Šeher Banja Luka 9

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER

BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 9

-

SEPTEMBAR- OKTOBAR

-

MOTALA -

CIJENA 25 SEK

Uvodnik

Poštovani čitaoci, U našoj redakciji došlo je do malih promjena koje su prouzrokovale da prošlo izdanje našeg magazina dobijete sa velikim zakašnjenjem. Dugujemo vam iskreno izvinjenje i obećajemo da se to više neće ponoviti. Taj broj smo štampali na više stranica i sa nekoliko tehničkih novina i iskreno rečeno bojali smo se vaših reakcija. One su pristigle vrlo brzo i uglavnom su pozitivne što nas veoma raduje. List sada štampamo u Banjaluci i on se može kupiti na banjalučkim kioscima. To znači da će se krug čitalaca Šehera proširiti, što jeste bio naš cilj od samog početka i opravdava u neku ruku njegovo izlaženje.

16. tradicionalni susret Banjalučana, koji je održan u Landskroni, opravdao je sva naša očekivanja.

Uprkos malim propustima, koji su se rješavali u hodu, jer nije lako organizovati ovakvu zahtjevnu manifestaciju, sve je proteklo u fantastičnoj atmosferi i nezaboravnom druženju. Vrijedni organizatori su se potrudili da u svakom trenutku budu na usluzi svojim gostima, a kulturni program koji su oni pripremili, zajedno sa Savezom Banjalučana, upotpunio je prekrasnu sliku ovog, još jednog u nizu, pomalo nostalgičnog susreta.

Bilo je lijepo ponovo sresti ta draga lica, podsjetiti se prošlih zajedničkih druženja i već planirati slijedeći, koji će se ako bog da održati u Jonšepingu iduće godine. Treba napomenuti da je na ovogodišnjem susretu bilo mnogo naših prijatelja iz drugih bh. gradova i to nas posebno raduje. Taj dan je Landskrona bila u stvari Bosna i Hercegovina u malom.

Završeni su izbori u Bosni i Hercegovini i uprkos našim nastojanjima da nas što više izađe na izbore, rezultati nisu na očekivanom nivou. Mali pomak u poređenju sa prošlim izborima ipak ohrabruje i daje nadu da se naš trud barem donekle isplatio. Rezultati su vam već poznati i nadati se da promjene koje su se desile, mogu donijeti neka poboljšanja u političkom, socijalnom i ekonomskom napretku.

Iskreno se nadamo da će i naša domovina vrlo brzo, ulaskom u bezvizni režim, dobiti pozitivnu energiju koja je neophodna za stvaranje povoljnih uslova i dalji napredak u demokratskim procesima i bržem ulasku u evropske integracije.

Izborima u Švedskoj, nikako ne možemo biti zadovoljni, jer su u državni parlament ušli predstavnici partije koja otvoreno propagira netrpeljivost i mržnju prema strancima. To je dobar znak da i ovo društvo, kao uostalom i neka druga u Evropi, skreće u desno i takva politika, nažalost može dovesti do zaustavljanja demokratije u jednom multietničkom društvu kakvo danas imamo u Švedskoj. Zato je vrlo bitno da se i mi osvijestimo, da glasamo u što većem broju na idućim izborima, da se aktivnije uključimo u političke i sindikalne organizacije u sredinama gdje radimo i živimo, jer samo tako možemo pomoći našem boljem statusu u ovoj državi. U Malmeu su, recimo to otvoreno, stranci postali živa meta, pa se na njih zadnjih dana pucalo kao na strelištu, a počinioci još nisu do ovog trenutka privedeni pravdi. I takva dešavanja dovoljno govore da su pojedinci, ohrabreni ulaskom predstavnika Sverigedemokraterna u lokalne, regionalne i državne strukture izvršne vlasti, spremni na ovakva ničim izazvana djela.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare

Redakcija/Redaktion

List izlazi dvomjesečno

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDESKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Švedska: PG 155 25 -5

ISSN 2000-5180

Dopisnici/Korrespondenter

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelac (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA)

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Samir Rajić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 33 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Naslovna strana Gradski most Nerica Abdulić-Osmančević

Sadržaj

16. susret Banjalučana u Landskroni............................................4 Omladinski forum...........................................................................7 Humanitarci na djelu.......................................................................8 Banjalučka potsjećanja: Hoteli i hotelijerstvo.............................9 Veliko priznanje stiglo u prave ruke............................................11 Udruženje građana povratnika u Banjaluku...............................13 Intervju: Joze Kimenga.................................................................15 Jajce: Kraljevski grb nad vodopadom........................................18 Vezeni most: Kamenje..................................................................22 Pisana riječ: poezija......................................................................23 Priče iz djetinjstva Pola medvjed, pola mamut..........................24 Norveška: Svjetlo povratka..........................................................25 Nova knjiga: Banjaluka između I i II svjetskog rata...................28 Pisana riječ: Bijele noći................................................................29 Intervju: Tereza Kesovija..............................................................30 Ljudi: Hanumica Šećerčehajić.....................................................33 Skijaši.............................................................................................35 Reportaža: Na ćevapima u Pragu................................................36 In memoriam: Sjećanje na dr. Habib-a Šeihtahir Abašeih-a......37 str.4

Tema: Susret Banjalučana

str.11

Nagrada: Ferid Lukačević

str.30

Intervju: Tereza Kesovija ŠEHER 3 BANJA LUKA

16. susret Banja u Landskroni

Peticija oko 1.500 Banjalučana za izmjenu naziva naselja i ulica U Landskroni je 16. oktobra 2010. godine održan 16. Susret Banjalučana Švedske na kojem je bilo ca 1.500 prisutnih pa su ogromne prostorije reprezentativne Folketshus bile pretijesne da prime sve Banjalučane, ali i druge bh. građane iz cijele Švedske i drugih zemalja.Veoma uspješni organizatori i domaćini bili su Savez Banjalučana Švedske i Košarkaški klub „Bosna LA“ Landskrona. Brojni autobusi, kombiji i automobili slili su se u Landskronu, a najveći broj Banjalučana je ostao na spavanju pa su hoteli i moteli u gradu i okolini bili puni. Pozdravne riječi povodom petnaest jubilarnih godina saveza Banjalučana u Švedskoj i 16. Susreta uputio je u ime domaćina Ferid Lukačević poželivši svima ugodan boravak i lijepu zabavu. Predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović ukazao je na jubilej, petnaest godina uspješnog rada Saveza Banjalučana, koji je ostvario značajne rezultate.Mr. Darko Zelenika, veleposlanik BiH u Stockholmu, pohvalio je djelovanje Saveza Banjalučana u Švedskoj i kazao da će doći do realizacije bezviznog režima za građane BiH do kraja 2010. godine, što je ocijenio veoma značajnim za približavanje Europi.Mesud Mulaomerović upoznao je sve prisutne na 16. Susretu Banjalučana sa zaključcima ekonomskog foruma o zahtjeEHER 4 Š BANJA LUKA

vima za promjene naziva naselja i ulica koji su jednoglasno podržani da se u formi peticije upute gradu Banjaluka.

Ogroman aplauz dobio je predsjednik Vijeća naroda Narodne skupštine RS Dževad Osmančević kao zvanični gost susreta iz Republike Srpske, koji je sve prisutne upoznao sa aktuelnom situacijom u RS i Banjaluci, koje je označio veoma teškim.

Manifestacija se odvijala u dvije sale: velikoj za odrasle sa dvosatnim kulturno-umjetničkim programom i maloj sa posebnom muzikom i zabavom za mlade.

Ekonomski forum Na ekonomskom forumu koji je održan prije zvaničnog početka susreta govorilo se o realizaciji zaključaka koji su doneseni proteklih godina prilikom „Susreta dijaspore“ i manifestacija „Vezeni most“ održavaju već više godina u Banjaluci. Uvodničar Mesud Mulaomerović je tom prilikom kazao: - Lokalnim vlastima upućujemo peticiju koju će podržati cijeli skup Banjalučana. Želimo prije svega da se vrate stari nazivi naselja i ulica u Banjaluci: Gornji Šeher umjesto MZ Srpske Toplice, Mejdan umjesto MZ Obilićevo, Budžak umjesto MZ Lazarevo, Ivanjska umjesto Potkozarje, Hiseta umjesto MZ Kočićev vijenac i Brdo Šehitluci umjesto Banj brdo; da se vrati stari naziv glavnoj ulici Maršala Tita; vratiti stare nazive ulica narodnih heroja: Vahide Maglajlić,

alučana Tekst: Fikret Tufek Foto: Goran Mulahusić

Peticija oko 1.500 Banjalučana za izmjenu naziva naselja i ulica Lokalnim vlastima upućujemo peticiju koju će podržati cijeli skup Banjalučana. Želimo prije svega da se vrate stari nazivi naselja i ulica u Banjaluci: Gornji Šeher umjesto MZ Srpske Toplice, Mejdan umjesto MZ Obilićevo, Budžak umjesto MZ Lazarevo, Ivanjska umjesto Potkozarje, Hiseta umjesto MZ Kočićev vijenac i Brdo Šehitluci umjesto Banj brdo; da se vrati stari naziv glavnoj ulici Maršala Tita; vratiti stare nazive ulica narodnih heroja: Vahide Maglajlić, Ante Jakića, Avde Ćuka, Ive Mažara, Šoše Mažara, Karla Rojca, Rudi Čajeveca, Esada Midžića, Danka Mitrova, Kasima Hadžića, Rade Ličine, Drage Langa, Franca Staneta Rozmana i Franje Kluza, te dati drugim ulicama nazive heroja koji do sada nisu imali ulice: Drago Mažar, Osman Karabegović, Jovo Bijelić, Šefket Maglajlić, Boško Karalić i drugih heroja koji postoje a ovdje nisu nabrojani; te očuvati staro gradsko jezgro i zaštićena područja garada. Svjesni smo da nije moguće s obzirom na veliki broj izmijenjenih naziva u periodu rata i nakon rata generalno preispitati sve nazive ali smatramo realnim da se promijene ovi nazivi koje smo istakli, a inicijativa je pokrenuta prije više godina ali nikad nije realizirana.

Ante Jakića, Avde Ćuka, Ive Mažara, Šoše Mažara, Karla Rojca, Rudi Čajeveca, Esada Midžića, Danka Mitrova, Kasima Hadžića, Rade Ličine, Drage Langa, Franca Staneta Rozmana i Franje Kluza, te dati drugim ulicama nazive heroja koji do sada nisu imali ulice: Drago Mažar, Osman Karabegović, Jovo Bijelić, Šefket Maglajlić, Boško Karalić i drugih heroja koji postoje a ovdje nisu nabrojani; te očuvati staro gradsko jezgro i zaštićena područja garada. Svjesni smo da nije moguće s obzirom na veliki broj izmijenjenih naziva u periodu rata i nakon rata generalno preispitati sve nazive ali smatramo realnim da se promijene ovi nazivi koje smo istakli, a inicijativa je pokrenuta prije više godina ali nikad nije realizirana, kazao je Mulaomerović, koji je još naglasio da se Banjalučani u Švedskoj zalažu da se grad Banjaluka ravnomjerno treba razvijati te da se ubrza razvoj infrastrukture zapostavljenih MZ Gornji Šeher i Vrbanja s pretežno bošnjačkim stanovništvom, te obezbijedi veće zapošljavanje Bošnjaka i Hrvata u gradu Banjaluka shodno proklamovanim zakonskim odredbama na osnovu popisa iu 1991., bez čega je teško očekivati održivi povratak.

Gost iz Banjaluke predsjednik Vijeća naroda Narodne skupštine RS Dževad Osmančević: - Ovo je moj deseti dolazak na Susrete Banjalučana sve sa željom da vam prenesem realno stanje u Republici Srpskoj i Banjaluci, gdje smo još uvijek daleko od onog što bi trebalo biti. Nažalost stanje se nije puno promijenilo ni nakon poslednjih općih izbora. Za promjene je potrebno daleko veće uče-

šće na izborima i vas Banjalučana u dijaspori, jer biće i naredni izbori za dvije godine i sugerišem vam da se daleko bolje organizujete i nastupite sa zajedničkim listama kako bi se stanje u BiH ukupno uzevši moglo mijenjati. Vi ste kao dijaspora neiskorištena snaga za poboljšanje prilika u BiH jer vas ima 1.450.000 izvan BiH ili 37 procenata ukupnog stanovništva, a od tog je veći dio iz RS. Samo u europskim zemljama je ca 850.000 građana iz BiH, 350.000 u SAD, 60.000 u Australiji itd. Dijaspora godišnje uplaćuje ca 3 milijarde KM što čini 17 procenata BDP u BiH i zato ste vi za BiH od mnogo većeg značaja nego što predpostavljate. Međutim mi u RS sve više gubimo mogućnost stvarnog uticaja, imali smo iz redova Bošnjaka najprije 18, pa onda 12, pa 8 poslaničkih mjesta u RS, nakon ovih izbora jedva da bude 5 poslanika, ili u gradu Banjaluka u poslednja dva mandata nema niti jednog Bošnjaka, dok je grad Sarajevo obezbijedio po 20 procenata i za Srbe i za Hrvate. Banjaluka najblaže rečeno nije otvoren grad, u RS nema demokratije i krše se osnovna ljudska prava, kazao je Osmančević.U veoma burnoj raspravi govorili su: Nail Vajrača, Džavid Dedić, Hamzalija Ćosić, Mujo Metaj, Emina Islamović, Muhamed Ibrahimbegović i brojni drugi, a ekonomski forum je na kraju formulisao zaključke s kojima je upoznat skup Banjalučana koji je jednoglasno podržao peticiju na 16. Susretu Banjalučana, koja će biti upućena gradu Banjaluka. ŠEHER 5 BANJA LUKA

16. susret Banjalučana u Landskroni Omladinski forum Mladi Banjalučani iz Švedske na ovoj su manifestaciji imali poseban forum s temom „Mladi u BiH – Mladi u Švedskoj“. Zaključke sa skupa uputiće upravi saveza Banjalučana u Švedskoj i regionalnim organizacijama. Mladi su se uz poseban orkestar poebno zabavljali u zasebnoj sali, što je od mladih jako dobro prihvaćeno.

