Šeher Banja Luka 8

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJALUKA • Broj 8 • JULI - AVGUST 2010 • MOTALA • CIJENA 25 SEK

Uvodnik Poštovani čitaoci, Nadam se da se većina od vas uspjela dobro odmoriti tokom proteklog ljeta, okupati u moru ili na banjalučkim ljepoticama Vrbasu, Vrbanji i Suturliji. Nekoliko članova našeg Saveza Banjalučana to u potpunosti nije uspjelo ostvariti. Bili smo angažovani u pripremi i realizaciji tradicionalnog «Vezenog mosta» pomažući Zajednici udruženja građana Banjaluke da se i ovogodišnja manifestacija sprovede na kvalitetan način.

Ovogodišnji susreti su bili, čini mi se najbrojniji do sada i to nas sve ispunjava ponosom i nadom da ćemo i ubuduće smoći snage da aktivno učestvujemo u realizaciji Vezenog mosta. Bili smo u Srebrenici i poklonili se žrtvama stravičnog genocida. Ostvarili smo mnoge kontakte sa našim sugrađanima koji žive i rade u Banjaluci. Neki od nas su gostovali na državnim, regionalnim i lokalnim sredstvima informisanja, a samu manifestaciju redovno su pratili TV, Radio i dnevna štampa.

Imali smo i zajednički sastanak sa predstavnicima nekoliko probosanski orijentisanih organizacija koje djeluju u Banjaluci i dogovorili konstruktivniju saradnju u više oblasti.

Dosta toga je napisano u ovom broju, a naši stalni saradnici su se svojim prilozima potrudili da se Šeher čita sa uživanjem.

Asocijacija mladih «BL u srcu» u saradnji sa našim savezom je realizovala svoju akciju za obnovu banjalučke ljepotice Ferhadije i predala nadležnima prikupljenu donaciju. Mladi zaslužuju sve pohvale i poznavajući njihov angažman i ljubav prema rodnom gradu, slijede nove akcije.

Ubrzo nam stižu izbori, prvo švedski, a malo kasnije bosanskohercegovački. Apelujemo na vas da ispunite vašu građansku dužnost i 19. septembra glasate na švedskim lokalnim, regionalnim i državnim izborima i tako svojim glasom doprinesete još boljim demokratskim procesima u ovoj zemlji, a ujedno pomognete samim sebi u ostvarivanju svojih prava.

U našoj domovini su izbori 3. oktobra i vi koji ste se prijavili za glasanje, ubrzo će na vaše adrese stići glasački listići, pa je to dobra prilika da svojim učeščem utičete na promjene ka boljem i stabilnijem društvu u BiH. Javljajte nam se naši dragi čitaoci i pošaljite nam svoje priloge, prijedloge, zapažanja i kritike. Na taj način će te obogatiti naš i vaš magazin i učiniti ga sadržajnijim i kvalitetnijim. Ovaj broj štampan je u Banjaluci te ovom prilikom zahvaljujemo direktoru Nezavisnih novina gospodinu Željku Kopanji i gospodinu Zlatanu Guniću na pomoći i razumijevanju, kako bi se Šeher Banjaluka i na ovaj način još više približila banjalučkim čitaocima.

Mirsad Filipović OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Redakcija/Redaktion

List izlazi dvomjesečno

Izdavač/Utgivare

Goran Mulahusić Enisa Bajrić Fatima Mahmutović Esmina Malkić

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina Švedska: PG 155 25 59-5

Dopisnici/Korrespondenter

+46(0)73 98 72 284 e-post: mirsad.filipovic@hotmail.com Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ/ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180 Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare Mirsad Filipović

Urednik/Redaktör Samir Rajić

Grafička obrada/Grafisk arbete www.ausland.se / www.blsavez.se

Lektor/Korrekturläsare Azra Lokvančić

2

Ismet Bekrić (Slovenija) Slavko Podgorelec (BiH) Mišo Vidović (BiH) Bedrudin Gušić (USA)

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Luxorgatan 12, 591 33 Motala Telefon: +46(0) 141 51684 Internet: www.blsavez.se E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Pretplata i reklame

Štampa/Tryck NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranica Alija Sarač - Kastel

Sadržaj Srebrenica: 15 godina poslije Slovo o Aliji Saraču Promocija Šehera Zaslužni Banjalučani Sverige Tema: “Vezeni most” Ljeto na Vrbasu Moj Svijet je negdje daleko Iz Svjetskog Saveza Dijaspore Srcem za Ferhadiju Knjige Brijunski Antibarbarus Mustafa Hajrulahović Talijan 16. susret Banjalučana - Landskrona 2010

4 6 8 9 10 12 18 22 26 27 28 30 34 35

str. 12

Tema: Vezeni most str. 22

Intervju: Enes Bašić str. 4

Srebrenica: 15 godina poslije 3

Srebrenica: 15 godina poslije Nekoliko članova Saveza Banjalučana među kojima su bili i predstavnici užeg rukovodstva saveza, posjetili su 11. jula memorijalni centar u Potočarima gdje se obilježavala 15.godišnjica genocida u Srebrenici.

Srebrenica

Tekst i Foto: Mirsad Filipović

Nekoliko članova Saveza Banjalučana među kojima su bili i predstavnici užeg rukovodstva saveza, posjetili su 11. jula memorijalni centar u Potočarima gdje se obilježavala 15.godišnjica genocida u Srebrenici. Tog dana se ukopalo 775 nevinih žrtava stravičnog zločina kojeg su počinile srpske snage pod rukovodstvom ratnog zločinca Ratka Mladića. Na komemoraciji su govorili mnogi visoki dužnosnici i predstavnici bh. vlasti, a skupu su prisustvovali i predsjednik Srbije i premijer Crne Gore. Bilo je zaista veoma teško i potresno gledati preživjele Srebreničane koji su se opraštali od svojih najmilijih nakon punih 15 godina. Majke su ukopavale svoje muževe i sinove, sestre svoje očeve i braću. Ima li išta strašnije od toga, pitali su se mnogi od preko 50000 prisutnih, koji su došli odati posljednju počast stradalnicima, otklanjati dženazu i proučiti fatihu. Osjećaji koji su navirali, tuga i bol kod prisutnih, suze na mnogim licima se teško mogu opisati. Jednostavno trebalo je biti tu. Broj ukopanih žrtava u Potočarima se popeo na preko

Predstavnici Saveza Banjalučana u Potočarima

4

5000, a ukupan broj ubijenih i nestalih Srebreničana je 8372.

Da li će i kad svi biti pronađeni i dostojno sahranjeni velika je nepoznanica, ali nadati se da će se to jednog dana dogoditi i da će sve žrtve ovog nezapamćenog genocida ipak naći svoj mir. Sa našom delegacijom je putovao i Dževad Osmančević predsjedavajući Vijeća naroda RS i bio nam od velike pomoći tokom cijelog boravka i puta ka Srebrenici. Pridružio nam se i Prijedorčanin Muharem Murselović, član Narodne skupštine RS, koji je i sam prošao golgotu Omarske, Keraterma i Manjače.

Pri povratku u Banjaluku svi smo bili u svojim mislima, poneki komentar i konstatacija da se ovakva tragedija ne smije nikad i nigdje ponoviti. Bošnjački narod srebreničkog kraja platio je veliku cijenu za samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a na nama je da to svake godine dostojno obilježavamo i nikad ne zaboravimo. A Banjalučani će i ubuduće dolaziti u Srebrenicu i pokloniti se nevinim žrtvama genocida.

Udru vojn FOR stan Istog njih grob Nak Sreb

Ona ni Ak su b prel nevn

Udružene srpske jedinice iz Srbije i sa područja Bosne i Hercegovine, pod komandom generala Ratka Mladića uz direktnu podršku vojno-političkog rukovodstva Savezne Republike Jugoslavije, 11. jula 1995. u prisustvu holandskih jedinica u sastavu UNPROFOR-a, osvajaju Srebrenicu i u roku od tri dana čine stravičan genocid nad nevinim bošnjačkim civilnim stanovništvom. Lokalno stanovništvo nije imalo mogućnost da pruži odbranu, jer je svo naoružanje, oduzeto 1993. godine, bilo uskladišteno kod UN snaga.

Istog dana ubijeno je na stotine civila i započela u novijoj historiji svijeta nezapamćena golgota desetine hiljada ljudi. Deset hiljada njih zauvijek će ostati bez traga u šumama između Srebrenice i Tuzle, odnosno Srebrenice i Kladnja. Tamo su desetine masovnih grobnica i razbacane bošnjačke kosti, posebno razasute lobanje na kojima se vide tragovi ubistva, kako su ljudi davljeni i klani.

Nakon srebreničkog genocida ništa više nije kao što je bilo ranije.

Srebrenica će ostati krvavi pečat dvadesetog vijeka.

Ona je istinska bošnjačka i bosanska “Gernika”. Tamo, u toj “zaštićenoj zoni” politički i vojni zvaničnici Ujedinjenih nacija predvođeni Akašijem i Žanvijeom, naprosto nisu htjeli da zaštite od pokolja bespomoćno civilno stanovništvo, iako su to morali učiniti, zašto su bili i veoma dobro plaćeni. Na njihovu i njima sličnih dušu neka idu sve golgote kroz koje su prošli Bošnjaci iz Srebrenice. Na preliminarnom spisku ubijenih Srebreničana trenutno se nalazi 8106 imena, a 12000 ljudi se vodi kao nestalo. Nažalost svakodnevno se iskopavaju nove masovne grobnice, pa spisak sa ubijenim Srebreničanima svakodnevno raste.

Obilježavanje Dana sjećanja na genocid u Srebrenici

15 godina poslije Tekst iAzra Tekst: Foto:Avdagić Mirsad Foto: Filipović Azra FIlipović

Stockholm 11. juli 2010.

I ove godine je na dostojanstven način obilježen Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Filmhuset u Stockholm-u bilo je mjesto na kojem su se okupili Bosanci i Hercegovci, kao i jedan broj Šveđana da bi svojim prisustvom uveličali ovaj dan.

U foajeu Filmhuset-a posjetioci su mogli vidjeti dio autentičnih fotografija masovnih grobnica iz Bosne i Hercegovine koje su izdvojene iz velike izložbe koja dolazi u Švedsku u toku 2011. godine.

Sastavni dio dana bila je i promocija filma «Gusul» scenariste Adnana Mahmutovića i reditelja Armina Osmančevića. Jedan dan iz života dviju žena iz Srebrenice oslikan je u filmu, i uprkos malom broju izgovorenih riječi, film detaljima i u cijelosti predočava životnu tragediju ovih žena svakom od svojih gledatelja na jedinsven i svojstven način.

Obilježavanje Genocida u Srebrenici ostvareno je zahvaljujući Bošnjačkom kulturnom centru, Ambasadi Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj kao i saradnji sa bh. savezima i organizacijama koje rade i djeluju u Kraljevini Švedskoj.

5

Alija Sarač Tekst: Alija Pozderac, prijatelj i kolega iz generacije

Slovo o Aliji Saraču likovnom pedagogu i slikaru, njegovim djelima i jednoj generaciji

Alija Sarač, rođen prvih jesenjih dana 1931. godine u pitoreksnom i najljepšem gradu Bosanske krajine Banja Luci, iz najranijih dana pokazivao je interes za crtež i sliku, vođen i usmjeren od brižnog i pažljivog starijeg brata Derviša.

Kroz osnovno i niže gimnazijsko a naročito srednjoškolsko obrazovanje u učiteljskoj školi počinje formirati svoj likovni izraz, pa je već 1948. godine nastupio sa svojim radovima na prvoj izložbi sa tadašnjim profesorom crtanja Aleksandrom Bojkom, koja je održana u školi.

Tih godina mnogi đački spomenari bili su obogačeni Alijinim skicama i crtežima. Mnogi su i danas sačuvani i naći će mjesto u Monografiji o jednoj generaciji koju brižljivo pripremamo.

Tada je taj umjetnički izričaj doživljavao više kao hobby jer se kao svestran i izvrstan sportaš ozbiljno pripremao za studij fizičke kulture.

Ali, radne i životne staze najčešće ne biramo sami. Tako je umjesto budućeg profesionalnog sportskog učitelja, trenera i predavača završio na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu gdje je u klasi izvrsnih likovnih pedagoga Hakije Kulenovića i Dobrivoja Beljkašića nalazio nadahnuti entuzijazam donesen kroz brojna školska i privatna druženja sa profesorom Bojkom.

Učio je stičući nova likovna saznanja i na likovnom izrazu vrijednog umjetnika Bore Nikolića.

Svoje stručno pedagoško i likovno obrazovane svesrdno je dinamičnim i kreativnim radom razvijao kroz 4 desetljeća radeći kao učitelj, nastavnik, direktor škola, a posebno kao

6

pedagoški savjetnik likovne i razredne nastave. Ideje „krao“ od sebe i poklanjao đacima.

Svoju slikarsku nadarenost iskazivao je i o mimohodima životnih staza kojima je kročio, pa su tako u raznim ciklusima i nastala njegova likovna ostvarenja.

Sam, svoj i umjetnički samozatajan stvorio je slikarske cikluse posvećene Banja Luci, Vrbasu, Suturliji, motivima sa Stećaka, a vodom je tako zanesen da ga je ona kao izvor života pratila i u slikarskim opusima posvećenim rijekama Uni i Sani na čijim je obalama proveo dio ružnog prognaničkog života.

U ciklusu o Vrbasu pokazao je svu moć i značaj rijeke, kao ekološkog bisera, koga treba zaštititi i čuvati kao najveće blago u maniri velike duhovne poruke „Mi od vode sve živo stvaramo“.

Pitoma i topla lijeva pritoka Vrbasa, Suturlija bila mu je inspiracija očuvanja od zaborava pojedinih predjela, obala, brzaca koji se u novim vremenima pomalo gube ili potpuno nestaju.

Svom rodnom zavičaju Banja Luci podario je bezbroj predivnih akvarela, najomiljenija Saračeva tehnika, slikajući pejzaže, ali i urbane identifikacije postojanja grada kroz mnogogodišnje faze nastajanja i razvoja, od arhitekture do pojedinih filigramski izabranih detalja.

U istraživačkom ciklusu posvećenom stečcima, kao vodotoci nižu se kolaži iznjedreni iz Makovog „Gorčina“ i otkrivaju svu raskoš Saračevog slikarskog kolorita, ali i grafički izraženu besmrtnost i neprolaznost prkosa i ponosa čovjeka tog vremena.

Primjenjujući raznovrsnu paletu likovnih tehnika (crtež, akvarel, suhi pastel, akril i kombiniranu tehniku) dočarao nam je i približio sve „realne igrokaze“ prostora i prirode, objekata i životnih tokova čovjeka i njegove stvaralačke prisutnosti u njima.

Zato se slike Alije Sarača i doimaju, ne samo kao uspomena na neko vrijeme, stanje i događaje, već i kao predivna poruka ljudima da čine dobro. Ovako bogat i raznovrstan spektar likovnih djela zapažen je i visoko ocjenjen na 6 samostalnih i više kolektivnih izložbi, koje je imao.

To se naročito moglo vidjeti u njegovoj najkreativnoj i najvrijednoj fazi stvaranja, zadnjih 10 godina, kada je kao vitalni penzioner, krepkog zdravlja i sportmen uložio mnogo sati i dana da nam predstavi ovako bogatu i raskošnu izložbu. Mogli bi ovo nazvati i poznim kreativnim slikanjem za dušu.

Sa 60 izloženih djela za 60 godina mature generacije Učiteljske škole u Banja Luci kojoj je uvijek dušom i srcem pripadao i pripada podsjetio nas je na vrijeme kada smo kao „golobrada“ mladost odgovorno krenuli u neizvjesnost životnih i radnih prostranstava.

