Šeher Banja Luka 54

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 54 - MART-APRIL - 2018. - MOTALA - GODINA IX

Uvodnik Riječ urednika

OSTAJU LIJEPA SJEĆANJA...

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Ovaj uvodnik počinjem veoma tužnim vijestima koje nam, nažalost, u zadnje vrijeme, počesto dolaze. Za naš magazin posebno.

Izgubili smo dva saradnika, dvoje skromnih Banjalučana koji su zadužili svoj grad, a on im se nije adekvatno odužio. Čak su ga morali, kao mnogi drugi, ne svojom voljom, napustiti. Irfan Nurudinović u Norvešku, a Enes Zahić u Finsku. O dragom Enesu smo već pisali, a vijest o odlasku našeg Irfana me puno ražalostila. Ako se za nekoga moglo reći da je gospodin, onda je to bio ovaj nadasve skromni, nenametljivi i pošteni čovjek. Nevjerovatno je bilo ugodno pričati sa Irfanom o bilo kojoj temi. Naši susreti u bašti Palasa, na Vezenom mostu ili u Nasihinoj bašči ostat će duboko u mom sjećanju.

Ovaj plemeniti čovjek nam je, iako narušenog zdravlja, slao svoje zanimljive priloge. Njemu je bilo važno da se njegovi prilozi redovno objavljuju i zato ti, dragi Irfane, jedno veliko Hvala. Ostaćeš nam u lijepom sjećanju, nećemo te zaboraviti, tvoje priloge koje nismo do sada objavili ćemo objaviti, a mi ostajemo tvoji veliki dužnici. Počivaj nam u miru i neka ti je rahmet vječni.

Kada budete čitali ovaj uvodnik, ubrzo nam stiže ljeto i mnogi od nas ćemo prema svojoj domovini. Malo Bosna, malo Hercegovina, malo Jadran i onda nazad širom ovog dunjaluka. Polovinom jula počinju, nadam se, i 15. susreti Banjalučana „Vezeni most“. Još nemam potvrdu tačnog datuma i programa ovogodišnjeg kulturnog i sportskog programa. Ali poznavajući banjalučke entuzijaste na čelu sa gospodinom Muhamedom Kulenovićem, siguran sam da će i ovogodišnji „Vezeni most“ opravdati sva naša očekivanja.

Sigurno će te primijetiti da smo u ovom broju ponovili reportažu o našem poznatom slikaru Muhamedu Ćejvanu. Zbog tehničke greške ispustili smo našom greškom jedan dio teksta, pa se ovom prilikom iskreno izvinjavamo autoru Fikretu Tufeku i naravno Muhamedu na velikom propustu.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Zlatko Avdagić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 39 Motala Telefon: +46(0) 739 872 284 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Redakcija/Redaktion Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Ozren Tinjić Nedžad Talović

Mirsad Filipović

Dopisnici/Korrespondenter

Urednik/Redaktor

Ismet Bekrić (Slovenija) Mišo Vidović (BiH) Radmila Karlaš (BiH) Mersad Rajić (Kanada) Ljubica Perkman (Njemačka) Reuf Jakupović (Švedska) Dr Severin D. Rakić (Australija) Dinko Osmančević (BiH)

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Ismet Bekrić

List izlazi dvomjesečno Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana Muhamed Ćejvan Aki

ŠEHER 2 BANJA LUKA

Sadržaj Sajam knjiga: Slike koje ne blijede..............................................................4 Intervju: Tanja Stupar Trifunović..........................................................................6 Reportaža: Godišnja skupština Saveza Banjalučana u Švedskoj.............8 Uz 22. april: Dan grada..................................................................................10 Muhamed Ćejvan Aki: “Ruka kroz koju je putovala duša”.......................12 Otrgnuto od zaborava: I oni su zaslužili da se ne zaborave.....................16 In memoriam: Irfan Nurudinović..................................................................21 Enes Kišević: Čovjek koji je pobijedio rat..................................................22 Sjećanje: Bosanski stil.................................................................................24 Razgovor sa Perom Zubcem: Kosio sam i noću........................................26 Putovanja: Naši ljudi su čudo..................................................................28 E' moj Lazo, jesam li ti kaz'o!...................................................................32 Pred izbore.................................................................................................34 Nove knjige................................................................................................40 Slabost kolektivne svijesti.......................................................................42 Belmin Ridžal: Novi Džeko...........................................................................44 Sajamske promocije: Svijetleći zapisi iz mračnog kruga.........................46 Preneseno iz magazina ”Stav”: Ko nije bio ”Kod Mahe”, nezna šta je banjalučki ćevap............................48 Bosnia Appeal Birmingham: U humanoj misiji..........................................51 Negirati genocid znači dozvoliti da se dogodi novi...................................52 Poezija............................................................................................................54 Vicevi..............................................................................................................56 Prvi interaktivni portal za dijasporu iz BiH.................................................58

str.12

str.6

I nte r v j u :

I nte r v j u :

Muhamed Ćejvan Aki

Tanja Stupar Trifunović s tr. 28 Pu t ova n j a :

s t r: 4 4

Naši ljudi su čudo

B elmin R idžal: Novi Džeko

ŠEHER 3

BANJA LUKA

Foto: Sanela Husić-Musabašić

SLIKE KOJE NE BLIJEDE Bio je, dogodio se, još jedan Međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, u Skenderiji, sklopili su se njegovi živi dani, od 18. do 23. aprila, a ostale su otvorene stranice mnogih knjiga i lijepi trenuci susreta. Bili su brojni novi naslovi, promocije, bili su i pisci koji su »izlazili iz svojih knjiga« i rukovali se sa svojim čitaocima. Bili smo i mi – naš magazin »Šeher Banjaluka« i naši »Banjalučki žubori«, sa urednicima i saradnicima, bili su izdavači koji objavljuju knjige naših autora, prije svega »Bosanska riječ« - »Lijepa riječ« iz Tuzle i »Planjax« iz Tešnja, te »Bor« i »Ljiljan« iz Slovenije.

Posebno živo je bilo na zajedničkom štandu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i »Bosanske riječi« iz Tuzle, gdje su se spleli putevi i riječi naših autora iz drugih zemalja, koji su došli u Sarajevo da predstave svoje nove knjige i da se, jednostavno, vide, popričaju, druže. Prvi su stigli Denis Dželić iz Danske, Zlatko Lukić iz Norveške i Ismet Bekrić iz Slovenije, a već idućeg dana njima su se pridružile Asima Smajić Čošabić i Elvira Krupić Šamlija iz Francuske, te Enisa Osmančević Ćurić iz Banjaluke. Iz Kozarca je s novom knjigom bajki došao Muhidin Šarić, a iz 4

Švedske su umjesto Seada Mulabdića i Mustafe Bajagilovića stigle njihove poetske zbirke »Cipele za vratima« i »Budi mi utočište«.

Dva značajna bosanskohercegovačka izdavača, u čijim se edicijama sve više pojavljuju i djela banjalučkih autora, uplela su svoje jubileje sa 30-godišnjicom Sajma kn-

jiga – »Bosanska riječ – Lijepa riječ« iz Tuzle slavi četvrt vijeka svoje kulturne misije i bogate izdavačke produkcije, dok brojne naslove i projekte »Planjaxa« iz Tešnja, među kojima i drugo prošireno izdanje leksikona »Ko je ko u BiH«, krasi brojka 30. »Bosanska riječ - Lijepa riječ« prvo je

Benjamin Isović, Muamera Planjac, Denis Dželić i Dr. Sana S. Hećo

Bio je Sajam knjiga predstavila novu knjigu svoga autora Ismeta Bekrića, zbirku pjesama o školi »Čarobno zrno«, o kojoj je govorio urednik i pjesnik Šimo Ešić, a zatim i novu knjigu Muhidina Šarića – »Bajku o gavranu Gaku«, koja je dobila značajno priznanje ove izdavačke kuće - nagradu »Mala vila«. »Roman 'Bajka o gavranu Gaku' nadahnuta je, maštovita, poetska oda prirodi, u kojoj ljudi, životinje i biljke prepliću svoje bitisanje, poručujući da je neprolazna jedino ljubav«, rekao je na promociji ove knjige pjesnik i bajkar Ismet Bekrić.

Među brojnim naslovima tuzlanskog izdavača pažnju privlače i novija izdanja naših pjesnika i pripovjedača, od Petra Kočića, Nasihe Kapidžić Hadžić, Nenada Radanovića, Stanka Rakite, Kemala Coce, do Ranka Risojevića, Ranka Pavlovića, Enise Osmančević Ćurić, Idriza Saltagića, Zlatka Lukića, Edhema Trake, Seada Mulabdića.

Izdavačka kuća »Planjax« došla je na ovogodišnji sajam sa tri nova izdanja banjalučkih autora: zbirkom pjesama Ismeta Bekrića »Jutro tate Mrguda« (drugo jubilarno izdanje), knjigom proze Denisa Dželića »Svijet kao predstava« i prvom knjigom stihova Elvire Krupić Šamlija »U sjeni sjećanja«. Ove knjige su svojevrstan literarni spomenar Banjaluke i njenih srećnijih godina i djetinjstava, album poetskih slika koje ne blijede.

Svakog aprila, na Sajmu knjiga »zažubore« i riječi sa stranica edicije »Banjalučki žubori« i magazina »Šeher Banjaluka«.

Tako je bilo i sada: Književnik i urednik »Banjalučkih žubora« Ismet Bekrić predstavio je ediciju posvećenu Banjaluci, čiji sami i noviji naslovi rječito govore o tome da prognani, rasuti svijetom, ipak nisu zaboravili svoj zavičaj i svoj Vrbas – »Rodni grad«, »Vezeni mostovi«, »Vrbaska priča«, »Ostani tu«, »Dom me daleki grije«… A magazin »Šeher Banjaluka«, koji već puno desetljeće izlazi u Švedskoj, postao je glasilo ne samo Banjalučana, nego i svih onih koji ne zaboravljaju ko su i odakle su, i koji ljubav prema svojoj zemlji prenose i na nova prostranstva koja su im pružila ruke.

Ko ne voli svoju zemlju, odakle je pošao, ne može iskreno zavoljeti ni zemlju u koju je došao. Prenesimo to i na stranice knjiga: Ko ne čita knjige svojih pisaca, na svojim jezicima, neće, sigurno, čitati ni knjige koje mu otvaraju nova ozračja.

Jasna Zahirović, Asima Smajić, Hida Nurkić, Azra Karabegović, Džavida Filipović, Beba Klokić i Elvira Krupić-Šamlija

Denis Dželić, Ismet Bekrić i Bajruzin Hajro Planjac Publika na promociji banjalučkih književnika

Redakcija ”Šehera” ŠEHER 5

BANJA LUKA

Tanja Stupar Trifunović, pjesnikinja i književnica

Traganje za izgubljenim centrom. I da se širi priča iz te jedne tačke sažete u odnosu majke i kćerke.

Tanja Stupar-Trifunović rođena u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Piše poeziju, kolumne i književnu kritiku. Poezija joj je nagrađivana i prevođena na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski i danski jezik. Zastupljena je u više antologija i izbora iz poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Urednica je časopisa za književnost umjetnost i kulturu Putevi. Živi u Banjaluci.

- Ali u svom "selu" niste prvi. Čak ste izazvali malu senzaciju, koju su prenijeli i mediji. Riječ je o dodjeli nagrade koja, ako sam vas shvatila, stalno kruži između jednih te istih pisaca - pjesnika?

Ta moja uslovno rečeno pobuna je bila više zbog prakse koja se odvija godinama nego zbog same nagrade. Nisam ni hjela biti „prva“, ta i takva poređenja u književnosti su izlišna, samo sam slutila što se i pokazalo tačnim da je kod nas stvoren jedan zatvoren krug i sistem vrijednosti gdje nagrade kruže između nekoliko ljudi. I te nagrade i taj sistem se urušio sam od sebe ili u sebe jer čitalačka publika nema povjerenja u tako nagrađivane knjige. Nije problem u tim pojedincima ni nagradama koliko što obesmislite čitavu jednu strukturu i povjerenje u domaću književnost. Poslije i sami kukaju kako su marginalizovani i zanemareni, a dobrim dijelom su i kreatori i sudionici tog sunovrata vrijednosti. Takvom praksom dodjeljivanja nagrada devalvirali su i sebe kao autore i svoje knjige i same nagrade.

- Dobili ste Evropsku nagradu za književnost, i ne samo tu. Pjesnikinja koja je svojim prvim romanom pobrala ogroman uspjeh. Jeste li očekivali takvo što?

Nisam, s prvim romanom nisam očekivala baš ništa, jer je bio prvi. I možda zato je to sve ispalo dobro. Samo sam sjela i pisala najbolje kako sam u tom trenutku mogla. Sama tema me je povukla i natjerala da istražujem i da se prepustim romanu više nego što sam željela. Završila sam u tim vrtlozima i na kraju se nekako iskobeljela iz njih. I zaključila da i roman treba biti takav, sastavljen od više vrtloga. Kružan, sa epi-

- Satovi su naišli na topao prijem kod šire čitalačke publike, naročito kod majki i kćerki. Je li majčin pečat biljeg koji nas prati kroz cijeli život? Jesmo li cijeli život kćerke, čak i kad majke nestanu sa obzorja?

To je tema koja me je intimno intrigirala. Bilo je neke magije i užasa u odnosima majki i kćerki i ohrabrivala sam se i bježala od toga da pišem o tom. Jer činilo mi se koliko god da se obuhvati riječju uvijek više ostaje neizrečenog. Prećutanog. Odnos istvoremeno pun nekih složenih i jedva dokučivih pravila i premrežen preizraženom osjećajnošću a s druge

Razgovor vodila: Radmila Karlaš

6 ŠEHER

BANJA LUKA

Intervju

strane isto tako ili upravo zbog toga skriven. Uvijek sam imala utisak da majke koliko god bile osjetljive na sinove, pogotovo u patrijahalnom društvu kao što je naše, neko „tajno“ životno znanje prenose na kćerke i preko njih. Gledala sam to tokom svog odrastanja u svijetu žena i majki oko mene. Poslije, kao nekog ko je i kćerka i majka zanimalo me je šta se dešava u “svijetu iza zastora” tih radnji koje obavljaju žene i naše percepcije majke kao nekog ko je tu zbog nas. Pokušala sam dotaći život žene mimo stereotipnih slika ili kroz njih, ali do onog i zašto se skriva njihova površina. Ko su naše majke i ko smo mi dok imitiramo većinu onih stvari koje su nas naučile? Zaokupljena svojim vlastitim pitanjima i pokušajima da odgovor nađem kroz tekst i formu romana bila sam pomalo iznenađena što su mnoge majke i kćerke (a i mnogi sinovi) prepoznali fragmente vlastitih života, tajni, strahova i zebnji.

- Vi ste primjer da se knjige još čitaju, premda se čuju komentari sa svih strana da je vrijeme knjiga prošlo.

Pa ljudi vole senzacionalističke priče. Knjiga će ostati prisutna u našim životima, možda će promijeniti oblik. I do sad je, ali neće tek tako iščeznuti.

- Je li pisanje za vas užitak, bijeg ili nasušna potreba?

Mislim da pisanje ima smisla ako je motivisano unutarnjom potrebom. Ne kažem da se ne može i zanatski pisati, može. Ali ima puno boljih i korisnijih zanata tako da uglavnom to bude neka pobuda koja vas goni da na taj način otkrivate svijet i sebe u svijetu. Barem u početku. Poslije ste već zaglibili u to. Nekad mislim da je pisanje i neko malo i tinjajuće nezadovoljstvo životom i pokušaj da se on osmisli, da mu se doda neki

smisao nevidljiv na prvi pogled i izmaknut iz naših smiješnih, banalnih i isto tako neophodnih svakodnevnih radnji, nekakva čudesna i izbavljujuća istina, neka utjeha za uplašeno ljudsko biće čije postojanje je krhko i zastrašujuće i pored svega što smo smislili da ga učinimo sigurnijim i čvršćim. Tekst je ipak i trajniji i fleksibilniji od tijela, možda se zato upisujemo u njega. Pronalazimo u njemu. On nastavlja da traje kao nekakvo odmetnuto pamćenje. Pisanje je pomalo primamljivo i zavodljivo ali i užasno jer ima taj dvojaki odnos spram stvarnog života. I daje ali i uzima. Nije bezazleno. I nije lako.

- Hoćete li se ponovo vraćati romanu kao pisanoj formi ili ćete ostati u okviru pjesništva?

Pišem i jedno i drugo. I ranije sam, samo nisam bila zadovoljna proznim formama pa ih nisam objavljivala.

- Osjećate li se sad više Banjalučankom ili Zadrankom?

Pa kao i sa pisanjem. I poezija i proza. I Zadar i Banjaluka. Oba ta grada su mi obilježila život. Ni u jednom nije bilo lako. I jedan i drugi imaju svoje ljepote i svoje težine. Čudno, u oba pravca kad putujem imam osjećaj da idem kući. Ali ni u jednom nisam sasvim kod kuće. Nisu to gradovi krivi, koliko su krivi oni koji vam otmu djetinjstvo; samim tim učinivši vam jednu lošu i jednu dobru stvar. Načine vas lutalicom i izbrišu vam uobičajeni osjećaj pripadnosti mjestu a sa druge strane upravo to vas ostavi otvorenim za traganje i dobijete šansu da pronađete više nego što biste da ste ostali u tom prvobitnom mjestu. Ta čežnja za zavičajem može biti produktivna ako ne postane gorčina nego nadahnuće i traganje za izgubljenim. ŠEHER 7

BANJA LUKA

Jubilarna godišnja skupština Saveza Banjalučan

BOGAT PLAN R Tekst i foto : Goran Mulahusić

Jubilarna, dvadeseta, godišnja skupština Saveza Banjalučana u Švedskoj, održana u prelijepom gradu Nišepingu (Nykoping), imala je svoj uobičajeni radni karakter, ali i svečarsku atmosferu.

