Adem Slipac (15.07.1946 - 16.03.2021)
Drug, prijatelj i divan čovjek
Piše: Fikret TUFEK
Poznati banjalučki privrednik i američki biznismen Adem Slipac iznenada je preminuo 16. marta 2021. godine u Los Angelesu (Kalifornija, SAD).Njegov „Aroma Cafe“ sa pljeskavicom u kajmaku bila je na četvrtom mjestu u anketi LA Timesa, među 10 najboljih jela u 2005. u SAD. Ostavio je tragove ne samo kao privrednik, već i kao čovjek i velika ljudina.
20.03.2021. Adem Slipac je rođen 15.jula 1946. u Đuličanu kod Glamoča,siroče bez oca, majka ga je othranila sa dvije kćerke. U mladosti je igrao fudbal u Glamoču. Školovao se u Zenici, kod sestre.U Banjaluku je došao 1970-tih,gdje je radiou komercijali „Krajina-auta“, bio je više godina i komercijalni direktor „Centar-servisa“ u „Autoservisu“. Prvi je otvorio privatnu firmu „AS“za promet autodijelova i auta u Banjaluci i još u četiri bh. grada, sa više zaposlenih, bile su to prve privatne firme u BiH. Bio je uspješan poduzetnik u Banjaluci, BiH i Jugoslaviji. Pomagaoje brojne humanitarne akcije. Angažirao se politički pred kraj 1990. i bio u reformskim snagama Ante Markovića. Glumac Rade Šebedžija na Facebook profilu 19. marta, oprostio se od Adema Slipca: - Držao je mali Aroma Cafe na uglu Overlanda i Pico Bulevara, u kome smo se mi došljaci iz bivše Jugoslavije, sakupljali i družili. Jeli smo tu bosanske specijalitete koje su on i njegova Amra božanski spremali i tako živjeli našu podijeljenu stvarnost u toj dalekoj i stranoj Americi, u kojoj je iz toga začaranog kutka dolazila naša Bosna i sjećala nas nekadašnjeg vremena i naših života. Adem je bio božanstven čovjek. Jedan od najdivnijih ljudi koje sam u svome životu sreo! Dok se avet rata nadvila i nad Banjaluku Slipcu nije bilo lako, jer su ga kao poznatu ličnost ponizili, oduzeli mu imovinu, privodili i saslušavali...!Izbjegao je u maju1992. u Srbiju, pa Makedoniju, zatim Grčku, Česku i konačno u Ameriku, u Los Angeles. O tome Adem Slipac slikovito govori baš glumcu Radi Šerbedžiji: - Eto, Rode, 14. aprila '92. majka mi umrla. A onda nekako i rat krenuo u Bosni. Izgubio domovinu. Izgubio sve što sam imao...Jedne ŠEHER 76 BANJA LUKA
noći su pokucali na vrata. „Ko je“, pitao sam...“Otvaraj“, rekli su i upali s dugim puškama u naš stan. Bilo ih je sedam u crvenim beretkama i osmi kojega sam, čini se, znao, ali od straha se nisam mogao sjetiti mu imena ni odakle ga poznajem. On nas je i spasio, jer je nakon grubih ispitivanja i premetanja stvari po našem stanu, rekao: „Ajde, pustite čovjeka, vidite da je sve u redu...“. Sutradan sam uspio preko nekog prijatelja Srbina ubaciti Amru i djecu u avion za Beograd. Ja sam odlučio ostati još koji dan, da probam spasiti što se spasiti moglo... Nije se ništa moglo... Za dva dana, isti prijatelj me je ubacio u zadnji avion za Beograd. Iz Srbije za Đevđeliju. Tamo smo bili šezdeset dana. Igrao sam bilijara sa svojim prijateljem Tošom i čekao vizu za Grčku. U Grčkoj smo otišli u malo mjesto Stavros, blizu Soluna, gdje sam znao neke poslovne partnere. Imali su restoran. Amra i ja smo pomagali u restoranu. Ja sam čistio stolove, a Amra je prala suđe. I tako dvije godine... Jednom je u restoran ušao neki Banjalučanin. Obojica smo se pravili da ne poznajemo jedan drugoga. Poslije sam čuo da je u Banjaluci krenula priča da Adem Slipac čisti stolove u nekom malom grčkom restoranu. Valjda sam baš zbog toga odlučio predložiti gazdi restorana da se okušam na roštilju. Kontam... bolje to nego da čistim stolove. U Banjaluci sam bio sam „čuven“ roštiljdžija. Bila je moja kuća, rode moj, otvorena za svakoga. Srbi, Hrvati, Muslimani ... ma svi smo se družili ... uvečer tiho zapjevali sevdalinke, starogradske, dalmatinske i makedonske. E rode moj, Jugoslavija, to je ono što mi fali ... Onda sam jednog dana otišo u Đevđeliju da s prijateljem Tošom odigram par partija biljara. Dobio sam crni pečat od grčkih carinika i nisam se mogao vratiti. Zatim Češka, dvije godine, Plasi kod Plzena. “Crveni Ujezd“ - azi-
