Šeher Banja Luka 48

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 48 - MART-APRIL - 2017. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik Riječ urednika

Proljeće novih nada Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

U našoj domovini, Bosni i Hercegovini, uprkos svemu uveliko proljeće je raširilo svoju ljepotu, sve behara i sve cvijeta, kako nam je nekad pjevao i umjetnik sevdalinke,Zaim Imamović. A ovdje, u Švedskoj, pratilo nas je dosadno aprilsko, prohladno i kišovito vrijeme sa povremenim snježnim padavinama. Početkom maja ipak dođe proljeće i u “naše krajeve”, valjda ćemo se malo i ugrijati i pripremiti za ljetni odmor u Banjaluci i BiH. A tamo nikad nije dosadno, uvijek se nešto važno događa, bilo negativno ili pozitivno. Nakon 24 godine od njenog rušenja, na Dan oslobođenja našeg grada od fašizma, 22. aprila, položen je kamen temeljac za ponovno uzdizanje jedine preostale džamije koja nije obnovljena, džamije Arnaudije. Arnaudija je na listi spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Sredstva za obnovu Arnaudije, koja je od izuzetne kulturne i istorijske vrijednosti, osigurala je Vakufska direkcija Islamske zajednice u BiH putem Generalne direkcije vakufa Republike Turske; ugovor o finasiranju obnove Arnaudije direktor Vakufske direkcije BiH potpisao je sa generalnim direktorom Generalne direkcije Vakufa Republike Turske, tako da je ovaj projekat finansijski zaokružen. Nadamo se da će ova džamija, od izuzetnog značaja, biti podignuta na vrijeme i da će nam pružiti nadu za bolji suživot, toleranciju i održivi povratak mnogih protjeranih porodica.

U jednom od narednih brojeva ćemo se podsjetiti i na početak rada našeg Saveza, jer se ove godine navršava dvadeset godina od njegovog službenog osnivanja. Taj mali, ali za nas veoma važni, jubilej obilježit ćemo prigodnim osvrtom u narednom broju Šeher Banjaluke.

Svečano obilježavanje, sa bogatim kulturnim programom, pripremamo za jesen. A 14. oktobra vas pozivamo na 23. tradicionalni susret Banjalučana koji će se, po drugi put, održati u Halmstadu, prekrasnom gradu na zapadnoj švedskoj obali. U Zajednici građana Banjaluke su već počele intezivne pripreme za održavanje Vezenog mosta, najvećeg i najznačajnijeg kulturnog događaja u ljetnom periodu u našem gradu. Nadamo se da će uz svesrdnu pomoć našeg Saveza i ovaj Vezeni most opravdati naša očekivanja i pružiti našim sugrađanima izuzetan kulturni ugođaj. A mi iz Saveza Banjalučana ćemo biti, u mjesecu julu, u posjeti našim prijateljima u Donjem Vakufu, gdje ćemo predstaviti rad Saveza i njegove uspješne godine djelovanja, kako u Švedskoj tako i u BiH. Veliki doprinos u predstavljanju rada Saveza ima svakako i naš magazin koji će ove godine proslaviti mali jubilej, svoj pedeseti broj.

A u ovom broju možete pročitati mnogo interesantnih priloga, osvrta i reportaža naših dopisnika širom svijeta koji su se i ovaj put potrudili da Šeher izgleda kao prava novina. Vi, naši vjerni čitaoci, sponzori, naša udruženja i institucije, dobit će te uskoro na vaše adrese, ovaj novi broj magazina “Šeher Banja Luka”. Nadam se da ćete uživati u čitanju, a slobodno nam pišite ako imate kakvu zamjerku ili kakav prijedlog da bismo još više poboljšali kvalitet magazina.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju, da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Enver Štaljo, Velike vode, 1980. akvarel

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj U znaku jubileja 1997-2017: Ponos Banjolučana..........................................4 Sajam knjiga u Sarajevu: Knjige kao svjetionici................................................8 “Banjalučki žubori: Riječi koje ne mrze......................................................10 Kamen temeljac za Arnaudiju: Stjecište dobrih ljudi.................................12 Preneseno: Borci, tvorci i trbuhozborci čiste Republike Srpske.............14 Kolumna: Let iznad kukavičijeg gnijezda...................................................16 22.april: Dan kada je Banjaluka odahnula..................................................18 Intervju, Damir Filipović: Igra svjetla...........................................................20 Sjećanje: Razvoj industrije...........................................................................24 Intervju, Emir Hadžihafizbegović: Riječi na sceni, taj osjećaj odgovornostI................................................26 Nedžad Avdić: Počasni doktorat.................................................................28 Sjećanje: Petrovačke karijetide................................................................30 Banjalučani pričaju: Ljeto, igre, bostan i perda.....................................32 37 godina bez Tita: Sjećanja ipak ne blijede...............................................34 Trčanje za početnike: Krenite i uživajte......................................................36 Dijaspora u Velikoj Britaniji: Ni sjena starih vremena.............................38 Kad zamiriše behar: Znam ja zašto.........................................................40 Kolumna: Pasulj i poneka parola.................................................................42 Putopis: Dolazak u gradić Kasese...............................................................44 Kolumna: U svakom vremenu-ljudi.............................................................46 Izmedju stanja i obećanja: Itd,itd.................................................................48 Razgovor s povodom: Šime Ešić.............................................................50 Bašte naše nekadašnje: Tamo gdje se život živio..................................52 Poezija............................................................................................................54 Poezija............................................................................................................56 Vicevi..............................................................................................................57 In memoriam, Enver Bukić: Tuga crno-bijelih polja...............................58

str.4

str.8

U znaku jubileja

Knjige kao svjetionici

st r. 50

Razgovor s povodom: Šime Ešić

s t r: 2 0

Damir Filipović, I g ra Svjetla ŠEHER 3

BANJA LUKA

20 U znaku jubileja 1997-2017 GODINA

Vrlo inventivni voditelji: Amela Švraka i Dženan Karić

Tekst: Reuf Jakupović

Vrijedno – iz dana u dan Izvještaj o radu Saveza u 2016. godini pokazuje kontinuitet bogate aktivnosti, što se nastavlja i u ovoj 2017. godini – Udruženje “Ljiljan” dobar domaćin – Na kraju zasluženo druženje uz pjesmu Skupštini Saveza Banjalučana u Švedskoj, održanoj u Motali 8. marta 2017. godine, prisustvovao je veliki broj delegata: od prijavljena 33 bilo ih je 28. Samo dva udruženja nisu imala delegata, dok je Norčeping umjesto 3 imao jednog. Nijednog delegata nisu imala udruženja iz Linčepinga (prijavljen 1) i Ničepinga (prijavljena 2). Iz ostalih udruženja skupštini su prisustvovali svi prijavljeni delegati. Da pomeneno i ta udruženja: Alvesta (4), Erebro (3), Geteborg (4), Halmstad (2), Landskruna (1), Laholm (1), Malme (4), Motala(3), Vekše (4) i Vernamo (2).

Savezov ”dvojac s kormilarom” - sekretar Lejla Arnautović i blaŠEHER 4 BANJA LUKA

Fotografije Goran Mulahusić gajnik Zlatko Avdagić, s predsjednikom Mirsadom Filipovićem - za skupštinu je predložio obiman denevni red, koji je jednoglasno i usvojen. Naravno, ova agilna trojka je delegatima pripremila i na vrijeme dostavila radne materijale, tako da se rasprava o pojedinim tačkama dnevnog reda odvijala bez zastoja, a tome je doprinos dao i vispreni Nisvet Turkanović, koji je predsjedavao ovom skupštinom.

Kao što je i red, prije prelaska na rad po usvojenom dnevnom redu, delegatima je prezentirana ”lična karta” udruženja koje je bilo domaćin ovoj skupštini. To je udruženje ”Ljiljan” iz Motale, o kojemu je govorio njegov predsjednik Zlatko Avdagić. Interesantan je podatak da je ovo udruženje ”starije” od Saveza, jer je osnovano daleke 1994. godine. Njeni članovi, čiji broj varira između 200 i 300, nisu samo Banjolučani nego i bivši stanovnici nekih drugih bosansko-hercegovačkih gradova, a među članovima ima i nekoliko ”pravih” Šveđana. Za doprinos u unapređenju švedske i bosansko-hercegovačke kulture ovo udruženje je dva puta proglašeno najboljim udruženjem u Motali.

Izvještaj o radu Saveza za 2016. godinu najviše je privukao pažnju delagata. Ove godine je po prvi put delegatima prezentiran na švedskom jeziku, baš onako kako je predočen i nadležnim švedskim institucijama. No, to i nije predstavljalo neki veći problem za delegate koji manje-više dobro vladaju švedskim jezikom. Glavne naznake iz izvještaja bile bi, ukratko rečeno: - uspješan rad Glavnog odbora (izvršni organ Saveza), koji se tokom godine sastao čak sedam puta, nikada u istom gradu odnosno udruženju; - učešće predstavnika Saveza na proslavi Dana nezavisnosti

Skupština Saveza Banjalučana Švedske u Motali

Naših dvadeset godina

Ponos Banjolučana U Švedsku je u toku nekoliko ratnih godina došlo oko 14.000 Banjolučana, od kojih se većina uspješno uklopila u svakodnevni život ove gostoljubive zemlje Za razliku od dosadašnjih redovnih godišnjih skupština Saveza Banjalučana u Švedskoj, ova održana u Motali 8. marta 2017. godine imala je pomalo i svečarski karakter. Naime, već na samom početku skupštinskog zasjedanja nekoliko delegata oživjelo je uspomene na prvu skupštinu Saveza (tada Udruženja), koja je održana tačno prije dvadest godina - marta 1997. godine.

Jubilej je to za ponos, pa ovom prilikom kažimo nešto i o tom prvom koraku koji je Savez učinio na svom putu dugom već dvadeset godina.

Kada je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća započela brutalna agresija na Bosnu i Hercegovinu, započeo je i egzodus njenih građana, prvenstveno bosanskih muslimana (Bošnjaka, kako se danas većinom deklarišu). Hiljade i hiljade, desetine hiljada, stotine hiljada muškaraca, žena i djece bježalo je glavom bez obzira i svoje novo stanište nalazilo u prekookeanskim zemljama, a ponajviše u Evropi. A u Evropi je svoju ruku dobrodošlice Bosancima i Hercegovcima najduže ispružila Švedska. Tu, na sjeveru Evrope, u zemlji irvasa svoju novu domovinu našlo je blizu 70.000 naših sunarodnika. Od tog broja najviše je onih koji su prije agresije živjeli u Banjoj Luci, gradu na obalama zelenog Vrbasa. Računa se da je u Švedsku u toku nekoliko ratnih godina došlo skoro 14.000 Banjolučana. A u koje gradove su, nakon dobijanja boravišne dozvole, razmješteni svi ovi prognani Banjolučani? A u koje nisu? Odgovor je otvarao novo pitanje. Jer, ”nema ih gdje ih nema” - od Malmea na jugu (a ima ih i još južnije) pa sve do Upsale na sjeveru (a ima ih i još sjevernije). Skoro da je teško povjerovati, ali u Malmeu - za koji kažu da najviše od svih švedskih gradova liči Banjoj Luci - svoju drugu kuću našlo je čak oko 3.000 Banjolučana.

I kao što se, shodno tradiciji volonterskog rada u bivšoj nam domovini, moglo i očekivati, skoro odmah po dolasku u Švedsku počinje spontano okupljanje, nekakav vid udruživanja Bosanaca i Hercegovaca u mjestima njihovog novog boravka. Nije pretjerano reći da su u tome prednjačili upravo Banjolučani. Okupljaju se nekadašnji stanovnici Banje Luke, ispočetka sa glavnim ciljem: na bilo koji način pomoći onima koji nisu uspjeli ili nisu žel-

jeli napustiti voljeni grad. Zahvaljujući ”švedskim Banjolučanima” u Banju Luku, a bogme i u neke druge gradove Bosne i Hercegovine, stiže pomoć iz Geteborga, Landskrune, Malmea, Motale, Norčepinga... Stiže, raznim kanalima: novac, hrana, odjeća, obuća. Stižu i neophodne kućne potrepštine te lijekovi. Mada preokupirani prikupljanjem i slanjem pomoći, uspijevali su Banjolučani da u to vrijeme povremeno organizuju i poneku kulturnu manifestaciju, a takođe i poneku zabavnu večer da napaćenoj duši daju malo oduška.

U prvoj godini nakon što je u Bosni i Hercegovini zaustavljen rat (Dejtonski sporazum, novembar 1996. godine), Banjolučani intenziviraju svoju humanitarnu aktivnost. Prikuplja se i dalje šalje sve ono što je stanovništvu Bosne i Hercegovine bilo potrebno. Međutim, u Banju Luku tada stižu i pošiljke u kojima su tehnička pomagala, u prvom redu medicinska. Koliko li je samo naših dragih sunarodnika koji su u ratu postali invalidi ”prohodalo” zahvaljujući švedskim štakama, invalidskim kolicima... Banjom Lukom i drugim gradovima naše napaćene zemlje ”špartala” su u to vrijeme i ambulantna vozila koja su nesebični Banjolučani dopremali ”za one dole”, kako su imali običaj reći. Intenziviraju se i kulturne aktivnosti, pri čemu se akcenat daje njegovanju kulturne baštine Bosne i Hercegovine: jezik, folklor, muzika, umjetnost... Dolazi tada i do međusobnih posjeta organizovanih grupa Banjolučana iz raznih gradova Švedske. Obično je to bilo druženje uz kulturno-zabavni, a ponekad i sportski program. U tim kontaktima Banjolučana sve više sazrijeva ideja da se Banjolučani u Švedskoj udruže u jedno udruženje na nivou Švedske, s tim što bi u pojedinim gradovima i dalje funkcionisala ta, nazovimo ih gradska udruženja. Potkraj te 1996. godine u Malmeu je, na jednom druženju Banjolučana iz više švedskih gradova, odlučeno da se osnivačka skupština udruženja na nivou Švedske održi već početkom naredne godine.

Tako je i bilo. U martu 1997. godine u Norčepingu je održana ta osnivačka skupština i formirano je Udruženje Banjalučana Švedske (danas Savez Banjalučana u Švedskoj). Za prvog predsjednika izabran je autor ovog teksta, Reuf Jakupović.

Vjerovatno je da tada niko od prisutnih nije mogao ni pomisliti da će Udruženje odnosno Savez poživjeti dvadeset godina, a posebno da će postati ono što je danas - ponos Banjolučana koji žive u Švedskoj.

Bosne i Hercegovine u Štokholmu; Stjepan Kljujić - uspješno održana redovna godišnja skupština Saveza, na kojoj je, između ostalog, izabran i novi Glavni odbor; - dobro organizovana i posjećena kulturno-zabavna manifestacija u Norčepingu u znak sjećanja na 22. april 1945. godine, kada je Banja Luka oslobođena od okupatora u Drugom svjetskom ratu; - aktivno učešće predstavnika Saveza na Kongresu Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, koji je u maju održan u Sarajevu; - uspješna realizacija zajedničkog projekta (Savez i neke švedske institucije) kojim je, s jedne strane predstavljena bosansko-hercegovačka kulturna baština, a s druge višestruko predstavljen prelijepi Haland (švedski: Halland), jugozapadno

područje Švedske, s nešto više od 300.000 stanovnika; - putem većeg broja svojih predstavnika učešće Saveza u manifestaciji Vezeni most u Banjoj Luci - učešće u obilježavanju srebreničke tragedije u Štokholmu 11. jula; - značajno angažovanje u organizaciji tradicionalnog 22. Susreta Banjolučana, koji je u oktobru održan u Motali; - učešće u organizaciji obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine u Geteborgu - odlazak predstavnika Saveza u posjetu EU-parlamentu u Briselu; - kontinuirano učešće u raznim humanitarnim akcijama; - redovno izlaženje (štampanje) obimnog vlastitog magazina Šeher Banja Luka.

Nakon što je nekoliko delegata učestvovalo u diskusiji, Izvještaj o radu Saveza za 2016. godinu je jednoglasno usvojen.

Finansijski izvještaj Saveza za 2016. godinu pobudio je takođe pažnju delegata, posebno zbog toga što je došlo do male razlike između rashoda i prihoda, koja je u budžetu za 2017. godinu već sanirana. Iz diskusija se moglo zaključiti da je ta mala negativna razlika rezultat povećane aktivnosti Saveza u 2016. godini, a nikako nedomaćinskog ponašanja. Međutim, zaključak je i da u tekućoj godini prihode i rashode treba držati u ravnoteži (naški rečeno: pružiti se onoliko koliko je jorgan dugačak). Istaknuto je i da su troškovi izlaženja magazina Šeher Banja Luka najveća stavka rashoda, ali da to uopšte ne znači da se od nečega treba odustati. Smatra se, naime, da se članovi Glavnog odbora, ali i svi drugi u udruženjima, trebaju malo više angažovati na prikupljanju novčanih sredstava od sponzora, posebno od Banjolučana koji imaju uspješan vlastiti biznis, a takvih i nije baš malo u Švedskoj. Uz sugestije istaknute u diskusiji, Finansijski izvještaj Saveza za 2016. godinu je jedno-

glasno usvojen.

Plan rada Saveza za 2017. godinu nije izazvao veću pažnju delegata iz prostog razloga što su planirane aktivnosti Saveza u najvećoj mjeri slične onima koje je Savez imao i u 2016. godini. No, ovom prilikom možemo navesti samo neka od najznačajnijih pitanja kojima će se Savez baviti u ovoj godini, a koja ranijih godina nisu nikako ili nisu dovoljno bila predmet pažnje Saveza: - intenzivnije raditi na omasovljenju članstva u Savezu povećati broj udruženja i broj aktivnih članova pojedinaca; - sačiniti prijedlog zajedničkog projekta sličnog onom kojim je predstavljen Haland, pri čemu bi se ovog puta posebno animirala i opština Halmstad; - u saradnji s NBV organizovati jedan seminar na kojemu bi se razmatrala neka od aktuelnih pitanja: integracija, diskriminacija, demokratija, jednakost, droga i alkohol; - proširiti saradnju i organizaciono se povezati s nekim švedskim institucijama; - učestvovati u manifestacijama (kulturne i sportske) koje se u ljetnom periodu organizuju u Donjem Vakufu; - još više se angažovati na prikupljanju humanitarne pomoći za naše sugrađane u Banjoj Luci, s tim da se ovim pitanjem više i samostalno trebaju baviti udruženja.

Bez ikakvih izmjena jednoglasno je usvojen predloženi plan rada.

Budžet Saveza za 2017. godinu predviđa nešto više od 400.000 kruna prihoda i, naravno, isto toliko rashoda. On je, dakle, na nivou budžeta za prošlu godinu. Troškovi izlaženja magazina Šeher Banja Luka su, razumljivo je, opet najveća stavka rashoda. Predloženi budžet je jednoglasno usvojen bez diskusije.

U nastavku sjednice Savez je donio nekoliko operatvnih zaključaka odnosno usvojio nekoliko odluka potrebnih za njegovo djelovanje. Prije nego je sjednica završena, Savez je dobio jedno prigodno priznanje. U znak zahvalnosti za uspješnu saradnju, B.H. Savez žena u Švedskoj uručio je Savezu jedan buket cvijeća, koji je u ime Saveza primio njen predsjednik.

Ljubazni domaćin, udruženje ”Ljiljan” priredilo je za delegate, ali i za svoje članove, zabavno veče tako da su neki delegati (oni iz udaljenijih gradova) ostali na spavanju u Motali - nisu željeli propustiti priliku da se i privatno druže s ”ljiljanima”, kako vole da kažu za članove udruženja ”Ljiljan”. I većina drugih delegata - oni koji su odlučili da se tokom noći vrate kući - ostala je na zabavi. Učesnike zabave, koja je održana u prelijepim prostorijama udruženja, zabavljao je, u pravom smislu te riječi, neumorni i svestrani zabavljač Nadir Garčević. Može se, za kraj, reći da je ova redovna godišnja skupština Saveza Banjalučana u Švedskoj spojila, kao što vidimo, korisno (sjednicu) s ugodnim (zabavu).

Stjepan Kljujić

Jasmila Žbanić

Gosti i Voditelji Zlatan i Nikolina Golalić nesebični sponzori našeg magazina i donatori mnogih humanitarnih akcija

Riječju i slikom na Sajmu knjiga u Sarajevu

Benjamin Isović, koordinator programa promocija, Ismet Bekrić, Asima Smajić Čošabić i Denis Dželić

Foto: Goran Mulahusić

KNJIGE KAO SVJETIONICI Ovogodišnji, već 29., Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu bio je u znaku stogodišnjice rođenja istaknutog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara; u njegovoj »Hiži«, u svjetlu Kamenog spavača i odsjaju Modre rijeke, smjenjivale su se promocije novih izdanja. U taj čudesni mozaik riječi i poruka uplele su se i naše, objavljivane na stranicama našeg magazina »Šeher Banja Luka« i naših »Banjalučkih žubora«. Iz knjiga i časopisa zapljuskivali su ljubitelje literature i riječi naših autora: Alojza Ćurića, Irfana Horozovića, Enesa Kiševića, Ismeta Bekrića, Zlatka Lukića, Miloša Milojevića, Idriza Saltagića, Denisa Dželića, Asime Smajić Čošabić, Mehe Barakovića, Edhema Trake, Kemala Handana, Seada Mulabdića, Mirsada Omerbašića, Elvire Krupić Šamlija, Mustafe Bajagilovića, Frane Ćurića, Severina D. Rakića, Bedrudina Gušića, Suzane Kadirić, Sakiba Salame, Sulejmana Kovačevića…

Uz promociju magazina »Šeher Banja Luka«, o kojem je govorio urednik Goran Mulahusić, i novu već 19. knjigu »Banjalučkih žubora« - »Dom me daleki grije«, koju je predstavio urednik i pokretač Ismet Bekrić, predstavljene su i nove knjige naših autora: 8 ŠEHER

BANJA LUKA

romani Zlatka Lukića – »Ponoćni rituali u hramu snova« i Denisa Dželića – »Muhiba legenda«, knjige priča Asime Smajić Čošabić – »Hronika avenije Proudhon« i Vladimira Vekića – »Poštenjačine i dobričine«, knjige pjesama Seada Mulabdića – »Cipele za vratima«, Mustafe Bajagilovića – »Budi mi utočište« i Mirsada Omerbašića – »Bosanski lonac«, te knjiga reportaža i članaka Branka Tomića – »Švedskom Bosna probeharala«.

Posebnu pažnju privuklo je i predstavljanje jedne antologije/monografije umjetnika BiH u dijaspori, koju je priredio Mišo Marić, a objavila izdavačka kuća Art Rabic iz Sarajeva, u saradnji sa Svjetskim savezom bosanskohercegovačke dijaspore i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, koje je bilo i domaćin piscima koji su iz brojnih zemalja svijeta došli da predstave svoja djela u domovini. Riječ je o knjizi »Svjetionici«, koja je tako na najljepši način bila i neka metafora sarajevskog Sajma knjiga: Knjige su kao svjetionici koji pokazuju puteve do zavičaja, dobrote, mira i međusobnih uvažavanja u svijetu.

REDAKCIJA MAGAZINA ŠEHER BANJA LUKA

Sajam knjiga

Sajamske iskre SVJETSKE VRIJEDNOSTI O antologiji/monografiji »Svjetionici« Naša bosanskohercegovačka kultura je na putu da se radikalno promijeni.

Ona je – htjeli ili ne – osuđena da bude »svjetska«. Ima je i biće je svuda gdje nas Bosanaca i Hercegovaca ima i postaće sve otvorenija i »svjetskija« usvajajući i vrijednosti koje donosi stvaralaštvo njenih ljudi razbacanih po svijetu.

Ova monografija je jedan od dokaza da je tako... Ona je dio započetog pionirskog posla građenja načina uočavanja i zapamćivanja naših bosanskohercegovačkih vrijednosti koje nastaju po svijetu i stvaranja kanala komunikacija između tih vrijednosti i njihovih stvaralaca, sa stvaraocima i vrijednostima koje nastaju u Bosni i Hercegovini… (Dževad Tašić, u predgovoru)

ŠIROKO OTVORENIH STRANICA O magazinu »Šeher Banja Luka« Drago nam je da se naš magazin ponovo našao na policama Sajma knjiga i da smo promocijom otvorili njegove stranice, na kojima više ne pišemo samo o nama, Banjalučanima u Švedskoj, nego o nama, i Banjalučanima, i svim Bosancima i Hercegovcima, širom svijeta. Svoje saradnike imamo od Australije i Amerike, do velikog broja evropskih zemalja. U »Šeher Banjoj Luci« sve je više tekstova iz same današnje Banje Luke, a sjećanjima naših autora želimo sačuvati i sve ono što je neizbrisivi dio naše baštine. (Goran Mulahusić, na promociji)

Benjamin i Ismet

Šeher Banja Luka na panoima Sajma knjiga

Novinar Branko Tomić i njegova knjiga reportaža "Švedska Bosnom probeharala"

Šime Ešić, Mišo Marić, Ismet Bekrić i Goran Mikulić

Foto: Goran Mulahusić

Već 19. knjiga »Banjalučkih žubora«

RIJEČI KOJE NE MRZE Napisao: Ismet BEKRIĆ »Banjalučki žubori«, knjige sjećanja, pamćenja i susreta, stigli su i do broja 19, najavljujući i skorašnje jubilarno izdanje – 20. A sam naslov – »Dom me daleki grije« - simbolično iskazuje stalnu, manju ili veću, čežnju za rodnim krajem, za slikama koje su nekako svjetlije u nama nego u svakidašnjici. Prvo nismo bili »ni tamo, ni ovdje«, a sad nastojimo biti – »i tamo, i ovdje«, ili »i ovdje, i tamo«, zavisno već kroz koji to prozor sjećanja i stvarnosti posmatramo.

