Šeher Banja Luka 53

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 53 - JANUAR-FABRUAR - 2018. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik Riječ urednika

Jedini pravi put – prema EU Poštovani čitaoci, dragi prijatelji! Šeher Banja Luka, naš zajednički projekt, prvo banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, traje već devetu godinu i polako se približava i malom jubileju, svojoj desetogodišnjici. Bit će vremena i prostora da se malo više podsjetimo naših početaka i kasnijeg razvoja ovog, sada već prepoznatljivog i rado čekanog, magazina. Uspjeli smo izdati šest brojeva u prošloj godini, i to želimo i u ovoj, tekućoj, naravno, uz vašu pomoć. Mi se zaista trudimo da Šeher zadrži nivo i dobije nove saradnike, kako bi bio i sadržajniji. To smo djelimično i uspjeli ostvariti i dobili smo nekoliko novih saradnika.

Međutim i vrijeme čini svoje, pa smo u prošloj godini ostali bez izuzetnog saradnika Enesa Zahića. Oprostili smo se i sa legendom banjalučkog nogometa, Smailom Alagićem, koji je niz godina uspješno nosio, i pronosio, dres banjalučkog prvoligaša „Borca“. Putevi su ga odveli u Dansku, gdje je također nogometna umijeća prenosio i na mlađe, a najsrećniji je bio, kako nam je govorio, kada bi u ljetnim mjesecima dolazio u svoju Banjaluku, i kad bi pred „Palasom“ sa prijateljima i simpatizerima neprolaznog „Borca“ razgovarao o nogometu. Sredinom februara iz Banjaluke je stigla još jedna tužna vijest: u 97. godini života sklopile su se životne stranice jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih lingvista, profesora Ismeta Smailovića, koji je predavao bosanski jezik na pedagoškim fakultetima u Tuzli i Banjaluci, a koji je svoju doktorsku disertaciju pisao o jeziku Hasana Kikića (ovo značajno djelo objavljeno je početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u izdanju banjalučkog „Glasa“).

Na početku još jedne godine, izborne, s pravom se pitamo da li se mogu očekivati neki pomaci nabolje u svakodnevnom životu BiH. Mali pomaci se tek naslućuju, bar prema putu ka EU. Predali smo konačno upitnik koji je preduslov za članstvo u EU i iskreno se nadamo da će naši političari održati obećanje koje su dali svojim glasačima i Evropskom parlamentu. Šta je upitnik? Upitnik je dokument kojeg Evropska komisija upućuje državi koja je podnijela zahtjev za članstvo u EU kako bi, na osnovu odgovora države na veoma opsežna pitanja, pripremila mišljenje o zahtjevu za članstvo u vezi sa preporukom Vijeću EU za sticanje statusa kandidata i otvaranje pregovora o pristupanju.

I moje je mišljenje da je jedini održivi put za opstanak BiH - ulazak u Evropsku Uniju i prihvatanje svega dobroga što nam ona nudi. Evropski zakoni su primjenljivi i kod nas, mi imamo kapacitete koje treba pravilno iskoristiti i ulaganjem u infrastrukturu i privredu još uvijek se može uhvatiti korak ka evropskim integracijama. Da bi se to ostvarilo, potrebno je promijeniti dosta toga u domovini, u prvom redu boriti se protiv korupcije i siromaštva. Još jedan veliki problem je odlazak mladih obrazovanih ljudi u razvijene evropske zemlje. Kako to pokušati zaustaviti i ponuditi mladima realne preduslove za normalnu egzistenciju, posao i stambeno rješenje? Imaju li naši političari sluha i dobre volje da taj negativni trend zaustave?

Svjedoci smo nevjerovatne prljave izborne retorike, jer ovo je izborna godina, za mnoge prelomna, koja bi možda mogla donijeti nešto novo na bosanskohercegovačkom nebu.

U Švedskoj se ove godine također održavaju izbori u mjesecu septembru, pa ćemo se u slijedećim brojevima doticati i bh. i švedskih izbora. U svakom slučaju apeliramo na naše čitaoce da se odazovu na izbore i iskoriste svoje demokratsko glasačko pravo. Jedino se tako može i doći do pozitivnih promjena koje bi omogućile napredak ka željnom blagostanju, za sve ljude u našoj domovini. Ja znam da se većina mojih zemljaka odazove i glasaju na švedskim izborima i to je za svaku pohvalu, ali isto tako znam da se samo deseti dio naše populacije u Švedskoj odazove na bh. izbore. Puno je tu subjektivnih razloga, ima i objektivnih, naravno, ali ja apelujem ponovno da se odazovemo i glasamo u domovini i pokažemo našu patriotsku dužnost i odgovornost prema svojoj domovini.

Koristim priliku, da u ime našeg, i vašeg, lista svima čestitam 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Muhamed Ćejvan Aki

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Tribine i stvarnost: Usta puna priče...........................................................4 Intervju: Fra Drago Bojić.......................................................................................6 Izborni zakon: Put ka građanskoj državi ili podjeli države?.......................8 U susret izborima: e-glasanje sve popularnije....................... ...................10 Muhamed Ćejvan Aki: “Ruka kroz koju je putovala duša”.......................12 Preuzeto od drugih: Cveletove riječi da liječe............................................16 Otrgnuto od zaborava: I oni su zaslužili da se ne zaborave.....................17 Svečanost u Cirihu: Bosanskohercegovačka bitnost...............................22 Sjećanje: Zdanja kulture...............................................................................24 Luč od Lucića................................................................................................26 Šizofreni bosanski kalendar.........................................................................28 Apatija kao strategija: Dno bezdana!.......................................................29 Povodom 8. marta: Majka-svetinja..........................................................30 Tabriz u Banjaluci: Mostovi od svile........................................................32 Bliskosti: Ne boj se...................................................................................34 Stranicama života i knjiga: Kemin Garo..................................................36 Priča: Otkrivenje........................................................................................38 Banjalučka muzička priča: Okreni se niz đul bašču..............................40 Izložbe: Trenutak u vremenu....................................................................42 Ranko Risojević: Sevdalinka i ja..................................................................44 Uvod u grad....................................................................................................46 Kad zabijeli Mala čaršija...............................................................................48 Dan nezavisnosti BiH....................................................................................50 Nove knjige: Boje života i ljubavi.................................................................52 Poezija: Hoćemo li jedan krug.....................................................................53 Reportaža: Zimska bajka..............................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Prvi interaktivni portal za dijasporu iz BiH.................................................58 str.6

str.12

I nte r v j u :

I nte r v j u :

Cnock, cnock, cnockin’ on heaven’s door s tr. 32 S u s re t i :

Tabriz od svile

Muhamed Ćejvan Aki

s t r: 5 4 I z l ož b e :

Trenutak u v re m e n u ŠEHER 3

BANJA LUKA

USTA PUNA PRIČE...

Samoproglašenim zaštitnicima i braniocima svih povratnika i žrtava: kap je prelila čašu.

Piše: Mirsad Duratović „Obilježavanje“ 9. januara bio je povod Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca da, u saradnji sa Hrvatskim narodnim vijećem i Srpskim građanskim vijećem, u Sarajevu organizuju javnu tribinu bosanskohercegovačkih intelektualaca, na kojoj je rečeno da je tog dana formirana paradržavna tvorevina "Srpska republika Bosna i Hercegovina", čime je javno i potpuno otvoreno obznanjena namjera za izvršenje genocida u Republici BiH. Rekli i... razišli se svojim kućama po Sarajevu i okolini.

Ali konkretno više ništa nije urađeno, ni danas, a ni proteklih godina.Trebalo bi se dakako zapitati zašto takva tribina nikada nije organizovana negdje u RS-u, npr. u Prijedoru, Doboju, Bijeljini ili Srebrenici? Daleko je sve to od Sarajeva našim intelektualcima... znam ja to i da ne kažu. Bošnjački intelektualci nisi bili u Prijedoru od ekshumacija masovne grobnice Tomašica, a prije toga ni sam ne znam da li su ikada i dolazili.

Ovi hrvatski i ne znaju gdje je Prijedor, Briševo, Derventa, Šamac, jer i nisu bili nikada na tom području, ako ništa drugo, a ono bar u nekoj posjeti stratištima svoga naroda.

Razni instituti koji se bave genocidom i ratnim zločinima, pa i onim počinjenim u Prijedoru, nisu zavirili u Prijedor. Sav izvor njihovih informacija je internet pa i ne čudi „što smo gdje smo“ kada je dokazivanje genocida u piŠEHER 4 BANJA LUKA

tanju.

A kad se već oni ne brinu i ostavljaju po strani masove grobnice, onda nije ni čudno da međunarodna zajednica nije osudila genocid u Prijedoru.

Priča o genocidu i njegovim posljedicama ne može se rješavati samo „na daljinski“ iz Sarajeva i javnim tribinama u Sarajevu, već je potreban terenski rad i podrška ljudima na terenu u RS-u koji se bore protiv negatora genocida.

A ona je izostala ovih proteklih 18 godina, od svih onih kojima su usta puna priče o genocidu a sjede daleko od Prijedora i drugih stratišta.

Zaštitnicima povratnika Isti dan u Srebrenici je održana konferencija “Ostvarivanje prava i zaštita građanskih sloboda povratničke zajednice na području entiteta Republika Srpska” i usvojena je Potočarska deklaracija. U tekstu deklaracije navodi se kako je Potočarska deklaracija poruka predstavnika preživjelih žrtava genocida, porodica žrtava genocida, povratnika, izbjeglih i raseljenih lica sa područja entiteta RS, boraca i veterana, te svih aktivista i zagovornika demokratizacije, slobode i ravnopravnosti građana BiH na cijelom njenom teritoriju.

Tema kao tema i sama inicijativa zaslužuju svaku pohvalu ali....Na ovu konferenciju nije pozvan niti je učestvovao u pripremi konferencije ili Potočarske deklaracije bilo ko od povratnika ili predstavnika povratnika iz

Tribine i stvarnost najvećih povratničkih zajednica u RS-u, Prijedora i Kozarca. Ali također niti bilo ko iz susjednih opština sa velikim brojem povratnika (Bosanski Novi, Banja Luka, Doboj, Bijeljina).

I onda sebi neko uzima za pravo da govori u ime svih predstavnika preživjelih žrtava genocida, porodica žrtava genocida, povratnika, izbjeglih i raseljenih lica sa područja entiteta RS, boraca i veterana. Gospodo, javno vam kažem, govoriti možete samo u ime onih koji su vas izabrali da ih predstavljate a to Prijedorčani, Kozarčani i mnogi drugi nisu.

Imamo mi među povratnicima svoje izabrane predstavnike ali i istaknute aktiviste i pojedince,u politici i nevladinom sektoru, imamo usta da govorimo.

Mi najbolje znamo kako su i koliko naša prava i građanske slobode u Prijedoru i Kozarcu pogažene jer živimo tu 365 dana u godini. I borimo se već godinama protiv ovog aparthejda. Mnogo bolje to znamo od onih koji se predstavljaju kao zaštitnici prava žrtava genocida i povratnika a sjede u Sarajevu ili negdje drugo u Federaciji BiH, a znaju samo na karti, možda, gdje je RS, Prijedor, Kozarac, Briševo i mnoga druga povratnička naselja i stratišta.

Niste nas obilazili svih ovih godina, niste nas pitali kako živimo, niste ponudili pomoć, niste nas branili svih ovih godina, e pa nećete ni danas koristiti nas i našu muku a zarad svojih interesa.U naše ime nećete ni govoriti.

(Ne)poznavaocima zločina I, naravno, kao što uvijek i biva, „šlag na kraju“ tako i ovdje. Do danas najviše hvaljeni borci i poznavaoci genocida i zaštitnici žrtava genocida, rekoše da ne znaju za Ahmiće i da ih zanima samo njihova patnja i žrtva i projekti.

Rekoše kako ne bi slučajno uvrijedili i kako bi izmolili koju kunu od „kraljice Balkana“ za svoje projekte. A „kraljica Balkana“, zašto bi ona znala za Ahmiće kada neće da znaju oni koji su Ahmićkim majkama sestre po boli. „Kraljica Balkana“ neće da zna ni za Prijedor, Briševo, Staru Rijeku, Donju Ravsku, najveća stratišta hrvatskog naroda u BiH. A ni ostali hrvatski političari također.

Ima li nešto što nije na prodaju?

Za razliku od vas, ja znam i za Ahmiće i Briševo i Staru Rijeku i Srebrenicu. Ja, za razliku od vas svih, živim 365 dana kao povratnik u RS-u, nemam „rezervne položaje“, kuće i stanove u Federaciji, pričam o genocidu i ratnim zločinima bez projekata, bez pomoći državne, federalne, europske, haške ili kase „kraljice Balkana“ i ne mijenjam svoje stavove i mišljenja od

projekta do projekta...i tako će biti i dalje. I neće mi biti teško da se i u buduće, uprkos svim prijetnjama, borim za istinu, protiv licemjernih, uvredljivih i dobro potplaćenih laži, ma od koga one dolazile.

ŠEHER 5

BANJA LUKA

Knock, knock, knockin' on heaven's door Razgovor vodila: Radmila Karlaš Fra DRAGO BOJIĆ je rođen 1974. godine. Franjevac je franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Doktor je komunikologije od 2009., titule koju je stekao na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču.

Nekadašnji je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, te urednik nekad izuzetnog franjevačkog mjesečnog magazina Svjetlo riječi. S te dužnosti ga je 2013. razriješila vrhuška Rimokatoličke crkve u BiH zbog neslaganja s njegovim stavovima o politizaciji religije. Direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – Zajedno u Sarajevu. Konačni rasplet navedenih dešavanja Dragu Bojića odvodi iz Sarajeva u Jajce, grad koji je trenutna baza njegovog rada i djelovanja.

Za fra Dragu Bojići se pouzdano može reći da je angažovani intelektualac, te moralna i intelektualna vertikala u svakom smislu. Bog u rukama luđaka je opasan, jedna je od rečenica iz njegove knjige Zlato i tamjan.

Posljednji Mohikanac u ime ljubavi Na teritoriji postjugoslovenskih prostora religija je šiknula kao kakav usključali gejzir. Ova naprasna "religioznost" koja je obuzela cijele mase, tako da ateiste morate svijećom tražiti, čini se da nema puno zajedničkog sa vjerom ili opštom ljubavlju. Često možete da čujete da su u onom sistemu tobožnjih strašnih zabrana religioznog ispoljavanja, ljudi bili bolji, tolerantniji i spremniji pomoći jedan drugom. Kako jedan teolog, pri tom i intelektualac i na izvjestan način izopštenik iz redova sopstvene crkve objašnjava kulminaciju mržnje, netolerancije i raznoraznih vrsta netrpeljivosti, koje često dolaze i iz samih "božijih domova."

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Društvena marginalizacija religije u socijalističkoj Jugoslaviji za posljedicu je imala njezin agresivni povratak devedesetih godina. Kad su ponovno dobile slobodu, religijske zajednice su u sprezi s nacionalnim politikama zadobile veliku moć u javnosti i često su sudjelovale i sudjeluju u raspirivanju mržnje i netolerancije prema ateistima i pripadnicima drugih religija. Ne treba nekritički mistificirati vrijeme socijalističke Jugoslavije, jer je i ona imala svoje loše i mračne strane, ali je činjenica da je u mnogo čemu ta država bila ozbiljnija i uređenija nego što su to države koje su nastale njezinim raspadom. Sadašnje je vrijeme toliko mučno, zapisao je na jednom mjestu Mirko Kovač, da je vraćanje u prošlost pravi užitak. U tom smislu treba razumijevati i nostalgiju nekih ljudi za prošlim vremenima.

I u samom Evanđelju doslovno piše; Ne zazivaj ime Gospoda svog zalud. Jednom ste rekli da se čovjek ne može pozivati na Boga ugašene savjesti...

Godine od raspada Jugoslavije su bitno obilježene političkom i manifestativnom religijom. Religija je uzurpirala javni prostor, uvukla se u sve pore društva i ondje gdje joj nikako nije mjesto. U sadašnjim društvima javno prakticiranje religije donosi često i osobnu i društvenu korist pa su mnogi ljudi iz pragmatičnih razloga postali „religiozni“. Ali ta religioznost je uglavnom svedena na puku pripadnost vjerskom kolektivu i na javna (blagdanska) religijska paradiranja i u tome je doista malo vjere shvaćene kao praktično ćudoređe, kao odgovornost, etičnost, humanost.

Vrhovi vjerskih konfesija i to sva tri vežu se za nacionalne stranke

Intervju u BiH. I za ratne zločince koji su legalno osuđeni na sudu za ratne zločine. Jesu li u pitanju pragmatični razlozi ili gola nakaznost istih?

Podrška nacionalnim strankama i njihovim politikama daje vjerskim zajednicama privilegirani položaj u društvu. Da biste taj status sačuvali, nužno morate podržavati i zločinačke politike i njihove aktere. Mnogi u religijskim zajednicama nemaju nikakav problem s zlima koja su počinili pripadnici njihova kolektiva. Naprotiv, oni ih heroiziraju, pretvaraju u mučenike. Heroiziranje ratnih zločinaca od strane religijskih vođa pokazuje da i naše religijske zajednice imaju svoje mračno bezbožno lice.

Vaše predavanje u BL zove se Kamenovanje svetog Stjepana (Stefana) ili religija bez Boga. Jeste li to htjeli povući metaforu i ukazati na stradanje čestitog individualca od "svojih" ili...

Izabrao sam tu temu prije svega zbog toga što etnički očišćena Republika Srpska za svog zaštitnika uzima svetoga Stefana, a on bi zapravo trebao biti simbol stradanja ljudi kojih više nema u tom entitetu.

Također, prvog kršćanskog mučenika svetoga Stefana su ubili pripadnici njegova naroda kao što se događalo i mnogim ljudima u posljednjem ratu i on bi trebao biti simbol pojedinaca koji zbog istine, proročkog govora i odgovornosti za druge, stradavaju od vlastitog etničkog ili religijskog kolektiva. Sve religijske zajednice na ovim prostorima u suradnji s nacionalnim politikama zloupotrebljavaju religiju i religijske simbole pa su to vrlo često religije bez Boga.

Vjeronauka u školama, da ili ne. Nije li prikladnije predmet bilo nazvati Uvod u teoriju o religiji ili slično.

Uvođenjem konfesionalnog vjeronauka u obrazovni sistem učinjena je velika pogreška i to će još dugo biti problem naših društava jer ga nije jednostavno dokinuti sve i kad bi postajala politička instanca koja bi to htjela i mogla. Ali treba dugoročno raditi na tome da se konfesionalni vjeronauk zamijeni predmetom koji će znanstveno utemeljeno obrađivati povijest i sadržaje svih religija. Obrazovni sistemi gotovo da i nemaju kontrolu nad izvođenjem nastave vjeronauka, a kad uzmemo u obzir i činjenicu da nastavnike i profesore vjeronauka imenuju biskupi, episkopi i reis onda je to praktično suspenzija sekularne države i sekularnog sistema obrazovanja. Školski vjeronauk je i nekim vjernicima postao veliki teret, jer postoji i vjeronauk u religijskim prostorima, dakle, dupli vjeronauk, ali šalju djecu na školski vjeronauk kako djeca ne bi bila diskriminirana i kako bi izbjegla javnu stigmatizaciju. Školski vjeronauk, da se poslužim riječima Viktora Ivančića, jest izborni predmet, ali se faktički ne može izbjeći. Takvo stanje treba nužno mijenjati.

Rekli ste da Vas užasava javno praktikovanje vjerskih porodičnih slavlja. Od političkih božićnjih prijema, do masovnih iftara po trgovima bosanskih gradova. Nije li ta karikaturalnost i postala najveći neprijatelj istinskih vjernika.

Nema ništa odbojnije od javnih božićnih, bajramskih i sličnih prijema koje organiziraju političke stranke, predstavnici vlasti, kulturne, školske i slične ustanove, a često i vjerske institucije. Time se estradizira, banalizira i vulgarizira ono najbolje u vjeri. Jednako tako su neprobavljivi i medijski religijski programi u kojima se primitivno misionari slušatelje i gledatelje. Mislim da treba dokinuti i televizijske i radijske prijenose misa i drugih religijskih obreda, jer se na taj način medijalizira i virtualizira vjera i osobni odnos s Bogom. Zakonski treba zabraniti blagoslivljanje javnih državnih institucija i uopće bilo kakvu vrstu religizacije javnih prostora i institucija, pogotovo vrtića, škola i fakulteta. Iz javnih državnih institucija treba ukloniti vjerske simbole svih konfesija. Religija treba imati svoje mjesto u društvu, ali ne smije uzurpirati sekularnu državu i nametati joj svoj svjetonazor.

Izgradnja velikog broja vjerskih objekata u BiH odavno je prevazišla mjeru dobrog ukusa. Jedni tvrde da je u pitanju čisto pranje novca, a drugi žaluju što se sa istim elanom ne prione na izgradnju škola, bolnica ili što je još teže tvornica.

Nije problem u tome da se obnove u ratu porušeni vjerski objekti, pa i da se izgrade i novi ondje gdje za to ima potrebe. Problem je što su i neki vjerski objekti izgrađeni samo da se obilježi vlastiti teritorij ili da

se prkosi drugima. Dalje, problem je što se vjerski objekti grade bez dozvola, dakle, nezakonito, na mjestima na kojima se ne bi smjeli graditi kao što su primjerice javne zelene površine, parkovi ili naselja u kojima ljudi ne žele vjerske objekte. Činjenica da je izgrađeno toliko vjerskih objekata na ovim prostorima, a tako malo škola i bolnica također govori o tome da u ovim društvima ideološko ima prevlast nad stvarnim potrebama ljudi.

U ime Boga je donijelo više zla i krvi ovoj planeti do sve druge pošasti zajedno. Koliko je danas opasno stupati U ime boga.

Svećenici i duhovne vođe u svim religijskim zajednicama često za sebe tvrde da nastupaju u ime Boga kako bi time sebi priskrbili više kredibiliteta, više moći i više uvažavanja. Ali takve preuzetne, ohole pa i opasne tvrdnje treba u startu odbaciti jer se time najlakše manipulira Bogom, svetinjama, vjernicima i jer se s te „božanske pozicije“ najčešće zagovaraju osobni ili institucionalni sebični interesi. Treba nastupati u ime čovjeka i to konkretnog nezaštićenog, obespravljenog, marginaliziranog čovjeka. To će se svidjeti i Bogu koji se i sam utjelovio i postao čovjekom i koji je, kako se to teološki kaže, na licu svakog čovjeka.

