Pastirsko pismo "Vjerujem u jednoga Boga"

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE „VJERUJEM U JEDNOGA BOGA“

IZDAVAČ Sisačka biskupija, Trg bana Josipa Jelačića 1 44 000 Sisak www.biskupija-sisak.hr ZA IZDAVAČA mons. Marko Cvitkušić UREDNICI Spomenka Jurić, Stjepan Vego GRAFIČKO OBLIKOVANJE Tanja Mosler TISAK Tiskara TONIMIR, Varaždinske Toplice NAKLADA 5.000 ISBN 978-953-57368-0-6 Tiskano u listopadu 2012.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821198

mons. Vlado Košić biskup sisački

„VJERUJEM U JEDNOGA BOGA“

PASTIRSKO PISMO POVODOM GODINE VJERE

SISAČKA BISKUPIJA

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

Poštovani i dragi svećenici, đakoni, redovnici i sestre redovnice, dragi vjernici Sisačke biskupije, u četvrtak 11. listopada 2012. godine – na samu 50. obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog sabora - Sveti Otac papa Benedikt XVI. otvorio je u Rimu Godinu vjere.

Godina vjere trajat će do kraja sljedeće liturgijske godine, naime do blagdana Krista Kralja, 24. studenoga 2013. godine, i to u čitavom katoličkom svijetu, a to znači i u našoj Sisačkoj biskupiji – što sam ja za našu Biskupiju proglasio 28. nedjelje kroz godinu, 14. listopada o. g. u sisačkoj katedrali – što znači da se ona ima odvijati u svim župama i svim drugim zajednicama naše biskupije. Stoga i vas, draga braćo i sestre, molim da se uključite u događanja i proslavu Godine vjere.

Ovo je milosno vrijeme u kojem trebamo često moliti Vjerovanje – bilo Apostolsko, bilo Nicejsko-carigradsko – da bismo utvrdili istine naše vjere, ali također i proučavati Katekizam 7

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Katoličke Crkve, čiju 20. obljetnicu također spominjemo u ovoj Godini. Međutim, i molitva i spoznaja traže od nas životno zalaganje, ostvarenje onoga što smo spoznali i što vjerujemo. Za to smo se dužni svaki dan žrtvovati i osobito to svjedočiti mladim naraštajima.

Neka udijeli Gospodin obilje milosti da svi radosno svjedočimo svoju vjeru, te spremnosti na žrtvu da sve više raste vjera u našim srcima, u našim mislima i u našim životima!

Neka se po zagovoru Presvete Bogorodice i našeg zaštitnika sv. Kvirina naše obitelji, naše župe i sve naše zajednice učvrste u vjeri!

8

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

Nicejsko-carigradsko vjerovanje 1. Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga.

2. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega.

Rođenog od Oca prije svih vjekova.

Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.

Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.

3. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.

I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.

4. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.

I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.

I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

9

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

5. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina.

Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

6. I u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

7. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.

I iščekujem uskrsnuće mrtvih.

I život budućega vijeka.

Amen.

10

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

RAZMATRANJE O VJEROVANJU PRVI ČLANAK VJEROVANJA Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga.

Najprije valja promotriti što to znači „vjera, vjerujem, vjerujemo“. Riječ je o ispovijesti koja nije tek spoznajne nego životne važnosti. Ne radi se dakle da o nečemu samo nešto mislim, nego da nešto živim, dapače da živim jednu osobnu relaciju prema Nekome. Ta je relacija interpersonalna, tj. riječ je o odnosu među osobama: s jedne strane sam ja kao osoba, a s druge je Bog – kao troosobni Bog – Otac, Sin i Duh Sveti.

Kad u Bibliji potražimo smisao riječi „vjera“ odnosno „vjerujem“, tada hebrejska riječ „amen“ prvotno ne znači, kao u našem jeziku i u drugim indo-europskim jezicima, „mislim“ ili „znam“, nego najprije „oslanjam se“. Kod proroka Izaije to je zorno izraženo u Božjem obraćanju Izraelu, kad on veli: „ako se na me ne oslonite, opstati nećete“ (Iz 7,9).

11

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Mogli bismo na tome dalje razmišljati i dapače zaključiti da je u tom smislu vjera takav oslonac u životu da je tu riječ zapravo o nezaobilaznom temelju, na kojem počiva sav nečiji život. Pitati nam se, dakle, je li to vjera i za nas: odnosno, je li Bog za nas naš životni temelj, onaj bez kojega ne možemo (conditio sine qua non), onaj na kojega se oslanjamo, i to u dobru i u zlu, uvijek, u jednoj osobnoj relaciji prijateljstva i ljubavi.

Isus je govorio o temelju bez kojega se ne može sagraditi kuća, što je samo slika izgradnje čovjeka i njegove osobnosti, koji je dakle nezamisliv bez temelja – jer inače bi se, poput kuće koja je sazidana bez temelja, pod navalom različitih životnih oluja i nevolja, srušila i bila „ruševina velika“ (Mt 7,24-27).

Kad ispovijedamo prvi članak Simbola vjere, tada Boga nazivamo Ocem. To je bitno za kršćansku vjeru: Bog nije neki bezimeni bog naprosto, neka neosobna sila, transcendencija, apsolut, univerzum. Ne! Kršćanski Bog, Bog koga je objavio Isus Krist, jest Bog Otac. Prema njemu mi imamo djetinji odani odnos, znamo da o njemu ovisimo kao što djeca ovise o roditeljima koji su im dali život u ljubavi, koji ih podižu svojom ljubavlju, koji se za njih brinu 12

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

i koji bdiju nad njihovim odrastanjem – roditeljskom ljubavlju! Tu odmah treba pridodati da je Bog Otac – prema objavi Gospodina Isusa – ujedno i majka, odnosno da on gaji prema nama majčinske osjećaje ljubavi i nježnosti, te ga – budući da nije spolno određen – možemo s pravom predočivati kao majčinskog Oca. U ispovijesti da je Otac „stvoritelj neba i zemlje“, i još s dodatkom da je on stvoritelj „svega vidljivoga i nevidljivoga“, priznajemo da je izvor svega što jest kontingentno, tj. uvjetno i nestalno, onaj koji jest u punini, tj. koji ima puninu bitka odnosno postojanja. Samo je Bog savršen, sve je drugo samo stvorenje, i to nesavršeno, ali na njegovu sliku. Tako da možemo reći, što je nešto ili netko savršenije, to je više nalik Bogu koji je punina svega što jest, jer je mjera potpune savršenosti.

Premda je ovaj govor o stvoritelju više izrečen filozofskim negoli egzistencijalnim kategorijama, Bog je zapravo počelo i izvor Ljubavi, što nam je lakše shvatiti, premda njega ne možemo nikada do kraja razumijeti – jer ga kao nesavršena stvorenja ne možemo obuhvatiti svojim nesavršenim razumom. Pa ipak, dovoljno nam je razumjeti da on svojom ljubavlju grli sve što jest i svemu što jest daje da postoji i razvija se, napreduje prema savršenstvu.

