Šeher Banja Luka 52

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 52 - NOVEMBAR-DECEMBAR - 2017. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik Riječ urednika Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Polako ulazimo u još jednu novu godinu, a 2017-godinu ćemo najviše pamtiti po završetku rada Haškog Tribunala i zasluženim presudama za ratne zločine Ratku Mladiću i hrvatskoj šestorci. O tome su napisani mnogobrojni novinski članci i reportaže, te potrošene tone papira. Savez Banjalučana je imao još jednu uspješno odrađenu godinu, a naš magazin će ubrzo u desetu godinu postojanja. Nažalost, pred kraj ove godine, iznenada nas je napustio naš dugogodišnji saradnik, umjetnik fotografije, Enes Zahić. Izgubili smo velikog patriotu, divnog čovjeka i istinskog prijatelja koji će nam zauvijek ostati u srcima.

- Redakcija magazina Šeher i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2018. godinu, a našim dopisnicima i čitaocima katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti sretne božićne praznike.

Neka nam ova 2018. godina donese mnogo uspješnih trenutaka, radosti i dobrog zdravlja, a našoj domovini svjetliju budućnost i prosperitet.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Vaš urednik Mirsad Filipović U protekloj godini svojim prilozima, reportažama, fotografijama, ilustracijama i umjetničkim djelima naš list su obogatili: Mišo Marić – Exeter (Engleska) Jovan Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Enisa Čengić Popović – Geteborg (Švedska) Viktor Grusell – Växjö (Švedska) Fikret Tufek – Malmo (Švedska) Izet Muratspahić – Uppsala (Švedska) Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Azra Avdagić – Motala (Švedska) Mirsad Bećirbašić – Sarajevo (BiH) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Sakib Salama – Yeronga (Australija) Hanna Hovlund– Motala (Švedska) Edhem Trako – Kristijansand (Norveška) Mirsad Omerbašić - Örebro (Švedska) Jasenko Selimović – Stockholm (Švedska) Hazem Maglajlić – Banjaluka (BiH) Slobodan Rašić Bobara – Banja Luka (BiH) Branko Tomić - Norrköping (Švedska) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Srđan Šušnica – Banja Luka (BiH) Mustafa Bajagilović - Malmö (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Marjan Hajnal – Bat Yam (Izrael) Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Džemil Vajrača – Alvesta (Švedska) Melisa Filipović – Motala (Švedska)

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Kemal Gunić - Banja Luka (BiH) Irma Helja – Donji Vakuf (BiH) Muhamed Ibrahimbegović Palada- Geteborg (Švedska) Dragana Pranjić – Floda (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Nedžad Talović – Norrköping (Švedska) Rade Radovanović – Beograd (Srbija) Denis Dželić - Hundested (Danska) Faruk Tićić - London (Engleska) Zlatko Lukić – Split (Hrvatska) Rade Dujaković – Banja Luka (BiH ) Lejla Mehica - Malmö (Švedska) Anto Miketa – Grac (Austrija) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH ) Aljoša Mujagić - Kitchener (Kanada) Edin Ćejvan – Des Moines (USA) Boris Pržulj – Omišalj (Hrvatska) Šimo Ešić - Tuzla (BiH) Zijad Mehmedović – Örebro (Švedska) Maja Isović Dobrijević – Banja Luka (BiH) Džabir Maglajlić – Gaildorf (Njemačka) Reuf Jakupović - Malmö (Švedska) Ahmet Kozaragić – Nörtälje (Švedska) Sead Cerić – Donji Vakuf (BiH) Sabahudin Bahtijaragić - Örebro (Švedska) Enko Kadenić – Manchester (USA) Šemso Avdić - Norrköping (Švedska) Suzana Kadirić – Stockholm (Švedska) Izeta Štaljo Rakić – Mosman (Australija) Dr. Severin D. Rakić - Mosman (Australija) Sabaheta Hadžikadić– Vankuver (Kanada) Enisa Osmančević – Ćurić - Banja Luka (BiH) Borka Tadić - Banja Luka (BiH) Dinko Osmančević - Banja Luka (BiH)

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

Miloš Milojević - Banja Luka (BiH) Ljubica Perkman – Rodgau (Njemačka) Edin Mulabdić – Nyköping (Švedska) Muharem Sitnica Sića – Nybro (Švedska) Adem Čukur - Geteborg (Švedska) Mersad Rajić – Toronto (Kanada) Ferid Lukačević - Landskrona (Švedska) Vasvija Dedić Bačevac– Malmö (BiH) Elvira Krupić Šamlija – Banja Luka (BiH) Zlatko Avdagić - Motala (Švedska) Uglješa Kesić - Banja Luka (BiH) Minka Mujagić – Kitchener (Kanada) Emir Baralić- Sarajevo (BiH) Enes Kišević - Zagreb (Hrvatska) Azra Durić - Kitchener (Kanada) Medina Džanbegović Mohamed – Kairo (Egipat) Muhamed Filipović – Sarajevo (BiH) Antun Džaja Bosanac – Rijeka (Hrvatska) Abaz Arslanagić – Poreč (Hrvatska) Josip Osti – Ljubljana (Slovenija) Omer Berber – Bolzano (Italija) Tarik Berber – London (Engleska) Rudolf Kalajdžić – Melbourne (Australija) Anisa Medenhodžić – Oslo (Norveška) Vladimir Bojer – San Jose (USA) Beisa Romanić – Novi Sad (Srbija) Halil Ibrišagić – Banjaluka (BiH) Meho Baraković Edin Osmančević - Geteborg (Švedska) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Darko Zelenika – Madrid (Španija) Irfan Horozović – Sarajevo (BiH) Esad Pipić – Geteborg (Švedska) Goran Mulahusić - Motala (Švedska) Mirsad Filipović - Motala (Švedska)

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Enes Zahić

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Reportaža: Drvo sa bezbroj listova............................................................4 Intervju: Ramiz Salkić............................................................................................6 EU i MI: Vår resa till Bryssel...........................................................................8 Koraci prema statusu kandidata..................................................................10 Kolumna: Novogodišnja jelka u Našoj maloj klinici..................................12 Tamo nekih godina: Ostao samo dimnjak..................................................14 In memoriam, Enes Zahić: Slike koje traju.................................................16 Sa portala, Srđan Puhalo: Šta je tu herojsko predsjedniče Dodik...........18 Irfan Horozović: Beskrajni zavičaj...........................................................20 Kukavica a ne heroj.......................................................................................22 Sjećanje: Širenje grada.................................................................................24 Otrgnuto od zaborava: Mnogo zlata...na jednom mjestu..........................26 Riječ kao dar: U zagrljaju dviju domovina..................................................36 MOK-ova nagrada novinaru Branku Tomiću...........................................40 Putopis: Između Afrike i Evrope..............................................................44 Sjećanje: Riječi u mraku...........................................................................46 Emir Emko Bešić: Addicted.....................................................................47 Susreti: Siniša Malešević.........................................................................48 Na drugoj strani: Slika i njena sjenka......................................................50 Vila, kupreska............................................................................................52 Živa priča Banjaluke: Cober.....................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56

str.4

str.6

Drvo sa bezbroj listova

Intervju:

s tr. 48 S u s re t i :

Siniša Malešević

Ramiz Salkić

s t r: 5 4 Ž i va p r i č a :

Cober ŠEHER 3

BANJA LUKA

Obilježen Dan državnosti BiH u Alvesti

DRVO SA BEZBROJ LISTOVA BOSANSKI DAN KULTURE ZA SJEĆANJE: ONO ŠTO SE ŽIVI, ONO ŠTO TRAJE POSJETIOCI DOSLIKAVALI DRVO I UKRAŠAVALI GA LISTOVIMA KAO SIMBOLIMA LJUBAVI, PRIPADANJA I DEMOKRATIJE Foto: Goran Mulahusić

Piše: Fikret TUFEK Nacionalni praznik, Dan državnosti Bosne i Hercegovine, svečano je obilježen 25. novembra 2017. u Alvesti, u sklopu manifestacije ”Bosanski dan kulture” (Bosniska kulturella dagen). Dan je protekao u znaku sportskih aktivnosti i turnira u malom nogometu pod nazivom ”Ne rasizmu”, te uz raznovrsne kulturne manifestacije: izložbe fotografija Srebrenice i Prijedora, prirode u BiH, dječjih crteža i likovnih radova. Posjetitelji su na samoj manifestaciji doslikavali drvo, ukrašavajući ga lišćem, kao simbolom otvorenosti i demokratije.

Ovaj dan stvaralaštva organizovalo je čak 11 organizacija s bh. predzankom: BH Asocijacija mladih ”Banja Luka u Srcu”, Bošnjačka islamska zajednica Växjö, Humanitära bosniska företagare ”Srcem za BiH”, Aktivitet centar BiH Halmstad, Udruženje logoraša Växjö, ”Sedef” BILL Halmstad, Hagaskolans IF Alvesta, Savez Banjalučana u Švedskoj, Islamska Zajednica Bošnjaka u Švedskoj, Savez logoraša Bosne i Hercegovine u Švedskoj i Alvesta komuna.

U BiH se stoljećima živjelo zajedno Sve je proteklo u znaku obilježavanja 74-godišnjice Dana državnosti BiH, te je tom prilikom kazano: Bosna i Hercegovine je država stara više od hiljadu godina, koja je imala i svoje kraljice i kraljeve, prostirala se u različitim granicama. Podsjetimo se da je u Mrkonjić Gradu, ili Varcar Vakufu, 25. novembra 1943., održano Prvo Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenje BiH ili ZAVNOBiH. Tada su se iz svih krajeva BiH, iako je plamtio Drugi svjetski rat, okupili delegati i zaključili: Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već je i muslimanska, i srpska i hrvatska! U BiH se stoljećima živjelo zajedno, i tako je jedino bilo, jeste i ostaće! Nažalost, ovaj Dan državnosti se zvanično obilježava samo u Federaciji BiH, dok ga u Republici Srpskoj slave samo Bošnjaci i Hrvati. Možda će u boljim vremenima i to biti prošlost.

Poželimo da tako bude, graditi našu domovinu nemoguće je bez zajedništva.

Pozdravna riječ domaćina Alvesta U ime svih domaćina organizatora skup je pozdravio Džemil Vajrača, koji je između ostalog naglasio: „Obilježavamo danas Dan državnosti BiH usred Švedske, baš uz vašu pomoć, jer Švedsku nosimo u srcu i duši kao svoju drugu domovinu. Čak 11 organizacija sa bh. predznakom okupilo se i udružilo sa željom da na Bosanski dan kulture, baš na Dan državnosti BiH, prikažemo različite kulturne i sportske aktivnosti pod simboličnim nazivom „Ne rasizmu“! – u čemu su glavni protagonisti djeca i mladi. Tome doprinos daju i naši gosti iz BiH kao ŠEHER 4 BANJA LUKA

i drugi učesnici kojima se posebno zahvaljujemo i želimo im dobrodošlicu u Alvesti! Posebna zahvalnost komunama Alvesta i Växjö i svim organizacijama i udruženjima nosiocima ove manifestacije. Lijepo je danas biti Bosanac i Hercegovac u Alvesti, komuni koja nas je primila nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, a mi aktivnostima pokušavamo opravdati naše postojanje. Svima čestitam 25. novembar Dan državnosti Bosne i Hercegovine.“ Dan je protekao u znaku kulturnih i sportskih aktivnosti, a pečat mu daje prisustvo značajnog broja Šveđana, koji su imali priliku da se upoznaju s bogatom bh. historijom i agresijom na BiH 1992-1995.

Sve se odvijalo u gradu Alvesta, osnovanom 1898. godine, starom 119 godina, u srcu Smålanda, kotar Kronoberg, sa 8.627 stanovnika, među kojima živi i oko 400 bh. građana, koji su i organizirali skup. „Sjećanja na masovna ubistva u Prijedoru i Srebrenici“ Na posebnoj tribini, prije zvaničnog kulturnog programa, o temi ”Sjećanja na masovna ubistva u Prijedoru i Srebrenici” govorio je, posebno za Šveđane, uz prevođenje na švedski, gost iz Prijedora, bivši logoraš i delegat u skupštini opštine Prijedor Mirsad Duratović: „U Prijedoru su se desili zločini neopisivih razmjera. O tome se nažalost jako malo piše i govori u medijima, radi se o čistoj blokadi. Ovi zločini su poprimili razmjere genocida, mada on nažalost nije potvrđen ni u najnovijoj prvostepenoj presudi Haškog tribunala Ratku Mladiću. Kao da su se mnoge snage urotile da puna istina o prijedorskim zločinima ne ispliva u javnost. Prijedor je grad sa, dosad evidentiranim, 3.176 civilnih žrtava, grad sa najvećim brojem ubijenih intelektualaca, grad sa najvećim brojem logora, grad sa najvećim brojem protjeranih, grad sa najvećim brojem uništenih vjerskih i kulturnih objekata Bošnjaka i Hrvata, grad sa najvećim brojem osumnjičenih i osuđenih ratnih zločinaca i grad sa najvećim brojem otkrivenih grobnica. Uprkos svemu ovom i izostanku neophodne podrške u procesu povratka, Prijedorčani su pokazali da vole ognjište i u velikom broju su se vratili svojim kućama. Ja sam se vratio sa porodicom u Prijedor prije 15 godina i bavim se povratkom 12 godina, te tvrdim da broj povratnika u Prijedor nije ni blizu onom koji se često iznosi u javnosti. Razlog tome leži u činjenici da su povratnici postali mnogim lokalnim zajednicama dobar izvor prihoda, odnosno donacija za obnovu infrastrukture – kad se zna da se pomoć lokalnim zajednicama dijeli po broju povratnika, onda je jasno zašto se taj broj preuveličava.

Radi se o institucionalnoj opstrukciji povratka sa svih nivoa vlasti.

Bogat kulturni program Dugo je pripreman i osmišljavan kulturni program koji je zaista bio lijep.

Nastupili su solisti: Sabit Džanić, Ajdin Turčinović, Amela Džajić i Iman Bećiroski; na sazu je svirao i pjevao Asim Hodžić; klasičnu muziku na gitari izvodili su Aida Jaran-Bilanović i Edin Jaran; nastupili su Džematski hor Malmo i Hor imama; piscac Tomislav Ljevak govorio je stihove iz svojih zbirki i predstavio svoj najnoviji roman ””; poeziju je govorila Melkina Filipović; o realizaciji projekta ”Demokratska pitanja između komune Alvesta i BiH” govorila je Edina Maslač; na kraju su djeca Alveste zapjevala ”Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino”. Interesantno je da je program bio najavljivan dvojezično, na bosanskom je program vodio novinar Fikret Tufek, a na švedskom aktivista Adis Ćuran.

Reportaža Turnir u malom nogometu „Ne rasizmu“ Na turniru u malom nogometu učestvovalo je 16 ekipa: „BAFC“ Alvesta , FC „Kometligan“ Göteborg, „Hagaskolan IF2“, „Džemat“ Helsingborg, FC „GBJ“, Växjö „Hopp”, „Babuka”, „Afgan Boy”, „Hagaskolan IF1“, „Hadi“, „Cro Adria“, „Gott o Blandat“, „BL u srcu“, „Colo Colo“, „Taxi Kurir“ i „Malmö“. Tribine su bile popunjene do posljednjeg mjesta – bilo je više od 350 navijača. Turnir je prošao u finoj atmosferi i bez ikakvih problema. Organizatori su se zahvalili svim ekipama i igračima za učešće na turniru. Finale ostaje za pamćenje, to može samo nogomet. Zato su organizatori uz zahvalnost već uputili poziv za naredni Turnir 2018. godine.

Treba nam svaki čovjek iz bh. dijaspore Gost iz BiH, Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske, govorio je o ”Demokratiji u BiH”, te čestitao Dan državnosti BiH građanima u Švedskoj, gdje sada živi oko 85.000 bh. građana: „Istaknite zastave BiH na svoje balkone, na svoje radnje, na vozila. Istaknite ih zajedno sa zastavama zemlje u kojoj danas živite. Podijelite radost praznika sa svojim švedskim, evropskim i drugim prijateljima... Devedesetih godina bili smo je spremni braniti u najtežim vremenima, dajući čak i hiljade života za nju. Sada ne treba prolivati krv - treba nam istrajnost, briga i odgovornost za državu, koju trebamo čuvati i na najbolji način predstavljati u svijetu. Trebaju nam svi njeni građani koji su u svijetu ostvarili svoje ciljeve, dobili zaposlenja, završili škole i fakultete, stekli važne pozicije u društvu...

Treba nam svaki čovjek. Ovdje sam došao da vam prenesem poruke iz BiH, da mi ne želimo dijeljenje na one ljude koji žive u dijaspori i one u domovini.

Neki su pokušali da naprave jaz među nama. Ali morate znati da smo mi jedno tijelo. Molim vas da obnovite veze sa svojim prijateljima i rodbinom u zemlji.

Dođite i provedite odmor u BiH. Naša zemlja je sada važna turistička destinacija i u nju dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. Dovedite i vi svoje prijatelje, dođite sa djecom, osjećajte se u domovini lijepo, jer tamo ste kod svoje kuće.

Veliki broj naših ljudi ima državljanstva zemalja u kojima žive, ali to ne znači da su oni izgubili vezu sa Bosnom i Hercegovinom. Naprotiv, vidio sam da ti ljudi vole svoju domovinu isto kao i mi, ali su u određenom mometu imali razloge da načine taj korak i uzmu državljanstvo druge zemlje. I njih pozivam da nastave dolaziti i osjećati BiH svojom. Uključimo se svi u aktivnu mrežu patriota i dajmo svoj doprinos državi BiH. Dan državnosti Bosne i Hercegovine prilika je da se podsjetimo da u životu možemo imati mnogo prijatelja, mnogo adresa stanovanja, čak i mnogo pasoša, ali samo jednu majku i samo jednu domovinu. Svim građanima države Bosne i Hercegovine, u domovini i dijaspori, sretan Dan državnosti!“ Projekat online aktivna mreža Bošnjaka u svijetu Na skupu u Alvesti prisutnima je dijeljen letak Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj „Projekat online aktivna mreža Bošnjaka u svijetu“. To je projekt u suradnji sa Fondacijom „Bosna 21“ iz BiH, sa ciljem da se bh. građani

u dijaspori aktivno uključe u realizaciju projekta „Online“, nacionalni projekat Bošnjaka, koji ima za cilj da putem elektronske platforme kreira aktivnu mrežu Bošnjaka u svijetu. Projekt uključuje sve Bošnjake u svijetu s posebnim fokusom na one koji imaju, ili su imali prije rata 1992-1995., mjesto prebivališta na današnjem prostoru bh. entiteta Republika Srpska. Svi koji imaju pravo glasa u BiH, imaju 18 i više godina, mogu popuniti obrazac i dostaviti ga na e-mail: kontakt@izb.se ili dobiti obrasce u lokalnim zajednicama Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj.

Političar Emir Poljo, raniji bh. ambasador u Norveškoj: „Činjenica da danas u obilježavanju Dana državnosti BiH učestvuje desetak bosanskohercegovačkih organizacija u Švedskoj govori sama za sebe. Demonstracija jedinstva bh. organizacija šalje snažnu poruku nepokolebljive opredijeljenosti naših ljudi, koji žive u ovoj nama prijateljskoj zemlji, da brane ideju BiH. To je potrebno i našoj domovini ali i njima samima. Snažan dojam ostavljaju nastupi najmlađih učesnika na današnjoj manifestaciji. Njihova poruka je još jasnija: BiH može da računa na svoju dijasporu ali i dijaspora na svoju državu.

Ovo ilustruje prisustvo i političara s najvećim funkcijama u državi. Drago mi je što sam među prijateljima s kojima se dugo nisam vidio i svima želim da čestitam Dan državnosti najdraže nam domovine BiH!“ Sakib Kenjar, predsjednik Islamske zajednice Bošnjaka u Švedskoj: „Manifestacija u Alvesti zaista je lijep događaj. Svaka aktivnost u ime države BiH, gdje se okupljaju Bosanci i Hercegovci, vrijedna je pažnje. Skup je imao dimenziju predstavljanja države BiH. Izveden je bogat i zanimljiv kulturni program. Od bitne je važnosti što su bile izložbe o logorima i Srebrenici.

Neophodno je kontinuirano podsjećanje na ratna dešavanja i egodus kroz koji je prošao naš narod. Bilo je zanimljivo vidjeti da postoji lokalna povezanost bh. građana i švedskih organizacija. Mogla je biti i bolja posjećenost, ostalo je do svakog pojedninca da pokaže svoju želju da bude dio ovog i drugih događaja koji su vezani za našu državu BiH, koja nema alternativu.“

Diplome komunama i organizacijama: komune Alvesta i Växjö, „Plivit Trade“ i „ICA“ supermarket Alvesta, Nogometno udruženje „GIF“ Alvesta, NBV i „Hagaskolan IF“.

Nagrade za učešće na Turniru u malom nogometu: 1. mjesto „BAFC“ Alvesta , 2. mjesto FC „Kometligan“ Göteborg, 3. mjesto „Hagaskolan IF2“ Alvesta, fer plej ekipa FC „Kometligan“, najbolji golman Jonathan Lindahl „BAFC“, najbolji strijelac 6 golova Elmedin Kvrgić „BAFC“, najbolji igrač Abbas Hossein ”Hagaskolan IF2”; sudije: Elis Kvrgić, Isse Dossev, Emir Vajrača i Barech Kahn.

Zahvalnice za učešće u crtanju: Bećiroski Iman, Dautbegović Mahnur, Drinčić Esma, Dučić Adla, Džajić Amela, Kuburaš Amel, Memić Nadina, Osmanović Amna, Osmanović Ilda, Osmanović Lejla, Vajrača Bella, Vajrača Mina, Vajrača Nova i Vajrača Selma.