Alija Sarač

Slavljenik Alija Sarač u društvu starih prijatelja Muhameda Ibrahimbegovića i Muhameda Kulenovića

Generacija 107 maturanata od 23.06.1950. godine počela je pisati i ispisala je brojne kvalitetne stranice svoga života i rada kojeg su u cjelosti posvetili djeci i mladima, selima i gradovima, a sve usmjereno borbi za radost i sreću čovjeka. Najveći broj kao prosvjetni radnici (učitelji, nastavnici, profesori, mentori i pedagoški savjetnici), ali i kao i inžinjeri, ekonomisti, novinari, te visoko pozicionirani univerzitetski profesori i predavači, vojni stručnjaci, poslovni rukovodioci škola i velikih firmi, poslanici.....

Ovom izložbom Alija Sarač je, pored svoje privržene i čestite porodice, obradovao brojne prijatelje, kolege, sugrađane, nekadašnje učenike...obradovao je likovnu stručnu javnost Banja Luke, ULUBIH-a (čiji je aktivni član od 2000.-te godine) a ponajviše svoju generacije, u čast čije 60.-to godišnjice mature, upriliči ovaj, vrijedan svakog poštovanja, kulturni događaj.

Ovo je i dar Banja Luci, gradu naše mladosti, sadašnjosti i budućnosti.

Izložba je i dio programa Zajednice udruženja Banjalučana u projektu pod nazivom „Vezeni most“.

Poštovani dragi prijatelju i kolega, čestitam od srca.

Neka ti je, i ubuduće, sretna i berićetna životna i stvaralačka treća mladost.

7

Promocija

Promocija Šehera Tekst: I.B.

»Stranice našeg lista su vam širom otvorene – rekao je Filipović. »Pišite nam o sebi, o svome svakodnevnom životu i radu, o zajedničkim vezama sa rodnim gradom.« Naš list – »ŠEHER Banjaluka«, koji izlazi u Švedskoj, u izdanju Saveza Banjalučana, doživio je svoju najljepšu promociju – u samom gradu, Šeher Banjaluci. Prvo je urednik lista Mirsad Filipović govorio na književnoj večeri u avliji rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, u subotu, 10. jula o.g., pozivajući brojne prisutne Banjalučane na saradnju.

»Stranice našeg lista su vam širom otvorene – rekao je Filipović. »Pišite nam o sebi, o svome svakodnevnom životu i radu, o zajedničkim vezama sa rodnim gradom.«

»ŠEHER Banjaluka« je predstavljena i na već tradicionalnom susretu sa knjigama i autorima, u vijećnici Banskog dvora (Doma kulture), u nedjelju, 11. jula, kada su nastupili i naši stalni i povremeni saradnici – pisci Jovan Joco Bojović, Enisa Osmančević Ćurić, Idriz Saltagić, Nedžad Talović i slikar Anto Miketa.

Na ovoj književnoj večeri predstavljena je i nova, već 12. knjiga Banjalučkih žubora »Sva ta draga lica«, te nove knjige banjalučkih pisaca za djecu, objavljene u ediciji »Mali princ« izdavačke kuće »Bosanska riječ« iz Tuzle – priče Ranka Pavlovića »Gitarijada u Ježevici« i zbirke

pjesama Ranka Risojevića - »Majstorije« i Ismeta Bekrića - »Kraljica lutka«.

Brojni ljubitelji književne riječi posebnu pozornost posvetili su i novim romanima banjalučkih prozaistkinja – Radmile Karlaš, koja je, nakon antiratne »Četvorolisne djeteline«, ovih dana objavila i novi antifašistički roman »Kad utihnu melezi«, i Vasvije Dedić Bačevac, koja je predstavila romane »U predvorju raja« i »Vesna bogumilska kći« (kraće odlomke iz ovih knjiga banjalučkih autorica objavljujemo u ovom broju, u rubrici »Vezeni most«.

»Stranice našeg lista su vam širom otvorene.

Pišite nam o sebi, o svome svakodnevnom životu i radu, o zajedničkim vezama sa rodnim gradom.«

Mnogo ljubitelja pisane riječi okupilo se u Nasihinoj avliji

8

Predsjednik Saveza Banjalučana i Predsjednik Vijeća naroda RS Dževad Osmančević promovirali novi broj našeg magazina

Stojan Bijelić

Zaslužni Banjalučani

Piše: Slavko Podgorelec

Ugledni naučnik Prof. dr Ismet Smajlović jednom prigodom je rekao kako su o Banjoj Luci najbolja svjedočanstva ostavili hroničari koji nisu u njoj i rođeni.

Najbolji primjer za ovu tvrdnju je profesor Stojan Bijelić (rođen 1867. – ali ne znamo gdje!) koji je učiteljevao po cijeloj Bosni i Hercegovini, da bi se u srednjim godinama skrasio u gradu na Vrbasu gdje je i umro 1943. Zahvaljujući ovom upornom istraživaču i zapisivaču narodne predaje, pouzdano saznajemo kako je Banja Luka izgledala, ko su znani i manje znani što su gradu podarili evropske značajke, ko su bili njeni (ne)obični žitelji... Stojan je pisao o mnogima, a o njemu (ponajviše) Prof. dr Đorđe Mikić. Bijelića su krasile mnoge vrline, a najznačajnija bijaše skromnost i preciznost; izbjegavao je “kićenje” tekstova i striktno se pridržavao istine po onoj narodnoj – pošto kupio, po to i prodao.

Za sebe je Bijelić, jednom prilikom, zapisao: “Ja sam rođen u Turskoj carevini koja je svoje stanovništvo dijelila na islamijat, urum i latin-milet”.

A kad zaviri u njegove bilješke čitalac biva zapljusnut podacima i činjenicama. Na primjer, kraj oko džamije Ferhadije godinama se nazivao Klupe. Od Stojana saznajemo da su brda od Pečina, preko Lauša pa do Petrićevca bila obrasla hrastovom šumom koja je sezala sve do džamijske česme. Kada su dunđeri dograđivali Tvrđavu (budući Kastel koji se tako zove tek od dolaska Austrije) obavana su stabla, ostajali panjevi, a na njima se krčmila (kao ‘topli obrok’ za radnike) pečena janjetina. Dabome – i rakija, ali krišom jer su majstori i graditelji uglavnom bili nemuslimani. Od hrastova su pravljene i klupe, pa je po njima još dugo nazivan prostor oko Džamije.

A bila je tu i tržnica radne snage (‘baumštela’).

Bijelić nam svjedoči da su 1880. datirani počeci famoznih i širom svijeta pozna- Foto: Stojan Bijelić tih banjalučkih aleja koje svoje utemeljenje duguju (austrijskom) divizijskom generalu baronu Jelzonu.

Glavna banjalučka julica bila je oivičena jarcima odnosno jendecima (tako je bilo sve do tridesetih godina prošlog vijeka) a baron Jelzon je počeo sadnju lipa koje su vojnici dovlačili sa Kozare. Do tada je ova saobraćajnica, kao i sporednije ulice, bila oivičena drvećem hašlama-trešanja, jabuka i krušaka, a Jelzon je prvu aleju “po špagi” zasadio u ulici kasnije nazvanoj vojvode Mišića. Voćke je zamijenio lipom, kestenom, borom, omorikom i platanama koje i danas možete pronaći uz Vrbas, a debljina stabala svjedoči da su stare više od stoljeća.

Godine 1896, dakle 16 godina nakon sadnje prvih stabala, njemački putopisac Henrik Renner predstavlja Banjaluku kao grad sa velikim, širokim cestama obrubljenim lipama, platanima i drugim drvećem...

Sarajevo je poznato po mahali latinluk (pisao o njoj i mula Mustafa Bašeskija, i mnogi drugi) ali da ne bi Stojana Bijelića

ne bismo znali da je i Banja Luka imala svoj Latinluk. Nekada je to bila Gola Mahala – današnji centar grada koji je obuhvatao ulice Frane Jukića i Grge Martića, a Bijelić veli da su se ovdje počele naseljavati prve katoličke obitelji. Zato je mahala prozvana Latin-milet, a kasnije Latinluk.Tu je sagrađena i prva kapelica koja je nestala u požaru 1876. a na njenom mjestu je podignuta sadašnja katolička crkva. Prvi doseljeni katolici bili su Ante Brozović (1834), Pile i Jako Pilipović, Ante Betunac, Marko Mikelić, Grgići, Jovići, Jozo Jukić, otac Ivana Frane Jukića (doselio iz Ivanjske) i Franina majka Klara Jurić iz Šimića.

Jukićeva ulica bila je u telefonskom imeniku iz 1917. godine.

Gradska uprava banjalučka ukinula je to ime, pa je srpski list “Otadžbina” žestoko napao tu odluku 1925. i kampanjom iznudio da se Jukićevo ime vrati toj ulici.

Banja Luka bi bila siromašna da u njoj nije bilo Jevreja. Hroničar Bijelić svjedoči da je ugledni trgovac Salomon Poljokan (rodonačelnik velike, ugledne i časne ‘dinastije’ Poljokan-Levi) u grad na Vrbasu doselio 1860. godine i tu zatekao “tri istovjerca i nekoga Baruha”. Poljokan, Isak Papo, Baruh i Mento Levi utemeljili su Jevrejsku opštinu u Banjoj Luci.

Zanimljivo svjedočenje ostavio je Bijelić o Salomonu Poljokanu, koji bi se petkom (kad muslimani ne rade) vraćao iz Sarajeva sa robom. U subotu, na šabat, Salomon je odmarao, a u nedjelju (na dan odmora pravoslavnih i katoličkih trgovaca) njihove muslimanske kolege bi se sjurile kod Poljokana i pokupovali svu robu. U ponedjeljak je magaza bila prazna. Tako je to kad u Bosni odnosno Banja Luci sedmica ima tri neradna dana...

Završimo prisjećanja epizodom o dalekovidom, upornom i dobroćudnom Raudbegu, gradiškom mudiru, koji je (na vlastitu inicijativu) sagradio današnju široku cestu od Berbira odnosno Gradiške do Banjaluke. Bilo je to desetak godina prije Austrougarske okupacije (1878). Raud-beg je raju tjerao na kulučenje (bez razlike vjere) a poduhvatu se odupirao banjalučki mutesarif Đumišić. Raud beg mu je poručio da će, ako treba , “sve Đumišiće u Vrbas pobacati”, ali će se cesta izgraditi .

Radilište je Raud-beg svakodnevno obilazio, i na vlastite uši slušao kako mu kulučari (“na kamaru slažu”) i mater, i oca i cijelu familiju...

Loše je govorio domaći jezik, ali je sve razumio i prokomentarisao: “Što oni meni sada govorila – bilo njima, a što govorila poslije – bilo za mene”.

I bio je u pravu Raud-beg jer su ga, kada je cesta sagrađena, svi blagosiljali.

Pričalo se ( i to je zabilješio Stojan Bijelić) da je Raud-beg bio sultanov vanbračni sin i zbog toga uživao potporu Porte.

I za kraj: hoće li Stojan Bijelić u Banjoj Luci dobiti svoju bistu ili makar ulicu ?

9

Sverige

Vänster eller höger integrationspolitik?!

Tekst: Alma Bašić; Ledamot i landstings kommunalfulmäktige i Östergötland

Vi Socialdemokrater håller med Muharem Demirok i frågan om att arbete är viktigt.

Dock tycker vi inte att arbete ska vara problemlösningen i sig själv.

Förra veckan kunde vi läsa en artikel i Corren skriven av Linköpings kommunalråd från C-partiet, Muharem Demirok.

Det skrämmer hur förenklad syn på integrationspolitiken en ledande politiker i Linköpings kommun har. Samtidigt bekräftar denna artikel ett faktum att Alliansen på alla tre nivåer; lokalt, regionallt och nationellt har varken någon vision eller klar bild över hur integrationspolitiken skulle kunna skapas och drivas i dagens Sverige.

Likaså som jämställdhetspolitisk, politik för barn och unga behövs, behövs det också en medveten integrationspolitik som ska bl. a. belysa både problematiken och möjligheter i ett samhälle där var femte invånare har en utländsk bakgrund. Så långt vi vet har inte arbetsmarknaden hittills själv lyckats lösa jämställdhetsproblematiken eller bättrat livsvillkor för barn, unga eller äldre. Varför skulle politiken beträffande integration vara ett undantag?! Det börjar bli påtagligt att politikerna från höger sida förklarar något som icke politisk fråga så fort de inte klarar uppgiften Vi Socialdemokrater håller med Muharem Demirok i frågan om att arbete är viktigt. Dock tycker vi inte att arbete ska vara problemlösningen i sig själv.

När man kommer till Sverige är det oftast så att man inte kan det svenska språket, känner inte systemet, ledande strukturerna, kulturen, lagstiftningen, har inga nätverk...! Listan vad man inte kan och vad man behöver ha hjälp med varierar beroende av vad varje människa har för individuella förutsättningar. I det här sammanhanget är det viktigt att nämna att listor över vad invandrarna kan göra och hur mycket resurser de kan tillföra till samhället kan bli lika långa också. En medveten och målinriktad politik som ska styra både resurser och behov behövs utan tvekan tycker vi Socialdemokrater. Åter till Demiroks påstående att integrationspolitiken borde skrotas. Menar då Alliansens ledande företrädare att varje individ skulle kunna klara sig själv utan någon hjälp från politisk sida? Tror verkligen våra kollegor politiker från höger sida att Darwins teori, överlev eller dö, hör till dagens välfärdssamhälle?

Vi Socialdemokrater tror på medmänsklighet och ett behovsstyrt samhälle. Vägen dit till ett sådant välfärdssamhälle sätter alltid större krav på politiker och medborgare. Det tar sin tid också vilken kan bli längre än man önskar sig. Men det är ändå detta samhälle där människan är i fokus vi kämpar för!

Vi Socialdemokrater fortsätter med självklart människan i fokus!

Söndagen den 19 september 2010 är det val till riksdag, kommun- och landstingsfullmäktige.

Utnyttja din medborgerliga rättighet! Påverka demokratiska och politiska processer i vårt land.

Med din röst du har chansen att påverka din egen situation.

10

Pretplata Poštovani čitaoci, ako se želite pretplatiti na Vaš magazin i dobiti ga na vašu kućnu adresu to možete učiniti na dole navedeni račun: Account Number 155 25 59-5 Account Adress RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Luxorgatan 12 SE-591 33 Motala Bankadress: Nordea Bank Sweden SE-105 71 Stockholm IBAN: SE38 9500 0099 6034 1552 5595 BIC-kod (SWIFT-adress): NDEASESS Account Name: RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Tema: Vezeni most

Vezeni most opravd Tekst i foto: Mirsad Filipović

U sklopu sedmodnevne manifestacije «Vezeni most» održane su i dvije tribine. Ekonomski forum pod nazivom «Reintegracija povratnika i stvaranje uslova za ekonomski održiv povratak u konteksu revidirane strategije BiH za sprovođenje Aneksa 7, Dejtonskog mirovnog sporazuma». dobivali konkretne odgovore popraćene statističkim podacima. Poseban osvrt umjeren je na probleme povratnika, njihova egzisticionalna pitanja i zapošljavanje. Opšta ocjena je da se još uvijek toj problematici u našim vladajućim strukturama, nažalost ne pridaje odgovarajuća pažnja. Takva pasivnost odbija naše uspješne privrednike, koji su stvorili kapital vani, da ulažu sredstva u BiH i doprinesu njenom prosperitetu.

Svečano otvaranje ovogodišnje manifestacije, sedme po redu, «Vezeni most» održano je u prepunoj sali nekadašnjeg Doma kulture, a sadašnjih Banskih dvora. Skupu su se prigodnim riječima obratili gospodin Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banjaluke,gospodin Ivan Tomljenović, član Savjeta Udruženja građana Banjaluke, predstavnik Ministarstva za raseljena i izbjegla lica, g-đica Ana Judi i predsjednik Saveza Banjalučana Švedske, Mirsad Filipović. Kamerni hor «Arion» je svojim koncertom svečano otvorio ovu manifestaciju, a nastupili su i solisti Nenad Trbojević na flauti i Arijana Avramović na klaviru, te Gradski tamburaški orkestar. Završetak ovog veoma kvalitetnog programa pripao je estradnoj umjetnici Maji Tatić, koja je prekrasno otpjevala nekoliko izvornih sevdalinki i oduševila prisutne, koji su je nagradili dugotrajnim aplauzom.