Bog bi trebalo da ima ljudsko lice, a čovjek božije. Nisu li mnogi mislioci kazali kako Bogu treba čovjek da kao provodnik sprovodi svijest o njemu. Ali, mora li taj arhetip, slika ili praslika biti tako zlokobna i zastrašujuća. Nije li čovjeku humanije preporučiti više radosti do zatamnjene oltare, pokoru i prijetnju što strašnim sudom, što svim vrstama odmazda na onom svijetu... Nisu li strah i patnja, koji se naprosto njeguju kao vrhunsko emotivno stanje u religioznim rasadnicima naprosto vrlo racionalno smišljen mehanizam da se čovjek drži u pokori ili vlasti vrlo promućurnih svjetovnika, koji zaogrću duhovne plašteve. Pri tom mislim na sve tri monoteističke religije, odnosno svu Abrahamovu djecu, i muslimane i hrišćane...

Vjera je prije svega osobni čin, ali ona je u monoteističkim religijama bitno vezana i uz zajednicu – zajednicu vjernika koja ne bi smjela biti policijski ili vojno uređena, kao što uglavnom jesu, i „religijska vlast“ ne bi smjela počivati na strahu i kaznama, čime se često služe vjerski poglavari kako bi upravljali onima koji su podložni. Ako se vjeruje i naviješta pravednog, milosrdnog i humanog Boga, onda bi i odnosi u vjerskim zajednicama trebali počivati na humanosti, milosrđu, pravdi. To, nažalost, često nije slučaj. S obzirom na dostojanstvo, prava i slobode ljudi, sekularne zajednice su pretekle religijske, pa pojedinac više prava ima, primjerice u pravno uređenim zapadnim zemljama, nego unutar religijskih zajednica.

Balašević je pjevao uoči rata; Prvo su došli popovi, pa topovi. Prvobitno sam Vas htjela pitati za mogućnost zdravijeg suživota na ovim prostorima u budućnosti glede vjerskih zajednica koje svaka svom toru vuče, ali sad mi je logičnije da Vas pitam; Otkud toliki nevjernici na čelu božijih kuća, odnosno crkvi i džamija...? Meni se čini da, bar kad je hrišćanstvo u pitanju, Isus još nije razapet. Razapinju ga evo već više od dvije hiljade godina.

Kršćanstvo, kao i druge religije, ima svoja lica i naličja. Svaku religiju čine ljudi i oni u nju unose i svoje dobre i loše osobine. Problem nastaje kad na površinu u vjerskim zajednicama isplivaju zatucani, oholi i izopačeni ljudi pa se onda čini da je i religija u cjelini negativna, nehumana i zla pa ju treba odbaciti. Uz svu kritiku religije, ne treba zaboraviti da je religija donijela čovječanstvu i puno dobroga i da u vjerskim zajednicama ima i ljudi koji svoju vjeru pokušavaju živjeti čestito, pošteno, nenasilno, miroljubivo. Da bi se sačuvalo dobre strane religije, treba stalno razotkrivati ono što je negativno u njoj, suprotstavljati se ljudima u religijskim zajednicama koji su promotori i akteri negativnih strana religijskoga i stimulirati dobre inicijative i procese u društvu.

Ima li nade za nas normalne ovdje?

Za ljude koji imaju ispravne vizije, koje pokreću čisti motivi, koji imaju dobru volju, koji odgovorno i pošteno žive svoje život, koji su za svoje ideale spremni i riskirati i žrtvovati se, koji su solidarni i humani – za takve ljude uvijek ima nade. Ustvari – samo za takve i ima nade! ŠEHER 7

BANJA LUKA

Put ka građanskoj državi ili podjeli države?

Piše: Edin OSMANČEVIĆ

postojećem institucionalnom sistemu.

Da li će Vijeće Evrope nakon mnogih apelacija progledati kroz prste Bosni i Hercegovini gdje će se još jedni izbori sprovesti u uslovima kojima nije osigurano svakom građaninu pravo da se kandiduje na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda? Jasno je da promjene Izbornog zakona pordrazumijevaju i ustavne promjene, što je jedini ispravni put.

Gruba potkopavanja suvereniteta države Bosna i Hercegovina se još 2001. godine, kada je primljena u Vijeće Evrope, obavezala da će promijeniti svoja normativna akta i uskladiti ih s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. 22. decembra 2017. navršilo se osam godina kako se nije sprovela odluka Evropskog suda za ljudska prava u presudi Sejdić – Finci, zatim presude „Pilav“ i „Zornić“, a približavamo se trećim izborima u kojima se svjesno ne poštuje Konvencija o ljudskim pravima. Nacionalne političke elite u BiH nisu zainteresovane za provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava zato što ne žele da se odreknu ni najmanjeg dijela političke moći koju imaju prema 8 ŠEHER

BANJA LUKA

Bosna i Hercegovina se ponovo nalazi u jednom teškom periodu gdje se u središtu političke borbe nalazi Izborni zakon čije izmjene mogu biti ili put ka građanskoj pravednoj državu ili put u aparthejd. S obzirom na prethodna iskustava, kada je i današnji Izborni zakon svojevremeno nametnuo visoki predstavnik upravo zbog nemogućnosti dogovora stranaka u vlasti, smatram da se izmjene Izbornog zakona neće moći sprovesti bez pomoći visokog predstavnika i OHR-a.

Izborni zakon Zašto visoki predstavnik, iOHR,nijemo posmatra gruba potkopavanja zakonitost i suvereniteta države i ne koristi svoja ovlaštenja, dužan je da odgovori građanima BiH. Poruke hrvatskih predstavnika vlasti iz HDZ-a i HNS-a, dokle su spremni ići ukoliko njihovi zahtjevi ne dobiju podršku, više su nego jasne i uperene su na rušenju države Bosne i Hercegovine.

Podsjetimo se drskih izjava Bože Ljubića, Dragana Čovića i Maria Karamatića prijetnjama reaktiviranja Herceg Bosne ukoliko hrvatski zahtjevi ne budu ispunjeni. Čak se donedavno otvoreno prijetilo i uplitanjem Sabora susjedne Hrvatske čime bi Izborni zakon BiH mogao biti predmet slučaj pred Međunarodnim sudom. Čovićeva licemjerna politika kulminirala je prijedlozima izmjena Izbornog zakona u kome su u potpunosti ignorirana prava bosanskih Hrvata u RS, što je dočekano sa odobravanjem sa Dodikove strane, jer one između ostalog ne zadiru u Republiku Srpsku. Zna se da takođe Milorad Dodik ima dogovor s Draganom Čovićem koji se ogleda u HDZ-ovom opstruiranju svih odluka na državnom nivou a koje ne podržava SNSD. Dva poličara, koji sv-

jesno opstruiraju demokratizaciju bosansko-hercegovačkog društva, uslovaljavaju njegovu opstojnost usvajanjem ovih izmjena i zbog kojih se Hrvati iseljavaju iz BIH.

Drugog puta i drugog izbora nema Dosadašnje Rezolucije Vijeća Evrope niko nije ozbiljno shvatio, iako se radi o postprijemnim uvjetima za napredovanje države prema EU. Stoga se logično postavlja pitanje Vijeću Evrope zašto nisu ništa više poduzeli ako su zaključili da su Bosni i Hercegovini nužne ustavne promjene. Da bi BiH išla dalje jedin ispravni put je usklađivane Ustava BiH sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i presudama Evropskog suda za ljudska prava što bi u konačnici i pružilo rješenje za Izborni zakon i vladavinu prava u Bosni i Hercegovini.

Drugog puta i drugog izbora izgradnje države i demokratije nema!Sve ostalo su iluzije servirane od današnjih političari na vlasti koje nas vode na put bez povratka! Niti će se Evropa amnestirati gledajući na ovaj problem indolentno kao što je to bilo dosad!

Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se mogu obratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska. ŠEHER 9

BANJA LUKA

Adis Burazerović, IT inženjer u Londonu: Elektronsko glasanje je sigurno kao i sve bankovne finansijske transakcije

e-glasanje sve popularnije

Tekst i foto: Namik Alimajstorović

Glasanje putem pošte i u nekoj mjeri glasanje putem glasačkih listića u praksi se pokazalo kao nesigurna i jednostavna metoda za manipulaciju. Elektronsko glasanje pruža mogućnost da smanji prevaru, eliminišući mogućnost za promjenu ili uništavanje glasačkih listića.

10

Kako se bliže izbori u Bosni i Hercegovini, sve više glasača, organizacija iz dijaspore, te mnogobrojne političke partije, traže da se što hitnije uvede elektronsko glasanje, jer ovaj dosadašnji komplikovani način registracije i glasanja putem pošte nije dao očekivane rezultate. Naime, od 1,5 milona bh. glasača koji žive u inostranstvu, oko 25.000 iskoristi svoje glasačko pravo. Adisa Burazerovića, IT inženjer koji živi i radi u Londonu, zamolili smo da za agenciju BHDINFODESK kaže nešto više o elektronskom glasanju o kojem se toliko priča: “Elektronsko glasanje, inače poznato kao e-glasanje, postalo je sve popularnije. Postoje različiti oblici elektronskog glasanja, koji variraju od upotrebe bušenih kartica, optičkih skeniranja i elektronskih sistema direktnog snimanja (DRE) za glasanje putem

U susret izborima

Izbori i glasanje su bitan element demokratije i osobeni su svojim okruženjima. Oni mijenjaju sudbinu nacija, utječu na sudjelovanje i aktivizam u politici, te posebno na živote i stavove građana. Izbori pokazuju jasnu važnost za naše društvo tako da izborni sistemi moraju funkcionisati, a ljudi moraju vjerovati da isti sistemi rade ispravno. Trenutni izborni sistem i mehanizam omogućava nam osobno glasanje kao i glasanje putem pošte. Elektronsko glasanje direktno utječe na dvije osnovne grupe: glasačko tijelo i Vladu. Stoga, kako bi se elektronsko glasanje pokrenulo, mora postojati značajna prednost jedne ili obje ove grupe. Idealno, birači dobijaju bolje iskustvo glasanjem, više su sigurni da će njihov glas biti ispravno prebrojan i da će moći lakše i efikasnije glasati. Vlada je potencijalno sposobna da poveća izlaznost birača, smanji troškove, poveća povjerenje birača, obnovi interes za učestvovanje u političkom sistemu (i glasanju) i osigura najbolje moguće demokratske procese. Jedna od značajnih prednosti elektronskog sistema glasanja je mogućnost poboljšanja efikasnosti.

Elektronskim glasanjem birači mogu davati svoje glasove i razumno vjerovati da će njihov glas biti ubrojan. Elektronski način glasanja može npr. zaustaviti birače od općih grešaka u izborima, kao što je odabir previše kandidata ili izostavljanje nekih, i na ovaj način ono dovodi do povećanja općeg učinka glasanja. Elektronsko glasanje ima mogućnost povećanja lakoće glasanja za građane koji su inače geografski izolovani od izbornih centara. Organizacija WebRoots Democracy je kroz istraživanje elektronskog glasanja izložila argumente u svom izvještaju (https://webrootsdemocracy.files.wordpress.com/2014/05/webroots-democracyviral-voting.pdf) , tvrdeći da bi dvije trećine ispitanika glasalo ako bi to mogli učiniti na internetu, a to je naročito tačno za mlađe birače. Pored toga, izvještaj tvrdi da bi glasanje na internetu smanjilo troškove po glavi za trećinu ukupnog iznosa koje se potroši na tradicionalni način.

glasačkih listića i telefonskih glasova. Ne samo da se zemlje razlikuju u obliku elektronskog glasanja već se, također, razlikuju u količini korištenja, pri čemu se zemlje poput Brazila oslanjaju isključivo na elektronsko glasanje, a zemlje poput Italije trenutno eksperimentišu sa elektronskim metodom glasanja. Estonija koristi e-glasanje na svim izborima. Mala baltička država - 1,3 miliona stanovnika - predstavila ga je u oktobru 2005. Na prvim izborima samo 1,9% glasova je urađeno na internetu. Međutim, u svakoj narednoj kampanji povećan je procenat glasanja na internetu, koji je na parlamentarnim izborima 2015. godine dostigao 30,5%. U ovom tehnologijskom svijetu, čini se neizbježnim da će se jednog dana svi glasački procesi pretvoriti u elektronske sisteme glasanja ili postati sve više zasnovani na tehnologiji. Elektronsko glasanje na biračkom mjestu ili primjeri internetskog glasanja održani su u Australiji, Belgiji, Brazilu, Kanadi, Estoniji, Francuskoj, Nemačkoj, Indiji, Italiji, Namibiji, Holandiji (Rijnland Internet izborni sistem), Norveškoj, Peruu, Rumuniji, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Venecueli i Filipinima. Šta nam, osim praćenja svjetskih trendova, elektronsko glasanje može donijeti, i koje su prednosti i pogodnosti ovakvog načina glasanja?

Da zaključimo, glasanje putem pošte i u nekoj mjeri glasanje putem glasačkih listi a u praksi se pokazalo kao nesigurna i jednostavna metoda za manipulaciju. Elektronsko glasanje pruža mogućnost da smanji prevaru, eliminišući mogućnost za promjenu ili uništavanje glasačkih listića.

Kako iz ove vaše vizije prijeći u stvarnost, odnosno kako u Bosni Hercegovini uvesti elektronsko glasanje?

Postizanje bilo kakve vizije nije lako. Pripremanje platforme za prve elektronske izbore bi uključivalo rješavanje niz složenih propisa i procesa. Međutim, trenutne napredne tehnologije poput Blockchaina, koje su nam dostupne, mogu se pametno iskoristiti za postizanje sigurnosti aplikacije. Blockchain je vodeća softverska platforma za digitalne resurse i koristi se za kriptovalute poput Bitcoina, Ethera i sličnih. Dok je sigurnost bilo kojeg online sistema diskutabilna, a u isto vrijeme možemo reći, ako su bankovne aplikacije dovoljno sigurne za sve finansijske transakcije na planeti, onda je moguće da se uspostavi sistem elektronskog glasanja u BiH koji bi poboljšao trenutni glasački sistem, posebno onaj dio koji se obavlja putem poštanskog glasanja. Sve ostalo je bježanje od stvarnosti, a realnost je da sadašnji način registracije i glasanja putem pošte više košta nego izrada jedne aplikacije koja bi se mogla postaviti na web stranicu Izborne komisije Bosne i Hercegovine.

Š E H E R 11

BANJA LUKA

Susreti

Muhamed Ćejvan Aki

„Ruka kroz koju je putovala duša“ Foto: Drago Vejnović

Otvarajući izložbu Muhameda Ćejvana Akija 1986. godine u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, akademik Abdulah Sidran je kazao: „Ruka kroz koju je putovala duša, tako je kod Akija...“

Piše: Fikret TUFEK Ćejvani su poznata, može se kazati i čuvena banjalučka porodica: pjevači, slikari, glumci… Muhamed Ćejvan Aki (69) je likovni umjetnik u duši, slikarstvo mu je bilo i ostalo životna preokupacija.

Nosi ime po babi, Muhamedu Ćejvanu, koji je 1928. prvi s ovih prostora snimio gramofonsku ploču u Beču i bio prvi u plejadi banjalučkih glumaca nakon osnivanja Narodnog pozoišta 1931., na poziv bana Milosavljevića.

Rodnu Banjaluku Aki ne zaboravlja nikada, ona mu je izvorište, nadahnuće i inspiracija.

- Rođen sam tu, kraj hotela Palas, uz Crkvenu i Kastel, gdje su u djetinjstvu bili ringišpili, imao psa od kojeg se nisam odvajao, tresla je muzika i nakon potresa, napravljena baraka preko puta Kamene zgrade, tu sam napravio prvih 50-tak slika, mnoge su se kasnije zagubile iz Doma kulture - na nekima sam predskazao rušenja i ubijanja, bila je tu kafana Kovačevića… tako ja brišem paučinu sa očiju i vraćam se u djetinjstvo, kada se živjeo doslovno, sada nema ljudi ili su došli neki novi, nepoznati..!

Od 1993. Ćejvan je kao prognanik u Malmöu, na Rosengårdu, u stanu u ulici Cronmansväg, gdje ima vlastite basamake i svoj slikarski kutak u gornjem dijelu stana, u kojem ga posjećujem krajem februara 2018. godine.

- Teško je biti protjeran, izgnanik, iščašen iz onog i od onog gdje si rođen i odrastao. Zato se Banjaluci stalno vraćam, bez nje ne mogu, gušim se bez mirisa banjalučkih aleja i žubora Vrbasa, zov djetinstva, mladosti i zrelog stvaralaštva me proganjaju...!

Zato si u Banjaluci obilježio 40 godina stvaralaštva?

- Da, bila je to izložba pod simboličnim nazivom ”Skandinavija” (iliti ”Povratak”), od 7. jula do 20. augusta 2017., baš u Kamenoj kući na Kastelu, da utihnem zov djetinjstva…Bio je to multimedijalni, multikulturalni projekt, u kojem su predstavljene moje slike, skulputure, objekti, riječi, muzika, perfomansi, instalacije, video-art ... Pro-

Dr. Muhamed Filipović 2017., uz izložbu „Skandinavija“: „Ćejvan je veliki likovni umjetnik“! jekt je povezao sve kulture, u njemu se svi osjećaju sretni, ujedno simbolizira mir, solidarnost i toleranciju. Umjetnost nalazi put do života, istovremeno mislim da čovjek mora da iziđe na ”na svjetlost dana” i da na taj način pokušava da sačuva svoju samostalnost, vraćajući se kroz ista vrata vlastitih znakova umjetnosti…

-Da li to znači da, metaforično, povratak otvara vrata umjetnosti?

Naravno, i za ulazak u intimni, rezervisani, lični prostor ili pak u prostor društvenih dešavanja. ”Skandinavja” je presjek mog stvaralaštva iz novijeg perioda, dok su početak mog stvaralaštva moje slike velikih formata, koje predstavljaju ciklus ”Stara Bosna”, sa portetima, starim utvrdama, kulama, sahat kulama, munarama, seharama, muško-ženskim likovima … sa tim ciklusom stekao sam afirmaciju u bivšoj Jugoslaviji.

Prof. dr. Muhamed Filipović u katalogu izložbe ”Skandinavija” piše da Ćejvan ”… svojom čarolijom, vraća svijet koji smo izgubili, vraća nam nadu koju nemamo i vraća smisao kojeg tražimo”, te dodaje: ”Od slika, skulptura, maski i naznaka, do instalacija cijelih svjetova, koje nam ovaj izuzetni umjetnik nudi i dočarava ono što tisuće priča i ilustracija ne bi moglo da nam dočara.” Filipović bez ustezanja Ćejvana naziva ”izuzetnim čovjekom i umjetnikom” kazujući da Ćejvani u Banjaluci žive skoro četiri vijeka, ta da su Ćejvani ”davali okus i ton onom divnom gradu kakav je nekada Banjaluka bila”.

Pokazuje mi Aki u zanosu brojne svoje radove i pojašnjava: - Evo, ovo je instalacija ”Original” (to i piše na njoj!), to je Europska Unija koja sve melje (pa i zastave Eu-zemalja!), simbolika…

Ima i rušenje džamija, to su izbjeglice koje sve gledaju. Prvi sam u BiH uradio video-art instalaciju, zatim instalaciju sa plovnim objektom 1984., zvala se ”Vrbaski peš”, poetika je za Vrbas vezana, Sejo Sadić je bio predsjednik Turističkog saveza Banjaluke, bio sam u bijeloj majici, pored mene Irfan Horozović koji je otvarao moju izložbu, pred više od 10.000 osoba, govorio je Jovan Joco Bojović, a Viktor Kupljenik bacao letke iz aviona! Bio je to kulturni događaj. Š E H E R 13

BANJA LUKA

Susreti Ćejvani su poznata, može se kazati i čuvena banjalučka porodica: pjevači, slikari, glumci… Muhamed Ćejvan Aki (69) je likovni umjetnik u duši, slikarstvo mu je bilo i ostalo životna preokupacija.

Nosi ime po babi, Muhamedu Ćejvanu, koji je 1928. prvi s ovih prostora snimio gramofonsku ploču u Beču i bio prvi u plejadi banjalučkih glumaca nakon osnivanja Narodnog pozoišta 1931., na poziv bana Milosavljevića.

simbolizira mir, solidarnost i toleranciju. Umjetnost nalazi put do života, istovremeno mislim da čovjek mora da iziđe na ”na svjetlost dana” i da na taj način pokušava da sačuva svoju samostalnost, vraćajući se kroz ista vrata vlastitih znakova umjetnosti…

Rodnu Banjaluku Aki ne zaboravlja nikada, ona mu je izvorište, nadahnuće i inspiracija.

Naravno, i za ulazak u intimni, rezervisani, lični prostor ili pak u prostor društvenih dešavanja. ”Skandinavja” je presjek mog stvaralaštva iz novijeg perioda, dok su početak mog stvaralaštva moje slike velikih formata, koje predstavljaju ciklus ”Stara Bosna”, sa portetima, starim utvrdama, kulama, sahat kulama, munarama, seharama, muško-ženskim likovima … sa tim ciklusom stekao sam afirmaciju u bivšoj Jugoslaviji.

- Rođen sam tu, kraj hotela Palas, uz Crkvenu i Kastel, gdje su u djetinjstvu bili ringišpili, imao psa od kojeg se nisam odvajao, tresla je muzika i nakon potresa, napravljena baraka preko puta Kamene zgrade, tu sam napravio prvih 50-tak slika, mnoge su se kasnije zagubile iz Doma kulture - na nekima sam predskazao rušenja i ubijanja, bila je tu kafana Kovačevića… tako ja brišem paučinu sa očiju i vraćam se u djetinjstvo, kada se živjeo doslovno, sada nema ljudi ili su došli neki novi, nepoznati..!

Od 1993. Ćejvan je kao prognanik u Malmöu, na Rosengårdu, u stanu u ulici Cronmansväg, gdje ima vlastite basamake i svoj slikarski kutak u gornjem dijelu stana, u kojem ga posjećujem krajem februara 2018. godine.

- Teško je biti protjeran, izgnanik, iščašen iz onog i od onog gdje si rođen i odrastao. Zato se Banjaluci stalno vraćam, bez nje ne mogu, gušim se bez mirisa banjalučkih aleja i žubora Vrbasa, zov djetinstva, mladosti i zrelog stvaralaštva me proganjaju...!

Zato si u Banjaluci obilježio 40 godina stvaralaštva?

