Šeher Banja Luka 49

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 49 - MAJ-JUNI - 2017. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik

Riječ urednika

Ljeto novih viđenja Dragi naši prijatelji i čitaoci!

Najprije, svima želimo sretno i ugodno ljeto, »vrbasli« - kako znamo kazati, ma gdje bili, a posebno ako imamo mogućnosti da koji dan, ili sedmicu, provedemo na obalama naše rijeke, uz žubor njenih slapova i dragih glasova. Zato, nastojmo bar malo potisnuti u drugi plan sve brige i neizvjesnosti, sve riječi kojima nas »zapljuskuju« ili »uznemiravaju«, i budimo dio još jednog ljeta, novih susreta i trenutaka koji nas podstiču i daju nam novu snagu.

Iza nas su godine, decenije, u kojima se ponovo tražimo i nalazimo, inspirišemo i dokazujemo. Iz dana u dan. Kao pojedinci i kao dio jedne cjeline koja se zove: nove sredine, radna mjesta, porodice, zavičaj, prijatelji, druženja… Jedna od tih lijepih cjelina je i naš Savez Banjalučana Švedske koji je, na neki način, kao izdavač magazina »Šeher Banja Luka«, postao i neki savez naših sugrađana u Skandinaviji, Evropi, svijetu.

Naših dvadeset godina, naših skoro sedam hiljada i petsto dana, u kojima smo bili, i ostali/opstali na strani dobra i dostojanstva. Iako su nas počesto, zapravo – neprekidno, ometali, pokušavali obeshrabriti, izazivali, mi smo ipak gradili mostove, i to one najljepše, vezene. Ne samo tokom ljeta u našem gradu, nego svugdje gdje smo živjeli i radili, gdje smo se radovali svakom novom danu. Takav jedan most je i naš Savez u Švedskoj. Takav jedan most je i ovaj julski, banjalučki, sa kojeg iz naših ruku prhuću cvjetovi, kao sjećanja i kao nadanja.

Ovo će, zato, biti još jedno ljeto naših viđenja. I naših druženja.

Neka nam je sretno i »vrbasli«!

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju, da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš magazin, vaš Savez i vaš Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Haris Grabovac Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Rešad Salihović (BiH) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Sebaheta Hadžikadić, Vrbas, dajak, stablo

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj

Savez Banjalučana u Švedskoj: Banjalučko-švedska priča, iz dana u dan........................................................4 Kolumna: Amigo, kad se Banjaluka smijala.....................................................22 Sjećanje: Vrijeme arhitekture Moderne.......................................................24 Manekenka Nermina Mekić Pieters: Konji su moja velika ljubav.............26 Djetinjstvo je neotuđiv zavičaj.....................................................................28 Vrijeme poezije: Svaka ruža umivena..........................................................30 Reportaža: Prvi festival sevdalinke u Geteborgu......................................32 I ovog ljeta...: Niti od boja i mirisa................................................................34 I Banjalučani dio biciklističkog spektakla..................................................36 Svjetionici: Trajanje jedne pjesme...........................................................38 Banjalučani pričaju: Ljeto, igre, bostan i perda.....................................39 Naši u Engleskoj: Od izbjeglice do naučnika vodećeg fakulteta.............42 Putopis: Dolazak u gradić Kasese...............................................................44 Od Sofi Mehmed-pašinog fermana... Preko Bezistana ...do Gradske tržnice naših dana.............................................................46 Sjećanje: Život je kao ćilim...........................................................................48 Još jedan dan: Kao pero sam..................................................................50 Večera: Ili ti budi svjetlost........................................................................51 Putopisi......................................................................................................52 Poezija............................................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Program “Vezeni most” 2017...................................................................58

str.42

Od izbjeglice do naučnika vodećeg fakulteta str.4

Savez Banjalučana u Švedskoj str. 3 4

Niti od boja i mirisa s t r: 2 6

Konji su Moja velika ljubav ŠEHER 3

BANJA LUKA

Banjalučko-švedska priča,

iz dana u dan...

Foto: Muharem Sitnica-Sića i Goran Mulahusić

I tako, dvadeset godina zajedničkog djelovanja, samoprijegora, dokazivanja solidarnosti, druženja, dvadeset vezenih godina...

Piše: Mirsad Filipović Banjalučka priča, koja je počela 1991. godine, i prelijevala se iz dana u dan do konca 1995. godine, pa i poslije, priča je o velikom egzodusu. Putevi strahota, ubijanja i progonstava odveli su skoro polovinu stanovnika Banjaluke u mnoge zemlje i na različite kontinente. Sama Švedska primila je oko 12 hiljada Banjalučana.

Naši ljudi su se ipak snalazili, i snašli u nepoznatom svijetu, naučili u kratkom vremenu dosta toga o svojoj novoj domovini, manje-više švedski jezik i polako i sigurno po švedskom principu udružili se u novostvorena lokalna udruženja.

Već 1994. godine osnovali smo Savez bosanskohercegovačkih udruženja. Banjalučani, kao najbrojnija grupa naših prognanika, brzo i djelotvorno su se uključili u rad Saveza i lokalnih udruženja, te se istovremeno počeli organizovati u zavičajne klubove i sekcije pri lokalnim udruženjima. Prva ozbiljnija organizovanja Banjalučana počela su s prvim velikim susretom naših građana održanom u Orebru 1995. godine.

Ko je tada slutio da će kroz sve ove godine ovakvi skupovi postati tradicionalni i tako prepoznatljivi za ove prostore? Ti prvi susreti bili su i nagovještaj osnivanja Saveza, a njihova uloga u očuvanju kontakata sa rodnim gradom i drugim sredinama gdje žive Banjalučani nemjerljiva.

Osnivanje Saveza Već krajem 1996. godine na jednom sastanku u Malmeu pokrenuto je stvaranje Saveza Banjalučana u Švedskoj. Za to su već bili stvoreni preduslovi, a ukazala se i velika potreba za boljim

Savez Banjalučana u Švedskoj

i efikasnijim samoorganizovanjem. Na inicijativu nekoliko banjalučkih udruženja i sekcija, koje su djelovale u većim gradovima, marta 1997. godine u Noršepingu je održana osnivačka skupština, a za prvog predsjednika Saveza izabran je Reuf Jakupović.

Postavljeni su programi i ciljevi Saveza, usvojen je i statut koji je regulisao rad Saveza i njegovih članica. Naredne godine, na skupštini u Jonšepingu, za predsjednika je izabran aktivista iz regije Noršeping Elvir Hasanić. U martu 1999. godine poznati društvenopolitički radnik Mesud Mulaomerović biva izabran za predsjednika, za njegovog zamjenika mladi i ambiciozni Samir Rajić, a za sekretara Osman Bešić. Oni su, uz glavni odbor, dali veliki doprinos njegovom efikasnijem i kvalitenijem djelovanju, boljem organizovanju unutar same organizacije kao i saradnji sa švedskim institucijama i sa vlastima u Banjaluci.

Savez, podijeljen na pet regija i u tridesetek udruženja i sekcija, imao je više od 5000 članova. Poslije nekoliko veoma uspješnih godina, sa evidentnim rezultatima, dolazi do stagnacije, opadanja članstva i malog zatišja u aktivnostima Saveza. Razlozi su bili objektivne ali i subjektivne prirode. Krajem 2003. godine predsjednik Saveza postaje Izudin Smailagić, član glavnog odbora iz Noršepinga, a početkom 2006. godine za predsjednika je izabran Mirsad Filipović iz Motale koji je na ovoj funkciji zadnjih

ŠEHER 5

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj deset godina. Mesud Mulaomerović, Fatima Mahmutović, Suada Đelić i Enisa Bajrić su se mijenjali kao potpredsjednici, a blagajnik već desetu godinu je Zlatko Avdagić iz Motale. Dolaskom novih ljudi na čelo Saveza, počinje njegov ponovni zamah koji se ispoljava kao značajna snaga u djelovanju Banjalučana koji žive i rade u Švedskoj. Savez je sada mnogo bolje organizovan, administracija je mnogo modernija i efikasnija a informacije su mnogo brže i produktivnije. Napravljena je i web stranica i startovale veoma popularne novine “Šeher Banjaluka” koje se distribuiraju šest puta godišnje, u cijeli svijet.

Susreti Banjalučana Značaj ovakvih okupljanja se očitavao i u očuvanju naše kulture, tradicije, identiteta i jezika. Redom su se, od 1995. godine, izmjenjivali domaćini ovih susreta i to: Orebro, Noršeping, Štokholm, Jonšeping, Geteborg, Malmo, Vekšjo, Motala, Geteborg, Motala, Vekšjo, Geteborg, Noršeping, Geteborg, Orebro, Landskrona, Jonšoping, Motala, Nišoping, Geteborg, Halmstad i Motala. Petnaesti po redu se održao početkom oktobra tamo gdje i počeo u Orebru, a ovogodišnji 22. susret u Motali. Na većini ovih susreta okupljao se veliki broj naših sugrađana, njih između 1000 i 2000. Dolazili su Banjalučani iz cijelog svijeta, a ponajviše iz skandinavskih država i Njemačke. Uvijek su na susrete pozivani gosti iz političkog vrha i izvršne vlasti grada Banjaluke i mjesta domaćina skupa. Nekoliko puta su nam gosti bili ambasadori BiH u ovoj zemlji i predstavnici konzulata. Poznati politički i društveni radnik Dževad Osmančević izostao je samo sa dva posljednja satanka.

Među gostima treba istaknuti slijedeća imena: Slobodan Popović, Nedžad Šešivarević, Dževad Haznadar, Asim Skorup, Kemal Gunić, Idriz Saltagić, Irfan Horozović, Smail Đuzel, Emir Kulenović, Marjan Beneš, Fuad Balić, Slobodan Gavranović, Slobodan Marić, Omer Višić, Vladimir Đukelić, Edo Lelić, Emina Krzović, Dubravka Milobara, Meliha Filipović, Senad Hadžifejzović, Slavko Podgorelec, Admiral Mahić, Jasna Brkić, Ambasadori Mediha Filipović, Jadranka Kalmeta i Darko Zelenika, Konzuli Jasminka Ustamujić i Mušan Agović, Midhat Ajanović Ajan, Abaz Arslanagić i mnogi drugi. Banjalučki štimung i specifičan duh, uz nezaobilazne specijalitete sa roštilja, jagnjetinu i bogatu mezu, upotpunjavali su sami posjetioci. Neki su se po prvi put u izbjeglištu sretali upravo na ovakvim susretima, evocirali uspomene nostalgično se prisjećajući sretnih dana uz Vrbas, poznatih vrbaskih teferiča i mnogobrojnih sevdalinki ispjevanih upravo o Banjaluci.

Prekrasne aleje kestenova i lipa, gradski parkovi i behar u maju davali su našem gradu poseban šarm i aromu. Teško da se igdje u

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

svijetu može skupiti toliko Banjalučana na jednom mjestu kao na ovim susretima. Enes Bašić, Nadir Garčević, Ado Bahtijaragić, Fikret Velić, Armin Konić, samo su neki od Banjalučana koji su nas zabavljali na susretima, a „Zelena rijeka“ se čula svaki put i ta pjesma postala je naša prirodna himna. Voditelji programa na našim susretima bili su: Muharem Sitnica-Sića, Fikret Tufek, Ozren Tinjić, Melisa Filipović, Azra Avdagić i Sabahudin Bahtijaragić-Cober . Svaki od njih je na svoj način obilježio ove susrete. Širok spektar djelovanja Treba spomenuti organizovane posjete rodnom gradu 1998. i 1999. godine koje su realizovane u saradnji sa švedskim institucijama koje se bave izbjegličkom problematikom. Realizovana je uspješno i akcija registrovanja vaučera, akcije za povrat imovine, razgovori sa predstavnicima vlasti o vraćanju prijašnjih imena i naziva naselja i ulica, organizovanoj registraciji i glasanju na izborima.

Savez je u skladu sa svojim mogućnostima pomagao našim ljudima da se bolje organizuju i lakše integrišu u švedsko društvo.

U svojim programskim ciljevima velika pažnja posvećena je suradnji sa drugim organizacijama i institucijama koje djeluju kako u Banjaluci, tako i u dijaspori. Treba istaći saradnju sa Lokalnom zajednicom udruženja građana Banjaluke, Udruženju građana povratnika, Centrom za lokalni razvoj, Merhametom, Islamskom zajednicom, odborom za izgradnju džamije Ferhadije i drugima.

Savez ima odličnu saradnju sa svim bh. institucijama i savezima koji djeluju u Kraljevini Švedskoj. Naš Savez je i članica Svjetskog saveza dijaspore i naši predstavnici obavezno prisustvuju Kongresima saveza dijaspore i aktivno učestvuju u njegovom radu.

Savez svake godine aktivno učestvuje u pripremanju i provođenju Dana dijaspore koji se tradicionalno održavaju u julu mjesecu u Banjaluci.

Banjalučani jako dobro djeluju.i dokazuju se, u novoj sredini.

Većina je zaposlena, mnogi su promijenili zanimanje, neki su dogurali daleko u politici, sportu i kulturi. Omladina završava visoke škole i univerzitete, druže se međusobno, organizuju fešte, imaju web stranicu, pomažu starijima, neki imaju i svoj radio program. Dosta Banjalučana ima vlastiti obrt, radnje i male fabrike. U mnogim gradovima naši sugrađani imaju svoje restorane, kafane, picerije, ćevabdžinice, klubove sa banjalučkim predznakom, gdje se svakodnevno okupljaju i druže. Svakog maja udruženje iz Noršepinga organizuje susret pod naslovom „Sa glumcima u maju“ posvećen našem kazališnom i filmskom bardu, glumcu Ademu Ćejvanu. Obavezni gosti na ovoj tradicionalnoj kulturnoj večeri

ŠEHER 7

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

8 ŠEHER

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

budu Zlatko Pregl-Feliks i Sabahudin Bahtijaragić-Cober koji osmisle izvrstan program i zajedno sa domaćinima oslikaju rad i djelo ovog vrhunskog banjalučkog glumca.

Povratak u rodni grad?

Mnogi obnavljaju ili grade nove kuće u svom gradu, renoviraju stanove, razmišljajući o povratku pod stare dane. Neki su prodali ili zamijenuli svoju imovinu za druga mjesta u Bosni. Sve je to bolna realnost i stvar izbora, međutim, niko ne zaboravlja krajišku ljepoticu, onakvu kakvu smo je zapamtili kada smo je napuštali. Nostalgija i žal za starim vremenima još uvijek je prisutna u našim srcima.

Većina nas posjećuje Banjaluku svakoga ljeta, ostane nekoliko dana ili sedmica, posjeti rodbinu i prijatelje, obiđe mezarja i groblja, napuni akumulatore na moru i onda nazad „kući“. To je nažalost naša stvarnost i od nje se ne da tako lako pobjeći. A onda vrlo brzo dolazi septembar ili oktobar, najznačajniji mjeseci za mnoge Banjalučane u Švedskoj jer tad se ponovno okupljamo na našem tradicionalnom susretu. Svake godine na tim susretima prisutno je sve više mladih što nas veoma raduje. To je dobar predznak da se naša druženja neće ugasiti i da ćemo se mi Banjalučani diljem svijeta organizovano okupljati kao i do sada.

Najznačajnije aktivnosti Saveza: - Rad na omasovljenju članstva, - tradicionalni godišnji susret Banjalučana, - obilježavanje bh. državnih praznika, - obilježavanje Dana oslobođenja Banjaluke 22 aprila, - «Sa glumcima u maju», sjećanje na Adema Ćejvana, - pomoć našim članovima u boljoj integraciji u švedsko društvo, - saradnja sa svim Savezima i asocijacijama sa bh. predznakom koje djeluju u Kraljevini Švedskoj, - aktivno učešče i pomoć pri realizaciji «Vezenog mosta», tradicionalne, kulturne i sportske manifestacijom koja se održava svakog ljeta u Banjaluci,

U 2016. godini Savez je imao oko 1600 registrovanih članova, a realni broj je nešto veći što ovisi o brzini i evidentiranju baze podataka. Najveći broj naših članova je u udruženjima i sekcijama u Geteborgu, Malmeu, Vekši, Motali, Noršopingu, Orebru, Jonšopingu, Landskroni, Alvesti, Štokholmu, Vernamu, Linšepingu, Halmstadu, Laholmu i Nyšopingu .

ŠEHER 9

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

- humanitarne aktivnosti, - saradnja sa Ambasadom Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj, - saradnja sa organizacijama i udruženjima građana u Banjaluci, - pomoć našim članovima u procesu glasanja na izborima u BiH i Švedskoj, - saradnja sa Donjim Vakufom (košarkaški turnir), - aktivno učešće na kongresu Svjetskog saveza dijaspore.

Najveći uspjesi Saveza: - Otpremljena novčana, materijalna i tehnička sredstva u Banjaluku i Bosnu i Hercegovinu, - primanje u goste grupa i pojedinaca različitih profila i godina starosti u posjetu Švedskoj o trošku Saveza i njegovih udruženja, - organizovanje značajnih skupova i kulturnih manifestacija, - izlazak našeg magazina kojeg distribuiramo našim članovima ali i u mnoge dijelove svijeta gdje žive Banjalučani, - naš Savez je bio jedan od najvažnijih inicijatora za okupljanje i zajedničko djelovanje svih Saveza i asocijacija sa bh. predznakom koje djeluju u Švedskoj, - uredna dokumentacija i administracija za koju smo dobili pohvale od relevantnih državnih institucija koje su zadužene za evidenciju i kontrolu našeg rada, - uključivanje mladih u aktivan rad Saveza, - sponzoriranje i distribuiranje edicije «Banjalučki žubori», - veliki doprinos mnogih naših članova u okupljanju bh. građana sa ciljem da se očuva naša kultura, jezik, običaji, tradicija, identitet i socijalni život daleko od svoje domovine, 10 Š E H E R

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj - sponzoriranje i pomaganje piscima i pjesnicima za izdavanje njihovih knjiga, - skupljanje pomoći za obnovu Ferhadije.

Cilj Saveza je i da u narednom periodu nastavi sa brojnim aktivnostima koje će omogućiti njegovo brže i kvalitetnije razvijanje. Doprinos tome vidimo u radu na povećanju članstva, njegovom boljem informisanju putem webb stranice i «Šeher Banjaluke» kao i efikasnijem radu glavnog odbora. Ovakvih velikih uspjeha svakako ne bi bilo bez velikog broja entuzijasta koji su od osnivanja ugradili veliki dio sebe u Savez Banjalučana. Posebno treba istaknuti i nekoliko pojedinaca koji su svojim nesebičnim radom i požrtvovanjem doprinijeli da se naša organizacija uspješno održala i dobila status u ovom društvu vrijedan poštovanja. To su: Mesud Mulaomerović, Muhamed Ibrahimbegović-Palada, Šukrija Litrić, Elvir Hasanić, Mehmed Muhedinović, Ljiljana Laks-Pregl, Sadik Beglerović, Ferid Lukačević, Izudin Smailagić, Reuf Jakupović, Suada Đelić, Nail Vajrača, Đemil Vajrača, Muharem Sitnica, Fikret Tufek, Samir Rajić, Osman Bešić, Sakib Dedić, Admer Duna, Enisa Bajrić, Fatima Mahmutović, Hasiba Cacan, Adil Ramić, Zlatko Avdagić, Lejla Arnautović, Dženita Kasum, Ilijas Imamović, Asim Hodžić, Nisvet Turkanović, Mujo Metaj i mnogi drugi. Nekoliko naših sugrađana su ekonomski pomagali i sponzorirali naše projekte. Posebno mjesto u našim srcima zauzimaju vrlo uspješni privrednici Nurko Golalić i njegovi sinovi Zlatan i Amir koji su se nesebično odazivali svakoj humanitarnoj ili kulturnoj akciji koju su organizovali Savez i udruženja Banjalučana.

Autor ovog priloga je predsjednik Saveza Banjalučana Švedske

Š E H E R 11

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

ŠEHER 12 BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

Š E H E R 13

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

Reuf Jakupović:

BILI SMO UPORNI

Dvadeset godina za ljudski život i nije neki dug period, ali za neko bosansko-hercegovačko udruženje koje toliko godina djeluje u nekoj tuđoj zemlji, to je bez sumnje za svaku pohvalu.

A upravo toliko godina je prošlo od onog martovskog dana 1997.godine, kada je u švedskom gradu Norčepingu osnovano Udruženje (danas Savez) Banjalučana u Švedskoj. Vjerujem da tada niko od prisutnih na toj osnivačkoj skupštini nije vjerovao da će se, evo, dočekati i jubilej, kojim se „švedski Banjolučani“ s pravom mogu ponositi. Priznajem da ja nisam. Kao nepopravljivi pacifista tada sam vjerovao da će se agresija na Bosnu i Hercegovinu brzo okončati i da ću se nakon toga, kao i mnogi drugi Banjolučani, vratiti rodnoj grudi - voljenom gradu na obalama zelenog Vrbasa. Vrijeme me je nažalost demantovalo: agresija je potrajala skoro četiri godine, a ja sam, kao i većina mojih sugrađana, ostao ovdje na sjeveru Evrope, da tu i skončam.

I danas se dobro sjećam te osnivačke skupštine Saveza i njegovih prvih koraka na putu koji je već ušao u treću deceniju. Nije ni čudo, jer sam na toj skupštini izabran za predsjednika Saveza, prvog među jednakima (primus inter pares).

Bilo je tada baš vraški teško. Izvršni organ Saveza krenuo je bukvalno od nule: nismo imali normativne akte, neki članovi izvršnog organa nisu imali ni iskustvo u društvenom radu, skoro ništa nismo znali o djelovanju udruženja u švedskom društvu, nismo imali nikakva finansijska sredstva... Ali, imali smo ono što posebno karakteriše ljude s naših prostora: upornost da se ostvari ono što se naumi. A mi smo bili naumili: da rad Saveza normativno regulišemo, da se organizaciono uključimo u švedsko društvo, što bi nam obezbijedilo pa makar i minimalna finansijska sredstva, da nastavimo organizovano pomagati naše sugrađane koji nisu mogli ili nisu htjeli napustiti Banju Luku, da njegujemo tradiciju i kulturnu baštinu drage nam domovine, da omasovljujemo članstvo, da organizujemo druženja Banjolučana...

I krenuo je Savez naprijed, korak po korak, bez većih zastoja - i stigao do dana današnjeg. A danas je Savez jedna dobro profilisana i u švedsko društvo ukomponovana organizacija, koja, između ostalog, izdaje i vlastiti dvomjesečni magazin, na kojemu mu mogu pozavidjeti i neke novinske kuće. Savez je redovno birao nove izvršne organe, u koje je uključivao veliki broj Banjolučana, a na njegovom čelu prodefilovalo je ukupno pet predsjednika, računajući i sadašnjeg. Zajedno s njima u realizaciji postavljenih ciljeva Saveza do sada je učestvovalo na stotine i stotine drugih Banjolučana, mladih i starih, žena i muškaraca. Svi oni zajedno utkali se djelić sebe u Savez. Zajedno s djelićem njih utkan je, vjerujem, i djelić mene, što me istinski raduje.

Uz osobne čestike povodom jubileja, želim Savezu da, uz uspješan rad, dočeka i proslavi 25 godina postojanja. I ne samo 25. ŠEHER 14 BANJA LUKA

Darko Zelenika, veleposlanik u Madridu:

ZA NASTAVAK PLODONOSNOG DJELOVANJA Povodom vrijedne obljetnice - dvadeset godina postojanja i rada Saveza Banjalučana u Švedskoj, vodstvu i brojnom članstvu upućujem najsrdačnije čestitke i želje za nastavak uspješnog i plodonosnog djelovanja. Čini mi veliko zadovoljstvo što sam imao mogućnost surađivati sa vama i Savezom Banjalučana tijekom mog rada u Kraljevini Švedskoj, kada sam imao prigodu osobno se uvjeriti u veliku energiju, znanje i kapacitete kojima raspolažete u vašem cijenjenom savezu. Želim istaknuti da sa zadovoljstvom pratim vaše aktivnosti i redovito čitam vaš ugledni Šeher.

U ovo vrijeme, kad obilježavate ovu vrijednu obljetnicu, želim vam svima dobro zdravlje i da dalje nastavite svoj društveno korisni rad i djelovanje na uvezivanju, informiranju i drugim poljima, Banjalučana i drugih građana u Švedskoj, Skandinaviji i prema domovini Bosni iHercegovini.

Srdačno vas pozdravljam

Suada Delić-Mulaomerović:

OSTALI SMO JEDINSTVENI Jedna od najboljih ideja - kako pomoći jedni drugima u nevolji koja nas je zadesila u ratnim uslovima - bila je formiranje klubova i udruženja širom Švedske, koja nas je primila i obezbijedila uslove za naše djelovanje. Udruženja su bila mjesta okupljanja mladih, da se sklone sa ulice i da se bave raznim aktivnostima, sportskim i kulturnim ali i humanitarnim akcijama, koje su bile neophodne onima koji su ostali u Bosni i Hercergovini.

Kao predsjednik Regionalnog udruženja Banjalučana Malmo, mogu reći da su formirana udruženja i Savez mnogo doprinijeli da se naši ljudi uklope u švedsko društvo koje nas je svesrdno primilo, našto smo im jako zahvalni.

Bogat i raznovrstan godišnji program Saveza izvršavan je na

Savez Banjalučana u Švedskoj zadovoljstvo članstva, a okupljanje na godišnjim susretima govore da su BANJALUČANI ostali jedinstveni, bez obzira na nacionalnost, što je velika vrijednost. Želim svim srcem da Savez nastavi sa uspješnim radom.

Mesud Mulaomerović:

SMISAO ŽIVOTA

Kada se čovjek vrati unazad, ne može da vjeruje da već dvadest godina SAVEZ BANJALUČANA veoma uspješno djeluje i radi na dobrobit svih nas. Da je duh ono unutrašnje i najbitnije u čovjeku, što nas nikad ne izdaje i ostavlja nas same u ovome svijetu, dokaz je danas da je naš Savez, organizovanjem udruženja u gradovima širom Švedske, doprinosio da kroz aktivnosti i druženja vratimo samopouzdanje i smisao života. Kad pomislimo da smo definitivno izgubljeni, tad nas duh i spasiteljska moć vraća u svijet koji smo izgubili, vraća nam nadu koju nemamo i vraća smisao koji tražimo.Okupljeni u udruženjima, tražili smo način kako da pružimo pomoć onima koji nisu uspjeli napustiti svoj voljeni grad.