13

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Mi zadivljeni gledamo svemir, gledamo prirodu i zahvaljujemo Bogu na svemu što vidimo, što ukrašava zemlju i održava nam život.

Ujedno smo pred tajnom stvorenog svijeta pozvani Boga nasljedovati u njegovanju svijeta, u čuvanju okoliša i stvorenih dobara koja su nam povjerena.

Nevidljiv je svijet također stvoren, to je duhovni svijet koji je izraz njegove duhovne naravi, a koji je dan i čovjeku. Jer i čovjek je ne samo materijalno nego još više duhovno biće.

Duhovnost čovjekova očituje se ponajprije u posjedovanju razuma i mogućnosti da se služi razumom, te je tako čovjek – razumna duša.

Ispovijedajući prvi članak Vjerovanja mi se dakle kao vjernici priznajemo ovisni o Bogu, pouzdajemo se u njega jer on je naš dobri Otac koji se za nas brine majčinskom ljubavlju, njega priznajemo izvorom svega što jest, i vidljivoga i nevidljivoga, nastojeći živjeti upravo duhovno, tj. njemu nalik – u ljubavi, i to u odnosu i prema ljudima, i prema prirodi, koja je također njegovo djelo i njegov dar, dan nama da se njime služimo.

14

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

RAZMATRANJE DRUGOG ČLANKA VJEROVANJA I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega.

Rođenog od Oca prije svih vjekova.

Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.

Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.

U drugom članku Nicejsko-carigradskog vjerovanja, koje recitiramo redovito na nedjeljnim i blagdanskim misnim slavljima, ispovijedamo svoju vjeru da je Isus iz Nazareta Krist, tj. Mesija i naš Gospodin. Ta su prva dva sveopća ili ekumenska crkvena sabora – iz 325. i 381. godine – raspravljala upravo o Kristu i o Duhu Svetome, pa se stoga to vjerovanje naziva „nicejsko-carigradsko“. A kako su prvotne hereze – odnosno krivovjerja prvih stoljeća poslije Krista, prvenstveno monofizitizam, tj. učenje da je Krist imao samo jednu božansku narav i tzv. nestorijanizam, učenje da su bila dva Krista, Bog i čovjek - nijekale jedinstvo 15

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Kristova božanstva i čovještva, to je početak ove ispovijesti da je on „jedan“. To je kasnije potvrdio i Kalcedonski sabor iz 451. godine ispovijeđu: „unus in duabus naturis – jedan (naime, Krist) u dvije naravi“. Formula jedinstva pak iz 433. godine izričito kaže: „deus perfectus et homo perfectus – savršeni (ili pravi) Bog i savršeni (pravi) čovjek“. Kolikogod su te formule zanimljive i važno ih je dobro poznavati, ipak naša vjera u Isusa Krista nije prvenstveno teoretska. Ona se temelji na prihvaćanju Isusa iz Nazareta, sina Blažene Djevice Marije kao Sina Božjega koji je postao pravi čovjek, na temelju vlastitog izbora i opredjeljenja za njega.

Važno je pri tome reći kako nije u središtu kršćanstva nikakva ideja, pa ni najuzvišenija, nego upravo – osoba Isusa, kojega od početka, oni koji ga prihvaćaju i vjeruju mu, nazivaju Kristom i Gospodinom.

Prvi dio tog drugog članka Vjerovanja govori o Kristovoj preegzistenciji, tj. o njegovom postojanju od vijeka kod Boga Oca. On je Božji jedinorođeni Sin: „Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“. Postojali su naime nijekatelji Kristovi koji su tvrdili da je njega, kao izvanrednog čovjeka Bog samo posvojio, adoptirao za svoga sina, ali da on nije 16

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

od vijeka bio u Bogu. Ti tzv. adopcionisti govorili su da je nemoguće da bi u Bogu bile kakve nutarnje razlike, jer Bog je jedan i samo jedan.

Međutim, ova razlika – na Oca i Sina – u Bogu ne negira njegovo jedinstvo: Bog je doista samo jedan i ne mogu biti ni dva ni tri boga, ali Bog nije u sebi samoća, „solitudo“, nego zajedništvo, „communio“. Život Božji u sebi je bogatstvo triju osoba, jedinstvo u trojstvu. To je problem i danas Židovima i muslimanima, koji su također kao i mi kršćani monoteisti, koji naime priznaju samo jednoga Boga, ali ne prihvaćaju da je Isus Sin Božji, tj. da Bog ima Sina. Svakako, takvo razumijevanje Boga nije protumačivo samo ljudskom logikom, jer se ona protivi toj matematici da bi dvojstvo odnosno trojstvo bilo jedinstvo, ali to je upravo Božja objava, pa možemo reći da je to Božje samorazumijevanje – Bog sam sebe tako razumije i kao takav nam se objavio. A mi ne vjerujemo u nekog boga samog u sebi, kao rezultat nekog filozofskog istraživanja ili zaključivanja, nego u Boga Isusa Krista, odnosno u Boga kakvoga nam je Isus objavio.

A Gospodin Isus, koga mi kršćani zovemo Kristom odnosno Mesijom, objavio nam je Boga koji je Otac, Sin i Duh Sveti (Mt 28,19).

17

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Dakle, to je bitno polazište u shvaćanju Boga – Kristova objava. Mi njemu vjerujemo!

I stoga vjerujemo da je Krist „rođen (od Oca) a ne stvoren i istobitan s Ocem“. Ta ista bit Sina s Ocem je božanska bit ili narav. Kad tako razmišljamo o Sinu, ispovijedamo njegovu vrhovnu i božansku narav te se time njemu podlažemo u svemu. Stoga je potrebno, dragi prijatelji, kad god nešto odlučujemo, kad god se o nečemu pitamo ili oko nečega dvojimo, upitati: a što bi u ovom slučaju rekao Isus Krist i kako bi u ovakvim prilikama on postupio? Jer on je za nas vrhovni autoritet, on koji je hodao ovom zemljom, on koji je iskusio naše probleme i u svojem je ljudskom životu proživio naše i radosti i boli, razočaranja i patnje, suze i smijeh.

Po njemu je sve stvoreno, on je svemu podario početak, on je nad svim i sve stoji po njemu i za njega.

Zato, klanjamo Ti se, Kriste, i blagoslivljamo Te, u Tebi prepoznajemo svoga Učitelja i Gospodina i Tebe jedinoga slijedimo.

18

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

RAZMATRANJE TREĆEG ČLANKA VJEROVANJA Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.

I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.

U trećem članku Vjerovanja, braćo i sestre, ispovijedamo Kristovo utjelovljenje: vječno Božji Sin postao je u vremenu pravim čovjekom.

Protiv ovog vjerovanja u Kristovo čovještvo bili su ne samo tzv. monofiziti, koji su ispovijedali samo jednu i to božansku narav u Kristu, nego i tzv. doketi. Oni su, kako im to i ime kaže – mislili da se Krist samo prividno pokazao čovjekom, da on kao Bog nije mogao uzeti ljudsko tijelo i biti jednak nama ljudima.

