Šeher Banja Luka 10

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA

ŠEHER BANJA LUKA -

Broj 10

-

NOVEMBAR - DECEMBAR

-

MOTALA -

CIJENA 25 SEK

Uvodnik U protekloj godini svojim prilozima naš list su obogatili:

Poštovani čitaoci, Pred vama je jubilarni deseti broj našeg i vašeg magazina. Šeher Banja Luka ulazi sve više i više u vaše domove, a u našu malu redakciju stižu riječi pohvale i podrške iz mnogih dijelova svijeta. To nam daje snagu i motiv da ustrajemo u nastojanju, približiti vam krajišku ljepoticu na jedan drugačiji način, kako je ne bi u ovom dunjaluku, ne daj bože, zaboravili. Ova, po mnogo čemu, burna i zanimljiva godina, bila je prepuna bogatim događajima, koji su na ovaj ili onaj način, utjecali na izgled, formu i sadržaj magazina. U njoj smo dobili puno novih kvalitenih saradnika, koji su uz naše stalne, svojim interesantnim prilozima učinili da «Šeher» još više približi vašim srcima. Redakcija magazina i Savez Banjalučana u Švedskoj žele vam uspješnu i sretnu 2011. godinu.

Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare

Fuad Balić – Banja Luka (BiH) Slavko Podgorelec – Banja Luka (BiH) Fikret Tufek – Malmö (Švedska) Ismet Bekrić – Ilirska Bistrica (Slovenija) Emina Krzović – Stockholm (Švedska) Bedrudin Gušić – Boston (USA) Denis Dželić – Hundested (Danska) Enisa Bajrić – Nyköping (Švedska) Muhamed Kulenović – Banja Luka (BiH) Ozren Tinjić – Norrköping (Švedska) Mišo Vidović – Banja Luka (BiH) Zlatko Lukić – (Split) Hrvatska Azra Avdagić – Motala (Švedska) Azra Lokvančić – Växjö (Švedska) Nerko Galešić – Saint Louis (USA) Šemso Avdić – Norrköping (Švedska) Asima Smajić – Tours (Francuska) Mubera Čavka – Banja Luka (BiH) Samir Rajić – Göteborg (Švedska) Nerica Osmančević – Saalfelden (Austrija) Branko Tomić – Norrköping (Švedska) Darko Zelenika – Ambasada BiH u Švedskoj Goran Mulahusić – Motala (Švedska) Haris Grabovac – Stockholm (Švedska) Kemal Coco – Bihać (BiH) Sead Mulabdić - Staffanstorp (Švedska) Enisa Osmančević- Čurić – Toronto (Kanada) Muhidin Šarić – Kozarac (BiH) Šimo Ešić – Tuzla (BiH) Joco Bojović – Banja Luka (BiH) Enver Kadenić – Manchester (USA) Radmila Karlaš – Banja Luka (BiH) Dženeta Selimatić - Malmö (Švedska) Dženeta Karabegović – Burlington (USA) Dominik Bertotti – New Britain (USA) Izet Muratspahić – Uppsala (Švedska)

Izudin Smailagić - Norrköping (Švedska) Fuad Kovačević - Norrköping (Švedska) Atif Turčinhodžić – Veile (Danska) Fatima Hukić – Sarajevo (BiH) Sadeta Sokol - Växjö (Švedska) Namik Alimajstorović – Birmingham (Engleska) Maja Oputa – Sarajevo (BiH) Irfan Nurudinović – Skien (Norveška) Dževad Hajdarević – Rognan (Norveška) Mesud Mulaomerović - Malmö (Švedska) Damir Kadić – Strängnäs (Švedska) Edhem Trako – Kristiansand (Norveška) Fahrudin Prlja – Banja Luka (BiH) Miloš Milojević - Banja Luka (BiH) Aida Cerić - Banja Luka (BiH) Alija Sarač - Banja Luka (BiH) Nail Osmančević - Banja Luka (BiH) Sulejman Pašalić - Banja Luka (BiH) Maja Cerić - Norrköping (Švedska) Idriz Saltagić – London (Engleska) Amir Brka – Tešanj (BiH) Alma Bašić – Linköping (Švedska) Kolja Mićević – Pariz (Francuska) Lejla Arnautović – Landskrona (Švedska) Nedžad Talović – Fågelfors (Švedska) Dijana Duzić – Donji Vakuf (BiH) Vahida Babović Ilić – Ljubica Perkman – Frankfurt (Njemačka) Lena Politeo Bekir Misirlić Stanko Rakita Nasiha Kapidžić Hadžić Dragutin Drago Kolak Dušan Mutić Fatima Mahmutović - Örebro (Švedska) Almir Memić – Arboga (Švedska) Anto Miketa – Grac (Austrija) Velida Džigumović – New Milford (USA) Zaim Pašić – Birmingham (Engleska) Migdat Hodžić – San Jose (USA) Zlatan Gunić - Banja Luka (BiH) Mirsad Filipović - Motala (Švedska)

Redakcija/Redaktion

List izlazi dvomjesečno

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDESKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatma Mahmutović Esmina Malkić

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Švedska: PG 155 25 -5

ISSN 2000-5180

Dopisnici/Korrespondenter

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelac (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA)

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Samir Rajić

Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 33 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Grafička obrada/Grafisk arbete Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

EHER 2 Š BANJA LUKA

Pretplata i reklame +46(0) 73 98 72 284 E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka Naslovna strana Mrtva Priroda, 1966. Bekir Misirlić

Sadržaj Savez Banjalučana u Švedskoj......................................................4 Banjalučani u posjeti Riksdagu - Švedskom Parlamentu............7 Dan Republike Bosne i Hercegovine..............................................8 Veliko priznanje Enisi Bajrić..........................................................9 Potsjećanja: Rajko Švarc i Ragibica prodaju ćilime...................11 Pismo o namjerama: Safikada.....................................................12 Novogodišnji raport iz Banjaluke................................................14 Susret Banjalučana iz američkog ugla........................................16 Nova knjiga Mehe Barakovića: Višestruk uspjeh.......................18 Tema: Vezeni most.........................................................................22 Tema: Vezeni most, Pijetlov budilnik..........................................24 Tema: Vezeni most, S vrha Šehiluka............................................26 Promocija knjige: Tragovi o nama...............................................28 Pisana riječ: Bijele noći................................................................29 Intervju: Dr. Svetlana Cerić............................................................30 Potsjećanja: Čaire moje mladosti.................................................32 Knjige: Iz knjige ”Izuzetno glupi Amerikanci”.............................33 Banjaluka krajem 2010: Proljeće u decembru............................34 Pismo iz Amerike: Uz miruh Bosne..............................................36 Pjesnik: Jovan - Joco Bojović.....................................................37 Šaljive strane................................................................................38 str.4

Savez Banjalučana u Švedskoj

str.12

Pismo o namjerama: S afikada str.30

Dr. Svetlana Cenić

str.9

Veliko priznanje E n i s i B a j ri ć ŠEHER 3 BANJA LUKA

Savez Banjalučana u Švedskoj

Foto: Goran Mulahusić

Autor ovog priloga je predsjednik Saveza Banjalučana Švedske

anjaluka je od 1991. do 1995. godine doživjela veliki egzodus. Stanovništvo Banjaluke potražilo je utočište u mnogim zemljama i na različitim kontinentima. Sama Švedska primila je oko 12000 hiljada Banjalučana. Naši ljudi su se relativno brzo snašli u nepoznatom svijetu, naučili u kratkom vremenu dosta toga o svojoj novoj domovini, manje-više švedski jezik i polako i sigurno po švedskom principu udružili se u novostvorena lokalna udruženja. Već 1994. godine osnovali smo Savez bosanskohercegovačkih udruženja.

Banjalučani, kao najbrojnija grupa naših prognanika, brzo i efikasno su se uključili u rad Saveza i lokalnih udruženja, te se istovremeno počeli organizovati u zavičajne klubove i sekcije pri lokalnim udruženjima. Prva ozbiljnija organizovanja Banjalučana počela su sa prvim velikim susretom naših građana održanim u Orebru 1995. godine. Ko je tada slutio da će kroz sve ove godine ovakvi skupovi postati tradicionalni i tako prepoznatljivi za ove prostore? Ti prvi susreti bili su i nagovještaj osnivanja Saveza, a njihova uloga u očuvanju kontakata sa rodnim gradom i drugim sredinama gdje žive Banjalučani nemjerljiva.

B

Osnivanje Saveza Već krajem 1996. godine na jednom sastanku u Malmeu pokrenuta je inicijativa za stvaranje Saveza Banjalučana u Švedskoj. Za tako što već su bili stvoreni preduslovi, a ukazala se i velika potreba za boljim i efikasnijim samoorganizovanjem. Na inicijativu nekoliko banjalučkih udruženja i sekcija, koje su djelovale u većim gradovima, marta 1997. godine u Noršepingu je održana osnivačka skupština, a za prvog predsjednika Saveza izabran je Reuf Jakupović. Postavljeni su programi i ciljevi Saveza, napravljen je statut koji je regulisao rad Saveza i njegovih članica. Naredne godine, na skupštini u Jonšepingu, za predsjednika je izabran aktivista iz regije Noršeping Elvir Hasanić.

U martu 1999. godine poznati društvenopolitički radnik Mesud MuEHER 4 Š BANJA LUKA

laomerović biva izabran za predsjednika, a za njegovog zamjenika mladi i ambiciozni Samir Rajić. Za sekretara bio je izabran Osman Bešić. Oni su, uz glavni odbor, dali veliki doprinos njegovom efikasnijem i kvalitenijem djelovanju, boljem organizovanju unutar same organizacije kao i saradnji sa švedskim institucijama i sa vlastima u Banjaluci. Savez je podijeljen na pet regija i u tridesetek udruženja i sekcija brojao je preko 5000 članova. Poslije nekoliko veoma uspješnih godina sa evidentnim rezultatima dolazi do stagnacije, opadanja članstva i malog zatišja u aktivnostima Saveza. Razlozi su bili objektivne ali i subjektivne prirode. Krajem 2003. godine predsjednik Saveza postaje Izudin Smailagić, član glavnog odbora iz Noršepinga, a početkom 2006. godine za predsjednika je izabran Mirsad Filipović iz Motale. Mesud Mulaomerović, dugogodišnji predsjednik, postaje podpresjednik, a blagajnik već četvrtu godinu Zlatko Avdagić iz Motale. Dolaskom novih ljudi na čelo Saveza, počinje ponovni procvat Saveza, koji se počinje etablirati kao značajna snaga u djelovanju Banjalučana koji žive i rade u Švedskoj. Savez je sada mnogo bolje organizovan, administracija je mnogo modernija i efikasnija a informacije su mnogo brže i produktivnije. Napravljena je i web stranica, a ubrzo će svijetlo dana ugledati i novine Saveza koje će se zvati „Šeher Banja Luka“ Susreti Banjalučana Značaj ovakvih okupljanja se očitavao i u očuvanju naše kulture, tradicije, identiteta i jezika. Redom su se izmjenjivali domaćini ovih susreta i to: Orebro, Noršeping, Štokholm, Jonšeping, Geteborg, Malmo, Vekšjo, Motala, Geteborg, Motala, Vekšjo, Geteborg, Noršeping , Geteborg, Orebro i Landskrona. Petnaesti po redu se održao početkom oktobra tamo gdje i počeo u Orebru, a ovogodišnji susret u Landskroni. Na većini ovih susreta okupljao se veliki broj naših sugrađana, njih između 1500 do 2000. Dolazili su Banjalučani iz cije-

Savez Banjalučana u Švedskoj log svijeta, a ponajviše iz skandinavskih država i Njemačke. Uvijek su na susrete pozivani gosti iz političkog vrha i izvršne vlasti grada Banjaluke i mjesta domaćina skupa. Nekoliko puta su nam gosti bili ambasadori BiH u ovoj zemlji i predstavnici konzulata. Poznati politički i društveni radnik Dževad Osmančević izostao je samo sa dva posljednja satanka. Među ostalim gostima treba napomenuti slijedeća imena: Slobodan Popović, Nedžad Šešivarević, Dževad Haznadar, Asim Skorup, Kemal Gunić, Idriz Saltagić, Irfan Horozović, Smail Đuzel, Emir Kulenović, Marjan Beneš, Fuad Balić, Slobodan Gavranović, Slobodan Marić, Omer Višić, Vladimir Đukelić, Edo Lelić, Dubravka Milobara, Meliha Filipović, Senad Hadžifejzović, Ambasadori Mediha Filipović i Darko Zelenika, Konzuli Jasminka Ustamujić i Mušan Agović, Midhat Ajanović Ajan i mnogi drugi.

Banjalučki štimung i specifičan duh, uz nezaobilazne specijalitete sa roštilja, jagnjetinu i bogatu mezu, upotpunjavali su sami posjetioci.

Neki su se po prvi put u izbjeglištu sretali upravo na ovakvim susretima, evocirali uspomene nostalgično se prisjećajući sretnih dana uz Vrbas, poznatih vrbaskih teferiča i mnogobrojnih sevdalinki ispjevanih upravo o Banjaluci.

Prekrasne aleje kestena i lipa, gradski parkovi i behar u maju davali su našem gradu poseban šarm i aromu. Teško da se igdje u svijetu može skupiti toliko Banjalučana na jednom mjestu kao na ovim susretima. Enes Bašić, Nadir Garčević, Ado Bahtijaragić, Fikret Velić, Armin Konić, su samo neki od Banjalučana koji su nas zabavljali na susretima, a „Zelena rijeka“ se čula svaki put i ta pjesma postala je naša prirodna himna. Voditelji programa na našim susretima bili su: Muharem Sitnica-Sića, Fikret Tufek, Ozren Tinjić i Sabahudin Bahtijaragić-Cober . Svaki od njih je na svoj način obilježio ove susrete.

Članovi GO Saveza sa gostom iz Banja Luke: Suada Đelić, Dževad Osmančević, Ilijas Imamović i Sadik Beglerović

Širok spektar djelovanja Treba spomenuti organizovane posjete rodnom gradu 1998. i 1999. godine koje su realizovane u saradnji sa švedskim institucijama koje se bave izbjegličkom problematikom. Realizovana je uspješno i akcija registrovanja vaučera, akcije za povrat imovine, razgovori sa predstavnicima vlasti o vraćanju prijašnjih imena i naziva naselja i ulica, organizovanoj registraciji i glasanju na izborima.

Savez je u skladu sa svojim mogućnostima pomagao našim ljudima da se bolje organizuju i lakše integrišu u švedsko društvo. U svojim programskim ciljevima velika pažnja posvećena je suradnji sa drugim organizacijama i institucijama koje djeluju kako u Banjaluci, tako i u dijaspori. Treba istaći saradnju sa Lokalnom zajednicom udruženja građana Banjaluke, Udruženju građana povratnika, Centrom za lokalni razvoj, Merhametom, Islamskom zajednicom, odborom za izgradnju džamije Ferhadije i drugima. Savez ima odličnu saradnju sa svim bh. institucijama i savezima koji djeluju u Kraljevini Švedskoj.

Naš Savez je i članica Svjetskog saveza dijaspore i naši predstavnici obavezno prisustvuju na Kongresima saveza dijaspore i aktivno učestvuju u radu istog. Savez svake godine aktivno učestvuje na pripremanju i provođenju Dana dijaspore koji se tradicionalno održavaju u julu mjesecu u Banjaluci. njegova udruženja. Banjalučani jako dobro funkcionišu u novoj sredini. Većina je zaposlena, mnogi su promijenili zanimanje, neki su dogurali daleko u politici, sportu i kulturi. Omladina završava visoke škole i univerzitete, druže se međusobno, organizuju fešte, imaju web stranicu, pomažu starijima, neki imaju i svoj radio program. Dosta Banjalučana ima vlastiti obrt, radnje i male fabrike. U mnogim gradovima naši sugrađani imaju svoje restorane, kafane, picerije, ćevabdžinice, klubove sa banjalučkim predznakom, gdje se svakodnevno okupljaju i druže. Svakog maja udruženje iz Noršepinga organizuje susret pod naslovom „Sa glumcima u maju“ posvećen našem kazališnom i filmskom bardu, glumcu Ademu Čejvanu. Obavezni gosti na ovoj tradicionalnoj kulturnoj večeri budu Zlatko Pregl-Feliks i Sabahudin BahtijaragićCober koji osmisle izvrstan program i zajedno sa domaćinima oslikaju rad i djelo ovog vrhunskog banjalučkog glumca.

Mladost i iskustvo:Dugogodišnji predsjednik Saveza Mesud Mulaomerović u društvu sekretara Alme Kapo

Svojim nesebičnim radom zadužio Savez: Mehmed Muhedinović 5

Savez Banjalučana u Švedskoj Povratak u rodni grad?