- Da, bila je to izložba pod simboličnim nazivom ”Skandinavija” (iliti ”Povratak”), od 7. jula do 20. augusta 2017., baš u Kamenoj kući na Kastelu, da utihnem zov djetinjstva…Bio je to multimedijalni, multikulturalni projekt, u kojem su predstavljene moje slike, skulputure, objekti, riječi, muzika, perfomansi, instalacije, video-art ... Projekt je povezao sve kulture, u njemu se svi osjećaju sretni, ujedno

-Da li to znači da, metaforično, povratak otvara vrata umjetnosti?

Prof. dr. Muhamed Filipović u katalogu izložbe ”Skandinavija” piše da Ćejvan ”… svojom čarolijom, vraća svijet koji smo izgubili, vraća nam nadu koju nemamo i vraća smisao kojeg tražimo”, te dodaje: ”Od slika, skulptura, maski i naznaka, do instalacija cijelih svjetova, koje nam ovaj izuzetni umjetnik nudi i dočarava ono što tisuće priča i ilustracija ne bi moglo da nam dočara.” Filipović bez ustezanja Ćejvana naziva ”izuzetnim čovjekom i umjetnikom” kazujući da Ćejvani u Banjaluci žive skoro četiri vijeka, ta da su Ćejvani ”davali okus i ton onom divnom gradu kakav je nekada Banjaluka bila”.

Pokazuje mi Aki u zanosu brojne svoje radove i pojašnjava: - Evo, ovo je instalacija ”Original” (to i piše na njoj!), to je Europska Unija koja sve melje (pa i zastave Eu-zemalja!), simbolika…

Ima i rušenje džamija, to su izbjeglice koje sve gledaju. Prvi sam u BiH uradio video-art instalaciju, zatim instalaciju sa plovnim objektom 1984., zvala se ”Vrbaski peš”, poetika je za Vrbas vezana, Sejo Sadić je bio predsjednik Turističkog saveza Banjaluke, bio sam u bijeloj majici, pored mene Irfan Horozović koji je otvarao moju izložbu, pred više od 10.000 osoba, govorio je Jovan Joco Bojović, a Viktor Kupljenik bacao letke iz aviona! Bio je to kulturni događaj.

Išao sam govoriti na Radio-Banjaluci, ”U Stambolu, na Bosforu” pustili su pjesmu koju sam poželio, muzički urednik Milorad

Å E H E R 15

BANJA LUKA

Preuzeto od drugih

Å EHER 16 BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 17

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å EHER 18 BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 19

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å EHER 20 BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 21

BANJA LUKA

Srebreni jubilej Matice Bosne i Hercegovine: realnost sa čovjekom u centru, koji joj i daje duh i smisao bitisanja.

BOSANSKOHERCEGOVAČKA BITNOST Tekst i foto: Tarik Kotorić - BHDINFODESK Jubilej Matice Bosne i Hercegovine, 25-godišnjica djelovanja, svečano je početkom februara obilježen na Univerzitetu u Cirihu. U prisustvu stare garde iz reda osnivača, prvih saradnika i aktivista pridošlih sa raznih strana, te nove generacije koja je obogatila rad ove značajne organizacije i institucije BH-iseljeništva, bila je to prilika svima da se podsjete na 23. januar ratne ’93. godine, ideje osnivača i samog čina početka teškog (kao i sudbina same Domovine) puta ove organizacije/institucije. Ipak, eto već 25-godišnjeg, a i uspješnog. U mnogo čemu.

Postavljena je na temeljima neutralnosti, kao vanpolitička organizacija, humanističkih i plemenitih ciljeva i načela u kojima je zajednički skup vrijednosti (ideala i zalaganja za budućnost) jedinstveni osjećaj svih Bosanaca – pripadnost svojoj BiH, njena bolja sadašnjost i budućnost sadašnjih i dolazećih pokoljenja. Opstanak BiH i bosanskohercegovačkog identiteta bili su motivi koji su okupili značajan broj intelektualaca i poštenih patriota tih kritičnih godina domovinske povijesti oko ideje osnivanja Matice, među njima najkonkretnije one prve koji su “zasukali rukave” i odradili kompletan posao na statutarnoj regulativi i okupljanju na Osnivačku skupštinu – dr. Rustem Simitović (prvi i dugogodišnji predsjednik), Junuz Durut, akademik Kemal Hanjalić… U teškim, razarajućim vremenima BH-stvarnosti vratiti čovjeka (osobito bosansku individualnost) i njegovu univerzalnu vrijednost u fokus – zanimanja i postojanja.

A to vrijeme, koje je još tako živo u našim sjećanjima, bijaše vrijeme uništavanja Bosne najtežim oružjima, silom i pritiscima nezapamćenih srazmjera, totalnog poremećaja evropske i svjetske civilizacije. I u takvim uvjetima, bolu i krijući često vlastite emocije, ljudi bosanske provenijencije i bogatog duha našli su snage izdići se i iznad sebe, potruditi se, raditi i odraditi mnoštvo akcija kojima su načela humanosti ponovo vraćali na podest civilizacije. Utvrđena vizija Matice univerzalnog je karakter, programski idejom fokusirana na pojedinca, čovjeka sa svim njegovim individualnim osobinama u novonastalom ŠEHER 22 BANJA LUKA

preklapanju milenija obilježenom globalnim populizmom koji je baš čovjeka počeo gurati u sjenu. A bosanski se čovjek svakakvih udaraca u tom vremenu natrpio, odolijevajući im i sve do danas, čudan i inatan, ali ne i beznadan, k’o stećak na vjetrometini.

Stvaranje imena i ugleda Matica Bosne i Hercegovine pokazala je postojanost u mnogim pokušajima da bude manipulirana, da joj se program i cilj promijene, pa čak i zatru. Kontinuitet u kvalitetnom radu i vidljivom napretku učinio ju je žilavom i, kako Hamdija KOČIĆ, predsjednik Matice u svečanom govoru istače – “…. na međi dva milenija” stvorila kontinuitet i sposobnost da djeluje i stvara i van sjedišta u Cirihu, zahvaljujući idejama i uloženim naporima njenih članova. Mada raspolaže skromnim materijalnim sredstvima, to stvaralačko, idejama bogato zalaganje članstva učinilo je Maticu BiH partnerom sposobnim da surađuje sa najeminentnijim naučno-istraživačkim institucijama, ljudima i organizacijama iz oblasti kulture, ekonomije i ostalih važnih područja kojima se čovjeku, središnjoj meti orijentacije Matice, vraća dignitet u svim segmentima, a ime i pozitivne vrijednosti Domovine doživljavaju dostojnu promociju. U četvrt vijeka ostvarena je saradnja sa Bosancima (i prijateljima bosanskog) poput prof. dr. Fatime MUFTIĆ, prof. dr. Jakoba FINCIJA, prof. dr. Kemala HANJALIĆA, prof. dr. Alexandere TUMIĆA, prof. dr. Nade BOŠKOVSKE, primabalerine Minke KAMBEROVIĆ, Džide Emine SULEJMANAGIĆ, prof. Vojislave VASILJEVIĆ, literata ŠIME EŠIĆA. dr. Kristijana HALLERKNEŽEVIĆA. prof. dr. Alena HANJALIĆA, dr. Adisa MERDŽANOVIĆA, akademika prof. dr. Dževada KARAHASANA, inovatora i mađioničara “među svjetskim sahačijama” Mikija ELETE….

Svi oni ostali su, manje-više, i u članstvu, a i među simpatizerima Matice. A vrlo je važno pomena i da se članstvo, te simpatizeri, proširilo na

Svečanost u Cirihu sve kontinente.

Matica BiH organizirala je i provela više od 130 manifestacija, od likovnih izložbi i koncerata, tribina i javnih diskusija, mirovnih protesta, predstavljanja i priredbi, humanitarnih akcija… do onog najtežeg zadatka na samom početku – tumačenja ratnog zla i agresije na BiH svjetskoj javnosti. I u tom “otvaranju očiju” svijetu – uspjela među prvima.

Matica Bosne i Hercegovine nije fikcija. Ona je u ovim godinama postala realnost sa čovjekom u centru pažnje, koji joj i daje duh i smisao postojanja. I bitisanja!

Vrijeme je, logično, učinilo da se struktura Organizacije mijenja, osobito širenjem područja djelovanja i uklapanjem u brzi tempo dešavanja i funkcioniranja modernog svijeta (“elektronski način života i opstajanja”, op.a.). U rukovodnim organima podosta je ljudi srednje i mlađe generacije (a trend podmlađivanja se preporučuje i nastavlja), tako da uz jedan broj veterana (čak i iz osnivačkih dana) predstavlja funkcionalan spoj iskustva, zrelosti i inovativne mladosti. A to je otvorilo i nova područja aktivnosti u radu Matice, tako da ona danas uspješno spaja gradove, zemlje i institucije. Dobar primjer za to je Memorandum o saradnji Grada Sarajeva, Grada Ciriha, ETH Zürich i Matice koji je na dobrom putu. Provedba ovog važnog projekta kreće!

Mini Ekonomski forum se već par godina nalazi pod krovnom konstrukcijom Matice BiH i rukama njenih mladih stručnjaka, te članova Glavnog odbora. Na Bijenalima arhitekture u Veneciji (2016.) Matica je bila jedan od glavnih nosilaca prvog nastupa BiH na ovoj vrhunskoj manifestaciji, a komesari i kuratori tog nastupa bili su članovi Matice.

A život ide dalje ...

Od stare se slave ne živi, a svijest o borbi za čovjeka (u njegovom cjelokupnom određenju, dignitetu i osobenostima) težak je proces i u nedogled je. I stalna je obaveza. U novom okruženju interesa i tehnologije, dinamičnom izuzetno i punom rizika. Ali i mogućnosti.

Predsjednik Matice Kočić podvući će posebno – Nema nas puno, ali briga o čovjeku ostaje i dalje prioritet. I bosanski predznak, osnovno obilježje.

On poziva sve članove i simpatizere da ostanu dosljedni ideji i misiji Matice. Također je poziv iskreno upućen i svim potencijalnim novim članovima i simpatizerima na uključenje u rad, osobito mlađim generacijama. Prostora za djelovanje ima dovoljno i u Domovini i u svijetu,

ideje i stručnost svakodnevno se prezentiraju u uspjesima novih naraštaja koji po cijeloj Kugli “razvaljuju na svim poljima ljudskog djelovanja”, a čiji angažman može bitno doprinijeti i jačanju identiteta i prepoznatljivosti – bosanskohercegovačke bitnosti. U mnogočemu!

A budućnost zaista nudi mnogo. I mogućnosti, ali i obaveza. Ostajati po strani je najgore rješenje.

Sastav prvog, Glavnog (ujedno i osnivačkog) odbora Matice BiH od 23. januara 1993.: prof. dr. Rustem SIMITOVIĆ, predsjednik (počasni konzul BiH u Švicarskoj, počasni rektor ETF u Sarajevu), Junuz DURUT (Banja Luka – Cirih), potpredsjednik, Vesna BAS, sekretar, dr. Ervina ILIJAZOVIĆ, Mensur ČOLAKOVIĆ, Samira BEGMAN, prof.dr. Kemal HANJALIĆ, prof. dr. Emin KULIĆ, prof. dr. Radomir MIHELČIĆ, Hasib HERO, Mesud KAZIĆ, Himzo FAZLIĆ I prof. dr.

Kemal HOT. Među onima kojih se treba uvijek sjetiti, pionira čija su srca, odricanja, veliki trud i djela ugrađeni u nastanak i razvoj Matice, a koji više nisu živi navedeni su: Alija ISAKOVIĆ, književnik, Emin KULIĆ, prof.dr. (Sarajevo), Alija LEKIĆ, akademik, prof. dr. (Sarajevo), Omer MIĆIJEVIĆ, dipl.ing. (Mostar-Cirih), Radomir MIHELČIĆ, prof.dr.

(Lovran), Zlatko REZAGIĆ, dipl.ing. (Mostar-Cirih), Izet SARAJLIĆ, književnik i poeta (Sarajevo), dr. Kemal SIMITOVIĆ, Enis BAS,

Zgrada Narodnog pozorišta

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Zdanja kulture Godine 1930. podiže se i zavjesa Narodnog pozorišta Tekst i foto: Adem Čukur

Jos u XIX-om vijeku u gradu su bila prisutna i kulturna dogadjanja, izmedju ostalog, u vidu aktivnosti pjevackih drustava i citaonica sa nacionalnim predznakom, putujucih pozorisnih trupa..., a u narednim periodima formirano je i nekoliko kulturno-umjetnickih drustava. Prvi bioskop/kino, zvan ”Elektro bioskop”, počinje svoje projekcije 1911. godine. Kako je to bilo vrijeme ”nijemog” filma, zabilježeno je da je slike na platnu pratila ”živa” muzika.

Po osnivanju Vrbaske banovine, godine 1930., počinje i djelatnost Narodnog pozorišta Vrbaske banovine u adaptiranim prostorijama, a godine 1934. na lokalitetu sjeverno od Banskih dvora izgrađen je multifunkcionalni objekat u sklopu kojeg se nalazilo navedeno pozorište, prostorije 24 Š E H E R

BANJA LUKA

Društva ”Zmijanje”, Kluba akademičara Banjaluke / KAB-a, novoosnovani muzej, spomen sala kralja Petra I po kojem je objekat dobio naziv, te biblioteka. To je polublokovski objekat cistih ravnih i zaobljenih ploha najvecim dijelom oblikovan u duhu arhitekture moderne, dijelom i sa elementima klasicizma u vidu rusticne obloge sokla i dva dorska stuba na ulazu sa kanelurama u donjem dijelu. Projektant objekta je arhitekta Josif Goldner. Na čeonoj fasadi, lijevo i desno od ulaza, prema nacrtima Dragutina Karla Medenjaka Inkiostrija urađena su dva reljefa u bijelom vještačkom kamenu sa folklornim motivima uokvirenim pletenicom. Poslije drugog svjetskog rata pozorište djeluje pod nazivom ”Narodno pozorište Bosanske Krajine”, kada koristi cijelu

zgradu u kojoj je izvršena odgovarajuća adaptacija unutrašnjih prostora. Poslije zemljotresa izvršena je sanacija i adaptacija objekta, a projekat je uradio poznati jugoslovenski arhitekta Vjenceslav Rihter iz Zagreba.

Tridesetih godina, između ostalog, u (kasnije nazvanoj) ulici Borisa Kidriča izgrađen je i objekat Hrvatskog pjevačkog društva ”Nada”. Poslije Drugog svjetskog rata zgrada Banskih dvora je mijenjala sadržaje, a od 1955. u njoj je smješten Dom kulture u kojem se odvijao najveći dio kulturnih aktivnosti i događanja u gradu (jedno vrijeme u njemu je bila smještena i Narodna biblioteka).

Pored toga, najvećim dijelom radnim akcijama, grade se domovi kulture u naseljima Gornji Šeher, Novoselija… Sedamdesetih godina prošlog vijeka

Sjećanje na prostoru između Narodnog pozorišta i Doma kulture, gdje se nalaze beznačajni i zemljotresom dijelom oštećeni objekti, predvidjena je izgradnja novog objekta Narodne biblioteke i Dječijeg pozorišta ( osnovano 1955. ), čime bi na tom ukupnom prostoru u najvećem dijelu bili objedinjeni skoro svi gradski kulturni sadržaji. Zbog značaja lokacije za grad i složenosti interpoliranja novog objekta između dva graditeljski i istorijski značajna objekta različitih stilova gradnje, a u svrhu dobivanja što kvalitetnijeg rješenja, raspisan je Jugoslavenski javni konkurs za navedeni objekat. Prvu nagradu je dobio veoma kvaliteten rad sarajevskog arhitekte Ivana Strausa, jednog od najznačajnijih bosansko-hercegovačkih arhitekata u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Kako za izgradnju objekta nije bilo finansijskih sredstava, tražilo se rješenje za smještaj Dječijeg pozorišta, Muzeja i Narodne (tada već i Univerzitetske) biblioteke ” Petar Kočić “. Nagrađeno rješenje Centra I (rad zagrebačkih arhitekata), pored robne kuće ”Boska ”, obuhvatalo je i objekat ”Doma radničke solidarnosti” na lokalitetu srušene zgrade Gimnazije, sjeverno od objekta Tržnice. U to vrijeme na njemu je bila izvedena samo kompletna armirano-betonska konstrukcija i ravni krov. Odluceno je da se navedeni kulturni sadrzaji smjeste u taj objekat ( u tu svrhu izvrseno je preprojektovanje unutrasnjih prostora ) , a njegovom izgradnjom za duzi period je rjesen smjestaj istih.

Poslije zemljotresa zgrada željezničke stanice Grad, neorenesansni objekat iz austrougarskog perioda, adaptirana je u prostor Umjetničke galerije (opisana u članku ”Željezničke stanice”).

Početkom sedamdesetih godina izgrađen je i novi Dom Jugoslovenske narodne armije, objekat trajne vrijednosti sa lijepo uređenim vanjskim prostorom i fontanom jedinstvenog oblika. Projekat je uradio arhitekta Kasim Osmančević iz Beograda

Dom Jugoslovenske narodne armije

Društveni dom Mejdan (rođen u Banjaluci).U isto vrijeme na prostoru nasuprot tvrđavi Kastel sa desne strane Vrbasa izgrađen je Društveni dom Mejdan, najvećim dijelom finansiran samodoprinosom stanovnika te mjesne zajednice. U sklopu objekta nalaze se

bioskopska sala, univerzalna / sportska dvorana sa 500 sjedišta, biblioteka, te nekoliko manjih poslovnih sadržaja. Projektanti objekta su arhitekti Ferid Hozić i Nedžad Hotić, a unutrašnjeg i vanjskog uređenja prostora Ferid Hozić i Adem Čukur.

Dom radničke solidarnosti / Narodna i univerzitetska biblioteka ”Petar Kočić”, Muzej Bosanske Krajine i Dječije pozorište sa eksterno izloženim muzejskim eksponatima ispred

Lu č od Lucića U nedoumici između Post viva i Post mor tem

Piše: Radmila Karlaš Ne tako davno, napisala sam kolumnu inspirisana Lucićevim boravkom u mom gradu. Tada su njegovi stavovi prihvaćeni kao moji, što je blisko pameti, jer oboje uglavnom udaramo po hand made naci proizvodima. Zanimljivo je da sam nakon objavljivanja kolumne bila mitraljirana svom raspoložovim municijom izbjeglog kadra ustaške provenijencije (uzgred, i pameti) iz mog nekadašnjeg komšiluka zbog kojeg (glede komšiluka) sam se opet tokom rata našla na puškomatu srpskih nacionalista. I to bukvalno.

Između cijevi i mene, samo gola koža. Nisam imala čak ni praćku. Tako da sam se nakon kolumne našla u prilično šizofrenoj situaciji, ako uzmemo u obzir oba ta slučaja... Dakle, ne tako davno, ima tome možda dvije godine, Luciću se nije imalo šta oduzeti, niti dodati. Izuzev malo para. U ovom drugom slučaju. I dalje je bio luč u tami tranziciono pljačkaškog miljea postjugoslovenskih državica, ukratko; lucidan, pošten, duhovit, rječit... Gledala sam ga na bini i, nažalost, osim njega i njegovog druga po peru i srcu B.D., kao i jednog izdavača u tu svrhu, uočila sam i neizostavne, u ovom slučaju, međugradske mediokritete, prišlepana za ovu zgodu, koje ne možeš mimoići ni između dva povraćanja. Politika, Duga ili Glas srpske su u tom smislu bili pošteniji. Sa njima ili protiv njih si znao na čemu si. S ovim mediokritetima pod krinkom, mnogo je opasnije. Tvrdim da su mediokriteti na ovaj ili onaj način pobili više ljudi, do kuga svojevremeno.

Elem, tom prilikom sam prvi put primijetila da Lucićeva luč treperi. Kao da je izložena neviđenoj promaji na onoj vrleti sela Čavoglave u šibenskokninskoj županiji. Ajme ljudi, što tamo puše. Prije dvije godine, kad sam vozeći od Zadra shodno navici nekako zabasala, umalo da me oduva skupa sa autom. I mojim partnerom, koji nije baš lagan. Nije ni čudno što je onom Tomsonu oduvana i zadnja zera mozga u rodnoj zveki. Dakle, Lucićeva luč je treperila i bojala sam se da se ne ugasi. Neko može reći; Ili si ti drugarice bila smorena i zgasla, može bit' da si bila mamurna! Biće ipak da nisam.

Prije da smo jedno drugom onako anface bili pojačivači osjećaja, pa i onih najoporih. Sigurna sam da je to.

Ako izuzmem čavoglavske vjetruštine koje su puno toga oduvale, Lucić je tom prilikom i među mediokritetima, koji se lažno predstavljaju, činio scenu na sceni, koja je bila nešto najtužnije i najbezizlaznije, čemu sam mogla da prisustvujem. Zašto nisam otišla u bioskop te večeri. Lucić i njegov drugar, tačnije LUDEŽ, kao i izdavač iz Kvarnera, na bini, sa luči koja podrhtava, bilo je too much! Znam da su tu da prežive, naročito prva dvojica i da zarade za kruh nasušni. I pri tom nisu zbrinuti novinarski, intelektualni i književni veterani i veličine koje se malo prisjećaju, već očajnici.

Gromade koje vrebaju lešinari. Samo još malo da se sruše, pa će prionuti.

Te večeri me Smijeh slobode ožalostio kao nikad prije. Zbornik tekstova iz 26 Š E H E R

BANJA LUKA

blistavog Ferala, avaj, takođe ugašenog bio mi je kao Knjiga žalosti. Neću valjda prva da se upišem? Jedini koji se tu na bini nisu gasili, već naprotiv palili, bili su mediokriteti. Nisu razmišljali kako da prehrane porodicu, niti su imali bilo kakvu neizvjesnost glede egzistencije. Niti dilemu u vezi s pameću. Njihovo je vječno. Lucić je sa svojim drugom pričao o onom što je već ispričano i na šta se i oni što su imali istu priču sad osvrću sa zavijanjem u želudcu. Od gladi. Do đavola i glad! Može se biti željan i gladan mnogo toga u jednom licemjernom, pljačkaškom i mediokritetskom društvu. Da, bili su gladni na više načina.

Neki moj poznanik je jednom prilikom sa poprilično nečastivim kezom, koji je davao čudan izraz njegovim zmijskim očima, rekao: A šta ste vi mislili? Da će vas stranci stalno finansirati. To su otpadnici koji su htjeli da uruše ovu našu zemlju i urušili su je, ali uz vašu pomoć. Našu? Kaže našu, zaista, dobro sam čula! Iste sekunde su mi Dafina i gospodin Panić prošetali pred očima. Panić se te 1992. kačio na balon od helijuma kao majmun.