Svakako, ove zablude – koje su na žalost i danas prisutne u raznim kvazi-kršćanskim razmišljanjima, pripovijestima i konstrukcijama – nemaju temelja u Evanđeljima niti u predaji Crkve. Slično su učili i manihejci, dijeleći radikalno duhovno i materijalno – pri čemu su duhovno pripisivali Bogu a materijalno đavlu.

19

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

No, Crkva je takvo dualističko učenje odlučno osudila i odbacila.

U svakom slučaju, ova su heterodoksna razmišljanja o Kristu izraz nerazumijevanja Kristove tjelesnosti. Sigurno, teško je nama ljudima odgovoriti na pitanje: zašto je Bog to htio, zašto je postao čovjek, zašto je pošao na križ i trpio? Odgovor je – misterij, otajstvo Božje ljubavi. Samo ljubav tako razmišlja, bez ljubavi to ne bi bilo razumljivo. A ljubav nije logična u našem ljudskom smislu te riječi, ljubav uvijek prihvaća rizik i ide u nepoznato, prihvaća trpljenje i preuzima tuđi teret.

Tako je i Krist: „propter nos et propter nostram salutem – radi nas i radi našega spasenja“. On je dakle postao čovjekom i bio čovjekom – radi nas. To je tzv. proegzistenicija, egzistenicija radi drugoga, postojanje za druge. Biti čovjek za druge – to je definicija Kristove ljudskosti. To je i poruka za nas, koji smo pozvani – kao njegovi učenici – Krista nasljedovati. Bonhoeffer je tako definirao Krista: on je bio čovjek za druge. A mi?

Bio sam u Auschwitzu, u tzv. bunkeru gladi gdje je umro sv. Maksimilijan Kolbe, za vrijeme Drugog svjetskog rata. On se sam javio poći u taj bunker, svjestan da ide u smrt, no na to ga je nagnala bratske ljubav i sućut za jednog za20

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

točenika koji je u času kad su ga prozvali, zavapio: „Ženo moja, djeco moja!“ Na toj zgradi u kojoj je umro sv. Maksimilijan je danas reljef na kojem je prikazano kako jedan čovjek izvlači drugog čovjeka, iz nekakve jame, uhvativši ga ispod ruku svojim rukama. I nad tim je reljefom natpis na latinskom: „Homo homini – čovjek čovjeku“. Sjetimo se one stare uzrečice: homo homini lupus – čovjek je čovjeku vuk.

Međutim, Krist nas je učio da trebamo svojim bližnjima biti bližnji. To je upravo ostvario i ovaj svetac, dajući život za svoga bližnjega.

Krist je prihvatio ljudsku narav i naše ljudsko tijelo – stoga se taj događaj naziva Utjelovljenje ili inkarnacija. Kristovo prihvaćanje ljudskog tijela za nas ljude ima veliko značenje, budući da je tako ljudsko tijelo uzdignuto i počašćeno. Koje je dostojanstvo ljudskog tijela, pitamo se.

Mnogi danas obezvrjeđuju ljudsko tijelo, izlažu ga poput eksponata na tržištu, kupuju i prodaju, postupaju s čovjekom kao da je on samo tjelesnost a ne osoba. Krist je međutim vratio dostojanstvo čovjekovu tijelu, da ono zadobije svrhu za što je i stvoreno: biti medij duše, vanjski izraz nutrine, nositelj dobrote i ljubavi, poštovanja i nesebičnog služenja. To nam govori Kristovo utjelovljenje.

21

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Ovdje se prvi puta spominje i Duh Sveti. To otajstvo Kristova utjelovljenja djelo je Duha.

Duh je dakle produhovio Kristovo tijelo, on ga je nadahnuo, da bude živ, „živa duša“ – kako veli još Knjiga Postanka. Bez Božjega Duha nema života, no u činu Kristova utjelovljenja Duh Sveti je izveo čudo djevičanskog začeća Isusa Krista. Krista je začela Djevica Marija – upravo ju tako spominje Vjerovanje – po Duhu Svetome, te je on postao čovjekom. Djevičanski dolazak Sina Božjega u ljudskom tijelu na ovaj svijet nije Božje zanemarivanje niti obezvrjeđivanje naravnog puta začeća djeteta po ljudskom ocu i majci, njihovim ljubavnim sjedinjenjem. Svi smo mi tako došli na ovaj svijet, i to Bog blagoslivlja. Međutim, ni taj najuzvišeniji zemaljski put – ljudska ljubav – nije dovoljan za Sina Božjega. Djevičansko njegovo začeće poručuje nam da je utjelovljenje Sina Božjega potpuni nebeski dar zemlji i zato Marija začinje Krista po Duhu Svetome, a ne u ljubavnom zagrljaju s mužem. Ovo otajstvo je poruka za sve nas koliko nas Bog ljubi i koliko nam se želio približiti – da bi nas spasio i nama pokazao put u život, život vječni.

Blažena Djevice Marija, zoro našeg spasenja, i nama podari Spasitelja, ali i pomozi nam da i mi svima donosimo Spasitelja Krista.

22

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

RAZMATRANJE ČETVRTOG ČLANKA VJEROVANJA Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.

I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.

I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

Poštovani, ovaj članak Vjerovanja govori o Kristovom pashalnom otajstvu, odnosno o soteriologiji – tj. o našem ljudskom spasenju koje nam je podario Krist Gospodin svojom mukom, smrću i uskrsnućem.

Najprije ispovijedamo daje Krist bio raspet – i to za nas! Kristovo raspeće svakako je paradoks za vjernike, osobito za starozavjetne vjernike, ali i za one koji danas Boga zamišljaju u njegovoj transcendenciji, u nekoj nedodirljivosti i veličini koja nije kadra uživjeti se u ove naše ljudske prilike, muke i poteškoće. To međutim nije točno, to je Krist Gospodin promijenio upravo svojim preuzimanjem smrti za nas na križu.