Mnogi obnavljaju ili grade nove kuće u svom gradu, renoviraju stanove, razmišljajući o povratku pod stare dane. Neki su prodali ili zamijenuli svoju imovinu za druga mjesta u Bosni. Sve je to bolna realnost i stvar izbora, međutim, niko ne zaboravlja krajišku ljepoticu, onakvu kakvu smo je zapamtili kada smo je napustali. Nostalgija i žal za starim vremenima još uvijek je prisutna u našim srcima. Većina nas posjećuje Banjaluku svakoga ljeta, ostane nekoliko dana ili sedmica, posjeti rodbinu i prijatelje, obiđe mezarja i groblja, napuni akumulatore na moru i onda nazad „kući“. To je nažalost naša stvarnost i od nje se ne da tako lako pobjeći. A onda vrlo brzo dolazi septembar, najznačajniji mjesec za mnoge Banjalučane u Švedskoj jer tad se ponovno okupljamo na našem tradicionalnom susretu. Svake godine na tim susretima prisutno je sve više mladih što nas veoma raduje. To je dobar predznak da se naša druženja neće ugasiti i da ćemo se mi Banjalučani diljem svijeta organizovano okupljati kao i do sada.

U 2009. godini Savez je imao oko 1400 registrovanih članova, a realni broj je nešto veći što ovisi o brzini i evidentiranju baze podataka. Najveći broj naših članova je u udruženjima i sekcijama: Geteborg 350, Malmo 200, Vekšo 200, Motala 150, Noršoping 120, Orebro 120, Jonšoping 110,Landskrona 100, Alvesta 100, Štokholm 80 i Nyšoping 50.

Cilj Saveza je i da u narednom periodu nastavi sa brojnim aktivnostima koje će omogućiti njegovo brže i kvalitetnije razvijanje. Doprinos tome vidimo u radu na povećanju članstva, njegovom boljem informisanju putem webb stranice i «Šeher Banjaluke» kao i efikasnijem radu glavnog odbora. Ovakvih velikih uspjeha svakako ne bi bilo bez velikog broja entuzijasta koji su od osnivanja ugradili veliki dio sebe u Savez Banjalučana. Posebno treba istaknuti i nekoliko pojedinaca koji su svojim nesebičnim radom i požrtvovanjem doprinijeli da se naša organizacija uspješno održala i dobila status u ovom društvu vrijedan poštovanja. To su: Mesud Mulaomerović, Muhamed Ibrahimbegović-Palada, Šukrija Litrić, Elvir Hasanić, Mehmed Muhedinović, Ljiljana Laks-Pregl, Sadik Beglerović, Ferid Lukačević, Izudin Smailagić, Reuf Jakupović, Suada Đelić, Nail Vajrača, Đemil Vajrača, Muharem Sitnica, Fikret Tufek, Samir Rajić, Osman Bešić, Sakib Dedić, Admer Duna, Enisa Bajrić, Fatima Mahmutović, Hasiba Cacan, Adil Ramić, Zlatko Avdagić i mnogi drugi. Nekoliko naših sugrađana su ekonomski pomagali i sponzorirali naše projekte.

Posebno mjesto u našim srcima zauzimaju vrlo uspješni privrednici Nurko Golalić i njegovi sinovi Zlatan i Amir koji su se nesebično odazivali svakoj humanitarnoj ili kulturnoj akciji koju su organizovali Savez i udruženja Banjalučana.

Najznačajnije aktivnosti našeg Saveza su: - rad na omasovljenju članstva - tradicionalni godišnji susret Banjalučana - obilježavanje bh. državnih praznika - obilježavanje Dana oslobođenja Banjaluke 22 aprila - «Sa glumcima u maju», sjećanje na Adema Ćejvana - pomoć našim članovima ka boljoj integraciji u švedsko društvo - saradnja sa svim Savezima i asocijacijama sa bh. predznakom koje djeluju u Kraljevini Švedskoj - aktivno učešče i pomoć pri realizaciji «Vezenog Mosta» tradicionalnom, kulturnom i sportskom manifestacijom koja se održava svakog ljeta u Banjaluci - humanitarne aktivnosti - saradnja sa Ambasadom Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj - saradnja sa organizacijama i udruženjima građana u Banjaluci - pomoć našim članovima kod procesa glasanja na izborima u BiH i Švedskoj

Članovi GO Saveza Banjalučana: Mirsad Omerbašić i Fatima Mahmutović

Najveći uspjesi našeg Saveza u proteklom periodu postojanja su: - otpremljena novčana, materijalna i tehnička sredstva u Banjaluku i Bosnu i Hercegovinu - primanje u goste grupa i pojedinaca različitih profila i godina starosti u posjetu Švedskoj o trošku Saveza i njegovih udruženja - organizovanje značajnih skupova i kulturnih manifestacija - izlazak našeg magazina kojeg distribuiramo našim članovima ali i u mnoge dijelove svijeta gdje žive Banjalučani - naš Savez je bio jedan od najvažnijih inicijatora za okupljanje i zajedničko djelovanje svih Saveza i asocijacija sa bh. predznakom koje djeluju u Švedskoj - uredna dokumentacija i administracija za koju smo dobili pohvale od relevantnih državnih institucija koje su zadužene za evidenciju i kontrolu našeg rada - uključivanje mladih u aktivan rad saveza - sponzoriranje i distribuiranje edicije «Banjalučki žubori» - veliki doprinos mnogih naših članova u okupljanju bh. građana sa ciljem da se očuva naša kultura, jezik, običaji, tradicija, identitet i socijalni život daleko od svoje domovine EHER 6 Š BANJA LUKA

Članovi GO Saveza Banjalučana: Ferid Lukačević, Muhamed Ibrahimbegović, predsjednik Mirsad Filipović i blagajnik Zlatko Avdagić

Reportaža

Banjalučani u posjeti Riksdagu-Švedskom Parlamentu Tekst: Fatima Mahmutović Sekcija Banjalučana u Örebru okviru aktivnosti Saveza Banjalučana u Švedskoj i sekcija koje pripadaju istom, sekcija Banjalučana u Örebru je organizovala odlazak u Stockholm 30. oktobra 2010.

Inicijativa za odlazak je potekla poslije odlaska na 16. skup Banjalučana u Landskronu, gdje smo u iznajmljenom autobusu mogli da se družimo, pjevamo i veselimo na naš način.

Mi u sekciji imamo jako dobre međuljudske odnose i nije nam bilo teško da se dogovorimo. Štokholm je bio prvi prijedlog, koji je odmah prihvaćen.

Otišli smo i u planiranu posjetu Švedskom Riksdagu a obišli smo i Kraljevski dvorac, i podsjetili se na vjenčanje princeze Viktorije i Danijela. Naravno, najviše nam je godila šetnja Starim gradom. Ni vjetar nam nije smetao da prošetamo obalom, a sunce je mamilo da se ostane vani. Poslije ručka smo se uputili prema Barkarby shoping centru, gdje je svako od nas pronašao nešto za svoju dušu. Putovanje kući, prema Örebru je prošlo jako brzo jer uz pjesmu i smijeh, razne poslastice i ponešto ljuto, vrijeme leti..

Ovo sigurno nije zadnji put da se organizujemo i odemo negdje.

Pričali smo u autobusu o mogućnosti odlaska u neki veći grad, neku drugu zemlju. Nećemo vam otkriti šta će biti cilj našeg slijedećeg putovanja, samo ćemo vas obavijestiti kad tu našu namjeru i ostvarimo.

U

Banjalučani u šetnji štokholmskim ulicama

Za uspomenu: Ispred Kraljevog dvorca

ŠEHER 7 BANJA LUKA

Reportaža

Dan Republike Bosne i Hercegovine Tekst: Azra Avdagić Foto: Goran Mulahusić

a prvom zasijedanju ZAVNOBiH-a održanom 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, po prvi put u historiji BiH, predstavnici Srba, Muslimana i Hrvata BiH, stupili su na isti put donošenja političkih odluka koje će otvoriti put našim narodima da organiziraju svoju zemlju. U Rezoluciji je istaknuto: Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje političke predstavnike, žele svoju zemlju koja nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska.

N

Tradicionalno obilježavanje Dana Republike BiH i ove godine održano je uz podršku BH-čkih Saveza i organizacija koje djeluju u Kraljevini Švedskoj. Glavni organizator ovog obilježavanja bio je BSSŽ na čelu sa Rabijom Arslanagić koja je ovu manifestaciju osmislila. Centralna svečanost je održana u Norrköping-u, u BH Kulturnom centru., gdje se okupio veliki broj gledalaca koji su svojom prisutnošću željeli uljepšati taj dan.

Svečana akademija počela je himnom Republike BiH i Kraljevine Švedske. Nakon toga pozdravom se prisutnima obratio Mirsad Begović, te se prešlo na kulturno-umjetnički dio programa. Ženski hor ”Bosanska Krajina”iz Malmö-a otpjevao je nekoliko pjesama, a članice istog su svojom reprezentacijom recitacija zanijele publiku. BH glumac Adem Smailhodžić interpretirao je dijelove iz pripovijetke ”Sihirbaz” da bi nakon nastupa bio nagrađen značajnim aplauzom.

Posebno mjesto na svečanosti zauzima nastup naše mlade operske pjevačice Lane Žužić, koju je Dmitry Tyapkin pratio na klaviru. Lanin glas nas je sve očarao, a ona je svojom pojavom i sigurnošću ponovno krunisala jednu svečanost.

Obilježavanju Dana Republike BiH prisustvovao je i BH književnik Amir Talić. Prezentaciju svoje nove zbirke pjesama Trojanski konj, iz koje je prisutnima pročitao nekoliko pjesama, Amir Talić je sjedinio sa predstavljnjem filma Čovjek XX vijeka gdje je u intenzivnih 68 minuta sabrao život Beće Filipovića i njegovu nevjerovatnu sudbinu. Prezentaciju filma i zbirke pjesama Amir Talić je imao u 16 BH udruženja širom Kraljevine Švedske.

Gost iz BiH: Književnik Amir Talić

Oduševili svojim nastupom: Lana Žužić i Dmitriy Tyapkin

Zapažen nastup: Trebinjac Mirsad Begović 8

Uspješni u svakom pogledu: Članovi udruženja "Bosanska Krajina" iz Malmea

Priznanje

Veliko priznanje Enisi Bajrić Diplom ”Årets folkbildare i Sörmland” 2010 En bra och levande folkbildning bärs fram av människor som har tro på kunskap och demokratisk fostran. Det utgår grunden för att vi människor ska kunna bygga ett demokratiskt samhälle.

Nagrada stigla u prave ruke: Enisa Bajrić

Folkbildning utvecklas bäst av människor med tro på studiecirkelns möjligheter, därför är cirkelledarna och studieorganisationerna hörnpelarna och nycklarna i ABFs organisation.

Du ENISA BAJRIĆ har i din organisation medverkat till att i studiecirklar och kurser upptäckt och utvecklat nya vägar och värden.

ABF-sektionerna i Nyköping, Oxelösund, Gnesta och TrosaVagnhärad har enhälligt beslutat att nominera Enisa Bajric.

Enisa har tillsammans med ABF-expeditionen sökt EU-medel och kommunala medel och tillsammans med ABF under flera år bedrivit integrationsprojekt, där Enisa varit projektledare.

Enisa har också under årens lopp verkat som cirkelledare, bland annat inom samhällskunskap, matlagning och konstsömnad och varit mentor för nya cirkelledare i sin organisation.

Hon har också ordnat ett flertal kulturevenemang som mångkulturella fester, politikerbesök - bl a Bosniens ambassadör, konstutställningar med mera.

Enisa Bajric har under många år, drygt 10 år, gjort ett stort och bra arbete, dels inom ABF och inom den mångkulturella föreningen Hand i Hand, som startat med hjälp av ABF, och som haft en oerhörd betydelse för integrationsarbetet i Nyköping.

Enisa är väl värd att uppmärksammas som ”Årets folkbildare” då hon har gjort ett mycket gott arbete som folkbildare, för integration och hon kommer förhoppningsvis att fortsätta verka under många år. Hon har också gjort stora delar av detta arbete, framförallt cirkelarbetet helt ideellt.

Sörmlands ABF vill med detta diplom tacka dig för goda folkbildningsinsatser.

Enisa Bajrić, Nyköping

ŠEHER 9 BANJA LUKA

Banjalučka potsjećanja

Rajko Švarc i Ragibica prodaju ćilime (na zagrebačkom Zrinjevcu) *********

Primariusu dr Kemalu-Kemi Halimoviću Banjalučaninu ije bilo boljeg kelnera ni veće lopine od Rajka. Otkud „Schvarz” (crni) ?

Pa zato što je nevjerojatno ličio na crnca. Imao je gustu, kudravu kosu, zatupast spljošten nos, a put mu bijaše tamnosmeđa-gotovo ‘afrikanska’. Radio je Rajko kod raznih gazda, ali se u drugoj polovini tridesetih nekako udomaćio u hotel „Bosni”. Kelner ovaj topi se od ljubaznosti i servilnosti – osobito prema skorojevićima koji – ulazak u kafanu „Bosne” doživljavaju kao inicijaciju u društvo povlaštenih i nedodirljivih. Takve je Rajko ‘snimao’ još pri ulasku; stručno bi procijenio da je ‘friški’ gospodin zapravo ‘garagan’ koji se preko noći (a potkožen nekim parama) dovukao u čaršiju, a sad bi – pojavljivanjem u „Bosni” nastojao pridobiti i nekakav gradski status…

Rajko je takvim pacijentima uzimao propisnu mjeru. Prvo bi nesretnika osobno odveo i posadio u crvenim plišom tapaciranu ložu prethodno mu skinuvši šešir i kaput, a onda bi, uz duboki naklon, pitao za narudžbu.

Novopečeni pridošlica u elitni hotel kanio je popiti rakiju, ali Rajko ga preduhitri: „Gospodin će, naravno, kafu – i piće: šta izvoljevate? Konjak, francuski ili naš, možda rum – on bolje ide uz kafu?” „Gospodin” klima glavom; grašci znoja skupljaju se na čelu, kravata ga žulja, proklinje sebe što je uopšte ušao u hotel, i jedva protisne „Daj rum!”

Elem, kafa je stigla, iza pića stiže još jedno, onda Rajko sugeriše kolač... Na kraju kelner obračunava otprilike ovako: „Dakle – imali smo kafu, tri ruma, moj jedan – to je četiri, dezert, plus jedan kolač, sodu niste imali – to je još dva dinara – servis na muziku deset posto – sve ukupno 24 dinara molim lijepo!”

Gost zblanut, jedva čeka da utekne: baca na sto dvije srebrne kovanice po 10 i jednu od 5 dinara, ogrne se kaputom – Rajko mu šešir nabije na glavu i isprati ga do vrata...

N

EHER 10 Š BANJA LUKA

S druge strane, banjalučka gospoda koja se redovno okupljaju u kafani, uživali bi u Rajkovim egzibicijama, a on se uopšte nije ustručavao da i njima, kada saldira račun – otvoreno dodaje i svoja dva-tri pića. Znalo se, na primjer da, kada se u „Bosni” organizuje svadbeni ručak - onda stari svat diskretno odvuče Rajka u stranu i, uz značajno namigivanje, zahtijeva račun. Rajko uredno naplati, stari svat se vrati za sto, a onda naš kelner - dok poslužuje kumove, počne poluglasno računati koliko je do tog trenutka pojedeno i popijeno...

Kum se, naravno, osjeti obaveznim da Rajka diskretno povuče u hodnik i zamoli ‘profakturu’: kelner kao iz topa izbaci cifru, kum potegne ‘šlajpik’ pa nazad...

Eto, takav je (otprilike) bio Rajko Švarc.

A kakav je bio Ragibic? On je posebna priča. Niko ne zna kada i odakle se obreo u Banjoj Luci – tek, nema gdje ga nije bilo. Pričalo se da mu je pravo ime Ragib, a mnogi su ga znali po nadimku Budo.

Bavio se svim i svačim. Neko vrijeme je bio noćni portir u „Bosni” (početkom tridesetih godina), onda se pojavljivao kao najavljivač sportskih i cirkuzantskih priredbi (navodno je znao pet jezika), dernjajući se – uz klavirsku pratnju – prevodio je titlove nijemih holivudskih filmova koji su bili na repertoaru Afganovog kina (pod šatrom, a preko puta kavane “Balkan”), a sada je (potkraj tridesetih) garderobijer u hotelu „Palace”.

Već dobro gazi u šestom desetljeću, ali i dalje farba kosu u crno, razdjeljak mu posred tjemena, a prorijeđene vlasi povazdan ispod debelog sloja orahova ulja (baš kao i brkovi ‘a la Clark Gable) pa mu glava i u mraku svijetli kao luster.

A umjetničko ime Ragibic?! E – to je rezervisano za goste hotela...

Zvuči nekako stranjski, čak pomalo aristokratski...

A sad - ‘štorija’ o zajedničkom poslovnom projektu našeg Ragibica i Rajka Švarca – domaćeg ‘crnca’!

Skontaju oni kako bi se Rajkov ‘image’ i Budino iskustvo mogli poslovno integrisati i, ako Bogda, rezultirati novčanim probitkom.

Naime, Zagreb je tu, blizu – voz svakodnevno saobraća, a Purgeri su uvijek bili slabi na Orijent i njegove tajnovite i bajkovite draži – osobito Purgerice...

Glavni kolodvor je na Zrinjevcu, frekvencija ljudi cjelodnevna, a travnjaci bogomdani za ‘predstavu’.

I jednoga jutra (u vrijeme ramazanskog posta), u po’ Zagreba (a iza monumentalnog konjaničkog spomenika kralju Tomislavu) bijahu razmotani orijentalni tepisi... Biva – perzijski (a zapravo kupljeni na banjalučkoj pijaci).