Slike, zavičajne, koje nas okružuju, razvedrujući nas ili čineći sjetnim, više su nekako sive, više mračne nego svijetle. Ali, nije, i ne smije biti, sve tako crno, ima i svijetlih nijansi, samo nekako ih potiskuju »sile dnevne i neizvjesne politike«, »svakodnevna nacionalna (čitaj: i nacionalistička) bujica u kojoj plivamo«. U svakodnevnom životu dešava se mnogo toga i lijepog, makar u detaljima: susreti i u Banjaluci, i u Švedskoj, SAD-u, vezeni mostovi, 10 Š E H E R

BANJA LUKA

Grad/Dom ili Dom/Grad, koji se sve više udaljava, ipak nas još uvijek grije, zato jer to želimo i kad nije tako. razgovori kod Alibabe, na Studencu ili na Slapu, s pogledom na Vrbas, kafe pred »Palasom«, pogledi sa Šehutluka i Graba, dajak čamci, ostrva ljubavi… Stranke, i sredstva informisanja koja su pod njihovim uticajem, trude se da nas što više plaše i »drže pod kontrolom«, pa se veoma malo piše, i govori, i o onim ljepšim stranama naših bivanja (posebno kad smo »ovdje«); jer, ipak, ima događaja u kojima, bar u jednom trenutku, razdoblju, tamne, sive nijanse uzmiču pred svjetlijim bojama. Željeli bismo da bude još više ovakvih »zrnaca«, i da nam vrata našeg grada budu, istinski i dobronamjerno, još više otvorena. I da ovaj »grad zaborava«, kako ga imenova, u dobroj namjeri, i kulturolog Srđan Šušnica, konačno shvati, da onaj, ko zaboravlja druge, zapravo zaboravlja, potiskuje, i samog sebe. »Količina toga što se želi zaboraviti (izbrisati) u Banjoj Luci je tolika, da prazninu ništa ne može ispuniti«; a ova knjiga »Banjalučkih žubora« želi, nastoji,

Reportaža da bar malo doprinese popunjavanju te praznine, i tih praznina u koje se grad, i svaki drugi koji se opredijeli za takav »hod«, može samo urušavati, gubiti svoj smisao i svoje kulturno, civilizacijsko, ljudsko lice.

Grad/Dom ili Dom/Grad, koji se sve više udaljava, i takav, dalek, ipak nas još uvijek grije, zato jer to želimo i kad nije tako.

Zato sam i ovoj knjizi dao naslov po jednoj svojoj pjesmi, napisanoj još prije petnaestak godina, nakon susreta sa Banjalučanima, i drugim Bosancima i Hercegovcima, u Švedskoj, kad smo među njima predstavljali prvu knjigu Banjalučkih žubora »Prepisano sa sedara«. A sedre su, iako voda otiče, uvijek tu!

A da bi nam Grad/Dom bio uvijek bliži, i da bismo se razgranatim riječima/istinama/osjećanjima borili protiv svih praznina i zaborava, potrebno je zapisivati, objavljivati, sjećati se starih slika i stvarati nove, ljepše, nova sjećanja; djelić te plemenite misije oživljava se i među stranicama »Banjalučkih žubora«, a tih stranica i korica, tog obilja riječi koje ne mrze, nego pozivaju na uzajamno poštovanje i uvažavanje, ne bi bilo bez onih koji ovdje sarađuju i koji i kupuju knjige, a također ni bez razumijevanja naših stalnih pomagača, sponzora, Saveza Banjalučana Švedske i privrednika – porodice Golalić (Plivit Trade), Kerima Dizdara (Ljubljana) i Tea Hadžića (Umag). I svih onih koji u žubor zajedničkih riječi i želja, kao u zdenac, utiskuju i svoje riječi i želje.

Isma Stanić iz Ministarstva za ljudska porava i izbjeglice BiH i pisac i publicist Zlatko Lukić

U »Žuborima« 19. pročitajte: TRAGOVI: Ismet Bekrić: Dom me daleki grije, Frano Ćurić: Preko puta Dobra i Mira, Seima Višić: Sjećanja na oteti grad,EnesKišević:Mržnj,Irfan Horozović: Otkrivenje, Miloš Milojević: Noći nad Vrbasom '93., Vasvija Dedić Bačevac: Koferaši, Idriz Saltagić: Big Ben i Sahat- kula, Kemal Coco: Šljiva, Bedrudin Gušić: Pronio je ime našeg grada, Asima Smajić Čošabić: Kitiri, Mustafa Bajagilović Jomu: Ništa nije zaboravljeno, Meho Baraković: Zamisli u Bollnasu pada snijeg.

SUSRETI: Denis Dželić: Kroz Banjaluku, Vezeni most 2016.: Pozitivne emocije, Suzana Kadirić: Budi taj most, Reuf Jakupović: 22. susret: U Motali kao kod kuće, Mirsad Omerbašić: Safikada, Sakib Salama: Dolazak ljeta.

Šeher se uvijek rado čita

SJEĆANJA, VIĐENJA: Sabaheta Saba Hadžikadić: Listam uspomene, Atif Turčinhodžić: Ulica moga djetinjstva, Elvira Krupić Šamlija: Alđunske vrućine, Jasmin Zemić: Ime njegovo, Sulejman Kovačević: Tišina, Aljoša Mujagić: Dajdžinca Vasva, Edhem Edo Čizmić: Bosanska kafa, Džabir Maglajlić: Čuj, prijatelj?!,Aloj Lojzo Ćurić: Džabir, Kemal Handan: »Kod Muje«, Severin D. Rakić: Cirkus, Sead Mulabdić: Cipele za vratima.

Likovni prilozi: Nerica Abdulić Osmančević, Mersad Berber, Omer Berber, Alojz Lojzo Ćurić, Sabaheta Hadžikadić, Anto Miketa, Valida Mujezinović, Enes Mundžić, Alija Sarač, Zlatko Valentić.

Š E H E R 11

BANJA LUKA

Kamen temeljac za Arnaudiju

STJECIŠTE DOBRIH

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Dan Banje Luke, one zajedničke, koju pamtimo i ponovo priželjkujemo, donio je jedan izuzetan događaj - polaganjem kamena temeljca 22. aprila ozvaničen je početak obnove džamije Arnaudija.

Aranudiju džamiju gradio je defterdar Hasan efendija, ministar finansija Bosanskog pašaluka. Arnaudija, ili Defterdardija, izgrađena je 1595. godine, nedaleko od džamije Ferhadije. O vremenu njene izgradnje svjedočio i natpis, uklesan u kamenoj ploči nad ulazom: “Kad podiže ovu džamiju onaj koji je obuzet dobrim djelima, Za ljubav Boga potrošio je svoje blago.To je krasan dvorac i veličanstveno umjetničko djelo. Neka Bog nagradi! - To postade ugodno stjecište dobrih Ijudi. Neka svojom dobrotom oprosti (dobrotvoru) Onaj čija je milost obilna. On prašta ŠEHER 12 BANJA LUKA

njegove pogreške i grijehe. Kako da izreknem kronostih ovoj divnoj džamiji? Nevidljivi glas reče: O Šebzi, reci: "Džamija defterdara!"

Arnaudija je na listi spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u. Sredstva za obnovu Arnaudije, koja je od izuzetne kulturne i istorijske vrijednosti, osigurala je Vakufska direkcija Islamske zajednice u BiH putem Generalne direkcije vakufa Republike Turske; ugovor o finasiranju obnove Arnaudije direktor Vakufske direkcije BiH potpisao je sa generalnim direktorom Generalne direkcije Vakufa Republike Turske, tako da je ovaj projekat finansijski zaokružen. Radovi na obnovi podrazumijevaju vraćanje autentičnog izgleda, što je potvrdio i Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije BiH: “Ugradiće se svi oni originalni dijelovi i elementi koji su nakon rušenja rasuti diljem Banje Luke, sve ono što se sakupilo ponovo će koristiti za obnovu, kao što se radilo i prilikom obnove Ferhadije džamije...“ Ceremoniji polaganja kamena temeljca Arnaudije prisustvovali su i reis -l-uleme Husein ef. Kavazović, muftija banjalučki Osman ef.

Kozlić, a takođe i generalni direktor Direkcije vakufa Republike Turske Adnan Ertem.

- Božija je milost bila da nama bude suđeno da preuzmemo na sebe obnovu ove džamije i,

ako Bog da, mi ćemo je i obnoviti. Kao što, vjerujem, znate isti slučaj je i sa obnovom Aladže džamije u Foči. Islam znači mir, ja vjerujem da ćemo mi ponovnom izgradnjom ovih objekata srušenih u ratu pomoći ponovnom uspostavljanju mira i spokoja u ovom mjestu; pored toga što ćemo obnoviti jednu bogomolju mi ćemo obnoviti mir i povjerenje na ovim prostorima“, kazao je Adnan Ertem, direktor Generalne direkcije Vakufa Turske. Ambasador Turske u BIH Haldun Koc rekao je da je obnova Arnaudije jedna od stvari kojima se ulaže u budućnost Bosne i Hercegovine: “Ponosan sam i sretan što sam u Banjoj Luci i što prisustvujem izgradnji jednog ovakvog objekta, čestitam Banjalučanima dan njihovog grada i želim da se ovaj projekat što prije realizira“.

Reisu-I-ulema Husein ef. Kavazović rekao je da gradu treba vratiti što je njegovo, te da muslimani ne prave razliku između džamija i crkvi. „Naše bogomolje su imale teških trenutaka. Arnaudija je opomena da može biti zloupotrebljen čovjek, ali ne i narod. Muslimani nikada ne prave razliku između džamije i crkve. Sve su naše!“ kazao je reis Kavazović.

Dodao je da vjerski objekti, bez obzira čiji su, predstavlljalju put jednih ka drugima:“To je

Susreti

LJUDI

„Nikada ne pravimo razlike između džamije i crkve. Sve su naše!“ Početak obnove je veliki znak povratka naše Banje Luke - Banjoj Luci.

jedini put. Moramo ga izgraditi. Bosanske džamije su evropske džamije. Nisu došle odnekud, već pripadaju Evropi. Ovdje su izgrađene našim rukama. Oni koji su ih srušili loše su postupili. Oni koji će izgraditi Arnaudiju, dobro će postupiti, kao i svi oni koji joj se raduju...“.

Banjalučki muftija Osman ef. Kozlić podsjetio da će se obnovom Arnaudije, sa već obnovljenom Ferhadijom, upotpuniti razglednica Banje Luke. Obnovom Arnaudije, kazao je muftija Kozlić, ujedno će se zaokružiti i obnova tri najznačajnije džamije u BiH – ove džamije, Ferhadije i fočanske Aladža džamije.

Polaganju kamena temeljca prisustvovao i veći broj Banjalučana. Nisu krili radost, pogotovo što će, nakon obnove Ferhadije, i Arnaudija se ponovo vratiti tamo gde pripada, među Banjalučane i u Banju Luku. Početak obnove je i veliki znak povratka naše Banje Luke Banjoj Luci. Polaganjem kamena temeljca Arnaudije, zaokružiće se cjelina kada je u pitanju Šeher Banja Luka...Ovo su samo neke od riječi koje izrekoše Banjalučani, radosni i sretni što će, ističu, nakon završetka obnove Arnaudije, Banjoj Luci biti vraćen još jedan njen dragulj i simbol... Š E H E R 13

BANJA LUKA

Preneseno iz beogradskog magazina “Danas”

ŠEHER 14 BANJA LUKA

Preneseno iz beogradskog magazina “Danas”

Š E H E R 15

BANJA LUKA

LET IZNAD KUKAVIČJEG G Foto: Goran Mulahusić

Piše: Radmila Karlaš

Ako spasite jednog čovjeka, kao da ste spasili svijet. Koliko puta ste čuli to geslo? Ako upropastite živote miliona ljudi, spadate u vrhunske političare, šefove svjetskih korporacija, ili farmaceutskih industrija-mafija sa obrtom kapitala u neizmjerljivim ciframa. Tako stoje stvari na Planeti. Kažu da su i ranije tako stajale, ali nije bilo interneta da ih isti čas grune svima u lice. Ljudi se dijele na glupe, naivne, manje glupe, manje zle, izrabljivače, žrtve, džeŠEHER 16 BANJA LUKA

late i tako dalje. Karl Gustav Jung je vjerovao u obrazac u svakoj individuin - čim isti kmekne, poput otiska prsat, i tražio joj uporište. Što bi naši stari rekli, U kakvom te odijelu skroje, u takvom ćeš i krepati. Ego poslije oblanduje individuu slatkim kočoperenjem, mudrijašenjem, naivnim postupcima, podlim dolaženjem do cilja i svim karakteristikama kojima se čovjek uklapa ili pak ne uklapa u društvo. Sva su djeca anđeli, kažu. Poslije im odrežu krila i dresiraju ih. Jesu li? Ko se ne sjeća naročito podlog postupka vršnjaka(inje) u četvroj godini. Bezočne laži ili izvlačenja stolice dok kršite glavu ili vrat. Taman ste iskoračili iz infantilnog doba. Ili ubacivanja poludivlje mačke u mračni šator tokom boravka na moru u po noći, što se desilo jednoj poznanici. Pošast da joj mačak (mačaka se od tada manično boji) izgrebe lice frkćući a da ona još ne zna je li je pohodio sam nečastivi, upriličila joj je njena drugarica. Mame su im se družile. Drugarica je bila debela, imala je afro frćkavu žutu

kosu i zelene oči poput mačke. Od omalena je lagala, pljuvala i uopšte bila zločasta. Kada je porasla, ostala je sve to, ali je razvila donekle perfidnije mehanizme ispoljavanja svoje prirode.

Da li ju je neko tako vaspitavao, gledala je to kod drugih ili je našla način da poboljša svoj dnevni ritam izazivanjem straha kod drugih, mahom nepripremljenih na atak, tema je koju rješavaju psihijatri. Ali, takva djeca ne završe kod psihijatara. Već ona druga, pometena strahom iz djelanja prvih. D. Dž. Selindžer ima jednu priču koja govori o određenoj zloj nakani koja se rodi s djetetom. Ugravirana mu je u kod. Zanimljiva priča. Ovo nije ta priča. Ali i jest. Svakodnevno se, vjerovatno svuda u svijetlu, traži neka pomoć. Za pogođene ratom, poplavljene, stradale usljed zemljotresa, vulkana, dimnih oblaka, bolesti.. Za bolesnu djecu najviše. Preko sredstava javnog informisanja, letaka, brošura koje vam donose na vrata i slično, apeluju vam na savjest da pomognete. Jer, ako spasite jednog

Kolumna

GNIJEZDA čovjeka, kao da ste spasili cijeli svijet. Cinici i škrti kažu da oni što pomažu to čine da bi se osjećali važno i nadmoćno ili da bi pak izbjegli porez. Kako je opšte poznato da svaki čovjek unutrašnja iskustva prenosi ili projektuje van, ostavićemo ih sa njihovim obilježjima. Ali, nisu oni ova priča. Dakle, neko dadne novac, neko ne. U međuvremenu, ime jednog bolesnog djeteta zamjenjuje drugo. Vijesti su češće zlokobne, do vedre. Dijete nije izdržalo. Tuga.

Ovog proljeća puno se, između ostaklih, pričalo o njoj, Sofiji. Maloj trogodišnjoj djevojčici i njenoj sudbini. Boluje od bolesti strašnog naziva, limfoblastne leukemije. Kod poliklinike, tačnije, u blizini nekadašnjeg DOZ-a mala uličica vodi prema prolazu A zgrade, nekadašnje ulice Marije Bursać koja gleda na park "Petar Kočić." Ulica je pomalo tmurna i za lijepog vremena, valjda zbog blizine sučeljavanja sa bolešću, smrću i strahom. Niko ne voli da ide u bolnicu ili na pretrage. Utoliko je veliki plišani

medo nasred takve ulice koji strši sa male tezgice na trotoaru, lijek za oči i dušu. Kao i djevojčica, krupnooka i lijepa koja u ovom slučaju viče; Dajte pomoć za Sofiju. Iskreno, idilu prizora kvari mi intonacija, koja struji kao pucketanje biča kroz vazduh, jer u njoj lovim odraz nečega što neću da dijagnosticiram, jer mi je tako lakše u tom momentu. Za Sofiju, kaže curica ponovo mom zastalom liku. Prelijećem pogledom. Osim mede, ima tu još koječega.

Narukvica, prstenčića, đinđuva svake vrste. To pravi moja baka, kaže mala. Biram žičani prsten, plastičnu narukvicu sa crno-bijelim tačkicama i još jednu sa narandžastim cvijetom. Baš kad utvrđujemo pazar koji ide bolesnoj Sofiji nailazi druga djevojčica, istovjetno lijepa. Ona takođe učestvuje u prodaji robe sa metalnog stalka.

Taman smo sabrale iznos, kad se druga djevojčica upliće u naš posao veoma glasno; Koliko si rekla da to košta? Ne čujem odgovor, jer posmatram odsustvo smetenosti na licu prve i ljutito crvenilo kod ove druge. Opet si povisila cijenu, kaže druga djevojčica. Ne možeš to da radiš! Nije lijepo! A šta će meni u tom slučaju ostati, kaže ravnodušno prva mala. Hoću i ja da imam svoj dio. Sad sam ja smetena. Idemo ponovo, kažem. Koliko ovo sve zaista košta?

Mala ponavlja već utvrđenu cijenu bez obzira na proteste svoje drugarice. Toliko sam zbunjena da plaćam i odlazim. Ne znam šta da mislim, pa ne mislim. Tako mala, a već lopov, bijesna je moja tetka Koviljka. Ona je od onih koje trefim svako malo kako daju neku pomoć za bolesne. Kako opet mislim, moja zbunjenost se povlači. Shvatam zašto sam zgasla na neko vrijeme. Toliko sam bila zapanjena tvrdom odlučnošću te djevojčice da i ona zaradi u ime Sofije da sam naprosto zamrzla svoj mozak dok se sve ne slegne. To ponekad pali. Kao šok poslije velike nesreće. Organizam da mozgu i tijelu vremena da se pripremi.

Te noći sanjam tri djevojčice kako stoje preda mnom i kažu, Ja sam Sofija. Jedna ima mršavo blijedo lice i cjevčice u nosu. Druga prkosno podiže pesnicu u vazduh i ukaže: Ja sam Sofija. Daje mi cedulju sa duplo manjim iznosom od onog koji sam prethodni dan platila.

Treća se smijulji dok mi u lice baca pobješnjelu mačku. I ona je Sofija. Budim se spremna za suočavanje. Idem prvom psihijatru. Do mene je.

Nešto je naopako krenulo od rođenja. Mog. Nesigurna sam na nogama, dok kucam na bijelo okrečena vrata. Nisu li rekli da zelena boja smiruje živce. Neki glas s druge strane vrata mi kaže da sačekam. Listam stare novine sjedeći na klupi u čekaonici potpuno sama. Čitam da glavni predator najavljuje uvođenje vjeronauke i u srednje škole. Vjerovatno da utvrde gradivo kako su ljudska stvorenja ispala nahero, jer nam je jedan praotac ubio drugog zbog pohlepe, zavisti i... Nešto ste rekli, sestra na zavidno visokim potpeticama stoji na odškrinutim vratima i pilji bezmalo sažaljivo u moje ravne cipele. Prvi put je najteže, kaže i širom otvara vrata. Gdje je doktor, pitam. Vidite, ko jednom sagleda iznutra

Povik iza zidova tamnice... Osjećam kako mi se dlačice ježe na tjemenu. Već se vidim zarolanu kao vreću među zidovima bijele boje. Htjela bih, ali ni da pisnem. Na ovaj način želimo da stavimo na pijedestal patriotizam i usmjerenost istinskim vrijednostima jednog malog naroda zarad njegovog očuvanja i integriteta. Kako ne mogu da govorim, gledam u otvorena usta doktora, jer to mora da je on, dok stoji u dovratku i besjedi. Sad već dahće uzbuđeno. Naš narod je kroz istoriju pokazao da je mali, ali veliki po hrabrosti, istrajnosti i istinskoj ljubavi prema otadžbini. Kako ste to lijepo rekli, veli sestra gladeći bokove ispod uske suknje. Ali mi se čini da riječi nisu vaše, već ih je izrekao producent filma Branislav Okuka. Sve su to naše riječi, sestro; doktor je sad ispunio prostor ordinacije, jer je krupan kao medvjed. Vidite, samo nam je ljubav potrebna, jer da nije bilo ljubavi prema vama, nama, narodu uopšte, to remek djelo nikada ne bi nastalo. Dok govori, prilazi joj i udara je po zadnjici. Hoću da vrištim, ali ne mogu, a onaj doktor me gleda i ja obamrlo shvatam da to nije nikakav doktor, već naš veliki predator. Odmjerava svoj lakat prema meni kao da će izvesti neki karate zahvat, a ja uvlačim glavu u ramena kao kornjača pod oklop. Šta to imamo ovdje, pita, motreći me. Mucam nerazgovjetno. Podiže svoj lakat kao Herbert von Karajan prilikom Velikog koncerta. Tiho, tiho, veli, ne objašnjavajte dok ne pogledamo film.

Svojim sam se laktovima zakleo da će to ostvarenje ostati budućim pokoljenjima kao amanet naše istorije i tradicije. Samo se tako čuva mentalno zdravlje svakog pojedinca. Ko ne bude htio da pogleda film, njega neće ni biti. A u tu svrhu, osovljava me na noge kao perce dok me negdje vodi, obaveza je da ga svi na ovoj našoj psihijatrijskoj klinici pogledaju, od ljekara, sestara, čistačica, nosača i naročito vas, naših pacijenata.

Zbog vas živimo i vama se toplo nadamo. Vama je ovaj film posvećen. A mi sve činimo da vas bude što više. Moje dame, predator se klanja uslužno dok visoke potpetice tabanaju pored mojih mokasinki, tako da ulazimo zajedno u potpuni mrak. Samo na jednom zidu titraju slova, Povik iza zidova tamnice. Sala je građena po uzoru na onu na Mećavniku, šapuće mi predator na uho.

Projekcija počinje uporedo sa mojim vrištanjem.

Odjednom, predator grabi prema meni, pokušavajući mi rastvoriti lobanju, dok ja gledam u onu djevojčicu kako podiže uvis podivljalu mačku i baca je na mene. Budim se sva u znoju i grabim prema umivaoniku da sperem užas iz glave. Dok ispijam jutarnju kafu, koja se prosipa usljed mojih drhtavih prstiju, čujem kako neko kaže; Želimo da gledalac shvati vrijeme u čijem se vrtlogu našla jedna ličnost koja je uspjela da se izbori sa svim silama koje su zadesile ovaj prostor i da izdrži do kraja, da stvori Republiku Srpsku i čvrsto stoji na zemlji.... U tu svrhu, Povik iza zidova tamnice...

Piljim u TV, a on pilji u mene, dok čujem kako neko ponavlja; Let iznad kukavičjeg gnijezda, a sigurna sam da sam u kući samo ja. Š E H E R 17

BANJA LUKA

DAN KADA JE BANJA LUKA ODAHNULA i iskreno, od srca, obilježavali u kafanama, kod kuća u opuštenoj i nadasve lijepoj atmosferi.