Kulturne manifestacije

Mesud Mulaomerović, Dževad Osmančević, Mirsad Filipović, Ambasador Darko Zelenika i voditelj Fikret Tufek.

16. Susret Banjalučana otvoren je „Pjesmom Banjaluci“ koju je prije 18 godina napisao Faruk Šarić u Landskroni, a otpjevao uz gitaru Edin Vajrača. Potom je govorena Himna Banjalučana pjesnika Ismeta Bekrića. Nastup na gitarama brata i sestre Edina Jarana i Aide Jaran Bilanović, Banjalučana koji žive u Karlshamnu, publika je pomno pratila. Svoje pjesme i prozne tekstove na susretu su govorili banjalučki pisci: Vavija Dedić-Bačevac, Meho Baraković i Šemso Avdić, ta kao gost Ševko Kadrić. Recitaciju „Sanjam“ govorila je Azra Avdagić, a 8.-godišnja Arna Brkić otpjevala „Gdje si da si moj golube“. Na skupu se predstavio i sazlija Asim Hodžić koji je otpjevao nekoliko pjesama posvećenih Banjaluci.

Nastupi folklora „Bosanska krajina“ Malmö s koreografijama Indire Dervišević i „BiH“ Norrköping s koreografijama Faruka Sarajlića publiku su posebno oduševili, te su više puta nagrađivani dugotrajnim aplauzima. U nastavku je goste zabavljao orkestar „Miggis“ Mehmedalije Migića Migija, koji je nastupio i kao vokalni solista, a Banjalučani su se uz sve to uz banjalučke ćevape i drugu hranu zabavljali do zore.

Susreti su za pamćenje Visoki gosti, Ambasador mr. Darko Zelenika i Anders Karlsson član švedskog Parlamenta razmjenjuju poklone.

Fatihom i minutom šutnje prisutni odali počast svojim preminulim sugrađanima u ovoj godini.

Mladi folkloristi svojim nadahnutim nastupom digli publiku na noge.

EHER 6 Š BANJA LUKA

Organizatori iz Landskrone, KK „Bosna LA“, ponajviše Nail Vajrača, Ferid Lukačević, Alma Kapo, Lejla Arnautović i brojni

Sazlija Asim Hodžić oduševio publiku.

Aida Jaran-Bilanović i Edin Jaran opet pokazali visoku klasu.

drugi, sve su učinili da 16. Susret Banjalučana ostane u dobrom i lijepom sjećanju. Tokom dana održani su nogometni turnir u malom fudbalu i šahovski turnir. Na bogatoj tomboli podijeljeno je oko 30 nagrada od 14 sponzora, među ostalima i 7 autobusnih karata za BiH. Brojni su utisci Banjalučana na skupu: Husein Ćoralić je s porodicom došao iz Slovenije i kaže da je oduševljen; Hamzalija Ćosić Malmö kaže da su susreti prilika da se sretne s brojnim prijateljima; Sabahudin Nino Dervišević Näsjö kaže da je bio na 14 susreta i da mu je to najljepše druženje u izbjeglištvu; Sejad Vajrača Vänersborg svima pokazuje knjigu Naila Osmančevića „Sportski život Banjalučkog Šehera“ i kaže da živi za sje-

ćanja od susreta do susreta; Sadik Beglerović Växjö kaže da još više treba njegovati kulturne tradicije; Smail Softić Landskrona u naramku drži petogodišnjeg sina Kasima i kaže da mu utuvi u glavu da je iz Novoselije i da to on može shvatiti samo kad vidi ovoliki narod; i zasigurno najmlađi učesnik sa svega tri mjeseca bio je Daniel Poparić Romanovski, unuk Hazima Poparića Landskrona, kojeg je mama držala u naručju da se nagleda Banjalučana.

Preneseno iz ”Bosanske Pošte”

Omladina

-

Tekst: Lejla Arnautović Foto: Goran Mulahusić

-

U sklopu susreta Banjaluèana održan je omladinski forum na kojem se okupilo tridesetak uèesnika. Cilj ovog foruma je bio usmjeren na zbližavanje i saradnju omladine u Švedskoj i Bosni i Hercegovini.

Sastav uèesnika foruma bio je šarolik. Mnogi od njih su roðeni u Banjaluci ali i u drugim bh.gradovima, Zvorniku, Sarajevu, Bosanskom Brodu itd. Najviše omladinaca je bilo iz Malmea i Noršepinga , a nekoliko ih je došlo iz Danske.

Iz njihovih diskusija su proizašli mnogi, èini nam se ostvarivi prijedlozi kao napr: - Razmjena omladine koja živi ovdje sa omladinom iz domovine, pogotovu u toku ljetnih praznika.

-

Omladinska druženja širom Švedske.

Organizovanje kulturnih i sportskih aktiviteta.

Organizovan odlazak na utakmice i koncerte Odlazak na sedmodnevno ljetovanje u Hrvatsku Odlazak na koncert Davida Guetta u decembru u Sarajevu Organizovati posjetu Srebrenici i uèestvovati na Marsu mira Organizovati omladinsko veèe u Banjaluci

Zakljuèeno je da omladina komunicira najèešæe i najkonkretnije preko Faceboka. Treba u buduænosti obratiti više pažnje kad se organizuju omladinske aktivnosti, da se one ne podudaraju sa švedskim praznicima, maturantskim sveèanostima, saveznim smotrama itd.

Diskutanti su posebno podvukli znaèaj ovakvih skupova gdje se sklapaju nova poznastva i prijateljstva te razmjenjuju iskustva i saznanja iz razlièitih društvenih oblasti.

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Humanitarci

Humanitarci na djelu Tekst: Fuad Kovačević Foto: Goran Mulahasić

Sekcija Banjalučana iz Noršepinga organizovala je humanitarnu – novčanu pomoć za rad narodne kuhinje u Banjaluci. U kratkom vremenu skupljeno je 5540 kr namijenjenih za kupovinu potrebnih prehrambenih namirnica. Novac je lično predan predstavniku MDD- Merhameta u Banjaluci. Roba je kupljena u Interexu, a račun i Zahvalnica su predani predsjedniku sekcije Fudi Kovačeviću. I ova humanitarna akcija je pokazala da se uz malo dobre volje i zalaganja može pomoći ljudima kojima je ta pomoć neophodna. Treba sa zadovoljstvom istaći da u ovoj humanitarnoj akciji nisu učestvovali samo Banjalučani već su solidarnost iskazali i građani iz drugih naših gradova, Sarajeva, Srebrenice, Go-

Vrijedni humanitarci Izudin Smailagić i Fuad Kovačević.

EHER 8 Š BANJA LUKA

ražda, Prozora, Janje i Dervente. Ovu humanitarnu akciju obavili su Fuad Kovačević, Irfan Hadžić, Kemal Hasanić i sekretar sekcije Baisa Babić.

Grupa građana iz Noršepinga je istovremeno skupljala humanitarnu pomoć u vidu paketa namijenjenih najugroženijim osobama koje žive u našem gradu. Prilikom transporta i preuzimanja paketa u Banjaluci nesebičnu pomoć iskazalo je osoblje putničke agencije Mediteran Tours i Đumišić Tours te im se iskreno zahvaljujemo na ukazanoj pomoći.

Istu zahvalnost uputili su i primaoci ove pomoći ne krijući radost i kako rekoše, da još ima dobrih i plemenitih ljudi.

Banjalučka potsjećanja

Hoteli i hotelijerstvo Piše: Slavko Podgorelec

Hotelijerstvo u Banja Luci, ili bolje kazano – ugošćavanje putnika namjernika, uživa višestostoljetni renome, i zapravo je nastavljanje tradicije nekadašnjih prenoćišta - hanova (gigantskog Ferhadpašinog karavan-saraja) odnosno gostiona sa takozvanim “sobama za goste”. Prema Hamdiji Kreševljakoviću, ovaj grad je imao pet hanova u vrijeme otomanske imperije. Mi bismo dodali još jedan ali koji, pouzdano, nikada nije ugošćavao “musafire” iako je za tu namjenu projektovan. To je famozna “Žuta kuća” na najprometnijoj saobraćajnici, u širem centru Banjaluke, a koja je i danas u posjedu ugledne porodice Šeherćehajića. Više o “žutoj kući” u jednom od narednih tekstova, a sada nastavljamo o hotelima i hotelijerstvu...

Između dva svjetska rata Banja Luka se dičila hotel “Bosnom”, a početkom tridesetih prošloga vijeka otvoren je hotel “Palas“tada najmoderniji u Vrbaskoj banovini. Danas ćemo se podsjetiti tog događaja...

sno pojam hotel bio još dalek prosječnom Banjalučaninu potkraj 19. vijeka. Za razliku od običnih kafana odnosno krčmi, ugledna gostiona bila je nezamisliva bez soba za izdavanje... *********** I dugo, još dugo je hotel “Bosna” uživao neosporavani primat u banjalučkom ugostiteljstvu odnosno hotelijerstvu – sve do početka tridesetih godina 20. vijeka kada je, u novembru 1933. godine otvoren, kako se tada najavljivalo, “moderni, velebni Hotel Palas”.

Ovaj objekt do danas je uglavnom sačuvao svoj spoljašnji izgled, ali neki vrijedni ukrasi od skupocjene jajačke “ledene sedre” nepovratno su nestali u vrijeme generalne rekonstrukcije koja je obavljena osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Podsjetimo se, dakle, a kroz tekst koji je objavljen 16. novembra 1933. godine u “Vrbaskim novinama”, kako je hotel Palas izgledao uoči svečanog otvaranja...

*********** ************ Sve do osamdesetih godina prošloga vijeka postojalo je uvriježeno mišljenje da je banjalučki hotel BOSNA sagrađen 1885. godine, a onda je pronađen podatak da je ova kuća još starija. Naime, hotel Bosna se spominje 1884. godine, kada su ‘’Sarajevske novine’’ u broju od 22. juna objavile kako je, prilikom službene posjete Banjaluci u hotelu Bosna odsjeo i ‘’njegova preuzvišenost gospodin ministar plemeniti Benjamin Kalay ‘’ Hotel BOSNA pominje se i godinu dana ranije, u januaru 1883. godine kada su održavane svetosavske besjede i večernje zabave s tombolom i igrankom. I prije “Bosne” bilo je ovdje gostiona sa prenoćištem, a osobito se isticala gostiona “Pruckner” Istini za volju, objekat se pominje sa atribucijom ‘’ovdašnja velebna gostiona Bosna’’ no ne smije se zaboraviti da je izraz odno-

Anonimni izvještač “Vrbaskih novina” (a najvjerojatnije je to bio dopisnik ’Politike’ Vuk Jelovac) najavljuje: “U subotu naveče izvršiće se svečano otvorenje vakufskog hotela Palace (sem kino sale) čije će otvorenje tek biti 30. novembra.

Otvorenju će prisustvovati zvanični predstavnici vakufa i drugih korporacija. Posle uobičajene zdravice biće otvoren ples u zimskoj bašti.Gostima će se pružiti prilika da razgledaju ovu monumentalnu građevinu koja se svojim uređenjem smatra kao najelitnija turistička građevina u našoj zemlji, hotel prvoga reda.

Cela građevina ima tri ulaza. Glavni, što vodi u centralni deo hotela i dva sporedna za kafanu i onaj kojim ulaze automobili i posetioci kino dvorane. ŠEHER 9 BANJA LUKA

Banjalučka potsjećanja Levo prizemlje hotela ima sedam dućana, dok se u desnom nalazi kafana, restoracija i točiona. Ulazeći na dvostruka vrata glavnog ulaza posetilac se nađe u prostranom vestibulu luksuzno ukrašenom rapočevačkim i bračkim mermerom.

Levo je kamen sa ogledalom, do njega ulaz u brijački salon gospodina Bećirbašića, a desno bogata portirska loža u kojoj je i telefonska centrala. Oplošje kao i nameštaj lože je od slavonske hrastovine. Na desnoj strani je ulaz u kafanu, lift i centralne stepenice.

Iz vestibula pravo ide se u zimsku baštu. Bogatstvo sunčanog svetla pojačava stakleni krov. Desno od bašte su prostorije kafane, restoracije i točione. Nameštaj kafane je velegradski raskošan, dok točiona ima specifično nečeg lokalnog: fenjer, klupe, naravno sve najotmenije, dočaraće ljubitelju romantike sliku naših nekadašnjih mahala.

Između zimske bašte i točione je kuhinja. Mehanizam u njoj osigurava najveću čistoću. Kuhinja ima, osim toga, svoja posebna spremišta u hotelskim podrumima kao i vlastiti lift za raznošenje hrane po hotelu.

Do vestibila i zimske bašte su prostorije kina.........

Ponovo sam u vestibilu iz kojega me vode centralne stepenice u prvi sprat. Pravo od stepenica nalazi se direkcija hotela sa salonom za goste. Taj je salon određen ujedno i za šire društvene sastanke, konferencije i slično. Idem dalje po luksuznim apartmanima. Osam ih je . Nameštaj je ukusa i luksuzan. Svaki ima svoju banju, telefon i druge udobnosti.

Vrata u celom prizemlju, skoro kod sviju soba su dvostruka što putniku osigurava apsolutni mir. Celi hotel ima 63 hotelske sobe.