S ponosom možemo reći, da smo mnogo uradili za naše građane, koji su ponovo dobili svoje stanove i kuće, kao i obeštećenja za nezakonite otkaze sa radnog mjesta. Pored toga, humanitarni rad na bio je veoma raznovrstan, od prikupljanja odjeće, novca do darivanja vozila hitne pomoći Banjoj Luci i Sanskom Mostu gdje je bila izmještena Skupština opštine Banja Luka. Veliki doprinos afirmaciji Saveza dao je i list ŠEHER BANJA LUKA koji već redovno izlazi devet godina, za kojeg su dobivene vrlo povoljne kritike i zahvalnost za sve što se u njemu može pročitati.

Moram da istaknem veliku zaslugu glavnog i odgovornog uredika lista Mirsada Filipovića, inače veoma uspješnog predsjednika našeg Saveza. Svim onim koji su doprinijeli radu Saveza, želim da čestitam 20-godišnjicu Saveza sa željom za nastavak plodonosnog rada.

Muhamed Ibrahimbegović – Palada:

ZNAČAJ REGIONALNIH UDRUŽENJA Niz godina,volonterskim sam radom učestvovao u radu i programskim aktivnostima Saveza Banjalučana u Švedskoj, kao član Upravnog odbora. Ponosan sam što sam imao priliku da i kao najstariji član, sa skoro osamdesetak godina, na potpuno ravnopravnom

nivou, sa svim ostalim članovima učestvujem u pripremi i realizaciji programskih aktivnosti. Milina je bilo nalaziti se u jednoj potpuno zdravoj atmosferi, gdje se mnogo toga od sebe davalo, a mnogo toga pozitivnog i naučilo. Bilo mi je veliko zadovoljstvo postavljati i izvršavati zadatke od tadašnjeg predsjednika Mulaomerović Mesuda Mulaomerovića, a kasnije od mlađeg dvojca sa izrazitim entuzijanstvom, predsjednika Filipović Mirsada Filipovića i, kako kažu KATICOM ZA SVE, Zlatka Avdagića.

Radili smo i prema sveukupnim rezultatima u jednoj visoko rangiranoj organizaciji Švedske i šire u svijetu i nismo se zanosili mnogim velikim uspjesima, a nismo ni reagovali na poneke medijske kritike, proizašle uglavnom radi nedovoljne i netačne informisanosti, koja je sa vremenom dobila pravu satifakciju.

U regionalnim udruženjima mnogo se radilo na organizaciji sportskog, kulturnog, humanitarnog i ostalih aktivnosti za mlade i penzionere, sa programskom krunom SUSRETA BANJALUČANA ŠVEDSKE, gdje je prednjačilo UDRUŽENJE GETEBORG. Na jednom od susreta prisustvovao je i Joran Johansson, predsjednik vlade Švedske.

Na kraju sa punim srcem čestitam 2O. jubilej moga i našeg Saveza.

Muhamed Kulenović:

SAVEZ – GRADITELJ VEZENIH MOSTOVA Povodom 20-godišnjice djelovanja Saveza Banjalučana u Švedskoj osjećam potrebu da, kao Banjalučanin - prognanik i povratnik u ulozi predsjednika UO Zajednice udruženja građana Banjaluke, kažem nekoliko riječi o Savezu za magazin ŠEHER Banjaluka.

Banjalučani raseljeni širom svijeta se druže i međusobno pomažu i dogovaraju o pružanju pomoći drugima. U gradovima gdje živi veći broj sugrađana osnovana su udruženja građana, a u Švedskoj u kojoj živi više od 12.000 Banjalučana prije 20 godina osnovan je Savez udruženja Banjalučana radi koordinacije aktivnosti i uspješnijeg ostvarivanja programskih ciljeva udruženja.

Ovaj oblik udruživanja, zasnovan na dobrovoljnosti i otvorenosti za sve Banjalučane koji žive u Švedskoj, bez obzira na starosnu, spolnu, nacionalnu i drugu različitost, dokazao se veoma uspješnim i racionalnim, a svojim aktivnostima i saradnjom sa drugim nevladinim organizacijama i organima vlasti u Banjaluci, Bosni i Hercegovini i Švedskoj - Savez je postao prepoznatljiv i izvan granica ovih zemalja i bitan segment Svjetskog saveza bh dijaspore i nevladinog sektora u cjelini.

Ovim povodom pomenut ću samo nekoliko navoda i aktivnosti koje je Savez inicirao i učestvovao kao partner u organizaciji: Tradicionalni susreti Banjalučana u Švedskoj, koji se održavaju svake godine u drugom gradu, događaji su koji se pamte po broju učesnika, saržajnosti programa, ljubaznosti domaćina i ugodnom druženju obnavljanjem prijateljstava i uspostavljanje novih poznanstava.

Savez je 2004. godine bio inicijator i suosnivač Zajednice Š E H E R 15

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj udruženja građana Banjaluke i manifestacije Susreti Banjalučana „Dani banjalučke dijaspore“ ( 2007. godine promijenjen naziv u „Vezeni most“ ), koja je postala tradicionalna, a ove godine se održavaju 14. susreti Banjalučana „Vezeni most-2017“, u periodu od 14. do 18. jula 2017.godine.

Savez je podržao inicijativu osnivanja Šahovskog kluba „Ahmet Ćejvan“ u Banjaluci i održavanje Šahovskog open turnira „Ahmet Ćejvan“ koji je postao tradicionalan i na kojem učestvuje većina banjalučkih šahovskih majstora.

Savez je podržao inicijativu Zajednice o ustanovljenju Književne nagrade „Nasiha Kapidžić Hadžić - „Vezeni most“ za opus i domete u poeziji za djeccu, koja je postala tradicionlna i prestižna.

Savez ima veoma dobru saradnju sa Zajednicom i kao partner učestvuje u pripremi i realizaciji brojnih aktivnosti Zajednice ( izložbe, koncerti, igrokazi, književne večeri, omaži, tribine, forumi, promocije knjiga, sportski turniri, revijalni susreti, i dr.) kroz koje nastojimo ostvarivati programske ciljeve, kao što su: afirmacija kulturne baštine, podsticanje mladih na kulturalna i druga stvaralaštva, povezivanje i druženje sugrađana, afirmacija Banjaluke kao otvorenog evropskog multikulturalnog grada zasnovanog na povjerenju u suživot, toleranciju i uvažavanje različitosti, i dr.

Na kraju želim se zahvaliti za ugodnu i prijateljsku saradnju svim sugrađanima, a posebno Mesudu, Mirsadu, Reufu i Zudi kao predsjednicima Saveza i Paladi kao najstarijem saradniku.

Ferid Lukačević

SREĆNI SMO ŠTO POSTOJI NAŠ SAVEZ Ove godine Savez Banjalučana obilježava značajan jubilej - dvadeset godina postojanja. Zadatak našeg Saveza je bio da oko sebe okupi naša udruženja, jer u životu postoje neke bitne stvari kao što su identitet, tradicija i kultura. Uz sprečavanje segregacije i izbjegavanje napetosti među ljudima, treba paralelno raditi na integraciji u švedsko društvo. Negdje, već davne, 2005. ili 2006., dobili smo poziv da pristupimo Savezu Banjalučana u Švedskoj kao sportsko društvo K.K. Bosna LA Basket Landskrona. U razgovoru sa našim Glavnim odborom prihvatili smo članstvo našeg košarkaškog kluba u ovom Savezu.

Danas smo srećni smo sto smo članovi i što postoji naš Savez Banjalučana u Švedskoj, mislim da smo dali i svoj određen doprinos u radu Saveza pa, nadam se, i ja kao član Glavnog odbora.

Radmila Karlaš:

BITI DIO TOG CVIJETA ŠEHER 16 BANJA LUKA

Savez Banjalučana je kao biljka, presađena u potpuno različite prirodne uslove, ni nalik onima u kojima je do tada živjela, a ona, biljka ili Savez ne samo da preživi, već i dalje,nastavlja da cvjeta i daje plodove. Drago mi je što sam, na svoj način, dio tvog cvata. Opstati u različitom kulturološko -socijalno - etnografskom miljeu i promovisati najviše ljudske i svake druge vrijednosti, zaslužuje najiskrenije i najljepše čestitke.

Sretan jubilej!

Kemal Gunić:

POŠTOVANI PRIJATELJI, DRAGI BANJALUČANI U povodu velikog jubileja, dvadesetogodišnjice zvaničnog osnivanja Saveza Banjalučana u Švedskoj, upućujemo Vam najiskrenije čestitke.

Od prvih dana osnivanja naše organizacije su prisno vezane neraskidivim vezama između nas povratnika i Vaših članova.

Nemjerljiv doprinos dali ste i danas dajete onima koji su se vratili u svoj grad, što za nas mnogo znači.

Neka Vam je sretan i uspješan budući rad!

Namik Alimajstorović: prvi predsjednik Svjetskog saveza dijaspore

Poznavajući situaciju u bosanskohercegovačkoj dijaspori, kada kažete da se neko udruženje ili Savez održali dvadeset godina to je samo za sebe veliki uspjeh. Svi koji su na neki način uključeni u rad sa bh. dijasporom znaju koliko je nekada zaista teško raditi "nama sa samim nama". Prema tome meni kao prvom predsjedniku SSDBIH zaista je zadovoljstvo čuti da slavite dvije decenije postojanja i šta drugo reći nego uputiti iskrene čestitke i zaželjeti svim članovima, aktivistima, volonterima bivšim i sadašnjim još dugo godina uspješnog rada na okupljanju naših ljudi u dijaspori.

Savez Banjalučana u Švedskoj

Š E H E R 17

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

ŠEHER 18 BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

Š E H E R 19

BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

ŠEHER 20 BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

Š E H E R 21

BANJA LUKA

Kolumna

AMIGO Kad se Banjaluka smijala

Piše: Radmila Karlaš Pričao nam čika Ibac kojiput u Alibabi kako je Josipov djed po ocu, Marko, pod dejstvom dobre kapljice znao zanoćiti na groblju u Boriku, pa kad bi se onako mamuran pridigao, povikao bi na nadgrobne spomenike: Kud ste svi vi pošli ovako rano? Pošli, ne pošli, Marko je i kraj života, a skončao je prilično mlad, dočekao sve se jednako šegačući. A čika Ibac ga se dobro sjeća, jer je u njegovu kuću kao dijete zalazio više do u svoju koja je bila velika, bogata, imala je baštu, cvjetnjak, čardak i još štošta. Tačno tamo gdje je dugo bila roštiljnica Stari fijaker. Josipov otac Jozo, sin onog gore pomenutog Marka, bio mu je najbolji prijatelj i komšija. Onaj isti Jozo što je moju dragu komšinicu Blažu, Josipovu mamu, ubijedio da će roditi tako što će ljekar kaubojskim lasom poroditi dijete, odnosno izvući ga napolje. Osvrtala se Blaža tako po rađaoni, sve pogledom tražeći laso. Nekom zgodom ili nezgodom, sjedi ona ljuta kao puška kad ulazi čika Jozo u kuću, nakon što je obišao sve kafane na putu. Ti to stara ne razumiješ, ne uđi u jednu, svi dignuše nos. A ja neću da se ljudima zamjeram. Čorba koju je Blaža zvala Namakni, smakni, zbog podgrijavanja i hlađenja u zavisnosti je li čika Jozo na vratima ili nije, završila je pod prozorom, a mi djeca smo baš jeli utješnu lubenicu, kad smo čuli krljanac u sobi. To je čika Jozo bezuspješno pokušavao potrefiti izlazna vrata na ormaru nakon kratkog sna. Kroz ulazna je i skliznuo, ali sad je belaj naći izlazna, kroz koja bi petama ponovo dao vjetra do kafane Kod Tome. Blaža je tvrdila da po njegovim popodnevnim odlascima u kafanu možeš sat navijati. Čika Jozo je birvaktile svirao trubu po banjalučkim igrankama, a Blaža je sjajno plesala. On iz Dolca, ona iz Ciganluka. On isti Mario Vargas Ljosa, visok, crn i nezaboravan, a ona niska i skladna. Nisi ti stara niska, već kratka, šegačio bi se Jozo sa njom, kada je već postajala oblica.

Blaža je imala ramena šampionke u plivanju jer valjda nije bilo mosta s kojeg nije skočila u ŠEHER 22 BANJA LUKA

Vrbas, niti buka ili dijela rijeke koji nije preplivala. Ako je Marko posijao gen šegačenja kroz Jozu do Josipa, ali i Vesne i Jasminke, sestara mu, zabetonirao ga je svakako onaj s Blažine strane kroz baba Matiju, kako smo je svi zvali, Blažinu mater. Živi li ovdje Tukerić Matija, njegova žena i njihova djeca, pitao jednom vrli poštar neki. A Blažin humor već je ušao u istoriju.

Unakrst te dvije humorističke bombe izrodio se onaj, Josipov. Čini mi se da je njegov ipak bio bliži čika Jozinom, basterkitonovski. Blažin je bio onaj što valja kao cunami, pa se od smijeha cijela ulica oporavlja danima. Ili tvornica sokova Bosanka gdje je ona radila, a ljudima ispadale gajbe kad bi ona bubnula, dok bi se viljuškari zabijali u palete. Zadnje što je Blaža rekla ležeći u bolnici prije šest godina bilo je da je boli džep. Jozo nije rekao ništa. Umro je 1991. i mi smo išli da ga vidimo, jer nam je zorom zalupala na vrata. Spavao je u kuhinji, jer ga je Blaža nagarila kad je došao iz kafane, pa se i onako mrtav doimao kao da spava. Prethodni dan je bio po pe esu. Alibaba, Kod Tome, Granada, Jasinje. Nijednu od uobičajenih kafana, krećući se od tvornice obuće Bosna do Budžaka, gdje su preselili kad i moji, nije zaobišao. Mogao je da umre mirne duše.

Jedna predratna i poratna Banjaluka skupljena uz Vrbas ispod mosta Venecija, gdje živi siromašan urban svijet, solidaran i spreman na šalu svake vrste, sve sa tikvama koje plivaju po Vrbasu, sa Angelinom majkom koja čuči na drvetu dok vreba kćerku da ne zgriješi, jedna od Miketa koja tjera guske uz Vrbas, Biskupova palata, zgrada u čijem suterenu jedno vrijeme žive Senekovići, slike su koje me pohode noćima. Iz generacije trideset i neke. Čika Ibac je posljednji Mohikanac koji te slike upotpuni nekim novim detaljima. Kako je Josipova baba, Jozina mama ili žena od onog Marka s početka priče, Kristina Tereza koja je došla iz Štajerske početkom XX vijeka u Banjaluku, bila vrijedna kao pčelica. Ja je se sjećam iz 1971. kao mršave

ženice na kraju puta, koju smo svi zvali Cilika.

Sjedi i tobož čita novine koje su okrenute naopačke i na kojima je uzgred probušena rupa kroz koju kibi Blažu i Jozu. Vidi babe, ko agent OO7, kaže Jozo Blaži. Tako se Cilika našla gdje ni sanjala nije, jer kako to u životu biva, pored sve svoje preostale djece koja su, nakon što su pokupili babin stan da ga međusobno krčme, istu otpravili na skrb Blaži i Jozi koji u tu računicu sa nekretninama nisu bili uračunati. Ali Jozo nije brigao zbog toga, jer je bio opšte poznat kao galantan čovjek. Poput Blaže, koja je, slično kao i moja mama, davala najveće "napojnice" u šoru, kada bi joj mi djeca išli nešto kupiti u granap. I, mada je baba Cilika bila katil prema njoj kad se tek udala za njenog najmlađeg sina, mjezimca, Plašenka, kako ju je baba po švapski zvala, njegovala ju je do kraja života kao što bi i svoju rođenu. Onu istu baba Matiju koja je umrla u ratu, a Blaža joj poredala novčiće pod jastuk. Da si baba kupi bombona na onom svijetu, objasnila je tobož ozbiljno najstarijoj kćerki Jasminki, usljed čega je strašna smrt iskočila kroz prozor sa sedmog sprata žutog nebodera u Boriku. Umjesto smrti, svi smo vidjeli baba Matiju kako karta sa svojim konama Marijom i Ružom Dujićkom, dok pljucka burmut. I govori djeci koju čuva: Sve je vama lako dok vas nosa velika glava, ali kad počne mala, jao ti ga vama. A oni pilje i ne kontaju, pa kad prođu godine, oni svi u red kod babe Matije sa kafom i šećerom; E baba, baba, pade ti nama na pamet poslije bezbroj puta. Često smo vraćali priču unazad Josip i ja, sjedeći ispred moje kuće. Pušikali smo i na minus deset na verandi one domaće cigarete kako ih je Josip zvao, što ih je motao od hercegovačkog duvana. Vidjela sam mu tako prababu Anu kako brza u kukuruze da se olakša od straha, negdje kod Venecija mosta, dok djeca simuliraju vazdušne sirene da bi pojeli vruću pitu sa prozora, koju je ona jadna ostavila da se hladi. Ta se bojala švapskih aviona nad Ban-

Kolumna jalukom tokom onog rata, više do bilo čega na svijetu, što su djeca obilato koristila. Nije mi stran ni njen sin, Josipov djed Pero, dok ga zamišljam kako kradom od babe Matije ide ljubavnici tamo u pravcu sadašnje Ekonomske škole, a Zvonko i Miro, sinovi mu, bacaju kamenice na prozor date dame koja se taji. Pero, misleći da je stigao muž, iskače navrat nanos kroz prozor i pljus u blato. Sutradan je na Biskupovoj palati gdje je data stanovala, osvanuo grafit; Pero voli svoje milo zlato i guzicom pada u debelo blato. Nakon toga smo Miru vozali u tačkama, jer ga je Pero polomio, pričala nam Blaža. Saznao je ko su zavjerenici. A vi ostali, zanimalo nas djecu. Utekli, ali nas je poslije safatao i zatvorio u svinjac. Kad smo u ratu čuli da je poginuo, sve smo kolo igrali od sreće, jer nas više neće tući. Ali, ne lezi vraže, eto Pere uoči oslobođenja i prvo što je uradio je bilo da nas dobro izdegenjači.

Ima tome možda osam - devet mjeseci kako mi je Josip ispričao da je sanjao čudan san. Ide on tako nekom stazom u izmaglicu obavijenu, a sa obe njene strane nadvirila se lica. A on, premda mnoga od njih nikada nije vidio ni na slici, zna tačno koje je čije lice. Našla se tu i Matija i Cilika i Ana i Marko i Pero, Jozo i Blaža, prapradjedovi i čukunbabe i još dalje u prošlost. Čudan san, rekao mi tad Josip. Kada smo zadnji put sjedili pred mojom kućom, 17. maja, Josip i ja smo se po običaju smijali. Otišla sam od kuće nešto iza 12h, a on je radio drugu smjenu. Svratio je malo poslije mog odlaska, jer je imao nešto da mi kaže. Nema veze, reći ću joj večeras, kazao je mojoj mami Milici koja je kontala da smo nas dvoje kao one dvije zatvorenice koje se nakon dvadeset godina sužanjstva osvrću jedna prema drugoj i istovremeno kažu; Ej, imam još nešto da ti kažem. Nije mi uspio reći. Pod aparatima na Paprikovcu me samo slušao, jer ni gledati nije mogao. Ali se do kraja osmjehivao preko svih onih cijevi i aparata. Čak i kada su njegove širom otvorene oči koje ne trepću piljile u mene, a stručni kadar me uvjeravao kako on više ništa ne zna i da je pitanje trena, on se osmjehivao. Ja sam to vidjela kao što sad vidim svoje ruke koje tipkaju ove riječi. Ne znam puno o onostranom, ali mi nešto govori da ona staza iz Josipovog sna sad pršti od veselja. Kako bi drugačije i moglo biti sa svim tim šeretima od Senekovića, Tukerića i ostalih ogranaka familije. Naprosto da im čovjek pozavidi. Kada sam se oprostila sa mojim amigom i bratom Josipom gore na Paprikovcu, valjda sam jedina znala kome se sve vrijeme osmjehuje.

Govor na ispraćaju Josipa Senekovića, groblje sveti Ivo, Trapisti: Prošli smo mnoge slične situacije zajedno, pa ćemo i ovu izgurati moj prijatelj i ja. Tačnije, moj brat po srcu i ja. Smije se po običaju i kaže mi; Proći će taj haos koji prati fizičku smrt, sva ta pometnja, a onda ćemo polako razabrati šta ostaje. A ostaje zaista mnogo. Jer, mi ne

ispraćamo Josipa, već samo košuljicu koju je umorno svukao. Cijeli život ljudi pokušavaju biti sretni, zadovoljni, mirni i u tu svrhu posežu za mnogo čim. Uranjaju u materijalno, političko, religiozno. U Josipovom slučaju, put nije dolazio izvana, već iznutra. On nije posezao ni za čim, ljubav je posegnula za njim. Rekla bih da mu je udahnuta prvim dahom, a to je rijetka privilegija i nebeski dar. Ono što je Josipa činilo istinski posebnim i izdvajalo od mnogih drugih koje sam na svom putu sretala, je što je on prihvatao. I dobro i loše. Nikada nije osuđivao.

Pogotovo nije ogovarao. Samo je volio. I one loše, ako je uopšte bio svjestan da je neko loš.

Objedinjavao ih je u svom srcu, a iz svega bi kao kakav nektar proizašla iskonska ljubav gdje su se ovi ušuškano sjedinjavali. Podrazumijevao je da su dobro i zlo dva pola bivanja. Da jedno bez drugog ne mogu, jer je takav ovaj svijet.

Pokreću ga suprotnosti. A ljubav iznad tih suprotnosti otvara vrata za drugi svijet u tom istom svijetu. Imala sam ga često na umu dok sam pisala svoj posljednji roman, Priču o božijim čuvarima. Rijetki su takvi ljudi kao što je Josip. Osim njega, poznajem još samo jednog sa tim osobinama. Mog oca. Ovdje smo posljednji put ispraćali njegovu mamu. I tad, ono što je bila istinska Blaža, a svi mi koji smo je poznavali znali smo za njenu karizmu i neprevaziđen smisao za humor kojim je obilovala i na samrti, oblikovalo je i taj ispraćaj. Kao da nam je poručila; Nije ovo smrt, već jedna nevjerovatna avantura. Sa mojim prijateljem, komšijom i bratom u srcu Josipom je isto tako.

Josip generacijama unazad potiče iz urbane Banjaluke. Njegova majka, Blaženka Tukerić, udata Seneković, je iz takozvanog Ciganluka, a otac Josip Jozo iz Dolca. Čuveni trubač sa prvih banjalučkih igranki u Vatrogasnom domu. Čovjek koji se nije znao naljutiti. Nakon kćeri Jasminke, Blaža i Jozo rodili su Josipa, a potom njegovu sestru Vesnu. Josip se rodio 27. juna 1959. Cijeli radni vijek, proveo je radeći u tvornici obuće "Bosna", sadašnja Bema. Bio je vri-

jedan, kao mali mrav. Samo ga je nešto malo vremena dijelilo od penzije. Josip je bio tih, nenametljiv, a ipak sa jednom neprikosnovenom karizmom koju ste morali osjetiti. Njegova fizionomija odavala je karakterne crte i upečatljivost koju je bilo nemoguće previdjeti.

Bio je inteligentan, intuitivan. Neko s kim ste mogli da razgovarate o svemu. Njegovo znanje i opšta kultura bili su neizmjerni, ali kao i svi inteligentni ljudi držao se one da se samo prazan klas uspravlja, a pun savija. Pričao je o slikaru Karavađu sa istim autoritetom, kao i o muzici Nila Janga. Ili o opusu Frensisa Forda Kopole.

Bilo je nadahnjujuće imati takvog sagovornika.

Radost i smijeh koje je sijao oko sebe, a ja često žnjela, razgonili su strah koji sapliće i od čovjeka čini roba. Da bi ljudi vladali vama, moraju vas dobro zaplašiti. Josip nije bio ničiji rob. Ta vrsta okova spadala bi sa prvim naletom smijeha. Ne možete sve ismijavati, ali se svemu možete nasmijati. Počevši od samog sebe. To su znali vrhunski umjetnici i filozofi od antike do naših dana. To je znao i Josip. Bili smo djeca 1970. godine kada smo se doselili u Budžak. Iz dana u dan, naše dvije kuće pretvorile su se u jednu. Ma gdje da sam išla, putovala na daleke destinacije, pri povratku bih odmah trčala u kuću Senekovića. Kako su mi samo isprazno djelovali naoko bitni ljudi za koje je čuo cijeli svijet, a koji su život posvećivali upinjanju da bar na minut dosegnu onu radost koja sam ja stalno osjećala u domu Senekovića. Kada je otišla njegova mama Blaža, on je moju mamu Milicu zvao mamom. Naš dom je bio i njegov, a njegove šetnje sa mojim Totom Vukom, njegovim Mokcem, već su postale budžačka antologija. Uključujući i onu kad se Josip malo pripit nakon proslave mog rođendana u "Alibabi" sagnuo da prihefta Toti povodac i pri tom se nasadio na glavu. Možda je najveći čin moje ljubavi prema mom prijatelju i bratu Josipu bio kada sam ga pustila tokom njegove teške i iscrpljujuće bolesti. Kao da sam preko noći odrasla. On me je tome poučio sa samrtne postelje. Prestala sam da budem sebična i da ga svojom vulkanskom energijom u kojoj je bilo najviše očaja i bola zadržavam. Rekla sam mu, dok su me svi egzaktni i relevantni ubjeđivali da ništa ne čuje i ne osjeća, a ja im nisam vjerovala, niti ću, da ga neću sebično zadržavati i kačiti za ovo postojanje mimo njegove snage i volje.

Umirao je, ali se osmjehivao. Rekla sam mu i da nikad nisam vjerovala u granice koje dijele, već u jedno trajanje koje se prožima i koje stalno jest. Svaki kraj je početak, a početak kraj. Sve je krug i što ode od nas, nama se i vraća. Pustila sam ga da naizgled ode i od tada je stalno sa mnom.