ŠEHER 5

BANJA LUKA

Ramiz Salkić - uz Dan državnosti BiH u Norveškoj i Švedskoj:

Dijaspora se treba uključiti u demokratske procese u BiH „Pozivam vas da se uključite, da birate i da budete birani. Samo tako se možemo izboriti za zemlju koja živi po evropskim pruncipima, zemlju koja svakom osigurava ista prava i mogućnosti.“ Zabilježio: Fikret TUFEK Povodom Dana državnosti, mr. Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta RS,boravio je u Norveškoj i Švedskoj, gdje se susreo sa građanima Bosne i Herecgovine, koji žive u ovim zemljama, nagalasivši kako su upravo građani BiH najbolji njeni ambasadori, jer u Skandinaviji upravo useljenici bosanskohercegovačkog porijekla predstavljaju najbolje integrisanu zajednicu, koja značajano doprinosi životu na sjeveru Europe.

U nizu susreta potpredsjednik Salkić sastao se 21. novembra 2017. u Oslu sa Helgom Haugland Byfuglien, glavnom biskupkinjom Norveške crkve, i sa Berit Hagen Agoy, generalnim sekretarom Međucrkvenog vijeća Norveške. Tom prilikom on se zahvalio za svesrdnu pomoć koju su norveška država i crkvena zajednica pružili građanima BiH, koji su novi dom nakon agresije na našu zemlju pronašli u ovoj skandinavskoj državi.

Sastanku su prisustvovali i Nedim Makarević, ambasador BiH u Norveškoj, i Senaid-ef. Kobilica, glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka Norveške. Tokom konstruktivnog razgovora mr. Salkić ih je upoznao sa stanjem u BiH i ukazao na značaj koji bh. dijaspora ima za ekonomiju, kulturu, nauku i brojne druge oblasti društvenog života BiH. 1,6 miliona bh. građana u dijaspori - Bosna i Hercegovina ima u dijaspori oko 1,6 miliona građana. Rijetke su zemlje u svijetu koje imaju tako veliki procenat građana u dijaspori u odnosu na broj stanovnika. Mi smo potpuno svjesni da je taj potencijal od sudbinskog značaja za našu zemlju i stoga činimo sve da građane u dijaspori uvedemo u ključne procese očuvanja i razvoja zemlje. Želimo da navike koje su stečene ovdje, prije svega u demokratskim procesima koji se provode u Norveškoj, prenesu u svoju domovinu.

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Potreban nam je svaki naš čovjek - Potrebna su nam iskustva i znanja. Mi gradimo aktivnu mrežu u koju želimo da uključimo svakog bh. patriotu, kako bi mogao dati svoj doprinos razvoju zemlje. Također, putem te mreže će Država, na određen način i u mogućoj mjeri, brinuti o svojim građanima u dijaspori. Proteklih godina mogli smo se uvjeriti da su naši građani u svijetu najbolji ambasadori naše kulture i naše države. U zemlje u koje dolaze oni donose pozitivne navike, oni su vrijedni ljudi koji svako društvo žele da učine još boljim. Norveško društvo dalo im je šansu da u najtežim trenucima u povijesti BiH pokažu svoje mogućnosti i mi smo beskrajno zahvalni norveškom narodu, kazao je potpredsjednik Salkić, te pozvao biskupkinju Byfuglien i generalnog sekretara Agoy da posjete Srebrenicu. Kao iskrenim prijateljima darovao im je Srebrenički cvijet, kao simbol sjećanja na genocid počinjen u ovom bosanskohercegovačkom gradu.

Tribina u Sarpsborgu: Uključite se u demokratske procese u BiH Mr. Ramiz Salkić je okupljenim građanima BiH kazao da je od posebne nacionalne važnosti proces uključivanja naših ljudi u demokratske procese u Domovini: - Mi želimo da naši ljudi u dijaspori svoja iskustva, znanja i kvalitete stave u funkciju razvoja zemlje. Stvoreni su uslovi da se na izborima potpuno ravnopravno mogu kandidovati i naši građani koji žive u dijaspori. Želimo da svaki naš čovjek sudjeluje u procesu demokratizacije. Navike i iskustva stečena tokom protekle dvije i pol decenije mogu biti od neprocjenjive koristi za BiH. Pozivam vas da se uključite, da birate i da budete birani. Samo na takav način mi se možemo izboriti za zemlju koja živi po evropskim principima, zemlju koja svakom osigurava ista prava i

mogućnosti. U Norveškoj trenutno živi oko 17.000 građana porijekom iz Bosne i Hercegovine – to je značajna snaga i mi je ne želimo zanemariti.

Nemojte ni vi dopustiti da ta snaga bude zanemarena.

Tribina u Oslu: Opstali smo na ideji antifašizma 24. novembra 2017., na tribini u norveškoj prijestolnici Oslo, koja je održana u povodu Dana državnosti BiH, mr. Salkić je kazao kako je naša zemlja očuvana zahvaljujući ideji antifašizma i tolerancije, koju stoljećima baštine svi njeni narodi. Govoreći o političkoj situaciji u zemlji on je građane naše zemlje, koji žive u Norveškoj, podsjetio na historijsku važnost ZAVNOBiH-a, a svim građanima BiH, u domovini i dijaspori, čestitao je praznik Dan državnosti Bosne i Hercegovine: - Sile mraka koje se zadnjih godina ponovno bude u BiH, baštineći ideje četništva i ustaštva, iako su poražene i u Drugom svjetskom ratu i u posljednjem ratu za slobodu naše zemlje, te osuđene od civiliziranoga svijeta, ponovno su jake. Zato je važno vratiti se najsvjetlijim tradicijama naših naroda i iz njih crpiti energiju za budućnost. BiH je obnovila svoju milenijsku državnost u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943., na Prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH. Tada su se narodi ove zemlje opredijelili za antifašističku budućnost u zemlji koja je podjednako domovina svih njenih naroda i građana. Mi danas, 74 godine poslije, svjedočimo da smo baštinici i čuvari takvih opredjeljenja naših predaka. Želimo graditi zemlju slobode, miroljubive koegzistencije i istih prava svih njenih građana. Nažalost, imamo jake snage koje se protive bilo kojem obliku zajedništva, stabilne države i budućnosti u državi BiH. Mi moramo jasno kazati da smo čvrsto na tom putu i da se ne bojimo ostati dosljedni univerzalnih vrijednosti, kazao je Salkić.

Presude Međunarodnog suda za ratne zločine imaju dalekosežne poruke - Prije nekoliko dana Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije osudio je Ratka Mladića na doživotnu robiju.

Prije njega je presuđeno i Radovanu Karadžiću. Presudom vojnom i civilnom rukovodstvu RS poslana je jasna poruka da je koncept etničkog čišćenja, genocida, logora i silovanja poražen. Da je došlo novo vrijeme i da će oni koji čuvaju ideologije Miloševića i Karadžića završiti na isti način kao i oni, na smetljištu historije. Nažalost, aktulna politika sa obje strane rijeke Drine nema snage niti vizije da se izdigne i distancira od najmračnijih trenutaka u historiji srpskog naroda. Naprotiv, srpska politika za sobom vuče cijeli narod, poistovjećujući najveće zločine nakon Drugog svjetskog rata sa srpskim narodom. Civilizovani svijet individualizuje svaku krivicu, pa i ratni zločin, i mi se zalažemo da svako ko je kriv odgovara, a ne da se krivnja prenosi na jedan narod. Nažalost, srpska politika je, slaveći ubice, zločince i silovatelje, ušla u historijski ćorsokak, iz kojega će teško izaći.

U takvim okolnostima do izražaja dolaze upravo poruke ZAVNOBiH-a.

Ovoj zemlji su potrebne političke snage koje će se konačno distancirati od ideologija rata i krenuti u gradnju moderne države BiH, zemlje istih prava i mogućnosti. Trebaju joj patriote. Naši ljudi žive širom svijeta i postižu zavidne rezultate. Mi želimo kroz aktivnu patrotsku mrežu naših ljudi u

Sastanak sa biskupkinjom Norveške svijetu da objedinimo snagu svih patriota i da pomognemo državi BiH da ojača svoju državnost, da sačuva zdrave temelje i otkloni sve propuste koji su nastajali zadnjih decenija. Uvjeren da je pobjeda takvih snaga izvjesna, svim građanima BiH želim sretan Dan državnosti, kazao je Salkić.

Tribine u Göteborgu i Alvesti: Volite svoju BiH Boraveći u Švedskoj potpredsjednik Salkić se susreo sa građanima BiH u gradovima Alvesta i Göteborg. Tom prilikom on je pozvao sve patriote da na ovaj dan pošalju poruke širom svijeta da je BiH zemlja koja želi mir, stabilnost i put ka euroatlantskim integracijama. Salkić je kazao da se Bošnjaci nemaju razloga stiditi svoga porijekla i da s ponosom trebaju „istaći zastave BiH na svoje balkone, na svoje radnje, na vozila“, te istakao: „Pozivam vas da zajedno pokažemo da nam je stalo do države BiH, da je zaslužujemo i da smo je spremni čuvati i graditi, kao modernu i slobodnu zemlju, koja daje iste mogućnosti svim svojim građanima.“ Salkić je posebno naglasio da BiH trebaju „svi njeni građani koji su u svijetu ostvarili svoje ciljeve, dobili zaposlenja, završili škole i fakultete, stekli važne pozicije u društvu... Treba nam svaki čovjek. Kada svi doprinesemo po jedno zrno, bit će to značajan doprinos za našu domovinu“, istakao je Ramiz Salkić. Pozvao je sve da dođu u BiH: - Dođite i provedite odmor u BiH. Naša zemlja je sada važna turistička destinacija i u nju dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. Dovedite i vi svoje prijatelje, dođite sa djecom, osjećajte se u domovini lijepo, jer tamo ste kod svoje kuće. Veliki broj naših ljudi ima državljanstva zemalja u kojima žive, ali to ne znači da su oni izgubili vezu sa BiH. Naprotiv, vidio sam da ti ljudi vole svoju domovinu isto kao i mi, ali su u određenom mometu imali razloge da načine taj korak i uzmu državljanstvo druge zemlje. I njih pozivam da nastave dolaziti i osjećati BiH svojom“, kazao je potpredsjednik RS Ramiz Salkić.

Tribina u Oslu

Banjalučani u najvećem briselskom parku

Foto: Goran Mulahusić

Vår resa till Bryssel Piše: Melisa FILIPOVIĆ

Tidigt på morgonen den 19 november började vår resa till Bryssel. Vi var inbjudna av EU parlamentarikern Jasenko Selimovic.

Totalt var vi 25 personer som åkte från två organisationer, Riksförbundet Banjaluka i Sverige och stiftelsen Våra Barn från Stockholm. Runt klockan tio på morgonen landade vi i ett soligt Bryssel och använde dagen till att utforska stadens alla sevärdheter. Tack vare Mirsad Filipović, som agerade guide, hann vi i ett raskt tempo se och uppleva staden som också kallas för Europas hjärta.

Bryssel har ca 1,1 miljoner invånare och är en mångkulturell stad som är känt för sitt kulturella utbud. Vi möttes av vackra parker och torg, kyrkor och byggnader, mysiga caféer och restauranger. I nästan varje hörn finns en chokladbutik och även om du inte går in i butiken kan du inte undkomma den underbara chokladlukt som omger gatorna. Belgisk choklad anses vara den bästa chokladen i världen. Kakaobönorna är väl utvalda och chokladen innehåller 8 ŠEHER

BANJA LUKA

kakao och kakaosmör av högsta kvalitet. Bryssel är också en stad där matutbudet är enormt. Är man sugen på mat från alla världens hörn är det bara att välja bland det enorma utbudet. Vill man smaka något mer traditionellt är det som Moules frites som gäller. Det är kokta musslor med friterad potatis och det går att köpa i princip överallt. Till dessert är belgiska våfflor ett måste och de tycks gräddas i varje gatuhörn. Första dagen var vi alla fulla av intryck och många somnade tidigt på kvällen. Andra valde att utforska Bryssels uteliv som erbjöd en hel del trots att det var söndagkväll.

Nästa dag vaknade vi till regn och grått väder men det hindrade oss inte från att fortsätta utforska staden. Med varma kläder och paraplyet i handen promenerade vi bort till Grand Place som är en samlingspunkt för hela Bryssel. Grand Place är ett välkänt torg som är omringat av historiska byggnader och är sedan 1998 med på UNESCOS lista med världsarv. En del valde att vandra vidare och titta på andra attraktioner, några tog sig en shoppingrunda, andra valde att njuta av utsikten på ett mysigt café och dricka varm choklad.

Det märks tydligt att hela staden genomsyras av EU. Överallt finns det skyltar och flaggor och på gatorna hör man alla europeiska språk. Det är en väldigt speciell känsla som infinner sig. Även om det är en storstad så känns det väldigt snabbt som hemma.

På eftermiddagen möttes vi upp vid EU parlamentet och blev väl omhändertagna av Jasenkos stab. Vi började med en rundvandring inne i parlamentet och tittade på kammaren. Där fick vi ta del

EU i MI av en genomgång om hur det funkar vid röstning samt vilka partier som samarbetar i olika frågor. Att sitta i Europas lagstiftande institution bidrog till en stark känsla av gemenskap och trygghet.

Besöket i parlamentet avrundades med att Jasenko berättade vidare om hur det funkar rent formellt när något land ansöker om inträde till EU. Vi pratade en del om konsekvenserna av Storbritanniens utträde och den politiska situationen i Sverige. Men framför allt informerade han oss om den aktuella situationen för Bosniens inträde, vilka möjligheter som skapas för Bosnien i EU men även de begränsningar som idag finns i landet och som i sin tur försvårar processen med att bli ett kandidatland. Kvällen avrundades på en av Bryssels mest kända restauranger där vi socialiserade vidare och utbytte erfarenheter.

Innan avfärd dagen därpå passade de flesta på att ta en runda på stan och inhandla souvenirer och presenter. På kvällen landade vi i ett kyligt Sverige fulla av intryck, nya lärdomar och nya bekantskaper. Trots kylan hade jag en varm känsla av tacksamhet för de möjligheter och den tryggheten jag har som EU medborgare i en idag, rätt så kaotisk värld. Känslan av hoppfullhet finns kvar när jag tänker på Bosniens framtid och att Bosnien en dag är ett EU land.

Osmjesi govore sve

Ovdje ja sjedim

I nama je mjesto u EU

Brisel trg

Pernilla je održala predavanje o EU-parlamentu

ŠEHER 9

BANJA LUKA

KORACI PREMA STATUSU KANDIDATA Piše: Jasenko Selimović

Kratki pregled događaja u EU, vezanih za Bosnu i Hercegovinu i Balkan, takođe u svjetlu nedavno održane sjednice Evropskog parlamenta.

Sastanak sa delegacijom za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo

Presuda Slobodanu Praljku

U ponedjeljak smo imali sastanak sa delegacijom za BiH u vezi s integracijom i uključivanjem Bosne i Hercegovine u EU. Bili su tu prisutne i ambasadorica BiH za EU Lidija Topić i Michaela Matuela, zadužena za BiH i Albaniju u Evropskoj komisiji. Gospođa Topić je informisala o procesu odgovaranja na upitnik Evropske komisije, naglašavajući da će ti odgovori biti predani najkasnije 15. decembra. Odgovori na ovaj upitnik su jedan od uslova, da bi BiH dobila kandidatski status u EU. Na tom sastanku ponovo sam naglasio da je planirano davanje datuma za integraciju Crne Gore i Srbije u EU veoma pozitivno. Isto tako sam rekao da ne treba dozvoliti da samo neke zemlje naprave korak naprijed, a da se druge zapostave. Naglasio sam da se „radni program” Evropske komisije mora napraviti tako, da se svim zemljama zapadnog Balkana dozvoli napredak prema EU.

U srijedu su sudije haškog tribunala potvrdile prijašnju presudu nižeg suda petorici bosanko-hrvatskih zapovjednika u ratu 1992-1995. General Slobodan Praljak je, čuvši svoju presudu, odlučio da popije neku vrstu otrova i oduzme sebi život. Bez obzira na ovaj dramatičan i kontraverzan događaj, važno je ne dozvoliti da njegovo samoubistvo zasjeni njegove zločine za koje je osuđen. Zločini su bili mnogobrojni, dokazani su pred dva suda, sa osam sudija najvišeg internacionalnog ranga, u jednom suđenju koje je trajalo više od deset godina. Nema i ne postoji nikakva sumnja da je Praljak bio kriv za te zločine i da su ti zločini dokazani ”bez ikakve razumne sumnje”. Njegovo samoubistvo ne smije da zasjeni ove zločine i njegovu nedvojbenu krivicu.

Bosna i Hercegovina u saradnji sa Kinom

Prošle sedmice je emitovana emisija ”U tuđoj avliji” na TV kanalu Hayat. Skoro sat vremena smo Osman Džiho i ja razgovarali o svemu, od Sarajeva do Brisela i uključivanja BiH u EU. Program možete pregledati ovdje.

Početkom sedmice u Budimpešti su BiH i Kina potpisale sporazume o liberalizaciji viznog režima, saradnji u oblasti poljoprivrede i pozajmicama kineskih banaka za izgradnju elektrane u BiH. Prema sporazumu o vizama, državljani BiH i Kine, vlasnici važećih biometrijskih pasoša, bit će oslobođeni viza za ulazak, izlaz, boravak ili tranzit preko teritorije druge države u roku od najviše 180 dana.

Osim toga potpisan je ugovor o kreditu između elektroprivredne kompanije "Elektroprivreda BiH" i kineske kompanije "Exim banka" za izgradnju termoelektrane u Tuzli. Premijer Denis Zvizdić je podržao sporazum i rekao da će to doprinijeti ekonomskom razvoju u BiH.

U tuđoj avliji

Min Sanning Prošlog vikenda je emitovana emisija ”Min sanning” na švedskom TV kanalu Svt. Tu sam sa Annom Hedenmo razgovarao o mom djetinjstvu, o ratu, političkoj karijeri i dr. Emisiju možete pregledati na Svt Play narednih dva mjeseca.

Do slijedećeg javljanja, srdačno Vas pozdravljam i želim sve najbolje!

10

BiH i dijaspora

UVIJEK JE NEKO DRUGI NADLEŽAN Bosna i Hercegovina u odnosu na broj stanovnika ima jednu od najvećih dijaspora, a nema Ministarstvo za dijasporu Tekst i foto: Namik Alimajstorović Sama činjenica, da u dijaspori prema zvaničnim podacima živi više od dva miliona ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, svakoj državi bi bila signal da po hitnom postupku formira Ministarstvo za dijasporu. Nažalost, signali, apeli, molbe, inicijative organizacija i pojedinaca iz dijaspore nisu naišli na plodno tlo.

Kako stvari sada stoje, teško je u predizbornoj godini osim obećanja očekivati neke konkretne pomake u vezi s tim.

Naravno, u tom kontekstu, mnogi će se zapitati - a šta je konkretno bosanskohercegovačka dijaspora uradila da dođe do svog ministarstva. To pitanje postavili smo pravniku Faruku Tičiću, ekspertu za pravna pitanja dijaspore i jednom od osnivača Svjetskog saveza dijaspore Bosne i Hercegovine. „Pa, vidite, nevjerovatno je da o bh. dijaspori „brigu vode“ četiri institucije naše zemlje, Predsjedništvo BiH, Ministarstvo civilnih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Naravno, kada se pojavi neki problem koji treba rješavati, vruć krompir se prebacuje iz ruke u ruku, i uvijek je neko drugi nadležan, ili čak dobijemo odgovor kako „oni“ tamo to koče.

Inicijativa za osnivanje Ministarstva postoji niz godina, tačnije od osnivanja bosanskohercegovačkih udruženja u dijaspori, a koliko ja znam, zvanično je uobličena na VI. kongresu SSDBiH koji je održan polovinom 2012. g. kada je donesena odluka da se od nadležnih institucija BiH traži da dijaspora ima svoje ministarstvo. Glavni razlog za donošenje takvog zaključka je činjenica da mnogi zahtjevi, koje je bh. dijaspora upućivala na adrese ove četiri institucije, jednostavno nisu bili rješavani, za njih nije bilo sluha. A stav je bio da bi osni-

vanjem Ministarstva za dijasporu postojala jedna adresa gdje bi se nagomilani problemi bh. građana koji žive vani i rješavali na jednom mjestu. Ministarstvo za dijasporu imaju zemlje u okruženju, predstavnici dijaspore sjede u parlamentima tih zemalja, i naravno da je to kraći put za rješavanje statusnih pitanja građana koji žive van granica domovine.“ Znači, zaključak s Kongresa je prema nadležnim vlastima upućen polovinom 2012. godine, da li je bilo ikakvih konkretnih odgovora? „Konkretnog odgovora nikad nije bilo, jer da je bilo išta konkretno, do sada bi se ministarstvo osnovalo. Ponekad se i neko od nadležnih oglasi, ali sa obrazloženjem da je trenutno u prednosti potreba za nekim drugim ministarstvima ili da međunardna zajednica ne dozvoljava da se na nivou države formira novo ministarstvo. A najsmješniji komentar je došao od jednog visoko pozicioniranog političara koji je rekao: Koliko ste nam važni, čak tri ministarstva vode brigu o vama.“ Prije dvije godine Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice je izradilo dokument Politike o saradnji sa iseljeništvom, koji je Vijeće ministara BiH i usvojilo. Smatrate li da će ovaj dokument dovesti do osnivanja Ministarstva za dijasporu? „Koliko je meni poznato, i prije su postojale nekakve strategije djelovanja, pa i Revidirana strategija vlade, nažalost, sve je to ostalo na papiru, jednostavno nikada nisu zaživjele! Kakvu će sudbinu imati ovaj dokument, ostaje da se vidi, ali ono što zna dva miliona bosanskohercegovačkih građana u dijaspori jeste činjenica da nama treba Ministarstvo za dijasporu na nivou države Bosne i Hercegovine.“ Š E H E R 11

BANJA LUKA

Kolumna

Tekst: Radmila Karlaš

Nedavno je u jednom marketu kakvih je niklo na tuce u našoj maloj klinici, pardon, u našem gradu, osvanula novogodišnja jelka. Silno grdna, rogobatna i ubi bože neukusna. A centrirana je na prostor oko kojeg čovjek, da bi se latio hljeba nasušnog sa rafe, htio ne htio mora proći i s njom ukrstiti oči. Blago slijepima! I gluvima! Jer, i svjećice na njoj su bile podešene na nesuvislo muzičko kreštanje. Sve su se vode na obližnjim rafama, shodno japanskoj teoriji o uticaju muzike na vodene kristale, uskomešale.