Dirigirao je orkestrom maestro, Muharem Insanić.

U sklopu sedmodnevne manifestacije «Vezeni most» održane su i dvije tribine. Ekonomski forum pod nazivom «Reintegracija povratnika i stvaranje uslova za ekonomski održiv povratak u konteksu revidirane strategije BiH za sprovođenje Aneksa 7, Dejtonskog mirovnog sporazuma». Poseban akcent je dat na zapošljavanje povratnika i onih koji su se odavno vratili a nemaju posao. Okrugli sto vodili su Muhamed Kulenović predsjednik Udruženja građana Banjaluke, Kemal Gunić predsjednik građana povratnika u Banjaluku, Merhunisa Komarica, čelnica Unije za održivi povratak i predstavnik Ministarstva za raseljena lica i izbjeglice. Tribina je bila dobro posjećena, a pokrenuta su mnoga interesantna pitanja na koja su prisutni

12

Druga tribina pod nazivom «Otvoreni razgovori» održana je u Vijećnici i bila je slabije posjećena. Moderator je bio Mesud Mulaomerović, a pomagali su mu Ljilja Radovanović, zamjenik gradonačelnika, magistar Zoran Vukoja i Suljo Pašalić.

Na postavljana pitanja odgovaralo je nekoliko predstavnika zakonodavne i izvršne vlasti grada Banjaluke. U uvodnom izlaganju gospodin Mulaomerović je konkretnim primjerima govorio o slabostima izvršne vlasti kada su u pitanju problemi infrastrukture, ulaganja i izgradnji u nekim dijelovima grada napr. Vrbanji, Gornjem Šeheru i Novoseliji, vraćanju predratnih naziva ulica i naselja i nedovoljnom zapošljavanju građana nesrpske nacionalnosti. Predstavnici izvršne vlasti su obećali da će na svojim sjednicama razmatrati zahtjeve koji dolaze iz dijaspore i reda drugih naroda koji žive u Banjaluci.

Galerija zaslužnih Banjalučana U prostorijama Kulturnog centra održano je veče posvećeno sjećanju na našeg sugrađanina, profesora Matu Džaju, koji je svojim likom i djelom doprinosio očuvanju humanističke, civilizacijske ,multietničke i multikulturalne tradicije i običaja grada na Vrbasu i zadužio Banjaluku i Banjalučane.

Tema: Vezeni most

avdao očekivanja U programu su učestvovali i sin Anto Džaja i Matin savremenik, profesor doktor Ismet Smailović. U veoma kvalitetnom i sadržajnom programu prisutnima se govorilo o životu i djelu ovog našeg značajnog sugrađanina.

Moderator je bio književnik- profesor Ranko Risojević U organizaciji Atifa Turčinhodžića, grupa Banjalučana je simboličnim bacanjem ruža u vode zelenog Vrbasa, sa visećeg mosta u Gornjem Šeheru, odala počast svim nevinim civilnim žrtvama, koje su stradale tokom rata u Banjaluci. Ovu inicijativu su podržali članovi Saveza Banjalučana i nadamo se da će se ona obilježavati svake godine da se te žrtve ne prepuste zaboravu. Atifova inicijativa je za svaku pohvalu i nadamo se da će slijedeće godine odaziv biti još veći.

Završna večer je održana u restoranu «Slap» i na njoj su govorili Muhamed Kulenović, predsjednik zajednice, koji se u svom govoru osvrnuo na realizaciju «Vezenog mosta» njegovom značaju i problemima na koje su nailazili organizatori ove manifestacije. Muhamed se posebno zahvalio svim onima koji

su svojim volonterskim radom i uloženim naporima, doprinijeli da i ovogodišnja manifestacija prođe u najboljem redu i bez ijednog incidenta.

Mirsad Filipović se u svom obraćanju osvrnuo na predstojeće izbore, njihov značaj i ulogu za sprovođenje demokratskih procesa, koji su od krucijalne važnosti za boljitak i progres naše domovine. Program je znalački vodio Bedrudin Gušić.

Oko 500 gostiju zabavljali su banjalučka legenda Enes Bašić i specijalni gost Josip Pejaković. Veselilo se, pjevalo i igralo do kasno u noć, a umorni organizatori su napokon odahnuli i makar za trenutak zaboravili na umor. Jer stvarno nije bilo lako organizovati ovako zahtjevnu i složenu manifestaciju i zato im od srca HVALA!

Dres F.K. BORAC Savez Banjalučana Švedske

obavještava sve zainteresovane čitaoce da nudimo na prodaju određen broj originalnih dresova F.K. Borac Banja Luka. Dresovi su istovjetni onim dresovima u kojima je Borac postigao najveći uspjeh u svojoj historiji osvojivši 1988. godine «Kup Maršala Tita « pobijedivši u Beogradu slavnu Crvenu Zvezdu.

Cijena ovog vrlo kvalitetnog dresa je 200 SEK. Prodaja dresova će se vršiti na našem tradicionalnom susretu Banjalučana, koji će se održati u Landskroni 16.

Oktobra.

Sve informacije možete dobiti na ovaj mail: info@blusrcu.ba

200 SEK 13

Tema: Vezeni most

Nagrada „Vezeni most“ Tekst: Amir Brka

Nagrada „Nasiha Kapidžić-Hadžić - Vezeni most“ dodijeljena Ismetu Bekriću Žiri u sastavu Amir Brka (predsjednik), Jovan Joco Bojović, Nikola Vukolić, Fuad Balić i Zdravko Malbašić jednoglasno je donio odluku da nagrada „Nasiha Kapidžić-Hadžić Vezeni most“ za 2010. godinu pripadne Ismetu Bekriću Obrazloženje: Pjesnički hod Ismeta Bekrića započeo je prije skoro pola stoljeća na stranicama tadašnjih značajnih listova i časopisa, da bi već prvom knjigom - Jutro tate Mrguda - objavljenom 1968. godine u sarajevskoj „Svjetlosti“, označio prekretnicu u bosanskohercegovačkoj poeziji za djecu, udahnuvši joj nove, savremene teme i izraze. Bekrić je na najbolji način, metaforičnošću i unutarnjim slikama, „uozbiljio“ poetiku za djecu, približavajući je sveukupnoj poeziji, i literaturi uopće, kao njen nedjeljivi dio.

Njegova poezija osvajala je nove prostore i nove čitaoce, i izborila zasluženo

14

mjesto u vrhovima ne samo bh. i jugoslavenske nego i evropske poezije za mlade.

Ko se ne sjeća Bekrićevih pjesama kao što su Otac s kišobranom, Očev kaput, Ne žuri, tata, ne žuri, mama, Na brdu iznad grada, Kuća moje bake, Moć djece, Izgubljeni kliker… One su postale trajna vrijednost naših jezičkih prostora, i naše književne klasike i savremenosti. One su, jednostavno, onaj sjajni treptaj duše koji osjećamo samo onda kad čitamo i pamtimo pravu, nadahnutu, izvornu poeziju.

Ismet Bekrić, rođen u pjesničkom gradu Banjaluci, dosad je objavio 40 knjiga poezije, proze, drama, prijevo-

da - za koje je dobio i niz najznačajnijih nagrada: „Veselin Masleša“, „Zmajevu“, „Mali princ“, „Alpe Adria“, „Riječi bez granica“, „Stazama djetinjstva“…

A nedavno je za knjigu Drveni konjić dobio i Godišnju nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu 2009. godine u kategoriji za djecu i omladinu. Ovo najnovije priznanje, nagrada „Nasiha Kapidžić-Hadžić - Vezeni most“, još je jedna potvrda visokih dometa poezije za djecu Ismeta Bekrića. Te poezije koja svijet čini ljepšim. I boljim.

Dom me daleki grije

Tema: Vezeni most

Tekst: Ismet Bekrić

U avliji su ponovo zatreperile i riječi dobrote koje je, u ime porodice Kapidžić, izrekao likovni umjetnik Enver Enjo Hadžiomerspahić, izražavajući zajedničku radost da se u univerzalne poruke dobrote i suživota utkivaju i banjalučki stihovi koji teže kao brisanju nametnutih razlika i koji prizivaju zajedničku ljepotu.

Proteklog ljeta, koje još traje u proticanju Vrbasa i uspomenama, Banjaluka je ponovo bila u znaku poezije kazivane u avliji i bašči rodne kuće pjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić, u banjalučkom naselju Stupnica, koje se jednim dijelom blago uspinje uz obronke Starčevice i Šehitluka a drugim grli obale smaragdne rijeke. Sada je ta avlija puna lišća koje kao da govori stihove:

»Kad jednom dođeš u grad od lišća,/ da budeš najdraži gost,/ preći ćeš i ti korakom lakim / vitki, vezeni most«.

Preko tog mosta kao da još uvijek prolaze brojni Banjalučani, rasuti svijetom ali vezani za svoj grad, i stihovi pjesnika: Vojke Smiljanić Đikić, Nine Selman Hrvatić, Amira Brke, Mirsada Bećirbašića, Ranka Risojevića, Ranka Pavlovića, Enise Osmančević Ćurić, Jovana Joce Bojovića, Aleksandre Čvorović, Kristine Mrđa, Idriza Saltagića, Slavka Podgorelca, Ismeta Bekrića, da poruče kako je poezija nedjeljiva, i kako ljepota pripada svima, onoliko koliko joj sami daju i koliko su sposobni da od nje uzimaju. Ljepotu stihova još više su naglasili i zvuci violine i gitare, koje su oživjeli Zvonko i Dario Olenjuk.

U avliji su ponovo zatreperile i riječi dobrote koje je, u ime porodice Kapidžić, izrekao likovni umjetnik Enver Enjo Hadžiomerspahić, izražavajući zajedničku radost da se u univerzalne poruke dobrote i suživota utkivaju i banjalučki stihovi koji teže kao brisanju nametnutih razlika i koji prizivaju zajedničku ljepotu. »Otkrij ljepotu življenja u ljubavi prema drugima i poštovanju različitosti«, jedna je od poruka iz Sarajeva, Banjaluke, Venecije, Evrope.

U domaćinskom ambijentu avlije i kuće Kapidžića nije nas ovog ljeta, nažalost, dočekao Nasihin brat Enes, ali ostala je njegova dobrota i srdačnost, ostali su stihovi pjesnikinje Enise Osmančević Ćurić, kao sjećanje na ovog dobrog čovjeka: »I ruže u ružičastom snu, / I Vrbas, i kamen bijelu na dnu, / I loza što sunca zrno njiše,/ I list jabuke za tebe diše. // Za tebe dišu iglice bora, / I odmotana vrbina kora, / Na drugoj obali za tebe sanja / Sviralu vječnih djetinjih

dana. / Svjetlost ljubavi, svemira tama, / Jedno sjećanje diše sa nama...«

U ambijentu poezije i dobrote oživjeli smo i sjećanja na još jednog dobrog čovjeka i pjesnika – Stanka Rakitu, koji je niz godina proveo među djecom, kao učitelj u osnovnoj školi u Vrbanji, koja se sad diči njegovim imenom. Bio je to, i uz pomoć malih recitatora iz Dramske grupe »Roda« Nevenke Rodić, mali pohod u svijet Rakitine poezije za djecu, a u povodu 80-godišnjice njegovog rođenja.

I Nasihina sestra Beba Kapižić, likovna umjetnica i pedagoginja, obradovala nas je nesvakidašnjom izložbom u avliji – crtežima svoje djece koju je, kao nastavnica, uvodila u čudesni svijet boja i slika.

U pjesničkoj avliji bio je još izuzetan pjesnik – Amir Brka, iz pjesničkog Tešnja, novi predsjednik Društva pisaca BiH, koji je čitao svoje stihove, ali i, kao predstavnik žirija, dobio ulogu da dodijeli ovogodišnju Nagradu »Nasiha Kapidžić Hadžić - Vezeni most«, za domete u poeziji za djecu. Autor ovih redova imao je tu radost, i čast, da iz ruku predsjednika Društva pisaca BiH, i pjesnika Amira Brke, a u avliji rodne kuće svoje profesorice maternjeg jezika i književnosti u banjalučkoj Realci, Nasihe Kapidžić, primi ovo veliko priznanje.

Ono »Zrnce sreće« pjesnika Šime Ešića, koji je prošle godine, zajedno sa Enisom Osmančević Ćurić, dobio ovu vrijednu banjalučku i bosanskohhercegovačku književnu nagradu, postalo je tako veće, i svi smo ga mogli podijeliti, ali i ostaviti da nam i dalje svijetli i pokazuje put dobrote, prijateljstva i suživota. Bila je to ujedno i poruka svima da ne smijemo prestati tražiti, i graditi, to zrnce sreće, koje je te julske večeri posebno zablistalo u avliji bosanskle kuće, u jednom pjesničkom i ljudskom svijetu iz kojega se uzdižu vezeni mostovi.

Bio je to ujedno i poziv brojnim prognanima i udaljenima da dolaze u svoj zavičaj, da se vraćaju, kao što je kazano i na kraju pjesničkog susreta »Vezeni most« u Banjaluci:

»Kada se vratiš u grad od lišća, / da više ne budeš gost, / zastani, poslušaj govor sedre, / i budi i ti most!«

Jedna banjalučka avlija sada je puna jesenjeg lišća.

Lišća su puni i parkovi i drvoredi širom Skandinavije. Osluškujući njihovo šuštanje, Banjalučani, kao i svi Bosanci i Hercegovci, vraćaju se u neke druge predjele, tamo gdje »dom ih daleki grije«: »Pritislo sjeverno nebo, / vjetar pahulje vije, / u meni ipak sunce, dom me daleki grije«.

»Kad jednom dođeš u grad od lišća, da budeš najdraži gost, preći ćeš i ti korakom lakim vitki, vezeni most«.

15

Tema: Vezeni most

Sportske aktivnosti ”BL U SRCU”

Tekst: Almir Memić U okviru manifestacije Vezeni Most 2010. godine organizirane su i sportske aktivnosti u odbojci na pijesku, street basketu i malom nogometu za juniore i seniore.

U Street basketu, u dvije kategorije učešče je uzelo ukupno 16 ekipa. Uz Gorana Simovića rukovoditelja košarkaške škole u B.Luci turnir su pomogli polaznici škole basketa iz Banja Luke i poznati košarkaški sudija Rasim Dizdarević. Bio je to veoma zanimljiv i kvalitetan turnir pod kordinacijom Ferida Lukačevića.

U odbojci na pijesku takmičilo se 18 ekipa svrstanih u dvije kategorije i to omladinki i drugu kategoriju mješovitih ekipa te dvije dječije ekipe koje su nastupile revijalno.

U malom nogometu do 16 takmičile su se 24 ekipe sa 96 učesnika što pokazuje veliki interes omladine za ovu sportsku granu. U malom nogometu za seniore nastupile su takođe 24 ekipe sa 96 učesnika.

Revijalne utakmice juniora i seniora između FK BORAC –

BLUSRCU pobudilo su veliko interesovanje i uprkos nepodnošljivoj vrućini legende Borca Špica, Marjanović i ostali pokazali su dio svoje nogometne umješnosti. Rezultat nije bio toliko važan koliko druženje mladih talenata i provjerenih majstora najljepše sporedne stvari na svijetu. Koordinatori su bili Mesud Mulaomerović i Damir Špica a izvrsno je sudio Narcis Hadžiselimović.

Vrijedno je istaći da je ove godine odaziv premašio sva očekivanja. Učestvovalo je preko 400 sportista, a njihove nastupe pratilo je više od hiljadu posjetilaca.

