i (ili) duboka infekcija.

Klasifikacija prema ishemiji stopala je: stupanj A – bez ishemije; stupanj B – ishemija bez gangrene; stupanj C – gangrena dijela stopala; stupanj D – gangrena čitavog stopala.

Prepoznavanje znakova upozorenja ključno je u preventivnom liječenju. Važno je uvesti redovite samopreglede stopala te ljekarski pregled kod bilo kakve sumnje. Pacijentima se preporučuje slijedeće: * Svakodnevno obavljati detaljan pregled stopala, po potrebi koristiti ogledalo za nedostupne dijelove. * Pri samopregledu obratiti pažnju na sve promjene: pojavu žuljeva na stopalima, otok stopala ili zgloba, jako hladne noge ili stopala, promjene u boji stopala, bol u nogama za vrijeme mirovanja ili šetnje, otvorene rane - neovisno o tome koliko su male, rane koje ne zacjeljuju, urasli nokti, nedostatak dlaka na stopalima. Potrebno je brzo liječenje svih problema sa stopalom, kako ne bi došlo do ozbiljnih komplikacija. * Korištenje odgovarajuće obuće, koja mora biti udobna za hodanje i koja se pažljivo pregleda i istrese prije svake upotrebe. Korištenje posebnih čarapa bez šavova. Običnu čarapu izvrnuti naopačke. * Svakodnevno pranje stopala blagim sapunom i u mlakoj vodi, redovno mazanje suhe i ispucale kože. Nokte sjeći pravilno, pažljivo ukloniti žuljeve i zadebljana na koži. Redovne posjete pedikeru (u Švedskoj postoji mogućnost dobijanja uputnice za medicinsku njegu stopala po reduciranoj cijeni). * Pušenje značajno ometa cirkulaciju, posebno na nogam te je neophodno prestati pušiti.

Dijabetes jeste hronična bolest, ali se razvoj komplikacija i za njih vezanog sveukupnog rizika smrtnosti mogu smanjiti ranim otkrivanjem bolesti, redovnim uzimanjem terapije, odgovarajućom zdravstvenom njegom i samopregledima te promjenom životnih navika vezanih za pravilnu ishranu, fizičku aktivnost i prestanak pušenja. Dijabetes tipa 2 je nasljedna bolest, ali se može spriječiti. Zaista je važno da konačno postanemo svjesni toga. Š E H E R 31

BANJA LUKA

Napisao Mersad Rajić.

Said i Naci, i plac u Priječanima...

Nastavak iz prethodnog broja Prilika se ne propušća Nakon desetak minuta hoda ugledaše, na lijevoj strani prašnjave ceste, na blagoj uzvišici, temelje nečije kuće koji su bili uokvireni lijepim malim šumarkom. Na tek betoniranoj ploči je bila prijatna hladov'na koju je pravio vel'ki krošnjati orah iznad temelja i oni se pogledaše te bez ijedne kazane riječi, uputiše se putem prema hladovitom podumentu. Uokolo je bilo dosta razbacanog i tek spremljenog materijala: betonskih vreća, cigli, šljunka, nešto alata i mješalica za beton. Uokolo nije bilo nikog oko temelja kuće te se oni popeše debelom fosnom na izlivenu ploču i pođoše komadati kupljeni kruh. Said izvadi nekakvu čakiju i sa njom otvoriše kupljene konzerve. Pošto su obojica bili žedni prvo se napiše vode, koju im je trgovkinja nasula u praznu plastičnu flašu od kisele vode i onda krenuše halapljivo da gutaju zalogaje ko da nisu jeli heftu dana.

- Čudan ti je naš seljak. Pogledaj ti jaro đe on pravi kuću! Nikog u blizini na kilometre i on se usudi da zida kuću u ovoj vukojebini -konstatova Naci gledajuć' uokolo na udaljene kuće i puta s kojim su došli. Sunce je i dalje peklo a oni zabavljeni ićem i pićem nisu hajali za vrućinu.

- Ko će ih razum'ti, jebeš ih, jedi i šuti, ne praviš je ti i šta te briga ko i đe pravi kuću - bio je Saidov filozofski odgovor. Jaran ga pogleda, i umoči kruh u konzervu sa sardinama.

- Imaš pravo! Nek prave đe god hoće. Nije moje da vodim brigu o tom - završi Naci. Kad su pojeli ono što su kup'li, skidoše se u potkošulje da se malko rashlade. Prij'o ime je lahki povjetarac.

- Baš ovo Miholjsko ljeto prigrijalo - reče Said, a Naci potvrdno klimnu glavom pa dodade sa posmjehom na licu; bio je i zabrinut i nije. Jedina im je briga bila jel' Šestu hap'la murija.

- Šta misliš đe je Šesta i šta je sa njim, jel' ga hap'la murija? - završi on ko malko zabrinut.

32 Š E H E R

BANJA LUKA

- Ako su ga hap'li, ne gine mu Gradiška! Al' pravo da t' kažem, čisto sumnjam, znam ja njega dobro. On ti je brz, a i strašljiv ko zec. Umak'o je on prije neg' nam' je zvizn'o. Ko zna đe se je bio zdekov'o i odakle je zvizno?

Naci ga pogleda i počeša se po kosi koja je više lič'la na gustu, čupavu masu neg' na kosu.

Uputi škiljav pogled prema jaranu i samo potvrdno klimnu glavom.

Sjede oni tako neki' po sahata i više, kad nenadano, putom, polahko, uz vel'ki oblak prašine prođe mercedes svijetlo sive boje austrijske registracije. Prođe pored putića s kojim su se oni uspeli a zatim, ne prođe ni par sekundi, oni čuše kako se auto zaustavi i krenu da se vraća se u rikverc.

- Uh, sad smo najebali, evo gazde sigurno, treba kidati odavde! - povika Naci i pojde ustajat' a Said ga ufati za ruku i zaustavi ga grubo i čvrsto.

- Nejma bježanije, ako je gazda kaza' ćemo istinu, ako nije, ko ga šiša. Ma šta se bojiš, nismo ništa maznuli, samo odmaramo pa nastavljamo pješačenje, a još nam more i pomoć' da nas poveze do Trapista, ako će u tom pravcu, a možda i do same čaršije -dodade Said.

Kapara - Dobar dan ljudi, šta se radi? - prvi se javi i upita ih stariji čovjek čim se pomoli iz auta..

Mog'o je imat' nešto preko četeres' godina, možda malko više. Okrugla lica, izbačeni' jagodica, dugačka rijetka kosa prebačena sa lijeve strane glave na desnu, da pokrije i prikrije ćelavost glave. Bio je srednjeg rasta, malko viši od Nacija, a puno niži od Saida, u tamnu odijelu, sa teget plavom koš'ljom i bijelom kravatom. Tipični predstavnik gastarbajtera koji dolaze iz Austrije.

Gled'o je u njih i polahko se penj'o preko debele fosne s kojom su se i oni uzverali na ploču. Obojica su odma' ustali i spremni da dočekaju sva iznenađenja.

- Zovem se Milan, ja tražim 'vako neki plac za kuću da pazarim ako ima đegod? Znate l' vi možda da neko prodaje, plac il' zemlju u 'vom dijelu?Jel' ovo vaše il' vi radite u najmu? - frcala su pitanja od nepoznata čovjeka koji je stoj'o ispred njih. Njih dvojica se upitno pogledaše između sebe! Nije im trebalo puno pa da počnu kontati neku ujdurmu. Ama svaki za sebe jer nije bilo vremena za zdogovor. Obojica su kontali imal' šanse za kakvu lahku zaradu.

Naci htjede nešto da kaže al' ga Said preduhitri i skloni ga u stranu. Vežuć' crvenu kravatu i navlačeć' kaput od bijelog odijela, pogleda u stranca i obrati mu se ozbiljnim, reklo bi se službenim glasom. U njemu je proradio šejtanski instikt za lahkom i brzom prevarom i dobrom zaradom.

- Drago mi je da se upoznamo, ja sam Drago, a ovo je moj zet Radovan, al' ga zovemo Rade- zatim mu pruži ruku da se i zvanično upoznaju i rukuju. Sve je izgledalo učtivo i šarmerski. Jedino je Naci, upitna pogleda, nijemo šutio.

Nije mu bilo jasno ovo lažno predstavljanje. Al' i on se na kraju rukova s neznacem koji je im'o čvrst i jak rukohvat.

- Možda će ga Said sad marnuti štosem i izbunar'ti njegove džepove, hap'ti šlajbak i džada?- kont'o je Naci dok se čvrsto rukov'o sa neznancem. Međutim, očekivalo ga je vel'ko iznenađenje.

- Ne trebaš dalje nikud ić'! - zvanično mu objavi Said, pa nastavi malko opreznijim glasom.

- Ja i zet smo sad istovar'li one vreće cimenta pa sjedosmo da malke odmorimo. Ovo je naše a pravo da t' kažem, nama je ponestalo love da dovršimo pa ako si zainteresiran i dobra mušterija moremo odma i pazar'ti, i plac, i ovaj temelj što smo započeli. Očekiv'o sam neke pare od mog brata iz Njemačke, al' se on ušutio. Tako ti je to kad vjeruješ bratu rođenom...

Mrtav hladan obrati se Said iznenađenom čovjeku. A za to vrijeme, njegov jaran je staj'o po strani, otvoreni' usta, ne vjerujuć' svojim ušima

Banjalučka priča (5) šta čuje i šta Said kazuje. Začuđeno je pogled'o prema njemu, ljubazno se iscerio neznancu, iako ga je obliv'o leden znoj.

-Pa evo, mi sjeli da nešto prezalogajimo poslije svršena posla i čekamo komšiju Stanka da dojde po nas pa idemo nešto pop'ti u oblišnju gostionu - kaz'o je Naci oprezno, plašljivo, gledajuć' u ozbiljnog Saida i još ozbiljnijeg gastarbajtera koji se snebiv'o u čudu kakve je sreće da baš danas nabasa na ljude koji prodaju i plac i gotov temelj. Još samo da bude dobra cijena i odma' da se pazari i da padne dobar pos'o. Mislio je on mirno ne pokazujući znakove uzbuđenja i sreće.

- Haj' ti nas odbaci do gostione u Trapistima pa ćemo se tamo dogovor'ti za sitnice kako prebaciti papirologiju na tebe i kad je teb' povoljno izustio je Said istovremeno ohrabren i zbunjen spremnošću stranca da prifati njegovu ujdurmu.

Uzalud je tražio u sebi nešto što bi moglo pokvar'ti ovu njegovu zamis'o i ovaj iznenadni rahatluk pa se prifati džepa i izvadi kutiju ''Lorda'' i ponudi gastarbajtera i Nacija cigarom. Čovjek u bijelom odijelu sa crvenom kravatom mora puš'ti samo skupe cigare jer drži do sebe i svog ''imidža'' gospodina koji mu služi za lahku i brzu prevaru.

Dogovor je pao i oni svratiše u ''Mrki ponedeljak'' đe se dogovoriše da se najdu sutradan pred ''Gruntovnicom'' i naprave prepis vasništva zemljišta, pa će onda u ''Gracki odbor'' i naprav'ti prepis vlasništva i prava na zidanje kuće. Čvrsto se rukovaše i taman da gastarbajter ustane, Said ga ufati za rukav i prisili da sjedne. Ovaj ga začuđeno pogleda. Naci pomisli, sad će biti štosom u vugla!

-Al' ostaje jedna sitnica koju nismo raščist'li!

- kaza Said na kraju, sm'ješeći se ljubazno na ''papka'' kako je on već, jadnu žrtvu, naziv'o u svojim mislima. Začudio se čovjek šta je sad ostalo da nisu raščist'li pa u čudu pita obojicu obraćajući se i Saidu i Naciju.

-Šta je to ostalo a da nismo raščist'li? - kazuje čovjek zaprepašteno, a već zagrijan dobrom šljivom, raskopčane, razdrljene koš'lje brez kravate, koja je ostala u njegovu džepu.

-Pa kako ćemo mi znati da ćeš ti doć' sutra na dogovoreno mjesto? - kaza Naci koji je dobro skužio jaranovu ''igranku'' sa ovim strancem.

- Ako imaš štogod love kod sebe, ti nam' ostavi nešto kapare, nako simbolično, da smo mi sigurni da ćeš se ti pojav'ti sutra na dogovoritom mjestu pred ''Gruntovnicom'' ! - ubjeđiv'o ga je Said blagim dodirom po ramenu i ljubaznim riječima, pa nastavi.

- Ostav' ti nama nešto kapare, kol'ko god imaš pri sebi, tako da smo sigurni da ćeš ti sutra doći.

Nije da ti mi ne vjerujemo, vidim da si dobar čovjek i čvrsta karaktera, a i od riječi si kako kažeš, al' ope' sigurno je sigurno. Kako naši kazuju, ako smo mi braća, nisu naše kese sestre.