Nekad i sad A danas!? Danas se prigodne, 22.

aprilske, nagrade grada Banje Luke dodjeljuju nikogovićima, ljudima sumnjive prošlosti, institucijama koje poput pijavica leže na državnim jaslama (a koje, opet, tako bezočno negiraju BiH) i sl. Nekada ljubimci Komiteta danas gromoglasno uzvikuju ”Pomoz bog, junaci”! Aferim! Što

Napisao: Ozren TINJIĆ

Vidio sam u svom životu mnogo gradova i gradskih svetkovina, proslava i kojekakvih prigodnih ili jubilarnih obilježavanja događaja koji su na neki način obilježili istoriju tog grada, ali meni, još od djetinjstva, neizbrisiv trag u sjećanju ostavio je 22. april. Tada sam malo znao o partizanima, švabama, četnicima i ustašama, oslobađanju grada. Taj dan sam, poput mnogih mojih vršnjaka, očekivao samo i jedino zbog vatrometa! Kakvi koncerti, prigodne sjednice i svečanosti, vatromet i sve one rakete što su se ispaljivale sa Kastela, e to je ono što smo čekali čitavu godinu. Eto, jednom riječju, to je bilo ono što je nama, ondašnjoj djeci, zaokupljalo pažnju i nije dalo, u iščekivanju, spavati noćima. Stariji su, zna se, taj dan obilato, ali

ŠEHER 18 BANJA LUKA

Na fotografijama: Prof. Kolonic, prof. Djuradj Davidovic, Nijaz Duric, Niko Jurincic, Dina i Bahro Avdagic, Benjamin Benci, Snezana Bogicevic, Izet Smajic i dr.

Uz 22. april - Dan oslobođenja

bi moja komšinica znala reći: ”Mora da mu se roditelji - partizani, sada okreću u grobu!” Nema vatrometa, možda pokoji koncert, sandučić na zidu hotela ”Palas” gdje ”građani” Banje Luke mogu ubacivati ceduljice sa svojim prijedlozima za ”ličnost godine”, odnosno nagradu grada. I, na kraju krajeva, ko su ti ”građani” koji odlučuju ko je taj ko zaslužuje tu nagradu?! Došljaci koji veze nemaju sa Krajiškom ljepoticom, koje je u njen zagrljaj natjerala nemoć, a možda i moć steknuta u ratu, jad i čemer onih čija ognjišta su tako bezumno i nemilosrdno baš oni zauzeli. Danas oni ”slave”! A mi se sjećamo.

Tihi heroj Otkad se robna kuća ”Boska” otvorila, 1978. godine, jedno od najpopularnijih mjesta okupljanja viđenijih Banjalučana bio je njen restoran. Tadašnji direktor, Dževdo Delić, okupio je odličnu ekipu konobara (Marinko, Dado, Julijo…) i vrsne kuhare na čelu sa Bosom pa je to mjesto, na svojevrstan način, postalo neizbježno stjecište poguzija i, uopšte, ljubitelja dobre kapljice i ukusnog zalogaja. Po mnogo čemu jedan stol je bio zanimljiv. Nalazio se u ćošku restorana, neposredno do ulaza u kuhinju.

Bio je rezervisan za posebne, a tako obične goste. Ujutro su tu divanili narodni heroj Drago Mažar, rođeni brat takođe narodnih

heroja, Josipa Šoše i Ivice, i njegov predratni drug i osvjedočeni Skojevac Niko Jurinčić, bivši direktor hotela ”Bosna” Slavko Tadić i mnogi drugi.

I danas se sjećam te zime 1979. godine, kada su se zafrkavali sa mojim ocem kako

će upravo on biti jedan od dobitnika 22. aprilske nagrade grada. Mislio je da ga zezaju. Kad tamo, ispade stvarno da je moj otac, inače rođeni Tuzlak, „došljo“ od 1960. godine u Banju Luku, dobio tu povelju mada je, kako jednom reče, nije zaslužio.

Naime, mislio je, tada je bilo još puno banjalučkih pregalaca, onih običnih, samozatajnih ljudi, koji su je zaslužili prije njega. Kasnije ga je „tješio“ Drago Mažar, inače istinski heroj koji se Banjom Lukom vozikao biciklom i uporno odbijao kojekakve privilegije, govoreći mu kako su njegovi tekstovi u ondašnjoj „Politici“ učinili gradu mnogo toga korisnog i nadasve lijepog. Nekad bilo - sada se spominjalo.

Umalo zaboravih! Drago Mažar je sa svojom suprugom Žižom, glumicom Narodnog pozorišta u Banjoj Luci, i sinom Ivom, ton majstorom na Radio Banjoj Luci, živio u stanu omalene zgrade što je svojim bokom gledala na Abaciju. Niko Jurinčić je živio u stanu u Beneševoj ulici odakle su mu prozori gledali na staru željezničku, a kasnije autobusnu stanicu. Jednom riječju, bili su to ljudi koji su oslobodili Banju Luku i ostali su skromni, unatoč činjenici da su svoje zasluge itekako mogli „naplatiti“!

Oni su voljeli svoj grad, voljeli njegove žitelje, živjeli sa njima, djelili s njima i radosti i žalosti. Bili su Banjalučani u pravom smislu te riječi. I grad je bio grad. Š E H E R 19

BANJA LUKA

Filmography

Razgovor s povodom

Visual effects (7 credits) 2017 The LEGO Batman Movie (digital artist: lighting) 2016 Djungelboken (lookdev artist) 2015 The Martian (lookdev artist) 2014 Exodus: Gods and Kings (lighting artist) 2014 Guardians of the Galaxy (lookdev artist) 2014 David Attenborough's Natural History Museum Alive (TV Movie documentary) (lighting technical director: Fido film) 2012 Yoko (lighting artist)

Damir Filipović, filmski stvaralac: Moje zanimanje pripada digitalnim medijima, vizuelnim efektima.

Igra svjetla

Intervju

Fotografije uzete iz porodične arhive

Razgovarao: Mirsad Filipović Povoda za ovaj razgovor ima više: banjalučko djetinjstvo, odlazak u Švedsku, završetak dugogodišnjih studija u Švedskoj, zanimanje za vizuelne efekte, rad na filmu, London, Melburn, Sidney, umjetnost osvjetljenja, scenski efekti, svjetski filmovi i, napokon, Oskar za najbolje vizuelne efekte filmu ”Knjiga o džungli” u kojem je dao svoj veliki stvaralački doprinos. Riječ je o mladom Banjalučaninu Damiru Filipoviću, koji sad – ima riječ.

Dragi Damire, možeš li se ukratko predstaviti našim čitaocima?

Rođen sam 2. maja 1985. godine na Paprikovcu u Banjoj Luci u Bosni i Hercegovini. Otac mi je Nihad, mama Vesna i imam sestru Ninu, koja je također rođena u Banjaluci. Završio sam osnovnu školu, gimnaziju i fakultet u Švedskoj. Neoženjen sam i trenutno živim u Sydney-u u Australiji.

Kako i kada si se počeo baviti radom u svijetu filma i općenito medijskom stvaralaštvu?

Kao klinac sam gledao filmove kao što su The Abyss (1989., režiser James Cameron), Terminator 1 i 2 (1984. i 1991., režiser James Cameron) i Jurassic Park (1993., režiser Steven Spielberg) koji su imali pionirske vizualne efekte, ali tada još nisam shvatao kako su to uspjeli napraviti.

Imao sam 15 ili 16 godina kada su me mediji i grafika počele intenzivnije zanimati. Tada

još nisam razmišljao o radu na filmu, pratio sam razne forume na internetu gdje su se mogli vidjeti odlični radovi mnogih talentovanih umjetnika. Imao sam školske prijatelje s kojima sam to redovno pratio. To me je fasciniralo i od tada sam poželio da i ja stvaram razne grafičke radove. Poslije nekoliko godina sam se počeo zanimati za filmske vizualne efekte i shvatio sam da je to moje životno opredjeljenje.

Znam da si oduvijek bio nemirnog duha, tragaš za novim izazovima, nije ti teško seliti, opiši nam taj tvoj put.

Počeo sam profesionalno raditi sa vizualnim efektima u Štokholmu 2010. godine. U Švedskoj nema puno filmskog posla, više se radilo o reklamama i igricama. Bio sam četiri godine u toj branši i onda sam odlučio da radim samo na filmovima. Zbog toga sam odlučio da preselim u London.

London je blizu Štokholma, a tamo se stvara oko 70-80% svih holivudskih filmova, tako da je ta moja odluka bila prirodna. Nakon dvije intezivne radne godine London mi je malo dosadio i poželio sam raditi na nekom

drugom kraju svijeta. Dobio sam ponudu da radim u Melburnu u Australiji i odlučio sam da tamo odselim. Tamo je mnogo bolja klima u odnosu na London i htio sam upoznati jednu novu kulturu. Poslije pola godine sam dobio ponudu da odem raditi u Sydney i nisam se puno dvoumio. Ovdje u Sydney-u sam malo više od godinu dana i veoma sam zadovoljan. U mojoj vrsti posla ljudi sele tamo gdje ga ima. Meni nije nikad bio problem preseliti u neki drugi grad ili u neku drugu zemlju. Kad sam odlazio iz Štokholma ponio sam samo dva kofera sa odjećom, i ništa više!

Tvoje zanimanje je veoma zanimljivo i zahtjevno. Čitam na špicama filmova na kojima si radio, Lookdev – Lighting Artist. Možeš li nam iz tvoje stručne perspektive pobliže objasniti u čemu se sastoji tvoje zanimanje, kojem umjetničkom pravcu pripada, kojim tehnikama vladaš, šta je to specifično za ovu vrstu umjetnosti?

Ja se bavim sa tri specifične discipline.

Look Development ili kratko Lookdev je Neustrašivi Damir u akciji

James Gunn) koji ima dvije Oskar nominacije, dva filma od Ridley Scotta – Exodus: Gods and Kings i The Martian koji ima 7 Oskar nominacija i The Jungle Book (režiser Jon Favreau) s kojim smo osvojili dvije nagrade. Jednu BAFTA i jedan Oskar!

Ali veliki uspjeh dolazi ove godine.

Film na kojemu si radio dobija Oskara.

Kako si se osjećao u tom trenutku?

Sestra Nina, tetka Azra, sestričina Arnela, strina Melkina, Damir, mama Vesna, otac Nihad i sestričina Melisa kad se stvara izgled razvoja pojedinih fantazija i d toga nema u realnom svijetu, pa efekata. Kako jedan objekat ili jedna scena to onda moramo stvoriti u kompjuteru. Komtreba da izgleda, s kojom je bojom obojena, pozicija je zadnja disciplina gdje se svi eleod čega je scenska površina napravljena, da menti slažu da sve izgleda kao da je li je taj objekat drveni, metalni, plastični, snimljeno u isto vrijeme. Može se dodati stakleni, vuneni itd. Da li će to izgledati kao raznih elemenata, kao što su oblaci, prah, crtani film ili će to biti realistični foto. Sve kiša, blato, krhotine itd. Sve da bi se to zavisi od stilskih potreba i zahtjeva koje povećao doživljaj slike. Vladam raznim postave režiseri i producenti. Moje je da tehnikama i programima, svaka firma ima napravim ono što oni traže od mene, a moje svoje specifične tehnike i programe s kojima je da upotrijebim svoje znanje, maštu i, narradimo. Ali princip je uvjek isti, ako neka avno, inspiraciju. Lighting artist je umjetnost firma ima novi program koji nisam koristio, osvjetljenja. Može se opisati kao virtualni mogu ga savladati relativno lako zato što je foto. Kao što fotograf ima svoja svjetla u princip uvijek isti. Moje zanimanje pripada svom studiju, da osvjetli svoj objekat ili šta digitalnim medijima. već slika, tako i ja imam svjetla u komOvim poslom se ne bavi mnogo ljudi. pjuteru da mogu osvijetliti moju scenu. Sa Ti si morao osnovati svoju firmu da bi svjetlima stvaram štimung, odlučujem kako konkurirao na svjetskom tržištu. Tvoji će osvjetljenje da izgleda. Da li će biti prvi veći uspjesi su počeli u Štokholmu. sunčano, oblačno, kišovito, maglovito, kakva će biti atmosfera. Odakle dolazi osvMoja karijera je počela u Štokholmu jetljenje, je li scena u zatvorenom ili vanradom na raznim reklamama. Poslije nekog jskom prostoru itd. Ako je veselo, onda vremena radio sam na mom prvom filmu obično koristimo topla svjetla, ako je ružno, onda možemo to dočarati tamnim ili hladnim koji se zvao Yoko. To je jedan njemački dječiji film. Onda dolazi rad na jednom svjetlima. Sa osvjetljenjem se može stvoriti dokumentarnom filmu Natural History Mupuno raznih ugođaja i situacija i bitno je da seum Alive, sa poznatim režiserom i Osto sve odgovara scenariju i da osvjetljenje karovcem Davidom Attenboroughom. Tu vodi priču u pravom smjeru. Vrlo je bitna smo napravili prahistorijske životinje u komkompozicija, a to je kad se uzmu razni slojevi i slažu u jednu sliku. Kad se danas pravi pjuteru. Za taj rad smo osvojili nagradu BAFTA (British Academy of Film and Telejedan film, obično se snimaju glumci sa zevision Art) za najbolje vizualne efekte u Velenim ili plavim zaslonima. Onda mi tog likoj Britaniji 2014. godine. glumca ili glumicu ”izrežemo” sa raznim tehnikama i zamijenimo taj zeleni ili plavi Dobre preporuke su te odvele u Lonzaslon sa, na primjer, nekim gradom, planidon. Na kojim filmovima si tamo radio? nom ili šta već treba da bude iza njih. Ima puno razloga što se glumci snimaju prema U Londonu sam radio na nekoliko filzelenom ili plavom zaslonu. Može biti iz mova. Guardians of The Galaxy (režiser ekonomskih razloga, može biti da je film

Kad smo dobili Oskara za najbolje vizualne efekte 2017. sa The Jungle Book bilo je neopisivo! Nisam mogao u tom trenutku shvatiti da smo osvojili Oskara.

Poslije puno mukotrpnog rada, mislim, da smo ga i kvalitetom zaslužili. Ove godine se naš film The Jungle Book takmičio protiv Deepwater Horizon (režiserr Peter Berg), Kubo and the Two Strings (režiser Travis Knight), Star Wars: Rogue One (režiser Gareth Edwards) i Doctor Strange (režiser Scott Derrickson). Dobili smo Oskar zato što smo uspjeli da napravimo najbolje vizualne efekte ove godine. Skoro čitav film je urađen u kompjuteru, što mi zovemo CGI (computer generated images na engleskom). Jedini element što nije urađen s kompjuterom su neke scene sa malim Mowgliem. The Jungle Book ima realistične animacije, džungle i životinje i izgleda kao realistični foto.

Zašto si preselio u Sydney kad ti je u Londonu krenulo sjajno, radio si na stvarno odličnim i popularnim svjetskim filmovima.

London mi je malo dosadio, stalno pada kiša! Htio sam da probam da živim u nekoj drugoj zemlji dok još mogu i dok se još nisam oženio, ha, ha, ha. Jedna dobra stvar sa mojim zanimanjem je da mogu u principu birati gdje ću raditi, ponuda uvijek ima. Izabrao sam Australiju zbog klime, pješčanih plaža i multikulturalnosti. Kad sam preselio u Melbourn radio sam na dva popularna filma – Deadpool (režiser Tim Miller) i Captain America: Civil War (režiseri Anthony i Joe Russo). Ovdje u Sydneyu sam radio na Lego Batman koji je isto vrlo popularan svjetski film, i trenutno se prikazuje u bioskopima širom svijeta.

Ja te znam od rođenja, znam koji avanturistički duh leži u tebi. Tvoja neustrašivost je koštala mnogo izgubljenih živaca kod mame Vesne. To

su Nihadovi geni. Šta si to sve probao do sada?

U pravu si, već u ranoj mladosti sam probao mnoge avanture i volim probati nove stvari. Kad sam bio mali volio sam voziti motore, gokart, spuštati se niz tobogane itd.

Sjećam se da ste me ti i moj tata vodili na brda i planine i na razne avanturističke doživljaje. Zadnjih godina sam probao mnogo različitih stvari. Vozio sam se u helikopteru, vozio sam jetski, skakao sam bungy skok, skakao iz aviona, probao padobransko jedrenje. Uvjek kad radim takve stvari, prvo to uradim pa onda pokažem snimke mami! Tako me ne može spriječiti, već je gotovo, ha, ha, ha! Znam da joj srce malo jače kuca kada me vidi da skačem iz aviona, ali takav je moj duh.

Tvoj život se odvija u velikim milionskim gradovima koji su svjetski kulturni, sportski i obrazovni centri. Kako je živjeti u takvoj sredini?

Kad se živi u ovakvim velikim gradovina, kao što su London, Melbourne i Sydney, drugačije je nego živjeti u malim sredinama.

London je jedan od najvećih gradova svijeta, on je multietnički grad i u njemu živi više ljudi nego u čitavoj Švedskoj. Tamo dolaze sa svih strana svijeta i imaš šansu upoznati mnogo zanimljivih ljudi. U takvim gradovima uvijek se nešto događa. U Londonu se uvijek može otići pogledati neki sportski događaj, muzički koncert ili kazališnu predstavu. Tamo dolaze svjetske zvijezde i popularni artisti. London i Sydney su jedni od najskupljih gradova svijeta. Ako uporedim na primjer kirije izmedju Londona i Štokholma, onda su tri do četiri puta veće u Londonu. Meni se sviđaju takvi gradovi, ali ne bih se volio tu penzionisati, za mene su to gradovi više za živjeti nekoliko godina i onda se skrasiti u manjim sredinama. Školovao si se u Švedskoj, živio u Engleskoj, sad si u Australiji, rođen si u B i H. Kako ide sa komuniciranjem. Koji jezik najviše upotrebljavaš u svakodnevnoj komunikaciji, poslovno, u porodici, kada si sa prijateljima?

Sa roditeljima uvijek pričam bosanski, sa sestrom malo miješano između bosanskog i švedskog. Dok sam radio u Švedskoj većinom smo pričali švedski i ponekad en-

Damir uživa u velikim visinama gleski ako smo imali strance u firmi. U Engleskoj i sad u Australiji, naravno, pričam engleski. U firmama gdje sam radio i gdje trenutno radim ima puno stranaca sa svih strana svijeta i najlakše je komunicirati na engleskom. Imam prijatelje iz Engleske, Australije, Italije, Španije, Francuske, Indije, Malezije, Kine i drugih zemalja i svi koristimo engleski.

Volio si igrati fudbal. Otac Nihad, Deni i njegov tata su odlično igrali fudbal, rođaci Almir (Miler) i Senad (Kajzer) su igrali u najboljim banjalučkim klubovima, Borcu, Naprijedu i BSK-u.

Odigraš li sad koju utakmicu, imaš li vremena za to?

Dok sam bio mlađi imao sam i više vremena i snage, sad odigram fudbal ponekad sa prijateljima i to kad uhvatim malo vremena. Na poslu smo se organizirali da igramo fudbal jednom sedmično. Pošto

sjedim puno za kompjuterom pokušavam da se krećem van posla. Skoro svako jutro odem trčati ili idem u teretanu.

Daljni planovi u narednom periodu?

U filmskoj industriji nikad se ne zna kako će biti s poslom, naš posao je labilan i nikad nisi siguran. Uvijek se mora posao ’ganjati’, mi idemo tamo gdje ima posla. Za sad su moji planovi da ostanem još neko vrijeme u Australiji. Poslije toga namjeravam otići u Kanadu, da tamo nastavim.

Na kraju bih ti se zahvalio na ugodnom razgovoru za naš magazin i u ime redakcije i svoje osobno poželio mnogo uspjeha na privatnom i poslovnom planu i naravno još mnogo dobrih filmova.

Hvala puno! Bilo mi je, uostalom, kao i uvijek, drago pričati s tobom i nadam se da će biti još dobrih filmova na kojima ću raditi.

Bungy skok je njegova specijalnost

Sjećanje

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

Tvornica celuloze

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Razvoj industrije Stambene zgrade iz austrougarskog perioda Tekst i foto: Adem Čukur

Shodno novom,socijalističkom društvenom uredjenju države poslije Drugog svjetskog rata, privreda se ispočetka razvija planski, a postojeća i novoformirana preduzeća postaju državno, kasnije društveno vlasništvo.U prvih pet godina poslije rata u Banjaluci je osnovano oko trideset novih preduzeća, od kojih će neka u kasnijem razdoblju prestavljati okosnicu privrednog razvoja, kako grada, tako i regije.

Neposredno poslije rata formira se gradjevinsko preduzeće GP ” Krajina ” koje postaje nosiocem izgradnje novih objekata, ne samo u Banjaluci, već i većih objekata u Bosanskoj Krajini. Rad obnavljaju i predratna preduzeća Tvornica duhana, Banjalučka pivara, Tvornica kože i Pilane, a počinje sa radom i Banjalučka mljekara. Zapadno od centra grada pa do kasnije izgradjenog Tranzitnog puta 1950 g.začinje se proizvodnja elektronike i elektromehanike u novoosnovanom preduzeću ” Rudi Čajavec ” koje se tada u prvom redu bavilo produkcijom dijelova i sklopova za namjenske proizvode, da 24 Š E H E R

BANJA LUKA

bi vremenom proširivala proizvodne kapacitete i asortiman. Na tom prostoru je u to vrijeme, pored ostalog, izgradjena i veća proizvodna hala sa ” testerastim ”- sed krovovima ( jedina takve vrste u Banjaluci ) kojim se obezbjedjivala prirodna dnevna rasvjeta radnih mjesta. Šezdesetih godina, na lokalitetu pored Gradskog stadiona, počinje sa radom i ”Čajevcev” pogon za proizvodnju tranzistorskih radio aparata, a potom i televizora. Na prostoru Donjih Hiseta, oslanjajući se na predratnu zanatskoobučarsku radionicu ” Turčinhodžić ”, nastavlja se proizvodnja obuće pod nazivom Tvornica obuće ” Bosna ”. Na tom je prostoru, nešto kasnije, izgradjena i nova proizvodna hala, objekat sa dvije etaže izveden sa armiranobetonskom skeletnom konstrukcijom. Na lokalitetu sjeverno od centra grada uz lijevu obalu Vrbasa počinje proizvodnja voćnih sokova i konzervi u novoosnovanom preduzeću ” Vitaminka ” , a postojeća livnica ” Jelšingrad ” proširuje svoje kapacitete i asortiman.. Predratna pilana, loci-

rana na sjevernom dijelu grada, prerasta u preduzeće drvne industrije ” Vrbas ” koje, uz primarnu preradu drveta, počinje da proizvodi parket i, nešto kasnije, razne vrste namještaja.

Osniva se novo autosaobračajno preduzeće lokalnog i medjugradskog saobračaja ” Autoprevoz ” , koje vremenom gradi svoje servisne objekte, garaže i upravne prostore na Banjalučkom polju. Na sjeveroistočnom dijelu grada preduzeće ” Žitoprodukt” gradi pekaru i mlin većih kapaciteta, te podno skladište i silose za pšenicu. Neposredno poslije rata svoju djelatnost počinje da obavlja i Novinsko-izdavačko preduzeće NIP ” Glas ” izdavanjem nedeljnih novina ” Glas ” ( jedno vrijeme sa nazivom ” Banjalučke novine ”) koje su kasnije prerasle u dnevni list. Istovremeno, javljaju se i začeci njihove izdavačke i štamparske djelatnosti. Preduzeće je svoju djelatnost do zemljotresa obavljalo u ranijim objektima Jevrejskog hrama i doma ( izgradjenih 1937 g. - projektant arhitekta Stojan Borovnica ) i zgradi Jevrejske

Sjećanje opštine ( izgradjene 1912 g. ) lociranim u centru grada u ulici Moše Pijade na kojima je u tu svrhu predhodno izvršena odgovarajuća adaptacija unutrašnjih prostora. Radionica za preradu kože ”Jakus i drugovi” na Laušu izgradnjom novih proizvodnih pogona prerasta i u tvornicu kožne galanterije pod nazivom ”Jadranka ” U dekadi 1950-1960 g. osnovano je još deset novih preduzeća. Najveći investicioni poduhvat iz tog vremena predstavlja izgradnja Fabrike celuloze na sjeveroistočnom dijelu grada - Medenom polju, na desnoj strani Vrbasa. To je fabrika za koju se može reći da se Banjaluka njome nije usrećila, jer je svojim proizvodnim procesom zagadjivala kako vazduh, tako i vodu donjeg toka rijeke Vrbas.

