Zlatno doba kulture

Piše: Ozren Tinjić Foto: Mirsad Filipović

Banja Luka je oduvijek bila poznata po baštinjenju kulture i kulturnih dobara. Svi kulturni dogadjaji i manifestacije uglavnom su se održavali u Domu kulture, a danas ”Banskim dvorima”. Bilo je tu festivala, poput ”Prvog aplauza” i pobjede Mahira Paloša, koncerata zabavne, narodne, horske muzike. Slavile su se godišnjice matura, postavljane izložbi…

Susret s Arsenom

Ipak, po mišljenju mnogih, zlatno doba ove ustanove su bile 80e. Tadašnji direktor, Sejo Sadić, intelektualac par exelance, uspio je Dom kulture pretvoriti u jednu od najboljih institucija te vrste u BiH. Iz tog vremena ostala su mi u sjećanju koncerti Arsena Dedića i Indexa. Tada sam radio intervjue s Arsenom i Davorinom Popovićem za banjalučki ”Glas” i ”Oslobođenje”.

Arsen je bio susretljiv umjetnik i uvijek spreman za razgovor. Sjećam se, pitam ga otkud tolika inspiriranost poezijom Tina Ujevića čije pjesme je ukomponovao i pjevao. Reče mi kako je njegovu poeziju čitao i znao napamet, te da su se upoznali u ”Kavkazu”, kazališnoj kavani, nadomak Hrvatskog narodnog kazališta. Tamo je Tin obližnjoj kafani ”Blato”. Otkud samo i uvijek crno vino, pitao ga je Arsen. Tin mu je odgovorio kako potiče iz Vrgorca, gradića u zaleđini Biokova, inače poznatog kao vinorodni kraj. Te mu napomenuo kako uvijek sanja vinoskoke umjesto vodoskoka! A govoriti o njegovoj poeziji, značilo je prije svega duboko se nakloniti.

Da ti pjevač nešto kaže...

Krajem 80-ih Dom kulture su pohodili Indexi. Znao sam od prije Pimpeka, Davorina. Bez sustezanja je pristao na intervju. Kako su tek popodne stigli, a do koncerta je bilo nekoliko sati, imali smo vremena na pretek. Pričao mi je o svom ocu Stipi koji je porijeklom sa Brača. A Stipe je, nakon II svjetskog rata, bio u horu koji je prvi, uživo, zapjevao na Radio Sarajevu! Valjda, kako reče, i kod njega je ta ”žica” za pjevanjem. Stanovao je u centru Sarajeva, u Mis Irbinoj 11, gdje mu je u blizini živio i najbolji i nerazdvojni jaran Mirza Delibašić. Inače, Davorin je bio igrač ”Bosne” i odličan playmaker. Ali ljubav prema muzici je bila jača. Elem, nakon toga me je zamolio da ga odvedem do nekadašnje banjalučke Realke, poviše pijace. Vozio nas je, sjećam se, Ognjen Karabegović, Habega. Htio je da još jednom vidi košarkasko igralište iza stare gimnazije gdje je svojedobno igrao. A meni ne bi teško, pomislih, kada smo već u blizini, da odemo i do Manetovog kafića u Dolcu. Ljudi božji, kada ga je raja ugledala, prvo sa nevjericom, a onda oduševljenjem, sve kao da je poludilo. Jer, Davorin je bio legenda. Kasnije mi je, s osmjehom na licu, rekao kako sve ovo nije očekivao. I onda je slijedila ona njegova čuvena: ”Da ti

pjevač nešto kaže, kada sljedeći put dođeš u Sarajevo - moj si gost!” Nisam mogao odoljeti, mada sam nešto načuo, da ga ne pitam kako je nastala pjesma ”Bacila je sve niz rijeku”? Sa sjetom na licu ispričao mi je kako se 70-ih godina zabavljao sa Rankom, inače Banjalučankom. Bila je to ozbiljna veza. Međutim, jednog dana je Ranka abortirala njihovo dijete i odjezdila u Ameriku. Otud u pjesmi ”bacila je sve niz rijeku, prvi cvijet i otišla…” A kakav je šeret bio govori i jedna anegdota iz Podgore na moru. Bile su isto 70-e. Uranio sam i negdje oko 7 sati (!) primijetim Pimpeka kako sjedi sam za stolom. Sjednem i zriknem pred njim punu čašu travarice a pored onaj hotelski med i kašičica. Pitah ga kakva je to kombinacija. A on mi odgovori:”Slušaj, ja prvo uzmem malo meda, a na njega polete svi oni hajvani u organizmu. E onda uzmem i popijem travaricu i sve ih potopim!”

Šlag na kafu

Dom kulture je bio poznat i po nekim kultnim mjestima. Recimo, restoran na prvom spratu koji je bio poznat kao skupljalište viđenije banjalučke raje. Odlična kuhinja i susretljivo osoblje samo su dodavali ”šlag na kafu”. Ispod, u podrumu, svoj noćni klub je imao Gliga. Poznato mjesto po Gliginom dalmatinskog podruma koje je redovno dolazilo iz Piska, mjesta nadomak Splita, gdje je posjedovao kuću. Opet, sa druge strane Doma kulture, na Titovoj, takođe u podrumu, živio je jazz club. I to sa muzikom ”uživo”. Sve u svemu, Dom kulture je bio to - u pravom smislu te riječi. I na kraju, na ovaj tekst me ponukao divan čovjek, Ante Đaja, sin velikog Mate. Spomenuo mi je njegovo drugovanje sa Sejom Sadićem i, na kraju, nastade ova priča.