Lijepo je čovjek mogao viditi kako vrište u bocama. Zašto ste postavili nešto ovakvo i to još na centralni dio marketa? Morala sam da pitam na užas mog partnera koji se uvijek stidi moje rječitosti kad joj vrijeme nije. Da li vam se sviđa jelka; veselo me upitala prodavačica. Da li mi se sviđa, ponovila sam u sebi. Zar joj tako izgledam? Prodavačica je bila mlada, slatka i sretna što se centrirala u market sa centriranom jelkom. To je valjda trebalo da bude jasno. I ako neko ovdje nešto ne razumije, to sam valjda ja.

Ipak! Ne sviđa mi se. Ooo; razjapila je svoja usta pokazujući implantate kreč boje. Ali, svima nama ovdje se jako sviđa. Postavila ju je i okitila lično naša šefica. Ma nemojte? Da, lično ona. Zanemarila je sve obaveze i prihvatila se ove zato da... Prekinula sam je. ...Vašu malu kliniku učini što grdnijom. Jednostavno nisam mogla da odolim, dok se red iza mene produžavao. Jok; prodavačica je jedva prevukla usnu preko glanc nove cakline na Foto: Goran Mulahusić zubima, Ona je naša uzdanica. Povjerljivo je nagnula glavu prema meni. Znate da je ona iz; glas je već bio jedva čujan šapat; I vidite, kako se ona samo uzdizala iz te zveke; odmahnula je glavom na moj pokušaj da je prekinem. Molim vas, ona se nije spustila odozgo, već se uzdigla. A nas uzdignutih u ovoj maloj klinici ima još... Dakle, ipak je klinika; osmjehnuh se vučjim osmjehom. U našem gradu... Rekli ste klinici. Nisam, valjda znam šta pričam.

Uostalom, ne prekidajte me, red iza vas je već predugačak. Zamislila se na čas, čačkajući zube noktom sa cirkonom na vrhu.

Kako nikako nisam mogla da se prisilim da ponovo pogledam onu rugobu od jelke, pogled mi se zaustavio na trblavom čovjeku u drugi. Odbilo mi noge u ratu. Obećali su mi proteze, pa da će njenom podnožju. Prodavačica se prenula i vidjevši gdje gledam narod pozlatiti... Dodirnućete jelku; prodavačica već govori falsezacvrkutala; To je naš magaciner, i on se uzdigao, a ključni je dio tom. Ona ima čudotvorne moći. Noge će vam same izrasti. Ili naše male klinike... Evo je opet. Šta vrijedi i da prosvjedujem. Uz- povucite Djeda Mraza za bradu. On će biti tu i u tu svrhu. Čujte gred, fali li išta ovoj novogodišnjoj jelki? Okrenula sam se oko kasirko, ja već imam dvoje djece, treće je na putu, a nikakva prava. ose i netremice zapiljila u zeleno čudovište. Ne da ne fali, apso- Prije nego što rodim, privatnik me šutne s posla, a ako tražim posla lutni je višak; protisnuh. Glas mi je zagušila jeziva svirka sa u našoj dragoj administraciji, jer sam fakultetski obrazovana prije svjećica. Pršti od radosti i obilja; nastavila je. I vi joj se morate uspostavljanja ovih tečajeva u vidu privatnih fakulteta, ništa mi diviti. Neću ja da se divim toj grdobi; odbrusih. Ali, ne možete ne vrijedi, jer nisam šljegla, spustila se odozgo, niti sam član ništa pazariti ako se ne divite ispod jelke. Tako je naredila šefica. Udruženih potrošača narodnog blaga... Majčice; kasirka osmotri U tom naumu, naš magaciner, samo za ovu zgodu u odeždi Djeda njen nabrekli stomak, Niste se znali uzdići kao naša šefica, koja je Mraza, poslužiće svrsi. A sve će se snimati, zamislite; blago je svoje mjezimče sina obezbijedila bezbeli, ali ako dodirnete jelku, ciknula. Šefica će te snimke plasirati u klinici i dalje. Uskoro će i čuda su moguća. Molim vas, i djecu posadite pod njeno granje, taj molitveni doručak kod predsjednika, a ona je uprla sve snage neka vide tirani na molitvenom doručku kako se kod nas da ode za astal. Ništa okolo tarabe kao prošle godine, već dirito u pobjeđuje bijela kuga. Vama kao nešto nije jasno? Kasirka me kadar. I nosi sve snimke. Zato, svi pod jelku, ručice gore i plje- mrko pogleda. Meni je sve jasno. Magaciner se u to stvori kao sak. Osmjeh se podrazumijeva. Kako da tapšem; protisnu neko poručen. Isturi stomak i pomilova podvaljak. Pravi li neko probiza mojih leđa, Ne mogu ruke da podignem od gladi. Onemoćale leme u ovoj maloj klinici? Eto, i on, pomislih. Ali ne vrijedi da su. Ona jeziva muzika sa jelke zaguši glas. Ne čujem vas; slatko išta kažem. On je šef; objasni prodavačica strpljivo. A ja mislila će prodavačica. A ja ne mogu da hodam; to se sad oglasi neko magaciner; dodah. Nije se udostojila ni da me pogleda. To je isto,

NOVOGODIŠ U NAŠOJ MAL

ŠEHER 12 BANJA LUKA

Kolumna

ŠNJA JELKA LOJ KLINICI nesrećo. Ključevi od magaze su kod njega. A zadužen je da za uši izbaci sve one koji se ne budu divili našoj novogodišnjoj jelci i pozirali ispod nje sa ushitom. Kad njemu nije problem da prekovremeno radi kao Djeda Mraz, što će vama biti problem da se divite, molite i čekate čudo. A mogu li ja da ćopim neki slatkiš za djecu sa te jelke; oglasi se ona jadna majka. Ni slučajno; prodavačica je pogleda sa zaprepaštenošću na licu. Svi ti jestivi ukrasi su samo kobajagi. Ali možete da se molite pod jelkom za čudo, a ko u čuda vjeruje, čuda mu se i dešavaju. Naši dragi šef i šefica su zaključili da ne morate da plazate sve do Ostroga ili nekog drugog svetilišta i da ondje uzgred vi nejački i kosti ostavite, a to i košta, pa su vam omogućili da se čudite ovdje. Čudim se čudovištima; povikah, a onaj magaciner, šef, alias Djeda Mraz se ko malo zavrati. Novogodišnja jelka vam je jeziva, ukrasi su katastrofa, a ne mogu da se probijem ni do hljeba nasušnog... Ne lezi vraže, jer psihodelična muzika mi u trenu poklopi glas i iskrivi vrat, uzgred. Oprostite, šta je u onim paketićima ispod jelke; upita neka penzionerka vrla kad se urlikanje stiša. Ah; kasirka porumenje od zadovoljstva. Tu su vaša povećanja penzija. I to spada u red čuda za koja možete da zamolite našu jelkicu. Ja bih želio

proteze; zavapi onaj invalid. Vidite onaj paket tamo; prodavačica podiže ruku prema kutiji umotanoj u plavi krep papir, Sada je prazna, a da li će biti puna zavisi od vaše vjere. Pogledajte samo ovu dječicu i učite od njih; pokaza na dvoje od gladi iskežene djece koja su sirotu majku vukla ka rafama sa hranom.

Prodavačica se malo pridignu iza kase. Oni vjeruju i kad ne vide.

Jedna joj suza skliznu niz nos, ostavljajući brazdu od otopljenog pudera. Naša šefica najviše voli takve koji i kad ne vide, vide. Njihovo je carstvo nebesko. Stalno ponavlja da sumnja truje srca.

Eto, njihovi dječiji paketići su takođe prazni. Nema slatkiša, lijepih igračaka, niti slikovnica u vedrim bojama. Ali, oni to sve vide u svojim glavicama i kroče prema tome. Dok ne zakorače u markete Njemačke, Australije ili neke druge zemlje koja ih htjedne primiti; ubacih sumorno i u strahu da će me ono jelkino kreštanje opet zaglušiti. Radno odijelo, ja bih radno odijelo! Procjenih da je bariton. Zato i okrenuh glavu prema čovjeku. Upravo je ušao i stresao snijeg sa iskrzanog radnog mantila plave boje.

Jest bariton. Sa radničkom iskaznicom. Bonovima za topli obrok, regresom, trinaestom platom. Kao nekad. Prodavačica ubrzano zatrepta prema njemu. Mislite, u vidu knjige iz utopije ili... Mislim u vidu cigle, maltera, dimnjaka, presa, mašina... Sad; prodavačica zagrize usnu u dubokom premišljanju, Ako je Isus predvidio i učinio da se jerusalimski Hram uruši, ostavio je nama potomcima, mogućnost da svojom vjerom urušeno ponovo sagradimo. O.K.? Zatilta obrvama prema čovjeku. Ja sam ateista; protisnu jadničak, a onaj mu bariton splasnu. Čujte me dobri čovječe; kasirka ukrsti pogled sa onom grdobom od magacinera, šefa, alias Djeda Mraza. I tome ima lijeka. Naime, lako je bilo činiti čuda po Jerusalimu. Ipak su oni bili rimska provincija, a Rimljani su držali do toga da im baš sve ne pokradu. Ti stari narodi su znali šta je red. Sad toga nema. Zato, izmoliti čudo ovdje, u našoj maloj klinici, da recimo iznikne tvornica u kojoj će radnici raditi i pri tom dobivati plate, nakon što je sve i jedna tvornica oduvana na male ili malo veće tajne račune, izazov je kojeg ni jedan Alija Sirotanović sa svim svojim lopatama za ugalj ne bi bio dostojan. Ne zbog toga što nije bio vrijedan, jer jest, već zbog imena. To ovdje više ne prolazi, taman prekopao rudnik mrkog uglja Breza uzduž i poprijeko. Odnosno, napravio Jelšingrad, Unis, Čajavec, Jadranku, Blik, Energomont, GIK Kozaru itd... preko noći. Vi imate tu čast. Naklonila mu se. Ja sam naučio udarnički, bolji sam od Alije; promuca čovjek. A i ime mi je Mitar.

Jašta ste! Zato udarnički pod jelku i molite za čudo. Da vam se pruže mogućnosti da taj mantil prošetate po pravom pravcatom fabričkom pogonu. Odjednom mi sinu. A šta ste za mene spremili?

Vjerovatno ste maštovito osmislili neki paketić; već sam zlobna.

A ne; obzirno će ona, ali sa prizvukom trijumfa. Od vas ćemo oduzeti. Ste ste vi već uzeli; odbrusih. Nismo. Ostao vam je zdrav razum, a naša šefica je luda za tim da ga ukine. Evo ti kifla; viknuh pa nagulih unazad kroz onu masu. Samo vi bježite; priprijeti prodavačica prstom za mnom. Ali svi putevi opet vode u našu malu kliniku. Odavde vam niko nikad nije pobjegao. Kao da joj opravdava, ona jelka zavapi visokim tonovima, povijajući grane prema svjetini. Vidjeh kako magaciner, odnosno šef, alias Djeda Mraz preko svojih očnjaka lijepi bijelu bradu i brkove. Trepnu za mnom lijeno. Uvijek se nađe neka budala koja neće da izgubi zdrav razum. Sirotica, i da ga izgubi negdje na ulici, svi bi joj ga vratili nazad. Tolika mu je uzgred cijena ovdje. Kako to reče, zarola se u ono crveno odijelo, nazu čizmice, nabi kapicu, zauze mjesto pod jelkom i pogleda u onaj red pred kasom. Ko je sljedeći?

Š E H E R 13

BANJA LUKA

OSTAO SAMO DIMNJAK Ili: Šta je ostalo od nekadašnje banjalučke privrede?

Možda neka značka koju možeš kupiti na pijaci.

Tamo nekih godina Banjalučka privreda...Na pijacama

Tekst i foto:M.VIDOVIĆ

Kada sam, sada već pomalo davne 1986. godine, prošao kroz glavnu kapiju „Incela“, da mi u radnu knjižicu „udare“ pečat i time zvanično potvrde da sam postao radni čovjek i građanin u udruženom radu, tek sam površno znao šta se sve nalazi iza ograde ove radne organizacije. Za „Incel“ se u žargonu govorilo „Celuloza“, ili se za nekoga ko je ovdje bio zaposlen koristila nekakva „opšta tvrdnja“ radi u „Celulozi“. Međutim,“Celuloza“, iz koje će se godinama kasnije razviti i nastati Radna organizacija „Incel“, te 1986. godine bila je jedna od 12 osnovnih organizacija udruženog rada u sastavu radne organizacije. Elem, kasnije ću spoznati da je „Incel“ imao i svoju fabriku vode, svoju struju, pa i željeznicu jer su vagoni sa sirovinama direktno ulazili u fabrički krug. Imao je i svoje autobuse, ugostiteljstvo-restorane društvene ishrane - restoran „Ada“, hotel „Slavija“, ali i olimpijski bazen gdje su mnogi Banjalučani provodili ljeta.

Imao je odmarališta na jadranskoj obali, gdje se odmarala radnička klasa...Imao je i više od šest hiljada zaposlenih...

Dimnjak, autobusi , burek ...

Ima godina kako sam završio sa poslom u „Incelu“. S vremena na vrijeme obiđem nekadašnje radno mjesto. Uglavnom poslom. Tako sam, nedavno, novinarski „pokrivao“ nekakav sastanak; jedan od onih koji niti smrde, niti mirišu. Sastančilo se u objektu gdje nekada bijaše i redakcija fabričkog lista „Incel“ - poznatiji kao „crvena zgrada“, ali odavno njena fasada nema onu prepoznatljivu, crvenu boju. Da bih prekratio vrijeme dok se ovi na sastanaku „dogovore kako bi se dogovorali“, prošetaću po „fabričkom krugu“: jeste, ali nema „fabričkog kruga“ - nema fabrika i pogona, a ni radnika. Nekadašnji proizvodni pogoni, uglavnom pretvoreni u skladišta, kancelarije, tek ponegdje, i onako „na malo“ vrti se nekakva proizvodnja. Ostao samo dimnjak - poznati „Incelov“ dimnjak, koji se mogao vidjeti iz svih dijelova grada. I sada se vidi, ali očigledno ničemu ne služi. A ove mlađe kolege novinari krenuli da ne traže „jer uskoro će biti izjave poslije sastanka“: pomislih, da im ispričam kako je nekada na „Incelov“ parking u nešto prije šest i sedam sati dolazilo punih 12 autobusa - dovozili zaposlene iz svih dijelova grada, pa i okoline. Odustao, oni su ipak djeca neoliberalnog kapitalizma -pomisliće da sam „puk`o“...

Nekako se završi i ova „novinarska priča“ sa izjavama „dogovorili da se dogovaraju“, pakuj opremu i nazad u kancelariju...Ali, valjalo bi nešto i pojesti. Razmišljam „naglas“ da bi k'o „sjeo“ jedan burek iz restorana „Celexa“. Pa, „Celex“ je jedini ostao, ali nisam baš siguran da u „aktuelnom“ restoranu imaju onaj burek zbog kojeg su dolazili iz drugih pogona na doručak u „Celexov“ reastoran...Ipak, istinita legenda o bureku „Celexa“ (koji se pripremao u restoranu „Ada“) i dalje živi. Tradiciju ovog bureka nastavila buregdžinica u blizini moje kancelarije - vlasnica radnje, nekada, sa svojim kolegicama u OOUR „Ugostiteljstvo“ pripremala „kralja“ svih pita na opšte zadovoljstvo brojnih „Incelovaca“... Izvinjavam se, ako sam negdje napravio nekakvu „grešku“ - urednik našeg magazina i moj radni kolega iz „Celexa“, ispraviće...

Bilo je to tamo nekih godina: “lutah“ pijacom na Predgrađu, kod autobuske i željezničke stanice - biće da sam „tražio varijantu“ kupiti polovan, a solidan bicikl. Svega u ponudi, što bi se reklo, od igle do lokomotive. Bicikla, solidna ponuda, cijene relativne, ali se kući vratih sa knjigama: za deset maraka tri plus jedna („kuća časti“) i pritom pitanje:“ Nego, znamo li se nas dvojica“...Može biti, ali i ne mora...“ Ti si nekada radio u `Incelu`…“I ja radio u `Incelu`, dolazio si kod mene u pogon, tu je radio i onaj tvoj drug, preko njega smo se upoznali“...“Prošlo je godina...Znaš po čemu sam te zapamtio ...U lijevom uhu nosio si minđušu, s tim imdižom prilično odudarao od one sredine i okruženja, bio si nekako drugačiji...“ „Otkud ti ovdje“, pomalo i blesavo bijaše moje pitanje, jer nije valjda tu došao na „promenadu“...“Kada je `Incel`pukao, pukoh i ja, nekakav tehnološki višak, poslije otišao na biro. Tražio posao, ali novim `poslodavcima` nije trebao radnik sa skoro trideset godina staža, i godinama, kada nisi više mlad, a ni toliko star...Svašta radio, evo sada prodajem knjige, nešto iz moje privatne biblioteke, nešto dobijem od prijatelja i poznanika...Valjda ću dočekati onu starosnu penziju, pa kolika god da bude, samo neka bude...“ Svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima je moguća, iako je ova fraza već prilično otrcana. Sagovornik i nekadašnji „Incelovac“, jedan u nizu brojnih čijih fabrika i preduzeća nema, niko ih ne „zarezuje“, pa su nekako preživljavali ...

Ako je nekada kroz kapije „Incela“ ulazilo i više od šest hiljada radnika, složena organizacija udruženog rada „Rudi Čajavec“ propuštala je kroz kapije od osam, pa skoro do deset hiljada onih koji su tu ostvarivali dohodak. Mnogi sa nostalgijom pominju i „Jelšingrad“, „Fruktonu“, „22.decembar“, Tvornicu obuće „Bosna“, „Blik“, „Mljekaru“. Kada se ovome pridodaju i brojna zanatska, uslužna, trgovačka, ugostiteljska preduzeća, onda stoji tvrdnja da su ovo bili izvori za desetine hiljada Banjalučana. Ponekad je dosadno ponavljati kako je Banja Luka bila „snažan privredni centar, sa skoro 63.000 zaposlenih i razvijenom privrednom, te posebno industrijskom strukturom“. Utopija pominjati da su se solidne i pristojne zarade i plate ostvarivale u banjalučkim preduzećima i fabrikama, jer „kada Čajavčevi radnici dobiju platu, to se osjeti u cijelom gradu -kompletan trgovačko-ugostiteljski sektor u tih nekoliko dana ostvarivao je dvostruko ili trostruko veće prihode od uobičajenih...Slično i istovjetno moglo bi se napisati kada je u pitanju bio i „Incel“, kao i ostala banjalučka preduzeća kojih više nema...

Vremena i papira proteklih godina potrošeno je kako bi se „izanalizirao“ nestanak banjalučkih preduzeća i fabrika: nekadašnji „socijalistički giganti nisu se prilagodili novom načinu poslovanja i ekonomskih trendova u vrijeme tranzicije“. Samo jedna od iznesenih „tvrdnji“ , iako njihovi nekadašnji radnici i zaposlenici, pa i jedan broj bivšeg rukovodećeg kadra misle suprotno, glasno i jasno će reći da su „preduzeća kroz takozvani proces privatizacije obezvrijeđena i opljačkana“, a potom uz „blagoslov vlasti postala lak plijen za privatizacijsko-tajkunsku kliku“. I dalje su uvjereni da novim vlasnicima nije bilo u interesu da koliko-toliko nastave proizvodnju, nego da se dokopaju atraktivnog zemljišta i poslovnih prostora. Nažalost, sve se na kraju završilo na ovakvoj priči, dok preostalim reliktima radničke klase ne preostaje ništa drugo nego „konstatovati“ da su njihova nekadašnja preduzeća i fabrike pretvoreni u privatne fakultete i univerzitete, skladišne i kancelarijske prostore, svadbene salone, salone namještaja i kućnih potrepština, diskonte, hipermarkete, diskoteke, folkoteke...

I dok završavam ovaj tekst (subota popodne) razmišljam da u nedjelju „spucam“ na pijacu. Prošetam, onako (bicikl uspio kupiti), potražim nekoga od raje, možda ima na prodaju kakvu prigodnu značku, zastavicu, na kojima su motivi RO „Incel“... Neka se nađe...Ko zna šta bi se na kraju moglo dogoditi sa dimnjakom...!? Š E H E R 15

BANJA LUKA

Zapisi i sjećanja

Slike koje traju Tekst: Idriz SALTAGIĆ Umro je Enes Zahić, naš sugrađanin i prijatelj, majstor umjetničke fotografije. Ostavio nam je bogatstvo svoje, svoje slike, umjetnička djela koja je stvarao godinama i koji nikada, u svim godinama svoga trajanja, nije prestao da traži nove motive, prizore, slike iz prošlosti i sadašnjosti. Živio je sa svojim slikama kako u rodnoj Banjaluci i domovini Bosni i Hercegovini, tako i širom svijeta. Toliko je toga stvaralačkog u njegovoj bogatoj biografiji. Fotografski zanat završio je kod Foto „Here“ prije 60 godina, davne 1957. kada postaje i član Foto kluba „Josip Bosnar“ i odmah počinje da izlaže na mađuklupskim izložbama, te na izložbama republičkog, saveznog i međusaveznog ranga, kao i na kolekciji radova na 10. Svjetskoj izložbi u Celju, u Sloveniji. Član USUF-a postaje 1968. godine. U Beogradu završava šestomjesečni kurs kolor footografije i dobiva zvanje kandidata majstora, a već 1971. godine i titulu majstora jugoslovenske fotografije.