Dragi moj Josipe, ovo nije pozdrav, već moja Riječ. A ti provuci jedan svjetlucavi krak iz svoje svjetlosti, jednom, da se lakše uspnem uz njega kada dođe čas.

U Banjaluci, 30. maja 2017. Š E H E R 23

BANJA LUKA

Sjećanje

Panorama grada sa ”Bulevarom revolucije” i ”Tranzitnim putom” u pozadini

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Vrijeme arhitekture Moderne Tekst i foto: Adem Čukur

Period od kraja Drugog svjetskog rata do zemljotresa

Za razliku od XIX-og vijeka, za koji se može reći da je obilježen projektovanjem i gradnjom objekata u neoklasičnim stilovima i akademizmu, u prvoj polovini XX-og vijeka (u prvom redu u zemljama zapadne Evrope i sjeverne Amerike), dolazi do potpunog raskida sa primjenom navedenih stilova i otvaraju se putevi nove evolucije u stilu nazvanom Moderna arhitektura / arhitektura Moderna (kasnije zvanom i Internacionalni stil) čiji su najznačajniji predstavnici (a svaki na svoj poseban način ) arhitekti Charles Edouard Jeanneret – La Korbizje, Frank Lojd Rajt, Valter Gropijus, Mis Van de Roe, Alvara Alto, Sven Markelijus, Oskar Nimajer, Kenzo Tange...

Osnove navedenog stila su u funkcionalnom rasporedu prostora na bazi savremenih konstrukcija od armiranog betona i čelika i čistih oblika masa pri čemu se njihova ljepota 24 Š E H E R

BANJA LUKA

ostvaruje proporcijama i obradom materijala (prema grčkom filozofu Platonu ”Arhitektura je težnja za apsolutno lijepim”). Jedno od načela tog stila je i organski pristup u projektovanju, pri čemu se počinje sa funkcionalnim rješenjem dispozicije objekta, a vanjsko olikovanje / fasade predstavljaju logičan odraz unutrašnjih sadržaja. Svoj puni zamah navedeni stil doživljava poslije Drugog svjetskog rata kada postaje opšteprihvaćen skoro u cijelom svijetu (takođe i na prostorima tadašnje Jugoslavije), a putem svjetskih arhitektonskih časopisa arhitektima je bilo omogućeno praćenje i izučavanje tada najznačajnijh aktuelnih događanja u svjetskoj arhitekturi. Iako još pri kraju austrougarskog prerioda pri projektovanju pojedinih stambenih vila dolazi do naznaka i stila rane Moderne (funkcija i konstrukcija), prvi objekti u duhu arhitekture Moderne u Ban-

jaluci izgrađeni su izmedju dva svjetska rata, i to prvenstveno u domenu zdravstva i stanogradnje, da bi poslijeratni period do zemljotresa bio obilježen potpunom primjenom principa Moderne u svim sferama arhitektonskog projektovanja. U to vrijeme marginalizuju se vrijednosti objekata graditeljske baštine iz prethodnih perioda da bi se tek sedamdesetih i osamdesetih godina izvršila njihova adekvatna valorizacija i istima posvetila odgovarajuća pažnja, između ostalog, kao objektima značajnim u istorijskom kontinuitetu razvoja grada i očuvanja njegove graditeljske baštine.

U periodu od kraja Drugog svjetskog rata do zemljotresa 1969 g. prisutna je znatna graditeljska aktivnost izražena kroz projektovanje i izgradnju stambenih i industrijskih objekata, objekata iz oblasti školstva, zdravstva, trgovine, ugostiteljstva..., pri čemu su skoro svi objekti

Sjećanje projektovani u duhu moderne. U ovom periodu realizovana su za grad dva značajna infrastrukturna zahvata; Krajem pedesetih godina prošlog vijeka, kada je značajnije povećan transport roba drumskim saobračajem na magistralnom putu Bosanska Gradiška – Banjaluka – Jajce izgradnjom gradske zaobilaznice - Tranzitnog puta, teretni drumski saobraćaj se izmiješta iz centra grada. Njegova trasa se pruža zapadno od gradskog jezgra, a počinje odvojkom kod Halil-pašinog turbeta na jugu i završava se u Bojića Hanu na sjeveru gdje se spaja sa putovima za Prijedor i Bosansku Gradišku. U isto vrijeme izvodi se zasvođenje rječice Crkvene na potezu od Titove ulice do Tranzitnog puta preko kojeg je urađena saobraćajnica širokog profila sa trotoarima i drvoredima nazvana ”Bulevar revolucije”. Relativno brzo poslije toga sa obe strane ulice izgrađen je niz stambenih zgrada različite spratnosti ( P+4 , P+8 , P+10 ) u duhu arhitekture moderne čime taj ukupan prostor dobiva konačnu formu. Šezdesetih godina prošlog vijeka na padinama iznad naselja Pobrđe uređen je prostor ”Novog groblja” sa konfesijalno podijeljenim zonama i pratećim sadržajima. Izgradnja objekata kolektivnog stanovanja / stambenih zgrada (i mikrorejonskih naselja) različite spratnosti i

oblikovanja odvija se na prostorima Mejdana i Stupnice, Nove Varoši, Čaira, Donjih Hiseta, Rosulja, na raspoloživim lokacijama u gradskom centru... Izgrađuje se nekoliko funkcionalnih, za grad značajnih, objekata; zgrada Pošte u gradskom centru, zgrade Okružnog suda i Sekretarijata unutrašnjih poslova / SUPa, jedna nasuprot drugoj na lokalitetu južno od Stare čaršije uz glavnu longitudialnu saobraćajnicu, zajednička poslovna zgrada Električnog preduzeća i GP ”Krajina” kod hotela ”Bosna”, Poslovni neboder na Kastelovom ćošku...

U navedenom periodu dolazi i do razvoja industrije; osnivaju se nova preduzeća i grade novi proizvodni pogoni i poslovni objekti preduzeća ”Rudi Čajavec” , ”Jelšingrad” , ”Fabrike celuloze” (kasnije INCEL-a) , ”Vrbasa“ , ” Bosne”. Školstvo dobija nove zgrade osmerorazrednih osnovnih skola: ”Kasim Hadžić“ na Mejdanu, ”Braća Pavlić” u širem gradskom centru, ”Zaim Isaković“ u Desnoj Novoseliji, ” Drago Lang ” na Laušu..., srednjih škola: Medicinska škola,Tehnička škola, Industrijska škola..., Đački dom, te zgradu prvog - Tehničkog fakulteta. Otvaraju se i prva dječija obdaništa / vrtići; kod Tvornice duhana, na Mejdanu, u Benešovoj ulici... Ugostiteljstvo

dobiva nove sadržaje; Ugostiteljski objekat na Haništu sa restoranom za samoposluživanje / ekspres restoranom u prizemlju – prvim takve vrste u gradu i restoranom i terasom na spratu; restoran ”Lovac” pored objekta Glavne pošte, Pansion na Šehitlucima; Planinski dom na padinama brda Šehitluka iznad naselja Ilidža (nezvanično popularno nazvan ”Brioni”), Ugostiteljski objekat, nazvan ” Motel ”, iznad Vrbasa na Ilidži u Gornjem Šeheru; dograđuju se smještajni kapaciteti hotela ”Palas”; U trgovini, na adekvatnim lokalitetima, u prizemljima stambeno-poslovnih zgrada otvara se niz trgovina različitog sadržaja, počinju radom samoposluge, prva - ”Avala” u adaptiranom prizemlju postojećeg objekta u Gospodskoj ulici, zatim na Mejdanu, Donjim Hisetima.., u Gospodskoj ulici izgrađuje se Robna kuća ”Standard konfekcije“ iz Zagreba... Tržnica dobija novi objekat uz postojeći, a stočna pijaca se seli u sjeverni dio grada. Grade se masivni armirano-betonski lučni most preko Suturlije u Gornjem Šeheru, ”Zeleni most” sa čeličnom rešetkastom konstrukcijom između Stupnice i Donjih Hiseta, kao i pješački viseći mostovi u Gornjem Šeheru, Novoseliji... ( sve navedeno detaljnije opisano u zasebnim tematskim člancima).

Poslovni objekat Električnog preduzeća i GP ”Krajina” sa prodavnicama u prizemlju

25

Manekenka Nermina Mekić- Pieters

Konji su moja velika ljubav

Tekst i foto: Namik Alimajstorović Manekenka Nermina Mekić- Pieters uspješna i u konjičkom sportu: Kao i svim Bosancima i Hercegovcima u dijaspori i moja je želja da jednog dana predstavljam svoju domovinu na nekom od značajnih takmičenja Prvu godišnjicu braka 26-godišnja bosanskohercegovačka manekenka Nermina Mekić- Pieters i njen muž Erik Pieters, reprenzentativac Holandije i standardni prvotimac engleskog premijerligaša Stoke City obilježili su u Nermininom rodnom gradu Sarajevu. Uglas isticu, da ima je Sarajevo izazov i da uvijek nađu nešto novo za vidjeti i posjetiti, a boravak u glavnom gradu naše države zbog njihovih ogromnih obaveza je i jednistvena prilika da posjete najužu rodbinu i prijatelje.

Ljubitelji fudbal o Eriku Pieters znaju dosta toga, a najviše ih je obradovala inforamcija da je prije tri sedmice poklonio svoj dres za liječenje mladog fudbalera Muhameda Talića iz Sanskog Mosta. Taj dres uskoro ide na aukciju, a za neku od narednih humanitarnih akcija ovog tipa on je obećao donirati par kopački na kojima je ugravirano njegovo ime. Za svojim suprugom u sportskim aktivnostima ne zaostaje ni Nermina, ona se posvetila konjičkom sportu koji je posebno za žene izuzetno zahtjevan i naporan, a ponekad poprilično i opasan. Nakon što nam je pokazala par videa na kojima na konju preskače prepone, u hladovini jedne od sarajvskih bašti ispričala nam je od kuda ljubav prema ovom za naše prilike neobicnom sportu: “U Holandiji gdje sam izbjegla sa roditeljima već sa šest godina sam počela jahti konja i od tada su oni moja velika ljubav. Trenutno imam dva konja, jednog koji je star preko 20 godina i koji je dobro istreniran i drugog koji ima nekih sedam godina koji je u naponu snage i sa kojim se redovno takmičim. Ovaj sport je izuzetno popularan u Holandiji, Republici Irskoj, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i sve te zemlje imaju odlične uslove za takmičenje i napredovanje. U Engleskoj redovno idem na natjecanja i do sada sam ostvarila niz zapaženih rezultata, ako ovako nastavim trenirati nadam se da ću za koju godinu stići među najveće zvijezde ovog sporta”.

“Kao i svim Bosancima i Hercegovcima u dijaspori i moja je želja da jednog dana predstavljam svoju domovinu na nekom od značajnih takmičenja. Moj trener Irac mi kaže da ću za to biti spremna za otpilike dvije godine, a u međuvrmenu planiram stupiti u kontakt sa Konjičkim savezom BiH i raspitati se o proceduri i načinu kako se postaje reprenzentativac Bosne i Hercegovine .

Inače, poznato je da je ovaj sport izuzetno skup i zahtjevan, naravno znam da baš moja domovina nije u sjajnoj finasiskoj situaciji i spremna sam pronaći i sponzore koji bi na neki način kompenzirali visoke troškove koje iziskuje ovaj sport.Sport je odlična nadopuna mom redovnom modnom, muzičkom i producentskom biznisu i izvanredno se uklapa u ove moje aktivnosti, jer kroz bavljenje sportom došla sam u kontakt sa velikim brojem biznismena, kaže za BHDINFODESK Sarajka Nermina Mekić.

Mladi bračni par nakon Sarajeva putuje za Ameriku gdje će u obilasku znamenitosti ovog kontinenta, provesti ostatak svog godišnjeg odmora.

Supružnici na BaščaršijiSupružnici na Baščaršiji

Erik i Namik

Nermina u akciji Erik Pieters, Fuad Kumro i Nermina Mekić-Pieters

DJETINJSTVO JE NEOTUĐIV ZAVIČAJ

Foto Halil Salčin Dok sam primao lični dohodak u RTVSA, nisam redovno pratio ni jedan od dva programa. Ko će u onakvom Mostaru i onakvim godinama, uveče, dangubiti u kući. Sad svako veče vrtim stotine kanala i do iza ponoća buljim u ekran. Da me pitate šta sam gledao - pojma nemam. Ponešto iz dnevnika BBC1 i BBC2 upamtim. U nastavku idu lokalne West Country News.

Pošto sam stanovnik jugozapadne Engleske, obavezno pogledam.

Neko veče počinju viješću iz seoceta kraj Neuwton Abbota. Neuwton Abbot je gradić između Exetera i Torquaya. Newton Abbot je totalni anononimus. Exeter je poznat kao prijestonica dvije najbogatije engleske provincije, Devon i Cornwall, po katedrali i univerzitu na kojem je pronađen vitamin B, studira španska kraljevska porodica poneko iz domaće, autorica “Harry Pottera”, a Torquay, najpoznatije ljetovalište engleske srednje klase, čuven je po Agathi Christi. Tu se rodila, živjela, pisala i umrla. Pisala je krimiće. Moj krimić nije napisala Engleskinja.

Sknadili su mi ga demokratski izabrani zemljaci. Njima se ne mislim baviti, valja i sudijama u Hagu zaraditi platu. Te ću se vratiti TV - storiji iz onog seoceta. Ima, bome, 3-4 godine kako je ekipa West Countrya Newsa načela temu. I onda i sad priča je identična.

Scena: poljanče popršano proljećnim snijegom, rijetkim u ovom dijelu Ujedinjenog Kraljevstva. S jedne strane par kuća pod slamnatim krovovima, s druge šikara. Učesnici: grupa ljudi pod žutim kacigama sa smotcima papira ispod ruku i dva buldožera. Oni su do šikare. U sredini su policijska kola, kombi i desetak policajaca u fluorescentnim prslucima. A do sela pedesetak farmera u nepromočivim vindjaknama i panatalonama zavučenim u gumene čizme. I nešto djece.

Nekolicina drži transparente: “Leave them alone”, “Go home”, “Don’t disturb our neighbours”... (“Ostavite ih na miru”, “Idite kući”, “Ne uznemiravajte naše komšije”...) Kamerman nazuma šikaru. U krupnom planu, šćućuren na grančici, prozeb’o vrabac.

On je “komšija” s transparenta, glavni junak priče, a statira i sve posmatra nezainteresovano. Vrabaca u gradu nema, vidim ih kad prošetam do rijeke. Ostalih ptica na pretek. Sve su debele i pitome.

Par crnih kosova svako jutro sleti i kljuca pod prozorom mog dnevnog boravka. Rubom krova poredaju galebovi a jedan golub svakodnevno gega po stolu u vrtu. Onda se oneredi, nakrivi glavu, ŠEHER 28 BANJA LUKA

Piše: Mišo MARIĆ motri me bezobrazno, pa odleti. Poželim praćku. Jer, krene li groznica kojom nas redovno plaše, svi ćemo pomrijeti. Samo će vrapci, izbjegli iz gradova, preživjeti. Vrapci i snjegovi su vremeplov u daleko, lijepo djetinjstvo petrovačko.

Odrastah u Bosanskom Petrovcu poslije rata. Moja generacija je bila siromašna očevima, djedovima, igračkama, odjećom i obućom; halva je bila praznični kolač, tabla, regišt i mokra krpica školski pribor. Ali vrabaca, snjegova i veselog druženja, nije falilo. Prvi osnovne sam učio pod krovom Idriza Bahtijaregića i njegove Ikonije, drugi počeo iza Nadarevića kuća, u Bolića šljiviku s čijih grana su nas bubale ledene kapi kiše i već natrule džanarike. Prije prvih pahulja preselili su nas u nedograđenu školu kraj ceste za Bihać i Krupu. Učionice su imale klupe, katedru, peć bubnjaru za koju smo zimi svako jutro prtili po cjepanicu, i postaklane prozore. U hodnicima su zjapila prazna okna kroz koja je već krajem oktobra meo snijeg i sklanjali se promrzli vrapci. Na velikim odmorima jurili smo ih po hodnicima, da se ugrijemo. Svi smo bili ošišani na nulu i zaudarali na gaz; mazali nam glave da se ne zakote uši. Za vrijeme odmora dijelili su nam po komad crvenog sira, puter od kikirikija, a nerijetko i žut, premrsan i preslan, puter li je, sir li je iz konzervi s natpisom UNRA. Nekad bi bila i zemička čijim bi mrvicama gostili vrapce, nekad samo UNRA. Uhvatim jednom vrapca, promrz’o, umorio se, pao. Nakon zvona unesem u razred. Učiteljica je bila dobra Veselinka Novaković. Sve nas je učila samo nas je pjevanje učio Miterko. Bio je sitan, ćelav, sa cvikama na vrh nosa i šeširom na vrh glave. U Petrovac je došao dekretom; puno je nekog neobična svijeta radilo u Petrovcu, govorilo se: po kazni. Sjećam se grbavog apotekara Stevana Letmanjija. Družio se s majkom i ujacima, naučio me šah a po odlasku, u Subotici, objavio pa poslao knjigu: “Šah bez remija”. No, da se vratim vrapcu. Ne znam kud ću s njim, držim ga malo u njedrima pa šušnem pod Miterkov šešir na katedri. Miterko bi dnevnik, šešir, prut za dirigovanje i vaspitanje za vrijeme odmora ostavljao u razredu. Čas se završi, ustajemo da pozdravimo. Miterko sklopi dnevnik, podigne šešir a onaj se nesretnik otkravio, prhne učitelju u nos.

Sjećanje Padoše mu cvikere i dok ih podiže ne pita ko ga je ugnijezdio pod šešir. Veli: - Marić, dođide ovamo!

Iz svega sam bio odličan, al’ lijepo pisanje, pjevanje i vladanje nije me išlo. Bio sam sklon magareštinama. Priđem, pružim desnu, odalami mi onim prutom pet, pružim lijevu, odalami još pet. Udarao je neobično žestoko za sitna čovjeka, danima bride dlanovi.

- Ti, magare, da kažeš majci da dođe u školu!

To znači da ću fasovati i kod kuće. Majka mene i brata Jovicu nije tukla, ujaci su preuzimali vaspitne mjere, al’ kad baka ne vidi.

Pred njom nas nisu smjeli pipnuti; zvala nas baka: babina siročad.

Dok pišem ove redove, ne čujem tipke na tasturi. Čujem kako uskom prtinom kroz petrovačku čaršiju pod “Borovo” čizmama i prtenim opančićima škripi suv snijeg. Grna je prošla zorom, kad se vraćamo iz škole sve je ponovo zameteno. Čujem i hor vrabaca ispod zatrpanih streha il’ nanizanih na telefonske žice.

Na žicama liče na note kao da ih je učitelj Miterko na tabli ispisao.

Dali bi se odsvirati, otpjevati. Žurimo kući e da bi da se olakšali i ugrijali. Nije bilo zemičke na odmoru, samo mrsan UNRA sir li je puter li je, stomaci nam nisu naučili. Čim izmaknemo iz čaršije ispod Doma kulture, poredamo se na zaleđen cijelac kraj prtine, skalamo...

Moje komšije Gredelji i Džigumi, moji drugari iz Bišćana Ferizovići, Kartali, Kafedžići, Ramići, Hidići, Jaganjci... Mirkovići, Latinovići, Repije iz Kolunića, moji rođaci Smiljanići i Tubići iz sela Ravenik na dnu polja, a i sin hodže petrovačkog je s nama, čuči gologuz. Pusta cesta, mećava je (jednog januara usred dana smrznuo se poštar nasred čaršije) odjednom: eto hodže. Kako naiđe, tako

bišćanska, muslimanska djeca ustaju, podižu pantale pa pozdravljaju: “Merhaba, hodža”!

I sin ga pozdravlja: “Merhaba, hodža”! Pridižemo se odreda i pozdravljamo: “Merhaba hodža”, držeći pantale u rukama, a on se okreće s jedne strane na drugu i suzdržanim smiješkom odzdravlja pljuckajući u prtinu: “Pu, nalet vas bilo, pu, nalet vas bilo!”

Djetinji snjegovi u meni još nisu okopnili, vrapci još dživkaju a vjerujem da ih i ove zime petrovački osnovci skupljaju promrzle i gledaju ugrijati. Sudbina ovdašnjih na prvom snijegu u seoceta kraj Newton Abbota već nekoliko godina je neizvjesna. Hoće da posijeku šikaru i ziđu skladište. Stariji farmer srdi se u kameru West Contry Newsa: - Nećemo dozvoliti da vrapcima uništite gnijezda. I vrabac ima pravo na kuću!

Vrabac je na engleskom “sparrow”. U antologiji ostrvske poezije rimuju ga sa “sorrow”. Sorow je tuga. Rima je poetski podobna, a sudbinski nepravedna. Vrapci su jedini ptičiji proleterijat.

Vrapci su, počesto, silom prirodnih zakona i ljudskog bezakonja beskućnici, izbjeglice. Slučaj mi je veoma poznat. Ne znam na što će ovo kod Newton Abbota izaći. Kad bih mogao sve bih vrapce iz one šikare, sve bih beskućnike svijeta gurnuo u njedra ili pod Miterkov šešir, da se otkrave. Pa taman mi ponovo ožegli pet po jednoj, pet po drugoj ruci. Sjećanje na dlanove što danima bride, danas me čini sretnim i sjetnim.

Djetinjstvo je jedini lijepi i neotuđivi zavičaj čovjekov.

1997.

Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se moguobratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska. Š E H E R 29

BANJA LUKA

Nasiha Kapidžić Hadžić OKUPANI VRT Uvijek poslije tople kiše moj vrt divno zamiriše; tad je lagan kao pjena, svaka ruža umivena.

U lozine pletenice sakrile se tri kapljice.

Zraka sunca pita mene: -Znaš li gdje su sakrivene?

One šapću: - O, ne kaži!

Nek' nas sunce samo traži.

Od latice do krunice cvijet pokis'o sunča lice. Čudim se, sa dvije laste, kako brzo trava raste Svi zvončići plavi, mali, mokru kosu počešljali, sa dvadeset i tri lista bršljanova grana blista.

Volim vrt svoj poslije kiše, kad mi divno zamiriše; tad je lagan kao pjena, svaka ruža umivena.

SVAKA RUŽA UMIVENA Foto: Mirsad Filipović

Čekajući jednu knjigu u jedno banjalučko, gimnazijsko proljeće – 1962. godine, kada je objavljena prva zbirka pjesama Nasihe Kapidžić Hadžić »Maskenbal u šumi« Napisao: Ismet BEKRIĆ

»Kraj rijeke tužan i sam / i divan dio svijeta, / ljudima neznan stan / leptira, ptica, cvijeta. // Sama i tužna tu / u pustom kraju svijeta / procvala višnja ljepša / od sna i suncokreta…« Ovaj divni dio svijeta kraj rijeke ne mami nas samo iz pjesme, on je stvaran, postojao je i postoji – to je jedna bašta kraj Vrbasa, u banjalučkom naselju Stupnica, tamo gdje bistre vrbaske vode miluju obale, sretne da se u njima ogledaju vrhovi voćki i krovovi bosanskih kuća.

U tom svijetu žubora i cvjetova, behara i slatkih plodova, svoje djetinjstvo provela je jedna djevojčica, pa gimnazijalka, koja je koju godinu kasnije tu ljepotu utkala u svoje pjesme. To je naša Nasiha Kapidžić, rođena u toj kući 1931. godine, koja se nakon završenog studija književnosti u Beogradu vratila u svoj rodni grad i počela učiti gimnazijalce maternji jezik i književnost u školi u kojoj je u njenim klupama počela prve stihove predavati bjelini papira. A sad je, kao mlada profesorica, pjesme već objavljivala u priznatim listovima i časopisima u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu... Njen lirski vez, prepun leptirova, ptica, slapova, zvijezda, pahuljica, nekako je najljepše dolazio do izražaja u pjesmama za djecu. ŠEHER 30 BANJA LUKA

Nasihini maturanti Sjećam se, bilo je to 1962. godine, kad sam bio Nasihin učenik, u četvrtom razredu Gimnazije. Bili smo i prva generacija maturanata koja je završni razred gimnazije pohađala po novom programu – podijeljeni u razrede društvenog i prirodnog smjera. Tako smo mi, »jezičari« i »filozofi«, imali najviše časova jezika i književnosti. Nasiha nam je tako ulazila u razred četiri puta sedmično, tako da smo imali vremena i za razgovore i vlastite pobude.

Početkom te godine trebalo je da se pojavi i prva Nasihina pjesnička knjiga za djecu, s naslovom »Maskenbal u šumi«, u izdanju tada znane sarajevske izdavačke kuće »Svjetlost«. Pošto sam u to vrijeme i ja već uveliko pisao i objavljivao pjesme za djecu, na stranicama listova i časopisa na kojima su se predstavljali i tadašnji priznati pisci, s Nasihom sam razgovarao o poeziji, i imao sam i tu radost da budem među prvima koji su njenu buduću zbirku čitali u rukopisu. Znao sam tada već uveliko kucati na pisaćoj mašini, pa sam dobar dio pjesama svoje profesorica mašinski iz rukopisa prenosio na papir. Nasiha je željela da čuje i moje mišljenje, pa je sa zahvalnošću čak i prihvatila neke moje dobronamjerne

Vrijeme poezije prijedloge.

U to vijeme nije bilo lako objaviti knjigu, posebno prvu. Postojao je jedan strog i kritički vrednovan put od rukopisa do korica sa tvojim imenom. Nasiha je zato s nestrpljenjem očekivala da knjiga izađe iz štampe, i da je iz Sarajeva pošalju u knjižaru »Svjetlosti«, koja se nalazila uz sami »Batin« prolaz, preko puta tadašnjeg »Lovca« i Željezničke stanice.