U svim kategorijama sportskih aktivnosti ( basketa, odbojci na pijesku, malog nogometa do 16 godina i malog nogometa za seniore ) nagrađene su sve tri prvoplasirane ekipe simboličnim novčanim nagradama i medaljama. Da sav ovaj sportski program bezprijekorno funkcioniše i prođe bez ijednog incidenta zaslužni su: Muhamed Ibrahimbegović-Palada, Goran Simović, Ferid Lukačević, Narcis Hadžiselimović, Džemil Vajrača, Esmina Malkić i Elvedin Krhalić.

Na kraju takmičenja uz obavezna slikanja, podjele priznanja i rukovanja

poruka svih učesnika bila je - Vidimo se i do godine u našoj Banja Luci na novom sportskom druženju. U prelijepom ambijentu, uz žubore Vrbasa na Slapu, družila se i takmičila omladina, a sve je to popratilo bučno navijanje mnogobrojnih posjetilaca.

Asocijacija mladih ”BL U SRCU”

Mladost obilježila fudbalski turnir

16

Tema: Vezeni most

Prvo prvenstvo ŠK Tekst i fotografije: Mišo VIDOVIĆ Kao svojevrstan uvod u ovogodišnje „Susrete Banjalučana –Vezeni most 2010“, organizovano je prvo prvenstvo Šahovskog kluba „Ahmet Ćejvan“, a upriličena je i izložba slikara i dugogodišnjeg likovnog pedagoga Alije Sarača.

Prvo prvenstvo ŠK „Ahmet Ćejvan“ održano je je od 7. do 19.juna, nastupilo je 13 takmičara. Pobjednik prvenstva je Nadir Kulenović, koji je ostvario svih 12 pobjeda, a tabela izgleda ovako: Nadir Kapetanović 12, Fadil Berberović 8½, Edo Čizmić 8, Dragutin Pašalić 7½, Radovan Jazić 7, Emina Karabegović i Marko Mamuza 6½, Nedeljka Pralica i Mirsad Smajić 6, Nijaz Pidić 5½, Hajrudin Smajić 3½, Aleksandar Kragulj 1, Denis Čavka 0.

Dvojici prvoplasiranih uručena je knjiga “Banjalučki šahovski vremeplov 1926-1961”, autora Ibrahima Kapića i Branka Tomića.

Klub je osnovan u junu 2009. godine i nosi ime po pokojnom Ahmetu Ćejvanu, vrsnom šahisti, profesoru, pedagogu, koji se bavio i humantitarnim radom. Nekadašnji direktor Gimnazije i Muzeja Bosanske Krajine je svojim djelovanjem ostavio neizbrisiv trag u istoriji Banja Luke.

Klub trenutno broji trideset članova i djeluje u okviru Zajednice udruženja građana Banja Luka, a prema riječima Emine Karabegović, prvo klupsko prvenstvo bila je i prilika da se šira javnost upozna sa njegovim radom.

To je ujedno bila prilika za omasovljenje članstva što nam je

jedan od prioriteta u daljnjem radu, kao i edukacija mladih u šahovskoj igri.Takođe, rad kluba svakako će doprinjeti unaprijeđenju šaha u našem gradu kazala je Emina Karabegović, predsjednica Šahovskog kluba “Ahmet Ćejvan”, dok Edo Čizmić, potpredsjednik Skupštine kluba ističe: - Osim što ima sportski značaj, klub svakako ima i širi društveni značaj.-osim obnavljanja šahovskih druženja, klub je bio i ostao mjesto za obnavljanje pokidanih veza između Banjalučana, gdje vlada jedna prijateljska atmosfera i druženje. Svakako treba naglasiti da je klub multietničkog sastava.

Ali i pored velikog entuzijazma i volje svih članova da zauzme značajno mjesto u sportskom životu Banja Luke, ali i naše države, Bosne I Hercegovine, susreće se sa problemima u radu. Prije svega materijalne prirode, kako bi se osigurala neophodna sredstva za normalno funkcionisanje udruženja.

Stoga ovdje ističu da im je svaka, pa i novčana pomoć ili donacija dobrodošla, kako bi klub i dalje mogao egzistirati.

A nakon prijatnog druženja sa članovima ŠK “Ahmet Ćejvan”, tri dana poslije (22.juna) bili smo na otvaranju izložbe našeg sugrađanina Alije Sarača.”Crtežom I slikom kroz vrijeme”, naziv je njegove retrospektivne izložbe povodom 60. godišnjice susreta maturanata Učiteljske škole u Banja Luci, koju je Alija Sarač pohađao. To veče u Kulturnom centru “ Banski dvor” okupili su se poštovaoci njegovog stvaralaštva, prijatelji, poznanici, rodbina-jednon riječju:Banjalučani.

17

Ljeto na Vrbasu

Ljeto na Vrbasu Teksti Foto: Mišo VIDOVIĆ

Vrbaska lasta dominirala ljetnim susretima

Od 25 skakača-letača koji su 1.augusta učestvovali u skokovima đuje. s Gradskog mosta najbolju „vrbasku lastu“ izveo je Banjaluča- -Imam trideset i tri godine, sa devet godina sam učio voziti nin Dario Mišlicki.Tako je titula najboljeg i ove godine ostala čamac.U zadnjih 14 godina koliko se takmičim ovo je bio u Banja Luci, iako je konkurencija, prema mišljenju publike, najveći broj čamaca, najveći broj učesnika, kazao je Andrej, ali i žirija koji je ocjenjivao skokove, bila jaka: osim banjaluč- koji je sa grupom entuzijasta jedan od osnivača Dajak-kluba, a kih skakača, priliku da pokažu umijeće i odvažnost imali su Od 25 skakača-letača koji su 1.agvusta učestovali u skokovima s i skakači iz Mostara, Zenice, Gradskog mosta najbolju „vrbasku lastu“ izveo je Banjalučanin Dario Bugojna, Konjica, Sarajeva, Mišlicki.Tako je titula najboljeg i ove godine ostala u Banja Luci...

Doboja, kao i Srbije i Crne Gore (Užica, Novog Sada i Kolašina). Drugo mjesto osvojio je Borko Miladinović iz Užica, koji je osnovan sa ciljem da čuva i baštini tradiciju dajak-čamdok je trećeplasirani bio Sanel Selman iz Mostara. Osim Daria ca autohtonog i originalnog plovila koje se može vidjeti samo Mišlickog , koji je „ zaradio“ i desetke za skokove, priliku da u Banja Luci. se visoko plasira, pa čak i pobjedi imao je još jedan naš sugra- đanin-Elvis Gačić. Ali nakon što je izveo odličan prvi skok Osim skokova i trke dajak-čamaca, tokom ovogodišnjeg (koji su kao i skokovi Mišlickog izazvali pravo oduševljenje „Ljeta na Vrbasu“ (koje Banjalučani i danas zovu „Karneval na kod publike), ovaj momak iz Gornjeg Šehera malo je zakazao Vrbasu“) organizovane su trke kajaka, takmičenje u sportskom u drugom skoku tako da je ove godine ostao bez nagrade.Treba ribolovu, skokovi padobranaca u Vrbas, rafting, a svoje vještinapomenuti da je dobre skokove izveo još jedan naš sugrađa- ne pokazali su članovi ronilačkih klubova „Buk“ i „Pelagos“. nin-Medo Jakupović, a svakako da ni gosti iz drugih gradova Nažalost, nije bilo takmičenja u preplivavanju Vrbasa, a već nisu zaostajali što se može vidjeti iz konačnog plasmana. Oče- godinama nema, po mnogima jednog od najzanimljivijih kivao se i visok plasman mladog Danka Dangubića iz Konjica „detalja“ - izbor neobičnog plovnog objekta. (poznatog po atraktivnim skokovima u „Kazan“ kod Konjica i sa Starog mosta u Mostaru), ali Danko, prošle godine trećepla- Iako su u prije dvadesetak, pa i više godina skokovi i trka sirani, ove godine izgleda nije bio „u elementu“. No, i Danko , dajak čamaca možda bili bili centralni dogadjaji „Karnevala kao i drugi gosti-skakači, među njima i neki koji su se prvi put na Vrbasu“, ništa manje pažnje i interesa nije bilo za izbor i otisnuli s „perde“ Gradskog mosta, istakli su dobre uslove koje defile neobičnih plovnih objekta: raja je uživala u maštoBanja Luka ima za ovaj atraktivan sport. Inače, ovogodišnji vitosti svojih sugrađana, koji su „imali“ cilj da se o njihovom pobjednik Dario Mišlicki, prvi skok je izveo 1997.godine. plovnom objektu priča i „polemiše“ na korzu, u kafanama,

među rajom sve do slijedećeg „Karnevala“.

Pobjednik trke-dajak čamaca bio je Andrej Zamola. Banja- Provjerene vrbaske meraklije na ploveći objekat znale su osim lučanima je dobro poznato da on nosi gene svog oca Tončija svašta-nešto (a sve je imalo svoju funkciju i značaj) „instaliZamole, nekadašnjeg višestrukog pobjednika i vrsnog gradite- rati“ i roštilj, a mjesta se „moralo“ naći i za pečeno jagnje na lja čamaca. Nastavio je tradiciju oca, pravi čamce ali i pobje- ražnju!

18

Istina, bilo je i slučajeva da se doživi „brodolom“ nakon prolaska ispod Gradskog mosta, pa se roni u Vrbasu, u potrazi sa za roštiljem, gajbama „nektara“, pa i jagnjetom, ali sve za raju i uživanje u ljepotama Vrbasa i njegovih obala.

Ipak, ma koliko se organizator „Ljeta na Vrbasu“ , Turistička organizacija Banja Luka potrudio da ovogodišnju manifestaciju učini što sadržajnijom i kvalitetnijom (za pohvalu je ovoliki broj skakača), na obalama Vrbasa, ispod Gradskog mosta, na Zeleni, fali ljudi!

Posjeta i odziv građana nije bila ni blizu zlatnim vremenima - sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, kada se

znalo okupiti i deset, pa i petnaest, a stare vrbaslije „licitiraju“ i sa čitavih dvadesetak hiljada Banjalučana!

No, i pored toga ove godine imali smo i priliku da vidimo i draga banjalučka lica. U veteranskoj trci dajak čamaca učestvovao je i Bilko Kačar. Rezultat možda i nije toliko bitan (okitio se jednom od medalja), i kao nekada imao je gromoglasnu podršku, ovaj put sa sa terase „Sedre-Dva ribara“. I što je najvažnije da se ovaj istinski vrbaslija i Banjalučanin pojavio sa dajakom u ruci, u sada već , legendarnom čamcu „Nidžara“.

I nadamo se da će tako i ostati, a da će se narednih godina na obalama Vrbasa pojavljivati sve više i više dragih banjalučkih lica.

19

Kola탑

Intervju Gospodin ENES BAŠIĆ, banjalučki estradni umjetnik u egzilu:

Moj svijet je RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ

negdje daleko

22

Dragi Enese! Evo, nakon sedam godina pružila mi se prilika i potreba da još jednom razgovaramo za javnost, naročito banjalučku, ali sada na pravom mjestu. Dobrodošao!

BAŠIĆ: Hvala. Drago mi je uvijek te vidjeti, a pogotovo, što kažeš ti, na ovom mjestu. Još da se čuje i ovaj šum Vrbasa...

moj prijatelj Aco Altarac, koji živi u Izraelu: “Evo sjedim sa meni nametnutim prijateljima...” U pravu je Aco. Jer, prijatelji su ti oni iz djetinjstva, iz škole, ulice... Bilo mi je također simpatično kada je Aco dodao: “Evo me plutam po galaksiji, kružim oko zemlje, ali nikako da se vratim u bazu...”

Šteta da ovo nije video snimak pa da se zaista čuje ovaj šum Vrbasa, ali ja ću pokušati ovo riječima koliko je moguće bolje dočarati. Nego, koliko je meni poznato, ti imaš tri adrese.

Na kojoj si najviše i gdje se najbolje osjećaš?

BAŠIĆ: Ne znam šta bih ti rekao. Neko bi bio sretan da ima tri adrese. U nekim momentima sam i sretan, ali se dešavaju čudne stvari. Naime, dok sam živio u Banja Luci, dok sam imao jednu adresu, odlazim na turneje i vraćam se kući i uvijek je povratak bio kući. Sada, kada dolazim u Banja Luku, vraćam se kući, kada idem u Austriju, vraćam se kući, kada idem u Pulu - vraćam se kući. Zapravo, ne znam ni gdje se vraćam niti kuda idem. Koferi su uvijek na ormaru tako da s jedne strane je to dobro, ali za mene više nije nego što jeste dobro. Imam ponekad osjećaj da ne znam ni gdje pripadam.

Dođem u Banja Luku, naročito ljeti, i bude lijepo jer sretnem puno našeg svijeta. Dolazim i zimi ovdje jer imam starog oca i ne zateknem tada puno naših ljudi.

Znači, otac je još živ?

BAŠIĆ: Jeste, ima 89 godina i moj otac Esad je bio prvi pjevač na Radio Banja Luci. Još uvijek imam njegove snimke koje sam digitalno obradio. Kada sam gostovao u Americi, u Saint Louisu (2008.), ponio sam ih pa se i u Americi sluša “Zumro moja”. Kažem, dođem u Banja Luku, tu sam kao stranac. Jer srcem osjećam da je to moj grad, ali se u njemu osjećam kao stranac, u Austriji sam pogotovo stranac a u Puli, gdje sam 95. napravio kuću kada su mi otac i mati bili izbjeglice, sam takodjer stranac. Gdje onda pripadam? Kao što mi jednom reče

Sada ću citirati našeg vrlog sugrađanina, uvaženog biskupa Franju Komaricu, kada je u jednom intervjuu samnom poručio svima nama - rasutim Banjalučanima: “Nemojte dozvoliti da vam tuđina postane zavičajem, a zavičaj tuđinom”. Zar nije lijepo rečeno?

BAŠIĆ: Super rečeno, zaista.

Kod mene postoji stalna dilema o tome da li Enesa više volim slušati kada pjeva ili mi je draže sresti se s njim i razgovarati. Tog julskog dana 2010. sam poželio obadvoje istovremeno. Naravno, nije bilo moguće da moj prijatelj Enes istovremeno razgovara samnom i da mi pjeva. Ali, zato je kraj nas žuborio čarobni Vrbas koji je zamijenio Enesovu pjesmu, dao aromu samom razgovoru i punio nam srodne duše obojici.

Eh, sada koliko se možemo tome ophrvati, utjecati na to, druga je stvar?

BAŠIĆ: To je vrlo teško. Naime, mnogi propagiraju povratak u Banja Luku. U redu, lijepo se vratiti, ali treba od nečeg živjeti. Kako sada ja mogu utjecati na svoga sina i kćerku da se vrate u Banja Luku? Ne može se živjeti od have i ovog lijepog Vrbasa. Povratak treba da bude održiv, što znači da povratnik treba da ima neku sigurnu egzistenciju ovdje. Bez toga nema ništa. Ostalo su samo prazne priče. Možda nije ni vrijeme niti mjesto da ovo kažem, ali reći ću. Naime, upravo smo svjedoci godišnje manifestacije “Vezeni most” u našem gradu. Bio sam na par sastanaka u Opštini kada smo razgovarali sa gradonačelnikom ili njegovim prvim saradnicima. Naši poslovni ljudi apeluju da se ulaže ovdje. Sve je to lijepo čuti, ali ja imam i ovakvo lično iskustvo. Naime, imam kuću koju sam sagradio 1975. godine. Za nju posjedujem urednu dokumentaciju, što se kaže 1/1. I htio sam da saniram tu kuću jer hoću da se vratim u Banja Luku pošto sam u penziji, a i supruga će uskoro.