Ti sigurno znaš đe je Gruntovnica u čaršiji, a ako ne znaš ja ću t' objasnit'. - završi Said govoranciju. Gledo je čudnog i naivnog gastarbajtera u oči.

Obojica su sa nastrpljenjem čekali ''papkovu'' reakciju koji ih je gled'o u čudu, sa određenim za-

ovom rečen'com al' je bio zadovoljan sa polov'nom ''zarade'' koju mu je Said dao.

Epilog:

prepaštenjem. Pa zar oni meni da ne vjeruju? misli Milan u sebi pa onda reče glasno, pomalo grubo al' pažljivo, uporno ih gledajući u oči.

-Kad Milan dadne riječ to je zakon i nema druge. Ja nikad u životu nisam pogazio datu riječ!

- Ma kužimo mi da s' ti čovjek od r'ječi, al' bolje ćemo mi teb' vjerovat' kad ti nama da'š nešto kapare. Pa da se razilazimo jer je pred nama dosta posla da sredimo sve papire za sutra - kaza Naci i ne razmišljajući puno, kako će ovaj ''papak'' reagovati. Osjetio je da je sve gotovo i skuhano.

Malo pod gasom, malo onog balkanskog u njemu, da je čovjek od riječi, Milan se fati šlajbaka i izbroja oko 1.000 šilinga i stavi pred njih dvojicu. Oni su gledali u pare ko maca u mlijeko, voda im curi na usta, al' ko bajagi, njima nije stalo da odma' ''lape'' pare, neg' zovnuše još jednu turu pića i kad su plat'li sa šilinzima koje su uzeli sa stola oprostiše se sad već dobro pripitim Milanom, najmiše taksi koji je bio parkiran pred gostionom i ''sretni'' stigoše u Banju Luku.

Usput, Naci upita jarana otkud mu pade naum ideja da pazare plac i podument na kojem su onako lijepo odmarali i uživali nakon dugog pješačenja od Laktaša do Priječana. Said se osmjehnu i pogleda u Nacija i kratko mu odgovori.

-Treba uvijek imati klikera u džepu i aduta u rukavu. Moraš uvjek misliti svojom glavom!

Nije on skonto šta je njegov jaran mislio sa

Sutradan, neznajuć' za prevaru, sretan i bezbrižan čovjek je strpljivo ček'o pred ogradom ''Gruntovnice'' da dojdu ona dvojica i da sa njima obavi prepis, ali bi uzalud. Njih nije bilo. Uzalud je ček'o i ček'o. Počeo je sumnjati u onu dvojicu i ne bi mu pravo što je lahko dao teško zarađene šilinge. Nakon jednog sahata čekanja najzad je ljutit, ot'š'o do Stan'ce milicije da prijavi slučaj...

Kad je dežurni policajac čuo za prevaru odma' je u glavi skonto o kome bi trebalo i moglo da se radi te izvadi dvi fotografije i pokaza ih prevarenom čovjeku. Psujući, on u fotografijama prepozna ''Dragu'' i ''Radovana'' al' kad mu policajac reče da su to poznati banjalučki prevaranti, valjaroši i da su njihova imena Said i Nail, a ne kako je on mislio, slomljeni Milan samo što ne zaplaka. Tako mi i treba kad mislim da sam se dočepo lahke zarade, placa i kuće.

Dežurni milicionar uze od njega podatke i reče mu na kraju razgovora.

-Mi ćemo pokren'ti postupak protiv njiha dvoj'ce, al' bud' uvjeren da su oni već potroš'li te pare od kapare koju si im dao, i brate moj, ne nadaj se da ćeš te šilinge više ikad viđeti...

Dok je god naivnih ljudi, biće i lopova jer sve dok imaju koga prevar'ti oni će to urad'ti samo da se dočepaju lahke i brze ''zarade''. A i Milan, i svi oni ko i ovaj Milan, poletni da se dočepaju jeftine zarade, kojima pohlepa vodi misli, moraju saznati jednog dana da ''i nad popom, ima pop''.

Mora se znati da je lahkomislenost motiv za pohlepu i ona ustvari tjera tak'u osobu na donošenje nepromišljene odluke u kritičnim trenucima. Zbog toga često ne ispadne onako kako je trebalo, pa lovac postane žrtva, i to žrtva od onog koga je on gonio. U taj zeman njihova omiljena krilatica je bila u duhu njihova življenja: ''Đe god najdeš mjesto, ti drvo posadi, đe god najdeš papka, ti ga izradi!“ Zato papci, pamet u glavu!

Iz jednog komentara o Saidu Đuzelu sa Kajaka Said Đuzel svakako nije nikada ni bio, a niti će ikada i biti pozitivac. Jer nije bio dobar čovjek, a niti karakter. Bio je čovjek bez skrupula, običan kvarnjak, hoštapler, džiber, prevarant, besprizornjak, amoralan i pokvaren, drzak i opasan...i uglavnom, neomiljen u gradu. I kao takvog ga je poznavala, skoro sva ondašnja Banjaluka. I nije Said bio nikakva legenda, daleko od toga.

Ali je Said bio faca iz našega grada, koju je poznavao, doslovice svako.

Cijela čaršija.

Istina !

Mersad Rajić - Pickering Nov. 2006.god.

Prema priči Huseina ''Hute'' Bahtijarevića...

Š E H E R 33

BANJA LUKA

Kolumna

KALVARIJA

BOSANSKOG RUD Ko drukčije kaže, kleveće i laže, Našu će osjetit’ pest.

Piše: Marjan Hajnal

Rad Rudar Proleter Udarnik Proizvođač Internacionalist

Bez njega ne bi bilo osvijetljenih i zagrijanih domova, škola, bolnica… Prvi u lancu proizvodnje električne energije. 800 metara ispod zemlje, izložen neprirodnim uslovima, bez dovoljno vazduha, u vrućini, vlazi, s pacovima sprijateljen, izložen opasnosti da svakog trenutka može zbog eksplozije metana i ugljene prašine otići u strašnu smrt, zatrpan, spaljen.

On radi. Njegovi ga najbliži ispraćaju pozdravom “Sretno!”

Kome je potrebnija sreća? „On je teška industrija, on je taj fundament“, naš brat, koji ne razlikuje dan od noći, dok se dokoni ucifrani paraziti ludiraju po mondenim ljetovalištima.

Zamislio je onaj radnički vođa Tito i rudarima njihovo ljetovalište (i članovima njihovih porodica), da na kratko, bar desetak dana, tokom prezasluženog odmora, osjete miris mora, borova, da udahnu u svoja zagaravljena pluća nešto od čarobne ljepote Jadrana kojeg su nešto ranije oslobodili od nacista.

Nije im dugo trajala idila. Dođoše demoni kojima nikada nije dosta tuđe nesreće. Štedjeli su nitkovi na ulaganju kapitala, kojeg su sticali sami rudari, u modernizaciju opreme i na edukaciji radnika, te su katastrofalni incidenti bili česti.

1934. u Staroj jami smrt je zatekla 127 rudara. 7. juna 1965. u rudniku mrkog uglja Orasi u Kaknju poginulo je 128 rudara. 14. marta 1970. godine u istoj jami gine 50 rudara. 1970. u Brezi je stradalo 50 rudara. 12. maja 1982. zenički rudnik Raspotočje odnosi 39 žrtava. 26. augusta 1990. u rudniku Dobrnja-Mramor, Kreka kod Tuzle, jama je eksplodirala i ugrabila živote 180 komorata. U svim nesrećama u bosanskim rudnicima stradalo je tokom 20. vijeka skoro 600 vrijednih ljudi heroja.

Strašne su te smrti, i zbog ambijenta i po svom smislu.

Koliko se samosvjesnih građana uopće zapita o porijeklu uglja kojeg koriste? Da li ih je iko tokom školovanja obavještavao o rudarskom sticanju kruha sa sedam kora? Da li je ikada ijedan direktor neke škole doveo u učionicu pred đake nekog rudara? Da li je logično da neki komitetlija ili sindikalac u ime rudara ima primanja u iznosu nekoliko njegovih plata? Da li je nekom od njih pala pomisao da siđe u rudarsko grotlo? Po čemu bi ijedan doktor trebao biti bolje plaćen od rudara? Šta znaju nelojalni svećenici o paklu, osim što ga šire kao kugu? A pakao ne treba čekati, on je uz rudare uvijek prisutan. Koliko su politikanti dostojni da žive ako i ne znaju ko im plaća skupa vozila, vile, školovanja, putovanja, kockanje, lumperaj, provode…? A krivi su za svaku suzu nevinog djeteta ostalog bez oca. Da su im bar zemlju poštedjeli, kuću da imaju gdje biti, školu da mogu nesmetano učiti. A njihova odmaral-

DARA išta, koja im očevi krvavo zaradiše i sagradiše? Evo jednog od njih, “Đuro Salaj” u Gradacu, nekada mjesto dječje radosti, danas avetinjski pusta kuća bez gazde. Tako je sotonski okot htio i tome težio, da sve otme i uništi. Da ne ostane ni traga svekolike kalvarije bosanskog rudara.

Ipak, neki odgovor će uslijediti. Još se niko nije usrećio rudarskom nesrećom. Pa neće ni svi oni koji su toj nesreći doprinijeli, njihove zasluge i žrtve obesmislili.

Sve prste na ruci u jadu i muci Partizanska stvorila je svijest.

Pa sad kad i treba, do Sunca do neba Visoko mi dižemo pest.

Đuro Salaj Rođen je 10. aprila 1889. godine u Valpovu. U potrazi za poslom, 1907. godine je otišao u Austriju, gdje je postao član Socijaldemokratske partije. Godine 1909. vratio se u zemlju i živio u Sarajevu. Bio je jedan od osnivača Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) 1919. godine. Poslije neuspješnog atenata na kralja Aleksandra 1921., Đuro Salaj je 1922. godine osuđen na dvije godine zatvora. Godine 1930. otišao je u Sovjetski Savez, gdje je radio kao predstavnik KPJ u Kominterni.

Od 1942. do 1944. godine radio je kao spiker i urednik emisija radio-postaje „Slobodna Jugoslavija”. Krajem 1944. vratio se u Jugoslaviju i bio član AVNOJ-a. Od 1945. do 1958. bio je predsjednik Centralnog odbora Jedinstvenih radničkih sindikata Jugoslavije, nakon čega je izabran u Savezno izvršno vijeće. Član CK KPJ bio je od 1926., a član Politbiroa CK KPJ od 1948. godine. Bio je i član CK KPH. Umro je 20. maja 1958. godine u Lovranu. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na groblju Mirogoj.

BOG JE OTIŠAO ZA PLYMOUTH Piše: Mišo MARIĆ Foto: Goran Mulahusić Udjetinjstvu, čije slike blijede, moj Bosanski Petrovac u kojem sam rođen, pred Božić bi zatrpali veliki snjegovi. Noću, s planina, u čoporima bi silazili vuci gladno i strašno zavijajući nadomak prvih gradskih kuća. Njihove mršave sjenke crnile se na bjelini snijega i mjesečine, kao nečastivi. A danju bi kroz polupana okna koja je ostavio onaj rat, u ubogu kuću moje bake ulijetali promrzli vrapci. Za koje ni do danas nisam dokučio otkud i zašto su se našli na ovom svijetu. Ne možeš ih naučiti da love kao sokolovi, da dostavljaju pisma kao golubovi, da govore kao papige, da pjevaju kao kanarinci; ništa ih pod milim bogom ne možeš naučiti. Sva im je upotrebna vrijednost na stranicama jelovnika odraslijih ptica, maca, lasica i životinjskih gurmana u rubrici: hladna pernata predjela. A ja sam vrapce, od svih letača, oduvijek najviše volio. Biti razigran, bezbrižan i vedar u svojoj nesreći, rijedak je talenat na svijetu... Evo je opet decembar, po mojoj kosi pada inje a po Bosni i Hercegovini veliki snjegovi i velike granate. Skoro će Božić.

Božiće u djetinjstvu nisam slavio. Prvo je bio četverogodišnji rat, a kad su ratovi, ljudima nije do slavlja. Poslije rata preživjeli stričevi i ujaci vratili su se iz partizana. I Božić se, ponovo, nije slavio. Sva je prilika da su se ti moji stričevi i ujaci u tom tamo ratu posvađali sa Svevišnjim. O razlozima svađe nikad nisu ŠEHER 36 BANJA LUKA

govorili, Boga nisam sreo da mi on kaže. Dogodilo se tako da Bog i ja nismo išli na ista mjesta pa mi je sve ostalo tajna... A na Božiću sam bio jednom. Ne baš na Božiću, nego na Badnjoj večeri. I ne baš u zbilji nego u pretprazničkoj baladi tužnog pjesnika, Alekse Šantića. U toj pjesmi sve bijaše ljupko i toplo kako sam zamišljao.