U svima se, pored odgovarajućeg nameštaja, nalaze uzidani beli

umivaonici sa toplom i hladnom vodom. Većina soba ima svoje banje kao i telefonske aparate. U desnom krilu nalazi se deset banja za građane. U ove banje ulazi se iz dvorišta. Iznad banja nalazi se fasada za sunčanje sa specijalnim tuševima za kupanje. Sa fasade se pruža divan pogled po banjalučkoj ravnici.

Silazim u podrum. U jednom delu nalazi se celokupan mašinski uređaj peći za centralno grejanje i aparati za ventilaciju.

Ovde upada u oči naročiti način ventilacije koji je dvojak. Naime, jednim cevima se dovodi pokvareni zrak iz prostorija gde je takav, a drugim se dovodi sveži zrak gde je i potreban. Svakako da je onemogućeno sa ovakvim mašinskim uređajem opstanak kafanskom dimu.

Moje razgledanje ove monumentalne građevine završio sam u velikoj auto-garaži već sada spremnoj da primi nekoliko automobila ne samo na čišćenje, nego i na omanje opravke.”

Ovako je hotel Palas, prije 77 godina, doživio izvještač banjalučkih “Vrbaskih novina”... Malom broju Banjalučana poznat je još jedan detalj vezan za ’Palace’: u tom hotelu je, neposredno nakon otvaranja, odsjeo svjetski šahovski prvak dr Aleksandar Aljehin u vrijeme svog drugog boravka u Banjaluci gdje je održao ’javnu produkciju’ (simultanku) sa najuglednijim Banjalučanima i najboljim šahistima...Za ljubitelje bizarnih detalja još nešto: jedini banjalučki grof – conte Gianvito Del Mestri, kasnije počasni građanin i počasni italijanski konzul, još davne 1880. odsjeo je u budućem hotelu “Bosna”, a tada još svratištu odnosno gostioni sa sobama za izdavanje, i u njemu živio sve dok nije kupio imanje na Petričevcu odnosno u Budžaku gdje je započeo biznis sa modernim ciglanama...

Priznanje

Veliko priznanje stiglo u prave ruke Tekst i foto: Dijana Duzić

Donji Vakuf je uz obilježavanje 15-te godišnjice oslobođenja dobio počasnog građanina. Veliki prijatelj grada na obalama Vrbasa, Banjalučanin, koji je nekada samo prolazio kroz Donji Vakuf, danas je počasni građanin ovog grada.

Nizom aktivnosti obilježen je 14. septembar Dan općine Donji Vakuf. Na Svečanoj sjednici Općinskog vijeća Donji Vakuf zaslužnim pojedincima i kolektivima uručena su Općinska priznanja. Zahvalnice su dobili član Košarkaškog kluba «Donji Vakuf- Komar gips» Ahmed Hodžić, Esved Hadžiabdić donjovakufski privrednik, Husein Rujanac Huska zanatlija, posthumno Abdulah Rahmanović Paša, te Restoran «Orhideja» Donji Vakuf.

Najveće općinsko priznanje, Nagrada 14.septembar, uručena je košarkašu i sportskom radniku Suadu Hodžiću Dudi i Općinskoj organizaciji Crvenog križa Donji Vakuf.

Općinsko vijeće Donji Vakuf po prvi put je dodijelilo priznanje «počasni građanin». Taj epitet zaslužno je pripao Feridu Lukačeviću, čovjeku kojeg uz Donji Vakuf veže ljubav prema sportu i mladim sportistima.

Sve je počelo prije osam godina. Neka ruka sudbine povezala je košarkaške klubove iz Donjeg Vakufa i Landskrone. A najtopliju ruku prijateljstva pružio je upravo Ferid koji, iako daleko od svoje Banja Luke, povezuje mlade koji su privremeno boravište našli u dalekoj Švedskoj sa vršnjacima iz njihove domovine. I to nije sve. Povezujući Bosance Ferid okuplja i mlade iz ove Skandinavske zemlje pokazujući im kako se grade mostovi prijateljstva.

Ugostiti gotovo 200 donjovakufskih sportaša

kroz pet posjeta Landskroni, obezbijediti učešće na turnirima, upriličiti susrete sa rukovodstvom grada Landskrone, obezbijediti opremu za sportske kolektive i raditi na uspostavljanju prijateljskih veza između općina Landskrona i Donji Vakuf…. Iza svih ovih aktivnosti stoji Ferid Lukačević.

Donjovakufljani su Feridu zahvalni i na pruženoj podršci u nastojanjima da Donji Vakuf dobije sportsku dvoranu. U pokretanje inicijative za pomoć u izgradnji dvorane uključio se aktivno. Mjesecima se pregovaralo, iznalazila rješenja i ustrajavalo na inicijativi. Rezultat, polaganje kamena temeljca za sportsku dvoranu kojemu je prisustvovao i Ferid. Pri posljednjem boravku u Donjem Vakufu, u septembru ove godine, suza u oku, ali ona od radosti. Srce zaigralo a duša puna: Mladi Donjeg Vakufa imaće uslove za sportske aktivnosti kao njihovi vršnjaci u Švedskoj.

Dvorana se gradi punim intenzitetom, a negdje u temelje ugrađeno je i ime ovog čovjeka velikog srca.

KK «Donji Vakuf – Komar gips» i KK «LA Landskrona» sada su povezani čvršćim vezama, a uz košarkaše saradnju su uspostavili i stonoteniseri, fudbaleri i rukometaši. U Landskroni je nedavno boravilo 50 djece okupljenih kroz Stonoteniserski klub «Donji Vakuf», Košarkaški klub «Donji Vakuf – Komar gips», Fudbalski klub «Radnik» i Rukometni klub

«Radnik DV». Ferid nikada u Donji Vakuf nije došao praznih ruku. Svaki put su se radovale sportske selekcije ovdašnih klubova. Uz Feridovu pomoć obnavljala se sportska oprema.

Ferida su upoznali mnogi Donjovakufljani.

Kada šeta ulicama ovog grada zaustavljaju ga i mladi i stari pružajući ruku prijateljstva, zahvale i poštovanja. Njegovo veliko srce tada, ispunjeno srećom, kuca za sve prijatelje. A Donjovakufljani prepoznaju pravog prijatelja.

Mnogo je stanovnika Donjeg Vakufa rasutih po cijelom svijetu ali malo ko od njih je ovako srčano i iskreno pružio podršku razvoju sporta i njegovanju zdravog života među mladima kao što to radi Ferid Lukačević, Banjalučanin, čije srce kuca za njegovu BiH. Donjovakufljani su sretni što imaju tu privilegiju da imaju za počasnog građanina prijatelja koji ovaj grad osjeća svojim.

Š E H E R 11 BANJA LUKA

Reportaža

Udruženje građana povratnika u Banjaluku Udruženje građana povratnika u Banjaluku, jedno je od najstarijih u RS-u i šire. Formirano je 1998. godine, te je 01.06.1998.godine registrovano u nadležnom sudu u Banjaluci.

O prvim godinama aktivnosti Udruženja njegov predsjednik Kemal Kemo Gunić kaže: - Prva godina naročito je bila teška za rad zbog teškoća u dolasku i smještaju povratnika. Srećom, hrana za povratnike mogla se obezbijediti na vrijeme. Pomoć su, prije svega, pružili: međunarodna zajednica, humanitarne organizacije Arapskih zemalja, Federacija BiH, MDD „Merhamet“, a u jednom navratu i resorno ministarstvo Vlade RS-a.

Već prve godine postojanja Udruženje je maksimalnu pažnju posvetilo smještaju povratnika i vraćanju oduzete imovine. Prvih dana povratnici su bili smješteni kod svojih rođaka i prijatelja, koji su za vrijeme rata ostali u Banjaluci.

Prvih godina dešavalo se da mjesečno ne možemo vratiti više od jednog stana ili kuće, a već početkom 2002.godine pa nadalje zahvaljujući odluci Visokog predstavnika za BiH, počelo je masovno vraćanje uzurpiranog stambenog prostora. Konkretno od 15.850

naših zahtjeva, vraćeno je 15.620 stambenih jedinica. Za ostale jedinice još uvijek se vodi sudski postupak i nadamo se da će uskoro biti riješeni. U kratkim crtama iznio sam tok povrata imovine, a sada bih nešto kazao o pomoći povratnicima u sanaciji njihovih domova. Pomoć se sastojala u sanaciji devastiranih i izgradnji srušenih kuća. Od 2000.godine do sada, obnovljeno je 2053 kuća i stanova, a u toku je podjela građevinskog materijala za 12 porodica, koje smo obezbijedili putem Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice Sarajevo.

Svaki put smo nastojali da što više udovoljimo zahtjevima povratnika, iako je, nažalost, ponekad bilo i prigovora.

Kada je riječ o sanaciji građevinskih objekata, treba naglasiti da smo od 2000. do 2004.godine imali veliku pomoć od Skupštine grada Banjaluka, a najviše zahvaljujući što smo u to vrijeme imali svojih 6 odbornika. Od 2005.godine do danas naše Udruženje što se tiče pomoći gradske uprave Banjaluka, potpuno zaboravljeno.

Š E H E R 13 BANJA LUKA

Reportaža U toku 2004. godine, uspjeli smo uz pomoć naših odbornika, dobiti na korištenje srušeni dom „Slap“ u desnoj Novoseliji, pod uslovom da obezbijedimo vlastita sredstva za obnovu doma, što smo i učinili. Tako sada imamo i kancelarijske i društvene prostorije. Šta se učinilo za „održivi povratak „.

Prvih godina našim povratnicima obezbijedili smo sjemenski materijal i umjetno đubrivo u ukupnoj količini od 38.000 kg.

Takođe smo obezbijedili 20.500 sadnica raznog voća, te iste podijelili povratnicima koji su ispunjavali opšte i posebne kriterijume objavljene u javnom pozivu. Već neki voćnjaci dali su prve plodove u zavisnosti od godine sadnje.

Nastojimo da nabavimo i instaliramo vlasatitu hladnjaču za voće i povrće, te bi mogli otkupiti voće od naših povratnika. Već smo sačinili projekat za izgradnju proizvodne hale i hladnjače kapaciteta 220 tona. Sada tražimo investicije i ako bude sreće, kamen temeljac za novu halu biće postavljen do kraja godine.

U toku 2006 i 2008.godine, uspjeli smo obezbijediti 13 plastenika, koji se navodnjavaju po sistemu „kap po kap“. Dosad smo proizveli na tone paprika,paradajza,krastavaca,bamije. Značajno je da nemamo većih problema za plasman proizvedenog povrća.

Važno je zabilježiti i to da imamo sušaru za voće i povrće, kapaciteta 1000 kg. na 24h, te jednu manju kapaciteta 300 kg.na 24h. koja je na solarni pogon. Veća sušara je dodijeljena od strane HO „Birds“ iz IR Iran, a manja putem Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice RS-a.

Kakvi su dalji planovi Vašeg Udruženja?

Naše Udruženje odlučilo je da izgradi proizvodnu halu korisne površine 900 m/2 .

Oko 450 m/2 biće korišteno za proizvodnju ugradbene ugostiteljske opreme (retro pultevi,šankovi i dr.), a u ostali dio biće smještene hladnjače kapaciteta 220 t. I sušara. Kad se instalira hladnjača, nećemo kao do sada raditi sezonski po pristizanju voća,

EHER 14 Š BANJA LUKA

nego tokom čitave godine, tako što ćemo moći otkupiti sve proizvode od naših povratnika i drugih, te izvršiti sušenje u kasnijem periodu.

Da imamo sredstava gradili bismo i dom za stare i iznemogle povratnike. Ujedno bismo mogli zaposliti i određeni broj povratnika.

Treba konstatovati i to da je Udruženje građana povratnika u Banjaluku, za svoj uspješan dugogodišnji rad dobilo više značajnih priznanja, pored ostalih institucije iz Švedske, Federacije BiH, Saveza izbjeglih i raseljenih BiH, MDD „Merhamet“, KUD „Dukat“-Švedska i dr.

Priznanja su došla u prave ruke.

Sve ostale aktivnosti, kao i nasvježije informacije i vijesti o radu i dešavanjima u Udruženju, zainteresovani mogu biti upoznati putem Web sajta www.ugp-banjaluka.com.

Nail Osmančević s.r.

Predsjednik Komisije za informisanje UGP-a

Intervju

Jose Kimenga brinner för lyckads integration Tekst: Mirsad Filipović Foto: Goran Mulahusić

Mirsad Filipovic: Kan du presentera dig?

Jose Kimenga: Mitt namn är Jose Kimenga, jag är riksdagskandidat för folkpartiet i Östergötland men bosatt i Norrköping.

Mirsad Filipović: Vi har träffats många gånger i olika sammanhang. Du är här i Motala idag. Varför?

Jose Kimenga: Det är en speciell dag, jag kom till Motala för att kampanja som riksdagskandidat. Och jag tycker även att det är viktigt att ni som bor i Motala borde gå och rösta den 19 septem-

ber. Demokrati ska alla delta.

Mirsad Filipović: Det är många invandrare som inte röstar.

Jose Kimenga: Det är synd och beklagligt att de pga. olika anledningar inte går och röstar men att rösta det är en rättighet och det är där vi kan fortsätta bygga upp Sverige och utveckla demokrati.

Det är där vi får möjlighet att välja vilka som ska styra Sverige och det är viktigt.

Mirsad Filipović: Vi försöker att locka folk här i föreningen men också i riksförbundet så att de går och röstar. Det spelar ingen roll vilŠ E H E R 15 BANJA LUKA

Intervju ket parti de röstar på så länge de röstar. Du representerar folkpartiet. Vilka förslag har ni när det gäller invandrarfrågor?

