Siniša Posarić PRIČE IZ HRVATSKOGA SLOVA by SiniÅ¡a PosariÄ

Kazalo Predgovor ..…………………………………………… 3 HRVATSKI ULIĈAR ………………………………… 5 ZAMETSKA UĈITELJICA ..………………………… 13 BALDO ..……………………………………………… 21 BUNAR ŢELJA .……………………………………… 27 KUGA ………………………………………………… 35 KAMENA PRANICA ………………………………… 41 OPROSTI ..…………………………………………… 47 TRSATSKI PUSTINJAK ..…………………………… 55 HERAKLO …………………………………………… 61 Rijeĉki praznici i paradajzerska kultura ……………… 69 Bilješka pisca o sebi ..………………………………… 75

Poštovano čitateljstvo, ovo je moja prva knjiga objavljena u međumrežju. Svoju posljednju knjigu tiskao sam 2004. i od tada sam ozbiljno razmišljao ima li smisla uopće tiskati kad nitko ne čita ništa, nitko ne kupuje knjige, a tako je mnogo neispričanih priča uz koje se možemo veseliti ili tugovati, u najboljem slučaju barem razmišljati. Kao što primjećujete ovo moja „privremena“ zbirka nema knjižnički broj, nema CIP, niti bar-kod, nema potrebe za to: važno je samo da se znade vrijeme i mjesto objave: ožujka 2015. Uostalom, ovako je posve bezplatna, ne morate za nju izdvojiti niti jednu lipu! Jednostavno sam se odlučio ove priče koje su objavljene u Hrvatskome slovu podijeliti s onima koji vole čitati i promišljati. Stoga je ova „knjiga“ nazvama prema tjedniku koji kupujem i čitam od prvog broja te ujedno zahvala urednicima koji su moje priče uvrstili u rubriku „Hrvatska proza“. Sličice koje sam uvrstio služe samo za popunjavanje praznih stranica, te „vinjete“ služe samo za to, ali i da ugode čitateljevu oku dok lista. Uzgred, na ovoj naslovnici nisam ja „sada“, već onaj „nekada“, bivši mladić sa svojim tiskarskim strojem, tzv. „lynotipom“ s početka 80-ih godina pr. st. Taj stroj i tekuće olovo iz kojega sam lijevao i slagao slova, čitave retke mnogih tiskovina, pače i knjiga, tako mnogo mi je dao u onome razdoblju kada smo tek naslućivali da dolazi vrijeme osobnih računala i kudikamo lakši prijelom knjižnog sloga koji doslovno brzinom svjetlosti stiže do čitatelja. Deset godina nakon nastanka ove fotografije u „Tiskari Rijeka“, stroj je otišao na odpad kao staro željezo, a ja – u daljnje radničke pustolovine s mislima na prošlo svršeno vrijeme… No, tiskane knjige još se nisam odrekao, pripremam, radim na tome; knjiga je umjetnost koja spaja pisca s tiskarom i knjigovežom, tim starim zanatlijama koje sve više zamijenjuje „digitalizacija“. Ako nam nova tehnologija omogućuje brži protok napisanog do čitateljstva, onda se radujmo, baš kao što smo se mi bivši grafičari toga dalekog proljeća veselili uz čašicu žestice na račun jedne poslovne stranke koja nas je počastila nakon dobro obavljena posla – dovršene knjige! Eto, samo se prisjećam prošlosti ovih dana… Stiglo nam proljeće godine Gospodnje 2015.

HRVATSKI ULIĈAR Hrvatsko slovo, br. 576, 2006.

Poĉetkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća mi djeca imali smo jednog psa kojega smo nazvali Rex. Zapravo, nije bilo ulice u kojoj najmanje dva psa nisu nosili takvo ime, pa kad vikneš "Rex", trgnu se i naĉule uši barem nekoliko takvih ĉovjekovih ljubimaca. Ali ovaj naš Rex, to neobiĉno pseto izgledom posrnula vuĉjaka iz najvjerojatnije mješovita braka, pristiglo je niotkuda i kao da mu je bilo dobro u našem društvu. Ah da, kad sam na poĉetku rekao "mi djeca", mislio sam na sve nas iz naše ulice. Mi smo kadikad hranili Rexa, a kad mu je tko dao kakvo jelo, ne bi se taj više odlijepio od njega. Znali smo leţati u mekanoj travi ispod spomenika podignutog u ĉast borcima iz Revolucije, a Rex bi se stisnuo izmeĊu nas i bilo mu je lijepo. Nitko nije vodio pretjeranu brigu o buhama, ušima i krpeljima, jer kadikad nam je Rex bio zgodan jastuk pod glavom. Osjećali smo kako mirno diše samo da ne ometa naš djeĉaĉki mir. A mi smo zaista o kojeĉemu razgovarali zagledani u plavo nebo… Još i danas mislim da je Rex uţivao slušajući naše

djeĉaĉke priĉe. Ponekad bi netko donio gitaru i razvukao talijanske cante, a naš najbolji prijatelj lagano je ţmirio, baš kao da pokušava razumjeti o ĉemu govori pjesma. Ako bi, pak, pjevaĉ negdje pogriješio, Rex je lijeno podigao kapke na oĉima. Već sljedeći taktovi su ga umirivali. Ĉudno, kao da je pseto bilo zadovoljno s nama u društvu te je svakoga dana dolazio, ali nitko od nas nije znao otkuda je i ĉiji je. Eto, izgledao je kao da će svakog trenutka progovoriti, proturjeĉiti nam po kakvoj vaţnoj raspravi ili predloţiti, pak, da odemo svi zajedno u tek pristigli luna-park. Kakav je bio prema hrani? Eh, svašta je on mogao pojesti. Ali dobro se sjećam njegova pogleda, ni danas ga ne mogu zaboraviti, sasvim mirno prilazio je, polagano ţvakao, bez ikakva uzbuĊenja i vesela pasjeg skakutanja. Bio je priliĉno ozbiljan, a moţda i odveć star. Nitko nije znao koliko bi mogao imati godina, ĉuperci sijedih dlaka nisu nam govorili bogzna što. Usporedio sam ga sa jednim starcem u nekakvoj crnobijeloj TV-drami koji ulazi u kolibu, skida šešir, sjeda za stol, a ţena pred njega stavlja vruće ţgance i on zatim jede. U svemu tome nije bilo niti malo ljudskog osjećaja… To je, dakle, ta svakodnevica seljaĉkoga ţivota u kakvoj "pripizdini" koju mi gradska djeĉica najĉešće preziremo ili, u najmanju ruku, ismijavamo. Kad bismo zaigrali nogomet, miroljubivi Rex bio je naš najodaniji gledatelj. Smjestio se je u travu i gledao utakmicu. Kad mu je bilo dosadno, zavalio se ĉitavim tijelom i neko vrijeme drijemao. Na naše povike "Gol! Gol!" sa zanimanjem je podigao glavu da vidi što se dogaĊa, a zatim bi se opet opustio lagodnosti tih davnih proljetnih poslijepodneva.

Rex je imao jednu neobiĉnu strast, pa neka mi dragi Bog oprosti, ali mislim da je on bio "slobodni zidar"! Da, da. Mislio sam ovu pojedinost izbjeći u ovoj priĉi, ali ona je ipak dio Rexova ţivota i vjerojatno bi se moji već ostarjeli prijatelji iz dalekog djetinjstva naljutili na mene kad bih to izostavio. Naime, kadikad je Rex u svojim ĉeljustima nosio kamenje! Istina ţiva, nosio je cigle, oveće komade otpale ţbuke ili kakvu grotu; na naše ĉuĊenje prenosio ih je s jednoga na drugo mjesto. Ĉudili su se i sluĉajni prolaznici njegovoj, hm, pasiji! Ponekad odnio je grotu u travu i zalegao prednjim šapama na nju. Bilo je mnogo kamenja u travi koje je Rex danima donosio i nismo ih dirali, pretpostavljali smo da zna što radi. Neki su zidari u blizini nešto radili pa su pokupili sve kamenje na hrpu, ali sutradan Rex je "graĊevinski materijal" vratio u travu!? Stari gospodin koji je unajmio radnike da mu podignu zid, ljutito je vikao na nas i prijetio da će pozvati policiju zbog ometanja radova. Zaista, nismo mi razbacali ono kamenje i pokušavali smo ga uvjeriti, ali sve je bilo uzalud. Za to vrijeme Rex je mirno šetao i obilazio svoje kamenje u travi. Kad su radnici ponovno prikupili kamenje, nije se bunio, ali kao da mu nije bilo niti drago. Ĉitavog dana leţao je u travi i nije htio jesti. Krajiĉkom oka promatrao je radnike kako lopatama miješaju beton, slaţu ono kamenje u zid koji će naskoro niknuti namjesto starog bršljana. Jednom sam ga poveo u svoje dvorište i natoĉio mu lonac vode. Baka nam je ostavila orehnjaĉu na stolu i otišla na trţnicu. Dok je Rex pio vodu sa ograde vrta pozvao sam prijatelje na kolaĉ. MeĊutim, kad sam se vratio u kuhinju Rex je drţao orehnjaĉu u gubici. Vrisnuo

sam ljutito i zgrabio ga za vrat. Rex ispusti kolaĉ i pogne glavu. Pograbio sam metlu s namjerom da ga nauĉim pameti… Nisam ga udario, nisam imao snage. Ĉak sam i zaplakao. Orehnjaĉa je leţala na podu, a Rex nije imao namjeru da je pojede; nije mu se svidjela, tek je polizao sitni šećer sa nje. Orehnjaĉu sam bacio, a kasnije sam rekao svojima da sam je podijelio prijateljima, a njima sam opet rekao da nema orehnjaĉe i da sam se zabunio. Rex je mirno leţao na dvorištu i sa zanimanjem promatrao bakine tulipane u vrtu… Jednom prigodom u park je stigla limena glazba. Mnogo ljudi došlo je, a mi nismo nikoga poznavali. Donijeli su i golemi vijenac kojega su postavili pred spomenik borcima Revolucije. Zatim je odrţan govor, limena glazba je svirala. Mi smo bez imalo zanimanja stajali sa strane, a Rex, kao i uostalom svako pseto, kao i svako ţivo biće, morao se je olakšati. Dok je gospodin u sivom odijelu ĉitao nešto sa papira, Rex se je naoĉigled nazoĉnih zavukao izmeĊu tri bijele ploĉe spomenika, ĉuĉne i obavi veliku nuţdu. Neki ĉlanovi limene glazbe jedva su suzdrţali smijeh. Jedna ţena stajala je iza govornika i mahala je prema Rexu misleći da će ga tako otjerati. Zatim je pogledavala prema nama, ali u tim trenutcima Rex nije bio naša briga. On je obavljao svoju nuţdu u "kondotu" koji mu se uĉinio tada najprikladnijim i uopće mu nije smetalo što ima tako mnogo ljudi oko njega. Mnogi su tiho negodovali, ali nitko nije ništa uĉinio dok je onaj ĉovjek ĉitao svoj govor. Nakon što je završio svi su zapljeskali, a Rex je obavio svoje, ponjuši drek i uputi se k nama. Zatim su se ljudi poĉeli razilaziti, a onaj koji je ĉitao krene prema nama: – Ĉija je to Ċukela?

– Naša! – zaori se iz nekoliko grla. Ĉovjek je hladno gledao u Rexa neko vrijeme, a onda su tog "druga" pozvali u obliţnju gostionicu gdje im je bio prireĊen ruĉak. U njegovu pogledu nisam ništa dobro naslutio. Uopće nisam mogao razumjeti da netko ne voli pse, paĉe i prezire ih ma što god poĉinili mimo poimanja opće uljudbe. Za ono kratko vrijeme kada ga je ĉovjek u sivom odijelu hladno gledao, Rex je uputio pogled na drugu stranu, niz cestu, odakle se pribliţavala grupa djece sa svojim tetama iz vrtića. Rex je, ĉini se, volio djecu i puštao je da ga miluju do mile volje i na golem uţas onih teta… Taj dogaĊaj kod spomenika bila je tema našeg razgovora toga dana i brzo se je proĉulo. Rex je postao glavni junak i tek mogu pretpostavljati da mu je bilo drago što se govori samo o njemu. Ĉak je i nekolicina roditelja mojih prijatelja došla k nama da ĉuju "što je to bilo". Neki su s posebnim zadovoljstvom prvi puta pogladili Rexa, a nama je to mnogo znaĉilo; postao je junak dana. Ĉak su i naše veĉernje pjesme uz gitaru bile nešto veselije, a da je mogao i Rex bi se smijao s nama, a vjerojatno i zapjevao. Te veĉeri prvi puta donio sam ozbiljnu odluku da ga udomim. Ali morao bih prvo razgovarati sa svojim roditeljima i braćom. Već duţe vrijeme nismo imali nikakva ljubimca osim gomile maĉaka iz susjedstva. Ako ima za njih mjesta u našem dvorištu, mora biti i za Rexa. Uostalom, stara drvena kućica bila je pusta već nekoliko godina; otkako se je naša stara Lupa preselila na drugi svijet. Bila je to dobra kuja kojoj ću vjerojatno posvetiti neku drugu priĉu, jer poput Rexa i ona to uistinu zasluţuje.

Ali pitanje je moţe li se Rex, okorjeli skitnica, nauĉiti na njezin lanac i njezinu kućicu. Ako, pak, nije privezan lancem, vjerojatno će više vremena provoditi u vrtu meĊu povrćem, bakinim tulipanima i ostalim cvijećem, a onda ću ja biti kriv. No, moţda će povremeno poţeljeti otići u redovitu skitnju, onim samo njemu znanim putovima slobode koji je nama bio neobjašnjiv, moţda ne moţe bez nošenja kamenja s jednoga na drugo mjesto, a moţda pomišlja unerediti i druge spomenike kako je to uĉinio onoga dana?… Nikome nisam rekao o ĉemu sam razmišljao te veĉeri, samo sam pretpostavio da moji prijatelji o tome nisu imali isti sud. Za sve njih on je stara lutalica i dobrodošao drug za zabavu; to je sve. Ali svi smo mi gdjekad lutalice i skitnice, poĉesto mijenjamo društvo i neko vrijeme zalazimo u druge dveri. Svi smo mi kadikad poput Rexa, ali prokleto ljudski nismo svjesni te sliĉnosti. Te kasne proljetne veĉeri, nakon što smo se pošteno raspriĉali i raspjevali moji prijatelji i ja, razišli smo se svojim kućama. Samo je Rex ostao leţati sam u travi izmeĊu dviju jela zagledan u onaj spomenik borcima Revolucije. Sljedećeg dana Rexa nije bilo u parku niti je dolazio ĉitavog dana. Ni sljedećeg dana nije ga bilo; kao da je nestao. Tjedan dana je prošlo i meĊusobno smo se propitivali gdje je nestao. Nisam imao hrabrosti pitati roditelje i braću smijem li udomiti staroga skitnicu; mislim da im se prijedlog ne bi naroĉito svidio. Dva tjedna su prošla, zatim još jedan, a Rexa nema i nema… Ljeto je minulo, nastupi jesen sa prvim hladnim kišama. Bilo mi je ţao kad sam ĉuo malenu djeĉicu iz vrtića kako glasno propitkuju za Rexa; oni su se nauĉili da

ih baš ovdje u parku doĉeka na uţas njihovih teta. Sada su tete vidljivo odahnule, za njih zrak je bio ĉist kad nema u blizini ni jednog psa. Ali sve mi se ĉini da je Rexova sudbina povezana s polaganjem vijenca uz ĉitanje govora i sviranje limene glazbe. Pomišljam da su one noći došli nepoznati ljudi koji su ga odveli i presudili mu po kratkom postupku… I sada me boli osjećaj da su jadnome Rexu uskratili pravo na ţivot i slobodu bezbriţna lutanja.