Pucketala su drva u kaminu, bljeskala okićena jelka, treperile svijeće, mirisao tamjan iz kandila pod ikonom, otac je govorio molitvu, majka kao majka posluživala u svečanoj haljini, iz kuta je muklo bio sahat stari a u prozorska okna golim, zamrznutim granjem, kuckao orah. Ja sam, više od svega, očekivao vrapce u toj pjesmi, ali ih ne bi. Zato, ovih dana, pođoh na rijeku Ex. Nas, izbjeglice u Exeteru, smjestili su na Pennsylvanii, na brijegu, a vrapcima se više sviđa pored vode...

Ispod mosta, na keju, u susret mi ide starac. Visok, koščat, duge sijede kose i takve brade koju mrsi vjetar. Ogrnut u ispran, izblijedio ogrtač, a na bosim stopalima apostolke. Preko ramena zaprtio veliku mornarsku vreću koja se nadimlje od punoće. Izdaleka liči na slikara iz Provanse ili na početno, ukrasno slovo išetalo iz kakve stare, svete knjige. Kad se približismo, vidim kako mu se jagodice na blijedim obrazima rumene kao kod plućnih bolesnika, a oči mu gore pitomim i svetim žarom. U lijevom džepu

primijetih vodič “Exeter A-Z”, a desnom rukom se oslanja na običan, drven štap. Obradovan, priđoh mu i sasvim učtivo upitah: - Oprostite, gospodine, jeste li vi možda Bog? Malo iznenađen, ali isto tako učtivo, ljubazno čak, onim prepoznatljivim, božanskim glasom uz smiješak odgovori: - Taj sam. A kako ste me prepoznali?

- Oduvijek sam vas tako zamišljao - rekoh.

- Vaš engleski - primijeti Bog, a bilo je i očekivati jer Bog sve primjećuje - vaš engleski veoma je loš. Vi kao da niste odavde?

- Nisam - priznah - ja sam iz Bosne. I Hercegovine još.

- A kojim ste poslom ovdje - interesuje se dok koračamo pored rijeke uz koju još samo rijedak šetač s psom i poneki pecaroš.

- Zbog vrabaca, moj Gospodine - pa mu pokušavam objasniti kako me vrapci podsjećaju na bezočinsko djetinjstvo i neslavljene Božiće.

- A, tako - veli - zbog vrabaca. - Šta ćete, svako svoj križ nosi.

- Izvinite - pokušavam produžiti razgovor jer ne dešava se čovjeku svaki dan, osim sretniku s mojih strana, da vidi svoga Boga - pretpostavljam da nosite božićnje darove. Hoćete li svraćati do Bosne i Herzegovine?

- Nažalost, ne. Imam neke ranije preuzete obaveze. U Plymouthu me čeka barka pa ću put toplih mora. Znate kako se ono kaže: čudni su putevi Gospodnji.

Kao pravdajući, nasmiješi se pa doda: - Oprostite, žuri mi se. Veoma mi je drago da sam nekog iz Bosne upoznao... I Hercegovine, dabome.

Pružismo ruke i rukovasmo se kao stari znanci. U stisku Božije ruke bijaše neobične krepkosti, prijateljstva, reklo bi se.

On ode obalom niz rijeku Ex, a ja sam dugo ostao zagledan u Božija leđa...

Vrapce ne vidjeh. Povukli se na počinak. Noć je kao uklet brod doplovila nizvodno. Pecaroši su kupili svoj pribor, sumrak je već davno pokupio moju sjenku i krenuh kući. Nad High Streetom, glavnom ulicom, bljeskaju pretprazničke iluminacije.

I sve vrvi od kupaca. A iz izloga mame sveti natpisi: “Christmas sale”. Božićnja rasprodaja. Sjetih se da je i nad Bosnom i Hercegovinom sada polegla noć. Dok se s mukom vučem uzbrdo, na Pennsylvaniu, razmišljam: kakav li će dan sutra dolje svanuti.

Happy Christmas!

1993.

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Susreti

Foto: Goran Mulahusić

STIHOVI I VEZOVI Sadeta Sokol stihovima i rukotvorinama ispisuje svoju poemu o domovini, prijateljstvu i ženi: ”Žena, Bosanka i Hercegovka, kao stećak gordo stoji...”

Razgovarao: Nedžad TALOVIĆ I Sadetu Sokol, koja je dugo radila kao vaspitačica u vrtićima ”Mina Delić” i ”Mara Mitrov” u Banjaluci, putevi progonstva dovode 1995. godine u Švedsku gdje, iako već u poznim životnim godinama, novu utjehu nalazi u stvaralaštvu – piše pjesme i zapise, pjeva u horu i svoje rukotvorine od konca, svile i suhog cvijeća predstavlja i na zajedničkim izložbama i prigodnim susretima. ”Nižu se, tako, specifični banjalučki vezovi, iskerani motivi i snovi, kolaži, te posebno pjesme u kojima žal za prošlim, za zavičajem i dragim slikama rađa sjetne stihove o domovini, voljenom gradu, zelenom Vrbasu, alejama, ljepoti i dobroti koja mora nadvisiti, pobijediti svako zlo”, zapisano je u pogovoru njene prve zbirke stihova – ”Iskeranim pjesmama” (2012.).

Taj lični nostalgični dnevnik nastavlja se i u njenoj drugoj knjizi pjesama i zapisa ”Gradovi u snovima i kerama” (2015.), a takođe i u njenim iskeranim radovima.

Sve je to bio lijep povod da u novogodišnjem ozračju porazgovaramo sa ovom zaljubljenicom u riječ i vez, koja je svoje stihove objavljivala i na stranicama magazina ”Šeher Banja Luka” i izdanja ”Banjalučkih žubora”.

Na početku, nekoliko riječi o njenoj mladosti i onome što je utjecalo na njen životni i stvaralački put.

38

ŠEHER

BANJA LUKA

”Rođena sam u Bosanskoj Gradišci, u velikoj porodici koja je posjedovala veliku kuću. Moje djetinstvo je bilo sretno i bezbrižno, sve do 1941. goodine. Gubitak najbližih otvorio je rane na mojoj mladoj duši. Otac i sedmero rođaka svoje su živote okončali u logorima smrti: Jasenovac, Stara Gradiška, Crna kuća u Banjoj Luci. To je ostavilo neizbrisiv trag i bol u mojoj duši, za čitav život. Školovanje, učenje sviranja klavira tokom III i IV razreda, kod časnih sestara, vezenje ručnih radova pomoglo mi je da lakše prebrodim bol koja me je, kao što rekoh, zadesila već u mladalačkim danima. Moji životni uzori su bili moja majka i moja eba – očeva majka, koje su me naučile mnogome, motivisale u životu, od kojih nasljeđujem i ovu svoju današnju kreativnost. Na moj profesionalni odabir utjecala je moja učiteljica, gospođa Lazić, a poslije naravno i moja ljubav prema djeci.”

• Koji su životni ideali naše sagovornice? ”Moja porodica, moja domovina, prijatelji. Naravno, moj suprug i naša obostrana ljubav, koja je bila nesebična i bezuslovna, koja na najljepši način oslikava naše duše.”

• U čemu je snaga bosanske žene, kakva je njena uloga u porodici? ”Na ovo pitanje želim da odgovorim mojom poezijom: Žena Bosanka i Hercegovka, kao stećak gordo stoji, pogledom miluje i veselo se smije, ona nikad ne stari, sve što ima najmilijima daruje i za uzvrat ništa ne očekuje. Za katedrom i perom u ruci, dijeli znanje i ono najljepše vaspitanje. U tvornici za strojem naporno radi i za svoju obitelj bolji i sretniji život gradi. U ratu sa puškom u ruci i drugom u obuci domovinu čuva i brani, djecu, staru majku, a oni čekaju gladni i uplakani. U miru sa ženama i muškarcima – sa njima je sve ljepše i milije, kolo vodi, spremna za izazove i ideje nove, spremna da voli i da bude voljena, da to je ona, nježna mati, hrabra žena.

Uloga žene u porodici je, dakle, ogromna i odgovorna – tri ćoška kuće drži žena – uvijek na kormilu spremna da se dokaže i žrtvuje za porodicu, za domovinu.”

• Kakav je Vaš pogled na opštedruštvenu situaciju u Bosni i Hercegovini i na navike naših ljudi u egzilu? ”Moje tijelo i mozak su ovdje, a dušom i srcem sam u Bosni i Hercegovini. Mnogo mislim o Bosni. Mnogo je problema i mnogo vremena utrošeno, a dogovora nema. Bilo bi dobro da se donese zakon da u Parlament Federacije BiH dodđu ljudi od 35 do 40 godina starosti – na njima svijet ostaje. Što se tiče ljudi u egzilu – pričaju da vole Bosnu, a u suštini rade suprotno. Čast izuzecima, ali većina, kada je npr. riječ o glasanju, voli domovinu, a ne izlazi na izbore. Tako dajemo priliku drugima da nas potisnu iz vlastite domovine, zar to nije žalosno i tragično?”

• Dosadašnji rad, nastupi, inicijative… Šta radi Sadeta danas? ”Kada sam 1995. došla u Švedsku, pokušala sam pomoći prije svega svojoj kćerki, uključila sam se u Savez žena Bosne i Hercegovine, sa 63 godine nisu me zvali u školu, sli sam se prijavila sama i pohađala nastavu. Bavljenje ručnim radovima, organizovanje sekcije, druženja, rad u humanitarnim akcijama, sve je to bilo moja svakodnevica. Putovanja i takmičenja sa horom ”Ljiljan” takođsu er prisutni.

2006. godine pišem poeziju: ”Poezijo, pjesmo mila, ti si moja ljubav stara, nek tambura meni svira, zvukom svojim nek mi dušu dira, nek miriše dunja, sa starog ormara, ispod mojih prozora nek karanfil miriše, a ptice sa grana nek pjevaju pjesme svoje, i nek me sjećaju na divne dane mladosti moje, u mom srcu stanuje ljubav, zove i mami u mirisni

vrt, tamo gdje plove moje pjesme u vječnost bezgraničnu, sretne , kao da tamo nije smrt.”

• Šta Sadeti Sokol znači pisanje i šta je to inspiriše? ”Pisanje, to je za mene život, produženje života. Što se tiče keranja, to radim već 26 godina, otkad mi je umro suprug. Ta umjetnost iziskuje golemu koncentraciju, pa mi je upravo keranje pomoglo u najtežim trenucima života, od izlaska , progona tačnije rečeno, moje djece iz našeg grada, pa mog samačkog života ovdje u Švedskoj. Moj uvaženi prijatelj, gospodin Fikret Tufek, jednom prilikom je rekao za mene da sam žena koja svojom poezijom kera bosanskohercegovačku stvarnost te da sam živi svjedok i Drugog svjetskog rata, i ovog minulog. Moram, naravno, izraziti i veliku zahvalnost ovoj zemlji za život danas, život dosljedan čovjeka. Svaki novi dan pokušavam osmisliti najbolje što mogu. Dan započinjem navikom starom 50 godina – gimnastikom. Čitam, pišem. Izdala sam dvije knjige poezije – ”Iskerane pjesme” 2012. i ”Gradovi u snovima i kerama” 2015. godine. Posljednju knjigu sam poklonila Zemaljskom muzeju u Sarajevu, kome sam darovala i svoj ručni rad – iskerani milje. Taj moj gest je primljen s velikim oduševljenjem i zahvalnošću uprave muzeja uz obećanje da će moj rad biti prezentovan na budućim tematskim izložbama. Ponosna sam zbog toga, a želja mi je da tu našu ljepotu Bosne, ručne radove i lijepu riječ podijelim sa drugima i ostavim narednim generacijama.

Svaki moj odlazak u Bosnu, baš kao i nedavni, u Gračanicu, koristim za susrete sa dragim ljudima koji mi daju inspiraciju i želju da stvaram.”

• Šta poručiti mladima? ”Neka mladi nikada ne zaborave, ko su i odakle su! Neka budu zahvalni Švedskoj koja je raširila svoje ruke, primila nas pod svoje slavoluke. Učite, obrazujte se, jer vi to možete. Izaberite one pozive koje ćete raditi sa ljubavlju, te opravdati povjerenje svojih roditelja. Čuvajte ljepote Bosne i Hercegovine, ali i Švedske! Bavite se sportom, učite jezike, učite svirati i budite mi živi i zdravi.” ŠEHER

BANJA LUKA

39

Izložba kao poklon

BOSNA NA OTOKU

Reportaža

Tekst i foto: Namik Alimajstorović

Bosanskohercegovačke narodne nošnje, koreografkinje i kreatorice Fahire Hasedžić, u muzejima u Nottinghamu i Derbyju u Engleskoj Kada u Engleskoj kažete folklor, prva asocijacija među našim ljudima u vezi s tim je - Fahira Hasedžić, koreografkinja koja dvije decenije stvara folklorne sekcije na Ostrvu. Ona je utkala svoje umijeće u prve korake i dalje uspjehe folklornih grupa u Nottinghamu, Birminghamu i Derbyju, odgojila niz mladih koji su uz folkolor postigli mnogo u životu i čija su djeca sada Fahirini učenici.