Na jednom klanja namaz „crni Arapin” (Rajko Švarc - sa sve kefijom na glavi), a uz njega stoji bosanski musliman, sa fesom i kravatom, ofarbani i zalizani Ragibica: on je – prevodilac „crnom Arapinu”. Nije dugo trebalo – znatiželjnici se okupljaju, mnogi nikada nisu vidjeli Arapa, pogotovu ne u vrijeme jedne od pet dnevnih molitvi. Istina – tepihe takve oni povremeno mogu vidjeti i na dolačkom placu – ali ovo su ipak perzijski, a tu je i trgovac...

Trgovac klanja neuobičajeno dugo: krajičkom oka promatra masu koja se uvećava. Žagor postaje glasniji, no prevodilac Ragibica – raširenih ruku – moli nazočne da njegovom prijatelju omoguće da u tišini završi molitvu. Dolazi i policajac privučen masom znatiželjnika, no kad vidje kako se ‘Arapin’ Bogu moli – autoritativno podiže ruku

Banjalučka potsjećanja i umiri znatiželjnike.

Ragibica već, u pola glasa, licitira tepihe, ali sa snebivanjem, jer ne zna da li je Arapin spreman sniziti cijenu. Naime, najmanji komad tepiha od jednog četvornog metra, staje 300 dinara – a to je cijena za koju se u Banjoj Luci može kupiti čak pet ovaca... „Arapin” je napokon završio molitvu, a onda mu se obraća Ragibica koji pokazuje na majušni tepih i korpulentnu Purgericu – pa će reći: -Selam alejkum efendi – haftel’ fufte?

Arapin Rajko skrstio ruke na prsima, načini naklon i veli: - Alejkumu selam efendi – haftel’ hafte!

“Kaj veli gospon Arap?” nervozno pita potencijalna mušterija.

- Milostiva, njemu je iskreno žao, ali nem’re sniziti cijenu: u tom tepihu je vuna od pet ovaca, a to je skupo. Tkanje on ne naplaćuje...

Haftel’ hafte fuf?

- Haftali fuf hafte! – odgovara Rajko.

“Da, to sam si i mislil: tepihe tkaju njegove žene – ima ih deset (tako ih on zabavi da im kaj drugoga ne bi padalo na pamet!) a novce traži samo za vunu...” veze Ragibica. Dama je impresionirana: kupuje tepihić, a onda nastaje jagma.

Za nepun sat Rajko Švarc i Ragibica-Budo raskrčmiše svu robu, i onako ‘uz put’ preuzeše narudžbe za još desetak tepiha.

Oni presretni – kupci također.

Do vlaka za Banju Luku ima još vremena – pa će svratiti u “Esplanadu” na kafu i piće. Da proslave poslovni uspjeh.

I sjede njih dvojica na terasi: Rajko sa kefijom, Ragibica pod fesom. Pred njima kafe i konjaci. Kelneri se utrkuju da ih posluže jer ova dvojica dijele bogate napojnice.

A sreća nije prava i potpuna ako je neki detalj ne zasjeni.

Ovoga puta ‘detalj’ se pojavi u liku elegantnog gospodina u tamnom odijelu i bijelim rukavicama, sa visokim fesom na glavi: bijaše to trgovinski izaslanik egipatskog kralja Faruka.

Odsjeo je uvaženi gospodin u “Esplanadi” čekajući da mu se, na-

rednih dana, pridruže ostali članovi delegacije koja će otputovati u Beograd, u audijenciju kod regenta - princa Pavla Karađorđevića.

Egipćanin nije mogao ni slučajno previdjeti fes i kefiju, i razdragano pođe ususret njemu bliskim vjerskim simbolima – no kad ugleda kafe, pića i upaljene cigarete (a Ragibica i Rajko dime-li-dime!) i sve to u vrijeme ramazanskog posta – gospodin iz dalekog Egipta stade kao okamenjen.

- Vi muslimani?!

- Ja, ja, efendum, mi has-muslimani! – raskeziše se Banjalučani i ustadoše. Gospodin, blijed kao krpa, skide rukavicu sa desne ruke: punim dlanom razveza šamarčinu Ragibici, a onda nadlanicom Rajku Švarcu.

Navuče rukavicu, nakloni se, i dostojanstveno udalji od stola.

Terasu “Esplanade” već pokrivaju duge sjene popodnevnog sunca.

Rajko i Ragib gegajući se idu prema Kolodvoru. Šute.

Prvi, s vremena na vrijeme, pogladi lijevi obraz (koji još bridi), a drugi to isto čini sa desnom stranom lica.

Svratiše na još ‘po jednu’ u kolodvorski buffet.

Ragib – malo malo pa uzdahne.

- I šta ono vele kelneri? Egipćanin?! Hebo ih ja, a oni njega! Otkud Egipćani znaju šta su muslimani?! I to bosanski muslimani! On se meni našo tumačit’ šta je post ramazanski?! Balijetina egipćanska, dabil balijetina! On će oca učit’ kako se djeca prave? Hebale ga piramide!

Rajko uzdahnu, a onda kao da se nečeg prisjeti, i osmjeh mu obasja lice: - Tako ti je, moj Ragibe... Nego, nešto razmišljam ... a da mi dogodine ovaj pos’o sa ćilimima malo proširimo... Na Egipat ? Šta veliš?

Primarius dr Kemo Halimović je S. Podgorelecu ovu priču prikazao u nekoliko rečenica, a naš suradnik je od toga napravio novelu koja ce se naći u njegovoj slijedećoj knjizi...

Š E H E R 11 BANJA LUKA

Pismo o namjerama

Safikada Poštovani,

Sadržaj djela

U Banjaluci je, nakon četverogodišnjeg rada, završeno komponovanje autentične bosanskohercegovačke i banjalučke opere „ Safikada“.

Kompozitor je prof. Muharem Insanić, inače dirigent i umjetnički rukovodilac Muzičko – scenske agencije ARION; libreto je napisao banjalučki novinar i publicista Slavko Podgorelec, a orkestraciju djela načinio je prof. Svetozar Saša Kovačević iz Novog Sada. Uvertira ove nacionalne opere je nekoliko puta javno izvedena – posljednji put u intrepretaciji sarajevske Filharmonije na otvaranju 25.jubilarnog Festivala „ Sarajevska zima „ u februaru 2009. god.u Sarajevu.

U Banjaluci postoji grob djevojke Safikade na kojem, više od 100 godina, mladi i zaljubljeni, Banjalučani i putnici-namjernici svih nacija i vjera pale svijeće u nadi da će tim činom osigurati trajnost vlastite ljubavi.

Prema legendi, djevojka Safikada zaljubila se u austrijskog vojnika koji je pripadao drugom nacionalnom i vjerskom odnosno kulturnom i civilizacijskom ( neislamskom ) krugu. Ljubav je bila obostrana, ali za ono vrijeme ( autori radnju smještaju na kraj 19. vijeka i period austrougarske okupacije) bezperspektivna odnosno unaprijed osudjena,

EHER 12 Š BANJA LUKA

jer su djevojci, po drevnom muslimanskom obicaju budućeg muža birali njeni roditelji.

Svijesna toga-a odlučna da sačuva ljubav-Safikada se odlučuje na svojevrsni „demonstarcijoni suicid“, s jedne strane su roditelji čijoj volji se mora pokoriti, a s druge strane Safikada nenamjerava iznevjeriti ljubav (vrhunsku, univerzalnu vrijednost) koja ne priznaje ni vjerske, ni kulturne, ni religiozne zapreke.

Odjevena u svadbeno ruho, Safikada je sačekala da se upali fitilj topa koji, ispred banjalučke tvrdjave, svakoga dana pucnjem označavao podne. Pritrčala je oružju, grudi priljubila uz otvor cijebi i „zagrlila“ top.

Banjalučani su njene posmrtne ostatke sahranili na mjestu pogibijeizvan groblja, jer tako se, prema muslimanskim običajima, sahranjuju samo oni koji su položili život za visoke ciljeve. Na tom grobu, u centru Banjaluke, svijeće pale Banjalučani, turisti, ali i poznate ličnosti iz javnog života: u martu 2009.godine to je učinio i Martim Luther King III. Šta nas je motivisalo Banja luka, gledano istorijski i zahvaljujući činjenici da njeno građanstvo stoljećima njeguje i poštuje multikulturalnost, dobrosusjedske odnose i multikonfesionalnost, praktično pripada evropskom krugu i prestavlja odličan primjer za metaforu „Istok Zapad i Zapad Istok“.

Da su ove tvrdnje utemeljene, najbolje svjedoči primjer Safikade koja je vlastitom žrtvom inaugurisala ljubav kao vrhunsku vrijednost pred kojom padaju sve zapreke. Njena žrtva dobija na značenju ako se ima u vidu da je austrougarska Monarhija, u vojničke redove regrutovala i katolike i pravoslavne-sinove ovih prostora .

Opera „Safikada“ je sublimat prethodno kazanog, a umjetničke muzičko-scenske vrijednosti već su doživjele više pozitivnih stručnih recenzija.

Djelo je svojevrsni poziv da se od zaborava sačuvaju vrijednosni primjeri iz prošlosti za sretniju budućnost Bosne i Hercegovine i njenih žitelja-bez obzira na nacionalnu odnosno otuda i postupak autora (Insanić-Podgorelec) koji, u operi, izbjegavaju nacionalni ili konfesionalno“identificiranje“ vojnika („soldata-askera“) u kojeg se zaljubila Safikada.

Prijedlog Uz činjenicu da su u radu na operi okupljeni autori iz „tri konstitutivna naroda“, autentična i autohtona banjalučka odnosno bosanskohercegovačka (nacionalna) opera „Safikada“ predstavlja novinu u (inače oskudnoj) operskoj tradiciji ovih prostora i afirmiše pozitivne i humane vrijednosti. Njene pozitivne poruke su univerzalne, a kompozitor muzički dio scenskog djela bazira na etnomuzikološkoj tradiciji Banjaluke, na „balkanskoj muzičkoj ljestvici“ karakterističnoj za mješoviti melos sa nezaobilaznim osloncem na „sevdalinku“-tu orginalnu muzičku formu koja je univerzalno poznata i priznata.

Autori su pribavili i načelnu suglasnost budućih aktera opere: u naslovnoj ulozi nastupiće primadona iz Frankfurta Dunja Simić-sopran (inače Banjalučanka), njenu majku pjevaće primadona beogradske opere i profesor emeritus Radmila Smiljanić-mezzosopran (takodjer Banjalučanka), Safikadinog oca tumačiće prvak Ivica Šarić-bas, a austrijskog vojnika Amir Saračević-bariton.

Operom diriguje Ognjen Bomoštar, Banjalučanin iz Sarajeva , inače dirigent Sarajevske opere.

Premijerno izvođenje opere trebalo bi upriličiti u julu 2011. godine na otvorenoj pozornici banjalučke tvrdjave Kastel.

Muzički odnosno pjevački ansambl, u prvom redu, oslanja se na banjalučke izvođače odnosno muzičare i vokalne interprete regrutovane iz kapaciteta banjalučke muzičke škole i Akademije umjetnosti.

Cijeneći autoritet Vaše institucije kao i Vas osobno, molimo da, prema mogućnostima, materijalno podržite ovaj jedinstven projekt.

Za MSA „ Arion „ prof. Muharem Insanić s.r.

MUZIČKO-SCENSKA AGENCIJA «ARION» 51 000 Banja Luka, Kralja Petra I Karađorđevića br.76 tel/fax: 051/300-982, Bosna i Hercegovina, Republika Srpska mob: 065/644-783 Žiro račun: 562-99-0000-448828 Razvojna banka e-mail: arion@blic.net JIB: 4502327270010 www.arion-bl.com Š E H E R 13 BANJA LUKA

Reportaža

Novogodišnji raport

IZ BANJA LUKE Tekst i fotografije: Mišo VIDOVIĆ

trenutku pisanja ovog teksta(7/8.decembar) mandatar za sastav nove Vlade RS Aleksandar Džombić ima sigurna dva ministarska imena -starog/novog ministra zdravlja Ranka Škrbića i novog ministra finanisija Zorana Tegetliju, aktuelnog načelnika opštine Mrkonjić-Grad. Postoje i najave , (polu)zvanične informacije i kombinacije o ostalim imenima, ali čini se da mandatar neće (čitaj; ne smije) da izlazi s njima u javnost dok ih ne „aminuje“ onaj koji će najverovatnije u naredne četiri godine u jednoj osobi objedinjavati dvije funkcije, predsjednika entiteta i premijera. Jedno je sigurno: Najveći broj ministara u novoj Vladi RS imaće Savez nezavisnih socijaldemokrata. Bivši (a vjerovatno i budući iz sjene) premijer, koji je izabran za predsjednika RS, Milorad Dodik, mada se pominjalo nekoliko imena za mandatara, čini se da nije imao previše izbora, odlučio se za Aleksandra Džombića, jer ko će koga nego svog svoga. Javna je tajna da je za protekle četiri godine sve fina-

U

EHER 14 Š BANJA LUKA

nsijske kombinacije i transakcije koje je uredno osmišljavao Milorad Dodik, još urednije i prilježnije, kao ministar finansija , provodio Aleksandar Džombić.

A kada ovaj tekst bude pred čitaocima vjerovatno će biti formirana nova entitetka vlada u kojoj će sjediti novi-stari ministri, a Aleksandru Džombiću, kao budućem premijeru, kako reče, prilikom imenovanja za mandatara, predstoji „niz reformi i poslova čiji je cilj prije svega unaprijeđenje ekonomije i privrede, investicije u energetiku, kao i reforma penzionog sistema“.

Kupovanje socijalnog mira?

Ipak, ma koliko Džombić tvrdio da će „nova vlada prije svega biti vlada kontinuiteta i predano raditi na svim projektima i reformama koje su započete unazade četiri godine i po godine“, vjerovatno je i

Reportaža njemu jasno da bi se u 2011.godini mogao suočiti sa još ozbiljnijim ekonomskim problemima nego što je su bili u prethodnoj godini. Između ostalog to je riješavanje problema velike stope nezaposlenosti, očuvanje ono malo posrnule privrede i preduzeća koja još uvijek kao nešto rade, ali će se suočiti i sa mogućim finansijskim problemima, što pojedini izvori ipak nazivaju finansijskim kolapsom, koji se očekuje izmedju marta i maja iduće godine!

Mada je Džombić najavio reformu penzijskog sistema, jer je kako kaže, od 218.000 penzionera tek njih 16.000 je sa punim radnim stažom, postavlja se pitanje da li će nova vlada i u idućoj godini koristiti novac sa tzv. escro računa, posebnog računa od privatizacije kako bi na vrijeme isplaćivala penzije.

Naime, tokom 2010. godine, osim redovnih tranši iz budžeta, Fond PIO , za isplatu penzija posuđivao je novac sa „escro“ računa i na taj način vlast je kupovala socijalni mir. Prema raspoloživim informacijama trenutno se računu nalazi svega oko 200 miliona eura od prodaje Telekoma RS, a koji, podsjećanja radi, „otišao“ za 646 miliona eura.

A ako se pogleda Informacija o izvršenju budžeta RS za devet mjeseci 2010, godine Vlada RS nije uspjela da ispoštuje sve redovne budžetske troškove i isplate od redovnih prihoda i kredita MMF, nego je tri puta uzimala ukupno 92,5 miliona maraka sa računa od privatizacije i sukcesije (escrow račun). Od 92,5 miliona maraka, na ovaj računa vraćeno je svega 25 miliona, dok je na redovnim namjenskim računima entitetskog budžeta 30.septembra 2010, godine bilo 355,3 miliona maraka, od čega se na escrow računu nalazilo 297, 1 milion. Ako se uzmu u obzir ovi podaci onda je jasno da bi situacija u 2011. godini mogla biti još teža, a takođe ne postoji mogućnost za povećanje plata koje traži Savez sindikata RS, za one koji primaju plate iz budžeta.

Presipajući iz šupljeg u prazno, kako su nedavno primjetili pojedini ekonomski analičari, dosadašnja vlada kako-tako kupovala je socijalni mir, a da li će isto moći raditi i “vlada kontinuiteta”, kako je najavljuje mandatar, a vjerovatno i budući premijer Aleksandar Džombić, kako sad stoje stvari teško, skoro pa nikako.

Nejedinstvena opozicija Što se tiče političke postizborne scene jasno je da u RS nisu održani izbori, nego referendumsko izjašnjavanje za Savez nezavisnih socijaldemokrata. Pokušala se (ne) jedinstvena opozicija (SDS, PDP I Srpska radikalna stranka) suprostaviti Miloradu Dodiku, ali ne onako kako su sami očekivali. Srpska demokratsku stranku, koja je u proteklom periodu bila jedna od najžešćih kritičara SNSD-ove vlasti, ne dugo nakon izbora kupio je MIlorad Dodik, pričom o “zajedničkoj odbrani interesa RS na nivou BiH”. Potpisujući navodnu Platformu o zajedničkom djelovanju sa SDS-om na državnom nivou, Milorad Dodik, po sistemu „svako ima svoju cijenu“ stavio je pod kontrolu SDS. Stoga zvuče licemjerne tvrdnje predstavnika SDS-a, da će i „dalje na nivou RS biti kritički orijentisana opozicija prema SNSDu“, pa se njihovi birači s pravom trebaju zapitati da li su glasali za SDS, ili su svoje glasove, na tacni isporučili SNSD-u.