Jednoglasno su prihvaćeni svi radni materijali, a delegati su u svojim izlaganjima pohvalili rad Glavnog odbora Saveza. Izabrano je i novo – staro predsjedništvo a usvojen i prilično zahtjevan i sadržajan plan rada za 2018. godinu.

Iako se u radu nekih klubova i udruženja osjeća i malo zatišje, čulo se da je to, ipak,

8 ŠEHER

BANJA LUKA

„zatišje pred buru“, pred novim radnim izazovima. Jer, ovo je izborna godina, u kojoj se od svih članova traži prije svega izlazak na izbore i aktivniji odnos. Planirano je i da na značajan skup – Kongres Saveza za dijasporu, koji treba da se održi u Sarajevu Savez pošalje svoje predstavnike. Savez Banjalučana u Švedskoj također će sudjelovati i u programima ovogodišnjeg, julskog, „Vezenog mosta“ u Banjaluci, a uključivat će se i u različite humanitarne aktivnosti.

Ovogodišnji tradicionalni susret Banjalučana u Švedskoj planiran je za oktobar, u Orebru. Tu je i značajna izdavačka djelatnost, prije svega redovno izlaženje magazina „Šeher Banjaluka“ i sudjelovanje sa „Banjalučkim žuborima“.

Skupštinu je s iskustvom vodio delegat iz Malmea, Mesud Mulaomerović, a uspješan domaćin je bilo udruženje “Hand i Hand”, čiji su se članovi svesrdno potrudili da gostima ništa ne nedostaje.

Ovo udruženje je naše najsjevernije, udaljeno je od Malmea čak 530 km, od Geteborga 400 km, a od Halmstada 420 km, Uspješni domaćini: Ismeta, Almedina, Jasminka i Enisa

Reportaža

na u Švedskoj

Skupštinski delegati

Radno predsjedništvo: Zlatko Avdagić, Enisa Bajrić, Mesud Mulaomerović i Nusreta Garčević

RADA ali to nije spriječilo naše delegate da u jednom danu pređu toliku razdaljinu. I to dovoljno govori o snazi našeg Saveza.

Ilijas Imamović, Zemina Odobašić i Fatima Metaj

ŠEHER 9

BANJA LUKA

DAN GRADA Da li će se Banjaluka vratiti svim svojim građanima? formans šarenih kišobrana u Gospodskoj ulici, kao svojevrstan pozdrav proljeću.

Banjaluka se nije mirila sa zlom

Tekst i foto: Dinko Osmančević Dan grada Banjaluke i Dan planete Zemlje obilježavamo istog dana, 22. aprila. Tog dana, prije 73 godine, u naš grad pobjedonosno su stupile divizije Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije. Banjalučki gradonačelnik, Igor Radojičić, prilikom polaganja vijenaca na spomenik Palim borcima, na istoimenom trgu, istakao je da je Banjaluka ponosna na svoju antifašističku prošlost, naglašavajući da je na ovom području, u Drugom svjetskom ratu, stradalo više od 4500 ljudi, da bi se dočekala sloboda, te da se Banjaluka od oslobođenja neprekidno razvija, a da je na nama danas da naš grad bude što bolji i ljepši. Prisutni borci NOV-a evocirali su uspomene na dane patnji, ali i ponosa i slave. Dodijeljeni su i ključevi grada. Između ostalih, ključeve je dobila i premijerka RS, Željka Cvijanović, što je među građanima izazvalo dosta negodovanja. Dan grada popratile su i brojne druge manifestacije i prijemi, a možda je najinteresantniji bio perŠEHER 10 BANJA LUKA

Ali, vratimo se sedam decenija unazad.

Tokom okupacije, Banjaluka je prošla jedan od najdramatičnijih perioda u svojoj istoriji.

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u April-

skom ratu 1941. godine, u osvetničkom nasrtaju nacističke Njemačke, zemlja je porobljena i rasparčana. Tako je Bosna i Hercegovina, u komadanju plijena, pripojena novostvorenoj kvislinškoj tvorevini, tzv.

Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prvi na udaru ustaških vlasti bili su pripadnici srpskog, jevrejskog i romskog naroda, ali i svi drugi ljudi slobodarski i antifašistički nastrojeni.

Uz 22. april Tako je bilo i u Banjaluci. Porušena je u bombardovanju oštećena pravoslavna (katedralna) crkva Svete Trojice (danas Hram Hrista Spasitelja), oduzeta je imovina i izvršen progon obilježenih naroda. Pritisnuti su i ljudi iz uglednih muslimanskih porodica koji su pokušali ličnim buntom i peticijama suprotstaviti se fašističkim vlastima i njihovim progonima. U blizini grada, u selu zloslutnog naziva, Drakulić, desiće se i najmonstruozniji ustaški zločin u Banjaluci (7. februar 1942.), kada je umoreno, na najsvirepiji način, više od dvije hiljade civila, muškaraca, žena i djece, srpske nacionalnosti.

Banjaluka se nije mirila sa zlom. Od prvih dana ustanka, najhrabriji sinovi i kćeri našeg grada priključili su se NOB-u. U samom gradu djelovao je ilegalni pokret i to u izuzetno teškim okolnostima, pošto je Banjaluka, zbog svog geostrategijskog položaja za NDH, bila jako uporište u kome je stacionirano desetak hiljada ustaša i domobrana, te jedan manji broj njemačkih vojnika, a okolo grada, u nekim selima, boravilo je do dvije hiljade četnika. Pa ipak, što je pritisak bio jači, NOP je sticao sve veći broj simpatizera među stanovnicima Banaluke, te je zadavao sve teže udarce okupatoru.

Tako je kao odgovor na Šestu neprijateljsku ofanzivu (Zimske operacije), pokrenut kontra udar na Bosansku Gradišku, punktove na putevima Banjaluka-Gradiška i Banjaluka-Prijedor, kao i na samu Banjaluku.

Tokom akcije, u istoriji poznate kao Prva Banjalučka operacija, zauzet je samostan u Trapistima, aerodrom u Zalužanima, a 31. decembra u 21 sat, izvršen je upad u sam grad.

Napad su izvršile jedinice 5. korpusa NOV, potpomognute sa dvije brigade Prvog korpusa. Prvog januara vođene su ulične borbe.

Oslobođeni su antifašisti iz Crne kuće,osuđeni na smrt, a sama Crna kuća je spaljena. Među neprijateljem stvorena je konfuzija i panika, domobrani su se razbježali, ustaše pretpile teške gubitke. Ipak, pošto nije zauzet mostobran u Gradišci, njemačke oklopne, motorizovane snage nastupile su iz Hrvatske. Da bi se izbjeglo razaranje grada i civilne žrtve, jedinice NOV povukle su se iz Banjaluke 3.januara 1944.

Ali, fašisti u Banjaluci više nisu imali mira. Tokom savezničkog bombardovanja u proljeće 1944, pretrpjeli su nove gubitke u ljudstvu i tehnici, da bi snage NOV, tačnije 5. korpus, koji je neprestano jačao, pokrenuo Drugu banjalučku operaciju. Operacija je trajala od 18. do 27. septembra 1944. godine.

Tom prilikom, snage NOV potpuno se razbile fašiste i u potpunosti ovladali gradom, izuzev Kastelom u kom se zabarakadiralo oko 300 ustaša i Nijemaca. Više od 4000 fašističkih vojnika je ubijeno, a zarobljeni su komandant Banjaluke, njemački general fon Devic, ustaški zapovjednik, Viktor Gutić, šef gestapoa

i mnogi drugi. Da bi stabilizovali situaciju, i povratili kontrolu nad Banjalukom, Nijemci šalju svoju Drugu motorizovanu armiju, iz pravca Bosanske Gradiške ka jugu i iz pravca Doboja ka zapadu. Sa izuzetno bogatim plijenom (33 aviona i mnoštvo drugog naoružanja), snage 5. korpusa napustile su grad. Za manje od godinu dana, 5. korpus je narastao sa deset na 26000 boraca. Ipak, za konačnu slobodu trebalo je još malo vremena.

Najzad, 22. aprila 1945. divizije NOV, iz pravca Jajca pobjedonosno su nastupile ka našem gradu. Bojeći se pravde, neprijatelj je pružio slab otpor i brzo se razbježao.

O tome koliko je Bañjaluka bila važno uporište okupatora govore i dva velika i dobro očuvana bunkera, jedan u Parku Mladen Stojanović i drugi kod Arhiva RS, a koliko je otpor naroda bio snažan svjedoče biste narodnih heroja na Trgu palih boraca, kao i veličanstveni Augustinčićev spomenik palim Krajišnicima na Šehitlucima.

Gdje smo danas?

Gdje smo danas, sedamdesettri godine kasnije. Čini se da avet fašizma ipak nije sasvim uništena 1945., da se povampirila i da je upravo ona jedan od bitnih krivaca za ratne strahote koje su pogodile i Bosnu i Hercegovinu, devedesetih godina prošlog vijeka. Banjaluku je usljed pritisaka i progona, tih godina, napustilo na desetine hiljada njenih građana, Bošnjaka i Hrvata. Svi oni iščekuju istinski, a ne samo deklerativan povratak antifašizmu i slobodarskim tradicijama. (Teško se neko može ponositi antifašizmom u gradu gdje ulice ne nose više imena narodnih heroja i istaknutih antifašista, a u isto vrijeme da se tolerišu nazivi ulica kao što su Ravnogorska ili Rade Radića.) Iščekuju istinu i pravdu i istinsko pomirenje.

Nadam se i vjerujem da će se Banjaluka istinski vratiti svim svojim građanima, bez obzira na nacionalnost, i da će se svi Banjalučani vratiti svome gradu. Biće to pobjeda u kojoj neće biti poraženih.

Š E H E R 11

BANJA LUKA

Muhamed Ćejvan Aki

Susreti Zbog tehničke greške ponavljamo reportažu iz prošlog broja uz izvinjenje autoru Fikretu Tufeku i Muhamedu Ćejvanu-Akiju.

Redakcija

„Ruka kroz koju je putovala duša“ Foto: Drago Vejnović

Otvarajući izložbu Muhameda Ćejvana Akija 1986. godine u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, akademik Abdulah Sidran je kazao: „Ruka kroz koju je putovala duša, tako je kod Akija...“

Piše: Fikret TUFEK Ćejvani su poznata, može se kazati i čuvena banjalučka porodica: pjevači, slikari, glumci… Muhamed Ćejvan Aki (69) je likovni umjetnik u duši, slikarstvo mu je bilo i ostalo životna preokupacija.

Nosi ime po babi, Muhamedu Ćejvanu, koji je 1928. prvi s ovih prostora snimio gramofonsku ploču u Beču i bio prvi u plejadi banjalučkih glumaca nakon osnivanja Narodnog pozoišta 1931., na poziv bana Milosavljevića.

Rodnu Banjaluku Aki ne zaboravlja nikada, ona mu je izvorište, nadahnuće i inspiracija.

- Rođen sam tu, kraj hotela Palas, uz Crkvenu i Kastel, gdje su u djetinjstvu bili ringišpili, imao psa od kojeg se nisam odvajao, tresla je muzika i nakon potresa, napravljena baraka preko puta Kamene zgrade, tu sam napravio prvih 50-tak slika, mnoge su se kasnije zagubile iz Doma kulture - na nekima sam predskazao rušenja i ubijanja, bila je tu kafana Kovačevića… tako ja brišem paučinu sa očiju i vraćam se u djetinjstvo, kada se živjeo doslovno, sada nema ljudi ili su došli neki novi, nepoznati..!

Od 1993. Ćejvan je kao prognanik u Malmöu, na Rosengårdu, u stanu u ulici Cronmansväg, gdje ima vlastite basamake i svoj slikarski kutak u gornjem dijelu stana, u kojem ga posjećujem krajem februara 2018. godine.

- Teško je biti protjeran, izgnanik, iščašen iz onog i od onog gdje si rođen i odrastao. Zato se Banjaluci stalno vraćam, bez nje ne mogu, gušim se bez mirisa banjalučkih aleja i žubora Vrbasa, zov djetinstva, mladosti i zrelog stvaralaštva me proganjaju...!

-Zato si u Banjaluci obilježio 40 godina stvaralaštva?

- Da, bila je to izložba pod simboličnim nazivom ”Skandinavija” (iliti ”Povratak”), od 7. jula do 20. augusta 2017., baš u Kamenoj kući na Kastelu, da utihnem zov djetinjstva…

Dr. Muhamed Filipović 2017., uz izložbu „Skandinavija“: „Ćejvan je veliki likovni umjetnik“!

Bio je to multimedijalni, multikulturalni projekt, u kojem su predstavljene moje slike, skulputure, objekti, riječi, muzika, perfomansi, instalacije, video-art ... Projekt je povezao sve kulture, u njemu se svi osjećaju sretni, ujedno simbolizira mir, solidarnost i toleranciju. Umjetnost nalazi put do života, istovremeno mislim da čovjek mora da iziđe na ”na svjetlost dana” i da na taj način pokušava da sačuva svoju samostalnost, vraćajući se kroz ista vrata vlastitih znakova umjetnosti…

-Da li to znači da, metaforično, povratak otvara vrata umjetnosti?

Naravno, i za ulazak u intimni, rezervisani, lični prostor ili pak u prostor društvenih dešavanja. ”Skandinavja” je presjek mog stvaralaštva iz novijeg perioda, dok su početak mog stvaralaštva moje slike velikih formata, koje predstavljaju ciklus ”Stara Bosna”, sa portetima, starim utvrdama, kulama, sahat kulama, munarama, seharama, muško-ženskim likovima … sa tim ciklusom stekao sam afirmaciju u bivšoj Jugoslaviji.

Prof. dr. Muhamed Filipović u katalogu izložbe ”Skandinavija” piše da Ćejvan ”… svojom čarolijom, vraća svijet koji smo izgubili, vraća nam nadu koju nemamo i vraća smisao kojeg tražimo”, te dodaje: ”Od slika, skulptura, maski i naznaka, do instalacija cijelih svjetova, koje nam ovaj izuzetni umjetnik nudi i dočarava ono što tisuće priča i ilustracija ne bi moglo da nam dočara.” Filipović bez ustezanja Ćejvana naziva ”izuzetnim čovjekom i umjetnikom” kazujući da Ćejvani u Banjaluci žive skoro četiri vijeka, ta da su Ćejvani ”davali okus i ton onom divnom gradu kakav je nekada Banjaluka bila”.

Pokazuje mi Aki u zanosu brojne svoje radove i pojašnjava: - Evo, ovo je instalacija ”Original” (to i piše na njoj!), to je Europska Unija koja sve melje (pa i zastave Eu-zemalja!), simbolika…

Ima i rušenje džamija, to su izbjeglice koje sve gledaju. Prvi sam u Š E H E R 13

BANJA LUKA

Susreti BiH uradio video-art instalaciju, zatim instalaciju sa plovnim objektom 1984., zvala se ”Vrbaski peš”, poetika je za Vrbas vezana, Sejo Sadić je bio predsjednik Turističkog saveza Banjaluke, bio sam u bijeloj majici, pored mene Irfan Horozović koji je otvarao moju izložbu, pred više od 10.000 osoba, govorio je Jovan Joco Bojović, a Viktor Kupljenik bacao letke iz aviona! Bio je to kulturni događaj.

Išao sam govoriti na Radio-Banjaluci, ”U Stambolu, na Bosforu” pustili su pjesmu koju sam poželio, muzički urednik Milorad Kenjalović Buco, voditelj je bio Milan Hajduković, urednik Fikret Tufek…

O meni su pisali mnogi novinari i poznavaoci kulture, ali najdradži mi je tekst sa otvorenja izlodžbe u Sarajevu 1986. godine, u Umjetničkoj galeriji BiH, koji je napisao akademik Abdulah Sidran, koji između ostalog piše: ”Ruka kroz koju je putovala duša, tako je kod Akija”..!

skih jezika i dobila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

- Predgovore tvojim izložbama pisale su poznate ličnosti iz svijeta kulture i umjetnosti?

- Da, više od 40 godina stvaralaštva. U Kastelu sam imao u baraci atelje, tu sam slikao…, izlagao 1973. godine, o tome je tada pisao Ismet Bekrić, fotografije napravio Duško Momčilović, da bih se vratio tom istom Kastelu samostalnom izložbom 2017. godine. Koliko ima Banjaluke toliko ima i BiH…

Da, teško se sjetiti, ali znam da su pisali: Irfan Horozović, Nermina Zildžo, Ljilja Perduv-Misirlić, Vida Husedžinović, Meliha Husedžinović, Azra Begić, Josip Granić, dr. Muhamed Filipović…

-Dugi su nizovi imena umjetnika s kojima si se družio?