ZAMETSKA UĈITELJICA Hrvatsko slovo, br. 677, 11. travnja 2008.

Poĉetkom Prve svjetske vojne 1914. na tisuće Hrvata unovaĉeno je za potrebe ratovanja kakva svijet do tada još nije iskusio. Mnogi su zarobljeni na bojišnicama, teško ranjenih bilo je bezbroj, a mnogi su postali invalidi. O tisućama poginulih – još jednom za lukavu i podlu tuĊinsku vlast – ţalosno tek moţemo ustanoviti bilo ih je, da. Previše ih je bilo. Zaludu je traţiti pravi razlog za uništavanje ljudi, jer "nitko nikada ništa nije nauĉio iz povijesti pa se zlo stalno ponavlja"; tako barem tvrdi jedan naš znameniti domaći povjesniĉar i odveć malo je razloga da mu ne vjerujemo ozbiljno. – Bit će rata i proći će! Tako valjda govore ljudi u ĉitavu svijetu kad zabridi sablja i zamiriše puška. Kojekakvi vojskovoĊe tada dolaze na svoje; njihov "univerzum" je rat, prokletinja koja samo uzima i uzima… Kad, na primjer, neki briţni roditelj njeţno pogladi po kosi svoje nejako i zaigrano dijete, morao bi se u tome trenutku prisjetiti prošlosti i sa

zebnjom će vjerojatno pomišljati hoće li i njegova ljubimca oteti nekakav sljedeći besmisleni i još strašniji rat koji potrebuje mlade i zdrave ljude ţeljne radosti ţivota. Ali onaj rat koji uvijek traje i nikada nije naviješten, rat je malih ljudi protiv bešćutne vlasti. Tako je mnogo zaboravljenih usuda – ţivotnih priĉa koje nam kadikad izmiĉu sa poţutjelih stranica starih dnevniĉkih zapisa ispisanih da se ne zaboravi kakav dogaĊaj, osoba ili barem preslika vremena koje je odavno prošlo. Naravno, stvarnih ljudi koji znadu kudikamo više o tim skromnim zapisima odavno već nema… * * * Uĉiteljica puĉke škole u Zametu, Ljudmila Volarić, ostala je bez plaće odlukom Općinskoga upravnog odbora i prestala je poduĉavati djecu 30. travnja 1915. godine. Koliko je takva odluka bila iznenaĊujuća za nju ili je, pak, bila sasvim logiĉna s obzirom na okolnosti, ne treba trošiti rijeĉi. Jednostavno, uĉiteljica se je tada osjećala najusamljenijom osobom na ĉitavu svijetu. Sjećala se je trenutka kad je prvi puta stupila u zametsku školu ne tako daleke 1911. godine. Onda je to bio pravi prosvjetni preokret u maloj sredini tako da je i ĉasopis "Narodna prosvjeta" donio ĉlanak u kojem piše: Puĉka škola Zamet je mješovita trorazrednica s dvije izvanredne uĉiteljske sile… Da, zajedno s uĉiteljem Franjom Ujĉićem predstavljala je tu vaţnu uĉiteljsku silu, a brigu o plaćanju njihove stanarine imala je preuzeti Općina. Osim njih dvoje tu su i uĉiteljica Marija Deţeljin te naduĉitelj Franjo Rubeša.

Bilo je i vrijeme obvezatna prikupljanja novaca za kupnju vune od koje će uĉenici isplesti rukavice, potkape i zapesnice za naše borioce koji su odjenuli vojniĉke odore Austrougarske monarhije na izdisaju. Svi moraju pridonijeti akciji prikupljanja novaca, e da bi se olakšalo našima koji odlaze na bojišnicu. Tko zna gdje se ide i kakva studen ondje vlada? Uĉiteljica danima gladuje, a plaće nema, ne stiţe i zasigurno ne će tako skoro. Uzgred, djeca sve ĉešće ne dolaze na nastavu i kao da nikoga nije briga za to. No, kadikad su i uĉitelji otkazivali nastavu zbog obvezatna sudjelovanja u raznim akcijama prikupljanja hrane i namirnica, upisivanja ratnih zajmova te inih djelatnosti koje nemaju nikakve veze s uĉiteljskim zvanjem. A ona je ljuta na sebe i na svakoga. Niti vuna, niti rukavice, potkape i zapesnice, namijenjene izgubljenoj mladosti na ratištima, nisu njezina briga. * * * Italija je razbojniĉki ušla u rat, e da bi konaĉno riješila "pitanje" Istre i Primorja te malo šire i malo duţe – gdjegod joj jastrebovo krilo moţe doseći na ostacima prastara Rimskoga imperija. Ma zašto baš Istra, Primorje i Dalmacija, zar su pod tim odavno već hrvatskim zemljama skriveni nepresušni rudnici zlata i dragulja?! Ne, ne, zapravo su hrvatske zemlje vazda vojniĉki gaţene zbog meĊusobne prevlasti i tko ih posjeduje taj i vlada Europom!… Zaludu su se uĉitelji diĉili kako je njihova škola jedno od najvaţnijih rasadišta nacionalnog napretka na razmeĊu Istre i Primorja; sve je to odjednom baĉeno u

blato kad su milijuni uvuĉeni u rat. Naravno, tada, 1915, nije se znalo za tajni londonski sporazum kojim je Italiji obećano hrvatsko ozemlje i otoci ukoliko udari u kiĉmu Austrougarske. Posvuda blokade prometnica, uokolo trĉkaraju vojnici, za njima urlaju njihovi grlati zapovjednici, svi prijeteći pogledavaju svakoga tko bi mogao biti sumnjiv, prema tome i opasan. Zatim je vrlo brzo zavladalo siromaštvo, stigla je i nesnosna glad. I opet mobilizacije! Svakoga dana mladi novaci napuštaju roditeljske domove i mnogi se ne će vratiti… Ni to nije briga uĉiteljice, jer njezina je obveza da poduĉava malene puĉane za njihovo bolje sutra. No, njezina odsutnost u posljednje vrijeme protumaĉena je kao nepotreban prkos Upravi koja je školi prethodno dodijelila sav novac za kupnju vune; za plaće nema novaca. A ona neka gladuje! O, kakva nevolja, kakav nesporazum! Morala bi smjesta otići, da. Ali kamo i kuda bi mogla sa svojim zvanjem pronaći ţivotnu radost? Tek joj je otvoren put prema sjeveru; prema Sloveniji. No, valjda je i to smišljeno od strane okupacijskih vlasti, rastjerati sve one koji se ne ţele prilagoditi. Njezina srdţba je nepodnošljiva, ne mili se niti Talijanima niti domaćima. Već naslućuje kao da i ona najmanja djeca poĉinju sumnjati u njezinu dobroćudnu uĉiteljsku prirodu, baš ona djeca koju je do sada pripremala za nekakvo "bolje sutra". Vjerojatno te male glavice prisluškuju svoje roditelje koji gdjekad šapuću o trenutaĉnim prilikama, paĉe i spominju imena pojedinaca kojima je moţebitno zlo na pameti. Da, ona je postala odveć sumnjiva osoba koja bi valjda mogla svakome bezrazloţno napakostiti. S takvom neugodnom spoznajom

treba se nositi, treba biti jaka, mora otrpjeti poglede sumnje i prijezira. Saznala je da se brojni ubogi roditelji njezinih uĉenika od poĉetka okupacije bave krijumĉarenjem hrane sa slovenskih polja i to je, eto, s vremenom postalo najvaţnije pravilo preţivljavanja domaćih ljudi. Svi znadu što se dogaĊa, to je "javna tajna". Puĉani, dakle, organizirano krijumĉare hranu samo za svoje obitelji, za vlastitu djecu koja imaju više od uĉiteljice - ona, zapravo, nema ništa! Od njezine ljutnje samo je još teţa tuga zbog osobne besmislenosti. Ljudmila Volarić ne zna krijumĉariti; ah, takvo što? Ona je ipak uĉiteljica i trenutaĉno je prisiljena trpjeti uţasnu neimaštinu, o njoj baš nitko ne skrbi. Opetovana je robna razmjena, baš kao u pradavna vremena. Zamećani tajnim putovima preko granice odnose kojekakve kućne vrijednosti i starinu, a donose hranu od slovenskih seljaka. Novaca više nitko nema, jer ionako nema nikakvu vrijednost. Ĉlanovi Općinskog upravnog odbora kadikad samo slijeţu ramenima, jer za sada "tako mora biti" i oni ne mogu ništa poduzeti da joj olakšaju teţak ţivot. Moţda i ne ţele? Primijetila je da je izbjegavaju, ne razgovaraju s njom, svi se ţure po kakvu izmišljenu poslu. Njezin je pakao pred otvorenim vratima stare škole u Zametu, morala bi samo iskoraĉiti napolje (ili unutra - u pakao?!) i sve će postati prošlost, kao da je sve bio kakav besmisleni ruţan san. Ali kamo, kamo bi sad mogla otići nakon što su obznanili ukidanje njezine ionako skromne plaće? Na sjeveru je put za Štajersku i Kranjsku; prema Rijeci se ne moţe… Hrvatska je tako daleko, a sutra je moţda ne će ni biti…

Otišla je na posljetku Ljudmila Volarić, zametska uĉiteljica, morala je napustiti školu. Njezino mjesto privremeno je preuzeo netko drugi… Valjda onaj tko se je mogao prilagoditi uvjetima preţivljavanja. * * * Jednoga dana, kad završi rat, ponovno će preuzeti svoj stari uĉiteljski posao na istome mjestu, a pred njom u klupama sjedit će ponovno neke malene djeĉje glavice… No, i tada će ostati samo kratko vrijeme. Isprva je talijanska okupacijska vlast postavlja na mjesto ravnatelja, budući da je Franjo Rubeša kao hrvatski nacionalist istjeran. No, smijenjena je i ona nakon nepune godine dana s duţnosti, a za ravnateljicu imenovana je Olga Jurinĉić. Kao da je njezin povratak unaprijed znaĉio ponovni odlazak s osjećajem još veće i teţe gorĉine ozbiljno nalik neizljeĉivu karcinomu. Ljudmila Volarić nije bila po volji talijanskih vlasti, jer prema nekakvu karabinjerskom izvješću obiljeţena je kao "protivnica talijanstva". Do konaĉna otpuštanja 1923. godine, kad je obnašala još samo duţnost vjerouĉiteljice, trpjet će stalan pritisak fašistiĉkih vlasti. Upravo od te godine, ali na kratko vrijeme, u zametskoj školi nema hrvatskih uĉitelja – zamijenjeni su talijanskim koji su ondje djelovali do pripojenja Srdoĉa i Zameta Hrvatskoj u sastavu "Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca". U duhu prosrbijanskih vlasti uvodi se obvezujuća ćirilica u nastavu, svi dokumenti su takoĊer pisani na ćiriliĉnom pismu i mnogi domaći ljudi još uvijek u "škafetinima" ĉuvaju već poţutjele svjedodţbe, krsne listove…

* * * Ovdje se prekida ţivotna priĉa o jednoj zametskoj uĉiteljici. Od toga vremena nema više nikakvih, niti poţutjelih zapisa, niti svjedoĉanstva o Ljudmili Volarić koju su, uzgred reĉeno, od milja zvali Milka. Otišla je u zaborav kao i mnoge druge naše izvanredne uĉiteljske sile koje bi nam mogle ispripovijedati kako je uĉiteljski posao u ono trusno vrijeme bio gorak, paĉe i opasan.

BALDO Hrvatsko slovo, br. 724, 2009.

Po prilici, stari Baldo roĊen je negdje koncem 19. stoljeća; kad je 1964. umro, ja sam navršio jedva pet godina, a on je bio već priliĉno star. Kad je stigao mrtvozornik, nas djecu odmah su poslali u kuću. Osluškivali smo što se dogaĊa na katu iznad nas, ali nismo ništa ĉuli, ĉak niti plaĉ njegove ţene. Ne znam što smo zapravo trebali ĉuti kad je taj zloĉesti starac umro. Zatim su ĉetiri ĉovjeka iznijeli golemi kovĉeg i uputili se na ulicu gdje je ĉekalo vozilo. Naša baba se je prekriţila drţeći svoju staru krunicu u ruci. Gledali smo kroz prozorĉić i nije nam bilo jasno kako je stari Baldo stao u onaj sanduk. – Hvala Bogu, ne će više bacati štap. Promrmljao je moj mlaĊi brat koji se je poput mene sjećao kako je starome Baldu, toboţe sluĉajno, ispadao štap sa prozora meĊu nas. Uvijek je oštrim glasom zatraţio da mu ga donesemo gore, a zatim bi nas tim štapom obojicu tresnuo po nogama. Jednom je naša baba vidjela kako štap, toboţe sluĉajno, pada.