Nakon 20 godina volonterskog rada, još uvijek se nije umorila; i dalje s velikom ljubavlju vodi folklorne sekcije “Bosanski biseri” iz Derbyja i “Mladost Bosne” iz Birminghama. Osim što djecu uči vještinama folklora, Fahira je poznata i po tome što na svojoj kućnoj mašini šije narodne nošnje u kojima djeca nastupaju.

Njene nošnje od početka milenija krase vitrine muzeja u Nottinghamu, a odnedavno i prostorije „Derby Museum and Art Gallery“.

O tome kako su narodne nošnje zaintrigirale engleske kustose i kako su odlučili da ih postave u muzej, Fahira kaže: “Zasluga za to ide na adresu bh. udruženja u Derbyju i folklorne sekcije “Bosanski biseri” koja djeluje u sklopu asocijacije.

Brojni nastupi ove folklorne grupe doprinijeli su da je postala prepoznatljiva i po svojim raznovrsnim koreografijama i prelijepim narodnim nošnjama. Tačka na “i” je došla kada su predstavnici muzeja iz Derbyja vidjeli našu postavku u prostorijama Bosanskog centra i od rukovodstva asocijacije zatražili da je prenesu u prostorije muzeja. U toj postavci nalaze se četiri narodne nošnje koje sam specijalno sašila za ovu stalnu postavku u prostorijama udruženja. Osim nošnji, tu se nalazi i niz drugih predmeta koji posjetiocima kazuju mnogo o historiji naše zemlje.”

Izložba pod nazivom „Our Life, Our Transition“ svečano je u prostorijama muzeja u Derbyju otvorena krajem oktobra, a ova postavka bit će dostupna publici do polovine januara, kada će ponovo biti vraćena u prostorije asocijacije. Naravno, svečano otvaranje izložbe nije moglo proći bez izvanrednog nastupa “Bosanskih bisera”, niti bez tradicionalnih bosanskohercegovačkih kulinarskih specijaliteta koje su za ovu priliku pripremile vrijedne domaćice iz bh. udruženja.

Ova saradnja na kulturnom planu, između bh. asocijacije i „Derby Museum and Art Gallery“, još je jedan izvanredan primjer kako se kvalitetno integrisati, a ne asimilirati u britansko društvo, kako na jedan suptilan način njegovati tradiciju i kulturu Bosne i Hercegovine. Za kraj, kako nam je kazala Fahira Hasedžić, ova izložba je i najljepši poklon za dvije decenije vrijednog rada, a mi joj možemo poželjeti dobro zdravlje i hitre noge, jer dok je Fahire, bit će i bosanskohercegovačkog folklora na Ostrvu.

Banjalučka muzička sjećanja (4)

NA GOSTOVANJE – I BICIKLIMA

Piše: Edin ČEJVAN

Nezaboravno gostovanje u Kotor-Varošu – S „Pelagićom“ u Splitu i Jelsi – „Koncerti“ na plažama – Bili smo ansambl sa vlastitim stilom - Svi smo se poznavali, družili, voljeli, pjevali...

Osim prva dva zvanična nastupa u Kastelu i brojnih 'svirki' u domu Socijalističkog saveza u Mejdanu, nastupali smo i na drugim lokacijama u Banjoj Luci, u drugim mjestima, pa i na Jadranskom moru.

Do Kotor-Varoša – biciklima Zanimljivo je bilo gostovanje izvan Banje Luke, i to u obližnjem gradiću Kotor -Varošu. Tada je predsjednik Omladinskog saveza Kotor -Varoša bio Asim Kurjak, kasnije, i dan danas, svjetski priznati medicinski stručnjak s najvišim titulama i zvanjima, te mnogobrojnim svjetskim priznanjima za doprinos medicini. Već duže vrijeme prof.dr. sci Asim Kurjak živi u Zagrebu.

Bio je to koncert - matine u Vatrogasnom domu Kotor -Varoš, organizovan u saradnji omladinskih organizacija (dogovor Kurjak - Bećirbašić) Kotor -Varoša i banjalučkog Mejdana - 5. kvarta. Nekoliko dana prije održavanja našeg koncerta Kotor - Varoš je skoro sav bio ''oblijepljen'' plakatima kojima se najavljivao naš nastup – ''Kvartet 4G i Atif'' iz Banje Luke.

Koncert je bio veoma uspješan. Sala Vatrogasnog doma je bila prepuna, a napolju je ostalo podosta raje koja nije imala mjesta u sali. Svirali smo duže od predviđenog termina jer je to bila želja publike, a i mi smo uživali u ambijentu i svirci.

Međutim, to gostovanje će ostati upamćeno, osim zanimanja i zadovoljstva publike, i načinom transporta našeg ansambla. Bilo je to doba kad nije bilo mnogo motornih vozila i kad su saobraćaj i saobraćajne komunikacije bile na vrlo niskom nivou, pogotovo prema manjim mjestima.

Zbog toga je naš ansambl za Kotor - Varoš putovao u ''dva dijela''!

Instrumente je do Kotor -Varoša i nazad prevezao Rudi Jaroš svojim autom - legendarnim ''fićom'' (mali automobil 'Zastava 750' iz kragujevačke fabrike).

Nas petorica nismo imali prevelik izbor i odluka je bila – idemo biciklima!

Bicikl je u to vrijeme bio najpopularnije prevozno sredstvo, a Banja Luka, uz Suboticu, najpoznatiji grad po broju bicikla po stanovniku. Bili su to oni ''teški'' tipovi bicikla koje smo zvali 'kontraši' i poneka 'specijalka' koju je bilo nešto lakše voziti. Nama to nije tako teško palo, bili smo mladi. Zdravi, veseli..., i tih 35 kilometara smo prešli u međusobnoj zafrkanciji i pjesmi, naravno uz periodična odmaranja. Stigli smo u Kotor -Varoš, predahnuli i okrijepili se, i bili spremni za koncert.

Naravno, i povratak u Banju Luku je bio 'biciklijada'.

Dalmatinska turneja Podsjeti me prof. Irfan Nurudinović i na dalmatinsku turneju koja nam je bila prvo veliko predstavljanje u sasvim drugačijem ambijentu, a gdje smo ostavili 'dubok trag' jer se o nama pričalo još nekoliko godina nakon toga, u šta sam se i sam uvjerio prilikom odlaska na more, a i prema pričanju Lacija i Ferida.

Ta turneja je bila u sklopu velikog projekta gostovanja – turneje KUD-a ''Pelagić'' sa kojima smo nastupali i na pozornici u našem Kastelu. Tada su mnoga kulturno-umjetnička društva bila popularna i često su gostovala po cijeloj državi i inostranstvu, pa je tako i ''Pelagić'' imao mnogo svojih gostovanja. U tim kulturno-umjetničkim društvima je bilo više 'sekcija', muzičkih najviše – tamburaški orkestar, hor, solo pjevanje, orkestar, folklorni ansambl, ŠEHER 42 BANJA LUKA

dramska sekcija...

Imali smo dobru saradnju sa svim banjalučkim kulturno-umjetničkim društvima, ali sa ''Pelagićem'', ipak, najbolju. Tako smo dobili od njih poziv da s njima idemo na ljetnu turneju po Dalmaciji, ustvari bila su to gostovanja u Splitu, u sedam Kaštela i u Jelsi na otoku Hvaru. Koncerti su održavani svakog dana u drugom mjestu i svi smo bili vrlo dobro primljeni i prihvaćeni od publike. Nama je to bilo veliko iskustvo ali i zadovoljstvo. Pokazali smo se publici u svom najboljem izdanju zašto smo bili nagrađivani dugotrajnim aplauzima i pozivima na 'bis'.

Baza nam je bila u Splitu i tu smo provodili najviše svog slobodnog vremena, pogotovo u dnevnom odmaranju i kupanju na splitskoj gradskoj plaži Bačvice. To nam je bila, iskreno, i najveća uživancija na cijeloj turneji. Na Bačvicama je bio jedan vrlo lijep restoran sa bogatom ugostiteljskom ponudom, koji je držao, pod najmom, naš sugrađanin mlađahni Latif Hot, u Banjoj Luci poznatiji kao Laci. Svako prijepodne smo išli na Bačvice a gitare su, uz 'kupače', bile obavezan dio naše opreme. Kad smo se išli kupati, gitare smo ostavljali Lacija iza šanka, gdje nam je bilo glavno ''sidrište''.

Poslije kupanja opet kod Lacija, gitare u ruke i započne naša neformalna zabava za našu dušu. Čim krenu prvi taktovi i naši glasovi, oko nas se sjati mnoštvo raje sa plaže, domaće i stranaca, pa i slučajnih prolaznika tako da je u nekim trenucima izgledalo kao da se cijeli Split okupio na Bačvicama oko nas! Nama je to godilo, a kome ne bi, i mi smo uvijek svirali i pjevali punim srcem i plućima kao da je neko zvanično takmičenje i davali sve od sebe, ali sa velikim ličnim zadovoljstvom. Dalmatince i turiste smo iznenadili svojim repertoarom i kvalitetom izvedbe i mnogi nisu vjerovali da smo 'Meksikanci' iz Banje Luke. Mi smo uživali a i svi prisutni oko nas takođe. Bilo je tu i čaščavanja, aplauza, zabava spontana, prava. Laci je uživao, što u našoj muzici, još više u brojnosti gostiju i narudžbi u njegovom lokalu. Mi smo od njega sve imali 'mufte' a uvijek nam je govorio da smo mi to zaradili, čak i mnogo više.

Imali smo mi i svog ''glasnogovornika'' (po današnjem 'PR'), mladog, govorljivog i vrlo sposobnog Ferida Filipovića, našu raju kako bismo to mi kazali, koji se odmah 'uklopio' u situaciju i vrlo vješto i uspješno reklamirao po Splitu nas maksuzija ali i čitav projekat KUD-a ''Pelagić''. Ferid je neprestano svima pričao ko smo, odakle dolazimo, gdje sve imamo ugovorena gostovanja, koliko traje naša turneja i sve moguće podatke koje je znao ili ponekad i izmišljao 'na brzaka'. Naravno, Ferid ne bi bio Ferid, da situaciju nije iskoristio i za vlastiti 'biznis' i onako 'usput' je prodavao kape za kupanje, one nekad poznate kape od kože. I neka je, zaslužio je da i on poboljša svoj 'biznis'.

Banjalučka muzička sjećanja (4) Njegovo reklamiranje je itekako imalo efekta što se pokazivalo u sve većem prisustvu publike na koncertima.

Jelsa nas je dočekala „na nogama“ Posebno smo briljirali u Jelsi na Hvaru. Malo idilično mjesto sa puno turista sa zavidnom turističkom ponudom, sa prekrasnim i čistim morem i predivnom prirodom. S obzirom da je naš dolazak već bio najavljen i solidno reklamiran, Jelsa nas je dočekala 'na nogama', pogotovo što su mnoge muzičko-zabavne grupe i sastavi zaobilazili, bezrazložno, ovo lijepo turističko mjesto.

Dok su se 'Pelagićevci' pripremali za svoj nastup, mi smo, po običaju, radili 'na svoju ruku' – gitare u ruke i pravac riva. Tu smo započeli, hajd' da kažem, predkoncertnu ceremoniju, neku vrstu 'zagrijavanja' za koncert i 'bacanje mamca' za publiku. Krenuli smo s našom 'svirkom' i uvježbanim repertoarom i ubrzo se oko nas okupilo mnoštvo posmatrača i slušalaca.

Mi smo se, svirajući i pjevajući, lagano kretali rivom prema velikoj bašti gdje će se održati zvaničan koncert ''Pelagića'' i nas kao njihovih specijalnih gostiju. Masa svijeta, publike, oko nas se iz koraka u korak povećavala i zajedno s nama kretala prema bašti gdje su 'Pelagićevci' već bili spremni za početak koncerta.

I tačno na vrijeme, sa povelikom 'povorkom' publike stižemo na zakazani koncert i bašta se puni do posljednjeg mjesta gdje se moglo stojati a ne samo sjediti. Koncert je trajao do kasno u noć uz mnogo veselja, zabave i aplauza.

Bila je to prava fešta na banjalučki, bosanski, način.

U Split smo krenuli, poprilično umorni, ranom zorom jer je bio takav brodski vozni red. Tom prilikom, kad smo se ukrcavali na brod, fascinirao me izlazak sunca koji je na Jelsi veličanstven i kakav do tad nisam vidio, a vidio sam podosta.