- Družio sam se s Bekirom Misirlićem koji je bio mentor, s Josipom Granićem sam obišao Evropu, a tu su i: Lojzo Ćurić, Enver Štaljo, Mustafa Skopljak, Radoslav Tadić, Edo Numankadić, Franjo Likar… O meni su pisali stručnjaci i poznavatelji kulture i likovne umjetnosti, te novinari: Oto Bihalji Merin, Joco Bojović, Alija Isaković, Midhat Begić, Ibrahim Spahić, Ramo Kolar, Zoran Kržišnik, Jovica Savić, Aco Ravlić, dr. Vanda Ekl, Davor Matičević, Fikret Novalija, Dževdet Tuzlić, Zoran Markuš, Džanko Nevzet, Sermedina Srna, Marijana Nane Bråhamens, Nermina Kurspahić, Slavko Podgorelec, Jagoda Prnja, Ranko Risojević, Dejan Sočanski, Gorana Jakovljević , Fikret Tufek…

- Šta bi još mogao istaknuti u nizu svojih ostvarenja?

- Ilustrirao sam zbornik ”Hasanaginica” Alije Isakovića, jedinstvenu knjigu sarajevske ”Svjetlosti”, koja je prevedena na 28 svjet-

- Bio si nemirnog duha i u djetinjstvu?

Kao dječak igrao sam u dječjim predstavama, ali teško je biti glumac, kao slikar sam se našao, tada sam sebi režiser, jer ja sam individualac. Radio sam u velikim projektima kao ”Sarajevska zima”, obišao Paris, Veneciju…, prošao Evropu! Poenta je da je Banjaluka bila mala sredina, položio sam prijemni na Umjetničkoj školi i u Sarajevu poslije osnovne škole, jer sam kao dječak dobijao nagrade. Jovan Bijelić me pohvalio, Hakija Kulenović je u superlativu govorio o mojim slikama, kao i Mica Todorović i Franjo Likar. Slikar sam s damarom, osjećanjima i posebnom dušom.

- Dug je tvoj stvaralački put i opus?

Gorostas je taj Aki, ljudina (visok 184 cm), pravi Ćejvan, govori dubokim baritonom, sugestivan je, izgara kad pojašnjava slike i svoje umjetnine, a u duši blag, s izraženom patnjom za Banjalukom, Bosnom… Nostalgiju ublažava supruga i unuk koji upija sve što dido kaže: i to da je član ULUBiH-a od 1976., da su mu slike bile na kalendarima u BiH, da je istaknuti umjetnik u Švedskoj, da je od 1995. postao član Konstnarernas Riksorganisation KRO Švedske, da je dosad imao 40 samostalnih i 250 grupnih izložbi u BiH, Švedskoj i zemljama šiorom svijeta, te da mu se radovi nalaze u Bugarskoj, Austriji, Njemačkoj, Engleskoj, Danskoj, Finskoj, Norveškoj, Americi, Švedskoj, BiH… Nosilac je 15 oficijelnih nagrada u bivšoj Jugoslaviji i inostranstvu za umjetnost, a bio je i na studijskim putovanjima u Parizu, Veneciji i različitim usavršavanjima u Švedskoj..!

- Banjaluku nikad dušom nisam napustio, ona je u meni, u mojim djelima i kad pravim srušenu džamiju na susretu Banjalučana u Baltičkoj hali, i kad sam na moru na Korčuli, i kad je sanjam još ljepšu i u snu opipam i razgledam i u mladost se cvijećem i vrbaskom vodom okupan vraćam..!

Å E H E R 15

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å EHER 16 BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 17

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å EHER 18 BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å E H E R 19

BANJA LUKA

Otrgnuto od zaborava

Å EHER 20 BANJA LUKA

In memoriam

Irfan Nurudinović (1930. – 2018.): Nema ništa gore nego sjećati se lijepih događaja u momentima tuge.

(Iz predgovora knjige sjećanja i zapisa »Boje rodnog grada«)

Da li su Boje rodnog grada Irfana Nurudinovića tamnije, sad kad je njihov tvorac završio krug svog ovozemaljskog života, daleko od zavičaja, na sjeveru, u zagrljaju norveških fjordova i planina? Možda jesu, tek toliko da u dženetske vrtove isprate jednog dobrog čovjeka, oca, dida, supruga, brata, prijatelja, profesora, umjetnika… A onda su te boje ponovo postale svijetle, sa još više čudesnih nijansi, da nam kažu, da je ostala ona svjetlost koja za ljudima, kao što je bio naš Irfan Nurudinović, nikad ne zgasne. »Irfanu NURU, više nego DINU – oviću.

Uzdaj se Ti, moj Irfane, u to čarobno svjetlo u sebi… Uzdaj se u Nur, u tu mrvicu krijesa sad u mraku, polarnoj svjetlosti SURGUN NORGE.« Ovim riječima slikar i pisac Lojzo Ćurić pozvao je na čitanje knjige zapisa i sjećanja Irfana Nurudinovića koja je 2008. godine izašla u Banjaluci, s naslovom »Boje rodnog grada«. Ta knjiga se sada pokazuje u svome punom značenju, kao spomenik gradu kao činjenici i metafori, kao prostoru i beskraju, kao javi i snu. »Kada smo istjerani iz svojih domova i voljenog grada kao i brojni slični nesretnici, sve sam mislio da je progonstvo prolazno – neko ružno snoviđenje i u svojoj naivnosti vjerovao sam da ćemo se uskoro, moja obitelj (supruga, sin i ja) kao i brojna rodbina i sugrađani vratiti u svoju Banjaluku i nastaviti živjeti kao nekad«, napisao je Irfan Nurudinović u predgovoru svoje knjige »Boje rodnog grada«, koja je obogaćen fotografijama i crtežima slikara Alije Sarača. »Međutim, taj lijepi, naivni san gotovo nikad

se ne ostvari i dolazi vrijeme otrežnjenja – vrijeme prokletstva, progonstva, vrijeme goleme nostalgije i tuge, stalni emotivni pratilac svakog istjerenika-raseljenika. Neko je lijepo rekao da je na ovom svijetu najosamljeniji čovjek bez svog zavičaja i da takav život teče i traje bez istinske radosti i veselja…« I živio je takav život naš Irfan skoro četvrt stoljeća, ali nikad nije klonuo duhom; i dalje je ponekad znao uzeti svoju gitaru u ruke, pisati očinska pisma svojoj kćerki Aidi u Ljubljanu, radovati se uz svoga sina Tarika i svoju suprugu Dženanu – Džanu, dolaziti u BiH, u posjetu svojim sestrama i svojim brojnim prijateljima, svih nacija, pisati za listove i knjige (»Bosanska pošta«, »BH glasnik«, »Šeher Banjaluka«, »Preporod«, Banjalučki žubori), sjediti satima pred »Palasom« i radovati se kad bi ugledao poznata lica… Na Irfanovom licu smjenjivala se radost i sjeta, a tuga, kad je izgubio voljenu suprugu, urezala je brazde koje više ništa nije moglo prekriti.

Ipak, bilo je trenutaka o kojima je u svojoj knjizi Irfan pisao s radošću: »Nije mala radost, nakon godina i godina, sjediti ponovo uz Vrbas, gotovo nadomak vode, pa još u društvu jarana od davnina, kahvenisati, pričati, sjećati se. To mi se posrećilo prošlog ljeta, 2007.godine, kada sam u nekoliko navrata sjedio u kafani niže mosta Venecija, i to sa »okorjelim Vrbaslijama« i zaljubljenicima u ljepote rijeke pjesmom opjevane – Fuadom Balićem, Jocom Bojovićem i Alijom Saračem. Oživjela su sjećanja na mladost koju smo dobrim dijelom

provodili i na Vrbasu, na poznatim plažama i u čamcima sa dajakom. Pamtimo brojna lijepa mjesta, od Novoselije do Ade. Ipak, najviše smo govorili o kultnim vrbaskim mjestima – Abaciji i Medreskom Brodu-Studencu.« »Boje rodnog grada« posebno osvjetljavaju boje dragih krajeva, orkestara i događanja, kao što su Mala čaršija, u koju se pred Drugi svjetski rat doselila porodica Nurudinović, i u kojoj je Irfan i rođen, pa zabavno-plesni orkestar kulturno-umjetničkog društva »Veselin Masleša« u kojem je počeo svirati, da bi to kasnije nastavio i u velikom zabavnom orkestru Doma kulture, pa dajak-čamci i vrbaska ostrva ljubavi. Irfan također s mnogo poštovanja i ljubavi piše o nizu banjalučkih muzičara, o graditeljima čamaca i ostrva, kao što je bio Hakija Ljubović, o piscima, slikarima i publicistima Anti Ćosiću, Joci Bojoviću, Aci Ravliću, Lojzi Ćuriću, Enisi Osmančević Ćurić, Aliji Saraču… Oživljavaju tako mnogobrojna imena koja su Banjaluci udahnjivala ono nešto svoje, i autentično i univerzalno, onu čarobnu svjetlost koje, uz sve teške godine i promjene, i uz nastojanja da se prošlost izbriše, ipak ima… Kao što je ima i u sjećanjima na velikog Banjalučanina, i Skandinavca, i Evropljanina – Irfana Nurudinovića.

S velikim poštovanjem: Uredništvo, saradnici i čitaoci »Šeher Banjaluke«

Š E H E R 21

BANJA LUKA

Enes Kišević

Sijeda djeca Sve što čovjek stvori to još se sagraditi može ali oni ruše i ono što ti si stvorio, Bože.

Kako plakao nebih ta puklo bi srce i svecu kada vidim da Majke na svijet radjaju sijedu djecu.

Podijelili su i Tebe da lakše vladaju nama.

O, kad bi mogli i zrak bi sapeli granicama.

Za kakav mir mi je ginut kad mir oduvijek postoji on bi se sada čuo da ne zveckate oružjem svojim.

Kako je čovjek mali kako zarastao u mržnji, a grana ruža miriši i ruci koja ju skrši.

Za koju mi zemlju je pasti kad ja sav pripadam zemlji.

I sve nedužne zrtve sahranjene su u meni.

Tekst: Sead Alić Foto: Mirsad Filipović

ČOVJEK KOJI JE POBIJEDIO RAT Balkan je od devedesetih godina naovamo prošao teška vremena podjela među ljudima, nepovjerenja, okupljanja oko vjerskih, političkih ili nacionalnih 'lidera'. Vrijeme je to nesreće i mržnje, duhovnog i duševnog sljepila. Komšija više nije vidio susjeda; susjed je zaboravio ljepotu druženja sa susjedom. Sve ono što je krasilo Balkan, a to je prije svega ostalog ljepota zajedničkog življenja ljudi različitih vjera i nacija, kao da je rukom izbrisano. Granice novonastalih država postale su granice vjera; granice vjera tražile su da postanu granice nacija; granice nacija tražile su mržnju onog drugog i drugačijeg. Gotovo svi koji su govorili i pisali protiv takvog stanja postali su nepoželjni ili u svojoj sredini ili u barem nekoj od državica koje su isplivale na valu tih podjela.

No ima jedan pjesnik koji je nadživio i nadrastao sve podjele među ljudima Balkana; koji je svoje stihove govorio i govori u svim sredinama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost njegovih slušatelja. Pjesnik je to koji je pobijedio rat među ljudima, pobijedio mržnju i podjele. Čovjek koji je svojom poezijom i atmosferom, koju je stvarao na svakom svom nastupu, pokazao da je ostalo živo to srce čovjeka Balkana i da je žedno riječi mira, suosjećanja, razumijevanja – ljubavi.

Njegovo ime je Enes Kišević. Riječ je o jednom od najčitanijih pjesnika Balkana, pjesniku kojeg su oduvijek voljeli i mladi i stari, i zaljubljeni i usamljeni, i zaigrani i oni mislima okrenuti. I bio je svojevremeno najtraženiji pjesnik na ovim prostorima. Njegovi su nastupi bili kulturni ali i medijski događaji.

Enes Kišević je glumac (završio Akademiju dramskih umjetnosti) i kao takav živa je hodajuća enciklopedija onog najljepšega što je ljudski um stavio u oblik pjesme. Istovremeno on je čovjek duha koji propovijeda ljubav i razumijevanje, nadilaženje razlika, oprost i okrenutost prema budućnosti.

I kada je pjevao o zločinima, a njih je i te kako bilo u teškim vremenima koja su iza nas, pjevao je o boli onih koji su zločin doživjeli;

pjevao je svoje pjesničke molitve Bogu u kojima je kao na dlanu donosio Bogu ranjena srca. I kada je pjevao o nesretnim i uništenim mladostima, pazio je da njegova riječ ne postavi neku novu granicu između ljudi. Njegove su pjesme univerzalne poruke koje vrijede za sve ljude svijeta. Brušene su u teškim uvjetima stradanja pojedinaca svih nacija i svih vjera. Otuda njegova okrenutost suncu koje pripada svima, svjetlosti koja se ne zaprlja kad padne u blato, duši koja je zajednička i žrtvi i zločincu (premda je ovaj zadnji neće ili ne može osjetiti).

Duhovno ujedinjenje Balkana započinje u srcu ovog pjesnika.

Svako njegovo pojavljivanje među ljudima doživljava se kao pojavljivanje svetog čovjeka dobra, a njegova poezija ponovno budi zamrle osjećaje da smo dio jednog te istog ljudskoga svijeta.

I zato ga rado dočekuju u svakom kutku Balkana, premda mu nisu strani niti nastupi u Austriji, Belgiji, Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj i drugim zemljama. No ono po čemu će ostati poznat to je njegova aura svetog čovjeka poetske riječi Balkana.

Ne postoji pjesnik na ovim prostorima koji toliko sljedbenika može naći među pripadnicima svih konfesija i svih nacija na ovim prostorima. Kišević je pjesnik koji svojim stihovima ruši zidove kojim religije dijele nebo; koji ruši granice kojima nacije ograđuju svoje narode; Kišević je svjetska duša koju treba ljudima pokazivati da bi shvatili kakav čovjek može biti.

Na mnoge je jezike prevođen. I trenutno se prevodi na mnoge jezike. U njegovoj se poeziji pronalaze i ljudi skandinavije i ljudi Perzije, i Balkanci i Nijemci, i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, i Katolici i Pravoslavci i Muslimani, i Židovi. Gotovo da bi se moglo reći: Ono što je svima njima zajedničko poetski je duh Enesa Kiševića.

Da je tomu tako može se vidjeti i iz prvog okvirnog popisa institucija i ljudi koji su odmah reagirali nakon što smo spomenuli inicijativu kandidiranja Enesa Kiševića za Nobelovu nagradu. Riječ je o popisu na kojemu su susjedi i komšije i dalje zajedno. Ujedinjeni pjesničkom riječi Enesa Kiševića oni će zajedno i dalje biti i zajedno ostati. Š E H E R 23

BANJA LUKA

Zgrada IV osnovne škole u Gornjem Šeheru iz austrougarskog perioda

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

“Bosanski stil” Tekst i foto: Adem Čukur

OSNOVNA ŠKOLA U GORNJEM ŠEHERU - JEDINI ŠKOLSKI OBJEKAT U GRADU KOJI JE VIŠE OD JEDNOG VIJEKA ZADRŽAO SVOJU PROSVJETNU FUNKCIJU

Po dolasku Austrougarske monarhije 1878. g. na naše prostore mijenja se i način projektovanja i izgradnje graditeljskih objekata u BiH, pri čemu se najčešće primjenjuju neki od tadašnjih evropskih istorijskih stilova, posebno neorenesansni. Period krajem XIX-og vijeka, pored ostalog, može se nazvati i vremenom romantizma u umjetnosti Evrope, koji je u sebi imao i komponentu nacionalnog, a ogledao u književnosti, muzici, slikarstvu i arhitekturi. U to vrijeme u BiH zaživljava ideja formiranja ”bosanskog stila” građenja koji bi, na osnovu prethodnog viševjekovnog gradjenja, sadržavao orijentalnu komponentu.

Međutim, pri tome je pojam ”orijentalnog” 24 Š E H E R

BANJA LUKA

dosta generalizovan pa se javljaju arhitektonske forme koje nisu bile bliske autohtonom/ bosanskom karakteru građenja, a proučavaju se i primjenjuju u prvom redu forme objekata islamske arhitekture u Španiji i Egiptu / Kairu. Najviše formi i detalja arhitekti su crpili sa zamka-tvrđave Alhambra (Crvena tvrđava) u Granadi/Španiji, koja se smatra jednim od najljepših primjera objekata takve vrste u islamskoj umjetnosti uopšte.

Posebno je prisutna primjena potkovičastog luka ili pak nadprozornika.

Tadašnji arhitekti živjeli su u uvjerenju da je to ”bosanski stil” u kojem je izgrađen niz objekata, a najznačajniji su Gradska vijećnica

i Šerijatska škola u Sarajevu, Gimnazija i hotel ”Neretva” u Mostaru, Medresa u Travniku…

Međutim,vrijeme je pokazalo da on to nije bio i kasnije je za taj stil usvojen logičniji naziv ”pseudomaurski stil”. Kasniji naziv i karakteristike stila pod nazivom ”bosanski” detaljno je elaborirao Dr. Nedžad Kurto, arhitekt i profesor ”Istorije arhitekture” na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, u svojoj knjizi ”Razvoj bosanskog stila” (u tom stilu su u Banjaluci prema projektima arhitekte Josipa Vancasa izgrađene zgrada Zemaljske banke i Husedžinovića vila). Po njemu, osnovne karakteristike tog stila ogledaju se u sintezi stila elemenata rane moderne i autohtonih /

Sjećanje bosanskih tradicionalnih elemenata i sklopova građenja. Za razliku od nekih drugih gradova u BiH, u Banjaluci je u manjem obimu u građenju bio zastupljen pseudomaurski stil, jer je preovladavala primjena stila neorenesansa sa različitim varijacijama.