Dakle, priče su da se treba vratiti a ja osjećam u svom srcu da treba. Dakle, odem u Opštinu vezano za papirologiju oko sanacije kuće, jer neću ništa na

crno da radim. Ali, tamo se uvjerim da u novom Regulacionom planu za “Jug-V” moje kuće jednostavno - nema. Išao sam i kod nekih važnih ljudi u Opštinu koje odavno poznajem, ali badava. Naime, brišu se neke kuće po tom planu i ono što nije etnički očišćeno 1992-1995, čini se sada na jedan drugačiji - perfidan način. Hiljade kuća je na Paprikovcu, Rudarskoj ulici i drugim lokalitetima blize banjalučke okolice podignuto nelegalno pa se kasnije legaliziraju, a moja kuća, koja je onomad legalno sagrađena, ona se briše. Da li zbog mog imena i prezimena? Naime, pitao sam ih da li se tu planira podići neki kapitalni objekat - put, škola, fabrika? Ne, nisu rekli da se podiže išta od toga. Nas troje smo podijelili dunum zemlje na tri jednaka dijela.

Pa kome treba tih mojih 300 kvadrata?

Itekako je općepoznato šta tebi znači muzika i šta nama - Banjalučanima značiš Ti - čovjek od muzike i od duše.

Ipak, jesi li se umorio od decenijskog bavljenja muzikom i jesi li malo urijedio?

BAŠIĆ: Da ti iskren budem, nisam se umorio. Urijedio sam što se tiče nastupa, ali nije toliko do mene, nego jednostavno, ti da bi pjevao, moraš imati nekog

da te sluša. A ja svoje publike, nažalost, ne mogu na jednom mjestu imati. Razbacani smo po čitavom svijetu. Ja živim u Beču, ponekad pjevam, ali to nije moj svijet. Moj svijet je negdje daleko. Ne postoje ni tehničke ni fizičke mogućnosti da skupim svu svoju publiku na jednom mjestu. Eto, to je razlog što sam urijedio.

Prije koju godinu je legendarni Oliver Dragojević izjavio da čovjek, kada prevali 60-tu, nekako sve manje aktivno učestvuje u životu, na neki način. Više, nekako, posmatra život koji se dešava oko njega. Kakva je situacija s Tobom po tom pitanju?

BAŠIĆ: Slušajući ovo, rekao bih da to nije slučaj samo kod pjevača, nego je inače kod ljudi otprilike tako. Čovjek kada navrši 60, zreliji je, drugačije gleda na život - život ga je, jednostavno, naučio nekim stvarima. Recimo, mi koji smo preživjeli ovo što smo preživjeli, možemo reći da smo sada otvorili oči vezano za neke stvari koje smo prije gledali drugačije. Ali, što se tiče pjesme, ne slažem se sa Oliverom. Naime, ima jedna izreka, baš kod Dalmatinaca, a nju koriste za mene i kažu da sam “k’o staro vino”, odnosno što stariji to bolji. Živim jedan uredan život -

23

Intervju ne pušim, rekreiram se i imam snage, hvala Bogu. Eh, koliko će to potrajati, vidjet ćemo. Želja mi je da iduće godine obilježim 40 godina tog mog nekog estradnog rada. Imam nekih pjesama u projektu. Ali, to je teško realizirati.

Zašto ?

BAŠIĆ: Pa moraš imati studio, sponzora. Prije, dok sam snimao, recimo za “Jugoton”, bila ti je dovoljna samo kvaliteta a ostalo je njihova briga. Danas moraš sve sam, dakle obezbjediti sredstva, orkestar, studio. Ali, ja ću to nekako uraditi baš u vlastitoj režiji. Imam pjesme koje sam pripremio, danas, hvala Bogu, imamo internet i ja ću se potruditi da to sve dođe do srca i ušiju moje publike. Javili su se i neki potencijalni sponzori i taj projekat će biti ipak nekako odrađen. Želja mi je da u toj

žalim što mi je sve to prekinuto i to onda kada mi je u životu bilo najljepše.Došao je rat, a njime sam izgubio i publiku ali, na odredjen način sam izgubio i volju da pjevam. Kada nemaš kome pjevati, šta će ti pjesma. Pjevam ja i poslije rata, evo i danas, ali iza toga nije to bilo onako iz srca i duše kao što je bilo do rata.

godini obiđem i naše klubove po Švedskoj, Danskoj, Njemačkoj.., možda dođem i u Ameriku na obilježavanje jubilarnih, 10-tih susreta Banjalučana u Saint Louisu. Želim ovom prilikom da vas u Americi pohvalim: naime, valjda su ta daljina i nostalgija zadržali nešto kod vas što se meni strašno sviđa.

Naime, ono što sam primjetio kod naših ljudi po Švedskoj, Danskoj...jeste da se ne druže na onakav način kao što smo se nekad družili. Ljudi se zatvaraju zbog nekih sitnosopstveničkih razloga, šta li.., ali kod vas toga nema. Naši ljudi se u Americi druže, posjećuju, ako žive bliže jedni drugima, čak i jednom sedmično, naprimjer. Podsjetilo me to na ona dobra stara vremena i to mi je stvarno drago da je tako.

BAŠIĆ: Čast mi je što od prvog susreta, a evo sada je već peta godina kako uzastopno nastupam na toj završnoj večeri. Sve svoje obaveze koje imam prilagodim tome terminu. Prvo, drago mi je doći u Banja Luku, a druga stvar - još više volim vidjeti toliki broj ljudi. Ja tada pjevam iz duše, a ne iz nekih materijalnih pobuda. Posebno mi je drago što, iz godine u godinu, sve više mladih dolazi na ovu manifestaciju.

Dobro, ali da li bi se ovi susreti mogli sadržajno, odnosno programski drugačije osmisliti?

Ovo će biti prenešeno našim Banjalučanima u Americi i to neka im bude stimulans da tako i nastave.

BAŠIĆ: Eh, baš mi je drago.

Odmotavaš li film svoje bogate muzičke karijere i žališ li i za čim u istoj (karijeri)?

BAŠIĆ: Pa, ja sam započeo pjevati zato što sam to volio. To sam naslijedio od oca, jer on je pjevao. Banja Luka je bio grad pjesme. Nisi morao puno ni da se trudiš da postaneš pjevač u ovom gradu. Grad je pjesma. Bilo je druženja, serenadi, Vrbasa...Dakle, za tim dijelom svog života ne žalim. Imao sam puno turneja, snimanja za tadašnje diskografske kao “Jugoton”, PGP, RTV Sarajevo..., ne žalim ni za tim dijelom života. Ali,

24

Razgovaramo tri dana prije završne večeri tradicionalne godišnje manifestacije koja se u našem gradu održava pod nazivom “Vezeni most”, na kojoj ćeš upravo Ti, uz Josipa Pejakovića, bez kurtoazije rečeno, biti zvijezda večeri. Šta za Tebe znače ovi susreti i da li bi se oni mogli i drugačije osmisliti?

BAŠIĆ: Sigurno je da bi se moglo drugačije organizirati.

Trebalo bi dovesti umjetnike, mlade ljude, sportaše..., da to bude zaista osmišljeno, a ne kao do sada - samo roštilj, muzika, piće, odnosno da to ima neki vašarski karakter. Dakle, ovi ljudi što to vode, ne bih želio da se shvati kao kritika, mozda su ljudi i preopterećeni, trebali bi to zaista drugačije osmisliti jer Banja Luka je oduvijek bila velegrad, grad kreativnih ljudi u svim oblastima. Treba uključiti, zapravo, što više mladih ljudi.

Opće je poznato da je Banjaluka najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije jer je 80 hiljada nas napustilo svoj grad, ne od dobra, naravno... da sada ne idemo u detalje...A poznato je također da se Banjalučani tradicionalno, najmanje jednom godišnje, okupljaju po zemljama nedođijama.

Ovi susreti ovdje dođu nekako kao biber po pilavu. Kakva nam je svima budućnost ako samo ostane na okupljanjima, druženjima..što je svakako lijepo, ali prijeti li nam, zapravo,

Intervju biološki nestanak? Meni se ovo pitanje, jednostavno, nameće Kulijer..., ma puno je tih imena... kao nužno i zato ga i Tebi postavam.

BAŠIĆ: Ti si čovjek iz ovog grada, voliš ovaj grad, voliš ove Sjećaš li se pokojnog Boška Orobovića? ljude i sasvim je razumljivo da takvo pitanje i postavljaš.Ja isto BAŠIĆ: Kako da ne. Bio je svima nama uzor. Čovjek je završio tako osjećam. Samo kad se načne ta tema, ja se naježim, kao Muzičku akademiju, pjevao na Opatijskom festivalu, bio je evo - i sada...Nažalost, kada vidimo šta se radi i kako se radi, vrsni i muzičar i pjevač. Banja Luka je, jednostavno, bila grad izgleda da se ide u tom pravcu. I prije sedam godina, kada smo pjesme i pjevača. imali intervju, slično si pitanje postavio i ja sam ti odgovorio de me žalosti da nas je sve manje, a mezarja su sve punija. Sada Nego, da se nadovezem na ono Tvoje nostalgično prisjećanje je to još izražajnije. Malo prije smo pričali o održivom povrat- da je Banja Luka bila grad taman za zivjeti do 1969., odnosno ku i ponovit ću da to podrazumjeva sigurnosne, političke, eko- do potresa. Desila se otad, kako se inače terminološki odavno nomske i sve druge aspekte, čega nažalost ovdje nema. Mladi provlači kroz novine, tzv. demografska eksplozija. Naime, ljudi se ne vraćaju, a mi - stariji, koji još osjećamo neku ljubav jedan tadašnji banjalučki moćnik, zašto ga i ne spomenuti za ovaj grad pa dolazimo ovdje, nestat Mišo Popović, je bio taj koji je nakon potresa će i nas a politička klima puše u jedra “Nemojte dozvoliti da vam doveo najviše onih koji ni po čemu ne pripaonih koji nas ne žele ovdje i nemi- tuđina postane zavičajem, daju ovom gradu niti gradu uopće. Kako to novno je da će se desiti naš biološki a zavičaj tuđinom”. Zar komentiraš? nestanak u nekoj budućnosti.

BAŠIĆ: Mene što se tiče, bolje bi mu bilo da je nije lijepo rečeno? on otišao među svoje, nego što je svoje doveo Vratimo se opet Tvojoj muzici. ovamo.

Naime, pjevao si i pjevaš različite žanrove. Kojem si od njih najbliži - srcem i dušom?

Mislim da ce Tvoj odgovor na slijedeće pitanje biti zaniBAŠIĆ: I po tome je Banja Luka specifična u odnosu na sve mljiv Prijedorčanima, kojih je ne mali broj u USA i Kanadi. gradove u Bosni. U našem gradu su svi žanrovi bili zastuplje- Zapravo, na jednom Tvom CD-ju, kojeg naravno imam, ima i pjesma “Prijedore moj”. Otkud Tvoja bliskost sa tim gradom?

BAŠIĆ: Prijedor je u ono doba bio jedan fini gradić. Zapravo, svi gradići koji su na rijeci su lijepi. A, Prijedor je na dvije rijeke - Sani i Bereku. Dakle, u takvim gradovima, pa i u Prijedoru, su fini, pitomi i dragi ljudi. No, nevezano sada za to, u Puli sam, gdje su mi roditelji živjeli u izgnanstvu, sreo jednog Prijedorčanina - Emira Kulenovića, magistra prava i ženu mu Jasminku. S njim sam u Puli, zapravo, obnovio prijateljstvo. On je pravnik po struci, ali i čovjek koji strahovito voli muziku. Svira lijepo gitaru, komponuje, piše dobre tekstove... ni. Najmanje je bilo turbo-folk muzike koja je kasnije došla. I pri jednoj našoj sjedeljci on je meni napisao pjesmu o mome Do zemljotresa je Banja Luka bila jedan divan, prekrasan gradu - “Spavaj Banja Luko”, koja je također objavljena. Onda grad - grad u pravom smislu te riječi. Ja volim tu Banja Luku. mi kaže: “Ti si Banjalučanin, ali da li bi htio otpjevati jednu Međutim, poslije zemljotresa došli su neki drugi ljudi koji su pjesmu o Prijedoru”? Odgovorio sam: “Ja volim Banja Luku odavno željeli da žive u gradu, ali grad ima svoja pravila. Naža- - svoj grad, volim Bosnu, volim i Prijedor...” Kada sam čuo lost, oni su nametnuli svoja pravila i grad više nije bio grad pjesmu i pročitao tekst, prihvatio sam. Melodija je fina, ali i kakav je bio do tada. Da se vratim tvome pitanju: u Banja Luci tekst me je privukao. Ima u njemu neka poruka, naime. Pjesma je bio mali revijski orkestar, u Domu kulture su bile igranke. je fina, sjetna i naišla je na dobar prijem kod publike, ne samo Da ne nabrajam ko je sve svirao i pjevao, da ne bi koga ispu- u Americi, nego i u Svedskoj, naprimjer. U Norčepingu postoji stio. Ali, pravi Banjalučani znaju koji su to bili naši muzičari. radio za naše ljude čiji je urednik Ozren Tinjić. Jednom mi Dakle, svirala se i pjevala u našem gradu i sevdalinka, i zabavna kaže: “Ti i onaj Tvoj Prijedor”! “Zašto?” - upitam ga. “Pa nema muzika, i starogradske i meksikanske... tako da sam ja zavolio rodjendana niti bilo koje fešte bez te pjesme”. Meni je drago da sve vrste muzike. je to tako.

Kojoj si ipak naginjao?

BAŠIĆ: Naginjao sam dobroj muzici. Ja sam imao sastav “Banjalučki trubaduri”, postojali su i “Mućaćosi”...išlo se na turneje širom bivše Jugoslavije i održavali se koncerti.

Ponosan si na to?

BAŠIĆ: Naravno! Evo, na jednoj patriotskoj stranici na kojoj je postavljena pjesma “Prijedore moj”, kliknulo je do sada preko 100 hiljada ljudi.

Hoćeš li se sjetiti nekih imena iz tog vremena?

BAŠIĆ: Rahmetli Bure (Hamdija Alispahić, op. B.G.), Ismet Tabaković - Cici, Relja, rahmetli Bahro, Ljupče Dodevski, u mom sastavu rahmetli Salih Nićo Kapidžić, Midhat Karić.

Volio sam ipak više zabavnjak, jer tu su bili rahmetli Haško Čelebić, Braco Skopljak, Zvonko Rolih, Franjo Petrušić, Nandi

Obzirom kroz šta smo sve prošli, pjesma nas je koliko-toliko održala, naročito ona prava i ona Tvoja i - njojzi hvala.

Hvala i Tebi što si nam punio duše onda i što nam puniš duše i akumulatore godinama nakon “onda”, evo do danas. Hvala za ovaj razgovor.

BAŠIĆ : Hvala i Tebi od srca.

25

Iz Svjetskog Saveza Dijaspore

BOSNIA HOUSE : 36 Medley Road, Birmingham B11 2NE, England tel: 0044 121 772 3052 fax:0044 121 773 3861, emil:uknetwork@btconnect.com ; www.bihdijaspora.com PREDMET: Zakona o državljanstvu BiH (dvojno državljanstvo) Birmingham, 23. 09. 2010.

Uredu Visokog predstavnika OHR-a u BiH, G-dinu, Visokom predstavniku Valentinu Incku (Inzko) Vaša Ekselencijo, Visoki predstavniće OHR-a, gospodine Incko (Valentin Inzko), obraćamo vam se povodom vaše incijative da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu BiH, a kojeg ste Vi je proglasili 18. septembra 2009, a kojim su utvrđene mogućnosti promjene entitetskog državljanstva za državljane BiH s prebivalištem u Brčko Distriktu BiH te precizirani uslovi za sticanje bh. državljanstva za osobe rođene u inostranstvu, a čiji je jedan od roditelja tada bio državljanin BiH, stavi na raspravu i usvajanje na sjednici Vjeća ministara BiH održanoj 14 septembra 2010 godine.