Postaje član „Europhota“ da bi 1973. završio njemačku visoku saveznu školu fotografije gdje diplomira kod profesora Warnera S'orensona. Slijedeće godine diplomira i na američkoj visokoj školi FPS. Od 1976. godine uz njegovo ime napisano je Umjetnik fotografije.Bio je predsjednik jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog USUF-a.

Enes Zahić je stvarao sa svojim foto-aparatom, neumorno i tragalački. Nalazio se svugdje, na svim mjestima gdje je osjetio potrebu da snima, nikada mu nije presahla inspiracije i žeđ da ovjekovječi vremena, prostore, ljude i događaje. Izlagao je na više od 400 raznih izložbi. Bio je sa svojim slikama u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, Celju, Beogradu, Novom Sadu, Podgorici, Skopju, Helsinkiju, Mikkeliju, Imatri, Puli, Splitu, Portorožu i svojoj Banjaluci iz koje je odlazio i u koju se uvijek i vraćao. A od njegovih značajnih izložbi je zapisano – 1962., 10.svjetska izložba fotografije u Sloveniji, samostalna izložba povodom konferencije UNESCO-a u Beogradu 1980., zatim izložba Titov put nesvrstanih, izložba o Titu, pa Bosna i Hercegoviona u srednjem vijeku, izložba Zaštita čovjekove okoline dr Aleš Bebler u Portorožu i prva ex jugloslovenska izložba rađena S'orensovim postupkom u Banjaluci 1976. godine. U Banjaluku, iz koje je morao da ode 1996.godine, vratio se sa izložbom 2004. da bi prije nekoliko godina ponovo izlagao na manifestaciji „Vezeni most“ i izložbu poklonio rodnom gradu.

O njegovim izložbama i brojnim saveznim i međunarodnim nagradama mogla bi se napisati knjiga, a za sve fotografije trebalo bi bezbroj albuma. Poklonio mi je cijeli jedan album – od slika Bosne i Banjaluke u prošlosti i u ovom vremenu, pa slika o prirodi, rijekama, sjenama, pticama, kućama,, starinama, kamenu i stećcima... I svaki put kad bismo se sreli darovao mi je neku svoju sliku. I dugo smo razgovarali o stvaralaštvu, o zlu koje nas je zadesilo, o planovima, o povratku, o snazi da traje i da istraje, da nikada ne napusti svoje ognŠEHER 16 BANJA LUKA

In Memoriam Enes Zahić ( 1936 -2017.) jište, banjalučke ulice i život koji je ovdje proveo. Bio je gost- stvaralac u mojim emisijama u programu nekadašnje Radio Banjaluke.

Svojom umjetničkim fotografijama obogatio je i moje knjige.

Svugdje tamo gdje se nešto dešavalo on bi dolazio – na utakmice „Borca“ na Gradskom stadionu, na skupove, na kocerte, dolazio u prirodu, u bašte, na ulice. Njegovo oko kamere zabilježilo bi sve i uvijek je htio da uradi još više.

Enes Zahić, majstor Fotografije, drugar, iskreni prijatelj i čOVJEK koji se pamti za sva vremena. Ostaju nam sjećanja i fotografije satkane u albume nazaborava, I danas ga vidim kako na svom biciklu žuri da nam podari neku novu sliku. Jer slike, kao i knjige traju i ostaju.

SLIKA Enesu Zahiću Gdje god krenem SLIKA, slike o nekim davnim vremenima, slike o rijeci, tvrđavi, o drveću, o prirodi, slike o pticama i ljudima, o vodi i sjenama, slike o vremenu koje prolazi i koje će doći.

Vidim te kako bi sve uslikao da nam traje, da ostane i postane.

Vidim te kako tragaš, da sačuvaš istinu, grad naš, zemlju našu, godine koje su prohujale.

Pred mojim očima tvoje slike.

Gledam i čitam – „Banjaluka 1938“, „Haus u Šeheru“, „Bezistan 1940“„Viseći most“, pa „Ćilim na jezeru“, „Bosanska kuća“, „Bal na vodi“, „Muzej u vrtu“, „Pogled u prošlost“...

Listam albume, zagledan u tvoje slike, u tvoje vječne slike koje traju s nama, u slike koje ostaju vremenu i ljudima, i sjećanja naviru o godinama koje smo voljeli.

Jedna od Enesovih najinteresantnijih fotografija

I vidim te ponovo bi slikao, slikao bi da nam traje vječno, da nam ostane i postane, da nam traje i za neka ljepša, bolja vremena.

I danas te vidim, dobri moj Enese, vidim te kako na biciklu žuriš da nam podariš još jednu sliku iz svoje sehare.

Idriz SALTAGIĆ London, decembar 2017

Š E H E R 17

BANJA LUKA

Srđan Puhalo: A šta je tu her Piše: Srđan Puhalo / Objavljeno: 24.11.2017. u 14:20h Predsjedniče Dodik, Obraćam vam se kao zbunjeni roditelj koji je potpuno svjestan vašeg znanja i iskustva. Nekoliko puta ste potpuno mijenjali mišljenje o svemu i svačemu i to mi daje za prvo da vam se obratim kao ekspertu. Osim toga vi ste otac, djed i Srbin što mi je veoma važno kao stanovniku Republike Srpske.

Elem, ja sam roditelj dva djeteta i pokušavam da ih vaspitam da budu dobri ljudi, dobri Srbi, dobri stanovnici Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, ali i sami znate koliko je to teško. Danas biti dobar čovjek, ne znači biti i dobar Srbin. Dobar Srbin danas znači biti loš Bosanac i Hercegovac. Mislim da me razumijete?

Elem u kontekstu ovih posljednjih napada na Republiku Srpsku, ja sam se malo pogubio oko pojma herojstva. Znate ja vam se u Republici Srpskoj opažam kao neuravnotežena osoba sklona pohlepi i egzibicionizmu, sa željom za priznanjem i dokazivanŠEHER 18 BANJA LUKA

jem. Dodamo li tome da sam odrastao u Kalnoviku, sasvim je jasno da sam malo psihički opičen.

Zato pomagajte.

Kako vi danas definišete herojstvo i heroja?

Recimo, ja sam odrastao čitajući stripove i tu mi je nekako sve bilo jasno. Blek Stena je junak jer se bori protiv crvenih mundira.

Fantom je rasturao kriminalce i zloće bez obzira na boju kože, nacionalnost ili vjeroispovjest. Supermen je bezbroj puta spasavao Zemlju od zlikovaca i tu sam veoma dobro mogao razlučiti ko je junak a ko nije. Čak sam i u epskim pjesmama mogao skontati da je Musa Kesedžija negativac, a Marko Kraljević na strani slabih i obespravljenih Srba. Čak sam skontao i Marka Miljanova kada je govorio o čojstvu i junaštvu. Partizani su bili heroji, ustaše i četnici su bili kukavice i sluge okupatora.

Sa portala

rojsko predsjedniče Dodik?

Onda su došle 90- te i od tada do danas nikako da to raztabirim u svojoj glavi. Ajde što ja to ne kontam, nego ne znam šta da kažem djeci kad me upitaju.

Evo mojih nedoumica: Jel' herojski zločin nad svojim narodom preduprijediti zločinom nad drugim narodima?

Jel' herojski pobiti oko 33 000 civila?

Jel' herojski pobiti 102 djeteta u Prijedoru?

Je li herojski kada napraviš masovnu grobnicu veliku kao pola fudbalskog igrališta?

Je li herojski kada usred Banjaluke porušiš crkvu samo zato što je katolička?

Je li herojski kada naparviš „strašan zločin“ u Srebrenici?

Je li herojski kada u Foči otvoriš javnu kuću i siluješ dojučerašnje komšinice?

Je li herojski kada natrpaš u Višegradu punu Aljića kuću sa 65

civila i zapališ ih?

Je li herojski kada porušiš 534 džamije na teritoriji koje je kontrolisala vojska i policija Republike Srpske?

Je li herojski prebijati na smrt zarobljenike i civile u onim štalama na Manjači?

Je li herojski kada na sudu priznaš krivicu za nešto, a onda kad izađeš na slobodu kažeš da si se samo šalio?

Je li herojstvo kada sve ovo znaš i ćutiš o tome?

Jel' herojski da iz rata izađeš bogatiji, nego u miru?

Jel' herojski zločine pojedinca pripisivati čitavom narodu?

Ne znam predsjedniče Dodik, meni se čini da nije, ali vama i ovim oko vas izgleda da jeste. Zato sam malo zbunjen. Šta da kažem djeci kada me upitaju šta je to herojstvo i ko je to heroj?

Izvor Frontal.ba Š E H E R 19

BANJA LUKA

Irfan Horozović, dobitnik književne nagrade »25. novembar« za 2017. godinu

Jedan od najboljih bh.kniževnika je svakako Irfan Horozović

BESKRAJNI ZAVIČAJ O Irfanu Horozoviću, kao piscu koji po inspiracijama nosi i zavičajni pečat, a po slojevitosti i dometima evropske domete, pisali smo i na stranicama našeg magazina. Čestitajući mu na ovoj nagradi, koja prije svega vrednuje njegovo djelo, ali i predstavlja dio banjalučke književne, kulturne riznice, ovog puta želimo ponovo ukazati na neke značajke njegovog djela.

Napisao: Ismet BEKRIĆ

Jedno od najznačajnijih književnih priznanja u BiH – Nagrada »25.novembar« koju dodjeljuje časopis »Stav« - uručena je na Dan državnosti BiH, u Muzeju književnosti u Sarajevu, našem sugrađanu, pjesniku, prozaisti i dramskom piscu, Irfanu Horozoviću. U obrazloženju žirija naglašeno je da Irfan Horozović predstavlja sam vrh bosanskohercegovačke literature koju je obogatio svojom inovativnošću, gdje se prepliću i filozofski i estetski akcenti. Horozovićev postomodernizam u prvi plan stavlja fantastično i magijsko, gradeći djela na fragmentima koji imaju i svoj smisao i koji se stapaju u poetične i dramske cjeline.

Irfan Horozović je, inače, drugi dobitnik ove vrhunske nagrade, koja je ustanovljena 2016. godine, a njen prvi laureat je Dževad Karahasan. ŠEHER 20 BANJA LUKA

Irfan Horozović, kao i većina njegovih sugrađana, ne živi u svome gradu, kojega je morao napustiti početkom devedestih godina prošlog stoljeća. Ali, grad, taj beskrajni zavičaj, živi u njemu, ali najmanje kao neka boleća nostalgija, već više kao »rana« u kojoj, kako u jednoj svojoj pjesmi napisa Josip Osti, izvija slavuj svoj čudesni, neuhvatljivi pjev.

Prognani grad Banjalučke bašče, vrbaske sedre, šadrvani, ringišpili na pijaci između Kastela i Crkvene, igre djetinjstva, tople boje zavičaja – sve se to zgušnjava, kao kestenov cvijet, i zatim rasprostire, kao mirisi i žubori, iz poezije i proze banjalučkog, evropskog, književnika Irfana Horozovića. Banjaluka, kao stvarni prostor, i kao san, kao metafora, nepresušna je inspiracija Horozovićeve literature, od pjesničkih zbirki »Zvečajsko blago« (1969.), »Testament iz mladosti« (1980.), »Knjiga mrtvog pjesnika« (1997.), do knjiga pripovijetki »Talhe ili Šadrvanski vrt« (1972.), »Salon gluhonijemih

Priznanje banjalučkom književniku krojačica« (1979.), »Prognani grad« (1994.), »Bosanski palimpsest« (1995.), romana »Kalfa« (1988.), »Berlinski nepoznati prolaznik« (1998.), »Filmofil« (1999.), »Vauvan« (1990.) i dr. »Knjigom priča Prognani grad Horozović nije samo ispisivao ličnu dramu izgona iz svoga grada (Banje Luke) koji je oduvijek prepoznavao i pamtio kao svoj grad nego se i u vlastitom ogledalu mogao nadnijeti nad »tragične konačnosti« i onih svjetova kojih se ranije doticala njegova mašta i onih koji su u najstvarnijoj mogućoj stvarnosti nastajali i nestajali pred njegovim očima«. (Hadžem Hajdarević, u predgovoru »Izabranih pripovjedaka« Irfana Horozovića) Zavičaj, u svojim teškim danima i godinama, izlazi iz sjene na svjetlo Horozovićeve proze, čije se slike iz proganjanog, i prognanog, grada prepliću i stapaju u životnu, i književnu, fresku. I jedan ciklus u Horozovićevim Izabranim pripovijetkama (2000.) počinje pričom »Oblak« koju doživljavamo kao metaforu i postojanosti i prolaznosti: »Najednom se preneš i vidiš svijet oko sebe u potpuno drukčijem svjetlu.« Vidiš grad koji sve manje osjećaš kao dio sebe, ali zato ti sve više, i nesvjesno, postaješ njegov dio. Da budeš vez koji će pomoći da se ne raspadne, bar u nama. *** Noćas će pobiti sve u našoj četvrti. Ili zatvoriti. Tako sam čuo. Iseljavanje ide presporo po njihovu mišljenju. Ova noć bi to trebala ubrzati.

Gledao sam ga. Govorio je tako jednostavno kao što mi je ponekad odgovarao na pitanja o automobilskim motorima, koje nikad nisam shvatio. Razumio bih zapravo sve što je rekao, ali je mozak odbijao da se upozna sa biti sprave, kao da mi je sugerirao da se nikad u životu ne služim njome. Osim kao pasivni putnik. Slušao sam ga i sad. Pasivni putnik. Drugi je sad mehanizam bio po srijedi. Mehanizam koji će nas ubiti.

-Mi večeras idemo u staru kuću preko Vrbasa. Možete i vi s nama.

Pomislio sam kako doista moramo nešto učiniti. Zbog djece. S nešto malo stvari preselili smo se te noći u njegovu kuću. Nismo spavali. Bdjeli smo i osluškivali…

Začula se jaka eksplozija, a potom su uslijedile još dvije…

Hoće li nas doista noćas sve pobiti? Ili smo zapravo već mertvi, ali toga nismo svjesni? Nisu svjesni ni oni koji nas žele istrijebiti…

Otkinuo se još jedan udar koji je bio nalik na otkucaj usporenog svemirskog bila.

-Padaju u vrtu jabuke – osmjehnuo se on, nekako izobličeno, kao da mu je žao što mu ne padaju u ruke i kao da je u toj jabuci što je pala bit svega njegova života.

Jabuke.

Bile su to jabuke…

Nekoliko mladića odvedeno je te noći iz četvrti do naše, starac i starica ubijeni su u svojoj kući, minirana je trgovina iz koje su prethodno iznesene stvari, oteto nekoliko automobila i jedna je maloljetna djevojka nestala. Bila je to posve mirna noć, kako je zapisano u svim službenim izvještajima.« (»U sumrak padaju jabuke«)

Na mostu u Novoseliji stajao je kombi otvorenih vrata. Imao je rešetke i podsjećao na šinterska kola. Moga bih se i njima voziti dio puta, pomislio je Besim i glasno se nasmijao. I tako me neće vidjeti. Nevidljivi autostoper.

I, doista, Besim H. je ostao nevidljiv. Niko ga više nikada nije vidio.« (Nevidljiv) Govor grada Zavičaj je tako, u Horozovićem pričama, onaj duhovni i stvarni prostor u kojem književna riječ može da najviše raširi krila svoje imaginacije i fantastike, i postane i onaj unutrašnji govor. U priči »Legenda o staroj guski« autor piše da grad ima više lica, a »Samo rijetki znaju da grad ima i glas«.

Grad govori.

Možemo razaznati njegov govor i kad šuti. Jer on govori i žuborom rijeke, i tugom kamena, i poetikom lista, i starim slikama, i odsjajima u vodi, i odjecima davnih koraka… Grad govori i našim riječima. Onima koje smo, možda, već i zaboravili, ili koje još nismo ni izustili.

Grad govori i jezikom Horozovićeve literature. »Ponekad je teže ponovno naći kuću svoju na zemlji, nego kamen mudraca.

Možda zato što svaki čovjek misli da je kamen mudraca u temeljima njegove kuće.« (Kuća) »Nestali nisu nestali. Oni su s nama. A ako ih proglasimo zaista nestalima, nestat ćemo i mi s njima.« (Nestali) »Svaki je izgnanik zapravo istražitelj u potrazi za izgubljenim vremenom.Njegova istraga počinje s osobom za koju misli da je poznaje najbolje i obično se s njom i završava.

Ta osoba je, naravno, on sam« (Izgnanik)

*** »Pomislio sam, dok smo se penjali kroz snijeg, uz Dolac, kako njemu sad izgleda naš Grad-Labirint i kako je sad poredao brojeve u svom bestijaru.

-Je li ikad bilo gore nego sad, Alija? – upitao sam ga.

-Bilo je – rekao je on potpuno sabrano i lucidno – kad je bilo isto vako, ali se nije znalo da je vako.« (Paradoks o Minotauru) *** »Pretukli su ga. Ponovno. Zaustavili su ga na ulici, jer je neoprezno izbio na trg s kojeg više nije bilo izlaza… Čovjeka mogu udariti jedino ako ga vide…

Išao je uz Vrbas. Prošao je Gradski Most, Zeleni, Most u Gornjem Šeheru i stigao do mosta u Novoseliji. Odlučio je da ga prođe i nastavi cestom prema Jajcu. Dalje će se već odlučiti. Stići će on opet na More. Sreo je svega nekoliko ljudi, ali oni su krili svoje oči. Nisu ga vidjeli, zacijelo, i zašto da se trude, gledaju i nastoje proniknuti u nešto što ne postoji. Š E H E R 21

BANJA LUKA

Kukavica, a ne heroj Tekst: Gordana KATANA

Preneseno iz sarajevskog “Oslobođenja“

Jadan je narod koji herojem naziva onoga ko je naredio genocid u Srebrenici, granatiranje civila u Sarajevu, ko je znao, a nije spriječio zločine vojske kojom je komandovao Prvi put je najteže, kazali su mi prije više od 15 godina, kada sam prisustvovala ekshumaciji iz masovne grobnice u okolini Prijedora. Ali nije. Uvjerila sam se kasnije u to u Kevljanima, ali Tomašica se ne da ni sa čim porediti. Bilo je prestrašno suočiti se sa tako sistematski planiranim i izvedenim nastavkom ratnog zločina nad Bošnjacima i Hrvatima prijedorske regije. S činjenicom da su, nakon što su ubijali na kućnom pragu svakog ko im je dopao šaka, pripadnici vojske i policije bosanskih Srba isplanirali mjesto gdje će njihova tijela i kako skriti od očiju javnosti. Uzalud su godinama preživjeli članovi obitelji tragali za svojim srodnicima. Jer jedino, sve do 2013. godine, na što su nailazili bio je zid šutnje. A tek da podsjetimo, masovna grobnica iz koje je do novembra te 2013. ekshumirano 430 tijela nalazi se samo koju stotinu metara od samog naselja Tomašica.

I jedini put kojim su i teška mehanizacija zadužena za pripremu masovne grobnice i tijela

ubijenih voženi vodi kroz samu Tomašicu.

Dakle, ljudi koji tu žive, Srbi, naprosto nije moguće da nisu znali za sve to. No i u danima kada su počele ekshumacije, pokazivali su da ih se stravičnost tog čina, tog zločina počinjenog nad njihovim susjedima, poznanicima, bivšim radnim kolegama, školskim drugovima... ne tiče. Dok sam prolazila kroz samo naselje, pitala sam se kakvi to ljudi mogu biti. Šta se mora desiti da izgube obraz, da izgube i onaj posljednji trun savjesti pa da punu 21 godinu šute nad takvim zločinom. Da znaju, da svakodnevno viđaju sugrađane koji tragaju za svojim srodnicima a da ne žele reći. Odgovor je stigao četiri godine kasnije, 22. novembra ove godine. U danu kada je Ratku Mladiću, ratnom komandantu vojske bosanskih Srba, pred Haškim tribunalom izrečena presuda. Iako je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, sudsko vijeće, uz izuzeće sudije Alphonsa Oriea, nije ga oglasilo krivim za genocid u šest bosanskohercegovačkih opština, uključujući i Prijedor. U sažetku obrazloženja presude, koje li ironije, navedeno je da broj stradalih pripadnika nesrpskog stanovništva nije bio dovoljan

da bi se genocid mogao potvrditi. Znaju ostali članovi sudskog vijeća zašto su time prenebregnuli ključnu stvar iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, koja se ne temelji na broju ubijenih, nego namjeri da se sistematski uništi jedna etnička grupa. Ali ni preko 3.000 ubijenih civila, ni 95 posto prognanih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, ni uništen svaki trag njihovog postojanja na tom području, ni koncentracioni logori, evidentno je, nisu bili dovoljni za suprotno mišljenje. Odbacivanje optužbe za genocid bio je posljednji šamar i žrtvama i članovima porodica ubijenih Prijedorčana. Tek mala satisfakcija ostala je doživotna kazna zatvora i priznanje genocida u Srebrenici i inih ratnih zločina koje su pod njegovom komandom počinili pripadnici VRS-a.

Onaj drugi, bez sumnje bolniji šamar, stigao je iz RS-a. Entiteta u kojem su se srpski političari, članovi navodnog nevladinog sektora, ali i ogromna većina građana, utrkivali kako bi javno kazali da je Mladić heroj, a ne zločinac. U pjesmama opjevan, kako je to poručio eresovski predsjednik Milorad Dodik. Ratko Mladić je naš heroj, vrištala je poruka uzduž i poprijeko

RS-a. I do kraja ogolila sliku ovog bh. entiteta.

Jadan je narod koji herojem naziva onoga ko je naredio genocid u Srebrenici, granatiranje civila u Sarajevu, ko je znao, a nije spriječio zločine koje činili pripadnici vojske kojom je komandovao. Jadan je narod koji herojem drži krvnika koji se poput miša skrivao od ruke pravde.