A ako nije uspio kupiti Partiju demokratskog progresa Mladena Ivanića, onda se vladajući režim poslužio drugom metodom.

Preko sebi odanih režimskih medija („Glas Srpske“ RTRS, „Fokus“, pa i „Nezavisne novine“), Milorad Dodik uredno je plasirao informacije o „unutrašnjim sukobima i raskolu u PDP-u“. Ipak, analitičari procjenjuju da bi jedina istinska opozicija SNSD-u i njegovim političkim trabantima Demokratskoj narodnom savezu i Socijalističkoj partiji, mogao biti Dragan Čavić i njegova Demokratska partija. Međutim, postavlja se pitanje može li Demokratska partija, koja je u entitetski parlament ušla sa tri poslanika (u međuvremenu jedan se priklonio SNSD-u), predstavljati ozbiljniju opozicionu priču u RS. (Ne)izvjesno je tako nešto tvrditi jer sadašnja situacija , gdje Milorad Dodik i SNSD uveliko rade da još totalitarnije imaju vlast, nego što su to imali u prethodne četiri godine, neodoljivo podsjeća da bi se u Republici Srpskoj mogao „ukazati“ politički duh onoga što je u Srbiji radio Slobodan Milošević ili što se već desetinama godinama, radi, geografski malo dalje, u Sjevernoj Koreji. Š E H E R 15 BANJA LUKA

Reportaža

Susret Banjalučana iz američkog ugla Tekst: Dženeta Karabegović Foto: Goran Mulahusić

he 16th Meeting of Banja Lukans in Sweden, the largest gathering of the town’s citizens outside of Banja Luka in the world, was added to my calendar long before I arrived in Sweden in late August of this year for a couple of reasons. My Fulbright research project focuses on BiH diaspora organizations in Sweden, in particular their influence on the diaspora community. This event provided a unique opportunity to see those forces at work and meet individuals to add to my list of people to interview. Having been born in Banja Luka, I was particularly drawn to the event. I felt a certain unexplained nostalgia, which seems silly considering my memories of Banja Luka are limited at best; I was less than five years old when my family escaped to Berlin. The journey there was pieced together between a train ride from Uppsala to Motala, an overnight visit at my grandparents’ house, and a lively 240m bus ride from Motala to Land-

T

skrona, organized by Banja Luka diaspora groups in Orebro and Motala.

The closest thing that comes to describing the event is a multi-generational high school reunion. Everyone was dressed up, well rehearsed in their three to five minute updates on themselves and their family, prepared to be recognized even though, in some cases, more than 20 years had gone by, and ready to reminisce about shared Banja Luka memories. The smell of ćevapi was in the air as soon as I entered the large, packed hall and my teenage cousin soon remarked there was a perfect balance between good people and good food in the room. As I was inhaling my portion of ćevapi, typical of every Bosnian-American who does not live near a ćevabdžinica establishment in the US, I observed people reconnecting with each other. There were

Dženeta Karabegović i Baisa Babić EHER 16 Š BANJA LUKA

Reportaža the friends who hadn’t seen each other since first grade, both well into their 30s, married with children now. By chance, their wives also knew each other. Someone recognized a woman who was his best friend’s aunt. There was the woman who my aunt spoke with, all the while embarrassed to acknowledge she had forgotten her name.

I’ve been back to Banja Luka once since I left as a child. I hate to admit it did not stir any particular emotion in me during the family vacation we took after thirteen years of absence in 2005. It was partly due to the fact that I was a teenager, difficult to please, and even more difficult to impress. On October 16, 2010, in Landskrona, Sweden, I realized it was for another reason as well. Banja Luka is missing a lot of the citizens that made it the vibrant city my parents remember and that I have since learned to love through their stories.

16. Susret Banjolučana u Švedskoj, najveće okupljanje Banjolučana van Banja Luke u svijetu, sam upisala u svoj kalendar daleko prije mog dolaska u Švedsku krajem augusta 2010, iz nekoliko razloga.

Moj Fulbright projekt je koncentrisan na BH udruženja u dijaspori u Švedskoj, te njihov uticaj na BH dijasporu u Švedskoj. Ovaj događaj mi je pružio jedinstvenu priliku da posmatram tok susreta, te da upoznam pojedince koje bih kasnije mogla intervjuisati za svoje istraživanje. Kao rođenu Banjolučanku ovaj susret me posebno privlačio. Neka neobjašnjiva nostalgija se probudila u meni, što mi se činilo malo smiješno s obzirom da su moja sjećanja na Banju Luku suviše ograničena - imala sam manje od pet godina kada je moja porodica izbijegla u Berlin. Putovanje do susreta sam podijelila u tri dijela. Prvi dio je bio voz iz Uppsala-e do Motala-e, kratka posjeta

didi i majki u Motala-i, i onda oko 380km do Landskrona-e u organizovanom autobusu sa veselim članovima Banjolučkoh udruženja iz Örebro-a i Motala-e.

Ovaj susret se može najbliže opisati kao multi-generacijska godišnjica proslave mature.

Svi su bili iskićeni i sređeni, uvježbani u kratkim govorima o ličnim i porodičnim vijestima, spremni da budu prepoznati, iako je u nekim slučajevima više od 20 godina prošlo, a pogotovo spremni da se prisjete zajedničkih Banjolučkih uspomena. Na ćevape je mirisalo čim sam ušla u veliku punu prostoriju, a moj nerođeni brat je uskoro nakon toga primijetio da je na ovom susretu bio savršen balans između dobrih ljudi i dobre hrane.

Dok sam inhalirala svoju porciju ćevapa, na tipični naičn Banjolučanina koji ne živi blizu ćevabdžinice u SAD-u, primjećivala sam ljude koji su se ponovo sretali jedni sa drugima.

Tu su bili prijatelji, koji se nisu vidjeli od prvog razreda, a sad su oboje bili u 30-tima, oženjeni sa djecom. Igrom slučaja su se i njihove supruge prepoznale. Neko drugi se sjetio da je tamo bila žena koja je dajdžinica njegovog najboljeg prijatelja. Tu je bila i žena s kojom je moja tetka dugo razgovarala, a za vrijeme razgovora joj je bilo neugodno pitati, te je uzalud pokušavala sjetiti njezinog imena.

Ja sam bila u Banjoj Luci samo jednom otkako sam je napustila kao dijete. Ne volim priznati da nisam bila nešto oduševljena kada smo se porodično vratili, 2005. godine,na odmor nakon trinaest godina. Dijelomično je to bilo iz razloga da sam tada bila tinejdžerka, kojoj je teško ugoditi, a još teže je impresionirati. 16. Oktobra, 2010. u Landskroni u Švedskoj sam shvatila da je to bilo iz još jednog razloga. Banjoj Luci nedostaje puno građana koji su je pravili Banjom Lukom – gradom koji ima duh i dušu, takvom kakvu je moji roditelji pamte i kakvu sam je ja kroz njihove priče zavoljela.

London

ZLATNA KRUNA SA DIJAMANTOM KOMPANIJI ORTOSAR IZ SARAJEVA Tekst i foto: Namik Alimajstorović

Na preljepoj ceremoniji održanoj u ponedeljak naveče u hotelu Guoman-Tower u Londonu najbolji biznismen u jugoistočnoj Evropi za 2010 godinu Midhat Kabahija vlasnik kompanije Ortosar iz Sarajeva dobio je do sada najveću nagradu sa svoj rad. Ovaj put BID - Business Initiative Direcetions iz Madrida ovoj kompaniji dodijelio je Zlatnu Krunu sa dijamantom najveću svjetsku nagradu u kategoriji kompanija iz zemalja u razvoju koje pružaju najkvalitetnije usluge u oblasti ortopedskih-medicinskih pomagala. Nagradu su preuzeli direktor kompanije Midhat Kabahija i uposlenici iz poslovnice iz Bihaća Samir Krzalić i Belkisa Abdagić.

Business Initiative Directions (B.I.D.) je međunarodna organizacija koja daje nagrade za kompanije i stručnjake iz 178 zemalja od 1986. godine. Svake godine, tokom posljednjih deset mjeseci, Svjetski kongres B.I.D. sastaje se u Madridu, Ženevi, Parizu, Londonu, Frankfurtu i New York-u, a na temelju jednog ili više pojmova: QC100 načela, zadovoljstvo klijenta, leadership, tehnologija, najbolje prakse, poslovni rezultati, ISO 9000 i TQM. Od nominiranih kompanija iz 67 zemalja, najviše priznanje u ovoj kategoriji za 2010. godinu pripalo je upravo ORTOSARU Sarajevo.

Inače ovo je osma značajna nagrada koju ova kompanija dobiva u zadnjih nekoliko godina za svoj tehnički doprinos u rehabilitaciji hendikepiranih lica. Dosadašnje Ortosarove nagrade skrenule su veliku pažnju na uspjeh u radu ove kompanije i samim tim pokazala ogromnom evropskom tržištu da ima kompanija i u Bosni i Hercegovini koje pored teške ekonomske situacije postižu svjetski priznate rezultate.

Takođe ovaj uspjeh gospodina Midhata Kabahije i njegove kompanije koja je u službi invalidnih i hendikepiranih lica običnim ljudima pokazuje da bez obzira na političko ekonomsku situaciju u našoj zemlji ima nade za Bosnu i Hercegovinu.

Š E H E R 17 BANJA LUKA

Knjige

Nova knjiga Mehe Barakovića

Višestruk uspjeh

Tekst: Izet Muratspahić Foto: Goran Mulahusić

Meho Baraković: “Göteborg i još neke bolesti”, Broarna-Mostovi, Göteborg, 2010.) skreno sam se obradovao kad sam nedavno dobio u ruke najnoviju zbirku stihova Mehe Barakovića “Göteborg i još neke bolesti”, objavljenu u izdanju izuzetno aktivnog kulturnog udruženja “Broarna-Mostovi” iz Göteborga. Nije u pitanju samo radost zbog činjenice da se ovaj naš pjesnik i nakon skoro četiri decenije stihovanja još uvijek čilo hvata u koštac s izazovom stvaranja poetskog diskursa, nego i kvalitet kojim ovo njegovo najsvježije poetsko čedo odiše. Opreznost me opominje da se klonem tvrdnji tipa da je ovo najbolja Barakovićeva stiohozbirka dosad, ali svakako mogu mirne duše reći da spada u one najbolje. Kao da su mudrost godina i koloplet lutanja smirili malo ranije pjesnikovo jurišanje u vrlo smione leksičke i semantičke kombinacije na rubovima poetskog egzibicionizma i hermetike i svele ih u ovoj knjizi na jedan uravnoteženiji i čitaočevom uhu prijemčiviji nivo. Tematika i stil su u velikoj mjeri odmjereniji što običnom recipijentu uveliko olakšava razumijevanje stihova i pronalaženje puta do one dimenzije lirskog totaliteta koju nazivamo “unutrašnji afektivni sadržaj pjesme”. Zadržala se, doduše, ona pjesnikova prepoznatljiva igra metaforama i leksička kombinatorika, ali su one ovdje prisutne u puno suptilnijoj mjeri i povijaju se

I

Föreställ dig att i Bollnäs faller snö Av: Meho Barakovic Snön faller Föreställ dig i Bollnäs föreställ dig att i Bollnäs faller snö en kallare snö annorlunda sorgligare än all annan känd snö i världen Snön faller på mina år på mina minnen på allt som en gång blommade inom mig och omkring mig när jag var det där doftande grässtråt och den där fjärilen Ännu en gång smälter en bild medan snön faller Föreställ dig föreställ dig att i Bollnäs faller snö en snö som blommar och smärtar oss Som om jag inte sagt något Föreställ dig att i Bollnäs faller snö Svensk översättning: Djordje Zarkovic

Knjige u skladu sa osnovnim pjesnikovim univerzalnim promišljanjima o čovjeku i njegovom bitku. Dakle, sredstva jezičkog izraza pjesnika ovdje su varijabilna i u punoj funkciji estetičkog dejstva unutar konteksta u kojem se pojavljuju.

Cjelokupna zbirka “Göteborg i još neke bolesti”, sadrži 75 pjesama koje su razvrstane u šest ciklusa, ali su sve u vidljivom međusobnom lirskom sazvučju i zajedno čine jedinstvenu cjelinu. Umjesto predgovora, na početku knjige, uvodi nas jedan intervju koji je Baraković dao “Glasu Trebinja” u junu mjesecu 2007. godine, a u kojem na izuzetno jednostavan način čitalac dobija uvodne informacije o pjesniku, njegovom životu i poetskom opusu, ali i o njegovim stavovima i promišljanjima o sudbini, poeziji, domovini, progonstvu i boravku u tuđini. Ovaj tekst ispunjava funkciju pripreme recipijenta prije nego što stupi u poetski svijet koji se potom otvara. Čitajući stihove koji slijede u ovoj zbirci, uočavamo elemente izvjesnih optimističnijih pomijeranja u odnosu na dosadašnju Barakovićevu poeziju, mada su još uvijek snažno prisutni tamni i tužni prizvuci govora “iznutra” koji su jednostavno način njegovog pjevanja. Baraković je često zaokupljen sudbinom pjesnika i univerzalnim temama čovjekove egzistencije i bitka, ali i konkretnim vlastitim usudom prognanika, kad mu je “tijelo u Švedskoj u Göteborgu/u Egzilu/a Duša u Bosni/u bajkovitom Trebinju” (Egzil). On još uvijek u poetskom iskazu traži utočište i smiraj od bolnih reperkusija ratnoga haosa i prisilnog preseljenja iz mediteranski blagougodnog hercegovačkog podneblja u depresivno hladnu švedsku melanholiju. Hladnoća, tama, smrt i bol, vrlo su česte riječi i u novim pjesmama u kojima ponekad pritajeno, a ponekad glasno, izbija krik za jugom, suncem i rodnim krajem.

Baraković i ovdje nastavlja svoju poetsku igru apstraktnih i konkretnih leksema. Riječi su često dovedene u neobične međusobne veze, pisane malim i velikim početnim slovima, a što im u tako determiniranim kontekstima daje nova značenja i forme.

Pjesnik konstantno traga za novim pjesničkim slikama, metaforama i alegorijama. U poetskim pohodima gradi često prilično smjele kovanice i dovodi riječi u neobične odnose. I dalje dominiraju lekseme: simetrija, ravnoteža, krug, harmonija, sklad i gramatika, ali su im često suprotstavljeni i njihovi opozicioni oblici, kao i mnoštvo drugih riječi „tamnog“ značenja, kao što su: bol, strah, smrt, tama, osipanja i sl.

Ono što pada u oči pri čitanju ovih stihova jest i posebno naglašena prisutnost epiteta ljubičast (ljubičast sluh, ljubičast krug, ljubičasto rastinje, ljubičasto Potkrovlje, ljubičasto Osipanje, bolest ljubičasta, ljubičasti strahovi, ljubičasta Misao itd.). Svakako se radi o smislenom izražajnom postupku koji bi trebalo studioznije analizirati u sklopu tzv. psihologije boja, koja istražuje emocije i reakcije opservanta na određene boje. Ljubičasta je jedna od rjeđih ali snažnih boja u prirodi, koja relaksira. Smatra se otmjenom “kraljevskom bojom” koja je ženstvena, romantična i unikatna, ali joj se daju i svojstva uzvišenosti, spiritualnosti, dostojanstva, pa čak i suicida.

Mnoštvo drugih pitanja izbija iz Barakovićevih stihova koji traže

odgovor. Mada su vizije sumorne, a izgnanička tuga razdire, ipak se nazire plamičak svjetlosti i optimističke vjere u stilu: “Vrijeme je da se razdani.”

Na kraju, mislim da je ova knjiga od višestrukog značenja za kompletnu našu doseljeničku grupu u Švedskoj. Po svom poetskom sadržaju ona potvrđuje autentičnost i stvaralačke vrijednosti autora koji je već skoro četiri decenije vjeran poetskom iskazu i koji ostaje dosljedan čuvar prepoznatljive vlastite poetike. Po svom vrhunskom vizuelnom izgledu, štampi, tehničkoj savršenosti i grafičkoj perfekciji, ona pokazuje kakve knjige treba štampati vodeći računa o svakom detalju.

I na koncu, kao trinaesta knjiga koja je ugledala svjetlo dana iz udruženja “Broarna-Mostovi” u samo četiri godine njegovog postojanja, potvrđuje da je moguće ostvariti ogroman napredak u prezentaciji naše kulture i književnosti u Švedskoj (i obratno), ako se to iskreno želi i dobro radi. Dobar broj naših organizacija sa nemjerljivo većim sredstvima od ove i nekoliko puta dužim postojanjem, nije ni blizu ovom rezultatu. Stoga će, po mom dubokom ubjeđenju, u nekom budućem vremenu, kada se bude valorizirala aktivnost bh. dijaspore u Švedskoj i ostvareni rezultati, kulturno udruženje “Broarna-Mostovi” kotirati daleko ispred većine naših drugih interesnih organizacija u Švedskoj.