Jose Kimenga: Jag är riksdagskandidat för folkpartiet. När det gäller invandring vill vi gärna öppna dörrarna för alla som vill komma till Sverige. Det får de göra under förutsättningar att delta i samhället, genom att jobba, studera eller göra nåt annat som bidrar till Sveriges utveckling och demokrati. Förutom jobbet gärna en lyckad integration. De som kommer till Sverige får inte bli passiva snarare de bör bli aktiva medborgare som deltar med olika saker med olika saker, olika typer av arbete, olika aktiviteter som finns i landet. Sverige ska vara för alla men alla som aktivt deltar i den fortsatta utvecklingen av Sverige.

Mirsad Filipović: Det är viktigt tycker jag också att vi visar oss mer i samhället. Vilka möjligheter finns för invandrare att göra det?

Jose Kimenga: Det finns flera möjligheter i detta land. Jag vill gärna se fler invandrare på arbetsplatserna, på skolor, universitet mer invandrare i flera olika föreningar i samhället. Jag vill se invandrare integrerade för att vi kan visa att vi kan i det landet vi bor. Vi vill vara med och fortsätta bygga upp Sverige.

Mirsad Filipović: Jag jobbar i skolan. Och på sista åren är det många förslag som kommer från ert parti. Det finns många reformer ni tänker genomföra om ni vinner valet.

Jose Kimenga: Vi vet att i varje land, det är barn och ungdomar som är viktiga. Folkpartiets tanke när det gäller skolan är att skolan ska vara en plats där barnen går för att hämta kunskap. Skolan ska vara en plats där man går för att lära sig. Det ska vara en plats där vi vet vad man får göra och inte göra. Vi har haft en skola som inte har fungerat pga. olika orsaker, men det som vi vill är att det ska finnas ordning och reda i skolan. Barnen ska kunna hämta in kunskaper för att kunna använda i sin framtid. Det är en viktig fråga för folkpartiet och för alla.

mer, mekaniker och som lyckas i Sverige precis som jag har lyckats.

Mirsad Filipović: Du brinner för invandrarfrågor det vet jag. Jag har träffat dig många gånger på Ungdomsstyrelsen och jag är glad att du har den posten du har. Du är chefansvarig för de etniska organisationerna som söker bidrag från Ungdomsstyrelsen.

Hur länge tänker du jobba där?

Jose Kimenga: Jag har ett engagemang för invandrare i synnerhet så jag vill se fler invandrare i skolan och på arbetsplatserna. Jag vill inte se invandrare som diskrimineras pga. de negativa attityderna som finns i samhället. På mitt jobb på Ungdomsstyrelsen är jag tillfälligt då jag har ett års kontrakt. Jag hoppas att jag har stora möjligheter att stanna så jag kan fortsätta att hjälpa till. Hur? Med min erfarenhet, den kunskap jag fått under flera år om hur man kan bedriva ett ideélt framgångsrikt arbete. Så att Sverige kan se va bra det är att det finns etniska ideella organisationer och att vi är viktiga faktorer i samhället. Min uppgift är att ge mer stöd av olika slag så att dessa organisationer blir starkare och viktigare aktörer i landet.

Mirsad Filipović: Nu till lite privata frågor. Du är gift?

Jose Kimenga: Jag har en familj, stora barn, tre av dem läser på Universitetet.

Mirsad Filipović: Du verkar inte så gammal. Hur gammal är du?

Jose Kimenga: Jag måste säga, kring 50 ungefär.

Mirsad Filipović: Du kommer från Angola, har du varit där senaste tiden?

Jose Kimenga: Jag var där 2005 senast. Angola ligger långt borta i södra Afrika och det blir svårare att resa oftare.

Mirsad Filipović: Det är viktigt att man tar de frågorna på allvar. Skolan har tappat lite i jämförelse med andra skolor i Europa. Vad sysslar du med annars, vad är ditt jobb förutom politiken?

Mirsad Filipović: Tack för att du tog dig tiden att prata med mig om viktiga frågor och att du kom till vår bosniska förening. Jag hoppas att du kommer igen till oss.

Jose Kimenga: Idag arbetar jag som jurist på Ungdomsstyrelsen. Det är mitt civila arbete. I övrigt har jag jobbat på olika platser, Migrationsverket. Jag har varit expert i riksdagen, jobbat också inom FN. Jag läste i Sverige, jag fick kämpa som många mina bekanta har kämpat. Det går att lyckas i Sverige så länge du samlar dig själv att du vet att du vill komma vidare. Du kan bli något viktigt i Sverige, Jag är jurist men jag vill som sagt se flera invandrare som är jurister, ekono-

Jose Kimenga: Tack Mirsad. Det var trevligt att komma och se att ni har en suverän verksamhet här och jag önskar på riktigt att ni fortsätter i samma takt och att ni fortsätter sikta långt så att ni kan ge hjälp och stödja era bosniska landsmän för att de ska integreras i samhäller. Jag återkommer gärna och till sist vill jag påminna folk att gå och rösta. Det är viktigt.

EHER 16 Š BANJA LUKA

Simboli srednjovjekovne BiH

Kraljevski grb nad vodopadom Ismet BEKRIĆ

Duboki su korijeni bosanskohercegovačke uspravnosti i državnosti, široke su grane stabla čiji listovi trepere historijom/istorijom/poviješću.

Zlatna boja jesenjeg lišća kao da posebno naglašava i sjaj simbola srednjovjekovne BiH. Nad vodopadom, koji u kraljevskom gradu Jajcu odiše i ljepotom i proticanjem, blista restaurirani bosanski kraljevski grb Kotromanića. Uklesan iznad ulaznih vrata u tvrđavu.

Utisnut u prošlost, ali i u sadašnjost i budućnost.

EHER 18 Š BANJA LUKA

BIH POSTOJI KROZ VIJEKOVE: U okviru još prošlogodišnjih Dana evropskog kulturnog naslijeđa, koji su održani u BiH kao dio kulturnog programa Vijeća Evrope, u Jajcu je otkriven obnovljeni bosanski kraljevski grb Kotromanića; uzdiže se iznad ulaza u tvrđavu u kompleksu Starog grada koji, zajedno sa vodopadom, čini jedinstvenu, čudesnu sliku historije i ljepote.

Otkrivajući ovaj značajni kulturno-historijski i na-

Simboli srednjovjekovne BiH cionalni simbol, član Predsjedništva BiH Željko Komšić, kojemu je i na ovim izborima velik broj glasača ponovo ukazao povjerenje, izrazio je radost što može govoriti o našem zajedničkom kulturnom naslijeđu koje pokazuje i dokazuje da Bosna i Hercegovina postoji kroz vijekove, da je bila, i da će ostati, da je trajna i neuništiva.

Sastavni dio naše historije su i Kotromanići, i zato i njihov grb ima širi značaj, nudi se i kao jedan od mogućih grbova naše državnosti.

I Stari grad Jajce nominiran je za upis na UNESCOvu listu svjetske baštine. Prof. dr Dubravko Lovrenović, predsjedavajući Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, naglasio je da Stari bosanski kraljevski grad zaslužuje da još više bude prisutan ne samo na turističkoj mapi, nego posebno u našoj svijesti da nismo od jučer i da se imamo čime ponositi.

Jajce je postalo i mjera našeg konstruktivnog odnosa prema prošlosti.

POVRATAK KRALJICE KATARINE: Zaklinjanje u hiljadugodišnju/tisućgodišnju Bosnu samo je prazna priča, za dnevnu upotrebu, ukoliko se ne budu poduzimale i konkretne aktivnosti. Jedna od njih je restaurirani grb Kotromanića nad ulazom u jajačku tvrđavu, a druga se vezuje uz želje da se posmrtni ostaci posljednje kraljice srednjevjekovne Bosne, Katarine Kosače Kotromanić, nakon skoro pet i po stoljeća vrate u njenu domovinu, Bosnu i Hercegovinu, u njen grad Bobovac.

Kamo sreće da mi danas imamo onakav rang u Evropi kakav je imala Bosna tog vremena – čitali smo nedavno i u listovima u BiH. Da li će priča o povratku kraljice Katarine u njenu rodnu zemlju, te o identifikaciji i drugačijem tretmanu kostiju kraljevske porodice Kotromanić (koji sada leže u prostorima Zemaljskog muzeja u Sarajevu), ostati samo na papiru, pokazat će skorašnje vrijeme. A tu priču posebno aktualizira projekt »Bosna i vrijeme« sa svojih dvadesetak igrano-dokumentarnih epizoda, čiji se autor, Ferid Sokolović, još prošle jeseni zalagao i za formiranje inicijativnog odbora za povratak Katarine, u kojem bi posebno mjesto zauzimali i predstavnici Bosne Srebrne.. »Katarina je bila bosanska kraljica, i zato moramo sve učiniti da ova priča uđe u proceduru.«

Jedno je u svemu ovome jasno: BiH ima hiljadugodišnju tradiciju, ima svoje spomenike i obilježja, svoje simbole i odsjaje. Zato je neophodno da sve te značajne simbole i duboke tragove utisnemo u svakodnevni život današnje države.

Srednjovjekovna BiH zaslužuje naš stvaralački odnos, naše poštovanje, i naš zajednički osjećaj da stoljetni/vjekovni ruj lišća našeg duboko ukorijenjenog stabla priča našu priču. A takvih priča dosta je vezanih i za naš zavičaj. Neke nam je u svome romanu »Karađoz« ispričao i književnik Zlatko Lukić.

Izvinjenje: Tekst u pro{lom broju “Brijunski Antibarbarus” prenesen je iz E-novina uz dozvolu autorice Radmile Karlas.

Š E H E R 19 BANJA LUKA

Tema: Vezeni most

KAMENJE! Jednog dana kad porasteš i saznaš mnogo o životu, shvatićeš da ti nešto nedostaje, osvrtaćeš se oko sebe i tražiti. U Danskoj nema kamenja. Svuda pijesak i mahovina. U Bosni raste kamenje, hoda, živi u ljudima. Zaviri u moju dušu i tamo ćeš ga naći. Težak, ljut kamen što je pritisnuo i ne da mi ni da dišem.

U zadnje vrijeme, u sebi osjećam proces okamenjivanja.

Na leđima nosim kameni teret. U meni je krečnjak, rudimentna stijena velika kao planinski masiv Dinare. Zavukla se među pršljenove kičmenog stuba i glođe me. Oštri vrhovi bodu me i polako oduzimaju i paraliziraju, kao kvočke kljucaju u meni.

Bolan je svaki pokret, svako ustajanje ili sjedenje. Pred očima sijevaju munje, mrači se i oblači kao pred nevrijeme. Polako se kamenim. Osjećam to u svakom trenutku. Nisu to glatki obluci poliranog kamenja, n ego smrskani morski ježevi.

U meni je stećak. U meni je zdrobljeni kamen Ja sam više kamen nego meso. U meni je pješčana prašina, pustinjski pijesak, užaren.

U meni je usijana lava.Tako izgleda kad kičma boli.

Kako duša boli?

Isto tako, samo stostruko jače.

U meni je kanjon Vrbasa. Sve je sklono padu, strmo.

Kamenje se odronjava u žilavu i nemirnu vodu. Sunce rijetko obasja cijeli kanjon, ono kruži nad njim i obsjava uvijek jednu stranu, dok je druga prijeteća i mistična.

U strmoj strani uklesan je put. Za mene je to Put svile, put duše. Uz žubor Vrbasa plešu gorske nimfe Siringe.

EHER 22 Š BANJA LUKA

Denis Dželić

Nevidljivim nogama igraju po vodenoj površini. Njihove sjenke raznosi vjetar. Rijeka Života ponovo teče mojim venama.

Oštar planinski zrak udahnjuje život u mumiju. Ispod prljavih zavoja mašte i fantazije, otvoriše se oči, probudi se mrtvac. On gleda strme litice. Sanjao je javu. Java sad sanja.

Kanjon Vrbasa otvorio je svoju kamenu knjigu. Da sam divokoza uzverao bih se uz njene listove. Skakao po kamenim slovima, trčao po bijeloj margini koja vodi u neku drugu knjigu. Jedan plavi klin neba uvukao se u kanjon, prelijeću ga ptice kao neprikosnoveni gospodari vazduha i visine. Odozdo se osjeća dah rijeke.

Iz mlitave mase fizičkog tijela sazdanog od kostiju, mišića, tkiva, krvi, organa, izvi se moja suptilna duša i izdiže nad kanjonom. Laka kao pero obleti Bosnu i spusti se na strmu obalu i napi hladne vode. Lijepa je Bosna, majka sa hiljadu sisa koje doji žedno snce. Kvrgava je Bosna od udaraca, zelene modrice, uboji, otoci, plikovi koje prekriva blaga skrama zelenog rastlinja.

Udarali su gromovi po njoj, palili požari, rušili zemljotresi, harale vojske, ranjavao je ko je god to zaželio. Ne da se ona jer kamena je.

Zato Una! Budi romantično ponosna!

Nosi kamen u duši!

Iz knjige »Bajke za Unu«, KNS, Sarajevo, 2010.

Pisana riječ MAGNOLIJA

DOFTEN AV LINDEN

NIŠAN

Ljubica Perkman

Ejub Pasalic

Kolja Mićević

Stablo je pustilo suzu u vrtu ulice Ejuba Kobašlića.

Sadnicu magnolije, poput prvog ptića, odnesoh na dlanu, nekom tuđem danu u daleka tla.

I izraste cvijet iznad svakog zla, lijep poput sna.

Privlači sve poglede raskošna Neznanka…

Eh, da još samo znaju da je – Banjalučanka!?

Medan jag drunknar i avgrunden av ensamheten, medan virveln apsorberar mig i sitt djup, känner jag Din beröring och en underbar doft av blomanden lind där i fjärran från vårälven där en stjärnhimmel speglar sig i Dina ögon.

Bekiru Misirliću (1931.-2002.)

