Adem Slipac: Drug, prijatelj i dobar čovjek

Adem Slipac (15.07.1946 - 16.03.2021) Drug, prijatelj i divan čovjek

Piše: Fikret TUFEK

Poznati banjalučki privrednik i američki biznismen Adem Slipac iznenada je preminuo 16. marta 2021. godine u Los Angelesu (Kalifornija, SAD).Njegov „Aroma Cafe“ sa pljeskavicom u kajmaku bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među 10 najboljih jela u 2005. u SAD. Ostavio je tragove ne samo kao privrednik, već i kao čovjek i velika ljudina.

20.03.2021.

Adem Slipac je rođen 15.jula 1946. u Đuličanu kod Glamoča,siroče bez oca, majka ga je othranila sa dvije kćerke. U mladosti je igrao fudbal u Glamoču. Školovao se u Zenici, kod sestre.U Banjaluku je došao 1970-tih,gdje je radiou komercijali „Krajina-auta“, bio je više godina i komercijalni direktor „Centar-servisa“ u „Autoservisu“. Prvi je otvorio privatnu firmu „AS“za promet autodijelova i auta u Banjaluci i još u četiri bh. grada, sa više zaposlenih, bile su to prve privatne firme u BiH. Bio je uspješan poduzetnik u Banjaluci, BiH i Jugoslaviji. Pomagaoje brojne humanitarne akcije. Angažirao se politički pred kraj 1990. i bio u reformskim snagama Ante Markovića.

Glumac Rade Šebedžija na Facebook profilu 19. marta, oprostio se od Adema Slipca: - Držao je mali Aroma Cafe na uglu Overlanda i Pico Bulevara, u kome smo se mi došljaci iz bivše Jugoslavije, sakupljali i družili. Jeli smo tu bosanske specijalitete koje su on i njegova Amra božanski spremali i tako živjeli našu podijeljenu stvarnost u toj dalekoj i stranoj Americi, u kojoj je iz toga začaranog kutka dolazila naša Bosna i sjećala nas nekadašnjeg vremena i naših života. Adem je bio božanstven čovjek. Jedan od najdivnijih ljudi koje sam u svome životu sreo!

Dok se avet rata nadvila i nad Banjaluku Slipcu nije bilo lako, jer su ga kao poznatu ličnost ponizili, oduzeli mu imovinu, privodili i saslušavali...!Izbjegao je u maju1992. u Srbiju, pa Makedoniju, zatim Grčku, Česku i konačno u Ameriku, u Los Angeles.

O tome Adem Slipac slikovito govori baš glumcu Radi Šerbedžiji: - Eto, Rode, 14. aprila '92. majka mi umrla. A onda nekako i rat krenuo u Bosni. Izgubio domovinu. Izgubio sve što sam imao...Jedne noći su pokucali na vrata. „Ko je“, pitao sam...“Otvaraj“, rekli su i upali s dugim puškama u naš stan. Bilo ih je sedam u crvenim beretkama i osmi kojega sam, čini se, znao, ali od straha se nisam mogao sjetiti mu imena ni odakle ga poznajem. On nas je i spasio, jer je nakon grubih ispitivanja i premetanja stvari po našem stanu, rekao: „Ajde, pustite čovjeka, vidite da je sve u redu...“. Sutradan sam uspio preko nekog prijatelja Srbina ubaciti Amru i djecu u avion za Beograd. Ja sam odlučio ostati još koji dan, da probam spasiti što se spasiti moglo... Nije se ništa moglo... Za dva dana, isti prijatelj me je ubacio u zadnji avion za Beograd. Iz Srbije za Đevđeliju. Tamo smo bili šezdeset dana. Igrao sam bilijara sa svojim prijateljem Tošom i čekao vizu za Grčku. U Grčkoj smo otišli u malo mjesto Stavros, blizu Soluna, gdje sam znao neke poslovne partnere. Imali su restoran. Amra i ja smo pomagali u restoranu. Ja sam čistio stolove, a Amra je prala suđe. I tako dvije godine... Jednom je u restoran ušao neki Banjalučanin. Obojica smo se pravili da ne poznajemo jedan drugoga. Poslije sam čuo da je u Banjaluci krenula priča da Adem Slipac čisti stolove u nekom malom grčkom restoranu. Valjda sam baš zbog toga odlučio predložiti gazdi restorana da se okušam na roštilju. Kontam... bolje to nego da čistim stolove. U Banjaluci sam bio sam „čuven“ roštiljdžija. Bila je moja kuća, rode moj, otvorena za svakoga. Srbi, Hrvati, Muslimani ... ma svi smo se družili ... uvečer tiho zapjevali sevdalinke, starogradske, dalmatinske i makedonske.