Jadan je narod koji ga nakon svega zove generalom, tog krvnika koji je pokazao da nema ni trunke oficirske časti i ponosa. Da je obična kukavica. I koji je to dokazao i samom činjenicom da nije imao hrabrosti sačekati da mu presuda u Tribunalu bude izrečena. Istinski heroji, ma kako ih i vlast i njihovi sugrađani Srbi tretirali, one su majke, kćeri, sestre koje su se vratile u Srebrenicu. Oni ljudi koji su došli na zgarišta svojih domova u Kozarcu, Čarakovu, Bišćanima, Zecovima... i u inat svima i svemu tamo ponovo započeli život.

Samo oni su svjetlost koja krasi ovu zemlju. A ne mladići, dodici i ini njima slični za koje je jedino rezervirano mjesto ono na smetljištu povijesti.

Stambeni blok u Centru I

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Širenje grada Stambene zgrade i naselja u periodu od 1970. do 1991. godine.

Tekst i foto: Adem Čukur Stambeni objekti i naselja zauzimaju najveći dio gradskog prostora i predstavljaju najmasovniji vid izgradnje, odnosno djelatnosti projektanata i graditelja. Period poslije zemljotresa donio je nešto drugačiji pristup u projektovanju stambenih zgrada u Banjaluci. U to vrijeme je u projektovanju stambenih zgrada usvojen princip ”Modularne koordinacije” sa modulima m 60 cm i m 10 cm kao Jugoslovenski standard.

Pored toga, tadašnja Samoupravna interesna zajednica / SIZ stanovanja grada utvrđuje normative za projektovanje stambenih zgrada za stanove svih veličina u kojima su definisani pojedinačni prostori u stanu sa okvirnim površi24 Š E H E R

BANJA LUKA

nama svakog od njih, kao i okvirna ukupna površina pojedinih veličina stanova (tako je ukupna površina najčešće projektovanih, dvosobnih stanova iznosila 58 do 62 m²).

Godine 1981., u svrhu uštede energije grijanja, Jugoslovenskim standardom / JUS-om je propisan način minimalne termičke zaštite objekata, a limitirana je i površina prozora u odnosu na površinu prostorija. Iako su navedeni normativi u smislu projektovanja unekoliko ograničavajući, može se reći da su (u odnosu na prethodni) u ovom periodu učinjeni značajni pozitivni kreativni pomaci, kako u smislu urbanističkog oblikovanja naselja, tako i dis-

pozicionih i oblikovnih rješenja pojedinačnih ili grupa stambenih objekata, a neki od njih su dostigli visoke domete. Jedna od karakteristika ovog perioda je da se skoro u potpunosti napuštaju ravni krovovi što rezultira nizom različitih rješenja kosih krovnih površina ili čitavih završnih etaža. Za razliku od prethodnog, u ovom periodu znatno je prisutna upotreba fasadne ili silikatne opeke kao završna obrada fasade.

Prvih godina poslije zemljotresa, pored toga što se vrši konstruktivna sanacija postojećih nešto manje oštećenih stambenih zgrada, intenzivno se radi na pronalaženju lokacija, kako za nove pojedinačne stambene zgrade, tako i za ci-

Sjećanje jela nova stambena naselja. Već 1970. godine stvorena je urbanistička podloga za 8.000 novih stanova kada se sukcesivno počinje sa njihovom realizacijom. Za prvo i najveće naselje stambeno naselje - Borik iste godine je urađena urbanistička i projektna dokumentacija i započeta intenzivna izgradnja infrastrukture i objekata.(Opisano u članku ” Borik ”). U svrhu što brže obnove stambenog fonda, na raspoloživim lokacijama u Budžaku veoma brzo je izgrađeno veće naselje prizemnih individualnih i dvojnih montažnih drvenih stambenih kuća sa odgovarajućom infrastrukturom. Drugo novo stambeno naselje realizovano je na padinama dotad skoro neizgrađenog brda Starčevice sa nešto manjim stepenom izgrađenosti i spratnosti objekata do P+4 sa prostranim zelenim površinama između. Intenzivna izgradnja naselja počinje sredinom 1973. godine istovremenom izgradnjom u podnožju Starčevice uz pristupnu saobraćajnicu od Rebrovca do Mejdana, na sjevernom dijelu sa zgradom za samce / samačkim hotelom sa dva paviljona spratnosti P+4 i prizemnim ulaznim dijelom izmedju (projektant, arh. Irfan Maglajlić), nastavlja se nizom objekata / ”Grozdova ” spratnosti do P+2, a završava se sa četiri ”Kule” / zrcalno istovjetna stambena objekta (projektanti objekata: arhitekti Mario Nevzala, Božo Čalma i Emir Kulenović).

U prvoj godini rukovodilac gradnje navedenih objekata / sektora bio je autor ovog članka, a nastavio Nenisa Hodžić. Vremenom, izgradnjom stambenih zgrada na padinama za koje je projekte uradilo više arhitekata, manjeg niza individualnih stambenih zgrada, nekoliko montažnih stambenih objekata tipa ” Marles ”, te Zanatskog centra između ”Kula” naselje dobiva svoju konačnu formu.

U Novoj Varoši na raspoloživim lokacijamaa vrši se izgradnja stambenih zgrada i objekata pratećih sadržaja.Stambena zadruga u Novoj Varoši,prema projektu arhitekte Hidajeta Karabašića, gradi niz objekata sa većim stepenom izgrađenosti. Osamdesetih godina na istočnom dijelu Centra II. realizuje se kompaktan stambeni blok varirajuće spratnosti sa visokim stepenom izgrađenosti (projektanti arhitekti Nebojša Balić, Zdravko Bojan i Sead Zahirović ).

Na padinama brda Paprikovac na raspoloživom lokalitetu gradi se manje naselje, popularno nazvano ”Naselje sunca”, sa objektima varirajuće spratnosti do P+4 (projektanti objekata su arhitekti Hidajet Karabašić, Žarko Jelovac i Novica Vujičić). U naselju Donja Hiseta popunjavaju se preostale slobodne lokacije stambenim zgradama uz ulice Ejuba Kobašlića i Kozarsku, dok se u naselju Čaire u ulici Đure Đakovića gradi niz stambenih blokova stepenovane spratnosti od P+4 do P+8 (autori arhitekti Nebojša Balić i Sead Zahirović ).

Osamdesetih godina na sjeverozapadnom dijelu grada uz ulicu Krajiških brigada / Tranzit

Stambeno-poslovni objekat ” Kula ” i zanatski centar na Starčevici realizovano je nekoliko stambenih objekata spratnosti P+4 prema projektu arhitekte Žarka Jelovca, te naselje Bare / ul. Ante Jakića. U isto vrijeme u naselju Rosulje realizuje se nekoliko objekata veće spratnosti (autori arhitekti Predrag Mitrović, Drago Todorović i Zdravko Bojan).

Unutar gradskog centra urađeno je nekoliko interpolacija novih stambenih objekata u postojeće gradsko tkivo; Stambena zgrada spratnosti P+4 koja se proteže duž ulice Borisa Kidriča i dijelom Vase Pelagića, te stambeno-poslovna zgrada u ulici Vladimira Nazora, a projekte za oba objekta su uradili arhitekti Rada Marković

i Predrag Mitraković. U sklopu revitalizacije Stare čaršije prema projektu Seada Zahirovića urađen je polublokovski stambeno-poslovni objekat verirajuće spratnosti (foto u članku Stara čaršija).

U naseljima sa individualnom stambenom izgradnjom (Gornji Šeher, Novoselija, Gornja Hiseta, Vrbanja, Sitari, Pobrđe, Lauš, Močila, Petričevac / Paprikovac...) takođe je zabilježena znatna graditeljska aktivnost; vrši se sanacija manje oštećenih kuća, više oštećene kuće se ruše i zamjenjuju novim, a novogradnjama se popunjava dio preostalih raspoloživih lokacija.

Stambena zgrada u Centru II u ul. Borisa Kidriča ŠEHER

BANJA LUKA

25

26 Å E H E R

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 27

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

28 Å E H E R

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 29

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å EHER 30 BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 31

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

32 Å E H E R

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 33

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å EHER 34 BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 35

BANJA LUKA

U ZAGRLJAJU DVIJU DOMOVINA

Napisao: Ismet BEKRIĆ

Društvo bosanskohercegovačko-slovenskog prijateljstva »Ljiljan«, osnovano u Ljubljani u junu 1992. godine, proslavilo je u decembru ( 2017.) 25-godišnjicu uspješnog djelovanja, rekli bismo – svoga veza među pojedincima i narodima, jezicima i kulturama, i onim običnim svakodnevnim trenucima i danima u kojima je, ipak, najvažnije biti čovjek, i širiti dobrotu i ljubav. »Ljiljan« je od prvog dana, pa sve do danas, kad je u njegovim sekcijama sve više mladih, preuzeo ulogu tvorca mostova prijateljstva, i onih među državama, i onih među ljudima, od učenika i studenata, prognanika i doseljenika, društveno-političkih i kulturnih radnika, do zaposlenih u svim sferama i do umjetnika, naučnika i sportista.

Priča o dvije domovine »Simbol ljiljana u imenu i znaku društva ukazivao je na višestoljetnost bosanske države, a simbol Triglava naglašava privrženost Sloveniji, gdje članovi društva žive i rade«, kaže prvi predsjednik ovog društva Esad Ajeti.

I naslov jednog projekta, koji djelomično finansira i Evropska ŠEHER 36 BANJA LUKA

Jedna slovenska priča o domovini i domovinama, u svjetlu obilježavanja 25-godišnjice Društva bosanskohercegovačkog i slovenskog prijateljstva »Ljiljan« i stogodišnjice rođenja pjesnika Maka Dizdara unija, zasnovan je na tom osjećanju povezanosti i uvažavanja, i jedinstva i u izvjesnim različitostima: »V objemu dveh domovin / U zagrljaju dviju domovina.« Nositi u srcu svoj zavičaj, svoju domovinu, ne zaboraviti »ko si i odakle si«, ali prigrliti, i poštovati, iskreno voljeti i domovinu koja te je prihvatila, dala ti mogućnost da se obrazuješ, da radiš, živiš, i predaješ se i igrama i pjesmama svoga kraja. »Kada sam morao napustiti svoj kraj, kao prognanik, i kad ništa više nisam mogao tražiti, i očekivati, od svoje domovine, Slovenija me prihvatila, iako je i sama bila u ekonomskim teškoćama, i dala mi je sve što mi je bilo neophodno, kao da je moja domovina«, kaže sadašnji predsjednik »Ljiljana« Elvis Alukić. Slično govore i drugi članovi ovog društva, osjećajući i Sloveniju kao domovinu, ne kao neku »rezervnu«, nego istinsku, s kojom sad dijele i dobro i slabo.

Trude se, svakako, da uvijek prevagne ono što je dobro, ono što ti niko ne poklanja, nego se i sam moraš za to izboriti svojim radom, svojim poštenjem i svojom ljubavlju.

Ova slovenska svakodnevna priča o dvije domovine, koje se često prepliću, sigurno se može odnositi i na većinu drugih zemalja u kojima ima naših ljudi, koje su tamo odveli putevi progonstva, spajanja

Riječ kao Dar – na susretu godina Kerim Dizdar, predsjednik Bošnjačkog saveza kulture Slovenije: »Ko ne voli svoju zemlju, ne može voljeti ni onu u koju je došao, u kojoj živi.«

porodica, traženja posla, obrazovanja. U najčešćim slučajevima ne može se sve to osvjetljavati izrekom »Gdje mi je dobro, tu mi je domovina«, nego »Ko mi je otvorio srce i pružio ruku, tu mi je dom, i domovina«.

Jezik duše Pjesnik i prevodilac Josip Osti jedan je od onih koji su sve ove godine stvarali najljepše mostove, bolje reći – čudesne niti, između BiH i Slovenije. Niti satkane od poetskih riječi, od duše. Onima, koji su uspjeli spasiti glavu, trebalo je spasiti i dušu. »Jezik duše izgubiš samo, prodaš li je vragu«, naslov je teksta objavljenog još 1994. godine u ljubljanskom »Delu«, u razgovoru sa Josipom Ostijem kao tadašnim dobitnikom značajne slovenske literarne nagrade »Vilenica«. »U to vjerujem i danas«, kaže Osti. »A kako, prevashodno piscu, i priliči, i u to, da pisana riječ ostavi najdublji trag za sobom. Posebno ona koja se hrani ljubavlju, duševnošću i čovječnošću, i time ih, istodobno, brani od mržnje i nasilja, kako u miru, tako i u ratu, kada zlo, svim svojim snagama, nasrne na dobro.« »Tko će čitati stihove / zapisane u žeravici. / Progorjele riječi.

Raspale slogove. / Izobličena slova.« Ove stihove napisao je, u pjesmi »Gori poezija«, slovenski pjesnik Dane Zajc, a preveo ih je Osti. Bilo

je to onda kada su gorjele i biblioteke, i kada je plamen zla gutao sarajevsku Vijećnicu i njeno najveće blago – knjige. A stihove su tada vadili iz žeravice, zajedno, i slovenački i bosanskohercegovački pisci.

Skidali su pepeo sa progorjelih riječi. Vraćali im unutrašnju snagu.

Spajali su raspale slogove. Vraćali smisao izobličenim slovima. I jezici, i domovine, postajali su bliži.

Riječ kao božanski dar Riječ/Riječi koje izgovaramo, pišemo i živimo bile su u središtu obilježavanja »Ljiljanove« obljetnice. Posebno mjesto pripalo je Poetskoj riječi Maka Dizdara, koja je godini koju ispraćamo dala poseban pečat, uzdižući se kao neuništivi stećak sazdan od kamena i stiha. Goste je dočekalo i posebno izdanje – izbor Makovih pjesama na bosanskom i slovenskom jeziku, uz esej Josipa Ostija o zbirci Kameni spavač. »Kameni spavač je krajnji rezultat Dizdarevog traganja i nalaženja, otkrivanja i prepoznavanja sopstvenog poetskog svijeta i pjesničke riječi kojom je sažeo sopstvena životna i stvaralačka iskustva, ali i sudbinu čovjeka Bosne i čovjeka uopće«, piše Osti u eseju čiji ćemo fragment objaviti i u našem magazinu, obogaćem i Dizdarovim pjesmama.

Riječ Maka Dizdara u Ljubljani je nadahnuto i kritički, bez uobičajene glorifikacije, oživio i njegov unuk, dr Gorčin Dizdar, Najmlađi članovi udruženja "Ljiljan"

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Riječ kao Dar – na susretu godina

Dvije domovine koje se često prepliću predsjednik Fondacije Maka Dizdara, koja nakon jubilarne godine, nazvane simbolično »Prvih Makovih stotinu godina«, ulazi u novo stoljeće života i vrednovanja stvaraoca koji je svoju riječ, i svoju misao, utkao u kontinuitet zemlje »prkosne od sna«: »… Dizdar prije svega jeste pjesnik i mislilac riječi. Ne onih riječi koje, kako Mak pjeva u pjesmi bbbb 'vlasnici u naramku nose i iznose kao svoju robu / Na teške tezge malih i velikih trgova i trzana', već upravo onog iskonskog shvatanja Riječi kao Logosa koji stoji na samome izvorištu cjelokupnog univerzuma. Nismo se, dakle, okupili da tugujemo nad prolaznošću jednog kratkog ljudskog života, već da proslavimo Riječ kao božanski dar koji nam omogućuje da se izdignemo iznad oganičenosti na sada i ovdje i uspostavimo stvarnu

Slovenija ga prihvatila: Elvis Alukić vezu sa prošlošću, budućnošću i vječnošću. I upravo to je ono što je Mak uspio učiniti na sasvim jedinstven i autentičan način: izraziti univerzalno na svom vlastitom, bosanskom jeziku i tako predati Bosnu i njezin tragični povijesni usud u riznicu onog najvrednijeg što je ljudski duh stvorio tokom svog često mučnog bivstvovanja u teškim okovima materijalnog svijeta.« I tako, jedna slovenska priča o životu i domovini, kao i skandinavska, ili američka, ili novozelandska…, dobiva svoj dublji, i lični i univerzalni smisao: ne tugujmo, već slavimo Riječ i Život kao Dar, kao Ljubav, kao Prijateljstvo… S tim osjećanjem uđimo u još jednu godinu u kojoj će teći, i žuboriti mnogo modrih rijeka. Prelaziti ih, i biti uvijek na svojoj obali…

SUNČANA POČIVALIŠTA O KAMENOM SPAVAČU MAKA DIZDARA

Napisao: Josip OSTI Mehmedalija-Mak Dizdar (rođen prije sto godina, 1917., a umro 1971. godine) neosporno je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, kako specifičnošću svog pjesničkog svijeta, tako i načinom njegovog iskazivanja. Tematski i jezički on je najdublje ukorijenjen u tlo svog zavičaja, a vrhovima krošnje svog pjesništva visoko se digao u astralno nebo poetske univerzalnosti. Od onih je pjesnika koji su dugo tragali za pravom Riječju, ali i od onih koji su je pronašli. I ma koliko njegova pjesnička pustolovina, s početka, izgledala neizvjesnom, a njegovi putovi do sopstvene pjesničke šifre krivudavi, jezička kristalizacija njegovog gledanja i viđenja svijeta i čovjekovog života, kakvu je dosegao, posebno knjigom Kameni spavač, 1966. godine, naknadno obasjava i opravdava to putovanje, jer je njom već bio digao trajan, asketskim ornamentima višeznačnih simbola ukrašen nadgrobnik. *** Nauk združenja minulih vjekova Dizdar uzorno primjenjuje u svojoj knjizi nad knjigama, u Kamenom spavaču, kojim ispunjava sopstveni zaŠEHER 38 BANJA LUKA

Književne obljetnice htjev, iz jedne od svojih ranijih pjesama: »Treba osvojiti sunca koliko ga ima / Ne treba se bogami ni roditi / ako se ljubiti ne zna«. U pjesmama koje su prethodila Kamenom spavaču nalazimo naznake puta kojim se Dizdar uputio do punoće oblika i smisla svog pjesničkog svijeta. Pri tom ne treba zaboraviti da se on, istodobno, bavio izučavanjem bosanske kulturne baštine, starih tekstova i, posebno, bogumilskih nadgrobnika. Da, u to vrijeme, 1961., objavljuje i knjigu Stari bosanski epitafi. A upravo ta epitafnost, i svojim sižeom, i svojom jezičkom spregnutošću, i morfološkom starodrevnošću, iskustvenošću i mudrošću, karakterizirat će i njegove najuspjelije pjesme, kako u knjizi Kameni spavač, tako i u cjelokupnom njegovom pjesničkom opusu. *** Pjesnikova opsjednutost okrutnim životnim krugom čovjeka usred začaranog kruga kozmosa, prepunog nepoznanica, očituje se i u kružnoj strukturi, kako pojedinih pjesama i ciklusa, tako i knjige kao cjeline. Njegovo slovo o čovjeku, nebu, zemlji i slovu, u posljednjem, izmijenjenom i dopunjenom izdanju Kamenog spavača, uokviruju i, sadržajno i izražajno, zaokružuju izdvojena uvodna i završna pjesma, Putovi i Poruka.

Pjesma Putovi, u kojoj je osjetno još nešto Popine dikcije i načina jezičke redukcije, monolog je progonjenog koji se obraća svom neimenovanom progonitelju. Onome koji je odlučio da ga po svaku cijenu uništi. Ali kome to neće uspjeti, jer ne zna »zakon raskrsnice / Između svjetla / I / Tmice«, »da u svome žiću / Najteža rvanja su / I ratovi pravi / U samome / biću«, te, kao čovjek »u jednom prostoru i vremenu / što živi tek sada i ovdje / I ne zna za bezgranični / Prostor vremena«. Poruka je, pak, na izvjestan način, kao i ne mali dio istinske poezije uopće, proročka. Onaj u ime kojeg govori pjesnik čeka uništitelja, jer zna da će se on, jednoga dana, ponovno pojaviti. Kao što zna da je njegovo tavorenje, kao svakog ljudskog bića, na tvrdoj zemlji veoma kratko. No, kaže: »Al ostat će zato poslije mene / Na prvoj kamenoj gromači / Iz nekih dobrih / I bolnih ruka / Procvala / Cvjetna / Poruka.« I većina pjesama, ako ne i sve, u Kamenom spavaču očitavanje su tih poruka čovjeka koji pod stećkom, uhvaćen u »kolo bola« i »pitajuć o tajni«, »vječno sanja sunce« i kako da premosti udaljenost između zemlje i neba, između materijalnog i duhovnog, između mikro i makrokozmosa. Tom spavaču i sanjaču, koji čezne da se vrati svom bistrom izvoru, prapočetku i koji progovara pjesnikovim glasom, kako kaže, ne treba ništa do sunčanih počivališta. Sintagmu sunčana počivališta Dizdar preuzima i inkorporira u svoje stihove. Kao što u njih unosi i natpise sa stećaka, poput: »Davno ti sam legao i vele ti mi je ležati« ili »jer ja sam bil kako vi sada jeste / a vi ćete biti kako sada jesam ja«. Ona znači drugi svijet, kao i vječnu svjetlost, blaženstvo za čiste i

pravedne. A on i govori prevashodno o Pravedniku. Ili, kako sam pojašnjava: »Po legendi pod starim kamenjem srednjevjekovnih bosanskih nekropola leže dobri ljudi, izginuli u borbi protiv svakovrsnog zla svoga vremena.« Njihove sudbine i poruke očitava iz nijemih, a rječitih nadgrobnika i, prepoznavši sebe i svoje gledanje na svijet u njima, prenosi ih autentičnim i sugestivnim pjesničkim jezikom.