Zima se je već prelila u proljeće, počeli su pupati i kestenovi, a knjiga još nije dolazila u knjižaru »Svjetlosti«, da je, kako smo tada govorili, »osvijetli stihovima«. Nama, đacima, uvijek je bilo drago da ponešto vremena »otkinemo« od časa i tako smanjimo mogućnosti propitivanja ili nekih pismenih radova. Zato smo našu profesoricu, čim bi ušla u učionicu i sjela za katedru, uglas upitali: »Drugarice profesorice, ima li radosnih vijesti? Da li je stigla knjiga?« Profesorica bi malo zastala, podigla oči od dnevnika kojega je upravo otvorila, i skoro uzdahnula: »Oh, izgleda još ništa! Obećavaju, kažu da je knjiga već i uvezana, ali treba da prvo stigne u njihov magazin, da se sve to nekako evidentira, pa tek onda u pakete i po knjižarama…« »Drugarice profesorice, ja sam baš jutros, idući u školu, prošla pored te knjižare, i vidjela da istovaraju neke pakete…«, u profesoričinu neizvjesnost brzo se »ubacila« Božana iz prve klupe. »Možda je u tim paketima i Vaša knjiga?« navezala se odmah i Višnjica, a svesrdno su je, skoro uglas, podržavale Tatjana, Meliha, Darjana…

Mi, dečki, radije smo se držali zadnjih klupa, ali smo svojim »sigurno« odmah bili uz prve redove. Ljepše, naravno. »Ja sam siguran da je knjiga danas stigla!« začule su se i riječi Idriza, zvanog »Grof«, koji je također tada već pisao i objavljivao pjesme i priče. »Najbolje je da mi to odmah vidimo!« čulo se iz prvih klupa, sa prijedlogom da jedna naša »delegacija«, u koju su predložili i mene, ode do knjižare i sve sazna »na licu mjesta«.

Konačno – knjiga!

Knjigu smo, tako, čekali i nekoliko idućih sedmica, sjedeći pred knjižarom (odnosno u zdravljaku ili ćevapčinici preko puta, zbirajući pare za »sindikalnu« ili »natopljenu«), pravdajući svoje zakašnjenje i »teškim psihičkim stanjem« što našu dragu profesoricu i pjesnikinju ne možemo obradovati lijepom viješću i njenom knjigom.

A onda smo, jednog dana kad su kestenovi već uveliko obgrlili ulice grada, knjige i dočekali – stigao je kombi sa paketima, a mi smo odmah uzeli dva primjerka, jedan smo odmah platili a drugi, kad se dogovorimo sa autoricom, i u tren oka se već, radosni, našli u učionici, dok se drugi čas već primicao kraju.

Profesorica je, ozarenog lica, jedan primjerak nježno spustila na dlanove i još nježnije počela listati stranice, kao latice cvjetova, dok smo mi drugim primjerkom mahali i uzvikivali, tako da nismo ni čuli znak da je završen školski čas. Tako se knjiga »Maskenbal u šumi« pretvorila u »Maskenbal u razredu«, a stihovi prve strofe pjsme po kojoj je zbirka dobila i naziv – »U velikoj šumskoj sali, / gdje se drže karnevali / muzike se širi val; priređen je maskenbal…«, dobili su novo značenje – »U toj školskoj učioni, / gdje smijeh đački sada zvoni, / radosti se širi val; / započinje maskenbal«.

Do kraja te školske godine nismo više imali razloga da idemo sa časa, »čekati knjigu«, ali smo zato dva-tri puta uspjeli »ubijediti« profesoricu Nasihu, da odemo do obližnjeg Kastela i Vrbasa, i da uz žubor vode i prve mirise lipa čitamo pjesme i iz njene knjige. O cvrčku, ptici, šumu vode… »Cvrčku se pjesmom svojom / pridruži ptica neka, / a šum svoj bučni, smjeli, / uskladi s njima i rijeka…« Bila je to i naša posljedna zajednička školska godina; mi smo se rasuli po fakultetima širom Juge, a Nasiha je odselila u Sarajevo i počela raditi kao urednica školskog programa Radio Sarajeva. Tamo je brakom dobila još jedno prezime – Hadžić.

Ovogodišnji »Vezeni most«, koji je i nazvan po Nasihinim stihovima, biće lijepa prilika da ponovo, nakon toliko godina, otvorimo stranice zbirke »Maskenbal u šumi«, u izdanju »Bosanske riječi – Lijepe riječi« iz Tuzle koja priprema i Izabrana djela banjalučke pletisanke.

Ne sjećam se tačno koliko nas je tada bilo u toj »delegaciji«, ali znam da se razred dobro ispraznio. Profesorica to nije odobrila, ali mi smo se već našli na hodniku Realke i grabili malo zatim niz stepenice prema izlazu.

Stihovi se, tako, vraćaju svome izvoru – bašti kraj rijeke u kojem su i nastajali sredinom prošlog stoljeća. U vrtu koji, »uvijek poslije tople kiše«, tako »divno zamiriše«, »lagan je kao pjena«, a »svaka ruža umivena«. Kao i svaki stih ove knjige, koju je svojim crtežima uljepšao banjalučki slikar Omer Berber.

Saznanje, nažalost, nije bilo radosno – knjige još nisu stigle – ali smo zato sastavili čitavu priču – da je sve pripremljeno, i da će za koji dan biti u Banjaluci, i u izlogu. A na profesoričino pitanje – Zašto smo se tako dugo zadržali? – odgovorili smo, da smo čekali ako se iznenada pojavi novo vozilo sa paketima i knjigama.

Ovu lirsku, bajkovitu knjigu treba svakako pročitati, vraćati joj se, kao djetinjstvu, a uz ovo sjećanje nekako će se najbolje »uklopiti«, »užuboriti«, pjesma o Nasihinom vrtu. Pa još okupanom.

Reportaža

Prvi Festival Sevdalinke u Geteborgu Krajem maja u Geteborgu je održan Prvi Festival Sevdalinke sa željom da postane tradicionalan.

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

32 Š E H E R

BANJA LUKA

Organizator festivala je bio ”Integrium – Patriotski Savez BH udruženja u Švedskoj”.

Nadamo se da će se ova lijepa manifestacija nastaviti. Festivalu su prisustvovali i članovi GO našeg Saveza. Bilo je to veče za sjećanje.

Reportaža

Š E H E R 33

BANJA LUKA

I ovog ljeta…

NITI OD BOJA I MIRISA Pripremila Redakcija Šehera

Tamo, na drugom kraju svijeta, pružio se uz obale Tihog oceana Vankuver; ovdje, »Šeher uz rijeku nanizan«, kako napisa u svojoj pjesmi Nasiha Kapidžić Hadžić, privukao se Vrbasu, da se u njemu ogleda. Tamo, na obale Tihog oceana zle godine progonstava odvele su umjetnicu Sabahetu Hadžikadić koja je svojim sjećanjima i dalje nastavila živjeti i na obalama Vrbasa. I u sjećanjima, i na svojim slikama iz čijih su se boja počeli rađati i stihovi.

Splele su se niti od boja i mirisa. Neke ćemo prepoznati, doživjeti i na stranicama ovog broja »Šeher Banjaluke«. »Svaki put, kad odem iz voljenog grada, uspomene moje mene nazad vuku. ŠEHER 34 BANJA LUKA

Sabaheta Hadžikadić preleti pola zemaljske kugle, da svakog ljeta dođe na obale Vrbasa, da se vidi sa dragim prijateljima i da u program Vezenog mosta utka i svoje slike i poetske riječi.

Moram opet doći, moram opet vidjeti moju Banjaluku!« Tako piše Sabaheta Saba u pjesmi »Sjećanja boja i mirisa«. »Te su niti davno trajno ispletene u mreži sjećanja od boja, mirisa, aleja kestenova, lipa procvjetalih, smaragdnog Vrbasa, Ferhadije, Kastela, Palasa…« Tu bismo mogli dodati: i od onog unutrašnjeg glasa, koji je i iz daljina, i iz najtananijih kutaka duše i sjećanja. »Jedna zelena rijeka na mene uvijek čeka, u mome zavičaju,

gdje me mnogi znaju«, piše Sabaheta u pjesmi »Dolazak«.

I nastavlja: »Doći ću, doći i ovog ljeta, ja, sada i putnica svijeta.

Nosim kofere pune uspomena, kofere pune sreće, za radost koju mi pruža Zelena rijeka u rodnom gradu s mirisom lišpa i ruža…

Ruke se šire, da zagrle sreću, kad osjetim opet moju prošlost, ljubav najveću…« Sabaheta Hadžikadić je već krajem juna stigla u svoju luku Banjaluku.

Da udahne te zavičajne boje i mirise. I da, kao i prošle godine, pomogne u organizaciji izložbe na još jednom Vezenom mostu. I da na promociji našeg magazina i nove knjige Banjalučkih žubora, na čijim stranicama susrećemo njene pjesme i slike, kaže i neku svoju novu pjesmu. Jer, grad sada nije samo tamo, na obalama i u alejama, nego, možda još i više, negdje duboko u nama.

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Na najvećoj svjetskoj rekreativnoj biciklističkoj trci i dvoje Banjalučana – otac Šukrija i njegova kćerka Admira, Mimica, majka dvoje djece i unuka poznatog bicikliste Vehbije Smailagića.

23 hiljade biciklista u Motali

I BANJALUČANI DIO BICIKLISTIČKOG SPEKTAKLA Piše: Mirsad FILIPOVIĆ

Motala, živopisni gradić na obalama jezera Vättern, bio je 16. i 17. juna centar rekreativno-biciklističkog svijeta. Tog vikenda održana je, po 52. put, veoma zahtjevna biciklistička utrka Vätternrundan, duga 300 km. Ove godine se na startu pojavilo 22.969 biciklista iz 62 države.

Koliko je ova utrka omiljena, govori podatak da se tokom vikenda u Motali smjestilo više od 50.000 ljudi sa svih kontineŠEHER 36 BANJA LUKA

nata, dakle - više je bilo gostiju nego samih stanovnika Motale (42.000). Start i cilj je bio u centru Motale. Tokom petka popodne i navečer startovali su amateri, a u subotu ujutro aktivni biciklisti-takmičari.

Vidjeli smo među učesnicima mnogo starijih osoba, i muških i ženskih, čulo se puno stranih jezika, čini se da je cijeli grad izašao taj dan da isprati učesnike i poželi im da uspiju završiti utrku. To je bio i glavni cilj njihovog dolaska u Motalu. To je veliki i naporni test izdržljivosti koji zahtijeva ozbiljne pripreme.

Tog dana je, skoro cijelo vrijeme, padala gusta, dosadna kiša praćena jakim vjetrom. Bilo je i poprilično hladno, i sve je to otežavalo samu utrku. ali sportski duh i prijateljstva bili su iznad svega.

Na startu i Banjalučani – otac i kćerka Sa brojevima 10.297 i 10.298 na prsima, sa startom u 23:46, na trgu susrećemo dvoje poznatih lica. Otac i kćerka, Šukrija i Admira Saitović, zaljubljenici u ovaj lijepi sport, ponovno su na stazi Veternrunde. Šukrija po peti, a Admira – Mimica, majka dvoje djece, po treći put. Vidim im na licima da su poprilično umorni. Razlog je opravdan.

Naime, u njihovoj familiji je tog dana bilo veliko slavlje. Šukrijin najstariji unuk, Adel Ibrahimbegović, sin Lejle i Mirze, uspješno je završio gimnaziju, i to se slavilo do dugo u noć.

Pitali smo Admiru kako se osjeća pred ovu utrku. Odgovorila nam je da je malo umorna, uspjela je odspavati samo par sati,

ali da je sigurna da će završiti utrku i nastaviti tradiciju koju je započeo njen djed, poznati banjalučki biciklista, Vehbija Smailagić, a nastavio otac Šukrija.

Osjetio sam malu nervozu kod Šukrije, bojao se malo nevremena, a i nije se posebno pripremao za ovogodišnju utrku. I godine su tu, 63 na plećima. Ispratili smo ih i poželjeli da izdrže i dođu do cilja, jer svi učesnici ipak ne dođu do cilja. Ali naši junaci su to odradili junački, i uprkos teškim vremenskim uslovima, uspjeli doći na cilj. Nisu oborili svoj osobni rekord, ali to ovaj put i nije bilo važno, složili su se njih dvoje. Dodali su da su vrlo ponosni što su bili dio ovog biciklističkog spektakla, najveće amaterske utrke na svijetu. „Doći ćemo i iduće godine, obećavamo!“ rekoše nam, sretni i zadovoljni, Mimica i Šukrija, i vratiše se, sa medaljama oko vrata, kući u Mjölby, na zasluženi odmor. Čestitali smo im i zahvalili što smo mi Bosanci i Hercegovci imali svoje predstavnike na ovoj prestižnoj i popularnoj utrci.

Zanimljivo je napomenuti da su se ove godine na startu pojavila tri olimpijska pobjednika koji zajedno imaju sedam zlatnih olimpijskih medalja. Johan Olsson, dugoprugaški skijaš, biciklista Bernt Johansson i brzi klizač Tomas Gustafson. I to je dokaz koliko draži ima ova utrka.

Fakta o Vätternrundan Prva utrka je održana 1966. godine, i Adel sa mamom Lejlom i tetkom Admirom

Pred sami start

svi učesnici, njih 344, završili su utrku.

Vozi se oko jezera Vättern i duga je 300 km.

Ove godine je učestvovalo više od 4500 žena, i to je rekord.

Najviše stranih učesnika je bilo iz Njemačke (1337), Finske (704), Danske (630), Norveške (613) i Velike Britanije (382). Zanimljivo je pomenuti i učesnike iz dalekih zemalja koji su stigli iz Indije (10), Novog Zelanda (8), Čilea (3) i Gambije (1).

Od 1966. godine pa do sada 557.990 učesnika je završilo utrku i prešlo zajedno 166, 739.700 kilometara.

Samo su dvojica biciklista odvezli

utrku svih 52 puta.

Ova utrka donese gradu Motali oko 65 miliona kruna dobiti.

Deset miliona kruna podijele volonterska udruženja koja pomažu u organizaciji i sprovedbi utrke.

Ove godine su učesnici pojeli 170.000 bulara, 10.000 kg banana, 3000 kg slanih krastavaca i popili 20.000 litara sportskih napitaka. Uz samu stazu, na više mjesta posluživan je ručak, užina, piće, voće, kafa i dr.

Ove godine je, nažalost, uprkos hitnoj intervenciji lječničke službe, jedan učesnik preminuo od srčanog udara.

Zaslužene medalje za uspješno odrađenu utrku

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Svjetionici

Ismet Bekrić:

OČEV KAPUT Očev kaput s velikim dugmadima već je pregurao šest dugih zima.

Dvije su jeseni kako mati štedi, da otac zamijeni svoj kaput blijedi.

A kad dan dođe da kaput kupi, otac šakom o stol lupi: »Ima mnogo važnijih stvari, dobar je, dobar, i ovaj stari!« I kad je stigla sedma zima, otac je slegnuo ramenima.

I kad se osma zima svali, otac će početi kaput da hvali.

Obući će, pažljivo, svoj zimnjak sivi i početi pred nama da mu se divi: »Ima mnogo važnijih stvari, dobar je, dobar, i ovaj stari!«

TRAJANJE JEDNE PJESME Antologija i Monografija umjetnika BiH u dijaspori »SVJETIONICI«, koju je priredio Mišo Marić, a objavila izdavačka kuća »Art Rabic« iz Sarajeva, u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH i Svjetskim savezom dijaspore BiH, donosi i pjesmu banjalučkog i bosanskohercegovačkog književnika Ismeta Bekrića »Očev kaput«. Riječ je o pjesmi koja je nastala prije skoro 50 godina i koju je autor posvetio svome ocu Muharemu, a i svim očevima jedne generacije koja baš nije stasala u blagostanju, ali je zato imala mnogo više blagosti i ljubavi, prijateljstva i međusovnog uvažavanja. Ta pjesma, tako, traje u vremenu, dokazujući da literarne vrijednosti, zasnovane prije svega na dobroti i poetskom umijeću, ne prolaze; šta više, vrijeme im uvijek daje neki novi odsjaj. Ova pjesma je prevedena na više evropskih jezika, i svako njeno čitanje ili kazivanje oživljavaju »stare« emocije i probuđuju nove.

U ovoj antologiji, u rubrici Biografije autora, piše de je Ismet

ŠEHER 38 BANJA LUKA

Bekrić rođen u Banjaluci 26.maja 1943. godine, da je pohađao banjalučku Realku i da je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te da je »jedan od najznačajinih pisaca za djecu u BiH«.

Radio je kao novinar, urednik i glavni urednik u listu i izdavačkoj djelatnosti »Glasa« u Banjaluci. Objavio je više od 30 knjiga poezije, proze, dramskih tekstova i esejistike, a dobitnik je najznačajnijih književnih nagrada BiH i regije – između ostalih i »Veselin Masleša«, Zmajeve, »Mali princ«, Društva pisaca BiH, »Skender Kulenović«, »Stazama djetinjstva«, Međunaordnog sajma knjiga u Sarajevu, »Nasiha Kapidžić Hadžić –Vezeni most« i dr., te evropske nagrade »Riječi bez granica« u Italiji. Bekrić je također objavio više knjiga prevoda sa slovenskog jezika. Od 1993. godine živi u Sloveniji, ali je živo prisutan i u književnom i kulturnom životu BiH. Jedan je od pokretača susreta »Vezeni most« u Banjaluci.

Banjalučani pričaju: Istinite priče iz banjalučke prošlosti

Ljeto, igre, bostan i perda Prema pričanju Nurke Bahtijarevića-Ćore, Ljeto 2016.god. u Banjaluci

Napisao Mersad Rajić

Nastavak iz prošlog broja Plaža Abacija, prije neg' je doš'o beton i rastjer'o uobičajene goste, a čiji je glavni odmor i sjedenje bila meraja, bila je sva pod gustom travom koja je pružala primamljiv izazov za teferiče, akšamluke jer je Abacija bila nešto što ni sami nisu mogli objasniti. Bila je sastavni dio njihova ćejfa, opuštanja, akšamluka donoseći onaj čudnovati miris trave i Vrbasa koji se javlja rano sabahom il' u akšame kad se začuju serenade sa obala Abacije.

Poseban užitak ove raje su bivale utakmice na njihovom ''stadionu'' iznad plaže. To su bile vr-hunske utakmice majstora malog fuzbala čija su imena postala sastavni dio slavni' dana banjalučkog nogometa, Borca, BSK-a, Naprijeda, Omladinca, Želje i drugi' banjalučki' klubova. Da bi igra bila što zanimljivija, uvijek se igralo u ''nešto''. Bilo da je to bila gajba sokova, pive, a najčešće u bostan. Za brigu oko bostana zadužen je bio, baš niko drugi, nego Drda.

I tog dana ljetno jutro je osvan'lo pomalo svježije neg' obično, sa dosta rose koja je iznenad'la prve goste što su poran'li na Abaciju. Na nebu nejma neki' veći' oblačića a sa Istoka, iznad Ponira i Starčev'ce, sunce je isplov'lo u njegovu ognjenu sjaju. Još se uvijek prim'jete slabi obrisi nestajanja okašnjeli' jutarnji' oblačića koji se na nebu brzo tope ko zadnji osta'ci snijega s proljeća.

Beskonačna kotlina Vrbasa izgleda požut'la ko da ju je jutros sabahom neko polio i obasuo zlatastim praškom pa sve svjetlucka; i obala, i Vrbas, i kuće, i biber crijep na njihovim krovovima. U gustoj i mekahnoj travi plaže, tu i tamo, drhtulje sitni, žućkasti cvjetovi kamil'ce, poneke bijele rade i divlje djetel'ne, dok im se svjetlucanje preliva na rosi ko da su rasuti dijamanti. Narandžaste sunačane zrake se naginju prema zapadu i brdima Šibova i Graba i obavijaju krošnjasta stabla drveća nejasnim svjetlom i blagom sjenom. Njegova plameno žuta boja je zasjela na zapadnom dijelu neba, prema Šeheru, i pretvorila čaršiju u zlatnu boju što se odmara na starim krovovima šeherskih kuća i voćnkama.

Nisko dole, odmara se Vrbas u šeherskom Limanu, ispod Šeranića kuće.

I dok tako promiče i budi se još jedan ljetni dan, grupa dječaka stvara planove šta će se raditi prije nego krenu na kupanje. Za kupanje je još rano, jutro je svježije neg' obično i nije bilo baš najbolje da se ''obruse'' u još ledenoj vodi Vrbasa. Nurko, koji je bio nekako najviši među pristiglom grupom djece, progovori uz blagi osm'jeh i pomalo drhtavog glasa. Ko da se pribojava reakcije

djece.

- Predlažem da idemo u krađu bostana pa onda, ako maznemo jedan, da se svi popnemo na ''perdu'' i na miru pojedemo luben'cu. Šta velite na to? Evo Drde nek' kaže jel' spreman za krađu. Drda ga upitno pogleda i ne čekajući šta će društvo kazat' pomalo ljutito odbrusi gledeći ga u oči.

- Hoćeš li i ti Ćoro maznut' jednu ako ja uspijem drpit' jedan bostan?

- Pa ako bude trebalo i ja ću se oprobat' iako nikad dosad nisam har'o bostan. Al' za raju i ja ću se isprobat' da maznem jedan bostan - odgovori mu Nurko zvani Ćoro. Nadimak je dobio vjerovatno zbog ranog nošenja đozluka.

Svi dječaci koji su se zatekli na meraji Abacije brzo se usaglasiše da se ide na Govedarnicu i mazne, ako ništa, bar jedan bostan. Nije bilo važno ko će ga od raje maznuti. Sabi, Ibriš, Nećko-Lisin, Pikula, Habija, Fućo i Tofko su bili u hrpi dječaka pored Drde i Ćore te se svi zdogovoriše da nisu odavno jeli ''đabni'' bostan. Svi su oni imali i pokazivali neku zainteresovanost za neko zanimanje i sport, a naročito za mali nogomet i skijanje na brdima oko grada. Kasnije će mnogi od njih postati nezamjenjivi igrači u sastavima klubova njihove mahale u prvenstvu Banje Luke u malom fuzbalu koje se održavalo na malom stadionu Sportski' igara i rukometnog kluba ''Borac''. Stadion je bio smješten između željezničke pruge odmah uz zidove lijepog Čajevačkog hotela, Banjalučanima protekli' generacija poznatog po igrankama i kino predstavama.

- Sad je još rano, nejma puno naroda na placu pa bi trebali malko sačekat' dok narod prihrupi na plac i da se napravi gužva i gungula jer se samo tako dobija bolja prilika za krađu - reče mirno Pikula koji dodade ovu rečenicu ko da je on bio neki iskusniji ''lopov'' u haranju bostana.

Započe rasprava o tome ko će harati bostan, ko će čuvat' stražu, a ko zamajavati gazdu. Na kraju ispade da će Drdo, ko i dosad najbolji u tom ''poslu'', ipak biti onaj koji će ''drpiti'' luben'cu, a Ćoro će se okušati u krađi. U sebi, Nurko je razmišlj'o o mogućnosti da bude ufaćen ali ga ta mis'o nije plaš'la jer se uzd'o u svoje dugačke i brze noge. Naprotiv, u njemu se probudio neki veći interes na pomis'o o tome kako da ostvari zamišljenu krađu bostana. Ako uspije dokazaće se pred Drdom a i rajom oko njega. Nije mu bilo lahko jer mu je to prvi pokušaj krađe.

- Kad se kreće na pijacu? - upita on Drdu iskazujući odlučnost i volju koja ga je iznenada obasula razmišljajući o samom izazovu krađe. Kako ne dobi nikakav odgovor predade se mislima. ŠEHER

BANJA LUKA

39

Banjalučani pričaju:

vršetku rata, bila smještena vojska. Ispred lijepo potkresane, žive i trnjive ograde nalazi se zeleno farbana pletena žica koja je sprečavala ulaz hajvanima u avliju tvrđave a ujedno i vojnicima da brez dozvole preskaču ogradu i napuštaju poligon tvrđave. Poljana ispred ulazne kapi-kule je bila potpuno prazna i brez vojnika.

Na samoj ulaznoj kapiji Kastela, preko puta Safikadinog mezara, stoji čuvarska kućica sa stražarem na čijem je desnom ramenu visi'la stara tandžara. Prođoše pored kapije dobacujući nešto vojniku na straži koji je šetk'o lijevo-desno iza zatvorene kapije.

Vesela raspoloženja ovog sunčanog jutra dječaci su zamišljali kol'ko su hrabri i da će se, brez razmišljanja na bilo kakvu opasnost, prifatiti ovog ''junačkog'' podviga. Ko prvo, njih je puno, i ko drugo, mladi su i brzi. To ih je hrabrilo ali reklo bi se lahkomisleno jer su bili još uvijek neozbiljna djeca.

Razboritost brzo napusti djecu, a kako i ne bi, jer su još bili maksumi koji nisu ni uhavizali šta je to razboritost i strah. Sve im je izgledalo ko lijepa igra brez opasnosti. Ko da idu u krađu voća u nečijoj bašći. Pa i krađa voće iz tuđe bašće nije bivala brez opasnosti jer vlasnici voćki nisu trpili da im se krše i lome grane voćaka i preskakanja taraba prilikom čega su se ponekad odvaljivale letve ograde.

Brzo su se našli u velikoj gunguli naroda na Govedarnici. Šetnja po pijaci obećavala je malko dječije razonode i svi su osjećali sreću što su jutros donijeli odluku o krađi bostana. Samo kod dvojice stariji', Nurke i Drde, razboritost je nalagala da se dobro čuvaju u toj gunguli naroda i hajvana.

Ostali su razmišljali kako će biti veselo kad se spuste na perdu ispod mosta sa lubenicama u rukama.

Uskoro se organizovana grupica našla pored poveće hrpe somborskog bostana. Luben'ce su bile lijepe, okruglaste, tamne kore, ni vel'ke ni male.

Jedna bi im bila dovoljna a dvi' će bit' bolje. Dok su Drdo i Nurko-Ćoro ''ašikovali'' oko hrpe sa bostanom, ostali dječaci su skakučući s ploče na ploču obilazili seljačka kola natovarena raznim povrćem, dinjama, sitnim domaćim luben'cama. Poneka kola su imala složena, pocijepana drva sakrivena ispod crno-bijele abe i hrpe sijena. Preskačući s ploče na ploču Govedarnice, provlačeći se između kola i konja, ispitivali su kakve su im ŠEHER 40 BANJA LUKA

šanse i izgledi da nešto ''drpe'' iz kola i odnesu u svoje skrovište na perdi Gradske ćuprije.