– Pa nemojte to raditi! – podigla je glas, ali više pomirljivo. – Sluĉajno mi je pao. – promrmljao je stari Baldo. – Djeca će ga donijeti. Hajde vas dvojica!… Nismo htjeli iz inata poslušati. Baba ga je zatim odnijela uspevši se stubištem koje su vodile do njegova stana. Ĉuli smo je zatim na stubištu kako nešto glasno govori, ali mi smo se nastavili igrati. Poslijepodne su se vratili naši roditelji s posla pa su raspravljali o tome. Uglavnom, štap staroga Balda više nikada nije, toboţe sluĉajno, ispadao sa prozora baš kad se mi ondje igramo. Sa starim Baldom ţivjela je njegova ţena Nadala za koju bi se moglo reći da je bila, najblaţe reĉeno, nekako manja od makova zrna. Ne sjećam se njezina glasa, jer je govorila odveć tiho, ispod glasa, nikada se nije smijala, najĉešće bi ubrzano prošla pored našega dvorišta i nestajala iza kuće prema stubištu. Uvijek je bila odjevena u crninu te se je njezina potpuno bijela kosa još više isticala. Kasnije smo ipak saznali da je starica Nadala tijekom rata provela u nekojim sabirnim logorima po Italiji, a zatim i u Njemaĉkoj. Navodno je bila "kapo" meĊu logorašicama i da se je vjerojatno mnogima od njih zamjerila zbog kojekakvih neĉasnih radnji na što je bila prisiljena te je poslije rata zajedno s muţem došla u Rijeku gdje je nitko ne poznaje. Nisam siguran da je sve to bila istina, jer ona je za mene bila ipak samo stara ţena zloga Balda koji nije volio djecu. No, niti mi njega nismo voljeli. Starica Nadala bila je u dobrim odnosima s našom babom te su ĉesto puta zajedno odlazile na trţnicu ili u

crkvu, ali nakon Baldove smrti, ona je otišla ţivjeti kod svoje najstarije kćeri, a njihov stan je zatim prodan… Da, imala je s njime ĉetiri kćeri, ali samo je najstarija povremeno dolazila u posjet, tek da bi pomogla majci oko kućnih poslova. Ĉesto smo je slušali kako glasno govori, kadikad nešto viĉe, a zatim je naglo odlazila. Nakon duţeg ili kraćeg vremena ponovno bi dolazila u posjet. Po Baldovoj smrti sve njegove kćeri došle su sa svojim muţevima i djecom, e da bi riješili raspodjelu obiteljske imovine. Odjednom je tih nekoliko dana stan iznad našega bio prepun nepoznatih ljudi koji su dolazili i odlazili noseći sa sobom namještaj i razne kućne potrepštine. Kad je starica Nadala zauvijek odlazila, prvi puta vidio sam je nasmiješenu, srdaĉno se je pozdravila sa svim susjedima, a nas djecu njeţno je pogladila po glavicama. Nikad više nismo je vidjeli. No, ubrzo smo saznali uţasnu istinu o njezinu muţu, starome Baldu, koji je doslovno nezasluţeno umro prirodnom i odveć laganom smrću. Umro je u snu jedne noći, dakle, priliĉno bezbriţno, poput pravednika što na posljetku nije zasluţio. Ne znam što je taj zloslutni starac radio tijekom dva velika rata i zašto je šepao, ali njegova zlovolja i njegov prodoran pogled kroz prozor s gornjeg kata ubrzo bi utišao našu igru u pijesku, kadikad i u blatu prostrana dvorišta. Kao da nas je stalno motrio; bilo nas je strah te smo zalazili iza kuće gdje nas ne moţe vidjeti. No, on bi osvanuo na uskome prozoru svog zahoda ili na stubištu pred vratima. Ponovno smo se vratili u svoje dvorište, a on bi istom osvanuo na prozoru! Kad nam je ta mrska "igra" dosadila, ušli smo u kuću i tamo smo se nastavili

igrati, eto, da mu ne smetamo i da nas više ne gleda onako zloćudno… Kad god pomišljam na te daleke gotovo izblijedjele trenutke, još i danas osjećam nelagodu zbog nekakve uskrate i bespotrebna straha pred starcem koji ionako ne izlazi iz svoga doma. Bez pomisli na njega, mogao bih se slobodno pohvaliti da je moje rano djetinjstvo, unatoĉ tome što nismo bili imućni, ipak bilo lijepo. Imali smo prostrano dvorište, kuju Lupu i pepeljastog maĉka koji je s Lupom najĉešće bezbriţno spavao u drvenoj kućici, naš vrt bio je prepun voćaka i raznog povrća, imali smo golemi zeĉnjak i kokošinjac, a izvan toga "carstva" nad našom kućom uzdiţe se Smućeni breg na koji se nismo smjeli pentrati bez pratnje odraslih, zatim prašnjave ulice koje će ubrzo prekriti asfalt, Crkva svete Marije Pomoćnice s redom Salezijanaca koja je uglavnom nedjeljom i blagdanima bila prepuna ljudi. Dolazili su brojni vjernici iz ĉitava grada, zatim iz Slovenije, ĉak i iz Italije u golemim prekrasno obojenim autobusima kakvih nije bilo kod nas. Jednog ljeta tih dalekih godina neki Talijan, iako nismo niti znali, fotografirao je mene i mlaĊeg brata ispred sakristije kako promatramo realistiĉki kip don Bosca i jednog uĉenika pored njega. Valjda nije mogao odoljeti vidjevši nas onako sitne i bose. Nekoliko mjeseci kasnije poslao je tu fotografiju dobrome don Zvonku, a on ju je odmah donio nama. Mama je neko vrijeme nosila tu fotografiju u novĉaniku i svima je ponosno pokazivala. No, onda joj je netko spoĉitnuo da je fotografija previše vjerskog karaktera te da "nije uputno i poţeljno pokazivati je svakome"… Ali zašto, dakle, stari Baldo nije zasluţio tako lijepu i ugodnu smrt i kakve je on morao poĉiniti grozote da ga

itko na ovome svijetu mrzi? Ĉuli smo kasnije od naše babe kako je sirota Nadala najĉešće u crkvi tiho jecala zbog nekakve velike obiteljske sramote koja se ne će riješiti do smrti njegove i njezine, a onda neka im se svemogući Bog smiluje. Baldo je, naime, bezoĉno iskorištavao vlastite kćeri… Uzeo im je nevinost – svim svojim kćerima osim onoj najmlaĊoj! Znala je to naša baba, naši roditelji, znali su i nekoji susjedi, a saznao je i ţupnik don Zvonko kad mu se je sirota Nadala jednom prilikom ispovjedila… Golemu tugu i sramotu nije htjela odnijeti sa sobom u grob, to je bilo jaĉe od nje. Naši su roditelji u nevjerici, raspravljali o tome prokletniku. – Kakav je to prokleti ĉovjek bio, kakav je to bio roditelj?! – govorio je naš otac i škrgutao zubima. – Ako za ţivota nije platio za ono što je uĉinio, valjda će gorjeti u paklu! – rekla bi naša mama. – To je zasluţio. – U paklu, da! – nadodao je don Zvonko, ţupnik, pa se prekriţi. – Ali nemojte, molim vas, o tome govoriti pred vašom djeĉicom, premali su da slušaju o takvim gadostima. – Ma slušajte, don Zvonko, - nastavila bi naša baba ne znajući da smo mi napolju prisluškivali iza širom otvorena prozora. – Da nije bilo najstarije kćeri, uzeo bi on i najmlaĊu. Ali ona ju je odvela k sebi prije nego… Razumijete? – Razumijem. Teško je bilo Nadali s tim vragom ţivjeti. – doda don Zvonko. – Neka barem sada poţivi nesretnica u miru. No, sirota Nadala ipak nije dugo poţivjela nakon Baldove smrti. Ĉuli smo ubrzo da je i ona iznenadno sklopila svoje umorne oĉi i ponijela svoj teţak ţivotni kriţ sa sobom.

Naši roditelji tog poslijepodneva otišli su na pogreb. Govorili su kako tu poštenu jadnicu treba ispratiti na posljednji poĉinak. Podsjetili su se da nitko od susjeda nije bio na pogrebu staroga Balda, upravo zbog njegove zlobe i neĉasna ţivota. Oni malobrojni koji su mu bili na pogrebu, došli su zbog poštovanja spram Nadale koja nije zasluţila takva neĉovjeka. – Zamisli, – rekao je otac mami dok je zakopĉavao košulju. – stari Baldo još se nije niti pošteno ohladio u grobu, evo i ona ode! – Jadna Nadala. – uzdahne mama. – Da je bar još malo poţivjela… No, kad je otac spomenuo ime starog Balda, mi djeca protrnuli smo od straha. Primijetio je to otac ispod oka dok je vezao kravatu te se bez glasa osmjehne. I mama se je osmjehnula. Ipak, u našim mislima još za neko duţe vrijeme nismo mogli istisnuti bojazan da je pokojni Baldo postao, u najmanju ruku, krampus koji će nam doći u posjet kad mu se najmanje nadamo. Zato nismo voljeli da se u kući spominje njegovo ime. Ime Baldo upravo je još zloslutnije djelovalo po njegovoj smrti. Tako smo bili sitni u svome strahu i neznanju. Jer krampus, pomišljali smo, nikada ne umire, gdjekad se izgubi, nestane na odreĊeno vrijeme, ali uvijek se vraća, tu je negdje u potaji i ĉeka da zgriješimo!… No, ubrzo su se u prazan stan uselili novi susjedi i s vremenom je stari prokletnik pao u zaborav; mi smo odrastali suoĉavajući se s novim brigama u ţivotu.

Hrvatsko slovo, br. 771, 2010.

Jednoj skupini prijatelja nekom prigodom rekao sam da su mi uzbudljivija putovanja u kakvo zabito selo nego u golemi grad. Isprva podsmjehivali su se i moţda su me smatrali seljaĉinom koji se povremeno odaziva, eto, "zovu divljine". Zaludu sam se trudio objasniti im da u ovim našim poseljaĉenim gradovima odavno više nema iskrene narodne duše. Putovanja zbog divljenja znamenitostima, studijska putovanja, posjeti izloţbama velikih majstora, koncertima i kazališnim predstavama odavno je zamijenjeno šopinzima po golemim trgovaĉkim centrima. – Briga me za povijesni Beĉ i Rim, Pariz i London! – reĉe jedna poznanica i objasni. – Mene zanima pošto su im krpice tamo!… I baš to je najvaţniji razlog zašto sam se radovao iznenadnu posjetu u selo N. Saznao sam istom da je pred koje desetljeće ondje ţivot poĉeo ozbiljno kopniti. Mjesto više ne raste po broju kuća i stanovnika kao nekoć; gotovo je nadomak velikoga grada koji će ga naskoro progutati i uništiti njegovu dušu. Treba to vidjeti prije

nego li nestane zauvijek… A oni moji prijatelji zaista su tvrdoglavi i ne daju se izlijeĉiti; za njih seljaĉki ţivot ĉist je promašaj i nitko od njih ne bi ţivio na selu niti "za brdo zlata". Kad im kaţem da su svi oni zapravo obiĉna gradska derišta, onda se ljute na mene i skaĉu "na sve ĉetiri". Budimo iskreni, niti meni se baš ne ţivi na selu, ali uvijek se radujem nekakvoj ĉudesnoj svetosti malih mjesta i zaselaka u kojima su gotovo svi rodbina i svi zajedno rade sve. Kadikad pomislim na moje pokojne roditelje koji su vrlo mladi krenuli trbuhom za kruhom u "grad svoje svijetle budućnosti" i tako ostali bez iĉega što ih uopće veţe za rodnu grudu… * * * Posjet selu N. bio je zaista neoĉekivan. Putovao sam s nekom skupinom ljudi u jedno veće mjesto, a u selu N. zastali smo zbog dogovorena ruĉka u tamošnjoj gostionici. Razgovarali smo s mještanima koji su se razveselili našem dolasku. Ljudski su nas udomaćili s obzirom da u selo N. nitko ne dolazi, ne nalazi se na glavnoj prometnici, a mladeţ kad jednom ode iz sela, ne vraća se. Ne znam jesam li imao sreće ili je to kakav trag sudbine kojemu se nadaju svi pjesnici na ovome svijetu, ali baš mene jedan je seoski mudrac pozvao na ĉašicu rakije u svoj dom. U šali rekao sam domaćinu: "Ne treba ţabu tjerati u vodu!". Moji suputnici nakon objeda ostali su u gostionici i ţivahno zapjevali. Da, uistinu je to bio seoski mudrac. Ĉudesno je što još uvijek ima ljudi koji i danas ţive od ĉista narodnog mudrovanja. Ovaj, uzgred, ţivi u lijepo ureĊenu domu, u

pomno odrţavanom svinjcu ima nekoliko svinja, u štali par krava, a ima i mnoštvo peradi koje bezbriţno jurcaju dvorištem i voćnjakom oko kuće. Krepostan je i zdrav ĉovjek kojemu se u pogledu ne nazire ni trunka zlobe. Takvu srdaĉnost ne moţete vidjeti, na primjer, kod velegradskih ĉinovnika, placarica ili najobiĉnijih uliĉara. Takvi najĉešće raĉunaju na osobnu spretnost kako da vam izmuzu ono nešto novaca iz dţepa. Kad sam ga upitao zašto nema psa u dvorištu, objasni mi da je tuţno drţati ţivinu na lancu; to je grjehota, jer tko drţi psa vezana na lancu, taj ga i tuĉe… A kad smo kušali njegovu rakiju, odmah sam ustanovio da takvu još nisam u svome ţivotu pio. – Dobra, ha? – upita on ne krijući zadovoljstvo te raspoloţeno nadoda. – Ali kad piješ koliko smiješ, uvijek će biti dobra! Nasmijali smo se srdaĉno, a onda je moju pozornost privuklo nešto sasvim drugo. Kroz prozor njegova doma prostirao se je pogled prema nekakvoj ruini. Moj domaćin je to primijetio, i on pogleda napolje: – Ondje je nekoć bilo najveće imanje u ĉitavu kraju. – izreĉe sjetno i tajnovito. – Ništa nije ostalo osim tih ruina; niti roda niti poroda. – Stradali u ratu ili…? – upitam ga. – Ne, ne. – odgovori on te nadoda. – Vjeruj mi, jer sam i ja vjerovao od dana kad sam ĉuo: kriv je bunar koji su nazvali "bunarom ţelja". – Kako? – pobunim se odmah. – Ja sam odrastao uz priĉe o bunaru koji ispunjava ţelje, o fontanama koje donose sreću kad ubaciš novĉić… – Vjerovao si u te stvari? – zaĉuĊeno me pogleda, gotovo s osmijehom na licu. – Eh, moj ĉovjeĉe…

– Pa… Zašto ne, ljudi to vole… Tako… – U redu. Ĉitao sam i ja o tim stvarima i ponekad sam vjerovao, – natoĉi rakiju u ĉašice te se zagleda napolje. – ali ovaj "bunar ţelja" ništa dobro nije donio; ĉak neki govore da se je u njemu neko dijete utopilo… – Strašno. – uzdahnem sućutno i pokušam sam sebi predoĉiti ono krhko nejako stvorenje. – Baš dijete? – Eto, sudbina. I da su zbog toga prokleli bunar; ali to ne moţe previše pomoći, je li tako? Ţivot ide dalje, vrijeme odnosi i bol i suze. – Kako je to bilo? – navalio sam. – Volio bih znati nešto više o toj nesreći. – Ja ću sada ispriĉati sve ono što znam, ali nisam siguran da je sve istina. – Nije vaţno, samo priĉajte. – Dakle, ovako. Seljak koji je ondje izgradio dom, a govori se da je to prva kuća u selu, nakon toga uzeo je za ţenu djevojku iz drugog sela. Odmah nakon svadbe iskopao je bunar u dvorištu i nakon toga ništa mu više nije trebalo, osim da ĉeka na prinovu. Zatim je njegova ţena bila trudna, a on je od najboljega opekara kupio opeku za bunar koji se je, kad je izgraĊen, lijepo uklopio u dvorišni krug. No, ţena je na porodu umrla i seljak je neko vrijeme sam odgajao svoga sina, a onda je našao drugu ţenu. Bez ţene kuća ne vrijedi! O toj mladenki malo se znade, ali svi su mišljenja da nije bila baš ĉista obraza. Seljak je morao otići u rat i nikad se nije vratio. Tako je nepoznata ţena dobila imanje i njegova sina za kojega nije previše marila. Jednog dana nejako dijete popne se na bunar i padne u dubinu. Kad se dijete utopi u bunaru, onda je to ravno prokletstvu. Ĉak je i ţena poludjela, jer svi su je okrivljavali za djetetovu smrt. Poludjela je i završila u