23

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Kristova smrt na križu svakako otvara pitanje, kako je moguće da Bog trpi, kako je moguće da on, koji je duhovan, pati i umre. Znamo, postoji i čitav niz novovjekih rasprava – počam od Friedricha Nietzschea – o Božjoj smrti, ali ta su razmišljanja više odraz stanja ljudskih duša u kojima često više nema mjesta za Boga, jer su ga prognali iz svojih savjesti i ne žele njegovu nazočnost – jer ga u biti ne razumiju na pravi način. Zaključak, „Bog je mrtav“, donijeli su mnogi nakon iskustva teških masovnih ubojstava, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u ratovima naših dana. Holokaust je doista bio smrt ali – ne Božja nego čovječja. Međutim, za naš hrvatski narod, holokaust je Bleiburg i križni put, mučenje i ubijanje ne samo zarobljenih vojnika nego i masovna strijeljanja civila i svih protivnika komunističkog režima, koji je na toj strahovladi zavladao u našoj Domovini nakon Drugog svjetskog rata. Da se o tome još uvijek šuti, da se ti zločini zataškavaju i umanjuju, znak je također smrti ljudskosti i mrtvih duša pojedinaca, koji na žalost imaju moć, ali koji sramotno šute i ništa ne čine da se već jednom dadne dostojna zadovoljština stradalima i njihovim obiteljima. Ali i u Domovinskom ratu – i osobito poslije njega – ubijene su mnoge savjesti i laži i dalje caruju, kada se niječe istina o srpskoj agresiji i izjednačava je 24

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

s hrvatskom obranom i zločinima koji su djelo pojedinaca, dok je agresija na Hrvatsku bila državni zločin, službena politika države Srbije. To je važno razlikovati, kao što je važno da se u razmišljanju o smrti Kristovoj ne ulovimo u čiste teoretske spekulacije, dok je stvarnost nešto drugo: da, „Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

Kad vidimo da netko pati, ne pitajmo se: „Bože, kako si to mogao dopustiti?“, nego podignimo svoje oči na križ Kristov i pitajmo se: „Bože, zar si imao toliko ljubavi da si i umro za nas?“ Kad vidim da drugi trpi, znam da u njemu trpi Krist, kad vidim da je netko napušten, da je netko bolestan, da netko umire, znam: to je Krist u njemu koji s njime pati. I on plače, i on poznaje našu bol, i on ju prihvaća i upravo tako – preobražava.

U Vjerovanje je, kažu, upao Poncije Pilat.

On stvarno ne pripada vjeri kršćana, ali je on svjedok povijesnosti Kristove patnje i smrti.

On je predstavnik jednoga političkog režima, koji je u to vrijeme bio na vrhuncu svoje moći i nitko nije sumnjao da će to carstvo vladati vječno. Pa ipak, ono se raspalo, ono je nestalo.

A Krist – kojega je on, nevina, osudio na smrt – i danas vlada.

25

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Jer ovaj članak našeg Vjerovanja iznosi u povijesti neviđeno i zapravo, za ljudsko shvaćanje, posve nevjerojatno iskustvo: ubijeni Krist - uskrsnuo je! Pobijeđeni je pobjednik, poraženi je porazio svojeg neprijatelja. No, neprijatelj nije ni Poncije Pilat, ni židovski veliki svećenici, nije ni izdajica Juda – jer neprijatelj je zlo naprosto, odnosno Zli, ubojica čovjeka od početka, otac laži. Njega je pobijedio Krist.

Kako? Upravo time što nije bježao od patnje, nego se podložio Ocu i ispunio njegovu volju, trpi za nas i zasvjedočio nam najveću moguću ljubav, „jer veće ljubavi nema od ove: položiti život za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Samo takva, nesebična i bezuvjetna ljubav – kakvu Bog ima prema nama – kadra je pobijediti zlo i Zloga, jer je sprema poći i u smrt, osvaja život i uspostavlja Kraljevstvo koje nikada neće proći, koje nema kraja!

Koliko smo mi povjerovali Gospodinu upravo ovo: da se isplati žrtvovati, čak i život izgubiti, i da se jedino tako – ustrajno svjedočeći ljubav, koja ne odustaje ni pred mržnjom ovoga svijeta – pobjeđuje i zadobiva život?

26

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

RAZMATRANJE PETOG ČLANKA VJEROVANJA I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina.

Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

Ova vjeroispovijest o Duhu Svetome definirana je na Carigradskom saboru 381. godine. U Apostolskom vjerovanju ona je kratka, no ovdje je ona donesena u pet dijelova.

Prvi je dio upravo preuzet iz Apostolskog vjerovanja i glasi: „Vjerujem u Duha Svetoga“.

Očito, nakon ispovijesti o jednome Bogu Ocu i o jednome Gospodinu Isusu Kristu, ovaj dio Vjerovanja zaokružuje vjeru u Presveto Trojstvo. Bog je jedan u tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. To da se treća osoba Trojstva naziva Duh Sveti, sv. Augustin tumači ovako: „I Otac je duh, i Sin je duh. I Otac je svet, i Sin je svet.

Kada pak treću osobu Trojstva imenujemo Duhom Svetim, izričemo da je on osoba koja povezuje Oca i Sina jer je Ljubav.“ 27

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Taj dakle sv. otac voli Duha Svetoga zvati Ljubavlju, kao i „vinculum caritatis“ odnosno „nexus caritatis“ – veriga odnosno vez ljubavi.

Budući da Otac i Sin dišu istim dahom, a to je dah ljubavi, to je njihovo disanje Duh Sveti – mogli bismo svojim nesavršenim ljudskim jezikom pokušati izreći ulogu Duha u Trojstvu.

Drugi dio ovog članka kaže da je Duh Sveti „Gospodin i Životvorac“, čime se ispovijeda njegova božanska bit i njegovo djelovanje – grčka riječ „Zoopoios“ može se prevesti i kao „Oživljavatelj“. Život je dar Duha, Duh je onaj koji oživljuje čovjeka da bude „živa duša“, ali on oživljuje i sva živa bića. Ujedno smijemo zaključiti: tko je na strani života, nošen je Duhom Božjim, Duhom Svetim. Biti za život, a protiv smrti, djelovanje je koje nadahnjuje Duh Sveti.

Treći dio govori o „izlaženju Duha“ te kaže da on „izlazi od Oca i Sina“. Zapravo je prvotni tekst ove izjave u Carigradu definiran riječima: „koji izlazi od Oca“, dok je ovaj dodatak „i od Sina“ (lat. Filioque) kasnije, tj. u 11. stoljeću unesen u Simbol vjere na Zapadu. Na Istoku je ostao stari, prvotni tekst, a onda je došlo do podjele Crkve pa je – među ostalim razlozima – i ovo postao kamen spoticanja i teološki razlog za podjele. Međutim, ni u prvotnoj formi 28

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

se ne isključuje Sina, jer i zapadni oci su uvijek učili da je samo jedan izvor i počelo božanstva – a to je Bog Otac, te da Sin nije Duhu izvor nego samo posrednik, te je pravu interpretaciju ovog izričaja dao još sv. Augustin u 5. st., a to je da je Otac počelo bez počela, a Sin počelo s počelom, te da Otac nadiše Duha po Sinu. U 17. st. imamo jedan lijepi tekst Jurja Križanića koji uspoređuje Oca s izvorom, Sina s jezerom koje nastaje iz izvora i Duha s potokom koji se iz jezera izlijeva. Uvijek je Otac izvor, i to jedini izvor, i za Sina i za Duha, no dok Sin izlazi neposredno od Oca, Duh izlazi od Oca ali po Sinu. Spomenuo bih još dva teologa, jedan je stari istočni patrijarh Focije, koji je uveo sintagmu „monopatrizam“, misleći da treba uvijek govoriti kako Duh izlazi „samo od Oca“ (monou tou patros), te novovjekog Jürgena Moltmanna, koji kaže da i u Focijevoj formuli treba uvijek misliti na Sina te zapravo i prihvaćajući monopatrizam ispovijedamo: „koji izlazi samo od Sinova Oca“. Radi se, možemo reći o dvije teologije, ali ne o dvije različite vjere (monopatrizam i filiokvizam) – i to je bitno shvatiti da se ne bismo na tom pitanju dijelili, nego vidjeli dva polazišta, ali koja se međusobno mogu upotpunjivati. Svakako, znamo da je Duh Sveti svima nama potreban, a objavljen nam je i sišao na nas upravo po daru Sina. Gospodin Isus 29