Tehnološki projekt i opremu, kao i njenu montažu, za istu je uradila japanska firma.Vremenom se tu do zemljotresa grade i novi proizvodni kapaciteti ; godine 1966 - Fabrika papira i papirne konfekcije, a 1969 godine – Tvornica viskoze. U Bojića Hanu, sjeverno od centra grada, gradi se, za to vrijeme, relativno veliki objekat ” Autokrajine ”, namijenjen za servisiranje i opravku auta. Krovna konstrukcija objekta je sa dva poprečna lucna armiranobetonska nosača u istoj ravni, različitih radijusa sa ostakljenim prostoru izmedju njih koji djelimično daju prirodno osvetljenje radnih prostora. Krovna konstrukcija izmedju nosača je uradjena od gredica sa monta opekom. Šezdesetih godina, na lokalitetu uz ulicu Moše Pijade preduzeće ”Autoservis ” takodje gradi svoje radione i poslovni prostor za opravku i servisiranje različitih tipova auta. Na prostoru Gornjih Hiseta uz novoizgradjeni Tranzitni put izgradjeni su prvi objekti specijaliziranog zanatskog preduzeća ( kasnije - Vazduhoplovnog zavoda ) ” Kosmos ” koje je do zemljotresa značajno proširilo svoje proizvodne kapacitete. U tom periodu osniva se i Tvornica ” Univerzal ” čija je djelatnost bila proizvodnja metalnih preradjevina , izmedju ostalih, i hidrauličnih dizalica. Usljed naraslih potreba u gradjevinarstvu, formira se zasebno zanatskogradjevinsko preduzeće ” 1 Maj ” sa pogonima lociranim na sjevernom dijelu grada-Banjalučkom polju. Unutar preduzeća formirani su zasebni pogoni za molersko-farbarske , stolarske, bravarske, keramičarske, teracerske, vodoinstalaterske, parketarske i podopolagačke radove. Iz istih razloga formiraju se zasebna preduzeća za izvedbu elektroinstalacija - ” Elmont ” i termoistalacija / grijanja - ” Instalater ” Iz zanatske radionice narasta preduzeće koje se bavilo staklarskim radovima pod nazivom ” Kristal ”, a šezdesetih godina saživljava i novo gradjevinsko-zanatsko preduzeće GZP ” 29 Novembar ” koje se bavi izvedbom gradjevinskih i gradjevinsko-zanatskih radova za čije potrebe je izgradjena proizvodna hala na Banjalučkom polju. Zemljotres iz oktobra 1969 g. znatno je oštetio i onesposobio znatan dio navedenih objekata, medjutim izgradnjom novih objekata u sljedećoj dekadi sa savremenim tehnologijama i opremom, banjalučka industrija je dobila novi zamah.

Proizvodna hala Tvornice obuće ” Bosna ”

Servisna hala ” Autokrajine ” Stambeno poslovni objekti u Gospodskoj ulici

25

Susret sa poznatim bosanskoherecgovačkim dramskim umjetnikom Emirom Hadžihafizbegovićem koji je gostovao u Švedskoj: Umjetnost otvara probleme i ljude čini boljim.

RIJEČI NA SCENI

TAJ OSJEĆAJ ODGOVORNOSTI

Razgovarao: Nedžad TALOVIĆ Riječ još jednog značajnog bosanskohercegovačkog glumca čula se i među pobornicima teatra u Švedskoj - Udruženje ”Dijaspora Norrköping” ugostila je početkom aprila u svojim lijepim prostorijama jednog od najboljih glumaca sa naših prostora Emira Hadžihafizbegovića. Njegova predstava ”Cijena sreće” nikoga nije ostavila ravnodušnim. Radi se o smjelom, izuzetnom glumačkom performansu koji nas navodi na istinsko razmišljanje o moralu, ljudskim vrlinama, manama, vrijednostima uopće, koje svakodnevno naglašavaju naše navike, odnose, pa tako i naše živote. Umjetnik satirično dočarava neophodnost katarze, do smijeha ogoljava i oslikava sučeljavanje dobra i zla u današnjoj Bosni i šire.

Tu se vide i bratske ali i druge veze i uzročnosti u gotovo svim segmentima društva u tranziciji, koje i samo poprima modus vivendi zapada i globalizacije sa jedne, i postratnog profiterstva i malograđanštine s druge strane.

Svega se toga Emir Hadžihafizbegović u ovoj predstavi dodiruje iskazujući dinamiku nastalu nakon sudara interesnih sfera domaćeg - urbanog, ruralnog ,ali i svega onoga što dolazi iz drugih krajeva. Ima tu svega, od nostalgicnog neoliberalizma pa do onih unutarnjih ljudskih nemira gdje se dodiruju metafizika i dijalektika i gdje se svako snalazi i stvara odnose na svoj način. Sažeto, jedna suptilna i nadahnuta predstava obojena našom svakodnevicom koja,kako sam autor i izvođač kaže, nailazi na dobru kritiku svih generacija koje su imali priliku da je vide. * Nakon predstave upitao sam našeg gosta o tome kako vidi i scenski doživljava sve što se dešava u Bosni i okruženju, pa i u svijetu? Rekao je da upravo ovom predstavom želi probuditi kod ljudi taj osjećaj odgovornosti, kako prema sebi tako i prema drugima. *Jednom ste prilikom ste rekli da ”umjetnost ima dvije zadaće: jedno je da otvara probleme, a drugo da popravlja ljude. Prvo je uspjeh, a drugo trijumf”. Kako umnožiti sve te pozitivne intencije koje mogu biti, i jesu, alternativa inim antagonizmima koji vladaju kako kod nas, tako - pokazali ste i ovdje - i u cijelom svijetu?

- Da, to je pitanje za jednu veliku panel diskusiju, to je baš, onako kontekstualno, jedno široko pitanje, ali evo, reći ću: umjetnost ima tu zadaću još od Helenske Grčke. Jer, šta je bio grčki hor nego mjesto gdje je progovarao narod. Dakle, gdje god progovara narod, otvaraju se problemi. Šekspir je rekao da je teatar ogledalo života, pa je stvarao za obične, male ljude. Blok teatar, priča stara 500 godina, priča je o tome da su legitimitet umjetnosti dali mali, obični ljudi koji su ostavljali motike i odlazili u teatar, gledali ”Otela” i ”Kralja Lira”. Mislim da je, generalno, teatar mjesto koje ne može praviti neke velike revolucije, ali jeste mjesto koje tjera ljude na razmišljanje i popravlja ih. Ako sam ja, večeras, ijednog čovjeka promijenio ili ga uputio da razmišlja malo o ovome što sam noćas govorio, to je već uspjeh. Jedan popravljen čovjek večeras je popravljen Svemir, Kosmos. I to je ono što sam već rekao: i kada baciš papirić u kontejner, ti si već popravio svijet.

Podsjetio sam ovog nama dragog umjetnika da mi je jednom davno pričao o svojoj vezi sa našim gradom…Prisjetio se rado, ovom prilikom, svoje veze sa Banjom Lukom. Emirov djeda r.

Ahmet Hadžihafizbegović imao je kuću kod mosta ”Venecija”, iza fabrike sokova u Boriku, gdje je Emir znao provoditi svoje dane djetinjstva. Ahmet je 75. ukopan u haremu Stupnica, i Emir svaki svoj dolazak u Banju Luku iskoristi za odlazak na njegov mezar da bi mu, kako kaže, proučio fatihu. Sjeća se rado i svoje tetke Hafize,

Zasluženo cvijeće za velikog umjetnika Nanike - treće djedove supruge, te amidže Mirze Hadžihafizbegovića koji je svoj životni put okončao kao muhadžer u Americi. Inače, jedna loza Emirove familije, koji ustvari jesu užički muslimani, 1862. godine seli se dijelom prema Srebrenici, dijelom za Bosanski Brod, da bi jedna kasnije došla i u Banju Luku..., sa vidnom sjetom završava Emir svoju priču o gradu na Vrbasu.

Ovaj doajen glumišta, koji iza sebe ima i studij književnosti, i bogat kulturni rad, i kao ministar kulture, inače rado dolazi među Bosance i Hercegovce širom svijeta, da im nenametljivo poruči kako veze sa zavičajima i svojom domovinom doprinose i plemenitijim veza sa novim sredinama. Tako je bilo i prošlog aprila, kada su njegove poruke dopoirale sa scene i u Švedskoj. Tamo gdje smo i mi.

Autor teksta i glumac u prijatnom razgovoru

Š E H E R 27

BANJA LUKA

Da nove generacije odrastaju u harmoniji i bez mržnje Počasni doktorat Nedžadu Avdiću, Srebreničaninu koji je preživio strijeljanje i koji se vratio u svoj grad

Namik Alimajstorović BHDINFODESK – Birmingham University of Bedfordshire Luton je na specijalnoj prezentaciji 24. aprila 2017. godine dodijelio počasni doktorat iz oblasti filozofije gospodinu Nedžadu Avdiću iz Srebrenice za njegov doprinos u oblasti ljudskih prava. Tom je prilikom gospodin Avdić studentima ovog univerziteta održao prigodno predavanje o ljudskim pravima i genocidu u Srebrenici. Inače, Nedžad Avdić je kao 20-godišnjak preživio streljački vod u Srebrenici, ali to, nažalost, nije uspjelo njegovom ocu, amidži i mnogim rođacima i prijateljima.

Svoju stravičnu životnu priču “Kako sam preživio strijeljanje u Petkovcima” Nedžad je podijelio sa cijelim svijetom, s nadom da se nigdje i nikada ne ponovi srebrenički genocid. Poslije strašnog životnog iskustva, Nedžad se vratio u Srebrenicu 1997. godine, završio fakultet, zaposlio i osnovao porodicu. U svakoj prilici hrabro je dijelio svoju priču sa željom da se što dalje čuje istina o genocidu te da nove generacije nastoje odrasti u harmoniji i bez mržnje.

Povodom dodjele počasnog doktorata Nedžadu Avdiću, gospodin Bill Rammell, potpredsjednik Univerziteta, istakao je da počasni doktorat ide u prave ruke jer i pored svega što je preživio, Nedžad Avdić je smogao snage da se vrati na mjesto zločina i djeluje pozitivno. ŠEHER 28 BANJA LUKA

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska.

Š E H E R 29

BANJA LUKA

PETROVAČKE KARIJATIDE (Zapis s dubokim naklonom)

Piše: Mišo MARIĆ Nad Atenom, umjetničkom i znanstvenom praprijestonicom svijeta, uzvisuje se Akropolis čiji je prvi kamen temeljac, fama est (priča se), položen 4000 godina prije nove ere. Kroz milenije dograđivali su ga arhitekti i građevinari a uljepšavali skulpturi i slikari. Među 21 zdanjem koja su nadživjela zloćud vijekova izdvajaju se hramovi Partenon i Erehtejon sazdani po polubožanskim snovima Iktinosa, Kalikrata, Fidije, Filokla i Arhiloha. Trem, ravni krov Erehtejona, pridržavale su sklulpture šest čednih i stamenih djevojaka isklesanih iz bijelog kamena pokrajine Karija. U ljetnoj hladovini i zimskoj zavjetrini Partenona i Erhtejona a pod brižnim očima kamenih djevojaka rasla je Atena. U kojoj su stoljećima i ŠEHER 30 BANJA LUKA

milenijima projektovali, klesali i zidali Fidija, Aristid Mlađi i Stariji, Lizo i Miron, pjevali i zapisivali Homer, Alkej, Kritija, razmišljali Aristotel, Demokrit, Diogen, Pitagora, Sokrat, Platon… Na njihovom djelu utemeljena je današnja umjetnost i sveznanstvena mudrost svijeta. Neka je dozvoljeno ovom autoru premostiti milenije pa naslovnu romana, nikad zasluženo vrednovanog Crnogorca porijeklom a Bosanca samoopredjeljenjem Ćamila Sijarića “Kuću kućom čine lastavice” asocijativno parafrazirati u “Grad gradom čine ljudi”. S neizbježnom, srčanom primisli na sopstvenu, ubavu kolijevku, Bosanski Petrovac. Iz čijih pelena, s ukusom majčinog mlijeka i daškom čaršijske dobrote, nikad nije iskoračio.

Bosanski Petrovac nije Atena. Bosanski Petrovac nema Akropolis s Partenonom, Erehtejonom, karijatidama… Akropolis Bosanskog Petrovca je gorda Grmeč planina koja ljeti na čaršiju prospe parfem divljih jagoda i borove smole, ma kakav “Chanel 5”, a zimi sligura studenu mećavu i zavijanje čopora gladnih vukova u ozvjezdano Petrovačko polje nasmiješenih i slatkih imena Vedro i Medeno uokvireno ramom airistokrata među planinama, Osječenicom i Klekovačom. Na zelenom vratu Grmeča, Šahinovcu, kao ćust broš na djevojačkom, ćućori petrovačka čaršija rumenih krovova pod kojim se vijekovima rađaju žedni vode i gladni spoz-

Sjećanje naja valjani, dobrodušni i svakom čestitu poslu vični ljudi. Četvorica od njih, hronološki i s divljenjem da ih zapišemo: Jovan Bijelić, Sklender Kulenović, Ahmet Hromadžić i Mersad Berber kao karijatide Partenon i Erhtejon pridržavaju rodni grad visoko uzdignut iznad mnogo većih no što je sam. Dva slikara i dvojica literata ucrtali su ga među rijetke prijestonice umjetnosti Bosne i Hercegovine, južnoslavenskih prostora i još dalje dokle ih je doteklo. A doteklo je daleko. Ta mapa, po zakonima umjetnosti, ne mari za granice. I oni kojim se nikad nije posrećilo da ih kaldrmisani ili asfaltirani putevi života dovedu u tu tihu varoš ali su se djetinje razigrali na Ahmetovoj Labudovoj poljani od Bjelaja do Petrovca po kojoj se u ljeto utrkuju inspiracije zlatnih konja Mersadovih s Velaskezovim ormama i bizantijskim zlatom otrunjenim s petrovačke mjesečine, nad poljem treperi i pjeva Skenderova Ševa a sve uokvireno modrim i gorostasnim planima Jovanovim; i tim namjernicima - vjernicima u umjetnost Petrovac je postao drugi zavičaj bliži od podkošulje.

Da bi se upisao u vječnu listu donatora umjetnosti ozbiljnom i dostojanstvenom gradu dovoljno je da rodi jednog. Bosanski Petrovac je rodio četvoricu. Jovan, Skender, Ahmet i Mersad jedna su petrovačka porodica čije su sudbine neraskidivo vezane i govore podjednako o njima i gradu koji ih je rodio. Jovanov otac Ilija, bijaše radin i otresit kmet Skenderovog djeda Skender-bega Kulenovića, kasnije samostalan poduzetnik u kojem je Skender-beg prepoznao dobra čovjeka i našao prijatelja. Kad je klapčić Jovan iz zaselka Revenik dorastao do više škole, na nagovor Skender-bega otac ga je poslao da uči gimnaziju u Sarajevu. Gdje ga nije išla matemematika, dvaput je padao, ali je profesor likovnog u tom bistrom krajiškom dječarcu prepoznao slikara, obezbijedio državnu potporu što danas zovu stipendija. S potporom crnobijele monarhije i s blagoslovom oca otišao je u Krakov, upisao Likovnu akademiju. Po diplomiranju usavršavao u Parizu i Pragu. Uz Romana Petrovića i Gabrijela Jurkića Jovan Bijelić pripada generaciji prvih akademski obrazovanih bosanskohercegovačkih slikara. Sin Skender-begov a otac Skenderov Salih-beg Kulenović, vlasnik najveće biblioteke u Bosanskoj Krajini gdje se za ljude izuzetnog uma i duha govorilo: “Taj je pametan i načitan k’o Salih-beg Kulenović”, bratimio se s babinim kmetom, Jovanovim ocem. Za pitomih i vrelih godina u Mostaru, gdje je Skender došao za dramaturga u Narodno pozoriste 1958., bijasmo jedini Petrovčani ispod Veleža i Huma a po majčinoj porodici Smiljanića prvi, prijateljski komšiluk petrovački. Pa mi se posrećilo da me prigrli. Odlazio je, često, u Beograd da posjeti porodicu i prijatelje. I svaki put po povratku s ushićenjem pripovijedao o susretima s očevim pobratimom, Jovanom. Jovan je Salihbega zvao stricem. Marta 1964. duboko i iskreno potresen Skender je otišao za Beograd da isprati Jovana, rođaka i najrasnijeg likovnog hroničara rodne im Bosne. Po povratku me uputio na esej iz 1926. prijatelja Jovanovog, književnika i neporecivog autoriteta likovne umjetnosti na južnoslavenskim prostorima Miloša Crnjanskog u kojem, pored ostalog, stoji: - …Jovan Bijelić kroz sve svoje slikarstvo i ceo svoj slikarski život ostaće čvrsto ukomponovan u pejsaž svoje goleme i brdovite Bosne, raskošne po svojim jesenjim bojama karmina, zelenog i “tera de Siena” mešane sa plavim. Ta zemlja, urvinasta i golema na dnu je njegovog bića i on prema njoj stvara druge zemlje. Visoko, u golemoj arhitekturi, slažu se svi njegovi pejsaži, kraj kojih su pejsaži mnogih naših slikara sladunjavi opisi zemlje i nemoćne reprodukcije vidljivog u položaju brda, dolina, strmina i visoravni, bez lepote večno nepromenjivog i nevidljivog…Jedna divna Bosna, veličanstvena i golema, žarka po svojim bojama bordo, plavog, riđeg i ružičastog pojavila se s tim našim slikarem u nas, vanredna i po svojoj arhitektonski karakterističnoj lepoti talasa i kupa svojih brda.

Koliko odličnih pejsaža, odličnih u meri pariskoj, koliko odličnih slika tada, u sasvim ozbiljnim, evropskim normama…”

Taj Jovan s krvavim korijenima urastao u rodno tlo podno Osječenice a slikarski dosegao evropske visine Mon Blana ostaće sudbinski i rodbinski odan Kulenovićima. Po njegovoj preporuci

stariji Skenderov brat Muhamed upisaće, studirati i diplomirati istu Akademiju u Krakovu. Muhamed je talentom mogao ali sudbinski nije stigao da dosegne očevog pobratima. Poginuo je bježeći iz logora Kerestinac u partizane. Mlađeg, Muzafera, strijeljali su na Banjici a pjesnik, antifašista i partizan Skender bol Stojanke majke Knežopoljke izbugario: “Oj, Srđane, Mrđane, Mlađene”; najpotresniju poemu o Drugoj svjetskoj klanici. Skenderu pjesniku, dramskom i romanopiscu poklonili su se najautoritativniji književni kritičari, neki i na sljedećim stranicama ove Monografije. Ponajbolji među njima, unikatan spoj enciklopedijske institucije i čovjeka, Miroslav Krleža učinio je to najkraće. Uvrštavanjem u članstvo JAZU (Jugoslovernska akademija znanosti i umjetnosti) i rečenicom biografu Enesu Čengiću: “Moram priznati da je Skender moja slaba strana”.

Gotovo svakog vikenda Skendera je u Mostaru posjećivao Ahmet Hromadžić. Dolazio je iz školske lektire a odlazili bi zajedno u ribu i na eglen. Pripovijedao mi Skender kako se s Ahmetom i Brankom Ćopićem, što zavičajno što literarno, bratimio u ratu i kako su Branko i Ahmet ponajbolji bosanskohercegovački pisci za najmlađe. A sa sjetom i ponosom kako je u Ahmetu našao mlađeg brata, Muzafera. Pripovijedao mi Ahmet kako je u Skenderu našao starijeg brata i učitelja. A obojica, nepristrasno, kako Bosna i Hercegovina nije rodila likovne umjetnike ravne Jovanu Bijeliću i Mersadu Berberu. Jer su slikali crtežom, bojom i sopstvenim dahom.

Mersad se Skenderu poklonio veličanstvenim portretom s majkom Hanifom, ponajljepši ukras današnje Spomen kuće, i ciklusom “Skenderovi soneti” inspirisanim sonetima 24-karatnog umjetnika i takvog čovjeka, Skendera Kulenovića. Među sonetima, isklesan poput gorostasnog stećka, uzvisuje se “Tarik za Karađoz-begovu džamiju” u Mostaru…Nakon otvorenja samostalke u kultnoj londonskoj Albemarle Gallery 2. decembra 2004. osamih se s Mersadom. Poklonih mu iz porodičnog albuma fotos očeva, njegovog Muhameda i mog Uroša. Dva nasmijana momka zagrljeni na Medenom polju u ljeto 1940. I oni se bratimili. Bio je dirnut. Listasmo katalog izložbe s Predgovorom najuglednijeg britanskog istoričara savremene umjetnosti Edward Lucie-Smith koji na kraju zaključuje: “His paintings are cultural dreams” - “Njegove slike su kulturni snovi”. Nasmiješio se blago i prokomentarisao: “Kako kad. Nekad radosni, često bolni”. Pa mi govorio kako je s golemom tugom načeo skice za homage Srebrenici… Mersad Berber, Jovan Bijelić, Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić su poput najpreciznijih seizmografa bilježili sva podrhtavanja i udare XX stoljeća i po tome je njihovo djelo njegova najvjernija biografija. Stoljeće dva svjetska rata, stoljeće Kozare i Srebrenice na čijem se izdisaju moglo bogoslužit opijelo, izučit hatma dova nevino stradalim a otvoriti šampanjac i nazdraviti preživjelim sa željom da se nikad više ne ponovi. Zato dok je Grmeča, Osječenice i Klekovače, dok je svijeta i vijeka kroz mirisnu paprat Jovanovih planina, Labudovom poljanom Ahmetovom i poštenim ljudskim nezaboravom na zlatnim konjima Mersadovom a pod onom raspjevanom Ševom Skenderovom zauvijek će sva četvorica jezditi skupa slaveći umjetnost i opominjući kakvi bismo ljudi trebali biti. Rasni Petrovčani, od začetnika ideje izgradnje Skenderove spomen kuće predsjednika SO-e Nove Kecmana do današnjeg jednako privrženog gradonačelnika Zlatka Hujića, pregaoci koji u Zavičajnom muzeju bdiju nad seharom neprocjenjivog blaga petrovačke ubogosti e da sjećanja na Jovana, Skendera, Ahmeta i Mersada nikad ne izblijede, utrnu, prijatelji Petrovca i vjernici u umjetnost autorski zastupljeni na stranicama ove Monografije ukoričili su još jedan, toj čaršiji i njenim ljudima koje istorija prečesto nije mazila, dostojan spomenik. Ispunili dug po nastanku 2039. godina vremešnim a bez ijedne sijede Horacievim stihovima iz “Carmina” (“Ode”): “Exegi monumentum aere perennius” – “Izgradiću spomenik trajniji od bronze”. Zato bi me usrećilo ako ovaj Predgovor bude prihvaćen kao dubok, srčani naklon onim kojim je podignut. I onim koji su ga podigli. Š E H E R 31

BANJA LUKA

Banjalučani pričaju: Istinite priče iz banjalučke prošlosti

Ljeto, igre, bostan i perda Prema pričanju Nurke Bahtijarevića-Ćore, Ljeto 2016.god. u Banjaluci

Napisao Mersad Rajić Ljetno doba i igre Sreli smo se na gradskom mostu, ja i Nurko Bahtijarević. Kratko smo se pozdravili i upitali za zdravlje. Zamolio sam ga da mi ispriča nešto zanimljivo iz njegova djetinjstva. Pogled'o je lijevo i desno i ugled'o željezne rešetke kanala kroz koju otiče voda s mosta Vrbas. Nasmija se i pođe priča...

Svako novo ljeto, što je pržeći zemlju, uplivavalo u banjalučku čaršiju, njez'ne bašće, sokake i avlije, donos'lo je svoje zlatne odore, obnavljalo stare igre i unosilo nove. Dolasku ljeta u banjalučku čaršiju najviše su se radovala djeca. Zbog Vrbasa, kupanja, raspusta i dozrijevanja voća, ''haranja'', i neograničeni' igara po sokacima i ostajanja do kasno u akšame. Igranje ''Spasa'' je pođahkada trajalo do kasno u akšam pa bi se roditelji ljut'li na djecu a ponekad je i ''šipka'' rad'la kad bi djeca prećerala u igri ostajuć' kasnije nego obično. Pored igre spasa i ganje po sokacima bilo je i neki' čudni' igara ko što je bilo praćenje parova u ''sitne sate'' koji su se krili po vrbaskim obalama.

Zatim, tu su bile i tuče, raje protiv raje, doduše rjeđe uz bacanje ''bombi'' od izvaljeni' ostataka kuruzovine koju su djeca čupala iz zemlje i bacala na protivnike iz druge raje pa bi svi, plisnivi, zasuti zemljom, odlaz'li kući il' na Vrbas na kupanje i da saperu prljavštinu nanesenu rasutom zemljom. U ovakvim igrama učestvovali su svi mahalski dječaci razna uzrasta i doba.

Ko se od te stare generacije ne sjeća igre ''šilom'' i skroziranja od prvog do zadnjeg bacanja a od kojih su najteže bile ''zubara'' i ''glavara''. Eh, taj stari vakat i njegove igrice. Vremenom su se u kinima pojav'li istorijski filmovi ko što su bili ''Vitezovi okruglog stola'', ''Ajvanho'' sa Robertom Tejlorom , ''Robin Hud'' sa Erol Flinom i ''Crveni Gusar'' sa Bert Lankasterom pa je odjednom među djecom postala vrlo popularna igra sa mačevima. Mačevi su se prav'li od ''škarta'' tj. drvenih otpadaka od dasaka koje je komšiluk kupov'o za loženje i potpalu. Treb'o se un'jeti tovar ''škarta'' da se dobije nekol'ko daščica za mač, nož, a kasnije, široka daska za sličure koje su se prav'le od daske i vezale kanafom. Prije toga daska bi se otkuhavala da postane tvrđa a najbolje ''sličure'' je im'o u našoj mahali Enver Kučuković – Tender. One su bile ''potkovane'' što je znač'lo da imaju donju stranu od željeza.