bolnici. Više se nije vratila ovamo. Za rod onog seljaka ne zna se tko su i odakle su, nitko nije potraţivao imanje; mnogo vremena bila je nenastanjena. Bunar je s vremenom gubio svoj izgled, ţbuka je otpadala, a i nekoliko opeka je napuklo. Onda su došli ĉinovnici koji su podijelili ĉitav kraj na parcele i tako je prodan manje imućnim obiteljima. Naskoro je niknulo selo, a ova navodno prva kuća uglavnom je posluţila kao privremeno skrovište za doseljenike. Eto, kako to ide; namjesto da se kuća saĉuva, svatko je nešto razbio, otkinuo, odnio – jer to nije niĉije pa nitko ne će ni potraţivati ništa! Ĉak su i opeku s bunara odnosili za izgradnju novih domova, crijep sa krova, grede i gredice. Dom koji je trebao biti gnijezdo obiteljske sreće, postao je najveće ruglo u ĉitavu kraju. Onda je rat prošao ovuda i mnogo je ljudi ubijeno ili su odvedeni. Neki su se vratili, a došli su i drugi ljudi. Jedan ĉovjek naselio se je u napušteni dom. Bio je skitnica kojemu je selo pomagalo da se prehrani, a on se je nadao da konaĉno ima vlastiti dom. Sreća je ipak kratko trajala, jer jednog dana odvela ga je vojska. Navodno je bio protivnik nove vlasti. I kuća je opet prepuštena na milost i nemilost vremena. Nitko se više nije useljavao. Neki dan ponovno su došli ĉinovnici i radnici koji su nešto mjerili. Valjda će je srušiti… Eto, tako… Mudrac je zatim ušutio. No, niti ja nisam imao što dodati onome što sam ĉuo. Ljudi najĉešće nadodaju "strašno", "uţasno", "sav sam se najeţio", "prošli su me trnci"… Mislim da je najbolje prešutjeti u takvim sluĉajevima. Natoĉio je ponovno i meni i sebi rakiju. Kucnuli smo se i otpili gutljaj; u tišini samo su odzvonile male ĉašice… Razmišljao sam o njegovoj priĉi, nalikuje

to na ovu neumitnu prolaznost, moţda uzaludnost, nedostatak sreće koja se prekida baš kad se ĉovjek najviše nada. Primijetio sam to i u njegovu pogledu. Ĉudno, baš na prozoru odakle se vidi ruina i zaraslo dvorište nema zavjese! – Uvijek sjedim na ovome mjestu… Trgnuo sam se na ove njegove rijeĉi; kao da je proĉitao moje misli: – Eto, ovako ovdje sjedim i gledam napolje, pratim vremenske mijene, smjenu dana i noći, išĉekujem došljake koji će otkupiti taj komad zemlje. Naši ljudi to ne ţele, previše se priĉa o tom prokletstvu. Moţda i previše… Kad sam napuštao selo, mudrac mi je prijateljski ĉvrsto stegnuo ruku. Bila je to ruka seljaka koji svakoga dana dodiruje zemljanu grudu, ruka koja miluje klasje i kukuruze, mlati po leĊima svinje da je odgurne od hranilišta, ruka koja muze kravu i spretno hvata perad po dvorištu. Bila je to ruka seoskog mudraca koji tijekom rada skladno razmišlja i ĉuva uspomene – svoje i one koje nisu njegove. * * * Znanci, koje sam ovdje nazvao gradskim derištima, najĉešće se ne sjećaju što su juĉer objedovali, a stisak njihove ruke toliko je mlak da je rukovanje besmisleno. Odakle toliko bezosjećajnosti i površnosti i odakle ono svakodnevno prikrivanje fige u dţepu?… Ĉovjek mora otrpjeti mnogo razoĉarenja u ţivotu, a onda ga sluĉajan susret i spoznaja o ljudskoj nesreći probudi, baš ljudski probudi. I kad mi je najteţe

pokušavam osmijehom zatomiti tugu; pokušavam upamtiti što je moguće više sudbina malih ljudi da ih saĉuvam od zaborava… A za koga? Hm, neka nam ostane otvoreno pitanje…

KUGA Hrvatsko slovo, br. 812, 2010.

Ovo je djelić novije povijesti grada o kojemu tako ĉesto razmišljam, ali ne znam zašto me sve to toliko zabrinjava. K vragu, kao da nemam pametnijega posla u ovome kratkom ţivotu?! Stoga sam, stavci moji, svoju zabrinutost odluĉio podijeliti s vama, a vi o zadanoj temi mislite štogod htjeli, ma što vam padne na pamet. Ali nemojte mene briţnoga okrivljavati za ovdje opisanu besmislenost, nemate pravo. * * * Mjesto Gadovina zapravo je grad kojemu se ne zna kako je i zašto dobio ime. Zvuĉi loše, paĉe i neugledno; graĊani su Gadovinci i kad se negdje tako predstavljaju, moţemo zamisliti kiseli pogled u njihovim oĉima i nelagodu. Gadovinci bi sve dali da im tko pomogne u nalaţenju prava i ĉasna povijesnog imena grada kakva se ne će sramiti u svijetu. Ako, pak, glede toga ne će ništa poduzeti lijeni povjesniĉari, odluĉni su bili gadovinski

knjiţevnici te je tako nastala Knjiţevna udruga Gadovine, skraćeno, dakle, KUGA!? Ĉak je i peĉat udruge oblikovan od te odveć nemile rijeĉi. Kako je taj prijedlog uopće prošao na osnivaĉkoj skupštini udruge, samo ĉlanovi znadu, ali, eto, ostalo je tako. Inaĉe, grad Gadovina nalazi se u neposrednoj blizini tromeĊe triju zemalja pa je sasvim razvidno da je gradsko stanovništvo mješovito; ima Hrvata, doduše najviše, zatim nešto Talijana i Slovenaca, ali u posljednjih nekoliko desetljeća porastao je broj Srba. Ima tu i znatan broj Roma, ali nisu nam u ovome sluĉaju vaţni, jer njih zanima sve drugo, a ne mjesna povijest i knjiţevnost. Knjiţevna udruga Gadovine ima kakvih ĉetrdesetak ĉlanova, ali po narodnosnom sastavu dade se odmah zakljuĉiti da je u njoj zastupljeno najmanje Hrvata ili onih koji se tako osjećaju; jedva trećina ĉlanova je hrvatskoga podrijetla. O znaĉaju i ugledu KUGE meĊu graĊanima ne treba previše trošiti rijeĉi, s obzirom da Gadovinci uopće ne vole ĉitati, ne drţe do knjiţevnosti, osobito lokalne. – Me sve su to lijenĉine i ništarije! – navodno je rekao jedan gradski vijećnik. – Sve bih ja to pod kramp i lopatu pa neka rade, mamicu im njihovu! – Ali moramo im dati nešto novaca, eto, da ne kaţu kako ne ulaţemo ništa u umjetnost. – navodno je rekao gradonaĉelnik. – Ali zašto njima? – upita ugledni gospodarstvenik. – Pa ne ću ja krvavo raditi i plaćati porez, a vi ćete pomagati tim gotovanima i budalama! – Ravnomjerno ćemo rasporediti novac iz proraĉuna na pedere, lezbijke i knjiţevnike!

– Od srca ĉestitam, gospodine gradonaĉelniĉe! – vrisne znamenita voditeljica nekakve, toboţe, nevladine udruge. – Imate moj glas na svim budućim izborima! Navodno je ovu uspaljenu ţenetinu gradonaĉelnik Gadovine izveo na veĉeru negdje u predgraĊe ili u kakav motel, ili… No, to su ipak samo nagaĊanja… Sve jedno nastavila se je rasprava o novĉanoj potpori KUGI. – Dajte da ja to sredim. – predloţio je prof. Boško, znameniti politiĉki moćnik. – Ja ću se kandidirati za predsjednika KUGE. – Vi? – upitno ga pogleda proĉelnica za kulturu. – A zašto vi? – upitno ga pogleda gradonaĉelnik. – Taj se svuda gura! – ĉuo se je glas naroda. – Objavio sam nekoliko knjiga, imam pravo da… – O ĉemu ste pisali u tim knjigama? – upita netko, ne znam tko. – O numizmatici. – Kakve to ima veze s knjiţevnošću? – To je djelomice znanost, djelomice povijest, a djelomice i knjiţevnost, ĉitava ţivota sakupljao sam novac i to mi je proširilo stvaralaĉke vidike… I bi tako. Prof. Boško, inaĉe nekadašnji priĉuvni djelatnik Udbe i Ozne, postao je predsjednikom KUGE. Reklo bi se dobar politiĉki izbor, osobito zbog njegova hrvatskog podrijetla, a to lijepo izgleda i zvuĉi mada su Hrvati u manjini; ipak je to hrvatska udruga koja okuplja tzv. "savjest ĉovjeĉanstva". Šaroliko je predsjedništvo KUGE; osim Hrvata prof. Boška, ĉlanovi su po jedan Slovenac i Rom (?!), tri Srbina i tri Talijana. Trenutaĉno je tako i protiv toga se ne moţe ništa poduzeti. – Lijepo je što vaša udruga aktivno djeluje i na meĊunarodnoj sceni! – pohvalila je proĉelnica za kulturu

grada Gadovine predsjedništvo KUGE kad je proĉitala godišnje izvješće i prijedlog programa za javne potrebe u kulturi. – Zato ćemo vam dodijeliti brdo novaca iz gradskog proraĉuna! Naime, ĉlanovi udruge srpskoga podrijetla rado su gostovali u Srbiji, Talijani u Italiji, a Slovenci po Sloveniji. Malobrojni Hrvati uglavnom su nastupali po selskim gostionicama. Njih su nazivali hringašima, prema hringi (prstenu), posljednjem uporištu Avara u Panoniji koncem 8. stoljeća. Naime, mjesta oko grada netko je nazvao Gadovinski prsten. Oni "meĊunarodni junaci", naravno, donosili su kojekakve nagrade i priznanja te su tako postali neumrli knjiţevnici grada Gadovine za razliku od jadnih hringaša koji nisu vidjeli dalje od nosa. * * * Kad je zatim došlo do ozbiljne javne rasprave o nazivu grada i njegovoj povijesnosti, mnogima su ruke zadrhtale, grla promukla, gotovo su i oštrice sijevnule. Tome je kumovalo gradsko vijeće na jednoj sjednici, a njihova rasprava izazvala je širu javnost. Svi su bili u pravu! Tako su i ĉlanovi KUGE priredili tribinu na kojoj su otvoreno raspravljali o nazivu grada. Na primjer, Slovenac je tvrdio da je pravi naziv Gadovine zapravo Godovina, odnosno Zgodovina, na hrvatskome povijest te da je taj naziv pronašao u jednoj staroj knjizi, ali nije znao u kojoj i kada. Talijan je uporno tvrdio da je izvorno ime zapravo Gadova, nešto kao Padova; dakle, nesumnjivo je talijanskog podrijetla i ne treba dalje raspravljati po tome pitanju. Srbi su tvrdili da je "taĉan" naziv Gazdovina, što samo po sebi znaĉi da je grad nekoć bio okupljalište

bogatih gazda, osobito iz srpskih zemalja, koji su ovdje trgovali. Tu se je opet pobunio Slovenac pretpostavljajući naziv Gozdovina – slovenski "šumarstvo", jer da je ovdje prije nastanka grada bio gozd – šuma, pa je sasvim logiĉno da… Oni malobrojni Hrvati, ili hringaši, uglavnom su šutjeli o tome, uvjereni su bili da će "njihov" predsjednik na posljetku razmrsiti "gordijski ĉvor". Uostalom, osim njihovih pjesmica i knjiţevnih izleta u predgraĊe drugo ih nije zanimalo. Prof. Boško, predsjednik KUGE, koji je pod stare dane poĉeo obilaziti mjesne crkve i povremeno ruĉao sa mjesnim ţupnicima, pokušao je ovu raspravu zakljuĉiti stavom da je korijen imena God, a ne Gad i to u staroslavenskome, odnosno starohrvatskom, znaĉi Bog. Zatim je objasnio da Englezi Boga nazivaju Good te da su to moţebitno ukrali od starih Hrvata. Dakle je Gadovina zapravo Boţji grad, a moţda i Bogovina! Sada su, pak, ţestoko nastupili svi ateisti i agnostici u KUGI, a takvih ima najviše, gotovo 90 posto. Na samu rijeĉ Bog, njima se podigne kosa na glavi, a zjenice rašire. Navodno su neki ĉlanovi oĉijukali i sa sotonistima jer je to danas IN!?… U svakom sluĉaju uţasnuti stajalištem predsjednika KUGE odmah su se raspisali po novinama, davali su izjave za radio i televiziju i traţili ispitivanje odgovornosti prof. Boška. Radoznali novinari najĉešće su im postavljali pitanje znaĉi li to odrţavanje prijevremenih izbora u KUGI, na što je najĉešći odgovor glasio: Da! No, do prijevremenih izbora ipak nije došlo, jer je prof. Boško posegnuo za svojim starim oznaškim i udbaškim vezama te je uspješno primirio neprijateljske duhove unutar KUGE. Kako, ha? Upravo svima onima

koji su mu radili o glavi, stao je na "rep" – tako što im je osigurao tiskanje novih knjiga! A oni jadni hringaši ponovno su ostali kratkih rukava. Njihovo "bolje šutjeti" opet im ništa dobra nije donijelo. Zapravo, mogli su samo sanjati da će im prof. Boško, njihov "hrvatina", pomoći pri objavljivanju knjiga. Neki su odluĉili ĉasno istupiti iz KUGE. Takvi su odmah proglašeni propalim knjiţevnicima. Oni koji su ostali, i dalje su tvrdoglavo šutjeli i, uglavnom o svome trošku, nastupali po selskim gostionicama uokolo Gadovine. Glede imena grada, naziv Gadovina je izdrţao sve napade, opstao je unatoĉ brojnim ţestokim raspravama na visokoj i niskoj razini. Ime grada ne će se promijeniti, jer nema povijesnih osnova za takvo što. Uostalom, i sam gradonaĉelnik je posljednji rekao što misli o tome: – Dok je Gadovine i mojih dragih Gadovinaca, ja ću biti gradonaĉelnik, sviĊalo se to kome ili ne! Moţda gospodin gradonaĉelnik ima pravo; to je, uostalom, demokratska volja većine graĊana Gadovine koji ne ţele ništa mijenjati u svojoj sredini. Samo neka ostane ovako i – Bog te veseli!

KAMENA PRANICA Hrvatsko slovo, br. 886, 2012.