Preneseno iz lista "Bosanska pošta"

Halva mig Halva Mig lever redan något Annat Liv andra Spelregler gäller inför gryningen inte heller med Den Andra Elden var du Lycklig du andades in en vresig Skräck från det svarta Innandömet från Häpenheten med ett ungt sår i missförståndet någon Kärleksdryck finns det inte längre Cirkeln är nästan sluten Halva Mig lever redan något Annat Liv i Ödemarken finns det ytterligare ett Träd ytterligare en Best sårad Inuti Meho Barakovic

Š E H E R 19 BANJA LUKA

Aktivnosti Saveza BanjaluÄ?ana u 2010 go

odini: KolaŞ pripremio Goran Mulahusić

Tema: Vezeni most BOSNA Muhidin Šarić Kad ispružim svoju ruku, pomilujem Banjaluku.

S cvijećem usred dana bijela, ljubim sunce sa Kastela, pa se ljeti svakog časa hrvem s vodom iz Vrbasa.

Kad se mjesec nebom prospe, Ppestenove srebra stvara, ja ispružim obje ruke, pa prošetam do Mostara.

U tom gradu svih nas ima pomiješanih s vjekovima.

Ispod Janja - Jajce grad napravilo vodopad.

Pa se divi čitav kraj gdje se lijepa Pliva baca Vrbasu u zagrljaj.

Sarajevo, Brčko, Dvor, Tuzla, Travnik i Prijedor, Bijeljina i Zenica, Bihać, Drvar, Vlasenica, Bugojno i Srebrenica, ko jabuke zlatne stoje na granama Bosne moje.

GRAD LJUBAVI Šemso Avdić Bedemi Kastela postadoše nijemi, uplašeni Vrbas... umirao je s nama, mržnja stvori casrtvo u ljudima, zamriješe i osmijesi na usnama.

Utkaše se zlobe u našoj tvrđavi, gdje se milovalo, batina e sreće.

Satane uđoše!!! u grad ljubavi, čaršija ih nikad razumjeti neće.

Vrbasu prilazim s drhtanjem i zebnjom.

Sjećanja naviru, kad smo srećni bili.

Devedest i neke strah je carovao, a do juče svi smo iste snove snili.

Iz knjige »Romska sudbina lancima okovana«, Banjaluka, 2010.

EHER 22 Š BANJA LUKA

Tema: Vezeni most

NAPUŠTENA KUĆA Nikola Šop Još nitko na prozoru svjetiljku ne pali, ko da je sve otišlo il drijema.

I širom otvoren čeka tor mali.

Al ovaca nema.

Vretena sad čuj pamučni zuj.

U dvorištu to tamnom stare bake sjede.

Al ne, to u kućici bez psa čuvara mačak čuči i prede, prede.

Brava škrinu. Sad će s krčagom u ruci po vodu izaći djevojka ko sjena.

Al nikog nema; to je večernji vjetar samo pomako vrata pritvorena.

Znani hrvatski pjesnik Nikola Šop školovao se i u banjalučkoj Realnoj gimnaziji.

NE TREBA KLETI...

Lena Politeo Ne treba kleti, Ni kajati se ne treba.

Al parče, Ono malo parče sreće, Treba pažljivo zamotati Bijelom svilom sjećanja I pohraniti brižno; Ne dozvoliti čak ni vremenu Krilom da ga takne.

Ne treba kleti, Ni kajati se ne treba, Nikada.

Banjalučani se sjećaju Lene Politeo kao glumice u Narodnom pozorištu. Š E H E R 23 BANJA LUKA

Tema: Vezeni most Ismet Bekrić: Priče iz banjalučkog djetinjstva

PIJETLOV BUDILNIK Čim začuje: kukuriiiku!, dan istakne svoju sliku.

I tako naš Kukurikan prvi otvara novi dan.

og pijetla kitnjastog, šarenog repa i tamno crvene krijeste zvali smo »naš Kukurikan«, iako je on pripadao Udinovoj porodici i ponosno se šepurio po avliji što se iza Udinove prizemnice širila prema bašči i strmoj obali rječice Crkvene. »Niko u čitavom kraju nejma vakog horoza, ham brine o kokama, ham uvik prvi kukurikne!« govorio je Udinov otac. »Jede mi kuruz i iz ruke«, hvalio se i Udin koji je jedno pero iščupao iz pijetlovog repa i ukrasio njime čelo kad smo se igrali indijanaca.

Svi smo željeli imati Kukurikanovo pero, ali smo za njih Udinu morali dati čak po pet klikera. Sva sreća da nas ipak nije bilo previše u »plemenu Kukuriku«, inače bi naš miljenik ostao bez repa.

A naš hore, kako ga je zvala Udinova majka, čitave jeseni se važirao među kokama, pokazujući svoju snagu i time što je tjerao mačka Bezuhova koji je skoro čitavo lijevo uho izgubio u makljanju sa mačorom iz susjednog sokaka, i to sve zbog mačkice dugih trepavica.

A sada, suočen sa pijetlovim oštrim kljunom, Bezuhov nije htio da rizikuje i drugo uho, pa se mudro povlačio penjanjem na najviše grane dvorišne jabuke. Pijetao bi se tada uspravio i okrenuo prema kokama, da bi im na svome kukuriku jeziku ponovo kljucnuo ko je glavni u avliji.

Samozaljubljeni pijetao sve više se potucao i po drugim dvorištima i baščama, kasnije je ulazio u svoj kokošinjac, i desilo se to što se moralo desiti – jednog prohladnog decembarskog jutra, kad se nikome nije bez velike potrebe odvajalo od toplog jorganskog zagrljaja, kukurikanje se nije razlijeglo sa Udinovih taraba, nego iz

T

EHER 24 Š BANJA LUKA

susjednog sokaka. Kukurikan se trgnuo iz dremeža, izletio je u dvorište, ali sve je bilo kasno – bio je pobijeđen. Bezvoljno je zakukurikao, ali to je više ličilo na kuku, nego na nekadašnje gromko kukuriiiiku. »Šta se to desilo s našim horozom? Da nije bolestan?!« upitao se malo kasnije Udinov otac, kad je izašao u avliju da nahrani kravu i živinu.

Kukurikan se tog dana skrivao po ćoškovima, skupio mu se i rep, pa je izgledao nekako manji. A kad je i idućeg jutra zakasnio za horozom iz trećeg sokaka, koji je već izvio i ono riiiku, dok je on bio tek na kuku, bilo nam je jasno da se nešto događa, i da našem Kukurikanu moramo što prije pomoći, da ne bi završio u loncu. »Raja, nešto moramo učiniti, inače se Kukurikanu slabo piše«, rekao nam je Udin, kad smo se tog dana okupili da pripremimo sanke, pošto je snijeg već bio objesio noge. »Čuo sam kad je babo pitao majku šta da učine s horozom, a ona mu je rekla da još malo počakamo.« »Bogami, mogao bi platiti glavom za novu godinu…«, zabrinuo se Zisko, ispričavši nam kako se to prošle godine desilo i njegovom pijetlu.

Mozgali smo, smišljali šta da učinimo, a onda se domišljatom Kaki upalila spasonosna sijalica: »Hej, nabavimo Kukurikanu – budilnik!« Udin je odmah prihvatio tu genijalnu zamisao: »Odlično! Navijaćemo ga redovno i našeg horoza buditi prije svih!« Šta smo smislili, to smo i učinili, Udin je pronašao jedan stari sat, a naš nešto stariji komšija Conjo, koji je bio majstor za sve, popravio ga je za kutiju bonbona koju sam ja dug o čuvao i koje sam se ipak odrekao, da bismo spasili Kukurikanova krila, zajedno sa prsima i batacima.

Od idućeg praskozorja Kukurikan je ponovo prvi najavljivao novi dan, i ponovo se prsio pred kokama i vrapcima koji su prhutali po dvorištu i pokušavali da zobnu pokoje zrno pšenice. Približavala se i novogodišnja noć, a ovog puta nova sijalica je zatitrala Brani: »Navijmo sat pred samu ponoć, neka naš pijetao prvi najavi i dolazak nove godine!« A u najljepšoj noći, kad su počele lepršati i pahuljice, da ukrase jelke i osvijetljene prozore, Kukurikan je zakukurikao kao nikad dosad baš

Tema: Vezeni most u trenutku kad su se sklapale kazaljke. A kako i ne bi, kad ga je glasno tandrkanje budilnika prenulo iz prvog sna.

Kukuriiiku! Kukuriiiiiku! Prosulo se našom ulicom, dopirući i do trećeg sokaka, pa i dalje, do kuća preko Crkvene. »Čuj ti našeg horoza, kako je pametan, zna i za novu godinu!« obradovao se i Udinov otac, što ima tako školovanog pijetla. Čak je i prvi komšija, profesor Feri, pohvalio visok nivo inteligencije našeg kukurikala, a i Ziskov did Dedo nije krio svoje čuđenje: »Razumiš ti, još nisam čuo da postoji vaki horoz, pa on zna tačno koliko je sahata!« Ujutro se Kukurikan nije uopće oglasio, jer nismo ponovo navili sat na rano vrijeme. Udinov otac i prve komšije su to pohvalile, govoreći kako je pijetao htio da nas pusti, da duže odspavamo nakon što smo dočekali novu godinu. A onda je sat ponovo zazvonio pred ponoć, i Kukurikan je ponovo izletio iz kokošinjca i sa ograde pustio svoj prodorni kukuriiiku. Ovog puta svi su bili pomalo zbunjeni, ali su opet tražili olakšavajuće riječi. »Sigurno se našem horozu osladilo čekati novu godinu!« govorio je kroz smijeh Udinov otac. Ali kad se pokvario budilnik, i kad je pijetao ponovo zakašnjavao sa buđenjem jutra i domaćica, radnika i učenika, Udinov otac je jedne večeri rekao da je vrijeme da naš Kukurikan ode u penziju, odnosno u lonac vrele vode. Udin je to čuo, i narednog jutra je ustao prije svih i otvorio vrata kokošinjca: »Kukurikane, bježi što prije možeš! Spašavaj glavu!« Kukurikan se trgnuo iz dremuckanja, iskočio i strugnuo niz bašču prema gustišu uz obalu rječice. Sva sreća da je bilo hladno, ali bez snijega, i da je mogao preko zamrznute vode odletjeti na drugu obalu.

A tamo, kako je saznao Kako, naletio je na dobru usamljenu staricu koja ga je prihvatila i nije od njega tražila da rano ustaje i kukuriče.

Morao je samo da sluša njene priče, i da ponekad kukurikanjem odobri njene oštre kritike vlasti. »Kukuriiiku!«

Tema: Vezeni most

S Vrha Šehitluka...

Piše: Ismet Bekrić

ad smo prije deset godina (2000.) objavili zbornik tekstova, pjesama, proznih fragmenata, dijelova pisama »Prepisano sa sedara«, sa nadnaslovom »Banjalučki žubori«, nismo ni slutili da će to »potresno svjedočenje o uspomenama, snovima i žudnjama« prognanih Banjalučana – kako je tada zapisao pjesnik i prevodilac Josip Osti – otvoriti svoje nadahnute stranice za naredna izdanja, utirući put i magazinu »ŠEHER Banja Luka«, i brojnim knjigama naših autora. I da ćemo tako zajednički dolaziti do dalekih i bliskih pogleda »s vrha Šehitluka«. Pogleda na bisernu ogrlicu Vrbasa, Gornji Šeher, Grab, Šibove, ušće Suturlije u Vrbas, Hiseta, Mejdan, Zeleni most, Kastel, Pobrđe, Lauš, Paprikovac, Sahat-kulu, munare, zvonike, aleje, Borik, Adu, Veseli brijeg, Rosulje, Budžak,Trapiste...

Pogleda na sve ono što je lijepo u nama i što našim rasutim životima ipak daje neki smisao.

Sjećam se stihova koja sam napisao nakon zemljotresa, početkom 1970. godine, kad me je pozvao kompozitor Franjo Petruišić i zamolio da što prije, najbolje već do idućeg jutra, napišem riječi na njegovu već stvorenu glazbu. Šest slogova, pa tri, kao eho... La, la, la... Tako je nastala »Pjesma Banjaluci«, koju su tada pjevali osnovci i srednjoškolci, rasuti po gradovima i odmaralištima tadašnje nam države. Tada nismo ni slutili da ćemo tu pjesmu ponovo pjevati nakon trideset, četrdeset godina, ali sada rasuti beskrajnim prostorima svijeta. Pjesma je zaživjela u nekom novom nostalgičnom ozračju, a svako je mogao ponešto i dodati, pa su sada umjesto »i hiljadu kuća može da se sruši« pjevali »i hiljadu snova može da se sruši«. U dogovoru sa autorom glazbe Franjom Petrušićem, koji je nastavio živjeti u Zagrebu, napisao sam i novu verziju prve strofe, pa sada tu pjesmu možemo pjevati i ovako:

S vrha Šehitluka, zidina Kastela, u srca nas rani zelena strijela...

S vrha Šehitluka, dolinom Trapista, na dlanu pogleda ljepota zablista.

Sad kucaju strca žuborom Vrbasa i kao kad vjetar aleje talasa.

Sad kucaju srca žuborom Vrbasa i kao kad vjetar aleje talasa.

K

EHER 26 Š BANJA LUKA

Banjalučka potsjećanja Nosim te u srcu, čuvam te u ruci, pjevam samo tebi, mojoj Banjaluci.

Ti si radost oka, draga, topla, luka, ti si san djetinjstva, naša Banjaluka.

I hiljadu snova može da se sruši, al’ ne možeš nikad ti u našoj duši.

Tu, u tom beskraju, ti si poput gnijezda, iz kojeg se vidi najljepša zvijezda.

Nosim te u srcu... čuvam te u ruci, pjevam samo tebi, mojoj Banjaluci.

Ti si radost oka, draga, topla luka, ti si san djetinjstva, naša Banjaluka.

A ta – n a š a B a nj a l u k a – nastavlja živjeti sa nama, ma gdje bili, i na obalama najdraže nam rijeke, Vrbasa, i u fjordovima sjevernih mora, i na obalama Tihog i Atlantika, i u dalekoj Australiji, i širom Evrope...

I zato, na početku još jedne nove godine, rasute po svijetu i zgusnute u sjećanjima, u željama, pomislimo još više jedni na druge, i na svoj grad, onaj u nama i onaj na obalama voljene rijeke. I onaj što se skupio na listu kestena.

POČINJE GRAD Miloš Milojević Kao što počinje jutro.

U mome srcu aleje.

Prolazi smijeh. Koraci.

Radničke navike...

Razdragani gradimo grad.

Ruke su pomalo vlažne Postaje kolektiv svijet.

Ostvarili smo plan...

Povratkom opet tu.

Dostižemo dimnjake. Dim. Mirišu vrtovi tijela...

I smjenjuje se smijeh.

Fabrike su porasle Za novu smjenu.

Treba rimovati istoriju...

1966.

Iz knjige izabranih pjesama »Ruike«, Banja Luka 2006. Š E H E R 27 BANJA LUKA

Promocija knjige Domaćini i gosti na promociji: Ove Rådberg, Mirsad Filipović, Darko Zelenika, ambasador Bosne i hercegovine u Kraljevini Švedskoj, Jasenko Selimović, državni sekretar u Ministarstvu za integraciju, Jasenko Omanović, naš sugrađanin i član švedskog parlamenta, Dževad Tašić osnivač lista "Bosanska pošta", Branko Tomić, urednik i novinar lista i Ilija Batljan, jedno od vodećih imena u švedskoj Socijaldemokratskoj partiji.

Tragovi o nama Tekst: Mirsad Filipović Foto: Maja Cerić

Bosanska pošta, list za Bosance u Skandinaviji, osnovana je 1995. godine u Oslu i ove godine obilježava petnaest godina redovnog izlaženja. Tim povodom izašla je iz štampe knjiga Tragovi o nama - prvoj generaciji Bosanaca i Hercegovaca u Skandinaviji. To je zanimljivo svjedočenje o ljudima koji su došli iz ratnog užasa u Norvešku (Švedsku, Dansku) temeljeno na onom što je zabilježeno na stranicama Bosanske pošte. U knjizi se na različite načine pominje više od 5000 imena, a ovu knjigu čini neobičnom i to što su obični ljudi dobili priliku da ostave vlastiti trag o sebi i svojoj familiji.

Bosnisk Post, tidningen för bosnier i Skandinavien, grundades ar 1995 i Oslo. Med anledning av att tidningen har getts ut under femton ar samt för att hylla den första generationen bosnier i Skandinavien ger vi nu ut boken ”Fotspar efter oss”. Boken är en fängslande vittnesberättelse baserat pa artiklar skrivna i tidningen Bosnisk Post. Boken handlar om folket som har flytt fran förfärliga krigsomraden i Bosnien och Hercegovina till Sverige, Norge, Danmark och Finland. I boken nämns 5000 olika personer, vilket gör boken väldigt unik. Det ovanliga är även att vanliga personer har genom den här boken fatt en chans att lämna historiska spar efter sig och sina familjer. organizaciji Ambasade BiH u Švedskoj i lista «Bosanska Pošta» održana je 2. decembra u prostorijama ABF-a u samom centru Štokholma, promocija dugo najavljivane knjige «Tragovi o nama».