Među najuspjelije Dizdareve pjesme spada, koliko antiratna, toliko i ljubavna, u najboljem značenju tih određenja, pjesma Gorčin, napisana još 1954. godine. Pjesma o mrtvom vojniku Gorčinu, primoranom da ratuje, ali koji ne pogine od oružja, nego »od boli nepreboli«, zato što mu djevojku »ugrabiše u robje«. Nju je, u jednoj anketi, krajem pedesetih, odabrao kao pjesmu koju najviše voli i popratio je tekstom o zaokupiranosti »fenomenom srednjevjekovnog čovjeka Bosne«, za koju će, kasnije, u pjesmi Zapis o zemlji, reći da je »I posna I bosa da prostiš / I hladna i gladna«, ali i »Prkosna / Od / Sna«. Tim tekstom, u kojem govori o svojoj opčinjenosti simbolikom reljefa na stećcima od vremena djetinjstva, najavljena je knjiga Kameni spavač, koja potvrđuje da ga je otad često pohodio vječno usnuli ispod nadgrobnog mramora, u kojem se prepoznao i čiji mu je »nemušti jezik postao zvučan«. Knjiga do koje ga je doveo put do Gorčina, Kosare i njima sličnih pjesama, u kojima je, na poetski jedinstven način, progovorila vjekovna šutnja grobišta bosanskog čovjeka i uobličilo se, u sjenci smrti, pjesnikovo čuđenje u svijetu, omeđenom okrutnošću kruga.

Kameni spavač je krajnji rezultat Dizdarevog traganja i nalaženja, otkrivanja i prepoznavanja sopstvenog poetskog svijeta i pjesničke riječi kojom je sažeo sopstvena životna i stvaralačka iskustva, ali sudbinu čovjeka Bosne i čovjeka uopće. Njegov život, »na putu ka ljubavi«. Njegove radosti i tuge. Njegove snove. Njegovu životnu tragiku. I njegovu smrt. Izrekavši ih pjesnički suvereno, a ljudski potresno. Pri tom predočivši i svoju etiku i svoju poetiku. U njegovoj riječi sabire se svijest o riječi kao svestvaralačkom prapočelu, prije i poslije evanđeljske tvrdnje da »od iskoni bje Riječ i Riječ bješe u Boga i Bog bješe Riječ«. A upravo tom riječju uspijevao je, uzornim načinom poetskog transcendiranja, kao, recimo u jednoj od svojih posljednjih izvrsnih pjesama, Modra rijeka, dići pouzdan most između vidljivog i nevidljivog, znanog i neznanog, zemnog i nadzemnog, predgrobnog i zagrobnog čovjekovog života. Most između njegove egzistencije i ljudske esencije. (fragmenti iz eseja O poeziji Maka Dizdara, objavljenog u knjizi: Josip Osti: Zvijezda u krilu mladoga mjeseca, eseji o djelima bošnjačkih pisaca, Društvo bosansko-hercegovskega in slovenskega prijateljstva »Ljiljan«, Ljubljana, 1999)

ŠEHER

BANJA LUKA

39

MOK-ova nagrada novinaru

Branku Tomiću

Larisa Cerić i Branko Tomić

Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine proglasio je 6. decembra za najboljeg sportistu BiH u 2017. godini vicešampionku svijeta u judou Larisu Cerić. Na svečanosti u Olimpijskom muzeju, uz ovu, pažnju je privukla i specijalna nagrada ”Sport bez granica”, koju je Međunarodni olimpijski komitet dodijelio novinaru i publicisti Branku Tomiću, autoru ”Olimpijskog spomenara”.

Ova monografija, od 26. septembra, kada je prvi put zvanično predstavljena, obilazi svijet, podsjećajući na veliko olimpijsko bogatstvo Bosne i Hercegovine. U ”Spomenaru” je predstavljeno 45 olimpijaca BiH, koji su od 1992. do 2016. učestvovali na Ljetnim olimpijskim igrama, 66 jugoslovenskih olimpijaca iz bosanskohercegovačkih klubova, 57 jugoslovenskih olimpijaca rođenih u Bosni i Hercegovini, 68 olimpijaca drugih zemalja rođenih u Bosni i Hercegovini, 19 olimpijaca drugih zemalja koji su nastupali za bh. klubove, 29 olimpijaca Bosne i Hercegovine na Zimskim olimpijskim igrama od 1994. do 2014, te 26 jugoslovenskih olimpijaca iz bosanskohercegovačkih klubova i 6 olimpijaca drugih zemalja rođenih u Bosni i Hercegovini.

Dakle, zimskih i ljetnih ukupno - 316 olimpijaca!

Njima je pridruženo 26 bosanskohercegovačkih osvajača medalja na EYOF-u, Olimpijskim igrama mladih i Mediteranskim igrama, 34 paraolimpijca, 36 šahovskih olimpijaca i 6 šahovskih olimpijaca drugih zemalja rođenih u Bosni i Hercegovini.

Kada se sve sabere, na 475 strana, „Spomenar“ sadrži 418 portreta sa 763 fotografije.

Uz MOK, priznanje autoru odao je i Evropski olimpijski komitet, te Olimpijski komitet BiH, koji je izdavač monografije. …

Branko Tomić je rođen u Drvaru 1. januara 1948. Novinar je i publicista. Radio je kao novinar i urednik 22 godine u sarajevskom ”Oslobođenju” i 16 godina u skandinavskoj ”Bosanskoj pošti”. Dobitnik je 7 novinarskih nagrada i više društvenih priznanja. Bio je član Predsjedništva SOFK BiH, Smučarskog saveza BiH, Košarkaškog kluba ”Bosna” i Koordinacionog odbora Malih olimpijskih igara.

Baveći se publicistikom objavio je osam knjiga među kojima su najznačajnija posljednja autorska djela: zbirka reportaža ”Švedskom Bosna probeharala” i sportska monografija ”Olimpijski spomenar”.

Od 1. februara 1994. Tomić živi u Norrköpingu, gdje je dugo godina aktivista u lokalnom bh. udruženju i nogometnom klubu ”Bosna”. Kao Krajišnik član je i Saveza Banjalučana. Svi koji žele više informacija o njegovim knjigama mogu ga kontaktirati putem mail adrese: brankotomicsarajevo@gmail.com Iz ”Olimpijskog spomenara” prenosimo tekst o Mirzi Delibašiću, najboljem sportisti Bosne i Hercegovine svih vremena.

ŠEHER 40 BANJA LUKA

Delibašić Mirza

(Montreal 1976. i Moskva 1980) Šarmer i boem. Majstor i genije. Princ i gospodin. Dobričina i ljudina. Šmeker i virtouz. Poeta i džentlmen. Prijatelj i drug. El Monstruo! Sve je to bio naš Kinđe, najbolji sportista Bosne i Hercegovine svih vremena, jedan od najboljih košarkaša sa bogatih jugo-prostora.

Riječi je uvijek malo, a brojke su suhe da bi o njemu rekle sve.

Samo oni koji su s njim bar malo ljudovali znaju kakvu su gromadu od igrača i čovjeka imali. Svima je davao sve što je imao, od drugih ne uzimajući gotovo ništa. Tražio je samo da budu – ljudi. Da se poštuju i raduju životu. „Samo jednom se živi“, govorio je, ne štedeći se ni u dvorani, ni u kafani. „Kad te pita neko šta si, reci da si svjetski čovjek“, sa bolesničke postelje savjetovao je sinu Danku, ponosan što je iskrene prijatelje imao i u najvećim rivalima.

A ni rivali nisu krili zašto je to tako bilo. „Sreća je u životu imati nekog takvog za druga, prijatelja, saigrača, cimera, baš je velika sreća u životu da ti neko takav dopadne“, kazivao je legendarni Zoran Slavnić, sjećajući se zajedničkih zlatnih vremena i briljantnih nastupa, ukrašenih brojnim medaljama i anegdotama „Nama je cela karijera bila vic, imali smo 300 šala dnevno, i to je poenta naše priče“, govori Moka.

Tih vremena, nažalost, više nema. A sjećam se…

Na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. Delibašić i Kićanović na vijest da je Dalipagić dobio sina častili su Olimpijsko selo sve dok je u restoranu bilo piva. Šesnaest godina kasnije, na posljednjem zajedničkom putovanju, u Nišu, nakon finala Kupa „krnje Jugoslavije“, dan prije početka kr-

vavog rata u Bosni, grleći svog druga, Kića mi je kazao: „Mirza mi je brat!“ Čuli smo tada da se po Sarajevu već puca. U nevjerici sledili su nam se pogledi. Kinđe je zapalio cigaretu, odbio dim i obrisao suzu koja je ostavila vlažan trag na njegovom sjetnom licu. Pozvao je na razgovor Crnogorce iz ekipe – Gavrila Pajovića i Danila Popivodu i Srbina Dejana Vukosavljevića, po kojeg su došli roditelji iz Kraljeva. „Momci, vi ste slobodni!“, rekao im je. „Hvala vam na svemu što ste Bosni dali, ali u našoj Bosni, nažalost, počinje rat i najbolje je da idete – svojoj kući.“ „Ali, ja imam ugovor sa Bosnom. Želim pošteno da ga odradim“, usprotivio se Vukosavljević. „Rat je, Dejo. Zaboravi ugovor!“ Međutim, Bosnini prvotimci nisu ustuknuli. Vratili su se zajedno sa cijelom ekipom u ratno Sarajevo. Iz poštovanja prema Mirzi Delibašiću, iz poštovanja prema Bosni, koju su cijenili i voljeli. „Mi ne možemo sačuvati mir, nismo toliko moćni. Ali možemo bar svoj obraz, pa ako preživimo opet ćemo nešto imati“, rekao mi je na rastanku.

Viđali smo se često. U Bosni, u FIS-u. I kad su praštale granate uvijek bi prvo upitao: „Kako su djeca?“ Na sve je mislio, samo na sebe ne! Nije slušao ni ljekare, ni drugare. Čvrsto je odlučio da živi – svoj život, onako kako ga on vidi, pa dokle može – trajaće.

Ugasio se prerano. U Sarajevu, 8. decembra 2001. u 47. godini!

Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana, dvorana u Skenderiji je dobila njegovo ime, park statuu, ali ne i grad ulicu, iako je jedan od njegovih najsvjetlijih simbola.

Da je živ on bi to i odbio, jer ga slava nikad nije dizala iznad njegove raje u kojoj se najljepše osjećao i s kojom je čestito dijelio svaku riječ i svaku kap. Zato je i bio omiljen gdje god je igrao i živio. Š E H E R 41

BANJA LUKA

Iz ”Olimpijskog spomenara” Samo njemu zadarske Jazine nisu zviždale; samo njemu beogradske hale duboko su se klanjale; samo ON jednako je pozdravljan u Zagrebu, Ljubljani, Splitu… Madridu, Moskvi, Rimu… kao u svom Sarajevu!

Zašto? „Zato što u sebi nikad nije imao ni trunku zlobe!“, tvrdi legedarni trener Bogdan Tanjević A takvi se rijetko rađaju.

Red je, naravno, svemu ovome dodati i brojke koje su ispunile njegovu sportsku karijeru protkanu zlatom i titulama.

Rođen je u Tuzli 9. januara 1954. U ranom djetinjstvu volio je muziku i balet i trenirao tenis. Godine 1968. bio je pionirski prvak BiH u ovom sportu. Ali, kada je trener odlučio da umjesto njega u tadašnju Čehoslovačku povede svog sina, ostavio je reket i otišao u redove košarkaša Slobode. Za selekcije ovog kluba igrao je četiri godine, da bi 1972, između Partizana i Bosne odabrao – Bosnu!

Prije nego što će preseliti u Sarajevo, Mirko Novosel ga je 1971. pozvao u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije, koju je, zajedno sa Draganom Kićanovićem, doveo do zlata, a godinu kasnije to isto ostvarili su i sa juniorskom selekcijom, najavljujući zlatnu eru jugokošarke.

Delibašić je u dresu Bosne odigrao oko 700 utakmica i postigao gotovo 14.000 koševa. Bio je prvak Jugoslavije 1978. i 1980, klupski prvak Evrope 1979, a sa reprezentacijom bivše države dva puta se peo na tron „Starog kontinenta“ (1977. i 1979), jednom na „krov svijeta“ (1978), jednom na olimpijsko zlatno postolje (1980), a jednom na drugo srebrno (1976). Dres Jugoslavije nosio je 176 puta i postigao 1.759 poena. Za najboljeg košarkaša SFRJ proglašen je 1980. Četiri puta biran je za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine, a 2000. ovjekovječen naslovom najboljeg sportiste BiH svih vremena.

Kruna njegove klupske karijere svakako je evropska titula osvo-

ŠEHER 42 BANJA LUKA

jena 5. aprila 1979. godine u Grenoblu, kada je Bosna u finalu savladala Emerson Varese sa 96:93. U ovu sjajnu pobjedu Kinđe je ugradio 30 koševa (uz Varajićević rekordnih 45), a te iste godine, univerzitetskoj reprezentaciji SAD, predvođenoj Magicom Johnsonom i Larryjem Birdom, ubacio je ravno 99 poena!

Iz Bosne je Mirza 1980. otišao u slavni Real Madrid, u kome je briljirao dvije sezone, ostavljajući trajan biljeg u Sobi slavnih ovog kluba. U Španiji je i dobio nadimak El Monstruo, jer njegovi protivnici nisu znali kako da ga zaustave.

Nakon nezaboravne madridske epizode, u kojoj je osvojio još jednu titulu prvaka, na poziv Bogdana Tanjevića, preselio je u italijansku Indesit Casertu, gdje će doživjeti moždani udar, koji će ga primorati, uz posljedice od povrede kičme nekoliko godina ranije u Manili, da sa 29 godina završi karijeru. Oproštajnu utakmicu organizovao mu je Real sa Bosnom 18. septembra 1984.

Nakon oporavka bio je trener Bosne od 1988. do 1990, te trener Satexa iz Maribora 1995. i 1996. godine. Obavljao je i funkciju direktora Satexa u 1997. i 1998, te direktorsku funkciju u KK Bosna od 1998. do smrti. U ratu je kao selektor formirao reprezentaciju Bosne i Hercegovine i s njom u Njemačkoj bio osmi na Evropskom prvenstvu.

Gigantes del Basket mu je 1990. dodijelio nagradu Gigante de Leyuenda, koju su prije njega dobili samo Španac Korbalan i Italijan Menegin, a uvršten je i u Kuću slavnih FIBA-e i listu 50 najvažnijih učesnika Eurolige.

Titule, medalje, nagrade... nikad ga nisu činile nedodirljivom zvijezdom. Radovale su ga male stvari. Ono jednostavno, ljudsko: „Zdravo! Kako si?“ Njegov bordo dres sa brojem 12 za sva vremena umirovljen je 13. septembra 2014. na stropu dvorane koja nosi njegovo ime. Smješten je u istoriju. I zauvijek u naša srca!

Å E H E R 43

BANJA LUKA

Deset libijskih godina

IZMEĐU AFRIKE I EVROPE Mapa Libije

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing Nastavak iz prethodnog broja U Bengaziju, današnjem modernom gradu, se nalazila uprava nekoliko značajnih ministarstava i državnih kompanija Libije među kojima i uprava projekta Velike rijeke (Great Man Made River).

Bio je to jedan od najvećih projekata na zemaljskoj kugli, za koji cijena, koliko ja znam, nije nikad u potpunosti izračunata. Ideja projekta bila je dovesti vodu iz dubokih bunara, koji se nalaze ispod površine Sahare na jugu Libije, velikim cijevima prečnika 4m, do glavnih rezervoara. Iz tih rezervoara voda se dalje vodila na istok i zapad uz obalu, opet cijevima prečnika 4 metra. Vodovodna mreža cijevi, zajedno sa tankovima, se napajala iz krakova koji dolaze iz pustinje na više mjesta, a jedno od glavnih pumpališta je bila Kufra ( Al Kufrah), mjesto u Kirenajki na krajnjem jugu zemlje.

O projektu i grandioznosti projekta je napisano mnogo studija.

Jedni su ga odobravali, drugi osporavali, treći govorili da je bolje

Od svog povratka iz Libije, a prošle su godine, često razmišljam i u svakoj prilici prenosim svoje utiske o toj državi. Na jednostavno pitanje sagovornika, a obično sa pogrešnim predrasudama, „kako je bilo tamo?“, sjećanja mi naglo nadiru i bude lijepa osjećanja. Imao bih toliko toga da ispričam o svome boravku, a po pojedinostima koje pamtim znam da je ostavio veliki trag u mom životu. Stoga sam odlučan napisati ovaj tekst, u nadi da ću čitaocu približiti razloge iz kojih sam u Libiji proveo sve te godine. bilo praviti desalinizacijske fabrike, ali do danas završen dio mreže funkcioniše. I Tripoli i Bengazi, kao i gradovi na putu cjevovoda, imaju vodu, ali šteta je što se danas ta voda prosipa i baca bez kontrole na pranje auta, zaljevanje bašti i slično. Po nekim tvrdnjama, dio vode oko Kufre se dobiva od velikog Nila ili od podzemnih rezervoara starih ko zna koliko miliona godina. Kiše koje padaju u centralnoj i istočnoj Africi i koje do danas nisu iskorištene, vjerovatno su punile ove rezervoare. Ovim se potvrdila činjenica da su dijelovi Afrike koji su udaljeni više od 3-4 hiljade kilometara, ekološki povezana područja.

Sam projekat je imao više faza, ali nije bio do kraja završen.

Glavne faze izvođenja radova su bile pumpališta i magistralne cijevi iz više dijelova Sahare i centralne Libije, pa onda glavni i pomoćni rezervoari, te kao jedna od faza i razvod po kvartovima i kućama. Niti jedan dio od nabrojanih faza nije do kraja završen, a sve faze su se stalno dograđivale.

Projekat „Velika rijeka“

Pustinja sa oazom Sahara

ŠEHER 44 BANJA LUKA

Putopis Ono što je sigurno znakovito po pričanju lokalnog stanovništva je da je velika rijeka donijela dobrobit na jednom dijelu Libije, čak i promjenu mikroklime koja se ogledala u više kiša i padavina u toku godine, te punjenje već praznih arteških bunara u primorskim regijama. Morska voda, zbog praznine slatke vode u tom priobalnom pojasu, je počela polako da ulazi u bunare zbog obilnog pražnjenja prije dolaska velike rijeke. Sa druge strane, enormno pražnjenje vode iz Sahare je donijelo neke negativnosti u oazama, smanjenje nivoa vode, sušenje oaza i plantaža palmi, kao i sigurno neke posljedice koje danas još nismo u stanju da sagledamo. Ako Libijci nastave sa neracionalnim trošenjem vode, može im se desiti da više nemaju vodu odakle crpiti, a nisu spremni za nove investicije u desalinizacijske projekte, pogotovo sada nakon ovog rata i uništavanje svega izgrađenog u Libiji.

Idemo dalje, prema prvom izvorištu Velike rijeke u pustinji Kufra. Da bi iz Bengazija došli do Kufre, moramo proći kroz Soluk, Gemines, Adžudabiju, oaze i gradiće Džalo i Odžalo, proći pored Sarira i ići još dalje na jug.

Adžudabija, prvo veće mjesto iz Bengazija, je važna raskrsnica puteva: ili na jug, direktno kroz pustinju prema Tobruku, ili prema Tripoliju. Najprljaviji grad, odnosno okolinu grada koju možete zamisliti, e to je Adžudabija. Uz glavni put (Tripoli-Bengazi), kako li su to osmislili, nalaze se deponije smeća. Ma ne možete zamisliti koliko kesa, smrada, muha se nalazi na tom prostoru. I da se za posljednjih desetak godina nije pronašlo neko rješenje - e to mi baš nije jasno, iako je sam grad važno čvorište, a čak ima i neke fabrike. Istorija bilježi početak grada još u rimskom periodu, ali nikad se nije razvio ili postao značajan grad, iako je i za vrijeme kralja Idriza bio centar pokreta.

Nastavljamo dalje i nakon 220 km dolazimo u prvo naseljeno mjesto, oazu nakon Adžudabije. Mjesto se zove Odžalo (Ojalo), i ono što je karakteristično za njega i sljedeća dva u nizu, Džalo i Askhara, je da su kompletno okružena naftnim poljima. Ulazak, kao i u svaki manji grad u Libiji, je kroz neku vrstu slavoluka-kapije kod koje se, uglavnom, nalazi vojni ili policijski check-point. Taj slavoluk nije unificiran, nego zavisi od nadahnuća umjetnika koji je to osmislio i naravno koliko je novca uloženo u izgradnju. Ovaj u Odžalu je bio napravljen od čeličnih cijevi koje vjerovatno simbolizuju protok nafte. Na nekim drugim mjestima, još ako imaju cementaru, je masivni betonski slavoluk. Prvi moj dolazak u ovo mjesto bio je skopčan sa odlaskom na naftno polje, a do naftnih polja ne vodi asfaltirana cesta nego put kroz pustinju. Na ovom dijelu taj put je već toliko utaban i označen čeličnim buradima, da se teško možete izgubiti.

Kako smo izlazili iz mjesta i stupili na taj put, u daljini smo ugledali neko crnilo koje nam se približavalo velikom brzinom. Pošto nismo znali o čemu se radi, pitali smo lokalnog kamiondžiju, a on nam je sa smješkom rekao samo da ovo što dolazi može potrajati dan, tri ili pet! Vrlo brzo smo već bili okruženi crnilom i pijeskom. Tada sam upoznao Gibli u pustinji, vjetar o kojem se uvijek priča kada je riječ o Sahari. Gibli je vjetar koji se najčešće javlja u proljeće i jesen i obično dolazi sa juga, a još češće sa jugoistoka. Vjetar naglo podiže temperaturu i do 50 stepeni, a podiže i velike količine pijeska koji se raznosi sve do sjevera Evrope (žuta kiša). U pustinji se i pijesak naglo podiže i stvara nove nanose, tako da vrlo lako može da zatrpa i auto i vas u njemu. Gibli je vruć i suh i ako čovjek nema vode i nije u zaklonu, vrlo brzo dolazi do dehidracije. Izlazak iz auta po takvom vjetru je prava avantura. Milioni zrnaca pijeska vas tako išibaju po nepokrivenim dijelovim tijela, ispjeskare vam kožu, pa čak i obriju! Srećom, uspjeli smo doći do našeg kampa na naftnom polju, gdje smo našli zaklon i ohlađene prostorije za odmor. U blizini ovih gradića nalazi se i naftno polje Sarir (u prevodu krevet), koje je jedno izvjesno vrijeme bilo na petom mjestu po proizvodnji u svijetu. Koliko je ova regija bogata naftom, govori činjenica da se najmanje 10-15 naftih polja, sa opet ko zna koliko bušotina, nalazi u okolini. Također je poznato da je nafta izvađena u Libiji vrlo kvalitetna, sa malo sumpora u sebi. Nalazišta su poprilično plitka u odnosu na neka druga mjesta sa kojih se vadi

nafta, posebno u usporedbi sa sjevernim morem kod Norveške.