Ne treba zaborav'ti najpopularnije igre tog vakta, piruz palu. Piruz pala je bila jedna od najdraži' dječački' igara koju su, uz nogomet, dječaci obično igrali kad ih nije bilo dovoljno na broju da se izd'jele na male golove, obično u nečijoj avliji, bašći, sokaku il' tamo đe su imali prostora za ove igre.

Igra ''Truhle kobile'' je od djece zahtijevala snagu i težinu. Snagu, da se izdrže težine dječaka koji će naskočiti na nečija leđa, a težina je bila zahtjevna da se obori onaj na koga se naskače.

Opasna je bila i igra pucanja sa karabitnom lampom. Obično bi se naprav'la rupa u zemlji u koju se sipalo malko vode u koju bi se zatim stavlj'o 32 Š E H E R

BANJA LUKA

karabit a rupa se pokrivala probušenom konzervom. Obično se rupa za karabit prav'la blizu obale jer se mog'o lahko i brzo sakrit' ispod obale onaj dječak koji je bio najbliži za paljenja karbita. Najteže su i najopasnije bile ''svijeće'' tj. kad se zapali rupa u konzervi i gori pa se nikad nije znalo šta će bit' te se onda morala nogom šutati konzerva. To je bio najsigurniji postupak da se konzerva izbaci iz rupe. Ja se sjećam jednog ružnog događaja kad smo palili karabit pod ''Šidinom'' obalom iznad Gradskog mosta. Šida je bila ćerka Hamzage Husedžinovića, jednog od banjalučki' gradonačelnika, i poslije njegove smrti ona je sa svojom sestrom Bebom i dva sina stanovala u Hamzaginoj kući te smo mi zbog nje taj dio obale Vrbasa prozvali ''Šidina'' obala. Tad je konzerva toliko odletila u zrak da oni, koji su bili sakriveni u verandi Hamzagine kuće, nisu mogli da je vide. Jedan od dječaka, Šaban iz Medreskog broda, koji se sakrio u verandi i sjedio na njezinom zidu, isturio je glavu da vidi đe je konzerva, koja se u tom momentu vraćala ''iz nebesa'' i pala na njegovu glavu, rasjekvši mu uho iz kojeg je tekla krv.

-Aj..aj...Šidooooo! odma' me vodi u hitnu! - vik'o je Šaban držeći kr-

Banjalučani pričaju: vavo uho.

U jesen bi dolazile igre kuli il' ''piljaka'', što je opet podrazum'jevalo ''haranje'' oraha u nečijoj bašći. U tim ''vatrenim'' okršajima sa prirodom, dječaci su na Studencu satima strugali dlanove da očiste tamnobraon boju od zelene kore oraha. A zašto? Pa bili bi kažnjavanji od učitelja zbog prljavi' dlanova te bi ponekad lenijarom dobivali batine po tak'im dlanovima.

U međuvremenu, djevojčice su imale svoje omiljene igre lutkama, krpicama, sakupljanjem salaveta, igre ''razreda'' nacrtani' na komadu ravna sokaka i plohama, obično od biber crijepa, koje su bacane iz jednog ''razreda'' u drugi, treći pa četvrti razred ili igranje školice udaranjem lopte o zid.

Od svih igara najopasnija je bila ''Eberečke-ebertučke'', jer se prozivkom nekog od dječaka il' djevočica mor'o probijati zid koji su dječaci i djevojčice ''držeći se za ruke'' pravili pa su se nekad dešavale povrede ruku pogotovo ako je neko bio malko jačeg i snažnijeg zaleta il' deblji u konstrukciji.

Bila je opasna i igra ''Zmajeva'', kad bi se dječaci i djevojčice uhvat'li za ruke i trčali sve dok ne bi uz nagli zaokret, rep ''zmaja'' tj. onaj ko je bio na kraju kolone, odletio u vis i, ako nije bilo dovoljno snage da se ''rep'' sačuva, obično bi pad'o i ponekad povrijedio neki dio tijela.

Kako su djeca odrastala počela su se otiskivati i dalje od vlastitog sokaka i odlaz'li su prema čaršiji i drugim mahalama pa se vremenom upoznala jedna čudna pojava kojoj su se djeca posebno radovala. Subotom i nedeljom, pred zgradom Skupštine opštine, gdje su se obavljala vjenčanja, hrpe djece dolaz'le su pred zgradu i čekali da izađe vjenčani kum. Djeca tada zaviču: -Kume izgori kesa!

I on bi onda bac'o vel'ke količine ''siće'' koju su djeca obilato kup'la.

Vješt i spretan dječak je mog'o naku'pti dovoljno sitniša za sladoled il' kartu za kino ''Vrbas''. Pogotovu je bio jeftin sladoled kod ''Šare'' Tahirovića kod Kastela, a mog'o se kup'ti dobar sladoled i kod Šukrije u njegovim kolicima koja su lič'la na bijeli, vel'ki sanduk na točkovima sa dva srebrena kapka na vrhu.

Igre kauboja i indijanaca, partizana i Njemaca, bile su vrlo popularne jer je bilo mnogo tak'ih filmova koji su se prikazivali u čuvena tri banjalučka kina, Kozari, Palasu i Vrbasu, te uz povremeno prikazivanje filmova u salama Rudi Čajaveca i Doma JNA bili su omiljena zabava Banjalučana.

Haranje voća U vremenima 50-tih godina nije bilo, ko danas, voća i povrća u svako doba. U onaj birvaktilski vakat nisu postojale ni banane koje su došle krajem 50-tih godina na naš plac i bile vrlo skupe. Danas nije ništa neobično da u po zime ima bostana, krušaka, jabuka i današnja djeca nisu ničega željna pa više nejma ni krađa, ni haranja voća ko nekad. U tim dječačkim zabavama je bilo dosta uzbuđenja i radosti kad krađa uspije i vlasnik voćke nikog ne ufati.

Međutim, u tim običnim zabavama bilo je i nešto što nije svako smjeo, nit' umio da radi. To je bilo ''haranje'' il' krađa lubenica na banjalučkom placu il' pijaci koja je u birvaktilskom zemanu imala naziv ''Govedarnica''. Zna se i zbog čega.

Trebalo je imati hrabrosti i u po bijela dana neopaženo skin'ti sa hrpe bostana jednu od lubenica i onda, jal' polahko' ako te gazda nev'di, jal' trkom, ako te ugleda, uteći sa lica mjesta sa luben'com, il' brez nje. Nije bilo nimalo lahko. Ni jedno, ni drugo. Samo onaj ko je to radio je dobro znao kakav je to bio strah. Al' brez obzira na prisutne opasnosti bilo je dječaka koji su imali petlju da se oprobaju u toj ''vještini'' krađe bostana.

Skoro u svakoj mahali je bio poneki dječak koji je im'o srca, kuveta i hrabrosti da ispred nosa ''gazde'', koji sjedi pored hrpe sa bostanom, odnese jednu od njih.

U svakoj mahali, gdje je god bilo više dječaka, uvijek bi se naš'o jedan od oni' koji su bili lahke ruke i jaka srca pa bi se prišunjali velikom ''brdu'' bostana i uz malo više strpljenja ponekad uspijevali da umaknu sa jednom lubenicom koja ne bi bila ni najveća, ni najmanja. Obično prosječne veličine.

Naravno i to je imalo svoje razloge jer u nekim slučajevima trebalo je bježati od gazde.

Neki od dječaka, onaj dovitljiviji, kojeg su obično zvali imenom pametnjaković, a neđe i pametar, im'o je svoj naročit način kojim se služio da nadmudri vlasnika il' prodavača bostana. Obično bi nagovar'o svoga druga da ide kod gazde i zanovijeta tražeći neku određenu luben'cu, kazujući da mu je mati ''odredila'' da baš tak'u kupi jer nije imala više para. To bi obično bila najmanja luben'ca koja se nije mogla naći na gazdinoj hrpi i prodavač bi gubio vrijeme tražeći luben'cu koje nije bilo.

Drugi bi dječak oblačio dugački kaput od nekog starijeg iz kuće il' komšiluka, pa bi onda ukradenu luben'cu krio ispod kaputa i odlazio od hrpe.

Svaki dječak je im'o svoj stil sve dok nije ufaćen i otkriven taj njegov ''stil'' haranja bostana.

Najlakše je bilo krasti male luben'ce što su ih seljaci dovoz'li iz okol'ne grada natovarene u kol'ma i prekrivene il' slamom il' sijenom. Naročito su to bili seljaci iz Lijevča polja i okoline Laktaša sve dok nije celuloza zagadila Vrbas, i tog malog okruglog seljačkog bostana i dinja je nestalo. Tu je, osim lubenica, bilo i dinja svake fele; glatke lipovke i hrapave hrastovke, al' prilikom krađe slabo, il' haman nikako, nije se biralo, a bogme ni gledalo, šta će se ukrasti tj. šta će od bostana pasti pod šaku. Seljaku je bilo teško paziti na bostan jer mu je uvijek bio za leđima a on bi sjedio naprijed na kol'ma, na hrpi s'jena i nekoj običnoj ponjavi s kojom je s'jeno bilo zastrto.

Mejdanska raja Jedan od tih veliki' ''majstora'' za ukrasti luben'cu je bio i Faruk Dedić zvani Drdo. Faruk i njegova raja iz Male čaršije su imali uhodan način kako da se ukrade luben'ca. K'o i svaka raja iz ostali' mahala, oni bi se često sastajali u nekom od brojni' sokaka Male čaršije đe su započinjali svoje poznate igre i druženja, đe su padali dogovori o tome šta će se raditi toga dana i kovali planovi kako da se sprovede dan. Osim Drde, tu su bili i drugi', kasnije vrlo poznati' banjalučki' momaka, koji su svojom pojavom obiljež'li jedan značajan period u životu grada vrijedan pomena i uspomena.

Tu su bili u prvom redu poznati kulmahalski fudbaleri: Pašo Bećirbašić, Omer Jusić, Muhamed Ibrahimbegović. Zatim, tu su Tarzan, mlađi Omerov brat, Emir, Pašina braća Smajo i Habija, pa mnogi poznati momci iz Male Čaršije; Nurko Bahtijarević, Fućo Ćorbegović, Smajo Turčinhodžić, Tofko Bajagilović, braća Hadžišabić, Nećko Šašivarević, Pikula-Emir dr.

Kulenović, braća Smajići, braća Bajrići, Ibrišagići, zatim Emir Pikula, Ibriš, Džandro, Hadžić Ahmed-Ćiko, Filipović Mustafa-Mujo, Hadžialić Kemal, Arnautović Mirsad , Kabiljagić Asim, Beganović Suad, Kera, Sejo, Filipović Hasan, Kapisoda Branko, Bućinski Anto, Parić Mesud, Dragan, Muho, Fahro Filipović, Beban Mehić, Radovanović Musa te mnogi pojedinci koji su čin'li jezgro Male čaršije i Mejdana. Njihovo omiljeno sastajalište u vrijeme ljetni' dana je bila plaža Abacija, a kasnije, kad su se ''podvir'li poda se'', mogli su se najčešće sresti pod orahom kod Ibrišagića kuće. Ovo je bila druga generacija raje preko Vrbasa.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 33

BANJA LUKA

Sjećanja ipak ne blijede Titove Jugoslavije više nema, ali ostalo je šest njegovih „kamenova međaša“ Tekst: Reuf Jakupović

Od 4. maja 1980. godine, kada je umro Josip Broz Tito, bivši predsjednik već poodavno bivše Jugoslavije, pa do danas prošlo je 37 godina. Godišnjica Titove smrti je i prilika da se podsjetimo na taj događaj, koji i danas, htjeli mi to priznati ili ne, budi emocije, u prvom redu kod Titovih savremenika.

Vijest da je umro Tito prostrujala je tog 4. maja svjetlosnom brzinom prostorima bivše nam domovine. Zavladao je tajac od Triglava do Đevđelije. Plakali su i stari i mladi, i radnik i seljak, i pionir i omladinac. Plakale su i majka i kćerka, plakali su i otac i sin. A na sam dan sahrane Jugoslavija je opustjela - zemlja se opraštala od najdražeg sina kojeg je iznjedrila.

37 godina bez Tita Kako je svijet reagovao na vijest da je sa ovoga svijeta otišao "građanin svijeta"? Najbolji odgovor na ovo pitanje daje činjenica da je Titovoj sahrani prisustvovalo 229 delegacija iz 127 zemalja sa svih kontinenata, a da je čak 127 delegacija imalo status državne delegacije.

Do tada, a ni od tada tako nešto u svijetu nije zabilježeno. Možda nikada i neće.

U proteklih 37 godina mnogo toga se dogodilo na prostorima Titove Jugoslavije. Ni njeno ime više ne egzistira, raspala se na sedam držav(ic)a. Četiri su svoje osamostaljenje krvlju platile, dvije su imale sreću da izbjegnu krvoproliće, dok jedna od njih (Srbija) nije imala potrebu za donošenje čak ni formalne odluke o osamostaljenju - osporavajući drugima pravo na osamostaljenje, ostala je... sama.

A šta je Tita snašlo u ovih 37 godina. Svašta, a najviše je bilo kuđenja i njega samoga i onoga što je za života uradio. Tražili su mu i dlaku u jajetu. Njegov lik i djelo čerečio je ko je prije stigao,

ponajviše ultranacionalisti svih boja.

Ipak, njegovih šest "kamenova međaša" niko nije uspio pomjeriti, mada je pokušaja bilo na pretek, ima ih i sada, a biće ih i u vremenu koje je pred nama. Da nabrojimo te Titove "kamenove međaše".

Idemo redom.

Prvi je Narodnooslobodilačka borba. Četiri godine (1941-1945.) herojske borbe naroda i narodnosti Jugoslavije, na čelu s Titom, neizbrisivo su upisane i u svjetsku historiju.

Drugi je Titova hrabrost da se 1945. godine, kada su velike sile prekrajale Evropu, hrabro suprostavi pokušajima prekrajanja i granica Jugoslavije. Da tada nije bilo Tita, ni Hrvatska, na primjer, ne bi bila u granicama u kojima je sada.

Treći je "ne" Staljinu 1948. godine. U to vrijeme suprotstaviti se moćnom Staljinu bilo je ravno samoubistvu, prosto nezamislivo. I danas u američkim krugovima ovo "ne" izaziva strahopoštovanje i ono kod njih ima veći

rejting čak i od Narodnooslobodilačke borbe. Četvrti je radničko samoupravljanje proklamovano 1952. godine Zakonom o predaji fabrika radnicima.

Sažeto u paroli "fabrike radnicima zemlja seljacima", ono je postalo odskočna daska za ubrzani razvoj zemlje.

Peti je Pokret nesvrstanosti, utemeljen 1961. godine u Beogradu na Prvoj konferenciji država i vlada nesvrstanih zemalja. Ovaj pokret je tada, u doba konfrontacije dva suprotstavljena svjetska bloka, bio svojevrsan "tampon", garant očuvanja mira i poretka u svijetu.

I konačno, šesti Titov "kamen međaš" je Ustav SFRJ iz 1974. godine.

Ovim ustavom promijenjeni su dotadašnji odnosi u jugoslavenskom federalnom ustrojstvu, što je imalo dalekosežan značaj.

Eto, samo ovih šest Titovih "kamena međaša" dovoljni su da se kaže: bilo je časno živjeti s Titom.

TRČANJE ZA POČETNIKE

KRENITE I UŽIVAJTE! Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing Većina nas gleda na trčanje kao na aktivnost „nekih drugih ljudi“. Kao, to su neki ili neke koji nešto vježbaju i trče! O završetku nekog polumaratona ili maratona nikada i ne pomišljamo, i okrećemo glavu jer smatramo da to nije moguće i nije za nas. Nemamo vremena za to! Ne želimo da izlazimo iz prosječnosti, jer nam je tako lakše. Vidimo ogroman napor, trošenje energije!

Vidimo trošenje hrskavica! Stradanje koljena! Zamaranje! Imamo razne predrasude, da su svakome koraci odbrojani i da možemo 'odapeti'. Tačno je jedino ovo posljednje, da ćemo svi prije ili kasnije gore, gdje god to bilo. Ali ovo ranije je sve za analizu, a sve skorije analize kažu da je nevjerovatno zdravo, da se hrskavice i koljena obnavljaju od trčanja, da srce bolje radi kada ima sedmično dovoljan broj ubrzanja zbog fizičke aktivnosti.Ono što svi naročito podcrtavaju je da takav način života dovodi do poboljšanja moždanih aktivnosti, tako da tijelo luči određene hormone gdje se osjećamo zadovoljniji i sretniji. Manje je nervoze i stresa, a posljedica je više ljubavi i razumijevanja.

Evo malo analize za ljude starije od 30 godina, s obzirom da na svjetsko prvenstvo uglavnom ne misle ići. U tridesetim godima čovjek već osjeća da nije u cvijetu mladosti. Uglavnom ima neki posao, i devedeset posto ljudi, a možda i više, kojima je ovaj članak i namijenjen, provodi svoje dane po šablonu posao, kuća, televizor, obavezna Liga šamiona i još poneki film. Jedanput do dvaput ŠEHER 36 BANJA LUKA

sedmično se vidimo s nekim prijateljima, kod kuće ili u kafanama, naravno kod nas u zagušljivim pušačkim objektima. Djeca su još mala i puno ne traže. Trči se za zaradom da bi se obezbijedilo osnovno, hrana, stan, auto... A kile se slažu, masnoće polako zatvaraju vene, jetra se zamotava u masnu ovojnicu itd.

U četerdesetim, malo je manje stresa, djeca već traže i što treba i što ne treba, već su neki osnovni zahtjevi ispunjeni, samo su sve one posljedice na zdravlje značajnije. Sijede već počinju preovladavati na glavi, a kod pušača se već počinju osjećati posljedice pušenja. Ako se ni u ovim godinama ne izmijeni način života, u narednim 50 tim uglavnom dolazi do značajnijeg urušavanja zdravlja, kada se dolazi i u tačku bez povratka.

Naravno, prije nego što krenem sa ostalim objašnjenjima, još jednom da ne bude izvlake, jeste, svi ćemo gore, ali kako ćemo živjeti do tada, to zavisi uglavnom od nas. Odluku o tome da li ćete trčati ili nećete, nemojte razvlačiti u nedogled. Krenite. Neka vam prvi cilj bude pola sata trčanja i to na takav način da ćete trčati 1 minut, pa hodati 1 minut. Svaki slijedeći put krenite sa povećanjen minutaže trčanja u odnosu na hodanje, a onda se priključite nekoj grupi koja ima regularne lagane treninge, pa nastavite. Ako mislite da za grupu nemate vremena, konsultujte ili trenera ili nekog od svojih prijatelja koji je prošao taj put.

Sigurno u prvom momentu nećete razmišljati o nekim utrkama, ali ubrzo, nakon što steknete kondiciju, postavite sebi cilj i sami sa sobom raščistite zašto trčite. Mislim da će vam, kao i svima koji su prošli kroz ovaj proces, u početku trčanje, a kasnije i drugi sportovi, postati način života. Cilj koji postavite pred sobom treba da bude realan, i ako redovno trenirate, možete se za 6 mjeseci spremiti za svoj prvi polumaraton. Sad ste sigurno pomislili da pretjerujem, i još ste dosta daleko od prihvatanja ovog stila života!

Ali takve promjene se donose naglom odlukom „ja ću učiniti dobru stvar za sebe“, ne kada budem ovo i ono, nego odmah! Da vam kažem i ovo: strastvenijeg pušača od mene nije bilo. Doduše, uvi-

jek sam se bavio sportovima, zavisno od sezone i ekipe koju sam mogao nahvatati ili se prilagoditi. Ne bi prošlo više od 2 3 dana, maksimalno, bez neke aktivnosti, ali prestankom pušenja kao da sam dobio adrenalinsku injekciju. Pušenje nisam ostavio zbog trčanja, nego zbog ronjenja na dah, kako bih što duže mogao ostati pod vodom i ganjati ribe. Da bi produžio taj period, počeo sam i sa trčanjem na traci, a onda odlučio da se okušam u trčanju.

Ranije, kad bi mi neko spomenuo trčanje, uvijek bih rekao, ma daj, ima li išta sa loptom, a danas istrčim 12 kilometara onako, da se zagrijem. Paralelno se i povećavo broj kilometara, a naravno i brzina (pace). Nisam više morao skupljati ekipu za fudbal i ovisiti o drugima i njihovom slobodnom vremenu. Mogao sam trenirati sam, bilo kad i bilo gdje. Obzirom da se bavim biznisom, često sam putovao i sa sobom nosio tene i opremu. Protrčao sam kroz sve gradove koje sam službeno posjetio. Bio jedan polumaraton, pa drugi, pa maraton jedan, drugi i tako dalje. Uspio sam produžiti boravak pod vodom, a trčanje mi je postalo strast.

Svako od nas ima obaveze na poslu, kod kuće prema obitelji, ali uz dobru organizaciju sve se može stići. Još je teže kad se kompletna familija bavi sportom. Djeca u školu, pa na treninge.

Uglavnom su to večernji treninzi zbog dnevnih obaveza. E sad, možete zamisliti kad vam i žena i djeca počnu trčati, a tek kad završe svoje prve polumaratone! Kakva sreća za sve nas! Djeca svakako imaju svoje obaveza, a žena i ja tražimo vrijeme između njihovih i naših obaveza i bavimo se sportom. Sve se može uz jedno veliko razumijevanje i uzajamnu pomoć svak svakome.

Nakon prvih 15 tak dana probavanja, laganog uhodavanja, dobro je otići kod doktora i provjeriti svoje sisteme, srce, pluća, holesterol i ostalo, kao i da slučajno nemate neku skrivenu falinku koja vam neće dozvoliti da se bavite trčanjem. Obično svi prođu na ovim pregledima, možda uz neku malu zadršku. Nakon toga kupite dobre, prikladne tene, najvažniji dio trkačke opreme. Nemojte kupovati nasumice. Otiđite u profesionalnu radnju sa trakama i spravama za proveravanje pronacije. Usput, pronacija je način oslanjanja stopala na tlo, a može biti sa vanjskim gazištem, unutrašnjim ili neutralna. Proizvođači tena imaju rješenje za sva tri slučaja, i najbolje ih je poslušati, pogotovo na početku trkačke karijere. Dobre tene se mogu nabaviti za stotinjak Eura, ali nemojte žaliti da dodate koji Eur više, jer se manje isplati patiti se sa povredama zbog loše ili neodgovarajuće obuće. Čarape za trčanje pomažu, pogotovo kad počnete trčati duže. Vodite računa o higijeni nogu, začas se pojavi žulj koji vas može dobro napatiti. Zbog dužih noktiju, mogu se pojaviti takvi bolovi da vas odvoje od sporta na nekoliko dana, ali sve je to prolazno, a uspjeh koji ostvarite je za vas vječan. Za samo trčanje, materijali majice i šorca je bolje da su od vještačkih materijala, „Dry, cool...“ ili sličnih naziva, zavisi od proizvođača, dok je nakon trčanja pamuk nezamjenjiv. Kako budete savladavali dužine i brzine, vrlo brzo ćete htjeti da to i izmjerite. Za početak se mogu skinuti besplatni programi za pametne telefone, samo im je nedostatak to da se nose uglavnom na nadlaktici, i baš i ne možete da pratite progres prilikom trčanja, ali i to se sa vježbom prevazilazi. Ono što ćete u nastavku tražiti je sat sa HRM om (heart rate monitor). Ima ih vrlo pristupačnih, od onih kao narukvica, do satova sa GPSom i silnim mogućnostima za široku lepezu sportova i aktivnosti koji se mogu učitati ipratiti. Nakon nekog vremena, siguran sam, taj uređaj će postati neodvojiv dio vas. Osim na spavanje, nosit ćete ga svuda. Zato ni tu nemojte cicijašiti! Nek vam bude, otprilike, ovakva računica: sat treba da traje najmanje dvije godine (a trajat će i više). U dvije godine trčat ću najmanje 200 puta. Ako dam dvjesto Eura, to je eur po trčanju. A vjerujte, ako se zarazite,trčat ćete i do dvjesto puta u jednoj godini.

Ali da se ne biste uplašili troškova, nabavka opreme ide postepeno,

osim tena koje trebate imati od samog početka. Opet za početak kupite jače tene, meni obično traju do nekih 6 mjeseci maksimalno (do 500 600km). Još je bolje kadimate dva para, pa one starije koristite za mekše staze i kraće dionice, a one novije suprotno.