Bio je nalik cirkusantu. Ne, on je bio cirkusant. Bili smo u cirkusu, poruka je bila nedvosmislena. Dafina nije bila cirkusantka. Bila je ledena do srži i spremna za zadatak. Kako su samo Srbijanci žurili da povade lovu iz slamarica i udvostruče je. Ma šta udvostruče, udesetorostruče je. Nema nama preko Rijeke! U međuvremenu, što Dafina nije mogla, Jezda je nastavio.

Naime, finansijki kapital u centralizovanim beogradskim bankama, tačnije u saveznom carstvu, trebalo je osvježiti novim prilivom krvi, pardon novca.

Kubure su bile spremne za paljbu. Već se ratovalo u Hrvatskoj, od rukavaca ka centru. Mala Slovenija se pokazala naročito pametnom, pa je za svaki slučaj i sama pokrala sve štediše iz Ljubljanske banke. Nije joj to trebalo zbog zveckanja oružjem kao što je bio slučaj kod naglo posrbovane JNA, imala je sreće da je tek malo zajodlala u svrhu bojnih pokliča, tek da pokaže da je proces otimačine isti kod nekadašnje braće. Nije li ih uostalom jedna majka podojila. Sjećanja su čudo. Od jedne asocijacije ka drugoj. Licemjerje mediokriteta na bini, među kojima sam morala da gledam časne ljude, podsjetilo me na jedno drugo početkom rata. Elem, u toj buri koja se već valjala i preko Drine i preko Save, ja sam u glavi sricala pismo najbližoj rođaki mog Bivšeg, kako bi nam pomogla da dođemo. Ili da odemo, kako se uzme. Prijestonica me bukvalno raščerečila, pomjerila mi pamet. Onda sam uzela naliv pero i pisala to pismo u kafani blizu ujninog stana na Dorćolu. Pisala sam o Miloševiću, umobolnoj Miri sa cvijetom u kosi, o tome da je pogibelj u toku. I da će njen bližnji, moj Tadašnji, nastradati do jaja ako nam ne pomogne bar da se otisnemo. Elem, nikada mi nije odgovorila. Ni riječi. Bivši je poslije toga na izvjestan način poludio, jer je svaku noć sanjao iskomadana tijela bez da ih je on komadao, tresao se kao u bunilu i govorio da Neće, neće i neće protiv druga svog, jer ne može protiv brata svog. Bilo je bukvalnije do što izgleda. Familija mu se protezala od Vardara pa do Triglava, tako da ga je cjelonoćnji sataraš u krvi dovodio do ludila. S druge strane, bližnja, za koju ne bi bio red da navedem gdje živi, shodno porijeklu i obrazovanju ne bi nikako smjela da bude Miloševićevka, ali gle čuda! A moje pismo je pogrešno započinjalo. I još grešnije završavalo. Da će zbog te sulude politike krv u Bosni teći potocima. I još mnogo toga. Da će biti naknadnog stida zbog voždova i njihove otimačine začinjene brutalnostima satiranja i... I bi tako. I tad me licemjerje te ličinke pokosilo, bukvalno. Branim Srbe ovdje, rekla je nekom zgodom, pre-

puštajući najrođenijeg bosanskom glibu i krvi. Uzgred, niti su ona, niti moj Bivši bili Srbi. Ali eto! Kao što oni ušlepani u Lucićevu blizinu nisu bili nikakvi demokratski orijentisani pojedinci, već pragmatični mediokriteti zbog kojih je Žan Pol Sartr napisao svoju Mučninu. Tako mi ne makosmo, jer bližnji rijetko ljubi bližnjeg svog, već ostadosmo u toj klanici. Bivši na izmaku snaga, a ja naoružana samo onim smiješnim trnom iz Bregine pjesme. Onda je Bivši zaista postao bivši, a ja bivša, jer, Uzalud, sve je protiv nas.

Znaš, kaže mi još onaj zmijoliki poznanik. Lako vam se bilo šepuriti, dok su vas oni plaćali. Ajde sad! Bar me podsjeti! Goca je banula kao s neba vukući nekog Amera sa sobom. Nije stigla ni da srkne kafu, jer je morala da prevodi non stop. Radila je kao dragstor. Napravila je pauzu jedino kada je spazila Tigra sa crvenom beretkom, kako vreba sa obližnjeg šanka u hotelu Bosna. I otišla mu ravno u čeljust. Ko smo, šta smo, pitala je Velika maca. Sajgon. Arkan neće intervju. Ali Goca hoće. I potom, umjesto da pije kafu, jede ili spava, ona piše o zločinačkim poduhvatima tigrova, u kojima je najmanji onaj gdje ovi kradu automobile. Ubiću je, kaže mi poslije jedan tigar, dok isprepadani novinari Naše borbe gledaju iznad njegove glave. Tu Gocu! Ubićemo je. Mi smo došli da vam pomognemo, kukavice jedne. Kažem: Skini noge sa mog stola. Mog kafanskog stola. I dalje imam ona dva smiješna trna i ne prezam da ih upotrijebim. Poštuje me, jer me se ne boji nimalo. Skida noge sa stola i kaže: Jedan tigar je sad u Australiji, oženio je Muslimanku. Rekla mu je kada ju je upoznao da niti je ona birala šta će biti kad se rodila, niti je on. I da je ona jedina Muslimanka s kojom se rukovao. Inače ne priča o tome, kaže drugi tigar preko ramena. Goca je u međuvremenu odjurila kući sa hrpom otipkanih stranica o nedjelima Ražnatovićeve horde, a ja pomažem njenom Amerikancu da popriča sa nekim subjektima naše zbilje. Ne naplaćujem ništa, jer za mene vrijeme nije novac. Patim od klasične bosanske gostoprimljivosti i pomoći putniku namjerniku. Her Profesor Žile mu se dopada. Upravo je dojurio sa ratišta i sipa pošalice kao s narodnog prela. Znam da je to balans. Održava ga da ne poludi. Uz neizostavni Vinjak iz 1968. ili lozu 26. Juli. Da ne bude zabune, to je dupla od one 13.og...

Lucić se tamo na bini podsjeća kako su ih čak i rođaci gledali u čudu dok su kritikovali "svoje"; Djeco, da niste prećizili s tom kritikom. Vidim jasno kao dan da i on i B.D. znaju da je vrijeme isteklo. Mi, vaši, to jest naši, oglodaćemo vas do koske i baškariti se, a možda tek za vijek ili više ili koju godinu manje, ovaj sistem će biti uobličen u nešto. Do tada, vaš zdrav razum i rezon treba da se zalede. Kao što su zaledili Walta Deasnya, mada će se prije naći lijek za njegovu boljku, do rješenje za region nakon naše pošasti.

Mogli ste da pretpostavite da njihova pomoć nije vječna. Zmijoliki mi se unosi u lice što nadasve mrzim. Kuš! Ni ne pokušavam da mu objasnim da smo mi pretpostavljali da ovdašnja otimačina i trend zemalja latinoameričkog tipa neće biti prekopiran doslovno. Pod geslom tranzicije.

Gdje to ima? Šta je s ovom zemljom? Pogledajte Poljsku, Češku, Albaniju.

Bože moj, pogledajte Albaniju i Urugvaj i Zimbabve!

Od rata radim sa Gocom za jednu mrežu koja je prava mreža. Zapetljaj, pa otpetljaj. Da bi nas čitao iko normalan, treba da dostavljamo tekstove na sto zanimljivih načina i to do Pariza odakle se oni šalju nazad ka onim listovima, žurnalima, magazinama, koji još iole drže do gesla; Ne kolji komšiju svog! I to diljem naše bivše zemlje. Malo je takvih, odmah da se razumijemo. I radim za još jednu Gocu koja je nekad sa svojim šuškavim "s" pozdravljala ispred beogradske skupštine. I za koju mi je Goran Milić jednom rekao; To tebi novinarka. Nju plaćaju stranci! Opet dolazimo do istog. Čovjek za sve televizije može da se šepuri i bez stranaca. Široka je, duboka je i bogata je bila ta naša lijepa zemlja i ima se šta krčmiti. Nije da nema. Goca broj dva je morala da se dovija sa svojim Video nedeljnikom, kao ilegalni komunistički radio tokom okupacije u Beogradu. Moj rad sa dvije Goce imao je nešto od plemenitosti skojevaca koji izbjegavaju raciju, dok se šunjaju po beogradskim sokacima sa lecima u njedrima. I nešto manje plemenitosti usljed pljuvačke i prijetnji koje su me (nas) pratile kao zavidni pogledi. Dvije Goce su radile s one strane Rijeke i često su mi nedostajale. Osamu sam krpala tako što bih nabavila Feral i družila se sa ludežima. Viva ludež! A onda su došli predznaci. Kao omora pred pljusak.

Lijepo osjećaš šta slijedi. U ovom slučaju to nije bio pljusak, već kanalizacija, bukvalno. Naime, dok sam sa razapetim novinama u krilu sjedila na klupi kod šeherske Vrućice, inače izvora tople vode iz obližnje banje, koji čini vodenu oazu u tradicionalno hladnom Vrbasu, očas smo i Feral i ja bili u govnima. Kamion gradske "Čistoće" nas je zalio šmrkom kojim je prao ulice. Kada se Feral silom prilika ugasio, sjetila sam se upozorenja.

Ne mogu ovo slušati, nervozno sam se zavrtila na stolici. Ti?! Moj partner je bio šokiran. Pa ti voliš tu ekipu iz Ferala. Ovo je opjelo. Šta je?!

Vjeruj mi, znam šta pričam. Ti si pukla. Moj partner je, vidim jasno ko dan, u dilemi jesam li samo pukla ili sam se već i sasula. Fino sam ti govorio, sve se mijenja osim kamenja. To sam rekla ja u jebi. Nije važno. Vidi onu gore na bini. Kad si je za 20 godina čula da je išta rekla. Ne, kažem zlovoljno. Žvaće istu žvaku booble dooble google. Pa sad, takve žvake ne postoje. Ona je na Bazooki, napokon sam se sjetila. Uvijek isto. Čak su i baloni koje piri uvijek jedni te isti. Napiri, ispiri. Bar da jedan pukne. Da odjekne!

To ti govorim. A tek on. Drugi mediokritet. Ako se nisam sasula, sad ću.

Ne mogu ni da gledam tu mješinu od praznog puhala. Sjećam se. Nekad davno, u gradu je živio jedan mladić. Bio je poliglota, nekako bez muke, đak generacije u Gimnaziji, nekako bez muke, rado je pio vinjak sa starijom sestrom ispred kafane "Mostar" ili u onoj "kod Ruže" nekako bez muke, cure su se lijepile za njega jer je bio visok, vraški zgodan i gipak kao panter, nekako bez muke, bavio se fotografijom, nekako bez muke, iščitao je gomilu knjiga, nekako bez muke, smijao se i zevzečio da se sve orilo, nekako bez muke i svi su profesori iz Gimnazije rekli da ih je bilo puno, ali niko kao on nije ostavio trag kao brazdu, nekako bez muke. U tom peridou, mediokritet sa bine je bio periferija osrednjosti. Nije ga bilo nigdje. A onda je mladić iz priče na užas svoje sestre dobio metak u dvadeset i prvoj godini života i mladići slični njemu počeli su da nestaju. Neki su odlazili u avionima, autobusima, brodovima, a neki pod zemlju. Obožavao je Momu Kapora, dobaciće mi jednom mediokritet sa bine, siguran da je došlo njegovih pet minuta. Ko? Tad je već uspio da se apartčički hitro ubaci u rukovodstvo nekog studenstkog lista. Riješio je da grad osvoji naprečac.

I, rečeno-učinjeno. Ko, pitam za slučaj da nije čuo. Ili da ja nisam dobro čula. Pa, On. Zablenula sam se. I mrtav mu je knedla u grlu. Kapor je već dobio oreolu zlikovca koji sa brdovitih Pala stenje od zadovoljstva pri pogledu na krvavo Sarajevo. I usput jede pečenog vola. Nije da je On čitao samo Sabata, Saramaga, Borhesa, Domanovića, Bulgakova, čitao je ne gore, već i bolje. Imali smo isti ukus. Kapor nam nije bio ni za plaže, da prosti kaporovski svijet i Una sa Sonjom Savić u glavnoj ulozi. A ti Ga znaš? O, kako da ne, zabrundao je. O, kako da da, upitno sam nakrivila glavu. Znala sam sve Njegove prijatelje. I neprijatelje. Uključujući i onog što ga je usljed muške ljubomore zbog neke cure s leđa udario šakom u potiljak kod Parkića, pa ga poslije naš rođak Agim ganjao po cijelom gradu s porukom da će mu mati crnu vunu plesti. Ali, ovo nasuprot, s njim, s mojim Dadom u istom društvu, u istoj ulici, u istom dijelu grada, teško.

Bilo bi to kao spariti Woody Guthriea i Sinana Sakića na zajedničkom muzičkom projektu. Bajkal u Dadinom komšiluku bi povratio kada bi ovaj ušao, sigurna sam. Ta kafana je imala istančan ukus. Pijanci, razni probisvjeti da, ali mediokriteti nikad. Njih dvojica po prirodi stvari nisu mogli nigdje zajedno, jedan je morao da ode. To ti je čista dijalektika; kaže moj partner. Jedni odu da bi drugi mogli da dođu. On je bio moja luč, kažem nemoćno, očajno i rezignirano. Činjenica je da me smrt polubrata nikada nije oslobodila bola, premda je od tad prošlo već više od dvije i po decenije.

Niti huje. Mediokriteti su pokopali sve, nisu pali s neba, ranije su se zvali apartčici, a onaj na bini je samo primjerak vrste. Mediokriteti su započeli rat, ubili mog polubrata, mediokriteti su u osnovi fašisti, ma kakvo ruho nabacili, palanački nikogovići kao što piše Radomir Konstantinović, mediokriteti su... Sad je dosta, kaže moj partner odlučno. Ljudi jednostavno prihvataju da je to tako. Ne moraju se slagati s tim, ali prihvataju. Koja si ti kamikaza! A onda kažem. Sahraniće ga. Koga sad? Lucića. I onaj drugi, B.D. se jedva izvukao. Moj partner je vidno smoren. Bilo bi mu draže da ga pitam za mišljenje na odjelu kućanskih aparata. Mediokriteti; kažem ponovo, Nemaju boju, niti miris, poput gasa su. Samo se izvrneš očekujući tuš. Trljam oči. Idemo, kažem partneru. Evo, i oni izlaze. I kunem se da sam u tom trenu vidjela neki plamenik ili luč pred očima, i to baš dok mi je Lucić dolazio u suret. Nije bila bog zna kako jaka ta luč, taj plamen, ali je treperio. Još. Kada su mi javili da je bolestan, iz noći u noć sam sanjala kako sjedim preko puta njega i posmatram luč u njegovim grudima. Onda je jedne noći ta luč postajala sve bljeđa, da bi se na koncu ugasila. Kada sam se probudila, rekli su mi da je Lucić umro. To vi samo tako mislite, pomislila sam, ali nisam ništa rekla. Naredne noći sanjala sam ga kako sjedi osmjehnut i kani da mi ispriča najnoviji vic, haze. Izvini, prekidam ga. A na šta ti se pali ta luč u grudima. Nešto je zgasla. Ti ne znaš? Gleda me u čudu. Odmahujem glavom. Pa na smijeh, sestro slatka. I zaista, dok se smijem njegovom vicu u kojem Huso, nebitno šta Hasi, ona luč u njegovim grudima se pali, a potom širi i plamti kao Sunce nad Bačvicama gdje se moj polubrat i ja utrkujemo ko će bolje, ljepše i domišljatije skočiti na glavu s mola u more, dok neko sa plaže uzvikuje; Slobodna Dalmacija, novi nedjeljni broj. Godina je 1983. Novine se rastvaruju, a podlistak Ferala leti plažom nošen maestralom. Viva Ludež, čujem kako Lucić viče za nama, dok i sama vičem kroz smijeh, skačući u plavo more. Š E H E R 27

BANJA LUKA

"Na rubu pameti"

SHIZOFRENI BOSANSKI KALENDAR Ima li Zakona o praznicima!?

Piše: Dr Rade DUJAKOVIĆ Kao svjedok trijumfa ljudske gluposti i sunovrata razuma u slijepo crijevo noncivilizacijskog blagoutrobija, parafrazirajući naslov Krležinog romana "Na rubu pameti" (iz vremena tzv.sukoba na ljevici) u priči o ljudskoj gluposti, asocirarujci na Erazma Rotterdamskog u "Pohvali ludosti", jer kud god se osvrnemo, sve vrvi od retardirane tupave oholosti i izopačenosti masovnog primitivizma, ili parafrazirajući Balzaka, od ljudske komedije, što više, od tragikomedije! Čega se pametan stidi, budala se ponosi!

Negdje oko Uskrsa, kažem mom prijatelju Marinku Marušiću, profesoru Medicinskog fakulteta iz Zagreba, kad već nismo mogli, ne našom krivicom, opstati u jednoj državi, Uskrs nas demantuje, jer su oba (i Vaskrs i Uskrs), komotno, ovog Ljeta Gospodnjeg 2017., stala u samo jedan dan! Kakav previd crkvenih velikodostojanstvenika, biskupa i episkopa a tek ostrašćenih političara,koji ni za živu (ni mrtvu) glavu ne bi smjeli tako što dopustiti u svojim etnički očišćenim torovima, kao što ne dopuštaju, evo već četvrt vijeka poslije krvavih vjerskih ratova (i na silu nametnutog nam mira), da se konačno utvrde zajednički državni praznici: Dan Republike, Dan državnosti, Dan nezavisnosti, Dan zahvalnosti, Dan pobjede, Dan poraza,Dan bez obraza, Dan zaljubljenih, Dan odrubljenih (glava), Dan žena, Dan raspamečenosti, Dan budala i Dan đubretara, pa onda, praznik rada (za zaposlene) i praznik nerada, za one mnogobrojnije (nezaposlene), praznik gay-parada, praznik laži i istine (ma čija i kakva ona bila)!

Božić jedan, Božic drugi, Bajram jedan, Bajram drugi, pa Hanuka, već mi je muka!Sve se sjajno uklapa u likovnu kompoziciju slikara naivca (Generalića), razularene kočije sa zapregom zaobadanih volova, bez kočijaša! Jedni su ubijali druge, braneći zajedničku državu, drugi su ubijali prve, protiv zajedničke države, treći su ubijali prve i druge, jer ko nije s nama, taj je protiv nas! Kao na fudbalskom turniru, na male golove, svak protiv svakoga, jedni su vršili zločine, razarali sela i gradove, drugi su iz osvete počinili još strašnije zločine, paleći kuće i rušeći mostove, treći su činili to isto,uzimajući pravdu u svoje, krvave, ruke! I gdje je kraj mržnji i zlu,kada smo u začaranom krugu pakla, bez kraja i početka!? U jeku egzodusa, ovog ekonomskog i socijalnog, beznadežnijeg i od onog ratnog, političari blazirani materijalnim dobrima, zadovoljstvima i zaslijepljeni vlašću, ne vide dubinu bezdana na čiji rub su nas dogurali! Umjesto 'cara do duvara', samozvani carevi i carevići, kraljevi i kraljevići,dotjerali su obeučeni narod do ivice bunara i namakli omču oko šije! Ogrezli u kriminalu i korupciji, 28 Š E H E R

BANJA LUKA

obećavaju nam autoputeve kuda su nekada turski karavani prolazili, pa da narod vidi "kako Musa dere jarca" i "čija majka crnu vunu prede"i druge narodne običaje i legende od svile i kadife, pa do svilengajtana! Mehmed Paša Sokolović, njihov a naš, a čiji bijaše Maršal Josip Broz, mi smo Titovi,a je li Tito bio naš! A tek krvavo raskrojena i u paramparčad razbijena zemlja neprocjenjive vrijednosti, Jugoslavia est Patria mea! Ima li reinkarnacije i života poslije smrti?!Je li ostalo nešto od tog zajedničkog duha?! Ili, ako je "duh dekadencija daha", kao što u svojoj knjizi "Fenomenologija daha", parafrazirajuci Hegelovu glasovitu "Fenomenologiju duha", pretpostavlja prof. Miodrag Živanović, onda smo svi mi,poslije svega,ostali bez daha,ako dah definišemo kao sposobnost upijanja života! Čini li vam se da ste zaista premoreni, na kraju još jedne agonalne godine, Sveti Nikola, pa Nova godina i sveti Januar, rođenje Isusovo, Sv.Stefan i Dan Republike,pa Nova pravoslavna, Bogojavljenje, Jovanjdan i Sv.Sava, školska slava, Časne verige ("grom zagrmi na svetoga Savu,usred zime,kad mu vrijeme nije, sinu munja na Časne varige"...) i Sent Valentein, Dan žena i eto novog Vaskrsa! Praznični krug je zatvoren a izabrani političari nam u Novoj godini ništa dobroga ne obećavaju, osim još jedne bučne i bjesomučne izborne godine i mučne najave kako će još jednom na brvnu preko potoka ili terazijama vlasti, pokazati jedni drugima, ko je jači i preči i opet sve preko narodne kože i grbače! I opet bez dogovora i Zakona o praznicima,a kako se onda dogovoriti o radnim danima i životu čovjeka, ljudi, naroda, kad nema dogovora o onim neradnim, blagdanima! Izgubili smo dušu, duha je sve manje, živimo u bezdušnim vremenima, ostali smo bez posljednjeg daha! Možda je to bio duh i dah onih kojima je ukradena Domovina!? Dah apatrida? "Jer,zapravo,ne znamo koliko apatrida doista ima"... kaže prof. Živanović u svojoj Fenomenologiji daha! Ako je vjetar, kao što je i ovaj orkanski, što je nedavno nosio krovove i čupao stabla, po Starom zavjetu, Božji dah, koji zapravo nagovještava blizinu Boga!, kako lijepo i mudro misli prof. Živanovic, ili kao što u svom poetičnom eseju 'Savjest u noci', pjeva Vila sa Kupreske visoravni, Valentina Duvnjak: "Kako je lijepo slušati vjetar skriven u zagrljaju neba..." Ako je to odista dah nevidljivog Boga, skrivenog u zagrljaju neba, a Njegova je uvijek posljednja, ima li onda ljudske nade za dah i predah u ovom novom,shizofrenom bosanskom loncu, kalendaru i kaleidoskopu sa ruba pameti!? Srca i duše,znam da ovdje viš Banja Luka,dec. MMXVII

Apatija kao strategija

Dno bezdana!