Rado sam se odazvao pozivu organizatora i uprkos lošim vremenskim uslovima, haosu u saobraćaju i velikim kašnjenjima vozova i autobusa, uspio doći na vrijeme i prisustvovati ovom značajnom događaju. Sala se prilično brzo popunila i prepoznao sam mnoga draga bosanska lica iz svijeta politike, kulture, sporta i privrede. Većina gostiju je došla iz Štokholma i okoline, a zanimljivo da se niko nije pojavio iz drugih Saveza i organizacija sa bh. predznakom koji djeluju u ovoj zemlji. Gostima se prvo obratio novinar Bosanske Pošte i domaćin ove promocije Branko Tomić, a poslije njega su se prisutnima biranim riječima obratili autor i urednik lista Dževad Tašić i Ambasador naše zemlje u Kraljevini Švedskoj mr.

Darko Zelenika. Od ostalih govornika izdvojio bih i Ove Rådberga i Jasenka Selimovića. Posebno dojmljivo bilo je izlaganje poznatog kulturnog radnika Jasenka Selimovića, koji je prisutnima na tečnom švedskom jeziku, izlagao svoje viđenje našeg dolaska ovdje, problemima sa kojima smo se susretali svih ovih godina i uspješnoj integraciji. On se u svom govoru dotakao vrlo bitnih stvari za naš bolji status kroz političko djelovanje, a na kraju je govorio i o samom zahtjevnom projektu, izlasku ove knjige.

Dr. Izet Muratspahić je predstavio ovu interesantnu knjigu, govorio o izlaženju lista, njegovom razvoju i utjecaju među bh. populacijom u Skandinaviji i ideji da se nakon 15 godina pokuša sve to sažeti u 330 stranica knjige «Tragovi o nama». Knjiga je veoma važan dokument o našim ljudima koji su se, daleko od svoje domovine, dobro organizovali i integrisali u novom društvu. U njoj je spomenuto preko 5000 Bosanaca i Hercegovaca koji su svako na svoj način doprinijeli da ova knjiga ugleda svijetlo dana, istakao je Izet Muratspahić i dodao tim je veći značaj i dokumentarna vrijednost ove knjige.

U

EHER 28 Š BANJA LUKA

Među prisutnima sam primijetio mnogo saradnika i prijatelja ovog lista: Zlatka Salčića, Muberu Dizdar, Antu Đogića, parlamentarce Iliju Batljana i Jasenka Omanovića, Dadija Mraza i mnoge druge. Na povratku kući imao sa dovoljno vremena da dobro prelistam knjigu i na prvi pogled mi se čini sasvim u redu. Međutim nisam se mogao oteti utisku da nešto nedostaje. Čini mi se da je sve to urađeno prebrzo, valjda zbog jubileja, petnaestogodišnjice izlaska «Bosanske pošte», pa su se potkrale i neke greške tehničke prirode. Dosta slika je slabijeg kvaliteta, dosta priloga iz naših organizacija skraćeno, a sam format je trebao biti veći. To je naravno moj subjektivni stav u mom prvom dodiru sa ovom ipak, za nas sve, veoma važnom knjigom. Ona obiluje sa mnoštvom, hronološki poredanih, interesantnih podataka o djelovanju naših organizacija i pojedinaca u Skandinaviji, njihovim značajnim uspjesima i ostvarenjima te običnim ljudima koji su stvarno ostavili velike tragove u Skandinaviji. Zato toplo preporučujem ovu knjigu svim našim čitaocima, jer će u njoj pronaći i prepoznati, kroz sve ove godine, dio svoje sudbine i bitisanja daleko od svoje domovine.

Veliki prijatelj Bosne i Hercegovine: Ove Rådberg prima veliko priznanje Bosanske pošte

Reportaža

Dinosaurus u ogledalu Tekst: Haris Grabovac Foto: Goran Mulahusić eško je opisati uslove pod kojima nastavnici bosanskog jezika rade u Švedskoj. Počevši od tretmana koji imaju u školama u kojima predaju, gdje ih kolege, administracija i rukovodstvo škole tretiraju kao amatere i nižerazredne učitelje/učiteljice, do neracionalne radne šeme, gdje na jedan dan imaju tri do četri grupe učenika u tri do četri različite škole koje mogu biti raspoređene u dvije ili tri komune. Ako se na to doda gotovo nepostojeća dostupnost kvalitetnom školskom materijalu na bosanskom jeziku, možemo zamisliti uslove pod kojima ti ljudi prihvataju da rade.

Kada se sve sabere, naprosto je za divljenje entuzijazam i ljubav koju ti ljudi pokazaju prihvatajući taj posao. Ipak postoje oni koji taj trud ne cijene. Prije par mjeseci je jedna srednja škola u jednoj komuni nedaleko od Štokholma planirala da organizuje nastavu bosanskog jezika. Šokantno sam prihvatio vijest, da škola nije mogla prikupiti dovoljno djece da formira grupu. Kada sam upitao djecu zašto ne žele, pohađati nastavu bosanskog jezika, dobio sam odgovor da su zauzeti, da nemaju vremena, ili da jednostavno ne žele.

Rektor škole me je, vidjlivo zbunjen, pitao, zar niti djeca, a ni roditelji ne znaju čega se odriču? Na žalost ovo je trend koji sve više raste. Sve manje i manje djece porijeklom iz Bosne i Hercegovine pohađaju nastavu maternjeg jezika. Suvišno je govoriti o vrijednosti jezika, pogotvo o vrijednosti vlastitog jezika i kulture. Poznato je da jedan narod može da preživi bez države, ali da država ne može da preživi bez naroda. Očigledan primjer tome su brojni narodi poput Kurda, Sirijanaca itd. To su narodi koji su opstali oslanjajući se na zajednčki jezik, historiju i kulturu, umjesto države koje nemaju. Jezik, historija i kultura su elementi koji spajaju narod i od naroda čine jednu cjelinu. Ako jedan od tih elemenata otmemo od naroda mi taj narod osuđujemo na propast.

Ljudi zaboravljaju da je Bosna i Hercegovina zemlja nad kojom stoljećima visi opasnost od nestajanja. I dan danas puno ljudi u Bosni i Hercegovini ne osjećaju pripadnost toj zemlji i ne želi je prihvatiti kao vlastitu zemlju. Šta nam to govori? Govori nam da postoji realna opasnost da snage koje žele da unište državu Bosnu i Hercegovinu,

T

jednog dana ako se uslovi u međunarodnim krugovima poklope sa njihovim planovima, to i urade. Hoće li oni u tome uspjeti ili neće, je za ovaj članak nebitno, ali pitajte se kako ćemo preživjeti kao narod, ako jednog dana ne budemo imali državu, a u isto vrijeme imamo generacije koje neznaju vlastiti jezik?

Većina nas i naše djece se nikada neće vratiti u Bosnu. Da li to znači da moramo postati Šveđani? Postoji velika razlika između integracije i asimilacije. Ova prva varijanta podrazumjeva da se svaki pojedinac sa svim svojim kulturnim razlikama približava državi pod istim uslovima kao i ona njemu. On poštuje njenu normativnu kulturnu sferu i pokušava da u njoj etablira sebe sa svim svojim kulturnim razlikama i posebnostima. Sa druge strane, asimilacija znači da se pojedinac bezrezervno preda vladajučim kulturnim normama u državi u kojoj živi, utapajući se u njih i tako odbacujući sve posebnosti svog porijekla.

Ako biramo ovu kasniju varijantu, trebali bi smo dobro pogledati dinosaurusa u ogledalu i po mogućnosti mu rezervisati mjesto u nekom muzeju. Ustvari neka nam u tom slučaju svima u nekom muzeju odvoje sobu, i neka nas kolektivno tu strpaju, a na ulazu napišu, posljednji od svoje vrste u Švedskoj.

Š E H E R 29 BANJA LUKA

Intervju

Dr. Svetlana Cenić, ekonomista iz Banja Luke:

Poznata je u našoj javnosti kao oštra kritičarka naročito bh. ekonomske realnosti i njenih kreatora. Žena bez dlake na jeziku, što bi rekao naš narod. Upravo zbog svoje otvorenosti i kritika na račun onih koji sebe smatraju nedodirljivim, dobila je otkaze na dva fakulteta u Banja Luci. Ali, zato je proglašena ličnošću godine u BiH za 2006. godinu, te ženom godine u našoj zemlji za 2007. godinu. Te dvije činjenice same po sebi dovoljno govore o mome sagovorniku. U pripremi ovog razgovora bio sam je najavio kao analitičarku, jer takvom je i mnogi bh. mediji redovno predstavljaju. No, gospođa Cenić je imala drugačiji stav po tom pitanju.

IMAMO LI MI VISOKOG PREDSTAVNIKA? JA NE PRIMEĆUJEM RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

nanje odmaže najčešće, a pogotovo odmaže javno ukazivanje na propuste.... Ima još jedna anomalija u našem društvu generalno. Ljudi poput mene su stalno izloženi ne samo osveti vlasti, već i rulji koja sebi oduška daje i leči se tako što potapa, pljuje i vređa i ono malo kritičara ili ljudi spremnih da javno upozore, dok dobar deo naroda tapše po leđima, odobrava, ali nikad ne bi rizikovali svoj mali svet tako što bi bili glasniji. Na taj način seku granu na kojoj sede, jer ćutanjem samo ubrzavaju proces u kojem će ostati i bez toga malo... Lično mi je žao što je Komšić nakon svega otišao Vođi na noge. Da ne bude naknadna pamet i kod mene, to sam i javno rekla za TV1 i upitala kako se osećao tada i da li se setio da ga je Vođa nazvao nedonoščetom ....Vođa RS kaže, recimo, da je Sarajevo Teheran i pokaže da ne zna šta su šiti a šta sunniti. Ili, za stanovnike Irana kažu da su Arapi. Da ne nabrajam dalje. Milorad Dodik se do drugog dolaska na vlast izjašnjavao kao ateista. Dakle, prvi puta je na vlast dojahao kao demokrata i ateista, a drugi put kao veliki vernik i Srbenda....

Z

Gospođo Cenić! Hoćete li za naše čitaoce koji možda ne znaju, najprije reći zašto ste onomad prestali sa radom na Fakultetu i da li trenutno negdje predajete?

DR.CENIĆ: Prvo, molim Vas da me ne predstavljate analitičarem. Ja sam ekonomista i to mi je jedina profesionalona odrednica. Ne predajem više, a ne mislim ni da ću. Sa jednog fakulteta sam uklonjena tako što niko sa mnom ni razgovor nije obavio, već odjednom nije bilo mog predmeta, a za drugi predmet su angažovali drugo lice, što sam posredno saznala. Sa drugog fakulteta su me se rešili tako što su dali rok sedam dana za nostrifikaciju diplome, iako su znali i dato im je na uvod da je zahtev podnet. Jedina žalba na moj rad je bila što tražim elementarno znanje i ne dozvoljavam intervencvije, a kritika to što govorim i o našoj ekonomskoj realnosti i dajem primere iz BiH. Znači li to da je na tamošnjim prostorima bitnije biti podoban, a ne stručan? Ili je Vas “slučaj” specifičan, usamljen...?

DR. CENIĆ: Verovatno nisam jedina, samo što ja to javno kažem, drugi ne. U BiH je bitna odanost vlastima i to je najveća preporuka. Znanje odmaže najčešće, a pogotovo odmaže javno ukazivanje na propuste.

EHER 30 Š BANJA LUKA

Kako biste generalno ocijenili rezultate posljednjih općih izbora u BiH? DR. CENIĆ: Meni ništa posebno iznenađujuće. Nema SBiH, ali tu je SDP u nekoj novoj nazirućoj koaliciji. Ista meta, isto odstojanje. Nema ovde promena dok se ne pregladni i namerno kažem pregladni, jer gladnih je odavno mnogo, ali je i trpeljivost naroda u BiH ogromna, uz duboko usađen čip za poslušnost i ne zameranje vlastima, tako da svako trči u tor i masu, a ne pita od čega će živeti i gde su pare.

Narod je izabrao kako je izabrao i dobio ponovo vlast “kakvu zaslužuje”. No, da li je bilo alternative?

DR. CENIĆ: Nešto malo, ali ta nazovi alternativa je mislila da je dovoljno pisati saopštenja ili reći „mi smo drugačiji, mi smo bolji“. Sa ljudima se mora raditi, sa ljudima se mora pričati. Tačno je da su vladajuće stranke imale i pare, i medije, i vlast da utiču, naređuju ili ucenjuju, tačno je da je brojna administracija glasala za sebe, odnosno protiv promena kako ne bi sebe ugrozili, ali opet pola glasača nije izašlo na izbore, a sa njima niko nije istinski radio, niti ih animirao od onih koji su sebe videli kao alternativu.

Zaista, postoji li u BiH, na entitetskim nivoima ili generalno, konstruktivna opozicija?

DR. CENIĆ: Teško da je ima. Većina intelektualaca ili onih koji sebe takvim smatraju su uljuljkani u svoj konformizam, po sistemu da ne talasaju i javno ne progovaraju u kritici ili traženju boljeg. Čekaju da budu naknadni proroci, kad za njih neko drugi uradi posao ili kada sve propadne (mislim finansijski), pa da onda naknadno upozoravaju ili pričaju kako su sve to znali, samo se niko ne seća kad su to rekli javno i izložili se riziku da vlast uzvrati. Ima još jedna anomalija u našem društvu generalno. Ljudi poput mene su stalno izloženi ne samo osveti vlasti, već i rulji koja sebi oduška daje i leči se tako što potapa, pljuje i vređa i ono malo kritičara ili ljudi spremnih da javno upozore, dok dobar deo naroda tapše po leđima, odobrava, ali nikad ne bi rizikovali svoj mali svet tako što bi bili glasniji. Na taj način seku granu na kojoj sede, jer ćutanjem samo ubrzavaju proces u kojem će ostati i bez toga malo.

Intervju Vlast se postepeno formira, ali prije toga prave se neki koalicioni blokovi. Kako komentirate koaliranje dva hadezea, a kako SNSD-a i SDS-a? Ko će tu profitirati a ko, kako bi se narodski reklo, zijaniti?

DR. CENIĆ: Interesno grupisanje, a kod Srba i Hrvata i pod maskom nacionalnog. Profitiraće ovi deoničari u vlasti, izgubiće narod sva tri bloka tzv. zaštitnika tih nacionalonih interesa. Ako govorimo o deoničarima u preduzeću koje bismo mogli nazvati PP Slast vlasti, na sledećim izborima mogli bi itetako da izgube SDS, SDP i HDZ 1990, jer su dopustili da budu moneta za potkusurivanje zarad interesa i trulim kompromisima pokazali svojim glasačima da se ništa ne razlikuju.

Nakon susreta Dodika sa Lagumdžijom i Komšićem u Banja Luci i onoga šta su se dogovorili (valjda nešto jesu), može li se Lagumdžijin SDP sada smatrati lijevom političkom opcijom, ako je ikada to i bila?

DR. CENIĆ: Već sam i javno rekla da je to dalja izdaja socijlademokratije. Znam da će mnogi reći da sa nekim moraju, znam da će reći i da neće valjda čekati narednih ko zna koliko godina da uđu u vlast, znam da će biti i onih koji će vikati da treba da uđu u vlast sa ovima i da će ih, kao, promeniti, ali ja se ne slažem s tim, jer bi ih trebalo vratiti na sve dosadašnje izjave, obećanja i neke programe. Šta bi sa tim?! Hoće li ponovo za neuspeh i propadanje uvek biti kriv onaj drugi iz koalicije, oni tamo koji nisu dozvolili da se ideje razviju? I gde su u ovim pregovorima LJUDI? Ima li igde naznaka da će im standard biti bolji, ljudska prava poštovanija?!

U ovom općem bh. političkom kurvaluku (oprostite i Vi i čitaoci na ovom izrazu, ali ja ne znam za adekvatniji), evo, pristao je da učestvuje i Željko Komšić, po mnogima (a i po rezultatima izbora) najpopularniji bh. političar. Treba li javno pitati tog Komšića kako se osjećao kada se sreo s Dodikom nakon tolikih uvreda koje mu je ovaj (Laktašenko) odaslao posljednjih godina?

DR. CENIĆ: Dobro ste rekli da je kurvanje, ali ja dodajem da se neki prostituišu, a neki kurvaju. Prostitucija je zanimanje, razmena robe i usluge za pare, a kod kurvanja nikad ne znate šta je po sredi, kurvama sve može pod kapu dok javno glume poštenje. Kod nas se visoka politika kurva, a obična narod prostituiše sledeći političke kurve. Lično mi je žao što je Komšić nakon svega otišao Vođi na noge. Da ne bude naknadna pamet i kod mene, to sam i javno rekla za TV1 i upitala kako se osećao tada i da li se setio da ga je Vođa nazvao nedonoščetom . Imao je i Komšić svojih bisernih izjava, nije da nije, ali onda bar neka svi otvoreno kažu da je interes za vlast iznad svega. Ima li Komšić pravo da izda preko 300.000 ljudi koji su mu dali poverenje, neka upita svoju ljudsku savest, ne političku. Politički će on to objasniti da je to nešto što obični smrtnici ne razumeju, odnosno da je politika posebna veština i da je ispoljio svoju političku veličinu time što je otišao na poklon Vođi. Znači li to da su imati dostojanstvo i biti političar dve različite stvari, pitam ja.