Iz knjige pjesama »Most ljubavi«

STAZA DO OBALE Kemal Coco Kao dječiji crtež poljem krivuda staza što ide do obale rijeke.

Medan jag drunknar i avgrunden av ensamheten, medan virveln apsorberar mig i sitt djupp, hör jag det brusande ljudet av vårälven och fågelsång i lindens krona när gryningarna kommer i vår famntag med brusande av vårälv och en underbar doft av lind.

Prođe život, ni san nit opaka java, dan za danom nizan protiv zaborava, Sve tako dok nisam sa nitima trava srastao, krnj nišan oslonjen o plava Neprobojna brda u kom bivša glava zla, dobra i tvrda Željna svoga prava smišlja, da izvrda smrt, i tako spava.

Bio sam dječak kada je ta staza tek bila utrta i danas je ista a ja odavno starac.

I nikome ne smeta što je krivudava što je uska svi je vole i svi je se sjećaju kao staze njihove mladosti.

I niko ne želi i niko neće da stazu proširi da bude put kojim se ide na obalu rijeke.

To ne žele ni ljudi ni obala ni rijeka a čini mi se ni staza.

Iz knjige pjesama »Sam sa sobom« Š E H E R 23 BANJA LUKA

Pisana riječ

POLA MEDVJED, POLA MAMUT Ismet Bekrić: Priče iz banjalučkog djetinjstva

Snijeg! Snijeg! Snijeg!

Stoput hura!

Počinje zimska avantura!

Zamisli – nekog decembarskog jutra virneš s jednim okom kroz prozor i zapljusne te bjelina, pa onda širom otvoriš oči, a ono ulica puna snijega, grane se povijaju do taraba, vrapci sa krila stresaju pahuljice, i sve izgleda kao bajka što nas, djecu, zove na proplanke. Još jučer uvečer sve je bilo sivo, keljavo, neodređeno, a sada cijeli kraj liči na najljepšu zimsku sliku u koju ulaziš, utrčavaš, uskačeš, vukući sanke koje treba što prije uklizati.

Imali smo sreću, da smo rasli u dijelu grada što se penjao u brda, pa su nam zato i zime bile bliže i draže. Spuštali smo se s vraha Šibova, pa preko Pučila, Lauša i kroz Pobrđe, sve do tranzitnog puta u podnožju. Staza je bila duga skoro dva kilometra, i zato je trebalo dosta truda da se popneš na najvišu startnu kotu, te zatim da savladaš sve strmine i okuke.

Te decembarske nedjelje, kad nas je obradovao prvi snijeg i kad smo mogli malo zaboraviti i na školu, krenuli smo zajedno prema vrhu Šibova, nakon što smo više uklizali stazu koja nam je davala potrebnu brzinu da se ne zaustavljamo na nešto ravnijem dijelu. A gore, na vrhu, činilo nam se da nam grad, sav u bijelom zagrljaju, pruža svoj dlan, i zove nas da se na njega spustimo.

Nakon malog odmora, počeli smo se otiskivati niz bijelu strminu, odguravajući se često i nogama, da bismo dobili potrebni zamah. Prvo je krenuo Bakan, pa za njim Brane i Udin, a onda Zisko, Kako i Kuki. Ja sam ostao zadnji, jer sam nešto petljao oko kanapa kojim sam vukao sanke.

Drugari su bili već zamakli iza prve krivine, a ja sam se još pripremao za veliki spust. Sanke su još skoro milile, kad sam iza sebe osjetio neko dahtanje i duboko disanje. Okrenuo sam se i ugledao kako iz jednog zasniježenog grma proviruje neka čudna njuška, možda nekog seoskog džukele, ili čak vuka. Para što se širila iz velikih usta skoro je skrivala velike, mutne oči, koje su mi se u tom trenutku učinile još većim.

Strah se već uspinjao uz noge i udarao u grudi, ali ja sam ipak uspio da se snažno odgurnem

EHER 24 Š BANJA LUKA

i otisnem niz strmiji dio staze. Sanke su već jurile brže. Još neko vrijeme sam čuo ubrzano disanje, koje se zatim postepeno udaljavalo i gubilo u škripi snijega pod saonicama i cvilenju sjeverca koji je u lice nanosio sve krupnije pahuljice.

Nikada nisam tako brzo sletio do prve velike krivine na Laušu, a zatim do ulice u Pobrđu, u kojoj sam se zaustavio, hvatajući zrak i brišući znoj sa čela. »Šta ti je? Što si zastao?« upitao me je Bakan čije još neuklizane sanke nisu mogle bez zastajkivanja savladati svu ulicu, do zadnjeg spusta prema tranzitnom putu i Arnaudiji i prvim ravnim ulicama grada. »Ne pitaj! Zamalo da… nadrljam!

Ogromni pas!? Ili vuk!? Teško… teško sam utekao!« govorio sam zadihano, sretan da sam se ipak dočepao naše ulice.

Bakan je zatim, kako sam kasnije saznao, prenio Brani strašnu vijest, da me je napao neki stvor, neka životnja – pola pas, pola vuk.

Brane je zatim u povjerenju rekao Udinu, kako me je skoro dohvatio vuk, a Udin je prišapnuo Zisku, da je za mnom jurilo nekakvo dosad neviđeno stvorenje – pola vuk, pola medvjed. »Jesi li čuo, da je Iću ganjao medvjed, ali on je uspio pobjeći na svojim sankama!« pričao je zatim Zisko Kaki, kad su narednog dana zajedno išli prema školi.

U školi smo u to vrijeme učili nešto i o prahistorijskim životnjama, pa smo spominjali i mamute, što je maštovitog Kaku nadahnulo da za vrijeme odmara ispriča drugarima: »Hej, raja, jeste li čuli da je Iću na vrhu Šibova napala strašna zvijer, pola medvjed, a pola mamut!« »Otkud mamuti? Zar nisu davno izumrli?« neko je priupitao, a Kako je opet slagao kockice svoje priče: »Ma nije to bio nekadašnji mamut! To je možda bio neki mamut koji je ostao među medvjedima!« Kukiju su, opet, bili draži mamuti, pa je počeo pričati da me je na Šibovima napao pravi pravcati mamut. Ko ne vjeruje, može slobodno gore otići i vidjeti njegove tragove u snijegu.

Tih dana nismo išli na vrh Šibova. Bolje je, ipak, vjerovati da se gore mogu vidjeti mamuti, nego ih tražiti i, uh!, s njima se zaista i sresti!

Pisana riječ

SVJETLO POVRATKA PROLOG Ovo što naumih pisati ne znam da li je iskreno? Rekoh iskreno,a nisam siguran ni šta je to iskrenost? Šta je iskrenost kad joj korjen otkriti ne mogu, kad ne znam zašto je to tako, kad ne mogu da domislim kako i gdje da tražim, zašto tražim, šta me to tjera da tražim, kad sasvim drugačije tražim nego li je red, a to što tražim ustvari ne može ni biti, a Bogami trudim se da bude!

Nalazim se u šumi, šetam, idem putem koji vodi obalom poluostrva Oderehija; mjesec maj, orkestar ptica ispunjava prostor i čini me prosjetljivim, Atlanski okean lagano zapljuskuje najjužniju tačku norveške obale, granitne plohe, milijunima godina stare lave, se presijavaju na proljetnom suncu, na obzorju se vidi putnički brod koji plovi iz pravca Danske, razmišljam o skorom putovanju za Bosnu, ne o povratku, nego samo o putovanju ...

Ove iglice kržljavih borova, ova garava kora breza, ove grube kore hrastova; pa načičkani grmovi borovnica, isto tako brusnica i narešeni listovi paprati i, na kraju, sabljasti listovi trave vlasulje čine prizor surovim, ali meni se čini da nije

tako. Pričinjavaju mi se slike kunovskih šuma, banjalučkih parkova, tu su, u pozadini ovih skandinavskih, da me ne bi ove prisvojile, da ne bih, kojim slučajem, pomislio da pripadam ovdje – te slike grle me, ja sam njihov zarobljenik ne svojom voljom, već što mi se pogled lijepi za njih.

Na kamenom zidu, granitnim stjenama zidan, visokom oko dva metra ploča s natpismom. Stojim pred tim natpisom koji se nalazi na metalnoj ploči: „Kolera karantin godina 1800 - 1810. Ovdje su bili zatočni mornari i putnici, koji su doplovili u Norvešku u luku Kristiansand, prije nego li se utvrdilo jesu li zaraženi ovom opakom bolešću, morali su boraviti ovdje četrdeset dana. Nedaleko, kojih dvjesto-tristometara, nailazim na drugu tablu sa natpisom: „Kolera kirke gord“ (Kolera crkva). Dakle, u ovoj šumi, na ovoj obali neki nevoljnici su, mnogi od njih, ostavili kosti. Nadgrobnih spomenika ni groblja nema, biće da su im tijela bacali u more. Kada je epidemija minula, samo sretni dočekali su svjetlo povratka svojim kućama! Mislim: „Svjetlo povratka najljepše je od svih svjetala, milost je njegova naljepši dar, koji prognanik (čitaj:nevoljnik) može da dobije.“ Dok čitam ovaj natpis sa ove ploče pitam se: „Šta me to tjera da me zaokupi ovaj natpis, šta me to tjera da Š E H E R 25 BANJA LUKA

Pisana riječ strepim pred ovim kamenim zidom, ovoj borovoj šumi, na kamenoj norveškoj obali?“ Odgovor nije teško pronaći, on se sam nameće, kao što to vam se čini trnje preko koga morate preći bosim nogama. Naime, ovdje mi je sve dostupno, osim rodne grude.

Hodim još dalje, istim pravcem na ovom poluotoku, u istoj šumi. Na uzvišenju bunker – otvori za topove prijeteće zjape prem pučini. Oko bunkera sasušena mahovina pricapila se na betonu, kao na grubom licu brada. Željezna ograda korozijom izgrižena, ranjivo tijelo željeza, jadno miruju i govore o trajanju i netrajanju i prolaznosti, dakako! I ovdje je bjesnio rat prije sedamdesetak godina, i ovdje su se događala zla, i ovdje su bombe sijale smrt. Metalna ploča na koji stoji: broj topovske baterije, imena izginule posade. Svi su Norvežani, svi u cvijetu mladosti. Spomenik podiže zahvalna domovina.

U misli mi dolazi ona Gundulićeva: „Kolo sreće naokolo kreće ...!“ U ovoj zemlji mir se zakopitio, i već traje blizu sedamdeset godina. Kako sada stvari stoje trajaće još dugo, dugo ... ! Da se tako posrećilo u mojoj zemlji, sada ne bih bio ovdje!

Je li izgnanstvo zaista strašno, i može li progonitelj zbog toga biti beskrajno nesretan? Zaista ne znam, i ne mogu na to pitanje odgovoriti! Samo znam da je najteži osjećaj da nisam kriv što sam prognan; tugujem zbog toga, pa taj osjećaj potiskuje dobročinstvo onih kod kojih sam pronašao utočište kada je u mojoj domovini carovalo zlo.

EHER 26 Š BANJA LUKA

Uvijek živim s osjećanjem kako je povratak u Norvešku nakon boravka u Banja luci najteže zaboraviti miris lipa na Mejdanu. I što izgnanstvo traje duže, što je život bliže kraju, sve više lijepi za našu dušu htjenje da se vratimo tamo odakle smo prognani. Utjeha da smo pronašli dobro utočište, samo je varka.

Po drugi puta sam prognanik. Prvi put prognan kao dječak, a drugi kao šezdesetogodišnjak. Nikada nisam slutio da će, niti kroz kakve se slike zlo iz minulih godina, jednog dana može pojaviti pred mojim očima, u kojim sam ja i događanja jedno, čiji će me lanci nepopustivo stegnuti. Bilo da je noć ili dan, bio raspoložen ili tužan, pak, oni su samnom. Uvijek su uz mene i nikad sasvim ne napuštaju moja osjećanja.

Rat je bio uzrok koji me, na poseban način, sjedinio sa ovom Vikinškom zemljom. Praoci mojih pra-pra djedova i oci mojih djedova, djed moj i otac moj, znali su gdje pripadaju, to znam i ja, ali moje unuke, koje su rođene ovdje, u Norveškoj, zasigurno biće u kandžama pitanja: ko su i odakle su, a da ne govorim za moje praunuke. Koliko će tek njih čvrsto stegnuti kandže integracije?

EDHEM TRAKO (Iz neobjavljenog romana „Svjetlo povratka“)

Promocija knjige Nova knjiga novinara i publiciste Naila Osmančevića

„BANJALUKA IZMEĐU PRVOG I DRUGOG SVJETSKOG RATA“ U izdanju „Nezavisnih novina“ izišla je knjiga-„Banjaluka između Prvog i drugog svjetskog rata“, novinara i publiciste Naila Najke Osmančevića.

U knjizi-hronici, neophodna pažnja poklonjena je Banjaluci prije Prvog svjetskog rata, a zatim stvaranje Vrbaske banovine, jedne od devet u Kraljevini Jugoslaviji. Prvi ban Vrbaske banovine bio je Svetislav Tisa Milosavljević, za čije je vladavine u Banjaluci „izrastao“ monumentalni gradski centar: Banska palata, Narodno pozorište, Higijenski zavod, Sokolski dom,jedanaest zgrada (vila) sa 52 komforna stana...Hotel Bosna, za turskog vremena konačište sa gostionicom , „izrasla“ je u značajan hotelski kompleks. Banjalučki Vakuf izgradio je hotel Palas, jedan od najkomfornijih u Kraljevini Jugoslaviji. U doba vladavine Milosavljevića, izgrađen je i Centralni gradski park, a poslije njega Filijala Centralne banke Jugoslavije, umjesto drvenog betonski gradski most, Vakufska palata i završena crkva Svete trojice, koja je bombardovana prve godine Drugog svjetskog rata. Poslije rata od 1992-1995. na njenom mjestu izgrađen je Hram Krista Spasitelja.