Znaju se akteri bosanskohercegovačke apatije, ali se već dugo ništa ne čini da se trgenmo iz Luciferovih čeljusti.

Tekst:Edin Osmančević Bosna i Hercegovina je božji raj na zemlji iz kojeg, gle kojeg li paradoksa, ljudi danas bježe zbog neimaštine i gdje apatija prijeti da preraste u opštu šizofreniju. Apatija je preko noći smijenila stanje empatije dižući zidove plača za onima koji odlaze. I odlaze oni koji su nekad sretno odrastali čitajući Šantićevu poznatu ”Ostajte ovdje”.

Kao pripadnik generacije rođene sezdest i neke sjećam se jednog vremena kada su ljudi hodali ulicama ozarenih lica, kada su komšije obilazile i pomagali jedni drugima, kada su vladale društvene vrijednosti kojima je i Zapad u tadašnje vrijeme oskudijevao.

Empatijom i gordošću se odvajkada prepoznavao karakter bitka bosankog čovjeka kao najizdašnije istkan bosanski ćilim najljepšeg cvijeća. U Bosni i Hercegovini, gdje Sunce tako žarko sija, priroda plijeni bogatstvom flore i faune, a rijeke nam služe da odmjeravamo svoju snagu takmičeci se sa njihovim skakutavim, snažnim brzacima.

Nema veće kazne i nesreće od apatije, jer ona ubija, metastazira u tkivu, prijeti da uništi sve ćelije, atrofira naše mišice i naš život pretvara u vegetiranje. Apatija je uzrok svih naših nesreća, jer se mirimo sa stanjem siromaštva, nezaposlenosti, ili najamničkog odnosa u kome se duša predala Luciferu.

Apatija je razlog što nas već dvadest i kusur godina nesposobne i korumpirane vlasti vuku za nos na kojem bi nam i Pinokio pozavidio.

Gdje nam serviraju izmišljene neprijatelje u drugim nacijama, kon-

fesijama, obavještajnim službama KGB i CIA, Amerima, Rusima, kao pogonsko gorivo delirijuma zvanog apatija. Ne, to nisu najveći neprijatelji Bosne i Hercegovine, već apatija koja često zna da se pomiješa i sa sa drugim društvenim anomalijama, poput ljubomore, zavisti i mržnje prema svemu onom sto nismo uspjeli dosegnuti. I uvijek je neko drugi kriv osim nas samih!

Apatija je kad ti banke i preduzeća propadaju, kada se državna imovina krade a korumpirani dio pravosuđa ne procesuira kriminalce, a tebi su umrtvljena čula, osjećaš se tupo istrgnut iz korijena, i čekas na nove političke skečeve.

Stanje duševne apatije je posljedica pritiska koga duže vrijeme provodi jedna grupa ljudi čiji je cilj sprečavanja bilo čega da se nešto pozitivno desi i promijeni. U slučaju Bosne i Hercegovine to već isuviše dugo traje. Znaju se njeni glavni akteri. Oni ne priznaju legalne sudove, stvarali bi neprirodne granice među ljudima i donosili zakone poput malih bogova, koji bi im jamčili vječnost. Apatija je dakle strategija sprovođenja politike paralizovanja ljudskog uma u kome čekate slijedeći potez Lucifera.

Nije sretan onaj koga grije sunce tuđeg neba, tamo gdje je gorak zalogaj hljeba, gdje nećes naći drugu majku.

Vjerujem u vrijeme kada će empatija nadvladati apatiju! Otrgnimo naše duše iz Luciferovih čeljusti, jer se više ne vidi dno bezdana.

Foto: Goran Mulahusić

Š E H E R 29

BANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

MAJKA - SVETINJA Tekst: Ozren Tinjić Ovdje, na zapadu, postoji ”Majčin dan”, dan, vele, kada su svi posvećeni svojim majkama. Kada to čujem, sjetim se svoje Gimnazije i učenja o Klari Cetkin i Rozi Luksemburg, o borbi, uistinu, o pravima žena! O bakama, majkama, sestrama, tetkama, strinama, suprugama…, koje su bile i stubovi familija i, napokon, društva. I mukotrpno vječno izrabljivane. Jednom riječju, 8. mart je otišao u zapećak, ”ropotarnicu” istorije. Pojavilo se i Valentinovo, tzv. ”Dan zaljubljenih”, a sve u svrhu trošenja love. Hajde, pitajte nekog slučajnog prolaznika: ”Ko je sveti Valentin i po čemu je tako čuven”? Sumnjam da će malo ko odgovoriti tačno! Ma, kada se voli - voli se! Samo neka je ”Dan zaljubljenih”. A majke ostale zaboravljene. Ostale na marginama naših života. Istina, ne može se porediti Valentinovo i Dan žena, ali i jedan i drugi su posvećeni osobama nježnijeg pola. ŠEHER 30 BANJA LUKA

Za mene, kao i masu drugih ljudi, mahom srednje dobi ili onih starijih, 8. mart je bio i ostao svetinja. Baš poput 1. maja ili 29. novembra. Znam, u to vrijeme, svakako prije posljednjeg rata, u preduzećima se tog dana kraće radilo, a sve je bilo obilno začinjeno dobrom mezom i pićem. Iako je to bio Dan žena, kućama su se redovno vraćali pijani muževi. Naša posla! Kada nekoga želite povrijediti, opsujete mu majku. A tu je lepeza psovki zaista velika. I nikada nisam čuo da mi je neko opsovao oca! Ustvari, jedini muškarac kojeg primitivci često psuju je Josip Broz Tito. Što nisu imali petlju pa ga sočno opsovali za njegovog života!?

Srećem, ovdje u Švedskoj, naše žene, mahom starije. I gotovo kod svake od njih ista priča. Govore mi, ili bolje rečeno jadaju na djecu, unučad…

Ostale su tako naše majke i bake najčešće same u svojim stanovima, zaboravljene. Kao da ne postoje. Kao da djece nemaju.

Mlađi se brane kako puno rade, potom su tu i njihova djeca, da su stalno u škripcu sa vremenom, itd. Izgovora mali milion. Pa makar nazvati majku telefonom, odvojiti s vremena na vrijeme barem pola sata za kafu. Nažalost, sve je više ovakvih primjera zaboravljajući pri tome koliko su naše majke ulagale truda da nas vaspitaju, othrane i izvedu na pravi put. Što se mene tiče, za mene je majka bila svetinja, baš kao i sve druge majke na svijetu. Zato svima njima od srca: Sretan vam 8. mart!

Povodom 8. marta

Ž E LJ A - Podigni me, mama, visoko, visoko, visoko!

- Hoćeš da zaviriš, radoznalice, u žuto sunčevo oko?

- Podigni me, mama, visoko, visoko, visoko!

- Hoćeš do nebeskog saća što medene zvijezde vrca?

- Podigni me, mama, još više, još više, podigni me do svoga srca.

Enisa OSMANČEVIĆ ĆURIĆ

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

TABRIZ U BANJALUCI

MOSTOVI OD SVILE

Tekst i Foto:Dinko Osmančević Nekako u ovo doba, ali prije sedam godina, oborila me je gripa, i dobrih pet-šest dana potpuno „prikovala“ za krevet. Do tada sam, uglavnom, izbjegavao društvene mreže, ali nemoć da budem iole aktivan i dosada uvedoše me u te virtuelne svjetove. Moji prvi fejsbuk prijatelji, bili su moje kolege satiričari, a sa njima i karikaturisti. Tih dana, upoznao sam na internetu i Lejlu. Lejla je profesorica slikarstva u Umjetničkoj školi u Tabrizu, a vodi i jedan izuzetno informativan portal vezan za karikature i karikaturiste u svim dijelovima svijeta.

Takođe, Lejla piše i knjigu o najvećim svjetskim karikaturistima, jedan veoma obiman i zahtjevan projekat. Kroz kontakte, sa ovom divnom osobom, stvorilo se iskreno prijateljstvo, a uspio sam donekle upoznati i njen grad i stvoriti jasniju sliku o Iranu uopšte.

jale. Uz moderne auto putove, koji vode u ovaj gotovo dvomilionski grad, četvrti po veličini u Islamskoj Republici, moderne nebodere, široke bulevare, velike parkove, stičete utisak da ste u nekoj evropskoj ili svjetskoj metropoli. I tu padaju sve naše predrasude prema Iranu. Tabriz je, dakle, grad na sjeverozapadu Irana, glavni grad pokrajine Istočni Azerbejdžan. Azeri su inače drugi narod po brojnosti i čine 24 odsto populacije osamdesetmilionske države. Tabriz čuva brojne spomenike kulture. Tu su brojni mauzoleji istaknutih naučnika i umjetnika koji su živjeli i radili u ovom gradu. (U ovom gradu je boravio i čuveni Marko Polo 1295. godine i već tada Tabriz je bio najveći grad Azerbejdžana.) Uz brojne tvrđave, veleljepne džamije i hrišćanske (jermenske) crkve, posebnu pažnju privlači najstariji i najveći pokriveni bazar na svijetu, uvršten na listu UNESCO-a.

Prijestonica kulture Sveta knjiga otkana svilom Zbog svega ovoga, bio sam pozitivno iznenađen i istinski obradovan, kada sam u novinama pročitao najavu, da će u sklopu ovogodišnjih Dana iranske kulture u Bosni i Hercegovini biti predstavljen upravo Tabriz, prijestonica kulture. U zakazano vrijeme, 8. februara, u 18 časova, okupili smo se na prvom spratu Banskog dvora, na otvaranju izložbe. Vrpcu su zajednički presjekli konzul za kulturu u ambasadi Islamske Republike Iran, Ali Ameri, potpredsjednik Republike Srpske, Ramiz Salkić, gradonačelnik Banjaluke, Igor Radojičić, zamjenik gradonačelnika Tabriza Ahmad Hamidi i Muftija banjalučki, Osman efendija Kozlić. Iranski konzul, gospodin Ameri, pozdravio je prisutne i izrazio zadovoljstvo da su ponovo, u našem gradu, nakon dvije godine, otvoreni Dani kulture Irana, u okviru kojih će se predstaviti grad četiri hiljada godina stare istorije i kulture, jedan od najljepših i najznačajnijih u Iranu. Naš gradonačelnik Radojičić istakao je da Banjaluka posebnu pažnju posvećuje kulturi, da je otvoren grad koji želi ugostiti što više ljudi iz cijelog svijeta, a imajući u vidu da je Iran jedna od kolijevki civilizacije, posebno zadovoljstvo mu je bilo ugostiti prijatelje iz Tabriza.

Svim zainteresovanim, izuzetno ljubazni domaćini ove izložbe predstavili su video putovanje Tabrizom i njegove turističke potenci32 Š E H E R

BANJA LUKA

A, kada govorimo o Tabrizu i o bazaru, nemoguće je ne spomenuti čuvene, najpoznatije u svijetu, tabriske, svilene tepihe, koji su takođe našli svoje mjesto na listi UNESCO-a. Upravo zbog toga, izuzetnu pažnju, među izloženim eksponatima, privlačile su tri stranice Kur'ana, otkane tehnikom tabriskih tepiha. Ove tri stranice svete knjige muslimana, dio su cjelokupnog Kur'ana, koji je tkan u periodu od 2008. do 2014. godine. Knjiga je naravno unikatna, otkana najfinijom svilom, a svako slovo je apsolutno čitljivo. Kako su nam rekli, u toku je tkanje još jednog Kur'ana, ali drugim kaligrafskim pismom. Izložbom su upravo dominirali prelijepi kaligrafski radovi, slikarske minijature sa vjerskim temama i temama iz narodnih priča, drvorezi i grnčarija. Bilo je zadovoljstvo družiti se sa čelnicima Tabriza, umjetnicima čiji radovi su izloženi, ali i probati originalne tabriske gurabije i halvu.

Trećeg dana izložbe, održan je koncert muzičke grupe "Mani". Na vratima Koncertne dvorane Banskog dvora sreli smo se sa konzulom za kulturu Alijem Amerijem i njegovom suprugom. Kroz druženje sa ovim divnim ljudima iz Irana osjeti se ogromna ljubaznost i srdačnost, tradicionalne vrijednosti i vaspitanje. Sve ono što je nekada i nas krasilo.

Umjetnost i kultura grade mostove prijateljstva i saradnje među narodima – jedna od poruka Dana iranske kulture u BiH, koji su se događali i u Banskom dvoru u Banjaluci Prije koncerta, prisutne je u ime grada pozdravila Natalija Trivić, zadužena za kulturu, kao i predstavnik ministarstva kulture Republike Srpke, zatim potpredsjednik RS, Ramiz Salkić koji je iznio zanimljiv prijedlog o eventualnom bratimljenju naše Banjaluke i Tabriza.

Efendija Kozlić je istakao da su muslimani ti koji predstavljaju sam islam, a da Iran na najbolji način, kroz svoju veliku kulturu i umjetnost, na najbolji mogući način predstavljaju islam i muslimane.

Konzul Ameri rekao je da su u Iranu zastupljeni svi oblici muzike, i tradicionalne i savremene, a da muzička grupa "Mani", osnovana 2011. u Tabrizu, njeguje i nastoji da sačuva tradicionalnu muziku svog kraja. Na kraju, pred sam nastup muzičara, prisutnim se obratio i sam ambasador Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini, Mahmaud Haidari. Gospodin Haideri istakao je da umjetnost i kultura grade mostove prijateljstava među narodima, a ti mostovi vode dalje ka saradnji u svim oblastima. Ambasador je istakao da je pružena ruka prijateljstva svim narodima i građanima Bosne i Hercegovine.

Uslijedio je nastup muzičke grupe veoma popularne u Iranu, nama malo poznate, ali grupe koja je imala nastupe i u Azerbejdžanu, Turskoj, Rusiji, Njemačkoj, Tadžikistanu.. Publika u Koncertnoj dvorani uživala je u iranskoj tradicionalnoj muzici, jer muzika, kao i umjetnost uopšte, govori univerzalnim, svima razumljivim jezikom.

Izložba je zatvorena u nedjelju 11. februara. Do nekog narednog, nadamo se, skorašnjeg ponovnog susreta.

Iznio zanimljiv prijedlog: Ramiz Salkić

Muftija Banjalučki, Osman efendija Kozlić sa gostima

Foto:Goran Mulahusić

Bliskosti

NE BOJ SE Napisala: Suzana Sekulović - Kadirić

”Ne boj se,” rekao je, ”Nemaš čega.”

“Kaži mi iskreno, kada bi me jednog dana zgrabio i stopala mi dugo milovao i ljubio, ne bih li poslije toga živjela u strahu da te ne izgubim, bojeći se bezrazložno bliskosti koju priželjkujem svakim djelićem moga tijela? Ne bi li mi oči, nakon toga, napunio rijekama i nabujalim potocima koji bi se nijemo spuštali niz moje lice sve dok tvoji prsti opet ne osjete toplinu moje kože i nijemo ih počnu spuštati niz žilu kucavicu na vratu, niz moja leđa? Ne bi li me zaboravio u nekom kutu sobe gdje bi šćućurena sjedila, gledajući u nebo i čekajući da se vratiš? Ne bi li me boljela svaka, bilo koja, iskazana riječ, ma kakva bila, a radovala me samo jedna - ”Želim te!” Ona koju izgovoriš kroz zube, od ljutnje što me baš nikako ne možeš pripitomiti i suzbiti u meni taj strah koji nas oboje gazi toŠEHER 34 BANJA LUKA

liko žestoko u trenutku kad te najviše trebam? Ili bi me ipak pustio pod kožu da tamo spavam i mirujem?"

Zagledala se u njegove oči, tražeći dokaz da mu je bliska, da je treba pored sebe i opet ga, u istom trenu, odgurnula žestinom koja i nju samu začudi i zateče u tom trenutku. Ali, već je bilo kasno, već izrečeno. Svaki put bi ga odgurnula daleko od sebe.

Svaki put bi ćutao i čekao da oluja prođe. A ona se pitala koliko li će još ovako izdržati. On ćuteći, ona boreći se. U njenom svijetu bol se pretvarala u neopisivu žudnju tek kad ga je gazila, kao da sva razočarenja u ljude njemu pripadaju, a nije bilo tako. Upravo u tim trenucima ga je najviše željela i trebala. Pa, ipak, negdje su je osakatili. Ranili je oni kojima je najviše vjerovala, napustili oni koje je voljela i koji se više nikada nisu vraćali, jer bi se vremenom pretvarali u prah i zemlju iz koje bi nicali maslačci s proljeća.

Voljela je smijeh, i muziku, i lutanja po poljima žute pšenice i dodir mahovine pod golim stopalima. I vodu. I prirodu. I životinje.

Voljela je da divlja. Tako bi smirivala bol. Ali nije voljela bliskost.

Kontradiktorna kakva je bila, najviše je voljela svoju samoću.

Ljubomorno ju je čuvala od sviju, sve dok on nije ušao kroz neku sitnu, malu, jedva vidljivu pukotinu u njenom srcu. I sad je tu, uplašena kao srna u bijegu, a željna topline dodira i blagih riječi koje joj miluju prevrnutu utrobu, izjedenu ljudskim glupostima i licemjerstvom. Nije umjela reći. Radije bi ćutala i plakala satima, nego śto bi priznala grešku. Bio je to inat koji se javljao u starom borcu

koji bitku mora osvojiti sam, kao i sve bitke do sada, samo što ovaj put zna da nema preživljavanja. Litica kojom se spušta suviše je duboka, a nazad se ne može. Izgubiće tlo pod nogama. Pašće!

“Nećes, čuvaću te,” rekao je. Šaptom, kroz zube, do njenih vena dopriješe, i u istom trenutku smekšaše je, riječi: ”Želim te. Trebam te pored sebe.” Odjedanput se trgla, nanovo oživjela, a nalet je bio isuviše jak da bi mu odoljela. Svaki djelić na njenoj koži bio je ponovo spreman da ga prihvati i upije u sebe. Dah bi joj postajao topao i vlažan, a ruke na njoj vraćale bi davno izgubljenu toplinu i bliskost. A kada bi oluja prošla, smirila bi se i osmijeh bi odjedanput zasijao svojim zrakama iz dubine njenih očiju. Govorili bi joj tada kako lijepo izgleda i sija, a ona se samo osmjehivala tajni koju je nosila sa sobom i osjećaju koji joj je samo on znao vratiti, dok bi se drugi muškarci tih dana okretali za njom i osmjehivali se kad bi je sreli. Nije je bilo briga. Znala je ko je bio zadužen za taj sjaj koji je odjedanput privlačio ljude iz njene okoline. U svakoj njenoj misli, od ranog buđenja do kasnog lijeganja, postojao je samo on.

I strah! Velik kao kosmos! Strah od bliskosti i gubitka od kojih se već odavno bila ogradila teškim, željeznim i dobro zaključanim vratima i katancima.

I nikako ne bi to lebdenje i taj izazovni izgled, prouzrokovani njegovim prisustvom, dugo potrajali. Čim bi nestao na samo par sati iz njenog života, strah bi se ponovo vraćao nazad, znajući da je u tom trenutku sama i da je nema ko zaštititi. Podlo bi joj izbio dah, oborio je na tlo, a kad bi već ležala na podu, skupivši se kao embrio u majčinom stomaku, grohotom se smijao i neprestalno joj ponavljao: ”Nemaš pravo na njega, nemaš pravo! Kud si krenula? Smiješna ti je želja, osuđena unaprijed na propast!” Razarao ju je. Jeo, komadić po komadić, njene sreće i nije je napuštao sve dok ponovo ne bi začula tihi glas iza svojih leđa: ”Ne boj se. Tu sam.” Tek toliko bi bilo dovoljno svaki put da se strah kao zadnja kukavica povuče i sakrije, vrebajući odnekud na njegovo odsustvo. Odahnula bi i vratila dah. Bila je to potreba koja se sručila na njena ramena. Ona potreba koju gladan ima kad vidi koricu hljeba. Potreba da podijeliš jedan djelić onoga što je nepristupačno drugima i dobro ušuškano. a u želji da sačuvas nešto što drugi ne mogu uprljati tek tako olako. Trenutak ili potpuna predaja koja je bila kako kobna, tako i neophodna. Potreba za koju nije znala šta o njoj misliti, ali je razumjela i primala baš onakvu kakva jeste. I ta želja! Želja i strah od bliskosti, koje se neumitno slivaju u jedan nezadrživi tok rijeke, sve dok je on, poput brane, ne zaustavi. I dok se ona ponovo ne osmjehne. Pa se onda opet i iznenada predomisli u svojoj samoći i ne bi da doživi novi gubitak, a samo trenutak nakon tog opet ga pušta i odškrine bojažljivo vrata, jer ne zna gdje će sve ovo završiti.

Sudar je to, sudar nježnosti, bliskosti i straha, tvrdoglavosti i jačine misli, snova, potreba, želja, sudar igre tijela, neizgovorenih i izgovorenih riječi. Borba bez pobjednika. A možda to baš tako i treba.

Nije znala.. Nisu joj o tome pričali, a sama nije bila dovoljno vješta....

Uplovila je u daleke oblake zore koje su je gledale sa slika, sakrivenih svima, a datih samo njoj. Po stoti put činila je opet isto.

Tražila je izlaske i zalaske sunca, okupane bojama u kojima bi se gola kupala. Dodala bi pokoju riječ horizontu zemlje koju je voljela i opet bi se nakon toga vraćala u zaraslu trsku, na obalu rijeke koju je noćima obilazila dok svi drugi spavaju, dodirujući mirnu površinu vode rukom koju mu je pružala u tim trenucima samoće i koju je on prihvatao i onda kad ona to nije znala. Rijeci bi šaputala svoju tajnu, prstom polako kružeći i crtajući njegovo ime na blistavoj površini vode, brižljivo pazeći da je ne probudi. Jedino je tada

bila nepristupačna i potpuno svoja sa nemirima koji se mogu dati samo snažnim trzajem i vriskom u trenutku razgoropađenosti kad je uhvate u prijestupu koji nikome ne škodi, koji je njen, pa opet se iz neke neobjašnjive potrebe skrivala kao dijete kad krišom jede čokoladu. Pokušava da vrati mir, da ga ne opterećuje, ne uznemirava, ne ranjava iznova još jednom grubošću, a osjeća nešto potpuno drugo. Taj mir je ono što nikad nije uspjela da uhvati onako kako je trebalo, a bio je tu na dohvat ruke. Suviše je toga bilo razoreno da bi mir mogao postati dio njenog tijela, dio njenog bivstvovanja. A bio joj je neophodan, itekako. Zbog toga je možda i postala dio mračne zone sumraka, prijatelj ćutljivih riba u vodi, obožavalac rosne trave i meke mahovine koja bi zorom doticala njena stopala, brižljivo čuvajući tajnu postojanja u dalekom kutu nedodirljive komore srca koje je ovaj put igralo drugu igru, ne shvatajući odakle ti snažni valovi koji je tako jednostavno ogole. U strahu bi se povlačila nazad, zarivajući zube u vlastito tijelo i ponovo nestajala u igri mjesečine koja je jedina mogla da nježno dotakne njeno golo tijelo i obasja put do sakrivenog dijela rijeke koji joj bijaše poznat poput bena na njenoj lijevoj dojci ili bena na njegovom stomaku. Boje su se miješale, prodirale, oslobađale i smjenjivale na ispruženoj ruci snova. Svaki put kad bi posegla da dotakne te snove, nestajali bi upravo onako kako nestaju sjenke u noći. Grane stoljetnih stabala šaputale su nešto što nije mogla razaznati, a nije znala ni da li bi pomoglo prilikom vječnog bijega kojem priseže da bi se zaštitila od ljudi i njihove zlobe, a prepustila se milovanju vode, mjesečine i rosnih kapi koje se kotrljaju niz njeno tijelo, poigravajući se i zastajući na ispupčenjima, a uvlačeći se u nepoznate, nedodirljive i tople dubine znane samo njoj.