Jedan od rijetkih preostalih objekata pseudomaurskog stila u Banjaluci, a ujedno i najljepši, objekat je Osnovne škole u Gornjem Šeheru izgrađen 1897. godine.To je ujedno i jedina školska zgrada u Banjaluci koja je u cijelom svom vjekovnom postojanju zadržala obrazovnu funkciju. Prema originalnom projektnom elaborate, koji se nalazi u Arhivu ( Plan fur eine IV klassige Elementarschule i Gornji Šeher, im maj 1896) bila je to Četvrta četverogodišnja osnovna škola u gradu, a projekat je uradio Paul Pikermayer, ing adjkt. Objekat je lociran na lijevoj strani Vrbasa na rubnom južnom dijelu naselja neposredno uz saobraćajnicu Banjaluka-Jajce. To je ne tako veliki objekat sa podrumom , prizemljem i spratom, a završava se viševodnim kosim krovom sa naglašenim i u drvetu lijepo oblikovanim strehama. Na istočnoj strani objekta u prizemlju i na spratu nalaze se po dvije učionice. U prizemlju na zapadnoj strani je zbornica nastavnog osoblja (Lehrerzimmer) i kancelarija direktora/upravitelja. Na spratu, iznad tih prostora, prvobitno je bila prostorija za vjeronauku (Religionzimmer) da bi se poslije drugog svjetskog rata koristila kao jedna od učionica. Fasadom dominiraju horizontalne trake visine oko 25 cm nizmjenično bojene žutom i nijansom ljubičasto-crvene boje, karakteristične za ovaj stil (na nekim objektima koristile su se žuta i tamno smedja boja). Otvori prozora u prizemlju su pravougaoni, a na spratu se završavaju potkovičastim lukom.

Poslije drugog svjetskog rata uvodi se osmogodišnje osnovno obrazovanje pa škola nosi naziv Osmogodišnja škola ” Muhamed Kazaz ”, a više razrede u jednom periodu pohađaju i učenici iz okolnih sela. S obzirom da su iz tih razloga postojeći prostori objekta bili nedovoljni, jedno vrijeme niži razredi su koristili zgradu na Ilidži koja je prije drugog svjetskog rata bila mejtef, a krajem pedesetih godina pristupilo se dogradnji jednospratnog objekta, uglavnom učioničkog sadržaja, na južnoj strani od prvobitne škole. Nakon zemljotresa, početkom sedamdesetih godina, dograđen je i novi ulazni prostor sa adekvatnim holom i đačkom kuhinjom, kao i (radi skučenosti lokacije ) nešto manja fiskulturna sala sa odgovarajućim garderobama i sanitarijama. Projektant ove dogradnje je bila arh.

Pakiza Bušatlić, radove je izvelo GZP ” 29. novembar ”, a tehnički rukovodilac građenja bila je Bahra Bajrić.

Istočna fasada / izvod iz prvobitnog plana škole

Izgled škole sa dograđenom fiskulturnom salom

Dogradnja učionica na južnoj strani škole ŠEHER

BANJA LUKA

25

Foto: Goran Mulahusić

Kosio sam i noću

- I kuću su Vam u Mostaru nudili, vi skromno odbiste...

Razgovarala: Radmila Karlaš - Kada se spomene Pero Zubac, nemali broj ljudi uzvikne; Mostarske kiše, skoro svi; Svjetlana, pa; Ne bi mu zubi. I možda ste pisali bolje, a možda i gore u međuvremenu, a možda i oboje, ali slava poeme Mostarske kiše vas "zaljeva" od 1965. Kiše su Vašim najtananijim bićem popločale Mostar. A Vi, Nevesinjac....

P.Z,: Nevesinjski snegovi, najveća radost moga detinjstva. Da je moj rodni grad imao gimnaziju ili neku srednju školu, možda bi sve bilo drugačije. Onako, u petnaestoj godini morao sam u internate, u neizvesnost odrastanja u nepoznatim sredinama. A Mostar je bio grad koji smo svi mi dečaci sanjali, nadajući se da će nas primetiti u podmlatku našeg fudbalskog kluba emisari mostarskog FK „Veleža“ i odvesti nas da zaigramo u pravom timu. U predgovoru za moju knjigu pesama „Molitvenik sna“ Duško Trifunović zapisao je da mi Nevesinjci nikada neće oprostiti što sam odmah postao sreski pesnik i što me je, hoće reći, Mostar posvojio. Provodio sam deliće leta u Mostaru kod očevih prijatelja i zavolio Grad koji se ne ne može ne voleti.

26 Š E H E R

BANJA LUKA

P.Z.: Gradonačelnik Mostara u to vreme bio je arhitekta i pesnik Vlado Smoljan, a za kulturu je bio zadužen nezamenjivi Safet Safa Ćišić. Imam pismo u kome mi pišu da su spremni da mi u Starom gradu poklone malenu kuću, Ćoše Mostarskih kiša, pod Starim mostom, u Tabhani koja se tada gradila. Tik pored Ćoška Biščevića koji tako često spominjem u svojim pesmama. Bio sam sretan i počastvovan ali u mojoj glavi tada nije bilo mesta za prihvatanje odluke da imam kuću, a da ima radnika "Sokola" koji nemaju stan. Tako sam vaspitan. Ostalo je na mojoj zahvali i čuvanju Smoljanovog ljubaznog i dragog mi pisma.

- Slučajno ili ne, još je jedan velikan pjesništva, Mika Antić, kako negdje izjaviste "bježao u Mostar kad god... a sve mu je išlo od ruke...bio je mornar na Korčuli, pa vas dvojica poslije znadoste obući vaše uniforme bar za jedno veče..." Antić, Vaš prijatelj s kojim ste drugovali i u Mostaru i u Novom Sadu i ... Kao i Vi, bio je svestran ili Vi kao On. Malo je kome poznato da je režirao odličan i potresan film "Sveti pesak." Podsjetite nas na dane kada su pjesnici išli po kafanama, recitovali, pili i boemisali...

P.Z.: Vreme boemije više postoji u anegdotama nego u stvarnosti.

Bilo je tih radosnih sretanja i dočekivanja jutra u raznim kafanama u raznim gradovima, sa Jurom Kaštelanom, Josipom drugima

Razgovor sa Perom Zubcem Severom, Titom Bilopavlovićem, Mišom Marićem, mnogim drugima ali to Josipom Severom, Titom Bilopavlovićem, Mišom Marićem i mnogim drugima, ali to su bili produkti festivalskog druženja, bez festivala, u našem gradu, ne pamtim da smo se Mika Antić i ja negde zapili.

- I Mak (Dizdar) je bio Vaš veliki drug. Recenzije vam na koricama zapisivao....

P. Z.: Mak me podsećao na prijatelja mog oca Obrena Salka Eminovića, predratnog tragovca i gospodina u pravom s mislu te reči.

Voleo sam da ga slušam kako govori i da ga gledam dok ćuti. Bio mi je naklonjen nekom lepom brigom starijeg kolege.

- Opet ste nagrađeni u Mostaru nagradom "Aleksa Šantić."

P. Z.: Šantićevu nagradu sam dobio, čini mi se u pravo vreme, u godinama kada sam svestan njene dragocene vrednosti. "Nagradu Oslobođenja Vojvodine" dobio sam u svojoj trideset i petoj a „Goranov vijenac“ u dvadeset i sedmoj godini. Tada sam bio i previše mlad da me to ne ponese, ali ipak se nisam gordio ni tim ni brojnim drugim nagradama. Sada me je Mostar ponovo počastio najvećim priznanjem a Antić i ja smo dobili nagradu grada Mostara Četrnaestofebruarsku još 1984.

- A jedna Dragana vam je srce zarobila. U lijepom Novom Sadu. Kako je uspjela da pjesnika za kojim su žene ludovale da tako kažem, skrasi...

P.Z: Dragana Vajdić, iz ugledne stare vojvođanske porodice, bila je studentkinja Filozofskog fakulteta, godinu iza mene. Moja supruga i majka Vladimira i Miloša i baka Milene i Mej. Ona je ona iz Mostarskih kiša sa kojom razgovaram o Ani Karenjini, Klajdu Grifitsu i Američkoj tragediji, ona je ona koja je volela ruže, „one jesenje, ja sam joj donosio, kad svenu stavljala ih je u neku kutiju“…Nema je i već treća godina je danas kada ti pišem ove rečenice. Bila je vrlo pobožna, pisala eseje o veri, objavila knjigu eseja „Krst vremena“, načitana i skromna, sigurno joj je bolje tamo gde je sada.

- Živio je u Novom Sadu još jedan velikan, jedan od najboljih, Duško Trifunović, takođe Vaš prijatelj. Često ga pominjete, knjige mu posthumno objavljujete... reklo bi se da ste dijelom tu sa nama, a dijelom sa onima tamo, na Petoj strani svijeta...

P. Z.: Duško i ja smo drugovali mnogo ranije, pre njegovog dolaska u Novi Sad za stalno. Svakodnevno smo se skoro viđali, putovali, brinuli jedan o drugom. Kada smo ga izgubili počeo sam da pišem pesme, „ pisma DT na nebesku adresu“, i ta knjiga će tek sada biti objavljena kod PROMETEJA u Novom Sadu.

- Trebalo bi mnogo više prostora, do što ovaj magazin ima stranica da se ispiše šta ste sve u životu radili, koliko ste nagrada primili. Radili ste kao novinar, urednik, putovali... I uvijek vas je pronalazilo to veličanstvo Riječ. U Bibliji piše; I bi svjetlo. A ja ću kazati; I bi Riječ. Šta sad pišete?

P.Z: Nedavno sam objavio knjigu pesama za decu u Zrenjaninu, gradu moje gimnazijalne mladosti, PESME ZA MILENU. Milena je kćer moje snahe Dragane i sina Miloša i ima devet godina, a sada pišem knjigu PESME ZA MOJU MEJ, koja će uskoro napuniti četvrtu godinu.Vratio sam se pesmama za decu. Uglavnom.

- Niko nije rekao da je život lak. I u toj ravnoteži svjetla i tame, dobra i zla, što je na koncu i pokretač, a ne samo razarač ovog našeg svijeta odvajkada, je li vam Riječ bila utočište? A za pjesnike i tako kažu da su glasnici bogova... Da nam predstavljaju djelić tog veličanstvenog nevidljivog svijeta u kojem vlada neki nadnaravni smisao, ljepota i harmonija...

P.Z.: Da li sam imao lak život. Nisam. Mnogo sam radio. Što reče reče Crni Vladimir iz Raičkovićeve poeme : „Kosio sam i noću.“ Bila mi je čast popričati sa Vama. Hvala vam što ste ublažili oštre rubove naših života svojom poezijom.

P.Z: Hvala i tebi draga prijateljice, kada god pomislim na dragu mi vrlo Banju Luku setim se i Tebe.

SUSRETI U AUSTRALIJI

NAŠI LJUDI SU ČUDO Među našim s u g ra đ a n i m a u S i d n ey u, B r i s b e n u, Mudjimbi...

D r u že n j e m s a č u va l i naš vedar duh...

Poruke bokserske legende

Mudri Meša Selimović jednom je rekao: ”Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vreme. Čak i više: da nikada ne zastane duže nego što je neophodno. Čovek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposeti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje.Ostajući, čovek trpi ili napada.Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove”.

Kurtovići 28 Š E H E R

BANJA LUKA

Putovanja

Putovao: Nedžad TALOVIĆ

Na ovom, nedavnom, putovanju u Australiju, baš kao i na drugim putovanjima, gdje sam sretao naše ljude, ova postavka se potvrdila, gotovo u pravilu.

Među Banjalučanima koji su odoljeli izazovima Ako čovjek pokuša staviti, makar i za trenutak, po strani sve gorke razloge odlaska naših sunarodnjaka u bijeli svijet i sve ono na šta su nailazili tokom vremena, može se konstatovati da su naši ljudi većinom sretni i zajedničko im je da su uspjeli odoljeti svim izazovima koji su se javljali tokom proteklih godina.

Susreo sam se sa mnogo naših sugrađana, u Sydneyu su porodice Halilović: Asim i Silva, te Hidajet i Drena, vrijedni ljudi koji su svoj radni elan uspješno prenijeli na ništa manje uspješnu djecu i unučad. Mlade generacije su vlasnici privatnih firmi lokaliziranih pretežno na području Sydneya.

Nermina Halilović je jedna od šefova u lokalnom Bolničkom centru. Tu je i porodica Kurtović, Sabina i Aziz, koja se već niz godina uspješno bavi građevinskim dizajnom. Indira Osmanović, koja živi u Mudjimbi, nije samo brižna majka svoje uspješne djece nego i priznati fizioterapeut u najvećoj bolnici na južnoj hemisferi. U Brisbenu sa porodicom živi svestrani Alem Šarić koji radi u sektoru bezbjednosti, poslujući na velikom dijelu zapadne Australije. Stariji Banjalučani, koji su svoj radni staž završili, zasluženo uživaju blagodeti ove prelijepe zemlje, kao sto su Sada i Rezak Šarić, čuveni banjalučki frizeri, sada su građani Brisbena, dok su u Sydneyu pedagog Suada i njen suprug i pravnik Mesud Kulenović.

Naravno, tu su i mnogi drugi koji se, svako na svoj način, bore kako bi osigurali svoju egzistenciju. Ono što je specifično je volja da se druženjem sačuva naš vedar duh, kultura te želja da pomognu jedni drugima, u ovoj dalekoj zemlji. U tom smislu u Brisbaneu izgrađen je i Bošnjački islamski centar.

Halilovići

Šabanovići i Halilovići

Susret sa Nerminom Šabanovićem Tokom boravka u Sydneyu sreo sam se i sa velikanom banjalučkog boksa, agilnim i, vjerujem svima dragim, Nerminom Šabanovićem. Ovaj, još uvijek jak i šarmantan

Kulenovići Š E H E R 29

BANJA LUKA

Putovanja Zeničanin, koji je svojim izvrsnim borbama u banjalučkoj Slaviji učinio da ga mi smatramo svojim, i dalje plijeni svojom neicrpnom energijom. Nermin radi već niz godina u državnoj ustanovi gdje pomaže ljudima koji se nalaze na životnim marginama, poput ovisnika od droga i beskućnika. Bavi se i dalje sportom, vlasnik je teretane u kojoj ljudi dobijaju njegovu stručnu pomoć.

U prijatnom razgovoru, Nermin otkriva dosta detalja iz svoje bogate sportske karijere: boksom se bavi još od svoje četrnaeste godine, uspio je osvojiti titulu prvaka tadašnje Jugoslavije, devet puta bio je prvak Bosne i Hercegovine. Osvajač je i drugih priznanja Zlatne rukavica, Čelične pesnice, Beogradskog pobjednika, Zlatnog gonga i dr. Bio je i reprezentativac Jugoslavije u polusrednjoj i srednjoj kategoriji. U Australiji je bio profesionalni prvak, te OPBF šampion (Oriental and Pacifik Boxing Federation), te prvi na listi WBF-a (World Boxing Federation), u najjačoj svjetskoj organizaciji WBC-u bio je sedmi!

Borio se i za titulu prvaka svijeta u Tokiju, na mjestima gdje su se ukrštale rukavice velikana poput Tysona. Tako, ovom prilikom ovaj neumorni lav nježnog srca poručuje mladima da se bave sportom, aktivnostima koje će ih odvesti u ljepše životne vode, daleko od nasilja, droge i drugih poroka.

Šarići

... i više od toga!

Dakle, putovanje i susreti sa dragim ljudima još jednom su me doveli do uvjerenja da su naši ljudi čudo… Imajući u vidu Selimovićeve riječi, mogu reći da, iako smo započinjali bezbroj puta, prognani sa zaposjednutog prostora, uspjeli smo savladati sve nametnute uslove… i više od toga! Naši ljudi su smjeli i uspješni u svojim nakanama da uprkos svim životnim nedaćama i teškoćama pronađu častan i čestit put koji će njima i potomstvu obezbijediti bolji život, a očuvanjem svoje kulture stvoriti preduvjete za uspješan povratak u domovinu.

Tačno je rekao Tolkien, britanski pisac i filolog: ”Nisu svi oni koji skitaju izgubljeni!”

A ja se držim Seneke da putovanje i promjena mjesta daju umu novu snagu! Meni se to uistinu događa svaki put kada negdje otputujem, vratim se duhom jači nego prije.

ŠEHER 30 BANJA LUKA

Nermina Halilović

Indira Osmanović

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat Mer informatio på

E' moj jesam li t Zapisao: Mersad Rajić U Banja Luci Juna 2016.godine Prema pričanju Emira Bušatlića, praunuka hadži Hamida Husedžinovića.

Moj komšiluk: U mom komšiluku, iznad Studenca, u ul'ci Slavka Rodića br. 1, nalazi se jedna od najljepših i najstarijih kuća u ul'ci, a možda i u samoj, banjalučkoj čaršiji. To je čuvena kuća familije Husedžinović čiji je jedan član, Hamzaga, bio banjalučki gradonačelnik.