E rode moj, Jugoslavija, to je ono što mi fali ... Onda sam jednog dana otišo u Đevđeliju da s prijateljem Tošom odigram par partija biljara. Dobio sam crni pečat od grčkih carinika i nisam se mogao vratiti. Zatim Češka, dvije godine, Plasi kod Plzena. “Crveni Ujezd“ - azi-

lantski logor. Ponižavajući pregledi za privremene papire. Amri i djeci sam pisao da živim u hotelu s bazenom i slične gluposti, da mi što prije dođu ... jer djeca se, Rode, navikla na Grčku ... naučili jezik ... stekli prijatelje ... Ljutili se na mene dva dana, kad su vidjeli gdje su došli, a onda oprostili. Što sam tamo radio? Igrao lopte, igrao odbojku, brao pečurke i psihički se pripremao za neko novo vrijeme. Imali smo ograničeno kretanje (25 kilometara). U logoru su bili sve sami Bosanci. Znali smo govoriti: Da definicija sreće mi je sjesti pod moju trešnju. Onda Frankfurt pola godine. Pa Beč 30 dana. Viza za Ameriku. I eto Los Angeles 11 godina .!

Rade Šerbedžija (odlomci iz knjige „Green Card“ -prvi dio pripovijetke „Antiratna pjesma“): - Eto neki dan sjedim kod prijatelja Adema Slipca, nekada jednog od poznatijih i imućnijih Banjalučana, čija je firma „AS“ uspješno prodavala automobile i rezervne dijelove, te je, osim u Banjaluci, imao još četiri prodavaonice u Bosni. Biznis je cvao, bio je pravi Gazda kako se to kod nas znalo reći. A onda rat, zbjegovi, lutanja po svijetu...Sada drži ljupki kafić „Aroma“ na Overlandu, nedaleko Pico bulevara. U tome malenom restoranu sa svega šest stolova unutra i sa tri stola ispred, uvijek je živo i puno naših ljudi. Ali bogami i Amerikanaca, jer Ademova pljeskavica s kajmakom pročula se nadaleko. Bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među 10 najboljih jela u 2005. godini. Ima u Adema i njegove mile i dobre žene gospođe Amre, i pita zeljanica i sirnica i meni najdražih krompiruša (ko o čemu, Ličanin o krompiru) i jagnjeće i pileće čorbe i juha od paradajza i povrća i punjene paprike, sarme, bosanskoga lonca i, naravno, banjalučkih ćevapčića, koji onako specijalno spravljeni u somunu (jer Adem je pravi meštar), bolji ukus imaju od svih baščaršijskih ćevapa, valjda zbog one silne čežnje koja, daljinama umnožena, luči neke dodatne sokove u našim usnim šupljinama i pretvara svu tu poznatu hranu u najdragocjenije poslastice. Pa tako i američki paradajz, koji, kad ga jedeš u svojoj kući ili po američkim restoranima, ima onaj slamnati i hladni ukus, u Ademovoj obradi postaje jednako ukusan ko najsočniji makedonski ili opuzenski paradajz, iz kojega je mirisala zemlja, južnim suncem i toplim kišama natopljena.Na policama Ademove i Amrine „Yugobutige“, mogu se naći razni Yu-specijaliteti. Krašove napolitanke, vojvođanske ukiseljene paprike punjene kupusom, srpske kobasice, crnogorski sudžuk, makedonski ajvar i pindžur, oblatne, kompoti, čokolino, Vegeta, Bronhi bomboni - lakše se diše, neki konzervirani začini (vjerojatno iz Slovenije) i, naravno, bosanski kolači: baklave, urmašice i štrudle od jabuka i višanja. Nema tu što nema.U uglu, između tehničke robe, nalaze se CD-ovi naše muzike, od srpskih 'novokompovanih' i Bijelog dugmeta do najsuvremenijih hitova Severine i Olivera Dragojevića. Po, vjerojatno Amrinom izboru, najčešće se vrte pjesme Kemala Montena, čiji svijetao i tako prepoznatljiv glas odjekuje cijelim kvartom, te već dok parkiraš auto u blizini restorana, tvoje tijelo podrhtava i ubrzava hod prema toplini toga domaćinskog ognjišta čije vatre griju neka ozebla srca u ovim dalekim tuđinama.Ne bez ponosa, uvijek primijetim kako se među video-kasetama poznatih jugoslavenskih filmova, filmovi Dragana Nikolića, a bogami i moji, najkraće zadržavaju na policama ...“