Preko puta okrugle Poljoprivredne apoteke, nedaleko od glavne, sjeverne kapije Kastela, nalazili su se poredani, jedan pored drugog, prodavači bostana. Luben'ce su bile na hrpama iza njihovi' leđa a prema živoj ogradi Kastela dok su njihovi stolovi sa običnim krovom od cerade i vagom bili okrenuti prema cesti. Makadamska cesta zvana Tržnička pruža se Govedarnicom, te zavrće u ul'cu Vuka Karadžića i ide preko mosta na Crkveni, pa pored Gimnazije, prema ul'ci Moše Pijade dok joj drugi krak vodi na sjevernu kapiju Kastela. Sa druge strane ceste nalazila se Govedarnica sa željeznim štangama na kojima je bilo pripeto mnogo krava, ovaca, bikova i koza. Blejanje ovaca, meketanje koza, mukanje krava i bikova uz viku seljaka m'ješalo se sa jedva čujnim šumom Crkvene.

Krađa: Nakon obilaska pijace, usput važući kakve su im šanse, sakup'li su se ispod širokog oboda apoteke i zdogovarali kako da izvedu krađu bez izazivanja gazdine sumnje. Dogovoreno je da Drdo i Ćoro idu iza hrpi sa bostanom dok su Smajo i Lisin otišli da zamajavaju gazdu pitanjima. Ostali su se raspod'jelili tako na svakih pedesetak metara radi svake sigurnosti ako gazda prim'jeti krađu. Tako je započela ''operacija'' krađe lubenice sa hrpe.

Drdo je navuk'o dugački kaput izgledajući smiješno u ovoj ljetnoj žezi.

Polahko gledajući u pravcu stola đe su Smajo i Lisin propitkivali gazdu besposlicom o bostanu, on je priš'o jednoj luben'ci srednje veličine i uzeo je u ruke. Okret'o je luben'cu na sve strane i ona je naglo nestala ispod vel'kog Drdinog kaputa. Polahko je kren'o prema cesti pored samog gazde koji nije obrać'o pažnju na njega nego je pomalo iznerviran, tjer'o dosadne momčiće, koji su ga propitivali za bostan iako je bio siguran da nisu prave mušterije...

- Bjež' te djeco od mene! Znam ja da vi nejmate para za luben'cu i nemojte mi smetat'! - vik'o je on na njih prijeteći ko da će kren'ti prema njima. Oni se odmakoše dva-tri koraka i zastadoše a gazda ponovo krenu za

Banjalučani pričaju: njima. U međuvremenu i Nurko ''hapi'' jednu omanju lubenc'u i krenu na drugu stranu prema živoj ogradi tvrđave i sjede pored ograde skrivajući lubencu u ogradi Kastela.

Tresla ga je nekakva groznica čije postojanje nije dosad osjetio a onda je skont'o da je to trema zbog krađe koju je evo prvi put izveo na javnom mjestu a da to nije bila ničija bašća. Bio je ponosan na samog sebe ali i u strahu jer nije bilo još gotovo da će sigurno pronijeti lubenicu do ceste.

Sjedio je i razmišlj'o kako i na koji način da se luben'ca bezbjedno pronese pored gazde i ostali' prodavača bostana. Onda mu je sin'la ideja pa se diže i krenu prema ostalim jaranima.

Kad su se skupili pod pločom apoteke, on im predloži: - Luben'ca je u ogradi ali je treba don'jeti do ceste. Ja predlažem da nas nekol'ko ode do mjesta đe sam je ''zdekov'o'' pa onda da zajedno krenemo prema putu sakrivajući bostan između nas da gazda ne prim'jeti.

Ni to nije lahko al' je lakše neg' da ja sam nosim lubenc'u...

Prifatiše njegov prijedlog i četvorka dječaka mu se pridruži da donesu ukradenu luben'cu. Postrojili su se tako da je onaj ko nosi lubencu uvijek u sredini i biva zaklonjen ostalom četvoricom. Malo po malo, prođoše pored jednog, pa drugog prodavača, a potom se uključiše u pijačnu gungulu sretni što im je trik i lopovluk uspjeo. Niko nije bio sretniji od Nurke-Ćore koji je dokaz'o da i on more ukrasti bostan. Iako u velikom strahu, ko i svaki početak bilo kakve avanture, on je uspio. Doduše, uz pomoć jarana, ali je ipak on bio taj koji je smog'o snage da odnese bostan s hrpe do žive ograde Kastela. Sretni što je sve dobro prošlo, veselo poskakivajući vraćali su se prema voljenoj plaži.

Došavši do Gradskog mosta podigoše željeznu rešetku odvodnog kanala kroz koju voda s mosta, u vrijeme kiša, otiče širokim kanalom slijevajući se u Vrbas. Prije podizanja rešetke pogledaše da nejma kakvo vozilo i kad su se uvjer'li da je cesta čista i prazna brzo, jedan po jedan, skliznuše niz kanal i uskim daskama na kojima je ležala crna široka cijev koja se protegla ispod mosta spajajući obe obale. Pognuti, na koljenima i rukama, započeli sa puzati po daskama. Kolona dječaka se kretala prema srednjem košu ispod mosta gdje su obično zasjedali kad jedu ukradenu luben'cu. Srednji koš je bio česta meta dječaka s obe obale Vrbasa jer je bio sigurna zaštita od nemilih i iznenadnih posjeta.

Dječaci sa lijeve obale nisu koristili rešetku odvodnog kanala na mostu, nego su se penjali preko nosećeg koša mosta u kome je bilo ukucano nekoliko tanki' željezni' štangi koje su služ'le da se uz pomoć snage uspnu na perdu koša odakle je bilo lahko popeti se na spomenute daske ispod mosta. Ispod samog mosta su bila tri koša, dva malešna brez dasaka i jedan vel'ki, koji su svi zvali ''srednji koš'' i na kojem su bile poredane debele i

čvrste fosne gdje su dječaci obično sjedili igrali karata il' zadirkivali Vrbaslije koji bi čamcima prolazili ispod mosta prema Zelencu i dalje ka Konviktu i Halilu. Dok su puzili daskama, usput su nailaz'li na sasušeni i otvrdli golubiji otpad koji je zaista bio skotren i tvrd a i bolan ako se na njega nagazi golim koljenom. Jata golubova i vrabaca je našlo svoja gnjezda i dom gdje su na miru odgajali svoju 'tičad a mnoštvo gnjezda od s'jena i slame je bilo razasuto između cijevi i betonskog zida mosta. Ova gn'jezda bili su potvrda njihova postojanja ispod mosta.

Odb svih dječaka, najgore je bilo Ćori i Drdi jer su morali gurati luben'cu i paziti da se ne otisne i pa'ne u rijeku na vel'ki broj crni' šipova zabodeni' u dno Vrbasa ispod mosta. Ti šipovi su ostaci drveni' skela koji su bili ukopani u dno rijeke u vrijeme gradnje mosta. Jedino je sredina rijeke, baš ispod srednjeg koša, bila slobodna i nije bilo šipova stare ćuprije i skela. To je bilo jedino sigurno mjesto đe su čamci al' i kupači prolaz'li brez opasnosti da zastanu il' se nasuču na neki od šipova. To je davalo motiv da djeca započinju zadirkivanje oni' koji su plov'li čamcem ispod njih.

Zasjeli su na daske i započeli sa sječenjem bostana. Kriška po kriška, bostan je nestaj'o a oko njih je ostajala sljepava mokrina isc'jeđenog crvenila od bostana i oglođanih kriški na kojima se nije vid'lo ni traga od crvena ''mesa'' lubenice. Običaj je bio da se kriške oglabaju sve do kore. Punih stomaka, čekajući da naiđu čamci ispod mosta i time njihovo zadirkivanje Vrbaslija, polijegali su po perdi srednjeg koša. Kad je naiš'o prvi čamac neko od dječaka baci jednu koru koja s treskom upade u čamac i iskliznu pod sjedalo čamca. Vozač i gazda čamca, iznenađen iznenadnim upadom oglabane kore lubenc'e, podiže glavu tražeći pogledom odakle je bačena kora.

Pomisliše da se neko s mosta gađa s korom. Nije mog'o ništa vidjeti jer su dječake krile debele daska poređana po košu. Tek kad je čamac otplovio malko dalje i nizvodno, on je ugled'o dječake polegle po perdi koša. Zaprijetio im je prstom ali se na toj prijetnji sve završilo. Tako je bivalo sa svakim čamcem koji je proš'o ispod njh a mor'o je svaki proć' ispod srednjeg koša.

Nije bilo boljeg i sigurnijeg prolaza ispod mosta Bilo je ljutnje, prijetnji ali i smijeha, djevojke iz špica u bikini kostimima bi poskakale od iznenađenja, dajaklije su prijetile, ali se sve na tome i završavalo jer je Vrbas protic'o i nije se niko od njih zavrać'o ili zastaj'o da vidi ko se baca oglabanim korama na njih. To je potrajalo sve dok je bilo kora a onda su dječaci, zadovoljni ''uspjehom'', veseli, napuštali koš i istim putem kojim su došli vrat'li do željezne rešetke i na iznenađenje rijetki' prolaznika, jedan po jedan, izvukli na most. Sretni i veseli, što im je još jedan dan proš'o u veselju, igri i zadirkivanju stariji', uputiše se svome omiljenom mjestu iz djetinjstva, plaži Abacije...

Š E H E R 41

BANJA LUKA

U okviru svog postdoktorata na prestižnom University College London-Institute of Opthalmology, dr. Zerin Alimajstorović trenutno radi na istraživanju očnog pritiska, odnosno cilj je otkriti nove metode liječenja ove bolesti.

Tekst i foto:BHDINFODESK - Birmingham

Od izbjeglice do naučnika vodeće Mnogobrojnim uspješnim Bosancima i Hercegovcima širom svijeta, koji na svoj način prikazuju Bosnu i Hercegovinu u mnogo ljepšem svjetlu, ove sedmice pridružio se i 29-godišnji dr Zerin Alimajstorović koji je na Milton Keynes Open University, smjer Farmakologija, odbranio doktorsku disertaciju o temi “Investigation into the molecular mechanisms underlying idiopathic intracranial hypertension”.

Tema doktorske disertacije stručnjacima iz oblasti medicine i farmacije je poznata, a Zerina smo zamolili da, ipak, običnim jezikom pokuša svoju disertaciju približiti svima nama: “U medicini je poznato da tečnost (CSF) koja se nalazi između tjemena i mozga u nekim situacijama povećava pritisak na mozak (Idiopathic intracranial hypertension).

Povišeni (CSF) pritisak često utječe na jake glavobolje praćene vizuelnim poteškoćama koji u krajnjem slučaju dovodi do potpunog ŠEHER 42 BANJA LUKA

gubitka vida.Tokom trogodišnjeg laboratorijskog istraživanja na pacovima, provedenog na King’s College London i Milton Keynes Open University, utvrdio sam da su ženke pacova koje smo hranili na jednoj vrsti visokomasne ishrane mnogo sklonije “proizvodnji” ove tečnosti i težem izbacivanju iz organizma.Pored toga, potvrđeno je da su razni (Inflammation mediators – uzroci upale) više zastupljeni kod ove testirane grupe, te da oni bitno utječu na proizvodnju ove tečnosti u mozgu i pravljene blokade. Kada se ovo istraživanje prevede na ljudski rod, to u praksi znači da su stvaranju ovog pritiska i viška tečnosti oko mozga, više podložne gojazne žene u dobi od 15 do 45 godina, odnosno, sve do početka menopauze. S obzirom na to da do sada nije bilo klasičnog lijeka za ovu bolest (Idiopathic intracranial hypertension), da se višak tečnosti crpio manuelno uz pomoć igala, na osnovu mog istraživanja uskoro se kreće u postupak za

pronalaženje lijeka. Odbrana doktorske disertacije trajala je gotovo tri sata i komisija mi je na kraju čestitala i poželjela sreću u mojoj daljnjoj akademskoj karijeri.”

Dug put od Sarajeva do Londona Dr Zerin Alimajstorović rođen je u jednoj od najljepših sarajevskih mahala, Vrbanjuši, 1987. godine. Početkom rata je s majkom, sestrom, nanom i amidžom izbjegao u Zagreb (kako kaže kod tetke Tahire), a potom, polovinom septembra, cijela porodica je stigla u Birmingham u Englesku, gdje im se nakon ranjavanja u Sarajevu 1994. godine pridružio i otac.

Odmah po dolasku krenuo je u prvi razred škole i sa sjetom se prisjeća svojevrsnog šoka koji je doživio kada se našao među djecom koja su pričala engleski jezik. Nakon nekoliko mjeseci i uz more prolivenih suza, uz pomoć komšinice Rosie Turner, školskog

Naši u Engleskoj

Zerinov mentor Profesor Dr. Ignacio Romero torata, razne prezentacije, prisustvo seminarima od Washingtona, Parisa, Londona te objave radova u stručnim magazinima, otvorili su vrata akademske zajednice u Velikoj Britaniji. Prije nekoliko mjeseci dobio je ponudu, kako kaže, koja se ne odbija, s prestižnog University College London-Institute of Opthalmology, da se pridruži timu koji radi na istraživanju očnog pritiska. Ovaj projekt će raditi u okviru svog postdoktorata, također na pacovima, odnosno, na očima pacova, a cilj je otkriti nove metode liječenja očnog pritiska, što je vezano je za njegovu doktorsku disertaciju.

eg fakulteta druga Bena, učiteljice koja ga je čak posjećivala kući, polahko se uklopio i već na kraju školske godine dobro je govorio engleski jezik. Nakon osnovne škole, primljen je na prestižni CTC Colege u Birminghamu gdje su profesori otkrili njegovu sklonost ka nauci i preporučili mu da upiše neki od naučno-istraživačkih fakulteta. Poslušao ih je i 2010. godine završio Farmakologiju (smjer pronalaženja novih lijekova) na Univerzitetu u Wolverhamptonu. Godinu poslije magistrirao je na Univerzitetu Nottingham Trent, a tema magistarskog rada i kompletnog istraživanja bila je karcinom prostate.

Zatim je radio na Univerzitetu Aston u Birminghamu, da bi početkom 2013. godine dobio ponudu iz Londona i Milton Keynesa da u njihovim izuzetno opremljenim laboratorijima radi doktorsku disertaciju. Naravno, ponudu je objeručke prihvatio i četiri godine kasnije uspio odbraniti svoju doktorsku disertaciju. Istraživanja koja je radio tokom dok-

Moja porodica je veliki stub na koji sam se mogao uvijek osloniti “Veliku ulogu u mom obrazovanju imala je moja porodica”, kaže Zerin, pa nastavlja...

“Sve vrijeme školovanja imao sam ogromnu podršku svojih najbližih. Meni i sestri Berini, koja je, također, uspješna magistrica arhitekture, roditelji su stalno govorili: Mi u Engleskoj nemamo štela, ovdje nema kupovine diploma, morate učiti i postati svoji ljudi, biti puno bolji od drugih da biste uspjeli u zemlji gdje niste rođeni, jednostavno, od vas zavisi šta ćete u životu raditi. Hvala Bogu, poslušali smo ih, oprostili im sva ona “čekićanja” kojima su nas bombardovali, jer sada vidimo da su bili u pravu, i na tome smo im veoma zahvalni. Moji roditelji, majka Amela i otac Namik, zaista su, sve vrijeme bili jedan veliki stub na koji sam se mogao uvijek osloniti. Naravno, želim zahvaliti svojoj nani Nasihi, tetki Ramizi i amidži Seadu, koji su me podržali kada je trebalo. Zahvaljujem i svome dedi Aliji koji se u Sarajevu stalno molio dragom Allahu da mi olakša učenje.”

Kada smo već kod Sarajeva, naravno, neizbježno je i pitanje vezano za Sarajevom,

i bavljenje naučnim radom u rodnom gradu?

“Jako sam vezan za Sarajevo, za našu Vrbanjušu, svakog ljeta dolazim kući i, zaista, bude mi lijepo s mojom rodbinom, komšijama i prijateljima, nekako uvijek štimam da sam u Sarajevu za vrijeme SFF-a jer tada je Sarajevo za mene grad iz snova. Što se tiče posla, majka mi je puno pričala o Bosnalijeku, firmi u kojoj je radila prije rata. Ko zna šta život nosi, možda se jednog dana vratim i svoje znanje prenesem mladim naučnicima u Sarajevu. Do tada, zahvaljujući novim tehnologijama, dnevnu dozu Sarajeva nadopunjavam putem svog omiljenog RSG radija.

Fudbal ili nauka Za kraj, Zerin nam je ispričao i jednu priču koja ga je dodatno usmjerila u naučne vode: “Tokom školovanja stalno sam se bavio fudbalom, igrao sam za školsku reprezentaciju grada Birminghama, nastupao za razne juniorske ekipe, i, naravno, maštao da jednog dana postanem profesionalni fudbaler. U to vrijeme u Engleskoj je igrao kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine Muhamed Konjić. Sa ocem sam često gledao utakmice Coventryja i sve one silne povrede koje su zadesile našeg internacionalca.

Jednog dana sam se usudio pitati Konjića imam li šanse da uspijem u profesionalnom fudbalu? S obzirom na to da je u tom momentu Konjić imao slomljenu jagodičnu kost, postavio mi je kontrapitanje: da li sam spreman da puno treniram, da često trpim nepravdu, da se svakodnevno odričem lijepih stvari u životu i da primam udarce i batine kao što ih on prima? Pogledao sam njegovu rasjekotinu na licu, sjetio se drugih povreda koje su ga pratile i odlučio da se, ipak, posvetim nauci. Mnogo je bezbolnije, a fudbalom se i dalje bavim onako za svoju dušu.” Š E H E R 43

BANJA LUKA

Pojednostavljena karta sa jednom od ruta planinarenja

Dolazak u gradić Kasese

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing

Nastavak iz prethodnog broja Četvrti dan Ujutro po starom, buđenje u 6, doručak i put pod noge. Na žalost, kiša je već uveliko počela i prema oblacima koji su obavili planinu, ista nije imala namjeru stati. Dame iz Poljske su nastavile spavanje snom pravednika, pošto je noć prije, putem glasnika, dolazak muške ekipe bio najavljen za dan kasnije. Obzirom da su malo stariji i da nisu u nekoj zavidnoj formi, tokom ovog posljednjeg dana pali su mi na pamet nekoliko puta, kada sam vidio šta sve moraju proći. Elem, iz kampa se ponovo penjemo nekih dvije stotine metara gdje dolazimo do prevoja i idemo jednom visoravni na visini od nekih 4000 metara.

Tlo je već travnato, a zbog obilne kiše sve je vlažno i mekano. Na spustovima koji su po meni puno teži od onih na koje se treba popeti, u nekoliko navrata, zbog strime, sam se poslužio i svojim zadnjim dijelom tijela, da bi imao veću sigurnost i stabilnost. Nailazimo na još jednu planinsku kuću, u kojoj nema nikoga, pravimo kraću pauzu i odmah nastavljamo prema izlazu. Kiša nije prestala sve dok nismo sišli na nekih 2500 mnv, a onda je ugrijalo sunce, čak preko svake mjere. Tu smo se morali presvući, ŠEHER 44 BANJA LUKA

Putopis

skinuti one zimske stvari, te opet obući majice kratkih rukava. Nakon ručka, završio sam i sa obaveznom napojnicom za vodiče. Odatle do izlaza iz Nacionalnog parka, početne i krajnje tačke putovanja, je uzelo ješ nekih 3 sata brzog hoda. Prilikom izlaska, obavezno je ponovno upisivanje, odnosno ispis u knjizi posjetilaca, i posjeta nacionalnom parku i visu Margarite peak je time bila završena.

Šta reći nakon ovog iskustva? Dolazak u Kampalu i zaslužen odmor sa herpesima na usnama! Ali vrijedilo je!

Pošto prirodu i planinu Rwenzori još nije uništilo komercijalno cijeđenje, ako imate volje i želje, moj prijedlog je što prije. Tehnički dio je na glečerima, dok je preostali poprilično zahtjevan zbog dugog planinarenja. Umjesto 4 dana, koliko je moja avantura trajala, uzmite minimalno 7 dana, da sav uspon bude lakši i da se ima više vremena za uživanje u prirodi. Inače doživljaj je neopisiv. Sretno.

Foto Dinko Osmančević

OD SOFI MEHMED-PAŠINOG FERMANA...

PREKO BEZISTANA ...DO GRADSKE TRŽNICE NAŠIH DANA

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

U prvi mah bio sam zatečen kada naletjeh na neobičnu kolonu - od dvadeset fijakera u, inače, automobilima prenatrpanoj Banjaluci. Nakićeni konji ponosno su kasali i vukli fijakere ili tradicionalne zaprege.

Iznenađenje je bilo kratkog daha, sjetih se da se defile fijakera održava u okviru devetŠEHER 46 BANJA LUKA

naestog po redu Dana za hvala, koji organizuje banjalučka Tržnica, a koji se organizuje povodom duhovskog utorka. Zaista mi je bilo žao što nisam imao foto aparat, da snimim ovu turističku razglednicu sa banjalučkih ulica, tog 6. juna.

Ipak, pomenimo da je fijaker Drage Krunića iz Bosanskog Milanovca, kod Sanskog Mosta, proglašen najljepšim. Najljepša tradicionalna zaprega je zaprega Zorana Bubalja, najbolje grlo u vlasništvu Adisa Šehovića, najljepši lipicaneri Nihada Iriškića, a za najljepši kokpit nagradu je ponovo osvojio Drago Krunić. I prošle godine Dragin fijaker krunisan je kao najbolji.

Meni lično, a mislim i većini prisutnih, koji se oduševiše defileom, svi fijakeri i sve zaprege bili su najljepši. Teško bih mogao nekoga posebno istaći. I ne čudi, vlasnici grla i fijakera, sa puno pažnje i ljubavi odnose se

prema svojim četvoronožnim ljubimcima, koji su odavno prestali biti “alatke” za oranje, odnosno obradu zemlje i za vožnju ljetine, sijena ili robe za pijacu.

A, kad smo kod pijace, banjalučka Tržnica ove godine slavi devedeset godina postojanja i uspješnog, organizovanog rada.

Naime, 1927. godine, Gradsko poglavarstvo imenovalo je tržničku upravu nekadašnje Govedarnice, podno Kastela. Danas, po riječima direktora Tržnice, Nemanje Bilankovića, radi se o zdravom kolektivu koji zapošljava 130 radnika. Broj zakupaca tezgi četiri do pet puta je veći, tako da možemo reći da Tržnica danas hrani nekoliko hiljada usta, ali i da obezbjeđuje uvijek svježu i kvalitetnu hranu i za hiljada drugih kojima je ona svakodnevna destinacija.

Ali, vratimo se na duhovski utorak i duhovske vašare. Tradicija duhovskih vašara

je viševjekovna, najvjerovatnije da je ustanovljena u sedamnaestom stoljeću, mada po nekima seže čak do vremena Sofi Mehmed-paše. Sofi Mehmed-paša rođen je u Banjaluci, bio je bosanski begler beg, a godine 1553. Sjedište bosanskog pašaluka premjestio je u Banjaluku. Banjaluka je tada, po prvi put u svojoj istoriji, postala administrativno središte, sa svim prinadležnostima. U Gornjem Šeheru grade se džamije, Sofi Mehmed-pašina “Jama” džamija 1554., brojni dućani, mlinovi, han, javno kupatilo (hamam), izgrađen je drveni most, kao i brojni drugi objekti. Ovaj velikaš, nažalost pomalo je vremenom ostao u sjeni Ferhad-paše Sokolovića, graditelja Donjeg Šehera, savremene Banjaluke, tako da je i za mnoge stare Banjalučane malo poznat.

Smatra se, dakle, da je upravo Sofi Mehmed-paša, svojim fermanom, ustanovio vašar, koji je počinjao na pravoslavne Duhove, a treći dan vašara ujedno je bio pazarni dan. Duhovi, ili Silazak Svetog Duha na apostole, ili Pedesetnica, hrišćanski je praznik i obilježava se pedeset dana po Uskrsu (Vaskrsu). Radi se o prazniku koji se svake godine pomjera i pada ili krajem maja ili početkom juna. Tada se održavao osmodnevni vašar podno banjalučke tvrđave, uz rijeku Crkvenu (Crkvinu). Dolazili su seljani iz brdskih krajeva, ali i iz Lijevča, ali dolazili su i trgovali iz svih krajeva Bosne, pa i iz drugih krajeva Turskog carstva, čak nerijetko i iz samog Carigrada (Istanbula). Znaĉaj tadašnjeg vašara bio je ogroman, tako da se tada znalo pazariti i po nekoliko hiljada konja. Naravno, da je i blizina Austrije doprinosila značaju tadašnjeg vašara.

Iz vašara vremenom je izrasla Govedarnica, pa Bezistan. Jusuf Šibić, ostalo je zabilježeno, 1873. godine sagradio je Bezistan, natkriveni sokak ili bolje varoš dućana i zanatskih radnji. Paljen u svim ratovima, Bezistan je konačno porušen 1957. godine.

Nešto ranije, 1945., ukinut je i duhovski vašar. Danas, o duhovskom vašaru i Bezistanu ostala su samo sjećanja, izbledjele fotografije i stari spisi. Tržnica pokušava svojim Danom za hvala da vrati sjećanje na tradiciju duhovskih vašara, ali mišljenja sam da se ni to ne bi desilo da nisu postojali određeni politički razlozi. Mi smo istinski maheri da uništavamo ili skrnavimo zdanja i tradicije iz svoje prošlosti.

A svaki eventualni turista sigurno bi uživao u defileu fijakera i plemenitih grla, rado bi zavirio i u Bezistan, koji bi danas sigurno bio atrakcija, kupio, ako ništa drugo, a ono poneki suvenir našeg grada. Današnja Tržnica, nažalost, svojom arhitekturom, ne uklapa se u ambijent Kastela i Ferhadije (olako smo se odrekli i predivnog zdanja Realke), i sigurno nema tu magiju da privuče turiste da osjete dah prošlih vremena i tradicije našeg grada.