Vaš prijedlog, posije godinu, Vijeće ministara BiH je usvojilo i utvrdilo vaš prijedlog.SSD BiH pozdravlja vašu incijativu, što na ovaj način omogučujete da se djeca rodjena van BiH uvedu u evidenciju državljana BiH. Medjutim, moramo napomenuti da se SSD BiH više puta dosada pokretao incijativu da se u tom istom Zakonu o državljanstvu BiH promjeni klauzula kojom se gradjanima BiH koji žive van BiH dozvoli pravo da imaju dvojno državljanstvo, odnosno da ne gube državljanstvo BiH ako steknu državljansto neke druge države.

Ovakva odluka je preinačena i produžena na incijativu bivšeg Visokog predstavnika, gospodina Padia Ašdauna (Paddy Ashdown), do 2013 godine.

Naime, moramo da istaknemo, po zna koji put , da mnogi naši gradjani koji žive van BiH, a koji su po različitim pravnim osnovama stekli prava da posjeduju državljanstvo država u kojim sada žive, žele da zadrže i državljanstvo svoje države iz koje potiču.

Na sve naše incijative koje je SSD BiH pokretao i upućivao na sve relevantne adrese u BiH, a takodje i na kancelariju visokih predstavnika OHR-a u BiH, uvjek su nam stizali suhoparni odgovori da se to pitanje može mijenjati samo izmjenom Ustava BiH. Zaista neshvatljivo.

Evo, i ovaj Vas primjer itekako pokazuje da se to može uraditi i bez izmjena Ustava BiH, ali kako izgleda da to zavisi od toga ko pokreće tu incijativu.

Vaša visosti, Visoki predstavniće OHR-a, gospodine Incko, ovo nije prvi put da se Zakon o državljanstvu mijenja na sličan način, ali opet bez promjene Ustava BiH Ranije je, to uradjeno kad se vršila provjera državljanstva naturalizovanim licima.

Postavlja se pitanje: ,,Da li se ovo šalju signali dijaspori BiH da dvojno državljansto nije političko pitanje ili bilo kakvo drugo pitanje koje bi bilo toliko aktualno?”

Aktualne političke vlasti i dalje ostaju pri svojoj suhoparnoj odluci da se dvojno državljanstvo može postići i ozvanićiti samo bileteralnim sporazumima izmedju država u kojima žive gradjani BiH, a koji su po sili zakona stekli pravo da posjeduju državljanstvo tih država.

Postavlja se pitanje: ,, Da li je pred Opšte izbore u BiH bila potrebna ovakva opstrukcija kojom se pokazuje da se Zakon o državljanstvu BiH može mijenjati na prijedlog Visokog predstavnika, a koji je Vijeće ministara BiH jednoručki prihvatilo!” Isto tako postavlja se pitanje:,, Zašto Visoki predstavnik, G. Incko, ne uputi i jedan takav prijedlog kojim bi se onemogućili sve te birokratske norme koje koce da se promjene, ti suhoparni (članovi 4 i 17 Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine ‘’Službeni glasnik BiH’’, broj 13, od 26. avgusta 1999. godine) i dozvoli dvojno državljanstvo gradjanima BiH koji žive van BiH ili se značaj dijaspore svodi na margine dnevno političkih interesa ili je dijaspora važna samo u sferi ispomoći BiH!” S poštovanjem G.O. SSDBiH Zaim Pašić predsjednik

26

Obnova Ferhadije

Srcem za Ferhadiju Ovog ljeta predstavnici Asocijacije mladih ”BL U SRCU” i Saveza Banjalučana Švedske uručili su muftiji Edhemu ef Čamdžiću preko 20.000 maraka sakupljenih donacija za obnovu porušene Ferhadije.

Potaknuti početkom radova na obnovi velelepne džamije Ferhadije grupa entuzijasta okupljenih oko Asocijacije mladih ”BL U SRCU” 2007. godine pokreće akciju sakupljanja dobrovoljnih priloga i donacija za obnovu porušene banjalučke ljepotice. Akcija se sprovodila u suradnji i uz odobrenje Medžlisa IZ Banja Luke, Saveza Banjalučana u Švedskoj, kao i uz pomoć naših prijatelja porodice Golalić iz kompanije Plivit Trade.

Cilj akcije nije bio samo da se sakupi što više novca već da se pošalje jasan signal da Banja Luka nije zaboravljena i prepuštena zaboravu. Takođe jedan od ciljeva je bio i da se informišu građani Banjaluke i Bosne i Hercegovine širom svijeta o početku izgradnje Ferhadije. Uplatom dobrovoljnih sredstava donatori su dobivali priznanice sa pečatom Medžlisa IZ Banja Luka, a spisak svih donatora objavljen je na našoj web stranici i dostupan je široj javnosti.

Muftija banjalučki Edhem ef. Čamdžić sa predstavnicima asocijacije BL u srcu i Saveza Banjalučana Izuzetno dragocjenu i bogatu biblioteku pokazao je Muftija svojim gostima

Ovog ljeta predstavnici Asocijacije mladih ”BL U SRCU” i Saveza Banjalučana Švedske uručili su muftiji Edhemu ef Čamdžiću preko 20.000 maraka sakupljenih donacija za obnovu porušene Ferhadije.

Muftija banjalučki zahvalio se Asocijaciji i Savezu Banjalučana, savjetujući ih da istraju u ljudskim nastojanjima i idejama koje se zasnivaju na toleranciji i suživotu prije svega.

Ne postoje riječi kojima bih umio iskazati svoju sreću i zahvalnost. Da ste sakupili pet maraka, previše je. Želim naglasiti kolika je važnost to što imate tako plemenite namjere i činite velika dijela. U tome je vaš značaj ogroman, ne samo za mene i ne samo za Ferhadiju, već i za čitavu BiH i sigurno i šire naglasio je ef. Čamdžić.

Veoma je bitno istaći imena svih onih koji su neposredno učestvovali u prikupljanju donacija tokom ovih godina, a i na drugi način podržavali ovaj humani projekat.

Predsjednik Islamske zajednice Kasim Mujičić prima donaciju za obnovu banjalučke ljepotice

To su: Haris Radaslić, Džemil Vajrača, Almir Memić, Esmina Malkić, Zlatko Avdagić, Ornela Živković, Edina Ljeskavica, Adnan Prlja, Ilijaz Mahmutović, Fatima Mahmutović, Dženita Kasum, porodica Golalić i Mirsad Filipović.

Ovom prilikom želimo da se zahvalimo svim donatorima na ukazanom povjerenju i nadamo se da će i njihovi prilozi doprinijeti bržoj izgradnji najvećeg, najljepšeg i najznačajnijeg objekta islamske kulture u našem gradu i šire.

Asocijacija mladih ”BL U SRCU”

27

Knjige

Habiba metar

Ismet Bekrić: Priče iz banjalučkog djetinjstva; Odlomak iz knjige »Pijetlov budilnik«

Ta okruglasta oniska žena, šira nego duža – kako su za nju znali kazati, uvijek je nekud žurila, podižući svojim dimijama prašinu u našim ulicama i sokacima. Na ramenu ili pod rukom nosila je platnenu torbetinu, trpajući u nju sve što bi našla ili dobila od naših majki i ebejki. Pomalo smo se i plašili susreta s njom, a i ona je više birala uličice u kojima je manje djece.

Tu ženu naobičnog izgleda često su pratila dječija dobacivanja:

Habiba metar, odnio je vjetar!

Habiba bi najčešće nastavljala svoj žurni korak, a ponekad bi ipak znala zastati i podići kamen, kao da bi ga za nama hitnula, no taj ulični ratnik nije nikad poletio prema našim glavama. Ostao bi u Habibinoj ruci koja ga je odbacila ustranu, u kanal ili bašču. Mi to uglavnom nismo ni vidjeli, jer smo u pete uključili najveću moguću brzinu čim bismo primijetili da Habiba traži kamen.

Strah od ove čudakinje brže od vjetra pothranjivali su nam i kod kuća, govoreći kako će nas Habiba strpati u svoju torbu ako ne budemo učili, ako ne budemo redovno prali uši i zube, i ako ne budemo pili riblje ulje.

- Pih, riblje ulje! – često se čulo u dječijoj ambulanti, u kojoj su nam, nakon što bi nas poredali, sipali u usta ovaj lijek za jačanje.

- Ako ne budete pili riblje ulje, imaćete slabe kosti i mlitave noge, pa nećete moći pobjeći od Habibe metar! – govorila nam je Emirova majka koja je tu radila kao medicinska sestra i koja nam je uporno naređivala da začepimo nos i otvorimo usta.

Jednog proljetnog dana, kada smo se vraćali iz škole, susreli smo se, iznenada, sa Habibom koja je naletjela baš na nas i, da bi što prije šmugnula u prvu uličicu, podigla još više prašine. Dok je tutnjala pored nas, ostali smo bez glasa, a kad smo vidjeli da se već udaljava, hrabro smo otvorili usta i ispustili strašne glasove:

Habiba metar, odnio je vjetar!

Habiba metar, odnio je vjetar!

Habiba je zastala, okrenula se i ispod marame, koja joj je pokrivala jedno oko, uputila prema nama svoj strašnui drugooki pogled. A kad se počela i saginjati, nismo čekali da se dočepa kamena, nego smo potrčali niz ulicu koliko nas noge nose, kao da se sada vjetar iz Habibinih poderanih cipela preselio u naše đonove.

Potrčao sam i ja, ali me je žulj na peti ometao da budem u grupi najbržih. Sve više sam zaostajao, a onda sam se, naletjevši na jedan povelik kamen, našao na zemlji. U desnom koljenu sam odmah osjetio bol. Školska torba je odletjela ustranu, a iz nje su ispale drvene bojice koje sam dobio na poklon i kojima sam se ponosio.

I, dok sam se polako podizao sa tvrde ceste, pogled mi je zastao na koljenima do kojih su se spuštale moje kratke hlače, zapravo nekad duge, a sada skraćene i prekrojene vještim majčinim rukama. Ispod zguljene kože već se nazirala krv. Ali to ni izdaleka nije bilo tako strašno, kao tada kad sam podigao glavu i ugledao Habibino crveno okruglasto lice, sa jednim zubom preko kojega je prebacila teško razumljive riječi:

- Ne boj se! Ne boj se! Nije to niš’! Sa’ć ja...! – Habiba je zatim preskočila ulični kanal i na obližnjoj travnatoj čistini tražila neke listove. Nešto je uzbrala, a zatim se brzo vratila, ponavljajući:

- Ne boj se! Sa’ć proć’! Za uboj j’ najbolja bokvica. Bokvica je priki lik!

I dok sam stajao kao omađijan, Habiba je na mojka ostrugana koljena pažljivo, skoro majčinski, stavljala listove bokvice.

- Evo, bić’ dobro! Malo jih drži! Zavež’ s maram’com! Ih, mlado je, brzo ć’ zarast’! – govorila je Habiba, blago pritiskujući bokvicu na moje rane. – Ne boj se, Habiba ni mrava ne b’ zgaz’la!

Žena koje smo se svi bojali, zamišljajući je i kao vješticu što jaše na vjetru, pokupila je i moje rasute drvene bojice i pružila mi ih uz smiješa:

- Ev’! I poselam’ ebu!

Dok sam maramicom zavezivao bokvicu na više povrijeđenom koljenu, Habiba je već nestala u obližnjem sokaku. Činilo mi se kao da je to sve bila samo scena iz nekog filma o vještici koja je voljela djecu.

Drugarima nisam govorio o svome susretu sa Habibom, siguran da mi ne bi ni vjerovali. Od toga dana nikada više nisam izgovarao stihove o Habibi metar, brzoj kao vjetar. I nisam bježao kad bi ona, slučajno, progrmila pokraj nas. A ona bi skoro uvijek ispod svoje marame, umjesto kamena, dobacila do mene pogled u kojem sam prepoznavao brižnost.

- Šta, ti se ne bojiš Habibe?! – znali bi me upitati drugari kad ne bih bježao s njima.

- Ne! Ni vi se nemate čega bojati! Habiba ni mrava ne bi zgazila!

Prolazile su godine, i naši zajednički koraci do škole. Habibu smo sve rjeđe susretali. A onda se negdje izgubila. Nestala.

U ulicama i sokacima ostao je samo vjetar, koji je, možda, nekud odnio Habibu, ali nije oduhao i sjećanja na ženu koja je bila jedna od bajki našeg djetinjstva.

Odlomak iz knjige »Pijetlov budilnik«

28

VESNA, bogumilska kći

Knjige

Vasvija Dedić Bačevac; Odlomak iz romana »Vesna, bogumilska kći«

... Godina što dođe ne bi zapamćena samo po šljivama i žitu, koji su te godine rodili u tolikom obilju da su se činili kao ljubičasto i zlatno more, nagovijestivši mir i berićet koji se i zvanično okrunisao: 29. kolovoza 1189. godine, kada veliki bosanski vladar Kulin ban potpisa povelju s dubrovačkim knezom Krvašem, kojom dogovriše slobodu kretanja i trgovine...

Od tog velikog dana Bosna prodisa i zamirisa spokojem, mirom i milošću. Krenuše karavane u svim pravcima i krenu trgovina da cvjeta, s njom i veze među ljudima, a svijet postade veći i širi.

Godin postade glavni vodič karavana prema Duborovniku , i u toj ulozi je očigledno uživao, a i njegovi pratioci, jedina kojoj je to teško padalo bila je njegova izabranica Jelena, a njen san o skorašnjoj udaji kidao se putovanjima i željno očekivanim susretima. Bio je ispunjen putovanjima. Uživao je kada bi se približavao moru, čiji miris bi osjetio na daleko, prepuštao se mirisima maslina, egzotičnih cvjetova krša i ogromnih stijena, koje su strpljivo ćutile zaboravljene priče davnina. Volio je i povratke, miris i žubor bosanskih rijeka, šum tajanstvenih bosanskih šuma, koje su putnike zavodile i mamile ih u topla njedra šuštavih breza, stogodišnjih hrastova, snenih jasika...

Vesna ga je još manje viđala, od kada je vodio karavane za Dubrovnik. Čudila se da se još nije oženio sa mršavom gospodičnom, koja se u zadnje vrijeme još više istanjila, jer je mrela od ljubavi, ali se on nije obazirao ni na nju ni na bilo koga, kao da se zaljubio u vijugave putove, koji su ga odnosili i donosili na mekim krilima neslućenog zadovoljstva, u kojem je našao sebe. Već nekoliko dana je molila majčicu da idu do njega i ugovore putovanje, ali je stara vješto pronalazila izgovore, svaki put nalazeći debele razloge da je spriječena. Vesna je vidjela da je Zlatiborka sve planski smislila, samo da ide sama. Ko bi znao šta joj se motalo po glavi, jer nikada nije previše pričala o svojim željama. Vesna se odlučno uputila njegovoj kući da ga pita kada ide prva karavana za Dubrovnik. Zatekla ga je kod kuće za velikim stolom od drveta. Izgledao je kao zarobljeni div, koji, ako se naljuti, može sve smrviti oko sebe. Glava mu je bila nagnuta naprijed jer je gledao neke papire. Kad ju je vidio u okviru vrata, osmijeh mu je zatitrao na usnama, ali ga je on brzo progutao kao vreli zalogaj, samo su mu ostale iskre u očima.

- Kojim dobrom, ljepotice moja!

Vesnin pogled se sreo sa njegovim i odmah se pokajala što je došla na njegovu teritoriju, mogla je to izvesti i pametnije, nego da stoji tu nasred sobe. Krv joj se razlila po obrazima, kao latice bulke, a oči sijevnule od ljutnje...