Znala je cijela prijeratna Banjaluka dobrog privrednika i još boljeg čovjeka Adema Slipca, koji je pomagao sve one koje je mogao, bio glavni u brojnim humanitarnim akcijama, bio sretan da drugima pomogne. Navraćao je često i u Radio-Banjaluku, družio se sa novinarom Radovanom Marčetom, zajedno smo često bili uključeni u brojne humanitarne aktivnosti. Sreli smo se u ljeto 2019. ponovo sa Ademom Slipcom ja i novinar Radovan Marčeta, u bivšoj ćevapčinici „Kod Bilog“ u Banjaluci, obnovili sjećanja, obećali mu doći u Los Angeles ...! Nažalost, nismo stigli, jer vrijeme ne čeka! Neponovljiv, ljudina, čovjek kojeg je znala cijela Banjaluka. Govore o tome i objavljene smrtovnice u novinama koje izlaze u BiH, najviše je onih od prijatelja Srba, ali i Hrvata, Bošnjaka ... jer, Adem nije dijelio ljude po nacionalnosti! BiH je izgubila puno bez ljudi kao što je i kakav je bio Adem Slipac.

Brojni su prilozi na Facebooku i drugim društvenim mrežama, koji prenose sjećanje na Adema Slipca.U jednom od video-isječakaSTORY about KRUPSKA RAJAautor Zoran Majkić, piše: „Slikom želim da ga se još jednom sjetimo. U LA je umro moj drug, prijatelj i divan čovjek. Poznavalac i poštovalac krupske raje: Adem Slipac“. U video-isječku (2:34 min) priča je o NK „Bratstvo“ Bosanska Krupa i u kojem govori Adem Slipac koji pozdravlja trenera Neđu Amidžića i želi „Bratstvu“ da uđe u Republičku ligu, što se i dogodilo nakon susreta sa „Vrbasom“ u Banjaluci.

Na društvenim mrežama brojni su prilozi i sjećanja sa fotografijama na dobrog čovjeka i biznismena Adema Slipca, koji se vidi i na fotografijama sa veoma poznatim javnim ličnostima. Nije to ni čudno jer Slipac je bio jako omiljen ne samo u Banjaluci, već i Sarajevu, Mostaru, Beogradu, Solunu, Los Angelesu i svugdje gdje se našao. Takav je bio Adem Slipac, više je brinuo o drugima nego o sebi ..!

Svakako, najteže je obitelji AdemaSlipca: supruga Amra, kći Senita (40), sin Elvedin (38), zet Kerim, snaha Dženana, te četvero unučadi, koja su Ademu život značila. Oni će nositi u srcima dobrog čovjeka Adema i produžiti njegovo životno djelo ..!