Sjećanje (1)

ŽIVOT JE KAO ĆILIM Moja majka je još kao djevojčica učila, i tkala, petrovačke ćilime, a te slike kao da nas prate cijelog života – žuljevi na dlanovima i ljepota šara u očima.

Tako se tkao i nizao i naš život…

Napisao: Aljoša MUJAGIĆ Moja najranija sjećanja vezana su za majku koja je u svim porodicama bila stožer oko kojeg se odvijao sav život, a da to nije bilo priznato i cijenjeno.

Moja majka se rodila u kući imućnog Petrovčana Mahmuta Eškića što svoje imanje potroši na rakiju koja je u mnogim djelima opisana kako je donijela dobro samo mehandžiji, a naudila onima koji su gledali u dno čaše. Daidže otkupiše njenu majku sa kćerkom, a i te pare završiše u kafani. Kao dodatna usta, one vrlo brzo napustiše daidžinu, bratovu kuću, te se nena udade za drugog i tako moja mati dobi očuha i, kasnije, dva brata koji se rodiše u tom braku i od kojih sam zapamtio Osmana koji je sa svojom porodicom živio u Doboju do posljednjeg sukoba u našoj Bosni, dok je drugi daidža zaglavio krajem drugog svjetskog rata.

Sudbina nije bila naklonjena mojoj neni, ostala je i bez drugog muža, i udade se za lokalnog hodžu s kojim rodi još jednog daidžu, Fuada, koji kasnije postade vrstan zubotehničar i, pred kraj života, i stomatolog, ali ni njega smrt nije pitala za godine. Uz svo teško odrastanje majka je krenula u školu i u osnovnoj je bila jedna od najboljih učenica pa je htjedoše uputiti na dalje obrazovanje, u daleko Sarajevo, gdje je humanitarno društvo Gajret brinulo o talentovanim đacima iz siromašnih porodica. Nažalost, njena majka,moja nena, i sama neobrazovana žena, usprotivi se tome riječima: “Gdje ćeš da ideš u bijeli svjet, da budeš kurva!?” I tako se njeno zvanično obrazovanje zaustavi na osnovnoj školi što je ipak nije spriječilo da čitanjem koliko-toliko nadopuni stečeno znanje.

Borba za (bolji) život Borba za bolji život tjerala je bosansko-petrovačke žene da od rane mladosti vezu ćilime,tzv. petrovački vez, čijom su prodajom doprinosile kućnom budžetu i ukrašavanju kuća koje su, uz svu neimaštinu, odisale čistoćom i bjelinom, mirisom okrečenih soba i podova oribanih lukšijom.

Kako i kada je upoznala moga oca, ne znam, ali njihov zajednički život započe u Bos. Petrovcu gdje je otac otvorio krojačku radnju nakon položenog majstorskog ispita u Livnu. I on sam je poticao iz siromašne porodice, rodivši se u obližnjem selu Bjelaj ostao je vrlo mlad siroče. Moj Očeva spomenica 1941

Brat Sead sin Edin i snaha Senka

did, njegov otac, ostavi kosti negdje u Galiciji kao vojnik Austro-Ugarske monarhije u prvom svjetskom ratu. Otac, kao dječak od 14 godina, otisnu se u svijet te šegrtovanjem, preko Srpske Crnje i Beograda, završi krojački zanat u Sesvetama kod Zagreba.

Prvi njihov sin, najstariji brat, rodi se prije drugoga rata i sa manje od godinu dana preseli na onaj svijet. Majka mi je pričala da je rekla ocu da više nikada neće davati djeci imena umrlih iz porodice, a nosio je ime očeva oca Smaje (Smail), jer je ona sebi zamislila da je davanje imena umrlih iz bliže porodice bio razlog za odlazak prvog djeteta.

Pred sam rat rodi se moj brat Sead, a u toku rata i sestra Enisa. Ja sam čekao bolje dane i rodih se u slobodi, za nove Jugoslavije. Kako je otac otišao u partizane 1941, godine, majčin život u okupiranom Petrovcu nije bio lagan pogotovo što za vrijeme četvrte ofanzive s bratom propješači u zbjegu put od Petrovca do Glamoča. Gledajući kako seljani iz okolnih sela,takođe u zbjegu, jedu slaninu moj brat reče mami :"Mama, i ja bih kimetine…". A ona, inače, nije bila na jelovniku u maminoj i očevoj kući.

Ostavši u drugom stanju sa sestrom, zaradi u tim danima tifus od kojeg jedva izvuče živu glavu. Bila je uhapšena i otjerana u grupu, koja kasnije završi u Jasenovcu, i nitko se iz nje ne vrati. Pošto je bila u poodmakloj trudnoći, pustiše je, i to joj spasi glavu, kao i nerođenoj sestri koja se kasnije hvalila kako je spasila mamu. Kao anegdota zvuči njen razgovor sa domobranskim časnikomkoji, videći je sa dvoje djece,predloži da traži od države (NDH) potporu. Na njeno pitanje da li on zna gdje je njen muž, on reče - pa u domobranima. Kada mu je majka rekla da je u partizanima, on je zbunjeno ali iskreno rekao:"Nemojte to nikome govoriti!"

Otac i majka – za NOB Prođe peta ofanziva, a šesta je zateče u Bos.Petrovcu u koji uđoše njemačke jedinice. Komšinica Mileva, koja je govorila njemački, a bila simpatija jednog mladog njemačkog oficira, na njegovo hvalisanje kako su zarobili Titovu maršalsku uniformu, ne otrpi i izlanu se: “Neka ste zarobili uniformu ali niste Tita!” Sav bijesan, govoreći joj “Ti komunist,ti partizanka!” jedva se smiri i kasnije ispriča kako je više njemačkih vojnika poludjelo od topovskih eksplozija na ruskom frontu nego što ih je izginulo.

Prelazeći iz ruku u ruke, Bos.Petrovac postade mjesto gdje se održa prvo zasjedanje AFŽ-a ( Antifašističkog fronta žena) koji je značajno doprinio pobjedi NOB-a, jer su žene bile i borkinje, bolničarke, nositeljice snabdijevanja i kulturne radnice.

Mama je stalno pomagala ocu da izvršava svoje zadatke kao pozadinski radnik jer on čitavo vrijeme rata provede u Bos. Krajini kao pozadinski oficir.Po njegovoj priči, učestovao je kao delegat na prva dva zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjiću i Sanskom Mostu ali, nažalost, njegova imena nema na listi delegata, iz meni nepoznatih razloga. Ona je dočekivala tatine drugove, prala,krpila,vezla i štrikala stvari za vojsku uz svu neimaštinu koju je preživjela boraveći sama tih ratnih godina, prvo sa jednim djetetom a od 1944. i sa drugim. Nekoliko godina iza rata provedosmo u Bos.Petrovcu gdje je otac obavljao poslove u Sreskom odboru, tadašnjoj upravi okruga brineći se o izgradnji i obezbjeđenju potreba za

Sjećanje (1) stanovništvo sela i Bos.Petrovca u kojima je bilo gotovo sve uništeno i popaljeno tokom ratnih godina.

Tih godina, i moja malenkost, 1947., dođe na ovaj dunjaluk. Otac je završavao kurseve iz ekonomije u Lipiku i drugim mjestima, te - da ne bi bio postavljen za predsjednika opštine - "drugovi" ga premjestiše u Doboj.

Put u Doboj je nešto što mi ostade u sjećanju jer se putovalo uskotračnom željeznicom u otvorenom teretnom vagonu do Prijedora gdje se izvrši pretovar u takođe teretni ali zatvoreni vagon te preko Sunje dođosmo do Sl. Broda i uz još jedan pretovar na vagon uskotračne pruge preko Dervente dođosmo u Doboj. Otac je bio postavljen za direktora banke za zemljoradničke zadruge, koje se osnovaše po uzoru na SSSR, da bi poslije sukoba sa Staljinom zadruge tog tipa bile raspuštene i banka ugašena.

Dolazak u Banju Luku Otac dobi posao u Banjoj Luci do koje dođosmo prašnjavim makadamskim putem preko Dervente i Prnjavora.Sjedeći u kabini na povremenim odmorištima, gledao sam brata,koji je sjedio na kamionu sa stvarima,kako sav pokriven prašinom povraća. Sve seobe značile su da ono malo stvari koje su skućili,otac i mati trebaju negdje ostaviti dok se ne uselimo u kuću koju otac preko Saveza boraca kupi na kredit.

Prvo se smjestismo kod prijatelja, Petrovčana, Atifa i Mevle Hidić na Hisetima kod tadašnje tvornice obuće "Bosna". Nakon toga uselismo u bivši magacin staklarske firme "Kristal" koju majka i tata urediše za privremeni boravak od skoro tri godine. Jedan dio stvari otac smjesti kod Muhameda Berbera,vrsnog ženskog frizera, čija je supruga Sadika bila kćerka maminog daidže. Stanovalo se u magacinu sa betonskim podom koji otac i majka pregradiše običnim daskama i zalijepiše rupe između dasaka papirom i ćirišom, ljepilom napravljenim od razmućena brašna.

Plafon 3.5 do 4 metra visine i jednostruka vrata kroz koja se iz "spavaće sobe" direktno izlazilo na poširoki trotaoar na glavnoj ulici.

Iznad nas je, u potkrovlju, stanovala porodica Morača, majka narodnih heroja sa preostalim sinom i njegovom porodicom, a ispod njih porodica gospođe (čije sam ime zaboravio) sa dvije kćerke i sinom Vilijem. U dvorištu, poljski zajednički WC, što govori o poslijeratnom standardu.

Komšije su nam bili porodica Ćamila Litrića čiji je otac radio u gradskom Vodovodu. Imao je i dvije sestre, Ćamku i Bibu (Habibu), ako me pamćenje služi. U susjednoj dvorišnoj zgradi bila je porodica Rade Tomića koji je išao sa mnom u osnovnu školu, a otac mu je radio kao milicioner u SUP-u. U kući Litrića u prizemlju je stanovala porodica,čini mi se Islamović, čiji je domaćin radio kao inspektor ili veterinar na banjalučkoj pijaci, tada još uvjek smještenoj u gradu niže Bezistana i ispod Kastela. Ta kuća inspekcije dugo je bila usamljena nakon što pametni gradski oci ukloniše Bezistan, srušivši ga, pa sve do potresa 1969., kada ustupi mjesto proširenoj saobraćajnici koja je vodila preko Crkvene i između Gimnazije i Tehničke škole ka ulici Moše Pijade, sadašnjoj Jevrejskoj. Preko puta našeg magacina bila je kuća Kadenića čiji je otac bio baštovan i obrađivao čuveno kupusište s desne strane idući u sadašnje naselje Borik. Uz njihovu kuću je bilo prenoćište Šumonja sa čijim sam unukom Miloradom Stanišićem,kasnije poznatim ljekarom hirurgom, išao u osnovnu školu i Gimnaziju. Do njih je bila kafana Sport, kiosk za novine i stovarište građe,te kuća na ćošku u kojoj, čini mi se, bijaše apoteka i iza nje ulica prema čuvenoj Crnoj kući, poznatom zatvoru.

Prije kuće Kadenića, između tada postojeće stanice milicije,na uglu ulice Fadila Maglajlića i Titove, koja se tu i završavala, nalazila se četverokatna stambena zgrada u kojoj su stanovali porodice Šantre, Buće,Hozići i Gaćinovići, porodice,te mnoge druge. Iza sadašnje benzinske stanice bila je porodica Tone Jungića i Lisičari sa mojim drugovima Zvonkom Koke,Ivicom i mlađim bratom čije sam ime zaboravio. Iza njih su bile Hoze i Saltagići te preko puta Beganovići. Tu je bila kuća i porodice Bojić, banjalučkog mesara čiji preci pruziše gostoprimstvo budućem Omer paši Latasu, kada je prebjegao iz sadašnje Hrvatske u Bosnu.

Petrovački vez u magazi Pregrađeni dio naše magaze, kako sam je od milošte zvao, bio je najvećim dijelom zauzet sa tkalačkim stanom na kome je majka vezla ćilime,a koje je prodavao Atif Hidić zajedno sa ćilimima koje je vezla njegova supruga Mevla, majka poznatog kajakaša Teofika,Refika,Ismete,Meleće i Suade. Hrana koja se kuhala na šparetu bila je uvijek puna

Bratova promocija

obojenih dlakica, koje ni uz najbolji trud majka nije uspijevala da otrese sa sebe prije nego što promiješa hranu u šerpama. Šalili smo se, dlakica sa otegnutim "i", kad je nađemo u toku jela. Bila je to nasušna potreba jer sa očevom službeničkom platom, najprije u Stambenoj zadruzi a kasnije u banci, budućoj Službi društvenog knjigovodstva (SDK), nije mogla kuja stići zeca,kako smo u šali govorili za prilično tijesan kućni budžet. Nas troje djece,dobri đaci, na svoj način smo pomagali majci. Zapamtio sam žuto metalno bure u kojem se čuvalo brašno za mjesečne potrebe pripremanja kruha i pita koje je majka u skučenom prostoru pravila. Bilo je dana kada se bure strugalo da se napravi tzv. ajpren supa, ustvari isprženo brašno,voda, so i paradajz sos. Drobeći stare kore hljeba u tu supu,otac je nastojao da pojede nešto "konkretno". Na mamino pitanje kako može to jesti, odgovor je bio - jer moram.

Dane sam provodio učeći a ljeti na Medreskom, sa okolnom rajom, od kojih sam se najvise družio sa Tonom. Jednom, dok mojih roditelja nije bilo kod kuće, skakali smo nas dvojica sa bureta za brašno na krevet imitirajući Bearu koji je tada u našim očima pravio "laste" u svojim bravuroznim odbranama na golu Hajduka,Crvene Zvezde i reprezentacije.

U tom skakanju puče dio stranice kreveta i ram federa koji je nosio dušek propade na beton. Brzo rastavismo krevet i stranicu odnesosmo do stolarske radnje koja se nalazila u kući Muhsinovića, banjalučkih slastičara.

Majstor nam na brzinu skuca polomljenu dasku te popravismo krevet prije povratka roditelja. Kupanje na Vrbasu - na sedrama i Studencu gdje naučismo prvo kereći-paske plivanje pa onda ostale stilove. Kupaće gaće su bile skrojene i sašivene a majstor je bila moja mati, koja je pored tkanja, šila i na taj način doprinosila kućnom budžetu.Otac je takođe nama djeci krojio i šio hlače i kapute i čini mi se da ga vidim kako, navlačeći rukav na krojački jastuk, peglom izravnava šavove prije finalnog izvlačenja konca za "fircovanje", kojim je učvršćivao dijelove prije završnog šivanja…

(Nastavak u idućem broju) Š E H E R 49

BANJA LUKA

Još jedan dan...

KAO PERO SAM Ako vam ikad pero sleti na dlan, zastanite za trenutak u tempu svakodnevice

Napisala: Suzana KADIRIĆ Kao pero sam. Lako me oduvati.

A ja se nešto i ne trudim da ostanem.

Lebdim, jer lakše vidim cjeline ljudskog ponašanja kad se malo vinem u visine i u daleka prostranstva. I ne čudim se više.

Nemam čemu.

Zastanem ponegdje, tek da oslušnem ima li šta novo na mjestima gdje ljudi hode.

I nikada ništa. Muk već odavno spoznatog dugo odzvanja i odjekuje kao staro, zahrđalo crkveno zvono. Sve po starom.

A onda ponovo naleti neko ko me nježno podigne na dlan i na trenutak pomislim da još uvijek ima nade. Potom me znatiželjno i uvijek olako pogledaju sa svih strana, pomalo se razočaravši u jasno vidljivu jednostavnost mog izgleda, te me ponovo veselo otpuhnu sa dlana, kao nešto jednostavno stečeno što ne zaslužuje previše pažnje. A ja opet uz zvonke praporce kratkotrajnog smijeha lebdim dalje.

U žurbi i stalnoj težnji za nečim većim i ljepšim uvijek im promakne jako diferenciran i specifičan oblik pera, a ja im dozvoljavam neznanje. Njihovo je.

Nemaju ni vremena, ni strpljenja, a niti dovoljno ljubavi da bi ga proučil. Ali, ne zamjeram! Ja lebdim, a oni dalje svojim putem.

Ogrizla na lijepe riječi, prevare, sitnosopstveničke pobude, prestiže i laži, ŠEHER 50 BANJA LUKA

vječno prikrivene iza vješto izvježbanih osmijeha i naučenih riječi, gradim oko srca kožne mjehuriće u usmini oko koje se stvara keratin. I pustim da me oduvaju.

Lakše im je, a i meni. Oni, varajući sami sebe, a ja, u vječnoj igri vazduha i topline, prostranstava i širine. Ne bih se mijenjala.

Da su malo zastali, malo me bolje pogledali ili možda me čak i priupitali, sigurno bih im objasnila da se svako pero sastoji od osnovne "grane" s koje polaze hiljade malih "grančica" koje su međusobno povezane tako da čine glatku površinu pera. Ta glatka površina perja pticama omogućava da se lako kreću kroz zrak tokom leta.

Da su me pitali, sigurno bih im objasnila da se svaki čovjek sastoji od hiljadu osjećaja, misli i djelovanja i da riječi prazno zvuče sve dok ih djela ne potkrijepe. I da sramota nije pričati o onome što čovjek osjeća, ali je sramota i veliki zločin ubiti osjećaje u sebi. I da će lako savladati postavljene zamke tek kad sve to shvate.

Kada shvate da su pojedinačno hiljade malih grančica, i da tek povezani međusobno mogu slobodno da se kreću.

Kao što se ja krećem i lebdim u bezvadušnom prostoru kada me s dlana otpuhnu i kada im nevina igra s perom koje su pronašli na travi počne pomalo da smeta. Upravo tada, u tom djeliću sekunde, kada im i to pero počne smetati, tada nastupa onaj trenutak da se lagano vinem dalje, odlepršam, nestanem, jer kada im to pero teško postane, tad postaju teški i sami sebi. U osami, u neispunjenim snovima, u mraku svoje sobe, u težnjama, u namještenim i dobro naučenim riječima, pogledima, tumačenjima stvarnosti, lakoći življenja i ubjeđivanja sebe i drugih u nešto što već od početka znaju da je osuđeno na

propast. I istrajavaju u tome, nikad do kraja sretni, nikad do kraja zadovoljni.

Ako vam ikad pero sleti na dlan, zastanite za trenutak. Pogledajte ga dobro, jer reći ću vam tajnu.

Oduvate li ga s dlana, naći će se već neki drugi dlan na koje će ono sletjeti. Ili neki povjetarac koji će ga nježno voditi u igri njegovih laganih pokreta. Vi peru niste ništa novo. Toga se ono već podosta nagledalo. Bilo je toga taman toliko da ga ni jedan kantar ne može izmjeriti. U tom trenutku vi ste za njega još jedna u nizu mnogih drugih potvrda da vam u stvari nije ni stalo, a to pero odlično zna i odlično osjeća. Davno je naučilo.

Kao što zna i da, ukoliko zastanete na tren i razmislite, shvatićete da jednostavnost njegovog izgleda u sebi čuva sakrivenu tajnu koju dopušta da je vi otkrijete, ukoliko to zaista i želite.

A pero oduvijek čuva staru tajnu. Tajnu da se može koristiti za punjenje jastuka, prekrivača, madraca, vreća za spavanje i drugih stvari jer pruža veliku toplinu.

Također može da vam posluži i za ukrašavanje nekih dijelova odjeće ili strijela, a u nekim kulturama orlovo pero može se iskoristiti i u religiozne svrhe. S njim možete i pisati, a pisana riječ ostaje. Ljeti, kad omore nastupe, a vlažna koža žudi za povjetarcem, pero može i da rashladi, da se od njega lepeza napravi.

Ali, ko će to objasniti čovjeku u žurbi, teškom samom sebi, vječito nezadovoljnim onim što ima?

A ja, ja sam vam kao pero. Mogu lebdjeti vječno, zanesena u kosi povjetarca, a mogu vam biti i od velike koristi.

Kao pero.....Baš kao pero sam! Beskaharli sam.

VEČERA Ili: Ti budi svjetlost!

Večera na stolu odjedanput je poprimila sasvim drugo značenje od onog kojeg sam prvobitno imala na umu postavljajući tanjire.

Negdje me je osjetila, iako se trudim da je puno ne opterećujem. Vidi. Zna. Ista je ja.

Ponekad se zabrinem na tren, jer znam šta je čeka, a onda mi isto tako bude drago, jer znam da će jednom, kad mene ne bude, biti ona.

Stalno se tu lomim, ali to je jače i od mene i od nje.

Počela je razgovor, naoko pomalo nezainteresirano, prikrivajući želju za znanjem. Nije me mogla prevariti, poznavala sam je isuviše dobro. Moja je. ”Mama, a je li nam to opet dolaze gosti?” ”Aha!” ”Ko dolazi? Je li opet neko od tvojih drugara koji se bore za pravdu i pozitivna ljudska načela?”

Trgoh se malo, pa odgovorih: ”Da! Samo nam oni u kuću ulaze!” ”Super! Baš mi je drago da ih vidim! Hrabri su!”

A onda malo ušuti. Razmišlja. Vidi populizam, nacionalizam, fašizam. S druge strane vidi nas. Pušta po ko zna koji put Darka Rundeka i pjesmu ”Aj, Carmela”. Nešto joj je draga ta pjesma iako rijetko sluša našu muziku. Ovu pjesmu voli. Želja nam je samo jedna - da fašizma više nema, čuju se u pozadini riječi Rundekove pjesme. Već znam da će razgovor biti težak.

Usput mi kaže da joj je deda rekao da sam u ratnim danima izazivala sudbinu i zamalo ostala zbog jezika bez glave. Ne volim tu priču. Kad razmislim, tata je uvijek bio subjektivan, a ja drugačije nisam niti znala, niti još uvijek znam.

On mi je usadio neke postulate, a onda se prepao za mene. I isto se, evo, ponavlja. Uči gledajući, a ne onako kako joj pričam. U prošloj diskusiji zbog njene tvrdoglavosti, njene borbe i upornosti, njenih stavova, rekoh joj: ”Reći ću ti ukratko samo tri stvari! Prvo, vrlo sam ponosna na tebe! Drugo, spremi se da ćeš nadrljati u životu, jer to nam je sudbina!

Treće, nikad ne odustaj, ma koliko koštalo, u borbi za pravdu!”

Hoće da zna više. Kaže: ”Pričaj mi!”

Počinjem polako, sjećajući se: ”Pedeset mi je godina. Više od pola mog života vodim bitke. Više od 25 godina. One nisu samo moje. One su univerzalne za jedan dio ljudi. Uvijek, kroz svu istoriju čovječanstva vodila se i vodi se se bitka između tame i svjetlosti. Važno je znati ko si i na čijoj si strani.

Važno je steći sigurnost da te ne razbiju o oštre ivice hridi, jer pokušaće bezbroj puta, a često ćeš se naći potpuno sama u nekoj tmini gdje ne vidiš ni prst pred okom. Važno je da u tom mraku ne izgubiš sebe. To je najvažnije!” ”A kako je mama tebi bilo?” ”E, kako god da je, na kraju vrijedi! Ne odustaj!”

Ljudi imaju potrebu da te strpaju negdje, jer im je uvijek lakše slijediti grupu, nego slobodoumnu misao. S tim imaju problema. Pogotovo je to vidljivo kad su nacionalizam i fašizam u pitanju!

Kad je rat počeo mama je bila balinkuša, jer je vjenčana za tvog tatu, jer joj se majka zove Azra, jer ima bliske odnose sa divnim ljudima čija imena nisu bila akceptirana u gradu u kojem sam rođena, u kojem sam odrasla, školovala se, prvi put se zaljubila, radila, poznavala svaki njegov kutak. Sve to nije garancija da možeš ostati u gradu koji voliš kad nacionalizam zavlada. Tu prestaje ljudskost i logika kod mnogih, a samo mali broj ljudi ostaje ono što uvijek treba biti - čovjek!

Potom sam bila i četnikuša kad smo stigli u Švedsku, samo zato što tvoj brat ima ime koje nosi, i zato što sam uporno kao glavni i odgovorni urednik radio-emisije ”Glas Bosne i Hercegovine” odbijala da program najavljujem sa ”Merhaba!”, već sam ga svaki put počinjala iznova najavom: ”Dobro veče, dragi slušaoci!”

Iz tog perioda imaju i neki tekstovi i knjige sa pogrešnim i izmanipulisanim faktima o meni, a to možeš pronaći u našoj biblioteci. Sama prosudi!

Jednom sam negdje u nekom razgovoru ispričala da sam prva dva razreda osnovne škole završila u Novoj Gradišci, pa ne znajući tačno,

u svojim glupostima, gdje da mi oca svrstaju, uspjela sam biti i ustaša u jednom periodu mog života.

Svašta sam bila u svijetu gdje mržnja, strah, primitivizam, neobrazovanost, nacionalizam i fašizam vladaju. Bila sam i strani plaćenik pun para i debelih honorara.

Sa tim hrabrim drugarima, koji kod nas dolaze i sa kojima se svakodnevno čujemo i održavamo kontakte, stala sam rame uz rame na trgu ispred Boske u Banjaluci kad mnogi nisu imali hrabrosti za to i kad su ćutali. Stala sam u ime pravde i protiv zločina. Nije prošlo ni par sati, te slike su obišle sve ondašnje medije, a mene su pitali ko mi je nalogodavac i koliko para sam dobila na lični račun u banci. Jedva za kifle skuckašmo taj dan kad smo nakon toga krenuli za Prijedor. Toliko para sam dobila.

Već sutradan mi iz Švedske javi jedna ekipa Šveđana, sa fantastičnim IT znanjem, da su mi nacionalisti u Švedskoj provalili šifru i ubacili me na neke ovdašnje nacionalističke sajtove kako bi naškodili svemu što radim. I to smo sredili zahvaljujući toj mladoj ekipi koja mi je tad čuvala leđa.