Nakon nekoliko istrčanih polu i punih maratona, ako ste imalo zagrijani za plivanje i biciklizam, zanimat će vas i triatloni. To je jedan veliki skok, ali ništa vas ne sprječava da i to probate, pa da možda to i nastavite. Naravno, ovdje su izdaci znatniji, bicikl sa svojim dodacima, kaciga, patike itd. Tada ste već i u trčanju odmakli, pa znate i neke početne informacije o aerobnom, anaerobnom treningu, laktatima, ishrani kao i o zadovoljstvu treniranja i naravno završetku neke discipline. Nema tu nekog natjecanja, uglavnom se borite sami sa sobom, i sami sebi postavljate ciljeve i prepreke i dižete ljestvicu uspjeha uvijek iznova. Niti u jednom slučaju vam neće biti lako, samo će zadovoljstvo završetka biti veće. Od prvog dana kad krenete da trčite po minutu, do onog momenta kad budete tukli dvadesetak i više kilometara, uvijek ćete se pitati i propitivati, ali savjetujem da probate i samo će vam se reći.

Možete trčati sami, u društvu, sa slušalicama ili samo tako da vam je dovoljno da slušate okolinu. Ako trčite gradom, tada zaboravite slušalice, da vas slučajno neki neoprezni vozač ne potkači.

Svi ovi savjeti i preporuke, nisu nepromjenljivi, nego su kratak sažetak jednog srednjeg trkačkog/sportskog iskustva. Naravno da ćete ih prilagođavati sebi i svojim zahtjevima, pogotovo kako vrijeme bude odmicalo, a time se povećavala i kilometraža i brzina.

Postoje jako dobre internet stranice, i u BiH okruženju i šire, sa odličnim primjerima, savjetima, analizama i svim onim što je potrebno za trčanje, od početaka pa do onih visoko zahtjevnih treninga (ne profesionalnih).

Krenite i uživajte, a vremenom ćete doći u fazu da možete i tekstove da pišete o tome kako ste odradili neki maraton ili trku, sa kompletnom istorijom za taj poduhvat.

Sportski pozdrav

BIH Centar Derby

Bosanskohercegovačka dijaspora u Velikoj Britaniji

NI SJENA STARIH VREMENA U posljednjih desetak godina smanjuje se broj organizacija sa bh. predznakom

Pripremio: Namik Alimajstorović U Velikoj Britaniji svoj novi dom našlo je oko 10.000 bh. građana. Po dolasku na Ostrvo, krajem 1992. i tokom 1993. godine, raspoređeni su u svim većim gradovima od juga Engleske pa do Edinburgha i Glasgowa u Škotskoj. Nepravedno se zaboravljaju oni koji su, zaista, prvi došli u Veliku Britaniju. Riječ je o prvim Bosancima koji su prije 70 godina došli u Englesku, ljudima koji su prvi prešli kanal 1946. godine, kao ratni zarobljenici koji su došli na rad u Englesku.

Kako je organizovana bosanskohercegovačka dijaspora u Velikoj Britaniji? Na ovo bih pitanje prije 15 godina iz prve “ispalio”: izvanredno. Nažalost, danas to nije više ni sjena onih dobrih starih vremena.

Tada je sve vrvjelo od svakodnevnih aktivnosti u želji da se dokuči više i bolje. U to doba uspješno su djelovale bh. asocijacije u South Ockendonu, Gilfordu, Londonu (tri ŠEHER 38 BANJA LUKA

organizacije), Lutonu, Hertfordshireu, Coventryju, Birminghamu, Derbyju, Manchesteru (dvije organizacije) Nottinghamu, Dewsburyju, Yorku, Hullu, Newcastleu i Edinburghu, te humanitarne organizacije Bosnia Emergency Fund u Readingu i Bosnia Appeal u Birminghamu. Sve ih je pod svojim krovom uspješno okupljala Zajednica bosanskohercegovačkih asocijacija i humanitarnih organizacija Bosnia UK Network, koja je osnovana 1996. godine u Birminghamu sa željom da koordinira rad postojećih udruženja i pomogne u osnivanju novih.

Za to je postojala potreba jer je u Velikoj Britaniji, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, svoj novi dom našlo oko 10.000 bh. građana. Po dolasku na Ostrvo, krajem 1992. i tokom 1993. godine, raspoređeni su u svim većim gradovima od juga Engleske pa sve do Edinburgha i Glasgowa u Škotskoj. Ubrzo nakon toga uslijedilo je samoorganizovanje naših ljudi i osnivanje bh. udruženja. Rezultati takvog načina organizovanja su bili, itekako, vidljivi - u BiH su tokom rata, a i poslije, upućene velike količine humanitarne pomoći, sponzorisala su se djeca bez roditelja, osnovano je desetak dopunskih škola koje pohađalo oko 250 mališana, pokrenut izuzetno značajan projekat “Skup bh. dopunskih škola”, osnovana su tri kulturno-umjetnička društva, nekoliko

horova, izdavao se dvomjesečni magazin “Haber”, napravljena izuzetno posjećena web stranica Bosnia UK Networka, otvoreni društveni klubovi, kancelarije pri udruženjima koje su pružale praktičnu pomoć našim ljudima. Također se organizuju javne tribine, koncerti, kulturno-zabavne i sportske manifestacije, obilježavanje državnih praznika, na kojima se domaćinima prezentuje bogata tradicija i kultura Bosne i Hercegovine. Skupovi privlače veliki broj naših ljudi željnih druženja i lijepe riječi.

Nažalost, sve je počelo zamirati, doduše ne u svim udruženjima; da li zbog toga što nove generacije žele neke nove projekte i pristupe organizovanju ili zbog toga što stari kadrovi nemaju hrabrosti da se sklone sa scene i prepuste mjesto nekim novim ljudima, teško je reći. Treći opet misle da pojedinci u rukovodstvima zbog ličnih interesa koče razvoj udruženja, četvrti ukazuju na konflikt interesa koji vlada u asocijacijama, dok oni koji su uključeni u rad bh. udruženja kažu da Bosanci i Hercegovci nisu previše zainteresovani za volonterski rad u klubovima. Bilo kako bilo, svi imaju neke argumente, ali činjenica je jedna - u posljednjih desetak godina zamrla je aktivnost u organizacijama sa bh. predznakom u Suth Ockendonu, Gilfordu, Readingu, Londonu i Manchesteru (po jedno udruženje), Lutonu, Nottinghamu, Dewasburyju, Hullu, Yorku, Newcastlu, Edinburghu. Ona udruženja koja su “preživjela”, izgleda da daju za pravo onima koji tvrde da će, što se tiče bh. asocijacija, na duže staze opstati zajednice koje gravitiraju Derbyju, Birminghamu i Londonu.

Bosnia Centre Derby – bogate aktivnosti Prema ocjenama mnogih, najbolje bh. udruženje u Velikoj Bitaniji je ono u Derbyju koje u svom vlasništvu ima reprezentativan objekat Bosnia Centre u kojem se odvijaju razne aktivnosti. U Centru rade četiri profesionalna radnika koji svakodnevno pružaju razne usluge kako našim građanima tako i migrantima iz drugih zemalja. Pored toga, svoje aktivnosti u Centru imaju bh. dopunska škola i folklor Bosanski Biseri, te najmlađi predškolski uzrast. U prostorijama Centra organizuju se prigodne kulturno-zabavne manifestacije.

U prostorijama Centra smješten je također i džemat Derby. Ovo udruženje je poznato po već tradicionalnim manifestacijama obilježavanja godišnjica Holokausta u svijetu i genocida u Srebrenici, gdje ovdašnjoj javnosti kroz prigodan kulturno-vjerski program dočaravaju strahote proteklih ratova.

Za kraj bismo posebno istakli projekat koji je završen prije nekoliko mjeseci: “Bosnian War People and Children Saving

History, Language and Culture in East Midlands”, gdje su učenici bh. dopunske škole u saradnji s volonterima i radnicima napravili, možemo slobodno reći, historijski projekat dokumetarni film i prigodnu publikaciju o dolasku i integraciji Bosanaca i Hercegovaca u Derby. U sklopu projekta u prostorijama Centra otvorena je biblioteka, a kruna svega je bila postavljanje spomenika majci Bošnjakinji kao ženi žrtvi genocida u Bosni i Hercegovini. Aktivnostima u ovoj asocijaciji osim naših građana iz Derbyja ponekad se pridruže Bosanci i Hercegovci iz susjednih gradova Liestera i Nottinghama.

Birmingham – Bosanska kuća Što se tiče Birminghama, u njemu osim Bosnia UK Networka egzistiraju lokalna bosanskohercegovačka asocijacija i humanitarna organizacija Bosnia Appeal. U okviru bh. asocijacije od 1994. godine djeluje bh. dopunska škola, potom folklor Mladost Bosne, te košarkaška sekcija. Humanitarna organizacija Bosnia Appeal već niz godina stipendira dva studenta u Bosni i Hercegovini i na svojoj web stranici prva je otvorila “On line” dopunsku školu na bosanskom jeziku. U Bosanskoj kući u Birmighamu sjedište je i Bosnia UK Networka, kuća je veoma funkcionalna, i u njoj svoje aktivnosti subotom ima bh. dopunska škola i folklorna sekcija. Zavisno od stanja fondova, Network je zapošljavao tri-četiri radnika, pružao razne usluge našim građanima u Birminghamu i okolnim mjestima, vodio razne projekte. Međutim, zbog lošeg tajminga pronalska fondova, krajem 2015. godine ostao je bez glavnog finansijera Lottery fonda. Kompletnu proteklu godinu Network se odrekao nekih važnih projekata, trošio je “porodično srebro” odnosno svoju ušteđevinu na platu radnika koji je trebalo da pronađe novi fond. Investicija se isplatila i krajem protekle godine uspio je osigurati novi Lottery fond (vrijedan £405,674) te u narednim godinama osigurati nesmetano poslovanje. Nadamo se, da će od novog fonda koristi imati i oni u čije se ime apliciralo. Inače, do juna protekle godine u Bosanskoj kući bilo je i sjedište Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine, a na posljednjem kongresu SSDBiH odlučeno je da se sjedište organizacije premjesti u Tursku.

London - okupiti što više naših građana Najvažnija aktivnost bh. udruženja u Manchesteru, Coventryju, Hertfordshireu i Victoriji (London) jesu dopunske škole koje više godina djeluju u okviru ovih udruženja. Škole su stub aktivnosti i nijedno obilježavanje državnih praznika i sličnih manifestacije ne može proći bez učešća učenika i

Birmingham ima vise kanala nego Venecija nastavnika u ovim školama. Pored toga, u Londonu već djeluje BHCAC (Bosanski savjetodavni centar) koji pruža razne usluge našim građanima, ali i svim ljudima s Balkana.

BHCAC je poznat kao bh. klub Brent i, osim savjedodavnih aktivnosti, udruženje ima svoj društveni klub koji okuplja naše građane u Londonu. Klub organizuje i razne humanitarne i kulturne manifestacije, a sve s jednim ciljem, da okupi što više naših građana. Ova asocijacija, koju već dugo finansira Britanski lottery, još uvijek nije osigurala vlastite prostorije. U Londonu djeluje i humanitarna organizacija “Our Kids-Naša djeca” koja zaista uspješno pomaže djecu u Bosni i Hercegovini i njena velika promotorica je popularna umjetnica Amira Medunjanin. Što se tiče vjerskog života, u Engleskoj egzistiraju četiri džemata u kojima Bošnjaci zadovoljavaju svoje vjerske potrebe. Aktivnosti su im slične i odnose se na njegovanje vjerske i kulturne tradicije Bošnjaka.

Džemati u Londonu, Birmignhamu i Dewsburyju imaju svoje mesdžide koji su kupljeni sredstvima džematlija, dok džemat u Derbyju, kao što smo već rekli, koristi prostorije Centra.

tokom Drugog svjetskog rata bio pripadnik Handžar-divizije i koji je, kako kaže, imao sreću da ga zarobe Englezi jer je tako uspio spasiti glavu: "Svi mi koji smo doselili tih godina, došli smo da spasimo svoju glavu, svi smo tokom rata bili na strani gubitnika, i ko je god imao nesreću da ga zarobe Rusi i njihovi bliski saveznici, u većini slučajeva je nestao bez traga. Život je u početku bio izuzetno težak, radili smo najteže poslove po farmama i rudnicima, i tek kada smo počeli zasnivati porodice, uz pomoć svojih supruga, počeli smo normalnije živjeti. U to doba došlo nas je oko 60 i svi smo se međusobno družili i čuvali veze s našom domovinom. Nažalost, u Bosnu nismo smjeli ići jer nam je Tito 1948. godine oduzeo državljanstvo, a redovno smo bili i pod prismotrom Jugoslovenske tajne službe. Prošlo je 20 i više godina kada smo uz garancije britanskih vlasti (pošto smo u međuvremenu postali britanski državljani) smjeli otići u svoju domovinu. Ovaj rat me je podsjetio na ta zbivanja, a dolazak naših ljudi u Englesku je nešto već viđeno, nešto što su prvi Bosanci u Velikoj Britaniji već doživjeli.”

Spisak prvih Bosanaca koji su stigli u Veliku Britaniju:

Prvi Bosanci u Velikoj Britaniji Kada je riječ o bh. dijaspori na Ostrvu, uvijek se govori o onima koji su u ovu zemlju došli početkom agresije na našu domovinu i od ovdašnje države dobili sve pogodnosti koje imaju britanski državljani.

Nažalost, nepravedno se zaboravljaju oni koji su, zaista, prvi došli u Veliku Britaniju.

Riječ je o prvim Bosancima koji su prije 70 godina došli u Englesku, ljudima koji su prvi prešli kanal 1946. godine kao ratni zarobljenici koji su došli na rad u Englesku.

O tome nam je svojevremeno pričao rahmetli Mujo Čolan, rodom iz Breze, koji je

Abdulah Junuzović, Atif Pašić, Ganija Ljuhar, Ismet Krivušić, Hasan Plavulj, Fehim Krivušić, Ćamil Memić, Salko Tosum, Muharem Požegić, Salim Kovačević, Ibro Saračević, Ibrahim Delić, Hazim Šatrić, Asim Lepić, Salih Zukić, Abid Bašić, Kadrija Bašić, Ćamil Šahman, Mehmed Ćibur, Suljo Čejvan, Mustafa Hadžihasnović, Ferid Salihović, Muhamed Krupić, Meho Bašić, Mujo Čolan, Muharem Ogrić, Hajrudin Kevrić, Meho Mrkalj, Mustafa Čustić, Meho Durgulj, Galib Kukić, Huso Hajdarević, Muharem Dulić, Derviš Mešić. ŠEHER

BANJA LUKA

39

KAD ZAMIRIŠE BEHAR...

ZNAM JA ZAŠTO Foto: Mirsad Filipović

Napisala: Suzana KADIRIĆ

Uhvate me tako neka sjeta i neko divlje ’ludilo’ čim proljeće malo jače zakuca na vrata. Pritaje se tu, onako podmuklo, da ih niko ne primijeti, te nesmetano otkidaju komadiće mog srca, zabijajući istovremeno svoje oštre, duge nokte u moje tijelo. Ne popuštaju zlikovci već naučeni da je ovo njihovo vrijeme gozbe. Znaju oni i unaprijed se naslađuju ljudskom glupošću. Mojom, ovaj put!

Znaju i da će me polako, ne žureći se, pojesti do kraja, jer eto ponovo me pronađoše, a bila sam gotovo sigurna kako ću se ovog puta uspjeti oteti iz njihovog zagrljaja koji sve više steže i ostavlja bez daha. Lukavo su ćutali danima, primirili se negdje i, taman kad sam ih zaboravila, izroniše niotkuda i nađoše me zatečenu, potpuno isto onako kako su me nalazili i hiljadama puta do sada. Znali su da će doći vrijeme da se šćućurim u onom ŠEHER 40 BANJA LUKA

bolnom vakumu u kojem jednostavno i lako gubim orijentaciju, kako u prostoru, tako i u vremenu, te nikako ne mogu da dokučim gdje li sam to zapala. A nije da nisam pokušala. Pogled mi bježi prema raznim kvotama i merdijanima na karti života. Taman kad se ponadam da sam se napokon pronašla, shvatim da tamo nisam, jer već sam se stotinama puta tražila na tom prostoru. Jednostavno, nema me. A ni ovdje se ne mogu nikako pronaći.

Uhvati mene to ludilo, pa mi se prsti zapletu u sunčane zrake, a Duša ponovo odleti gdje joj volja. Ne sluša me i na mene ne obazire. Njoj je do ludovanja. Ne mogu je spriječiti. Ali, neka, platiće ceh i ovaj put prilikom povratka, kad je Razum dočeka na zadnjoj stanici i uhvati pod svoje. Njih dvoje su i onako stari ljubavnici, uvijek u međusobnoj svađi.

Ovaj put je Razum ljutito otpuhnuo kao i svako muško i na kraju se predao njenom tvrdoglavom insistiranju. E, Duša je to. Nesalomljiva je i ne da se zauzdati!

Iznova me trgla žestina njenih osjećaja, mada već odavno mislim kako prepoznajem njene zvonke korake koji me uvlače u vrlo perfidnu igru i kako mi ne može ama baš ništa. Bar ne meni.

A ona, ta što Dušom se zove, ima svoj život, pa bi trebalo onda i da se sama brine o njemu, kao uostalom i o posljedicama svoga ludovanja. Mene neka ostavi na miru! Ne znam zaista više ni sama zašto joj uopšte dozvoljavam da me uvijek nanovo iznenadi ovako podlo, iz zasjede, kao da viri iz prikrivene lovačke zamke u koju lako upadaju divlje životinje misleći kako dobro poznaju šumu kojom se kreću.

Zabacila sam glavu u stranu, hvatajući toplinu užarenog sunca na nebu, očekujuci potvrdu moje uznemirene pomirenosti, jer čovjek uvijek očekuje potvrdu da bi ojačao samog sebe i svoje samopouzdanje. Nije je bilo, izostala je ovaj put, puštajući me da se sama snalazim i tražim izlaze iz lavirinta u kome se nađoh.

Nekako istovremeneno zamirisao je ponovo behar, karanfilići su sa šporeta širili miris za koji nikad nisam uspjela dokučiti da li ga volim ili ne, i već u sljedećem trenutku kafa je bila iznešena na bakrenoj tacni. Neko je na sto u dvorištu, prekrivenim vezenim stolnjakom, ispod procvjetale trešnje, stavio i onu dobru rakiju. Uvijek je bila balansiranija od mene same.

Zapuhao je topao vjetar sa Vrbasa.

Dolje na obali osmjehivao se onaj zgodni dajakaš. Kako li mu ono ime bijaše..?

Nikako nisam mogla da se sjetim, ali osmijeh mu pamtim. I gipke, uigrane pokrete dok hoda, a svaki mišić na stomaku pleše svoj skladni ples. Njegova zdrava vanjština imala je duboke i čvrste korijene u njegovoj unutrašnjosti. Zato ga pamtim.

Negdje u daljini začuh kako dajak udara o rub čamca. Opet je stari, izborani trgovac prevozio robu s obale na obalu, a Ale ga posmatrao sa strane noseći u rukama izlizane cekere. Nedugo zatim vidjeh ga kako hoda ivicom Gradskog mosta ne bojeći se pada. Nakon toga se mirno uputi ka Stupnici, pomalo sagnute glave i spuštenih ramena, ne propuštajući da mahne onima koji su ga mimoilazili na tom putu i obraćali mu se u mimohodu.

Neko je opet umro. Nisam znala ko, a nije bilo ni važno, jer i onako su se ljudi već odavno otuđili i postali bitni sami sebi. Ali, znala je familija. I znao je Ale. On je uvijek najbolje znao. Jedini u cijelom gradu koji je sem životne mudrosti, brojeva na sličicama životinjskog carstva, dženaza i sahrana, znao i zašto se rodio.

Jedini koji me naučio da, kad po zlu pođe, kad potvrda izostane, a sumnja ljudi i mene same postane neizdrživa, mogu uvijek da dignem visoko glavu i ponovim ono što je i sam govorio: "Znam ja zašto sam rođen.”

Gledala sam kako polako odlazi niz ulice Mejdana, kroz raskošne aleje grada, ka Zelenom mostu.

Trgovac je već odavno završio svoj posao i nestao u gradskoj vrevi. Zamijenili su ga zgodni, mišićavi dajakaši i banjalučke ljepotice koje su svoja nježna tijela naslanjale na glatko obrađeno drvo jasena, bagrema, hrasta...

Zagazih kao u snu jednom nogom u rijeku. Pa drugom. Presjekla me hladna vrbaska voda, zmija vijugava. Nema odustajanja. Samo dublje i još dublje.

Negdje na sredini života ili rijeke treba još više i snaznije zagaziti. U zelenu vodu Vrbasa. Kad svi drugi odustanu. Ti zagazi!

Iz inata!

Iz ljubavi zagazi!

Okliznuh se neoprezno na klizav kamen. Povuče me vir. Ispod sedre. Nestaje vazduha i znam da je kraj. Tu spas može pronaći samo onaj ko rijeku i sedru dobro poznaje. A na sedri uvijek ostaje zapisano....

Zadnji trzaj, zadnji napor...

Negdje u daljini kao kroz maglu vidim

ljude....i čujem...čujem Adema koji raskopčane karirane košulje izlazi iz kafane Mostar, dok Dule istresa zadnju pikslu punu opušaka.

I pjeva Adem koliko ga grlo nosi. Od kafane Mostar pa sve do pod Pećine. Trebao je pjevati još glasnije, trebao je sve do jednog uspavanog i bunovnog spavača probuditi i pjesmu u kamene zidine Kastela ukovati, i mene s tom pjesmom, zazidati zajedno s onim ko me otjera i onim što me ovdje dotjera...da pjeva kamen, da ne zaboravi čovjek, da Adem dušu i svoju i moju iz ovog ludila vrati.

Zadnji trzaj, zadnji napor...

Ugledah sunce, osjetih vazduh. Udahnuh duboko. Ispravih zabačenu glavu i ispred sebe vidjeh snijeg koji se topi na vrelini proljetnog sunca. Koliko juče smo šetali po tom ledu.

Bijaše ovi prvi put da sam vidjela

takve boje i buđenje života u trenutku kad proljeće počinje da nadire svom snagom, brzaci lome led, a sve okolo pupa. Bila je to moćna slika koja mi se odjedanput ukazala pred očima. Fascinantno i nezadrživo buđenje života, ponovo i opet.

Boje su pucale po svim svojim šavovima, a pupoljci otresali vlažne kapi sa sebe čineći ljepotu postojanja neuništivom.

Poručih dupli espresso. Ma, ne moš' sjećanja zaboraviti! Nadiru poput virova Vrbasa, poput vodenih struja koje lome hladni skandinavski led.

Niti si tamo, niti si ovdje! A u vakumu između ta dva mjesta, kažem Vam, jednostavno me uhvati to ludilo.

Negdje iz šume se čuo pucanj. Lovci su uhvatili još jednu divlju životinju.

Ma, nije važno.

Znam ja zašto sam rođena!

Prvomajski protest

PASULJ, i poneka pa a Poruka vlastima: Opasuljite se!

Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ Prvi maj 2017. u Banjoj Luci, toplo i sunčano; naslovi na portalima skoro pa svi isti – maltene „kopirani“ o tome kako su „Banjalučani okupirali izletišta“.

Iščitavanjem ispod naslova dolazi se i do „saznanja“ da su se „izletnici uz roštilj i zabavu družili“, i da se „u gradu mogao osjetiti mirisi pečene jagnjetine i roštilja“. Sve to kolege sa portala „dopunjuju“ i izjavama „starijih izletnika da se unazad nekoliko godina nije dogodilo da za Prvi maj bude lijepo i sunčano vrijeme“. „Da li se unazad nekoliko godina dogodilo da se za Prvi maj organizovao ŠEHER 42 BANJA LUKA

masovniji protest?“ - pita me kolegica novinarka dok u bašti kafića ispred „Boske“ ispijamo kafu. Mislim da sam odgovorio nešto u stilu „nije mi poznato“, ili možda i „ne sjećam se“, ali nije ni važno - valjda će se članovi Saveza sindikata RS, radnici, zaposlenici i ostali na vrijeme okupiti, pa i skupiti da krenu u protestnu prvomajsku šetnju. U mislima se vraćam na „početnu poziciju“ - između sedam i osam sati obišao sam ekipu, „vrtili“ janje na ražnju... Kolega snimatelj napravio je nekoliko kadrova i inserata („valjaće nam za ilustraciju za prve vijesti“), ali nisam uspio „maznuti“ špinjetak....“Hajde, kada snimite te proteste, dolazite ovamo, biće jagnjetine, a naći će se i nešto sa roštilja“, stoji otvoren i srdačan poziv jer treba „pripaziti i na ove koji će danas raditi“.

Iz prisjećanja na „početnu prvomajsku poziciju“ trznu me prodoran zvuk pištaljki i još prodorniji zvuk onih, valjda se zovu, vuvuzele... Znak, sindikalci počeli

pristizati...Vade iz automobila i autobusa transparente....Hoću da „trznem“ kolegu snimatelja, ali on je bio brži - uveliko „slaže“ kadrove i inserte....Kopčam mikrofon u kameru, snimamo anketu... Pita me kolega sa jedne od radiostanica da se „prišlepa“, valja i njemu snimiti anketu...