Po dolasku u Split, odmaramo i domaćin-organizator nas upoznaje sa našim narednim obavezama i koncertom u bašti Doma JNA u Splitu. Znamo da će većina publike biti vojna lica, ali nismo znali da će biti i najviših činova – admirala i generala. To su nam prešutjeli, valjda se plašeći da ne dobijemo tremu koja bi mogla sve pokvariti.

Susret sa generalom Kad smo stigli u baštu Doma JNA, bili smo zatečeni prizorom neuobičajenim za to doba. Bašta sređena k'o 'pišta' – stolovi i stolice ''pod konac'', bijeli stolnjaci, svijeće i cvijeće na stolovima, konobari k'o iz filmova...To nas je fasciniralo ali i navuklo malo više treme, treme koja je uobičajena pred svaki javni nastup. Kad se bašta napunila, kocert je počeo nastupima ''Pelagićevaca'', a mi smo dobili svoju 'rolu' u najboljem terminu.

Koncert je protekao u najboljem redu i na obostrano zadovoljstvo. Treme je vrlo brzo nestalo i svi mi smo na bini dali svoj maksimum da pokažemo šta znamo i umijemo, a znamo i umijemo – dokazano.

Po završetku kocerta uz nekoliko 'bisova' prišla je našem sastavu uniformisana osoba i ljubazno nam saopštilo da izvjesni general (iz objektivnih razloga ga neću imenovati) želi da dođemo za njegov stol koji se nalazio neposredno do bine. Naravno da smo pristali i odmah otišli do generalovog stola gdje smo ponuđeni da sjednemo. Srdačno nas je dočekao i proveli smo kratko vrijeme u ugodnom ćaskanju. Saznali smo da je general Banjalučanin (!) i tad sam prvi put od njega čuo za onu izreku: ''...kroz Banju Luku ne pjevaj...''!

Razgovarali smo o svemu pomalo ali i o našem radu i ambicijama, i tad nam je 'naš' general obećao da će srediti da nas pozovu u Beograd da održimo koncert i da snimamo svoje pjesme za radio i televiziju, a moguće i svoju prvu diskografsku ploču. Nismo mogli doći sebi od iznenađenja i 'unutrašnjeg' oduševljenja, jer smo normalno 'zatrzali' na generalovo obećanje – jer kad general, tad, nešto obeća, to je bio 'zakon'.

Uskoro smo završili našu turneju, vidjeli i splitsko svitanje i izlazak sunca na moru što je zaista prekrasna slika.

Sve je otišlo niz Vrbas, ali ostali su tragovi Vratili smo se kući u svoju Banju Luku, umorni ali prezadovoljni. Puno toga smo, za kratko vrijeme, doživjeli, vidjeli, osjetili... Turneja je bila dosta

naporna ali zadovoljstvo je bilo mnogo veće od svega.

Danima smo prepričavali svaki detalj, događaj, s turneje, uživali i nastavili da sviramo i pjevamo.

I onda šok, pozitivan.

U kasnu jesen 1962. godine stiže nam poziv od RTV Beograd da dođemo na probno snimanje u Beograd, Takovska 10, uz napomenu da će biti prisutan i general koji nam je dao obećanje, i ispunio ga! Našoj radosti nije bilo kraja.

Ali! Opet šok, ali ovaj put negativan!

Cici i Ratko dobijaju poziv za služenje obaveznog vojnog roka za ''narod i otadžbinu'' ,i to trogodišnji rok u mornarici! Bez njih dvojice nema ni ''Kvarteta 4G i Atif''.

Pisali smo 'našem' generalu o nastaloj situaciji s molbom da pokuša odgoditi odlazak naša dva člana na služenje vojnog roka ali nikad nismo dobili odgovor niti se dotični general bilo kako više oglasio.

Da bude tragičnije, dobijamo i pismo od RTV Zagreb u kojem nas obavještavaju da bi trebalo dogovoriti probno snimanje i da se što prije javimo glavnom uredniku radi dogovora oko termina. Svoj poziv su nam obrazložili činjenicom da je na koncertu Predraga–Cuneta Gojkovića u Banjoj Luci, kad smo i mi nastupili, bio reporter prvog programa Radio Zagreba, koji je snimio kompletan koncert i da će na prvom programu njihovog radija biti pušten i dio našeg nastupa, tj. nekoliko naših pjesama.

Sve je to otišlo "niz Vrbas". Cici i Ratko su morali na služenje vojnog roka a ansambl je prestao sa radom i nikad se više nije obnovio. Trajali smo samo godinu dana, ali smo za to kratko vrijeme ostavili popriličan 'trag' i postigli što mnogi nisu ni prije ni poslije nas. Ostali smo zapisani kao 'pioniri' latinoameričke muzike u Banjoj Luci, kao prvi i najbolji 'latino sastav' jer smo imali jednu dozu svoje originalnosti i nismo samo kopirali kao što je radila većina u bivšoj državi.

Godine prave muzike Možda se neki neće složiti sa ovim mišljenjem ali mnogobrojni 'dokazi' iz tog vremena potvrđuju da smo bili ansambl sa neponovljivim vlastitim stilom, prepoznatljivi i svagdje rado primljeni i to u vremenu kad je Banja Luka imala kvalitetnu i 'šarenoliku' muzičku scenu, kad se muzičkom odgoju pridavala velika važnost već od malih nogu. U vrijeme kad je Banja Luka imala svoju operu i filharmoniju, horove, pozorište, balet, nižu i srednju muzičku školu, svoja kulturno-umjetnička društva ''Pelagić'', Budućnost'' i ''Veselin Masleša'' sa raznim sekcijama, svoje kamerne ansamble, grupe..., svoje pojedince i raju koja je svirala i pjevala kvalitetnu muziku a ne šund koji je danas 'glavni' na svakom koraku, svakom mediju... nažalost!

Ovo je, na inicijativu i uz pomoć prof. Irfana Nurudinovića, pokušaj da se sačuva od zaborava jedan kratki period prošlosti, da mlađe generacije mogu da barem nešto saznaju iz dijela prošlosti svog grada, svojih predaka, komšija..., a želja mi je da ovo posvetim i svim svojim drugovima iz ''Kvarteta 4G'' i našem Atifu, našem dodatnom članu.

U Banjoj Luci je svaki kvart, naselje, mahala, svaki dio grada, imao svoju raju i one koji su znali pjevati i svirati. I svi su bili najbolji, i svi smo se poznavali, družili, veselili, voljeli...I vazda pjevali i svirali, cijela ondašnja Banja Luka!

Ah, ta lijepa vremena.

Des Moines, USA, fRebruar 2016. Š E H E R 43

BANJA LUKA

Pojednostavljena karta sa jednom od ruta planinarenja

Dolazak u gradić Kasese

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Nastavak iz prethodnog broja Taman kad sam pomislio da planinarenju kraja nema, ukazala se brvnara koja je napravljena za potrebe planinara na 3500 mnv - kamp John Matte. U ovakvim objektima nema dežurnog ili nekog ko održava i čisti redovno sve prostorije. Objekat koristi onaj kome treba, dođe, prespava i odmori. Sve je veoma jednostavno, daske i neke spužve za spavanje koje su priheftane za krevete.

Obzirom da je ova brvnara ili, kako bolje zvuči, planinarska kuća u nižem dijelu, te radi mogućeg smještaja većeg broja planinara u isto vrijeme, kreveti su na sprat.

Pored glavne brvnare, postoje još i skloništa za vodiče i nosače. Ti pomoćni objekti su puno lošijeg kvaliteta od ionako loših brvnara koje koriste planinari, odnosno klijenti. Voda se donosi sa obližnjeg potoka i koristi u sve svrhe. Takozvani mokri čvorovi su izmaknuti od glavnih objekata i u njima naravno, nema vode. Znači, ako morate obaviti neke stvari, bolje je sve završiti za dana, dok se vidi. Inače - lampu na glavu i naprijed u noć! Elem po dolasku u brvnaru, još onako vrući i znojavi od hodanja, skidamo sve sa sebe. Oštar i svjež zrak nas nakon nekoliko minuta podsjeća da nismo više u podnožju planine i da nije više dan. Nego, brzo sam se presvukao u ŠEHER 44 BANJA LUKA

John Matte Camp 3500 mnv

pamučnu odjeću i prepustio užitku razgledanja okolnih vrhova. Jedino što je razbijalo mir i tišinu koja se „čula“ bio je povremeni smijeh veselih vodiča. Na ovoj koti oni se susreću sa kolegama, vodičima, koji se vraćaju sa nekih drugih vrhova i tu razmjenjuju razna iskustva i anegdote.

Moj novi prijatelj Charles, Južnoafrikanac, sa mjestom boravka u Holandiji, dolazi, i nakon što se sredio i dahnuo, prepuštamo se ugodnom i neobavezujućem razgovoru.

Uvijek je zanimljivo sresti razne likove na ovakvim mjestima: prvo razbiju monotoniju, produži dan, prekrati se vrijeme, a od svakog se nešto novo nauči i sazna. I ono što je najvažnije, svi oni se bave planinarenjem bez drugog cilja osim da oplemene sebe, zadovolje svoju taštinu, prekorače svoje limite ili onako opušteno, da uhvate detalj u životu koji mnogi drugi u svojim životima nisu i neće.Obići bilo koju planinu je događaj i uživanje, a uputiti se nekih 5-6 hiljada kilometara iz Holandije je velika avan-

Putopis

Jedan od razloga zašto se planinari (pogled)

tura. Kako sam mogao primijetiti, ovaj čovjek, sa svojih skoro šezdeset, može se mjeriti čak sa nekim tridesetogodišnjacima. Ispričao mi je kako je penjao Kilamandjaro i neke druge vrhove, ali je zaključio da je ovaj puno teži od svih prethodnih.. Na žalost, Charles je kasnije odustao od odlaska na vrh, jer je za njega ipak bilo prezahtjevno. Naš razgovor završava pozivom na večeru koju su pripremili Charlsovi vodiči. Makaroni bolonjeze! Ne znam kako to sada zvuči i možete li to zamisliti, ali meni se čini da bolje makarone nisam probao, ili sam toliko potrošen bio, da su mi dali i najobičniji sendvič, ja bih ga isto hvalio do neba.

Nakon večere, posljednji dogovor sa vodičima prije spavanja: ujutro buđenje u 6:30, doručak i kretanje najkasnije u 7:30. Još jedan topao čaj i već oko 9 smo u krevetu.

Napolju je mrkli mrak, a na nebu zvijezda roj! – Neprocjenjljivo! Zbog kombinacije umora, visine i svježine zraka spavanje je bilo izvrsno.

Drugi dan Probudio sam se na vrijeme i bez alarma. Lagani doručak, čaj, kafa i pokret. Čarls je imao zakazan polazak malo iza mene i to je bio naš posljednji susret na planini.

Kako se John Matte kamp nalazu u jednoj maloj dolini u šumi, odatle nismo mogli vidjeti svoj cilj, Margherita Peak.

Međutim, već nakon pola sata hodanja, vrh se, iako u daljini, ukazuje čist i nezaklonjen. Dan sunčan, bez ijednog oblaka. Cilj drugog dana bio je dolazak do kote Elena hut koja se nalazi na već ozbiljnoj visini od 4620 m.

Trebali smo savladati oko hiljadu metara vertikalne razlike, te nekih sedam kilometara dužinske distance. Radi neke usporedbe da navedemo podatak da čovjek u prosjeku hoda oko 4 km na sat. E sad, navedenu distancu smo sa puno penjanja i spuštanja savladali za 5 i po sati, a i vodiči i ja smo u odličnoj formi. Znači, pokušajte zamisliti kakav je bio teren! Ali kako se približavamo vrhu, a on se ukazuje u sve većoj formi, sve te teškoće se zaboravljaju.

Na nekih 4000 metara, šuma je vrlo rijetka i preovladava nisko rastinje, karakteristično za ove visine. Rijeke i potoci su manji, ali mnogobrojniji. Na više mjesta nailazimo na poljane, obojene svim mogućim bojama, ali je po njima teško hodati. Uglavnom su močvarne, odnosno blatnjave.

Sve češće se ukazuju goleti bez ijedne travke. Pošto smo imali dovoljno vremena, u više navrata smo se zaustavljali da bih ja napravio par fotografija za uspomenu, a i za ovaj tekst. Jedan od ljepših prizora je izlazak na jezero Bujuku.

Malo planinsko jezero, na oko 4000 mnv, je okruženo poljem koje je natopljeno vodom kao spužva.