Odlomak iz romana »Vesna, bogumilska kći« (Boksallskap/Društvo knjiga, Malmo, 2010)

“Kad utihnu melezi” (Grafid, Banjaluka, 2010)

29

Dugo putovanje do “Oluje”

Brijunski Tekst: Radmila Karlaš

Antibarbarus

Shodno sebi i svom nepresušnom optimizmu, želim da homo barbarusi ne likuju nad nama bh. melezima. Unatoč tome što su nas skoro izbrisali sa lica zemlje. Što ratovima, što crtanjem onih karata pored jezera gdje plutaju patkice. Ako je za utjehu, crtači su blago u gospodu preminuli. Ali ne i aveti koje su ih tvorile. U svemu tome ima još nešto, melezi su opstali. U duboko podijeljenoj i raščerečenoj tvorevini koja se zove Bosna i Hercegovina, koju mnogi zovu ovako, onako i svakako. Kako koji plemenski vrač smatra shodnim Dok trajekt sječe talase od Fažane ploveći lagano ka Malim Brionima, čujem Krležine riječi Kud plovi ovaj brod. Otplovio je u pizdu materinu jer te niko nije „čitao“ mada si sve napisao, jer te niko nije slušao dok si govorio, mada su sva znana pera polomljena tumačeći tvoj Obračun i Antibarbarus, a malo koja shvatila koliko si opasnim držao mediokritetstvo. Koje će te umalo koštati glave, koje će te saplitati cijelog ovozemaljskog života i poigravati se sa tvojom sjeni nakon istog, koje će razarati u ime nečega, što bi se najprostije moglo nazvati ljudskom glupošću. Dragi Krleža, uvijek je na djelu neki „Svileni“ ili „Mrtvac“ (nadimci Vladimira Bakarića), tačnije, neki posvemašnji ideološki zaluđenik kojem kad ogole ideološku kožu ne ostaje ništa više do puke potrebe da nišani na sve što je izvan njegove moći poimanja.

30

Skidanjem mete takav ili takvi opstaju na stolici. Prosto rečeno, najebali smo od političkih aparatčika. Da parafriziram dragog, nažalost pokojnog Bogdana Bogdanovića, „i izvrnuta rukavica ostaje rukavica“, kada se obazreo na dva kraja iste priče, komunističke aparatčike tobož iznenađujuće preko noći transformisane u nacionaliste. E ta „rukavica“ ovakva ili onakva, najviše je razjebavala moju Bosnu, odgovorno tvrdim.

Od kada sam nogom stala na Brione, stalno verglam sa Krležom, mada je tu i drug Stari, simbol Briona, čijem Liku i Djelu nikad nisam robovala, ali sam ga volila. Zbog petokrake na kapi tokom onog rata. Zbog borbe sa partizanima po bosanskim gudurama. Jer je progurao obruč na Sutjesci. Volio pse. Zbog toga što nije dao ostaviti nijednog ranjenika. Što je bio antifašista. Jer je insistirao na

tome da BiH ne može biti ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, već i muslimanska i hrvatska i srpska. Što je volio žene, dobru kapljicu, bio kozer... A zamjeram mu što... Zapravo, melez u meni mu zamjera što nije slušao pametne, pa je ovaj moj embrio zbog uzroka, a ne tobožnjih posljedica upakovanih u stereotipe poslužio za potkusurivanje, tek neko koga treba abortirati, sasjeći u korijenu.

Taj melez ima svoj Obračun, u novijoj istoriji ne samo prema vrlim susjedima najprije sa jedne, pa sa druge strane Rijeke, već i naspram domaćih izdajnika, tobožnjih multietničara. Posljedičnog stanja, čisto da podsjetim.

Trajekt na radnom zadatku sječe talase, palubom kruži rakijica razasuta po uščupernim plastičnim čašicama. Bosno moja. Glupost nas je razorila. Dragi

i Foto: ulysses.hr Krleža, ništa zato, bilo bi isto i da se tvoj genij dao multiplicira- izvitoperivanja. Kakva SANU! Šta bi bilo tek da sam pratila ti u prošlosti i još više usta pričalo isto. kompletnu istorijsku genezu, pa objašnjavala kobnost politike Evo me, bjesnim kao i ti u Pijanoj novembarskoj noći 1918. Pašićevih radikala sa kraja XIX stoljeća nauštrb liberala, kako Decenije tamo, decenije ovamo, šta mari. Ne možeš promje- bih pokazala zamke te njihove populističke politike koja će niti ljudsku glupost kao trajnu kategoriju. Sve si ti ovo znao se odraziti na obe potonje Jugoslavije i na nas meleze u BiH. i izuzeo si se od nje samim sobom. Druže Stari, šta se moglo Za sada dosta. Ipak, ne idući toliko daleko u prošlost, već je učiniti da rata ne bude. svodeći, bar u svom romanu na bliži period, preduprijeđujem Tako čantam u sebi dok u sumraku koji zamke, mislim, tako što navodim bezbroj se navlači stavljam sunčane naočale jer fusnota, tek da ne bude totalnih upitnime oči peku od slanog reskog vazduha ka nad glavama. Na primjer, ko su bili i tjeraju mi suze niz lice. U posvepartizani. Ili antifašisti. Za homo barbamašnjoj omaglici ne vidim nikog oko ruse izgleda još ne postoje odgovarajuće sebe, mada je trajekt krcat. Obladale fusnote. Njih tako očigledne mnogi ne me sjeni, dok stežem torbu u kojoj se prepoznaju. Amnezija na djelu, poduga. crvene korice moje nove knjige Kad Kako debilkan sebi da prizna da je debilutihnu melezi. Jedno izdanje, upakokan. Kada je on prototip homo sapiensa. vano u crvene korice, u boju koje je Aha. najviše bilo u zastavi moje nekadašRomanom pokušavam staviti tačku nje Republike, što je nažalost i boja (mada slutim da će proizvesti trotačku) krvi koje je najviše opet bilo u Bosni. da mi ini sa obe strane Rijeke, na službeI onda i nedavno. Tako je rezonovao noj dužnosti u Bosni posredno ili nepoIsmar Mujezinović kada je ilustrovao sredno stalno objašnjavaju preko mojih korice. Rekli su mi neki koji su čitali leđa kako je započeo rat na mom otoku. I da ne razumiju. Od neće da razumiju čineći tako naopako izvrnutu neku drugu do ne razumiju proteže se granica. Ne rukavicu. Jesam usljed rata u mojoj avliji potcjenjujem nimalo sapetost ogradaostala pomalo retardirana, ali nisam izguma u tim glavama proizašlu iz polupi- Obračun s ljudskom glupošću: Miroslav Krleža bila svu pamet. smenosti, robovanju mitovima i nerazumjevanju onog, kako Shodno sebi i svom nepresušnom optimizmu, želim da homo bi Krleža rekao, „ni ko smo, ni šta smo.“ Takođe ne potcje- barbarusi ne likuju nad nama bh. melezima. Unatoč tome što njujem ni savršene licemjere koji i dalje profitiraju na konto su nas skoro izbrisali sa lica zemlje. Što ratovima, što crtanjem

31

Dugo putovanje do “Oluje” onih karata pored jezera gdje plutaju patkice. Ako je za utjehu, počinjena. To što gledam, ovako uobličeno, pročitaću poslije. crtači su blago u gospodu preminuli. Ali ne i aveti koje su Tad, posmatram tog prognanika, koji stoji okupan kišom kao ih tvorile. U svemu tome ima još nešto, melezi su opstali. U i svi mi. Niko se ne miče, dok se zrakom osim oluje širi olakduboko podijeljenoj i raščerečenoj tvorevini koja se zove Bosna šanje. Unaprijed. Poslije ću dočitati Tenu Štivičić koja veli da i Hercegovina, koju mnogi zovu ovako, onako i svakako. Kako se u ovom „najkompleksnijem komadu Williama Shakespeakoji plemenski vrač smatra shodnim. Ipak, tu sam, od krvi i ra, milanski vojvoda posvećuje istraživanju znanosti i magije, mesa, stoprocentna vilajetska meleskinja, koja stoji na jednom te ovladavši prvo elementima u prirodi, uspijeva ovladati trajektu i sa ostalima se vozi u istom pravcu. Ka Oluji. Mada i vlastitim demonima i dospjeti do onog istinski naprednog je moja već počela. Ili se nikad nije stanja svijesti u kojem je moguće U duboko podijeljenoj i raščerečenoj sagledati prošlost i velikodušno ni završila. tvorevini koja se zove Bosna i je otpustiti kako ne bi zatrovala Hercegovina, koju mnogi zovu Nakon iskrcavanja na Male Brione budućnost i živote djece koja tek bazamo kroz šumu posutu borovim ovako, onako i svakako. Kako koji započinju svoj put.“ iglicama do tvrđave Minor. Da Šta ću ja otpustiti još ne znam, plemenski vrač smatra shodnim. bismo odgledali Oluju u režiji Lenke dok oluja ne posustaje, i mi se kao Udovički sa ekipom vrsnih glumaca sa Šerbedžijom na čelu kišne izbjeglice susrećemo po katakombama gdje nas usmjerai debitantkinjom, njegovom i Lenkinom kćerkom, Ninom, te va neki otresiti muški glas. Dok nalet oluje ne prođe, potpuno između ostalih imena i Nebojšom Glogovcem kojeg će hrvat- nepoznati jedni drugima (izuzev bljeska nekog poznatog oka) osmjehujemo se. Stvara se uobičajena prisnost kod ljudi koje je zadesila oluja i želja da se ona zajednički pregrmi. Povratak nazad i predstava se igra sa svima nama kao ljudima koji se bore sa previranjima oluja u sopstvenim dušama. Mirna sam kao bubica dok posmatram scenu. I čekam da se sve skupa na meni sa uzgred i mokrim gaćama prosuši na prohladnom vjetru koji valjda kani da unese malo pneumonije među nas.

Ali, sve se već posložilo u mojoj nutrini gonjeno nedokučivim zakonima koji imaju odjek tek kad ste svikli da se na vas obruše sve oluje ovog svijeta i znate una¬jed da ćete ih pregrmiti. Sa mokrim ili suhim gaćama, kako god.

Foto: jutarnji.hr

ski mediji proglasiti za nenadmašnog.

Uoči predstave, nalakćujem se na nogu sjedeći u amfiteatru negdje visoko, postajući odjednom svjesna da sam se tu obrela gomilom nekih nepredvidivih okolnosti, suludo poredanih gotovo mimo moje volje. Premijera i ja, nemoguća kombinacija, jer bih najradije sjedila nalakćena na neki sto sa kockastim stolnjakom u nekoj kafani, otresajući pepeo u limenu pepeljaru, ako takve još žive. I pričala sa osobljem. Čija je volja onda u pitanju i koji se to „duhovi“ poigravaju sa mnom, ili ih ja sama privlačim da bih se suočila, dokučujem dok se radnja predstave odmotava, takođe obuzeta raznim demonima i duhovima, praćena scenskim efektima oluje. Skoncentrisana energija gotovo je opipljiva, a nagovještaj stvarne oluje koju najavljuju crni oblaci uskovitlani iznad naših glava u meni naglo podižu svaki pokrov koji je pao preko ove iskasapljene bosanske duše, koju pri promjeni vremena ožiljci bole do vraga toliko da mi odjednom dolazi da ustanem i odem daleko odatle, gazeći preko glava uvaženih gostiju. I po mojoj se dosta gazilo. U vidokrug mi ulaze munje koje paraju nebom kao nagovještaj groma koji se već desio i sudaraju se sa grmljavinom u meni samoj. Sljedećeg momenta osjećam kapi po licu i oluja se potom obrušava na nas. Uprkos hladnim kapima, kiša kao da spira, spira i spira, stvarajući gotovo katarzično osjećanje.

Prospero kojeg igra Šerbedžija u komadu Williama Shakespearea Oluja, kojom je pozorište Ulysses započelo svoju desetu pozorišnu sezonu, prognani milanski vojvoda je čovjek koji godinama, živeći na pustom otoku s kćeri, duhovima, vilama i vješticama, sa sobom nosi traumu nepravde koja je nad njim

32

Poslije premijere, nakon običnog, odvlače me do VIP astala.

Malo crnog i premještanje s noge na nogu. Šta ću ja tu. Ah, evo jednog od razloga. Smjerno slušam simpatičnog čiku iz Pule koji se jada. Ne fali mu novaca (meni hronično fali, ali odlučujem da tu notornu činjenicu s dozom prkosa zadržim za sebe), ali fali mu onaj zajednički prostor. I kaže simpatični čiko da ne može da bude sretan kad su ljudi oko njega nesretni.

A ima sve, i kuću i novce i jahtu... Hvatam sebe kako ga tješim, retard iz Bosne koji samo od pogleda na plavo more hoće da

Foto: jutarnji.hr

padne u nesvijest. Čiko priča, ja ponovo ćutim. Za promjenu, ćutanje je zlato, a ja ne znam ni šta bih rekla. Razmišljam da sam moj očigledni „talenat“ da mi se ljudi povjeravaju ma gdje se zadesila, jer eto „ima nešto u meni“, svakako mogla iskoristiti baveći se slušanjem ljudi za šuštave novčanice. Jedan posvemašnji psiholog. Hvala za markice ili euriće. Dođite opet. Pa, pa. Ali nisam, pa me moje razumjevanje dovelo do

toga da ništa pod bogom milim ne mogu tu gdje sam, do da razumijem na svoju štetu. A od razumjevanja do Mog obračuna s njima nema granice, pa šta sad. Hoće li izdržati maska s kisikom. Dišem li ja uopšte više. Još malo pa nazad u rezervat.

Ka pogledu na toranj raspjevanog apsoluta i ogledne primjerke gladnih u metaliziranim staklima zdanja nad zdanjima, kao materijalnog dokaza da smo pokopani decenijama unaprijed.

Nema para, nema bezviznog režima, ima gladnih, korupcije i pripreme starta za predizbornu kampanju. Ne dajmo je, jer ko bi nas više mogao tlačiti. Niko. A naučili smo na tlačenje, pa red je da to opet nastave „naši.“ Nećemo valjda žrtvovati blentitet da bi nas tlačio inovjerac. Taman posla. Čiko iz Pule se izvinjava ako je bio naporan. Ja se smješkam i odmahujem glavom. Urođena bosanska tolerancija.

Tek kasnije, krasna bašta uokvirena oleanderima i Krležin sto.

Slučajno otkriven ispred hotela „Karmen“ na Brionima dok konobar Josip, glagoljivi Slavonac, opisuje lucidne retoričke uzlete druga Fritza. Nedaleko odatle, trajekt „Perojka“ odvozi putnike ka Fažani. U kojoj drugu Engelsu ostavljam Meleze sa posvetom. Za čijeg mi oca kažu da je prvi postavio zastavu sa petokrakom na oslobođenu istarsku teritoriju za onog rata.

Slavi se Šerbedžijin rođendan. Moja Banjalučanka, dio tehničke ekipe Ulyssesa, već dugo nastanjena u Zagrebu, donosi mi presavijen stolnjak „inkognito“ da dodatno ne prehladim jaja, pardon jajnike na hladnoj stolici. Muškima revnosno odgovara da oni svoja mogu držati u ruci. Dolce vita.

Rade je dobio Zlatnu arenu na Pulskom festivalu. „Ličanin sam i zato mi je lako“, kaže u jednom momentu u sinovljevom filmu, koji te večeri sjedi do njega. Mislim na majčin miljuški lički gen i kontam da je s Radom i dražesnom Lenkom te večeri sve lako. S ljudima koji su pregrmili oluje osjećam da nisam usamljena luđakinja. Puno nas je sličnih tu. „Duhovi“ iz predstave imaju svoj sto na velikoj terasi, opominje simpatična djevojka, gotovo djevojčica. Moji duhovi privremeno krstare po mirnom plavom moru.

Kud plovi ovaj brod, dragi Krleža. Plovi i ploviće uvijek.

Večeras, rekla bih od čovjeka ka čovjeku. Zvjerinjak je prikladno utamničen i zakatančen. Za sada.

Nastaviće se. ..

Priča o drugu Josipu, papagaju Kokou i Brionima Radmila Karlaš je dugogodišnja novinarka. Septembra prošle godine u javnosti se pojavljuje njen prvi roman „Četvorolisna djetelina“, a u junu ove godine iz štampe je izašao i drugi roman „Kad utihnu melezi.“ Živi u Banjaluci.