I otkud sad te boje? Odkud ta zora izmiješana četkicom nekog slikara zaronjenog u istu i prepoznatljivu dubinu vlastitog djela koje stvara? Da Ii joj je to neko ukrao mjesto na kojem bi se u svitanja zore šunjala, dotičući sve oko sebe u prirodnom sklopu koji je okružuje, a gdje ljudi nemaju pristupa? Da li je neko otkrio trenutak prepuštanja vodi i ljubavnu igru njenog golog tijela i škrte zrake svjetlosti u ludom erotskom naboju, igrajući se zavođenja datog joj na poklon u srebrnoj kutijici, ne skupivši nikad dovoljno hrabrosti da je otvori? Zavođenja bez maske, jer ona je svitanju zore i njenoj iskrenosti pripadala! Davala se potpuno čiste duše niz koju su tekli slapovi vodopada! Da li je neko vidio potpuno prepuštanje njene gole kože zagrljaju usplahirene vode? I kako objasniti zanos nabreklih bradavica i golih njedara u tišini ispunjenoj isto tako golim vazduhom prirode koja je nosi? I gdje je kraj?

A ako je neko i vidio, kako objasniti da boje sve mogu? Kako sakriti istinu samo njoj datu? Jer njena istina je njena i ne zna gdje se u njegovu pretapa. Da li tamo u onom mirisu ili u onoj neobičnoj, dalekoj boji, ili u riječi koja se ćutljivo presijava na vodi dok sunce izlazi i zalazi iza nama znanih brda? Ili se ipak pretapa u boji njegovog glasa koju toliko voli? Ili u misli koja se susreće i sudara onda kada su tijela daleko jedno od drugoga? Kada?

Pokupila je stvari razbacane po travi, stavila ih u naramak i zakoračila golom nogom ka stazi s koje nema povratka. U naručju je čuvala dvije šutljive ribe koje su je posmatrale svojim mutnim očima ne dajući joj odgovor….

U utrobi joj je još uvijek gorjela želja da se spusti na njegovo rame i dodirne mu toplu kožu iskreno, onako kako je maloprije dodirivala vodu, Polako da ga probudi. I osmjehne mu se. Da zna i da se osjeti zaštićenom od svega. Malo se stresla već poznatim drhtajem koji se javljao uvijek kad je mislila na njega. U osami i bolu stigle su je riječi: ” Tu sam…tu sam… Miruj...” Š E H E R 35

BANJA LUKA

Foto: Mirsad Filipović

KEMIN GARO Ili : Priča o crnom mrdorepu

Napisao: Ismet BEKRIĆ »Sasvim je sigurno da niko od ukućana nije znao kako je štene stiglo u dvorište naše kuće. Bilo je sasvim malo kada se to dogodilo, a iz naselja nije se javio niti jedan susjed koji je vidio kako se to štene crno kao mrkla noć ušuljalo u naše dvorište. Dugo će biti tajna i kako je, onako malo, znalo gdje da sačeka ukućane. Naslonjeno na zid kuće slalo je umiljate, reklo bi se i tužne, poglede. Iz tih pogleda kao da su izbijale riječi: Ja ovdje želim ostati.« Ovako počinje priča o jednom psiću i jednom dječaku, koju je napisao pjesnik i bajkar Kemal Coco. Male/velike čitaoce/Čitalčiće sigurno zanima da li je to štene ostalo u dvorištu kuće, i da li se sprijateljilo sa dječakom i njegovim drugarima iz ulice? I, kako se zvalo?

Pa, pođimo prvo od imena...

Ovo štene se našlo u dječakovom dvorištu upravo tog jutra, kad je i dimnjačar Ivica došao da očisti dimnjak.

- Da li je to moj šegrt koji je stigao prije mene? – upitao je, ugledavši crnog psića koji je upravo tada pio mlijeko. – Baš je lijep. Ako ŠEHER 36 BANJA LUKA

mu niste dali ime, neka bude Garo, jer je crn kao gar koja izlazi iz dimnjaka.

I tako je to štene dobilo ime: Garo.

A sada, da vas nešto upitam: Razumijete li govor životinja? I, mogu li psi uopće govoriti? Jednom prilikom čuo sam razgovor dvojice dječaka na igralištu između zgrada.

- Znaš li ti, da moj pas sve razumije šta mu kažem!? – hvalio se prvi.

- Kad sam nedavno bio kod dide na selu, i ja sam razgovarao sa njegovim ovčarom; ja ga nešto pitam, a on meni odgovori, iz laveža mu prosto izviru riječi – nadovezao se drugi dječak.

I Garo je bio takav pas! Pisac mu je u ovom romanu udahnuo čudesnu moć – mogao je govoriti ljudskim glasom. Razgovarao je i sa dječakom, ali i sa drugim životinjama. Tako je mogao doznati mnoge tajne, i spriječiti mnoge neželjene događaje. Kao onda kad je naselje spasio od najezde lisica i vukova.

U ovom romanu, u kojem se prepliću realno i izmaštano, stvarnost i bajka, susrećemo još niz zanimljivih likova. Tu su mama, tata, djed, baka, pa dječakov drugar Mirza, koji je imao posebnog goluba, zvanog Bjeloglavi.

A zašto se roman ne zove »Susret sa Garom«, nego »Rastanak sa Garom«, otkrijte sami. Život nije satkan samo od sretnih susreta i drugovanja, već i od tužnih rastanaka.

Kad pročitate ovu knjigu Kemala Coce, možda ćete i sami poželjeti da nešto napišete o svome psu. Ili o nekom svom četveronožnom ili krilatom ljubimcu. Možda ćete dobiti i pismo od svog prijatelja, kao što je i dječaku Mirzi pisao njegov golub Bjeloglavi:

Stranicama života i knjiga »Dragi moj, najviše voljeni Mirza, znam da pismo ovakvog sadržaja nisi nikada očekivao. I ja sam bio uvjeren da ga neću napisati, ali želje su jedno, a život drugo. Moram priznati da mi je pod tvojim krovom, sa tobom i tvojim ukućanima, bilo prelijepo. U svako doba dana ili noći uživao sam vašu neopisivu pažnju, imao ono što malo koji golub na svijetu ima. Uvijek sam imao dovoljno dobre hrane, a vi ste mi vjerovali i izlazili u susret svim mojim željama.

Kažem, imao sam sve, osim jednog, a to je ono što sva živa bića na svijetu najviše vole – SLOBODA. I odmah moram kazati, da mi vi to ni jednog trenutka niste željeli oduzeti. Ja sam je sam sebi oduzeo, jer sam želio biti što više s tobom i tvojima. Vrijeme je, međutim, učinilo svoje. Nisam više mogao savladati svoj ptičji nagon da budem samo golub – pobijedila je želja za slobodom... I ja ću, kad završim pisanje ovog pisma, odletjeti u neka plavetnila, da budem ono što jesam – ptica. Ja ću tada biti sretan i ja želim da i ti budeš, jer znaš da ja uživam u svojoj sreći. A tebi i tvojima želim sreću u kojoj ćete vi uživati, a tebe molim da me ni jednog trenutka ne osuđuješ, jer ja sam bio i ostao samo ptica. I znaj da ću ponekad preletjeti preko krova tvoje kuće. Kada budem u plavetnilu neba, tebe ću voljeti, Tvoj Bjeloglavi.

Bajke rado čitaju i odrasli. Vjerujem da ćete i ovu bajku o psu Gari čitati zajedno sa svojim roditeljima. I otkrivati mnoge tajne života i mašte.

Otkrit ću vam, na kraju ovog poziva da uplovite u svijet još jedne bajkovite knjige, još jednu tajnu: u dvorištu kuće pisca Kemala Coce, u Ulici 501. slavne, na broju 50, u Bihaću, dočekat će vas jedan crni mrdorep – umiljati pas koji se zove... Šta mislite: Kako? Pa, naravno: Garo! * Ovako sam prije šest-sedam godina pisao u dječijem magazinu »Palčić« o jednoj nadahnutoj knjizi našeg pisca, Banjalučana Kemala Coce, koji je – nakon što je, napustivši Banjaluku, više od pola godine proveo u zbirnom centru Gašinci u Hrvatskoj – želio samo natrag, u svoju Bosnu, i tako se njegov život nastavio u Bihaću. Sa Kemom sam se često čuo telefonom, sarađivali smo i zajedno išli i po školama Unsko-Sanskog kantona, od Bihaća, Cazina, Velike kladuše i Bosanske Krupe, do Bosanskog Petrovca i Ključa. Kod njega sam navraćao i onda kad me je put vodio prema Sarajevu.

Jednom me je u dvorištu pred »njegovom« novom kućom (dobijenom zamjenom) dočekao crni psić, koji je tako ponosno mahao repom, da sam ga nazvao i Mrdorep. Coco je čuo moj glas i skoro istrčao u dvorište, da me dočeka i upozna s novim prijateljem. »Ovo je Garo!« rekao je nekim uzvišenim glasom. »Došao je u naše dvorište, kao štene, umiljavao se, liznuo mi ruku, i ni jednog trenutka nisam dvoumio, ili razmišljao; pozvao sa, Sabiru i saopštio da smo dobili novog člana porodice.« Garo je posebno bio radostan kad su, ljeti, Sabiri i Kemi dolazila djeca, Kemala i Sabir, sa djecom. To su za Kemu bili i najljepši dani, za koje je vrijedilo živjeti i cijelu godinu, do novog ljeta.

O Gari je spontano nastao i roman, prepun dogodovština, i radosti i tuge. * Krajem prošle godine bio sam u Bihaću, kao gost književnih susreta »Dani Skendera Kulenovića« na koje sam često i ranije dolazio.

Ovog puta i Bihać, i dvorište, i književni dani, bili su prepuni neke sjete. Od juna 2016. godine Keme nema u dvorištu, nema ga među djecom, ne čuju se njegove riječi upućene i Gari. Da li se Garo sjetio onih dana, kad smo Kemo i ja sjedili pred kućom, i kad smo ga znali pomilovati po crnoj gustoj dlaci? Tek, bio je radostan, možda nikad nije tako razdragano mahao repom. Činilo mi se kao da je htio da progovori, i da mi nešto kaže. Možda da upita gdje je to otišao njegov Kemo.

Kemina supruga Sabira željela je da Gari posveti ne samo svoju pažnju, i ljubav, nego i onu koju je za njega ostavio Kemo. Često pomislim i na Keminog Garu. Uvijek, kad se telefonski čujem sa Sabirom, prvo upitam kako su joj djeca i unučad, i, naravno, kako je Garo.

Samirini kolači su pravi specijaliteti

Dva prijatelja i saradnika Naš Kemo je bio veoma plodan i nadahnut pisac

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Foto: Mirsad Filipović

OTKRIVENJE Napisao: Irfan Horozović

Mojim roditeljima Zatočeni grad živi od slutnji i u slutnjama se rastače.

Poput slutnje raste i živica pred starom kućom. Starac i starica gledaju u nju, u taj bujni, debeli, visoki zid što je ove godine nadrastao glave prolaznika i sakrio posve, njih dvoje, od pogleda sa ulice. Godine su prošle kako se stara kuća jedva održala u zemljotresu. Zid pred kućom sa starim kapidžikom nije izdržao. Starac nije mogao povjerovati da je zid toliko krhak. Sedra od koje je bio ozidan rasula se po ulici kao da ju je Vrbas nanio i zaboravio. Zjapila je tu velika rupa i iznenadila mali vrt pred kućom gdje su prašnjave ruže pognule glave, a jorgovan treperio kao u groznici. Potom je starac načinio sasvim malu kapiju, usku, a oko nje zasadio živu ogradu. Sporo je rasla u početku, kao da se predomišlja, bila je rijetka i kržljava. Skoro da je pomislio kako je zasadio pogrešnu živicu. Međutim, nakon nekog vremena je iznenadno ojačala, kao da se na to naglo ŠEHER 38 BANJA LUKA

odlučila i starac je počeo šišati njen razbujali stas. Prolaznici su polahko tonuli iza njena zelenila i uskoro su se vidjele samo glave što promiču. Tako je bilo kad je starac posljednji put šišao.Otad se dogodilo toliko stvari da se čovjek bojao na njih i misliti, a kamoli još pokušati da ih shvati. Živica je jarosno gotovo šikljala uvis, a starac i starica su bili zadovoljni. Kuća je sad sa ulice izgledala kao žena pod velom. Vidjele su joj se samo oči. Starac bi najviše volio da i te prozore prvog kata zakrije razigrana živica, ali znao je i da je zato potrebno vrijeme.

Nije više bio siguran koliko mu vremena preostaje. Donedavno o vremenu nije ni razmišljao. Njegov tajni sat su bili poslovi koje je obavljao u bašči iza kuće: obrezivanje i zaštita voća, sadnja i plijevljenje povrća. Starici je ostajao vrt ispred kuće. Ruže su bile njene. Bilo ih je dvadesetak vrsta: nježnocrvenih, žutih, bijelih, tamnih kao krv. Okretale su glave jedna prema drugoj i ličile na čavrljavu, ponekad svadljivu, ali i pomirljivu porodicu.

Mala kapija je oštro zveknula i starac se trgnuo. Stazom je dolazila susjeda što se nedavno doselila. Izgledala je uznemireno.

Priča

-Kad mislite šišati ogradu? – rekla je umjesto pozdrava.

Starac i starica su bili zaprepašteni. Nisu izgovorili ni riječ.

Nisu razumjeli zašto bi se nekoga ticala njihova ograda.

-Vaša ograda se popela do jorgovana, a on je blizu mog prozora. Mogla bi mi se neka zmija uvući u sobu. A ja se zmija strašno plašim!

- Nema ovdje zmija – reče starac.

- Ne znam ja.

- Da posiječemo i jorgovan?

- Nisam to rekla. Ali ja se strašno bojim zmija.

Dugo nakon što je susjeda otišla, starac i starica nisu progovorili. Napokon, on je ustao i pošao.

- Hoćeš li? – zadrža ga staričin glas.

- I ti misliš da treba?

- Možda se stvarno boji zmija.

Starac ne reče ništa. Otišao je do šupe i vratio se s vrtnim makazama.

-Mislio sam da će to ove godine učiniti Nazim. Prošli put mi je pomagao. Bistar dječačić.

- Grdna rano. Gdje li su sad oni?

- Kažu da je u njihovom stanu neki pilot. Oni imaju prednost.

- Mogli su nam se koji put javiti. Taibina sestra je neki dan dobila pismo od kćerke i zeta. A oni su zajedno otišli.

- More bit da su mogli.

Starac teško ustade. Ponio je merdevine i najednom se

uzvisio iznad ulice. Prolaznici su ga čudnovato gledali. Samo je jednog od njih poznavao. Sve su to bili neki novi ljudi. Kao i susjeda. Štricnuo je nekoliko čuperaka s goleme ćube živice.

Sve je to nekako išlo ukrivo. Onda pomisli kako bi od živice mogao načiniti lik svoga unuka. Vidio je kakva čuda rade vrtlari u nekim velikim parkovima svijeta. Vidio je na televiziji.

Uostalom, neće više gledati u prolaznike. Zamišljat će lice svog unuka.

Rezuckanje i presijecanje je plelo svoj ples da starac nije ni osjetio koliko je uznojen. Penjao se i silazio s merdevina, sjekao, oblikovao. Nije ni primijetio kad se našao na ulici. Zid živice je posve bio provaljen i kroza nj se moglo ući u vrt, kao kroz otvorenu kapiju. Starac nije ništa primjećivao. Radio je posve zanesen. Na prozoru se pojavila susjetka i zaprepašteno stavila ruku na usta. Osjetila je čudno sažaljenje i zato brzo zatvorila prozor i navukla zavjese.

Starica je u kuhinji pekla pogaču. Zamotala je vrelu pogaču u čistu, navlaženu krpu i pošla da ga pozove. Kao u snu izišla je na ulicu, jer nije mogla vjerovati da zida od zelenila više nema.

Ostala su samo tri grma što su podsjećala na ljudske figure.

Starac je na jednom grmu nešto dovršavao. Nije je ni primijetio.

-Šta si to učinio?

- Ništa – reče on i nasmija se kao dječak.

(Iz knjige »Prognani grad«)

OKRENI SE NIZ ĐUL BAŠČU...

Atif Turčinhodžić – posljednji Don Kihot sa Vrbasa

Piše: Sakib JAKUPOVIĆ Munira i Elmaz Turčinhodžić su svoju bezgraničenu ljubav za muziku prenijeli i na svoju djecu koja su ostavila značajan trag u banjalučkoj muzičkoj kulturi, pa i šire! Muzičkom aktivnošću u kulturno-umjetničkim društvima, a i u kući, prvenstveno su ”ubrizgali” sevdah u vene svoje djece koja su, zatim, u muzičkim školama proširili muzičko obrazovanje, od sevdaha preko starogradske, narodne i zabavne do klasične muzike.

Atifova bugarija Njihov sin Atif otišao je i malo dalje. Kao izuzetan vokalni solista i izvanredan bubnjar proveo je tri godine u narodnom orkestru rahm. Omera Pobrića, te imao priliku da uz vrsnog muzičkog umjetnika usavršava svoj talenat i sa velikanima sevdaha, kao što su Ismet Alajbegović Šerbo, Jovica Petković, Spaso Berak, Safet Isović, Zaim Imamović… Trebalo bi mnogo prostora ŠEHER 40 BANJA LUKA

da se ta sva imena spomenu u ovako maloj priči.

Prvi dodir sa muzikom mu je bio kad je dobio bugariju koju je dijelio sa svojom sestrom Čimkom. Bugariju je posebno zavolio kad je shvatio koliko je taj instrument bio upotrebljiv u njegovim mladim rukama dok je pratio stare banjalučke bekrije, a posebno kad je uz njegovu pratnju pjevao legendarni Adem Čejvan pod prozorima banjalučkih ljepotica.

Volio je biti u društvu starijih, u to vrijeme cijenjenih muzičara, jer mu je njihova blizina imponovala, a muzičko iskustvo koje je tom prilikom sticao posebno je bilo neprocjenjivo. I oni su uvažavali njegovu želju za napredovanjem, pa su ga rado primali u društvo da su mu čak i nadimak dali – Malac. Često se sjeti i banjalučkog sevdalije Besima Hadžišabića, čije je pjevanje ostavilo dubok trag i na njegovom muzičkom putu. Posebno mu je ostala u sjećanju Besimova izvedba stare sevdalinke “Okreni se niz đul bašču”.

A ta đul bašča bila je, zaporavo, jedan svijet u kojem se Atif najljepše osjećao, i u kojoj je ostao i sve do danas, okrećući se, ali i gledajući naprijed. S nostalgijom, ali i sa blagim optimizmom.

Banjalučki sevdah Atifova muzička aktivnost kao bubnjara, gitariste i pjevača je bogata, tako da ne bi mogla stati u jedno malo predstavljanje. Do-

Banjalučka muzička priča voljno je reći da je teško pronaći nekog muzičara ili pjevača da nije sa njim nastupio, a bilo bi teško nabrojati i mjesta i države u kojima je gostovao. Ipak postava benda u sastavu tada najjačih muzičara u gradu - Nadir, pok.

Njonjo i Atif - zaslužuje da se spomene i da joj se posveti posebna pažnja.

Kako se vremena mijenjaju, tako se mijenjaju i uloge u životu, ali nekako ne blijede stare slike - tako sada kao i nekada: pored bistrog Vrbasa, Suturlije i Vrbanje, na nezaboravnoj Pržini više Sitara, u Šeheru, Novoselijijoš uvijek se osjeća dah banjalučkih sevdalija. Atif uz gitaru, sa svojim sevdalijama, prebira po starim sevdalinkama dok mladi, kao i on nekad, pokušavaju, slušajići ga, da nauče po koju već zaboravljenu pjesmu i osjete čari sevdaha, sevdisanja, akšamluka i meraka!

Značajna je i njegova humanitarna aktivnost u sadašnjim godinama, i nastojanja da se u našoj Banjaluci povrate i priznaju stare kulturne i originalne vrijednosti, kulturnoumjetnička društva, imena ulica i dr. Njegove plemenite inijacitive, od kojih posebno treba istaknuti vrbaska sjećanja svakog jula – ”Ne ponovilo se”, govore o jednoj ličnosti koja može služiti za primjer, pa su mu mnogi sugrađani, ma gdje bili, svim srcem zahvalni.

Atif i sada često spomene, sa velikim poštovanjem, sve svoje saradnike i prijatelje po sevdahu i ljubavi prema Vrbasu i Banjaluci. Ali nikad ne zaboravlja onu snagu i ljubav pjesme koju su mu udahnuli njegovi roditelji, majka Munira i otac Elmaz, koji su za njega i za njegovu familiju bili i ostali najveći promoteri i čuvari sevdaha u njegovoj i našoj Šeher Banjaluci!

Izložbe

Trenutak u vremenu Tekst i foto: Mirsad Filipović Umjetnik fotografije Goran Mulahusić predstavio se (u januaru i februaru o. g.) u galeriji K-ringen u Motali samostalnom izložbom nazvanom “TIME”, „gdje boje i oblici imaju svoj vlastiti put“ na kojem se digitalna umjetnost susreće, i prepliće, s originalnom fotografijom, kao u nekoj simbiozi trenutka u vremenu i vremena zgusnutom u trenutak.