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

je naime rekao: „Bolje je za vas da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Ako pak odem, poslat ću ga k vama.“ (Iv 16,7) Četvrti dio vjeroispovijesti o Duhu Svetome kaže da njemu pripada ista slava i jednako klanjanje kao i Ocu i Sinu. Premda se za njega ne upotrebljava izraz „istobitan“ (koji inače sv.

Atanazije upotrebljava za nj), ovdje se ta ista božanska bit prepoznaje u istom klanjanju (sad je u hrvatskom prijevodu riječ: „skupa se časti“), a iz kulta se uvijek iščitava vjera, prema poznatom pravilu: „lex orandi lex credendi – kako se moliš tako vjeruješ“.

Peti, posljednji dio ovog članka Vjerovanja kaže da je „Duh govorio po prorocima“. Duh i danas govori po prorocima – o Isusu, o Bogu, ali i o nama ljudima. Proročki glas Duha pronose Isusovi učenici, Božji miljenici, ali ne prepoznaju toga glasa svi.

Zato molimo: „Dođi, Duše Sveti, i zapali ognjem ljubavi naša srca!“

30

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

RAZMATRANJE ŠESTOG ČLANKA VJEROVANJA I u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Zanimljivo je da je i Crkva predmet našeg vjerovanja. Možda se to nekome čini nevjerojatnim, ali ovo izriče važnu istinu: Crkva nije tek neko zemaljsko društvo, ljudska organizacija ili zajednica, već – otajstvo!

U prvom poglavlju dogmatske konstitucije o Crkvi „Lumen gentium - Svjetlo naroda“ Drugi vatikanski sabor uči: Crkva je misterij, Crkva je otajstvo. U Crkvu se naime vjeruje.

Naravno, ne treba vjerovati u pojedine ljudske zajednice, ali Crkva je puno više od toga. Crkva je zajedništvo i ljudi međusobno, ali tek unutar zajedništva ljudi s Bogom. I samo tako je shvatljiva ona kao zajednica. Mnogi ne razabiru tu dimenziju Crkve, pa ju mjere svojim mjerilima, ali ju stoga ne mogu niti razumjeti.

Poput onih slijepaca koji su dodirivali slona te poslije pripovijedali, jedni da je on nalik na veliku bačvu, drugi da je nalik na stupove, treći da je on zapravo dugačka cijev, četvrti da je poput velikog lista. Kako razumjeti Crkvu ako ju se ne promatra iz vjere?

31

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

O Crkvi Nicejsko-carigradsko vjerovanje ispovijeda četiri značajke: ona je jedna, sveta, katolička i apostolska.

To da je Crkva jedna, danas stvarno – kažu neki – treba vjerovati, budući da se to na žalost više ne vidi. Međutim, treba imati duhovne oči i očima vjere vidjeti da stvarno ne postoji više Crkava, već da je ona u biti samo jedna – koja se doduše nalazi prisutna u mnogim svojim izrazima. Ta oznaka Crkve, naime da je jedna, doziva nam u pamet toliko potrebnu molitvu za jedinstvo Crkve. Svi kršćani, bili oni u ovoj ili onoj „Crkvi“, sve su više svjesni tog „skandala“ podjele (UR 1) i kršćanskog nejedinstva, ali s druge strane i toga da su puno više jedno negoli što to možda mnogi misle, budući da svi imamo istog i jednog Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja, imamo svi njegovo jedno Evanđelje, imamo njegove sakramente, prvenstveno krštenje (i Euharistiju), te mnoge druge oznake crkvenosti. Za katolike i pravoslavne kršćane bitne oznake crkvenosti su: episkopat i Euharistija. Važno nam je da je niz biskupa neprekinut po polaganju ruku od samih apostola do danas (tzv. successio apostolica), a onda i da Euharistiju slave valjano zaređeni službenici - biskupi i prezbiteri. No, dakako, taj je hod težak jer je puno vremena prošlo otkako smo se navikli živjeti svaki za sebe, te će 32

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

trebati puno molitava i upornog zalaganja da se ostvari vidljivo jedinstvo Crkve.

Crkva je nadalje – sveta. Svetost Crkve ne dolazi prvenstveno od njezinih članova, nego od Duha Svetoga koji ju neprestano posvećuje (LG 4). On čini da i članovi Crkve mogu postati sveti, a to je zapravo Božji atribut – jer „Ti si jedini svet“, govorimo Bogu u liturgiji (Slava).

No, i nama ljudima dano je da participiramo na Božjoj svetosti, odnosno da po nama ljudi mogu doći do Boga. To često nije moguće, kada samo gledaju naše slabosti i grijehe, ali ako su zagledani u Božja djela, tada i u nama i po nama mogu vidjeti Boga koji je i danas živ i djelatno prisutan u ovome svijetu. Svetost se pak očituje prvenstveno „in perfectione caritatis – u savršenstvu ljubavi“ (LG 40). Dakle, nije riječ ni o kojoj drugoj savršenosti, jer čovjek nije ni u čemu savršen – to je doista samo Bog, nego riječ je o tome da se čovjek može vinuti do Božje svetosti, ukoliko se dade ispuniti i voditi Božjom ljubavlju.

Oznaka Crkve da je ona „katolička“ ne označuje da nije „pravoslavna“ ili „evangelička“, tj. evanđeoska ili „baptistička“, što znači da su njezini članovi kršteni. Ne! Svi smo mi kršćani zapravo i katolici i pravoslavni (ortodoksni točnije znači: pravovjerni) i evanđeoski i kršteni. Samo smo si prisvojili pojedine značajke da 33

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

bismo se razlikovali. No, i pravoslavni su katolički, itd. ukoliko su otvoreni svima! Jer upravo to znači grčki pridjev „katholike“ – sveopća, univerzalna, posvudašnja. To je Crkva, koju je Krist otvorio svim narodima, svim ljudima, svim naraštajima, da bude posvuda prisutna pronoseći njegovo ime, navješćujući njegovu Radosnu vijest, pružajući svima njegovu ljubav.