U novoj Nailovoj knjizi mogu se pročitati i tekstovi o banjalučkoj trgovini za vrijeme stare Jugoslavije,o saobraćaju, štamparskoj i knjižarskoj djelatnosti, udruženjima, agrarnoj reformi, nacionalnim manjinama,Gospodskoj ulici, Duhovskom sajmu, Kastelu, banjama, Šibićevom bezistanu ili Pokrivenoj čaršiji, sportovima....

Uz izgradnju monumentalnog gradskog jezgra Osmančević je u istoj hronici prvi opisao i periferiju Banjaluke u kojoj se živjelo starim životom. Opisane su mahale Gornjeg Šehera, najstarijeg dijela Banjaluke, mahale Mejdana, mahale Hiseta, Pobrđa, Potpećina, Gornje i Donje Čaire, Lauš, Vrbanja i druge.

Opisani su i čuveni banjalučki čardaci, vrbaske plaže, teferiči na obalama Vrbasa,Vrbanje, Suturlije, biciklistička i plivačka takmiče-

nja u Desnoj Novoseliji, ljekovita vrela u šeherskoj Iliđi u kojima su se kupali i liječili i Rimljani, gostoljubive posluge u šeherskim kafanama, naročito kafani Karla Golbahera,vožnji do perifernih dijelova grada fijakerima.....

Nail Osmančević nije zaboravio da u svojoj knjiz i»Banjaluka između Prvog i drugog svjetskog rata” opiše radnički i komunistički pokret u gradu na Vrbasu, štrajkovima i druge vidove borbe za bolji život obespravljenih radnika i poljoprivrednika kojih je na području banjalučke opštine u najvećoj bijedi, živjelo sve više.

U knjizi je fotografski prikazan novi „rast“ Ferhat-pašine džamije i po četvrti put katoličke crkve na Petričevcu.

Nail Osmančević je više od godinu dana sakupljao građu za hroniku-Banjaluka između Prvog i Drugog svjetskog rata. Danima je boravio u banjalučkom Arhivu, Muzeju, tražio podatke u literaturi, slušao kazivanja živih svjedoka – Edhema Džabića, slikara Alije Sarača, inžinjera Vukašina Vuke Jankovića, prof.Vladimira Blahe i druge. Uspio je obezbijediti preko 50 fotosa.

Kada se sve kazano zna, a mnogo toga nije ni napomenuto, onda ne čudi da se nova knjiga Naila Osmančevića uveliko prodaje. Kako reče jedan recezent „napisano u knjizi daje joj posebno značenje“.

Bio je obradovan doprinosom istraživanja i očuvanja prošlosti i tradicije Banjaluke.

Nije suvišno zabilježiti da je Nail Najko Osmančević napisao i hroniku-Gornji Šeher kolijevka Banjaluke u dva izdanja od koje je drugo prošireno sa 100 stranica, zatim hroniku-Sportski život banjalučkog Šehera, hroniku-Nikada ne zaboraviti, u kojoj je opisao prve godine u Gornjem Šeheru poslije Drugog svjetskog rata i školovanja srpske djece iz Goleša, Pervana, Han Kola, Kadine Vode i drugih banjalučkih sela u kojima tada nije bilo škola, a stanovala su u muslimanskim kućama gdje su sa domaćinima živjeli kao sa svojim najrođenijim, što su izjavili i prilikom pisanja knjige kao sadašnji penzioneri. Nail je napisao i knjigu-Sudbine, u kojoj su 82 istinite priče o izbjeglicama, raseljenim licima i povratnicima i njihovom životu, bolje reći, njihovim skoro nepodnošljivim patnjama, ali ipak, i vjerom da će doći bolji dani.....

U slijedećoj knjizi Naila Osmančevića biće opisan život u Banjaluci za vrijeme austro-ugarske okupacije u vidu romana......

Sulejman Pašalić, povratnik u grad B.Luku

EHER 28 Š BANJA LUKA

Pisana riječ

Bijele noći Asima Simka Smajić

Kako bih živjela, a da još uvijek ne pamtim one davne zime kada su padali snjegovi gomilajući velike smetove, a mi smo buđenjem trčali prozorima i odmjeravali visinu snijega. Sniježne srebrne naslage udomile bi se na otežanim krošnjama lipa i kestenova, u aleji kojom sam uvijek prolazila. Čiste pahuljice sjale su se poput prazničnih svjetiljki čije smo paljenje s nestrpljenjem očekivali. Kad smo zadivljeno gledali te zimske prizore, u nama je titrala duboka radost, pratila nas kroz čitav život, vezala nas zajedničkim uspomenama i, ponekad, izazivala sjetu.

Grad, ispresijecan starim alejama, koje su se nizale, sve ljepša od ljepše, živjele su duže od nas i kao svjedoci vremena kroz koje je prošlo mnogo generacija, ostavljale urezane tragove svog življenja i postojanja, gomilajući nezaboravna sjećanja na ljepotu, na prijateljsvo i ljubav. Gradska aleja centrom grada postade čuveno korzo, večernje šetalište Banjalučana od hotela »Palas« pa sve do Pozorišta. Slijevala se tu sva mladost našeg grada. Koga se željelo vidjeti, bio je tu, ali je trebalo dosta vremena dok bi šetači napravili krug, i došli na početak, pa onda opet po istim stopama. Gledalo se, tražilo, gubilo, nalazilo, rađala se ljubav, sklapala poznanstva, a srca su lupala, drhtala. Nerado se odlazilo kući. I opet čekala slijedeća noć.

Stajališta sa desne strane korza, ispod velikog gradskog sata, zauzimali su oni koji su ta mjesta smatrali svojom privilegijom, stečenom nama nepoznatim prednostima i zaslugama. Odatle se moglo sve vidjeti, pratiti svaka promjena, uočiti svaki događaj, dobiti svako obavještenje o bilo kome iz te rijeke koja je proticala pored sata. Mi, mlade djevojke, osjećale smo da nas ti pogledi i štite, da bdiju nad nama. Ta poznata gradska lica poznavala sam samo po nadimcima, njihov privatni život bio je lični i nedokučiv, bili su sinovi iz poznatih porodica i s razlogom smo ih uvažavali.

Aleje, te besmrtne ljepotice, u svako godišnje doba bile su raskošne i otmjene, meni

lično, naročito u jesen, kada je opalo lišće, tamnosmeđih, požutjelih, toplih boja, ličilo na tanane figure plesačica, poskakujući pločnikom i drvorednim stazama na kojima su drijemale drvene klupe. Činilo mi se da vrijeme jeseni nije vrijeme nestajanja, da priroda ne umire, naprotiv, to je vrijeme samo zamjene naraštaja, smjena prirodnih događanja i neprolazne ljepote. Sada, mnogo godina kasnije, ne treba da zatvorim oči, da bih se sjećala zime u našem gradu. Sanjam i otvorenih očiju...

Iz knjige proze »Nemesis i Dunja«

Š E H E R 29 BANJA LUKA

Intervju

TEREZA KESOVIJA - legenda hrvatske i ex-jugoslovenske estrade:

EHER 30 Ĺ BANJA LUKA

Intervju

Pjevati iz duše je najljepši način na koji se dolazi do srdaca publike RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

Rastao sam i momkovao, kao i mnogi, i uz njenu muziku. Zapamtile su je generacije prije mene a pamti je i moja. Trajala je decenijama na ex-jugoslovenskoj estradi i traje, evo i danas. Nove generacije koje rastu uz neke nove muzičke trendove ne moraju biti sklone Terezinoj pjesmi, ali joj niti one ne mogu osporiti da je bila i ostala legenda na prostorima bivše Jugoslavije, pa i šire. Svoju ljudsku i profesionalnu veličinu je potvrdila i pristajanjem da razgovara samnom za javnost. Ovo ne bih isticao da nemam drugačija iskustva sa mnogima iz javnog života sa prostora nekadašnje zajednicke nam države. Naime, skromnost je vrlina i osobina velikih!

Kao čovjek, pokojni predsjednik Josip Broz bio je iznimno kulturan i simpatičan gospodin...Bio je izuzetno šarmantan i upoznat ne samo s događajima na političkoj sceni, što mu je bila dužnost, nego je znao sve o glazbi, teatru, glumcima i ...osobito glumicama (mnoge je dame Tito svojim šarmom osvajao i ... osvojio!!)...Kad govorim o onome što se je mnogima pa i meni dogodilo 91. godine onda ne spominjem spaljenu kuću nego spaljen i uništen DOM jer kuća se može ponovno sagraditi ali uništen dom se ne može nikada više povratiti. U njemu su umrle sve moje uspomene na dane sreće u obitelji...Mislim da treba opraštati ali sasvim sigurno nikada ne zaboraviti...Nikada mi nitko nije ništa poklanjao, sve sam svojim radom i poštenjem stekla zato i ne volim da me itko za bilo što proziva...

Pošto se svim svojim sagovornicima kao i osobama s kojima privatno komuniciram, a svi oni itekako imaju dušu, obraćam sa “dragi”/”draga”, učinit ću to i u početku razgovora s Vama.

Dakle, draga Tereza, dobrodošli!

KESOVIJA: Hvala.

Svjestan sam da ovaj razgovor neće realno moći dotaći mnogo toga iz Vaše prebogate muzičke/umjetničke karijere, pa sam i na slatkim mukama šta izdvojiti za pitanja. Evo, recimo, neka bude prvo: koliko je, uz glas koji treba da je Bogom dat i k tome i školovan, za interpretatora bitno da to sve čini još iz svoje duše i je li to najbrži put da prodre u srca svojih slušatelja?

KESOVIJA: Zašto se ne poslužite servisom koji nudi Google?

Tamo ćete naći sve brojne kompozitore s kojima sam radila. Premalo je i papira i vremena da bih Vam ih mogla sve nabrojiti ali spomenimo bar četiri: Nikica Kalogjera, Zdenko Runjić, Đelo Jusić, Alfi Kabiljo.....

KESOVIJA: Zaboga, zar je potrebno naglašavati kako je prije svega i iznad svega najvažnije s dušom i čvrstom voljom SVE raditi u životu a ne samo kad se o pjesmi i pjevanju radi? Pjevati iz duše je najljepši način na koji se dolazi do srdaca publike.

KESOVIJA: Kao čovjek, pokojni Predsjednik Josip Broz bio je iznimno kulturan i simpatičan gospodin. Uvijek je imao za mene riječi upozorenja, citiram: „pazi tamo, ovaj kako da kažem, u tom je li Parizu“ Bio je izuzetno šarmantan i upoznat ne samo s događajima na političkoj sceni, što mu je bila dužnost, nego je znao sve o glazbi, teatru, glumcima i ...osobito glumicama (mnoge je dame Tito svojim šarmom osvajao i ... osvojio!!)

Da li je pjevanje iz duše i jedna od garancija trajanja interpretatora, odnosno njegove muzike?

KESOVIJA: Koja je to druga garancija potrebna osim da je čovjek zdrav duhom (dušom) i tijelom za dugovječnost na sceni? Samo i jedino duša, sve ostalo poslije...

U svojoj zaista bogatoj umjetničkoj karijeri suradjivali ste sa mnogim kompozitorima i tekstopiscima, kako na domaćim terenima, tako i vani (Francuska). Da li biste spomenuli barem neka od njihovih imena?

Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja. Na koje ste, eventualno, posebno ponosni?

KESOVIJA: Da, imate pravo! Primila sam bezbroj priznanja do sada a evo onih meni najdražih: I/. Svjetska Zlatna povelja za Humanizam i Mir, II/. Medalja Predsjednika Republike Francuske za povezivanju dviju država na polju kulturnih djelatnosti „Chevalier de l’ ordre des Arts et des Lettres“ III/. Porin za životno djelo i IV/.Nagrada grada Dubrovnika za životno djelo.

Pjevali ste neposredno i predsjedniku Titu, odnosno bili u njegovom društvu, što nije mogao baš bilo ko. Ukratko, kakav je utisak na Vas ostavio bivši jugoslovenski lider, ne u političkom i državničkom smislu, nego kao čovjek? Imate li za ispričati neku zgodu sa tih susreta?

Itekako je poznato šta se desilo sa Vašom kućom i imovinom u rodnim Konavlima, pokraj Dubrovnika, 1991.godine. Potom ste sagradili novu za koju ste u jednoj tv. emisiji HTV-a najavili da ćete je prodati. Da li ste je u međuvremenu prodali i gdje, zapravo, trenutno živite?

Š E H E R 31 BANJA LUKA

Intervju KESOVIJA: Kad govorim o onome što se je mnogima pa i meni dogodilo 91. godine onda ne spominjem spaljenu kuću nego spaljen i uništen DOM jer kuća se može ponovno sagraditi ali uništen dom se ne može nikada više povratiti. U njemu su umrle sve moje uspomene na dane sreće u obitelji. Sada živim u Zagrebu, svoju kuću sam prodala jer mi je njeno održavanje postalo preskupo. U Zagrebu živi i obitelj mog sina i zbog toga sam sretna.

U istoj tv. emisiji, koju sam gledao, lično mi je zasmetao komoditet voditelja i njegovih mladih gostiju - budućih novinara (možda su to već u međuvremenu i postali) da su Vam, na neki način, spočitavali što Vam je država dala stan od 30-ak četvornih metara u Zagrebu. Može li se, na osnovu samo tog primjera, govoriti da se u hrvatskim medijima (konkretno HTV-u) i državi općenito njeguje jedan nepravedan/neadekvatan odnos prema Vašoj profesiji, posebno prema njenim vrhunskim umjetnicima kao što ste neosporno Vi? KESOVIJA: Ma, to su gluposti! Reći ću im hvala što su mi dali na korištenje stan od kao što rekoste tridesetak kvadrata i to na jednu godinu. U njemu sam ostala čak pet godina i nitko me iz njega nije tjerao. Sama sam otišla i ostavila ga u savršenom redu, obnovljenoga, ne u stanju u kojemu sam ga zatekla. Nikada mi nitko nije ništa poklanjao, sve sam svojim radom i poštenjem stekla zato i ne volim da me itko za bilo što proziva. Šta znači imati puno godina a ne biti star i postoji li neki recept za to?