Otkrit ću vam neobiĉnu povijest jedne stare kamene pranice koju sam nekom prigodom sasvim sluĉajno nakon mnogo, mnogo godina ponovno pronašao u jednom stanu na Brajdi. Pranica, kako bi je nazvao hrvatski pisac Vjekoslav Kaleb, zapravo je domaći naziv za lavandin, lavabo, škaf ili maštilo; plitku drvenu ili kamenu posudu kakvih je nekoć bilo u mnogim našim domovima. S tim nazivima susretao sam se otkako znadem za sebe. Pa neka po Kalebu ipak bude pranica! U njoj se je pralo rublje, pribor i posuĊe za jelo, ljudi su se umivali i brijali nad njom… Jednom rijeĉju, kamena pranica bila je obvezan dio kuhinjskog namještaja. Sredinom 19. stoljeća jedna obitelj zauvijek je napustila otok Braĉ i doselila se je u Rijeku. Sa sobom ponijeli su nešto starine, a meĊu njima bila je i pranica od koje se glavarica obitelji nije ţeljela rastati. Navodno je to isklesao njezin djed i ništa tako dobro ne moţe biti kao pranica iz braĉkog kamena. Obitelj je otjeralo siromaštvo sa starog ognjišta i po nagovoru roĊaka iz Primorja

otputovali su u novi kraj gdje se moţe bolje ţivjeti. Otac obitelji naskoro je u Rijeci otvorio vinariju i toĉionicu dalmatinskih vina. Posao je dobro krenuo te su djeca krenula u škole a zatim se razišla po Europi. No, glavar obitelji umro je na pragu 20. stoljeća, neposredno nakon što je svijet napustila ţena. NajmlaĊi sin ostao je u obiteljskom domu i preuzeo poslove oko vinarije i toĉionice. MeĊutim, došlo je vrijeme kad posao nije išao; prihodi su bili sve slabiji i na posljetku vinarija je propala. Kad su vjerovnici došli pokupiti imovinu duţnika, on im je rekao: "Sve moţete odnijeti, ali pranicu ostavite!" Tako je bilo. Morao je zatim prodati kuću u središtu grada te se s obitelji naseli u predgraĊu gdje je unajmio nekakvu starinu. Prvi svjetski rat bio je na pragu, a koju godinicu kasnije njegov jedini sin poginuo je na bojišnici oko Soĉe. Kad je rat svršio i njegova ţena otišla je k Bogu… Starac je ostao sam na svijetu. Nije imao nikakvih spoznaja jesu li mu braća ţiva negdje u svijetu. Kad mu je poginuo sin i umrla ţena, nitko se nije odazvao niti došao na pogreb. Moţda nisu dobili pisma ili negdje preţivljavaju u bijedi… Ţalio je starac sebe i svoju braću, pomisli gdjekad na Braĉ odakle su mu korijeni. Ali ne namjerava se vratiti, jer na otoku više ništa nema… Umro je pred osvit nove mraĉne zore; upravo je poĉeo Drugi svjetski rat. Pokopan je na raĉun crkvenog milosrĊa iako za njim nije ostalo ništa. Njegov je dom odavno bila bezvrijedna ruina. Ţupnik je odnio pranicu te je pokloni nekoj siromašnoj obitelji koja se je doselila u blizini crkve. Nekoliko kuća oko starih štala pod brijegom posluţile su kao domovi

tadašnjih doseljenika iz unutrašnjosti. Tako je siromašna obitelj opremila svoju kuhinju kamenom pranicom; uzidali su je pod prozor odakle tuĉe sunce. Prošao je veliki rat, došlo je novo vrijeme, vrijeme ratnih pobjednika i komunistiĉkog "bratstva i jedinstva", uslijedili su i brojni progoni. Nekoć siromašna obitelj jedva da je nekako stala na noge u nadi za boljom sutrašnjicom. No, tijekom rata navodno su naginjali talijanaštvu, a to se je proĉulo i nije bilo po volji komunistima, jer u sumnjivoj obitelji vjerojatno ima uvjerenih fašista. Tako su muţ i ţena sa dvoje djece odluĉili napustiti svoj dom i prijeći granicu. U Rijeci više nije bilo mjesta za njih. Ţivotni put odveo ih je dalje nego što su isprva mogli pomisliti; otputili su se u daleku zemlju Argentinu odakle se nikada više ne će vratiti. Nakon rata nova gradska uprava prisvojila je sve napuštene domove i dodijelila ih zatim ljudima koji su ostali bez krova nad glavom. Opet su u Rijeku stizali doseljenici. Staru kuću dobio je neki vremešni braĉni par, ali nisu se ondje duţe vrijeme zadrţali. Zamijenili su se s obitelji koja je kratko vrijeme ţivjela u malom stanu pored mora na Kantridi. Nova obitelj tako je uz trošni stan i zapušten vrt pred kućom naslijedila i onu staru pranicu u kuhinji. Ubrzo je skinuta, a na njezino mjesto postavljena je nova – metalna s drvenim ormarićem. Naša pranica završila je u vrtu, isprva kao hranilište za kokoši, a zatim i na otpadu nedaleko od kuće. Gradski sakupljaĉi otpada prvo su psovali kad su stigli s kamionom i ugledali meĊu smećem i kamenu pranicu. No, onda se jedan od njih dosjeti da bi mu dobro došla u dvorištu te je ponese na Rujevicu u naselje Roma. Ondje je nekoliko godina bila oslonjena o

staru baraku. Šibana je burom, mrazom, kišom i suncem, ali odoljela je svim vremenskim mijenama… Zatim je u romsko naselje došao neki ĉovjek s automobilom i otkupio pranicu za malo novaca. Odvezao ju je u svoj dom na Brajdi i ugradi je u kuhinju. Za njega bila je vrjednija od skupih kuhinjskih pomagala koja po njegovu mišljenju ne vrijede ništa. Ostavio je stan sinu koji ondje još i danas ţivi. Nisam baš siguran, jer ga mnogo vremena nisam vidio. Koliko znadem, najĉešće sam sjedi u kuhinji, pije kavu i rashlaĊeno crno vino… Kad sam mu ispriĉao priĉu o pranici, ĉuĊenju nije bilo kraja. Isprva nije povjerovao, ali zatim sam mu objasnio da je bila u domu gdje sam nekoć ţivio te da smo je moj brat i ja iznijeli iz kuhinje u vrt. Prepoznao sam je po posjekotini. Naime, moj stariji brat namjeravao ju je razbiti batom, ali sam ga u posljednji trenutak sprijeĉio s mišlju zašto nešto razbiti ukoliko moţe posluţiti u kakve svrhe. Mislim da me je tada prvi puta u ţivotu poslušao! Isprva smo u pranicu stavljali hranu za kokoši dok smo ih imali. No, ipak smo je zatim odnijeli na otpad gdje su je pronašli gradski sakupljaĉi otpada; upravo oni koji su nas psovali, kako sam već naveo. Nekoliko puta posjetio sam tog ĉovjeka i uvijek je traţio da mu ispriĉam priĉu o staroj kamenoj pranici koja je vjerojatno u Rijeku došla sa otoka Braĉa. Nisam baš posve siguran, ali nešto sam naĉuo od drugih ljudi. Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, u naše dvorište ušla su dva para sredovjeĉnih ljudi; dvije ţene i dva muškarca. Moja mama kaţe da su govorili nerazumljivim jezikom, a kad ih je upitala koga traţe, odmah su joj rekli da su nekoć ovdje ţivjeli. Bili su brat i

sestra te su nakon rata s roditeljima otputovali u Argentinu. Sada su došli u stari kraj sa svojim supruţnicima. Mama ih je pozvala na kavu, ali nisu se htjeli zadrţavati. No, jedan od njih raspitivao se je za kamenu pranicu koja se je nalazila upravo na mjestu gdje su sada vrata za kuhinju, ali mama mu objasni da toga odavno već nema. Rekao joj je da je pranica najvjerojatnije stigla sa otoka Braĉa, ali nije bio posve siguran. Uostalom, tako je mislio i onaj ţupnik koji ju je poklonio njihovim roditeljima po doseljenju u Rijeku. Mojoj mami nije bilo jasno zašto se raspituju baš za "onaj komad kamena" i jedva je suzdrţavala smijeh… Posjetitelji su joj ljubazno zahvalili na ponuĊenoj kavi i otišli. Ne mogu opisati zaĉuĊeno lice osamljena ĉovjeka s Brajde kad god bih mu ispriĉao ovu priĉu. Mogao bih ga opisati kao iznenadno probuĊena ĉovjeka s dubokim oĉima poput djeteta koje dobiva igraĉku, ĉovjeka koji ţivahno hoda po svome domu i pomišlja kako je moţda baš u njegovoj pranici Napoleon umivao svoje lice. Mogao bih svašta nadrobiti, ali to uistinu nema smisla. Uostalom, nema nikakva smisla niti pitati se koliko toga bi nam mogli ispriĉati kojekakvi uporabni predmeti koji igrom sluĉaja odolijevaju vremenu. Eh, samo kad bi imali moć govora… Kad god sam pronašao vremena posjetio bih ostarjela osamljenika. Sjedili smo za stolom u kuhinji i pijuckali crno vino zagledani u pranicu kao da je nešto najvaţnije i najdragocjenije u našim ţivotima. A on bi me zatim molio da mu još jednom pripovijedam. Kao da je iz moje priĉe ţelio saznati još kakvu sitnu ali ipak vaţnu pojedinost koju će moţebitno prenijeti znancima ako ih uopće ima.

S vremenom sam prestao dolaziti k njemu, uostalom, imam i drugih obveza. Tko zna je li uopće još ţiv? Jednom prigodom, kad sam nakon mnogo godina prolazio onuda, ugledao sam pred njegovim domom gomilu otpada; polupane ploĉice, natuĉena ţbuka, vodokotlić i školjka te nešto zastarjela namještaja… Odmah sam pomislio – eto, ĉovjeka više nema, otišao je bez pozdrava! Na gomili je bila i pranica. Zastanem kao ukopan, a u mislima mi se odmah javi ţelja da je prisvojim. No, kako bih je mogao onako tešku ponijeti? Zašto bih je uopće ponio i gdje bih je mogao smjestiti? Prošao sam zatim pored nje i nastavio svojim putem. Bio sam uvjeren da će stara kamena pranica – moţebitno je uistinu s otoka Braĉa – ponovno negdje pronaći svoje mjesto te će korisno posluţiti kako je do sada mnogim ljudima sluţila.

OPROSTI Hrvatsko slovo, br. 906, 2012.

Stari ţupnik jednog je dana odluĉio napisati pismo Bogu, e da bi mnoge ljude odriješio teških grijeha. Pismo će stići onome kojemu je pisano, ali putovat će dugo; koliko mu odrede daleki vjetrovi vremena. Deset Boţjih zapovijedi i Sedam smrtnih grijeha za našu uljudbenost imaju osobitu teţinu i nitko im se ne moţe usprotiviti. Tako mora biti. Nadao se je stari ţupnik da su to negdje u podsvijesti imali oni koji su nemilosrdno gazili Boţje zakone. Kad su napustili roditeljske domove, odmah su ogrezli u krvi. Bog je i njihov otac, kao što je i otac onih ĉija je krv prolivena. Oĉevi su uvijek zaljubljeni u svoju djecu, popustljivi prema njihovoj prirodi i slijepi za njihove potrebe. Kadikad u velikoj zabrinutosti oĉevi ne vide što se dogaĊa u vlastitom domu, odnosno progledaju nakon što se je dogodilo nešto – prekasno. Borio se je stari ţupnik s mišlju u sebi i pred Bogom da njegova uvjerenja ne će naići na dobar odjek pred crkvenim ĉasnicima. Izišao bi on pred vjernike i odrţao

propovijed na svoj naĉin i mimo crkvenih kanona koji ponekad za obiĉan prosti puk znaĉe propovijedanje u zagonetkama. Ima li smisla propovijed zbog nje same? Ljudima je dosadilo opetovano ĉitanje poslanica i evanĊelja; ljudima treba jasno reći što se je dogodilo u staroj planini u vrijeme kad je ljudski ţivot vrijedio manje od zrnca prašine! U mnogim rascjepima i vrtaĉama koje od iskona prirodno razdiru njedra jedne stare planine, sablasno još i danas klepeću kosti tisuća ţrtava krvava obraĉuna izmeĊu pobjednika i poraţenih u velikome svjetskom ratu. Obuka budućih osvetnika i ubojica trajala je godinama do tih posljednjih dana rata. Nesumnjivo je obuka bila uspješna, jer sjeme zla proklijalo je divljaĉki ubrzanim tijekom koji se nije mogao sprijeĉiti. Takvu uspjehu nisu se nadali niti njihovi ideološki uĉitelji na obuci obrane i zaštite budućeg svjetonazora jednoumne politike. Osvetnici/ubojice doslovno su shvatili pravila ponašanja u mraĉnoj igri u kojoj su oni glavni igraĉi. "Neprijatelja treba uništiti"! Dakle, nema predaje, to se ne priznaje! Kad je veliki rat okonĉan, nastupilo je vrijeme kosidbe. Kosaĉi i ţeteoci jedni za drugima stigli su u polja smrti. Prijeki sud izvršava se jednostavno i bez milosti spram onih koje su došli sasjeći. Bilo je ljudi kojima je toliko smrti pred oĉima izazivalo muĉninu, zatim i njihova odveć malena djeca gledala su kako se ubijaju ljudi po pravilima prijekoga suda. Uljudno su zamolili gospodu presuditelje da svoje sudske odluke izvršavaju, ukoliko je moguće, na nekome drugom mjestu, odnosno što dalje od oĉiju njihove nevine djeĉice. Stoga su presuditelji tisuće zarobljenika odveli u visoke šume uvjereni da onamo ne dopiru ljudski i Boţji zakoni, jer

oni su vampiri, a kao takvi u praznim dušama preziru ljudske i Boţje zakone. Pomisli ţupnik, iako ne zna zašto, na dobrohotna i samozatajna Mojsija kako se sam penje u goru da primi deset zapovijedi i prenese ih svome narodu, a Stvoritelj mu istom prešućuje što se dogaĊa meĊu nevjernicima u dolini: "Ĉemu trud i muka kad je u stvarnosti sve zaludu? – otme se u ţupnikovim mislima. – "Ljudska glupost i zloĉin vazda se ponavljaju. Tako je od beskraja do beskraja". Mukli zvuci zamiru u rascjepima i vrtaĉama koje od iskona razdiru njedra stare planine. Pravilni pušĉani hitci prekidani su povremenim eksplozijama. Ujutro, poslije podne i uveĉer je tako, obnoć. Sablasnije djeluje tišina; tada se koriste noţevi, batovi i ţice oko vratova. Nikad ne prestaje, nikako da se izvršitelji umore od ritmiĉkog djelovanja. "Ako ĉovjek za trenutak umorno padne u sanak," – pomisli ţupnik. – "moţe ĉuti uţasne ljudske krikove, teške jecaje i neuslišane zamolbe. Kako strašno! To će odzvanjati godinama, godinama. Ĉuje li i Bog takvo što?" Oni kojima sreća nije okrenula leĊa te su igrom sluĉaja ostali ţivi, krenuli su zatim na sramotan "kriţni put" pod strogim nadzorom zemaljskih "pobjednikaodgojitelja". A što je sramota, kad je i sam Krist morao proći isti put? Ako je on, moţe i sitni domobran trpjeti poniţenja… Na "kriţnome putu" mora osjetiti patnju i strah, ali mora istisnuti iz svojih misli sve što se je dogaĊalo u staroj planini, sve što znade. I on je imao prislonjen pištolj u glavu, ĉuo je kako teški bat razbija neĉiju lubanju, zatim tjerali su ga da zatrpava rascjepe i