Kako komentirate izbor mandatara Vlade RS Aleksandra Džombića i koliko će se on objektivno moći miješati u svoj posao?

DR. CENIĆ: Iznogud dočekao da bude kalif umesto kalifa, mimo svih odluka IO SNSD-a, GO SNSD-a, stava koalicionih parntera, itd. Svi su bili protiv tog izbora, ali Vođa je rekao svoje. Jer, kalif umesto kalifa će slušati, kalif umesto kalifa će raditi šta Vođa kaže, počistiti tragove i snositi odgovornost za prethodnih 4,5 godine u kojima su zajedno donosili odluke oko para i zajedno ih preusmeravali.

Pročitao sam negdje Vašu tezu o bh. vlastodršcima koji ne poznaju ni elementarna načela drugih vjera ali “svoj” narod plaše drugima.

No, ja znam za slučaj jednog bivšeg predsjednika sa ex-jugoslovenskih prostora kojem je predsjednik Sabora, po vlastitoj izjavi, šaptao kada treba ustati u crkvi, a kada sjesti. Stoga, da li je i po Vama upitno koliko su aktuelni političari na tim prostorima, pa i bosanskim, savladali osnovna načela svojih vjera, za koje tvrde da ih ispovijedaju?

DR. CENIĆ: Ne poznaju, stojim iza toga. Vođa RS kaže, recimo, da je Sarajevo Teheran i pokaže da ne zna šta su šiiti a šta sunniti. Ili, za stanovnike Irana kažu da su Arapi. Da ne nabrajam dalje. Milorad Dodik se do drugog dolaska na vlast izjašnjavao kao ateista. Dakle, prvi puta je na vlast dojahao kao demokrata i ateista, a drugi put kao veliki vernik i Srbenda. Većini kad zagrebete biografiju, svi redom bili istaknuti rukovodioci ili aktivisti SKJ. Nije to kod naši izabranih samo nepoznavanje vere i svoje i tuđe, već odustvo elementarnog poznavanja istorije, tradicije, kulture. A takvi su kao zaštitinici vitalnih nacionalnih interesa! Može li to dobroga doneti ovoj državi? Ne. Ne može ni vlastitom narodu.

S obzirom da smo na kraju jedne, a pred početkom druge kalendarske godine, kakve su šanse da se BDP (bruto društveni proizvod) u BiH barem približi prijeratnom nivou istog?

DR. CENIĆ: Nema šansi. BDP nije dostigao predratni nivo ni pre ovog drastičnog pada, a zamislite koliko će opet trebati da se vrati samo na nivo iz 2008!

BiH ima preskupu administraciju. Kako očekivati reduciranje tog birokratskog aparata kada su za tako nešto potrebne ustavne promjene a za njih, kako stvari i dalje stoje, ne postoji ni približno koncenzus u zemlji?

DR. CENIĆ: Ne trebaju ustavne promene za to. Uopšte! Pogledajte koliko je porastao samo taj aparat od 2006. do danas recimo u entitetima, kantonima i opštinama! Birokratija je najbolji način da se udome partijski poslušnici i njihova rodbina, a onda ti isti uvek glasaju za one koji su ih smestili tu, odnosno glasaju protiv promena da ne bi izgubili to što imaju. Sa takvom svešću možemo mi uraditi ne znam kakve ustavne promene, imaćemo opet veću administraciju, a ne manju.

Da li, po Vama, bh. političare uopće zanima ekonomski trenutak zemlje ili entiteta, zivot tzv. običnog građanina... ili im je samo stalo do vlasti i ničega više?

Kako ocjenjujete dosadašnji tok mandata Valentina Inzka, posebno u kontekstu korišćenja bonskih ovlasti prema onima protiv kojih se vode istražni postupci, ili se, jednostavno, antiustavno ponašaju?

DR. CENIĆ: Generalno, samo vlast. Ima časnih izuzetaka, ali su u manjini ili zaćute čim partijski šef podvikne. Da je tako, potvrđuje i to da su ogromne pare potrošili iz prihoda nakon uvođenja PDV-a, pare od privatizacije, iz suficita budžetskog u 2005. doveli uprkos tim velikim primanjima do deficita, a onda glumili spasioce tako što sa nam doveli MMF. MMF je isključivo i samo spasio ovu i ovakvu vlast, a i to će platiti narod opet.

DR. CENIĆ: Imamo li mi Visokog predstavnika? Ja ne primećujem.

Hvala Vam za ovaj razgovor.

DR. CENIĆ: Hvala i Vama. Svako dobro želim Vama i Vašim čitaocima.

Š E H E R 31 BANJA LUKA

Banjalučka potsjećanja

Čaire moje mladosti Teksti foto: Atif Turčinhodžić

ilip Macura škola, moj učitelj Tahir, naša podvorkinja Razija, poslijeratna marmelada, mliječni prah i dugi redovi, veseli žagor ispred naše škole. Aida, Ljubica, Senija, Bekir, Rasim, Mravci Jusuf i Ismet, Bahra, Suada, Ismet, Maše, Ante, Bakir, visoki jablanovi koji su počinjali od ulice ispred kuće Mujagića, sjedenje u hladu i na koncu čekanje na okupljanje raje iz svih okolnih ulica; Duška Koščice, Osmana Đikića, Kozarske, Omladinske, Zagrebačke, Zmaj Jovine, Maglajlića, Avde Karabegovića, Močila, Lauša,…. Čaire, koliko i kako ih ja pamtim??? Nikako, nego samo po lopti. Sa noge na nogu, te ko će više ”ispimplati” na jednoj nozi, a ko kome proturiti kroz noge. Ko će biti toga dana najbolji, a ko će dati više golova. Kad se samo sjetim njihovih imena, mogu slobodno kazatii pionira banjalučkih klubova BSK-a, Naprijeda i Borca. Ne treba zaboraviti ni ”Vrbas”, ”Olimp”, ”Željezničar”. Međutim kad je bila riječ o Raji i njihovim važnim utakmicama, to je bilo nešto sasvim drugo.Dobro se sjećam prve fudbalske lopte u mojoj raji, a koju je dobio moj prvi komšija Brane Rapajić od svoje tetke. Ja ljepote i ”ćorluka” drugoj raji. To je trajalo sve dok jednog dana nije naišao naš komšija Zećir Habula i onim svojim ogromnim nožnim palcem ne puče loptu. Poslije toga nasta plač, a Zećira niko od male raje od tada više nije volio. Kakva su to vremena bila ”gornje” i ”donje raje”,…

Moja raja je bila negdje između ove dvije. Svaka raja je davala svoje izrazite talente i svako od nas je ipak želio da bude najbolji.

Utakmice su bile svakodnevne, pa čak i u vrijeme škole, jer se tada u školu išlo u smjenama.

Raja se smjenjivala i igrala tako da naše BARE nikada nisu bile ni same ni napuštene i uvijek se netko, ako ništa drugo, igrao sam sa loptom, dok su se jablani povijali u onim visinama gore prema nebu, a dole negdje pri zemlji i oko njih, školske torbe onako razbacane, a ponekad i zaboravljene od samih vlasnika, učenika škole «Filip Macura». Isto tako u njihovom hladu su znali sjediti svi oni koji su čekali da ”upadnu” u ekipu ali umjesto koga? Nije bilo slabih, pa se znala praviti odmah i druga kombinacija tamo malo dalje. Naše Bare su zaista bile i široke i velike.

Kada se samo sjetim rahmetli braće Kapidžića, našeg Alije, Nice, Ake, pa onda i današnjih legendi mojih Bara: Tete, Kubeta, Idriza Saltagića. Bila je to ekipa za svaku pohvalu i respekt. Sa njima smo i te kako lomili koplja na našim Barama. Pobrđanina, onako uspravnog momka među njima i talenta ala u ono vrijeme Bajevića, našeg Trnovca Nedžada –Trne. Baš je znao baratati sa onom loptom, pa onda i sam rahmetli Atko Sarač i njegov brat, braća Đumisici, pa onaj, kako smo ga zvali? Hero, e tu nije bilo prolaza …ili lopta ili igrač. Eto nam i Zude Smailagića ”pimpler” baš onako kao i sam Garo-Idriz koga su znali proganjati na terenu, da ga kako smo znali reći ”podk-

F

lepe” dok lopta u tom slučaju nije bila važna. Eto nam i braće Pašića, Smail, Sead i po malo Pola, ali uvijek sa malim prstom lijeve ili desne ruke u ustima, a šta ćeš, navika je navika. Naravno i nezaobilazna braća Seferović, Besko i rahmetli Bum, Mesud zvani Dema, Sikirići Raskan i Idriz, Muftići Himzo i Mufko, Perkman, Buljani, Zlatan, Konjo, Adil, Selim, tri brata Agića, Miro, Drago, Šemso, Zićo, Adem, Meho, Mahmut, braća Habule, Ramiz, Zećir, Rasim, Ismet Brane, Atif, braća Kusmići, Kozaragići.

Znali su tu doći i Cone, Ćosa, Mirko, braća Ribarevski i to je bila ona raja oko Zagrebačke, pa rahmetli Amir Novalija, Eso, naravno i Sojtarići.

Naše Bare su bile zakon i za one koji su tada branili boje Borca, kao što su Janković, Čekerevac i Đorđević, a treba spomenuti da je većina od njih zaigrala u banjalučkim klubovima.

Kada se samo sjetim Memeta, kada zapuca gore u Novoseliji na stadionu Olimpa, sa kornera je davao golove. Bio je čudo od igrača, a za svoje protivnike nepredvidiv, pa naš svestrani Đeđo Pobrđanin, koji se bavio, i to vrlo uspješno, boksom , atletikom, fudbalom ….

Na mojim Barama, sa ponosom kažem mojim, znali su odsjedati i turisti. Tako je jednom na Barama sa svojom familijom zalutao jedan Francuz. Vidio čova široko i fino polje, pa razapeo šator, a mi djeca u čudu zujimo oko njih, očekujući da dobijemo nešto. Imali smo sreće i dobili raznih bombona.

Nisu se dugo zadržali, ali eto bilo je zanimljivih događanja na našim Barama. Razija je i dalje davala onaj komad marmelade ali sada nekim novim generacijama.

Kada moje Bare utonu u svoj san i kada pomisle da će se konačno odmoriti od naših neumornih nogu, tamo negdje u gornjem dijelu gdje je počeo i kuruz da niče, probude je zanosni uzdasi i strašni poljupci. Sutradan sa prvim izlascima sunca na još rosnoj travi, počinjao je novi dan ”igrača i raje ” mojih Bara.

Za sve one koji pamte svoju mladost provedenu na našim Barama, ali i na drugima, jer svako od nas ima svoje Bare

Poslije utakmice znalo se i proveseliti: Brane, Dado Miketa, Šime Rošer, Jazo, Taja, Slim...

EHER 32 Š BANJA LUKA

Bosonogi dječaci sa Bara: Idriz, Ismet, Brane, Ramiz, Sutko, Atif...

Knjige

Iz knjige “Izuzetno glupi Amerikanci”

LOV NA MEDVJEDA

KRAVA

Rat u Bosni. Kao i u svakom ratu, prisutan je tu i Američki vojni bataljon. A u bataljonu kapetan William Strok, strastveni lovac. Čuje on da u bosanskim planinama ima medvjeda i odmah proradi njegova lovačka strast. Hoće čovjek da ide u lov na medvjeda. Razmišljao on tako kraće vrijeme (jedno 7 dana), odluči i ode u Bosansko lovačko društvo. Ispriča im kako je on strastveni lovac, kako bi rado išao na lov na medvjeda i sve tako. Saslušaju ga Bosanski lovci, malo se konsultuju između sebe i rekoše: ”Razumijemo mi Tebe i tvoju lovačku strast i spremni smo da Ti odobrimo dozvolu za lov na medvjeda.

Daćemo Ti pušku, metke, lovačkog psa i lovačko odjelo. Ali, da bi pomogli i Tebi, a i sebi, daćemo Ti jednog našeg boljeg lovca koji dobro poznaje teren da ti pomogne u lovu. Jedini naš uslov je da sam ništa ne radiš, nego da se konsultuješ s njim i da postupiš onako kako Ti on kaže.” Prihvati Amerikanac odmah, dogovore se i već sutradan krene on u lov zajedno sa bosanskim lovcem. Odu duboko u šumu i nađu ogromnog medvjeda. “Da pucam?”, upita Amerikanac.

“Nipošto! Samo se okreni i bježi”, reče mu bosanski lovac.

Nije Amerikancu jasno, ali obećao je pa mora poslušati. Okrene se i poče da bježi. Bježe oni, medvjed za njima. Nakon pola kilometra ponovo se Amerikanac obrati bosanskom lovcu: ”Ma čovječe imam pušku. Da stanem i ubijem životinju?” “Ne! Nipošto. Okreni se i bježi”, reče mu bosanski lovac. Bježe oni tako, medvjed stalno u stopu za njima. Još dva, tri puta Amerikanac upita šta da rade i dobi uvijek isti odgovor. Nezadovoljan razmišlja on zašto da sluša tog glupaka, stane, okrene se, nanišani i jednim metkom ubije medvjeda. Pa se onda isprsi, podiže nos i ponosno reče: ”Eto što smo ti mi Amerikanci pametni. I dobri lovci. Jedan metak i medvjed gotov. Što da ja slušam tebe glupog Bosanca.” “Istina! Pametam si Ti. Ali sada Ti vuci ovu međedinu tri kilometra do auta, majmune jedan”, objasni mu svoju mudrost “glupi” Bosanac.

Uz samo malo bosansko selo ugurao se Američki vojni bataljon. Da pomognu u ratu. Vojska ko’ vojska. Grme onim svojim tenkovima, vježbaju gađanje, pucaju uši. Radi toga jedan bosanski seljak tuži Sudu vojni bataljon da mu je od te silne buke pobjegla krava. I traži odštetu: 1.000 maraka za kravu, kamatu i vrijednost posredne štete što nema kravu i mlijeko sve dok se parnica ne završi. Stajala je ta tužba na Sudu dvije, tri godine, ništa se ne dešava. Dođe tako i vrijeme da se vojni bataljon vraća u Ameriku. Dođe general u kontrolu i pronađe neriješenu tužbu, pa pozva mladog vojnika, pravnika i naredi mu da ode do seljaka i okonča taj slučaj. Odobri mu da seljaku ponudi 1.000 maraka za kravu, 1.000 maraka za posrednu štetu i 1.000 maraka za kamatu. Odmah ode mladi pravnik do seljaka, nađe ga i reče mu: ”Ja sam ovlašten od moje komande da zaključim ovaj slučaj. Ovdje u tašni imam novac i nudim ti: 1.000 maraka za kravu, 1.000 maraka za posrednu štetu, ali za kamatu ti ne mogu dati jer je to poseban sudski postupak i trajao bi još dugo. Ako si saglasan potpiši mi ove papire, pa ću ti odmah isplatiti 2.000 maraka.” Seljak odmah pristade. Potpisa papire, izbroja novac i zadovoljan potapša mladog pravnika po ramenu. Ovaj, sretan što je završio zadatak ne izdrža nego reče: “Vidiš li ti sada kakav sam ja dobar pravnik. Sada kad smo sve završili ja ću biti potpuno iskren prema tebi. Naime, ovdje u tašni ja imam i 1.000 maraka za kamatu, pa da si ti samo malo zatezao, ja bih ti dao i to. Ali, eto moja pamet je prevladala i uštedjeli smo tih 1.000 maraka”, hvali se mladi pravnik. “Tačno je da si ti pametan i da si uštedjeo svom bataljonu 1.000 maraka, ali moram i ja biti potpuno iskren prema tebi. Naime, meni se moja krava vratila treći dan kući sama. Pa ti sad vidi ko je pametan?”, objasni mu seljak.

Dominik Bertotti Š E H E R 33 BANJA LUKA

Banja Luka krajem 2010.

PROLJEĆE u decembru Tekst: Ozren Tinjić

utovati iz Švedske, početkom decembra, u Bosnu i Hercegovinu, odnosno Banja Luku, značilo je i dobro se pripremiti.

Ponijeti deblju zimsku garderobu, slično i sa cipelama, jer, poznato je, dole zime znaju biti žestoke. Međutim, priroda se kao, uostalom niz posljednjih godina, ponovo poigrala s nama. Dočekuje nas pravo decembarsko proljeće za koje, opravdano, oni stariji vele kako se teško mogu sjetiti sličnom. Šereti vele kako valjda i taj predstojeći prigodni sastanak političara iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine u Banja Luci, a povodom dodjele nagrade ”Ličnost godine” u režiji ”Nezavisnih novina”, na određen način predstavlja neko novo ”proljeće” u našoj zemlji i izvjesno ”otopljavanje” političkih odnosa u regiji.