KESOVIJA: Netko je jednom rekao da godine nisu važne i to je točno. Važno je ostati koliko toliko zdrav, zadržati vedar duh, ne izležavati se na lovorikama uspjeha, ne smatrati sebe najvećim i najjačim i .....iznad svega zadržati čistu savjest i miran san. To je moj recept.

S kojim bh. estradnim umjetnicima ste najčešće surađivali i koga od njih rado pozivate na svoje koncerte?

KESOVIJA: Mali Kemica ( Kemal Monteno) je od pjevača moj omiljeni umjetnik i čovjek – prijatelj, zatim Ismeta Dervoz pa Hanka Paldum ...... ima ih još. Od glumaca, moj prijatelj i sjajan glumac Emir Hadžihafisbegović koji mi u šali zna reći da sam Legenda ali još više Numizmatika, to samo on može.

Volite li slušati sevdalinke i ko je po Vama nekrunisani kralj te “naše pjesme o nama” (što bi rekao rahmetli Omer Pobrić)?

KESOVIJA: Volim slušati one stare, prastare sevdalinke kakve pjeva Beba Selimović i nekada davno sjajna Nada Mamula. Sjajan je Haris Bešlić. Bila sam iskreno tužna kad mu se je ona grozna nesreća dogodila ali eto Bogu hvala ipak je sve dobro prošlo. Danas radi još žešćim tempom. S nostalgijom se sjećam velikog gospodina Himze Polovine, mogla bih još nabrajati. Brojni su oni koje volim slušati, oni koji znaju pjevati i koji s dušom to rade.

“Prijatelji stari, gdje ste”, nije samo naslov jedne Vaše poznate pjesme. Naime, da li ste takvo pitanje, barem u sebi, postavili svojim kolegama iz Beograda i Srbije, ranih 90-tih prošloga stoljeća? Zaista, da li se iko tada od njih javio i izrekao onaj minimum ljudskosti, odnosno ono famozno, što bi Amerikanci rekli - “I am sorry”?

KESOVIJA: Reći će netko da nije bilo vremena reći I am sorry ipak nikome ne zamjeram jer svi oni koji nisu željeli rat živjeli su svoju tragediju, svoju neimaštinu i svoju duboku tugu. Danas je drugo vrijeme, aveti prošlosti polagano nestaju, možda ne tako brzo kako bismo htjeli ali....ipak ih je znatno manje. Mislim da treba opraštati ali sasvim sigurno nikada ne zaboraviti.

Hoćete li, onda, ikad zapjevati u tom Beogradu, pa i Podgorici?

KESOVIJA: Punih devetnaest godina nisam bila ni u Srbiji niti u Crnoj Gori međutim, pisma koja dobivam s jedne i s druge strane nagone me na razmišljanje jer to su pisma puna ljubavi i čežnje onih ljudi koji nikada nisu niti željeli niti činili zlo. Ne znam, mislim da i tome mora doći kraj, moramo pružiti jedni drugima ruku jer granice ne možemo mijenjati, ostat ćemo zauvijek susjedi, zar ne?

Koliko još dugo ćete aktivno biti na estradi?

KESOVIJA: To mi je teško reći. Vjerujem sve dok me publika bude željela slušati, sve dok aplauz na kraju koncerta bude glasniji od onog na početku.

Hvala Vam, draga Tereza, prije svega za pjesme koje su se trajno nastanile u moju dušu i srce, te duše i srca miliona drugih, jer jesu bile ispjevane iz jedne plemenite duše. Zato će Vaša muzika nadživjeti sve nas. Želim Vam svako dobro u životu i da potrajete na estradi. I, posebno Vam hvala za vrijeme odvojeno za naše čitatelje, odnosno za ovaj razgovor. Bilo mi je čast i zadovoljtsvo.

KESOVIJA: Eto dragi prijatelju, oprostite još jednom što ste tako dugo morali čekati ali i ovo moje kašnjenje je znak da sam još uvijek itekako zaposlena i da je još daleko kraj moje karijere. Lijepo Vas pozdravljam kao i sve čitatelje želeći svima dobro zdravlje, zdrav duh i obilje životne radosti i neka Vas dobri Bog čuva.

Iskreno vaša Tereza Kesovija.

EHER 32 Š BANJA LUKA

Ljudi Muhadžirski damari gospođe HANUMICE ŠEHERČEHAJIĆ, najstarije Banjalučanke u Americi

Staru Banjaluku nosi u srcu i sjećanjima, ovu nema snage da vidi Tekst: Bedrudin GUŠIĆ

Oni koji pripadaju mojoj generaciji, oni stariji pa i nešto mlađi sigurno se sjećaju sjajne Smojine serije “Velo misto” i njenog glavnog junaka Meštra, u neponovljivoj interpretaciji pokojnog Borisa Dvornika. I sjećaju se onda i Meštrove butige u koju su Splićani svih fela svraćali ne samo da se ošišaju ili obriju, nego i da proćakulaju o mnogo čemu. Ma bilo je i politike, naravno, bez obzira što bi Meštar znao kao opomenuti riječima: “Nema politike u moju butigu”. I nije ni bilo, do prve prilike.

I naša Banja Luka je decen ijama imala svoga Meštra, a on svoju butigu u koju su svraćali doktori, profesori, političari, glumci, zanatlije, trgovci, studenti, efendije, novinari...da razmijene i čuju “koju pametnu”. Najmanje je bilo onih koji su dolazili kod Saliha Šeherčehajića da poprave pisaću mašinu.

Ma, kakva mašina i bakrači, muhabbet je važan. A malo gdje u Banja Luci i šire se moglo muhabbetiti, baš o svemu i iz svih vremena, kao što je moglo u Salihovoj radnji blizu Ferhadije.

Ovo su bili samo kratki uvodi u priču, ne o pokojnom Borisu Dvorniku (Meštru) i rahmetli Salihu Šeherčehajiću, nego o Salihovoj a.r. udovici, gospođi Hanumici Šeherčehajić.

Svoje muhadžirske dane, mjesece i godine živi u bostonskom predgrađu Everett, kod kćerke Maide i zeta Ibrahima Škil-

jana. Ušla je već u 90-tu i vjerujem da je najstariji banjalučki muhadžir, barem ovdje u Americi. U februaru slijedeće godine navršit će se šest godina njenog američkog muhadžirluka. A ovamo je došla nakon što je 1. februara 2005. na Ahiret preselio njen životni saputnik Salih. Živjela je s njim, nakon što su morali napustiti svoj i naš grad, u Norveškoj devet godina.Tamo joj je, kaže, bilo mnogo bolje i ljepše nego ovdje u Americi. “Mirnije se u Norveskoj živi, a i druženja je bilo više nego ovdje...”, dodaje. Mogla je ona ostati gore, bila bi smještena u dom za stare i iznemogle, ali je prevagnula majčinska ljubav prema kćerkama, unučadima i praunučadima, pa je došla u ovu “tvrdu zemlju”. Druga joj kćerka Zinaida sa suprugom Rifetom Idrizovićem, sinom Alminom i njegovom suprugom Almom (rođena Bašić), kćerkom Enaidom i njenim suprugom Mirsadom Islamovićem te njihovom djecom Emirom i Elmom kao i drugom kćerkom Naidom, živi u Manchesteru (država New Hampshire), 80 km sjeverno od Bostona.

Hanumica je završila Pravni fakultet u Zagrebu 1947. godine.Cijeli radni vijek je provela kao sudija Sreskog suda (kasnije Opštinski, pa potom Osnovni) u Banja Luci. Iako je zašla u 90-tu, kako rekoh, memorija je još odlično služi. Sjeća se,

Š E H E R 33 BANJA LUKA

Ljudi/In memoriam naprimjer kada su te davne 1947. godine u Salihov a.r. dućan došli Ibrahim Pračić, predsjednik Sreske arbitraže i Husein Maglajlija (otac Seidov i Seadov), predsjednik Sreskog suda te pitali ga da li je istina da on ne da svojoj supruzi Hanumici, koja je netom bila završila pravo, da radi. Salih je demantirao te glasine i Hanumica je 1,5 godinu radila u Sreskoj arbitraži.

Onda je 1949. godine rodila prvu kćerku Zinaidu, a 1952.

Maidu. I, konačno, 6.juna 1953. godine se zapošljava u Sreskom sudu gdje ostaje do penzije, odnosno do 1981. godine. U međuvremenu je 1958. godine u Sarajevu položila pravosudni ispit. Kaže da su joj nudili da radi u Okružnom sudu, ali odbila je zbog, kako kaže, privrženosti radnom kolektivu Sreskog suda u kojem su vladali harmonija i izuzetno dobri međusobni odnosi. “Zapravo, voljela sam taj kolektiv”, pojasnila je. Impresionirala me je svojom memorijom i u trenutku kada se sjećala nekih imena - svojih radnih kolega i kolegica iz tog vremena. Bez zastoja je izgovarala ova imena: Fethija Beganović (dodavši da se radi o sestri Hare Begano-

vića), Sadeta Ibrišagić (usput spomenuvši njeno svirepo ubistvo), Vera Starčević, Hidajet Nuhanović, Todor Tošo Papić, Darko Čiković, Halid Haračić, Milica Kapisoda....

Junakinja ove priče, naša dobra i draga Hanumica, upravo zbog uspomena na takvu Banja Luku i drage joj ljude, nije imala snage da posjeti svoj i naš grad nijednom u tijeku svoga 15-godišnjeg muhadžirskog statusa. “Nisam imala snage da odem, čak ni sa svojim rahmetli Salihom koji je išao iz Norveške u Banja Luku, jer ne znam kako bih podnijela da mi pred očima nije više ona Banja Luka koju sam voljela, kao i da tamo ne sretnem mnoga draga lica kojih više nema.. “ Ali, svoju nostalgiju za Banja Lukom i njenim ljudima koliko-toliko utaljuje čitanjem ŠEHERA, čijem se svakom novom broju obraduje.

Fotografija moje i naše drage sugrađanke Hanumice će izostati jer tako je ona poželjela. Ustvari, poželjela je da se umjesto njene uz ovaj prilog objavi neka fotografija stare Banja Luke. One koju ona nosi u srcu, a i svi mi.

In memoriam

Hasiba Cacan - Sibana Poslije duže i teške bolesti zauvijek nas je napustila naša draga Sibana. Teško je u malo riječi opisati koliki je Sibanin doprinos u razvoju udruženja «Bosna i Hercegovina», Savezu bh. udruženja, Bosansko-Švedskom savezu i Savezu Banjalučana. Neumornim radom i zalaganjem, kroz dobro osmišljene projekte i aktivitete, pomagala je našim ljudima da se bolje integrišu u ovo društvo. Kao predsjednik udruženja pokretala je razne humanitarne akcije i na taj način pomagala svoju domovinu. Bila je veoma aktivna i u banjalučkoj sekciji i uvijek spremna da pomogne, odazivala se svakoj akciji kad je u pitanju bio njen grad. Pamtićemo ovu nadasve humanu ženu po njenoj dobroti i velikim djelima.

Bila nam je čast poznavati je i sarađivati sa njom. Neka joj je rahmet vječni.

Savez Banjalučana u Švedskoj EHER 34 Š BANJA LUKA

Skijaši 2010.10.18. IF Sarajevo 84

Poštovani skijaški prijatelji Početak skijaške škole se ubrzano približava i već je krajnje vrijeme da rezervišete smještaj da bi ste bili u mogućnosti da učestvujete u školi skijanja u Lilehammeru 2011 i na taj način bili dio velike bosanskohercegovačke škole skijanja u Skandinaviji. Rezervacije smještaja je moguće izvršiti putem tel. 031 27 00 50 ili info@nordresor.se sa gosp. Per-Anders iz Nord Resor koji će učiniti sve da ispuni sve vaše zahtijeve za što udobnijim boravkom na planini. Molimo vas da što prije rezervišete vaš smještaj najkasnije do kraja oktobra jer turistička agencija Nord Resor ne može držati do zadnjeg dana rezervisani smještaj za naše članove. Prilikom rezervacije smještaja se plaća 20 % od cijelokupnog iznosa i to u roku 14 dana a ostatak 40 dana prije dana dolaska. Sve informacije o školi skijanja i smještaju možete dobiti na našoj web stranici www.ifsarajevo84.se .

If Sarajevo je takodže uložio dosta truda na izradi plana i programa rada za slijedeču školu skijanja. Glavni dio naših radnih aktivnosti bit će usmjeren na savlađivanje skijaških vještina podijeljenih u više kategorija , od početnika do zahtjevnih skijaša . Takodže smo se pobrinuli da vam omogućimo rekreacione momente u sportskoj sali koja će biti dostupna našim članovima svako poslije podne, a naravno samo za one koji to žele.

Cjelokupni plan i program sa tačnom satnicom održavanja vam predstavljamo u cijelosti na slijedećem linku Plan i program skole skijanja u Lilehammeru - Skeikampenu od 02.01.2011 do 07/09.01.2011 Za ugodne muzičke večeri će se opet pobrinuti naš poznati i provjereni muzičar Nadir Garčević “ Slavuj Ptica IF Sarajevo 84 “ .