vrtaĉe. Ili to ili smrt. Njegovi su "odgojitelji" ogrezli u ljudskoj krvi i alkoholu pa su bezazleni osmijeh, suze ili neraspoloţenje dovoljni razlozi da se zauvijek ostane negdje na putu. Pokušavao je ţupnik pronaći opravdanje za one koji su se na uţasan naĉin veselili ratnoj pobjedi. Ne znaju što ĉine. Ako se štogod i otkrije, krvnici će objasniti svoje neljudske zloĉine "samo kao obraĉun sa narodnim izdajnicima i drţavnim neprijateljima koji su se usprotivili novom poretku". To uvijek pali! Uostalom, veliki svijet ionako ima drugih briga… Stara planina bila je savršeno mjesto za razbojište, mjesto na kojemu je divljim zvijerima sve, baš sve dopušteno. Ah, negdje je tako zlokobno zapisano: "Boţji mlinovi kadikad melju vrlo brzo"! Oni koji su dospjeli na razbojište kao ostatci na prijevaru zarobljene vojske, nemaju pravo na milost; oni su došli da ostanu zauvijek tamo i treba ih zatim prepustiti zaboravu. Za njih ne će se smjeti paliti svijeće, niti se smiju pohoditi mjesta gdje su im prosute kosti. Ne smije se govoriti o prijekim sudovima, niti najbliţa rodbina ne smije znati pravu istinu. Poratna narodna vlast godinama je briţljivo ĉuvala sve pristupe mraĉnim razbojištima, narodna milicija motrila je na svakoga tko se je ondje duţe zadrţavao, uhode su se razmiljele posvuda, jer to od njih traţi ona ista i jedina narodna vlast… Ali na dan uoĉi Svih svetih ipak su ondje gorjele svijeće – s mirisom ljudskih suza! Zaludu istraga narodne milicije nad moţebitnim "provokatorima", jer kad narod mora silom šutjeti, onda baš nitko ne treba znati istinu tko to tamo gore pali svijeće na obljetnicu pokolja. Mjera za mjeru. Dakle, ako se ne

smije znati tko je ubijao, zašto bi se trebalo znati tko oplakuje muĉenike? Gdjekoje stoljetno stablo s naknadno urezanim imenima nestalih muĉenika ili samo kriţićima u kori narodna vlast naredila je da se odmah sruši. Nekoji osuĊenici, ĉudom pobjegli ispod noţa ili bata, prešli su zatim mnoge granice, otputili se preko mora znajući da u dalekim tuĊinskim zemljama ne će imati mira i slobode dok sotona gazi njihovu djedovinu, a iz snova bude ih prizori vlaţni poput sline iz pasje gubice u podivljalu bijesu. Trebalo je vremena da se zloĉin nazove pravim imenom – genocid. Ali tada je već ostalo malo onih koji su palili svijeće, onih koji su znali što se je dogaĊalo. Vratili su se na djedovinu oni koji su traţili mir i slobodu preko mora, sada kao starci s boleštinama i sumornim mislima o prošlosti. Ţupnik je odluĉio zapisati njihova sjećanja, saĉuvati ih od zaboravlja; njega je zanimalo što ovi starci znadu o poratnim pokoljima u staroj planini. Bili su ovdje natjerani kao mladi ljudi da pogledaju smrti u oĉi i uvjere se kako će oštro pokositi one koji nemaju sreće. Onda je stigla naredba: "Bilo je dosta!" Što se je dogaĊalo u staroj planini gdje su vodili gladne, prljave i polugole ljude vezane ţicom? Ţupnik traţi svjedoĉanstva. No, starci znadu samo za vriske kroza mrak: "Oprosti im!" i "Do viĊenja u zvijezdama!" Po dvojica zavezana uznika, a jedan od njih obvezno bio mrtav, padali su u raspukline i vrtaĉe preplavljene krvlju i prepune mrtvih tijela. Mrak je bio i kad je Sunce na nebesima ţarilo… "Moţe li se to opisati drukĉije?" – zabrinuto se upita ţupnik. – "Kako izgleda plesanje razularenih vragova koji na krvavoj zabavi trgaju ljudsko meso?"

Oni koji su preţivjeli, zatim potomci onih koji su ubijeni i potomci onih koji su ubijali sada traţe pravdu i oprost. Rat je odavno završio, policija je otvorila putove prema staroj planini i vodi brigu o prometnoj sigurnosti, drţavna uprava zabranila je sjeĉu stoljetnih stabala, svijeće poĉivaju na mjestima gdje su nekoć vršeni zloĉini. Nove postaje Kriţnog puta kojim se dolazi u staru planinu zamislio je samozatajni umjetnik kojemu nekakva drţavna uprava ne će dati nagradu za uloţen trud. A on je godinama u sebi nosio prešućenu tragediju znajući da bi mu sile zla mogle presuditi kao narodnom neprijatelju. Sve drugo je zapustio da ovjekovjeĉi djelo ta one koji su otjerani u smrt i onih koji su ih otjerali u smrt, za one koji su pobjegli od smrti; svima prisjećaj. Na petnaestoj postaji umjetnik je ostvario prizor uskrsla Krista s natpisom "Oprosti". Tko je to prvi kriknuo, nikad se ne će znati. Kad se u dane sjećanja spusti noć, gora je osvijetljena tisućama, tisućama upaljenih svijeća. Ţupnik je uvjeren da tome prizoru nije potrebno ništa dodati, nikakva propovijed ne moţe objasniti smisao onoga što se je nekoć davno dogodilo. Koĉevski Rog i danas krije kosti nesretnika u svojim rascjepima i vrtaĉama, krije istinu o zloĉincima koji su je za sva vremena zavili u neuništivi crni veo. "Jedni su ubijali, drugi su ubijeni, a treći su o tome šutjeli." – pomisli ţupnik i osjeti da će mu se duboko u duši razliti suze i ne će htjeti napolje. – "Posvetimo se molitvi"… Vrijeme prolazi, izmjenjuju se dani s noćima, kadikad Sunce ţari, kadikad oluje paraju nebo svojim munjama i gromovima, snijeg prekriva obronke i s prvim proljetnim danima kopni, vjetar udara o šuštavo granje

stoljetnih stabala, odnosi lišće… Odlaze i ljudi, ako je pravde neki će stati pred Boţji sud; neka nova mladeţ dolazi i ne mari već za ţive svjedoke poratnih zbivanja, i ovi bi mijenjali svijet kao i oni prije njih, i oni iz davnina… Onaj tko se ţeli uputiti na izlet kroza staru planinu, naići će na Kriţni put, morao bi biti spreman uslišati zamolbu – "Oprosti".

TRSATSKI PUSTINJAK Hrvatsko slovo, br. 924, 2013.

Jedno proljeće s poĉetka novog tisućljeća. Obiĉan osunĉani dan toga prijepodneva. Neki ostarjeli franjevac sjedi na zidu pred Trsatskim grobljem i zamišljen gleda u nadgrobnice. Njegove su misli i ovoga puta okrenute mudroslovci znamenitog Seneke: Ne moţemo znati na kome nas mjestu oĉekuje smrt; zato mi budimo spremni nju oĉekivati na svakome mjestu. U posljednje vrijeme ĉesto je pohodio ovo mjesto, no, nikada ne ulazi, ne usuĊuje se; nema što traţiti meĊu tuĊim humcima: "Blago vama u vjeĉnome miru i spokoju. Blago vama, da…" Što ga je navelo da se zaustavi i sjedne na zidić kako to ĉine mnogi namjernici? Zidić koji razdvaja mrtve od ţivih sama je simbolika. Groblja su u ĉitavu svijetu okruţena višim ili niţim zidovima, moţebitno i kakvim tamnim raslinjem koje dovoljno otkriva kakvo je to mjesto; poĉivalište koje ĉeka svakog smrtnika. Iz obliţnje škole dopire cika djece koja su zasigurno na velikom odmoru. Djeĉica više ne strahuju pred

upaljenim svijećama i lampionima o predveĉerju ili pred zagrobnom tišinom. Negdašnja vojarna preko puta naskoro će se prenamijeniti i sve će biti bolje od njezine prijašnje namjene. Minulo je vrijeme zloglasja. Prisjeća se stari franjevac kakva je prijetila pogibelj za Domovinskog rata. Sve je to, Bogu hvala, prošlost; ne ponovilo se. Sve prolazi, pa i ĉovjek, njegove dobre i zle namjere gasnu s njime. "Kada će doći taj dan da i ja otpoĉinem kao ovi negdašnji ljudi?" – upita se ne skidajući pogleda sa nadgrobnica. – "I moja će se jednom upaliti svijeća, i za mene će se moja braća po Duhu svetome moliti na zadušnici kakva dolikuje redu… Ali kada?" Prošao je gradski autobus; malo tko svrnuo je pogled na ostarjela franjevca. Ljudi su moţebitno opterećeni svakodnevicom, kojekakvim brigama; tek rijetki zagledavaju se u groblje, u borove i ĉemprese. Spušta se autobus na Krimeju, odande prema moru, ravno u srce Rijeke. Za trenutak se domisli politiĉkih podjela koje kadikad uznemiruju. "O, ta naša nazovi demokracija i razdvajanje ljudi! Zašto? Nemamo li istih ţelja i namjera, nismo li iste krvi?…" Pitanja mukla, bez odgovora. Prisjeti se nedavna posjeta gradske uprave samostanu kada ga je, inaĉe dobrostivi, gvardijan zamolio da ne prisustvuje domjenku. Otišao u svoj sobiĉak i ĉekao da gosti odu. Domjenak se nije oduţio, ali nije znao zašto su došli, o ĉemu se je razgovaralo. Nitko mu ništa ne govori, niti on ikoga pita. Ali on je "uljudno" odstranjen. Nerado misli na to; odvlaĉi mu pozornost od svakodnevnih obveza.

"Vraţje je djelo ako se udruţujemo s gradskom upravom! Uvijek dolaze s kojekakvim kulturnoznanstvenim prijedlozima. Znam ja takve s figom u dţepu, ne ljube Svevišnjeg i hine ljubaznost!" Opet ga zahvaća nemir. Rado bi razgovarao s gvardijanom o tome, ali nije siguran hoće li ga razumjeti. Namjesto da mu starost teĉe u iskazivanju osobne mudrosti i iskustva te u ublaţivanju kojekakvih nedaća i nesporazuma, on se muĉi kao odbaĉenik. Njegove su molitve neuslišane, braća jedva razgovaraju s njime. Primjećuje da se u blagovaonici vodi nekakav tajanstveni "razgovor" pogledima, kao kakvo parniĉenje dobrostivih s neumoljivima u svezi s njime. Osjeća se nelagodno. Kad bi rekao što ili se osmjehnuo, nastao bi ĉudan muk, kao u znak neslaganja! Razgovarao bi o tome s gvardijanom, ali on, zapravo, nikad nema vremena za njega; razgovara samo s mladima, da! "Kao kakav osuĊenik ĉekam svršetak parnice na kojoj će se ustvrditi moja krivnja… Neka dragi Bog presudi u neobiĉnoj parnici kafkijanskoga smisla!" Moţda mu zamjeraju što je nekom prigodom rekao: "Jedva se otesmo Jugoslaviji i srbadiji, a sada ćemo jedni drugima razbijati glave!" Bilo je jasno što je tomu povod; kandidat za predsjednika drţave, Vlado Gotovac, divljaĉki je napadnut vojniĉkim remenom u Puli. Izrekao je istom i svoje mišljenje o šesteroĉlanoj koaliciji. Za njega su to ostatci komunistiĉkog mentaliteta koji se opet budi. Prijekoran pogled gvardijana govorio je više od rijeĉi. Ne, nije gvardijan davao "blagoslov" toj neznaboţaĉkoj koaliciji, ali, kao i uvijek, na onaj svoj diplomatski naĉin lukavo izbjegava iznositi bilo kakav osobni sud.

Prisjeti se dolaska na Trsat. Odmah se je dao u ĉitanje; knjiţnica je prebogata, e da bi se zanemarila. Dvadesetak tisuća knjiga! Pred mladim franjevcem zapisi, povjesnice i rukopisi ĉudesno su oţivjeli. Slavni Frankopani ili Frangepani; kao da su još juĉer dolazili k poboţnom roĊaku, vrlom knezu Martinu, i nudili potporu u obnovi svetišta… Mnogo je zapisa koji moţda nikad ne će biti obznanjeni… On je ţelio tiskati knjige. No, nikad nije bilo razumijevanja za njegove prijedloge; valja poštovati strogi red stvari. Ako je samostanac, ne znaĉi da je iznad svega! Prolazi vrijeme, minula su desetljeća, sad je već starac klonula tijela i duha, osjeća umor i laganu vrtoglavicu. Ne pomaţu šetnje, ne vesele ga više niti pozdravi graĊana. Srdaĉno otpozdravlja, ali osjeća se kao – urotnik! GraĊani ništa ne znaju o njemu, ali njegova braća u samostanu znadu previše. Samo jednom, još davno, rekao je da bi se preselio na Košljun i navukao je na sebe neobiĉan prijezir braće. – A što, ovdje ti nije dobro? – Samo razmišljam… – Kada budeš spreman o tome razgovarati, razgovarat ćemo. To je bio jedini razgovor sa starim gvardijanom i time je zamisao bila otklonjena. Ostao je samotni pastir prepušten Boţjoj milosti. Ma koliko radosti doţivio, ţalost je najĉešće prevladavala. Namjesto njega knjige su pripremali i tiskali drugi franjevci, a na Košljun nije mogao niti na izlet! No, ima on obveza dovoljno i ovdje. Prijeko je potreban za slavu Velike Gospe; svaka ruka dobro je došla. Desetine tisuća vjernika dolazi, a on bi na Košljun! Eh!

Prisjeti se romana "Kraljica Jelena" Lovre Katića i zastidi se poistovjećivanja sa benediktincem Mojsijem koji je sredinom 10. stoljeća trebao miriti Imoćane i Cetinjane, plemena u zavadi. On je barem imao zadaću; pozvan je u zapuštene Riţinice gdje je saĉuvan prvi spomen hrvatskoga imena. Samostan je trebalo obnoviti, a narodu pruţiti mir i utjehu. Sa sobom je poveo i nekog pustinjaka koji je do tada ţivio na groblju Manastirine kod Solina. "Lijepo je Katić sastavio svoj roman. Nepoznati pustinjak potkraj ţivota dobio je na vaţnosti, a ja kao da niti ne postojim. A puknut će mi srce! Sve se samo na ove grudi kupi, kupi, a ja ne mogu više, ne mogu… Je li pustinjak bio moţda Tihomil, nesretni uhoda bana Pribine, ili onaj dobrohotni samostanac Bojan? Ne sjećam se više." Dosjeti se brojnih knjiga koje je navalio ĉitati prepun ţeĊi za znanjem. Gdjekad ga je gvardijan upozoravao da je u tom ĉitanju previše beletristike, a premalo literature s duhovnim brašnom. Branio se je rijeĉima da i beletristiku netko treba ĉitati. To je izazivalo smijeh braće. Mnogo knjiga prošlo je kroza njegove ruke, a ĉitanje mu nije donijelo ništa. O tomu je razgovarao s rijetkima. Uglavnom ga svi saslušaju, a zatim mijenjaju temu kako to uvijek ĉine ljudi u neznanju! To ga je otjeralo u samoću. A ovdje pred poĉivalištem tišinu narušavaju automobili, autobusi, kamioni, pa i ona zaigrana djeĉica koja stupaju u ţivot, povremeno mlaĊahni ljudi koji pohode Dvoranu mladosti na utakmicu ili koncert… "O, kako nas je dragi Bog uveselio ţivotom obiĉnih smrtnika!"