Pored ove familije u mom su se komšiluku nalaz'le i druge čuvene, poznate i priznate po svom ugledu, bogatstvu i političkoj opredjeljenosti prema bosanskom pitanju. To su familije, Afgan i Bešlagić, tako da se može slobodno kaz'ti da sam odras'to među djecom čije je bogatstvo, i ugled, bilo daleko poznatije neg' što je bio slučaj sa mojom familijom Rajić.

Međutim niko od djece u komšiluku se nije izdvaj'o posebno zbog porodičnog ugleda. Svi smo bili jednako obučeni, igrali se istih igara, druž'li se ko da smo svi bili iz bogati' il' siromašni' familija. Ni ja, ni moji drugari i drugarice nismo osjećali teret razlike u njihovu bogatstvu. Ali tema nije naš život u poslijeratnom periodu. Tema je značajna ličnost banjalučke istorije, gosp. hadži Hamid Husedžinović, otac Hamzage Husedžinovića i did moji' komšinica, Šide i Bebe. Šida je bila udata za Hasiba Bušatlića i rodila dva sina, Đemila-Batu i Emira-Emku dok je Beba bila udata za čuvenog banjalučkog profesora Zvonku Miheljčića sa kojim je i ona imala također dvoje djece, sina dr. Radu Miheljčića (pokoj mu duši) i ćerku Dubravku-Bugu.

Hadži Hamid, otac Hamzagin, je bio vrlo pametan i mudar hadžija, alim, moglo se kaz'ti, tako da je u mladosti, svojim umijećem i pameću stek'o prilično vel'ko bogatstvo i sagradio ogromnu kuću koju je nazv'o ''Žuta kuća'' a koja nalaz'la preko puta čuvenog banjalučkog zatvora ''Crne kuće''. Vjerovatno malo ko zna da je to ista kuća u kojoj su stanovale poznate banjalučke familije Kapidžić i Radaslić i gdje je poznati dolčanin Hakija pravio još čuvenije vrbaske čamce. Bogatstvo je stek'o na taj način što bi unajmljiv'o zemlju od vlasti a onda je dav'o seljacima u zakup. On je samo vlastima plać'o 32 Š E H E R

BANJA LUKA

Lazo, ti kaz'o! desetinom od agrara kojeg je dobiv'o od seljaka kojima je dav'o zemlju u zakup. Tako je on plaćo poreze turskoj, pa onda i austrijskoj vlasti. Kad je Bosna predata Austriji na upravu, hadži Hamid je napustio Banju Luku i otiš'o u Tursku. Pošto je sav taj vakat boravka u Turskoj uredno plać'o porez, a nije kupio svoj ''paj''od agrara, kad se vratio u Banju Luku, od ušteđeni' para, kupuje od Austrije ''Alipašin'' konak i ahar tj. imanje današnje kuće u Banjoj Luci. Austrijska vlast je zadržala pola imanja od konaka. U tom aharu kojeg je i opremio, on je d'jelio iftare za banjalučku sirotinju i mazlume. Život u čaršiji i bližoj okol'ni nije bio baš tako sjajan, pa su ljudi, mučeni tak'im teškim životom ponekad postajali naopaki, zli i nepodnošljivi.

Naučeni na patnju ljudi počinju da se bune jer se nesrećama i patnji trebalo odupirati, a ne samo šutiti.

U Banjoj Luci, dolaskom Austrije, narod je imo običaj govor'ti; sjaši Kurta, da uzjaši Murta, jer je im život postaj'o još teži i nepodnošljiviji, pa im je muka došla do grla jer znaju da će opet poturati svoja leđa, ama samo drugom gospodaru.

Ovo se naročito odnos'lo na bošnjački živalj koji je mahom, bojeći se progona austrijske vlasti zbog bune, a naročito se ovo odnos'lo kod bogatiji' muslimana, pa su mnogi odselili u Tursku a među njima i sam hadži Hamid beg Husedžinović..

Poslije okupacije dolazi, za prvog privremenog okružnog načelnika, i to vrlo kratki vakat, hadži Smailbeg Ibrahimbegović iz Banje Luke, zatim ga zamjenjuje N. Marković, Srbin, pa austrijski plemić Pači. Iza Pačija, postavljen je 1885. god'ne, Dr Milan Kukuljević iz Zagreba, kad je u čaršiji bio komandant austrijske vojske general Jelzon. Ovaj general je ost'o u vječnom sjećanju banjalučki' čaršinlija sve do današnjeg vakta jer je čaršijom zasadio drveće čuveni' banjalučki' aleja, u dužini od oko 17 kilometara, a što Banjoj Luci dalo neobično lijep izgled nazivajući je gradom zelenila. Sa starom Banjom Lukom polahko nestaje i ovo drveće iz njezni' aleja.

Iako je puno Vrbasa proteklo i danas se jasno vide tragovi ovoga hajra gen.Jelzona. Poslije Kukuljevića za okružnog načelnika doš'o je neki Horović, a zatim Pius Lazarini. Prije toga naimenovanja, baron Lazarini je bio okružni predstojnik austrijskog carstva, i za njega se brzo pročulo da je bio neobično strog i da nije volio bosanski narod.

U njegovo vrijeme, činovnici nisu smjeli ni za živu glavu da uzimlju mito, nit' je neko mog'o dob'ti dozvolu da otvori mejhanu. Lazarini je bio poznat i po tome što se borio i svakom prilikom je suzbij'o alkohol i pijanstvo. Sve ove promjene su se dešavale dok je hadži Hamid stic'o svoj imetak.

Uz to je bio vrlo agilan u odbrani džematlija, posebno muslimana.

Dva protivnika: Da je čitalac ovi' redova kojim slučajem znao frtalj onoga što se moglo tada saznati, bio bi radostan i sretan što je sazn'o jednu osobitu priču vrijednu pažnje i poštivanja. A to je ova priča.

Hadži Hamid je bio krupna rasta, korpulentan, vrlo spretan i okretan, još je uv'jek bio u snazi i nikom nije dav'o preda se i nikog se nije boj'o.

Svakog je c'jenio i poštiv'o što je očekiv'o i od drugi' kad je u pitanju njegovo ime i ličnost jer je bio insan od povjerenja, pošten i pravedan pa su o njemu, i njegovu poštenju i pravednosti, mahaljani počesto kazivali mnoge priče. Đematlije su ga poštivale smatrajući ga veoma uglednim i cijenjenim, ne zbog njegova bogatstva, nego zbog toga što nije im'o dušmana, što je brin'o za komšije, sirotinju, ashabe i radnike koji su rad'li za njega. Nikoga od njega i njegovi' poslova nije glava zabolila niti se išta neočekivano i ružno nije des'lo, kad je gazda Hamid bio u pitanju. A ko i većina džematlija, on nije volio naređenja, ni silu i protiv toga se žestoko bunio i borio za pravdu.

Zato bi često iz njegovi' obraza, uvijek glatke i svijetle boje, izbijala crven kad se ražljuti pa mu lice oblije crven'lo ko da ge je neko namaz'o ''babijim uhom''.

Ispod njegova fesa se nazire svijetla, skoro potpuno sijeda kosa, sasušena i izblijed'la ko da je bila stalno izložena suncu i vjetrometini. Brada mu je bila ko i kosa, sijeda i čvrsta, ni dugačka, ni kratka pa se crven'lo njegova lica još više isticalo u bjelilu njegove brade. Oči su mu vrlo bistre i sja'le se ko dvi žerav'ce, pogled mu je oštar, baš ko pogled insana koji zna šta hoće. Kratak mu je al' snažan vrat, ko da ga i nejma, a iz njegova pojave izbija neka gordost i poštivanje jer su drugi znali da sa hadži Hamidom nejma sprdnje ni maškare. Uvijek je nosio fes sa šarenom, hodžinskom ahmedijom išaranom tankim žutim grančicama nekakva drveta i jedva vidljivim cvjetićima. Bio je vazda ogrnut dugačkom tamnom džubom ispod koje se sjeje šare njegova mintana. Džuba se je vijorila cestom kad on naiđe.

On nije osjeć'o strah, nije ni znao šta je to znač'lo ''bojati se''. Iako je bio mudar i oprezan ponekad bi up'o u sudbinske zaplete koje su obično drugi izazvali jer je bilo teško i pomislit' da bi hadžija nekom nanio zlo, il' uvredu. Jedina mu je zam-

jerka bila što teško, iako rijetko, nije nikom praš'to prevare i uvrede i smatr'o je da svaki insan koji načini grijeh i uvrijedi, il' prevari nekog, to mora i da otpati.

Takav jedan zaplet je motivis'o ovu priču.

Pored toga, hadži Hamid se nije odvaj'o od svog bastuna napravljenog od prave banjalučke hašlame koji je na vrhu imo vel'ku, okruglu dršku i bio filigranski išaran ko nečija puška tandžara.

Na drugoj strani, baron Lazarini, carski predstavnik u ovoj, po njegovom mišljenju, prostoj, prljavoj, l'jenoj bosanskoj kasabi zvanoj Banja Luka, je bio čovjek od kraljevske krvi, germanskog por'jekla, vaspitanja i adeta, brez srca i duše, bar je tako izgledalo kad se neljubazno, sa ironijom i podsmjehom, obrać'o onome ko mu je doš'o, il' se naš'o u njegovoj kancelariji.

I on je drž'o do sebe i svog položaja ko da je sam austriski car a ne njegov predstavnik jer je baron Lazarini smat'ro da je on prije svega otmeni i školovani carski službenik i da su on, i njegov položaj, iznad svega u ovoj jadnoj i prljavoj čaršiji na rijeci Vrbasu.

Jedino što mu se dopadalo u ovoj čaršiji je bilo proljeće. Proljetna hava, čista ledena voda, miris lipa i drveća, činili su mu vel'ko zadovoljstvo. Ne treba zaborav'ti napomen'ti da mu je bila draga i stara tvrđava sa kulama, kamenim bedemima i kazamatima udaljena na minut-dva hoda od njegove udobne kancelarije. A o narodu i sama pomis'o na njih, mu je bila neugodna.

Očito je bilo da baron nije podnosio ovaj Serhat, nit' sredinu u kojoj je službov'o, a nit' je volio ovaj, za njega tuhafli, lijen al' serbezli narod. Bila mu je nejasna njihova sporost i reklo bi se više nebriga o većini dešavanja oko njih i u njemu se dugo vremena vodila nespokojna borba između službene dužnosti i razumijevanja ovih, po njemu, divlji' i buntovni' ljudi. Da bi ga ovi, njemu nečisti ljudi, upamtili po nečem dobrom, on je osnov'o Prvu banjalučku štedionicu za koju kažu da i danas postoji. Sve drugo je zaboravljeno, ljudi, džemati, predstavnička kancelarija, pa čak i sama zgrada i austrijski predstavnik i njegov loš odnos prema svemu što je bosansko, banjalučko, đematlijsko, pa na kraju zaboravljen je i sam baron, Pius Lazarini.

Nastavak u idućem broju Š E H E R 33

BANJA LUKA

Pred izbore

Å EHER 34 BANJA LUKA

Pred izbore

Aktivnosti evropskog poslanika Jasenka Selimovića

PRED NAMA SU VELIKI IZAZOVI, ALI I MOGUĆNOSTI ALDE grupe u Evropskom Parlamentu.

Izjava za medije: Uloga evropskih integracija

Piše: Jasenko Selimović Dragi prijatelji, Pred plenarnu sjednicu u Strazburu, javljam se kratkim pregledom aktivnosti vezanih za Zapadni Balkan, koje sam u proteklim danima obavio u Evropskom Parlamentu. Aktivnosti koje se ne tiču isključivo Zapadnog Balkana, nego uključuju i Švedsku i politike Evropske Unije, možete takodjer da pratite na mojoj Facebook ili web stranici.

Zapadni Balkan: Ideje za budućnost Naša politička grupa ALDE je u srijedu i četvrtak organizovala okrugli stol sa predstavnicima liberalnih stranaka sa Zapadnog Balkana. Ja sam govorio o transnacionalnoj pravdi. Bilo je zadovoljstvo razgovarati sa liberalima iz regije i čuti njihove ideje za budućnost zemalja iz kojih dolaze. Razmjena mišljenja i dijalog su uvijek dobro došli i sretan sam što sam učestvovao u organizaciji ovog okruglog stola. Konferenciji je prisustvovao i komesar za politiku proširenja EU, Johannes Hahn, te Guy Verhofstadt, predsjednik

Imao sam razgovor sa BH portalom, u kojem sam govorio o sve češćem spominjanju radikalizma u BiH, i o ulozi evropskih integracija u zajedničkoj borbi Zapadnog Balkana i Evropske Unije sa ovim zabrinjavajućim fenomenom. Moj intervju možete pročitati ovdje.

Prisustvovao sam također predstavljanju izvještaja Freedomhouse-a „Konfrontiranje liberalizma u EU i Zapadnom Balkanu“.

Razgovarali smo o demokratskoj situaciji zemalja EU i Zapadnog Balkana, te ukazali na promjene, napredak, ali i na nazadovanje u nekim zemljama. Slobodni mediji, izborni proces, korupcija i nezavisno sudstvo su neke od kategorija o kojima smo razgovarali sa predstavnicima Freedomhouse-a.

Pred nama su veliki izazovi, ali i mogućnosti, i zajedno treba da radimo na jačanju vladavine prava, demokratskih institucija, saradnje, što će dovesti do napretka BiH na putu ka EU, ali će i mnogo značiti građanima Bosne i Hercegovine.

Radovao bih se ukoliko poznajete još nekoga ko bi htio da povremeno dobiva informacije o mom radu u Evropskom Parlamentu. Za komentare i sugestije sam uvijek otvoren.

Sve najbolje i hvala,

MIJENJATI - SEBE Piše: Edin Osmančević U vremenu kada svijetom haraju ratovi, traju masovna ubijanja djece, civila, kad više od 50 miliona ljudi žive kao prognanici, shvatamo da na globalnu politiku imamo jako mali uticaj ali zato malim koracima na lokalnom nivou možemo pomoći i ublažiti patnje onih koji su nesretni, poniženi, izloženi ratnim stradanjima i patnjama.

Herman Hese je jednom prilikom rekao: “Juče sam bio pametan. Zato sam želio mijenjati cijeli svijet. Danas sam mudar.

Zato mijenjam sebe!”

Herman Hese nam poručuje da je vrijeme da počnemo mijenjati sebe! Krajnje je vrijeme je da preuzmemo odgovornost, vratimo nam ukradeni ljudski dignitet mudrim razmišljanjem!

Pozivam vas, kako u domovini, tako i one koji žive u dijaspori, da svojom prijavom na narednim izborima pokažemo koliko volimo i koliko nam je stalo do naše domovine!

Mala izlaznost od svega 54 % na izbore dovela je do bujajuće korupcije, kriminala, galopirajuće bijede i siromaštva u društvu gdje toga ne bi trebalo biti! S druge strane, dešava se enormno bogaćenje jednog sloja društva koji se u pljački države neće zaustaviti sve dok god se ne potroše rijeke, planine i prirodna bogatstva države.

Š E H E R 35

BANJA LUKA

Značaj predstojećih izbora u BiH

AKTIVAN PRISTUP ZAJEDNIŠTVU

Suzana Sekulović – Kadirić U oktobru ove godine se održavaju opšti izbori u BiH. Može li narod na ovim izborima srušiti kriminalnu i korumpiranu vlast, koja ga već 25 godina guši stalnim diskriminacijama, zastrašivanjem i metodama poznatim isključivo diktatorskim režimima ili će istoj toj vlasti pokloniti još 4 godine svoga života?Izbori su vrata naše kuće, našeg grada, naše BiH, vrata naše sadašnjosti i budućnosti. Naš glas je za njih ključ. Na nama je da odlučimo, ko će na ta vrata ući, a ko će kroz njih izaći!

BiH dijaspora ima veliki potencijal i od nje se očekivalo, ali i očekuje, znatno veći uticaj na političkoj sceni BiH. Nema sumnje da dijaspora može mnogo više učiniti, ali za to je potreban i njen aktivniji angažman. Neki čak misle da jedino dijaspora BiH može donijeti “tektonske promjene“, koje bi iz osnova mogle pokrenuti sadašnje neodrživo stanje na bolje, ali dijaspora, na žalost, ni danas nema aktivan već pasivan pristup izbornom procesu. To uvjerljivo potvrđuju izborni rezultati iz kojih se vidi da je broj izbornih glasova iz dijaspore iz godine u godinu sve manji.

Zbog značaja predstojećih izbora nudimo Vašem udruženju u Västeråsu posjetu gosp. Mirsada Duratovića sa datumom koji je načelno dogovoren sa gosp. Senadom Hujićem (četvrtak, 31. maj u 18 h).

Ko je Mirsad Duratović?

Mirsad je i sam bio zatočenik u tri prijedorska logora, a samo je pukom srećom preživio strijeljanje. Kao maloljetnika ga je vojska RS koristila kao živi štit, a prošao je i sam najgore torture, glad i iživljavanja u logorima Prijedora. Na svirep i surov način izgubio je 48 članova familije, među kojima su i njegov otac, kao i brat koji je tada imao svega ŠEHER 36 BANJA LUKA

15 godina. Već godima se bori za istinu o zločinima u Prijedoru, ali i u cijeloj BiH, kao i protiv svakodnevnih diskriminacija koje se vrše nad povratnicima. Angažovan je u svakodnevnoj i konkretnoj pomoći ugroženom stanovništvu, a pogotovo djeci iz socijalno ugroženih područja. Povezan je sa organizacijama u svijetu i nosilac mnogih humanitarnih pomoći za nesrpsko stanovništvo koje je ostavljeno na rubu egzistencije.