Ovaj Sarajlija u Švedskoj, čije radove i grafička umijeća susrećemo i u svakom broju našeg magazina, izložio je radove iz više umjetničkih pravaca, od digitalne apstraktne umjetnosti do fotografija ulica i pejsaža. Uočjiv je poseban pristup naoko sporednim, ali zanimljivim, odbačnim i dotrajalim stvarima koje postaju jedna od ŠEHER 42 BANJA LUKA

mogućih „priča“ što podstiču posmatrača na razmišljane o vremenu i prostoru koji ga okružuje, kao i o samom smislu materijalnih dobara i njihove prolaznosti. Umjetnik je baš u tim svojim radovima pokazao svoju umjetničku zrelost i vlastite stavove o prolaznosti života.

Izložba je bila odlično posjećena, a nekoliko njegovih radova je i otkupljeno. Lijepo je bilo zaviriti i u knjigu posjetilaca i čitati pohvale koje je dobio ovaj nadasve skromni čovjek, intelektualac izuzetnog dara za fotografsku umjetnost. Nadam se da se moj prijatelj nije umorio i da će nam se u skorije vrijeme pojaviti s novim djelima i obradovati nas s još jednom samostalnom izložbom.

Goran Mulahusić je dugogodišnji član “Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine (ULUPUBiH) i švedskog udruženja umjetnika NVBOF. Rođen je 1950. godine u Sarajevu. Redovno je izlagao na godišnjoj izložbi Collegium Artisticum u Sarajevu, te više puta na Bijenalu minijature u Tuzli. Pored više samostalnih nastupa u Švedskoj izlagao je i u švicarskom gradu Lozani. Posebno mu je draga izložba sa švedskim umjetnikom Leifom E. Bomanom pod nazivom ”Jedan dio Sarajevskog tijela”. Treba pomenuti i da je Mulahusić dugogodišnji tehnički urednik magazina ”Šeher Banjaluka”.

Veoma uspješan autor izložbe: Goran Mulahusić

Š E H E R 43

BANJA LUKA

»Snovi i buđenja, ponovo zaspivanje i želja da se san nastavi a da se ne zna je li to san ili samo želja…«, u romanu »Beskućnik«

Севдалинка и ја Нисам сачувао партитуре тих пјесама у мојој хармонизацији, а која се слободно може назвати и моја музика; мада је ријеч о познатим севдалинкама, остале су пред рат у Позоришту, и нестале. Све је у то вријеме тако ишло, стварано, остало и нестало. Тада ми се то није чинило нарочито важно, данас то доживљавам другачије. Чега нема, није га ни било, није ни написано, неће ни бити у мојој оставштини. Нема више ни оних који би се сјећали моје позоришне музике. Али, на маргинама те изгубљене партитуре, траје једна од мојих најинтимнијих прича, напросто се у њу смјештају и неке додатне, мада их ја одстрањујем, не да би их поништио, сачувај Боже, него да би ово остало такво какво јесте, сасвим чисто, као Врбас негдје тамо на своме извору. Ишла је ова прича са мном, све њене унутрашње мелодије, кад бих потонуо, чинило ми се до дна, било је довољно само да се сјетим њеног настанка, можда само првог дијела, јер се други још није ни одиграо, па да ме озари нека нада. Тек вјенчани, Радосава и ја, становали сам у Долцу, у старој босанској кући, која је била отворена само према својој авлији својим ниским прозорима, а скривена за све што је било на махали. Мајка није била задовољна нашим избором смјештаја, али бољег није било. У Бањалуци, почетком тридесетих година, једва да се и могао наћи намјештен стан. Најбољи простор наше куће раширене око дворишта била је издала Шпири Боцарићу за ноŠEHER 44 BANJA LUKA

воустановљени Музеј Врбаске бановине, што је, такође, била новост за оно вријеме. Али фирма Малеш и синови била је све ниже и ниже по својој успјешности и једва да је и постојала под тим именом. Није се више знало да ли је то шнајдерај или само продавница мјешовитом робом. Мајка је била спремна да све исели из најљепших соба и уступи их Музеју. Нисам био упућен у очево мишљење, ако га је он уопште изражавао. Мада није био потпуно неспособан за рад, он је све више тонуо у своју болест и ћутање. Проћи ће више година послије његове смрти да бих се почео питати како је било то његово ћутање? Баш у вријеме мог одвајања од куће, стварања породице која неће бити никаква породица, само уговорна брачна веза. А отац, каква је његова била веза? Она о којој такође нисам мислио све док се није појавила Каролина коју ће Стојанка назвати очевом Швабицом. Свако јутро тог љета, почев од нашег усељења, слушао сам пјесму дјевојчице што је брезовом метлом чистила то мало двориште, с краја на крај, па и испод мог прозора. Отворен прозор и пјесма задржавали су ме све док се она не би удаљила на други крај, гдје сам је једва чуо, јер је пјевала испод гласа, потихо, само за себе, или за своју душу ако желим рећи то тачније, као да се с неким сашаптава. Сваким даном, чинило ми се, она се све дуже задржавала под мојим прозором, да ли ме је видјела или осјећала да ту стојим,

Ranko Risojević: Sa banjalučkih stranica нисам знао, њено присуство и сама пјесма, не једна, ширио се њихов број, све севдалинке које су говориле о несрећним љубавима, не повисујући свој глас, можда га чак и снижавајући толико да сам био присиљен да се приближим завјеси кроз коју смо се видјели као кроз заштитни вео, који она није имала на лицу, маленом, не нарочито лијепом, али занимљивом, док пјева било је обасјано том пјесмом и ми смо на посебан начин били блиски и повезани. Слушао сам је, она је лагано прелазила брезовом метлом преко камења мало маховином обраслог, у сталној хладовини, недоступног сунцу, није се ту имало шта чистити, али је Зехра, како се звала, миловала метлом ту стару и излизану калдрму као да милује мене по лицу својом паучинастом пјесмом и рукама које сам гледао готово нетремице, осјећајући да њена пјесма дјелује на мене узбуђујуће, морам бити сада и отворенији, изазовније, еротишуће, не само због саме пјесме колико због примисли да се мала пјевачица ту задржава због мене. Она зна да мени прија та пјесма, а њено задржавање постало је, рекло би се, готово уговорени састанак момка и дјевојке. Памтио сам њену пјесму, преводио је у нотни облик, мучио се како да тај мој текст буде слика пјесме што ме је еротисало као да је она ту, да гледа преко рамена, да ме руком додирује по рамену и радознало чека како ћу све то да ријешим. Да, осјећао сам њено стално присуство у тој соби у којој се она можда и родила. Шта да ријешим? Шта је то међу вама двома?, изненада је једно јутро упитала моја Рада, намјерно или ненамјерно, интуицијом младе жене свјесне да се мимо ње нешто дешава са њеним човјеком. Толико је гласно рекла своју збуњеност у облику питања, да дјевојка, или тачније дјевојчица, јасно чује њене ријечи. Да се огласи, као упозорење том нежељеном женском чељадету да не прилази њеном прозору. Зачудо, она није побјегла, само је престала да пјева и полако, као што обично чини док мете, наставила да се креће устаљеном путањом по авлији. Иако је њена пјесма стала, или нестала, она је у мени само тренутно застала, потом наставила да траје, на сасвим нов начин, као њена присутност и освојена присност. Нисам био расположен да објашњавам жени шта ту радим, навикавао сам је и прије брака да постоји мој интимни свијет у који не припуштам никога, па ни њу. То не тражим ја као твој муж, рекао сам јој, него моја музика. Јесам ли баш тако показао да и она има потпуну слободу, коју може да употреби, или користи, или још боље, да је примијени на све што јој падне на памет а што би ријетко који муж допустио својој супрузи? Да ли је она користила ту своју слободу онако како сам ја чинио? Смијем ли да кажем, коначно питање о овоме, што је вјероватно понеко у граду и постављао, да ли је имала симпатије о којима ја нисам ништа знао само зато што ми то није падало на памет? А зашто ми није падало на памет? Тог дана није у мени било ниједног од тих многих питања која ће се ројити у мојим бесаним ноћима тек под старост, кад ње више не буде. Нисам се ни окренуо, остао сам тако да стојим, можда и зато да би моје присуство Зехра осјећала онако како сам ја осјећао њено, сада и јаче, јер није могла да чује мој одговор жени, али је у себи могла да осјети мој одговор њој. Мада није могла да ме чује, ја сам као код вокализе наставио да пјевушим њену недовршену пјесму. То вече, лијежући у брачни кревет, питао сам се хоће ли сутра доћи и хоће ли пјевати? Непотребно питање, јер она је морала да дође као што и јутро долази независно од наше жеље, а пјесма јој је била стално у мислима и на уснама. Биле су то двије лијепе године у том малом, шареним крпарама обложеном, стану што

гледа на мало калдрмисано двориште у коме је цијело љето пјевала једна дјевојчица. Нисам о томе тада размишљао на садашњи начин, али Зехра ме је увела у загонетни и чаробни свијет севдалинки. Нису то биле севдалије по кафанама с којима сам се редовно виђао. Не тако. У њиховој пјесми нисам осјећао суштину. Још више, схватио сам да то не могу да разумију они који не осјећају ништа према другом бићу, бар нешто од тога што изражава пјесма и што не мора бити посебно намијењено слушаоцу. Мада су ове пјесме то биле, говорило је нешто у мени, постојано и отпорно на женине примједбе. Шта биле? припиткује моје друго ја. Упућене мени, тикване један. Ако и није тачно, сада ми се веома допада. А допадало ми се и тада. Јесте, и тада. Много година послије, мислим двадесет, сједио сам у Зехриној соби, на сећији испод прозора, као већ познати мелограф, све је мирисало на дуње, помишљао сам да тако морају да миришу и њена њедра, толико набрекла да нисам могао ока да одвојим од њих. Баратао сам сметено око магнетофона, мијењао траку, удијевао је кроз погрешан прорез, док је она сипала кафу у филџане, њој и мени, у тој соби у којој је свјетлост била пригушена, као што је и њен корак био онај некадашњи, лелујав, али супротно оном времену када сам по калдрми слушао њене нануле, овдје ни то, ни толико, као да се мачка кретала по ћилиму и крпарама и приносила ми филџан кафе. Преда мном су само лепршале њене димије и увијале и мене у своје наборе. А моје руке су сањале њена њедра а не из Америке тек пристигли магнетофон и његове загонетне траке на којима ће остати Зехрина пјесма и њен дах. Пјевала је једну по једну, све оне, некадашње пјесме, које су се тако враћале и сада двоструко у мени одјекивале, да сам полако и сам постајао као неки инструмент у сагласности с тим гласом. Нарочито у пјесми Мој дилбере, куд се шећеш...Је ли тако увијек било са овим пјесмама?, питао сам се. Какав је њихов пут био? Нису ли и оне попут тог загонетног дилбера који се крије у свакоме од нас? Али, те ће се мисли развити до краја касније, хватајући непрекидно оно што је немогуће ухватити. Као што је и Роден хватао немогуће, драму кретања у скулптури, тако сам и ја хватао драму интерпретације у нотама. Сјећам те се, рекла је као узгред, пјевала сам увијек себи, али тада и теби. Јесам, јесам, дина ми. Осјећала сам да ме служаш, да желиш да ме слушаш, а то је пјевачу довољно да окрилати. То је као нека тајна у севдалинци. Осјећам ја то и сада, по твојој сметености, мада знам да ти ово сада радиш због посла, о коме ништа не знам, али знам о теби и о себи. Шта то знаш, Зехра? успио сам и ја нешто да кажем а да то није било везано за само снимање које сам сваки час прекидао. Да ти се тако дајем, Ђорђе, шћео ти то или не шћео. При томе је спустила своје дланове на моје бедро, на панталоне које су се одједном прегријале. Не, не узимај то више како говорим, пјесмом ти се увијек дајем, Ђорђе, само пјесмом. А то је више него да сам ти се сва дала а ти узео само моје тијело. Да, и тада, још дјевојчицом ја сам била ова иста жена која те осјећа и као мушкарца а не само слушаоца. Узео сам је за руке, да осјетим на својим длановима њене дланове, и пољубио их, један па други. Ово што чиним значи да љубим твој глас, на овај начин, а ти све остало можеш да замислиш, као што сам ја замишљао исто тако свих ових година, једва сам успио да јој кажем малу тајну мог живота. Овако речена, она није оно што је била. Снови и буђења, поново заспивање и жеља да се сан настави а да се не зна је ли то сан или само жеља. (Из романа Бескућник.) Š E H E R 45

BANJA LUKA

Ranko Risojević: Banjalučka Trilogija

UVOD U GRAD Šta je Banjalučka trilogija, kojoj sam posvetio mnoge godine života i svog zrelog stvaralačkog perioda? To je jedan mogući vid stvaranja i rastakanja građanstva u Banjaluci. Postoje mnogi čuveni romani o gradovima. Mene uvijek fasciniraju Budenbrokovi, pa Aleksandrijski kvartet. Kod nas su najpoznatije Andrićeve hronike, „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“. Nijedan od ovih romana ne pretenduje da pokaže cijeli grad. To je samo jedan lični, autorski pogled na grad. Zato nijedan roman nije nikakva objektivna slika grada.

Andrićev Travnik, ili Višegrad, slično kao Manov Libek, ili Lorensova Aleksandrija, to su sasvim svoji, autorski viđeni, reklo bi se stvoreni gradovi. Ali to ne znači da se autor ne služi postojećim likovima, istorijskim i savremenim. Samo što su i ti likovi u romanu, kao umjetničkoj formi, samosvojni.

Pišem ovo jer znam da će se mnogi čitaoci javiti s primjedbom da to nije Banjaluka, što je svakako istinito za njih, ali ne za mene. Oni traže neku svoju Banjaluku, koju su stvarali od rođenja do danas. Svoj mikrokosmos. Takvih je Banjaluka mnogo. Kao što je mnogo Petrograda ostalo mimo genijalnih djela Dostojevskog.

Banjaluka koju sam „stvorio“ u ovoj Trilogiji je istorija jedne porodice, Maleš. kao moguća stvarna porodica koja mi je poslužila u poslu oblikovanja Maleša, jeste porodica Milošević. Ali i još neke uz

nju. Pisac mora imati stabilan oslonac u prošlosti, mora da je savršeno poznaje kao da je bio stanovnik tog grada kroz sav period kojim se bavi. Drugačije ne može, ako hoće da bude autentičan i istinit. Ali istinit umjetnički, ne istoriografski. Istoriografija nije isto što i književnost i tu se dešavaju mnogi nesporazumi.

U prvom romanu, „Simani“, oni se naseljavaju u ovom gradu, budućem svome gradu, dajući mu svoj doprinos, trgovački i ljudski.

Tako nastaje firma Maleš i sinovi. Ona će se u austrougarskom periodu dići do prepoznatljivosti koja je obećavajuća. Tako je u drugom romanu, „Gospodska ulica“. Mnogi su tu utkani pojedinci, mnoge porodice. Ali sve je to fikcija, ma koliko prepoznavali ljude i događaje. Na kraju je treći roman, „Beskućnik“. Zašto je junak postao beskućnik? Zato što je umjetnik. A svaki je umjetnik beskućnik.

Njemu kuća i nije potrebna, on je stvara svojim djelom. Umjetniku ne treba počasna ulica, on ima cijeli grad, ako je istinski umjetnik. Ali taj grad je njegovo djelo. Moj Đorđe Maleš, kompozitor, dirigent, etnomuzikolog, misli da je takav. Na čitaocima je da se uvjere u to. Ili će oni imati neku svoju priču, neku svoju optiku.

Niko ne može ni približno da iscrpi priče jednog grada. Meni to naravno nije ni padalo na pamet. Ali, može da ostavi svoj pečat koji će kroz istoriju na neki način obilježavati grad. Oduvijek je bilo tako.

Ilustracija: Goran Mulahusić

Banjaluka koja oživljava u ovoj Trilogiji je istorija jedne porodice, Maleš, u čijem je literarnom oblikovanju poslužila jedna stvarna porodica, Milošević, koja je gradu dala i muzikologa, kompozitora i dirigenta Vladu Miloševića. ŠEHER 46 BANJA LUKA

Å E H E R 47

BANJA LUKA

Uz Potok prema Begovom brdu

KAD ZABIJELI ”MALA ČARŠIJA”

Nekad bilo - sad se spominjalo

Foto: arhiva Šehera

Piše: Ozren TINJIĆ Početak decembra, te 1963. godine, prvim snijegom je nagovještavao oštru i snjegovitu zimu. Stari je napokon dobio stan od “Politike” u V kvartu, u ulici Kasima Hadžića br. 18. Ona ista zgrada u koju će se, tamo početkom 80-ih, zariti, direktno u moj ulaz, usnuli vozač autobusa. Šta će, jadan čovjek, umoran, a možda i koja rakijica više i, eto ga, direktno u ulaz. Bio sam đak prvačić u staroj osnovnoj školi ”Kasim Hadžić”. A mi, mala raja, u razredu smo svakodnevno čeznjutljivo gledali kroz prozore očekujući zvuk posljednjeg zvona. A onda - juriš, da ne kažem – stampedo, kroz izlazna vrata. Mejdan je naprosto blještao od zimske vedrine i bjeline.

I čekao nas!

SLIČURE Glavna fora, u to vrijeme, bila je imati sličure. Ili, modernije, klizaljke. Elem, čim se pređe potok i uplovi u ulicu Danka Mitrova, 50-ak metara dalje, sa desne strane, svoju kovačnicu je imao čovjek, koliko se sjećam, sredovječan, vedra lika, i nama, dječurliji, uvijek na usluzi. Kada se skupi nešto love, bakandže ili gojzerice na noge i pravac kod našeg kovača. Izmjeri on dužinu stopala, visinu risa, a onda krene po obliku cipele savijati užareno željezo. Onako, debljine malog prsta. I dok lupiš dlanom o dlan sličure su gotove.

Potom je slijedila nabavka dve drvene letvice koje bi trebalo fiksirati između željeza i gojzerice, potom malo špage i dvije pole drvena štipaljke.

Klize, koje su se neumorno pravile i nerijetko noću zalivale, bile su naše ”probne piste”. Trke su bile svakodnevne, a znam i one hrabrije koji se nisu libili spuštati sa Šehitluka. No, dobro je dok ne bi naišli na prtinu pa je bilo i letenja i ”oranja”. Koliko znam, u moje vrijeme niko se nije vratio na ”feltragama”. I danas, kada sretnem nekog od te raje koja se tada znala spustiti cestom od Šehitluka, samo znaju reći: ”E, jesam tada bio blentav!”

Unatoč mojim sličurama i činjenici da sam bio dio raje, svaki put, izlazeći iz haustora, pogled sam nesvjesno svraćao prema Begovu brdu. Toj banjalučkoj, svojevrsnoj i Jahorini i Bjelašnici i

Vlašiću. U daljini sam mogao razabrijeti sićušne figure skijaša koji su se od ”prvih šibova” vještim slalomom spuštali do prvih šljivika.

Mogao sam samo tužno uzdahnuti.

U našoj maloj čaršiji je tih posljednjih decembarskih dana zavladala prednovogodišnja atmosfera. Bližila se Nova godina, izlozi trgovina ukrašeni, na licima prolaznika vedrina. U svoj toj atmosferi, jednu veče, priča mi mati kako upravo tih dana Djeda Mraz obilazi naše naselje i skuplja dječija pisma sa njihovim željama. Elem, napišete pismo i ostavite ga na prozoru ili balkonu i navodno ujutro ga dobroćudni deda pokupi, pročita i ispuni vam, za Novu godinu, vašu želju. A ja, k`o iz topa napisao sam samo jednu riječ - skije!

BEGOVO Osvanu, napokon i to novogodišnje jutro. Sav izluđen jurim iz kreveta u dnevnu sobu i gledam pod skromnu novogodišnju jelku.

Kad tamo, leži nešto dugačko, lijepo upakovano. Starci kafendišu i znatiželjno me gledaju.

-Hajde otpakuj, to ti je noćas, dok si spavao, donio Djeda Mraz. Rekao je da te pozdravimo jer neće da te budi a imao je još punu vreću poklona koje je trebao podijeliti ostaloj djeci - rekao mi je, smješkajući se, stari.

Ma, ne otpakujem ja moj poklon, derem ja to, frca ukrasni papir na sve strane, kad tamo - skije i pride termeni! Nisam siguran jesam li se upišao u gaće, ali i da jesam, ne bi me čudilo. Koja sreća, koja radost… A skije, naravno, dječije, drvene, federi… Termeni, drveni a na dnu, oni kolutovi. Nema plastike, opet drveni sa špagom. Ma kakav Žan Klod Kili (Jean Cloude Killy), kakvi bakrači.

Kasnije su slijedile prve lekcije Salame, mog nastavnika Kadira, Lule, Babinog i ostale starije raje koji su znali sve ”tajne” staze na Begovom. A ja, ušćuperni ”dasa”, koji se najčešće spuštao do kuće sa skijama na ramenu a termenima u ruci. Svakako, tada sam gledao na sve strane ne bih li vidio da me koja curica ne vidi.

GRAD U GRADU Mala čaršija je bila čaršija u čaršiji. Poznavao sam ljude koji po 5-6 godina nisu znali kročiti preko mosta. Osim ako nije bila krajnja nužda, posao, bolnica, opština…Jer, tamo gdje su živjeli, svega je bilo potaman. Čak je bilo čudno ako ne sretnete milicionera Mitra Medovića, u njegovom dugom plavom šinjelu, strogog pogleda ali poštene duše. Znao je sve hahare i svaki lopovluk. Komšiluk je živio, znalo se kako ko diše. Pomagalo se i, nerijetko, skupa dočekivalo Novu godinu!

Mejdan zatrpan snijegom

Š E H E R 49

BANJA LUKA

PROSLAVA DANA NEZAVISNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

VAŽNO JE BITI TU Piše Lejla Solaković BH UK Network je u suradnji sa svojim članicama, BH udruženjima Birmingham i Hertfordshire, organizovao obilježavanje Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Prvi mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, slovi kao jedan od najznačajnijih datuma u modernoj historiji BiH. Za nezavisnost Bosne i Hercegovine glasali su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Iako kilometrima udaljeni od svoje matične zemlje, građani BiH koji žive i rade u Velikoj Britaniji okupili su se u Birminghamu, da proslave ovaj veliki dan naše domovine Bosne i Hercegovine.