Još jednom uzdahne, a misao mu pobjegne na glas baš kad je prolazila neka starica. ZaĉuĊeno ga pogleda i nastavi svojim putem. Vrijeme je objedu, a on ne osjeća glad, samo umor i vrtoglavicu zbog koje je i zasjeo. Je li to razlog – umor, vrtoglavica? Neka, posjedit će i pokušati se prisjetiti zašto je ovdje, kamo je krenuo. Pomisli na djecu koja će izjuriti iz škole; ne ţeli da ga vide, ne ţeli ih plašiti svojim staraĉkim izgledom. Pridigne se, a vrtoglavica nagrne još snaţnija, muĉnina ga obuzima. Pristigao je do ulaza u groblje, i ponovno sjedne. Nekoji prolaznici primijetili su starca oslonjena uza zid, opuštenih ruku i sklopljenih oĉiju. Kao da se odmara od tugovanja pred humkom drage osobe. Ljude na groblju ne treba uznemirivati. Zatim ga je jedan vjernik prepoznao… Nešto kasnije utvrĊena je smrt starog franjevca, ona lahka i jednostavna smrt koju najĉešće popratimo samilosnim, tihim rijeĉima: "Samo se je ugasio". Proljeće je odagnalo zimske kiše i burine, sve je ozelenjelo, rascvjetalo, baš kao da je Juraj donio obilne plodove, buĊenje mladosti, sreće i ljepote. I s proljeća se umire, znao je stari franjevac koji je zauvijek zaspao pred vratima vjeĉna poĉivališta. Bio je to tuţan proljetni dan za trsatske franjevce. Sve što slijedi nakon toga više nije vaţno.

HERAKLO Hrvatsko slovo, br. 990, 2014.

U jednom gradiću na jugu Makedonije bio sam tri dana osamljenik kojemu je ĉitav svijet okrenuo leĊa. Ondje baš nikoga nisam poznavao i 72 sata imao sam vremena za razmišljanje zašto sam svojevoljno prešao toliki put. Nekakav podmukli glas za mojim leĊima tiho izreĉe: – Da ti guzica vidi puta. Okrenem se, ali nikoga nisam vidio. Nisam sanjao, već sam razgovarao sam sa sobom. Preda mnom bio je niz neravnomjerno rasporeĊenih uskih cesta i nekoliko starih automobila ukopanih u blato. Kojim putem krenuti? Rominjala je kiša na koju se ĉovjek lako navikne kad je doma; zavuĉe se u toplu sobu i gleda kroz prozor ili barem nešto ĉita, gleda televizijski program, pokušava smiriti uplakano dijete, povjerljivo razgovara sa ţenom… Ništa od svega toga meni nije bilo blisko tih davnih godina i već prohujale mladosti, jer ondje, u staru Makedoniju, domaglio sam redovnom zraĉnom vezom izmeĊu dva odveć udaljena grada bez

ikakva naroĉita razloga. Moja hotelska soba preskupa je da u njoj provodim ĉitav dan! Odveć tanak doruĉak u hotelskome restoranu samo je izazvao veću glad, a inaĉe nisam ljubitelj posta i do te svoje tradicije još i danas drţim. Jednostavna formula – kad je ĉovjek gladan treba napuniti ţeludac! Moram, dakle, potraţiti kakvu gostionicu gdje, na primjer, peku kobasice, pljeskavice, ćevape u somunu i tome sliĉno. Gacajući uskim ulicama u potrazi za bilo kakvim ciljem promatrao sam obiĉne ljude koji su kao i posvuda u svijetu ubrzano hodali. Dok pada kiša svi vjerojatno izgledamo nekako mraĉno i otuţno, a k tome još, ovdje baš nikoga ne poznajem, nikome ne mogu iz ĉista mira poţeljeti dobar dan ili do viĊenja. Pronašao sam gostionicu na uglu stare dvokatnice, u predjelu koji svakako mogu nazvati predgraĊem. Valjda ću se znati vratiti do hotela! Proĉelje zgrade s vremenom je doslovno bilo oljušteno, a o vratima gostionice bolje da ništa ne kaţem. Nekadašnja boja gotovo se je stopila s bojom stakla. Ono što me je privuklo baš u tu gostionicu, naravno, osim rukom pisanih niskih cijena istaknutih u izlogu, jest sam naziv – "Heraklo". Ma baš! Makedonci, kad poţele, stvarno imaju stila. Ušao sam, dakle, u gostionicu "Heraklo" koja je u to vrijeme bila potpuno prazna, bez gostiju. Nigdje nikoga. Drveni pod je zaškripao pod mojim koracima, sjeo sam za uski stol pored prozora. Za koji trenutak iz druge prostorije došao je oronuli starac spuštenih debelih brkova i teških obrva, opasan pregaĉom poput stolarske. Njegovi zavrnuti rukavi na košulji sive boje i predugaĉke tamne hlaĉe odavali su malograĊanskog gostioniĉara koji svakako ne priznaje granice izmeĊu stoljeća; kao da je

izrastao iz Šenoina romana. Pomislio sam zatim u jednom trenutku da ovaj starac ima najmanje sto i dvadeset godina i vjerojatno je vlasnik gostionice te jedini uposlenik u njoj. Rekao je zatim da nema kobasica, jer da je slaba potraţnja te sam naruĉio pljeskavicu. Po njegovu pogledu shvatio sam da je zaĉuĊen što naruĉujem samo jednu pljeskavicu, pa iz pristojnosti ipak naruĉim dvije. Pretpostavljao sam da stari gospodin Heraklo nevoljko pali kuhinjsku peć zbog samo jedne posrane pljeskavice. Naruĉio sam još i pivo. Gazda je zatim nestao u kuhinji, a ja sam mirno zapalio cigaretu i zagledao se kroz mutni prozor napolje. Bio sam ljut na sebe stoga što usput nisam kupio bilo kakve novine, tek toliko da nešto ĉitam za razbibrigu, makar na makedonskom jeziku i ćirilici. Ali odmah se domislim da usput nisam vidio niti jedan kiosk s novinama. Eto, gledat ću kroz prozor, pa što bude! Kiša, kiša, samo kiša preda mnom i moţebitno će se do sumraka podići magla, a oko mene ustajali zrak starosti. Ne mogu reći da je zaudaralo, to ne, upravo je to miris vremešnosti, daleke prošlosti kad je vjerojatno stari gospodin Heraklo još bio krjepostan mladić pun ţivota i kad je pred njim bio ĉitav neotkriveni svijet. Kakve je, pak, on pustolovine doţivljavao u svojoj mladosti? Za razliku od mene koji sam dokono doputovao u njegov grad na jugu Makedonije, svako njegovo daleko putovanje trebalo je imati nekakav smisao. A moţda mu je najveće junaštvo bilo ostati ovdje, u starome kraju, i nastaviti s gostioniĉarskim poslom poput svih njegovih obiteljskih predšasnika? Mogao je otići u Ameriku ili u Australiju, Novi Zeland, moţda u bilo koju zemlju Juţne Amerike ili barem u Hrvatsku kako su to uĉinili mnogi

njegovi zemljaci danas razasuti širom planeta. Moţda je uistinu jednom davno napustio rodnu grudu i otišao u bijeli svijet, ali se je vratio s odveć razoĉaravajućim impresijama? Svijet je velik, prevelik za nekoć mlada gospodina Herakla, ali ne moţe biti toliko velik koliko je u njegovoj duši velika mala Makedonija; ovdje odjekuju snaţni otkucaji srca ĉitava Balkana i koje moţe ĉuti samo onaj koji je udahnuo prvi zrak na domaćim jaslama. Drugi, pak, osjećaju snaţnu egzotiku… Iznenada pomislim kako se niti onaj pravi mitološki Heraklo nije uopće maknuo iz svoje Grĉke! Sva svoja junaštva poĉinio je u svojoj zemlji, a sva njegova junaštva tako uvjerljivo su opisana, upravo kao da je sa sobom vodio ĉitave postrojbe pjesnika, glazbenika, slikara, kipara, povjesniĉara, ĉinovnika i vojnika koji su svjedoĉili njegovoj slavi i ujedno ostvarivali sve ono što je davni polubog zamislio tijekom svoga puta. A moţda je Heraklo podrijetlom bio Makedonac?… Zapravo, stari gostioniĉar je, ĉini se, pravi Heraklo. Vjerujem u ono što vidim. Ime gostionice zasigurno je nekoć bio poziv sluĉajnim europskim turistima na domaću makedonsku okrjepu. Ljudska nada uvijek je tako duboka i uvijek tako ţestoko osjećajna, sve dok se ĉovjek ne otrijezni mrtvim kapitalom i vlastitim uzaludnim trudom. Najvećem junaku grĉke mitologije onih dvanaest potvrĊenih velikih junaštava na posljetku nije donijelo ništa, baš ništa; stekao je tek mrtvi kapital kojega već tisućljećima preţvakavaju mudre i manje mudre glave. Heraklo se pjesniĉki oblikuje od antiĉkih vremena do danas baš kako to naša strast priţeljkuje u odreĊenim trenutcima, a najgore je u svemu tome što ne damo mira mrtvu ĉovjeku…

Stiţe stari gospodin Heraklo s mojim pljeskavicama na tanjuru i dvije pogaĉice. Dobar objed, iako baš ne volim slabo peĉeno meso. U djetinjoj dobi, dok bi mati okrenula glavu na drugu stranu, takvo što šviknuo bih kroz prozor na dvorište na zadovoljstvo uvijek gladnih maĉaka! Sada ipak plaćam objed i moram ga pojesti do posljednje mrvice. Slabo peĉene pljeskavice ovdje su specijalnost kuće "Heraklo" i kao gost moram poštovati zasigurno lako uvredljiva domaćina. A kad Heraklo plane, zna se… Zatim se je starac nalaktio iza svog šanka i ĉekao moţebitno povoljan trenutak da povede razgovor sa došljakom. Bio sam zaokupljen jelom i pogledavanjem kroza prozor. Pretpostavljam da ga zanima kojim ĉudom sam se pojavio ovdje te da li je još takvih ĉudaka stiglo u njegov zabaĉeni gradić na jugu Makedonije. Vjerojatno bi stari Heraklo zbog veće skupine posjetitelja njegovoj skromnoj gostionici uspio nabaviti prave domaće kobasice i kojeĉega još. Gosti uvijek moraju biti zadovoljni te bi stoga mogao i oprati drveni pod, objesiti kakvu umjetniĉku slikariju na one odveć prazne sive zidove, moţda ukljuĉiti radio s domaćom narodnom glazbom, a moţda dovesti mali orkestar s pjevaĉem. O gostionici "Heraklo" ĉut će se, dakle, izvan granica njegove domovine, priĉat će se negdje u daleku svijetu o dobroj kuhinji, srdaĉnu osmjehu i domaćinskoj ljubaznosti vremešna gospodina Herakla kojemu je davno pokojni otac zasigurno ĉitao mitološke priĉe, a lijepo ime bilo je kao stvoreno za njegova malenog junaka. "Heraklo! Heraklo! Heraklo!" – još i danas to ime budi udivljenje u ĉitavoj Heladi…

Nismo razmijenili niti jednu rijeĉ. Ja sam za njega stranac koji je iz nekakva svog razloga potraţio mir u predgraĊu, on je za mene samo starac i peĉenjar koji mi je ispekao dvije pljeskavice a ja sam ih pojeo „u slast“ i zalio mlakim domaćim pivom. Nije mu zasmetalo niti što sam kasnije palio cigaretu jednu za drugom. Za Boga miloga, to je ipak gostionica koja kadikad mora vonjati po duhanskom dimu. Zatim je i on zapalio svoju lulu i ĉekao da ga dozovem zbog plaćanja raĉuna; uostalom moţda još tkogod doĊe… Kad sam napuštao gostionicu stari Heraklo me je ispratio do vrata i ljubazno pozdravio. Napolju je još uvijek rominjala ona nesnosna sitna kiša. Ponovno sam se našao na uskim blatnjavim ulicama i lutao onim nepoznatim gradom daleke prošlosti i ĉudesnog smiraja nakon burnih dogaĊanja kojih se nitko više ne sjeća. Moţda je baš ovdje zapoĉela junaĉka povijest ĉovjeĉanstva ako se ozbiljno uzmu u obzir matematiĉka odstupanja koja najĉešće dokazuju da ni jedna tvrdnja ne predstavlja konaĉnu potvrdu? Zapravo, što bi to danas znaĉilo ovim mirnim ljudima na dalekom jugu zemlje Makedonije o koju su se mnogi stoljećima otimali i nezasluţeno je prisvajali? Ah, uistinu, vrijeme junaka prolazno je; opstaju uvijek samo maleni vrijedni ljudi. Pretpostavljao sam da će kiša padati ĉitavog dana i prenijeti se na sljedeći dan. Tako je i bilo. U drugome makedonskom gradu, u predgraĊu Bitolja, pronašao sam ostatke Heracleuma! Zapravo, tamo me je uputio prodavaĉ novina, jer za njega sam bio stranac koji svakako mora upoznati znamenitosti njegova grada.

O, kako ĉudan splet okolnosti. Snatrio sam da je ostarjeli Heraklo napustio svoje ovozemaljsko poslanje i posvetio se je gostioniĉarskom poslu, kudikamo mirnijem zvanju od junaĉkih pohoda tako mnogo puta opjevanih. A od njegova obitavališta ostala je samo skromna ruina koja nestaje pod mediteranskim suncem. Sagnuo sam se u polju od pijeska, razgrtao sam ga otkrivajući ĉudesne nezgrapne mozaike; tako to rade svi radoznali stranci. Bila je jutarnja tišina, tek su lipe šuštale pod jutarnjim povjetarcem; prestao sam razmišljati o sadašnjosti gledajući oborene stupove središnjega hrama. Da, vrijeme junaka prolazno je…