Nastavak u idućem broju

Jezero Bujuku Š E H E R 45

BANJA LUKA

Knjige

Astrid Lindgren och kvinnodagen

Koferaši

I dag är det den 8 mars 2002. Tiden går fort, oåterkalleligt, och rinner genom fingrarna som vatten. I dag är det internationella kvinnodagen. Jag tittar på barnboksförfattaren Astrid Lindgrens begravning på tv. Hennes Pippi Långstrump lyste upp min barndoms morgnar. Uppfinningsrikedomen, lekfullheten, de tokiga och exotiska äventyren har närt fantasin hos barn över hela världen och burit dem på drakvingar genom fantasins magiska värld. Ordens magi värmde oss och rörde vid oss som när solen skiner på gyllengula maskrosor.

Det förflutnas skuggor dök upp på minnespodiet och kastade mig tillbaka till firandet av 8 mars i före detta Jugoslavien, då

Danas je 8. Mart 2002.godine. Vrijeme prolazi brzo, nepovratno i klizi u rukama kao voda. Danas je i Dan žena.

Gledam na tv sahranu Astrid Lindgren, dječijeg pisca. Njena Pipi Duga Čarapa je prosijavala jutra moga djetinjstva. Maštovitost, igra, luckaste i egzotične avanture su hranile maštu djece širom svijeta, noseći ih na zmajevim krilima, čarobnog svijeta fantazije. Magija riječi grijala nas je i doticala kao sunce pozlaćene maslačke.

Sjenke prošlosti su zakoračile na podijum sjećanja i vratile me u dane proslava osmih martova, u bivšoj Jugoslaviji, praćenih neopisivim dernecima, uz iće i piće, slasnim pečenjima

46 Š E H E R

BANJA LUKA

ASTRID LINDGREN I DAN ŽENA

Knjige

det anställdes obeskrivliga fester med mat och dryck, saftiga stekar och floder av sprit. Frisersalongerna var fulla av kvinnor som oroligt tittade sig i spegeln, vilken blottade nya anleten med glänsande ögon och oklanderliga frisyrer. Och så euforin över alla blommor – berusande hyacinter i mjölkvita, lila och blå toner, stela men fulländat vackra tulpaner som väckts ur vinterdvalan, praktfulla rosor – lyxiga parfymer, chokladaskar, sidensjalar, blusar, glamourunderkläder och ett hav av andra presenter.

Hela staden brukade förvandlas till ett glittrande varuhus med doftande och översköna damer. De gled från affär till affär med hjälp av osynliga vingar. De ville göra den här dagen till något speciellt, något som skulle bli kvar på minnets mjuka, silvriga matta. I våra trakter inleddes kvinnodagen som mödrarnas, väninnornas, lärarinnornas dag, men slutade i huvudsak som männens dag. Karlarna satt och åt och drack, samtidigt som de ihärdigt skålade för förtjänstfulla kvinnliga kamrater. Festligheterna kröntes med dans på bordet, och det fanns även de som låg under, nedbrutna av folkmusiken som dånade som en

i potocima žestokih pića. Frizeraji prepuni žena, što su uznemireno posmatrale odraz u ogledalima, što su otkrivala nove figure, sjajnih očiju i besprijekornih frizura. Euforije kupovanja cvijeća - cvjetova opojnih zumbula, čednobijelih, ljubičastih i plavih tonova, ukočenih ali savršeno lijepih tulipana, probuđenih iz zimskog sna, krasotica ruža, luksuznih parfema, bombonjera, svilenih marama, bluza, glamur-rublja i mora drugih poklona.

Cijeli grad se preobražavao u raskošnu robnu kuću sa mirišljavim, užurbanim i prekrasnim damama, što su klizile od pulta do pulta, nošene nevidljivim krilima, da taj dan bude nešto posebno, što će ostati na mekom, srebrnom sagu sjećanja. U našim krajevima Dan žena je počinjao kao Dan majki, drugarica, učiteljica ali se uglavnom uvijek završavao kao Dan muškaraca, koji su se gušili pečenjima, pićima i neprestanim zdravicama vrijednim drugaricama. Veselje se krunisalo plesom po stolovima, a bilo ih je i ispod stola, skrhanih od zvuka narodnjaka, što su drmali kao šok-terapija. Nikada mi nije bilo jasno zašto Dan žena tako intezivno slave muškarci i to tako naški, balkanski, da su se tri dana poslije toga morali liječiti i rasolom Š E H E R 47

BANJA LUKA

Knjige chockterapi. Jag förstod aldrig varför kvinnodagen firades så intensivt av männen, dessutom på vårt balkanska sätt: efteråt var de tvungna att i tre dagar bota bakfyllan med surkålslake.

Vi gladdes åt livet som syrsor åt solen och längtade efter tillfällen och situationer att få uttrycka detta på ett sätt som var vårt. Med känslosamt medlidande och intimitet rasade alla murar mellan människorna samman, och nya vägar öppnades på tusentals olika sätt; vi kom varandra närmare. Var är detta paradisland av välstånd, mänsklighet, spiritualitet och lättfunna vänner, där även lite var gott nog, där man visste att uppskatta smulor och se dem som något underbart och stort?

Det landet finns inte …

Tv-programmet fortsätter. Kroppen är död. Astrid och Pippi lever barnens liv, och barnen kommer att fortsätta sluka varenda bokstav och leva sig in i den spjuveraktiga, fräkniga hjältinnans äventyr. Berättarkonsten gav henne odödlighetens trolldryck.

Våra verk vittnar om oss, om huruvida vi bland miljarder av nystan har funnit vår egen tråd av mening.

Jag hade aldrig kunnat föreställa mig att ödet skulle föra mig till landet med blonda jättar, till deras fruar med samma färg som de nordiska sjöarna, till landet med midnattssol och ett hårt klimat som gör att människorna befinner sig i ständig beredskap och kamp: en oupplöslig förbindelse där de skapar ett bättre och mänskligare liv, där man tänker på varenda detalj och där begreppet i morgon är en del av begreppet i dag. Den nordiska människan tänker i dag på hur det kommer att bli i morgon. Den här delen av världen tycktes mig en gång oändligt avlägsen och ovanlig, och den enda länken till midnattsljuset var den musik som skapats av en av världens kändaste grupper, ABBA. Om någon hade sagt åt mig att det skulle bli krig och att jag skulle bli flykting i min vän Pippis och hennes skapare Astrid Lindgrens land – och min favoritgrupp ABBAs – skulle jag bestämt ha sagt: Prata inte strunt! Men när rodret går av och man tappar kontrollen, blir allt som är omöjligt i högsta grad möjligt, och man hamnar mitt i en bisarr teaterpjäs där man tilldelats en roll som får en att rysa och skaka men som man ändå undergivet spelar, oförmögen att finna en utväg.

Man tittar sig omkring, inhöljd i krigets skugga, och känner sig som ett enda frågetecken: Varför var jag tvungen att komma hit under de mest omänskliga omständigheter och känna smärtan hos ett villebråd? Varför hände det oss när vi hade ett underbart land som man med rent samvete hade kunnat beskriva med bara superlativer? Det mest värdefulla var att vi hade förtroende för varandra och att vi i varenda del av landet kände oss som hemma; det som var annorlunda kallade vi för folklore och traditioner.

Ordet krig var en ful abstraktion som vi helst höll tillbaka med humor. För att inte tala om alla skämt om Huso och Haso, där de hårdnackade och ”dumma” bosnierna som vanligt gick på en nit. Ingen kunde ens ana att det i verkligheten skulle gå precis som i skämten och att vi skulle bli offer för monstruösa idéer som skulle föra oss genom helvetets alla stadier. På lektionerna i historia förfärades vi av och uttryckte öppet vår avsky för ondskan i tidigare krig, för medeltidens mörker, att offentligt bränna kvinnor på bål, de bål som brann både dag och natt och vars eldtungor omättligt slukade alla vetenskapliga tankar och kärnan i människans utveckling. Vi förundrades över de fuktiga, mörka och mögliga fängelsehålorna och över de bödlar som kallblodigt släckte liv som man släcker lampan när man ska gå och lägga

48 Š E H E R

BANJA LUKA

kiselog kupusa.

Radovali smo se životu kao zrikavci suncu, žudeći za prilikama i situacijama da to izrazimo na onaj neki naš način, emotivne bolećivosti i prisnosti pred kojom su se svi zidovi među ljudima i na hiljadu načina otvarali su se novi putevi, na kojima smo postajali bliži jedni drugima. Gdje je ta zemlja raja i blagostanja, ljudskosti, duhovnosti, lako nađenih prijatelja u kojoj je i malo bilo dovoljno, začinjeno kosmičkom harmonijom, koja je činila da smo se znali radovati mrvicama kao divnom i velikom???

Nema te zemlje.

Program na televiziji nastavlja svojim tokom. Umrlo je tijelo.

Astrid i Pipi žive životima djece, koja će i dalje gutati svako slovo i uživljavati se u avanture vragolaste, pjegave djevojčice.

Umjetnost kazivanja joj je ulila čarobni napitak besmrtnosti.

Naša djela svjedoče o nama da li smo u milijardima klupčadi pronašli našu nit smisla.

Nisam ni sanjala da će me sudbina odvesti u zemlju plavih divova i njihovih žena sa očima boje nordijskih jezera, u zemlju polarnih noći i surove klime koja ljude drži u neprestanoj pripravnosti i borbi, u neraskidivoj vezi u kojoj stvaraju bolji i humaniji život u kojem se ne ispušta ni jedan detalj i pojam sutra je neodvojivi dio pojma danas. Taj dio svijeta mi se činio nekada beskrajno dalek i neobičan i jedina veza sa polarnom svjetlošću se uspostavila kroz muziku jedne od najvećih svjetskih grupa: Abbe. Zanosna muzika nas je nosila otvarajući nam vrata plavoljubičastog beskraja i jedrili smo nordijskim bespućima, nošeni muzičkim doživljajima i adrenalinom ubrizganim magičnim tonovima Abbine simfonije.

Da mi je neko rekao da će biti rat i da ću doći kao izbjeglica u zemlju moje bliske prijateljice Pipi i njene stvoriteljice Astrid Lindgren, kao i moje omiljene grupe Abba, odlučno bih rekla: Ala lažeš! Međutim kada kormilo pukne i kada stvari izmaknu kontroli sve nemoguće je i te kako moguće pa se nađeš u bizarnom pozorištu u kojem ti je dodijeljena uloga od koje se ježiš i drhtiš, ali je pokorno igraš nemoćan da nađeš izlaz. Čovjek se okreće oko sebe, obavijen sjenkama rata, sav u pitanju zašto sam morao doći ovamo pod najnečovječnijim okolnostima i osjetiti bol progonjene zvjeri. Zašto se to nama desilo kada smo imali divnu zemlju, koju je čovjek mogao opisati u superlativu mirne savjesti? Ono što je bilo najdragocjenije da smo vjerovali jedni drugima i u svakom djeliću zemlje osjećali se kao kod kuće a ono što je bilo drugačije zvali smo folklorom i tradicijom.

Riječ rat bila je ružna apstrakcija, koju smo najradije potiskivali humorom a da ne govorimo o vicevima sa Husom i Hasom u kojima je po običaju tvrdoglavi i „glupi“ Bosanac najebo i niko nije ni slutio da ćemo u stvarnosti proći kao u vicevima i da ćemo postati žrtva monstruoznih ideja, koje će nas provesti kroz krugove pakla.. Na časovima historije zgražavali smo se i glasno iznosili nad zlom prošlih ratova, mrakom srednjeg vijeka, javnom spaljivanju žena, danonoćno zapaljenim lomačama i ognjenim jezicima što su nezajažljivo gutali naučna razmišljanja i jezgro napretka čovječanstva. Čudili smo se: vlažnim, mračnim i memljivim tamnicama i dželatima što hladnokrvo gase živote kao domaćin lampe pred spavanje.

Bili smo srećni i ponosni gledajući gizdave blagodeti domovine, ukrašene grimiznim niskama brda, prošaranih živopisnim izvorima, mirisima planinskog bilja i magijom idiličnog života, slikovitih sela, uljuškanih u tanahnim zvucima cvrkuta

Knjige sig.

Vi kände oss lyckliga och stolta när vi såg hemlandets vackra välsignelser, utsmyckade med purpurfärgade pärlhalsband av berg genomvävda av livliga källor, fjällväxternas dofter och det idylliska livets och de brokiga byarnas magi, invaggade i de finstämda ljuden från fågelkvitter och syrsors muntra oden. Vi hjälpte till och med fattiga och hungriga länder, tittade medlidsamt på bilderna av armod och misär, på barn med uppblåsta magar på grund av kronisk hunger. Vi tänkte och levde i stil med den idylliska naiviteten i Generalic tavlor, som fängslar med sin livfullhet, spontanitet och framför allt enkelhet och naivitet, och därför lockar ett barns fantasi. Vi uttalade stolt orden broderskap och enighet, skröt intill utmattning om deras högtstående innebörd och kvävde beslutsamt alla illavarslande onda andar utifrån som förutspådde det kommande förfallet och drömde om den stund då vår ”Titanic av lycka” skulle krossas mot sin egen klippa, så att de upphetsat kunde samla ihop delarna och mätta sin sjukliga fåfänga.