Cjelodnevni progam odvijao se prvo u centru Moseley koledža, gdje su sportske aktvinosti privukle velik broj naših građana svih uzrasta. Rezultati su bili u drugom planu, važno je bilo biti tu, na taj dan, družiti se i radovati. Nakon sportskih aktivnosti, program je nastavljen u nedavno renoviranoj Bosanskoj kući u Birminghamu čije su prostorije u popodnevnim satima bile prepune ozarenih lica i žutoplavih boja naše drage BiH. Ljubaznost domaćina uveliko se mogla primijetiti.

Poslije intoniranja himne, naša dugogodišnja učiteljica Azra Bašić obratila se prisutnima i objasnila značaj ovog datuma za Bosnu i Hercegovinu. Punoljetni građani Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine glasali su o nezavisnosti Bosne i Hercegovine na referendumu koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Referendumsko pitanje je glasilo: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je ŠEHER 50 BANJA LUKA

predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% je glasalo za nezavisnost, a 0,3% protiv te odluke. Rezultati referenduma su prihvaćeni 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.

Gosti dana bili su članovi BH udruženja Hertfordshire. Nakon pozdravnih govora domaćina, skupu se u ime gostiju obratio Sabahudin Saldumović, predsjednik i dugogodišnji aktivni član bh udruženja Hertfordshire, koji je uputio čestitke povodom Dana nezavisnosti naše domovine, zahvalio se za gostoprimstvo i ujedno iskoristio priliku da čestita BH UK Networku na renoviranju Bosanske kuće.

Najinteresantniji, kao i uvijek, bili su učenici BH dopunskih škola Birmingham i Hertfordshire. Učenici su još jednom pokazali da rad sa učiteljima i volonterima uveliko doprinosi očuvanju i promovisanju našeg kulturnog identiteta i maternjeg jezika. Bogatim programom, od recitacija do drame, prijatno su iznenadili prisutne, pa su nagrađivani dugim aplauzima.

Za nastavak dobrog raspoloženja potrudile su se naše vrijedne domaćice koje su opet nadmašile sva očekivanja nudeći sva ona jela koja pripadaju podneblju drage nam domovine. Druženje se nastavilo do kasno u noć, sa prijateljima, porodicom i poznanicima.

Poštovani prijatelji, dragi Bosanci i Hercegovci, svima Vama koji Bosnu i Hercegovinu nosite u srcu i borite se za nju, čestitamo Prvi mart, Dan nezavisnosti BiH.

Dan nezavisnosti BiH

Å E H E R 51

BANJA LUKA

Nove knjige

Boje života i ljubavi na stranicama Izabranih pjesama Ljubice Topić Perkman Naša saradnica Ljubica Topić Perkman dočekala je ovu godinu, u kojoj obilježava sedam decenija života, na najljepši način – svojom novom knjigom u koju je, na više od 150 stranica, zbrala svoje pjesme iz ranijih zbirki, te nove stihove. I sam naslov knjige – »BOJE ŽIVOTA« - izražava i bit njene poetike: biti uvijek u srčiki života, u kojem se slike zavičaja i djetinjstva prepliću sa odsjajima svakodnevice i nadanja. U Ljubičinim pjesničkim bojama života živo su prisutne teme rodnog kraja, djetinjstva uz brižnu majku, odlazaka u tuđinu – trbuhom za kruhom, mostova prijateljstva i suživota, i želje da se bar ponekad dođe na obale rijeke djetinjstva, Vrbanje,na kojima je svoju rasutu djecu, kao otrgnute grane, majka još uvijek čekala, kao što svakog proljeća drveće čeka prve cvjetove. Te čežnje, rasute po bjelini papira, tog osluškivanja davnih žubora voljene rijeke, i tog majčinog glasa iz djetinjstva, prepuna je i ova knjiga koja pokušava da dokuči, i osvijetli, sve nijanse života.

O ovoj knjizi pisat ćemo opširnije u idućim brojevima, a sad vam, u povodu Dana žena, donosimo nekoliko pjesama iz ovog izbora.

DRHTAJ NOĆI Svjetlost petrolejke mre u zavjesama, tužno cvili pseto iza stare kuće.

Noć drhti, a ona – pogrbljena, sama, čeka da joj pogled obasja svanuće.

Kad bi mogle suze noći da joj skrate, kada s njima priča, i kad za njih diše, kada tiho moli da se djeca vrate, s lišćem koje pada, sa kapima kiše.

52

JOŠ JEDNOM… Svetinjo moja, starice mila, vječita vatro starog doma mog, oh, kako bih opet srećna bila, da osjetim sav žar zagrljaja tvog.

Još jednom, oh, bar samo još jednom, da mi je poteći niz sve tvoje bore, i tako njihana nekim malim snom, s tobom se buditi u raskošu zore.

Ljubica Topić Perkman

NE DAM Ne dam vremenu ovom da zatire trag moje prošlosti.

Ne dam ovom tuđem nebu da ugasi žeđ mog srca i isuši moju dušu.

Još je puna mog djetinjstva i moje mladosti.

Prostirem svoja polja da koračam od očaja do ljubavi…

Ljubica TOPIĆ PERKMAN

Poezija Banjaluka naše mladostiu pjesmama Elvire Krupić Šamlija

HOĆEMO LI JEDAN KRUG… DOM KULTURE U domu kulture Tako se to tada zvalo Žurila sam u štiklama Dobro kremom uglačanim U struku utegnuta Kose podignute U kostimu crvenom Plišanom rebrastom Korakom sve brže i brže Kroz ulice uske .....

I pred dom stigoh Vrata teška odgurnuh Stepenicama preletih I na balkonu izronih.....

Luster sjajni prvi me zaslijepi Pogledom sve obuhvatih Prvo bina, tu su svi Ekrem trubu probava Za bubnjevima Haško Se priprema...

Od glave do glave Pogled mi luta Gledam frizure i haljine I tražim njega....

Eno ga, uz štok vrata Naslonio se, eno ga Folove svoje, društvu prosipa Meni se u glavi, knegla stegla Skidam cipelu, noga se crveni Neću se moći u plesu zavrtjeti Muzika se prosu Žamor utihnu Masa se zatalasa A meni se u suzama Pogled zamuti......

A lica okrenuta u stranu, Da gledamo one, Što nam u susret dolaze... Čuju se koraci, Govor zašušti...

Prolaze poznata lica, Nekima zdravo kažemo, Drugima samo glavom klimnemo, Ili iz daljine rukom mahnemo, I čekamo ... Čekamo da naiđu, One plave, crne, smeđe oči, Kojima zaljubljen, Pogled pošaljemo, Sa sjajem u očima, I s osmijehom na usnama, A u srcu sve treperi, Kao one kapi na lišću , Što ostaše od kiše, Što još po mirisu, Nas budne drže...

Hoćemo li jedan krug?

Možda se nešto desi, Možda me one smeđe oči, U stranu za ruku povuku, I randes mi zakažu...

I opet u redu, Jedni za drugima, U koloni ljudi, Što nestrpljivo, Ljubav I prijateljstvo, Traže...

Starom alejom, Od Palasa do hotel Bosne, U pratnji niza starih kestenova, Što kao svjedoci, Naše poglede zadržaše...

I mokre ceste, Što ogledala u lokvi ostaviše, Našu mladost, Nama za uspomenu sačuvaše...

KORZO Hoćemo li jedan krug Od Palasa do Bosne, Niz staru aleju kestena, Prijatno je veče , Toplo poslije kiše, Što nam grad okupa, I ukrasi sjajnim kapljicama, Što na lišću se, Još jedva drže...

Idemo jedan krug, Krenimo s nekim, Ispod ruke, U redu sa desne strane, Jedni za drugima,

U BEHUTU Stara mati veli De malo razmaši Da se u mangali Žara ne ugasi Mašice zveknuše Žeravice zasjaše Miris velike trave Raširi se...

Zašuškaše haljine Od tucane svile

Što se na sećiju Obrušiše...

Okna pendžerska Naglo se otvoriše Povjetarac lagahni Zavjese podiže...

Akšam sjajem Zarumeni...

Zrakama svojim Po zidovima bijelim Ezan se prosu Na sve strane....

Sahat stari otkuca Svoje prve Večernje sate Zavlada tišina A u zraku se osjeti svježina...

Dragi pod pendžerom Tiho dozivaše...

Evo me draga u behutu Čekam i ja akšam Da mi sjajem zarumeni Ko obrazi tvoji rumeni Da snivat mogu do sabaha Dašak tvoga osmijeha I mirisnog tvoga vrata...

Neka dragi, ujem ja šapat I meni se u glavi muti Al moja mati Nikako da zaspi Da se s mirom Iz dvora iskradem I u tvoje mile ruke Padnem...

Dok se noć polako prikrada I naše sjene sakriva Da mi pod jorgovanom Cijele noći Usne moje cjelivaš Haljinu od svile Polako otkopčavaš Dio po dio otkrivaš Bjelinu moje puti Što u tami se budi…

Trgnu me mati u snu Donesi mi malo hladne vode Otvorih svoje oči Soba se u krug zavrti Prosuh ledenu vodu Po svom licu što gori Da me od ovog toplog sna Probudi...

Elvira KRUPIĆ ŠAMLIJA

Š E H E R 53

BANJA LUKA

IF Sarajevo 84 Božić 2017

ZIMSKA BAJKA Lijepo je biti dio te priče na bijelim stazama!

Tekst: Anisa Medenhodžić Škola skijanja ,u organizacija IF Sarajevo 84 ., i ove zime je privukla brojne ljubitelje bijelih staza; bilo ih je 760, podijeljenih u devet grupa s kojima je radilo 11 instruktora, među kojima i tri nova, te jednog aspiranta. Prekrasno je vidjeti, da se svake godine uz stare članove javljaju i novi koji žele doprinjeti radu ove bijele čarolije.

Treba napomenuti da svi koji su uključeni u udruženja rade volonterski, sa željom da se ideja zajedništva, održavanje kulture i tradicije, te jezika prenosi na mlade.

Zrači to i u poruci predsjednice udruženja Ines Bahtijaragić upućene članovima i učesnicima ovogodišnje škole skijanja: “Dragi prijatelji, veliki i mali, kojima se želim zahvaliti na svim ovim trenucima koje podijelismo jedni sa drugima.

Ova priča, koja je započela sad već davne 2000. godine na padinama malog Rena ŠEHER 54 BANJA LUKA

Alpin- Skicentra, provedena je u djelo entuzijazmom i umijećem Tendera - Envera Kučukovića i njegovog druga, rahmetli Muje Filipovića. Hvala im od srca što su nam omogućili da budemo dio ove priče koja je sve ljepša i ljepša, a u kojoj se rađaju nova prijateljstva.

Ne mogu, a da se ne zahvalim svima vama, posebno grupi omladine, koji ste nam pomogli u realizaciji aktivnosti naše škole skijanja, od srca Vam veliko hvala. Koristim ovu priliku da se zahvalim i Rosseto Trade Jami pite na ukusnom sponzorstvu i Dean Turnšeku - Europris Norge na sponzorstvu za tombolu. Također hvala Arnanu Hukanoviću koji spontano dodijeli ekstra nagradu Paragliding, Irfanu Rizvanoviću, koji nam je za aukciju donirao orginal skijaško odijelo reprezentacije BiH i pobjedniku iste aukcije Zembi na donaciji.

Hvala Adisu Škalji i njegovoj ekipi, Jasminu Begiću i Azemu Mulaliću na fenomenalnoj zabavi. Dalje želim pomenuti one koji su svoje slobodno vrijeme proveli sprovodeći zamisli predsjedništva, a to su: Emira Zelenjaković, Anisa Medenhodžić, Irfan Rizvanović, Amila Milak, Ajla Jahić, Lajle Jahić, Edina Milak, Amer Spahić, Faruka Zelanjaković, Alen Jujić, Sabahudin Čomor, Sare Bahtijaragić, Alem Bašić, Sanjin Džafić, Edin Bašić, Mea Avdić, Amir Fatkić, Aladin Mešić, Adnan Kadribašić, Haris Bahtijaragić.

Svima jednostavno mogu samo reći: Naklon do poda i veliko hvala na svemu što ste uradili! Sretan put svima vama koji danas putujete.

Sve vas voli, Ines!”

Komentari učesnika škole skijanja kažu sve o nama i našoj misiji.

Reportaža Zaslužni za mnogobrojne uspjehe skijaškog udruženja: Šukrija Saitović i Enver Kučuković-Tender

Š E H E R 55

BANJA LUKA

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

Čitam u novinama....

Danas u Zagrebu uhapsili frizera B.M. 44 g. jer je dilao drogu..

Ja sam mu mušterija već tri godine!!!

Nisam imao pojma da je frizer....

Došao Mujo u ljekarnu i kaže: "Dajte mi aspirin, paracetamol, kafetin, a uzmite i vi što pijete, pa naplatite."

Tisuće i tisuće trbušnjaka, tisuće kilometara na traci za trčanje, tisuće kilometara na biciklu...

I onda...

Nekoliko piva i burek na autobusnom kolodvoru u pola pet ujutro..

I SVE SE RESETIRA I VRATI NA TVORNIČKE POSTAVKE!!!!

Došao Mujo pijan u javnu kuću u Parizu, stavi na pult 1000 eura i kaže: "Dajte mi tanjur hladnog graha i najružniju kurvu koju imate!"

"Ali gospodine, za taj novac možete dobiti najljepšu ženu u Parizu i pojesti i popiti što god želite."

"Ma nisam se ja zaželio ni seksa niti hrane, ja sam se zaželio kuće!"

- Gospodična koliko imate godina ?

- Nije važno .

- Ja bih vam dao manje .

Fata leži na intenzivnoj.

Izlazi doktor i govori Muji: "Fata ne izgleda dobro."

"Znam, doktore, ali dobro kuha i dobra je s djecom!"

Ova moja plavuša sa velikim sisama me stvarno ostavlja bez daha....

Pluća mi se raspadnu dok je napušem...

Pričaju Mujo i Fata što bi bili kad bi se ponovno rodili.

Mujo: "Ja bih bio konj!"

Fata: "E, Mujo, ne možeš biti jedno te isto dvaput."

Mislim da je šah izmislia žena.

Kraljica je najjača figura, a kralj joj ne može apsolutno ništa

Pita Mujo Hasu: "Jesi čuo za grupu Duran Duran?"

"Jesam iz prve! Ne moraš dvaput ponavljat'!"

Sa nekim curama sa Facebooka sam kao u braku...

Pričamo o svemu i svačemu, čak ni seksa nema.

- Nazvao sam samo da ti kažem da te volim!

- Gospodine, ovo je Zagrebačka pivovara!

- Znam!!

- Draga... Gdje si?

- Evo u krevetu sam ...ležim...

Pričaju Mujo i Haso.

Mujo: "Joj, ponovo mi se ide u Australiju!"

Haso: "A kad si ti to bio u Australiji?"

Mujo: "Ma nisam nikad, nego mi se i jučer išlo!"

56

Mujo govori Hasi: "Moja žena je anđeo!"

A Haso će njemu: "Blago tebi, moja je još živa!

Pita Haso Muju: "Kako se budala drži u neizvjesnosti?"

Mujo odgovori: "Ne znam, reci . . ."

Haso: "Reći ću ti sutra!"

Nakon seksa kaže kurva u bordelu Muji: "I nije vam neki instrument, nisam ga baš čula dobro."

"Ali gospođo, ni ja nisam nikada svirao u tako velikoj dvorani!"

Razgovaraju dvije dame u godinama: Ooo, draga moja, kako je medicina napredovala!

Da?!

Vicevi Da...kad sam bila mlada liječnik me je svaki puta morao pregledati od glave do pete.

Kad sam navršila 40-u trebao je pregledavati još samo gornji dio.

A danas?!

- I što si napravila?, pita druga.

- Sve sam ih izbušila iglom!

Treća prijateljica padne u nesvijest...

Liječniku doma zazvoni telefon kojim ga prijatelji zovu na kartanje.

- Dolazim odmah! – vikne, a žena ga pita: - Dragi, zar je tako hitno?

- Jako, draga! Već su tri doktora tamo!

Danas mu je dovoljno da isplazim jezik...

Dolazi nogometaš u crkvu i pita svećenika: Oče, je li grijeh ako igram nedjeljom?

Sinko, gledam te već godinama, za tebe je grijeh da uopće igraš.

• Pričaju dvije plavuše: Jesi li čula da je našeg dimnjačara pregazio auto?

Strašno! Više nismo sigurni ni na krovu!

• Zaglavili se Švabo i Mujo u liftu. Švabu uhvatila panika pa lupa nogama i rukama po vratima. Kad Mujo će: -“De malo u stranu” i udari glavom u vrata i vrata se otvore.

Kaže Mujo Švabi: -“Ništa snaga – mozak!

• Dečko u taksiju jede čokoladu i taksist mu kaže:Dečko, to će ti uništiti zube.

Moj djed je doživio 102 godine. – odgovori on.

Zato jer je jeo čokoladu? – upita taksist.

Ne, nego zato jer je gledao svoja posla!

• Dođe tip kod doktora i kaže: Doktore, imam kamenac u žuči, pijesak u bubrezima i vodu u koljenu. Što da radim?

Izvadi građevinsku dozvolu.

• Žali se Haso Muji: - Žena mi stalno prigovara da među muškarcima više nema nijednog džentlmena.

Mujo odmahuje glavom i kaže: - Ma nemoj, nije istina. Evo ja neki dan držao Fati kišobran nad glavom da ne pokisne.

Haso zadivljen pita: - Ma daj! Pa kad to?

- Pa kad je mijenjala gumu na autu!

Sjede tri prijateljice za stolom i razgovaraju.

Kaže prva: - Znate da sam prije 3 dana našla prezervative u muževom odijelu?

Otišao moderni bračni par do doktora i kažu: Doktore nikako da dijete dobijemo, stalno pokušavamo, ali ništa…

Doktor: Eee moji momci, moji momci!

Bračni je par slavio pedesetu godišnjicu braka. Hodali su još u školi, onda su se vjenčali i kad su oboje otišli u penziju, vratili su se u kraj u kom su odrasli. I sad su se nježno držali za ruke i tako prošetali do škole u koju su nekad zajedno išli. Vrata su bila otključana pa su tiho ušli, našli svoju bivšu učionicu pa čak i staru klupu u kojoj su skupa sjedili i gdje je Marko nožićem urezao srce i natpis "Milena, volim te".

Na putu kući, iz blindiranog kamiona ispala je velika torba s novcem i pala im ravno pred noge. Oni u kamionu nisu ništa primijetili, kamion je odjurio dalje, a Marko i Milena, potpuno zbunjeni, odnijeli su torbu kući. Otvorili su ju i izbrojali novac. Bilo je nešto više od miliona KM. "To treba vratiti!", reče Marko.

"Mi smo to našli. Tko nađe – njegovo", odvrati Milena i odnese ju na tavan.

Sutradan su im na vrata pokucala dva policajca koji su češljali kvart u potrazi za informacijama o nestalom novcu...

"Dobar dan. Oprostite, da li je neko od vas možda vidio nešto da je ispalo iz blindiranog kamiona?"

Milena reče: "Ne, mi nismo vidjeli ništa".

"Laže, sakrila je na tavan", reče Marko ...

"Ne slušajte ga, otkako je u penziji, postao je potpuno senilan", objasni Milena.

Ipak su počeli ispitivati Marka. Jedan policajac uzme u ruku blok i pisaljku i reče: "Hajde nam lijepo ispričajte cijelu priču otpočetka i polako!"

I reče Marko: "Kad smo se Milena i ja juče vraćali iz škole ..."

Policajci su se samo pogledali, jedan podigne obrve i reče: "Ajmo mi odavde ..."

57

Sarajevo, 26. februar 2018. godine

Promoviran prvi interaktivni portal za dijasporu iz Bosne i Hercegovine Prvi interaktivni portal za dijasporu iz Bosne i Hercegovine u vlasništvu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice pokrenut je u ponedjeljak u Sarajevu, a uspostavljen je u svrhu provedbe Politike o saradnji s iseljeništvom, odnosno unapređenja komunikacije i razmjene informacija između bh. iseljeništva i BiH. Portal dijaspora.mhrr.gov.ba je kreiran u okviru projekta "Dijaspora za razvoj", koji je projekt Vlade Švicarske i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u partnerstvu s Razvojnim programom Ujedinjenih nacija (UNDP) i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) u BiH. Na promociji interaktivnog web-portala za dijasporu iz BiH govorile su Semiha Borovac, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH, Andrea Rauber Saxer, ambasadorica Švicarske u BiH, i Nirvana Pištoljević, predsjednica Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS).

Primarni cilj ovog portala je da se uspostavi dvosmjerna komunikacija između države BiH i našeg iseljeništva. Ono što je bitno za ovaj portal jeste da je on izraz volje i, prije svega, ideje iseljeništva da se napravi ovakav portal koji bi bio zajednička tačka komunikacije.

Portal će pružiti bh. dijaspori pored vijesti, dokumentata, infor58

macija o projektima i mogućnost iznesu svoje ideje, svoje projekte i da na taj način da učestvuju u kreiranju javne politike u BiH i posebno određenih politika koje su značajne za iseljeništvo, a na takav način da utiču na ekonomski razvoj BiH Bosanskohercegovačka dijaspora je izvor i bogatstvo informacija, vještina i vrijednosti koje mogu biti od koristi njihovoj domovini, a mnogi od njih već pokazuju interes da pomognu BiH. Ovakva jedna platforma omogućava nesmetanu komunikaciju između dijaspore i Bosne i Hercegovine, gdje će predstavnici dijaspore imati mogućnost da podijele iskustva stečena u inostranstvu, ideje, aktivnosti i znanje u svojim područjima ekspertize i promovišu inicijative iz dijaspore za razvoj BiH. Između ostalog, na portalu će biti dostupan i objedinjen adresar institucija u BiH kao i diplomatsko-konzularnih predstavništava zemlje u svijetu te registar organizacija bosanskohercegovačkog iseljeništva.

Posredstvom portala bit će osigurano učešće iseljenika u kreiranju javnih politika u nadležnosti Ministarstva i drugih institucija te će biti objavljivane informacije o poslovnim prilikama kao i javni pozivi sa informacijama o mogućnosti finansiranja projekata ili apliciranja za grant sredstva.

Plivit renodlar

Plivit förblir Plivit.

Recepten är de ursprungliga men med ett snyggare yttre.

Plivit Trade renodlar sin grafiska profil och tar ett steg framåt för att tydliggöra rollen som ledande producent och leverantör av livsmedel från Balkan.

Den nya logotypen som mognat fram under våren speglar det bördiga Balkan: en sinnebild för sol och åkrar.

www.plivit-trade.com