Mirsad Duratović je i predsjednik Udruženja logoraša „Prijedor 92“ , a takođe je i jedan od aktivista koji se snažno zalaže za procesuiranje svih odgovornih za počinjene zločine u prijedorskoj opštini, ali i izgradnju spomen obilježja koje bi podsjećalo na počinjene zločine koji su se desili u Prijedoru.

Nedavno je u Bonnu (Njemačka, od 6. do 8.4. 2018.) prisustvovao Međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima gdje je bilo prisutno više od 26 zamalja svijeta i gdje se u svom obraćanju posebno osvrnuo na kršenje najosnovnijih ljudskih prava povratnika u RS, od prava na slobodu govora i mišljenja do statusnih prava civilnih žrtava rata nesrpske nacionlnosti. Takođe je govorio i o institucionalnoj diskriminaciji povratnika kroz raspodjelu budžetskih sredstava i mnogobrojna zakonska rješenja, te o Pravilniku koji diskriminiše povratnike (Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata, Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, Zakon o visokom obrazovanju, Pravilnik o stipendiranju ...). Sa nekoliko konkretnih primjera sa terena slikovito je pokazao u čemu se ogleda ta diskriminacija. Član je Demokratske fronte i odbornik u Skupštini grada Prijedor.

Njegov rad je transparentan i može se pratiti kako na njegovoj facebook stranici, tako i preko Youtube kanala na kojem redovno prenosi rad Skupštine Grada Prijedora, kao i vlastito učešće u odlukama koje se donose.

Ključna uloga dijaspore Pred predstojeće izbore, koji će uveliko odlučiti daljnju sudbinu Bosne i Hercegovine, kao i nas samih, možda je neophodno konstatovati da iako BiH dijaspora čini skoro trećinu BiH stanovništva, učešće dijaspore u izbornom procesu, zbog njenog pasivnog odnosa i destrukcije u zemlji, svedeno je na minimum minimuma. Ako od blizu pola miliona glasova u izborne kutije dođe svega 30.000 glasačkih listića, onda se može zaključiti da dijaspora uopšte ne učestvuje u izbornom procesu svoje zemlje, dok na drugoj strani dijaspora susjednih zemalja često ima presudan uticaj na izborne rezultate.

Prilikom predstojećeg susreta u Västeråsu željeli bismo da se

Pred izbore posebno osvrnemo na neka od pitanja koja su značajna za oktobarske izbore u BiH, kao npr:

korjenite promjene nisu potrebni oružje i rat, već aktivan pristup zajedništvu!

S poštovanjem!

1. Šta su izbori i u čemu je njihov značaj?

2. Izborni zakon u BiH – prepreka ili mogućnost 3. Šta mogu promijeniti izbori?

4. Šta može učiniti dijaspora?

Za daljni kontakt: Suzana Sekulović – Kadirić Mobil: 076 – 26 766 82 e-mail: una_kadiric@hotmail.com Adresa: Rådsvägen 2D 141 63 Huddinge (Stockholm)

Na samom susretu će takođe biti ostavljeno i dosta vremena za pitanja, diskusiju i razgovore sa svima onima koji budu prisustvovali ovom skupu.

Stockholm, april 2018.

Građani BiH, BiH dijasporo!

Pripremimo se i iziđimo na izbore. Pokažimo i dokažimo da za

u

RELATIVIZACIJA ZLOČINA

„PRAVA ISTINA“ Svaki sporazum između istine i laži uvijek je na štetu istine!

Piše: Edin Osmančević Jedan moj vrli kolega jednom prilikom mi reče: ”Političari na Balkanu, kad god žele da sakriju istinu od javnosti, prave svakojake komisije koje nemaju vezu sa svezom. Ne čini istina čovjeka velikim, nego obratno, čovjek čini istinu velikom.“ Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović zalažila se da posebna komisija utvrdi "pravu istinu" o onome šta se dešavalo u Jasenovcu tokom i, kako je navela, "nakon rata", što je izazvalo burna reagovanja i optužbe za "relativizaciju Holokausta".

Ona je podržala prijedlog čelnika Hrvatskog helsinškog odbora Ivana Zvonimira Čička o formiranju međunarodne komisije, sa članovima iz Srbije, Hrvatske i međunarodnih stručnjaka, koji bi utvrdili "istinu o Jasenovcu".

"Da se tačno utvrdi prava istina, jer smatram da samo istina može pomoći da se pomaknemo naprijed. U 21. vijeku, modernom forenzikom, medicinskom i forenzikom dokumenta može se utvrditi ne samo broj žrtava... već i istina šta se zaista događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945. godine, nego i kasnije", smatra predsjednica Kitarović, za koju bismo mogli reći da je više nego providna, reklo bi se bezobrazno ”naivna” jer želi tako da ”umiri” i dezinformira javnost kako bi otvorila put relativizaciji ustaških zločina! Iza te ”naivne” zavjese krije se isto tako podmukli plan relativizacije Holokausta, jer je to upravo ono što se dešavalo u Jasenovcu. Volio bih podsjetiti predsjednicu Kitarović da je u fašističkom režimu na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom 1941. i 1942. osnovano oko 30 njemačkih, talijanskih i ustaških logora koji su po svojoj namjeni i funkciji bili uglavnom sabirni, tranzitni i iseljenički, a neki od njih radni i koncentracijski.

Prvi ustaški koncentracijski logor u NDH, Danica, osnovan je već 15. travnja 1941. pokraj Koprivnice. Prve masovne likvidacije zatočenika ustaše su provodile u Jadovnu na Velebitu te u logorima Slana i Metajna na otoku Pagu, dijelovima velebitsko-primorskog sustava ustaških koncentracijskih logora sa sjedištem u Gospiću.

Djelovali su od sredine lipnja do 25. kolovoza 1941.

Uz koncentracijski logor Jasenovac, koji je najdulje djelovao, a po broju zatočenika i prostoru koji je obuhvaćao bio najveći ustaški logor, osnovani su veliki logori u Kruščici pokraj Travnika,

Tenji pokraj Osijeka, u Đakovu, Loborgradu pokraj Zlatara i u Sisku.

Da li to predsjednica pravi razliku između Jasenovca i Aušvica u metodi ubijanja? Da li žrtve u Jasenovcu treba da budu zahvalne što nisu ubijane na isti način kao u Aušvicu,? O Aušvicu poznati profesor povijesti i autor hrvatskog dijela izložbe 'Anne Frank – povijest za sadašnjost' Miljenko Hajdarović, govori kao o logoru industrije smrti jer se sve odvijalo industrijski, kao na traci. Da li su to metode ubijanja u Jasenovcu bile vise humanističke jer se šparao plin i meci i umjesto njih upotrebljavao takozvani manufakturni pristup, ručni rad maljevima i noževima?

Da bismo sačuvali istinu moramo raščistiti sa činjenicom da je Kitarovićeva pobornica ustaške ideologije zbog čega se ne može smatrati kredibilnom predsjednicom Republike Hrvatske!

Moral je osnova svih stvari a Istina je najvažnija substanca moralnosti! Zna li to Kitarovićeva?

Š E H E R 37

BANJA LUKA

Pred izbore

Dragi prijatelji, Prošla je još jedna sedmica mog rada u Evropskom Parlamentu. Ovo su neke od novosti: Radni ručak sa predstavnicima Raiffeisen Banke iz zemalja Zapadnog Balkana U ponedjeljak sam prisustvovao radnom ručku predstavnika Raiffeisen Banke iz zemalja Zapadnog Balkana. Tema su bile nove strategije za privlačenje novih investicija u ovaj region.

Sastanku su prisustvovali i predstavnici Evropske Komisije, te Vijeća EU i Bugarskog predsjedništva.

Samit liberala u Sofiji Ovaj vikend ću provesti na Samitu liberala u Sofiji gdje ću govoriti o perspektivama Zapadnog Balkana i proširenju Evropske Unije. Biće to prilika da sa kolegama liberalima iz cijele Evrope razgovaramo o novim idejama za Zapadni Balkan.

Intervju za Dnevni Avaz Nakon što su ove sedmice u Evropskom Parlamentu predstavljeni izvještaji za zemlje Zapadnog Balkana, u

ŠEHER 38 BANJA LUKA

bosanskohercegovačkom listu Dnevni Avaz imao sam intervju u kojem sam rekao kako Bosna i Hercegovina ovaj put nije bila u fokusu, ali da se rezultati odgovora na upitnik i malo veći fokus na BiH očekuju na sljedećem Samitu u Sofiji, 17. maja.

Albanija i Makedonija su od Evropske Komisije dobile preporuku da započnu pregovore, Crna Gora i Srbija već pregovaraju, a za BiH je ocijenjen manji do umjeren napredak u različitim kategorijama. Moj intervju možete pročitati ovdje.

Švedska i EU politika Sedmica je bila ispunjena komitetima i glasanjem u Odboru za unutarnje tržište i Odboru za zapošljavanje i socijalna pitanja, koja pratim. Preuzeo sam još jedan Izvještaj o EU budžetu 2019. godine kao izvjestilac u ime naše političke grupe ALDE. Istovremeno, radim na izvještaju „Proportionality test“ kojem je cilj da se radnicima unutar EU olakša mobilnost ukoliko obavljaju neko regulisano zanimanje (arhitekt, doktor, medicinska sestra i slično), te da se smanje prepreke na koje nailaze u nekim državama članicama.

Sve detalje i dalje pratite na mojim stranicama.

Sve najbolje i hvala, Jasenko Selimović

Å EHER

BANJA LUKA

39

Poezija koja prodire u ponore duše Ријетко који пјесник, већ дуже вријеме, својом првом књигом да је успио обиљежити судбину интиме и осаме, њежне, а ипак пркосне индивидуе, као што је то учинила Енеа Хотић. Енеина поезија продире на лаган и најњежнији начин у поноре душе, ондје струји, тече бистро кроз таме бестјелесности, бројним потоцима и ријекама, само њој знаним просторима њеног универзума… (Слободан Бошковић)

Песникиња Хотић своја љубавна усхићења или разочарања, свеједно, врло вешто смешта у стихове који су прецизни и концизни. Њена рима није класична већ случајна и то њеним песмама даје посебну црту. Читајући њену поезију читалац неће никад упасти у замку да се над неким стихом упита: „Да ли сам ово добро разумео?“ Енеин сваки стих, свака песма не могу се тумачити, већ једноставно доживети, понекад толико сликовито да вам се може учинити да сте баш ви са њом н (Анђелко Заблаћаљнски)

ТИ И ЈА

JЕДНОСТАВНА ПЈЕСМА

ТЕСТАМЕНТ

Можда смо пространства освајали некада Ти и ја. Можда смо непрегледним просторима хрлили и тражили боље мјесто свима. Можда си ме гледао зачуђено запрепашћено не вјерујући шта видиш док Ти одраз у бистрој ријеци није рекао да смо исти...Ти и ја. Од тад датира наша љубав чиста, тад смо спојили комадића среће два иста, блистава. Удар грома што се разли небом учини ме Теби далеком и недостижном. Све док једног дана вијековима послије чудни временски друмови поново не спојише Нас, раздвојене и да лутамо по свијету тражећи се принуђене и слуђене. Сад је све ту. Ти у моме, ја у Твоме оку.

Звуком звона из кревета топлог закорачим у нови дан, а сан ми на вјеђама још увијек умотан. Давном звијездом падалицом, од жеље чисте сазданом, волим Те. Моје мисли брзо Ти гнијездо постану и док летим, већ Ти се на души зрцалим. Оштро стакло стварности зарива се у моје руке – пријети потамниће тек рођене зоре, пријети – исписаће нове боре. Ма, нека не буде горе, кажем! Под окриљем неба једно знам: снага си ми, све је како треба! Огрнута Тобом одагнавам хладноћу у мом кишом плачном прољећу. И једино хоћу да грлиш ме, да грлим Те!

Остављам се Теби, другачије и небо не би. За не дај Боже, да Ти се нађем под јастуком међу склопљеним длановима. Остављам Ти се у сновима, за црне дане. Па да ми сване, у очима јутра, модрога сутра Нас двоје. Вјеруј ми, преживјећеш са мном у срцу. Напојен осмијехом. Сит Ти а вјечито гладна Те ја.

ŠEHER 40 BANJA LUKA

Nove knjige

Нова верзија легенде Прича Вида Вукелића је једна од могућих верзија, убедљивија и узбудљивија од свих које су до сада настале. Аутор приче, односно њен приповедач, Смајли, у фабуларном смислу не прича једноставну причу, просту, већ сложену. Прича о Сафикадином биолошком оцу, Авраму, о њеном привидном оцу, Хаџи- Фејзу, па о њеној мајци Азри, и помајци Фатми, тако да ствари изгледају много сложеније него што су. Наравно, ту је и млади аустријски официр Херман Дитрих и још неколико узгредних ликова. Карактери и природа личности су углавном усаглашени са фабулом, служе једни другима. Фабула има доста нестварних елемената са стварним значењем. Треба рећи да је прича коју Вид прича, односно Смајли, источњачки вид приповедања, такозваног замајавања, онако како Шехерзада прича, како Андрић приповеда, за разлику од европског припове-

дања које је строго рационално, где се фабула математичком прецизношћу развија и разрешава. Овде тога нема, већ приповедач пратећи основну радњу застајкује, враћа уназад, замеће траг да се Власи не досете, уводи нове појединости, теме, мање важне догађаје, личности. Рецимо прича о историји Кастела, о бањалучким алејама, о Трапистима и производњи пива, о гостопримству Бањалучана, о аустроугарским официрима који се опијају, о штици и дајак-чамцу, о младима који се дрогирају, о докторима, бизнисменима... Да би причу наставио речима ‘’вако је било’’. Иначе, легенда је приповедана архаичним језиком, народским, некњижевним. Пошто је реч о догађају из прошлости, о особама које су некад живеле, такав језикнајбоље патину времена осликава. (Тихомир Левајац)

Foto: Mirsad Filipović

MARAMA - DA ILI NE ?

SLABOST KOLEKTIVNE SVIJESTI Piše: Rudolf Kalajdžić Nedavno je u Austriji donesen propis,kojim se zabranjuje nošenje marama u školama. Prije Austrije, sličnu zabranu donijelo je nekoliko zapadnoevropskih država. Sve je počelo u Francuskoj prije koju godinu, kada je ministarstvo prosvjete odlučilo, da učenice ne mogu dolaziti u školu sa maramom na glavi. Ova odluka u svim slučajevima zabrane pravda se sličnim argumentima.

Sve pomenute države su sekularne – odnosno laičke, u kojima je država odvojena ŠEHER 42 BANJA LUKA

MARAMA, SIMBOL KAKAV JEST – NEJASAN, NEOMEĐEN, FLUIDAN – OPISUJE RAZNA OSOBNA I DRUŠTVENA TKANJA, OD ONOG KOJI SLAVI LJEPOTU I ŠTITI INTIMU, DO ONOG KOJI UGNJETAVA. od Crkve, bolje rečeno – religije.Vjera je privatna stvar svakog građanina. Kako se marama smatra vjerskim simbolom, nije joj mjesto u školi.

U Evropi danas živi više od 15 miliona muslimana, koji nisu bez otpora prihvatili ove odluke. I nisu bili sami. Već u slučaju Francuske, napredna javnost je stala na njihovu stranu. Organizirani su masovni prosvjedi protiv ove odluke, ali država je ostala uporna. Škola i vjera moraju ostati odvojene.

Marama kao dio nošnje, ali ponajprije

marama kao obilježje različitosti, pripadništva drugoj kulturi, otvara žučne političke rasprave, pokazujući svu složenost suživota kultura prislonjenih jedne uz druge. Možda baš ovaj slučaj, bolje nego bilo koji drugi, pokazuje svu slabost kolektivne svijesti koja, nesposobna da shvati složenost, zadire u elementarno pravo pojedinaca da odluči što će nositi na glavi. Govore li zabrane nošenja marama o podsvjesnom strahu Evrope od islama? Nisu li slučajno počele “smetati” poslije 11. septembra 2001? Ili poslije

terorističkog napada na madridsku podzemnu željeznicu?

NEPRAVEDNO POVEZIVANJE SA RELIGIJOM “Nije marama samo pitanje Orijenta i islamske žene “, ističe dr. Ekrem Čaušević, šef Katedre za turkologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu,“ već je to široko rasprostranjeno socijalno određenje, a odnosilo se čak i na muškarce. Čovjek, uostalom, pokriva glavu otkad postoji. To je prešlo i u islamsku tradiciju, i na žene, i na muškarce, no nije u vezi s izvornim islamom. To je nešto što proizilazi iz načina života i podneblja. Tek 20. stoljeće otkriva gologlavog čovjeka, a dotad su svi nosili nekakve šešire i kape “. Dr. Čaušević kaže i kako Kur`an nigdje direktno ne spominje da bi to “ pokrivalo “ moralo biti marama, iako bi izvjesne aluzije u Kur`anu o ženinom moralu i skromnosti mogle navesti na tu pomisao.