I na kraju, Crkva je apostolska. To svojstvo Crkve kaže da je ona sazidana na temelju apostola, da su ju apostoli – kao novih dvanaest sinova Jakovljevih koji su očevi dvanaest plemena izraelovih – sagradili i pronijeli svijetom kao novi Izrael. To „apostolstvo“ znači i to da smo svi mi, kršteni članovi Crkve, od Krista poslani – jer ta misijska svijest, da trebamo „ići po svem svijetu i propovijedati Evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15), dio je našeg identiteta, zadaća koja Crkvu čini Crkvom.

Kažu da je papa Pio XII. na jednoj audijenciji upitao neke bogoslove o oznakama Crkve i oni su mu, točno, izrecitirali ovih četiri. No, on je dodao: „i mučenička“. Doista, Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska – i uvijek upravo zato mučenička. Ali ona je i „sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (LG 1), a to znači i sol i kvasac, nadahnuće i pomoć svekolikom čovječanstvu da ono ostvari svoju svrhu.

34

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

RAZMATRANJE SEDMOG ČLANKA VJEROVANJA Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.

I iščekujem uskrsnuće mrtvih.

I život budućega vijeka. Amen.

Posljednji i zaključni, sedmi članak Nicejsko-carigradskog simbola izriče našu kršćansku vjeru u novi život, u koji ulazimo krštenjem, koji ako sagriješimo obnavljamo po Božjem oproštenju, a svoju puninu ima u uskrsnuću i životu vječnome.

Krštenje je sakrament kojim se čovjeku daje novi život. Isus reče jednom Nikodemu: „Tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega.“ (Iv 3,3). Riječ je, dakle, o novom rođenju, kao da čovjek započinje novi život. Nikodemu je to toliko neobično da pita Učitelja: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?“ (Iv 3,4). Isus mu odgovara: „Zaista kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv 3,5) Treba, dakle, doživjeti preporođenje koje čini Duh Sveti, a znak je voda. Obred krštenja bio je 35

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

poznat i u Starom zavjetu, a radilo se o ulasku u vodu i obrednom pranju ili uranjanju da bi se tako označilo odbacivanje grijeha ili ozdravljenje koje se željelo. Tako imamo primjer gubavca Naamana koji se na nalog proroka Elizeja sedam puta oprao u Jordanu te se očistio od gube, ozdravio je od te opake bolesti (usp. 2 Kr 5). Također Ivan Krstitelj u pustinji krsti one koji mu dolaze, željni da se ostave svojih grijeha i započnu novi život (usp. Mk 1,4-6). To je krštenje za oproštenje grijeha. Ivan naviješta Mesiju i izričito kaže da je njegovo krštenje „krst vodom na obraćenje“ (Mt 3,11), ali da poslije njega dolazi jači od njega: „ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim“ (Mk 1,8). No, Isus spaja i vodu i Duha, kako smo čuli u pouci Nikodemu. Dakle, voda je vanjski znak, a Duh je onaj koji iznutra čovjeka mijenja, čisti, ozdravlja i daje mu novi život.

Katoličko shvaćanje sakramenta krštenja uvijek je u tom povezivanju, i vanjskog znaka i dara nutarnje milosti preporođenja. Neki naime kršćani, nekatolici, uče kako nije moguće krštenje djeteta jer se ono ne može preporoditi, početi novi život, te da je to samo krštenje vodom. Ipak, svakome – pa i djetetu – Bog dariva novi život, život milosti, no na primatelju je hoće li taj dar i koristiti i njime se služiti. Dar 36

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

je međutim nepovratno dan i kadar je čovjeka učiniti Božjim čovjekom.

Sam pojam „krštenja“ povezan je, s jedne strane, s načinom kako se vrši ovaj obred, a s druge strane, koji učinak on proizvodi. Grčka riječ za „krštenje“ je „baptizma“, što zapravo znači „uranjanje“. Prvi su se kršćani doista krstili uranjanjem u vodu, i to najprije u vodu tekućicu – kao i Isus, u rijeku Jordan. Kasnije su se za baptisterij ili krstionicu izrađivali bazen u predvorju crkve te se tu krstili prije ulaska u Crkvu. No, premda se kasnije uveo i običaj polijevanja, uvijek je shvaćanje tog sakramenta da se osobu novokrštenika „uranja“ u život Presvetog Trojstva. Naime, Isus je naredio svojim apostolima da taj obred bude podjeljivan u ime Presv. Trojstva: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ (Mt 28,29). Drugi naziv, upravo u našim slavenskim jezicima – kao i u engleskom („to crist“) – je „krštenje“, što znači da se ovim sakramentom „pokristovljuje“ čovjeka koga se krsti. Taj dakle postaje „drugi Krist“, prema onoj Pavlovoj: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20). Krštenje je, prema tome, doista novo rođenje, novi početak, život Krista u meni i moj život u Kristu. „Postao si novo stvorenje, Krista si obukao.“ 37

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

govori krstitelj kršteniku. To „novo stvorenje“ upravo je kršćanin – tj. „pokristovljeni čovjek“.

Ako kršćanin ipak sagriješi, tj. odijeli se svojim djelima od Krista, može se pokajati i ponovno Kristu vratiti – po sakramentu pomirenja. Zato se ispovijed ili pomirenje zove i „druga daska spasa“ ili ponovno krštenje. Sakrament pomirenja ponovno nas vraća u pokristovljeno stanje, u novi život.

Novi je život – uskrsnuće. O tome govori krštenje: „Krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih i mi tako hodimo u novosti života.“ (Rim 6,4) Kristovo uskrsnuće tako je početak i našeg uskrsnuća. I mi se nadamo istoj novosti života, u kojoj već sada trebamo hoditi.

To je taj život budućega vijeka u koji vjerujemo, život kraljevstva Božjega koje ne prolazi, u koje se ulazi slijedeći Krista – u pouzdanju u njega, i nasljedujući ga po ljubavi, ljubavi prema Bogu i prema bližnjima.

Na kraju riječ „Amen“ ista je kao i na početku „Vjerujem“, što znači da vjera treba biti i početak i kraj, alfa i omega svega našeg kršćanskog života i djelovanja.

38

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

ZAKLJUČAK Poštovana i draga braćo i sestre, Ispunimo ovu Godinu vjere svjedočanstvom i ponosom da pripadamo Kristu Gospodinu, da smo članovi njegove Crkve, da smo nositelji njegovog poslanja.

Razmatrajući Vjerovanje zastanimo i pomolimo se, razmatrajmo pred Gospodinom veličinu dara vjere i molimo ga da nam podari snagu da vjera bude sav naš život, da prožme sve naše postojanje i zalaganje – i u našim obiteljima i na radnom mjestu, u školi i na fakultetima, u igri i zabavi, ali i u zalaganju za opće dobro, za društvenu pravednost i u našoj nazočnosti u politici, kulturi, tj. znanosti i umjetnosti – jednom riječju: u svim područjima života i rada.

Vjera jest naš osobni izbor i hod za Kristom, ali ona i obvezuje na takvo djelovanje da se njima mijenja ovaj svijet na bolje, da se u svemu što činimo i gdje živimo vidi da smo kršćani, da prožimamo svijet Kristom i njegovim stavovima vjernosti dobru, poštenju, ljubavi.