Svašta sam ti ja bila. I izdajica i provokator i ovakva i onakva. Vremenom očvrsneš i ne razmišljaš o tome. Samo u početku zna da boli, i to jako, poslije prođe. Shvatiš! I cijeniš to što imaš, cijeniš prave vrijednosti. Ostalo ti postaje smiješno. Često, mada to ponekad i ne znaš, imaš dosta vremena. Prihvati sve to s lakoćom, sjedni i sačekaj da te i drugi stignu. I nikad ne odustaj!" ”Mama, je li ti teška ova priča?" ”Nije, ljubavi moja! Dijelim je sa svim drugarima koji kod nas dolaze i kojima mi odlazimo, kao i sa mnogim drugim! I ti ćeš je jednog dana ponijeti i podijeliti sa ljudima koje voliš, jer ne znaš ćutati. Nisi od onih koji kažu: "Ma, nemoj o tome", skrivajući svoju slabost iza tih riječi. Ti hoćeš o svemu. I neka!

A svijet, otkad je vijeka i pamtivijeka, uvijek se dijelio na dobro i zlo. Na svjetlost i tamu.

Ti budi svjetlost! I nemoj da plačeš, samo pronađi ljude!" Š E H E R 51

BANJA LUKA

Putopisi Uvodna riječ priređivača i prevodioca Kada sam 2002. godine prvi put čuo za švedskog geologa dr. Augusta Heimera i njegovu nepoznatu knjigu „Genom Bosnien och Hercegovina“ (Kroz Bosnu i Hercegovinu), koja je nekim slučajem sačuvana samo u par primjeraka u Švedskoj, odlučio sam da je potražim i pročitam. Moram priznati da sam bio prijatno iznenađen čitajući prve poţutjele stranice ove knjige, ne samo zbog toga što je neko iz Švedske prije ravnih sto godina proputovao našom zemljom i opisao to putovanje, nego i zbog činjenice koliko je on to dobro, studiozno i zanimljivo uradio. U jednom relativno nevelikom rukopisu dao je vrlo koncizan geografski, etnološki i historijski opis Bosne i Hercegovine. O piscu sam veoma teško pronašao osnovne biografske podatke, jer on u knjizi nije ništa zapisao o sebi, a nije evidentiran ni u jednoj enciklopediji. Ipak, uz pomoć ljubaznih bibliotekara diljem Švedske uspio sam skupiti najvažnije biografske podatke.

Dr. August Heimer rođen je u Lundu 1863. godine i tu je okončao studije, da bi kasnije radio na nekoliko viših škola u Halmstadu, Eskilstuni i Jönköpingu. Umro je 1930. godine. Puno je putovao i pisao o zemljama u kojima je bio. Knjiga „Kroz Bosnu i Hercegovinu“ je nastala kao rezultat njegovog učešća na Devetom internacionalnom kongresu geologa u Beču od 20–27 avgusta 1903. godine i prigodne naučne ekskurzije koju je za učesnike organizirala Austro-Ugarska u sve dijelove monarhije. Jedna od najvažnijih ekskurzija, u kojoj je učestvovao i August Heimer, bila je ona koja je išla kroz „bivšu tursku provinciju“ Bosnu i Hercegovinu, stavljenu pod austrougarsku upravu, a koja se završila u Gružu (Dubrovnik) kraj Jadranskog mora. Kada se vratio u Švedsku, Heimer je objavio svoja zapažanja iz Bosne i Hercegovine, kombinirajući ih sa geografskim, etnografskim i historijskim faktima koje je pribavio od poznatih naučnika i kulturnih radnika, te drugih sarajevskih i bečkih izvora. Tako je nastala ova zanimljiva knjiga, koju je objavio u Jönköpingu 1904. godine, a koju je bio sasvim prekrio veo zaborava.

Vrlo brzo odlučio sam da prevedem ovo djelo pisano na arhaičnom švedskom jeziku, te upoznam naše ljude i približim ga onima koji ne razumiju švedski jezik. Knjigu sam objavio 2004. godine kao jubilej „100 godina poslije“ i ona je naišla na veliki interes čitalaca.

Tragajući i dalje o Augustu Heimeru i njegovom djelu, pronašao sam još jedan njegov putopis, takođe nepoznat i zaboravljen, pod naslovom „Bilder från karstplatån och Dalmatien” (Slike sa kraškog platoa i Dalmacije), objavljen također 1904. godine u istoj štampariji u Jönköpingu.

U podnaslovu ovoga putopisa stoji: „Ilustrirani geografski, geološki i etnografski opis“. Dakle, u ovom djelu autor je historijski presjek prethodne knjige zamijenio geološkim. Radi se zapravo o nastavku nje-

Iz Jajca vodi izvanredan put prvog reda dužinom Vrbasa prema sjeveru do skoro najvećeg bosanskog grada Banjaluke. Ovaj put, koji je završen 1896. godine, jedan je od najsjajnijih evropskih puteva i s pravom je uspoređen sa „via mala“. U tehničkom pogledu on je sa svojim smionim tunelima, galerijama, mostovima itd., majstorsko djelo, a prolazi kroz područja neusporedive ljepote.

Dio doline Vrbasa između Jajca i Banjaluke Put se proteže više kilometara naprijed po desnoj obali Vrbasa i još uvijek kroz krasno brdovito područje. Nakon toga dolazi prvi klanac, gdje se litica Greben nadsvodi nad pjenušavom rijekom. Preko jednog smjelo izgrađenog željeznog mosta prešli smo preko rijeke, a zatim kroz jedan 36 metara dug tunel, koji završava u maloj dolini očaravajuće divlje ljepote. Ubrzo pratimo drugi tunel dug 44 m, probijen kroz džinovske masive Vlasinjih Stijena. Padine s obje strane smaragdno zelenog i u tijesnom stjenovitom koritu hučećeg Vrbasa su okomite i gusto obrasle najviše crnogoricom, ali također i sa lijepim hrastovima i orasima na njihovim stijenama. Odatle put vodi najviše po mjestima formiranim direktno razbijanjem litice oko „Bijele Stijene“. U Vrbasu i njegovim pritokama klaparaju mnogobrojni mali mlinovi starinske konstrukcije, bez da se u okolini može primijetiti neka ljudska nastamba ili prohodna staza. Veliki kameni blokovi, koji ispunjavaju riječno korito, nagomilani su jedni preko drugih, a preko njih voda u kaskadama kulja. Oni otkrivaju da je i planina postajala stara, te razbijena padala i rušila se dolje u dolinu. Još uvijek se uzdižu u velikoj mjeri podugačke krečnjačke litice, na kojima prijestole mrki balkanski borovi, još uvijek vidimo padine obrasle mekim baršunastim zelenilom, još uvijek su bilje i drveće sahranjeni ispod gomila tucanika 52

govog puta od Dubrovnika do Trsta, kroz cijelu Dalmaciju, gdje se upoznao sa cijelim ovim područjem i opisao ga za švedskog čitaoca.

S obzirom da mi se i ova knjiga učinila zanimljivom i interesantnom, preveo sam je na naš jezik sa švedskog i odlučio da je ovom prilikom prvi put objavim. Pošto ni ovaj putopis nije previše obiman, a prethodni je već nakon objavljivanja rasprodat u našoj dijaspori, objedinio sam ih u ovoj knjizi pod naslovom „Putopisi“ Augusta Heimera. Vjerujem da će svi oni koji žele više saznati kako je Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju vidio jedan Šveđanin prije više od jednog vijeka, biti zadovoljni kada pročitaju njegovo svjedočenje.

Na kraju, želim napomenuti da je ovo bio vrlo zahtjevan prevodilački zadatak. Jer, obzirom da su ovi putopisi pisani prije više od cijelog jednog vijeka, to je i jezik njegovog pisca nešto arhaičnijeg oblika. Nastojao sam, naravno, da budem što je moguće više bliži originalu, ali je često bilo neophodno i izvjesno prilagođavanje našem jeziku. Kad bi se ova knjiga danas objavljivala i na švedskome jeziku, morale bi se izvršiti izvjesne promjene i prilagodbe današnjem jezičkom izrazu. Osim toga, po prirodi samih razlika među jezicima, bilo je potrebno izvršiti neke izmjene, kako bi stari švedski jezik funkcionirao u našem jezičkom sistemu. Švedski jezik inače ima puno pasivnih oblika koji u njegovoj strukturi funkcioniraju dobro, ali bi u našem jeziku djelovali strano i neobično, pa sam u tim slučajevima posezao za aktivnim oblicima. Autor Dr. August Heimer često je koristio i stare nazive pojedinih toponima, ponekad i sa nekom pogreškom, što sam prilagođavao današnjem izgovoru i našem jeziku. Na primjer, za označavanje naroda koji žive na području BiH Heimer također ima različita imena što sam ujednačavao i podvodio pod uobičajene nazive. Za Bošnjake (muslimane) on koristi čak tri imena: Turci, mohamedanci i muslimani; za Srbe – ortodoksi, grčki katolici, Srbi; za Hrvate – katolici, rimokatolici i rimski katolici. U putopisu ima i dosta stručnih termina, kako geografskih, etimoloških, historijskih, tako i geoloških. U slučajevima gdje je određeni termin bio neprecizan i manje poznat, a u svrhu lakšeg i razumljivijeg shvatanja teksta običnog čitaoca, davao sam u zagradi objašnjenje.

Na kraju, veliku zahvalnost na korisnim savjetima i pomoći oko prijevoda rukopisa dugujem mojim švedskim prijateljima: pokojnom profesoru slavistike Svenu Gustafssonu i vrsnom prevodiocu Adolfu Dahlu iz Uppsale. Čitaocima želim ugodne trenutke upoznavanja naših podruĉja od prije 114 godina kada su neke stvari izgledale čak bolje nego danas.

Uppsala, marta, 2017. godine Izet Muratspahić

i odrona zemlje. Ubrzo smo unutra u drugom, 9 km dugom tjesnacu. Na obronku se nalazi malo muslimansko selo Bočac, posve okruţeno šljivicima i orasima, a ispred nas se uzdiže s planinskog zida isturena hrid koja, čini se, zatvara dolinu u potpunosti. Na njenom vrhuvidimo dobro očuvane zidine i toranj jedne stare tvrđave, kao i džamiju s bijelo okrečenim vanjskim zidovima. Lijevo od puta, ispod šume starih oraha, primjećuju se novootkrivene ruine jedne stare kršćanske bazilike, koja je moguće bila podignuta od starane onih što su nekad rezidirali gore u tvrđavi, a čije je egzistencije sada izbrisan svaki trag. Na dugoj strani ove ogromne hridi nalazi se restoran Bočac s čije terase se ima sjajan pogled nad dolinom Vrbasa i tvrđavom. Dalje unutra u klancu dižu se visoko iznad nas na hrbatu Manjače moćne ruine još jedne stare tvrđave, Krupe, čiji se očuvani zidovi protežu sve dolje do rijeke gdje postoje ostaci prijašnjeg mostobrana.

Na završetku tjesnaca širi se dolina u suncem obasjanu ravnicu s njivama i livadama na kojima pasu stada. Malo selo Krupa, koje se tamo nalazi, živopisno okruženo, naseljeno je rimokatoličkim seljacima koji su skoro svi tetovirani.

Nakon toga odlazimo u Tijesno, treći defile, tri kilometra dug tjesnac koji predstavlja blistavu tačku na ovom 72 km dugom putu i čiju divlju romantičnu ljepotu ne nadmašuju mnoga mjesta Evrope. Ulazom vlada kolosalna litica u kojoj je razbijanjem stijene ukopan put.

Klisura Tijesno na putu između Jajca i Banjaluke Na njoj leže ruševine Zvečaj-grada, koji je bio nekad pravi pljačkaški zamak u kojem je bosanski vojvoda Hrvoje rezidirao. Unutra u klisuri vlada neki mistični polumrak i čovjek osjeća da se vozi između zatvorskih

Putopisi

zidova. Pri najvećem vodostaju doseže voda do puta. Rijeka je često sabijena u 8 do 12 metara usko korito i njena pjena prska u bespomoćnoj srdžbi prska gore prema zidovima brda koji na obje strane dostiţu visinu od 200 – 300 metara. Na kraju klanca nailazimo ponovo na otvorenu ravnicu s plodnim poljim, izmeĊu kojih sada na kraju krivuda posve mirni Vrbas, te se ubrzo vozimo preko jednog prekrasnog željezničkog mosta u Gornji – Šeher, predgrađe Banjaluke.

Banjaluka može važiti kao tip muslimanskog balkanskog grada srednje veličine u niziji. Svaka kuća je u stvari cjelina za sebe koju unutar visoke ograde okruţuje još jedan visoki voćnjak. Kao što orijentalac ne računa s vremenom, tako on ne računa ni sa prostorom, pa se zato Banjaluka, favorizirana prilikama, protegla kilometrima dugo. Gradske četvrti leže međusobno razdvojene baščama, otvorene površine i široke ulice s puno sunca, zrak i miris bašči, kao i tekuće vode.

Banjaluka je prvobitno bila rimska kolonija i zvala se Servitium. Tamo je vodio put od Salona (antička metropola rimske provincije blizu Splita – današnji Solin, op.prev.) kraj obale Jadranskoga mora do Panonije. To je također bio put koji su Avari, a poslije njih i Goti koristili kada su provaljivali u rimsko carstvo i pustošili Bosnu. Ostaci jednog rimskog kupališta kao i sedraste pećine kraj Vrbasa, koje su očigledno koristili Rimljani kao javna kupališta, još uvijek su svjedočanstvo o tim starim vremenima. U vrijeme bosanske kraljevske vlade Banjaluka je imala neznatno značenje; bila je samo jedna čvrsta mala tvrđava između Jajca i Berbira (Bosanska Gradiška kraj Save). Prvi su Turci uočili taj izvrsni položaj i učinili mjesto gradom višeg ranga. Mnoge borbe i pokolji izvršeni su u ravnici kod Banjaluke i ispred gradskih zidova, a 14. avgusta 1878. položio je taj narod posljednji test naslijeđene roditeljske hrabrosti. Banjaluka je bila tada jedno od najboljih i najznačajnijih trgovačkih mjesta u zemlji i sjedište turskoga paše. Sadašnje predgrađe Gornji-Šeher je taj „stari turski grad“ – zanosni haos sačinjen od sakrivenih kuća u gustim baščama, grobalja s oborenim kamenovima neobičnih oblika, vodeničnih točkova, vodene huke i obalnih pećina. Na jednom ograđenom travnjaku stoji pod vedrim nebom mimber od kamena: to je prekrasno molitveno mjesto Sulejman.

Tokom svojih mnogih ratnih pohoda prema Beču, pravio je veliki sultan ovdje predah da moli. Livade nasijane turskim nadgrobnim spomenicima čine prijelaz od Gornjeg-Šehera prema srednjim dijelovima grada koje presijeca Vrbas. Sve je zeleno u ovom gradu-bašči, pa je čak i rijeka je zelena sa svojim visokim obalskim obroncima pokrivenim travnatim ćilimom. Čaršija sa svojim karakteristiĉnim dućanima, koji su osim toga radionice i magacini, daje, naročito u vrijeme pijačnih dana, živu sliku.

Posebno je interesantno posmatrati seosko stanovništvo u njihovim nacionalnim nošnjama. Nigdje se ne može vidjeti toliko lijepih šarenolikih nošnji, lanenog platna i pregača, kao kod seoskih žena ovdje u Banjaluci.

K tome dolaze i i razne frizure, neobične pokrivaĉč na glavama, divni zlatni i srebrni nakit, veseli osmjesi, pa premda to i nisu uvijek lijepa lica

– sve je jedna slika, koja odgovara ličnoj radosti. Na ulicima smo vidjeli također i Jevrejke – Španjolke (sefardi, op. prev.) – često s lijepim licima, crnim sijevajućim očima i ponosnim držanjem. One su činile najoštriju suprotnost prema muslimanskim ženama, koje se plašljive i pokrivene kradu duž kuća, kao da su pripadale pariji (parija - pleme Indusa osuđeno da bude rob, prezren rob, op. prev.). U dućanima se kupuju posebno lijepi zlatni, srebrni i filigranski radovi, kao i bosanske pojasne kopče.

Oko čaršije se širi krug muslimanskih četvrti u kojima otmjeniji dio banjalučkog muslimanskog življa ima svoje stanove (od 15.000 banjalučkih stanovnika oko polovina su muslimani, a ostali pravoslavci, katolici i jevreji).

Konak, raniji stan turskog paše, sada kotarska rezidencija, kao i Ferhad-pašina džamija, čine centar ovog dijela grada. Ferhadija džamija, najlješa i najznačajnija od više nego 30 banjalučkih džamija, građena je o trošku austrijske grofovske obitelji Auersperg. Naime, bosanski vezir Ferhad paša zarobio je u jednom boju 1576. godine sina generala Auersperga i za dobijenu otkupninu on je izgradio džamiju. Velike lipe zasjenjuju mjesto ispred nje i tu se nalazi pašin mezar i jedan lijepi šadrvan. Pored džamije smještena je muslimanska čitaonica – kiraethana – sada ne samo zdanje s čitaonicama, već i kasino s klupskim lokalima za sastanke, predavanja itd.

Iz te tihe muslimanske četvrti dolazimo u evropski dio grada, gdje dame nose suknje s dugim dodatkom pozadi i šešire, što izaziva užasavanje kod domicilnog življa.

Tu se nalaze obje željezničke stanice, moderni hoteli, butici, fabrike, škole, bolnica, kasarne, kao i lijepi zasadi. U jednoj kafani smo sjeli i pročitali najnovije novine iz Beča i Budimpešte. Pored nas je prolazio sprovod s voštanicama i zastavama, sa opaticama i djecom ispred i iza lijesa. To nas podsjetilo da je Banjalaku također i katolički centar, da ima biskupa i dvije rimo-katoličke crkve, jednu pravoslavnu bogomolju, uključujući još i jedan veliki trapististički samostan - “Marija Zvijezda”.

Trapisti se vide vrlo često na banjalučkim ulicama. Gologlavi „šutljivci“ u svojim sivobijelim mantijama s kapuljačama podsjećaju puno na derviše. Njihova stroga pravila šutnje jednom su im otvorili Bosnu i zaštitili ih od narodnog fanatizma. Jedan pisac zapisao je o trapistima sljedeće: „Protjerani iz oblasti Rhen 1868. godine, tražili su uzalud ovi monasi da se nastane u kršćanske zemlje. Na kraju im je sultan dao utočište u blizini Banjaluke, gdje su kupili plac na desnoj obali Vrbasa i osnovali svoj samostan. U tom samostanu vladaju pravila šutnje u njihovoj punoj strogoći. I možda je baš ta strogoća, koja impresionira stanovništvo tako jako, da su sve vjeroispovijesti gajile beskrajno poštovanje prema trapistima. Uključujući i najstrožije derviše, niko nije vodio tako strog način života kao oni. S iznenađenjem su slušali katolici i pravoslavci, muslimani i jevreji, kako ti ljudi žive u malim ćelijama koje jedva da imaju prostora za jedan leţaj od slame, da oni nakon kratkog počinka, a za vrijeme koga nisu skidali svoje mantije s kapuljačom, već u dva sata ujutro počinju svoje molitve i korisne poslove, da su se oni čak odrekli i onoga što čini i najbjednijem čovjeku radost i utjehu, te da provode svoje dane u stalnoj šutnji da ne bi bili ometani u svojim duhovnim razma-tranjima i svjetovnim mislima, i da je, osim slamnatog ležaja, kandžija s kojom se oni svirepo bičuju svakog petka, jedino njihovo pokretno vlasništvo u ćeliji. Taj način života, vježbe kažnjavanja, morali su napraviti dubok dojam na stanovništvo koje je tako savitljivo prema religioznoj zanesenosti, kao što je ovo bosansko.

Strogi način življenja uspio je trapistima opskrbiti ljubaznost domaćeg življa možda više nego njihova vrijedna djelatnost. Ubrzo je njihov samostan ovdje postao središtem civilizacijskog razvoja. Monasi nisu samo unaprijeđivali ratarstvo kroz vlastiti primjer, jer su pri radu na njivama koristili parne mašine, nego su čak proširili i industriju.

Uz određena mala ograničenja, ove pohvale su čak s pravom zasluţene.

Među trapistima – oko 100 u „Marija Zvijezda“ – ima obućara, krojača, tkalaca, kovača, grnčara, ratara i proizvođača piva. Oni proizvode sve što im je potrebno i puno toga što prodaju. Svaki mohah mora imati određeno zanimanje, a mladi Bošnjaci su primani u samostan i podučavani. Trapisti su još držali i školu u kojoj se nastava davala besplatno; oni su uzimali djecu bez očeva i majki k sebi i prakticirali sve vrste mislosrđa. U samostanu je proizveden i tzv. „sir trapist“, koji za svoj kvalitet uživa veliki ugled i čak se šalje u inozemstvo. Pošto sam samostan ne posjeduje neku veliki količinu stoke, za samostansku mljekaru isporučuju mlijeko uglavnom bliže smještene njemačke kolonije.

Zainteresovani mogu naručiti ovu knjigu na ovoj stranici: kontakt@temsy.se

Š E H E R 53

BANJA LUKA

Poezija ALĐUNSKE VRUĆINE Elvira Krupić Šamlija Izvuče nas majka iz kreveta, idemo dok nije ugrijalo.

Silazimo uskom stazom nizbrdo između kuća, u Dolcu prema Vrbasu .

Majka me drži za ruku, u drugoj joj veliki ceker.

Za nama galame sestre, deka, pune im ruke, bježimo od vrućine što već u zraku se osjeća.

Stigosmo do Vrbasa, majka traži mjesto, gdje ćemo ga pregaziti.

Plitak bistar Vrbas, kamenje mu gledam, u vodi se sija.

Mati me podiže u naručje, u drugoj ruci podiže ceker pun hrane.

Zagazi u vodu...

Ja se ljuljam u naramku, dok mi mati sigurne, korake pravi.

Voda je tu plitka, ali, malo dalje, zagazi mati, do pasa, ja se prepadoh, obgrlih je čvrsto oko vrata.

Izvukosmo se na drugu obalu, ispod oraha, visokih stabala, vrhove im ne vidim.

Sestre za nama kikoću, usput se i okupaju, u basmenim haljinama.

Spusti me mati na zemlju, ja potrčah još po vlažnoj travi.

Sunce se već polako diže, vrućina se uvlači.

Bira mati mjesto ispod, oraha, bliže izvoru, u što većem hladu.

Vadi džezvu, pali vatru, pristavlja kafu.

Sestre se razmahale, steru deke i ponjave, jos na vlaznu travu.

Dolaze i braća, a otac će kasnije.

Redamo se po dekama, majka uštipke vadi i komade sira i u ruke nam stavlja....

Nasta muk, puna usta...

Popi se i kafa...

Mati jače vatru rasplamsa, lonac sastavlja, vodu iz izvora uzima, da se lonac u zemljanom sudu, polako do podneva skuha.

ŠEHER 54 BANJA LUKA

Sunce već prži, Alđunske vrućine...

A mi u hladu oraha, na dekama ispruženi, kroz granje u nebo se zagledali, dok lonac na vatri polako krčka, a voda iz izvora, svoje riječi došaptava... Čekamo babu da nam donese, vruće somune iz male čaršije, da majka iz lonca u lepinje, stavi mesa i havdike....

I nama u ruke dadne...

I sada mi na usta, od slasti voda ide, a od bola u duši, raspa mi se, ova gurabija u ruci.....

U čaršiju dođoh nenadano...

Krenuo sam na dugo putovanje, sa stanice „Seven sisters, sa stanice „Highgate“, sa stanice i parkova, sa cvjetnih staza londonskih, krenuo u čaršiju koju već dugo sanjam, tamo na staze ugažena cvijeća, krenuo na obalu rijeke koja žubori neke svoje pjesme, u tamne, duge noći.

Došao sam tamo, tamo gdje sam odlazio, na cvjetne staze i pjesme koje su u meni, osluškujem, čujem pjesmu koja se skrila u meni, onu istu pjesmu koja je u meni godinama.

Budim se s pjesmom i odlazim u neki ljepši dan.

Beisa Romanić

( iz knjige „Mostovi svjetlosti“, 7. Sarajevski međunarodni književni susreti, Sarajevo 2015)

O, grade, rodno mjesto moje, otkazujem ti moje rođenje, jer sve što tu nekad imah svoje posta tek tužno priviđenje.

ČOVJEK U HYDE PARKU

ODLAZIM

Ne rastu više ni bagremi bijeli, ne miriše jasmin iz komšinskih bašta, i što tu smo voljeli i smjeli sve je nestalo, osta pusta mašta.

Svratim ponekad iz tuđine i pogled spustim na tuđe cvijeće, nečije me oči prate sa visine, ni Safikadi da upalim svijeće.

Osjećam se strancem u rodnom gradu, k'o da rodno mjesto moje i nije, jer neki novi i dušu mi kradu, kofer mi samo uspomene krije.

Kupujem kartu u jednom pravcu.

Udišem, gledam i patim silno.

Ni ruku ne mogu pružiti strancu koji me jednom isprati prisilno.

Idriz SALTAGIĆ Čovjek je došao izdaleka, Došao je davno, prije mnogo godina, On sada živi novi živost, On voli da šeta svaki dan u Hayd parku.

Kako si danas?

On se pita svako jutro.

On se pitao i juče, On se pita i danas, on će se pitati zauvijek.

U Hayde Parku govornici, Oni govore o pravdi, poštenju?

Oni govore o zakonu i miru?

Oni govore glasno, govore dugo, prolaznici slušaju, Slušaju ljude koji govore o pravdi.

Oni govore, vjeruju u bolji život i bolje ljude.

U ČARŠIJI, NENADANO Idriz SALTAGIĆ U čaršiju dođoh nenadano, dugo je već sanjam, čaršija bez ljudi, svijetlosti, nigdje sunca ni studene, žubor-česme, ni studene, kamene žubor česme.

Čovjek šeta sam u Hayde parku, I on sluša o pravdi i miru, Sluša o pravdi za svakoga, On sluša isti govor godinu za godinom.

Koliko dugo ćeš biti u Hayde parku?

Koliko dugo, čovječe, koji si došao izdaleka?

Poezija Razgovor s Vrbasom KO ISKLESA MOST U GORI Napisao: Halil Ibrišagić Ko isklesa kameni most u gori, most koji s Vrbasom hoće da govori?