Sociolog Alija Hodžić, sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, smatra da se marama nepravedno povezuje sa samo jednom religijom.“ Općenito je marama karakteristična za ruralne predjele i u različitim se krajevima različito vezivala. Žena pokrivene kose je obilježje mediteranske kulture, no ono seže i znatno šire. “ Moderna “ je emancipirala ženu, no kod muslimana marama je ostala dio tradicionalne nošnje i tu nastaje peripetija. Zašto zabraniti nošnju? To bi imalo opravdanje, kada bi ta nošnja skrivala identitet, tako da to može ugroziti sigurnost gradjana “, veli Hodžić.

KOGA TO MARAMA UGROŽAVA? Na miješanje države u pravo na odijevanje reagirale su brojne islamske zajednice širom Zapadne Evrope. To postavlja veoma složeno pitanje o tome, kako shvaćati kolektivnu pripadnost i kako je artikulirati?

Zabrana, pak, otvara pitanje koga to marama ugrožava? I koga to od nje treba štititi ?

Teško je dati jednoznačne odgovore na tako složena pitanja.

Sudimo li već iz jedne kulture o drugoj, kako izbjeći zamke stereotipa poput onog da zadiremo u svijet u kojem je žena muškarcu objekat i njegov instrument. Poznajem jednu feministkinju, koja smatra da maramu ne treba nositi, jer ako je nosite, tada pristajete na okvir, u kojem ste, kao žena, biće niže vrste, objekat muškarcu od čijeg se pogleda sama žena treba skriti, kako ga ne bi dovela u napast. Židovska novinarka Geraldine Brooks opisuje svoje iskustvo višegodišnjeg života u

islamskoj zajednici u Kairu. Brooksova je opisala zar kao nešto što joj je dalo osjećaj sigurnosti na uzburkanim ulicama Kaira i navodi da niko nikada nije čuo da je zamotana djevojka bila silovana.

Diskusija o maramama najveća je upravo u islamskim zemljama, kaže dr.Čaušević .“ U samim tim zemljama islam se okrivljavao za ekonomsko i društveno zaostajanje za zapadnim tržišnim sustavima, pa se pokušavalo intervenirati u odjevne predmete. Radi li se doista o zaostalosti i koliki faktor u njemu čini neokolonijalizam, koji je uostalom taj svijet toliko i podijelio. A zatim je stvorena paradoksalna i besmislena sintagma – islam-

ski svijet.

Zašto ta sintagma nema smisla? Zato što je kulturno naslijeđe i tradicija u svakoj od tih zemalja stvorila svijet heterogeniji od bilo koje evropske zemlje. Što je islamska zemlja? Je li to zemlja u kojoj vlada šerijatski zakon?

Republika?

Parlamentarna demokracija?

Monarhija?

Ustavna monarhija? Apsolutna monarhija? Recite mi šta je to islamska zemlja ?“ - pita se on.

Prvi slučaj u modernoj istoriji, da je država zakonom zabranila nošenje marame i drugih odjevnih predmeta dogodio se u jednoj islamskoj zemlji.

O tome u slijedećem broju.

17-godišnji Belmin Ridžal već potpisuje profesionalne ugovore – sad je prvotimac Abana, člana italijanske Serie D.

Nogometni talenti

Novi Džeko Bosna i Hercegovina je rasadnik nogometnih talenata; jedan od njih je i Belmin Ridžal, 17-godišnjak iz Zavidovića, koji je već postao mamac za najbolje klubove. Ovih dana promijenio je klub i sad je prvotimac Abana, člana italijanske Serie D, s kojim je potpisao ugovor do kraja sezone uz opciju produženja na još dvije godine.

“Presretan sam zbog dolaska u ovaj klub, koji bi trebao biti prekretnica u mojoj karijeri. Prvi put ću igrati u seniorskoj konkurenciji, zbog čega sam vrlo uzbuđen.

Imao sam mogućnost da idem u klub iz Serie A ili Serie B, interes su pokazali Foggia i Atalanta, ali sam se ipak, u dogovoru s porodicom, odlučio na ovaj korak. Igrat ću sa starijim od sebe, ja sam najmlađi igrač u timu i zaista sam ponosan i nestrpljiv da počnem igrati utakmice”, kazao je Ridžal, potencijalni kadetski reprezentativac BiH. Svojevremeno je bio član mlađih selekcija Chieva iz Verone, Monze i Brescie.

Prije nekoliko dana boravio je u Mariboru, u istoimenom klubu, za koji je odigrao nekoliko utakmica, ali se ipak odlučio za povratak u Italiju, čiji pasoš i (pored bosanskohercegovačkog) posjeduje.

U italijanskim medijima Ridžal je predstavljen kao novi Edin Džeko, s obzirom na karakteristike, visinu (1,92 cm), i vještine, tehniku i igru glavom.

Uspoređuju ga i sa Zlatanom Ibrahimovićem, još jednim nogometnim velikanom koji je ostavio dubok trag u Italiji. Š E H E R 45

BANJA LUKA

Ismet, Elvira i Denis

SVIJETLEĆI ZAPISI IZ MRAČNOG KRUGA

Napisao: Ismet BEKRIĆ

Već u svome proznom prvencu – knjizi priča i zapisa »Ptice iz fjordova« (Edicija »Ptica«, 2004.) – banjalučki i bosanskohercegovački literat Denis Dželić umočio je svoje drhtavo, ali nesalomljivo, pero u tamnu tintu stradanja i progonstva, izbjeglištva i nesanica, da svoje riječi stavi na živu ranu života i sudbina desetina hiljada žitelja svoga grada, i pojedinaca, koji su imali svoja imena i prezimena, svoje adrese, svoje velike i male snove, svoju svakodnevicu i svoj makar skriveni smiješak. Na tom putu je i njegova druga knjiga – poetska proza »Paganski poeta« (»Bosanska riječ«, Tuzla, 2006.), ali s još većim poniranjem u dušu pojedinca, često i vlastitu, u kojoj se prelamaju slike surove izbjegličke stvarnosti sa slikama djetinjstva i daleke prošlosti, kad je bilo manje podjela i kad se živjelo u dosluhu sa prirodom. Čovjek – čitaj: pjesnik – rođen je da se divi ljepoti, i da tu ljepotu i sam stvara.

I novi Dželićev rukopis, također poetska proza naslovljena »Svijet kao predstava«, »traži... suštinu postojanja«. Iako je to literarno, ljudsko, traganje – za Dželića - često »uzaludno«, osuđeno na bezizlaz i trpnju, snaga svakog pojedinca je upravo u tome da se ne predaje, jer njegovi »korijeni nisu zatrti«. Svjestan je toga i Mezej, metaforični lik ove knjige (s kojim se autor poistovjećuje), koji svoju snagu crpi iz stoljeća rodnog tla, iz svakog stabla, onog iz djetinjstva, i ovog u tuđini, svake ptice, svakog tulipana rasutog po danskim trgovima i ravnicama. »U njedrima prirode ležali su svi odgovori«, proganik, otuđenik, pisac, traži ih u granama »svijetlećeg drveta«, u uspravnosti hrasta (»Život je hrast kitnjak!«), u orkanu što dolazi iz sjevernih šuma, u tulipanu, toj zaspaloj ptici plamenih krila, prikovanoj za zemlju stabljikom, koja bi htjela da se vine, da poleti, a u »tom pokušaju bjekstva tulipan je najljepši«. I ova knjiga je jedan pokušaj izlaska iz tamnog kruga nasilja, primitivizma, nerazumijevanja, uskogrudnosti; autor, kao Alisa u zemlji čudesa, svijet promaŠEHER 46 BANJA LUKA

Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Sarajevu, banjalučki pisac Denis Dželić predstavio se novom knjigom poetske proze – »Svijetom kao predstavom« - u kojoj oživljavaju sretne i nesretne, vedre i tužne slike njegovog zavičaja. Izdavač: »Planjax«, Tešanj, 2018. tra i iz ogledala, iznutra, iz njegovog odraza, iz njegove žudnje za svjetlošću. A kad je promatrač, autor, uz to još i prognanik, krhko, ranjivo biće bez oslonca (»Svako ima svoj oslonac, svako se oslanja na nešto ili nekoga, samo ga izbjeglica nema. Sam, kao napuštena lađa...«), onda se i sam život doima kao »ladica ispod peći u koju

Sajamske promocije Foto: Sanela Husić-Musabašić pada lug, i pepeo, sreća je u njemu u nekoliko tinjajućih žeravica«.

U tamnom krugu vremena, u kojem je čitav svijet jedna otvorena, teška, nedovršena predstava, Denis Dželić u svojoj novoj knjizi priča i zapisa traži prije svega one svjetlije strane, ona zrnca ljudskosti i jednostavnosti; htio bi ih otkriti u povezanosti svijeta ljudi i svijeta prirode, u malim proplamsajima sreće, u jednom običnom ljudskom »Zdravo! Kako si?«, vratio bi se i u neke sretnije slike djetinjstva i života prije nego što je morao napustiti svoj grad, i svoje drvo na kojega se verao kao dječak, i pod kojim je prvi put ljubio. »Sunce ispruži svijetao ćilim, i on ugazi u sjećanja.« Nađe se, kao nekadašnji dječak pod tribinama rukometnog stadiona, »između dvije betonske ploče svijeta i vremena«.

Kroz taj procijep kaplju Dželićeve rečenice, provlače se literarne i životne slike, »plutaju metafore«. Od »Jutra zimskog djetinjstva«, u kojem ima i porodične idiličnosti, pa do jednog vrućeg ljeta, u kojem u svoju domovinu dolazi kao posjetilac, kao »turist«, kao »stranac«, izbjeglica u prolazu, prošlo je skoro pola stoljeća u kojem smo bili i sudionici, ali i kulise, i u kojem literarna riječ ne želi da bude samo hladni promatrač i hroničar, nego prije svega izvor svjetlosti, i svjetiljka koja će obasjavati poprište na kojem »kulise satkane paučinom ponovo ga prekriše«, i on se ponovo »trga, kobelja, pokušava iščupati«.

Ovi svijetleći zapisi iz mračnog kruga priča su o nama, o njemu (autoru), o tebi (čitaoce), o Bosni, o vječitoj borbi Dobra protiv Zla, Ljepote protiv primitivizma.

Elvira promoviše svoju knjigu

DRUĹ TVO

1DGDOHNR ĀXYHQL VSHFLMDOLWHW

KO NIJE BIO “KOD MAHEâ€?, NE ZNA Ĺ TA JE BANJALUÄŒKI ĆEVAP Preneseno iz magazina "Stav" PiĹĄe: Ismar Ĺ MIGALOVIĆ FotograďŹ je: Velija HASANBEGOVIĆ

K

! "

48 Ĺ E H E R

BANJA LUKA

Prema kazivanjima najstarijih BanjaluÄ?ana, banjaluÄ?ki ćevap u Banju Luku donijela je porodica Ä?uzel kao porodiÄ?ni recept. Oni su, kaĹže jedna legenda, oko 1920. godine stigli u grad na Vrbasu iz okoline GlamoÄ?a i sa sobom donijeli tajni recept pravljenja ćevapa

#

$ %

&'()

*

%

+ "

%

, .

%

TAJNA PORODICE MUJIČIĆ

$

/

%

. %

"

" 0 % % %

1. 2 " 3 4 5)

, %

1$

" 6 7 %

&'89 $

2 " +

3 % : 2

; " % 2 " + % * 5) 12 " %

% *

,

<

3 % : !

2 ,

% :

. % % 1

"

.

% "

=

, 3 % :

!

4 : " "

Å E H E R 49

BANJA LUKA

!

: % %

1

% 7

> "

3 % : SAMO S Ä&#x152;AÄ&#x152;KALICOM

+

% 1. 2 " 3

:

14

: 4

% 3 : 0

" > ;

4

% 1. 2 " 3 2 %

* :

" : %

" 1+ :

4

4

3 Â&#x201E; 64

26/4/2018 STAV

Å EHER 50 BANJA LUKA

Bosnia Appeal Birmingham

U humanoj misiji Teško oboljeloj Senki Hajrić iz Sarajeva za nabavku invalidskog lifta nedostaje još 2.000 dolara Bosanskohercegovačka redateljica Vesna Marich, koja živi i radi u Londonu, poznata je po svojim umjetničkim ostvarenjima, ali i po svojim humanitarnim aktivnostima. Već duže vrijeme, Vesna u saradnji sa humanitarnom organizacijom Bosnia Appeal iz Birminghama vodi akciju za nabavku invalidskog lifta za Senku Hajrić, djevojku iz Sarajeva, koja boluje od Prader-Willi sindroma, bolesti koja napada mišiće. Nažalost, bolest je uzela maha i Senka se više ne može kretati bez invalidskih kolica. Pored toga, iz zgrade gdje stanuje, zbog stepeništa ne može izaći ni na ulicu bez pomoći oba roditelja, tako da joj je invalidski lift prijeko potreban.

Pogledajte priloženi video: https://www.youtube.com/watch?v=tkPVU0wAV-g U tu svrhu Vesna je nedavno pokrenula i online akciju za bolesnu

Senku Hajrić, da bi prikupila sredstava za kupovinu i ugradnju invalidskog lifta u zgradi gdje ona živi sa svojim roditeljima. Do sada je prikupljeno oko 3.000 dolara, a za prijeko potrebni lift potrebno je još 2.000 dolara.

Svi koji žele da pomognu Senki Hajrić to mogu učìniti sa par klikova preko ovog linka: www.youcaring.com/platformliftforsenkahajrich2018 Humanitarna organizacija Bosnia Appeal iz Birminghama poziva vas da pomognete, relativno mali iznos je potreban da usrećite ovu porodicu.

Pripremio: BHDINFODESK Š E H E R 51

BANJA LUKA

POMOR U SIRIJI I NAVIJAČKI ZLODUH

Negirati genocid znači dozvoliti da se dogodi novi Piše: Marjan Hajnal Krajnje je vrijeme za konačni trijumf bosanske humanosti. Ali nje nema i neće biti sve dotle dok jedni Bosanci/Bošnjaci navijaju za NATO, drugi za Iran, treći za Tursku, četvrti za Izrael, peti za Vatikan, šesti za Rusiju… Da ne zaboravimo posebne trgovinske veze i interese Britanije, Njemačke, Italije, Francuske…

Ne gubite iz vidnog polja ni dok sanjate, Bosanke i Bosanci i ostali južno-Slaveni: u mučkom bolu izdahnula su tijela djece i njihovih majki otrovani Asadovim otrovom kojeg ima na lageru 1100 tona.

Svi pristrasni, navijački opredijeljeni, liče na zlog osamostaljenog lutka koji nagovara svoga glumca na zlo, kao u filmu sa Antonijem Hopkinsom u ulozi šizofrenog mađioničara-trbuhozborca koji postaje ubica.

Bilo ko da još uvijek smatra da je jedna strana u bliskoistočnim sukobima bolja od druge i da zaslužuje favorizovanje, preuzima suod52

govornost za sve nevine žrtve.

Radeći u JNA, zalutao u besposlici pa propatio rat prije rata, nikada nisam postavio ni jedno pitanje, a sve sam znao. Tako sam čuo svjedočenje oficira koji je radio u Iraku da je Sadam Husein sav arsenal hemijskog oružja prebacio u Siriju. Prema tome, američke informacije o oružju za masovno uništenje bile su tačne, samo je Sadam nadmudrio Amere i na vrijeme sklonio taj arsenal.

Svi iole bolji poznavaoci fizike, pa čak i laici, znaju da se kondenzovani plin širi prilikom oslobađanja, a još bolji poznavaoci upućeni u Avogadrov broj mogu približno procijeniti koliku bi teritoriju mogla smrtno ugroziti jedna tona bojnih plinova. A prema stručnim procjenama Asadovi glumci lutkarskog kazališta u kom nema preživjele publike imaju na raspolaganju minimum 1100 tona tog oružja.

Ne bih nikako želio stati pred Boga, ili kao ateist pred obično ogledalo, suočivši se sa svojom savješću i pomislima da sam svojim čak i podsvjesnim stavovima učestvovao u smrti djece koju pomoriše u toj nesrećnoj zemlji, žrtvovanoj za nekog “boljeg boga” od “njihovog ne-boga”. Isti su oni sotonisti, svi nabrojani.

Zato dobro promislimo u partiji šaha sami protiv sebe šta bi trebala predstavljati bijela kraljica, a šta crna. Imamo svako svoju savjest i samosvijest, ne treba nam bolesni interpret-trbuhozborac. Ne budimo lutke koje ubijaju mislima i emocijama. Ubijajući, i sami umiremo.

Bez povratka i oprosta.

Pismo upozorenja Efraimu Zuroffu pred tužbu Gospodine Efraim Zuroff, patrioti Republike Bosne osnovali su u njemačkom gradu Münhen Udruženje građana Vječna Bosna koje te poziva da demantuješ svoje tvrdnje da se u Srebrenici nije dogodio genocid.