Naše vrijeme u kojem proživljavamo ovu Godinu vjere obilježeno je u našoj Domovini ve39

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

likom i teškom prije svega moralnom krizom povjerenja u ustanove, u bližnje, u čitav sustav, ali i sve većom i težom nezaposlenošću i siromaštvom koje budi u mnogim dušama malodušnost i zamagljuje pogled u budućnost. Posebno se mladima, koji su željni i imaju pravo na perspektivu i budućnost, pesimizam i nesigurnost žele uvući u dušu.

Mi kršćani, ljudi koji vjerujemo u Boga i zbog njega u ljude i u budućnost, ne smijemo dopustiti da se ta besperspektivnost širi i da u nama i u našim bližnjima prouzroči tamu i beznađe. S Kristom znamo uvijek smo pobjednici i nema tog stanja ni u pojedincu ni u društvu koje On ne može ispuniti svojim svjetlom i otvoriti nam nadu.

Kad kažemo „vjerujemo“, tada to znači: Vjerujemo u Tebe, Gospodine, da nas nisi napustio i nikada nas nećeš napustiti jer Ti si dobri Otac, poput majke, Ti si Gospodin naš Isus Krist, naš prijatelj i Spasitelj, Ti si Duh Sveti, naš Posvetitelj i ljubav; Vjerujemo u Crkvu kao zajednicu spašenih, u Tijelo Kristovo na zemlji, na čijem je čelu Tvoj vidljivi namjesnik Sveti Otac Papa, u zajedništvu s biskupima i svećenicima, s osobama posvećenog života i s mnogom braćom i se40

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

strama, koji tiho provode svoj život s Tobom u svojim obiteljima, na svojim radnim mjestima i u njima vlastitoj duhovnosti u svijetu; Vjerujemo u sebe, jer znamo da s Tobom – i jedino s Tobom – mi možemo ostvariti svoj životni cilj, i to u radosti i s uspjehom koji nam samo Ti možeš dati; Vjerujemo u naše bližnje, naime da je moguća zajednica koja ima budućnost, u kojoj je lijepo živjeti i raditi, u kojoj svatko ima svoje mjesto i u kojoj se događa uvijek nešto lijepo i plemenito, što ispunja i nadahnjuje; Vjerujemo u našu Domovinu, tj. spremni smo se žrtvovati za dobro naše zajednice, našega hrvatskog društva, za njegov boljitak i napredak jer vjerujemo da je to naš dom i da ga trebamo čuvati i unaprjeđivati da bi bio ugodan i današnjim naraštajima i svim naraštajima koji dolaze.

Amen.

41

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

prilog HOMILIJA NA PROGLAŠENJU GODINE VJERE U SISAČKOJ BISKUPIJI – KATEDRALA, 14.X.2012.

28. Nedjelja kroz godinu B Draga braćo i sestre, dragi vjernici, radujem se danas ovom našem zajedništvu i Euharistiji na kojoj za našu Biskupiju proglašavamo Godinu vjere koju je 11.listopada, dakle prošli četvrtak otvorio Sveti Otac Papa u Rimu. Neka ovo vrijeme milosti i u našoj Sisačkoj biskupiji urodi duhovnim plodovima, plodovima svetosti i radosti, porasta i učvršćenju vjere, nade i ljubavi! Što nam na današnji dan poručuje Gospodin u svojoj Riječi?

U prvom čitanju, u Knjizi mudrosti, čujemo molitvu kralja Salomona koji Gospodina moli za mudrost. On razumije da je puno toga potrebno, ali je jedno ipak najvažnije. Nije molio ni za bogatstvo, ni za ljepotu, nije molio za dug život niti za pobjedu nad neprijateljima. Molio je od Gospodina samo mudrost jer je znao da 43

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

mu s mudrošću sve dolazi. Kaže: „Ljubio sam (mudrost) više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno.“ (Mudr 7,10-11) Doista, važno je znati u životu razdvojiti bitno od nebitnoga, izabrati bitno i tome što je bitno dati prednost. Znamo li to? Pitamo se danas, na proglašenje Godine vjere u našoj Biskupiji, je li vjera nama to najvažnije blago, taj biser mudrosti, za kojim čeznemo, za što Boga molimo, ili je naša čežnja mnogostruka pa se i izgubimo ne znajući zapravo što to od Boga očekujemo, što je prvo, što drugo, a što stoto?

Molimo mudrost srca, a to je upravo vjera naša koja nas povezuje s Bogom, koja nam otvara vrata duše da ne budemo sami, da ne budemo bez cilja, da ne lutamo svijetom ne znajući kamo idemo.

Papa je u svom pismu „Porta fidei – vrata vjere“ napisao povodom ove Godine vjere: „‘Vrata vjere’ (usp. Dj 14,27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život. On započinje krštenjem (usp. Rim 6,4), po kojem možemo Boga zvati Ocem, a završava 44

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa, koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17,22).“ (PF1) Znamo, papa Benedikt XVI. otvorio je Godinu vjere na sam dan kada je prije točno 50 godina otvoren Drugi vatikanski sabor. Taj je 21. sveopći ili ekumenski koncil u to vrijeme nazvan „novim Duhovima“, kao i „proljećem Crkve“. Doista, u novom vremenu trebalo je slijediti proroke koji su hrabro naviještali potrebu otvaranja Crkve svijetu da bi današnji čovjek razumio ono što se vjekovima u Crkvi naviješta na jedan – možda nekima nerazumljiv način.

Nije se radilo o tome da se izmijene ili prilagode istine vjere, ne, one su vječne, ali njihovo predstavljanje današnjem čovjeku treba se promijeniti – da ih on razumije. Doista, često se dobre stvari odbacuju jer ih se ne razumije, jer ih se ne poznaje. Tako i Evanđelje mnogi danas smatraju staromodnim te ga ili odbacuju ili su prema njemu ravnodušni. Sve je više na žalost upravo takvih. Upravo je zato pokrenut Koncil, upravo je zato na njegovu 50.obljetnicu otvorena Godina vjere – da se stara vjera i danas utjelovi, da danas živi, obnovljena i čista, u svojoj izvornosti i sjaju, ali i u ruhu naših dana, shvaćena i prihvaćena od današnjih ljudi.

45

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

Dakako, znamo, vjera je Božji dar – i nitko ne može sam sebi darovati ono što je milost Božja. Pa ipak, da bismo došli do toga da nam Bog može dati dar vjere potrebno je poduzeti sve što je u našim moćima. Tako su na prvom mjestu u tom naviještanju vjere pozvani roditelji – navijestiti i prenijeti vjeru svojoj djeci. U krštenju njih krstitelj više puta potiče da ispune tu zadaću. Prvo ih pita što traže od Crkve Božje, a kad oni odgovore „Krštenje“, veli im: „Vi tražite krštenje za svoje dijete. Time se obvezujete da ga odgajate u vjeri kako bi živjelo prema Božjim zapovijedima, ljubilo Gospodina i svoga bližnjega, kao što nas je Krist učio.“ Prije negoli ih pozove na ispovijest vjere kaže: „vi ga nastojte tako odgojiti da se božanski život u njemu očuva od zaraze grijeha te da iz dana u dan raste.“ A nakon krštenja, kad prima bijelu haljinu veli: „pomognut riječju i primjerom svojih najbližih donesi ju neokaljanu u život vječni“. Dakle, traži se riječ i primjer, obveza odgoja u vjeri.