Fantasin trasslar in sig i Adriatiska havets vågor och dyker sedan harmoniskt ner i de klara djupen, där man njuter av de ovanliga varelserna i vattnet. Under de rosenskimrande kvällarna satt vi på sandstranden, hänförda av havets brus och solnedgångens purpurfärger. Vi vaggade fram och tillbaka smekta av mistralens silke, trollbundna av sommarromanserna och de underbara cypressernas doft.

Tänk vad vi väntade på och drömde om dessa långa, varma somrar som kröntes med solsemestrar vid havet, vars blå magi, tillsammans med alla vackra barn och stiliga utländska kvinnor med Coco de Chanel-parfym, gjorde oss andlösa. Våra ögon glänste av förhoppningar om att det jordiska paradisets blå lagun skulle erbjuda oss något som vi inte hade upplevt tidigare.

På stranden susade och svävade unga blondiner från främmande trakter fram, i bikinis som inte dolde deras lockande kvinnliga former. De inhemska turisterna och de lokala playboyarna stirrade på dem och fick svälja hårt på grund av det hastigt uppflammade begäret. Männen i vårt land står på något sätt ut med att inte ha så mycket, men när de ser en snygg kvinna vicka på höfterna fattar deras hjärna eld så lätt att de glömmer bort allt annat utom den tillfälliga glöd som de steks över. De hade ett sådant rykte även utanför landets gränser, och därför kom det koketta damer från andra länder, med pedantiskt nedpackade spön för mansfiske, och öppnade innerligt dörren till sjunde himlen för dem. Grabbarna var inte särskilt bra på främmande språk, men schlafen zusammen kunde alla säga. Sådana är dessa trakter: lite hav, lite himmel, lite stenlandskap och syrsor, och sedan krockar alla dessa mirakel i skallen – och plötsligt tänker man inte på något annat än parningslekar i sängen.

Havet i norr är något helt annat: mörkare, kallare, farligare och oåtkomligare. Det besitter ett annat slags skönhet, som är intressant och tilltalande på ett annat sätt. Det är olycksbådande svart inuti, och det är som om det drar en mot botten med djupets magnetism. Mörka alger trasslar in sig runt fötterna som havsodjur, varför det känns som om man är i ett monsters käftar.

Havet i norr är för modiga och skickliga simmare, samt för en del vattenälskare som upptäcker dess skönhet på sitt eget sätt, i nyanser och i vattnets stumma språk, som bara de själva förstår.

Lyckligtvis är havet långgrunt och därför bra och ofarligt för barn. Men om man simmar ut i djupen befinner man sig på farligt område och kan försvinna i havssirenernas omfamning.

ptica i radosne ode zrikavaca. Čak smo i pomagali gladnim i siromašnim zemljama, samilosno gledali slike bijede i mizerije stvarnosti djece sa obješenim trbusima od kronične izgladnjelosti. Razmišljali smo i živjeli u duhu Generalićevih slika, što zarobljavaju živošću, spontanošću a iznad svega jednostavnošću i naivom, koja kao da se dodvoravala sferama dječijeg sna.

Ponosno smo izgovarali riječi bratstvo i jedinstvo i prsili se do besvijesti njihovim uzvišenim značenjem i odlučno zagušivali sve zlokobne zloduhe izvana, što su proricali propast i sanjali da dođe čas kada će se naš „Titanik sreće“, razbiti o vlastitu hrid, a oni ushićeni kupiti komade, da nahrane svoju bolesnu sujetu.

Mašta se zapliće u talasima Jadranskog mora i skladno uranja u prozirne dubine u kojima uživamo u morskom svijetu, prepunom neobičnih bića. U rumenim sutonima sjedili smo na pješčanoj obali, zaneseni šumom mora i purpurnim bojama zalazećeg sunca. Meškoljili smo se milovani svilom maestrala, omanđijani ljetnim romansama, mirisom divnih čempresa.

Kako se samo čekalo i sanjalo to dugo, toplo ljeto, okrunjeno odmorima kraj mora od čije plave magije ostaješ bez daha sa gomilama lijepe čeljadi i uščupernih strankinja namirisanih Coco de Chanel parfemom i očima sjajnima od snova, da ta plava laguna ovozemaljskog raja, obećava nešto neproživljeno.

Plažom su lahorile i lepršale plavokose djeve tuđeg neba, u oskudnim bikinijima iz koji su virile privlačne obline dok su domaći turisti i mjesni plejboji parili oči i gutali knedle raspaljene požude. Taj ti naš muški svijet može nekako bez svega, ali kada je u pitanju zgodno i vrtljivo žensko mozak mu se tako lako zapali da zaboravi na sve osim na trenutačnu žeravicu na kojoj se prži. I bije ih takav glas i van granica pa su dolazile namiguše i iz drugih država sa pedantno pripremljenim štapovima za pecanje mužjaka, koji su im zdušno otvarali vrata sedmog neba. Dečki nisu baš dobro baratali stranim jezicima, ali Schlafen zussamen je znao svaki ko pjesmicu. Takvo je podneblje, malo more, malo nebo, malo krš i zrikavci, pa te sva ta čuda bubnu u glavu i samo misliš na hopa-cupa u krevetu.

Sjeverno more je nešto drugo: tamnije, hladnije, opasnije i nepristupačnije. Posjeduje drugačiju ljepotu, koja je interesantna i privlačna na svoj način. Ono je zlokobno crno iznutra i kao da te vuče na dno magnetizmom dubine. Tamne alge sapliću ti se oko nogu kao morske nemani pa ti se čini da si u raljama čudovišta. Sjeverno more je za hrabre i vješte plivače i neke vodoljupce koji otkrivaju njegovu ljepotu na njihov način u samo njima znanim nijansama i nemuštom govoru vode. Sreća da je more plitko, daleko od obale, pa je lijepo i bezopasno za djecu, jer mogu da se igraju u mulju. A li ako zaplivaš u dubine, onda si zakoračio u opasne sfere, u kojima možeš nestati u zagrljaju sa morskim sirenama.

Š E H E R 49

BANJA LUKA

Na pragu još jedne godine Foto: Goran Mulahusić

Napisao: Ismet BEKRIĆ

NIJANSE ŽIVOTA Ili: Slike zavičajne

Evo nas na kraju još jedne, i na početku još jedne, ko zna već koje, rasute – da ne kažemo izbjegličke - godine. Prvo nismo bili »ni tamo, ni ovdje«, a sad nastojimo biti – »i tamo, i ovdje«, ili »i ovdje, i tamo«, zavisno već kroz koji to prozor sjećanja i svakodnevlja posmatramo.

Slike, zavičajne, koje nas okružuju, razvedrujući nas ili čineći sjetnim, ponajviše su nekako sive, više mračne nego svijetle. Ali, nije, i ne smije biti, sve tako crno, ima i svijetlih nijansi, samo nekako ih potiskuju »sile dnevne i neizvjesne politike«, »svakodnevna nacionalna (čitaj: i nacionalistička) bujica u kojoj plivamo«.

U svakodnevnom životu dešava se i mnogo toga lijepoga: susreti i u Banjaluci, i u Švedskoj, SAD-u, vezeni mostovi, razgovori kod Alibabe, na Studencu ili na Slapu, s pogledom na Vrbas, kafe pred »Palasom«, pogledi sa Šehutluka i Graba, dajak čamci, ostrva ljubavi… Stranke, i sredstva informisanja koja su pod njihovim uticajem, trude se da nas što više plaše i »drže pod kontrolom«, pa se veoma malo piše, i govori, i o onim ljepšim stranama naših bivanja (posebno kad smo »ovdje«). Međutim, dovoljno je bilo čitati ovaj naš i vaš magazin, ovaj naš i vaš »Šeher Banju Luku«, pa shvatiti da dolasci i bivanje u našem gradu imaju i svojih lijepih strana, i dana, da ima događaja u kojima, bar u jednom trenutku, razdoblju, tamne, sive nijanse uzmiču pred svjetlijim bojama.

Pođimo, eto, samo od prostorija Zajednice udruženja građana Banje Luke, u kojima se svakodnevno sastaje jedna višenacionalna zajednica, a zapravo jednonacionalna –šahovska. A zidove prostorija u 2016. godini su uljepšavale, obogatile tri izložbe – grafike Kemala Širbegovića i slike Branka Babića i Alije Sarača. Kemalova Banja Luka i Pariz, Vrbas i Sena, Brankovi motivi Bosne i one naše Banje Luke, i Alijini banjalučki mostovi, među kojima i onaj davni koji je povezivao kule Kastela sa drugom stranom Vrbasa, tamo gdje je nekad bila Harbašova pekara, a sad je tu ćevapčinica (naravno, i Mujin ćevap). I poznati društveno-politički radnik i privrednik Edhem Edo Čizmić, koji se sa desetinama hiljada svojih sugrađana morao uputiti neizvjesnim putima Evrope i svijeta, a koji se, čim je to bilo moguće, i vratio u svoj grad, predstavio je baš u prostorijama Zajednice udruženja građana Banje Luke svoju knjigu – svoje »Priče banjalučke«. Osjetio je, jednostavno, potrebu da otrgne od zaborava bogatstvo i ljepotu nekadašnjeg zajedničkog života, i da poruči – bez toga nema ni ljepše, ljudske budućnosti ovog uvijek otvorenog grada. Željeli bismo da u novoj godini bude još više ovakvih »zrnaca«, i da nam vrata našeg grada budu, istinski i dobronamjerno, još više otvorena. Kao što su nam, nekad, rado pružale svoj dlan klupe u našim alejama. Kao i ova Klupa na kraju aleje, koja je ostala u našim sjećanjima i o kojoj, evo, napisah i pjesmu. ŠEHER 50 BANJA LUKA

KLUPA NA KRAJU ALEJE Klupa na kraju aleje imena mnoga pamti, ona je stanica prva na kojoj ljubav plamti.

Ljubav tu bljesne, ko zraka, i više ne znaš gdje je, ostaje spomenik njezin – klupa na kraju aleje.

Gdje su prve zvijezde i prva ljubav gdje je, te tajne zna još samo klupa na kraju aleje.

Gdje su prve riječi kojima kazano sve je, te pjesme za nas čuva klupa na kraju aleje.

Klupa na kraju aleje još sniva naše snove, ona je stanica prva sa koje život zove.

Ljubav tu bljesne, ko pjesma, a mi smo njene rime, zažmiri, i pročitaj, tu je i tvoje ime.

Gdje su prve zvijezde, i prva ljubav gdje je, te tajne zna još samo klupa na kraju aleje.

Gdje su prve riječi kojima kazano sve je, te pjesme za nas čuva klupa na kraju aleje.

Ismet BEKRIĆ

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Š E H E R 51

BANJA LUKA

STARE NOVE GODINE Piše: Ozren Tinjić

52

Nije bilo dana u onim, predratnim, decembrima u Banjoj Luci, a da se na svakom ćošku, poslu, kafani, u susretima sa ljudima ne čuje pitanje: ”Gdje ćeš za Novu godinu?” O ženama i pomenutom pitanju da se i ne govori. Poguzije su razglabale gdje se može nabaviti najbolja janjetina, drugi o prasetini, treći o pastrmi… A žene, opet, o kiselom kupusu, šta obući, kod koje frizerke otići, koga pozvati na doček… Uzgred, dok se onako susreću i čavrljaju, malo - malo a pogled se znatiželjno spušta u tuđi zembilj, tek da se vidi šta se pazarilo.

Nekad bilo, sad se spominjalo MA, NE MOŽEMO MI POBJEĆI OD SEBE I, da se odmah razumijemo, tako je svugdje, ama baš svugdje na onom našem brdovitom Balkanu. Eto, na moru, u Podgori, nedaleko od Makarske, također. Svi jedni drugima pri slučajnim susretima zaviruju u cekere, pitaju šta će za ručak ili gdje si krenula, zašto tako loše izgledaš, gdje ti je muž ili žena? Ponekad imam osjećaj kako će mi jednog dana komšinica izvirit ispod kreveta. Ma, ne možemo mi pobjeći od sebe, ma koliko to htjeli!

Bez obzira na opštu neimaštinu, nezaposlenost, ”sitne” plate i penzije, za doček Nove godine, pa ma kakav on bio, para se mora imati. Doduše, rijetki, kao nekada, mogu si priuštiti doček te najluđe noći u godini u hotelima ”Palas” ili ”Bosna”, ili u nekom od elitnijih banjalučkih restorana. Većina će, u krugu rodbine i prijatelja, 2017. dočekati u svojim domovima. Vele, to je najljepše a i najjeftinije.