Ma, navali, ima postora, ankete i odgovora za obojicu... Završavamo brže nego što smo očekivali, ali brzina ponekad i nije vrlina...

Bez loših namjera, ali upadamo u kadar kolegama, odrađuju „živo“ javljanje...

Srećom, bez posljedica za njih, ali i za nas...Tu je i Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata RS. Obraćanje novinarima ....Govori o zahtjevima sindikata sadržanim u prvomajskom proglasuma i adresiranim na Vladu RS, entitetsku vlast i poslodavce: konačno potpisivanje Opšteg kolektivnog ugovora, povećanje plata, redovna isplata plata, redovno uplaćivanje doprinosa, da kontrolni organi rade svoj posao i javno objave spisak svih poslodavaca, preduzeća i

arola

institucija koji ne uplaćuju doprinose...

Nakon obraćanja prve dame sindikata, slijedi protestna šetnja... Kod zgrade Vlade RS, kolona malo zastaje... Zvuk pištaljki i vuvuzela se pojačava, a „koncert“ se dopunjuje i povicima „Lopovi, lopovi“... „Nije mi jasno što im galame ispod prozora, kada u zgradi nema žive duše... Svi su negdje na roštiljanju“, dobacuju, odnosno konstatuju pojedine kolege novinari. Znaju to vjerovatno i sindikalci u koloni, ali kao da žele „reći“: treba se ispoštovati „protokol“. Manja, nego što se moglo očekivati, grupa policajaca na osiguranju zgrade mirno posmatra situaciju...

Kolona stiže i do parka „Mladen Stojanović“, pripremljena bina i razgla,s da se pročita prvomajski proglas... Spremne su i porcije graha/pasulja ... Nakon što je obavljen zvanični i protokolarni dio protesta, sindikalci i radnici počastili se ... I uputili još jednu poruku vlastima... Opasuljite se...!!!

Pojednostavljena karta sa jednom od ruta planinarenja

Dolazak u gradić Kasese

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Nastavak iz prethodnog broja Obzirom na našu brzinu, polako sustižemo prvo jednu grupu iz nekog drugog kampa, a zatim i Poljake kojima baš i nije išlo najbolje. Iako su i oni ranije penjali Kilmandjaro, ovdje su poprilično zapeli. Na visini od nekih 4800 metara, dolazi se do prvog glečera koji nije toliko zahtjevan, ali se moraju koristiti dereze i naravno sigurnosni konopac. Uspon je uglavnom blag. Prelazimo glečer za nekih pola sata, skidamo opremu i nastavljamo kamenitim dijelom. I onda, na moje veliko razočarenje, počinje silazak. Silazak je opasan i zahtjevan, a na nekim mjestima nije moguće napraviti niti jedan korak bez sigurnosnog užeta. I tako sve do nekih 4000 metara, odakle počinje ponovni uspon. Jutro polako stiže, međutim, kako se razdanjuje, vidimo da dan neće biti onakav kakav smo priželjkivali. Nažalost, oblaci su okovali sve što je oko nas i vidljivost je nekih 100-tinjak metara. Nakon uspona po kamenom dijelu, dolazimo na Margherita glečer, a već sam prilaz i penjanje prvih 200 metara mi govori da su sve moje pripreme bile dobre. Zahvaljujući dobroj što mentalnoj, što fizičkoj kondiciji, savladavam, zajedno sa svojim vodičima, taj prvi dio. Drugi dio glečera nije toliko strm i zahtjevan, ali svako malo se nailazi na pukotine kroz koje ŠEHER 44 BANJA LUKA

se može tako lako propasti. Na svakoj od tih pukotina sam se upitao šta li ima dole, i promislio kako bi se ja izvukao ako kojim slučajem propadnem. Sreća je da nisam morao to praktično da izvodim, obzirom na iskustvo vodia. Vrlo lako smo našli izlaz sa glečera na kameni dio, skinuli opremu i sve ostavili na tom mjestu. Odatle strmom rutom, uz pomoć sigurnosnog užeta, te prelaskom preko jednog hrbata, stižemo na vrh. Kako sam već napisao, dan je oblačan sa maglom i jakim vjetrom. Par fotografija, pa onda zastava, čestitanje i krećemo nazad. Sve naše stvari su tamo gdje smo ih i ostavili, a i ko bi ih uzeo na toj visini?! Koliko je važno iskustvo vodiča prilikom penjanja preko glečera, važnije je njihovo znanje prilikom silaska.

Kako preko glečera koji je u pokretu, i na ovim visinama, nema nekog puta ili puteljka, svako malo smo nailazili na prepreke koje smo sada morali zaobilaziti i po stotonjak metara, a koje nismo imali prilikom penjanja. Uglavnom, bez većih poteškoća smo iz drugog puta pronašli dio sa kojeg smo se popeli na glečer.

Silazak sa glečera i skidanje svih onih naprava za borbu protiv leda je jedno veliko olakšanje. Tu prvi put pravimo malo dužu pauzu, od nekih petneastak minuta.

Vadimo kekse, sendviče, čokoladice i častimo se na 4700 metara. Počinje susnježica sa kišom. Naše Poljake smo sreli prilikom silaska sa glečera, gdje savlađuju onu prvu strminu. Povratak uz lagani snijeg i kišu uopšte nije bio prijatan. Sve je mokro, ledeno i klizavo. Dolazimo do našeg kampa, Elena Hut, istim putem, te tu pravimo dvosatnu pauzu. Ovdje je već jaka kiša i sve je natopljeno.

Malo se odmaramo, te nastavljamo put prema dole do kampa Kitandara, koji se nalazi između dva planinska jezera. Sa jedne strane jezera je Kongo, a sa druge strane

Putopis

Pogled u ambis

Uganda. Naravno, ovdje nikakva vojska ni policija ne postoji, tako da se vjerovatno može ilegalno preći granica. U Kitandara kamp stižem negdje oko tri popodne i tu nailazim na ženski dio poljske ekipe. U jezeru malo perem svoje majice, i na jakom vjetru su suhe za manje od sat vremena. Oko planinske kućice-kampa sam vidio mnošto miševa ili nekih sličnih glodara, a kad sam im pokušao

Cilj ostvaren

prići, odmah se razbježaše. Pošto su kreveti bili na sprat, odlučio sam biti na spratu za svaki slučaj. Malo priče sa Poljakinjama i spavanje već oko osam sati. Umor i iscrpljenost uzimaju svoj danak. Čak i da sam htio, spavanje nisam, meni se čini, mogao odgoditi ni za jedan minut.

Nastavak u idućem broju

I zastava se odnekud nađe

Š E H E R 45

BANJA LUKA

U SVAKOM VREMENU - LJUDI "Nije teško biti čovjek, teške su posljedice." iz Mrkonjića krene prema Glamoču. (Iz Podrašnice je i poznati satiričar Živko Ðuza koji nikada nije napustio svoje rodno selo.)

Vlado i njegov spasilac - Alija

Tekst: Dinko OSMANČEVIĆ

I Vlado Gajičić je jedan od mnogobrojnih koje su životni putevi u ratnim nevremenima odveli iz rodnog kraja na druge adrese, iz rodne Podrašnice kod Mrkonjić Grada stigao je u Banjaluku. Podrašnica je, inače, lijepo i poveliko selo, na putu, kada se ŠEHER 46 BANJA LUKA

Ratnih devedesetih, Vlado je mobilisan kao vojnik Vojske Republike Srpske, i zadesio se kod Kupresa, gdje su oktobra 1994. vođene teške borbe, tokom kojih je teško ranjen, povrijeđene su mu oči. U jednom trenutku, ostao je sam, nije vidio, nije znao gdje se nalazi. Strahovao je da će iskrvariti, ali bojao se i zarobljavanja. Šta ako ga nađu neki ekstremisti, mogu ga maltretirati, možda i masakrirati. Sve to mučilo je Vladu, a minute su se otegle kao vječnost...

Ranjenog neprijateljskog vojnika pron-

ašao je rezervni oficir Armije Bosne i Hercegovine, Alija Ćosić iz Jajca. Alija je i sam višestruko ranjavan tokom ratnih devedesetih, a za iskazanu hrabrost i ratne zasluge, odlikovan je Zlatnim ljiljanom. U ratnom zlu, pored svih nedaća koje su ga snašle, Alija je izgubio i dvojicu braće.

Kada je pronašao ranjenog Vladu, za Aliju nije bilo dileme, pobrinuo se da se za ranjenika što prije obezbijedi ambulantno vozilo, kako bi ga što prije medicinski zbrinuli. Vlado je prebačen u bolnicu, u Travnik.

Nažalost, za njegov vid nije bilo spasa, tako da je trajno ostao slijep. Tokom liječenja, u bolnici ga je nekoliko puta obišao njegov spasilac Alija.

Nakon oporavka, Vlado je razmijenjen, u nekoj od razmjena zarobljenika. Kontakt

Besmrtne priče iz života između Alije i Vlade je prekinut. Pa ipak, ubrzo je zaustavljeno ratno ludilo, potpisan je Dejtonski mirovni sporazum. Vlado i Alija ponovo su se čuli, i susretali. Vlado je život nastavio u našem gradu. Iako slijep, vratio se nekom normalnom životu, oženio se, stekao porodicu.. I Alija se vratio u svoje Jajce.

Vlado i njegov spasilac, kao ga Vlado naziva, vremenom su se sprijateljili, tako da je nedavno Alija Ćosić boravio u Banjaluci kao specijalni gost, na svadbi Vladinog sina.

Tog vjenčanja ne bi ni bilo, ističe Vlado, da nije bilo Alije. Upravo je sa tom činjenicom Vlado upoznao svatove, a snimak sa vjenčanja postao je hit na internetu, kao suprotnost svim onim takozvanim sajber ratnicima i njihovom kukavičkom širenju mržnje po društvenim mrežama. Alija, sa druge strane, ne smatra da je učinio nešto preveliko, već da je samo vršio svoju ljudsku dužnost, a da je Vlado sada odaslao poruku dobrote.

Besmrtni Srđan Svakako, najpoznatiji primjer čojstva, iz posljednjeg rata, akt je Trebinjca, Srđana Aleksića. Srđan je tada imao svega dvadeset sedam godina. Amaterski se bavio glumom, čak i ratnih dana. Ono što je učinio tog 21. januara 1993. godine, odvešće ga u smrt, ali i učiniti besmrtnim. Tog hladnog januarskog dana, četvorica pripadnika Vojske Republike Srpske na pijaci su legitimisala Srđanovog sugrađanina, Alena Glavovića, a zatim ga počeli maltretirati i tući. Srđan je hrabro uletio da zaštiti Alena, koji se uspio iskobeljati i pobjeći, ali su vojnici sav bijes tada usmjerili ka spasitelju. Tukli su ga kundacima pušaka.

Od udaraca, Srđan je pao u komu iz koje se

nikada nije probudio, preminuo je 27. januara 1993. Njegov drug, Alen Glavović, danas živi u Švedskoj, oženjen je, otac dvoje djece.

Srđanov otac Rade, na Srđanovoj čitulji je napisao, "umro je vršeći svoju ljudsku dužnost". Srđan danas ima svoje ulice u Sarajevu, Beogradu, prolaze u Pančevu i Novom Sadu. Trebalo bi pokrenuti akcija da se jedna ulica i u našem gradu dodijeli ovom heroju. (Možda i tokom predstojećeg Vezenog mosta, ponovo pokrenuti inicijativu da uz Srđana ulicu u svom gradu dobije i Nasiha Kapidžić Hadžić, kao i da se jednom broju ulica vrate predratni nazivi. Ovog puta

da to možda bude praćeno i peticijom građana.) A mi od Alije, Srđana i drugih ljudi sličnih njima možemo mnogo toga naučiti.

Ono najbitnije, da u svakom vremenu moramo najprije biti ljudi. Njihova djela su i opomene svima onima koji su u sličnim prilikama, prije svega iz straha, ali i iz drugih razloga, propustili biti ljudi.

Onda, kada svoju ljudsku dužnost budemo stavljali iznad svih ostalih, mnogo lakše ćemo odgovoriti na sva otvorena pitanja koja muče našu domovinu već više od dvije decenije nakon potpisivanja sporazuma u Dejtonu.

IZMEĐU STANJA I OBEĆANJA

ITD, ITD... opisaše razloge za opoziv vlade premijerke Žejke Cvijanović. Da li su stigle do premijerke, iz opozicije nisu mogli potvrditi. Za to vrijeme premijerka je u Americi „pregovarala“ , „razgovarala“ sa Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom.

Tekst i foto: Mišo VIDOVIĆ

Opozicija traži opoziv i smjenu entitetske vlade. Vlada obećava da će prosvjetarima, javnoj upravi, zaposlenima u pravosuđu i policiji isplatiti ono što im se duguje. Tvrde u vladi, kako nisu nisu zaboravili penzionere - navodno će im tokom godine povećati penzije. Bilo je štrajkova i protesta, ali tura pića u kafani „smirila“ je one koji iskazaše nezadovoljstvo.

Priča prva U trenutku kada nastaje ova „priča“ (22.april), opozicija u RS zatražila smjenu Vlade RS!? Napominje, da će „inicirati skupštinsku proceduru opoziva entitetske vlade“.

Vlada snosi odgovornost za lošu ekonomsku situaciju, veliku zaduženost, dugove prema budžetskim korisnicima, poljoprivrednicima, zaposlenima u željeznicama.Vlada nije dala odgovor ni na jedno ključno pitanje u RS, ima loše rezultate i naš stav za opoziv je logičan i opravdan, to bilo bilo rješenje za sve anomalije, riječi iz Partije demokratskog progresa 48 Š E H E R

BANJA LUKA

Priča druga I dok je opozicija razmišljala kako da „skine“ vladu, premijerka pronađe „formulu“ - ,„izboksa“, nešto „keša“, sindikati prihvatiše da ih vlada „kreditira“?! Sindikati javne uprave, pravosuđa, obrzovanja, nauke i kulture, unutrašnjih poslova, potpisivanjem memoranduma nadaju da će isplatom na rate izvući dugovanja po osnovu naknada za prevoz, jubilarnih nagrada, otpremnina i slično. Pominje se ukupno 17 miliona maraka dugovanja, sporazum parafirala i vlada. Sindikalci se nadaju da će vlada ispuniti potpisano obećanje.Vlada obećala da će pronaći novac. Kako i na koji način, nisu precizirali, ali obećali su da će biti novca.

Priča treća I tako su pred Prvi maj, međunarodni praznik rada, tvrde u ovim sindikatima, „pronašli kompromisno rješenje sa vladom da se ispoštuju radnička prava“. Nisu još ustvrdili kako će završiti kriza koja je počela drmati unutrašnje odnose između članica Saveza sindikata RS. Sindikat javne uprave RS, član

Saveza sindikata RS, najavio je otkazivanje „poslušnosti“ prvoj među jednakima, Ranki Mišić, predsjednici Saveza sindikata RS. Nakon 12 godina u kontinuietu na čelu Saveza sindikata RS, Ranka Mišić mogla bi ostati bez podrške jednog dijela članstva. Neki tvrde, veći broj članova mogao bi otkazati podršku, ali o tome bi konačnu riječ mogao dati glavni sindikali kongres čije je održavanje planirano kada ovi redovi budu pred čitaocima. Elem, iz Sindkata javne uprave RS ustvrdili (pa i optužili) da Ranka Mišić nije poštovala statut Saveza sindikata RS, donosila odluke bez znanja ostalih. Zamjerili su i to što prije godinu i po dana nije učestvovala u pregovorima o donošenju novog Zakona o radu. Optužuju da je ipak parlamentu kada se raspravljalo o Zakono u radu „uputila 76 amandmana iako je ranije odbila raspravu o zakonu“. Nakon toga, kazali su u Sindikatu javne uprave RS, da Ranka Mišić, organizuje proteste, kako bi se „iskupila pred javnošću i radnicima“.

Odbacili su mogućnost da „u njihovim postupcma ima uticaja politike i pojedinih političkih partija“. S druge strane ni Ranka Mišić nije ostala dužna. Kratko je odgovorila da radi „isključivo u skladu sa statutom, i radi posao koji je važan za radnike RS, dok političku kohabitaciju pojedinih sindikata i ljudi u pojedinim sindikatima ne želi da komentariše“.

Kolumna

Opozicija traži opoziv, vlada se brani obećanjima – Traži se odgovornost za lošu ekonomsku situaciju, veliku zaduženost, dugove prema budžetskim korisnicima, slabo stanje u Željeznicama RS...

– Kako pronaći novac?

Priča četvrta Sindikalna priča o mogućem raskolu, kako smo već naveli, mogla bi dobiti epilog na kongresu. Priča o isplati dugovanja zaposlenima tek je na početku. U fazi obećanja je i priča o povećanju penzija. Za „čitavih“ tri posto. I to vanredno, kako ustvrdi premijerka prije puta u Ameriku. I biće, kazala je, tokom ove godine, kad se za to „stvore povoljni uslovi“. Pitanje svih pitanja - novac u iznosu od trideset miliona maraka, koliko je dodatno potrebno za povećanje od tri posto. Međutim, pare nisu problem, novca je sve manje, tvrde ekonomisti, pa vlada sve više poteže za kreditima, trezorskim zapisima obveznicima, što dovovoljno govori da punjenje budžeta ne ide kako su oni planirali. Ipak, obećanje o povećanju penzija je izrečeno. No, čini se da će između obećanja predsjednice vlade i stvarne potrebe za poboljšanjem standarda penzionera proći još vremena. Statistika: prosječna penzija za mart ove godine iznosila je 341,54 KM. Najniža penzija za minimalan staž od 15 godina je 174,44 KM. Za isplatu penzije za mart trebalo je osigurati 83 miliona KM, u neto, odnosno 84 miliona KM u bruto iznosu.

Priča peta Početak proljeća kao da je bio „idealan“ za proteste i štrajkove: temperature iznad prosjeka, kasnile plate, topli obrok i naknade za prevoz mislene imenice. Mart je mjesec, kada zaposleni na na „Željeznicama RS“ dobiše „priliku“ da štrajkuju. I glađu.

Novinari „dežurali“ sa štrajkačima: ko`biva moglo biti „frke“, ali političari „uplatiše“ lični dohodak, zvali turu pića, izbacili nekoliko „parola“ i obećanja... Predsjednik RS Milorad Dodik privremeno „ugasio“ požar sa „daj ljudima ko će šta popiti“... I svako na svoju stranu, čiča-miča i gotova priča...I štrajk... Ali, „Željeznice RS“ i željezničari i dalje su na slijepom kolosijeku. Podaci: prošle godine gubitak od trideset miliona, vlada u proteklih pet

godina u ovo preduzeće „ubacila“ skoro 123 miliona maraka, a kažu da je akumulirani gubitak preduzeća veći od 200 miliona maraka.

I druga javna preduzeća u problemima: Robne rezerve RS pred stečajem, ali vlast tvrdi da do toga neće doći..., itd, itd... I tako dalje, i tako dalje....

Priča šesta U Narodnoj skupštini RS dvadeset petog dana mjeseca aprila pravo se „zahukalo“. Kako skupštinski red (poslovnik) nalaže, poslanici imaju pravo da pitaju vladu; a tačka dnevnog reda koju neko nazva „Aktuelni čas“ idealna je prilika za opozicionare da kroz pitanja „udaraju“ po vladi i ministrima.Ovog dvadeset i petog aprilskog dana u parlamentu nije bilo premijerke (ko`da se boravak u Americi malo odužio), ali su tu bili njeni ministri da (ne)uspješno odgovaraju.Međutim, opozicija umjesto da pita, ponekad umjesto ministara zna i odgovoriti.Tako su iz SDS-a ustvrdili (poslanik Vukota Govedarica), da „dug zdravstvenih ustanova, Vlade RS i vladinih institucija, te drugih budžetskih korisnika u RS za doprinose za zdravstveno osiguranje, iznose više od 100 miliona maraka”. Ministru zdravlja i socijalne zaštite, Draganu Bogdaniću, na ovu konstataciju - pitanje, nije prestalo ništa drugo nego da se izvlači jer “odgovor može dostaviti jedino pismeno, radi se o obimnim i preciznim podacima s kojima trenutno ne raspolaže”. I dok je ministar “tražio” podatke, opozicija je ipak “replicirala” - samo u 2016. godini “napravljeno” je 73,7 miliona maraka duga”.

Ministri ne vole ni kada ih se pita koliko zarađuju. Nekakvu naročitu želju nije pokazao ministar finansija Zoran Tegeltija, da

odgovori koliko je novca zaradio u prošloj godini , ne samo od ministarske plate, nego i zbog činjenice da je član nekoliko odbora, savjeta i upravnih odbora. “Vi ste, ministre, član ekonomsko-socijalnih saveta RS i BiH, član UO Agencije za bankarstvo RS, Uprave za indirektno oporezivanje BiH i ko zna gde još”, bila je konstatacija iz opozicije. Elem, ministar je samo lakonski poručio da je na “tim pozicijama po funkciji, a da će podaci biti dostupni kada bude usvojen konsolidovani izveštaj o izvršenju budžeta RS za 2016.”.

Tako se pokazalo da vlada osim što “voli da vlada”, ima i “običaj” da ne odgovara na poslanička pitanja, pogotovo “nezgodna”.

Možda će ubuduće “pedagoška mjera” predsjednika parlamenta, da ministri nisu odgovorili na 26 poslaničkih pitanja(!!!), na kraju imati nekakav efekat,ali očigledno da niko ne voli “nezgodna” pitanja, pa ni ministri, pogotovo ako se radi o novcu.

Priča sedma I dok su ministri manje usmeno, a više pismeno (papir sve trpi) “odgovarali” na pitanja, Savez sindikata RS trebalo bi za 1.maj organizovati protestnu šetnju u Banjoj Luci.Tako su barem najavljivali. Planirali su da u protestnoj šetnji bude 2.000 radnika, kako su naveli, najodgovornijih članova sindikata iz RS. Još jednom (po ko zna koji put) su ponovili, da na ovaj način žele “izraziti nezadovoljstvo položajem radnika u RS zbog neprimjenjivanja radno-pravnog zakonodavstva”. Lijepo rečeno, ali po svemu sudeći nisu imali protiv koga šetati - i vlast je vjerovatno negdje “zaglavila” na roštilju, pa su sindikalci, ako su i imali nekakve zahtjeve, mogla ih predati portirima u zgradi vlade!!!

Š E H E R 49

BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

ZAŠTO JE ZABRANJEN BOSANSKI JEZIK NOVO IZDANJE „BOSANSKE RIJEČI“ IZ TUZLE Prošlo je 110 godina od Odluke austrougarske vlade da zabrani upotrebu bosanskog jezika, što izdavačka kuća „Bosanska riječ“ iz Tuzle obilježava objavljivanjem knjige „Zašto je zabranjen bosanski jezik“. Kakva je to knjiga? pitali smo urednika ove izdavačke kuće Šimu Ešića.

Svima nam je, bar djelimično, bila poznato da je Austrougarska vlada 1907. godine zabranila bosanski jezik. Znamo i kakve je dalekosežne posljedice po opstojnost bosanskog jezika imala ta odluka. (I danas ih osjećamo kroz negiranje i preimenovanje našeg jezika.) Ali niko ne zna, ili malo ko od nas zna, pod kakvim se to okolnostima dogodilo, šta je dovelo do te odluke i zašto je ta odluka uslijedila samo nekoliko godina nakon što je, po nalogu te iste vlade, sačinjena i izdata „Gramatika bosanskoga jezika“ po kojoj je izvođena oficijelna nastava maternjeg jezika u bosanskohercegovačkim školama? Na to

Razgovor s povodom pitanje odgovara ova jedinstvena knjiga koja je, u stvari, skup originalnih arhivskih dokumenata koje smo pronašli, posložili i prezentirali u originalnom obliku i u prevodu na bosanski jezik.

Dokumente je posložio i napisao predgovor i pogovor magistrant povijesti bečkog univerziteta, Mišo Ešić, a knjiga, osim originalnih dokumenata i njihovih prevoda sa njemačkog na bosanski jezik, sadrži i nekoliko zanimljivih priloga koji, svaki na svoj način, osvjetljava ovu temu.

Ova knjiga ima poseban značaj kada se vidi trenutna situacija sa bosanskim jezikom, gdje susjedi i komšije nastoje na sve moguće načine negirati bosanski jezik. Koji biste Vi dio iz nje preporučili čitaocima, istoričarima i lingvistima?

Knjiga nije preobimna i pročita se cijela gotovo u dahu. Posebno su zanimljivi dijelovi predgovora u kojima se na dosta jednostavan, ali veoma jasan način, obrazlaže slijed historijskih događanja koji su prethodili stvaranju nacija i nacionalnom osvješćenju naroda (tada konfesija) na bosanskohercegovačkom tlu i ulozi jezika, koji se u tim burnim procesima, stavlja u žižu, postaje „kostur“ na koji se „kaleme“ ostala nacionalna obilježja (kultura, vjera, tradicija). Interesantno je vidjeti kako su se nadmetanje naše „istočne i zapadne braće“ oko jezičkog pitanja i njihovi dogovori o jeziku uvijek prelamali preko bosanskih prostora i uvijek bili na višestruku štetu bosanskog. To je više nego jasno vidljivo i iz dokume-

nata koje objavljujemo.