Nadalje, tu su svećenici i vjeroučitelji. Svećenici su kao župnici i župni vikari prvi nositelji župne kateheze, što znači da oni trebaju uvoditi djecu i mlade u život župne zajednice, Crkve. Osim njih važni su nam i vjeroučitelji koji u školama poučavaju djecu i mlade o vjeri.

Oni im prenose znanje o vjeri i zato su nam oni dragocjeni. Način kako im oni govore treba biti 46

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

svjedočenje. Sjetimo se riječi Pape Pavla VI.: „Današnji ljudi ne trebaju toliko učitelje koliko svjedoke.“ (EN) Baš je jučer bio stručni skup vjeroučitelja u Sisku i profesor Labaš govorio je o neverbalnoj komunikaciji kojoj se više vjeruje negoli riječima. Ono što se vjeruje, to se prenosi svojim stavom i gestama, načinom kako se o tome govori, čitavim svojim bićem. To je najvažnije. Zato su nam prevažni svjedoci. I u svećenicima, i u đakonima, i u roditeljima – ocu, majci, djedu, baki – u svim članovima obitelji, u vjeroučiteljima, župnim katehetama, u svim članovima naših župnih zajednica – želimo i trebamo svjedoke vjere.

Poslanica Hebrejima danas nam prenosi poruku kako je Božja Riječ „živa i djelotvorna, oštrija od mača... prosuđuje nakane i misli srca; nema stvorenja njoj skrivena.“ (Heb 4,12-13) U ulaznoj smo procesiji nosili Bibliju, knjigu Božje Riječi. Ona nas prosvjetljuje, ona poznaje našu krhkost i svojom snagom nas usmjeruje na pravi put. Bog sam nam progovara u Svetom Pismu, jer to je – kako je to volio govoriti sv.

Jeronim, veliki ljubitelj Božje Riječi – osobno pismo koje nam je Bog napisao. Čitajmo Bibliju ove Godine vjere, neka svaka obitelj i svaki vjernik ima svakako Novi zavjet uza se i često ga otvara, čita i nad njim razmišlja. Biblija je knjiga nad knjigama, u njoj je zapisana Riječ 47

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

koja nas pridiže, Riječ Božja koja nam daje život, koja je kadra dati nam usmjerenje, ohrabrenje i pravo svjetlo: „Riječ je tvoja svjetlo mojoj stazi“.

U Evanđelju Gospodin poziva mladića da ga nasljeduje, ali on odlazi žalostan – jer je bogat „velikim imetkom“, ali nije „bogat u Bogu“. Inače, rekli bismo dobar mladić, koji je „sve zapovijedi očuvao od svoje mladosti“, ali koji nema snage učiniti još jedan korak više, sve ostaviti i poći za Isusom. Na kraju je on žalostan, a Isus poučava učenike kako je nemoguće služiti Bogu i bogatstvu. „Teško je ući u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene negoli bogatašu u kraljevstvo Božje.“ Pitamo se, što za nas znači vjera u Krista, što smo zbog njega kadri ostaviti, žrtvovati, izgubiti? Ako je on na prvom mjestu i za njega smo sve spremni izgubiti, tada nećemo otići od njega, tada nećemo ostati žalosni. No, ako smo mu kadri okrenuti leđa jer nam je važnije ovo ili ono, tada sami sebe uvodimo u život tuge i nemira. Jer „tko poradi mene i poradi evanđelja ostavi ... sve, već u ovom vremenu će ... sve to (doduše na drugi način) stostruko primiti – i u budućem vijeku život vječni.“ (Mk 10,30) Često svijet koji ne razumije Krista očekuje od nas, njegovih učenika, da budemo što hoćemo – ali da njih time ne smetamo. Neka se mo48

“VJERUJEM U JEDNOGA BOGA”

limo i radimo što hoćemo u crkvama, ali u život ovoga svijeta neka se ne miješamo – jer njih to smeta, ometa ih u njihovom osjećaju sigurnosti, remeti im samopouzdanje, dovodi ih do pitanja poput: A što ako oni možda ipak imaju pravo? Takozvani „život Crkve u sakristiji“ bio je cilj nastojanja prošlog sustava koji je želio zabraniti vjeru, ali budući da to nije mogao, želio ju što više izbaciti iz javnosti. To mnogi i danas žele: ne remetite naš mir, ne pojavljujte se, a – ako se ipak želite pojavljivati i boriti za neke društvene vrijednosti – tada ćemo vam prilijepiti etikete poput „klerofašista“, „nazadnjaka“, „nesposobnih“ itd. Svijet ide dalje i ponaša se „kao da Boga nema“, no dio tog svijeta smo i mi kršćani. Mnogi koji su kršteni danas se ponašaju nevjernički, ne razumiju zašto bi se oni trebali i javno pokazivati kao vjernici, zašto bi trebali zastupati neke stavove koje ovaj svijet ne poštuje, zašto bi se vječito trebali boriti kao da plivaju protiv struje.

Međutim, već je sv. Jakov jasno napisao: „vjera bez djela je mrtva“ (Jak 2,17). Može li postojati neki otac ili neka majka, a da ne voli svoje dijete? Na žalost, reći će mnogi danas: može.

No, jesu li ti roditelji zaista svome djetetu otac i majka, ako ga ne vole? Nisu li sami same svojim djelima tada razodjenuli i pokazali da nisu ono što bi trebali biti? Tako je i s našom vjerom: ako 49

PASTIRSKO PISMO BISKUPA VLADE KOŠIĆA POVODOM GODINE VJERE

smo samo vjernici na riječima, deklarativno, a ne molimo se, ne sudjelujemo na nedjeljnoj misi, ne ponašamo se u svom privatnom i javnom životu po principima koje vjera zahtijeva, mi smo – doduše – vjernici, ali možemo reći: samo na papiru. A previše je takvih, „papirnatih vjernika“! Sveti Pavao danas, i osobito u ovoj započetoj Godini vjere, i nas zove i opominje: „Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.“ (Ef 5,14).

Neka zasja vjera naša na našim licima, da probuđeni u radosti i ponosu što smo vjernici dajemo „lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima“ (1 Tim 6,12). Zajedno sa svetim Petrom, i s Petrom naših dana, i ja sve vas, draga braćo i sestre, potičem: „Gospodin Krist neka vam bude svet u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.“ (1 Pt 3,1516). Amen.

50