Smatramo da takav stav predstavlja flagrantno kršenje presuda Međunarodnog suda za zločine genocida počinjenog u Bosni. Želimo te podsjetiti da je takav stav negiranja genocida u suprotnosti sa definicijom genocida i ujedno predstavlja vid kršenja same Konvencije o genocidu. Sa Tobom je istim povodom naš član imao susret 1995. i nisi bio zainteresiran čuti njegove argumente. Zatim ste imali telefonski razgovor, i tom prilikom si odbio da ga primiš na dodatni razgovor. Nisi reagovao ni na protestna pisma koja su ti poslana sa više strana iz svijeta. Nekoliko godina od tada ti ponovo ponavljaš iste fraze o tome da se u Srebrenici nije dogodio genocid jer su pošteđene žene i djeca, što nije tačno. Genocid se nije dogodio samo u Srebrenici, njim je obuhvaćena kompletna populacija muslimanskog stanovništava u Bosni, kao i svi oni koji se nisu pridružili paravojnim formacijama kojima je bio cilj porušiti, pobiti, protjerati, silovati, opljačkati, podijeliti, oteti i prisvojiti. Smatramo da takvo tvoje ponašanje ne doprinosi miru i slozi među narodima u Bosni i da to predstavlja krivično djelo.

Zahtjevamo od tebe da: – u roku 15 dana javno opozoveš svoje tvrdnje da se u Sre-

brenici nije dogodio genocid, – da se izviniš svim preživjelim članovima porodica u kojima je bilo žrtava genocida, – da priznaš da su po Sarajevu padale granate sa žigom CAHAL, – da javno priznaš u izraelskim medijima, štampi i na društvenim mrežama, kao i zvaničnim saopćenjem u ime Instituta Simon Wiesenthal, da si pogriješio i da izraziš žaljenje zbog toga, – da se odrekneš propagandnog rata protiv Bosne i njenog naroda, jer, negirati genocid znači dopustiti da se dogodi novi, – da prestaneš na bilo koji način otvoreno ili prikriveno raditi na podrivanju suverenosti Republike Bosne podržavajući terorističku paradržavnu Republiku srpsku, kao i da osudiš zagovornike ustanovljenja trećeg entiteta, Herceg-Bosne, – da javno osudiš neonacističke udruge u Srbiji i Hrvatskoj koje nikada nisu obustavile djelovanje protiv Bosne i Bosanaca, – da upotrijebiš svoj autoritet i položaj direktora Instituta Simon Wiesenthal da bi pozvao svjetsku javnost da zaštiti teritorijalnu nezavisnost i cjelovitost Republike Bosne.

Ukoliko ne odgovoriš pozitivno na sve tačke ovog zahtjeva, nećemo imati drugog izbora nego da protiv tebe podnesemo tužbu svim relevantnim sudovima i institucijama pravde. vjecna.bosna@gmail.com

Š E H E R 53

BANJA LUKA

Poezija SJAJ Od lampe do lampe Od svjetla do svjetla Svoj put ja tražim Sjaj me prevari Krila spali I na početak vrati…

Opet…

Od lampe do lampe Od svjetla do svjetla Sama sebe ja tražim Odsjaj me zavara Nadu mi ugasi A tamna sjena me udalji I na početak vrati I opet Od lampe do lampe Od svjetla do svjetla Ja, jednu svjetlost tražim…

Elvira KRUPIĆ ŠAMLIJA

OKRZNUTI ŽIVOT Radošću i snom pretrčah život, po instinktu i navici, stiščući ga i vjerujući u dobrotu i poštenje, gledajući u lica prije nego u sunce... ... Ni slutio nisam da sreća ima svoje rupe i tupe tišine, gdje sjene života otkosom i trenom pograbe sve što miriše na ljepotu i raspu ti, to tako drago i srcem čuvano, biserje ... ... I sad kad se okrenem i pogledam, iza mene šleperi okrznut život i ona moja "braća nestala u ratnom vihoru što uvijek bijahu u vremenu i nevremenu” ... ... I još sam tu, na istoj cesti, ŠEHER 54 BANJA LUKA

skrivajući od svih, dobrih i loših, šaku preostalog biserja, što i dalje životom blješteći migolji, u strahu da ponovo ne popada i raspe se, a ja, ja nemam više snage da ga pokupim...

Mustafa Bajagilović Jomu

VOLIM TE Mojoj Tamari Volim te kad šutiš, kad u sazviježđu tvog oka vidim nasmijano nebo iscrtano tvojim trepavicama...

Volim te kad spavaš, kada se onako poput ptice nježno ugnijezdiš ispod mog ramena i šutiš.

Volim te kada se smiješ, kada u tvom se osmijehu skrije sav moj svijet koji je začinjen tvojom ljubavi...

Volim te ...

i šta smo sve znali dok smo se uspinjali i za svaki bod izgarali.

U srcu osta Vrbanja, i kao rijeka, i kao obala, što je nadahnuti znala naše godine mlade a danas pusta ostade, bez krila zvanog Liga, i centarfora Skiće, i svih onih od prije koje Jedinstvo nikad zaboraviti ne smije.

I zato Te molim, Bože, daj im krila, za let novi, da nam mladost ne utihne, da ožive stari snovi, pa da opet među nama bude Ligi,bude Skića, i mladih u kopačkama, i dok voda sve žubori kroz vrijeme i otkucaje, da Jedinstvo živi, traje…

Sulejman Kovačević Vrbanjac

Uglješa KESIĆ

DIMIJE JEDINSTVO Sjedim na pragu kuće, ispred mene kolac od betona, granica bogatstva oca moga, ognjište srcem stečeno.

A tamo, malo dalje, bašte, a kraj njih Vrbanja, suncem okupana, blaga, uljuljana, ponekad plaha, nesavladiva, žalosna do suza ovog dana.

Tu odmah, pored nje, do juče, sjeđaše Fikro, ponos Vrbanje, i Jedinstva čije, ko neprolazne sanje, samo kaže šta smo bili

U ruke šamrlicu Maramu na glavu Trčim za tetkom Sad će musti kravu Tamo za jaslama Vrebaju sjene U kanti šapću Mjehurići pjene Ne prođe malo Litra il´ dvije A dijete zaspa Tetki uz dimije Sead Mulabdić

Marketing

Vršimo usluge čišćenja i održavanja grobova i mezara u Banjaluci. Svi zainteresovani nam se mogu obratiti putem maila vasblasistent@gmail.com ili na telefon 00387 65 696 767 Prodaje se kuća na moru na otoku Šolta, zainteresirani mogu vidjeti detalje na ovim adresama: anastazija nekretnine@gmail.com ili www.anastazia-nekretnine.hr adresa V.B. Put Grohota 33, 21430 Rogač, otok Šolta, Hrvatska. Š E H E R 55

BANJA LUKA

Vicevi

Pripremio: Vlado Bojer

Suljo: - Prevario sam te.

Fata: - I ja tebe.

Suljo: - 1. april!

Fata: - 26. februar…

Muji stiglo pismo, ali ne smije da ga pokaže Fati. Fata to primijeti pa upita Muju: - Mujo, vidim da si dobio neko pismo i da si zabrinut, reci mi o čemu se radi? Ja sam tvoja žena i u dobru i u zlu, tvoji problemi su i moji problemi, to treba da znaš!

- Jeste, Fato, u pravu si, svaka ti na mjestu, piše švalerka da smo postali otac.

Razgovaraju hirurg, arhitekta i političar o tome koji je najstariji zanat na svijetu. Kaže hirurg: - Bog je od Adamovog rebra napravio Evu. Eto, bio je prvi hirurg i to vrlo dobar.

Prekine ga arhitekta: - Čekaj, Bog je Evu napravio tek šestog dana. Sjeti se samog početka, prvo haos, pa je nastao red. Ko bi mogao da napravi red osim arhitekte?

Na to će političar: - Dobro, ljudi, a šta mislite, ko je napravio haos?

- Oprostite, inercija.

- E, drago mi je, Fadil!

Stoji mali klinac ispred zgrade i pokušava da pozvoni na interfon . Vidi ga policajac, pa ga upita : - Oprosti dječko, mogu li nekako da ti pomognem ?

- Plitisni tli!

Policajac pritisne : - I šta sad?

- Bježimo!'

Pričaju dva dječaka na autobuskoj stanici.

-Znaš li koja je razlika između policajca i magarca?

Kada u tom trenutku dolazi policajac i kaže: - Hajde, mali, reci koja je razlika!?

- Nikakva, gospodine, nikakva.

- E, tako sam i mislio.

Došao debeli dječak kod policajca: - Čiko, sad ću da vas pojedem!

- Mali, nemoj da jedeš govna!

-Što je predizborna šutnja?

- Jedini dan kad političari ne lažu!

Mali Mujica doveo kući tri cure i predstavi ih Fati koja ih ispod oka gleda s kauča: - Mamo, ovo su Nasiha, Mersiha i Suada!

Fata ih gleda, gleda i bez riječi ode u kuhinju, a Mujica ode za njom i upita je: - Mamo, š'a misliš, koja je od njih moja nova cura?

Fata procijedi: - Ona šta je bila skroz desno...

Mujica je zbunjeno upita: - Jest, vala... kako si pogod'la?

Fata slegne ramenima: - Počela me nervirat' čim je ušla...

Zašto se Crnogorac seli u Srbiju?

- Zato što je čuo da tamo nema posla!

U sarajevskom tramvaju velika gužva. Na krivini oko Vijećnice djevojka izgubi ravnotežu i nasloni se na policajca.

56

Presretne čovjek gospodina u odijelu, izvadi pištolj i zaprijeti: - Daj mi SVOJE pare!

- Ali ... Ja sam ... Političar.

- Dobro, onda, daj mi MOJE pare!

Riješili lisica, magarac i vuk da otvore firmu.

Kaže lisica: - Ja sam lukava, ja ću otići u opštinu i srediću nam dozvolu za čas posla.

Ode lisica i vrati se sva pokunjena – nije uspjela.

Onda kaže vuk: - Ja sam opasan i ljudi me se plaše, sada ću ja na brzinu da dobijem dozvolu.

Kad, eto vuka – podvio rep, ni on nije uspio.

Tada kaže magarac: - Idem ja da probam.

Vicevi Vrati se magarac posle pola sata sav sretan i vikne: - Dobio sam dozvolu, dobio sam!

Lisica i vuk ga upitaju kako, kada oni nisu uspjeli.

A magarac ispriča: - Odem ti ja u opštinu, pokucam na vrata i uđem, kad ono tamo sve moji školski drugovi.

Kaže žena suprugu: - Biraj, ja ili nogomet.

A na to će njoj suprug: - Razmisliću za 90 minuta

Upoznaje se plavuša sa nekim likom i on joj se pohvali: - Ja sam plastični hirurg!

A plavuša će na to: - Jao, a izgledate kao pravi!

Kaže policajac plavuši: - Dajte mi molim vas svoje ime.

Plavuša: - A kako ću se onda ja zvati ?

Sredovečna žena imala srčani napad i na operacionom stolu doživi kliničku smrt.

Pošto se tako našla pred bogom upita ga: - Dakle došlo je vreme da umrem?

Bog: - Nije, živećeš ti još 43 godine, 8 meseci i 2 dana.

Kad je to čula i došla svesti žena odluči da uradi sve moguće plastične operacije. Uklonila je bore, promenila oblik nosa i brade, stavila nove zube, dala da joj se uradi liposukcija, operisala grudi i zadnjicu, a na kraju se ošišala i ofarbala kosu, jer ako će još toliko da živi daj da se to maksimalno iskoristi. Međutim kada je konačno izašla iz bolnice na ulici je udari auto i ona poginu na licu mesta.

Dođe ponovo ispred boga i pita ga ogorčeno: - Pa dobro rekao si mi da ću živeti još 43 godine, zašto nisi zaustavio onaj auto da me ne udari i ne ubije?

Bog: - Pa iskreno da ti kažem, nisam te prepoznao!

Bio mali Ivica na satu vjeronauka. Kaže vjeroučiteljica: -Neka svi dignu ruke koji žele ići na nebo.

Svi su dakako digli ruke osim Ivice.

Pita njega vjeroučiteljica: -Zar ti ne želiš ići na nebo, Ivice?

Ivica odgovori: -Mama mi je rekla da poslije vjeronauka odmah dođem kući.

Pozvao konj magarca u goste. Došao magarac i gleda sve trofeje i medalje.

Kaže konj: - te sve madalje su ti sa natjecanja i sa Olimpijskih igara.

Sav zadivljen gleda magarac. Sutra dan magarac pozove

konja u goste ali ne zna čime da se pohvali i razmišlja.

Došao konj i pokazuje mu magarac sliku zebre i kaže: - to sam ja dok sam igrao za Juventus

Uhvatio pop zlatnu ribicu i kaže mu ribica: “Pusti me ispuniću ti 3 želje” .

Kaže pop njoj: “Hoću da imam dobar auto, puno para i veliku kuću”.

Gleda ribica začuđeno i kaže: “Pope ti mene zajebavaš”.

Otišao Mujo u New York i uselio se u stan pun miševa. Isti taj dan zove on vlasnika stana.

Hello!

Hello,what s the problem?

You know Tom and Jerry?

E pa Jerry.

Stari Čiroki Indijanac reče unuku: "Drago dijete, u svima nama se dešava borba dva vuka. Jedan vuk je ZLO. On je bijes, ljubomora, gnijev, laž i ego. Drugi vuk je DOBRO. On je radost, mir, ljubav, humanost, ljubaznost i istina."

Unuk se zamisli, pa upita: "Djede, koji vuk će pobijediti?"

Starac tiho odgovori: "Onaj kojeg hraniš."

Uhvati papagaj zlatnu ribicu, a ona mu kaže: - Reci, koja ti je želja?

Papagaj: Koja ti je želja?

Sjedim ja sa Bredom i dolazi konobar.

- Sta ćete da jedete.

A ja mu odgovori: - Za mene Burek, a za Breda pita.

Prestao Bred pit, počeo pit Sampras.

Sretnu se lovac i ribolovac i otpočne priča. Ribolovac kaže: - Pođem ja rano ujutro na pecanje, zabacim udicu i izvlačim, izvlačim, jedva izvukoh - šarana od dva metra!

- Hajde ne laži - reče lovac....

- Ne lažem kaže ribolovac, časna riječ. A šta se tebi desilo?

Lovac odgovori: - Krenem ja u lov na jarebice. Ugledam jednu, upucam je i ona padne. Onda vidim - ide šumar da me kazni. Šta ću, kud ću - ubijem šumara. Taman počnem da ga zakopavam, kad eto ti - idu dva policajca. Šta ću, kud ću - ubijem i njih. I njih počnem da zakopavam, kad ide đačka ekskurzija - pun autobus.

Ribolovac sav uznemiren pita: - I? A lovac odgovori: - Ako ne skratiš onog šarana, napraviću pokolj.

57

Sarajevo, 26. februar 2018. godine

Promoviran prvi interaktivni portal za dijasporu iz Bosne i Hercegovine Prvi interaktivni portal za dijasporu iz Bosne i Hercegovine u vlasništvu Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice pokrenut je u ponedjeljak u Sarajevu, a uspostavljen je u svrhu provedbe Politike o saradnji s iseljeništvom, odnosno unapređenja komunikacije i razmjene informacija između bh. iseljeništva i BiH. Portal dijaspora.mhrr.gov.ba je kreiran u okviru projekta "Dijaspora za razvoj", koji je projekt Vlade Švicarske i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u partnerstvu s Razvojnim programom Ujedinjenih nacija (UNDP) i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) u BiH. Na promociji interaktivnog web-portala za dijasporu iz BiH govorile su Semiha Borovac, ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH, Andrea Rauber Saxer, ambasadorica Švicarske u BiH, i Nirvana Pištoljević, predsjednica Bosanskohercegovačko-američke akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS).

Primarni cilj ovog portala je da se uspostavi dvosmjerna komunikacija između države BiH i našeg iseljeništva. Ono što je bitno za ovaj portal jeste da je on izraz volje i, prije svega, ideje iseljeništva da se napravi ovakav portal koji bi bio zajednička tačka komunikacije.

Portal će pružiti bh. dijaspori pored vijesti, dokumentata, infor58

macija o projektima i mogućnost iznesu svoje ideje, svoje projekte i da na taj način da učestvuju u kreiranju javne politike u BiH i posebno određenih politika koje su značajne za iseljeništvo, a na takav način da utiču na ekonomski razvoj BiH Bosanskohercegovačka dijaspora je izvor i bogatstvo informacija, vještina i vrijednosti koje mogu biti od koristi njihovoj domovini, a mnogi od njih već pokazuju interes da pomognu BiH. Ovakva jedna platforma omogućava nesmetanu komunikaciju između dijaspore i Bosne i Hercegovine, gdje će predstavnici dijaspore imati mogućnost da podijele iskustva stečena u inostranstvu, ideje, aktivnosti i znanje u svojim područjima ekspertize i promovišu inicijative iz dijaspore za razvoj BiH. Između ostalog, na portalu će biti dostupan i objedinjen adresar institucija u BiH kao i diplomatsko-konzularnih predstavništava zemlje u svijetu te registar organizacija bosanskohercegovačkog iseljeništva.

Posredstvom portala bit će osigurano učešće iseljenika u kreiranju javnih politika u nadležnosti Ministarstva i drugih institucija te će biti objavljivane informacije o poslovnim prilikama kao i javni pozivi sa informacijama o mogućnosti finansiranja projekata ili apliciranja za grant sredstva.

Plivit renodlar

Plivit förblir Plivit.

Recepten är de ursprungliga men med ett snyggare yttre.

Plivit Trade renodlar sin grafiska profil och tar ett steg framåt för att tydliggöra rollen som ledande producent och leverantör av livsmedel från Balkan.

Den nya logotypen som mognat fram under våren speglar det bördiga Balkan: en sinnebild för sol och åkrar.

www.plivit-trade.com