Zbog svega ovoga troškovi vađenja, kao i troškovi prerade i otklanjanje sumpora su manji. Dvadeset km prije ulaska u Odžalu su nasadi palmi i datula, a većina je zasađena pod motom „milion sadnica palmi“. Sve to je država Libija finansirala i pomagala privatnicima sa kreditima.

Ova mjesta su čuvena još iz drugog svjetskog rata, jer su u njima stacionirane, savezničke trupe napale na njemačke snage kod Tobruka i na moru. Posjetili smo i najstariju džamiju na ovoj Regiji, sagrađenu u 12.-om vijeku, od blata. Građevina nema nikako munare, a ni po konstrukciji nema ništa sto liči na današnje džamije. Ali ono što je interesantno arhitektonski su kubeta, špicevi kojih ima mnogo. Na vrhu svakog špica ima otvor koji omogućava izmjenu zraka, pa i kad je napolju visokih 40 stepeni, u sredini

građevine je oko 25 stepeni. Svuda po podu su prostirke na pijesku, i toliko je ugodno da nakon ulaska sa one vreline čovjeku tačno dođe da se izvrne na jednu hasuru i malo odmori. Islam je u Kirenaiku došao negdje oko 640 godine. Od lokalnih vodiča saznajemo da je ovakvih džamija već bilo u 10-tom vijeku, međutim, zub vremena i zub izgradnje drugih je učinio da nestanu. U mjestu se nalazi i par svetišta, u Libiji poznatih kao Marabat (grob na koji se dolazi i nešto izmoli).

Dalje na jugu je mjesto-oaza Kufra. Poznata je kao prolazno mjesto za šverc i trgovinu ljudima iz Etiopije i Eritreje koji se pokušavaju domoći Evrope. U Kufri se nalazio i tranzitni zatvor za imigrante, gdje su zatvarani ilegalci koji su uhvaćeni prilikom prelaska granice. Pored toga u Kufri su napravljeni neki od najvećih žitnih polja u Libiji, iako se čitava Kufra i okolina nalaze na saharskom pijesku. Bogatstvo podzemne vode je učinilo to da su zalijevanjem i navodnjavanjem napravljena žitna polja koja donose 2-3 žetve godišnje. Sunca svakako ne fali, a vodu su izvukli iz dubine i eto formule. Šta li je danas sa tim poljima, ko će znati, ali dok je Libija bila mirna, polja su se neprestano zalijevala i naravno donosila prihode. Libija je u to doba bila jedina zemlja koja je „otimala“ od Sahare, dok je drugim zemljama koje se nalaze uz Saharu, ista otimala životni prostor. Kako smo rekli, evo nas na početku velike rijeke, izvorištu Kufri i Tazerbu. Tokom putovanja ovom cestom, naišli smo na veliki broj kamiona koji nose plastične bidone na sebi, vjerovatno hiljadu i više po kamionu. Zemlje centralne i istočne Afrike imaju nedostatak pitke vode, odnosno, bolje reći nemaju dovoljno infrastrukture da bi sačuvali vodu, pa se voda u nekim dijelovima prenosi pomoću tih bidona. U to vrijeme kada sam sretao te kamione nije mi baš bila jasna namjena, ali kasnije odlaskom u istočnu Afriku, neke stvari su se same kazale. Bivše jugoslovenske firme, a danas neke bosanske, su ostavile na ovim predjelima neizbrisive tragove: Energoinvest u energetici, Hidrogradnja u izgradnji tankova Velike rijeke, kao i neke druge firme koje su radile putove, mostove. Sve te tragove nalazimo i pratimo tokom putovanja. U Bengazi se vraćamo kasno noću i imamo zasluženi odmor. Svaka turistika i obilazak zahtijeva mnogo truda i snage, a biti turista u Libiji - to traži jednu nevjerovatnu izdržljivost zbog sunca i toplote. Š E H E R 45

BANJA LUKA

Sjećanje

RIJEČI U MRAKU… … i među njima ona najljepša: Prijatelj!!!

Napisao: Džabir MAGLAJLIĆ

Bio je to moj prvi dolazak u Banju Luku, nakon svega.

Mir je još bio kao list na vjetru.

Evo me na Hisetima.

Mrak u hodnicima, nigdje zvona, jezivo…

Jedva sam vrata našao, provlačeći se između nekakvih mašina i koještarija. Trapam u tome labirintu sa svojih stotinu kilograma.

Kucam (ili zvonim, više ne znam) i začuh iznutra Lojzin glas: »Ko je!?« (Tad niko bez pitanja nije otvarao, čak ni Lojzo. Kasnije sam saznao da su ih sedam puta izbacivali iz stana, tukli i maltretirali… Još mu rebra nisu bila srasla, kako i piše u pjesmi.)

Odgovorio sam glasno: »Prijatelj!« »Čuj, prijatelj!?« radosni odjek s druge strane.

Otvorio je. Lojzo!!! Bili smo radosni da se opet vidimo… I onda, pitanja naviru, sustižu jedno drugo… o našima, djeci, braći, roditeljima, prijateljima, znanima… radost i nestrpljenje… htjeli bismo sve saznati u jednom trenu…Enisa, željna da me ugosti, ne zna šta bi prije, ni sjesti ni šerbe mutiti…

ČUJ, PRIJATELJ! Džabiru Zanovijeta srcan, srcan na serhatu, frljaca, uz brdo gurabiju kotrlja, pogaču.

I Sančo i Tale i kamena s ramena – oko materino – nadgornjava rub svita.

… A meni tada napamet dođoše jabuke. Pa francuska kapa i Vrbas… Prevruće ljeto 1992. Neizdrživi pritisci, progoni, teror, eksplozije, gdje su i kome rušili, ko je stradao, saznajemo tek slijedećeg dana, kroz šapate. Niti ostati, niti izaći… Kako i kuda? Kad će opet koji konvoj? Čujem, Lojzo jedva živ. Premlatili ga popodne na Hisetima. Vraćao se od Enisine majke koja nije mogla bez svakodnevne pomoći. A na glavi mu bila francuska kapa, kao i obično. Ostavili ga kraj Vrbasa. U neko doba dođe sebi, čuje šum Vrbasa… Donesu ga u stan… A ja dođem u posjetu i donesem jabuka. Da se malo osvježi, povrati… Nudili mu da ode u neku likovnu koloniju u Holandiji, nije prihvatio. A kad je po sili morao kopati rovove oko Glamoča, govorili mu: »Idi na onu stranu, svojima!« A on njima: »Banja Luka je moj grad!«…

Budu trojica sunca koštunca, tri prangije: Jedan je zdravio nezdrav »zubzazub«.

Drugi istjerao iz kule maglu, slovom.

Treći, kulu uprtio na leđa, amanet.

Ponovo se vraćam u stvarnost, ako se može kazati da je tada, u tim godinama u kojima je još mirisao barut, i strah, bilo neke stvarnosti, samo neki košmar kroz kojega smo tražili bar male procijepe u neku normalnu svakodnevicu.

Ko je? – Prijatelj! … Borme lipo prilipo, ko niko nikad tako, razmandaljena duša u budžaku, sa brave strane, riječ šimšuruša duša, rahat. Čuj, prijatelj! Zelena grana Enesa, avlija smotana postekija i molitva.

Ulazi veseli brig plećkonja, Kairos!

Evo ga Bosna, još samo joj korice musafa, pa knjiga, eglen i đini, bumbar, da se čudit.

Glavom u gong, jelen sa trešnjama u rogama.

Stojećak, starinsko slovo vrbasanja.

Bi dunjaluk u tri koraka, sin u jednom komadu.

Bosna rodi krilato – i ćupriju. I sećiju!

Haran u veljači 2002.

* Nakon nekog vremena dobio sam Lojzinu pjesmu PRIJATELJ, posvećenu tom susretu, i mojoj riječi iz mračna hodnika, nakon tolikih NEPRIJATELJA na istim vratima. Čak me je i nacrtao u čamcu i, normalno, odlično potrefio.

Pjesma je ostala, kao svjetlost, jer svjetlost mora nadvisiti, nadjačati mrak.

I, evo, na početku još jedne godine, sjećam se tih riječi u mraku.

I među njima one, najljepše: PRIJATELJ! I Lojzini stihovi, posvećeni i meni i svim prijateljima, dobivaju uvijek neki novi sjaj. ŠEHER 46 BANJA LUKA

… Ko u majke, u Vrbasu sedra velika i šuplja vidovita i leteća, krilataš.

U bulukatilu, u smaragdi, iza vrata noć oćika.

Ko babin zub tahta ima zečje uho i mandale.

Kad će što, šakom, ko li to u vrata? Šapće zvono.

Zaključan je svojat, nije li zaraslo rebro.

Muči svijet.

Bez grada dostojanstva – obruč na dunjaluk.

Alojz Lojzo ĆURIĆ

Muzički san Emira Emke Bešića iz Coventrya postao java: Snimio singl s poznatim bh. reperom Frenkijem

ADDICTED Konačno se ostvario muzički san Emira Emke Bešića, 27-godišnjeg bh. repera, koji svoju muzičku karijeru gradi u Engleskoj, da snimi single s poznatim bh. reperom Frenkiejem. Pjesma se zove ADDICTED i nedavno je objavljena, tim povodom za agenciju BHDINFODESK iz Birminghama. Emko je kazao: “Singl ADDICTED prije tri sedmice objavljen je u produkciji Union beats na FMJAM YOUTUBE kanalu koji ima preko 100.000 pretplatnika. Ja vam moram reći da sam, stvarno, sretan što sam snimio duet s legendom repa Frenkiejem i da je to ostvarenje mog muzičkog sna i veliki iskorak u mojoj muzičkoj karijeri. Saradnja je bila odlična i Frenkie je pokazao da je pravi profesionalac, javio sam mu se preko Instagrama, poslao nekoliko pjesama i predložio saradnju. Njemu se dopala pjesma ADDICTED i tako je sve krenulo. Zahvaljujući savremnoj tehnologiji, Frenkie je svoj dio pjesme snimio u studiju u Bosni i Hercegovini, a ja ovdje u Engleskoj, tako da je ova pjesma izašla u englesko-bosanskoj koprodukciji.”

Reper Emir Emko Bešić u Coventryju živi od 1993. godine kada je u Englesku došao kao izbjeglica, inače u ovdašnjim muzičkim krugovima mnogo je poznatiji nego u rodnoj Bosni, do sada je snimio dva uspješna CD-a, CHASE YOUR DREAMS i COVENTRYVILLE na kojima se nalazi 30 pjesama.

Singl ADDICTED možete poslušati na sljedećem linku: https://soundcloud.com/emkomusic/emko-ft-frenkie-addictedunion-beats Pripremio: BHDINFODESK – BIRMINGHAM Š E H E R 47

BANJA LUKA

SINIŠA MALEŠEVIĆ, PRESTIŽNO IME U NAUČNIM KRUGOVIMA EVROPE I SVIJETA

SOCIOLOŠKA ANALIZA RATOVA I NASILJA 2010. je izabran za člana Kraljevske irske akademije, 2012. postao je saradnik Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine, a od 2017. je i član Evropske akademije nauka (Academia Europaea). U posljednjih 14 godina objavio je čak 12 knjiga u Londonu, koje su dobile pozitivne naučne i stručne kritike. Knjige su mu prevedene na devet svjetskih jezika..!

Razgovarao: Fikret TUFEK

Kada na internet ispišete ime Siniša Malešević, dobijete autobiografiju CV (CURRICULUM VITAE, Professor MRIA, MAE) sa čak 21 stranicom teksta. Ima svega 48 godina. On je dijete Banjaluke, grada koji unatoč svemu voli, ali kojeg je svojim naučnim radom podobro prevazišao. Profesor, doktor, istraživač i akademik Siniša Malešević posjeduje najviše naučne titule u Evropi.

Prof. dr. Siniša Malešević radi na Univerzitetu u Dublinu (Irska), 48 Š E H E R

BANJA LUKA

Interesantno je da se kao dr. sociologije najviše bavi „sociološkom analizom ratova i organiziranog nasilja kroz vrijeme, teorijama etniciteta i nacionalizma.., dio onog što radi tiče se i naših prostora pa tako trenutno radi sa kolegom na novoj knjizi koja se zasniva na komparaciji etničkih odnosa i nasilja u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Irskoj u posljednjih stotinu godina”.

Predstaviti dr. Sinišu Maleševića nije nimalo lako jer je njegova naučna biografija zaista bogata. Ovo je samo dio životne priče Banjalučanina koji je učinio da se o Banjaluci i BiH priča po svijetu u najboljem svjetlu. Zapravo, malo je takvih osoba s takvim naučnim ugledom!

Susreti *Na početku razgovora pitamo uvaženog naučnika o završenim školama.

- Osnovnu školu i tri razreda gimnazije završio sam u Banja Luci, četvrti razred u SAD (New Bern High School, Sjeverna Karolina), gdje sam bio na razmjeni učenika 1988. Studirao sam na Sveučilištu u Zagrebu gdje me zatekao rat i gdje sam diplomirao 1993. Od 1993. do 94. radio sam kao istraživač na Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. Od 1994. do 96. bio sam na magistarskom programu u Pragu na CEU. Tu sam počeo rad na doktoratu kod Ernesta Gellnera, vodećeg teoretičara nacionalizma (on mi je bio mentor i za magistarski rad). Nakon toga sam radio kao istraživač na Institutu za društvene znanosti u Beču (IWM), a od 1996. do 1999. sam bio doktorant na Univerzitetu Cork u Irskoj. *O područjima svoga naučnog rada dr. Malešević kaže: - U Zagrebu sam radio kao istraživač u Institutu za razvoj i međunarodne odnose (1993-94.); od 1997 -99. sam predavač na Univerzitetu Cork, poslije na St. Angela’s College (Sligo) u Irskoj; 1999. sam izabran za docenta na univerzitetu u Galway-u gdje sam radio do 2011. (2008. sam izabran za vanrednog profesora); u tom razdoblju sam također bio visiting professor na London School of Economics (2006.); 2011. sam izabran za redovnog profesora i šefa odsjeka na Univerzitetu u Dublinu (University College), najveći i najznačajniji u Irskoj); 2014. sam bio visiting profesor na Univerzitetu u Briselu (Eric Remacle Chair in Conflict and Peace Studies). *Najznačajniji naučni radovi?

- Autor sam 8 knjiga i 7 uredničkih knjiga, te oko 80 radova objavljenih u vodećim svjetskim sociološkim časopisima. Najznačajnije knjige: (2017.) The Rise of Organised Brutality: A Historical Sociology of Violence, Cambridge: Cambridge University Press; (2013.)

Nation-States and Nationalisms: Organization, ideology and Solidarity, Cambridge: Polity Press; (2010.) The Sociology of War and Violence. Cambridge: Cambridge University Press; (2006.) Identity

as Ideology: Understanding Ethnicity and Nationalism. New York: Palgrave Macmillan; (2004) The Sociology of Ethnicity. London: Sage. Moje knjige i radovi su prevođeni na: španski, portugalski, turski, kineski, ruski, perzijski/farsi, hrvatski i srpski jezik. Održao sam više od stotinu predavanja po pozivu po cijelom svijetu. * Članstvo i sudjelovanje u naučnim institucijama i akademijama?

Izabran sam 2010. za redovnog člana Irske akademije nauka (Royal Irish Academy), 2012. za vanjskog člana ANUBiH a 2014. za redovnog člana Evropske Akademije nauka (Academia Europaea)… * Siže Vaših istraživanja?

- U mojim istraživanjima najviše se bavim sociološkom analizom ratova i organiziranog nasilja kroz vrijeme; također se bavim teorijama etniciteta i nacionalizma; naravno dio onog što radim tiče se i naših prostora pa tako trenutno radim sa kolegom na novoj knjizi koja se zasniva na komparaciji etničkih odnosa i nasilja u Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Irskoj u posljednjih stotinu godina. * I naučnici imaju svoj privatni život. Riječ-dvije o Vašem.

- Oženjen sam s Vesnom, koja je također sociolog, docent na univerzitetu u Galway-u. Imamo dva sina, Luku (17) koji je upravo krenuo na fakultet i Alexa (11). U slobodno vrijeme volim se baviti sportom: košarka, plivanje i trčanje, volim čitati knjige iz književnosti i znanstvene fantastike, volim gledati i filmove…

Ovo je samo sažeti izvod iz biografije naučnika banjalučkog porijekla, akademika prof. dr. Siniše Maleševića, koji je već odavno postao prestižno ime u načunim krugovima Evrope. Nadamo se da će se o njemu tek čuti i da će se o njemu tek pisati i u ”Šeher BanjaLuci” i drugim časopisima..!

Ono što mi je posebno drago kao autoru ovog intervjua - Siniša je sin prof. dr. Krstana Maleševića, čovjeka koji je ostavio također značajne političke, naučne i prije svega ljudske tragove, ali i svijetla obraza napustio Banjaluku u vrijeme kada je počeo rat u BiH.

Š E H E R 49

BANJA LUKA

SLIKA I NJENA SJE Priča o priči koja tek treba da bude priča Foto: Goran MULAHUSIĆ

Napisala: Suzana KADIRIĆ Negdje iza ponoći javlja mi se prijatelj. Novinar je. I to dobar, i još bolji čovjek. On obično izroni niotkuda, pa potom tako i nestane sa mreže, bez pozdrava, da bi se onda opet pojavio kako bismo nastavili tamo gdje smo stali. To radi kontinuirano. Ja to zovem balkanski sindrom. Koliko god da se družim i kontaktiram s ljudima iz naše zemlje, uvijek se isto dešava. Pojave se i nestanu. Nikad ne pozdravljaju pred odlazak, nikad ne kažu da odlaze. Jednostavno samo nestanu, pa se opet vrate. S druge strane mreže sjedim ja, onako zbunjena, jer ne znam jesmo li završili razgovor, jesu li ljudi otišli ili nisu, hoće li se vratiti… I uvijek se nasmijem, jer ovo je tipična karakteristika ljudi s našeg područja. A ja ih opet volim, jer znam da su uvijek tu, na dohvat ruke.

No, kako bilo da bilo, jutros raspravljamo o njegovom objavlŠEHER 50 BANJA LUKA

jenom tekstu u vezi s nedavnim radom Skupštine, spominjemo liderstvo Milorada Dodika, opoziciju, predsjednika Narodne skupstine RS, Čubrilovića, koji potpuno mirno posmatra urušavanja skupštinskog digniteta, bez najmanje volje i potrebe da opravda platu koju dobija. Raspravljamo dalje o demokratiji i da li je uopšte ima u ustanovi gdje je sve moguće sem onoga što bi zaista i trebalo biti moguće po svim demokratskim aršinima. Uglavnom se osvrćemo na objavljene tekstove, razmišljajući o odjeku i rezultatu koje imaju u jednom krhkom i nestabilnom društvu poput našeg, te na koji način tekstovi pridonose kako zdravoj kritici društva i događaja, tako i formiranju i promjeni ljudske svijesti. U našim razgovorima se uvijek nekako, kroz vrlo grubu šalu, za nečije uši, dotaknemo pomalo svega, jer kod nas se 24 sata konstantno nešto dešava i nikad ne znate gdje ste zaspali, a gdje ste se probudili i da li je ista država od juče još tu, na istom mjestu, gdje ste je pred spavanje ostavili ili je promijenila granice, ime, planetu, i ko zna šta sve još. Dragstor je otvoren non-stop. Smije se kad mu pričam kako sam cijelo vrijeme pratila Skupštinu uživo, smije se mojim nekonvencionalnim metodama i zna da sam bila prisutna, jer zna da sam to upravo ja. Mada ne pričamo u početku na koji način sam to uspjela, a njemu je i onako jasno. Poslije mu i te detalje ispričam uz šalu i napomenu: ”Znaš, dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje.” Najljepše je u stvari biti prisutan tamo gdje te niko ne vidi, pa poslije pustiti da te ubjeđuju u neke stvari

Na drugoj strani

ENKA misleći kako nisi bio tu i kako pojma nemaš ni o čemu. A način prisutnosti je uvijek moguć ukoliko to neko želi.

Nakon toga zamolim ga za mišljenje o jednoj fotografiji koju sam uslikala, jer me interesuje šta misli o njoj. Šta vidi na slici? Šta mu ona poručuje? Da li je publikovati? Zamalo pa da mi pogodi skrivenu misao iza slike i poruku u njoj. Najbolje je to što se krajnji doživljaj nalazi na strani onih koji sliku posmatraju. Treba i tu perspektivu oslušnuti. Bijaše mi interesantna ta diskusija, jer volim razmijeniti pokoju dobru riječ sa pametnim ljudima. Što-šta se nauči!

Potom mu pokazujem jedan mali dio ponovo izvučenih dokumente koje posjedujem, a koji nisu vidjeli već dugo svjetlost dana, te mu kažem da sam nesigurna da li povlačiti tu temu i pisati o njoj. Pita me u kom smislu mislim pisati i šta zapravo znači dokument u mojoj ruci. Objasnim, pošaljem još jedan dio, a on odgovara: ”Auuuu, Suzana! Odakle ti to?” “Nije važno. Ne pitaj. Recimo da je moje.

Dokaz. Dokument. Original za one koji bi voljeli da ovo ne postoji.

I priča iza toga....Samo ne znam odakle početi. Vrti mi se non-stop po glavi, ali razmišljam i o odjeku onoga što bih napisala. Da li je vrijeme za to?”

Znate, kad pišete, uvijek imate različite dileme i borbe sa samim sobom. Naravno, ukoliko to pošteno radite. Nije to strah, to ne postoji, već je to upravo dilema, jer s perom uvijek imate moć, ali imate i odgovornost prema drugima. Bar ja to tako shvatam.