Ovdje u Švedskoj, koliko se dâ primijetiti, sve je manje interesa za doček Nove godine uz ”uživo” muziku u mnogobrojnim udruženjima. Nema više cekera sa klopom, najlon vrećica sa pićem, napirlitanih ”dama” i još kojekakvog folklora. Onog našeg, što na takvim dočecima ponajviše vole svratiti pogled prema tuđem stolu (kao i prema tuđoj avliji), a da se ne vidi šta se skuhalo, ispeklo, šta se i koliko pije, kako se ko obukao i tome slično. Hebi ga, ne možemo mi pobjeći od sebe, takvi smo pa eto.

PETARDE NAŠE MLADOSTI Stariji Banjalučani tih decembarskih dana, blago rečeno, nisu spavali. Jer, poznato je bilo, kako miliciji, tako i mlađoj populaciji, da se ”ispod tezgi” ispred ”Zenita” ili u Šolajinoj ulici, kod Doma kulture, na kojima su zvanično prodavali čestitke i ukrasi za jelke, moglo

nezvanično nabaviti kojekakvih petardi. Počev onih maleckih, crvenih, sa fitiljom, pa do onih zelenih, nalik na cigaretu. Odzvanjala je tih mjesec dana Banja Luka kao da se snima neki partizanski film, a u gradu odvijaju ulične borbe. No, i to je bio dio prednovogodišnjeg folklora. Slično je bilo i u drugim gradovima širom Jugoslavije, gdje su službe hitne pomoći radile ”punom parom”! Odzvanjalo je na ulicama, u haustorima. A nekada davno djeca su koristila prangije, baš kao u seriji ”Malo misto”. Jednom irječju, svugdje je bilo isto.

Uz Novu godine slavio se i Božić. Prvo katolički, pa pravoslavni.

Nekako k’o kradom, skrivečki. Nije da je bio zabranjivan, ali ni dobrodošao kod vlasti. No, komšiluk je tu sreću i zadovoljstvo onih koji ga slave, jednako dočekivao kao i Bajram ili Uskrs. Jer tada je komšiluka, u pravom smislu te riječi, i bilo! Kao što je to lijepo Nasiha Kapidzić protkala kroz svoje stihove: ”Ponesi kćeri činije Oberi prvi jagodu I daruj prve komšije Dvadeset kuća uz vodu I još toliku niz vodu…!”

Slično je bilo i za dočeka Nove godine. Komšiluk k`o komšiluk, sve znalo. I ko ima i ko nema. Zato su tepsije i lonci ”letali” sokacima i mahalama. Tek onako, da se obraduju i oni koji nemaju. A Božić je bio vrijeme darivanja, baš kao i Bajram. I pride - praštanja. Nekad bilo, sada se spominjalo.

P.S. Jednom je neko napisao: ”I ako se Grad uruši i tek jedan čovjek uspije se spasiti, on će nastaviti nositi Grad u sebi bespućima progonstva, on sâm postat će Grad!”

PORUKA IZ ZIMZOGRADA Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

Sara i drugari dobili su u školi zadatak da napišu pismo Djeda Mrazu. Sara je napisala divan sastav, iako još uvijek nevještom rukom, ali dječje iskren, iz duše. Uz to, sve je ukrasila svojim crtežima. Dobila je čistu peticu i tražila da pismo, pisano ćirilicom jer je to pismo prvo učila u školi, pošaljemo onome kome je i namijenjeno.

Silvana me pogledala svojim krupnim očima i rekla da pismo ponesem sa sobom, kad krenem na posao, i "predam" na poštu.

Ali, u meni se probudio "duh" Nove godine. Znajući da Finci njeguju bajku o Djeda Mrazu, ponio sam Sarino pismo, ali ne do prvog kontejnera, već zaista do prve pošte. Adresirao sam na Santa Klaus, Laponia, Finland. Za drugu adresu nisam znao.

Nekoliko mjeseci kasnije, Saru je obradovao odgovor iz Finske, od Djeda Mraza, glavom i bijelom bradom! Na engleskom jeziku je pisao kako sada ima više vremena da svima odgovori jer je prošla zima. Govorio je o svojim pomagačima vilenjacima i vjernim irvasima, o životu u Laponiji i naravno o duhu praznika i Nove

godine. Bila je tu i Mrazova precizna adresa. Ne znam ko je tada bio sretniji zbog pristiglog odgovora, Sara ili ja. Od tada, proletjelo je već devet godina..

Već početkom decembra, Banjaluka je počela dobivati novogodišnji izgled. Ulice, trgovi, marketi, kafići ogrnuli su svečano ruho, nikad ranije, a čini se nikad ni bogatije. Ali za istinski novogodišnji ugođaj, za jednu pravu zimsku bajku, pobrinuo se Zimzograd! Četvrti put za redom, s tim što ove godine nosi zvanični naziv Zimzograd

by Elta, po svom generalnom sponzoru.

Manifestacija je otvorena 7.decembra i trajaće do 5. januara 2017.

U brvnaricama na Trgu Krajine, čovjek se može okrijepiti uz iće i piće, ali i nabaviti svašta nešto drugo, od prehrane, ljekovi-

Neka pobijedi duh zajedništva, duh ljubavi i vjere u bolje sutra, istinski duh Nove godine! ŠEHER 54 BANJA LUKA

NOVOGODIŠNJA BAJKA tog bilja i raznih potrepština, dobro se zabaviti uz muziku i nastupe muzičkih grupa, slikati se sa Djeda Mrazom, ali i atraktivnim »mrazicama«. Tu je i luna park, u produžetku, do Tržnice. Posebna atrakcija ovogodišnjeg Zimzograda je veliko klizalište u Parku Petar Kočić, koje podsjeća na nestvarne, idilične prizore sa onih prelijepih novogodišnjih čestitki našeg djetinstva.

U novogodišnjoj noći, na velikoj bini, a ona će prvi put biti postavljena na glavnoj ulici, prisutne će zabavljati muzičke zvijezde Aleksandra Radović i Tijana Dapčević, uz podršku mlađih kolega, Dušana Svilara i Lukijana Ivanovića. U Turističkoj organizaciji grada (TOBL) saznajemo, da su smještajni kapaciteti za Novu godinu popunjeni, a najviše gostiju očekuju iz Slovenije i Srbije.

Pritisnuti smo besparicom, teškim, ponekad sumornim životom, zbog teških posljedica rata, ali i nesposobnih političara da zemlju snažno povuku naprijed. Odlaskom stare godine, neće nestati svi ti problemi, oni će nas i dalje pritiskati. Pa ipak, barem za Novu godinu, zaboravimo na njih, neka barem za tren pobijedi duh zajedništva, duh ljubavi i vjere u bolje sutra, istinski duh Nove godine!

Svim čitaocima i stvaraocima Šehera, i svim ljudima dobre volje, SRETNA I USPJEŠNA 2017. godina!

Knjige

U prošlom mjesecu svjetlo dana je ugledala još jedna knjiga koja oslikava događaje iz ratnog perioda u našoj Banjaluci. Zbog privatnih i političkih razloga autor je knjigu potpisao pod pseudonimom Acke Bošnjanin. Ovu zanimljivu knjigu možete nabaviti po popularnoj cijeni od 100 švedskih kruna plus poštarina. Više informacija možete dobiti na ovom telefonskom broju: 0720450712 0046720450712

56

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

Stari, iskusni apotekar podučava mladog apotekara pripravnika: - U ovim plavim bočicama na velikoj polici se nalaze antibiotici. U crvenim bočicama u fiokama se nalaze tablete protiv bolova...

Mladić ga pažljivo sasluša i upita: - Izvinite, a šta se nalazi u ovoj velikoj žutoj posudi?

- Ah da, zaboravio sam. Iz te posude uzimamo tablete u slučaju da je recept totalno nečitak.

mesto, žaleći mu se kako ga bole noge. Mladić mu odgovara:

Zaustavi policajac vozača: - Dobro veče, osećate se na alkohol, dali ste nešto popili??

- Jesam!!

- Šta ste pili?

- Piši Graševinu, jer Chardonnay ionako nećeš znati napisati!!

- Pa zbog toga te i bole noge!

Razgovaraju Amerikanac, Rus i Bosanac o svojim industrijama.

Kaže Amerikanac: "Mi u 9 sati počnemo praviti avion i u 12 on već leti."

Kaže Rus: "Mi u 9 počnemo praviti brod i u 11 on već plovi."

Kaže Bosanac: "Mi u 9 počnemo praviti fabriku piva, a u 10 već smo svi pijani."

Juri bik Muju oko kuće. Fata mu kaže: - "Ne trči tako brzo bolan dobićeš infarkt!"

- "Bolje infarkt, nego tele!"

Mujo na putu zgazio pijetla. Zaustavi auto te ode kod domaćice: - "Žao mi je gospođo, ali zaista nije bilo namjerno! Kako mogu da vam nadoknadim?"

- "Izvolite, kokoške su iza kuće."

Herkules je, da bi dokazao ljubav i privrženost prema svojoj ženi,odlučio da dovodeći u opasnost svoj život,ispuni 12 opasnih zadataka, Da ubije Nemejskog lava; Da ubije Lernejsku hidru (aždaja sa devet glava); Da pobije sve Stinfalijske ptice; Da uhvati kerinejsku košutu; Da ubije surimatskog vepra; Da očisti štale elidskog kralja Augija; Da ukroti kritskog bika; Da dovede Diomedove kobile-ljudoždere; Da donese Hipolitin pojas; Da dotjera Herionova goveda; Da dovede Hadovog psa Kerbera; Da donese zlatne jabuke iz vrta Hesperida; Ali,žena ga je ipak ostavila. Jer ga nikada nije bilo kući!

- Jesil ti ustajao dok si bio mlađi?

Starac odgovara: - Da, još kako!

A mladić će na to:

- "Dušo, što imaš na sebi?"a - "Roza gaćice."

- "Uh, daj malo detalja."

- "90% pamuk, 10% sintetika.

Hvali se Amerikanac Bosancu kako njegova država stalno napreduje, kako se kod njih sve bolje i bolje živi, pa kaže: - "Evo već sutra mi ćemo živjeti bolje nego danas."

A Bosanac mu odgovara: - "Nije to ništa, mi već danas živimo bolje nego što ćemo živjeti sutra!"

Iznijela punica zetu večeru i kaže on: - "Jao punice, nisam ni za što."

A ona će: - "Ma znam ja da ti nisi ni za šta, al bar pojedi nešto."

Prodavač automobila objašnjava plavuši: - "Ovo vam je jako ekonomičan auto - u gradu troši 8 litara, a na otvorenom manje od 6."

Plavuša ga iznenađena pita: - "Molim vas, kako auto zna da je u gradu?!"

Upoznavanje na netu . . .

- "Hi, where are you from?"

- "Germany. And you?"

- "Florida."

- "Zafrkavaš?"

- "Majke mi."

Sretnu se Mujo i Haso. I Haso pita : - "Au, bolan Mujo kakva ti je to masnica pod okom?"

- "Kuku, ništa me ne pitaj jarane, potuko sam se zbog djevojke."

- "A s kim?"

- "Sa ženom . . ."

Ulazi starac u autobus i moli nekog dečka da mu ustupi

57

DRAGIM ČITAOCIMA ŽELIMO SRETNE NOVOGODIŠNJE I BOŽIĆNE PRAZNIKE NOVOGODIŠNJA Sve je novo na početku Nove, novi dani i novi mjeseci, svi sanjaju neke nove snove, nove želje javljaju se djeci. Čekaju nas i nova drugarstva, malo tuge, mnogo nove sreće, i cipele trebaće nam nove, ali barem za pola broja veće.

Sve je novo, sve je ispočetka, u životu – divnoj lagariji, sve je novo od srijede do petka, samo mi smo malčice stariji.

Nek' vam se dani u novoj godini što ljepše i što stretnije troše, nek’ vas pogodi sve što je lijepo i nek’ vas promaši sve što je loše Šimo Ešić

Upplev den bosniska matkulturen med Plivit Trade och Edin Dzemat Edin Dzemat är en av Sveriges bästa kockar som fått ett antal utmärkelser bl.a. Rising Star av White Guide och Årets Werner.

Plivit Trade har ett samarbete med Edin som tagit fram ett antal recept som har sitt ursprung i traditionell matlagning på Balkan.

Plivit Trade är Sveriges ledande grossistföretag för livsmedelsprodukter från Sydeuropa.

Våra varor säljs idag i ordinär dagligvaruhandel över hela landet.

Vi finns representerade i många utav t.ex. ICA, Coop, Netto, Willy:s, Hemköp och Citygross butikerna.

Fråga på din lokala butik.

Smaklig spis!

www.plivit-trade.com facebook.com/plivittrade