Da nije bilo ogoljelog drveća u mnogobrojnim banjalučkim alejama, a sudeći po otvorenim, ali ne i popunjenim, hotelskim i kafanskim baštama, čovjek bi pomislio da u krajiškoj ljepotici vlada pravo proljeće. Ugodnih 20-ak stepeni Celzijusa i svugdje prisutna ulična živost kao da su, barem na tren, vratili barem djelić onog već čuvenog banjalučkog šarma. Međutim, sve to-naizgled. Najveća banjalučka, a nekada i Balkanska, robna kuća ”Boska” osvanula je preuređena u novom ruhu (novih vlasnika). Šminkerski butici,

P

EHER 34 Š BANJA LUKA

parfimerije i saloni zaista privlače pažnju, pa tako i mnoštvo posjetilaca. Ipak se da zamijetiti da jedino nema gužve pred blagajnama.

Slično je i u mnogobrojnim supermarketima, mesnicama i običnim, malim prodavnicama prehrambenih proizvoda. Jednom rječju- narod nema para. Slično je i sa mnogobrojnim kafanama, restoranima i kafićima. Počevši od ”Slapa”, ”Alibabe”, preko ”Orhideje”, ”Studenca”, pa do hotela ”Palas” i ”Bosna”. Rijetki gosti, neka nepoznata lica, sve to čini štimung ovih, nekada izuzetno popularnih i posjećenih okupljališta Banjalučana. Banja Luka je postala, jednom riječju, grad sa najmanje Banjalučana, onih nekadašnjih, iskonskih žitelja grada na Vrbasu.

Više je nego očito postalo da Banja Luka nekako ”živne” tek u ljetnjem razdoblju kada joj u pohode dođu mnogobrojni izgnani i protjerani Banjalučani. Podaci govore da nas ima ”rasutih” diljem kugle zemaljske, u vjerovali ili ne, čak 124 zemlje! Zato i ne čudi činjenica da možete satima bezuspješno ”špartati” na relaciji od hotela ”Palas” do Narodnog pozorišta i da zaista nikoga poznatog ne sretnete.

Mnogima koji dođu u svoj grad, jedna od nezaobilaznih stanica je kuća u ulici Branka Radičevića br. 2, u neposrednoj blizini osnovne škole ”Braća Pavlić”. Poput jarbola staroga broda što se povija pod

Banja Luka krajem 2010.

udarima vjetra, šibanog kišama i svim ostalima ”neverama” što ih nosi ovo vrijeme, tamo živi i opstaje banjalučki boem, poetski bard, Vrbaslija od glave do pete - Jovan Joco Bojović. Često sam znao kazati kako njegov dom, koji dijeli sa svojom sestrom, postaje na neki čudan način - poput svetišta. Od Joce doznajemo sve banjalučke novotarije, saznajemo i uvijek nanovo učimo ponešto iz bogate istorije našeg grada. Ne besjedi sve, uvijek ponešto ostane za neki novi susret. Slično kao kod Sajme Škrbic u njenom kafiću ”Atrij” u Krajina centru, tek nekih desetak koraka od ”Šokare” hotela ”Bosna”. To je valjda jedino mjesto u gradu u kojem mi ne trebaju naočale. Naime, Sajma je tu da vam, umjesto novina, kaže sve što se u gradu dešava.

Onako-iz ”prve ruke”.

Kažu da kafanu čine gosti a grad građani. Ili kao što to jednom mudro napisa Joco Bojović, kako nije ljepota u golubarniku-već u golubu, tako biva i sa Banja Lukom. Danas je to grad koji je gotovo udvostručio. Od rata naovamo, broj stanovnika, ali ne i Banjalučana, već nekih nepoznatih stranih lica koji, poput aveta, bezglavo lutaju onim našim ulicama i alejama. Š E H E R 35 BANJA LUKA

Pismo iz Amerike Uz ovogodišnji Dan zahvalnosti u Šarloti (Charlotte), u američkoj saveznoj državi Sjeverna Karolina (North Carolina)

UZ MIRUH BOSNE Tekst i foto: Bedrudin GUŠIĆ

Jedan od nacionalnih praznika u Sjedinjenim Američkim Državama jeste i Dan zahvalnosti (Thanksgiving Day) i on se obilježava u svih 50 američkih saveznih država svakog četvrtog četvrtka u mjesecu novembru. Korjeni nastanka ovog praznika dosežu do prvih useljenika na ove prostore koji su došli iz Velike Britanije i kojima su veliko gostoprimstvo, u punom smislu te riječi, priuštili starosjedioci, odnosno domicilni žitelji ovih prostora - Indijanci. Šta je poslije bilo sa tim narodom i njegovom kulturom, odnosno kako im je uzvraćeno na dobrodošlicu prvim imigrantima sa drugog kontinenta, nećemo se, barem u ovoj reportaži, prisjećati da ne bismo pokvarili ukupni ugođaj koji jeste size ove teme. Inače, tradicija Dana zahvalnosti temelji se na žetvenim svečanostima, a prema legendi u Novom svijetu taj je praznik prvi puta proslavljen u jesen 1621. u Plymoth Rocku u Massachusettsu, zajedničkom gozbom 50-ak britanskih doseljenika s Indijancima iz plemena Wampanoag. Ali, kao državni praznik, na prijedlog Kongresa, proglašen je tek nakon sticanja nezavisnosti SAD, odnosno nakon 1776. godine. Dakle, iz zahvalnosti, prije svega, prema Bogu na hrani kojom nas opskrbljuje i domicilnim Amerikancima crvene boje kože, svakog četvrtog četvrtka u novembru građani Amerike se familijarno okupljaju na zajednički ručak i druženje, a na trpezi je, opet po tradiciji, glavno jelo - tuka. Prilika je to da se velika većina američkih porodica barem jedanput godišnje nađe na okupu.

Eh, u povodu ovogodišnjeg Dana zahvalnosti, koji je pao na isti dan kada i Dan državnosti naše matične domovine, sa suprugom, mlađim sinom i snahom sam posjetio prof. dr. Mirsada Hadžikadića i suprugu mu Mirzetu u Šarloti (Charlotte), u američkoj sa-

EHER 36 Š BANJA LUKA

veznoj državi Sjeverna Karolina (North Carolina). Nije na odmet napomenuti da let od Bostona do Šarlota traje 2 sahatka. Hadžikadići u svojoj kući, po tradiciji staroj skoro 20 godina, organiziraju zajedničko obilježavanje Dana zahvalnosti za grupu od 50-60 naših ljudi, koju čine članovi njihove porodice, rodbina i prijatelji, kako iz grada i države gdje oni žive, tako i iz susjednih. Jedino mi nismo došli iz susjedstva, nego iz malo dalje destinacije. Kao što rekoh, povod je bio američki nacionalni praznik - Dan zahvalnosti, ali je samo povod bio sa tim prefiksom, a sve ostalo je ličilo na Bosnu. Jeste, bila je na trpezi i tuka, onako usput, ali sve drugo iz naše stare, dobre kuhinje. Zaista, rijetke su prilike u ovoj zemlji da na jednom mjestu slušaš kako 60-ak ljudi pokraj tebe govore našim - bosanskim jezikom. Onda, neodoljivi zvuci muzike iz naših krajeva.

Jeste, pjevao se uglavnom sevdah, a u repertoaru nije se ni mogao niti smio zaobići najopjevaniji grad sa prostora bivše Jugoslavije, zna se - Banja Luka. Uostalom, naš domaćin je rođeni Banjalučanin tako da smo mu nas četvero, koji doletjesmo iz Bostona, samo učvrstili poziciju, ne šarlotskog, nego banjalučkog domaćina. Naravno, uz osebujan miruh Bosne i Banja Luke koji je dominirao tih 10-ak sahata u kući Hadžikadićevih, uz onu našu prelijepu mladost koja je na svoj način dala aromu ovom druženju Bosanaca i Hercegovaca, bilo je itekako i nostalgije za nekim drugim vremenima i drugim prostorima iz kojih nas iščupaše. Trenutke nostalgičnosti bismo ubrzo zamijenili nekom novom pjesmom, a utjehu bi našli u spoznaji da je ovo naša hidžra, da je baš nas zapalo da je odradimo, te da

nismo izgubili svoje zavičaje jer smo ih ponijeli u svojim srcima, ma gdje da smo.

Svi smo se već vratili u svoje domove, naročito u svoje svakodnevnice koje je u ovoj Americi najslikovitije dočarao onaj Ekrem Jevrić - Gospoda takozvanom pjesmom “Kuća-pos’o, pos’o-kuća”. Htjeli, ne htjeli, morat ćemo “plesat” uz taktove i tekst te pjesme slijedećih godinu dana. Odnosno, do novog druženja istim povodom i, vjerovatno, kod istih domaćina. Pardon, neki će se od nas, uz Božiju pomoć, u medjuvremenu namirisat Bosne, banjalučkih lipa i Vrbasa na samom terenu, odnosno 3-4 mjeseca prije američkog Thanksgivinga.

Pjesnik

BOJOVIĆ, JOVAN - JOCO ( 1934. Prnjavor – živi u Banjaluci) BIOGRAFIJA: Bojović je rođen u Prnjavoru gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu je završio u Banjaluci i radio kao bankovni stručnjak. Pisao je poeziju za djecu i odrasle. Pjesme su mu zastupljene u krajiškoj pjesničkoj kronici “Poezija dvadesetpetorice”, 1971. i prevođene na nekoliko jezika. Za poeziju je nagrađivan. Nekoliko njegovih pjesama je uglazbio Vlado Milošević za filharmoniju i bariton. Živi u Banjaluci.

BIBLIOGRAFIJA: Dajak Pantokratora, poezija, Banja Luka, 1970. Poslije gozbe, poezija, Banja Luka, 1971. Ulaz u labirint, poetska proza, Banja Luka, 1980. Između trave i rijeke, proza, Banja Luka, 1985. O BOJOVIĆU SU PISALI: Ranko Risojević, Nenad Radanović, Ismet Bekrić, Ranko Preradović, Miloš Aprilski, Dragan Kecman, Risto Trifković, Branko Stojanović, Ranko Sladojević i dr.

Jovan Joco Bojović - posljednji vitez Vrbasa Zašto me podsjeća na Don Kihota? Orfeja? Romantičar, silnik, rapsod, posljednji potomak keltskih bardova, druid, junak sa starostavnog stećka... u ruci dajak koplje, u drugoj golubica...

Vječiti egzibicionista. Na randes dolazi hodeći na rukama .... Dulsineju u ložnicu ne uvodi – danima i noćima se udvara; piše ljubavna pisma, stihove, osvaja... Njegove pjesme ne umije govoriti niko osim njega... jer onda zvone i odjekuju. I samo kroz njegov gromoglas najsuptilnija nježno zvuče. Tek šačicu ovakvih Svevišnji nam podari i ravnomjerno rasporedi – od antičke tragedije do naših dana. Tako On stvori Sirana koji mačem, perom i glasom podjednako vješto vlada kao Joco perom, glasom i dajakom.

Proza u stihu ili stih u prozi?

Ne umijem razlučiti šta je kod Joce ljepše. Svaka rečenica (stih) tajanstvene su sehare: izdvoji ih - a oni će iznova otkrivati blaga skrivena u bjelini između riječi, u znakovima interpunkcije...

Rečenice, metaforama i mislima nabijene i posložene, otkrivaju i oplemenjuju, razgaljuju i ushićuju...

Š E H E R 37 BANJA LUKA

p

Šaljive strane Pripremio: Dominik Bertotti

U Americi Sudovi imaju dosta teškoća da nađu ljude voljne da obavljaju dužnosti porotnika. Najčešće se ljudi ni ne jave na njihov poziv, ali jedan Bosanac koji je bio voljan da obavlja tu dužnost se i pismeno javio: “Vrlo rado ću da obavljam dužnost porotnika u Sudu, samo me, molim Vas, prvo izvadite iz zatvora.”

-------- -------------------------------------Kao mladić zavolio sam barove, kabaree i sve te javne zgrade – da ne kažem javne kuće. A toga u Americi imaaa. Znajući za to, otac me najozbiljnije upozorio: “Sine, nikad nemoj da ulaziš u javnu kuću. Tamo bi mogao da vidiš nešto vrlo ružno nešto što ne bi trebalo da vidiš.”

Još malo sam odrastao, otišao u javnu kuću, mimo očevog upozorenja i stvarno otac je imao pravo. Vidio sam nešto što nisam trebao vidjeti. Vidio sam tamo svog oca. Zaposlenog.

-------- -------------------------------------Muž Bosanac odlučio da napravi veći party i pozvao sve svoje nove Američke prijatelje. Piće, pjesma, veselje. Sve do kasno u noć. Kad se sve to pomiješalo, muž ugasi svjetlo, sačeka nekih desetak minuta, upali svjetlo i poče da traži svoju ženu. Tek u trećoj sobi ju nađe u ljubavnom zagrljaju sa svojim novim dobrim prijateljem – Amerikancem.

“Tvoja žena i ja smo se zavoljeli. Ja ću ju oženiti čim se rastavite.

Molim te prijatelju, oprosti mi što ti ju otimam”, opravdava se Amerikanac.

“Samo ti nju otimaj”, reče mu Bosanac. “Pa samo radi toga sam ja i napravio ovaj party, prijatelju moj najbolji.”

-------- -------------------------------------Kupio Mujo novi auto i probava brzinu. Nažalost, i policija je upravo probavala novi radar, uhvatila Muju u prekoračenju brzine i krenula za njim. Mujo ni da trepne. Povećava brzinu, povećavaju i policajci. Nagari on tako preko 200 km/sat, policija stalno za petama. Kad je vidio da ne može uteći zaustavi automobil. Policajac prilazi i kaže mu: “Slušaj momak. Petak je, ja imam slobodan vikend nakon dužeg vremena. Žena i djeca me čekaju, tako da veoma žurim. Reci mi samo jedan dobar razlog zašto si tako jurio i bježao od mene i pustiću te bez kazne.”

Mujo malo razmisli pa reče: “Buraz, prošle nedelje žena me je napustila i pobjegla sa jednim policajcem, pa kad sam ja tebe vidio, prepao sam se da si to ti i da mi hoćeš da mi ju vratiš.”

I prođe bez kazne.

-------- -------------------------------------Patrolira Bosanac mladi policajac na pijaci u New Yorku i vidi kako neki čovjek prodaje sjemenke od jabuka. Priđe i upita ga šta on to radi?

“Prodajem sjemenke od jabuka. Od njih se postaje pametniji.”

“Pa dobro daj i meni za 10 maraka.” Čovjek naplati 10 maraka, dade mu par košpica, Bosanac proba jednu – obične košpe od jabuka, okrenu se čovjeku i reče: ”Šta je to meni? Za 10 maraka mogao sam da kupim 10 kila jabuka i da pojedem pet puta više košpi, nego što si mi ih ti prodao.”

EHER 38 Š BANJA LUKA

“Vidiš valjda i sam sada da su sjemenke počele da djeluju.”

“Tačno. Daj ti meni tih sjemenki još za 10 maraka”, reče zadovoljni Bosanac.

-------- -------------------------------------

Nekoliko Aforizama 1. Naša zemlja treba naći jeftiniji put za pravljenje istorije.

2. U Bosni treba imati posebne kvalitete da budeš političar– nikakve.

3. Da se kriminal u Bosni smanji za 100%, još uvijek bi bio prevelik.

4. Ulice u Bosni su sigurne. Jedino ih ljudi prave nesigurnima.

5. Niko ne može oporezovati bogatstvo Bosanske duše.

6. Predsjedništvo Bosne je zabrinuto za budućnost. Umjesto da rade za nju.

7. Bosansko pitanje nije život ili smrt. Još je važnije od toga.

8. Radije bih bio sa Banjalučanima, nego sa najboljim ljudima cijelog svijeta.

9. Svoj narod znam šta govori, šta šapuće, čak znam i o čemu šute.

10. Španija ima toreadore, Amerika senatore, Bosna seratore.

11. Da bi imao 100 gostiju- u Americi pozoveš 500. U Bosni pozoveš 20.

12. Udaljen sam od svog rodnog grada 15 minuta – telefonom.

13. Pravi patriot mrzi nepravdu u svojoj zemlji više nego igdje.

14. U Bosni idemo i lijevo i desno – istovremeno.

15. Kažu da su Japanski studenti pametniji od Bosanksih. Tačno!

Nađi mi samo jednog Japanskog studenta koji je završio fakultet, a nepismen je.

16. 98% odraslih Bosanaca je pošteno, radno, ispravno. Onih 2% su nosioci svih zala u Bosni. Ali nisu oni krivi, pa mi smo ih izabrali.

17. Političari u Bosni sjede i misle. Najčešće sjede.

18. Kad se u Bosni svira himna svi se uhvate za novčanik.

19. Bosna je zemlja koju nikada neću napustiti. Oduzeli mi pasoš.

-------- --------------------------------------

Nekoliko zagonetki: Kako se u Bosni udvarate devojci?

Predstavim se da sam iz Nemačku!

Kad Bosanci najmanje govore?

U februaru.

Kakva je najnovija Bosanska lutrija?

Dobiješ milion maraka. I to po jedna svake godine.

Kako Bosanac putuje od Kiseljaka do Sarajeva, a da ne plati kartu?

Pješice.

Kako Bosanac planira budućnost?

Umjesto jedne kupi dvije gajbe piva.

Kako Bosanac najviše voli da se šiša?

Besplatno.

Kako ćeš poznati da je Bosanac našao novčanicu od 100 Eura?

Pomiriši mu dah iz usta.