“Šta ti je sljedeće u planu za publikovanje”, pita me. ”Ne znam kako bih ti objasnila da momentalno nemam pojma. Evo idem već nekoliko dana okolo i razmišljam da li pisati i kako. Ne mogu nikako uobličiti tu priču. Ja priče uvijek vežem za vrlo žive slike u glavi. Čudno, ali je tako. Ukoliko nemam sliku, nemam onda ni priču. Sad me evo proganja slika, ali mi priča bježi...” ”Kakva je slika? Ispričaj mi.” ”Slika jedne tvrđave. Omeđena sa svih strana, pomalo uzvišena na brdu, pomalo nepristupačna. Nalazi se iznad rijeke i riječne klisure, a u njoj živi jedna sjenka. Da, sjenka. Tvrđava je uglavnom napuštena, ali je dragocjena sa stanovišta istorijske perspektive. Ljudski nehat ju je slomio, obrušava se, ali je istovremeno lijepa, pomalo neodoljiva, ali i hladna. Samo vraća ono što su joj dali.. Sjenka je dobro poznaje, provlači se između njenih pukotina i u njoj živi svoj život. Danju se povlači, nestaje i sakriva se, a ipak je tu negdje, samo je mi ne vidimo. Noću se privija uz hladne kipove koji su joj jedini prijatelji, nježno ih dodiruje, pokušavajući ih probuditi, a onda se iscrpljena skuplja sve više i više, sve dok od nje ne ostane samo neprimjetna tačkica na zemlji. Jutrom se nanovo budi razigrana, okupana novim zracima sunca i novom nadom da će oživjeti kipove, ponovo ih miluje prstima, dotiče i osmjehuje se, pa potom bosonoga pleše po zelenoj travi, umiva se rosom i s visine gleda rijeku do koje ne može nikako da stigne. To je njeno prokletstvo! I tako....u glavi mi odjedanput slika Ostrožca, iznad rijeke Une, sa svojom umjetničkom kolonijom i sa svojim mrakom..."

Odjedanput začutim i zamislim se. Postavljam novo pitanje: "Nego, jesu li ovako snažne slike u glavi znak ludila?” ”Nisu, Suzana. Samo ti je ta slika emotivno bliska. To je sve. To je dijagnoza. Znaš šta ti je činiti. A koja je druga priča koju nosiš u sebi?” ”To ti ne mogu reči, jer bi onda znao gdje sam bila i šta sam radila, a ni ja još nisam sigurna šta se sve desilo. Pustiću da sazrije u meni.

Idem sad da tražim slike Ostrožca. Imam odlične fotografije kipova kojih više nema. I onog pejzaža koji se prostire sa tvrđave put kanjona Une, obrasle šumom. Nego da te pitam još ovo; misliš li da je ona fotografija što sam je uhvatila onako u sekundi odraz današnjeg društva, moralnih načela, prevara i igre koja se odvija ispred naših očiju, a u kojoj i sami učestvujemo? Misliš li da čovjek ima dvije strane lica, jednu koju nam pokušava podmetnuti kao svoju kada mu nešto treba i drugu koju spoznaš tek kad dobije ono to je želio? Znaš, voljela bih da griješim.” ”I ja, Suzana. Zbog tebe.”

OPROST Traži se : vjetar da me ponese. osmijeh da me obraduje toplina da me zagrije voda da me opere iskrenost da vrati nadu san da me noću obujmi sreća da me od boli odbrani misao da me napusti srce da me shvati i tajna da pišem...

Da pišem jednom kad sve prođe, da pišem jednom kad me ne bude više, da pišem jednom kad sve do vraga ode... i da ti čak ni tada ne oprostim.

Š E H E R 51

BANJA LUKA

Valentina Duvnjak: Lijepa kupreska bajka

VILA, KUPRESKA Piše: Dr Rade DUJAKOVIĆ

Planinska dobra vila: Valentina Duvnjak "Čovjek koji ima vremena da piše u ovim noćnim časovima u mislima putuje, putuje tamo gdje bi, u trenutku dok se stvaraju slova na papiru, želio da bude. Kada na svakom koraku vidiš samo ono što ti ispunjava dušu, poželjećeš da ti sutrašnji dan prođe brzinom sekunde.

Kako objasniti nekome da malo stablo bora sija životom i nježnošću, toliko da poželiš da ga zagrliš i zahvališ mu što je dio tvoje sreće. Čak i stari kamen učestvovao je u toj maloj predstavi koju je sudbina režirala za dvije duše koje se rastaju a drže se za ruke. O kako je lijepo slušati vjetar sakriven u zagljaju neba..."

(Savjest u noći -Valentina Duvnjak) Valentina je prije dvije godine, ne mogavši dugo dobiti nikakav posao u Banjaluci, gdje je provela svoje dvije 'izbjegličke decenije',umjesto da ode u inostranstvo kao mnogi drugi mladi ljudi, odlučila da se vrati na rodnu Kupresku visoravan. Bez krova nad glavom, krenula je od nule, hrabro zapalila vatru na pradjedovskom ognjištu i - uspjela!

Kada sam onomad rezignirano zaključio svoju ratnu priču' Kupreska krvava bajka'u knjizi 'Energija pečenih volova', sa grobljima,prognanim narodom i poraženom vojskom koja je zauvijek otišla u legendu, nisam ni slutio da će se iz pepela opet podići najljepši znaci života. Posljednjih mjeseci brojni mediji pišu i govore o planinskoj dobroj vili,Valentini Duvnjak, takoreći fenomenu i čudu od djevojke, bivšoj novinarki-voditeljki i studentici iz Banje Luke, koja je uz rat sa sestrom i roditeljima izbjegla sa Kupresa.

Ali,gle čuda, umjesto da je spakovala kofer i otisnula se u bijeli svi52

jet, za boljim životom, kamo su otišli neki njeni Malovčani, izuzev onih koje su rat i smrt zatekli na kućnom pragu aprila 1992, kakvu su sudbinu doživjeli i njen djed, dva strica i rođaci, ona je uradila suprotno.Ta sjajna cura u ljeto 2015.godine, razočarana u ljude i društvo koje mladom čovjeku ne daje nikakvu nadu i životnu šansu, vratila se u svoje srušeno i spaljeno selo Donji Malovan, gdje ni kamen na kamenu nije ostao, gdje minska polja još nisu razminirana.Vratila se u golemu neizvjesnost! Bez krova nad glavom krenula je od nule,hrabro zapalila vatru na pradjedovskom ognjištu i - uspjela.

Kao vila iz bajke, junakinja, ova hrabra žena, nakon što je svojim nježnim rukama i voljom, snažnijom od erupcije vulkana, napravila svoj krov nad glavom, kultivisala vrt, formirala skroman stočni fond sa nešto koka, ovaca i dva vjerna psa čuvara, Šarplaninca, započela je uzgoj biljnih kultura koje uspijevaju na toj kraškoj visoravni na hiljadu i dvjesto metara nadmorske visine! Danas za ovu heroinu znaju ljudi diljem Bosne i Hercegovine i šire, kao izuzetnog proizvđača zdrave hrane, organskog povrća, mrkve velike poput repe, cvekle, luka, kupusa i krompira - Malovanjka sa Kupresa, upleteno s prirodom! Pod reklamnim sloganom 100% PRIRODA-100% DOMAĆE, plasira svoje proizvode širom RS i Federacije BiH. U ravnoteži sa surovom prirodom, gore gdje vjetar neprestano fijuče, našla je svoj duševni mir, ravnotežu, unutrašnju sreću i spokoj, carstvo slobode i nezavisnost od licemjerne, dekadentne i u smradu, korupciji, lažima i obmanama ogrezle civilizacijske žabokrečine! Danju ova talentovana, raspjevana i vrijedna djevojka obrađuje zemlju, vozi traktor koji joj posude susjedi kupreški Hrvati, reže drva, zida dimnjak na svojoj toploj kućici, druži se sa svojim životinjama i biljkama, a noću uživa u samoći, osluškujući zavijanje vukova i njihovo dozivanje sa psima. Zagledana u zvjezdano nebo, piše eseje, nježne i sjajne književne bisere, čiste i plemenite djevojačke duše, inspirisane samoćom i dobrotom plemenite djevojke koja se hrabro vratila iskonskim ljudskim vrijednostima, ljubavi prema prirodi i esencijalnom životu, rasterećena materijalističkog prokletstva i drugih balasta trule civilizacije.

Vilu sa Kupresa, posjetio sam o Bogorodici 14.oktobra,ove 2017. godine.Bila je subota. Na Kupreskoj visoravni lijep, sunčan jesenji dan, pravo Miholjsko ljeto.Upoznao sam Valentinu i njene roditelje, koji su i nakon četvrt vijeka od rata, još uvijek izbjeglice i podstanari u Banjoj Luci, a sestra Veronika, diplomirani građevinski inženjer, već sedam godina na birou, bez šanse za posao! Te oktobarske subote, bio je svetac pa nisu radili u polju, ali su me domaćinski i srdačno dočekali.Valentina mi je sa ponosom pokazala svoj pravi botanički vrt, porodično stablo koje je naslikala

na zidu svoje kuće...Pričali smo o životu u planini, a prisjetila se i svog rada u Banjaluci, svojih redakcija, TV 'Sv.Georgije', Radio Slobodne Evrope i prvog intervjua sa Alunom Robertsom. Otišao sam sa Kupresa sjetan, sa suzom u oku, dok je u suton, sunce na zapadu zamicalo iza obronaka Čajuše. Bio je to simbolični nastavak moje Kupreske 'krvave bajke', možda potraga za davno,u ratu izgubljenom ljubavi! Eh,da sam ptica pa da poletim gore u orkanske visove u carstvo slobode...Valentina Duvnjak, hrabra djevojka,u čijem imenu je ljubav, istinska je, rijetka i dragocjena 'savjest društva',koja svojom skromnošću i mudrošću, ozbiljno opominje demoralizovano i dehumanizovano društvo 'na rubu pameti'! *** "Vrijeme prolazi a uzdah ostaje isti. Teško mi je da prihvatim neke stvari koje se podrazumijevaju i koje su drugim ljudima prioritet. Šta nas to tjera da se plašimo biti ono što zaista jesmo i što je u stvari ono što se nekome dopalo. Neko je sa nama zbog toga što smo takvi kakvi jesmo a mi se trudimo da se promijenimo i patimo

što nismo drugačiji kako bismo zadržali tu osobu koja je sa nama.

Nestalo mi je smisla kada shvatih ovu besmisao...

Dani prolaze, nakon jednoga dana kao da dolazi još jedan isti takav koji počinje na isto slovo. Mnogoličnost i raznovrsnost misli u trenutku koji treba sadržavati jednoličnost sastavljenu od dvije ličnosti.

Dodir nježan kao leptir i kratkotrajan isto tako, podsjeti da su duše blizu, ali sve ostalo je samo igra čovjeka samog sa sobom.

Pjena je najljepši dio talasa ali ona i najbrže nestaje, traje kratko ali se dugo pamti.

Koraci i glasovi nekih lica miješaju se sa ovom tišinom, logično kada je ovo mjesto u pitanju ali nelogično kada je želja u pitanju.

Trenutak je potreban da osjetiš sreću ali to se u trenutku, za par trenutaka nulira i nestaje, ostaje samo praznina i izbrisani tragovi...

Ponekad zaplači ali kada niko ne vidi jer teško je objasniti nekome zašto se plače bez razloga, ne mogu svi da vide razlog koji se nosi u duši,za to trebaju osjećanja a ne vid.

Opet pada kiša, kišobran je u torbi a kapljice kiše upravo tamo gdje su i trebale biti-na mojoj kosi, na mom licu...”(Savjest u noći – Valentina Duvnjak)

Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se mogu obratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska.

Živa priča Banjaluke

COBER Tekst i foto: Zijad MEHMEDOVIĆ Kad sam, prije sedamnaest godina, prvi put susreo Cobera, bilo je to na jednom od mnogih okupljanja građana Bosne i Hercegovine u Švedskoj, gdje je u kulturnom dijelu programa dao svoj stvaralački udio. Nadahnut, ostavio je dubok dojam.

Banjalučki glumac, logoraš u srpskom koncetracijskom logoru, zatim radna obaveza u Banjalučkom teatru i, na kraju, od 1995. izbjeglica u Švedskoj.

Pune dvadeset i dvije godine živi u malom dvosobnom stanu u Örebro-u, i za svo to vrijeme nije bilo niti jedne kulturne manifestacije naših građana u Švedskoj, a da on nije učestvovao i davaoo svoj doprinos u širenju kulture kao glumac i kao čovjek.

Uvijek nekako nemarno, ali ipak uglađen, kako u ponašanju tako i u odijevanju sa neizbježnim šeširom, izgledao je uvijek kao da je sišao sa filmskog platna iz nekog od filmova o boemskom životu ŠEHER 54 BANJA LUKA

pjesnika i umjetnika sa početka prošlog stoljeća. Pomislio sam da je on jedan od poslednjih živih boema današnjice. Njegov vedri, pomalo djetinjast i optimističan, duh nije mogao slomiti ni rat, ni logor, a ni život u izbjeglištvu, daleko od domovine.

Cobera znaju skoro svi, ali malo ko zna da se zove Sabahudin Bahtijaragić. Svi ga znaju samo po njegovom nadimku: Cober.

Nedavno je, na susretu Banjalučana, od Saveza Banjalučana, dobio zvanično priznanje i zahvalnicu za doprinos u širenju kulture bosanskohercegovačkih naroda. Samo mjesec dana prije dobio je i svoj portret, poklon od jednog bosanskohercegovačkog umjetnika. Često se čujemo telefonom i popričamo, a voli on i svratiti do mene, u moj atelje. Malo posjedi, opusti, jer, kako kaže, tad se osjeća kao da je u nekom sasvim drugom svijetu.

Bio je i ostao živa priča Banje Luke. A i Švedske.

Do skorog viđenja, Cober!!!

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

Uhapsilo Cigu.

- Ime, prezime, adresa ?

- Sandokan Jovanović, Sarajevska 3, stan 10.

***

Pošalju policajci jednog da provjeri.

Vraća se on i kaže : - Ne živi tamo takav čovjek.

Razgovara odvjetnik sa klijenticom koja se želi razvesti ...

Opet oni po Cigi, udri, udri, udri, izlomiše ga skroz ...

- Gospođo, moram vam postaviti neka pitanja kako bi kvalitetnije mogli prikazati vaš slučaj: - Pije li vaš suprug?

- Ne, ne pije!

- Droga?

- Ma nema pojma što je droga!...

- Malo zarađuje?

- Ne, ima plaču oko tri tisuće eura!

- Da li se brine o djeci?

- Da, jako se brine!

- Vara li vas?

- Nikada me nije prevario, nije on takav.

- Ne pomaže vam u kući?

- Pomaže! Radi mnogo stvari. Ustvari, leže mu ti poslovi.

PA ZABOGA KOJI JE ONDA RAZLOG ZA RASTAVU?

Ujutru puste Cigu ...

- Sve on to radi, ali onako...*bezvoljno*!

Ovi udri, udri, udri, ubiše Boga u Cigi ...

- Ime, prezime, adresa ?

- Sandokan Jovanović, Sarajevska 3, stan 10.

Oni opet udri, udri, udri po njemu ...

- Ime, prezime, adresa ?

- Sandokan Jovanović, Sarajevska 3, stan 10.

Odluče policajci ponovno poslati jednog na tu adresu.

Vraća se on i kaže : - Ne živi tamo takav čovjek.

Cigo sav slomljen, jedva se dovuče do kuće, kad ga tamo dočeka komšija : - Sandokane, sinoć te dva puta tražila policija, ja sam im rek'o da ne živiš ovdje, će' platiš pivo.

***

Sin pita oca: "Tata, zašto baka stalno čita bibliju" Otac: "Sine moj, priprema se za prijemni ispit"

56

***

Dobije čovjek poziv iz Porezne Uprave. Zovu ga da se osobno pojavi i da izjavu, jer im se čini da je premali iznos zarade prijavio na ime poreza. >> >> On prvo ode kod svog knjigovođe te ga upita za savjet, kako se obući kada ide u Poreznu upravu!... >> >> - "Obuci svoje najstarije odijelo, da izgledaš sirotinjski, tako će se oni uvjeriti da nemaš novaca,

Vicevi i da su pogriješili kod razrezaporeza! Oni vole misliti kako gospodare tuđim životima!" >> >> Za svaki slučaj ode i kod svog odvjetnika, pa i njega upita za savjet za istu stvar. >> >> "Obuci svoje najbolje odijelo, da izgledaš gospodski, tako će oni pomisliti kako ih ti uvažavaš i cijeniš, pa će se onda možda smilovati i umanjiti ti porez... Znaš, oni vole misliti kako su najvažniji na svijetu!" >> >> Čovjek totalno zbunjen, ode konačno i kod svećenika, pa i njega pita za savjet! >> >> "Ispričati ću ti jednu priču!", kaže svećenik. >> >> "Uoči svadbe, mlada upita svoju majku, kakvu spavaćicu je najbolje obući za prvu bračnu noć.

Majka je posavjetuje da uzme dugačku spavaćicu dugačkih rukava. Upita ona i svoju stariju sestru, a ona joj predloži da obuće kratku spavaćicu, nešto vrlo seksi..." >> >> - "Ali oče, pa kakve veze ta priča ima sa mnom?" >> >> - "Ista je kao tvoj slučaj, sine moj... Štogod da obućeš - bit ćeš je...!"

jeme on je morao zbog posla otputovati i za kupnju majmuna ovlastio je svog pomoćnika. Kako šefa nije bilo, seljacima je dao ponudu pomoćnik: "Vidite sve ove majmune u kavezima koje je prikupio moj šef.

Prodajem vam ih za 35 dolara a kada se šef vrati u selo, možete mu ih prodati po 50 dolara za svakog." Seljani su se stvarno organizirali. Prikupili su sve svoje uštede i otkupili sve majmune. Nikad više nisu vidjeli ni čovjeka ni njegova pomoćnika, ostalo je samo selo prepuno majmuna. Sada ćete možda bolje razumjeti priče o dionicama, hipotekama i bankama kojih zadnje godine ima sve više; možda će vam biti lakše razumjeti priče o uzrocima globalne financijske krize, ali sam siguran da će vam biti jasno da je to priča o majmunima.

***

Mujo naletio na rasprodaju tehnike na čaršiji i ugleda robota ispod kojeg piše – detektor laži.

Upita on prodavača o čemu se radi, a ovaj odgovori: – "Pravo ti je dobar. Kad lažeš, zal’jepi t’ šamarčinu."

Mujo se oduševi i kupi robota.

Donese ga kući pa pita malog Mujicu: – "Đe’s bio danas popodne?"

Mujica ispali: *** – "U školi!"

Robot mu zalijepi šamarčinu, pa će Mujica Bilo je to jednom kada je negdje u neko selo pokajnički: – "Kod Ibre, gledali filmove . . ." došao stranac. Znao je da tamo živi na tisuće majMujo upita: muna. I tako je seljanima ponudio 10 dolara za svakog majmuna kojeg će za njega uhvatiti. Seljani – "Kak’e filmove?" su sa oduševljenjem primili ponudu stranca i odmah Mujica odgovori: krenuli u lov. Čovjek je onda od njih otkupio stotine – "Ma, Kung fu pandu . . ."

Nije ni završio kad mu robot zalijepi šamarčinu, pa majmuna koje su ulovili, a kad se broj majmuna malo smanjio seljaci su ih prestali loviti. Stranac je prizna: stoga podigao svoju ponudu i seljanima ponudio 20 – "Ma dobro, gledali smo porniće . . ."

Mujo napravi zgroženu facu: dolara za svakog majmuna. Seljani su bez oklijevanja ponovnom krenuli u lov. Broj majmuna još se – "Kak’i pornići, ja u tvojim god’nama nisam znao šta je to!" smanjio i ljudi ponovno su se vratili ka poljoprivredi. Čovjek je zato ponudu povećao na 25 Robot zalijepi šamarčinu Muji, pa Fata prasne u dolara ali s vremenom ostalo je vrlo malo majmuna smijeh: – "Ha, ha, vid’ se da je tvoj sin!" tako da je bilo gotovo nemoguće naći još kojeg.

Robot dođe do Fate i zalijepi joj vruću šamarčinu. Čovjek je tada najavio novu ponudu. Za svakog majmuna seljacima je ponudio 50 dolara. U isto vri57

DRAGIM ČITAOCIMA ŽELIMO SRETNE NOVOGODIŠNJE I BOŽIĆNE PRAZNIKE SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ I MAGAZIN ŠEHER BANJALUKA

NOVOGODIŠNJA Sve je novo na početku Nove, novi dani i novi mjeseci, svi sanjaju neke nove snove, nove želje javljaju se djeci. Čekaju nas i nova drugarstva, malo tuge, mnogo nove sreće, i cipele trebaće nam nove, ali barem za pola broja veće.

Sve je novo, sve je ispočetka, u životu – divnoj lagariji, sve je novo od srijede do petka, samo mi smo malčice stariji.

Nek' vam se dani u novoj godini što ljepše i što stretnije troše, nek’ vas pogodi sve što je lijepo i nek’ vas promaši sve što je loše Šimo Ešić

Upplev den bosniska matkulturen med Plivit Trade och Edin Dzemat Edin Dzemat är en av Sveriges bästa kockar som fått ett antal utmärkelser bl.a. Rising Star av White Guide och Årets Werner.

Plivit Trade har ett samarbete med Edin som tagit fram ett antal recept som har sitt ursprung i traditionell matlagning på Balkan.

Plivit Trade är Sveriges ledande grossistföretag för livsmedelsprodukter från Sydeuropa.

Våra varor säljs idag i ordinär dagligvaruhandel över hela landet.

Vi finns representerade i många utav t.ex. ICA, Coop, Netto, Willy:s, Hemköp och Citygross butikerna.

Fråga på din lokala butik.

Smaklig spis!

www.plivit-trade.com facebook.com/plivittrade