Srdačan skijaški pozdrav sa željom da se vidimo u što većem broju IF Sarajevo 84 ifsarajevo84@hotmail.com

Š E H E R 35 BANJA LUKA

Reportaža

Banjalučka ugostiteljska tradicija u Evropi

NA ĆEVAPIMA U PRAGU Tekst: Ozren Tinjić Foto: Goran Mulahusić

Prag, glavni grad Češke, sa 1,2 miliona stanovnika, danas s pravom ubrojan u jednu od najvećih i najljepših turističkih destinacija u Evropi. Svakodnevno grad, kažu upućeni, posjećuje na desetine hiljada turista iz čitavog svijeta kojima, nakon dugotrajnih i često napornih obilazaka mnogobrojnih istorijskih znamenitosti, na raspolaganju stoje raznovrsni restorani sa ponudom kulinarskih specijaliteta iz čitavog svijeta. Već na Ružinama, Praškom aerodromu i svojevrsnoj kapiji Češke prestonice, među šarolikim ugostiteljskim reklamama, ona pod nazivom ”Bosna grill” svakako izaziva posebnu pažnju i zanimanje.

Od prijatelja i znanaca ne male kolonije Banjalučana koje je vihor rata, ponajčešče slučajnim sticajem okolnosti, doveo u Prag, objašnjavaju da je riječ o jedinoj

EHER 36 Š BANJA LUKA

ćevapdznici u gradu. Znatiželji, hvala bogu, nigdje kraja. Slijedile su kratke upute i ”put pod noge”. Dovoljno je bilo sjesti na Vaclavskim Namestima u samom središtu grada, te nakon nekoliko tramvajskih stanica, naći se u pitoresknom Zizkovu, gdje je, u podnožju jedne zgrade smješten ”Bosna grill”. Uz neizostavan smješak dočekuju nas ljubazni domaćini, Subha i Mirsad Budimlić.

-U Prag smo došli, moja supruga Subha, kćerka Nermina i sinovi Nermin i Faik, sada već daleke 1993. godine. Slijedilo je privikavanje na sasvim novi jezik, kulturu, običaje i ljude. Jednom rječju, bila su to vremena aklimatizacije ali i nastojanja da se nekako snađemo i pokušamo zarađivati. Kako krv nije voda, a u ugostiteljstvu sam od kada znam za sebe, odlučili smo otvoriti grill sa našim specijalitetima.

Tako smo, početkom 1998. otvorili ”Bosna grill”, priča nam o svojim praškim počecima Mirsad Budimlić.

Govoreći o svojim korijenima Mirsad se uvijek rado sjeti svog oca, Esada Budimlića, koji je 60-ih godina prošlog stoljeca, u Karanovcu, na magistralnom putu što dolinom Vrbasa spaja Banja Luku i Jajce, otvorio prvi u ono doba, ”Klašnik”prvi privatni ugostiteljski objekat. Nešto

kasnije taj objekat prodaje i nesto niže, prema Jajcu, otvorio je, 1976., restoran ”Podgora”. Bila su to zlatna ugostiteljska vremena kada su tim predjelom, dolinom Vrbasa, jos ”carovali” ugostitelji poput Šakote, Troke Gunića i mnogih drugih.

-U ”Podgori” sam naučio sve o tajnama ugostiteljstva. Bio je to, jednom rječju, raj za gurmane. Tu sam, zajedno sa mojom suprugom, naučio sve o roštilju. Doduše, kao dječak se sjećam pravljena ćevapa kod mog dide Bibića, po majci, za kojeg se zna da je bio ponajbolji ćevapdzija u Prijedoru.

Sve mi je to uveliko pomoglo kada sam počeo raditi sa svojom pokretnom ugostiteljskom radnjom, sa smješkom nam priča Mirsad i dodaje kako ga je nemirni mladalački duh često tjerao u sasvim druge ”životne vode”.

- Oduvijek sam volio vožnju. Radio sam tako i kao kamiondzija, a neko vrijeme sam vozio ”zid smrti”. Stalno sam bio u pokretu, naprosto gladan izazova. A ta četiri, pa i dva točka, su mi omogućavala da putujem i upoznajem nove krajeve i ljude.

Da je ”Bosna grill” zaista pravo mjesto za ljubitelje naših specijaliteta, pokazuje i jelovnik. Osim ćevapa i šiša, tu su i ”krpice”, sudzukice i pljeskavice. Ovisno o danu u sedmici, probirljiviji mogu uživati u ćuftama, sarmi, satarašu, piletini i nezaobilaznim bureku, sirnici i krompiruši.

Subotom i nedeljom najčešči su gosti ljubitelji janjetine sa ražnja. Sladokuscima se, zahvaljujući Subhi i njenoj pomoćnici, Ukrajinki Galjini Stripa koja već 12 godina radi u grilu, svakodnevno nude i tufahije, baklave, tulumbe i hurmašice. Jednom rječju, Budimlići su u Prag donijeli i djelić naše, bosanske, gastronomije.

-U početku sam mislio da će naši gosti biti jedino ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, no danas ih ima sa sve četiri strane svijeta. Jednom smo ugostili neke Dance koji su krenuli u BiH. Kada su probali naša jela sa roštilja zaključili su kako više i nema potrebe da putuju dalje još hiljadu kilometara!

Posebno mi je drago zbog djece koji puno pomažu u radnji. Moj posao su priprema i pravljenje jela za roštilj, te pečenje lepinja. Dobra organizacija znači polovinu uspjeha u ovom poslu, rekao nam je na kraju Mirsad Budimlić.

In memoriam

Sjećanje na dr. Habib-a Šeihtahir Abašeih-a

Tekst: Fahrudin Prlja

10. januara 2010. godine, iz dalekog Londona stigla je u Banja Luku tužna vijest koja je brzinom munje prostrujala gradom.

U dalekom Londonu na ahiret je preselio u 70-toj godini života doktor Habib Šeihtahir Abašeih.

Svi koji smo ga poznavali bili smo u nevjerici i šoku jer smo ostali bez jednog uistinu velikog čovjeka, dobrog prijatelja, humaniste, vjernika i nadasve hrabrog čovjeka.

Doktor Habib, ginekolog po struci, rođen je u Africi, tačnije u Somaliji prije 70. godina a najveći dio svoga života proveo je u Bosni, u Banja Luci radeći kao ginekolog specijalista.

Govorio je talijanski, engleski, arapski i sa simpatičnim naglakom bosanski jezik. Bio je upravo onakav kakav mu u prevodu i ime kaže, a ono u prijevodu sa arapskog jezika znači: drag, voljen, mio, ljubimac, miljenik.

Po završetku studija medicine dr. Habib je našao radno mjesto, ljubav i potvrdio sebe kao čovjeka u Banja Luci

dokazujući tako da je domovina tamo gdje te ljudi prihvate kao svoga a ne tamo gdje si rođen. Odužio nam se dragi dr. Habib pokazujući, srcem, nesebičnim radom i zalaganjem kako se vole ljudi, drugi i drugačiji od njega ali braća po vjeri i djelima.

U teškim vremenima se najbolje vidi ko je kakav, a to je naš dr. Habib svojim primjerom i svojim djelima najbolje pokazao. U teškom vremenu kad je naša domovina Bosna trebala da nestane u ratnom plamenu sa lica zemlje, i kada je u šeher Banja Luci biti musliman značilo da ti je glava jeftinija od jednog metka, kada se na počinak išlo sa mišlju da se neće dočekati u životu sljedeće jutro. U tom najtežem vremenu tamnoputi dr. Habib je pokazao istinsku ljudsku vrijednost i habrost pravog vjernika i patriote.

Mogao je dr. Habib sa porodicom izaći iz grada terora i tako spasiti sebe i svoje od ponižavanja i straha, ali ostao je da pomogne svojoj braći po vjeri. Prije podne je provodio u ambulanti Merhameta pomažući slabima i bolesnim, a vrijeme popodne provodio je u mesdžidu Ferhad pašine džamije kao imam i kao mujezin, moleći se dragom Allah-u da ovo zlo što prije prođe.

Kada su skoro svi imami napustili Banja Luku on je ostao kao desna ruka rahmetli muftiji Haliloviću.

U tim danima kad je smrt harala Banjalukom i kad se muški svijet krio od dušmana on je hrabro klanjao dženaze i ukopavao one koji su ubijani i one koji su od terora nasilu prije vremena umirali.

Banja Luka i Banjalučani ne smiju zaboraviti to vrijeme i dr. Habib-a Šeihtahir Abašeih-a koji je bio kao svijetiljka u najtamnijoj noći ljudskog zločinačkog nauma da sa lica zemlje iskorijeni jedan narod.

Međutim ljudsko sjećanje kratko traje jer kad je rat završen, kako je vrijeme sve više odmicalo dr. Habib se osjećao zapostavljenim od onih kojima je najviše pomogao i odlučio je potražiti novu domovinu za sebe i svoju porodicu.

Tako se 2004. godine, našao sa suprugom Lejlom i sinovima Tahirom i Tarikom u Londonu nastojeći da njima obezbijedi bolju i svijetliju budućnost.

Međutim ubrzo se razbolio da li od tuge za Bosnom i Banja Lukom ili ratnih trauma kroz koje je prošao.

Veza sa Banja Lukom nije prekinuta rijetkim telefonskim razgovorima sa prijateljima. Koliko god bio bogat ljudski riječnik ipak ne postoje riječi kojima se potpuno može opisati jedna ličnost.

Zato nama koji smo poznavali dobrog i plemenitog doktora Habiba ostaje da ga sa ponosom nosimo u mislima i srcu, a onima koji ga nisu znali tek toliko da znaju da je u Banja Luci živio, časno radio i drugima sve od sebe najljepše dao, Somalijac tamnoputi doktor Habib Šeihtahir Abašeih.

Ako nije za života dobio adekvatna priznanja, onda sad ili u skorijoj budućnosti morao bi se naći način da se trajno obilježi njegov život i njegovo djelo u Banja Luci.

Mi koji smo ga znali molimo se dragom Allah-u dž. š. da rahmetli dr. Habib-u podari Dženet jer je to svojim radom i djelom na ovome svijetu to zaslužio a njegovoj supruzi Lejli i sinovima Tahiru i Tariku da sabura, kao i svijetlu budućnost na ovome svijetu!

Š E H E R 37 BANJA LUKA

p

Šaljive strane Potrebni su ti i prijatelji i neprijatelji da bi te ranili: jedan da te kleveće drugi da ti to javi.

Kišon Haso se razbolio. Kako nije imao zdravstvenu knjižicu zamoli on svog prijatelja Muju da mu posudi svoju.

- Al’ pazi Haso, da te ne u’ate, inače smo nadrljali obojica. veli Mujo.

- Dođe tako Haso s tuđom zdravstvenom knjižicom kod liječnika. Liječnik otvara knjižicu i pita: - Pa dobro, što ti je Mujo?

- Pa najbolji prijatelj!

Skupili se drugari iz škole da se dogovore gdje će slaviti deset godina mature.

Jedan od njih predloži: -Ej ajmo u “Dva šešira - njihove kelnerice imaju najveće sise....

I odoše tamo.

Skupili se ponovo za dvadesetogodišnjicu: ...-Gdje ćemo?

-Ej ajmo u “Dva šešira” - tamo je najbolja klopa...

Došla 30. godina mature...

-Gdje ćemo?

-E ajmo u “Dva šešira” - tamo je najeftinija cuga...

Prošlo još deset godina, i drugari se spremaju da obilježe 40..godišnjicu...

-Gdje ćemo?

-Ej ajmo u “Dva šešira” - tamo imaju dihtung oko prozora pa nema promaje....

I dok dlanom o dlan, eto pola vijeka od mature...

-Gdje ćemo?

-Ej ajmo u “Dva šešira” - tamo je hrana gnjecava, pa nam ne trebaju zubi...

I najzad, ono malo preostalih okupi se da dogovori susret povodom 60. godina mature...

-Gdje ćemo?

-Ej ajmo u “Dva šešira”!

Ostali u horu odgovaraju: -SUPER,TAMO NIKAD NISMO BILI !!! :)))))

Sudija izriče presudu krhkom starčiću: - “Za to krivično dijelo vas osuđujem na 10 godina zatvora!”

- “Sudija, imajte obzira prema meni, imam 77 godina, ne vidim i ne čujem, jedva se krećem, imam reumu, šećer i stalne bolove u kičmi...”

- “Dobro, a ti odsluži koliko možeš!”

Pita jedan policajac drugog: Znaš li ti šta je to: ide šumom ne šušti, ide vodom ne žubori?

Ovaj malo razmišlja pa upita: Da nije zagonetka?

Ako hoćeš da budeš mudar, nauči pametno da pitaš, pažljivo da slušaš, mirno da odgovaraš i da prestaneš kad nemaš više šta da kažeš.

Lafater

“Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put prede sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha.”

Don Huan

“Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao Dostojevski

“Lijepo je ono što nam godi, a da pri tome nemamo nikakav interes.”

Kant

Veliki ljudi sanjaju velike snove; mali ljudi sanjaju male snove. Ako želiš da promijeniš sebe… promijeni veličinu svojih snova.

Robert Kiosaki

Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuješ kako je tuđi pogrešan.

Paolo Koeljo

Kad uživamo slatki plod, valja se sa zahvalnošću sjetiti i onoga tko je zasadio voćku.

Vijetnamska

Tko želi razveseljavati ljude mora u sebi imati radost.

Tko želi u svijet unositi toplinu mora u sebi nositi vatru.

Tko želi pomoći ljudima mora biti ispunjen ljubavlju.

Tko želi stvarati mir na zemlji mora naći mir u srcu.

Pshil Bosmans

Ljude ne možemo ničemu poučiti; možemo im samo pomoći da to okriju u sebi.

Galileo Galilei

EHER 38 Š BANJA LUKA