Kako pomoći da knjiga izađe iz štampe i zauzme svoje mjesto među krucijalnim dokazima da bosanski jezik mnogo duže egzistira nego što njegovi negatori to prikazuju?

Knjiga je već na putu do svojih korica, a svoju promociju doživljava na aprilskom sajmu knjiga u Sarajevu. Nije nam, dakle, potrebna pomoć za izdavanje. Ali pošto nam je stalo da knjiga brzo ostvari svoj efekat, ideja nam je da pronađemo sponzore, pokrovitelje izdanja, koji bi pokrili troškove proizvodnje, a da knjigu ne prodajemo, nego da je podijelimo posjetiocima sajma kao dar tog (ili tih) pokrovitelja. Mogu to biti naša udruženja, firme ili institucije – koje bi otkupile određen broj primjeraka i darivale ga svojim članovima ili posjetiocima sajma. Na svaki primjerak tako darivane knjige naveli bismo da je knjiga dar tog pokrovitelja. Podsjećam, na taj način je „Bosanska riječ“ još 1994. godine besplatno podijelila prvo reprint izdanje „Gramatike bosanskoga jezika“ iz 1890. godine – tada nismo ni tražili pokrovitelje, razaslali smo ga svim značajnijim bibliotekama, institucijama, slavističkim katedrama i pojedincima širom svijeta i efekat je bio iznenađujuće pozitivan. To bismo željeli postići i ovom knjigom, koja se pojavljuje upravo kad je pokrenuta „Deklaracija o zajedničkom jeziku“, čime ova knjiga dobija na aktuelnosti i značaju. Ako

bismo je prodavali, u uslovima našeg tržišta, njen ulazak u biblioteke, naročito obiteljske, trajao bi i do godinu dana, pa bi se i njene poruke i opomene u znatnoj mjeri umanjile. U tome nam je potebna pomoć i pozivamo sve zainteresirane da nam se jave.

Foto: Mirsad Filipović

TAMO GDJE SE ŽIVOT ŽIVIO

Tekst: Ozren Tinjić U banjalučkoj Gajevoj ulici, taman iza ”Boske”, živio sam od januara 1969. godine. Preselili iz ”Male čaršije” (”grada u gradu”, op.a.) u januaru pomenute godine. Bila je dobro sagrađena pa nas zemljotres, iste godine, nije ni “okrznuo”. A kako i ne bi bila dobra kad se tamo naselila sva ondašnja banjalučka direktorska elita. Na jednom ulazu Mišo Kantar, Pero Popović, Ivica Valenčić, Abdulah Džumhur, Tofko i Jelena Afgan, na drugom, opet, Ilijaz Dolić, Mesud Mulaomerović… Ali, džabe. Sa jedne strane stamena “utvrda” “Boska”, a sa druge red garaža, iza, šljakasto nogometno igralište nekadašnje Realke što se dotiče asfaltiranog košarkaškog igrališta gdje je, svojedobno, igrao i nekadašnji ponajbolji BiH bek, Davorin Popović- Pimpek. Sve u svemu, k`o u pustinji pjesak, tako tamo, gdje god pogledaš - beton i asfalt. Elem, bašte, maltene, ni na puškomet!

A u “Maloj Čaršiji”, ili nekadašnjem “V kvartu”, prava meraja! Ja l’ ćeš u haranje, bašči k`o u priči, hoćeš li zimi na skijanje na Begovo brdo, na Vrbas hvatati peševe (jeftino, samo treba imati komad stakla i viljušku, op.a.) ili zeke, a u mezarju Džamije Gazanferije hvatali se sljepići, elem da se ”malu ” raju i curice plaši u obližnjoj ”Kasim Hadžić” školi. Jednom riječju, raj za djecu. Čak se sjećam i onih dr52

voreda lipa. Penjali smo se na njih, brali lipov cvijet, kod kuće sušili na novinama i kasnije prodavali (za čaj). I eto džeparca! A onda slijedi ”sudar” sa gradom, tamo preko Vrbasa, koji je meni, tako malom, bio nešto veliko i nadasve nepoznato. Nestadoše moje bašte, kò metlom pometene. I krenuh u osnovnu školu ”Braća Pavlić”. Potom dođe i taj nesretni oktobar 1969. i razorni zemljotres. Poslali me roditelji kod amidže u Tuzlu gdje sam završio VII razred osnovne škole.

Moram priznati, tada nisam bio neki sjajan učenik, ali, uredba je bila da mi, novopridošli iz ”zemljotresnih područja”, nikako nismo mogli ”pasti” na kraju školske godine. E, da sam samo znao prije toga. ŠTALJINA BAŠTA Možda jedno od najživopisnijih naselja Banja Luke - Dolac. Protezao se sa lijeve strane Crkvene i Vrbasa, sa gornje strane išao je nekadašnjom ulicom Moše Pijade (danas Jevrejske, op.a.) pa sve do mosta Venecija. Jeste da je ovaj opis pomalo „ofrlje“ ali vjerujem da je bît pogođena. U Dolcu je dominirala prelijepa i uvijek pomno održavana Dolačka ili Hadži Omerova džamija. Sagrađena je 1686. godine. Elem, 50-ak metara uzbrdo od nje nalazila se prekrasna bašta, vrt i omanja prelijepa kuća poznatog banjalučkog slikara, Envera Štalje. Jeste da je familija Štaljo živjela i obitavala u stanu na Hisetima, ali proljeće i ljeto, osim kada je na poslu u „Glasu“, Enver je provodio sa rajom u Dolcu. Dobro se sjećam tih vremena, 70-ih godina. Moj otac, dok je mati spremala kuću, bio je zadužen za mene.

Pa gdje on - tu i ja. E, ako nismo odlutali do „Orhideje“ ili kod Tice, onda bismo svakako svratili to Enke Štalje u Dolac. A tamo, vala, malte - vrije! Drvena kapija, ukoračiš, sa desne strane ušćuperna kuća, ravno stol i stolice a niže, bašta. Za nju je bio zadužen Tica, meni, tada dječaku, čudan onizak čovjek sa grbom na ledžima. Ali

Bašte naše nekadašnje nevjerovatno simpatičan. Za stolom su najčešće sjedili i divanili Lojzo Čurić, Joco Bojović, Ahmet Bešić, komšija dr. Alija Kuštrić, (opet) komšija, nekada ponajbolji graditelj vrbaskih čamaca, Hakija Ljubović. Svraćali su i Fuad Balić, Besko Karabegović, Stjepan Boban, Bekir Misirlić, i mnogi drugi. To je ono čega se sjećam, kao i toga da se vala nikada nije pričalo o politici ili sportu. Bile su tu svakidašnje teme, one ljudske. Ah, zaboravih, bilo je i onih koji su se „šlepali“ . Poput foto-reportera Dušana Kecmana i Štaljinog nasljednika u „Glasu“, Mire Mladjenovića. Jer Enver Štaljo, osim sto je bio vrstan slikar, valja znati da je svaki broj „Glasa“ upravo on osmišljavao - gdje će ići fotografija, gdje tekst, kolika slova naslova. Jednom riječju, novina nije mogla ići u štampu bez njega! O njegovoj supruzi, Šazi, ne bih puno. Elem, dobra majka i supruga, ali, brate, najstroža nastavnica matematike u „Kasim Hadžić“ školi! Valjda sam imao sreće pa sam bio dijete Štaljinog jarana...Hebi ga, protekcija!

BOŽIJA BAŠTA Jednom prilikom, tamo 80-ih prošlog stoljeća, pri susretu sa Rankom Marinkovićem, jednim od najvećih hrvatskih pisaca; kada je čuo odakle sam kratko je rekao: „ Banja Luka! Sjećam se. Koliko lijepih bašti i drvoreda. Lipe i kesteni!“ Danas živim u Švedskoj. Zima mi je u aprilu, a gledam na TV-u, tamo kod nas sve ozelenilo. A ja venem! Duge gaće obučem početkom novembra i ne skidam ih do Međunarodnog praznika rada!

Imam i ovdje u Švedskoj baštu. U podnožju je zgrade u kojoj živim.

Lijepo to održava moja supruga. Ima cvijeća, peršina, vinove loze i razno - raznog cvijeća. Ali nema duše. Tek par dobrih prijatelja i komšija održavaju privid nekadašnje Banje Luke. Nedavno smo zasjeli, nakon više od dvije decenije, dobar drugar, nekadašnji bokser,

Edo Dervoz, njegova supruga Dženana, Nedžad Talović, njen brat, moja hanuma, komšo Neđib Zembić i moja malenkost. I tada je, barem na tren, mirisalo na ona naša, stara vremena, Baš kao nekada, jednog ljeta, kada sam autobusom putovao iz Švedske za Bosnu.

Pauza. Probudih se negdje ujutro nasred Njemačke. Pored benzinske stanice sjednem na trotoar. A trava miriše li, miriše. Baš kao i kod nas. E, bože, sjetih se Koke, mog jarana iz Zenice koji je imao običaj reći: „Baš svega u božijoj bašti“!

Poezija

Denis Dželić

ORFEJ U BANJALUCI

KROZ BANJALUKU

Na obali zast`o Orfej.

U ruci mu lira.

Ova rijeka zaslužuje da joj se pjeva i svira.

Denis Dželić

U hladu plâtana, muzika priča o prolaznoj sreći a Vrbas sluša, huči... ječi... kleči...

Odnekud iz daljine dopire eho žubora vodenog vira, tužna je to životna priča što u srce dira.

Iz riječi treperi muzika ko da priča lira, dok srce odzvanja preko granica svemira. (april 2015)

ŠEHER 54 BANJA LUKA

To je uzrok moje migrene, ono što čekića po mozgu, ali nije samo to. Mrak uveliko ovladava, mjesec je pun, nebo zvjezdano. Autobus prolazi kroz Banjaluku. Mnogo nas je protjerano. Oni sretnici što vratiše stanove i kuće ovdje izlaze. Ja moram dalje, siroče sam bez ičega i ikoga u domovini, putujem dalje za Sarajevo. Žmirim dok autobus vozi ulicama moga djetinjstva. Neću da je gledam napaćenu, silovanu, poniženu, okaljanu. Ja, sin njen, prognanik, sklopljenih očiju gledaću je u mašti, u slikama uzavrela mozga u svoj njenoj ljepoti i sjaju.

Gdje je moj dom? To je autobus koji juri ka cilju koji nije moj cilj, to sam ja koji nisam ja.

Poezija

Borka Tadić

RAZGOVOR S NEPOZNATIM ...Zatim smo dugo u tišini plakali ja i telefon moj...

Napisala: Borka TADIĆ Ponoć već bješe odavno prošla kad je zazvonio telefon moj.

Neznanac neki reče: "Halo"!

Pomislih, opet pogrešan broj.

"Izvinite", nastavi odmah, glas mu je bio plačan i mlad, "da li je tamo Banjaluka? Želim da čujem moj rodni grad.

Sigurno sam vas probudio; žao mi je, znam da sam kriv, al´ moram čuti Banjaluku, da bih u Švedskoj bio živ.

Tekst: Mesud Mulaomerović

Sagovornik u noći nostalgije

KO JE OKRENUO TELEFONSKI BROJ? Pjesma koju ste pročitali, i koja je nastala u vremenu kad su prognani Banjalučani, rasuti svijetom, željeli da čuju bar neku riječ o svome rodnom gradu, ima i svoju priču. A ta priča započinje u prostorijama Saveza slijepih u Banjaluci, kojeg su u julu 2016. posjetili predstavnici Organizacionog odbora „Vezenog mosta“, u želji da razgovaraju o saradnji.

Tom prilikom je sekretarica Saveza slijepih Branislava Dudić upoznala prijatelje iz Zajednice udruženja građana Banjaluke i Saveza Banjalučlana Švedske o svojim godišnjim aktivnostima, prije svega o onoj ljepšoj strani života slijepih i slabovidih. A jedna od tih ljepših strana bila je gospođa Borka Tadić koja piše pjesme i

Malo sam pijan; to je od tuge, kako je tamo?", pita on, a meni u grlu zastala knedla, ogromna, ljudi, kao slon. "Živi se, živi", odgovaram, dok podrhtava i moj glas.

"Ne brinite", reče on brzo, "ja više neću nazvati vas.

Slučajno sam birao brojeve, da čujem nekog u gradu mom, jer tamo mi je ostala duša, sva Banjaluka moj je dom."

Još izvinjenja a onda pozdrav, i prekinu se taj čudni spoj, zatim smo dugo u tišini plakali ja i telefon moj.

Banjaluka 1995-1996.

koja je izdala četiri poetske zbirke i jednu knjigu proze. Njenu pjesmu „Razgovor s nepoznatim“ naši čitaoci mogu pročitati u ovom broju našeg magazina. Pjesma je inspirisana stvarnim događajem – u jednoj noći 1995. ili 1996. godine – kad je u Borkinom stanu zazvonio telefon, i kad je nepoznati Banjalučanin iz Švedske htio da dobije bilo koga u svome gradu, zamišljajući da tako, možda, razgovara sa cijelim gradom.

Razgovor je tekao, prepun čežnje i želje da se bar tako premoste daljine. Taj razgovor se vremenom prelijevao i u stihove, u pjesmu koju je Borka Tadić napisala, i koju nam poklanja uz ovaj tekst.

Zamolila nas je da je objavimo baš u magazinu „Šeher Banja Luka“, jer on izlazi u Švedskoj, i jer ga čitaju naši sugrađani. Željela bi da sazna ko je u toj noći nostalgije bio njen sagovornik, ko je okrenuo brojeve njenog telefona (51 314 517), jer se u toku razgovora nije predstavio. Ali u njegovim riječima osjećala se velika nostalgija za svojim gradom, velika želja da razgovara s bilo kim u gradu, dodavši i da je malo „popio“, i da je taj poziv sada jači i od njega.

Ako se neko od Banjalučana prepozna u ovoj pjesmi, pjesnikinja bi željela da joj se javi, i da se taj razgovor nekako nastavi.

Jer takvi razgovori su zapravo dio naših rasutih života.

Borka Tadić je pripremila i novu knjigu pjesama, koja će biti predstavljena i na ovogodišnjem susretu „Vezeni most“. Š E H E R 55

BANJA LUKA

Poezija

BUDI TAJ MOST Suzana Kadirić Jesi li nekad, prijatelju, razmišljao o mostovima?

Nije ih uvijek lako sagraditi.

Traže i maštu i ljubav i snove, a treba i naporno raditi.

Mostovi su one predivno satkane veze preko nabujalih rijeka, od breze do breze.

A ti? Ti si uvijek bio taj most, na koji može doći svaki dobronamjerni gost, da mu šapuće i da mu se divi dokle god diše i dokle god živi.

Ti si taj most što dobrotu u sebi nosi, taj most što svakoj nevolji prkosi.

Budi zauvijek taj most, te ruke što se susreću i u tuđoj sreći što vide i svoju sreću.

Spajaj prolaznike slučajne, spajaj i nasmijane i očajne, njihove žudnje i nade u bolje dane pretvori, budi taj most koji ti život stvori.

Budi taj most što se neizmjerno voli.

I voli samo voli!

NOĆI NAD VRBASOM '93.

Miloš Milojević Kad se kradom mjesec spusti na obale, kraj Vrbasa, šetali smo ja i draga do Kastela i Zelene; Čiju sada gleda rijeku, ko ti, Azra, osmijeh šalje kroz vrbake, mjesto mene!?

Sve su, dušo, puste plaže, Vrbas čuva uspomene.

Sad sam sjedim na obali, tražim plave oči snene.

Vrbas momak ponositi, taj vječiti mladoženja, ponosito vječno traje, zaljubljene on sasluša, s njima dijeli osjećaje.

Kad prolazi Šeherom valovi mu sjetni, sneni, Banjalukom noći sinu, 56

NIŠTA NIJE ZABORAVLJENO Mustafa Bajagilović Jomu Ništa nije zaboravljeno, nježna moja luko, ni jedan tvoj damar, iako sam prestao biti sanjar.

Sve te godine, svaki moj dan bio je obasjan čežnjom dugom Izlazio sam, razderan bolnom tugom, kada se sve utiša i ulice prazninom otvore.

Vraćao sam se na nepresušne izvore sjećanja i nada, tražeći u svojoj samoći, negdje u dubini noći, svjetla moga grada.

i ne znaju da bih i ja s njima kren'o u tuđinu.

Vrbasu, 'ladna rijeko, pogledi te moji prate, grle svaki talas plav; nađ'te Azru u tuđini, recite joj, još sam sam.

Zvijezda mi s neba kaže: Kad posjetiš noću plaže, pusti nek te grle zore, u čekanju i jest snaga, znam, tuđine svakog bole!

Iz knjige »Ruike« (izabrane pjesme) u kojoj je pjesnik Miloš Milojević (Gornji Pervan, 1936.

– Banjaluka 2014.) u nekim stihovima iznio i svoja ljudska, pjesnička saosjećanja sa svojim prijateljima i sugrađanima koji su morali u tuđinu, a te 1993. godine ta rijeka prognanih, odlazećih bila je posebno prijeteća.

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

- Da nije našla muškarca, žena bi pripitomila neku drugu životinju.

- Kad ugleda ženu muškarac postane lovac.

Kad ulovi ženu, muškarac postane plijen.

- Vodite ljubav a ne rat A možete i oba vjenčajte se.

Suljo: - Ih, još pitaš! Obožavam - Pa trči onda kući!

Skupili se prijatelji iz škole pa se dogovaraju gdje će slaviti deset godina mature.

Jedan od njih predloži: -Idemo kod "Pere" - njihove konobarice imaju najveće sise...

I odu tamo.

Skupili se ponovo za dvadeset godišnjicu: -Gdje ćemo?

- Idemo kod "Pere" - tamo je najbolja klopa...

- Voli bližnjeg svog, ali pazi da te pritom ne uhvate.

- Bila je dobra djevica i svi su je voljeli, a neki i više puta.

- Ljubi djecu žene svoje,možda je neko i tvoje!

- U početku se djevojkama govori: Janje moje, pile moje...

Kasnije te životinje odrastu.

- Zasto samo 10% zena ide u raj?

Ako bi ih išlo više, to bi bio pakao.

- Koja je razlika između komarca i muškarca?

Komarac nervira samo ljeti.

Pita Mujo Sulju: - Volis li ti sex u troje?

Došla 30. godina mature...

-Gdje ćemo?

- Idemo kod "Pere" - tamo je najeftinija cuga...

Prošlo još deset godina, i prijatelji se spremaju proslaviti 40.godišnjicu...

-Gdje ćemo?

- Idemo kod "Pere" - tamo imaju nove prozore pa nema propuha....

I dok dlanom o dlan, evo pola stoljeća od mature...

-Gdje ćemo?

- Idemo kod "Pere" - tamo je hrana mekana, pa nam ne trebaju zubi...

I najzad, ono malo preostalih okupi se da dogovori susret povodom 60. godina mature...

-Gdje ćemo?

- Idemo kod "Pere"!

Ostali u horu odgovaraju: -SUPER, TAMO NIKAD NISMO BILI !

57

TUGA CRNO-BIJELIH POLJA Bogata šahovska ostavština velemajstora Envera Bukića U zadnjem periodu svoje bogate šahovske karijere Enver Bukić je živio u Ljubljani i nastupao kao slovenski šahovski velemajstor, igrajući za Ljubljanski šahovski klub. Nažalost, bolest ga je prije skoro dva desetljeća prebrzo odvojila od šaha. Šahu se životno počeo posvećivati još od studentskih godina u Beogradu, gdje je nizom turnirskih pobjeda i odličnih rezultata na studentskim i klupskim takmičenjima ubrzo stekao ugled kao jedan od najperspektivnijih mladih jugoslovenskih šahista. Već 1962. godine u Skoplju je osvojio titulu jugoslovenskog internacionalnog majstora, a dvije godine kasnije i titulu međunarodnog šahovskig majstora.

Po završenom studiju ekonomije u Beogradu vratio se u rodnu Banju Luku i odmah krenuo putem profesionalnog šahiste, jer su u gradu u kojem je šah imao duboke korijene shvatili da će tako mnogo više učiniti za svoj grad i za šah uopšte.

U godinama sedme decenije prošlog stoljeća, kad je Jugoslavija kotirala kao velika šahovska sila, Enver Bukić je pripadao plejadi najmoćnijih šahista, kao što su bili Gligorić, Ivkov, Matanović, Matulović, Parma, Planinc, Velimirović, Kurajica, Minić… Više godina je slovio za najboljeg međunarodnog majstora u BiH, da bi, malo iza svoga kolege Milana Vukića, 1976. stekao i titulu velemajstora.

Lista njegovih pojedinačnih uspjeha na šahovskom polju je veoma duga, od niza prvih mjesta i onih u vrhu na turnirima širom Jugoslavije, Evrope i svijeta, do prvaka BiH, vicešampiona i izuzetnih uspjeha na prvenstvima Jugoslavije, zatim pobjeda na jakim međunarodnim turnirima, od Beograda, Zagreba i Tuzle, i visokih mjesta na trunirima u Španiji, Njemačkoj i dr. Još su bogatiji njegovi rezultati u ekipnim takmičenjima, od studentskih olimpijada u Budvi i Krakovu (srebrene medalje), do srebrne medalje na prvenstvu Evrope u Engleskoj (1973.) i bronzane u Krakovu (1977.), kada je bio stalni član jugoslovenske šahovske reprezentacije, za koju je nastupio više od stotinu puta, osvajajući i zlatna odličja na Balkanijadama. Kao pravoga šahovskog takmaca najbolje su ga zapamtili i

vodeći sovjetski šahisti, jer je pobjeđivao i Talja, Tajmanova, Suetina, Zajceva, Romanišina… Njegova partija sa Taljem, u kojoj je bio pobjednik izuzetnom žrtvom dame u središnjici, godine 1976. obišla je svijet i proglašena za najbolju u svijetu u toj godini.

Enver Bukić je dao veliki doprinos banjalučkom šahu, jer ga je skoro tri desetljeća uspješno predstavljao, i kao igrač, i kao trener, i kao pedagog i vođa ekipe koja je sedamdesetih godina žnjela velike uspjehe na jugoslovenskoj šahovskoj sceni, na kojoj je Banja Luka bila treći šahovski grad, odmah za Beogradom i Zagrebom. Tom uspjehu je doprinijela i njegova supruga Vera Kržišnik koja je imala majstorsku titulu. Godine 1982. godine dobili su primamljiv poziv – da u Kuvajtu budu treneri muške i ženske reprezentacije, gdje su postigli zapažene uspjehe, ali je taj sudbinski boravak u azijskog državi Enver Bukić platio teškom bolešću, s kojom se borio, ali je na kraju, nažalost, ostao skoro potpuno slijep. Dolaskom u Sloveniju još je, uz velike napore, bio uz crno-bijela polja, učestvovao je i na međunarodnim turnirima u Ljubljani i na Bledu, a nastupao je i za Ljubljanski šahovski klub. Nažalost, to nije dugo trajalo, a onda su se na tu bolest navezale i druge zdravstvene teškoće, tako da to njegovo srce nije izdržalo i 22. februara ove godine sklopio je svoje oči.

Istinski Banjalučani, i svi ljubitelji i privrženici šaha neće zaboraviti velikog čovjeka, velemajstora Envera Bukića, koji je šahovsko ime Banje Luke, Bosanske Krajine (dva puta je bio i njen najbolji sportista), Bosne i Hercegovine i tadašnje zajedničke domovine pronio i svijetom. U tom svijetu, u kojem su se našli nakon progonstva iz rodnog grada, sada njegovi Banjalučani oživljavaju one davne, ali svijetle slike grada kojima je mnogo sjaja udahnuo i naš Enver Bukić.

Iz riječi Milana Kneževića, počasnog predsjednika Šahovskog saveza Slovenije, na oproštaju sa našim velemajstorom, u Ljubljani krajem februara 2017.

Upplev den bosniska matkulturen med Plivit Trade och Edin Dzemat Edin Dzemat är en av Sveriges bästa kockar som fått ett antal utmärkelser bl.a. Rising Star av White Guide och Årets Werner.

Plivit Trade har ett samarbete med Edin som tagit fram ett antal recept som har sitt ursprung i traditionell matlagning på Balkan.

Plivit Trade är Sveriges ledande grossistföretag för livsmedelsprodukter från Sydeuropa.

Våra varor säljs idag i ordinär dagligvaruhandel över hela landet.

Vi finns representerade i många utav t.ex. ICA, Coop, Netto, Willy:s, Hemköp och Citygross butikerna.

Fråga på din lokala butik.

Smaklig spis!

www.plivit-trade.com facebook.com/plivittrade