Riječki praznici i paradajzerska kultura DNEVNIK – Hrvatsko slovo, br. 945, 2013. Ponedjeljak, 20. svibnja Jutros je Uĉka okrunjena; duguljasti bijeli oblak pod vedrim nebom prekrio je njezine vrhove, a zelene liburnijske padine spuštaju se do mora, lijepo su vidljive kao i uvijek poslije kiše. Oblake nad Uĉkom nazivam „Marinom krunom“, ne bez razloga. Stara puĉka pjesma vavek je z nami miljare lit… Oko podneva Popuhnul je hladan vetar i odnesal Mari krunu… „Pjeni se more“ kao i oni koji su oĉekivali više od juĉerašnjih izbora. Proteklo je mirno, dosadno, bez izgreda i naroĉita slavlja. Ništa za sada od poţeljnih promjena u Gradu. Ne ću ĉitati novine na meĊumreţju, iskljuĉujem dalekovidnicu. Radije slušam pjevljivo brbljanje kosova pod prozorom. Nazvao me je brat koji radi u Angoli. Za njegovu dušu mobilnik sam okrenuo prema parku, e da bi bolje ĉuo kosuljke (pjesme kosova)! Pregledavam „ladicu“ u raĉunalu gdje sam smjestio hrvatske knjiţevnike. Puĉki pisac Janko Matko, roĊen je 20. svibnja 1898. u Brleniću kod Krašića u kojemu je, pak, roĊen blaţeni Alojzije Stepinac. Matkov roman „Kardinalova ljubav“ objavljen je tek 1993, dakle, u nezavisnoj Hrvatskoj za koju se je prolilo mnogo krvi branitelja i neduţnih civila – od sitne djece do nemoćnih staraca. Za tu istu Hrvatsku doprinos je dao drugi knjiţevnik kojemu je 20. svibnja 2004. bio dan odlaska pod okrilje Gospodinovo − Dubravko Horvatić. Njegove posljednje knjige: „Od TuĊmana do tuĊinca“ (2002) i „Kalendarij hrvatske groteske“ (2003) treba ĉitati i usporedo pratiti politiĉka zbivanja. Desetak godina po objavi tih knjiga ništa se nije promijenilo. Utorak, 21. svibnja Muĉim se; kako ostvariti nemoguću misiju. Prateći suĉeljavanja oko imena Trga maršala Tita u Zagrebu, meni misli odlaze na Titov trg u Rijeci, toĉnije na Sušak. Pripremam prijedlog gradskome odboru za preimenovanje ulica i trgova da se

trg nazove logiĉnim i povijesnim imenom – Trg sv. Lovre! Na starim kartama taj dio nazvan je po crkvi sv. Lovre (14. st.) srušenoj 1894, a stari pavlinski kortil srušen je 1934, e da bi se izgradio hotel nemaštovita naziva − Neboder! Znam da prijedlog ne će proći bez ţilava otpora. Na Turniću postoji tzv. „Nova cesta“ koja se dovezuje na ulicu Franje Ĉandeka i vodi do Grbca i Srdoĉa. Rijeka bi se morala oduţiti ameriĉkom predsjedniku Thomasu Woodrowu Willsonu, osnivaĉu Lige naroda (preteĉa UN-a)! MeĊu njegovim prijedlozima u 14 toĉaka spominje se i „pravo na samoodreĊenje naroda“, a zaludu je pokušao otrgnuti Istru i Rijeku iz talijanskih kandţi. Zašto se taj moţda najobrazovaniji ameriĉki predsjednik, nobelovac, uvjereni demokrat i omraţenik europskih politiĉkih moćnika u nas zanemaruje? „Nova cesta“ već odavno nije nova i zašto ne bi dobila ime Willsonova ulica? Valjda se onih 1,3% rijeĉkih Talijana ne će buniti, osim ako ih ne pobune Giacomo Scotti i Furio Radin! Srijeda, 22. svibnja Poštom je stigla jedna prešućena knjiga. Već je deseta obljetnica kako je Javor Novak ukoriĉio svoje ĉlanke iz Hrvatskog slova i nazvao knjigu „Da sam imao Hrvatsku“. Naslovnica doslovno tjera da se knjiga otvori i ĉita; Dijadem na lubanji iz Biskupije kod Knina (9. do 11. st.), dolje u desnom uglu nazire se zastava EU!? Ne znajući tada za Javorovu knjigu, ĉudesno je upravo što sam tri godine kasnije bio sudionikom rijeĉkoga mimohoda protiv ulaska Hrvatske u EU. Kad su me organizatori pitali kako to treba izgledati, rekao sam: Dance macabre! I bi tako. Dao sam si truda i napravio krinke od kaširana papira, crne plašteve oslikao kosturima i kupio „pasje“ lance! Zamislio sam da u mimohodu idu jedan EU-ĉinovnik koji vuĉe na lancu privezana kostura, a ovaj je opet privezan za EU-ĉinovnika i tako redom, baš kao u srednjovjekovnoj alegorijskoj temi „ples mrtvaca“… U glavi su mi majstori fraškari Ivan i Vincent iz Kastva, skladatelj Camille Saint-Saëns, Strindberg i Dürenmatt. Kako je to prošlo? Naravno, uglavnom prešutno kao i Javorova knjiga iz 2003; mada

su se već tada nazirale zloslutne konture svjetske i hrvatske recesije koju još uvijek trpimo! Četvrtak, 23. svibnja Primio sam obavijest sa meĊumreţnih stranica Fluminensie o 42. obljetnici zrakoplovne nesreće na Krku u kojoj je poginulo 78 putnika. Novi list je tada objavio da je poginuo 71 putnik!? Taj nemar i brzopletost boli, a i danas imam dojam da se novinari natjeĉu tko će imati više zatipaka! MeĊu poginulima bio je i pjesnik Josip Pupaĉić, ţena mu Benka i kći Rašeljka. No, sa prozora svoga doma gledao sam „nebesku pticu“ koja nam je u svojim njedrima 2003. upravo na taj Krk prenijela Svetog oca, blaţenog Ivana Pavla II. Opet jedna obljetnica? Rijeka je tog lipnja bila okupana svjetlošću, unatoĉ bojazni da bi stoti pohod Svetog oca mogao biti motiv za opetovani atentat. Još i danas vide se tragovi vara šahti i vodovodnih poklopaca u središtu Rijeke. Na Portalu HKV objavljujem komentar: „Diana Glasnova, Judith Reisman i Artur Bagdasarov zasluţuju da im od srca zahvalimo, poklonimo im se i dodijelimo zasluţeni naslov HRVATSKI PRIJATELJI. No, zapamtimo, ovaj trolist ne dolazi iz nekakva politiĉkog (ĉitaj: interesnog!) millieua!“ Zašto se ovi plemeniti stranci toliko trude kad smo mi lijeni izići na izbore (uvijek nas je manje 50%), zašto se Hrvatskoj koja se je branila, sudi u Haagu, zašto je teško potpisati peticiju udruge „U ime obitelji“ za referendum na kojemu ćemo potvrditi da je brak zajednica ţene i muškarca, zašto dopuštamo da nam se nameće „inaĉica“ pravopisa koja je toliko bliska novosadcu, a ne londoncu? Toliko pitanja. Ĉuju se glasovi onih koji tvrde da Hrvatska ima pametnijih stvari. Da, da, ima! Na primjer, zašto ne promijeniti ime brodogradilišta 3. Maj? Podvalili su nam 90-ih da pod tim imenom brodogradilište „ima ugled u svijetu“!? Gdje je danas taj svjetski ugled? Po ĉemu je poznat taj nadnevak? 3. svibnja Rijeka obiljeţuje osloboĊenje 1945. kada su „oslobodioci“ postrojili u „ĉetverored“ njemaĉke i talijanske vojake koji su podigli bijele zastave, zatim

su ih odveli „u nepoznato“; govori se o mogućem stratištu u uvali Martinšćica. Skupinu vojaka na podruĉju sv. Ane „poĉastili“ su cigaretama, a onda ih brzopotezno strijeljali; sve je zabiljeţeno na fotografijama koje se mogu pronaći na meĊumreţju. Ĉemu ţurba „oslobodioca“? Pa trebalo je uĉi u Trst i drţati ga dok ne stigne pojaĉanje, a zatim izdvojiti „elitu“ boraca i poslati do Bleiburga. Rijeĉki „praznik“ slave oni koji tvrde da je Rijeka crvena i koji će pruţati otpor promjeni Titova trga u Trg Sv. Lovre. Petak, 24. svibnja Proba Matoševe komedije Gospođica sa suncobranom. Ţivahno, veselo i bedasto; baš se radujem predstavi. Maleni ansambl: Damirka, Matko i Tea. Eni i Eugen još su „na poštedi“. Na probama od njih uvijek traţim novi pokret, ĉistu gestu i glas, ţivost i ritam, smijemo se i šalimo zbog pogrješaka; ide to nama, ide! Kazališnu grupu Viktora Cara Emina osnovali su Leon Baris, Bruno Lenac i „gavelijanac“ AnĊelko Štimac daleke 1949. Zahvaljujući nemaru gradske uprave ovo je danas „ansambl beskućnika“! No, nije to od juĉer, odnosno od 2002. već je to kontinuitet politike nakon 1971, iz razdoblja SK-komesarske agresije na rijeĉku kulturu. Grad, u takvu politiĉkom kontinuitetu, nema nikakve strategije razvoja i oĉuvanja kulture. Svi oni karnevali, rijeĉke ljetne noći i „manifestacije“ kroz godinu doslovno smrde po paradajzerskoj politici, kao i navrat-nanos sklepane tzv. nevladine udruge koje vode ĉudni ljudi ĉudnih imena i ţive na raĉun gradskog proraĉuna, a koji pune hrvatski porezni obveznici u Gradu sv. Vida u 87,50%-noj većini! Nakon probe moj sin Matko i ja, okupani kišom i Suncem, idemo doma s noge na nogu, odjednom pojavi se duga. Nikad ljepšu i veću nisam vidio. Kaţem Matku da prema staroj predaji uspije li doći do mjesta gdje izvire duga moţe pronaći ćup pun zlatnika. A on kaţe: „Znam“. Nekoji ljudi podiţu mobilnike kako bi ovjekovjeĉili tu pojavu… I baš te ĉarobne dugine boje zlorabe istospolci kao svoj zaštitni znak. Nije pošteno, duga je ĉudesna prirodna pojava, dar od Boga svima nama.

Odavno već ne idem na predstave u „Zajc“ zbog neuvjerljivosti pod šapom lokalne politike. Nema tu umjetnosti, nema tu mjesta za malog hrvatskog knjiţevnika koji se raduje tuĊem uspjehu, jer ga to tjera da i on radi na sebi kao što bi i glumac, po Stanislavskom, trebao više raditi na sebi! Kad kaţem plače mi se, a nemam suza, onda to, vjerovali ili ne, znaĉi ne posustati. Upravo je Viktor Car Emin, kojega se Rijeka i Istra sramotno nisu sjetile o 50. obljetnici preminuća (17. travnja 1963), napisao u priĉi Kapitan Ciklon misao naših pomoraca – KREPAT, MA NE MOLAT (Crknuti, ne odustati). Kad nitko nije htio isploviti po buri i oluji, za to su bili spremni Hrvati, cijenjeni kapitani i mornari, jer teret mora stići na odredište, plaću treba zaraditi. O, kako to pokreće misli… Subota, 25. svibnja Dan za veĉernje izlaske, doduše, bio je kad smo bili mlaĊi, slobodniji i bez obveza. Moja današnja obveza je briga za pokretanje misli; ne posustati, ne smijem ĉak niti ostarjeti, o boleštinama niti pomišljati, mnogo toga treba obaviti prije nego tijelo ode na zasluţeni odmor. Pred nama je tjedan sa Svetkovinom Presvetog Tijela i Krvi Kristove jednostavno nazvane Tijelovo, a pada na deveti ĉetvrtak po Uskrsu. Malo komu je blagdan poznat kao Brašančevo, nigdje to ne ĉujem; a moţe biti smiješno izrodima koji ismijavaju vjeru u Gospodina i smetaju im stare hrvatske kovanice koje izranjaju iz zaborava. Oni koji ne ţive po kršćanskim naĉelima i odgoju vrlo su glasni, njihovo bezvjerje poklapa se s prijezirom prema narodnoj pripadnosti. Dan prije Tijelova 2013. povijesni je dan za šest hrvatskih generala, a koji su u Haagu zbog svih nas, zbog ĉista hrvatskog obraza! A Brašančevo? Rijeĉki isusovac Nikola Hermon objavio je 1693. molitvenik Brašno duhovno, svjedoĉenje o hrvatstvu i vaţnosti vjere meĊu Rijeĉanima, paĉe i o staroj rijeĉkoj cakavici koja je time saĉuvana: Pogljej, dakle, mane s ocima milosardja tvoga, / Gospodine Isukarste, Kralju vecnji, Bože i Clovece, / ti ki si propet bil za ljubav cloveka, usliši mane, / ki ufan v tebe, pomiluj me, puna nevolj i grehi.

Veĉeras je naš momak iz Slavonije, Mandţukić, „SuperMario“ ili samo „Mandţo“, zabio svoj prvi zgoditak za Bayern u završnici lige europskih prvaka. Pobjedu slavi uz razvijenu hrvatsku zastavu. Neka se znade tko je! Nedjelja, 26. svibnja U crkvi sv. Josipa salezijanskog reda na Podmurvicama potpisao sam peticiju udruge „U ime obitelji“. Posljednji je dan i pekla bi me savjest da to nisam uĉinio; trebalo mi je propješaĉiti 2 km, jer mi je to najbliţe mjesto. Nadam se da moj glas ne će biti presudan. Crkva je prepuna ljudi, i mlado i staro na svetoj misi − ĉitave obitelji… Na posljetku malo simbolike; neobiĉna je povezanost Dubravka Horvatića i Viktora Cara Emina. Obojica su kadikad radili u tajnosti „da se vlasti ne dosjete“. Kad se je 1939. rodio Dubravko, već se je Viktor „proslavio“ sa dvije zabranjene drame. Horvatić je 1962. najmlaĊi ĉlan DHK, dok je najstariji bio Car Emin. Cara Emina zabranjivali su u Kraljevini Jugoslaviji, Horvatića u Titovoj Jugoslaviji, a još ĉvršće povezuje ih prešućivanje u današnjoj Hrvatskoj!?

Siniša Posarić RoĊen sam u Rijeci 28. srpnja 1959. Po zvanju grafiĉar, radio sam 22 godine u „Tiskari Rijeka“ (do steĉaja 1999). 1995 97. bio sam tajnik uredniĉtva „Naute“, prve hrvatske revije o moru, u kojoj sam povremeno objavljivao priĉe, ĉlanke, razgovore i popunjavao rubriku „kultura mora“. 2002. osnovao sam tiskarsko-nakladniĉki obrt "Triler", no, to je kao propala stvar zauvijek zakljuĉeno 2014. Za tisak uredio sam stotinjak knjiga uz sedam vlastitih od kojih su dvije („Usnula marioneta“ i „Pod smućenim bregom“) financirane i otkupljene od Ministarstva kulture RH za potrebe hrvatskih knjiţnica i ĉitaonica. Trebao sam (ali nisam!) 2012. proslaviti tridesetu obljetnicu rada u kulturnom stvaralaštvu; od prve objavljene mladenaĉke pjesme i pristupanja Kazališnoj grupi Viktora Cara Emina kojoj sam od 1992. umjetniĉki voditelj. Na scenu sam postavio petnaestak vlastitih cjeloveĉernjih drama, komedija te igrokaza za djecu. Pišem prozu, poeziju, dramske tekstove, knjiţevne oglede, a nastupao sam u više prigoda kao javni recenzent. 1990. dobitnik sam treće nagrade za priĉu "Incipit" na natjeĉaju Susreti Zija Dizdarević u Sarajevu, iste godine sudjelujem na Trećem susretu neprofesionalnih hrvatskih knjiţevnika u Pagu gdje se predstavljam s poezijom, 1997. moja komedija "Egejska oluja" pohvaljena je na natjeĉaju Drago Gervais u Rijeci, 2004. osvojio sam treće mjesto na natjeĉaju za filmsku priĉu ("Kralj Usrany") portala Film.hr. Objavljivao sam u Nauti, Dometima, Grafiĉaru, Knjiţevnoj Rijeci, Rivalu, Hrašću, Hrvatskome slovu, Knjiţevnome peru, u nekoliko slovenskih ĉasopisa te na raznim meĊumreţnim portalima, osobito me ima na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Objavljena djela: 1. GALEBOV SAN, priče s mora i kraja (1997); 2. EROS U OFFU i druge komedije (1998); 3. ATLANTIDA GRMI ZA VJEĈNOST, drama (1999); 4. IGRA POĈINJE, haiku (2001); 5. SLIKA DJETINJSTVA, haiku (2002); 6. USNULA MARIONETA, roman (2003); 7. POD SMUĆENIM BREGOM, priĉe (2004); 8. HORVATIĆEVE UROTNIĈKE DRAME, izvorni znanstveni rad, "Dometi" 3–4 (2009); 9. BALADA O DVOGLEDU, veseloigra, Hrvatski radio (2013); 10. ALMIS, priče i predaje (2015).