Prohujaše doba, milenijska, davna, prohujaše vremena tegobna i slavna, a on, most kameni, isklesan u neimarskoj Vrbasovoj stijeni, isklesan u bespućju, u tijesnom kanjonu, u neprohodnoj planini, na visini, dosad malo viđen ljepotan sa svojim jedinstvenim lukom, sjetan i ponosan, prkosno usamljen stoji, već odavno je prestao i vjekove da broji…

U trenu tom začu se neki huk, da, huk, to je dolje u dubini stjenovitog kanjona zapjenušio zahuktali bistri i plahi Vrbasov buk.

A potom tamo dalje, negdje u visinama uspravnog ljepotana, oglasi se stari, avetni ćuk, nagovještavajući skori smiraj dana.

A potom sve utihnu, i lagano poče da pada tama, a onda nasta tišina i osama.

U tom muku, tišini i tami ostadoše Vrbas i most, dva stara prijatelja u svom kanjonu sami.

Kameni most, osmišljen i isklesan u samotnoj gori, ni sam ne zna u svojoj vremenskoj sjeti, da vrijeme leti, pa koji put Vrbasu hoće da govori: »O, Vrbasu graditelju moj, stari prijatelju moj, već odavno hoću da ti kažem, i evo sad tog trena, te pjesme od kamena, u kojoj ti kažem da nema više one davne naše radosti i sreće, otkad tvoja pjenušava i bistra voda ispod moga drevnog luka ne teče.«

Pa nastavi: »Druže moj, zbog toga ja na tebe nisam ljut, što si ti produbio kanjon i spustio se na niži put, nego rado se sjećam onog lijepog i srećnog doba o kojem često sanjam, i jako, jako mi je milo, kako nam je nekada tako lijepo bilo, kada si ti, Vrbasu, bučno uz moje tabane bistar tek'o, ja sam uživao u radosti i sreći, kamo sreće da bi i danas tako tek'o, ali u životu sve se mijenja, sve teče i oteče tamo negdje, daleko. Ni sam ne znam, Vrbasu moj, zašto ti ja ovo rekoh, tek valjda onako, da bih te uvjerio, da na tebe nisam ljut, jer mi dobro znamo da svaka jedinka u svom vremenu i životu ima svoj život, svoju sreću i put, a koliko će to da u životu traje, to je pitanje za onog što nam sve u životu daje. Vrbasu, ti si mnogo stariji od mene, stvoritelju moj dragi, od svog rođenja na tegoban put si se dao, mnoge muke i prijetnje si savladao, uvijek si naprijed tek'o i nikad nisi stao, ti, Vrbasu, za umor nisi znao. Na putu svom i mene si osmislio i isklesao, uljepš'o, život mi udahnuo i dao, i spod moga luka proticao, žuborio, hučao, pa zapjevao, od radosti zablistao, svoju zlatnu žicu nama pokazao, ljepotom si se ovjenčao, ljudskom rodu vjeru i nadu u ljubav, u život si dao, baš onako kako si, Vrbasu, ti to znao. * Kako je nastalo ovo sjećanje iz moje mladosti? Davne 1956. godine, u ljeto, krenusmo od Gradskog mosta čamcem uz Vrbas; u špicu moja djevojka Tesmija, kasnije voljena supruga. Pravac – kanjon Tijesno. Čamac sam gurao uz desnu obalu Vrbasa.

Stigavši u čudesni kanjon, nismo mogli a da se ponovo ne počnemo diviti njegovoj ljepoti. A onda, iznenada, moja Tesmija podiže ruku prema visinama lijeve strane kanjona, govoreći: »Vidi onog lijepog kamenog luka!« Pogledao sam tamo kud je pokazivala njena ruka, ali nisam ništa posebno primijetio. S obzirom da je Tesmija sjedila u špicu čamca, prva je ugledala kameni most, kojega ja u tom trenutku nisam mogao dobro vidjeti s krme čamca.

A onda je kameni luk sve više izvirao iz visina i uljepšavao kanjon Vrbasa. Tu sliku nosim stalno u sebi, i evo je i u ovom poetskom zapisu, kao sjećanje i na moju dobru suprugu.

»KOD MUJE«

ćevap »Kod Muje« ti nisi jeo!

Kemal Handan

Neko u cijelom jeo je ćevap, neko samo u pola somuna.

Majstor je znao da pravi sevap, da gladna ne bi bila komuna.

Može još jedna porcija, mala?! Čuju se priče, okolo bruje…

Traži se mjesto pored hastala, najbolji ćevap, zna se, »Kod Muje«.

Napolju red je, kao pred kinom, lepinja brdo, brdo i luka…

Došao babo sa svojim sinom, kad tamo – došla sva Banja Luka.

Kao na filmu teklo je vrijeme, stolica više pravi je dar.

Nikada nije bilo dileme, majstora takvih – ne bude par. »Vidio Kastel i Vrbas pio«, onomad jedan u to se kleo.

Ti nisi, momak, u gradu bio,

Znao i vođa radničke klase šta ovdje jedu narodne mase.

Nije imao ni malo volje, da traži za sebe nešto bolje.

Može bez vode, može bez struje, narod se snađe nekako već.

A kako živjet' bez Đuzel Muje?

O tome ne bih znao vam reć.

Poznati banjalučki ćevapdžija Mujo Đuzel umro je 1991. godine, ali je nama i našem gradu ostavio nešto prepoznatljivo, izvorno, naše – banjalučki ćevap.

Š E H E R 55

BANJA LUKA

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

"Dušo, što imaš na sebi?"

-"Roza gaćice."

-"Uh, daj malo detalja."

-"90% pamuk, 10% sintetika.”

"Germany. And you?"

"Florida."

"Zafrkavaš?"

"Majke mi."

Muž i žena u krevetu . . .

On: "Jesi za seks?"

Ona: "Ne mogu, umorna sam, boli me glava."

On: "Ma spavaj, bona, pričam na telefon."

Sretnu se Mujo i Haso. I Haso pita : "Au, bolan Mujo, kakva ti je to masnica pod okom?"

"Kuku, ništa me ne pitaj jarane, potuko sam se zbog djevojke."

"A s kim?"

"Sa ženom . . ."

Hvali se Amerikanac Bosancu kako njegova država stalno napreduje, kako se kod njih sve bolje i bolje živi, pa kaže: "Evo već sutra mi ćemo živjeti bolje nego danas."

A Bosanac mu odgovara: "Nije to ništa, mi već danas živimo bolje nego što ćemo živjeti sutra!"

Iznijela punica zetu večeru, a on će: "Jao, punice, nisam ni za što."

A ona će: "Ma znam ja da ti nisi ni za šta, al’ bar pojedi nešto."

Prodavač automobila objašnjava plavuši: "Ovo vam je jako ekonomičan auto - u gradu troši 8 litara, a na otvorenom manje od 6."

Plavuša ga iznenađena pita: "Molim vas, kako auto zna da je u gradu?!"

Upoznavanje na netu . . .

"Hi, where are you from?"

56

Na svijetu postoji samo jedan savršeni sin, a svaka mama ga ima.

Na svijetu postoji samo jedan savršen muž, a svaka susjeda ga ima.

Svaki muški sanja tri stvari: Da je lijep, kao što misli njegova mama; Da je bogat, kao što mu misle djeca; Da ima toliko žena, kao što mu misli supruga.

Mujo je vrlo suosjećajan: "Ja svoju ženu nikad ne tučem. Samo je gurnem po stepenicama pa nek se udari gdje sama hoće."

. ”Već sam triput odgodio vjenčanje. Da li će mi to donijeti nesreću?” ”Neće, samo ako tako nastaviš.”

Vicevi

.

Sedamdesetogodišnji milijunaš se vjenčao sa misicom.

Prijatelj ga pita: ”Kako ti je to uspjelo?” ”Pa rekao sam joj da imam 91.”

Došao Štef na ispovijed : Velečasni zgriješio sam, pokupio sam autostopisticu, ona se počela migoljiti i maziti me po nozi, ja nabijem gas i odvezem je njenoj kući.

- Pa gdje si sagriješio?

- U mislima, sveti oče.

- U redu, sad otiđi doma i za pokoru popij tri kante vode.

- Ali oče tko još pije toliku vodu za pokoru?

- Vol, dragi Štefek, vol !!!

Barica je rodila crvenokoso dijete, a i ona i muž su plavi.

Zabrinuto je otišla kod doktora i pitala ga kako je to moguće.

- Imate li crvenokosog rođaka? - pita doktor - Nemam.

- Imali ste često odnose?

- No, pa ... tak ... jednom na godinu.....

- Aha...onda vam je to od hrđe...

Sretnu se Štef i Barica i Bara pita Štefa: -Pa dobro, Štef, za kaj ne dojdeš kmene?

- Pa, počel sam ti delati.

- A kaj delaš?

- Postal sam glasnogovornik.

- Kaj ti je pak to?

- Znaš, Ivek vozi kamion, a ja se vozim z jim i kroz šajbu kričim: "Krumpira, luka, zelja !!!"

Žali se Štef doktoru da ne vidi gdo prolazi s druge strane ulice, sve mu mutno pred očima.

Kaže doktor poslije napravljenih analiza: "Gospon Štef, loši su Vam rezultati kolesterola, šećera...Krvna slika...niš' ne valja.

Morali bute pripaziti na prehranu, bez slanog, masnog, kobasa, slanine, slatkog, vina, rakije, piva..."

Razmisli Štef pa kaže: "Znate kaj doktore, kad male boljše razmislim, jebe se meni gdo prolazi s druge strane ulice."

Optužili zagorca za ubojstvo punice!!

Na suđenju, sudac pita okrivljenika: "Da li se vi Ivek , osjećate krivim, povodom ubojstva vaše punice??

A Ivek odgovara: " Ne!!! Nimalo!!!"

A sudac ljutito pita?: " Čekajte malo, da li ste Vi Ivek, dana tog i tog, izgurali svoju punicu na balkon na 10-om katu i gurnuli je s balkona???

Ivek odgovara: "Jesem gospon sudec!"

Sudac sad već totalno ljut: "Iiiiiiiii, ne osjećate se krivim za ubojstvo???"

Ivek: "Ne gospon sudec, bil sem uvjereni da bu zmaj poletel!!!''

Razgovaraju dva susjeda: ''Dosta mi je svega, već su mi dva puta ispraznili rezervoar s lož uljem za centralno grijanje, iako sam ga ukopao u zemlju i iznad tog mjesta zasadio cvijeće!

Kaže drugi: ''Ja sam problem dobro riješio: Kupio sam debelu crvenu tablu i na nju napisao: LOŽ ULJE'' ''Ma ti si lud??!! Kako ti je to pomoglo da ti ne kradu lož ulje???'' ''Da, ali cijev nije povezana na rezervoar lož ulja, priključio sam ju na septičku jamu: u zadnjih šest mjeseci su mi je već tri puta ispraznili!!!''

Dođe Zagorec doma pijan. Žena mu opali šamar i kaže: "Buš još pil?"

Ovaj šuti. Žena mu pritisne još jedan šamar: "Odgovori! Buuš još pil?"

Zagorec i dalje šuti. Žena mu tresne još jači šamar: "Reci! Buuuš još pil?"

A ovaj promrmlja : "No dobro, daj mi natoči."

Izlaze četiri Zagorca iz birtije pa kaže jedan od njih : - "Šteef, ti buš vozil jer si preveč pijan da bi mogel popevati z nami"!

57

6865(7 %$1-$/8A$1$

9(=(1, 0267

=$-('1,&$ 8'58#(1-$ *5$?$1$ %$1-$/8.( .DOHPHJGDQVND EURM %DQMD /XND 7HO ID[ PRE 0DLO ]XJEO#EOLF QHW ZZZ ]XJEO ED

%DQMDOXND MXOL

1DSRPHQD MXOD X K X ,]ORCEHQRP SDYLOMRQX .DPHQD NX`D WYU_DYH .DVWHO MH 6YHaDQR RWYDUDQMH 0XOWLPHGLMDOQH L]ORCEH OLNRYQLK GLMHOD 6NDQGLQDYLMD EDQMDOXaNRJ OLNRYQRJ XPMHWQLND 0XKDPHGD @HMYDQD $NWLMD SRYRGRP JRGLQD XPMHWQLaNRJ UDGD 0RGHUDWRU 0XKDPHG @HMYDQ $NL ,]ORCED `H ELWL RWYRUHQD GR DYJXVWD JRGLQH .RRUGLQDWRU 0HVXG 0XODRPHURYL` 3RQHGHOMDN MXOL 1HGHOMD MXOL 3HWDN MXOL 352*5$0

2EDOH 9UEDVD 6MH`DQMD QD FLYLOQH CUWYH UDWD SX^WDQMH FYLMHèD QL] 9UEDV VD ^HKHUVNRJ YLVH`HJ YLVH`HJ PRVWD SULJRGDQ SURJUDP VD SRUXNRP PRVWD

K

1( 32129,/2 6(

0RGHUDWRUL $WLI 7XUêLKRGæLè .RRUGLQDWRUL 0DJODMOL` +D]LP L 6ORERGDQ 5DGXOM

,]ORCEHQL VDORQ o6YHaDQR RWYDUDQMH NROHNWLYQH L]ORCEH EDQMDOXaNLK VOLNDUD .& %DQVNL GYRU 6DEDKHWH +DGCLNDGL` %UDQND %DEL`D $OLMH 6DUDaD

K

0RGHUDWRU 6DEDKHWD +DGCLNDGL` ,]ORCED `H ELWL RWYRUHQD GR MXOD .RRUGLQDWRU $OLMD 6DUDa

.RQFHUWQD GYRUDQD 6YHaDQR RWYDUDQMH VXVUHWD %DQMDOXaDQD

,JUDOL^WH 7XUQLU X EDVNHW NR^DUFL 2> 0LODQ 5DNL` =D XaHVQLNH GR JRGLQD HNLSH VD WUL LJUDaD

1RYRVHOLMD GHVQD 3ULMDYH HNLSD RG GR aDVRYD

3ODCD $EDFLMD 9UEDVNL GDMDN aDPFL EDQMDOXaNL VLPERO L SRQRV

K

.& %DQVNL 'YRU

o9H]HQL PRVW p

K +LPQD 2GD UDGRVWL L] ,; VLPIRQLMH /XGZLJD YDQ %HHWKRYHQD 3R]GUDYQH ULMHaL SUHGVMHGQLND 2UJDQL]DFLRQRJ RGERUD +D]LPD 0DJODMOL`D JUDGRQDaHOQLND *UDGD %DQMDOXNH PU ,JRUD 5DGRMLaL`D JHQHUDOQRJ SRNURYLWHOMD NRML `H RWYRULWL PDQLIHVWDFLMX SUHGVWDYQLND 6DYH]D %DQMDOXêDQD X >YHGVNRM 0LUVDGD )LOLSRYLèD 7UDGLFLRQDOQL VYHaDQL NRQFHUW 9H]HQL PRVW o&21&(57 DQG 5(&,7$/p 8 RUJDQL]DFLML o0% 6NRSOMDN SURGXFWLRQp QD SURJUDPX VX GMHOD GRPD`LK L VYMHWVNLK DXWRUD X L]YR_HQMX 0XKDPHGD %UDFH 6NRSOMDND VD PX]LaNLP VDUDGQLFLPD $LGD -DUDQ %LODQRYL` 6DQMD =HOL` 6OD_DQD 6U_DQ .RODUHYL` %RCDQD 0HLGO %UDML` 0LUDQ .DUDED^L` 6DQHO 6HOLPRYL` +DQD 6DGLNRYL` %HQMDPLQ .RVWL` L JOXPFLPD 0XKDPHG %DKRQML` L %HVLP 7XIHNaL`

.RRUGLQDWRUL (QYHU .XaXNRYL` 7DQGHU .RYDaHYL` )XDG 6HMR L 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL` 3UHGVMHGQLN WDNP NRPLVLMH 0XKDPHG ,EUDKLPEHJRYL` 3DODGD

K

9UEDVNL NDUDYDQ GDMDN aDPFLPD RG 1DGCLKLY]LQH VHGUH GR SUYLK POLQRYD $OLEDEH L QD]DG 0RGHUDWRU $QGUHM =DPROD L 'DMDN NOXE .RRUGLQDWRU +D]LP %DWR 0DJODMOL`

3URVWRULMH =DMHGQLFH >DKRYVNL PHPRULMDOQL RSHQ WXUQLU $KPHW @HMYDQ .DOHPHJGDQVND X RUJDQL]DFLML >DKRYVNRJ NOXED $KPHW @HMYDQ %DQMDOXND 6YHaDQR SURJOD^HQMH UH]XOWDWD L GRGMHOD QDJUDGD K

0RGHUDWRU (PLQD .DUDEHJRYL`

.RRUGLQDWRU 'CDMD ,YDQ 9HVHOLQ 0LOLQNRYL` L #HOMNR 7XQL`

6WDGLRQ ). %RUDF 5HYLMDOQL QRJRPHWQL VXVUHWL d9(=(1, 0267o NDGHWD L YHWHUDQD HNLSD %DQMDOXND X VUFX VD HNLSDPD ). %RUDF K HNLSH o%DQMDOXND X VUFXp ]D NDGHWH VX QDMEROML LJUDaL WXUQLUD o%DQMDOXND

X VUFXp D YHWHUDQL VX L] GLMDVSRUH SRMDaDQL YHWHUDQLPD ). D o1DSULMHGp o%6.p o-HGLQRVWYRp o9UEDVp L GU

0RGHUDWRUL 0HVXG 0XODRPHURYL` .RRUGLQDWRUL 6DIHW ,VL` 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL` 7UHQHU HNLSD %/ X VUFX $OPLU 'XQD .RRUGLQDWRUL .XaXNRYL` (QYHU 7HQGHU L .RYDaHYL` )XDG 6HMR

9RGLWHOM 5DGPLOD .DUOD^

.RRUGLQDWRU (OPLU 0XMLaL`

6XERWD MXOL ,JUDOL^WH 7XUQLU X PDORP QRJRPHWX d%DQMDOXND X VUFXo 2> 0LODQ 5DNL` =D XaHVQLNH GR JRGLQD HNLSH VD WUL LJUDaD

1RYRVHOLMD

0X]LaNL SDYLOMRQ

,JURND] ]D GMHFX 675$>1, /$9 3DUN 3HWDU .RaL` /XWNDUVND LJUD ]D GMHFX VD PX]LaNLP QXPHUDPD X L]YR_HQMX 3ULMDYH HNLSD RG GR aDVRYD .RRUGLQDWRUL (QYHU .XaXNRYL` 7DQGHU 'MHaLMHJ VWXGLMD JOXPH 5RGD K .RYDaHYL` )XDG 6HMR L 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL` K 3UHGVMHGQLN WDNP NRPLVLMH 0XKDPHG ,EUDKLPEHJRYL` 3DODGD XYHUWLUD X SURJUDP 6ROR SHUNXVLMH 0RGHUDWRU 1HYHQND 5RGL` $VPLU 7LUaLQKRGCL` L SULMDWHOML 3URVWRULMH =DMHGQLFH >DKRYVNL PHPRULMDOQL RSHQ WXUQLU $KPHW @HMYDQ

.RRUGLQDWRU +D]LP %DWR 0DJODMOL`

.DOHPHJGDQVND 8 RUJDQL]DFLML >DKRYVNRJ NOXED $KPHW @HMYDQ %DQMDOXND 3RQHGHOMDN MXOL K 3ULMDYD XaHVQLND L L]ERU SDURYD RG GR K 9LMH`QLFD 7UDGLFLRQDOQL VXVUHWL GLMDVSRUH ‚',-$/2* =$ %8'8ç1267‚ 7XUQLU MH QDJUDGQL ]D RVYRMHQR , ,, L ,,, PMHVWR ]D QDMEROMH 6NXS^WLQH *UDGD 2WYRUHQL UD]JRYRUL SUHGVWDYQLND EDQMDOXêNH GLMDVSRUH L SRYUDWQLND SODVLUDQX XaHVQLFX L ]D QDMPOD_HJ L QDMVWDULMHJ XaHVQLND VD SUHGVWDYQLFLPD ]DNRQRGDYQH L L]YU^QH YODVWL JUDGD %DQMD /XNH K 7XUQLU `H YRGLWL ^DKRYVNH VXGLMH 0RGHUDWRU (PLQD .DUDEHJRYL` 0RGHUDWRUL $GPLU AYDND L 0HVXG 0XODRPHURYL` .RRUGLQDWRU 'CDMD ,YDQ 9HVHOLQ 0LOLQNRYL` L #HOMNR 7XQL`

'YRUL^WH SRURGLFH 3RODJDQMH FYLMH`D QD 6SRPHQ SORaX .DSLGCL` EDQMDOXaNH SMHVQLNLQMH 1DVLKH .DSLGCL` +DGCL`

1D SURVWRUX NRG

&YLMH`H L VYLMH`D 6DILNDGL PH]DUD JURED 8] SULJRGDQ SURJUDP OHJHQGH R 6DILNDGL KRU 6DILNDGD SMHVQLFL 6DILNDGL

6DILNDGL 'MHaLML VWXGLM JOXPH 5RGD 3ULJRGDQ SURJUDP X] XaH^`H NQMLCHYQLND GRELWQLND .QMLCHYQH QDJUDGH 0RGHUDWRUL (QLVD 2VPDQaHYL` @XUL` L 1HYHQND 5RGL` .RRUGLQDWRUL $WLID 'XQD 0RGHUDWRU (QLVD @XUL` 2VPDQaHYL` o1DVLKD .DSLGCL` +DGCL` 9H]HQL PRVWp

K

.RRUGLQDWRU %HED .DSLGCL`

9LMH`QLFD .QMLCHYQR YHaH o 5,-(A, NDR 69-(7,21,&,p .& %DQVNL GYRU

K

3UHGVWDYOMDQMH NQMLJD L SHULRGLaQLK SXEOLNDFLMD

1DVLKD .DSLGCL` +DGCL` o0DVNHQEDO X ^XPLp 5DQNR 3DYORYL` o*URPDGDp URPDQ 'HQLV 'CHOL` o0XKLED OHJHQGDp URPDQ 0LUVDG 2PHUED^L` o%RVDQVNL ORQDFp SMHVPH L SUR]D 6HDG 0XODEGL` &LSHOH SUHG YUDWLPD SMHVPH %RUND 7DGL` =ELOMH L WDMDQVWYD SULaH ?DQD .XNL` 5RPDQHVND L SULSRYMHGQD SUR]D $KPHWD +URPDGCL`D NQMLC NULWLND $QWRORJLMD L PRQRJUDILMD EK XPMHWQLND X GLMDVSRUL 6YMHWLRQLFL NQMLJD HGLFLMH %DQMDOXaNLK CXERWD 'RP PH GDOHNL JULMH XUHGQLN ,VPHW %HNUL` 0DJD]LQ 6DYH]D %DQMDOXaDQD X >YHGVNRM >HKHU %DQMDOXND XUHGQLN 0LUVDG )LOLSRYL`

'RGMHOD NQMLCHYQH QDJUDGH 1DVLKD .DSLGCL` +DGCL` 9H]HQL PRVW

]D JRGLQX ]D RSXV L GRPHWH X SRH]LML ]D GMHFX 0X]LaND SUDWQMD JLWDUD 0RGHUDWRU ,VPHW %HNUL` L >LPR (^Lè

K

8WRUDN MXOL 2G .UXSH QD 5DIWLQJ NDUDYDQ 9H]HQL PRVW 6SXVW UDIWLQJ aDPFLPD NDQMRQRP 9UEDVD RG .UXSH QD 9UEDVX GR .DUDQRYFD 9UEDVX GR .DUDQRYFD 3ULMDYH QD WHOHOHIRQ

K

.RRUGLQDWRUL 1HPDQMD -DQNRYL` +DULV ?HOL` L 1DUFLV +DGCLVHOLPRYL`

+RO .RQFHUWQH 2WYDUDQMH L]ORCEH VOLND /LNRYQH NRORQLMH L] =HQLFH GYRUDQH

o67$5$ %261$p %DQVNL GYRU

K

0RGHUDWRUL $PQD 6RILè L (OPLU 0XMLêLè .RRUGLQDWRU $M^D %DEDaL`

'YRUDQD .& %DQVNL GYRU

7UDGLFLRQDOQR 9(A( 6(9'$+$ 9H]HQL PRVW

K

8 L]YR_HQMX RUNHVWUD %=. 3UHSRURG L] =HQLFH VD YRGLWHOMHP +DOLGRP .REL`HP L YRNDOQLP VROLVWLPD 6HQDG $OL` (PLQD 6LQDQRYL` 0XULV >DUL` (PPD 'CDIHURYL` L $PLQD %DMUDPRYL`

.RRUGLQDWRU 0XKDPHG .XOHQRYL`

*RVWL YHaHUL +RU o6DILNDGDp 6DPND 6HIHURYL` L VD]OLMD $VLP +RGCL`

3DUWQHUL

0RGHUDWRU $PQD 6RIL` .RRUGLQDWRU (OPLU 0XMLêLè

/KPKUVCTUVXQ \C NLWFUMC RTCXC K K\DLGINKEG $QUPG K *GTEGIQXKPG

/KPKUVCTUVXQ TCUGNLGPKJ QUQDC K K\DLGINKEC

(GFGTCEKLG $QUPG K *GTEGIQXKPG

6$9(= %$1-$/8A$1$ 8 >9('6.2-

Upplev den bosniska matkulturen med Plivit Trade och Edin Dzemat Edin Dzemat är en av Sveriges bästa kockar som fått ett antal utmärkelser bl.a. Rising Star av White Guide och Årets Werner.

Plivit Trade har ett samarbete med Edin som tagit fram ett antal recept som har sitt ursprung i traditionell matlagning på Balkan.

Plivit Trade är Sveriges ledande grossistföretag för livsmedelsprodukter från Sydeuropa.

Våra varor säljs idag i ordinär dagligvaruhandel över hela landet.

Vi finns representerade i många utav t.ex. ICA, Coop, Netto, Willy:s, Hemköp och Citygross butikerna.

Fråga på din lokala butik.

Smaklig spis!

www.plivit-trade.com facebook.com/plivittrade