KAD UTIHNU MELEZI Radmila Karlaš: Odlomak iz romana “Kad utihnu melezi” (Grafid, Banjaluka, 2010)

Isukaše toljage i pođoše da udaraju jedan drugoga po glavi.

Svaki posegnu za kožom sa mapom, nastade nadjačavanje i koža se na koncu pocijepa. Udaranje toljagam postade još bjesmučnije. Malo kasnije, dvije žene su sjedile do svojih onesviještenih muževa i sastavljale parčičće kože isprskane krvlju. »Glupi muškarci. Nas dve ćemo to da sredimo.« »Kako reče da se zove ono tamo iza brda i Rijeka«, upita žena, koja je jednom rukom milovala muževa kriva usta. »Vilajet«, odgovori drugo, brižno popravljajući cvjetić u kosi. »I tko tamo živi«, znatiželjno će ova. »Najviše ima meleza.« »Čuj melezi, kakva je to sorta.« »To niko ne zna, nekakva nerazmrsiva. Kažu da su nastali nekim ukrštanjem. Glupi, ali tvrdokorni.« »Utoliko bolje, slute li oni što im se sprema.« »Kažem ti da su glupi. Čisto sumnjam. Dok se ovi naši probude, rat mirnim putem će započeti. A dok se oni tamo melezi dozovu pameti, mir će ih već dobro klepiti po glavi, tako mi imena.« Legenda kaže da su neki od meleza pobjegli u daleke krajeve, dok su oni koji su ostali istrebljeni.Homo barbarusi su zadovoljno trljali ruke, a njihove žene su dobile skupe kože za svoja stegna, mnoštvo mamuta i na hiljade pećina. Majke su ponosno gledale kako su njihova dječica zbrinuta kao nijedna do tada.

Međutim, homo barbarusi nisu bili sretni... O vilajetskim melezima se pripovijedalo u prošlom vremenu. Iz legendi, prešli su u tragediju. Sa njihovih opustjelih pašnjaka nestale su sve boje, a što se tiče pjesme, čak je i zov ptica zamukao... ...

Brigadir proviri kroz prozor. »Ama drugovi, šta je ovo napolju.« Svi se sjuriše do prozora.

Suvonjavi popravi kapu na glavi i izađe. »Ko ste vi«, upita masu. »Mi smo druže penzioneri iz cijelog Vilajeta. Evo, donijeli smo i one što ne mogu hodati, izgladnjele i bolesne.« »Šta radite ovdje.« »Mi smo sužnji koje mori glad.« ... »Babo, babo, kada će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj.« Huso pogladi dijete po glavi. »Jednog dana sine, jednog lijepog dana kada Vilajet probehara.« »A kad će to biti, babo.« »Kad se melezi probude, sine.« »A šta sada rade melezi, babo.« »Bude se sine, bude.«

Odlomci iz novog romana »Kad utihnu melezi« (Grafid, Banjaluka, 2010)

33

Mustafa Hajrulahović Talijan

Ne zaboravi Banja Luko, svoje Vitezove...

Tekst: Haris Grabovac Veliki spomenik na Šehitlucima, stoji kao zvono što odzvanja svjedočenje o Banjalučkom doprinosu u borbi protiv fašizma tokom drugog svjetskog rata. Danas stoji jednako čvrsto i prkosno nad Banja Lukom.

Heroji poput, Danka Mitrova, Osmana Karabegovića, Ive Mažara i mnogih drugih zauvijek su ostali upamćeni od svojih sugrađana, za razliku od Banjalučkih gazija iz prošlog rata, iz doba agresije na suverenu Bosnu i Hercegovinu. Njihova imena ne odjekuju ulicama Banja Luke, nisu pretvorena u teške kipove u lijepim parkovima pod purpurnim beharom.

Mustafa Hajrulahović Talijan, zlatni liljan, komandant armije republike Bosne i Hercegovine, momak sa Vrbasa, dijete Banja Luke. Malo toga znam o njemu. Većinom su to priče prikupljene prisluškujući rijetke razgovore o njemu.

Oni koji ga pamte, govore kako je bio vješt dajakom. Kažu da mu je dajak nosio ime Galeb. Rijetko viđenom vještinom je plovio Vrbasom, rijekom koja ga je voljela, pod očima ponosnog grada, koji mu se divio. U burnim godinama devedestih, kada se oluja rata burno širila Bosnom i Hercegovinom i kada su mnogi spas tražili što dalje od nje, Muma, kako sam čuo da su ga zvali, nesebično i gazijski je stao pred tu silovitu oluju, braneći svoj narod i svoju domovinu. Ovaj najveći gazija među Banjalučanima, prerano je napustio ovaj dunjalučki život. Sahranjen je u Sarajevu, u haremu Alipašine džamije, u gradu za koji je bio spreman dati i život. Ali Miljacka nije Vrbas, Alipašina džamija nije Ferhadija i Sarajevo nije Banja Luka. Koliko god njegovo djelo zaslužuje poštovanje svih ljudi koji nose Bosnu i Hercegovinu, njenu slobodu i njene žrtve, pri srcu, toliko više on zaslužuje poštovanje i sjećanja od nas Banjalučana. Mustafa Hajrulahović nije samo simbol Bosne on je i simbol Banja Luke. Simbol je neraskidive veze između Banjalučkih i Sarajevskih Bošnjaka, kao i potrebe za prevazila-

34

ženjem oholog i nepotrebnog rivalstva između Banja Luke i Sarajeva. U novoj Banja Luci, za njega, danas nažalost nema mjesta. I ako naše misli rijetko dopiru do njega, i svih ostalih Banjalučana koji su stali u odbranu domovine, u srcu svakog Banjalučanina on i oni su divovi, obraz Šehera i simbol našeg doprinosa u odbrani Bosne i Hercegovine. U vrijeme kada nas mnogi smatraju izdajicima, optužuju nas da smo predali grad i domovinu, djela Mustafe Hajrulahovića stoje kao greben pred nama. Puno je rahmetli Muma zaslužio od svoga grada, od Vrbasa i od svojih sugrađana. Puno više nego što je dobio. Rijetko ga spominjemo, nove generacije Banjalučana za njega i ne znaju, a njegov rodni grad i njegova Zelena rijeka natjerani su na zaborav.

Na zaborav koji trebamo da prekinemo. Vrbas žali svog Galeba, Bosna svog sina, Banja Luka svog viteza. Ako nemože u Banja Luci, neka se barem u našim banjalučkim srcima djela Talijana pretvore u spomenik i u opomenu nama samima da ne zaboravimo domovinu i one koji su lili svoju krv, za njenu slobodu.

Postoje heroji o kojem će svijet uvijek da govori, Hektor, Parcefal, Aenas i još mnoga imena će da odjekuju kroz književnost za sva vremena. Oni su prvi među vitezovima svojih zemalja i naroda. Viteško djelo Mustafe Hajrulahovića, nije ništa manje i zaslužuje da se spominje uz te najveće heroje svijeta, kao jedan od prvih među Bošnjacima.

Vi koji ste poznavali tog velikog čovjeka, a i druge naše Banjalučke gazije, sjećajte ih se, spominjite ih. Neka njihova imena odjekuju cijelim svijetom, da se nikad ne zaborave. Volio bih da mu se mogu zahvaliti u ime grada, zemlje i slobode koju zbog njega i svih drugih boraca imam. Šta bi smo, i ko bi smo, danas bili da Bosna nije opstala? Najbolji naćin, da im se zahvalimo za viteštvo je da ih se sjetimo, da ne zaboravimo da je naša sloboda i sloboda naše domovine krvlju plaćena.

16. Susret Banjalučana

16. susret

Landskrona 16. 10. 2010.

PROGRAM 10.00 - 16.00 Nogometni turnir

Koordinatori: Kenan Dedukić i Sanjin Lihović Prijave primamo do 10 oktobra 2010

10.00 - 16.00 Šahovski turnir Šahovski klub Bosna Landskrona

Koordinatori: Mustafa Zahirović i Ismet Sadiković Prijave primamo do 10 oktobra 2010

15.30 - 17.00 Ekonomski forum

Koordinatori: Nail Vajrača i Mesud Mulaomerovic

Suorganizatori susreta su: - Asocijacija mladih „Banja Luka u srcu“ Švedske, Predsjedavajući Vijeća Naroda entiteta RS, BiH, Socialdemokratska partija u Landskroni, Asocijacija mladih „Banja Luka u srcu“ u Banja Luci, Omladinska Socialdemokratska partija u Landskroni, Udruženje građana povratnika u Banja Luku, Zajednica udruženja građana Banja Luke, Šahovski klub Bosna Landskrona, Fudbalski klub Bosna Landskrona, Mediteran & Džumišić, BIS tours, Plivit Trade Västervik, Kaponi Landskrona, Admir:e consultning AB

Adresa: Bosna LA Basket Landskrona Säbygatan 16, 26133 Landskrona Tel. 0418 28214

17.00 - 18.30 Omladinski forum: Pitanja i odgovori na TEMU dana «Mladi u BiH - Mladi u Švedskoj» Učesnici: predstavnici bh. omladine u Švedskoj i omladine iz BiH Koordinatori: Alma Kapo, Džemil Vajrača i Lejla Arnautović

17.00 - 18.30 Pisana riječ « Banja Luka u srcu» U programu učestvuju književnici: Amir Osmančević, Vasvija Dedić i Meho Baraković Koordinatori: Senad Arnautović i Elvedin Durović

18.30 – 19.30 Gitarduo ”Dvije gitare u predvečerje” Aida Jaran-Bilanović i Edin Jaran, Koordinatori: Alma Kapo i Lejla Arnautović

19.30 - 20.00 Svečano otvaranje 16. SUSRETA BANJALUČANA U LANDSKRONI Prikladno obraćanje predstavnika Ambasade BiH u kraljevini Švedskoj, gostiju iz Banjaluke, predstavnika u izvršnoj vlasti grada Landskrone, predstavnika Saveza Banjalučana i predstavnika grada domaćina susreta.

Koordinator: Ferid Lukačević

20.00 - 01.00 Završna svečanost manifestacije Muzički program u kojem učestvuju vokalni solisti orkestar „Miggis“ (pod rukovodstvom Mehmedalije Migića)

Folklor iz Landskrone Folkor iz Malmö-a Ženski hor iz Malmö-a Gost večeri – Asim Hodzic - SAZ

Voditelj: Fikret Tufek, Koordinatori: Lejla Arnautović, Nail Vajrača , Alma Kapo i Ferid Lukačević

35

Pisana riječ BAGREM SA POBRĐA

VOLJENA RIJEKO

Vahida Babović Ilić

Ejub Pašalić

Na brijegu, iznad grada, bijeli bagrem snove sanja.

Prema čistom, plavom nebu širi raskoš svoga granja.

Ostaju nam samo Tvoja žuborenja kao privid života kao privid mrenja

Svojim sitnim, ljupkim lišćem zatreperi od miline, kad mu lahor sa veseljem doleprša iz doline.

Uzalud su sjećanja zalud dozivanja...

Nekad opet, sa visine, orkan ljuti na njeg piri.

Bijeli bagrem tad nemoćno svoje krhke grane širi.

A u jesen, kad ga kiše zaogrnu sa svih strana, bagrem šuti i uzdiše, dok mu lišće pada s grana.

Sve je davno proteklo Sad se samo sanja Iz rukopisa zbirke »Žubori«

DAH GRADA

Sići

Nedžad Talović Ti dahom svojim još bojiš grad, krilom ptice nad njim bdiješ, zaboravu trgaš uspomene drage, sa izvora starih studen-vodu piješ.

I sjaj u oku, i želja u srcu, ponekad, tek riječi nadu nam daju; baš kao i ljudi, i grad živi dok ga vole, dok ga se sjećaju.

Iz knjige »Grad u ruži«

DVA PATULJKA Stanko Rakita (1930 – 1990) Vratio se tata s puta noseć mali zamotuljak, pruži mi ga pa prošapta: - Ti si srećni moj patuljak!

A u podne istog dana na livadi kraj jablana nađoh tatu, travu kosi, oko njega svud otkosi...

Jablan vrhom nebo dira, a moj tata čovječuljak, ja uzviknuh u trenutku: - Tata, i ti si patuljak!

Iz knjige pjesama »Radoznali dječak« 36

Šaljive strane Sin pita oca: Je li istina da u nekim dijelovima Afrike muškarac ne pozna ženu sve dok je ne oženi?

Otac: Tako ti je, sine moj, u svim zemljama.

Kupila Fata ormar iz dijelova u IKEI. Donijela kući i sama sastavila. Medjutim, čim je prvi tramvaj prošao ulicom, ormar se sav raspao. Nazove Fata IKEU i oni joj obećaju da ce joj poslati novi ormar i da ce doći njihov čovjek da ga stručno sastavi.

Dodje čovjek, sastavi ormar, ali čim je otisao i čim je prvi tramvaj prošao, ormar se opet raspadne.

Nazove Fata opet, opet dobije novi ormar, ali ovaj put čovjek odluči ostati da se uvjeri sta se to dogadja sa ormarom kad prođe tramvaj.

Sastavi on ormar i uđe u njega da provjeri je li sve u redu, a u tom trenutku iznenada se vraća Mujo sa službenog puta i zatekne ga u ormaru.

Mujo naravno sav preneražen, pogleda u njega, pa u Fatu, pa upita ”Šta ovaj čo’ek radi u mom ormaru?”, na šta će Fata: ‘’Ne’š vjerovat’ - čeka tramvaj...”

Ulaze mali Ivica, policajac, plavuša, Mujo i Haso u kafić i sjedaju za stol. Prilazi im konobar i kaže: - Šta je ovo, neki vic, jelda!?

Na autobuskoj stanici pita jedna plavuša prijateljicu koju dugo nije videla: - “Jesi li se ti udala?”

- “Nisam.”

- “Pa šta čekaš?”

- “Autobus.”

Zove Mujo Radio Sarajvo. Kaže sjeo ja na tramvaj kad vidim dole - novčanik.

- Aha jeste li ga podigli? pita ga spiker Jesam kako da ne, kaže Mujo.

- Aha jesil šta vidio, jel bilo šta u novčaniku ?

Ma bilo 3000€ u kešu, Amerikan Ekpres kartica i lična od nekog Muharema.

- Aha pa šta ćeš sad?

Pa ništa, ja bi sad ako može da pustite jednu pjesmu za Muharema- kaže Mujo...

38

Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno bogatstvo nego duhovno, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.

(Artur Šopenhauer) Budućnost ne postoji - nju treba stvoriti.

(Berger) Svaki čovjek griješi, a samo nerazuman ostaje u svojoj zabludi.

(Ciceron) Ne postoje naši stalni prijatelji i naši stalni neprijatelji, postoje samo naši stalni interesi. (Čerčil) O ukusima ne treba raspravljati.

De gustibus non disputandum est. (latinska izreka) Zlo se samo snagom dokazuje, sve ostalo pameću.

(Meša Selimović) Boga je teško spoznati, ali to ne znači da ga nema, nego je to znak Njegove veličanstvenosti, a naše slabosti.

(Lav Nikolajevič Tolstoj) Samoća je raskoš bogatih duhova.

(Ivo Andrić) Ne čini drugome ono što bi želio da drugi učini tebi. Njegov ukus možda nije isti.

(Džordž Bernard Šo)

Pretplata Poštovani čitaoci, ako se želite pretplatiti na Vaš magazin i dobiti ga na vašu kućnu adresu to možete učiniti na dole navedeni račun: Account Number 155 25 59-5 Account Adress RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE Luxorgatan 12 SE-591 33 Motala Bankadress: Nordea Bank Sweden SE-105 71 Stockholm IBAN: SE38 9500 0099 6034 1552 5595 BIC-kod (SWIFT-adress): NDEASESS Account Name: RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE