Perspektive 1-2-2019

perspektive ISSN 1848-140X, lipanj 2019., godina 9, broj 1-2

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Rizici stagnacije Hrvatska i EU(ro)

Što povezuje renesansnu Toskanu i Silicijsku dolinu?

SADRŽ AJ

Perspektive – lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

U FOKUSU 5

GLOBALNA EKONOMIJA Recesija ante portas? Darko Horvatin

SUKOB VELESILA Može li Trump zaustaviti Kinu? Drago Kojić

GLOBALNO RASHLAĐIVANJE Prijetnje i rizici novog vala Hrvoje Lovrec

MIGRACIJE Može li kompromis zamijeniti sukobe Biserka Prodić

POSLJEDICE BREXITA Imperij nad kojim sunce više ne izlazi Ante Gavranović

NASILJE U ŠKOLAMA Globalni razmjeri vršnjačke agresije Mario Ribar

LEONARDO NAŠ SUVREMENIK Što povezuje da Vincija i Billa Gatesa Drago Kojić

Strateške smjernice za njemačku i europsku industrijsku politiku

Kao zaseban prilog ovom broju Perspektiva objavljujemo dokument pod nazivom Njemačka industrijska strategija 2030. koji je izazvao golemo zanimanje ne samo njemačke intelektualne i ukupne javnosti. Strategija predstavlja kopernikanski obrat u modernoj političkoj ekonomiji zapadne Europe.

Godina 9, broj 1-2 – lipanj 2019. Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA Zaklada Konrad Adenauer Seniko studio (suizdavač) Glavni urednik: Ante Gavranović Urednik: Franjo Žilić

TRENDOVI 35

MITTELSTAND Nove računice o Brexitu

VINO Potkontinent postaje obećavajuće tržište

DEMOGRAFIJA Ekspanzija podsaharskog nataliteta

NAGRAĐIVANJE DIREKTORA Porez na ekscesne zarade

TALIJANSKA NEZAPOSLENOST Između Scile i Haribde

EUROPSKO NEBO Konkurencija „aterira“ prijevoznike

SAMOUBOJSTVA Epidemija u SAD-u ne jenjava

KOLEKTIVNO PAMĆENJE Zabrinjavajuća globalna zaboravnost

Priprema: Seniko studio, Zagreb Tisak: Tiskara Zelina, Zelina Tiskano u 475 primjeraka ISSN 1848-140X Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi stranicu 140.

Pismo glavnog urednika

TEMA BROJA: EU I HRVATSKA – RIZICI STAGNACIJE 51

ŠTO JE HRVATSKA DOBILA ULASKOM U EU Malo iskorištenih prilika Mladen Vedriš

HRVATSKA NESKLONOST NUŽNIM PROMJENAMA Pomanjkanje reformskog kapaciteta Marijana Ivanov

ŠTO EURO DONOSI HRVATSKOJ Znatna korist – minimalni rizici Boris Vujčić

NEDOVOLJNO ISKORIŠTENO ČLANSTVO U EU-u Zabrinjavajući gubitak stanovništva Zdravko Petak

DOGAĐAJ KOJI JE UZDRMAO FINANCIJSKI SVIJET Je li euro monetarno nedonošče? Ljubo Jurčić

TISKANJE NOVCA POSTAJE PROŠLOST Hrvati su euro odavno „uveli“ Guste Santini OČEKIVANI UČINCI ULASKA HRVATSKE U EMU Prednosti uvelike nadmašuju rizike Dražen Derado NOVI FINANCIJSKI OKVIR EU-a Golemi raskorak potreba i planova Ivana Maletić

110 PRIBLIŽAVANJE STANDARDIMA EU-a Kasniji start otežava utrku Tina Peter / Zvonimir Savić

perspektive

REFLEKTOR 115 INOVATIVNOST I IZRAVNA STRANA ULAGANJA (FDI) Tehnološka inovativnost mjerilo učinka Darko Horvatin

SIGNALI 125 UTJECAJ UMJETNE INTELIGENCIJE Nailazi proces „kreativne destrukcije“ 127 GLOBALNI RAST Hoće li pesimizam popustiti? 128 DIGITALNA LITERATURA Poplava autora – oseka bestselera 129 INDIJA Osporena statistika 130 (NE)UČINKOVITOST RADNOG PROSTORA Raskoš za malobrojne 131 AFGANISTAN Internetski trgovci u borbi za prostor

NOVE KNJIGE 133 Kapitalizam za doba nezadovoljstva 135 Sloboda i demokracija u opasnosti 139 Nered (ne)ugrožava kreativnost

Pismo glavnog urednika

Euro ne može zamijeniti reforme

temi broja pokušali smo ukazati na pluseve i minuse s kojima Hrvatska mora računati ako ustraje u najavljenoj odluci o prihvaćanju eura kao valute koja će zamijeniti kunu. Većina autora priloga na tu temu (zapravo svi osim jednoga) prednost daje zajedničkoj valuti, pri čemu je među ključnim argumentima činjenica da Hrvati euro od njegova početka koriste kao paralelnu nacionalnu valutu, vjerujući u njezinu veću stabilnost. Uostalom, sličan “ovisnički“ odnos imali smo i prema njemačkoj marki, za kojom nostalgičari još uvijek jadikuju.

perspektive ISSN 1848-140X, lipanj 2019., godina 9, broj 1-2

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Rizici stagnacije Hrvatska i EU(ro)

Ni argumenti protiv prihvaćanja eura, što ih je detaljno nanizao Ljubo Jurčić, nisu neuvjerljivi. Ne stavljajući Što povezuje renesansnu Toskanu sebe u ulogu arbitra između dva stajališta, smatram da bi i Silicijsku dolinu? možda bilo najispravnije kazati da su razilaženja stručnjaka rezultat činjenice da za nas nije presudno hoćemo li se uopće upustiti u postupak zamjene. Upravljači hrvatskom državom majstori su prividnih, najčešće verbalnih, reformi, koje se u stvarnosti svode na status quo. Uostalom, bez mnogo pretjerivanja bi se moglo kazati da nam ni članstvo u Europskoj Uniji, koje sada već broji staž od šest godina, nije ni približno ispunilo očekivanja.

Zemlja (ne)povlaštenih umirovljenika U Hrvatskoj se traljavo rade i mnoge druge stvari od suštinske važnosti. Jedna od autorica u ovom broju Perspektiva, Marijana Ivanov, osvrće se na nepodnošljivu lakoću prihvaćanja činjenica koje bi nas mogle doslovno koštati opstanka. Dok s jedne strane populisti uspijevaju isforsirati referendum o duljini radnoga staža kao uvjeta za umirovljenje, dotle ogroman broj hrvatskih građana dobiva povlaštene, dakle nezarađene mirovine. Na dugi broj 1-2 :: lipanj 2019.

Pismo glavnog urednika

rok to ne bi mogla izdržati niti jedna privreda, naročito u okolnostima kada se gotovo izjednačio broj zaposlenika, dakle onih koji uplaćuju u mirovinske fondove, s brojem onih koji dobivaju zarađenu ili povlaštenu mirovinu. Dodamo li tomu neprestani odlazak u inozemstvo mladih stručnjaka, u čije školovanje Hrvatska ulaže stotine milijuna, ako ne i milijarde kuna, dok istodobno naši poslodavci moraju uvoziti radnu snagu iz drugih zemalja, realno je procijeniti da će stanje uskoro postati neodrživim. Što vlasti čine da bi se pokušao promijeniti smjer navedenih trendova? Smanjuje li administraciju, na državnoj i lokalnoj razini, kako bi bilo više financijskoga prostora za rasterećenje poslodavaca i ukupne privrede? Smanjuje li količinu propisa, koji su nerijetko proturječni i ograničavajući za potencijalne investitore? Vuče li prave poteze da se ubrzaju sudski postupci, ako znamo da “kapitalci“ traju u beskonačnost? Mogli bismo nabrajati u nedogled, ali dok ne počnemo provoditi istinske reforme posve je nevažno hoće li nas dokrajčiti kuna ili euro.

Njemački poučak Kao zaseban prilog ovom broju Perspektiva objavljujemo dokument pod nazivom Njemačka industrijska strategija 2030. koji je izazvao golemo zanimanje ne samo njemačke intelektualne i ukupne javnosti. Strategija je napisana na samo dvadeset stranica i predstavlja kopernikanski obrat u modernoj političkoj ekonomiji zapadne Europe, jer vraća državu u vlasništvo tvrtki. Njemačka je u tom dokumentu imenovala strateške grane i obvezala se da će sve učiniti da ih podrži, što uključuje i vlasničko ulaganje države. Za tu namjenu formirat će se i državni investicijski fond. Usto, Njemačka neće dopustiti strancima da kupuju tvrtke u strateškim granama, a podržat će svoje kompanije da preuzmu tvrtke na drugim tržištima, ako je to u njemačkom interesu. Što Hrvatska može naučiti iz ove strategije, suvišno je govoriti. Prije svega, tko bi u nas sačinio takav dokument na samo dvadeset stranica? Kod nas bi to u najboljem slučaju bila knjižurina dugačka poput Biblije, koju nitko ne bi ni pročitao, a kamo li provodio u djelo.

perspektive

U fokusu GLOBALNA EKONOMIJA

Recesija ante portas? Sve je više indikatora da bi svijet u narednih 12 mjeseci mogao zakoračiti u recesiju. U SAD-u dolazi do inverzne krivulje prinosa, kada su kamate na dugoročni državni dug niže od kratkoročnih, što je prethodilo svakoj američkoj financijskoj krizi. Trgovinski rat, nekontrolirani Brexit, visoka zaduženost kompanija i stanovništva glavni su rizici koji bi svijet mogli gurnuti u recesiju, u kojoj ni Hrvatska neće proći bez posljedica. Piše: dr. sc. Darko Horvatin Koncem ožujka prinosi na desetogodišnji američki državni dug nakratko su bili pali ispod prinosa kratkoročnog duga. Bio je to scenarij koji je kod investitora upalio crvenu lampicu. Situacija se potom brzo vratila u normalu, da bi se koncem svibnja ponovila, što je potaknulo raspravu jesmo li blizu recesije. Naime, svaki put kada su investitori za kratkoročna ulaganja tražili višu kompenzaciju nego na dugoročno posuđivanje novca, gospodarstvo je završilo u recesiji. U proteklih 50 godina, prije svake američke recesije dugoročni dug postao je jeftiniji od kratkoročnog. Zato investitori pažljivo prate radi li se o kratkoročnom poremećaju ili o dugotrajnijoj inverziji. Krivulja prinosa šalje upozoravajući signal glede američkog, ali i globalnog broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

gospodarskog rasta. U normalnim tržišnim uvjetima oni koji kupuju dugoročniji (rizičniji) dug trebali bi biti nagrađeni višim kamatnim stopama od onih koji posuđuju novac na par mjeseci. Signal je to da bi Fed uskoro mogao sniziti kamatne stope, kako bi potaknuo gospodarski rast, ako ekonomija doista krene u negativan teritorij. I dok se svijet priprema za crne dane, Hrvatska se čudi rastu vlastitog gospodarstva. Domaći BDP zabilježio je u prvom kvartalu rast od 3,9 posto u odnosu na isto razdoblje lani. Čuđenje samo potvrđuje da to nije rezultat promišljene gospodarske politike, već da nam se dogodio neki „bijeli labud“. Činjenica da najveći doprinos rastu BDP-a proizlazi iz potrošnje stanovništva nije nešto što bi nas trebalo veseliti, pogotovo zato što je doprinos inozemne potrošnje (čitaj izvoz) bio negativan. Ipak, ohrabruje doprinos investicija koje rastu, ponajviše na krilima EU fondova. Tu se krije potencijal koji su tako dobro iskoristile zemlje iz CEE regije. Ako uspijemo povećati iskoristivost europskih sredstava, to će se svakako pozitivno odraziti i na stope gospodarskog rasta. Premda nam BDP zadnjih godina bilježi rast, ipak osjetno zaostajemo za novijim članicama EU-a koje rastu po višim stopama. Zato se naš jaz u odnosu na njih povećava, što znači da ne konvergiramo već divergiramo, ne samo u odnosu na njih, već i prema prosjeku Europske unije. U takvim okolnostima rijetko tko u Hrvatskoj promišlja o potencijalnoj novoj gospodarskoj krizi. Ali kako živimo u globaliziranom svijetu i sustavu spojenih posuda, američko-kineski trgovinski rat mogao bi se preseliti na europski teritorij, a usporavanje europskog gospodarstva imat će negativne posljedice i po hrvatsku ekonomiju. O tome kako se svijet priprema za nadolazeću krizu, koji su njezini uzroci, indikatori i posljedice piše tjednik The Economist, čiji su naglasci poslužili za ovaj osvrt.

Zatišje pred buru U Njemačkoj je u 14. stoljeću djelovao heretički kult oko lika i djela preminulog cara Frederika II. Njegovi pristaše vjerovali su da dolazi apokalipsa. Proročanstvo je širilo objavu o dolasku teških vremena u kojima pljačka i palež idu ruku pod ruku te da narodu ne preostaje ništa osim jadikovanja. Nije to baš identičan jezik kojim se koriste investicijski bankari u svojim prognozama, hedge fond menadžeri ili sveznalice iz financijskih medija, ali izgledi financijskih tržišta su zabrinjavajući. Ipak, postoji paralela između današnjih tržišnih ćaskanja i proročanstva srednjovjekovnih kultova. Potonji su vjerovali kako žive zadnje dane prije opće propasti, a slično razmišljaju i današnji investitori. Većina razgovora kreće se oko kasnog gospodarskog ciklusa – faze koja dominira nakon dugog razdoblja ekspanzije, kada je gospodarsko zatišje završeno, a cijene financijske imovine na svom vrhuncu. Mentalni sklop kasnog gospodarskog ciklusa bojno je polje za dva impulsa. S jedne strane to je priznanje da je gospodarstvo u odličnom stanju. Ekonomija je snažna, nezaposlenost niska, a tvornice i uredi prepuni aktivnosti. Poduzetnički duh na višoj je razini nego u ranijoj fazi gospodarskog ciklusa. Dakle, novaca ima. Ali tko zna? Možda će dobra vremena potrajati duže nego je to uobičajeno. S druge pak strane, ako je ciklus na 6

perspektive

Recesija ante portas

Prinos američkih obveznica: kratkoročne vs. dugoročne

Izvor: www.cnbc.com

vrhuncu, niti recesija ne može biti daleko. Stoga je nervoza oko svega što bi svijet moglo gurnuti prema recesiji, poput rasta kamatnih stopa ili eskalacije trgovinskog rata, razumljiva. Ovi upozoravajući indikatori pokazuju da je ekonomski ciklus na svom vrhuncu. Cijene rizične imovine (dionice, korporativne obveznice i sl.) i dalje snažno rastu. Ipak, strah od ulaska u recesiju znači da bi taj trend mogao naglo biti prekinut praćen bjesomučnom rasprodajom vrijednosnih papira.

Pretjerana nervoza? Za razumijevanje ovih, povuci-potegni kretanja, treba se vratiti u prošlu godinu. Do lanjskog rujna val optimizma oko jačanja američke ekonomije, ohrabren snižavanjem poreza, podignuo je burzovni indeks S&P500 na povijesni vrhunac. No, ubrzo su se tamni oblaci nadvili nad svjetsku ekonomiju. Kina je počela gubiti zamah, a američki Fed je zaoštrio monetarnu politiku. Do Badnjaka je S&P500 izgubio gotovo 20 posto vrijednosti. Kreditni raspon (spread) – dodatni prinos koji investitori zahtijevaju kao osiguranje za preuzeti rizik –povećao se. I onda su se, suprotno očekivanjima, financijska tržišta oporavila. Ulagači su odjednom bili uvjereni da Kina neće dopustiti pad svoje ekonomije. Fed je promijenio stav prema kamatnim stopama, maknuvši sa stola ideju podizanja kamata, barem za ovu godinu. Ponovno je sve izgledalo sjajno. Ipak, obilježja kasnog gospodarskog ciklusa bude strah od recesije, jer ima sve više znakova da njeno vrijeme dolazi. Jedan indikator proizlazi iz rastućih trgovinskih tenzija između SAD-a i Kine. Početkom svibnja SAD je uveo carinski namet na uvoz broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

iz Kine. Zatim je otvorio frontu protiv kineskog telekomunikacijskog diva Huaweia, zahtijevajući od američkih kompanija koje žele poslovati s tom tvrtkom da ishode prethodno odobrenje. Tržište je uzburkano i to više u Aziji nego u Americi. Zadnji krak trgovinskog spora započeo je s objavom američkog predsjednika Donalda Trumpa na društvenoj mreži Twiter. A tako bi mogao i završiti. Zbog čega sada rasprodavati vrijednosne papire? Zato što će, ako se nastavi, trgovinski rat ugroziti poslovno povjerenje u SAD-u, Kini i diljem svijeta. Ako se sporazum ne postigne prije samita G20 u Japanu koncem lipnja, vrlo je izgledan prodajni val na svjetskim burzama.

Slijedi li tečajni rat? Drugi potencijalan izvor problema je devizno tržište. Yuan je još daleko od toga da postane rašireno sredstvo plaćanja izvan Kine, ali snažno odražava raspoloženje globalnih novčanih tržišta. Ostale značajnije valute, uključivo euro, imaju trend praćenja kretanja američkog dolara. Snažniji yuan često je upućivao na slabost dolara prema drugim valutama. Početkom godine yuan je aprecirao prema dolaru u skladu s pozitivnim vijestima o kineskoj ekonomiji, ali je zatim oslabio na razinu od 7 yuana za 1 dolar, što se čini kao znakovita psihološka barijera, ne samo u Kini. To je potaknulo špekulacije da bi Kina mogla iskoristi svoju valutu kao oružje u trgovinskom sukobu. Ako bi yuan probio granicu od 7:1, to bi iz ove perspektive signaliziralo da su rukavice skinute. Slabiji yuan značio bi i snažniji dolar – u Aziji sigurno, a vjerojatno i šire. To ne samo da bi poskupilo američki izvoz, već bi potaknulo rasprodaju dionica i obveznica. Naime, dolar je i termostat za globalni apetit prema riziku, koji raste sa slabljenjem i pada s jačanjem američkog zelembaća. Unatoč svemu, Kina se do sada ponašala vrlo razborito s tečajem vlastite valute. Ako se trgovinski rat rasplamsa, doći će do porasta straha u pogledu daljnjeg rasta globalne ekonomije. Kako tvrdi Willem Buiter u Citigroupu, svaka od tri najveće ekonomije krije vlastite slabosti. U SAD-u je to zaduženost poduzeća, u Kini visina ukupnog duga, a u Europi klimave banke. Ipak, moglo bi potrajati dok se ne pojavi ozbiljan šok koji bi potaknuo ulazak u recesiju. Uspije li ekonomija preživjeti, što znači da će trebati dozu stimulansa iz Kine ili američkog Feda, uvjerenje da će se kotač gospodarskih aktivnosti nastaviti kretati u pozitivnom smjeru može se zadržati. Današnji teoretičari zrelog gospodarskog ciklusa mogu zavidjeti vjeri srednjovjekovnih kolega. Oni su bili zaštićeni. Apokalipsa bi označila početak njihovog dugo iščekivanog spasenja. Ali, ako bi se to malo odgodilo, ne bi predstavljalo veliki gubitak.

perspektive

Recesija ante portas

Prociklička regulativa Fed je u ožujku odlučio ne povisiti protuciklički kapitalni zahtjev za banke1, premda je američka ekonomija dosegla ciklički vrhunac. Također je za američke banke ukinuto kvalitativno rangiranje rezultata stres-testova, ali ne i za inozemne banke. Konačno, Vijeće za nadzor financijske stabilnosti (Financial Stability Oversight Council) maknulo je i zadnjeg osiguravatelja s liste „too big to fail“ kompanija. Te odluke neće ugroziti stabilnost financijskog sustava, ali pokazuju da je financijska regulativa prociklička. Kada bi trebala biti stroža, ona je labavija i obrnuto. To nas je naučila povijest, ali kako to obično biva, ljudi su kratkog pamćenja. Regulacija banaka postrožila se nakon financijske krize koja je trajala od 2007. do 2012. Kapitalni i likvidnosni zahtjevi su stroži, stres testovi zahtjevniji, uz napore da se okonča ideja da postoje institucije koje su prevelike ( i preznačajne za domaće gospodarstvo) da bi dozvolilo njihovo propadanje. Rezultat toga je rast stope adekvatnosti kapitala s predkriznih sedam posto na 13 posto koncem 2017. Ipak, nema razloga za samozadovoljstvo jer su banke i dalje ostale visoko zadužene institucije. Javnost od njih očekuje sigurnost, ali s takvim odnosom kapitala i ukupne aktive sposobnost apsorbiranja gubitaka ostaje ograničena. Argument za to je da te institucije promoviraju rast. Prema profesoru Anatu Admatiju sa sveučilišta Stanford, riječ je o sumnjivom argumentu, koji je politički gledano, korektan. Rad Jihada Daghera2 iz Međunarodnog monetarnog fonda pokazuje kako je povijesno gledano regulativa prociklička. S jedne je strane labavija u razdoblju gospodarskog rasta, iz čega se može zaključiti da deregulacija zapravo potiče rast. Na drugoj pak strani, kada je šteta već nastala, dolazi do restriktivnije regulative. Postoje barem četiri razloga zašto se to događa: ekonomski, ideološki, politički i ljudski.

Regulatori pod utjecajem politike Značajan ekonomski razlog krije se u činjenici da financijski sustav s vremenom evoluira. Tendencija je da će rizik iz najbolje reguliranog dijela financijskog sustava „pobjeći“ u njegov slabije regulirani dio. Čak i kada su regulatori svjesni toga i nastoje to spriječiti, financijska inovativnost, često vezana uz rizik, otežava im napore. Globalni financijski sustav kompleksan je i prilagodljiv. Uz to, vode ga visoko motivirani ljudi. Regulatorima je teško uhvatiti korak s evolucijom koju danas nazivamo „bankarstvo u sjeni“. Ideološki je razlog tendencija promatranja kompleksnih sustava kroz jednostavne leće. Što je snažnija ideologija slobodnog tržišta, to je slabiji autoritet i snaga regulatora. Naravno, javno povjerenje u tu ideologiju jače je za vrijeme gospodarskog procvata nego u vrijeme recesije. I

Minimalan iznos kapitala koje banke moraju držati kako bi mogle pokriti potencijalne gubitke i ostati solventne tijekom krize. 2 Regulatory Cycles: Revisiting the Political Economy of Financial Crises, IMF Working Paper WP18/8 1

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

politika je važna. Jedan od razloga je i to što financijski sustav kontrolira ogromne resurse te može imati snažan utjecaj. Stoga se tu isprepliću razni interesi politike, financija, osiguranja, nekretnina i sl. Koncentrirani interesi političko-financijskih skupina prevladavaju nad općim interesima. To je manje vidljivo u kriznim vremenima, kada javnost za sve krivi bankare, kao što je slučaj i u Hrvatskoj glede kredita vezanih uz švicarski franak. Pojavljuje se prikrivena, pa i očita korupcija – nerijetko se političari ne libe tražiti udio u bogatom kolaču stvorenom za vrijeme gospodarskog buma. Kako političari kontroliraju regulatore, posljedice po potonje, čak i kada su pošteni i marljivi, su očite. Ako zatreba, može ih se zamijeniti onima spremnijima na suradnju. Znatan aspekt politike usko je povezan s regulatornom arbitražom – međunarodnom konkurencijom. Jedna jurisdikcija nastoji privući financijski biznis kroz labaviju regulaciju, a druge je slijede. To je često stoga što se financijaši političkih stranaka žale, a teško se obraniti od argumenata da stranci varaju.

Prognostičari nisu uvijek u pravu Tu je i ljudska tendencija da se olako ignoriraju prošli događaji, uz vjerovanje da se baš sada neće ponoviti negativni scenariji, pri čemu se obično ne vidi ono što nam se događa pred nosom. Mnogo od toga može se sumirati izrazom kratkovidnost. Dok uživa u dobrobitima zrelog gospodarskog ciklusa, javnost neodgovornim političarima prepušta sumnje je li zabavi došao kraj. Regulativa s vremenom erodira kako sile protiv nje postaju snažnije, a one koje joj idu u prilog korodiraju. Što je veća katastrofa, to je izvjesnije da će kruta regulativa duže trajati. Činjenica da je odgovor politike na zadnju krizu uspješno spriječio sljedeću depresiju povećava šanse za ranije ponavljanje. To što privatni sektor ostaje visoko zadužen čini ovaj scenarij izglednijim. Nastup administracije Donalda Trumpa trebao bi se promatrati kao dio ovog ciklusa. Moguće je da su dijelovi regulative i stroži nadzor, kako smatra američka administracija, nepotrebni ili čak razorni. Ipak, njihovi kumulativni učinci su sasvim jasni – regulacija će erodirati i erozija će se izvesti izvan SAD-a. To se događalo ranije i ponovit će se. Ni ovo vrijeme nije drugačije. Fed procjenjuje da je vjerojatnost ulaska američkog gospodarstva u recesiju u narednih 12 mjeseci 60 posto. Tako je bilo i 2015., ali recesije nije bilo. Premda više uglednih ekonomista i analitičara sve učestalije spominju nadolazeću recesiju, koja bi se trebala pojaviti sljedeće godine, teško je ne oteti se dojmu da prognostičari nisu uvijek u pravu. Štoviše, najviše rangirani slovenski ekonomist na svijetu, Egon Zakrajšek u američkom Fedu, navodi da su od zadnjih 8 recesija prognostičari predvidjeli tek dvije. Bez obzira na prognostičare, koji su nerijetko i katastrofičari, postoji mnoštvo rizika (trgovinski rat, nekontrolirani Brexit, visoka zaduženost poduzeća i stanovništva, rast kamata) čija bi materijalizacija imala negativne posljedice po svjetsko gospodarstvo. Što se više o tome priča i raspravlja, za vjerovati je da bismo je trebali dočekati spremniji nego ranije.

perspektive

SUKOB VELESILA

Može li Trump zaustaviti Kinu? U carinskom nadmetanju što ga je započeo SAD vjerojatno neće biti dobitnika, a među gubitnicima će se naći sve zemlje uključene u globalnu trgovinu jer posluju s glavnim protagonistima započetoga carinskoga dvoboja. Piše: Drago Kojić Prije nešto više od trideset godina (1980-ih) mediji diljem svijeta (i u Hrvatskoj, koja tada još nije bila samostalna i suverena) svakodnevno su objavljivali članke o japanskoj ekonomskoj ofenzivi. Samuraji su kupovali sve što im je bilo na vidiku, a Amerikanci su jadikovali kako će im prisvojiti cijelu Kaliforniju i druge atraktivne dijelove zemlje. Danas Japanci tavore, zaboravljeni od medijskih zanovijetanja, razbijajući glavu kako zbrinuti stogodišnje umirovljenike i podmiriti oskudicu radne snage. Od nekadašnjega osvajačkoga plijena ostali su tek blijedi nazivi nekadašnjih tehnoloških divova koji su zadržali nešto zabavljačkoga materijala (uglavnom starih filmova i glazbe). Otprilike tri desetljeća prije kratkotrajnoga japanskog osvajačkog pohoda Nikita Hruščov, tadašnji prvi sekretar Komunističke partije Sovjetskoga Saveza, prijetio je zapadu „Sahranit ćemo vas!“ Naravno, sovjetska prijetnja bila je mnogo manje ozbiljna, zapravo pucanj u prazno. I ubrzo je pala u zaborav. Današnji tiskovni, elektronički i digitalni mediji znatan dio prostora i vremena troše na opisivanje ekonomskoga pohoda Kine, koja već dulje od desetljeća doslovce prodire po svim meridijanima i paralelama. Da krenemo s vlastitoga terena, osim već odmakle gradnje Pelješkoga mosta, podugačak je popis potencijalnih i vjerojatnih investicija koje Kinezi najavljuju u Hrvatskoj, od tzv. ravničarske pruge od Rijeke prema Zagrebu do pristupnih cesta prema spomenutom mostu. Kineska poduzetnica Jiang Yu, vlasnica kompanije Z-Run Well Ton Industry Co. sa sjedištem u Pekingu, kupila je kao suvlasnica tvrtke Zhongya nekretnine, Hotel Zagorje, tj. zgradu bivše partijske škole u Kumrovcu u koju namjerava uložiti 200 milijuna kuna. Time nisu iscrpljene njezine ambicije te najavljuje dodatno vlastito ulaganje 100 milijuna eura u nekretnine u Krapinskim Toplicama, Dubrovniku, Zadru, Velikoj Gorici i Istri.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

Mamac lokacija, ne ideologija Naši su mediji prenijeli izjavu kako njezin početni investicijski odabir rodnoga mjesta Josipa Broza nije motiviran ljubavi prema Titu (koji je ipak cijenjen u Kini, naročito među srednjom i starijom generacijom) nego potencijalom same lokacije. Naravno, nema razloga ne vjerovati u motivaciju odabira, ali valja imati na umu da Kina i Kinezi imaju djelotvorniju tradiciju uspješnoga trgovanja od naše, staru nekoliko milenija, te da im nije na odmet iskoristiti ime povijesne osobe koja u svijetu kotira znatno više nego kod kuće. A Kinezi buše ne samo u našem Jadranu nego i susjednoj nam Crnoj Gori – dva cestovna tunela nešto sjevernije od Podgorice. Ta će autocesta povezivati luku Bar s Beogradom, ali nisu baš svi Crnogorci presretni tom investicijom koja uključuje uzimanje kineskoga zajme od 1,3 milijarde eura, čime će ukupan dug zemlje porasti od 63 posto 2012. na današnjih gotovo 80 posto. Ni neki diplomati u Bruxellesu i čelnici pojedinih članica EU-a nisu presretni tom kineskom investicijom, koja u prvoj fazi obuhvaća 41 km autoceste s 20 mostova i 16 tunela kroz planine, po cijeni 20 milijuna USD po kilometru.

Magnet: najveća svjetska kopnena luka Golema mapa svijeta koja visi na zidu glavne zgrade zračne luke Pudong u Šangaju prikazuje samo četiri europska grada. Tri od njih – Pariz, London i Berlin – označeni su sitnim točkama, a najveće je rezervirana za Duisburg. Neupućenima bi se to moglo učiniti neobičnim. Smješten na sjeverozapadu Njemačke, u zoni nekadašnje teške industrije, grad bi se teško moglo smatrati živahnom metropolom i dugo je bio sinonim industrijskog zaostajanja i nezaposlenosti. Međutim. Duisburg je najveća ne samo njemačka nego svjetska luka na kopnu i jedno od najvećih europskih transportnih i logističkih središta. Ujedno je krajnja zapadna postaja novoga Puta svile koji je promovirao kineski vođa Xi Jinping, kao i Inicijativu Pojas i put za financiranje i gradnju infrastrukture u više od 80 zemalja. Kinezi smatraju Duisburg i njegovu luku svojim vratima prema zapadnoj Europi, a kineski je čimbenik jasno vidljiv na tamošnjem međunarodnom terminalu, jednom od nekoliko sličnih mjesta za pretovar kontejnera u luci. Svakoga dana golemi kontejneri koji stižu vlakovima iz Chongqinga i Wuhana ukrcavaju se na kamione i brodove te otpremaju i distribuiraju u Italiju, Švicarsku, Francusku i druge zemlje. Kineski logotipi – Cosco, China Shipping, UES i drugi vide se posvuda. Proboj u taj terminal počeo je 2014. kada je Xi osobno doputovao da bi zaželio dobrodošlicu osoblju vlaka koji je stigao iz Kine krcat robom. Otad rast kineskoga prometa tim putem raste eksponencijalno. Od 90 vlakova što svakoga tjedna dolaze u terminal u Duisburgu, 30 je iz Kine. Lani je lučka kompanija unajmila dodatnih

perspektive

Može li Trump zaustaviti Kinu?

200.000 četvornih metara terena kako bi se udovoljilo potrebama rastućega kineskoga biznisa. Međutim, kineski plan Pojas i put nije previše omiljen u zapadno-europskim zemljama. U ožujku su Berlin i Pariz s priličnim negodovanjem dočekali odluku Italije da podrži tu inicijativu, kao prva zemlja iz skupine G7, nadajući se novim investicijama u svoju stagnirajuću privredu.

Nova kolonizacija Afrike Golemi infrastrukturni projekti, uključujući brane, željezničke pruge, luke i telekomunikacijske mreže, što ih Kinezi već godinama ostvaruju u Africi, privlače globalnu pozornost. Nakon što su se nekadašnji osvajači, Englezi, Francuzi, Nijemci i drugi povukli sa crnog kontinenta, stigli su novi kolonizatori s Dalekoga istoka. U razdoblju od 2000. do 2014. omjer kineskog ulaganja u Africi porastao je od dva posto američke razine na 55 posto. Tvrtka McKinsey procjenjuje da će pri sadašnjem ritmu kineske investicije u Africi premašiti američke u roku od 10 godina. Ali nisu se samo veliki investitori sjatili na crni kontinent. Stotine tisuća kineskih građana – prema nekim procjenama čak milijun – doselilo se u Afriku u protekla dva desetljeća, tražeći povoljne poduzetničke prilike. Došljaci kažu da su uvjeti slični kakvi su bili u Kini nakon reformi što ih je pokrenuo Deng Xiaoping 1978. Irene Yuan Sun, partnerica u McKinseyu i autorica knjige o kineskim investicijama u Africi, kaže da je taj utjecaj naročito uočljiv u prerađivačkoj industriji. „Kineske investicije u taj sektor pružaju nadu da će se afričke zemlje industrijalizirati“, kaže ona. „Kineska angažiranost u Africi ne ograničava se na državna poduzeća. Možda su čak i važnija komponenta privatni poduzetnici, s radno intenzivnom proizvodnjom koja pruža više mogućnosti zapošljavanja lokalnoga stanovništva, tj. veći ekonomski i socijalni utjecaj.“ Washington je sa stanovitim zakašnjenjem uočio rastuću kinesku fizičku i diplomatsku nazočnost u Africi. Lani u prosincu John Bolton, Trumpov savjetnik za državnu sigurnost, optužio je Kinu da koristi „podmićivanje, teško razumljive sporazume i stratešku uporabu dugova kako bi afričke zemlje učinila zarobljenicama želja i zahtjeva Pekinga“.

U ritmu sambe Godinama su bile uočljive čvrste trgovinske veze između Kine i Brazila. Kina uvozi brazilsku soju, željeznu rudu i naftu. Nakon što je Peking lani smanjio uvoz soje iz SAD-a, brazilski je porastao 30 posto. Brazilsko-kineski odnosi razvili su se iz trgovinskih u znatno složenije uz sofisticirano investiranje i partnerstvo, tako da su zabilježena brojna spajanja i preuzimanja u najvećoj zemlji Latinske Amerike.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

Dolaskom na kormilo Trumpova istomišljenika, Jaira Bolsanara, koji je još prije nego što je postao predsjednik, lani u listopadu, izjavio: „Moramo biti svjesni da Kina kupuje Brazil, a ne kupuje u Brazilu“. Istini za volju, kineska spajanja i preuzimanja naglo su pala od 11 milijardi USD 2017. na samo 200 milijuna lani, kako navodi istraživačka tvrtka Delogic. Ipak, brazilski izlet ne mora završiti krahom jer je potpredsjednik Hamilton Mourao nedavno boravio u Pekingu u društvu većeg broja brazilskih biznismena u delikatnoj misiji pokušaja spašavanja trgovinskih i ukupnih poslovnih odnosa s Kinom. Od početka 1990-ih kineska je privreda bilježila u prosjeku gotovo dvocifreni rast, a zatim je osjetno usporila. Ipak i u prvom ovogodišnjem tromjesečju imala je rast BDP-a od 6,4 posto, neznatno viši od očekivanoga. Mnogi strahuju od daljnjeg usporavanja jer kada se Kina zakašlje, cijeli ekonomski svijet dobije prehladu. Ekonomski je druga po snazi svjetska ekonomija i dalje globalna lokomotiva, ali najnoviji potezi SAD-a koji je nametnuo trgovinski, tj. carinski rat, ozbiljno stavlja na kušnju prognostičare. Udvostručenje carina od 12 na 25 posto za najvažnije kineske proizvode mnogi promatrači ocjenjuju kao nepromišljen i vrlo opasan potez. Uostalom, Kinezu su odmah uzvratili istom mjerom. Gotovo svaki sukob ima pobjednike i gubitnike. Najčešće to nisu sudionici nego treća strana, neutralni promatrači. Ali u ovom slučaju neće biti pobjednika nego samo gubitnika, većih ili manjih.

Prerano za ocjenu Većina kritičara smatra da je isključivi krivac za novonastali globalni trgovinski rat brzopleti Donald Trump, koji je optužio Kinu za krađu intelektualnih ideja i još neke postupke. Stručnjaci mogu prosuditi koliko su Trumpove optužbe utemeljene, ali u svakom je slučaju nepromišljeno i štetno prije pokušaja miroljubivog dogovaranja i pregovaranja odmah krenuti u sukob, koji neki promatrači, npr. The Economist, označavaju kao novu vrstu hladnoga rata. Trumpovo reagiranje u stilu „što na umu to na drumu“ moglo bi se protumačiti kao reakcija na sveukupni kineski ekonomski pohod diljem svijeta. Dakle, kao stanovita ljubomora na ekonomski uspjeh komunističke zemlje s državnim kapitalističkim metodama, koja želi s pozicije najjače globalne sile potisnuti kolijevku demokracije. Kina nije ni kolijevka ni uzor demokracije, ali je pradomovina jedne od najuspješnijih civilizacija. Ona sada uzima tuđe ideje, ali je nekoć bilo obrnuto. Ipak, neizvjesno je kako će završiti sadašnji sukob što ga je pokrenula Amerika, ali posljedice će vjerojatno biti dalekosežne, i sveobuhvatne. Ali kakve konkretno? U odgovoru na to pitanje mogla bi se navesti anegdota iz početka 1970-ih kada je Richard Nixon bio u posjetu Kini, kada su zapravo zabilježeni počeci završetka hladnog rata. Američki predsjednik upitao je kineskoga premijera Chu En Laia na pitanje kako ocjenjuje posljedice Francuske revolucije. Nakon kraćeg razmišljanja upitani je odgovorio: „Ne mislite li da je još prerano za konačni sud?“ 14

perspektive

Može li Trump zaustaviti Kinu?

Možemo se samo nadati da je prerano zaključivati o konkretnim posljedicama najnovijeg, zasada beskrvnog, okršaja između dviju super-sila. A najbolje bi bilo nadati se da će se glave ohladiti te da će sukobljene strane zakopati tomahavke i popušiti lulu mira.

Nastavak ili zastoj? Uz pretpostavku da će se trenutačne razmirice stišati, koliko je realno konvencionalno stajalište da će za 20-ak godina kineska privreda preteći američku? Ili će posustati kao japanska i ruska? Istraživačka tvrtka Capital Research je prije novonastalih razmirica tvrdila da bi razdoblje kineskoga zvjezdanog učinka uskoro moglo završiti. U prilog toj tvrdnji moglo bi se navesti smanjivanje kineskoga stanovništva radne dobi, koje postaje sve starije. Kako upozorava Björn Alpermann, čelnik odjela za suvremene kineske studije na Sveučilištu Würzburg u Njemačkoj, udio mladih osoba u dobi od 15 do 25 godina prepolovljen je od 1989. od 30 posto na 15 posto broja odraslih. (To je ujedno čvrst argument za tvrdnje da se teško može ponoviti pobuna kakva je spomenute godine izbila na Tiananmenu u Pekingu jer nema kritične mase koja bi pokrenula eventualne nezadovoljnike.) Desetljeće i pol Kina je uživala reforme što ih je uveo Zhu Rongji, premijer od 1998. do 2003. Od tada nije bilo reformi koje bi se mogle usporediti s njegovim. Danas je još uvijek naglasak na državnim poduzećima, a raste i utjecaj na veliki privatni biznis. Sve bi to moglo preusmjeriti alokaciju sredstava i usporiti ritam inovacija i ekonomskoga napretka. Kako sugerira Capital Economics, Kini će biti teško pratiti uspjeh nekih drugih azijskih zemalja s visokim ekonomskim učinkom. Pogotovo zato što globalni okoliš neće biti naklonjen privredi u državnom komunističkom vlasništvu. Usto, očekivani nailazak robotike i umjetne inteligencije mogao bi potaknuti zapadne privrede, uključujući i glavnog konkurenta SAD. Ipak, neće se svi suglasiti s analizom i zaključcima spomenute istraživačke tvrtke, a njima u prilog ide i politika Donalda Trumpa. Što se Hrvatske tiče, iluzorno je očekivati da će nam Kinezi ukloniti ekonomske glavobolje, čak i tamo gdje su neki naši naivci vidjeli spasonosne zahvate. Ne investiraju oni da bi nama pomagali nego zato da bi njihove kompanije zarađivale. Nije im (bilo) ni na kraj pameti spašavati neku malaksalu brodogradnju jer se dosljedno klone gubitničkih poslova.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

GLOBALNO RASHLAĀIVANJE

Prijetnje i rizici novog vala Prema procjeni Međunarodne energetske agencije (IEA) u sljedećih deset godina – uz sve toplija ljeta – globalno će se instalirati novih milijardu klima-uređaja. Kolike su opasnosti porasta stakleničkih plinova zbog veće potrošnje energije koja pokreće rashlađivače? Piše: Hrvoje Lovrec Lanjsko ljeto bilo je na sjevernoj hemisferi povoljna sezona za klima-uređaje i podsjetnik koliko je ta naprava izmijenila svijet. Prodaja u Francuskoj samo u prva tri tjedna srpnja porasla je 192 posto u odnosu na isto razdoblje 2017. U Japanu vlada pomaže školama da instaliraju rashladne uređaje. U Texasu, na sudski nalog, vlada ih je ugrađivala i u zatvore. Prema procjeni Međunarodne energetske agencije (IEA) pri sadašnjim stopama rasta u sljedećih deset godina globalno će se instalirati milijardu klima-uređaja. To će povećati svjetski inventar (1,6 milijardi 2016.) za dvije trećine. Dodate li još i sustave koji hlade hranu, cjepiva i podatke, u tom razdoblju moglo bi biti šest milijardi rashladnih uređaja. Porast hlađenja, uz sve toplija ljeta, spašavat će živote, poboljšavati obrazovni učinak i stvarati bogatstvo u zemljama s najvrućom klimom. Ali hlađenje donosi i znatne rizike po okoliš, zagrijavajući planet dok hladi ljude. Lee Kuan, prvi premijer Singapura, zaključio je da je klimatski uređaj „izmijenio narav civilizacije, omogućujući razvoj zemalja u tropima.“ U 1990-ima malo je kineskih kućanstava imalo takav uređaj. Dva desetljeća kasnije u zemlji je bilo nešto manje od jednog rashlađivača po kućanstvu, a danas tamošnji potencijal čini 35 posto svjetskog, dok na SAD otpada 23 posto. Indija i Indonezija također bilježe brzi ritam rashlađivanja. Stanovništvo na 800km dugoj južnoj obali Arapskoga zaljeva povećalo je broj aparata od 500.000 u 1950. na više od 20 milijuna. Pri sadašnjim stopama rasta Saudijska Arabija trošit će 2030. više energije na hlađenje nego što je danas izvozi u obliku nafte.

perspektive

Prijetnje i rizici novog vala

Zabrinutost zaštitnika okoliša Sredinom prošle godine samo je osam posto od tri milijarde ljudi u tropskim krajevima uživalo blagodati klima-uređaja, prema 90 posto kućanstava u SAD-u i Japanu. Ali uporaba će se povećati, dostižući univerzalne razmjere, pod utjecajem više trendova, među kojima su starenje stanovništva, urbanizacija i ekonomski rast. Srednja klasa i u nedovoljno razvijenim zemljama želi hladniji stambeni i radni prostor. I množenje nebodera u mega-gradovima nedovoljno razvijena svijeta potiče ugradnju rashlađivača. Zaštitnici okoliša mršte se na takav razvitak i javljaju se prigovori da su neke javne zgrade ljeti tako hladne da se usred ljeta čovjek smrzne. Unatoč takvim zastranjivanjima rashlađivanje čini ljude zdravijima, bogatijima i pametnijima. Proučavanje što ga je obavio Tord Kjellstrom na Australskom nacionalnom sveučilištu pokazalo je da u jugoistočnoj Aziji ljudi bez hlađenja ne bi mogli raditi 15 do 20 posto radnog vremena pri paklenim vrućinama. Solomon Hsiang na kalifornijskom sveučilištu Berkeley izračunao je da na području Kariba i Srednje Amerike BDP pada jedan posto za svaki stupanj iznad 26° C. U tropima hlađenje potiče produktivnost. Slično je i s učenjem. Nedavna istraživanja ukazala su da studenti na koledžu u Bostonu, koji borave u rashlađenim prostorijama, postižu znatno bolje rezultate u testovima nego oni koji se znoje u samačkim sobicama bez klima-uređaja. Istraživanja u Danskoj pokazala su da rashlađene učionice poboljšavaju sposobnost učenika u učenju matematike i jezika.

Uravnotežena Europa Hlađenje spašava živote. Kada je zapadna Europa pretrpjela toplinski val 2003. zabilježeno je 11 do 17 tisuća više umrlih od „normalnoga“ broja u Francuskoj, kao posljedica kardiovaskularnih oboljenja. Nastalo je javno negodovanje i vlada je uvela niz reformi, uključujući obvezatne rashladne uređaje u kućama starih osoba. Lani je u Francuskoj bilo toplije nego 2003. ali ipak je bilo manje ekscesnih smrtnih slučajeva. Europa, kako se čini, uči nositi se s globalnim zatopljenjem. Podaci pokazuju da je u Španjolskoj u razdoblju od 1980. do 2015. bilo manje smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom, iako su prosječne ljetne temperature bile povećane za 1° C, a u porastu je bio i broj starijih osoba. Na području jugoistočne Njemačke 2003. i 2015. bila su dva najtoplija ljeta unatrag pola stoljeća. Tako je 2003. zbog prekomjernih vrućina umrlo 1.700 osoba, ali je 2015. smrtnost bila 20 posto manja. U mnogim siromašnim zemljama polovica poljoprivrednih prinosa strada od štakora i insekata nakon žetve. Kada bi se taj danak smanjio hlađenjem i prikladnim transportom, polučio bi se veći učinak nego novom zelenom revolucijom. Smanjilo bi se i ispuštanje stakleničkih plinova. Prema procjenama Svjetske zdravstvene

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

organizacije (WHO) svake godine oboli oko 600 milijuna ljudi, a više od 400.000 umre, zbog kontaminirane hrane. Više od četvrtine tekućih cjepiva propadne jer se ne čuvaju u propisno rashlađenim uvjetima. Smrtnost zbog oboljenja koja bi se mogla spriječiti da je obavljeno cijepljenje, kako priopćuje WHO, dostiže 1,5 milijuna godišnje, više nego što ih pogine u nesrećama na cestama. Bolje hlađenje spriječilo bi sve te nevolje.

Rješenje i uzrok problema Međutim, kako je primijetio američki filozof Homer Simpson, klimatski uređaji rješenje su, ali i uzrok, mnogih problema. U knjizi dvosmislena naslova „Losing Our Cool“ („Gubitak naše hladnoće“ ili „Gubitak našeg sjaja“) poljoprivredni znanstvenik Stan Cox naveo je neke od neželjenih posljedica prekomjernoga hlađenja, uključujući ispuštanje plinova staklenika, tj. uništavanje ozonskoga omotača i smanjenje poljoprivrednih prinosa. Čak je zaključio da se povećava pretilost jer ljudi bez ikakve aktivnosti sjede u udobnosti rashlađenih prostorija. Klima-uređaji stvaraju stakleničke plinove na dva načina. Prvo, krivac su za dio ugljikova dioksida što ga izbacuju elektrane koje rashlađivače opskrbljuju strujom. Kako navodi Međunarodna energetska agencija (IEA), trenutačno je potrebno više od 2.000 teravat sati struje na godinu za pogon rashladnih aparata. To stvara četiri milijarde tona ugljičnoga dioksida, 12 posto od ukupne količine. Bez znatnog poboljšanja djelotvornosti rashlađivača 2050. će trošiti 6.000 teravat sati. Za vrućih dana na klima-uređaje u Rijadu otpada 70 posto potrošnje električne energije, u vrijeme maksimalnog korištenja, obično rano uvečer. Zemlje moraju podmiriti maksimalnu potrošnju, što znači da se najveći dio vremena aparati ne koriste, dakle energetske kompanije ne zarađuju ništa svojim prekomjernim kapacitetima. Zato nastoje proizvoditi struju što jeftinije, koristeći ugljen i dizelsko gorivo. Tako povećana potražnja rashlađivanja navodi države da grade ne samo još više elektrana nego i takvih koje najviše zarađuju. Drugo, klima-uređaji koriste tzv. „F plinove“ (kao što su hidrofluorougljici) za rashlađivače. Kada aparati – što se često događa – ne uspijevaju spriječiti curenje plinova, nastaje dodatna šteta. Hidrofluorougljici sadrže tisuću do devet tisuća više topline nego ugljikov dioksid, što znači da su znatno snažniji uzrok globalnog zagrijavanja. Stoga bi poboljšanje kvalitete rashlađivača više od ičega pridonijelo smanjenju ispuštanja stakleničkih plinova, smatraju stručnjaci. Na tomu se već radi, ali put do ostvarenja bit će dugačak i trnovit jer valja uskladiti brojne suprotstavljene interese.

perspektive

MIGRACIJE

Može li kompromis zamijeniti sukobe Mnoge europske razvijene zemlje oskudijevaju u kvalificiranoj radnoj snazi, posebice Njemačka. Istodobno izbjeglice s Bliskog istoka traže radna mjesta kojih nemaju u vlastitoj domovini. Rješenje ove jednadžbe trebalo bi biti jednostavno, ali nije jer sadrži više nepoznanica nego što dopušta matematika. Piše: Biserka Prodić Ako u ljudskoj povijesti postoje konstante, među njima su svakako ratovi i migracije, tj. seobe. U protivnome bi demografska slika kontinenata bila posve drukčija od postojeće. Bez doseljenika (ili ako hoćete osvajača, što zvuči okrutnije, ali i preciznije) ne bismo imali Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju kakve su danas. Podosta promjena pretrpjela je i Azija pa i Europa, a samo donekle je „izvorni“ izgled zadržala Afrika i, naravno, Antarktika koja je pretrpjela najmanje agresije od homo sapiensa. Raseljavanje se odvijalo u valovima, ovisno prvenstveno o oružanim razračunavanjem, i najčešće s ekonomskim motivima. I tako smo dogurali do 21. stoljeća od kojega su mnogi očekivali da će otvoriti novu, vedriju stranicu u napretku čovječanstva. Kako vidimo, ratovi nisu prestali, kao ni seobe. Prvo je, čini se, nezaustavljivo, a drugo neki pokušavaju obuzdati i zaustaviti podizanjem zidova, postavljanjem žice oštre poput britve i na razne druge načine. U 19. stoljeću val iseljavanja iz Europe u Sjevernu (pa i Južnu) Ameriku prvenstveno je nailazio iz zemalja s viškom odraslih osoba. Tijekom 1980-ih i 1990-ih slični demografski činitelji tjerali su ljude da migriraju iz latinske Amerike, s područja Kariba, Srednjeg i Bliskog istoka i Južne Azije u Španjolsku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

Stereotipi s pogrešnim zaključcima Danas su se onima s Bliskog istoka pridružili i iseljenici (ili bjegunci) nekih afričkih, uglavnom podsaharskih zemalja. U razdoblju od 1990. do 2013. broj ekonomskih iseljenika s toga područja ušesterostručen je i sada dostiže šest milijuna svake godine. Većina je dospjela u Francusku, Italiju, Portugal, UK i SAD. Godine 2016. oko 311.000 migranata prošlo je kroz Niger na putu prema Europi, a više od 5.000 potopilo se u moru ili stradalo na drugi način. Kada čuju riječ „migrant“ mnogi Europljani zamišljaju brod pun očajnih mladića koji bježe iz neopisive bijede nekog mračnog dijela crnoga kontinenta. Poput mnogih stereotipa ta slika sadrži zrno istine, ali je kao i većina uopćavanja pogrešna. Sudeći prema istraživanju fundacije Mo Ibrahim, koja zagovara bolje upravljanje kontinentom, stvarno stanje mnogo je složenije. Prije svega, samo 20 posto afričkih imigranata bježi od ekonomske i druge nesigurnosti. Preostalih 80 posto traže bolja radna mjesta i veće mogućnosti. Znatan dio tih iseljenika čine mlade, dobro obrazovanje djevojke. Da su bjelkinje, nazivali bi ih strankinjama. Uostalom, u Europu se ne useljava tako mnogo Afrikanaca kao što se često pretpostavlja. Od globalnih migranata samo je 14 posto Afrikanaca (dok je, npr. Europljana 24 posto), a 70 posto ostaje u Africi, izvan domovine. Što se tiče Afrikanaca koji bježe od nasilja i progona, oko 90 posto skrasi se na drugom području vlastitog kontinenta. Uganda i Etiopija najgostoljubivije su prema onima koji traže utočište, naročito bjeguncima iz Južnoga Sudana, Somalije i još nekih. Da seobe nisu stare koliko i čovječanstvo ne bi nas se toliko naguralo na optimalnim dijelovima zemaljske kugle, koja nam pomalo postaje i pretijesna pa znanstvenici traže neka svemirska prostranstva za buduća iseljavanja. Mnoge civilizacije, uključujući kinesku dinastiju Tang (u razdoblju 619. do 907.) i SAD u 19. stoljeću, bile su najinventivnije i najoptimističnije kada su bile najotvorenije prema useljenicima. Utemeljitelj fundacije, sudanski biznismen Mo Ibrahim, kaže da je migracija „zdravlje“, a ne „bolest“.

Argumenti za slobodni protok Mnogo je razloga osim ekonomskih koji govore u korist slobodnoga protoka ljudi. Jedan je od njih što migracije valja smatrati temeljnim ljudskim pravom. Drugi je: priznati licemjerje prijašnjih generacija koje su i same bile useljenici, a zatim su navukle zasun na vratima kako ne bi mogli ući oni koju su dolazili kasnije, sve do danas. Kada je riječ o civiliziranim europskim kolonizatorima Afrike, očit je i povijesni dug.

perspektive

Može li kompromis zamijeniti sukobe

Gotovo svim europskim zemljama nedostaje radnika različitih profila, samo Njemačkoj gotovo 1,4 milijuna. Bilo bi idealno kada bi se na nepopunjena radna mjesta moglo postaviti izbjeglice iz Sirije i drugih ratom, ili nasiljem i ekonomskim nedaćama zahvaćenim područja, ali to nije jednadžba s dvije nego s mnogo više nepoznanica. Kvalifikacijska struktura migranata ne podudara se s potrebama poslodavaca, što se dosad najviše pokazalo na primjeru Švedske, koja ionako ima podosta negativnih iskustva s prihvaćanjem useljenika. Ta zemlja mnogima nije mogla ponuditi radna mjesta, ali je zbrinjavala mnoge od njih uz ogromne troškove, plaćajući im i do 2.000 kruna (220 USD) za noćenje. To je breme koje nije mogla u beskraj podnositi ni socijalna država kakva je egalitarna Švedska. Uz to su se javili i problemi s nasiljem u nekim gradovima.

Švedski eksperiment s lošim ishodom izvrsno je streljivo nepopustljivim protivnicima bilo kakvog useljavanja, da se ne bi kvarila nacionalna, civilizacijska i svakojaka druga homogenost. Žrtva takvog otpora bila je i Angela Merkel, iako ni njezina migracijska popustljivost nije bila realna. Michael Clemens, zaposlen u Središtu za globalni razvitak (Centre for Global Development) autor je knjige „Državni zidovi“ („The Walls of Nations“) procjenjuje da bi, kada bi se svakomu dopustilo da se useli gdje želi, svijet udvostručio bogatstvo. Ali naravno takve su ocjene nedostižni idealizam. Jedini izlaz morao bi biti kompromis. A to, najkraće rečeno, znači organizirano prihvaćati podnošljiv broj useljenika i osposobljavati ih za postojeća radna mjesta, uz postupno stvaranje uvjeta da dovedu svoju obitelj. To se neće moći postići uz nekontrolirani ulazak svih potencijalnih useljenika (bez obzira, biti izbjeglice ili ekonomski motivirani došljaci) i uz nepopustljivost okorjelih nacionalista, kojima je i najmanji broj useljenika neprihvatljiv.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

Nepopustljivost nije zapadni „monopol“ Za utjehu Donaldu Trumpu i njegovim europskim istomišljenicima, protuemigrantsko raspoloženje nije zapadni monopol. U Južnoj Africi useljenici iz Zimbabvea, Mozambika i Malavija trpe diskriminaciju, nasilje, a mogu izgubiti i život. Iako marljivo pridonose prosperitetu zemlje, često ispadaju kao dežurni krivci za svakojake „grijehe“. Čini se da čovječanstvo ipak nije opako prema svojim bližnjima drukčije puti, vjere, jezika, itd., kao što bi se moglo prosuditi na temelju medijskoga publiciteta. Nedavno istraživanje institucije Pew Research ukazuje da većina ljudi u zemljama koje su najomiljenija odredišta potencijalnih useljenika smatra da migracija „čini našu zemlju snažnijom“, umjesto da je vidi kao teret. Pomalo je začuđujuće da je raspoloženje Amerikanaca prema useljenicima pozitivnije nego što je bilo 1990-ih, dok u Francuskoj, Španjolskoj i UK-u rastuća većina vidi više koristi nego problema od dolaska stranaca. Alexander Soros, potpredsjednik Fundacije Otvoreno društvo ide tako daleko pa kaže da „ne postoji migracijska kriza“ izvan iskonstruiranih stajališta nacionalista. Bez obzira na istraživanje, otpor useljavanju vidljiv je, od britanskoga Brexita i ponašanja Jaira Bolsanara u Brazilu do Victora Orbana u susjednoj nam Mađarskoj. Ipak, ne može se za sve okriviti ni političare, od kojih su se neki samo vješto uklopili. Što se tiče Hrvatske, kada je riječ o migracijama mnogo je krupniji problem odlazak naših stručnjaka u inozemstvo (gdje traže povoljnije radne i životne uvjete) nego dolazak izbjeglica. Potonji ionako nisu našu zemlju uzeli kao odredište nego im služimo samo kao usputna, tranzitna lokacija. To je vjerojatno i objašnjenje zašto u nas ni javnost ni politika ne iskazuju netrpeljivost prema emigrantima. Čak bi se mogli tvrditi da im Hrvati pružaju dobrodošlicu i konkretnu pomoć. Ali, naravno, ne drže posve otvorena vrata jer imamo obveze prema zemljama u koje emigranti žele dospjeti. Osim toga, naš narod je za vrijeme domovinskoga rata u znatnoj mjeri iskusio što znači biti izbjeglica i koliko znači dobrodošlica u tuđoj zemlji. Uostalom, i Hrvatska je među zemljama kojoj nedostaje radnika pa u tu svrhu ukida kvote za strane radnike. Zasad su to uglavnom stranci iz BiH, Srbije itd. ali možda bi se uz obostrana nastojanja moglo naći kvalificiranih zaposlenika i među onima kojima je odredište mnogo zapadnije od nas. U svakom slučaju zapadne vlade morale bi ozbiljnije i odlučnije pronalaziti formulu i rješenja za ovo goruće političko i ekonomsko pitanje.

perspektive

POSLJEDICE BREXITA

Imperij nad kojim sunce više ne izlazi Kakav god bio razlaz EU-a i Ujedinjenog Kraljevstva ekonomske i druge posljedice bit će nezanemarive. Postavlja se pitanje tko više gubi? Piše: Ante Gavranović Prije nešto više od stotinjak godina, za vladavine kraljice Viktorije, bila je popularna dosjetka kako iznad britanskoga imperija sunce nikad ne zalazi. U međuvremenu su se posjedi na dalekome istoku i dalekomu zapadu, u Africi i drugdje, vratili izvornim vlasnicima i bez previše cinizma moglo bi se tvrditi da nad Britanijom sada sunce više ne – izlazi! Otkako je prije tri godine, na krilima ne samo lokalnoga nego globalnoga populizma, na referendumu izglasan Brexit, nekadašnja svjetska velesila ponaša se poput obezglavljenog gladijatora ili ošamućenoga boksača. Naravno, zamračenje koje je uslijedilo baca dugačku sjenu i na cijelu Europsku uniju, kojoj je iz pogonskog mehanizma izvađen ne kotačić nego kotač, otrcana utješna poštapalica „koga nema bez njega se može“ utješiti će samo naivce. Čovječanstvo je uvijek proživljavalo i preživljavalo uspone i padove, izmjenjivale su se oluje i bonace, ratovi i primirja, epidemije i oporavci. Među katastrofe s nesagledivim posljedicama svakako se može ubrojiti izbor Donalda Trumpa za predsjednika dominantne svjetske ekonomske i vojne velesile i Brexit. Ne radi se samo o ekonomskom gubitku, već i o kulturnom, moralnom, civilizacijskom i psihološkom. Izglasavanje izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva iz EU-a prouzročilo je podjele, nezadovoljstvo i nedjelotvornost. Britanski mediji u bezbroj su inačica zaključili kako je „nešto trulo u britanskome političkom sustavu“ te da će trebati godine kako bi se uklonile pukotine i obavio remont. Mnogi su ministri u vladi više zainteresirani za korteširanje ne bi li se dokopali premijerske fotelje nego za obavljanje posla koji im je povjeren. Možemo samo nagađati kako će završiti brexitska saga i koliki će biti ukupni gubitci kao posljedica odcjepljenja otočana od kontinenta. I hoće li se možda na

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

koncu „ukazati svjetlost“, tj. zdrav razum u obliku još jednoga referendumskoga izjašnjavanja. Neki izračuni efekata već su se pojavili, a Financial Times je nedavno objavio tablicu s prikazom mogućih ekonomskih posljedica gruboga i blagoga Brexita za pojedine zemlje. Na popisu je i Hrvatska, koja bi u obje varijante pretrpjela relativno blag gubitak. Međutim, neizvjesno je koliku štetu mogu prouzročiti posredni utjecaji. Procijenjene posljedice Brexita (eura na godinu po stanovniku) -800 UK Irska Luksemburg Norveška Nizozemska Irska Švicarska Danska Belgija Švedska Francuska Njemačka Finska Austrija Malta Italija Španjolska Portugal Cipar Slovenija Estonija Češka Republika Grčka Slovačka Litva Latvia HRVATSKA Mađarska Poljska Rumunjska Bugarska Indija Meksiko Rusija Kina Turska Brazil Čile Južna Koreja Japan Kanada Novi Zeland Australija SAD Izrael

perspektive

-400

-200

Blagi Brexit

Grubi Brexit mogao bi prouzročiti godišnje gubitke po osobi veće od 500 eura u UK-u i Irskoj.

-800 Izvor: Bertelsmann Stiftung

-600

Grubi Brexit

Neto gubitak

Sve europske zemlje iskusit će negativan ekonomski utjecaj u oba scenarija.

Za one izvan Europe koji će imati koristi, što Brexit bude grublji, to bolje. -600

-400

-200

Neto dobit

NASILJE U ŠKOLAMA

Globalni razmjeri vršnjačke agresije Raširenost „bulinga“ znatno se razlikuje u pojedinim dijelovima svijeta, a najvećem riziku izložena su djeca koja potječu iz obitelji etničkih manjina, ili su obilježena tjelesnim i psihičkim anomalijama. Piše: Mario Ribar Kada se u Hrvatskoj pojavi drastičan oblik nasilja u školama, kao što je bilo nedavno žigosanje djevojčice u Zadru ili fizički napad nastavnika na učenika u Tehničkoj školi u Čakovcu, uzvitla se medijska prašina, ali ubrzo se sve slegne. Koliko je u nas raširena ta pojava možemo nagađati, ali jamačno „buling“ nije zanemariv. Ne može nam biti utjeha što je to globalni problem jednako u nedovoljno razvijenu dijelu svijeta kao i u najrazvijenijim zemljama. „Prisilili su moga desetogodišnjeg sina da na glavi drži upotrijebljeni toaletni papir“, žalila se neka majka u Pekingu putem We-Chata, društvene medijske mreže 2016. Majčina jadikovka taknula je živac javnosti u zemlji u kojoj se školsko nasilje smatra obredom zrelosti. Škola njezina sina, jedna od najboljih u Pekingu, ignorirala je buku koja se podigla na mrežama, kvalificiravši „slučaj“ kao „bezazlenu psinu među djecom“. Ali uslijedio je niz izvještaja o mnogo ozbiljnijim primjerima nasilja u drugim školama. Dužnosnici su brzo reagirali, usvajajući zakone protiv nasilja na državnoj i lokalnoj razini. Tako je danas kinesko zakonodavstvo koje sprečava „buling“ među najstrožim u svijetu. U mnogim javnim školama u Pekingu osoblje je dužno prijaviti incidente nasilja lokalnim obrazovnim vlastima čim ga uoči. Ankete u Britaniji i SAD-u pokazuju zabrinutost roditelja da će im djeca u školi biti izložena nasilju. U Japanu u rujnu, kada počinje škola, zabilježi se više samoubojstava nego bilo kojeg drugog dana. Ali obrazovno osoblje teškom mukom saznaje za nasilje pa je utoliko teže sprečavati ga i sankcionirati. Mnoge žrtve suviše se stide priopćiti učiteljima što im se dogodilo. Jedan mladić, koji je nedavno završio srednju broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

školu u Vancouveru, kaže da je nekoliko mjeseci podnosio bol, strahujući da bi učitelji mogli „osuditi“ njega, koji je bio žrtva zlostavljanja.

Žrtve postaju nasilnici Globalno „buling“ dostiže vrhunac na početku tinejdžerske dobi, a zatim jenjava. Dječaci su nešto češće nasilnici nego djevojčice, a podjednako nasrću na oba spola. Djevojčice znaju biti nasilne prema kolegicama, a dječaci kao „oružje“ koriste ruke i noge. Ženske mučiteljice pribjegavaju „racionalnom“ nasilju, kao što je širenje lažnih glasina ili isključenjem iz društvene skupine. Najvećem su riziku izložena djeca koja potječu iz obitelji etničkih manjina, koja su niska rasta, pretila, invalidna, „gay“ ili pripadaju ugroženim socijalnim skupinama. Žrtve nasilja nerijetko same postaju nasilnici. U SAD-u nasilnici se vole okomiti na osobenjake i na dobre učenike. U Kini i Južnoj Koreji, suprotno tomu, u većoj su opasnosti oni s lošim ocjenama. Istraživanje u arapskom svijetu 2013. ukazuje da su glavni znak nasilja iskrivljeni zubi žrtava. Ali zlostavljana djeca diljem svijeta često trpe dugotrajne zdravstvene posljedice. Jedan diplomac na Oxfordu kaže kako je bio „emocionalno uplašen barem pet godina“ nakon zlostavljanja u srednjoj školi u Hong Kongu.

Raširenost nasilništva znatno se razlikuje u pojedinim dijelovima svijeta. Podaci, uglavnom temeljeni na izjavama učenika, vjerojatno podcjenjuju ozbiljnost problema. Ukazuju da je školsko nasilje najčešće u Africi. Anketa iz 2011. otkrila je da je 70 posto Egipćana u dobi od 13 do 15 godina barem jednom bilo izloženo zlostavljanju. Na drugom je kraju spektra Švedska, gdje anketa iz 2014. sugerira da 26

perspektive

Globalni razmjeri vršnjačke agresije

je samo 11 posto djece iste dobi bilo izloženo nasilju. U SAD-u, Britaniji i Kanadi pokazatelj je između četvrtine i trećine. Međutim, problematične su usporedbe među zemljama, jer percepcija onoga što predstavlja nasilje razlikuje se. Primjerice, kanadska riječ sa „buling“, „gifu“ ima izrazito fizičku konotaciju. Većina razvijenih zemalja ima zakone koji sankcioniraju nasilništvo. U Britaniji sve su državne škole od 2006. obvezne provoditi mjere protiv nasilništva. Sve države u SAD-u 2015. su imale zakonodavstvo protiv nedoličnog ponašanja. Države sa strožim zakonima, kao Massachusetts, traže od nastavnika da o svakom nasilju izvijeste upravitelja, koji mora „odmah provesti istragu“.

Težnja za društvenim statusom Kako upozorava Christina Salmivalli, na Sveučilištu Turku u Finskoj, u suzbijanju školskog nasilništva najvažnije je navesti promatrače da interveniraju. Glavna motivacija za buling jest poriv za stjecanje društvenoga statusa. Poučavanjem promatrača da upozoravaju nasilnike ili da se barem ne smiju žrtvi, može se smanjiti „društvena nagrada“ za buling, kaže Christina Salmivalli. Krajem prošlog stoljeća ona je oblikovala program antibulinga nazvan KiVa (što je finska riječ za „dobro odgojen“) koji obuhvaća vježbe stvaranja tima i internetske simulacije. Taj se program već primjenjuje u tisućama škola u Finskoj, ali i u sve većem broju diljem svijeta, polučujući dobre rezultate. Većina anketa o primjeni toga programa pokazuje pad školskog nasilja. Ne manjka ni drugih pokušaja prevencije. Međunarodna škola u Pekingu uvela je čuvare u svim svlačionicama (što je opcija koju mali broj škola može primjenjivati). Mnogi vozači školskih autobusa u SAD-u određuju gdje će tko sjediti te smještaju ratoborne učenike na prednja sjedala. Jedna škola u Walesu omogućuje da se anonimno prijavljuju zlostavljači. Upravitelj škole Weston High u Massachusettsu obavještava roditelje svaki put kada je njihovo dijete optuženo za buling. U devet od 10 slučajeva nasilništvo tada prestaje. Pennsylvania usvaja zakon koji omogućuje globu od 500 do 750 USD za roditelje djece uhvaćene u nasilništvu, nakon trećeg prijestupa. Neke su se metode pokazale promašenim. Pokušaji zbližavanja nasilnika i žrtve, kako bi zajednički raščistili nesporazum, mogu završiti dodatnim traumatiziranjem žrtve. Neke vrste kažnjavanja, kao što je isključivanje iz škole, najčešće znače prebaciti problem s jednog mjesta na drugo. Kulturne razlike kompliciraju stanje. Primjerice, u Kini radnici koji sa sela dolaze raditi u gradovima tretiraju se kao drugorazredni građani. Djeca koja su povrgnuta nasilju, znaju biti manje omiljena kod učitelja. Takva nekorektnost pridonosi objašnjenju zašto neke žrtve uvijek odluče da je jedini odgovor na buling gašenje požara vatrom, tj. osveta.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

Ubitačne internetske poruke Danas, međutim, od svih oblika uznemiravanja najveću javnu pozornost privlači internetsko. Poruke kao „Ubij se!“ ili „Ti si bezvrijedan“ jamačno ne pridonose psihičkoj stabilnosti žrtava. Inicijativa nazivom „Budi najbolji“ koju je pokrenula Melania Trump (čijeg se supruga, američkoga predsjednika, ne bi moglo optužiti da je suosjećajna osoba) vjerojatno pomaže djeci da shvate važnost društvenog, emocionalnog i fizičkog zdravlja. Internetske platforme nude nasilnicima sve kreativnije metode maltretiranja djece po završetku nastave. Kibernetičko nasilje varira od osobnih prijetnji do grubih javnih komentara i širenja seksualno eksplicitnog materijala. Informacije o tinejdžerima koje vršnjaci uznemiruju putem interneta, zbog čega neki pribjegnu samoubojstvu, izazivaju paniku među roditeljima i zakonodavcima. Ipak, kontinuirano kibernetičko uznemiravanje nije toliko rašireno kao što sugeriraju naslovnice u tabloidima. Procjene se razlikuju u definiciji kojem se označava uznemiravanje. Jedno međunarodno proučavanje pokazalo je da se broj djece koja izjavljuju da su bila izložena internetskom bulingu više od jednom tjedno kreće od 0,7 posto u Japanu do 12,6 posto u Izraelu. Druga anketa ukazuje da je takvom obliku uznemiravanja izloženo 27 posto američke djece, a treća da su žrtve internetskoga bulinga 17 posto britanskih tinejdžera. Riječi na internetu, gdje sve ostavlja trag, znaju biti poražavajuće. Često je jedina obrana kojom raspolažu žrtve potpuno brisanje profila s mreže. Ali to znači odreći se mogućnosti komuniciranja s drugima na pozitivan način. Facebook i Instagram koriste umjetnu inteligenciju za otkrivanje prostačkih izraza. Većina društvenih mreža ima upute za sprečavanje takvih poruka i njihove distribucije. Ali znatan dio mladeži smatra da društveni mediji nedovoljno čine u suzbijanju verbalnoga nasilja. Škole diljem svijeta na različite načine tretiraju nasilje, od zabrane korištenja mobitela do korištenja softvera koji blokira platforme društvenih mreža u školskim prostorijama. Ali mnogi stručnjaci smatraju da je najdjelotvorniji način suzbijanja kibernetičkoga nasilja obrazovanje djece i odraslih u digitalnim vještinama. Trećine korisnika interneta mlađi su od 18 godina. Ali njih nitko ne pita i ne poučava kako sprečavati buling. Dok koriste društvene mreže bez roditeljskog nadzora nerado priopćuju starijima kada naiđu na nešto neprikladno. Uzajamno povjerenje i suradnja nezamjenjivo su sredstvo suprotstavljanja svakom obliku zloporabe tehnologije.

perspektive

LEONARDO NAŠ SUVREMENIK

Što povezuje da Vincija i Billa Gatesa Međunarodni poslovni tisak, među kojim tjednici The Economist i Bloomberg Businessweek te dnevnik Financial Times nisu propustili petstogodišnjicu smrti Leonarda da bi nas podsjetili na jedinstvena dostignuća u znanosti i umjetnosti velikana koji inspirira neke današnje izvanserijske stvaraoce kao što su Steve Jobs i Bill Gates… Piše: Drago Kojić Iako je proteklo pola tisućljeća od smrti Leonarda da Vincija (1452-1519.) njegova ostavština ne prestaje zaokupljati čovječanstvo. Istraživači i dalje kopaju po njegovim zapisima, a pisci traže inspiraciju za oslikavanje njegova života i stvaralaštva. Među brojnim medijima koji su obilježili okruglu godišnjicu nalazimo tjednike Bloomberg Businessweek i The Economist te dnevnik Financial Times. Nedavno je objavljena nova Leonardova biografija. Napisao ju je Walter Isaacson, koji se prethodno s uspjehom okušao u portretiranju još nekih povijesnih ličnosti velikoga kalibra, među kojima su Steve Jobs, Albert Einstein i Benjamin Franklin. „Papir je sjajna tehnologija“, kaže Isaacson, aludirajući na Leonardovo opsesivno korištenje toga „medija“. Od djetinjstva, stasajući kao nezakoniti sin javnoga bilježnika, do smrti kao međunarodni intelektualni div (za sebe je tvrdio da nije umjetnik nego inženjer i arhitekt), ispisivao je na papiru svoje beskonačne dnevnike skicama, bilješkama, pitanjima i črčkarijama. Ta će navika kulminirati u stvaranju nekih od najslavnijih umjetničkih djela, uključujući Mona Lisu, Posljednju večeru i Vitruvijskoga čovjeka. Oko 7.000 stranica – ili 25 posto umjetnikovih dnevnika – sačuvano je i Isaacson je putovao u Veneciju, Firencu, Milano, Pariz, London i Seattle da bi ih temeljito „pročešljao“. „Proučavajući dnevnike osjetio sam osobnu povezanost“, izjavio je autor Leonardove biografije (izdanje tvrtke Simon & Schuster, 35 USD) u razgovoru objavljenom u tjedniku Bloomberg Businessweek.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

Autor biografije napominje da je uvijek bio zainteresiran za kreativne genije. „Shvatio sam da je jedna od tajni kreativnosti da budete strastveno i razigrano radoznali prema širokom opsegu tema i ličnosti. Izvrstan je primjer Leonardo, koji nije pravio razliku između umjetnosti i znanosti. Jedno od njegovih najčuvenijih djela, crtež Vitruvijski čovjek, djelomice je autoportret, s lijepim uvojcima i savršenim sjenčanjima. Leonardov crtež ima savršene proporcije tijela. Prije crtanja napravio je 230 mjerenja pa je to djelo zapanjujuće znanstvene sofisticiranosti i vrhunske ljepote“. Za razliku od nekih drugih kreativaca, nije bio samotnjak. Čini se da je uživao biti dio javne scene. „Leonardo je bio duboko cijenjen tijekom cijeloga života kao inženjer i umjetnik. Bio je ugodan u kontaktu s ljudima. Volio je biti u dvoru milanskoga vojvode, gdje je bio okružen matematičarima, mađioničarima, arhitektima i umjetnicima. Bila je to rastuća kreativna klasa. Taj okoliš krajem 1.400-ih bio je sličan području kalifornijskoga zaljeva 1970-ih, kada su nastala osobna računala i internet“.

Sličnost s današnjim kreativcima „Podsjeća li vas ijedan od modernih vizionara na njega?“ pitali su novinari Isaacsona. „Ima dosta sličnosti između Leonarda i Stevea Jobsa. Prije svega obojica su vjerovala u povezivanje umjetnosti i znanosti. Ljepota, dizajn i inženjering također su ih opčinjavali. Jeff Bezos zanima se za svemirska putovanja, pričanje priča, umjetnu inteligenciju i za maloprodaju. Poput Leonarda pokazuje zanimanje za mnoga područja“. „Znači, nezaustavljiva znatiželja?“ „Od Leonarda možete naučiti ovladavati znanjem i privrženošću prema mnogim područjima. Često propuštamo biti kreativni jer razmišljamo previše usko. Leonardo bi se pitao kako izgleda žunin kljun. Želio je to znati ne zato što bi mu pomoglo izgraditi letjelicu ili napraviti bolju sliku, nego iz radoznalosti. Sve to naposljetku vodi do duhovnog osjećaja za prirodne zakonitosti. Iako vam to neće pomoći da jednog dana naslikate Mona Lisu, može vam život učiniti bogatijim. Za razliku od Einsteina, Leonardo nije bio superum kojemu nikad ne bismo mogli biti ravni. Bio je normalna osoba koja odgađa poslove, koja nije naročito dobra u matematici, koja ne završava projekte. Od njega možete naučiti kako uravnotežiti djelovanje da nam posao bude savršen i produktivan. Za poslovnoga lidera najbolja je pouka da bude pažljiv i da shvaća najjednostavnije poslovno načelo: ljepota je važna. Čak i dijelovi koji se ne vide trebaju biti lijepi. Leonardo je držao kod sebe Mona Lisu 14 godina, znajući da uvijek može još jednim potezom kista onaj slavni smiješak učiniti još ljepšim. Kada bismo svi mi u svom životu postali malo pažljiviji i znatiželjniji prema čudima prirode te malo privrženiji ljepoti, ne samo što bismo imali bolji biznis nego i bolji život“, zaključuje Isaacson.

perspektive

Što povezuje da Vincija i Billa Gatesa

Nesvakidašnja kreativna radoznalost The Economist u svom osvrtu napominje kako je poljski pijanist Slawomir Zubrzycki povodom 500-godišnjice održao koncert u Trevisu na instrumentu koji izgledom podsjeća na čembalo, a zvukom još i na violinu i na gudeći kvartet. Instrument se temelji na skicama što ih je u svojim bilješkama ostavio Leonardo. To je samo još jedan dokaz širine interesa toskanskoga majstora, koji se nije ograničavao na slikarstvo, arhitekturu, matematiku, inženjerstvo i brojne grane znanosti, već je obuhvaćao i glazbu. „Koliko bi nam danas trebalo specijalista da bi ponovili pokušaje Leonardovih istraživanja?“ – retorički pita Martin Kemp, profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu Oxford. U najstarijoj talijanskoj tvornici svile Antico Setificio Fiorentino, Beatrice Fazzini rukom okreće cilindrični stroj koji priprema pređu za tkanje. Konstruiran je 1786. prema nacrtu da Vincija, kako tvrdi Stefano Ricci, čelnik spomenute tvornice. Ako je točno, onda je to jedan od Leonardovih malobrojnih izuma koji su imali praktičnu primjenu. Poput mnogih samouka, da Vinci je obilovao istraživačkom radoznalošću, ali je oskudijevao u intelektualnoj samodisciplini. Imao je začuđujuću moć promatranja, izuzetan talent za povezivanje različitih znanstvenih područja, spremnost da izazove suvremena vjerovanja i nevjerojatnu sposobnost da predvidi buduća otkrića. Ali njegov život donio je beskonačan niz neprovjerenih čudnih naprava, neobjavljenih proučavanja i nedovršenih umjetničkih djela. Godišnjice su zgodna prilika za preispitivanje velikanova života. Da Vincijeva ostavština izvan slikarstva bila je skromna. Imao je sjajnu intuiciju u područjima tako različitim kao što su anatomija i hidraulika, ali budući da je propustio objaviti svoje teorije i otkrića, protekle su stotine godina dok ih nije realizirao netko drugi. Čak i u umjetničkom radu, iako veličanstvenom, ostavština je količinski skromna. Da Vinciju se pripisuje manje od 20 dovršenih djela. Propustio je dovršiti neke od najvažnijih slika. Eksperimentirajući s materijalima neke je oštetio, uključujući Posljednju večeru.

Najzagonetniji osmijeh u povijesti Znatan dio života proveo je izvan Toskane, u Milanu, Rimu i najzad u Francuskoj kao gost kralja Franje I. Tamo je i umro u gradiću Amboise 2. svibnja 1519. Paradoksalno je da je najizravnija primjena da Vincijevih istraživanja izvan umjetnosti našla mjesto u – umjetnosti. Njegovo shvaćanje fizike, botanike i geologije uvelike je pojačano slikanjem. Proučavanje svjetlosti omogućilo mu je da razvije sfumato, tehniku koja daje obrisima likova prirodnu i nedefiniranu kvalitetu. „Da nije proučavao anatomiju, ne bi mogao naslikati najzagonetniji osmijeh u povijesti slikarstva“, kaže Fiorenzo

broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

Galli, glavni direktor Nacionalnoga muzeja znanosti i tehnologija Leonardo da Vinci u Milanu. Mona Lisa je postala najpoznatija svjetska slika. Vitruvijski čovjek je najpoznatiji svjetski crtež. Čini li ga to najvećim umjetnikom zapadne tradicije? Čak i profesor Kemp, koji je proveo cijeli život proučavajući da Vincijeva dostignuća, oklijeva dati kategoričan odgovor, naglašavajući umjesto toga golemi utjecaj toskanskoga majstora na druge slikare. Ideja da je da Vinci ravan Michelangelu i Raphaelu te da pripada samom vrhu umjetničkoga stvaralaštva, relativno je novijega datuma. Sve do otprilike sredine 19. stoljeća smatran je genijem, ali ipak nešto niže razine od najboljih. Kao što je britanski povjesničar Donald Sasson izložio u svojoj knjizi „Dolično Mona Lisi“ objavljenoj 2001. antiklerikalni francuski historičari inicirali su „kult Leonarda“, vidjevši u njemu saveznika protiv vjerskog mračnjaštva: „Nije se bojao secirati leševe; nije slikao aureole oko svojih religijskih likova… Za razliku od Raphaela i Michelangela nikad nije bio sluga papama. Stavio je čovjeka u središte stvaralaštva“. Takvi i slični činitelji učinili su ga omiljenim među širom, suvremenom publikom. Da Vinci se gnušao nad klanjem životinja i vjerojatno je bio vegetarijanac.

Inkubator ideja Ian Goldin, profesor globalizacije i razvitka na Sveučilištu Oxford, u Financial Timesu ukazuje na činjenicu da je Leonardo da Vinci danas slavniji nego ikad, o čemu najbolje svjedoči podatak da više od šest milijuna ljudi svake godine hodočasti u Louvre da bi promatrali njegove djela. Njegove slike na dražbama dostižu cijenu od gotovo pola milijarde dolara. U Firencu je stigao 1460-ih i kao tinejdžer je bio naučnik kod slikara Verrocchia. Grad je tada bio inkubator ideja. Kao središte europske trgovine vunom, krajem 14. stoljeća Firenca je postala utočište bogatih trgovaca, uključujući obitelj Medici, čiji su članovi bili bankari na papinskome dvoru. Njihovo zanimanje za humanističku filozofsku misao, za snažno pokroviteljstvo umjetnosti i podizanje lijepo dekoriranih zgrada, utjecalo je na osnivanje kreativnih radionica koje su privlačile zanatlije, umjetnike, pisce i filozofe iz ostalih dijelova Italije i inozemstva. Brzi napredak grada povezan je s informatičkom i idejnom revolucijom koja definira renesansu. Johann Gutenberg iskoristio je novu tehniku za objavljivanje Biblije 32

perspektive

Što povezuje da Vincija i Billa Gatesa

početkom 1450-ih, a u razdoblju između Leonardova rođenja i 20. rođendana bilo je tiskano oko 15 milijuna knjiga, više nego ih je u Europi napisano u prethodnih 1.500 godina. Tadašnja informatička revolucija nije umanjila značenje Toskane, naprotiv uvećala ju je. Pojedinci koji teže biti u središtu promjena streme prema dinamičkim mjestima u potrazi za sebi sličnim inovatorima, potičući ideje i financiranje. Danas bi to mogla biti Silicijska dolina; u vrijeme renesanse Firenca je bila slično privlačna. Firentinska tolerancija prema različitosti i useljenicima, uključujući znatan broj muslimana i židova, uvelike su pridonosili procvatu renesanse, razvoju ideja i novih tehnika koje su definirale tamošnju umjetnost. Današnja korist od globalizacije i digitalne ekonomije koncentrirana je u dinamičnim gradovima kao što su San Francisco, New York, London, Pariz, Berlin, New Delhi, Šenzen, itd. Nije slučajno da s renesansnom Firencom dijele kombinaciju tolerancije različitosti i velikoga broja useljenika, za koje je barem dvostruko vjerojatnije nego za pripadnike lokalnog stanovništva da će biti povezani s intelektualnim i znanstvenim dostignućima koja se mjere Nobelovim i akademskim nagradama, osnivanjem novih uspješnih poduzeća…

Tri renesansne pouke Prva je pouka renesanse da genij ne raste sam od sebe, treba ga njegovati. Iznimni talenti, genijalci, nejednoliko su raspoređeni. To znači da ima podosta današnjih Leonarda koji čekaju da budu otkriveni. U doba renesanse u tada poznatom svijetu živjelo je jedva 500 milijuna ljudi, od kojih je možda 10 milijuna bilo pismeno. Danas svjetsko stanovništvo broji više od 7,7 milijardi ljudi, od kojih je oko 6,5 milijardi pismeno. Zahvaljujući pukim brojevima, iznimno talentirane osobe pojavit će se na užurbanim ulicama Bombaja, Šangaja, Sao Paola ili Johanesburga. Hoće li budući Leonardi imati podršku za svoje pothvate? I hoćemo li mi s dobrodošlicom dočekati raznoliko porijeklo revolucionarnih ideja? – retorički pita profesor Goldin. Druga je pouka, kaže on, da geniji nadilaze granice istraživačkih disciplina. Leonardov znatiželjni um slobodno je lunjao kroz ono što su danas kruto ograničena područja. Njegovi dnevnici otkrivaju stotine izuma, uključujući zrakoplov, helikopter, tenk, podmornicu, padobran, ronilačku opremu, naočale, glazbene instrumente, tkalački stroj i još štošta. Mnogi od tih izuma nadilazili su shvaćanje, a pogotovo mogućnost izrade u vrijeme nastanka i ostvarili su se stotinama godina kasnije, kada su metalurgija, prerađivačka i mehaničke industrije dostigle Leonarda i mogle dati praktični izraz njegovim revolucionarnim idejama. Leonardov pristup bio je deduktivan i promatrački. Pedantno je promatrao svijet oko sebe i oslanjao se na iskustvo, umjesto na konceptualne teorije, za koje nije imao dovoljno matematičkog ni ostalog formalnog obrazovanja. Njegovo seciranje prvi put je otkrilo vrlo složene fiziološke i biomehaničke odnose između različitih broj 1-2 :: lipanj 2019.

U fokusu

organa ne samo ljudskoga tijela, nego onoga u konja, krave, ptice, medvjeda, žaba i drugih životinja. Treća i najvažnija pouka renesanse jest da kada se stvari počnu brže kretati, ljudi zaostaju u ovladavanju njima. Renesansa je okončana zato što je prvo razdoblje globalne trgovine i informatičke revolucije dovelo do rastuće nesigurnosti i uznemirenosti. Tiskarska revolucija pribavila je populistima sredstva da upute izazov starim autoritetima i pojačaju nezadovoljstvo prouzročeno izrazito nejednakom razdiobom dobiti i gubitaka, proisteklih iz novonastale globalizacije trgovine i ubrzanih tehnoloških promjena. Renesansa nas uči da napredak ne možemo smatrati nečim zajamčenim. Što se stvari brže mijenjaju, to je veći rizik da ljudi zaostanu i da postanu gnjevni.

Populisti mobiliziraju nezadovoljnike Ne bi se trebalo čuditi gnjevu ljudi. Nejednakost je postajala sve izraženija jer su tek malobrojni ubirali korist iz trgovine s Novim svijetom, a rijetki su mogli sebi priuštiti mirodije i raskošnu robu koja se počela pojavljivati na tržištima. Crkva je favorizirala imućnije, a oprost od grijeha mogli su dobiti oni koji su imali čime platiti. Radna mjesta bila su ugrožena, a život postao neizvjestan, uz ostalo i širenjem novih zaraznih bolesti. Nekadašnja sigurnost je iščezavala. Ako se to čini poznatim, nije iznenađenje. Danas kao i tada otpor napretku hrani se raširenim osjećajem nepravde. Raspodjela dobiti i gubitka kao posljedica ekonomskih, društvenih i tehnoloških previranja zaprepašćujuće je neujednačena. U okolnostima današnje renesanse, dok neki napreduju i rastu, drugi zaostaju i razumljivo postaju uznemireni i ljuti. Internet stvara košnice oko kojih se mogu formirati skupine za stvaranje nove privlačne glazbe, raditi s podacima u oblaku da bi se pomoglo istraživačima karcinoma ili se postigla mobilizacija protiv klimatskih promjena. Ima i primjera kada nadareni pojedinci uspijevaju širiti progresivne zamisli. Ali kao što je Leonardo znao, a što tehno-propovjednici iz Silicijske doline prečesto zanemaruju, informatičke revolucije ne omogućuju samo cvjetanje dobrih ideja. One često postavljaju platformu za opasne zamisli. Zuckerbergova revolucija može predstavljati sličnu prijetnju Gutenbergovoj. U nadmetanju ideja populisti su u stanju mobilizirati nezadovoljnike djelotvornije nego cerebralni znanstvenici, disciplinirani inovatori i umjerena često šutljiva većina. Da bi progres pobijedio, mora trijumfirati inovativno i razumno mišljenje. U renesansi je genij trijumfirao zbog povoljnoga ekosustava koji je pomagao stvaranje i širenje znanja – koje je zatim lomila strašna inkvizicija. Danas su tolerancija i racionalni argumenti ponovo u opasnosti. Leonardo je svoj život posvetio učenju i otkrićima. Više nego ikad moramo učiti od toga vizionarskog starog majstora. 34

perspektive

Trendovi MITTELSTAND

Nove računice o Brexitu Poduzeća srednjih dimenzija, kralježnica njemačke privrede, predugo su se nehajno odnosila prema Brexitu, vjerujući kako su Britanci previše razumni da bi se doista odvojili od EU-a. Sada užurbano pokušavaju ispraviti lakomisleno ponašanje. Njemačka poduzeća srednjih dimenzija, čuveni Mittelstand, kralježnica su četvrte po snazi svjetske privrede. Peto po veličini izvozno tržište za njihovu industriju preciznih strojeva i dijelova jest Britanija, naročito automobilska industrija. Očekivalo bi se da Brexit, u kakvom god „izdanju“ završio, predstavlja zabrinjujuću činjenicu. Međutim, ako je suditi prema istraživanju trgovinske asocijacije BVWM samo 17,6 posto anketiranih poduzeća spomenute kategorije bilo je krajem prošle godine adekvatno pripravno na „razvod braka“ UK-a i EU-a. Čak 77 posto smatralo je da

ih nikakav Brexit neće ometati u poslovanju.

Nervozna znatiželja potiskuje ravnodušnost U proteklih nekoliko mjeseci, kada su oni koji u Britaniji o tomu odlučuju pokazali nedoraslima za razumnu odluku, nonšalantnost pripadnika Mittelstanda počela je dobivati obilježja uzbune i straha. Diljem zemlje organizirali su se seminari i stručni skupovi za poduzetnike i menadžere. Nekoliko saveznih pobroj 1-2 :: lipanj 2019.

Trendovi

krajina-država, uključujući Hamburg i Donju Saksoniju, uspostavilo je vruće linije za poduzetnike koji postavljaju pitanja o Brexitu. Oni koji su donedavno demonstrirali ravnodušnost, odjednom su postali ne znatiželjni pa i nervozni. Stručnjaci ukazuju na neke izvore glavobolje poduzeća Mittelstanda, među kojima mobilnost radnika i slabost funte, što može učiniti njemačke proizvode manje konkurentnim. Potencijalni problemi mogli bi biti različiti propisi o privatnosti podataka, carinama (ako Britanija napusti carinsku uniju) te izvozne i uvozne licence.

Nije sve crno Nije ipak sve crno za njemačka poduzeća srednje kategorije. Tijekom tri

godine otkad je održan referendum o Brexitu, uz naglašene antiuseljeničke tonove, njemačkim je poduzećima postalo lakše zapošljavati varioce i druge kvalificirane radnike iz zemalja srednje i istoče Europe, koji su se počeli osjećati manje dobrodošlim u Britaniji. Prema anketi što ju je među 262 velike njemačke kompanije u veljači provela revizorska tvrtka Deloitte, mnogi se poduzetnici nadaju da će se izravna strana ulaganja preusmjeriti iz Britanije u Njemačku te da će se mnogo više novih kompanija osnivati u Berlinu nego u Londonu. Hans-Peter Raible, jedan od čelnih zaposlenika savjetničke kuće Rödl & Partner, koja surađuje sa srednjevelikim i obiteljskim tvrtkama, smatra da će se Mittelstandovci naposljetku prilagoditi ishodu Brexita, kakav god bio.

VINO

Potkontinent postaje obećavajuće tržište Indijci u prosjeku popiju šest litara alkohola na godinu, a počeli su otkrivati privlačnost pića od grožđa. U rasponu od himalajskih visina do močvarnih džungla u Bengalu, indijski krajolici imaju malo konkurencije po obilju 36

perspektive

raznolikosti, Odnedavno promatrače privlači iznenađujući vidik: vinova loza koja raste na idealnom terenu na bla-

Trendovi

gim planinskim obroncima. U okolici Nashika, grada oko 160 km sjeveroistočno od Bombaja, deseci panoa reklamiraju vinarije uzduž ceste. Najveću i najstariju farmu, Sula, oko 350.000 ljudi svake godine posjećuju i kuša tamošnje vino. Većina nikada prije nije okusila to piće, kažu djelatnici vinarije.

Udvostručena potrošnja U Indiji se pije kao nikad dosad. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization – WHO) svaki stanovnik potkontinenta popije oko šest litara čistoga alkohola na godinu, uglavnom viskija s lažnim škotskim nazivima kao što je „Royal Stag“. To je dvostruko više nego prije desetak godina. Međutim, gotovo nitko ne pije vino – u 2017. svaki je Indijac u prosjeku popio malo više od žlice. Na farmi Sula sada to pokušavaju promijeniti. Tamo se proizvodi oko polovice vina što se popije u Indiji. Lani je to postala prva azijska vinarija izvan Kine koja je prodala više od milijun kutija. Proizvodnja vina u Indiji nije za malodušne, tvrdi Rajeev Samant, koji je utemeljio tvrtku Sula nakon povratka iz Kalifornije prije 20 godina. Dok se grožđe koje se uzgaja u umjerenoj klimi bere u rujnu, u Nashiku počne dozrijevati zimi, a ne ljeti, a bere se između siječnja i ožujka, što je zaista neuobičajeni vremenski raspored. Žestoka vrućina znači da nakon flaširanja vino treba prevesti u kamionima sa suhim ledom kako

bi se spriječila oksidacija. Ali i spriječila se regulativa: svaka od 29 indijskih federalnih država ima vlastitu politiku o alkoholu i prodavači moraju dobiti odobrenje svake od njih.

Carine koče uvoz Većina vina proizvedenih u Sulinoj vinariji neće na juriš osvojiti svijet. Previše su slatkasta za ljubitelje dobre kapljice. Ali većina Indijaca voli slatkiše i slatke napitke. To ne uzbuđuje glavnog proizvođača vina u tvrtci, Karana Vasanija. Smatra da mu je zadaća učiniti vino dostupnim. Njegovo je tržište srednja klasa koja govori engleski, a ne vinski snobovi. Mudar marketing i šećer pridonose popularnosti: svake godine kompanija, uz ostale aktivnosti, priređuje jedan od najvećih festivala plesne glazbe. Zašto uopće proizvoditi vino u Indiji kada se može uvoziti, npr. iz Australije, gdje ga ima u izobilju? U stvari, kada bi se ukinula uvozna carina od 150 posto, indijski vinarski biznis bi propao. Boca što je proizvode Sula znatno je skuplja od boce pristojna uvoznog vina, ako se odbije carina. Ali prije nego što se javila vinarija Sula, malo je tko u Indiji kušao vino ili se trudio da ga negdje pronađe. Sada je dostupno u barovima u velikim gradovima. Eksperti koji prate trendove na tržištu vina predviđaju da potkontinent – uz sadašnju skromnu potrošnju – postaje obećavajuće za ovo piće.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

Trendovi

DEMOGRAFIJA

Ekspanzija podsaharskog nataliteta Podsaharska Afrika imala je 1950. godine 180 milijuna stanovnika. Procjenjuje se da će za trideset godine imati 2,2 milijarde – tri puta više od Europe. Visoke stope nataliteta u najsiromašnijim zemljama mogu postati i globalni problem. Predsjednik Tanzanije John Magufuli ne vidi razloga za kontrolu rađanja. Najavio je još 2016. da će državne škole biti besplatne te da žene mogu masovno odustati od kontracepcije. Lani u rujnu izjavio je na nekom skupu da je kontrola rađanja znak roditeljske lijenosti. Dodao je da Tanzanija ne smije oponašati Europu, gdje je jedan od popratnih efekata raširena upotreba sredstava protiv začeća smanjivanje radne snage. Procjenjuje se da je stopa fertiliteta u Tanzaniji 4,9, što znači da svaka žena u prosjeku rađa petero djece. U Europi je ta stopa 1,6. Tanzanija uvelike pridonosi golemom rastu broja djece na crnom kontinentu. Podsaharska je Afrika 1950. imala samo 180 milijuna stanovnika, što je činilo trećinu europske populacije. Procjenjuje se da će 2050. imati 2,2 milijarde – tri puta više od Europe. Ako je procjena UN-a točna, podsaharska Afrika će 2100. imati četiri milijarde stanovnika, što je otprilike 38

perspektive

polovica broja današnjeg čovječanstva. Malthusovo proročanstvo ne vrijedi, ali… Demografi drže da je to zabrinjavajuće, ali ne zbog nekadašnjih razloga. Thomas Malthus je 1798. u svom djelu „Ogled o načelu stanovništva“ („An Essay on the Principle of Population“) tvrdio da će se svjetska populacija povećavati brže od proizvodnje hrane, vodeći do katastrofe. Iako je Malthus nekim laicima pa i stručnjacima omiljeni saveznik u proricanju propasti čovječanstva zbog globalne gladi, zelena revolucija devalvirala je njegovo proročanstvo (barem zasad). Danas je uglavnom iščezao strah da ćemo ostati bez hrane, ali se smatra da će prekomjeran broj djece u nekim zemljama usporiti razvitak. Predsjednik Magufuli je u pravu kada upozorava da Europa ima previše starih ljudi, a nedovoljno djece i mladih rad-

Trendovi

nika, što je nepovoljno za privređivanje. Ali golemi broj djece jednako opterećuje privredu u Tanzaniji. Omjer ovisnosti (stanovništvo mlađe od 20 godina i starije od 64 prema onomu između tih dviju kategorija) u podsaharskoj Africi iznosi 129:100, dok je u Europi 65:100. Očekuje se da će taj dio Afrike imati nepovoljniji omjer od europskoga čak i u 2050. (Pre)komjerna stopa nataliteta može se smatrati i globalnim problemom. Čovječanstvo u cjelini postaje bogatije, ali budući da su stope nataliteta tako visoke u najsiromašnijim dijelovima najnerazvijenijih zemalja, mnogo je teže iskorijeniti bijedu i bolesti. Najviše se djece rađa tamo gdje je najzaostalije školovanje, zdravstvena zaštita i druge usluge.

Spore promjene i loše procjene Doduše, demografi UN-a predviđaju pad broja nataliteta i u Africi ali tek tijekom više desetljeća, dakle sporije nego u Aziji i Latinskoj Americi, gdje su nekoć obitelji također bile velikih dimenzija. Aziji je trebalo 20 godina (od 1972. do 1992.) da stopu fertiliteta smanji od pet na ispod tri. Očekuje se da će za takav pothvat subsaharskoj Africi trebati dvostruko više vremena, tj. 41 godina, sa završetkom 2054. Ne očekuje se da će stopa pasti ispod dva do kraja ovog stoljeća. Budući da Afrikanci rano sklapaju brak, brzo nastaju novi naraštaji, vodeći do eksplozije broja stanovništva. Stručnjaci UN-a očekuju da će promjena u budućnosti biti spora zato što je

takva bila u prošlosti. Nakon ekonomske stagnacije 1990-ih zemlje poput Nigerije i Tanzanije postale su razvijenije 2000-ih, ali im je stopa fertiliteta jedva smanjena. Nije im ni urbanizacije promijenila obiteljski život koliko bi se moglo očekivati. Zapadna je Afrika mnogo urbanija od istočne, ali ima više stope nataliteta.

Razlozi za optimizam Ipak, tri stvari mogle bi izmijeniti sliku. Prvo, više afričkih zemalja moglo bi poticati planiranje obitelji. Tako su postupili Malavi i Ruanda kojima su stope novorođenčadi pale više od prosjeka. Najviše je u tomu odmakla Kenija. Drugi razlog za optimizam je obrazovanje. Uglavnom, što više djevojaka u nekoj zemlji pohađa školu, manji je broj poroda. Nekoliko istraživanja u Africi i drugdje pokazalo je da školovanje suzbija fertilitet. Pohađanje škole, čak i najlošije, gdje jedva naučite čitati, pomaže u stjecanju spoznaja neovisnosti i učenju o prilikama kakve roditelji nisu predvidjeli za vas. Analiza Instituta za primijenjene sustave sugerira da su afričke škole u zamahu promjena. Ukazuje da su izdaci za obrazovanje smanjivani u nekim afričkim zemljama 1980-ih kada su vlade nastojale kresati budžetske deficite, a mali broj žena bio školovan. U međuvremenu se stanje osjetno poboljšalo. Ako obrazovanje pridonosi smanjenju broja članova obitelji, to bi se uskoro trebalo vidjeti. Treća duboka promjena tiče se (ne)stabilnosti područja Sahela. Bezvodni i pribroj 1-2 :: lipanj 2019.

Trendovi

lično neplodni pojas koji se proteže kroz države Burkina Faso, Čad, Mali, Niger, sjeverni dio Nigerije i Sudan, uvelike je siromašan. Stope smrtnosti u nekim dijelovima Čada šokantno su visoke. Djelomice i zato što je uloga žena na području Sahela podcijenjena zbog raširene poligamije, a ljudi žele imati mnogo djece. Zadnja anketa među kućanstvima Nigera 2012. pokazala je da žene u prosjeku smatraju idealnim broj od devetero djece.

Napredak u sva tri navedena aspekta najviše ovisi o afričkim političarima. Na njima je da bude više škola s kvalitetnijom nastavom, da stvore sigurnost za svoje narode i ulažu u planiranje obitelji, Oni, a ne strani promatrači, moraju zaključiti da bi njihova zemlja bila bogatija kada bi imala manje djece. Kao i mnogošto u Africi, to prvenstveno ovisi o kvaliteti vlada.

NAGRAĀIVANJE DIREKTORA

Porez na ekscesne zarade Obveza evidentiranja podataka o direktorskim zaradama u SAD-u prilika je za svestranu ekonomsko-političku debatu o pokušaju ublažavanja imovinske nejednakosti… Koliko bi šefovi kompanija trebali biti plaćeni u odnosu na svoje zaposlenike? Ovisi o tomu komu ste to pitanje postavili. Platon je tvrdio da najbogatiji članovi društva ne bi smjeli zarađivati više od četverostruke plaće najsiromašnijih. John Pierpont Morgan, američki bankar u doba američke zlatne ere, smatrao je da bi šefovi smjeli zarađivati najviše 20 puta više od prosječne plaće svojih podređenih zaposlenika. Današnji investitori svoje izvršne direk40

perspektive

tore cijene znatno više. Prema podacima dostavljenim Komisiji za burzu i vrijednosnice, najveće američke tvrtke koje javno kotiraju (one kojima je vrijednost najmanje jednu milijardu USD) u prosjeku su plaćale svoje šefove 130 puta više od prosječnih radnika u 2017.

Od Platona do Muska Ali unutar prosjeka može se naići na zapanjujuće krajnosti. Tako je Warren

Trendovi

Buffett, jedan od najuspješnijih američkih investitora, s osobnom imovinom od gotovo 100 milijardi dolara (koju je povjerio zakladi Billa Gatesa u dobrotvorne svrhe) lani zaradio manje od sedmerostrukoga prosjeka zaposlenika u njegovoj tvrtci Berkshire Hathaway. Istodobno je Elon Musk bio plaćen 40.668 puta više od prosjeka zaposlenika u njegovoj kompaniji Tesla. Moglo bi se kazati da je Buffett gotovo prihvatio stara Platonova načela, a Musk im se spektakularno izruguje. Odstupanja od normalnih razlika (ako takvo nešto uopće postoji) potiču raspravu o režimu objavljivanja podataka što su ga političari tražili nakon financijske krize. Takvi detalji pojavljuju se sada prvi put za cijelu godinu nakon što je Komisija za vrijednosnice i burzu obvezala američke kompanije da javno evidentiraju odnos dohotka glavnih izvršnih direktora i prosjeka zaposlenika, što daje argumente onima koji zahtijevaju obuzdavanje prekomjernih plaća vodećih ljudi. Ta će tema zacijelo privući pozornost sindikata (koji su u Americi već gotovo iščezli) aktivista i političara u predstojećoj predizbornoj debati za novog predsjednika početkom 2020. Očekuje se da će nekoliko vodećih demokrata u kampanji zahtijevati ograničenje ekscesnog nagrađivanja korporativnih čelnika i smanjenje nejednakosti. „Političari znadu da je to tema koja pogađa u žicu očekivanja javnosti diljem političkoga spektra“, izjavila je svojedobno Sarah Anderson, direktorica globalnoga ekonomskog projekta u lijevo orijentiranom Institutu za političke studije, koja je primijetila da je istraži-

vanje Sveučilišta Stanford 2016. otkrilo da većina republikanaca i demokrata zagovara ograničavanje plaća izvršnih direktora. „Zaista je važan pokazatelj kako kompanije dijele svoje bogatstvo među zaposlenicima“, rekla je, dodajući da je objavljivanje podataka o tomu ohrabrilo vlasti u sedam država da pokušaju oporezovati kompanije s velikim razlikama u plaćama. Naravno, kompanije se protive novoj praksi. Jedan takav porez uveden je u Portlandu. Kompanije koje djeluju u najvećem oregonskom gradu moraju plaćati 10 posto dodatnoga nameta ako njihovi izvršni čelnici zarađuju 100 do 250 puta više od prosjeka zaposlenika, a one gdje taj omjer prekoračuje 250, moraju se isprsiti s dodatnih 25 posto poreza. U 2018. fiskalnoj godini najveća kompanija u spomenutom gradu, Nike, isplatila je glavnom izvršnom direktoru 379 puta više od prosjeka. Prosječan zaposlenik zarađuje 24.955 USD na godinu.

Prvi ali važan korak Jedna kalifornijska članica Kongresa prozvala je Jamiea Dimona, čelnika banke JPMorgan Chase, ukazujući na drastičnu razliku između njegove plaće od 32 milijun dolara i zarade od 16,50 USD po satu koju je banka ponudila blagajniku u njezinu kvartu. Savjetnička tvrtka Equilar analizirala je plaće 100 najvećih američkih kompanija po dohotku koje su do početka travnja dostavile podatke za prošlu godinu. Od tih stotinu 11 glavnih izvršnih broj 1-2 :: lipanj 2019.

Trendovi

direktora imalo je zaradu barem tisuću puta, jedan čak 2.508 puta veću od prosjeka. Iako su kompanije sklone navoditi kojekakve izgovore za takve krezovske nerazmjernosti u zaradama, teško je naći ne samo moralno nego i ekonomsko opravdanje za takvu praksu. Nije Amerika usamljena u zapanjujućoj darežljivosti prema poslovnim kormilarima, ima toga i drugdje po svije-

tu, ali ipak znatno manje u broju i razmjerima. Ipak, važan je korak obveza javnog evidentiranja podataka. Sada kada dioničari mogu vidjeti da npr. čelnik Coca-Cole James Quincey zarađuje 1.106 puta više od nadničara-namještenika u Južnoj Africi ili Steve Eastbrook u McDonald’su 2.124 puta više od zaposlenika u restoranu s imenom te kompanije u Budimpešti, možda će se postupno stanje početi „uljuđivati“.

TALIJANSKA NEZAPOSLENOST

Između Scile i Haribde U Kalabriji i na Siciliji vrlo se teško dolazi do radnog mjesta, dok poslodavci na sjeveru zemlje nemaju dovoljno kvalificiranih zaposlenika… Suočena s teškim izazovom, vlada se opredijelila za opasan izbor. Pretpostavlja se da bi tjesnac između Sicilije i Kalabrije na jugu Italije mogao biti lokacija Scile i Haribde, mitološkoga morskoga čudovišta i vrtloga, gdje je Odisej morao birati koji će put izabrati na povratku kući. Talijani s obje strane tjesnaca i danas su suočeni s čudovištem, ne mitološkim nego stvarnim, a može biti jednako pogubno.

perspektive

Zove se nezaposlenost. U 2017. petina radne snage na jugu zemlje, među kojima polovica mladih osoba, bila je bez radnog mjesta. Kako objašnjava Aldo Cammara, dužnosnik nevladine organizacije koja pomaže mladeži da ovladaju kompjuterskim vještinama, smatra da je glavni problem nedovoljan broj novih kompanija na tom području.

Trendovi

Njemački recept Nepovoljno stanje pogoršava ekonomsko usporavanje, nakon što je Italija u lanjskom drugom polugodištu zapala u recesiju. Ali dugotrajni činitelji utječu na to što je na jugu ustaljena oskudica radnih mjesta, dok se istodobno na sjeveru zemlje poslodavci žale na manjak zaposlenika. Jedno nedavno istraživanje sugerira da je krivac sustav centraliziranog pogađanja o plaćama, ukazujući na prednosti preuzimanja lokaliziranoga modela po uzoru na Njemačku. Italija i Njemačka imaju velike regionalne neujednačenosti. Ekonomsko razilaženje u doba hladnog rata uzrok je što je proizvodnost u njemačkim zapadnim krajevima produktivnost još uvijek 23 posto veća od istočnoga prosjeka. To je neznatno veća razlika nego i između sjeverne i južne Italije. Ali talijanska nezaposlenost znatno se razlikuje i unutar pojedinih područja zemlje. Gotovo 350 nacionalnih industrijskih ugovora obuhvaćaju većinu tvrtki i formalnih zaposlenika u Italiju. U tim se dokumentima vodi malo računa o regionalnim razlikama u troškovima života i produktivnosti. Zaposlenici mogu svoje poslodavce optužiti pred sudom (i dobiti spor) ako ne dobiju plaću predviđenu državnim minimumom. Radnici na jugu kojima se posreći dobiti zaposlenje u formalnom sektoru rada vrlo su dobro plaćeni. Ali mnogo ih je manje nego što bi bilo da su plaće niže.

Zabrinjavajući izostanak reformi Nasuprot tome, pregovori o plaćama u Njemačkoj su decentralizirani ubrzo nakon ujedinjenja. Skupina istraživača, Andrea Ichino i Johanna Posch u Europskom sveučilišnom institutu, Tito Boeri na Sveučilištu Bocconi i Enrico Moretti na kalifornijskom sveučilištu Berkeley, proučila je stanje u obje zemlje te smatra da bi sličan sustav u Italiji omogućio zapošljavanje još 2,5 milijuna osoba, što bi povećalo stopu zaposlenosti na jugu za 13 posto. Mjesečna zarada porasla bi 114 eura. Ali to pretpostavlja kresanje plaća već zaposlenih za šest posto, što neće motivirati političko-ekonomske dužnosnike (koji ovise o biračkome tijelu) da se olako upuste u promjene sustava. Portugal, Španjolska i Grčka provele su takve reforme, ali tek nakon opasne dužničke krize. Umjesto toga, Italija uvodi „građanski dohodak“, nadajući se da će ublažiti siromaštvo i nezaposlenost na jugu. Taj projekt nudi nezaposlenima pristojnu mjesečnu plaću i pomoć u traženju zaposlenja. Ali to ne povećava vjerojatnost da će se radnici lakše zapošljavati u Kalabriji i na Siciliji. U izboru hoće li pomoć nezaposlenima ili zadržati vjernost birača, vlada se našla između Scile i Haribde, ali u znatnoj mjeri ni sama nije bez odgovornosti za nastalu patpoziciju.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

Trendovi

EUROPSKO NEBO

Konkurencija „aterira“ prijevoznike Europljani dobivaju bolje ocjene stručnih medija za kvalitetu usluge, ali Amerikanci polučuju mnogo unosniji financijski učinak po putniku. Europska unija ima 135 zračnih kompanija, SAD 59. Pet najvećih američkih prijevoznika drže 70 posto tržišta, europska petorka jedva 50 posto. Koncentracija rezultira lošijom uslugom: tri američka avioprijevoznika na popisu su 50 najboljih u svijetu, prema rejtingu zrakoplovnog websajta Skytrax, europskih čak 13. Ali koncentracija ide na ruku američkim dioničarima koji zarađuju tri puta više po putniku od europskih. U najnovije vrijeme europsko je nebo manje napučeno. Broj prijevoznika smanjen je od rekordnih 180 prije 16 godina. Od početka 2018. trajno ih je „ateriralo“ barem 14. U ožujku je u stečaju završio niskobudžetni Icelandic, u prethodnom mjesecu istu su sudbinu doživjeli Flybmi i Germania. Slijedili su belgijski VLM, Primera Air sa sjedištem u Latviji, Cobalt Air na Cipru, njemački Azur Air, litavski Small Planet Airlines i švicarski SkyWork. Istodobno, uhodane kompanije (koje su posrnuli novaci pokušali srušiti s neba) pouzdano lete. U protekle dvije finan44

perspektive

cijske godine rekordne profite bilježe tri najveće europske zrakoplovne skupine: Lufthansa, Ryanair i IAG, vlasnik British Airwaysa i Iberije.

Predstoji novo okrupnjavanje Michael O’Leary, glavni izvršni direktor Ryanaira, najvećeg europskog prijevoznika s niskim cijenama karata, vjeruje da se industrija primiče novom sažimanju nakon kojega će carevati pet skupina: Lufthansa, ISG, Air France-KLM, Ryanair i easyJet, kontrolirajući 80 posto kontinentalnoga zračnog prometa, u roku od pet godina. On pretkazuje da će istodobno podosta prijevoznika srednje veličine postati plijenom spomenute petorke: Norvegian i Tap Air Portugal mogli bi postati dio IAG-a, Lufthansa cilja na mađarski Wizz Air, dok bi Alitalia mogla potražiti spas u spajanju s mnogo uspješnijim partnerom Air France-KLM-om. Analitičari su uglavnom suglasni s O’Learyjem.

Trendovi

Zrakoplovni regulatori Europske komisije tvrde da je europski avionski biznis strukturalno konkurentniji od američkoga. Više gradova ima sekundarne zračne luke, konkurirajući onima gdje dominira jedan prijevoznik. Na kraćim udaljenostima željeznica konkurira avionima. Ipak, povjerenik za transport Europske komisije pripravan je spriječiti veliku petorku da postane još

dominantnija. Britanske vlasti za čuvanje konkurencije namjeravaju preurediti razmještaj na londonskome Heathrowu kako bi onemogućili IAG-u da preuzme više od 55 posto tržišta koliko je već prigrabio. Te bi mjere trebale spriječiti da se europski zračni promet potpune amerikanizira. Ali tržišne sile favoriziraju okrupnjavanje pa zaključak o konačnom ishodu ne predstavlja zagonetku.

SAMOUBOJSTVA

Epidemija u SAD-u ne jenjava Dok se u gotovo svim zemljama OECD-a smanjuje broj samoubojstava, u SAD-u i dalje raste. Dostigao je brojku od 45.000 godišnje, ali se zbog stigme prema samoubojstvima smatra da su pokazatelji podcijenjeni. Od mnoštva Amerikanaca koji su 2017. počinili samoubojstvo samo ih je 33 učinilo skokom s Golden Gatea. Doduše, još je 245 osoba namjeravalo okončati život skokom s toga mosta visokoga 75 metara, ali su ih od toga odgovorili policajci koji marljivo obilaze najpopularniju lokaciju za samoubojstvo u SAD-u. Iako je skok s visine relativno rijedak kao način skraćenja vlastita života, ipak

je u porastu. Takvih je smrti u SAD-u 2016. bilo 1.123, prema 788 šest godina ranije. Sličan trend je uočljiv u samoubojstvima vatrenim oružjem, predoziranjem narkoticima i vješanjem, pokazuje analiza tjednika The Economist o mortalitetu. U gotovo svim demografskim kategorijama – muškarci i žene, mladi Azijci, stariji bijelci, stanovnici gradova i ruralnih područja – problem se povećava. broj 1-2 :: lipanj 2019.

Trendovi

U gotovo svim ostalim zemljama OECD-a, broj samoubojstava smanjuje se u 21. stoljeću (s izuzetkom Grčke i Južne Koreje). Međutim, u SAD-u od 2003. broj je počeo rasti za 1.000 na godinu i nije prestao. U 2016. (posljednjoj godini za koju su navedeni detaljni podaci) u Americi je bilo 45.000 samoubojstava, od toga 23.000 vatrenim oružjem, 11.700 vješanjem i 5.300 predoziranjem. Zbog stigme prema samoubojstvima, smatra se da su pokazatelji podcijenjeni.

Muškarci još uvijek prednjače Iako se bilježi alarmantan porast među ženama – od 2006. do 2016. broj je porastao 39 posto – još uvijek je neusporedivo veća vjerojatnost da će muškarci dignuti ruku na sebe. Na svake dvije žene koje su počinile samoubojstvo od 2016. to je učinilo sedam muškaraca. Bijelci se ubijaju tri puta više nego crnci, hispanci i muškarci azijskoga porijekla. Jedino američki starosjedioci, Indijanci, bilježe više stope. Samoubojstvo u ruralnim područjima 78 posto je češće nego u velikim gradovima. Aljaska i Montana, dvije države s najmanjom gustoćom naseljenosti, najviše su pogođene – samoubojstvo je tamo češće pet puta nego u Districtu of Columbia, gdje je najniža stopa u SAD-u. Snažna je povezanost između stope samoubojstava i udjela republikanskih glasova u predsjedničkim izborima. Države na demokratski orijentiranoj istočnoj obali, npr. u New Yorku i Massachusettsu imaju stope među naj46

perspektive

nižima – što je pojava koja je uočena mnogo prije izbora Donalda Trumpa.

Naoružani narod Globalno je poznata činjenica da je Amerika vrlo žestoka zemlja, s nadprosječnom količinom nasilja. Stopa ubojstva vatrenim oružjem uvelike nadilaze one u ostatku razvijena svijeta. Ipak, na svako ubojstvo vatrenim oružjem dolaze dva samoubojstva. Lako pribavljanje pucaljki nedvojbeno pogoršava stanje. Revolveri su vjerojatno najdjelotvornije sredstvo za ostvarenje nauma: 83 posto pokušaja ubojstava revolverom završava s „uspjehom“, prema 61 posto vješanjem i tek 1,5 posto namjernim predoziranjem. Oni koji pokušaju samoubojstvo i ne uspiju mogu dobiti terapiju i oporaviti se. Prema istraživanjima na Sveučilištu Harvard, samo jedna od 10 osoba koje preživa pokušaj samoubojstva odlučuju se ponovo na taj čin. Po definiciji sva bi se samoubojstva mogla spriječiti kada bi se mogla pravovremeno otkriti nečija namjera, što je vrlo teško. Depresija i druga mentalna oboljenja u bliskoj su vezi sa samoubojstvima, ali samo mali broj Amerikanaca kojima je dijagnozirano takvo stanje dignut će ruku na sebe. Harvardski profesor Matthew Nock pokušao je sastaviti algoritam za „češljanje“ kroz medicinske podatke pacijenata kako bi se moglo unaprijed upozoriti na rizik od samoubojstva, ali takve su metode zasad bez većih rezultata. Možda će jednog dana usavršeni aparati biti od pomoći, a do tada je jedina zaštita nadzor i pomoć obitelji i prijatelja.

Trendovi

KOLEKTIVNO PAMĆENJE

Zabrinjavajuća globalna zaboravnost Propuštajući sjetiti se upozorenja koja čovječanstvu pružaju katastrofe, generacije ljudi diljem svijeta plaćaju visoku, ne samo ekonomsku, cijenu. Hrvatsku opet nisu mimoišle katastrofalne poplave, ali oni koji bi se trebali brinuti za sprječavanje od posljedica po običaju su glumili iznenađenje. A prošlo je samo nekoliko godina od sličnih, možda i žešćih hirova prirode. Ako nam to može poslužiti kao nekakva utjeha, čini se da kratkotrajnost kolektivnog pamćenja nije naša specijalnost nego ima globalne razmjere. Najnovija istraživanje ukazuju da je takva vrsta zaboravnosti više pravilo nego izuzetak. Kolektivno pamćenje prirodnih i drugih povijesnih katastrofa po svom značenju nadilazi puku akademsku znatiželju jer o tomu nerijetko ovisi otpornost prema budućim sličnim događajima. Većinu istraživanja na tu temu proveli su znanstvenici društvenih zbivanja koji su proučavali trajnost sjećanja tijekom godine (najdulje jedno desetljeće), najčešće anketom. Istraživači Češkog sveučilišta za znanosti života u Pragu – pod vodstvom historičara okoliša Vaclava Fante, pristupili su problemu drukčije, istražujući kako je pamćenje na prirod-

ne katastrofe utjecalo na odluke nekoliko naraštaja.

Zanemareni ekstremi U znanstvenom radu objavljenom nedavno u časopisu Nature Communications analizirali su podatke s područja više od tisuću gradića i sela u bazenu rijeke Vltave u srednjoj Europi. Oslanjali su se na povijesne podatke i na arheološke metode te ih usporedili s „tajmingom“ poplava na tom prostoru tijekom gotovo 900 godina. Proučavane poplave definirane su kao ekstremne ako je protok vode u spomenutoj rijeci bio veći od 4.000 kubičnih metara u sekundi, što je gotovo 30 puta više od normalne količine. Takve megapoplave nastaju u prosjeku manje od jednom u stoljeću, a istraživači su registrirali sedam takvih, prvu 1118. a posljednju 1845. U svakom slučaju nova naselja gradila su se na znatno većoj vertikalnoj udaljenosti od normalne rabroj 1-2 :: lipanj 2019.

Trendovi

zine rijeke nego prije poplava. Tako je bilo oko 25 godina nakon potopa. Međutim, sljedeći naraštaj, unuci onih koji su preživjeli poplavu, opet su se počimali spuštati niže prema rijeci, ulazeći u zonu rizika. Mjesta blizu riječnom toku uvijek su bila visoko cijenjena i u razmatranju gdje će graditi kuću, ljudi su odmjeravali opasnost od štete pričinjene poplavom i prednosti da budu što bliže rijeci. Nije iznenađujuće da sjećanje na nesreću „kotira“ više neposredno nakon poplave, kaže dr. Fanta. Ali svakako je iznenađujuće što je sjećanje kratkotrajno. On je očekivao da će ljudi paziti na povijesna upozorenja barem jedno stoljeće.

Ograničen vijek trajanja svjedoka Takva kolektivna zaboravnost još je zagonetnija uzimajući u obzir upozorenja starih kroničara na rizik. Pišući kako bi upozorili potomke na svoje doba, izno-

sili su potresne priče o ekstremnim klimatskim događanjima, požarima, gladi i epidemijama kuge i drugih zaraznih bolesti. Takvi iskazi iz druge ruke o davnim zbivanjima nisu dovoljni, zaključuje dr. Fanta. Kako bi spriječili da ponovo dođu u opasnost, ljudi trebaju čuti priče o katastrofi od očevidaca koji mogu prenijeti instinktivne emocije kroz koje su prošli. Istraživači u svom zaključku sugeriraju djelotvorniji način učenja povijesti, dovođenjem svjedoka u razred pred učenika. Takav pristup ipak nije dugotrajan jer tijekom vremena i svjedoci gube sjećanje, a na koncu umiru. Zaboravnost na koju upozorava istraživačka ekipa dra. Fante u odnosu na povijesne poplave mogla bi objasniti najnoviji otpor cijepljenju djece i pojava desničarskog ekstremizma, sada kada postupno izumiru preživjeli od zaraznih bolesti i Hitlerova genocida. Budući da nisu iskusili te realnosti; ili čuli za njih iz prve ruke, mnogi od danas živućih ljudi potpuno su zaboravili nekadašnju stravu i užas.

Koristite interaktivno

www.inicijativa.com.hr 48

perspektive

Tema broja: EU i Hrvatska -

Rizici stagnacije ŠTO JE HRVATSKA DOBILA ULASKOM U EU

Malo iskorištenih prilika Europska unija nije ni za koga – pa ni Hrvatsku – luka spasa. Ona je tek izuzetno uređeno igralište uz korektne suce (zakonodavstvo) koje pruža šansu i priliku onima koji su dobro pripremljeni za konkurentsku utakmicu: europsku i globalnu. Piše: prof. dr. sc. Mladen Vedriš1 Članstvo u EU potsjeća na jednu iz povijesti poznatu rečenicu o tvrđavi: oni koji su unutra (dijelom) bi htjeli van, a oni koji su pak vani, htjeli bi unutra. Aktualna događanja prije i sada nakon izbora za EU parlament tu tezu potvrđuju i izbornim (ne)uspjesima pojedinih stranaka i stranačkih grupacija koje zagovaraju jedan ili drugi (programski) pravac budućih događanja, uz sve brže promjene vezane uz nove i nove tehnologije, pa i prijepore (Huawai primjer). Drukčije rečeno, uz objektivno i

Autor je redovni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pročelnik je Katedre za ekonomsku politiku

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

neumitno ubrzane procese globalizacije, postoje i izvedena i derivirana događanja koja duboko potresaju EU scenu - na prvom mjestu drastičan val ilegalnih migracija od 2015. koji je stubokom izmjenio rang-listu EU prioriteta; od onih strateških u korist onih operativnih.

Gdje smo mi u svemu tome? Bit će vremena, prostora i potrebe da se poglavito iz kuta poslovnog svijeta izradi sustavna kompleksna cost benefit analiza šest godina hrvatskog EU članstva2 kako bi se što egzaktnije, pa i kompleksnije utvrdile sve prednosti, ali i izazovi (neki to još uvijek nazivaju zastarjelom formulacijom: problemi) koji su nastupili. No, temeljno je pitanje i osnova za razgraničenje ukupne ocjene učinaka kako bi Hrvatska danas izgledala da 1.7.2013. nije postala punopravna članica EU-a. Bi li geo-politički i ekonomski te socijalni i ukupni razvojni parametri bili povoljniji ili nepovoljniji. Što bi bila realna ostvarenja tog drugog konteksta događanja u proteklom razdoblju?

Angažmanom i potporom KAS-a ostvarena su dva vrijedna istraživačka projekta: Gospodarsko stanje hrvatske nacije 2011. – analiza rezultata empirijskog istraživanja i Gospodarsko stanje hrvatske nacije sredinom 2015. – Dvije godine članstva u EU“

perspektive

Malo iskorištenih prilika

Dio slike, uz sve nužno prisutne specifičnosti svake države, vidljive su iz statusa i pozicije pojedinih država okruženja, dijela bivše Jugoslavije koje su to vrijeme provele isključivo u vlastitoj sociologiji događanja. Isto tako, nedvojbena je njihova želja i praktično nastojanje da se što više približe statusu punopravnog člana EU-a. Na drugoj strani vidljivi su primjeri Slovenije, Češke, Slovačke, Mađarske ili Poljske koji potvrđuju da je članstvo u EU-u bilo moguće (istina, u nešto dužem razdoblju) iskoristiti i znantno više i uspješnije, mjereno poglavito ekonomskim parametrima: rastom BDP-a, zaposlenosti, povećanjem kvalitete i konkurentnosti izvoza, te u konačnici, porastom kvalitete ukupnog življenja populacije unutar nacionalnih granica tih srednjoeuropskih država.

Skupo školovanje „tuđih“ stručnjaka Naravno, postoji i tamna strana mjeseca koja je u hrvatskom slučaju itekako prisutna, i to uz snagu akceleracije: to je ukupno demografsko pražnjenje nacionalnog prostora; procesa u kojem iz zemlje zbog potrage za poslom, ili pak bolje plaćenim poslom, ne odlaze više samo pojedinci nego ukupne obitelji. Pojedine dijelove Hrvatske napuštaju i šire obiteljske zajednice koje ostavljaju prazninu u urbanoruralnom regionalnom prostoru. Uz sve trajne i drastične populacijske konzekvence postoji i (uža) ekonomska računica: srednje ili poglavito VSS obrazovani zaposlenici državu/društvo koštaju – prema nizu izračuna – 50, 100 ili više tisuća eura individualno promatrano. Pomnožimo li to samo sa (skromno iskazano) brojkom od 200 tisuća naših sugrađana, vidjet ćemo da je to znatno veća suma od neto iznosa (po odbitku doprinosa EU proračunu) koji je Hrvatska ostvarila korištenjem sredstava EU fondova u proteklom razdoblju. Europska unija nije (no za koga, pa ni Hrvatsku) luka spasa. Ona je tek izuzetno uređeno igralište uz korektne suce (zakonodavstvo) koje pruža šansu i priliku onima koji su dobro pripremljeni za konkurentsku utakmicu: europsku i globalnu. Članstvo u EU-u pomaže onima koji su sposobni iskoristiti sve instrumente i poticaje koje to članstvo pruža uz istovremeno korištenje povlastica smanjivanja rizika koji sadržava pozicija kada ste sami, tek jedna ne odviše važna (osim za vas same) država u ukupnom okruženju. Što se prije ta lekcija (do kraja i bez ikakvih ali) shvati te shodno tome i počne po tim notama pisati vlastita glazba, to će taj ples s EU zvijezdama biti bolje međunarodno ocijenjen i od domaće publike znatno toplije prihvaćen.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

HRVATSKA NESKLONOST NUŽNIM PROMJENAMA

Pomanjkanje reformskog kapaciteta Otpor reformskih gubitnika očekivan je, unatoč mogućim pozitivnim učincima na poboljšanje poslovnoga okruženja i potencijalno veće stope rasta BDP-a jačanjem konkurencije na tržištu robe i usluga, povećanjem fleksibilnosti na tržištu rada. Piše: prof. dr. sc. Marijana Ivanov1 Kvalitativni strukturni pomaci prema većoj efikasnosti, povećanju produktivnosti i pozitivnom šoku agregatne ponude ovise o pametnoj alokaciji financijskih, materijalnih i ljudskih resursa, odnosno „sposobnosti donositelja političkih odluka da usvoje i provedu promjene koje donose korist društvu u cjelini“ – reformskom kapacitetu kako ga definira Johannes Lindvall. No, to ne znači nužno i odluke koje će donijeti korist svima, jer gotovo svaka reforma kojom se u znatnijoj mjeri mijenjaju ekonomske, društvene i/ili političke okolnosti ima svoje dobitnike i gubitnike. Zbog toga je provođenje reformi težak, a često i vrlo skup proces, kako u terminima ekonomskih, tako i političkih troškova. Hrvatska stoga nije jedina zemlja u kojoj je motivacija za provedbom reformi niska čak i u razdobljima stabilnih vlada, a provode se češće one koje su determinirane vanjskim utjecajem – uključujući uskađivanje sa zakonskom regulativom Europske unije, određene prihvaćene savjete Europske komisije, MMF-a i Svjetske banke, ili za koje su iz nekog vanjskog izvora pribavljena (nepovratna) sredstva. No, ni to ne ide glatko jer navedene institucije uglavnom promoviraju fiskalnu konsolidaciju, strana ulaganja i strukturne reforme u području liberalizacije tržišta rada, proizvoda i usluga, što znači zadiranje u prava i tržišne strukture koje su ranije formirane. Stoga je otpor reformskih gubitnika očekivan unatoč mogućim pozitivnim učincima na 1

Autorica je redovni profesor na Katedri za financije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

perspektive

Pomanjkanje reformskog kapaciteta

poboljšanje poslovnog okruženja i veće potencijalne stope rasta BDP-a jačanjem konkurencije na tržištu roba i usluga, povećanjem fleksibilnosti na tržištu rada i jačanje inovacijskog kapaciteta, što obično traži i unapređenja poreznog sustava, administrativnog kapaciteta i dobrog upravljanja na državnoj razini. Prema Johannesu Lindvallu, autoru knjige „Reform Capacity“ objavljenje 2017. u izdanju Oxford University Press, reformski se kapacitet može postići na dva načina. Prvi i manje poželjan je izgradnja institucija koje koncentriraju moć, omogućavajući vladi ignoriranje reformskih gubitnika. Pritom, koncentracija moći (eventualno) može biti dobar put postizanja reformskog kapaciteta u uvjetima kada interesne grupe imaju zanemarivu neformalnu Za uspjeh moć, ali je posebno loše rješenje ako su interesne grupe na strani reformskih gubitnika dovoljno jake da mogu reformi bitno blokirati reforme, dok te ili neke druge interesne grupe, da dobitnici npr. na strani reformskih dobitnika nisu dovoljno jake da reformskih bi ih vlada tretirala kao stalne sugovornike. procesa pristaju Drugi način je izgradnja institucija koje će korištenjem i kombinacijom mjera ekonomske politike, politike tržišta rada, socijalne politike i drugih, omogućiti pružanje kompenzacije reformskim gubitnicima, što bi trebalo olakšati pregovore između dobitnika i gubitnika reformskih procesa, odnosno umanjiti značaj protivnih interesnih grupa. Kako ističe Lindwall, takav je način postizanja reformskog kapaciteta više poželjan od principa koncentracije moći, a karakterističan je uglavnom za demokratske sustave u kojima postoji podjela vlasti.

platiti određene nadoknade u korist gubitnika te da su potonji sigurni da će doista polučiti određenu kompenzaciju.

Navedeno uključuje koalicijske vlade uz podjelu formalne moći između nekoliko (različitih) političkih stranaka, kao i okolnosti tolerantnih odnosa i mogućnosti konsenzusa između pozicije i opozicije oko ključnih područja reformi koje imaju kratkoročne troškove i dugoročne koristi. Pritom je za uspjeh reformi bitno da dobitnici reformskih procesa pristaju na plaćanje određene nadoknade u korist gubitnika te da su potonji sigurni da će doista ostvariti određenu kompenzaciju, dok ekonomska računica koristi od provedbe reforme ovisi o pratećim troškovima uključujući i trošak mrtvog tereta – koji nije povećao blagostanje gubitnika a smanjio je blagostanje reformskih dobitnika.

„Nevidljivi“ ili nikakvi učinci Ne ulazeći dublje u sadržaj spomenute knjige, iz navedenog je moguće izdvojiti nekoliko razloga zbog čega se reforme u Hrvatskoj ne provode ili se ne mogu provesti, zašto su „nevidljive“ jer gotovo svaka vlada uvjerava sebe i sve oko sebe da ih provodi – a zaista ih i provode, ili nakon provedbe svejedno ne donose znatnije broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

povećanje blagostanja i koristi društvu u cjelini – što znači da je reformski kapacitet i dalje nizak. Pritom je poseban problem što javnost često nije svjesna opće koristi koju su donijele pojedine provedene reforme pa stoga usporedbe njihove snage i značaja s „okusom kamilice“ ne samo da su jak adut u rukama opozicijskih stranaka nego su percepcija većine. S druge strane, svijest i percepcija je daleko veća kod reformi koje zbog neizvjesnih učinaka prilagodbe i upitnih mogućnosti kompenzacije mogu iznjedriti velik broj gubitnika.

Najlakše se provode reforme o kojima je stupanj informiranosti najniži, uključujući one koje javnost previše ne razumije te stoga ne može formirati mišljenje ni za ni protiv.

Politički troškovi u vidu gubitka podrške glasača i interesnih grupa ograničavaju provedbe reformi kojima bi se umanjila neopravdana i nelogična prava (radna, socijalna, …) koje pojedine grupe uživaju, uključujući i nemogućnost smanjenja javnih rashoda koji se za njih izdvajaju – a i centralno-lijevi i centralno-desni su popis prava uglavnom širili, a ne kratili, tijekom svojih mandata. No, „kolač je ograničen“ pa povećanje financiranja prava na jednoj strani najčešće znači smanjenje prava na drugoj strani zbog čega adekvatna kompenzacija gubitnika izostaje. Na popisu zanemarenih i oštećenih ostala su djeca, siromašne obitelji, umirovljenici s niskim mirovinama nakon punog radnog staža, tete iz vrtića i drugi koji se ne mogu organizirati, čiji se glas ne čuje ili nemaju čime prijetiti.

Reforme koje rezultiraju povećanim pravima imaju daleko više šanse za provedbu pa tako nije bilo otpora prema uvođenju mnogobrojnih mjera aktivne politike zapošljavanja – poslodavcima su one išle u prilog, financijska sredstva su osigurana, a nezaposlenost mladih je smanjena (doduše u najvećoj mjeri zahvaljujući ponovnoj ekonomskoj ekspanziji i pozitivnim globalnim kretanjima) – no pitanje je jesu li mladi svoju budućnost i karijeru zamišljali u takvim okvirima, je li dugoročna korist uopće postignuta i koliko je ukupna ekonomija postala dodatno ovisna o državnim potporama. S druge strane znatno veći otpor interesnih grupa i ukupne javnosti pobudile su nakane uvođenja poreza na nekretnine – koji je svojedobno prošao ispod radara ali su se stvari prilično zakomplicirale kada su počele računice koliko će on sve opteretiti, pri čemu bi i uz silno protivljenje javnosti bio implementiran da nije izazvao dovoljno jak otpor i rizik političke nestabilnosti unutar vladajuće stranke i koalicijskih partnera.

Snažan otpor interesnih skupina Snaga interesnih grupa – javnog sektora, sindikata, udruga, lobija, proizvođačkih klastera, nekretninskog biznisa i sličnih udruženja u raznim djelatnostima – nerijetko je dovoljno jaka da vlade ni ne pokušavaju probiti obruč i odgađaju reformske 54

perspektive

Pomanjkanje reformskog kapaciteta

procese u ekonomiji i pravosuđu za koje bi formalne i jake interesne grupe mogle biti zainteresirane i naći se na strani gubitnika. Tako niti jedna vlada nije napravila pomak u povećanju efikasnosti pravosuđa, bitnom skraćenju i manjoj kompliciranosti uvjeta za dobivanje dozvola za nova ulaganja te smanjenju normiranosti i birokratiziranosti sustava. Umjesto toga sve vlade se u većoj ili manjoj mjeri usmjeravaju na obrazovnu reformu, iako znanja i vještine koje se stječu u hrvatskom obrazovnom sustavu nisu značajan faktor zaostajanja gospodarstva za drugim članicama EU. No, obrazovna reforma nije u fokusu formalno jakih interesnih grupa pa ni šire javnosti (neovisno o značajnom angažmanu medijske popraćenosti) – osim u sadržaju ideoloških pitanja, kao što su sadržaj predmeta Povijest i popis obvezne lektire, odnosno pitanje raspodjele dijela kolača iz proračuna te uvođenju novih prava (jednosmjenska nastava, besplatni udžbenici, …). Zato je njeno provođenje neupitno, ali će rezultati većinom ostati u domeni nevidljivoga – uz povećanje broja učenika u strukovnim srednjim školama odnosno onih koji neće nastaviti sveučilišni studij. Pretrpane školske torbe će vjerojatno i dalje lomiti kičmu osnovnoškolaca. Potencijali za stjecanje znanja u STEM području ostat će uglavnom isti, a uz i dalje prekomjeran broj studenata u društvenim i humanističkim znanostima izvjesno je da će velik broj magistara na kraju kao redovni ili honorarni posao voziti Uber, kopirati u fotokopiraonicama, raditi kao administrativne tajnice ili u trgovini, odnosno usluživati u rastućem segmentu turizma čiju ekspanziju favorizira i država kroz potpore, EU fondove i kredite razvojne banke.

Ignoriranje dolazi na naplatu Najlakše se provode reforme o kojima je stupanj informiranosti najniži, uključujući one koje javnost previše ne razumije pa stoga ne može formirati mišljenje ni za ni protiv. Međutim, ignoriranje reformskih gubitnika prije ili kasnije dolazi na naplatu, čak i onda kada gubitnicima treba niz godina i više od desetljeća da shvate reformske učinke. Kao primjer može se uzeti mirovinska reforma s početka tisućljeća kojom je stvoren trostupni mirovinski sustav čiji su dobitnici uglavnom osobe zrele srednje dobi s visokim i vrlo visokim primanjima; koja za državu ima značajan tranzicijski trošak (javni dug i pripadajuće kamate), ali u čijem financiranju (kroz PDV) sudjeluje znatno širi krug osoba od onih koje su obveznici plaćanja mirovinskih doprinosa. Korist je svakako i kumuliranja značajnih iznosa štednje u drugom stupu za isplatu mirovina u budućnosti. No drugo je pitanje financiraju li se iz njega dovoljno ulaganja koja mogu pridonijeti većim dugoročnim stopama rasta hrvatskog BDP-a, dok je zbog relativno niskih primanja većine zaposlenih (ili godina koje su mnogi proveli izvan sustava mirovinskih uplata) prilično jasno da će većina imati niske mirovine iz prvog i drugog stupa. Doduše, uvažavajući nepovoljna demografska i ekonomska kretanja u Hrvatskoj te udio sive ekonomije i neregistriranih (ili doprinosima ne obuhvaćenih) prihoda broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

građana, mirovine bi za većinu bile niske i da mirovinska reforma nije provedena. No, gorak okus zbog neispunjenog obećanja „Imat ćete veće mirovine!“ ostaje trajan s učincima na nepovjerenje i protivljenje javnosti i prema drugim reformama koje se planiraju provesti. Na sličan način može se povući paralela s percepcijom obećanja boljeg života početkom 90-ih, iako je neupitno da u prosjeku danas živimo znatno bolje, da je životni standard znatno veći, ali korist nije ravnomjerno raspoređena u društvu. Kada se uzmu u obzir učinci rata na ljudske živote, zdravlje i materijalna bogatstva, učinci tranzicije u tržišnu ekonomiju koja je uz otvaranje gospodarstva za uvoz pomela s tržišta velik broj domaćih poduzeća i dovela do ukidanja brojnih radnih mjesta, učinke antiinflacijskog programa iz 1993. koji nije stvorio uvjete za veći gospodarski rast te je umjesto jačanja izvoza zabilježen rast uvozne zavisnosti, kao i učinke privatizacije kojom su izrasli novi oblici dobitnika (koji su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu) – još od 90-ih i kasnijih godina stvoren je preveliki broj reformskih gubitnika i plaćen prevelik trošak mrtvog tereta.

Ekspanzija javnog sektora Pritom ni subvencije ni državne potpore, kao kompenzacijska nadoknada pogođenim djelatnostima – u poljoprivredi, brodogradnji i za gubitnike uključivanja Hrvatske u proces globalizacije i liberalizacije tržišta – nisu korištene na način koji bi omogućio veće stope rasta BDP-a i povećanje konkurentnosti izvoza. Stoga i ne čudi što je usporedno s deindustrijalizacijom zemlje, kratkotrajnim razdobljem ekspanzije građevinarstva, sektora nekretnina i uslužnih aktivnosti u trgovini i turizmu, usporedno zabilježena i snažna ekspanzija javnog sektora – od znanstvenih djelatnosti, zdravstvenog i socijalnog osiguranja, pravosuđa, do čiste administrativne birokracije koja sama sebi pronalazi svrhu i opravdanje postojanja – uz paralelno rastuće reformske troškove informatizacije procesa, institucija i javnog sustava, a od ulaska u EU rastuće troškove zakonskog usklađivanja, regulacije i nadzora. Nedovoljno efikasan, prevelik i skup javni sektor tako je postao ključno područje u kojem su danas potrebne strukturne reforme, a kako je istodobno upravo on nositelj reformskih procesa, tim više je jasno da nikakvih bitnih promjena neće biti – što god pisalo u razmjeni papira koje šaljemo Europskoj komisiji i ona nama. S obzirom na domet i percepciju koristi reformi koje su u Hrvatskoj provedene, otpor prema novim „strukturnim reformama“ ponekad se čini i razumnim uvažavajući rizik usporednih troškova, neiskorištenih prilika za poboljšanje stanja ekonomije te povećane neizvjesnosti života i rada. U kontekstu navedenog može se promatrati i aktualno pitanje produljenja dobne granice za odlazak u mirovinu i broj potpisnika za održavanje referenduma koji najvećim djelom uključuje one koji iz vlastite perspektive težine i/ili neizvjesnosti radnog mjesta podupiru sindikalnu inicijativu „67 je previše“, ali i one koji u demokratskom društvu žele priliku glasovati i jasno izraziti svoj stav o pitanju koje se itekako tiče njihova osobnog života – koji ne 56

perspektive

Pomanjkanje reformskog kapaciteta

podržavaju izgradnju reformskog kapaciteta vlada kroz koncentraciju i demonstraciju moći uz ignoriranje mišljenja druge strane.

Pogrešno usmjeren otpor Pritom nije upitno da je inicijativa „67 je previše“ ujedno način demonstracije i povećanja moći sindikata kao interesne grupe koja ima snagu bojkotirati reforme u području pitanja koja su ljudima važna, u područjima u kojima i dalje dominira socijalistički mentalitet razmišljanja, percepcija društvenog vlasništva (primjer protivljenja monetizaciji autocesta) i egalitarni sindrom – npr. kritika porezne reforme iz 2017. kojom su povećani neto prihodi dijela osoba s većim dohodcima, ali ne i onih kojima smanjenje poreza nije moglo povećati plaće jer u plaćanju poreza ne sudjeluju ili sudjeluju vrlo malo. A kada bismo i postavili pitanje zašto sindikati tako djeluju, uz objašnjenje da je to njihova borba za zaštitu radnika i socijalnog standarda ukupnog stanovništva (što nije upitno jer to im je funkcija) jedan od točnih odgovora bio bi i „Zato što mogu!“. Pritom su i građani itekako svjesni da je postojeći mirovinski sustav neodrživ i da će čak i uz produljenja dobne granice za odlazak u mirovinu biti teško, ne samo financirati mirovine, nego i održati odgovarajuću razinu gospodarske aktivnosti i zaposlenosti, ali sebe vide na strani gubitnika koji neće dobiti adekvatnu kompenzaciju za provedenu reformu. Stoga i ne čudi što se danas glasno govori o dobitnicima povlaštenih mirovina, umirovljenim braniteljima čije je zdravstveno stanje bolje od mnogih zaposlenih i o čitavim generacijama prerano umirovljenih osoba kojima je na trošak cijelog društva nekim ranijim reformama (od 90-ih do prije koju godinu) rješavan problem nezaposlenosti, propalih poduzeća i tranzicije gospodarstva u tržišnu ekonomiju. Pritom je socijalna politika poslužila kao loša kompenzacijska mjera reformskih gubitnika, odnosno kao tranzicijski trošak deindustrijalizacije zemlje i loše ekonomske politike koja nije korištena za stimuliranje novih ulaganja kako bi se apsorbirala nezaposlena radna snaga, uz usporedno ulaganje u razvoj ljudskog kapitala prema znanjima i vještinama u djelatnostima koje se razvijaju. To je ujedno i dokaz lošeg reformskog kapaciteta brojnih ranijih vlada u smislu (ne) sposobnosti donositelja političkih odluka „da usvoje i provedu promjene koje donose korist društvu u cjelini“ – jer niske stope ekonomskog rasta i zaostajanje Hrvatske za drugim članicama EU-a dokazuju da reformska korist za društvo u cjelini nije postignuta. U takvom okruženju dugogodišnje devastacije povjerenja i socijalnoekonomske depresije, čak i uz znatno unapređenje upravljanja na državnoj razini i bolja ekonomska kretanja, teško je suzbiti otpor javnosti (glasača na raznovrsnim izborima koji se svako malo održavaju) prema strukturnim reformama, a pogotovo kada se vjerodostojnost vlade prvenstveno gradi na jednoj osobi premjeru, dok reformski kapacitet ipak ovisi o vjerodostojnosti vlade i kvaliteti državnih institucija u cjelini – i to ne samo jedne vlade nego nekoliko njih kroz duže razdoblje.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

ŠTO EURO DONOSI HRVATSKOJ

Znatna korist – minimalni rizici Gubitak mogućnosti autonomnog vođenja monetarne politike neće nam izazvati velik trošak. Visoka euriziranost gospodarstva dodatan je važan argument za uvođenje zajedničke europske valute. Piše: Boris Vujčić1

Uvođenje eura prvorazredno je ekonomsko i političko pitanje za svaku državu članicu Europske unije, pa tako i za Hrvatsku. Iako se nekima može činiti da je zamjena nacionalne valute eurom ponajprije logistički posao koji se svodi na fizičku zamjenu novčanica i kovanica, u stvarnosti je riječ o složenom procesu koji može proizvesti dalekosežne učinke. S jedne strane, uvođenjem eura država se odriče dijela suvereniteta u ekonomskoj politici, jer gubi samostalnost u području monetarne politike te prihvaća stroža pravila koja se odnose na fiskalnu politiku. S druge strane, ulaskom u eurozonu država ostvaruje golemu ekonomsku korist te stječe pravo sudjelovanja u kreiranju politika za cijelu eurozonu, što uključuje i pravo glasa u odlučivanju o zajedničkoj monetarnoj politici.

Benefiti i eventualne štete Hoće li neka zemlja profitirati uvođenjem eura ili ne, ovisi o više činitelja, a najvažniji od njih su veličina države i stupanj integriranosti s eurozonom. Male države koje su snažno trgovinski i financijski integrirane s članicama eurozone u pravilu će uvođenjem eura ostvariti znatnu korist, uz neznatne troškove. Odnos koristi i troškova manje je povoljan kod velikih i slabije integriranih država poput Ujedinjenog Kraljevstva. Takvim državama zbog nižeg stupnja ekonomske integracije s eurozonom jedinstvena monetarna politika ne bi uvijek odgovarala, pa im je u interesu zadržati vlastitu valutu i monetarnu politiku. Hrvatska dakako pripada u skupinu malih i snažno integriranih država. Analiza koju smo izradili za potrebe 1

Autor je guverner Hrvatske narodne banke.

perspektive

Znatna korist – minimalni rizici

Strategije za uvođenje eura pokazala je da su – kao posljedica intenzivnih trgovinskih i financijskih odnosa – poslovni ciklusi Hrvatske i eurozone visoko usklađeni, iz čega proizlazi zaključak da će nam monetarna politika eurozone u pravilu odgovarati. U takvim uvjetima, gubitak mogućnosti autonomnog vođenja monetarne politike za nas neće predstavljati velik trošak. Do istog zaključka došle su i druge članice koje su po veličini slične Hrvatskoj. Naime, sve male članice EU-a već su zamijenile svoju nacionalnu valutu eurom, tako da je Hrvatska trenutačno najmanja država članica koja još nije učinila.

Sklonost štednji u stranoj valuti Visoka euroiziranost hrvatskog gospodarstva dodatan je važan argument u korist uvođenja eura. Iako je kuna zakonsko sredstvo plaćanja u RH, euro je u našem gospodarstvu već sada vrlo snažno zastupljen. Naime, hrvatski građani tradicionalno imaju izraženu sklonost štednji u stranoj valuti – nekada je to bila njemačka marka, a danas pretežno euro. Sklonost deviznoj štednji potječe još iz vremena bivše države kada su mnogi hrvatski radnici bili zaposleni u razvijenim europskim državama te su dio deviza zarađenih u inozemstvu pohranjivali na depozite u domaćim bankama. Neugodna iskustva Poslovni ciklusi hiperinflacije s kraja 80-ih i početka 90-ih učvrstila Hrvatske i su uvjerenje hrvatskih građana da je jedino ispravno štedjeti u konvertibilnoj stranoj valuti. Sklonost štednji u eurozone visoko stranoj valuti toliko je duboko ukorijenjena u Hrvatskoj su usklađeni, da se unatoč dugogodišnjoj stabilnosti tečaja kune pa će nam udio deviznih depozita u ukupnim štednim i oročenim monetarna depozitima zadržao na vrlo visokoj razini sve do danas.

politika u pravilu

Činjenica da domaći građani biraju štedjeti u eurima odgovarati… umjesto u kunama nije problematična sama po sebi. Problem je što štednja građana u eurima predstavlja glavni izvor financiranja domaćih banaka, pa se one pri odobravanju kredita učestalo koriste valutnom klauzulom kako bi se zaštitile od rizika promjene tečaja – valutnog rizika. Međutim, primjenom valutne klauzule valutni rizik ne nestaje nego se samo prenosi na klijenta. Naime, većina klijenata banaka koji imaju kredite s valutnom klauzulom ne posjeduju znatniju deviznu imovinu – npr. devizne depozite – niti ostvaruju prihode u eurima koji bi mogli ublažiti učinak eventualne promjene tečaja. Stoga, u slučaju snažne deprecijacije kune, trošak otplate kredita s valutnom klauzulom zamjetno bi porastao, što bi rezultiralo smanjenjem raspoloživog dohotka klijenta (građana, poduzeća i države), te bi u narednom koraku to djelovalo prorecesijski na cjelokupnu ekonomiju. Nesretna epizoda s kreditima vezanima uz švicarski franak najbolje ilustrira koliko valutni rizik može biti opasan za dužnike i društvo u cjelini. Vjerojatnost da se sličan scenarij dogodi s kreditima vezanima uz euro je iznimno niska, jer HNB u cilju održavanja makroekonomske i financijske broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

stabilnosti vodi politiku razmjerno stabilnog tečaja. Naime, tečaj kune prema euru vrlo je stabilan dugi niz godina i takav će ostati i u narednim godinama. Međutim, građani i poduzetnici u podsvijesti, bez obzira na 25-godišnju stabilnost tečaja, i dalje percipiraju rizik naglog slabljenja kune prema euru. Dokaz je upravo vrlo visok stupanj euroizacije. Iako je taj rizik prilično mali, on teoretski i dalje postoji. Tek bi se uvođenjem eura taj rizik u potpunosti eliminirao.

Rizici zadržavanja kune Problem euroiziranosti, odnosno zaduženosti u euru, prisutan je i u nekoliko drugih država srednje i istočne Europe, iako u manjoj mjeri nego u Hrvatskoj. Naime, Hrvatska se razinom euroizacije – mjereno udjelom kredita s valutnom klauzulom u ukupnim kreditima, odnosno udjelom deviznih depozita u ukupnim štednim i oročenim depozitima – ističe među državama srednje i istočne Europe. Hrvatska prednjači i prema udjelu eura u valutnoj strukturi javnog duga, pri čemu su čak tri četvrtine ukupnog javnog duga RH vezane uz euro. Dakle, valutnom Neugodna iskustva riziku nisu izloženi samo građani i poduzetnici s hiperinflacijom koji se kod banaka zadužuju uz valutnu klauzulu, krajem 80-ih i nego i država. Ako se zbroje sve obveze domaćih početkom 90-ih sektora vezane uz stranu valutu, dolazi se do iznosa od gotovo 500 milijardi kuna, odnosno učvrstila su uvjerenje 130% godišnjeg bruto domaćeg proizvoda RH. građana da je jedino To znači da bi, primjerice, u slučaju deprecijacije ispravno štedjeti u tečaja kune od 10% ukupan dug domaćih sektora konvertibilnoj valuti… porastao za čak 50 milijardi kuna. S obzirom na to da je u Hrvatskoj problem euroizacije mnogo jače izražen nego u državama poput Češke, Mađarske i Poljske, ne treba se čuditi da poduzimamo napore s ciljem što skorijeg uvođenja eura. Osim što će otkloniti valutni rizik, Hrvatska će uvođenjem eura ostvariti još nekoliko važnih prednosti. Jedna od njih je smanjenje kamatnih stopa. Naime, nakon uvođenja eura hrvatsko će gospodarstvo postati otpornije i sigurnije, što će domaćim subjektima jamčiti povoljnije uvjete zaduživanja i na domaćem i na stranom tržištu. Očekuje se pozitivan učinak i na vanjskotrgovinsku razmjenu, ponajprije zbog toga što će nestati mjenjački troškovi – troškovi zamjene kuna u eure i obratno – koje danas snose svi subjekti koji su uključeni u razmjenu s inozemstvom. To će se, među ostalim, pozitivno odraziti na konkurentnost Hrvatske kao turističkog odredišta. Naime, gosti iz eurozone ostvaruju približno dvije trećine ukupnih turističkih noćenja u Hrvatskoj. Nakon uvođenja eura, oni će plaćati u vlastitoj valuti, što znači da će moći lakše uspoređivati cijene i da više neće morati mijenjati novac u mjenjačnicama uz naknadu. Naposljetku, članstvom u eurozoni Hrvatska će dobiti pristup posebnom kriznom fondu – Europskom mehanizmu za stabilnost – koji je osnovan s mandatom

perspektive

Znatna korist – minimalni rizici

da odobrava povoljne kredite članicama eurozone kada se nađu u financijskoj krizi. Kada je riječ o negativnim aspektima uvođenja eura, spomenuo sam ranije da gubitak samostalne monetarne politike neće biti velik trošak za Hrvatsku, s obzirom na to da će zajednička monetarna politika odgovarati potrebama našeg gospodarstva. Usto taj trošak nije velik jer ni u dosadašnjem razdoblju HNB nije imao znatan prostor za korištenje autonomne monetarne politike (u vidu promjene tečaja i kamatnjaka), s obzirom na objektivne specifičnosti hrvatske ekonomije – vrlo visok stupanj euroizacije i integracije financijskog sustava s financijskim sustavom eurozone.

Jednokratni izdatci No, postoje troškovi koje ćemo morati podmiriti. To su troškovi proizvodnje i distribucije novčanica i kovanica eura te povlačenja kuna iz optjecaja, troškovi informatičkih prilagodbi u privatnom i javnom sektoru, prilagodbi bankomata i uređaja za automatsku naplatu, troškovi tiskanja novih cjenika te troškovi informiranja i educiranja javnosti o različitim pitanjima vezanima uz uvođenje eura. Hrvatska će na dan ulaska u eurozonu biti dužna uplatiti određeni iznos sredstava u kapital Europske središnje banke i Europskog mehanizma za stabilnost jer je to obveza svih država članica koje su uvele euro. Svi ti troškovi su jednokratnog karaktera.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

U kontekstu troškova, odnosno potencijalno negativnih učinaka uvođenja eura, potrebno je spomenuti ankete koje pokazuju da naše građane najviše zabrinjava mogući rast cijena. Naime, u principu, neki bi trgovci zamjenu valute mogli pokušati iskoristiti kako bi prikriveno povećali svoje cijene na štetu kupaca, računajući na to da većina kupaca zbog prelaska na novu valutu neće primijetiti da su cijene porasle. Neke članice tome su doskočile na način da su propisale pravilo dvojnog Trenutak iskazivanja cijena, kojeg su se trgovci morali pridržavati u kojemu nekoliko mjeseci prije i nakon uvođenja eura. Na taj započinjemo način znatno se smanjio prostor za prikriveno podizanje svoj put prema cijena, pa je i rast cijena uslijed uvođenja eura u godini euru i eurozoni njegova uvođenja u tim državama bio zanemariv, svega vrlo je povoljan. oko 0,2 postotna boda. Vlada je najavila da će u procesu Eurozona je uvođenja eura osim pravila dvojnog iskazivanja cijena primijeniti i niz drugih mjera kako bi se potaknulo trgovce kao monetarna i druge subjekte na korektno preračunavanje cijena, pa unija danas naši građani nemaju razloga strahovati za svoj životni mnogo stabilnija standard.

i otpornija nego prije desetak godina kada je zbog krize u Grčkoj i još nekim zemljama bilo postalo upitno hoće li euro kao zajednička valuta opstati…

Dakle, analiza je nedvosmisleno pokazala da će korist za Hrvatsku od uvođenja eura znatno prevagnuti nad troškovima. Dok je glavna korist – otklanjanje valutnog rizika, smanjenje kamatnih stopa i poticaj međunarodnoj razmjeni – znatnog učinka i trajnog karaktera, troškovi uvođenja eura uglavnom su mali i jednokratni. Odluka Vlade i HNB-a da ambiciozno krenu u proces uvođenja eura stoga ima snažno ekonomsko uporište. Na kraju bih htio istaknuti i to da je trenutak u kojem započinjemo svoj put prema euru i eurozoni vrlo povoljan. Naime, eurozona je kao monetarna unija danas mnogo stabilnija i otpornija nego prije desetak godina kada je zbog krize u Grčkoj i još nekoliko država bilo upitno hoće li euro kao zajednička valuta opstati. Ta duboka kriza motivirala je europske čelnike na ambiciozne institucionalne reforme koje su uklonile većinu urođenih slabosti monetarne unije. Hrvatska će tako uvođenjem eura postati član monetarne unije koja je prošla svojevrsnu nadogradnju i koja će joj pružati vjerodostojnost i zaštitu, što će posebice dolaziti do izražaja u razdobljima financijskih kriza.

perspektive

NEDOVOLJNO ISKORIŠTENO ČLANSTVO U EU-u

Zabrinjavajući gubitak stanovništva Ostvarujemo relativno pozitivne trendove prema pojedinim ekonomskim pokazateljima, ali dinamika rasta i dalje nam je manja nego u usporedivim zemljama srednje i jugoistočne Europe. Piše: prof. dr. sc. Zdravko Petak1 Premda se u većem dijelu stručne javnosti očekivalo da će članstvom u Europskoj uniji Hrvatska zaustaviti relativno zaostajanje za usporedivim zemljama srednje Europe koje su postale članica EU 2004. godine to se, nažalost, nije dogodilo. Hrvatsku je upravo tijekom članstva pretekla i Rumunjska, uzme li se u obzir BDP mjeren paritetom kupovne moći. Od članica Europske unije iza naše zemlje ostala je još samo Bugarska. A i ta zemlja ima više stope rasta u zadnjih desetak godina, jer se brže oporavila od velike ekonomske krize 2009. koja je snažno pogodila i europske zemlje. Stoga se legitimno može postaviti pitanje što je za Hrvatsku značilo članstvo u Europskoj uniji i je li moguće zaključiti kakve je koristi ili štete imala uključivanjem u najvažniju europsku ekonomsku i političku zajednicu.

Nepovoljna usporedba sa Slovenijom Prvi način da se razmotri to pitanje jest usporedba niza temeljnih socijalnih, demografskih, infrastrukturnih i ekonomskih indikatora koji su karakterizirali zemlju na početku ulaska u EU s istim takvim indikatorima nakon određenog broja godina provedenih u članstvu EU. Nedavno se, primjerice, u stručnoj javnosti razmjerno široko komentirala objava o rezultatima petnaestgodišnjeg članstva Slovenije u EU-u. Usporedilo se niz podataka važećih za tu susjednu zemlju, poput broja stanovnika, očekivanog trajanja života žena i muškaraca, broja i postotka djece koja pohađaju vrtić, broja start-up kompanija, izdvajanja na zaštitu okoliša, broja 1

Autor je redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

priključaka na sustav kanalizacije, broja priredbi u kulturnim institucijama, BDP-a po glavni stanovnika, visine prosječne neto-plaće, stope nezaposlenosti, te veličine ukupnog izvoza i uvoza. Svi ti pokazatelji ukazali su na pozitivan trend. Slovenija danas ima oko 73.000 stanovnika više nego što je imala prilikom ulaska u EU, BDP po stanovniku porastao je s 13.900 na 22.182 eura, a Ljubljana je u samom vrhu među glavnim gradovima EU-a prema postotku recikliranja otpada. Doda li se tome da je Slovenija ostala zemlja iznimno visoke jednakosti u raspodjeli dohodaka, jer se prema podacima za 2017. nalazi na drugom mjestu prema vrijednosti GINI koeficijenta – u Sloveniji on iznosi 24.4, što je tek neznatno slabiji rezultat od Slovačke, koja je s koeficijentom 24.3 na prvom mjestu u EU. Nakon te dvije zemlje slijede Češka, Finska, Belgija, Austrija, Švedska i Danska, zemlje izrazito visoke socio-ekonomske jednakosti. Slovenija je, što je posebno značajno, snažno povećala svoj izvoz, s 12.7 milijadi na čak 30.8 milijardi eura. Uvoz je isto tako povećan, no ne u tolikoj mjeri, jer je s početnih 14.1 milijardi eura narastao na 30.7 milijardi eura, zbog čega je Slovenija ostvarila i blagi suficit u trgovinskoj bilanci.

Uporede li se navedeni podaci s podacima Hrvatske za prvih pet, odnosno, zamalo šest godina članstva u Europskoj uniji, odmah se uočava znatna divergencija od slovenskog trenda. Neovisno o činjenici što se podaci za Hrvatsku u prosjeku odnose na prvih 5 i pol godina, a ne na punih 15 godina članstva u Uniji. Hrvatska, prije svega, dramatično gubi stanovništvo! Razmjeri tog trenda poprimaju u pojedinim dijelovima zemlje (naročito u Slavoniji i Baranji, te područjima uz granicu s Bosnom i Hercegovinom) apokaliptičke razmjere. Hrvatska je u godini ulaska u članstvo EU imala, prema izračunima demografa, oko 4 milijuna i 255 tisuća stanovnika, da bi 64

perspektive

Zabrinjavajući gubitak stanovništva

taj broj sredinom 2018. godine pao na 4 milijuna i 89 tisuća, a početkom 2019., prema pretpostavkama demografa, ispod 4 milijuna. Za razliku od zabrinjavajućih demografskih trendova veći broj ekonomskih indikatora je, u osnovi, pozitivan, premda je dinamika tih indikatora slabija nego u većini usporedivih zemalja. Hrvatski je, primjerice, izvoz s ostvarenih 9.6 milijardi eura 2013. povećan na 14 milijardi eura 2018., što predstavlja povećanja od 44.5%. Uvoz je povećan, ali u manjoj mjeri, s 16.2 milijarde na 21.9 milijardi eura, što predstavlja povećanja od 34%. Plaće su isto tako rasle, ali znatnije tek u posljednje dvije godine. Prosječna neto plaća iznosila je 5.515, a 2018. 5.985 kuna, da bi krajem prvog kvartala 2019. narasla na 6.400 kuna. Neto-plaće su rasle više nego bruto-plaće, što znači da su na rast plaća snažno djelovale i dvije porezne reforme koje je 2016. i 2017. osmislio i proveo Ministar financija Zdravko Marić. Broj nezaposlenih osoba se drastično smanjio, s oko 345 tisuća 2013. na oko 131 tisuću u travnju 2019. Tako je Hrvatska danas suočena s velikom oskudicom radne snage u čitavom nizu sektora.

Goleme razlike među županijama Pokazatelji koji se odnose na pojedine socijalne indikatore nisu, doduše, tako dobri. Hrvatska je, primjerice, i dalje na dnu EU-a kada je u pitanju postotak djece koja pohađaju vrtiće, a posebno djece iz obitelji najnižeg socio-ekonomskog statusa. Razina nejednakosti, mjerena Hrvatska se već GINI koeficijentom, također je viša nego u spomenutim dugi niz godina, zemljama, i prema pojedinim izvješćima iznosi oko 30.0, pokazujući trend kontinuiranog smanjivanja. Razina koje sežu daleko dohodovne nejednakosti je prema podacima niza prije ulaska u istraživanja najsličnija razini nejednakosti u Njemačkoj i članstvo Europske Poljskoj. Ukratko, Hrvatska ostvaruje relativno pozitivne unije, nije uspjela trendove prema pojedinim ekonomskim pokazateljima, na odgovarajući premda je dinamika ekonomskog rasta i dalje manja nego način suočiti u usporedivim zemljama srednje i jugoistočne Europe. s temeljnim Sve to, doduše, plaća izrazito nepovoljnim. Dodaju li se izazovima koji demografskim trendovima i iznimno velike razlike socioekonomskog razvoja između hrvatskih županija, gdje je priječe snažniji samo grad Zagreb iznad prosjeka EU-a, a na razini od ekonomski i približno 75% prosječnog BDP-a EU-a su jedino Istarska i socijalni razvitak Primorsko-goranska županija, negativni socio-ekonomski zemlje. trendovi dobivaju dodatno na značaju. Drugi način da se razmotri korisnost članstva odnosi se na uspješnost u povlačenju sredstava iz fondova EU-a. Visoki politički dužnosnici nerijetko vole selektivno isticati značajne pomake u djelotvornosti povlačenja sredstava iz fondova, no pažljivija analiza nam, nažalost, oktriva da je Hrvatska prema tom kriteriju i dalje na samom dnu Europske unije. Uzmu li se, primjerice, u obzir broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

isplaćena sredstva iz strukturnih i investicijskih fondova EU-a vezana za financijsku perspektivu 2014. – 2020., prema podacima Europske komisije za razdoblje od 2015. (kada su započele prve isplate) do kraja 2018., Hrvatskoj je isplaćeno samo 30% sredstava. Razmjeno nizak postotak, no veći od hrvatskog, imaju Italija (36%), Rumunjska (39%), Češka (40%) i Slovenija (41%). Neke, s nama usporedive zemlje, ostvarile su znatno veći udio isplata, Bugarska, primjerice, već 47% alociranog novca, Estonija 62%, a Portugal čak 74%. Neke od najrazvijenijih europskih zemalja, s djelotvornim javnim upravama, uspjele su naplatiti i više od alociranih sredstava.

Slabije dostupni fondovi Pogleda li se, pak, strukturu isplata prema fondovima, uočava se dodatni problem. Poseban problem leži u činjenici da je udio isplata u odnosu na alocirana sredstava izrazito malen u Kohezijskom fondu (8%), kojim se financiraju strateški infrastrukturni projekti u okolišu i prometu, te je tek nešto bolji u preostala dva ključna oslonca kohezijske politike –Europskom fondu za regionalni razvoj (16%) i Europskom socijalnom fondu Zabrinjavajući (13%). Znatno je, srećom, bolja situcija s fondom koji se odnosi na ruralni razvoj (31%), te Garancijom za mlade je vrlo visoki (52%), kojom se financiraju programi zapošljavanja postotak mladih osoba. Hrvatska, dakle, nije na najbolji mogući invalidskih način iskoristila prilike vezane za politiku koju u mirovina i udjel stručnoj literaturi o europskim integracijama, nazivaju (više od 20 posto) pozitivnom integracijom, odnosno, pravilima korekcije povlaštenih mehanizma tržišta (market-correcting rules). Ta pravila, mirovina, uz koja se zasnivaju na korištenju europskih strukturnih i znatna izdvajanja investicijskih fondova u širokim sektorskim područjima zaštite okoliša, prometa, energetske politike, regionalnog za mirovine razvoja, razvoja ruralnih područja, zapošljavanja i slično, ratnih veterana. važan su instrument procesa europeizacije sektorske politike koju EU oblikuje zajedno sa svojim članicama. Za višu razinu ostvarenja ciljeva u tim područjima javnih politika neophodno je, međutim, radikalnije podizanje kapaciteta javnog upravljanja, ili drukčije rečeno – podizanja djelotvornosti države u ostvarivanju ciljeva koje nam postavljaju okviri europske politike. To je posebno važno ima li se na umu da su europska sredstva iznimno važna za Hrvatsku, koja je, prema inicijalnim projekcijama, trebala ostvariti oko 80% svojih javnih investicija iz ESI fondova, po čemu je trebala biti druga zemlja u EU-u po udjelu tog financijskog izvora u javnim investicijama (Portugal je trebao ostvariti oko 85% svojih javnih investicija iz spomenutih sredstava). Ostvarenje tog i drugih ciljeva, poput već notornog zahtjeva Europske komisije da se izdvajanja u istraživanja i razvoj (R&D) podignu barem na 1.5% BDP-a (od ulaska u EU 2013. kontinuirano, međutim, opstaju na razini od oko 0.8% BDP-a), 66

perspektive

Zabrinjavajući gubitak stanovništva

zahtijeva znatno podizanje kvalitete javnog upravljanja (governance), što je izazov s kojim se Hrvatska do sada nismo uspjeli suočiti na zadovoljavajući način.

Osjećaj besperspektivnosti Govoreći općenitije, Hrvatska se već duži niz godina, koje sežu daleko prije ulaska u članstvo Europske unije, nije uspjela na odgovarajući način suočiti s temeljnim izazovima koji priječe snažniji gospodarski i socijalni razvitak zemlje. Izostanak odgovarajućih odgovora, koji je bio značajka praktički svih vlada koje su upravljale zemljom od početka pregovora o članstvu u EU-u 2005. godine, doveo nas je do znatnog zaostajanja za većinom ostalih članica EU-a iz srednje i istočne Europe. To je proizvelo izrazito snažan osjećaj besperspektivnosti u zemlji, što se pokazuje i u izrazito visokim stopama iseljavanja iz zemlje, koje posljednjih godina dobivaju alarmantne razmjere. Prva skupina izazova s kojima će se morati suočiti sadašnja i buduće vlade odnosi se na trajniju održivost fiskalnih postignuća i ciljano smanjivanje pojedinih javnih rashoda. Usporedno s time trebat će, kao što je prethodno naznačeno, znatnije povećati uspješnost u povlačenju sredstava iz EU fondova. To je posebno važno ima li se na umu da je vlada u lipnju 2017., zbog otpora dijela javnosti, odustala od uvođenja poreza na imovinu. Posljednji element te skupine izazova odnosi se na poboljšanje kvalitete upravljanja javnim poduzećima, u kojima još uvijek dominira politički odabir kadrova i razmjerno visoka razina netransparentnosti. Naredna skupina izazova odnosi se na nepoticajno poslovno okruženje, koje Hrvatsku smješta praktički na samo dno prema pokazateljima konkurentnosti u odnosu na druge članice EU-a. Snižavanje administrativnih troškova i različitih vrsta parafiskalnih nameta, brzina izdavanja različitih vrsta dozvola neophodnih za poslovanje poduzeća, nedjelotvoran sustav pravosuđa s dugim trajanjem postupaka i ogromnim teretom neriješenih sporova, loše i neprohodno stanje u sustavu zemljišnih knjiga, ključni su čimbenici koji utječu na razmjerno nisku razinu konkurentnosti. Mjere koje su u tom području provedene tijekom posljednje tri godine bile su više nego nedostatne i uglavnom su ostale na najavama ili su tek parcijalno bile provedeno (ukinuto je, primjerice, tek nekoliko parafiskalnih nameta, što je bio tek djelić ušteda koji je bio planiran u tom području).

Pogubna mirovinska politika Posebna skupina izazova odnosi se na tržište rada i mirovinsku politiku, gdje je doduše nastavljen pad stope nezaposlenosti, no ostao je niz strukturnih slabosti u politici koja pokriva ovaj sustav. Ključni izazovi odnose se na oblikovanje mjera koje bi u srednjoročnom razdoblju mogle povećati aktivnost radno sposobnog stanovništva, koja je u Hrvatskoj i dalje jedna od najnižih u EU-u. Dodatni problem broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

jest i to što se broj radno sposobnog stanovništva smanjuje zbog negativnog prirodnog priraštaja i izrazito visokog odljeva stanovništva. U sustavu su, osim toga, još uvijek na djelu mogućnosti ranog izlaska s tržišta rada, zatim vrlo visok postotak invalidskih mirovina, te općenito visok udjel (preko 20 posto) povlaštenih mirovina, gdje poseban problem predstavlja izuzetno visoki udjel mirovina koje se se izdvajaju za ratne veterane. Budući da u mirovinskom sustavu doprinosi temeljem osiguranja ne pokrivaju niti 3/5 ukupnih mirovinskih rashoda, velik dio isplate mirovina financira se ostalim fiskalnim izvorima, a mirovine u pojedinačnom smislu predstavljaju daleko najveći dio državnog proračuna. Posebna skupina izazova odnosi se na sustave javnih službi unutar kojih se pružaju neka od temeljnih javnih usluga. Prvi od takvih izazova odnosi se na zdravstveni sustav, koji kontinuirano stvara ogromne gubitke, koji se periodično rješavaju specijalnim transferima iz državnog proračuna za pokriće gubitaka u zdravstvu. Pred Hrvatskom su stoga veliki izazovi u podizanju efikasnosti u sustavu javne uprave, što će uključivati objedinjavanje sustava javne nabave u zdravstvu, spajanje bolnica i iznalaženje modela efikasnijeg upravljanja bolnicama. Obrazovni sustav, o čijim performansama govore i razmjerno loši rezultati hrvatskih učenika na PISA testovima, ali i izrazito nizak udio osoba koje su bile uključene u proces cjeloživotnog učenja, bio je predmetom sustavnih pokušaja reforme. Ključan je pri tome bio pokušaj kurikularne reforme, koja se počela provodi kao pilot-program u dijelu škola, no s još uvijek neizvjesnim općim ishodom.

Previše centralizirana i rascjepkana javna uprava Posebna skupina izazova odnosi se na cjelovitu reformu sustava javne uprave, koja je istodobno izrazito centralizirana, ali i fragmentirana, s nerijetko nejasnom podjelom ovlasti između središnje i lokalnih vlasti. Premda su reformu javne uprave najavile sve tri posljednje hrvatske vlade, u tom pogledu napravilo se jako malo, što se posebno odnosi na teritorijalni ustroj gdje nisu napravljene nikakve izmjene. Ne uspije li Hrvatska na djelotvoran način valjano odgovoriti na spomenute izazove sama činjenica članstva u Europskoj uniji neće joj pomoći da riješi goruće socioekonomske probleme. Posebice pri tome valja istaći prijetnju demografskog sloma i izrazite nejednakosti između regija, gdje je 5 najnerazvijenijih hrvatskih županija (od toga 4 slavonske) na razini od 1/3 prosječnog BDP-a EU-a. Djelotvornijim nošenjem sa spomenutim izazovima osnažili bi se i rezultati hrvatskog članstva u Eropskoj uniji. Naravno, pod uvjetom da se zadrži postojeća struktura investicijskih i strukturnih fondova i ne smanje u većoj mjeri sredstava namijenjena kohezijskoj politici. Ako bi do toga došlo, smanjio bi se udio mehanizama pozitivne integracije, a povećao udio mehanizama negativne integracije (market-making rules), koji se zasnivaju na načelu ukidanja barijera djelovanju jedinstvenog europskog tržišta. Na hrvatsko gospodarstvo, čija je razina konkurentnosti znatno niža od prosjeka EU-a, takav bi razvoj događaja mogao ostaviti iznimno negativne posljedice. 68

perspektive

DOGA\AJ KOJI JE UZDRMAO FINANCIJSKI SVIJET

Je li euro monetarno nedonošče? Od samoga početka uvođenje zajedničke europske valute mnogi anglo-američki, ali i neki europski, ekonomisti izražavaju sumnje u dugoročno opstojnost projekta euro. Piše: prof. dr. sc. Ljubo Jurčić1 Formiranje Europske monetarne unije je najveći događaj u međunarodnom monetarnom sustavu nakon propasti Bretton Woodskog monetarnog sustava 1973. godine i najvažniji događaj u izgradnji Europske unije od njenog osnivanja, Rimskim sporazum iz 1957. Najvidljiviji rezultat Europske monetarne unije je zajednička valuta euro. Godine 1999. jedanaest, od tada 15 zemalja EU, zamijenili su nacionalnu valutu Eurom, prvo kao „knjiški“ novac, a Euro kao gotovinski novac počeo je cirkulirati 2002. godine. Uz 11 zemalja u startu, u međuvremenu (2001.) se euru priključila Grčka, tako da je 2002. godine euro prihvatilo 12 zemalja. Do danas je 19 od 28 EU članica zamijenilo nacionalu valutu eurom. Danska i Ujedinjeno kraljestvo imaju mogućnost priključenja euro zoni, ako tako odluče. Oni imaju „Opt-outs“ klauzulu, a ostale zemlje su potpisivanjem ugovora o priključenju EU potpisale i obvezu zamjenu nocionalne valute eurom, kad se za to steknu uvjeti. Andorra, Monaco, San Marino i Vatikan koriste euro kao nacionalnu valutu na temelju posebnog ugovora s EU, i mogu izdavati ograničenu količinu vlastititih euro kovanica, ali nisu članice Europske unije, niti Euro zone. Zajedničkom valutom, eurom upravlja Europska Centralna Banka (ECB) čija je neovisnost zajamčena Maastrichtskim ugovorom iz prosinca 1991. Europska monetarna unija je ekonomski, ali prije svega politički projekt, kojim se nastoji razvijati i jačati ujedinjenje Europe. U osnivanju Europske monetarne unije nije se moglo poslužiti nekim iskustvom iz prošlosti, jer takvog iskustva nije bilo. U povijesti bi se prvo formirao „jedinstveni“ politički suverenitet (država), koji bi bio iznad monetarnog suvereniteta. Formiranje Autor je redovni profesor Međunarodne ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Europske monetarne unije je bio, i još uvijek jest, u svojoj složenosti, direktnim i indirektnim utjecajem na gotovo svaki dio monetarnog, ekonomskog, socijalnog i političkog života, veliki monetarni, ekonomski, tehnički, ali prije svega politički poduhvat. Razlozi za osnivanje europske monetarne unije su višestruki. Jedan od njih je raspad međunarodnog monetarnog, Bretton Woodskog, sustava i nastojanje da se stvori multipolarni međunarodni monetarni sustav. Jedan od razloga je zasigurno i stabilizacija tečajeva među europskim zemljama koje su sve više, nakon drugog svjetskog rata, trgovali. Ujedinjenje Njemačke i nastojanje da se ona što više europezira su zasigurno doprinijeli kreiranju zajedničke europske valute (napuštanju njemačke marke) kao instrumenta koji pomaže tom procesu. Političari, kreatori Europske unije, su zajedničku valutu vidjeli kao najjači instrument njenog ujedinjenja, i oni su vršili najveći pritisak uvođenju eura kao zajedničke valute. Međutim, ne postoje neki jedinstveni kriteriji čije ispunjenje bi garantiralo, da će odustajanjem od nacionalne valute i prelaskom na zajedničku, svaka zemlja članica imati veće koristi od štete (troškova). Kreatori europske monetarne unije koji su bili predstavnici zemalja, prvih članica, imali su različite ideje o tome kakva bi monetarna unije trebala biti i koje kriterije bi trebala zemlja zadovoljiti za pristupanje uniji. Vjerojatno su najveći utjecaj imali predstavnici Njemačke i Francuske, kao dvije najveće članice europske unije. Prelaskom na zajedničku valutu, zemlja se odriče jednog od najsnažnijih instrumenata ekonomske politike – tečaja, i odriče se monetarnog suvereniteta. Vlastiti nacionalni novac, tečaj i nacionalni suverenitet su najači instrumenti razvoja neke države. Potpunim ili djelomičnim odustajanjem od ovih instrumenata traži duboku i široku ekonomsku i političku analizu, a ne samo formalno zadovoljavanje „birokratskih“ uvjeta, što to u suštini jesu nominalni Maastrichtski kriteriji: deficit proračuna, javni dug, kamate i inflacija. Jedan od većih problema, u procesu stvaranje Europske monetarne unije je bilo pitanje, kako voditi zajedničku monetarnu politiku, kad svaka zemlja zadržava puni suverenitet nad ostalim politikama, koje moraju biti međusobno usklađene: fiskalnom, socijalnom, industrijskom, dohodovnom i drugim. Mnogi nisu vidjeli mogućnost efikasnog upravljanja monetarnom politikom iznad koje ne stoji jedinstveni politički suverenitet, nego suvereniteti više zemalja članica. Kriteriji uspješnog uvođenja zajedniče valute nisu samo monetarni i financijski, nego su konceptualni, ekonomski, institucionalni i nadasve politički. Europska centralna banka je „spontano“ preuzela monetarni (supranacionalni) suverenitet nad članicama Europske monetarne unije. Euro je kreiran u prosincu 1991. godine kad je njemački kancelar Helmut Kohl i francuski predsjednik Francois Mitterrand, zajedno s deset ostalih lidera europskih zemalja pod predsjedanjem predsjednika Europske komisije, Jacques Delorsom dogovorili novi „Treaty of European Union“ u Maastrichtu, u Nizozemskoj. U to vrijeme taj sporazum je viđen kao najbolji put ka političkom ujedinjenju Europe. 70

perspektive

Je li euro monetarno nedonošče?

Iako u to vrijeme skoro niti jedna zemelja nije zadovoljavale kriterije za prihvaćanje eura, ali pretpostavljalo se da će u kratkom narednom razdoblju one to postići. Tada, u svjetskoj turbulentnoj situaciji: pada Berlinskog zida (socijalističkog sustava), ujedinjenja Njemačke, raspada Sovjetskog saveza, učvršćivanje „jezgre“ Europe oko Europske monetarne unije činio se vrlo dobar potez, u novim globalnim geopolitičkim promjenama. U želji politike da u politici ujedinjenja Europe naprave veliki korak naprijed, zapostavili su se ekonomski, institucionalni i politički kriterije koji su nužni za dugoročno uspješno stvaranje zajedničke valute. Od samog početka mnogi ekonomisti, osobito anglo-američki, izražavaju ozbiljnu sumnju u dugoročnu opstojnost projekta euro. Također, neki od njih (npr. Martin Feldstein) tvrde da monetarna unija nije nužna za uspješno funkcioniranje ekonomske integracije, odnosno zone slobodne trgovine. Štoviše, euro može u budućnosti postati rizik za stabilnost i mir u Europi, a mir je bio i ostao osnovni politički cilj njenog nastanka. Neki, poput Miltona Fridmana tvrde da je načinom uvođenjem eura, kao zajedničke valute i kao dominantno ekonomskog instrumenta, politika zapostavila i pobijedila ekonomiju. Nametnuti kriteriji za zamjenu nacionalne valute eurom, mogla bi postati prepreka političkom ujedinjenju Europe, a što je krajnji cilj osnivanja Europske unije. Kritika načina uvođenja eura dolazi i od europskih ekonomista, koji tvrde da su kriteriji za ulazak u euro, prema Maastrichtskom sporazumu, preslabi i nedovoljni za dobro i dugoročno funkcioniranje europske monetarne unije. Politički pritisak za uvođenje eura i prije nego što su zadovoljoljeni realni kriteriji, nanosi nepopravljiu štetu učvršćivanju eura kao zajedničke valute. Nizozemski sudionik kreiranja eura, Frists Bolkestein, 2013. godine izjavljuje da je projekt eura osuđen na propast i da njegova zemlja treba izići iz Europske monetarne unije. Hans –Werner Sinn, profesor javnih financija na Sveučilištu u Minhenu, dugogodišnji predsjednik IFO Instituta i CESifo Grup, jedan od vodećih svjetskih i europskih ekonomista današnjice, posvetio je cijelu knjigu euru, „The Euro Trap, On Bursting Bubbles, Budgets, and Beliefs“ (Oxford University Press, 2014). U samom uvodu knjige piše: „Prije dvadeset godina Europa je bila prepuna euro entuzijazma, i ja sam bio među njima, ne razumijeći, ili ne želeći čuti upozorenja starijih i puno iskusnijih ekonomista. Vraćujući se u to vrijeme, tada se činilo da je Europa došla u fazu u svojoj povijesti kad je zajednička valuta logičan korak naprijed u očuvanju mira promociji velikog prosperiteta na starom kontinentu. Nažalost, ta velika očekivanja su brutalno uništena“. Nobelovac Joseph E. Stiglitz, u knjizi „The Euro, How a common currency threatens the future of Europe“ (Euro, kako zajednička valuta prijeti budućnosti Europe) (W.W. Norton & Company, New York, 2016), objašnjavajući zašto je napisao ovu knjigu navodi, da se, analizirajući spor i slab oporavak Europe nakon krize iz 2008/2009. godine, počeo se pitati što se događa u Europi? „Odgovor je jednostavan: fatalna odluka 1992. o prihvaćanju jedinstvene valute bez organiziranja institucija koje bi trebale omogućiti njeno uspješno funkcioniranje. Dobar monetarni aranžman ne može osigurati prosperitet, ali manjkav (necjelovit) monetarni aražman može voditi u broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

recesiju i depresiju….. Europu ne treba razapeti na križ zbog eura – euro može funkcionirati. Ključne reforme su potrebne u monetarnoj uniji, ne u individualnim zemljama. Pitanje je ima li dovoljno političke kohezije, dovoljno solidarnosti među zemljama. (Sadašnji) euro povećava nejednakosti…. Također: neoliberalna ekonomija možda nije uspješna u povećanju prosječne stope rasta gospodarstva, ali možemo biti sigurni da je uspješna u povećanju nejednakosti…. Evidentno je da sve ide krivo. Europa je izgubila svoj kompas.... Priča o eurozoni je priča o moralnosti: ona ilustrira kako politički lideri koji su izgubili vezu sa svojim građanima mogu oblikovati sustav koji ne služi njima (građanima). To pokazuje kako financijski Politički pritisci za interesi prečesto pretežu interes ekonomske integracije i uvođenje eura i kako ideologije i dugačiji interesi od društvenih, mogu prije nego što su rezultirati ekonomskom strukturom od koje ima koristi zadovoljeni realni nekolicina na rizik ostalog ogromnog dijela društva i građana“. kriteriji nanose

nepopravljivu štetu učvršćivanja zajedničke valute

Ekonomska znanost razvila je teoriju koja analizira i definira ekonomske uvjete, koji bi trebali biti zadovoljeni kako bi monetarna integracija uspjela i kako bi korist bila veće od šteta za svaku članicu integracije. Ta se teorija naziva teorija optimalnog valutnog područja.

Optimalno valutno područje Osnovni okvir za uvođenje zajedničke valute je optimalno valutno područje. Zajedničko valutno područje predstavlja grupu zemalja među kojima je fiksiran tečaj (područje s više valuta međusobno povezanih fiksnim deviznim tečajem), a prema ostatku svijeta je fleksibilni devizni tečaj, ili uvedena zajednička valuta (područje sa zajedničkom valutom, kao što je to slučaj s eurom). Međutim, nije svako zajedničko valutno područje optimalno. Optimalnost se definira kriterijima teorije optimalnog valutnog područja koji uključuju mobilnost rada i drugih faktora proizvodnje, stupanj ekonomske otvorenosti, diverzifikaciju u proizvodnji i potrošnji, izloženost simetričnim šokovima, fleksibilnost cijena i nadnica, sličnost u stopama inflacije, integraciju financijskog tržišta, fiskalnu integraciju i političku integraciju. Pojam optimalno valutno područje prvi je upotrijebio R.A. Mundell u „A Theory of Optimum Currency Areas“. Prema R. I. McKinnonu, optimalno valutno područje je ono koje može istodobno ostvariti tri cilja: (1) održavanje pune zaposlenosti; (2) održavanje uravnoteženih međunarodnih plaćanja; (3) održavanje stabilne unutrašnje prosječne razine cijena.2 2

McKinnon, R. I. (1963). Optimum Currency Areas. American Economic Review, 53 (4), 717-725, str. 717.

perspektive

Je li euro monetarno nedonošče?

Optimalno valutno područje može se definirati i kao područje gdje je korist od napuštanja nacionalne valute veća nego troškovi od usvajanja zajedničke valute. Također, može se reći da je optimalno valutno područje ono u kojem članice imaju usklađene poslovne cikluse, tako da je zajednička monetarna politika prikladna za sve njih. Temeljno je pitanje cjelokupne teorije optimalnog valutnog područja pod kojim je uvjetima optimalno? Nakon prve, vrlo intenzivne faze tijekom 1960-ih i prve polovice 1970-ih, razvoj teorije počeo je stagnirati. Prvenstveno, postojao je problem nedefiniranosti jer su kriteriji optimalnosti ponekad upućivali u suprotnim smjerovima, a istovremeno je došlo i do usporavanja procesa europske monetarne integracije. Ponovno probuđeni interes za pitanje optimalnog valutnog područja 1980-ih i ranih 1990-ih doveo je do razvoja „nove“ teorije optimalnog valutnog područja. Razlika između tradicionalnog i novog pogleda je ta da tradicionalisti više naglašavaju potencijalne troškove, dok moderni pogled više ističe koristi od zajedničkih valutnih područja, posebno koristi koje proizlaze iz povećanja kredibiliteta za zemlje koje su u povijesti imale visoke stope inflacije. Naime, teoretičari su utvrdili da je za zemlje s relativno visokom inflacijom u prošlosti jedan od načina postizanja kredibiliteta i snižavanja stope inflacije odricanje vlastitog nacionalnog monetarnog suvereniteta i formiranje monetarne unije sa zemljom s niskom inflacijom koja će djelovati poput svojevrsnog sidra.3 Osim teoretskih unapređenja, interes za teoriju optimalnog valutnog područja ponovno je potaknut stvaranjem Europske monetrane unije, što je dovelo do potrebe za novim saznanjima kako bi se otkrilo da li je Europska unija optimalno valutno područje. Prema mišljenju Frankela i Rosea4 pridruživanje valutnom području još više približava zemlju ispunjenju kriterija optimalnog valutnog područja. Ovo nastaje kao posljedica uvođenja jedinstvene valute što izaziva smanjivanje određenih troškova. Hipoteza endogenosti ukazuje na to da ako zemlja uđe u zajedničko valutno područje, ona može zadovoljiti kriterije optimalnog valutnog područja ex post, čak i ako ih nije zadovoljila ex ante. To se nije potvrdilo u slučaju Europske monetarne unije.

Mongelli, F. P. (2002). New Views on the Optimum Currency Area Theory: What is EMU telling us? Working Paper No. 138. European Central Bank, str. 15. 4 Frankel J. & Rose, A. (1997). The Endogeneity of the Optimum Currency Area Criteria. The Economic Journal, 108(449), 1009-1025. 3

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Kriteriji optimalnosti valutnih područja definirani su tijekom prve faze razvoja teorije kao uvjeti koje je potrebno ispuniti da bi neko valutno područje bilo optimalno, odnosno da bi prednosti od njegovog formiranja za partnerske zemlje bile veće od nedostataka. Analiza ovih kriterija zasigurno je najvažnije pitanje teorije optimalnog valutnog područja: Mobilnost faktora proizvodnje je kriterij na kojem je utemeljena teorija optimalnog valutnog područja. No, za shvaćanje važnosti ovog kriterija, potrebno je najprije promotriti i usporediti ulogu sustava fluktuirajućih deviznih tečajeva u ekonomskoj stabilnosti dviju zemalja naspram uloge valutnog područja formiranog fiksiranjem tečajeva ili preuzimanjem zajedničke valute. Prema Mundellovom modelu, u valutnom području s više valuta međusobno povezanih fiksnim deviznim tečajem, pomak potražnje od dobara proizvedenih u zemlji A na dobra proizvedena u zemlji B rezultira nezaposlenošću u zemlji A i inflacijom u zemlji B. Ako monetarne vlasti u zemlji B dopuste inflaciju, bit će smanjen teret prilagodbe u zemlji A zbog promjene odnosa razmjene (cijena, terms of trade). Ako država B ne dopusti inflaciju, što je u skladu s pretpostavkama Mundellovog modela, teret prilagodbe u cijelosti pada na zemlju A. Budući da nositelji ekonomske politike u zemlji A ne mogu sniziti cijene svojih dobara zbog rigidnosti nadnica, prilagodba se u toj državi mora dogoditi kroz smanjenje zaposlenosti i dohotka.

Izvor: Eurostat

Grafikon 1. EU: Cijene sata rada

perspektive

Je li euro monetarno nedonošče?

Sličan scenarij se događa u valutnom području s jedinstvenom valutom. No, ako nositelji ekonomske politike žele održati punu zaposlenost u zemlji A, tada će u zemlji B biti nužno prihvatiti porast cijena. Obrnuto, održavanje stabilnosti cijena u zemlji B rezultirat će nezaposlenošću i padom dohotka u zemlji A. Dobar primjer za to je trenutno Grčka (i dijelom Hrvatska, iako nema eura, ali ima fiksni tečaj i dviznu klauzulu, tako da euro više obavlja funkcije novca u Hrvatskoj od kune) (zemlja A) i Njemačka (zemlja B). Trošak rada u Hrvatskoj je otporan na snižavanje jer je, između ostalog, već prenizak i među najnižim u Europi, grafikon 1. Ulaskom u euro, pritisak na smanjivanje već niske cijene rada bi ostao. Međutim, u slučaju postojanja mobilnosti faktora proizvodnje, nezaposlene faktore u jednoj zemlji, moguće je zaposliti u drugoj, rješavajući na taj način istodobno problem nezaposlenosti u prvoj zemlji i inflaciju u drugoj. Ipak, velika španjolska ili grčka nezaposlenost nije se riješila zaposlenjem u Njemačkoj. Ako je struktura gospodarstva relativno dobra i ako je njena fleksibilnost relativno velika, onda migracija stanovništva kod zemlje emigracije smanjuje ponudu rada i povećava njegovu cijenu, a u zemlji imigracije obrnuto: povećava ponudu rada i smanjuje njegovu cijenu, što bi u nekom relativno kratkom roku dovelo do obrnutih tokova i ravnoteže. Hrvatska je sada u tom procesu. Fiksni tečaj ne omogućuje prilagođavanje tečaja na temelju različite produktivnosti u Hrvatskoj i EU-u, zbog čega se radna mjesta

Izvor: Eurostat

Grafikon 2. EU: promjena broja stanovnika u 2017.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

zatvaraju u Hrvatskoj a ljudi traže posao u inozemstvu. Hrvati se iseljavaju iz svoje države u zabrinjavajućim brojevima, grafikon 2. Međutim zbog loše strukture gospodarstva i zbog njegove premale fleksibilnosti, nakon iseljavanja nije realno očekivati povratni val. Iseljavanje Hrvatske nije samo ekonomski i socijalni problem, nego i sigurnosni, a svime skupa i prvoklasni politički problem, koji zahtijeva upotrebu svih instrumenata ekonomske politike u njegovu riješavanju, pa tako i politikom tečaja. Ulaskom u euro izgubila bi se ta mogućnost, a zacementirala postojeća pogubna za Hrvatsku situacija. Stupanj gospodarske otvorenosti. Na otvorenost gospodarstva kao kriterij optimalnosti valutnih područja ukazao je R.I. McKinnon. Stupanj ekonomske otvorenosti McKinnon je definirao kao odnos utrživih („tradable“) i neutrživih („nontradable“) dobara.5 Utrživa dobra su dobra kojima se trguje u međunarodnoj razmjeni, tzv. vanjskotrgovinska dobra. Neutrživa dobra su dobra kojima se ne trguje u vanjskotrgovinskoj razmjeni, tzv. lokalna dobra. McKinnon smatra da bi gospodarstvo koje je otvorenije (u kojem je sektor utrživih dobara veći od sektora neutrživih dobara) trebalo težiti fiksnom deviznom tečaju, odnosno da je fleksibilni devizni tečaj primjereniji za relativno zatvorenije ekonomije. U maloj otvorenoj ekonomiji fluktuacije deviznog tečaja suprotne su naporima da se postigne stabilnost cijena. Slika je drugačija u velikoj zemlji sa značajnom proizvodnjom dobara koja nisu namijenjena međunarodnoj razmjeni. Što je više utrživih dobara tečaj je slabiji instrument gospodarske politike te je manja uloga monetarne politike, a puno veća uloga kretanja kapitala preko granica područja. Zbog toga bi u ovakvom slučaju sustav fiksnih deviznih tečajeva bio prihvatljiviji. Hrvatska je otvorena zemlja. Zbog nepripremljenosti za poslovanje na svjetskom tržištu, udio robnog izvoza u BDP je najmanji od svih sličnih zemalja, Grafikon 3. Udio izvoza pokazuje efiksnost i konkurentnost hrvatskog gospodarstva, koja je bila bitna za uključivanje u Svjetsku trgovinsku organizaciju, u EU, ali je i bitna kod uključivanja u Europsku monetarnu uniju. Zemlje veličine kao Hrvatska trebale bi imati udjel izvoza u BDP-u preko 60% da bi se kretale prema razvijenim zemljama. Samo članstvo u prije navedenim međunarodnimi EU integracijama ne osigurava razvoj. Razvoj osigurava nacionalna ekonomska politika koje Hrvatska nema. Ulaskom u međunarodne organizacije bez cjelovite „domaće“ razvojne politike, Hrvatska postaje lak „plijen“ za globalne špekulante.

McKinnon, op.cit., str. 717.

perspektive

Je li euro monetarno nedonošče?

Izvor: Eurostat Grafikon 3. Udio robnog izvoza u BDP

Do sada Hrvatska nije bila pripremljena ni za jedno od ovih organizacija, pa ni sada nije realno pripremljena ni za EMU niti to može uspjeti za narednih desetak godina. Otvorenost zemlje se obično mjeri zbrojem vrijednosti izvoza i uvoza. Taj podatak je za Hrvatsku zadovoljavajući, ali zahvaljujući vrijednosti uvoza. Odnos izvoza i uvoza pokazuje odnos efikasnosti domaćeg u odnosu na svjetsko gospodarsto, što je za Hrvatsku sada očito nepovoljan. Ulaskom u euro takva situacija bi se zacementirala. Uz najmanji udio izvoza domaće proizvodnje, Hrvatska cijelo prethodno razdoblje ima puno veći robni uvoz od izvoza. Rast uvoza se usporio od krize 2009. godine, ne zbog mjera ekonomske politike, nego zbog osiromašenog naroda koji je smanjio potrošnju, a time i potrošnju uvoznih roba. Diverzifikaciju proizvodnje kao kriterij optimalnog valutnog područja predložio je Kenen. Ako potražnja za nekim dobrom opada te ako zemlja proizvodi i izvozi veći broj proizvoda, onda pad potražnje za nekim proizvodom ima manji utjecaj na nezaposlenost, nego kod zemalja koje imaju manji broj izvoznih dobara. Gospodarstva s većim brojem izvoznih proizvoda rijetko će se suočavati s promjenama u potražnji za svojim proizvodima na makroekonomskom nivou. Stoga je Kenen došao do zaključka da zemlje s manjim stupnjem diverzifikacije proizvodnje trebaju sustav fleksibilnih deviznih tečajeva da bi ublažio utjecaj eksternih šokova, dok je za visoko diverzificirano gospodarstvo pogodniji fiksni tečaj, broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Izvor: World Trade Organization

Grafikon 4. Robna razmjene Republike Hrvatske s inozemstvom, u mil. USD

odnosno formiranje valutne unije. Podaci iz grafikona 3. 4. ukazuju da Hrvatska nema značajno diferzificiranu proizvodnju izvoznih roba. Štoviše, podaci ukazuju da se smanjuje broj izvoznih proizvoda. Prema preporuci Kenena, za Hrvatsku bi bio puno bolji fleksibilni tečaj nego postojeći fiksni, a efekt ulazaka u euro bio bi potpuno negativan.

Zabrinjavajuće dohodovne razlike Izloženost simetričnim šokovima. U slučaju pojave simetričnog šoka sve će zemlje biti izložene ili povećanju ili smanjenju dohotka. To znači da valutno područje čije regije imaju relativno sličnu gospodarsku strukturu, a s tim u vezi i manju mogućnost pojave asimetričnog šoka, imaju i manju mogućnost destabilizacije prouzročene međuregionalnim različitostima. Drugim riječima, što je veća sličnost gospodarske strukture između regija valutnog područja, manja je mogućnost pojave asimetričnog šoka, pa je i veći stupanj optimalnosti tog područja. Asimetrični šokovi i nesinkroniziranost poslovnih ciklusa najveće su prijetnje optimalnosti valutnih područja. Što su veće različitosti poslovnih ciklusa i šokova, veća je potreba za prilagodbama na nacionalnoj razini. Budući da formiranje monetarne unije podrazumijeva odricanje zemlje od vlastite monetarne politike, u slučaju da je pogođena asimetričnim šokom na raspolaganju joj preostaje vrlo malo instrumenata ekonomske politike za prilagodbu. 78

perspektive

Je li euro monetarno nedonošče?

Za Hrvatsku se može reći da ima simetrične šokove, odnosno cikluse s EU. Međutim problem je što se cikličko kretanje EU gospodarstva odvija na prosječnoj razini preko 30 tisuća eura po stanovniku, dok se to u Hrvatskoj događa pri nešto iznad 11 tisuća eura po stanovniku. Dakle tri puta manje. Na toliko različitim razinama razvijenosti ista politika ne može biti podjenako efikasna. Čak može djelovati i suprotno: imati pozitivan efekt na većim razinama i negativan na manjim, i obrnuto. Prema ovom kriteriju Hrvatska nije i neće biti dugo spreman za euro. Fleksibilnost cijena i nadnica. Kada su cijene i nadnice fleksibilne između i unutar zemalja koje razmišljaju o jedinstvenoj valuti postoji manja vjerojatnost da će proces prilagođavanja koji slijedi nakon šoka biti popraćen sa značajnom nezaposlenošću u jednoj zemlji i/ili inflacijom u drugoj. Ovo će zauzvrat umanjiti potrebu za prilagođavanjem deviznog tečaja. U zemljama kao što je Hrvatska, s vrlo niskim nadnicama, njihova fleksibilnost prema snižavanju je vrlo mala ili nikakva. U takvoj situaciji nadnice ne padaju, ali nezaposlenost raste. Dakle u slučaju, kad su cijene i nadnice rigidne može doći do potrebe prilagodbe deviznog tečaja kao odgovor, odnosno prilagođavanje na šokove. U tom slučaju fiksni devizni tečaj bi bio neodrživ. Fleksibilnost cijena i nadnica je osobito važna u vrlo kratkom roku jer olakšava proces prilagodbe koji slijedi nakon šoka. Trajni šokovi će u razdoblju preokreta imati za nužnu posljedicu trajne promjene cijena i nadnica. Dakle, ako postoji fleksibilnost cijena i nadnica u zajedničkom valutnom području, lakše je premostiti asimetrične šokove i zajedničko valutno područje je stabilnije. Kako se vidi iz grafikona 1. nadnice su u Hrvatskoj među najnižim u EU-u i mogućnosti njihova snižavanja su nikakve i štetne, tako da ovaj uvjet za eure ne da nije zadovoljen , nego upućuje na nužnost fleksibilnog tečaja. Sličnost stopa inflacije. Ako postoje razlike u inflaciji među zemljama, teže je održati fiksni devizni tečaj. U monetarnoj uniji gdje nema deviznog tečaja kao prilagodbenog mehanizma, razlike u inflaciji mogu uzrokovati problem, budući da će regije s kontinuiranom razlikom u inflaciji zahtijevati drugačiju monetarnu politiku. Fleming6 smatra da u slučaju kada su stope inflacije među zemljama niske i slične tijekom vremena, uvjeti razmjene također ostaju relativno stabilni. To vodi uravnoteženom tekućem računu i smanjenju potrebe prilagodbe nominalnog deviznog tečaja. Posljednjih godina, a tako će biti i narednim godinama inflacija nije problem, što se tiče globalog gospodarstva. Ona može nastati kao rezultat političkih poteza.

Fleming, M. J. (1971). On Exchange Rate Unification. The Economic Journal, 81 (323), 467-488.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Integracija financijskog tržišta. Financijska integracija može umanjiti potrebu za prilagodbama deviznog tečaja. Ona, između ostalog, omogućava ublažavanje privremenih negativnih poremećaja kroz kapitalne tokove. Ako postoji visoki stupanj financijske integracije, čak i najmanje promjene kamatnih stopa vode ravnotežnom kretanju kapitala među zemljama. To umanjuje razlike u dugoročnim kamatnim stopama, olakšavajući financiranje eksternih neravnoteža, ali usto i stimulira efikasnu alokaciju resursa. Financijska integracija ne može biti zamjena za potrebne trajne prilagodbe, ona može jedino olakšati dugoročni proces prilagođavanja. Fiskalna integracija. Formiranje ili ulazak u zajedničko valutno područje znači da određena zemlja neće više biti u mogućnosti koristiti monetarnu politiku za izvršavanje svojih ciljeva, već da će zajednička monetarna politika morati služiti cijelom području. To znači da fiskalna politika preostaje najvažniji instrument koji zemlja samostalno može koristiti za stabilizaciju ekonomije. Ako nepovoljni šok zahvati zajedničko valutno područje, onda fiskalna integracija između regija i zemalja može ublažiti njegov utjecaj kroz fiskalne transfere između regija. Zbog toga bi bilo potrebno imati veliki savezni proračun iz kojeg bi se osiguravali transferi. Postojanje nad-nacionalnog fiskalnog transfernog sustava bi omogućilo redistribuciju sredstava prema povezanoj zemlji koja je pogođena asimetričnim šokom, što bi olakšalo prilagodbe takvim šokovima i umanjilo potrebu za prilagodbama nominalnog deviznog tečaja. Europski proračun za to nije predviđen, a i veliko je političko pitanje kako bi zemlja finacijer takve transakcije to objasnila svojim građanima? Politička integracija. Politički faktori su važni jer bez političke volje, čak i ako su ispunjeni svi kriteriji optimalnih valutnih područja, zemlja neće ući u zajedničko valutno područje i neće imati koristi od zajedničke valute. Stoga neki teoretičari smatraju političku integraciju najvažnijim uvjetom za prihvaćanje zajedničke valute. Politička volja potiče, među ostalim, ispunjavanje zajedničkih obaveza, podupire kooperaciju u različitim ekonomskim politikama i potiče veću institucionalnu povezanost. Osim toga, zemlje koje formiraju zajedničko valutno područje moraju prihvatiti da više neće biti u poziciji upotrebljavati monetarnu politiku kako to žele, već da će supranacionalna centralna banka voditi zajedničku monetarnu politiku u zajedničkom monetarnom području. Također, članstvo u zajedničkom valutnom području zahtijeva koordinaciju politika, što omogućava lakšu implementaciju zajedničke monetarne politike.

perspektive

Je li euro monetarno nedonošče?

Hrvatska i euro Prije zamjene hrvatske nacionalne valute kune eurom potrebna je puno dublja analiza od analize zadovoljavanja samih nominalnih Maastrichtskih kriterija: deficita, javnog duga, inflacije i kamatnih stopa. Paradoksalno je da bi se samo „administrativnom“ politikom zadovoljavanja tih kriterija zaustavio, u postojećoj situaciji, i ovako spor razvoj Hrvatske. Dovoljno je smanjiti ili ograničiti javnu potrošnju kroz nekoliko godina i kriteriji će biti zadovoljeni. Međutim, takva politika već bi u kratkom, a osobito u dugom roku prikovala Hrvatsku na dnu Europe. Takvom politikom smanjuju se državna ulaganja u infrastrukturu, u obrazovanje i razvoj, u izgradnju suvremenih institucija za potporu gospodarskom sektoru u kreiranju i vođenju poslovne politike i državi za kreiranje i vođenje ekonomske politike. Iseljavanje Temeljni cilj politike trebaju biti veće stope gospodarskog Hrvatske nije rasta koje će, uz nepromijenjene stope oporezivanja, samo ekonomski smanjiti i deficit i javni dug. Bez izgradnje suvremenih i socijalni nego institucija i infrastrukture, bez obrazovanja i razvoja, sigurnosni, uvođenje eura bila bi nepremostiva prepreka razvoju Hrvatske, što bi, zbog iseljavanja iz Hrvatske postao dakle prvoklasni prvoklasni politički problem. Pored toga, prije uvođenja politički problem, eura, Hrvatska bi trebala, po današnjim cijenama dostići koji zahtijeva nivo razvijenosti, mjereno bruto domaćim proizvodom primjenu svih po stanovniku, iznad 20 tisuća eura, i trebala bi imati instrumenata stopu tehnološkog napretka najmanje na razini prosjeka ekonomske zemalja iznad 30 tisuća eura po stanovniku. U priprema za uvođenje eura trebalo bi barem napraviti: 1. analizu strukture hrvatskog gospodarstva, i njegove sektorske efikasnosti i usporediti ju s efikasnošću članica eurozone, 2. analizu fiskalne i monetarne politike od osnivanja da danas i procijeniti njihove doprinose razvoju i nazadovanju Hrvatske,

politike, uključujući i tečajnu, u njegovu rješavanju.

3. analizu državne organizacije, institucija, zakona, procedura, kontrolnih mehanizama, i sl., 4. analizu razvoja globalne, europske i susjedske, gospodarske, političke, geopolitičke i geoekonomske situacije.. itd. Na temelju tih analiza treba napraviti plan potrebnih promjena i vlastitih kriterija koji bi, koliko toliko garantirali korist od zamjene kune eurom. Hrvatska politika je u prošlosti zbog politikantskog i neodgovornog pristupa u sličnim situacijama nanijela nepopravljive štete Hrvatskoj i hrvatskom narodu. To je bilo kod pristupa Svjetskoj

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

trgovačkoj organizaciji (WTO), kad je Hrvatska liberalizirala svoju vanjsku trgovinu, u skladu s pravilima (WTO) bez ikakve pripreme. Time je slabu i nepripremljenu domaću proizvodnju izložila puno snažnijoj stranoj konkurenciji. To je bio udar na domaću industriju bez organiziranih i razvijenih institucija, od strane države, kao podrška toj industriji. Slaba hrvatska industrija, pod pritiskom puno jače i efikasnije strane konkurencije, koja uz to ima vidljivu, a još više nevidljivu, potporu vlastitih država je počela nestajati.

Pogreške nas odvele prema europskom dnu Ulazak u EU se odvijao na isti način. Hrvatska je uspjela zadovoljiti nominalne „administrativne“ kriterije, ali nije pripremila niti hrvatsko gospodarstvo niti državu kako bi iskoristili mogućnosti koje pruža članstvo u EU. Najvidljiviji pokazatelj je iseljavanje najproduktivnijeg dijela hrvatskog stanovništva (najveće iseljavanje u EU), što je zabrinjavajuće već danas, a osobito već u bliskoj budućnosti će postati nepremostiva prepreka razvoju zemlje. Ulazak Hrvatske u EU trebalo je značiti bolji život građana, a ne da hrvatski građani traže bolji život u drugim zemljama EU-a ili dalje. Hrvatska država očito nije stvorila snagu za vlastiti razvoj. Zbog toga ima samo još jednu stepenicu da padne na samo dno EU. U takvoj situaciji, bez ozbiljnih priprema i promjena u gospodarstvu i državi, uvođenje eura uz zadovoljavanje samo „nominalnih“ kriterija prikovali bi Hrvatsku na EU dnu. Grješaka u dosadašnjem vođenu ekonomske politike, koje su pridonijele tonjenju Hrvatske prema europskom dnu, nalazi se i u monetarnoj politici. One se nalaze u tečajnoj politici i u dopuštanju poslovnim bankama da u domaćim transakcijama koriste stranu valutu. Politika tečaja kune nanijela je najveću štetu hrvatskom gospodarstvu. Tečaj, osim što određuje cijenu strane valute, određuje i cijenu strane robe na domaćem tržištu, cijenu domaće robe na stranim tržištima i isplativost domaće proizvodnje. Niži tečaj strane valute znači jeftiniju uvoznu robu za domaće kupce, a skuplju domaću robu za strane kupce. Antiinflacijskim programom od 4. listopada 1993. godine zaustavljena je hiperinflacija i određen je tečaj: jedna njemačka marka za 4,44 današnje kune. Za proizvodnju, koja je izložena međunarodnoj konkurenciji, to je značilo, da će propasti svi oni koji imaju troškove proizvodnje iznad 4,44 kune po jednoj njemačkoj marki prihoda, naravno, ako unapređenjem poslovanja ne smanje troškove proizvodnje ispod 4,44 kune po svakoj marki prihoda. Po svemu sudeći, analiza broja poduzetnika koji se nalaze u takvoj situaciji nije provedena, tako da je velik broj poduzetnika ovakvim tečajem gurnut u likvidaciju. Jedan dio proizvođača, čiji su troškovi proizvodnje po jednoj njemačkoj marki prihoda bili ispod 4,44 a veći od 3,8 kuna imali su jednomjesečnu radost. Naime,

perspektive

Je li euro monetarno nedonošče?

uz tečaj od 4,44 kn su poslovali pozitivno, ali već u idućem mjesecu (studenom), tečaj je pao ispod 3,8 kuna tako da su i oni ovom tečajnom promjenom usmjereni prema zatvaranju proizvodnje. Nikakve inovacije i tehnološka unapređenja nisu mogli nadoknaditi štetu ove dodatne promjene tečaja. Ova igra s tečajem posjekla je hrvatsku proizvodnju. Umjesto da se napravila analiza utjecaja tečaja i tečaj se podigao na primjerice, 5,55 kuna za jednu njemačku marku i sačuvala ona proizvodnja koja je imala troškove iznad 4,44 kune po jednoj marki prihoda, politika je Hrvatska je donijela tečajnu odluku protiv hrvatske proizvodnje. uspjela zadovoljiti Domaća roba je postala preskupa, domaća proizvodnja nominalne je postala neisplativa, a strana valuta i strana roba su „administrativne“ postale jeftine. Znatan dio proizvodnje koji je i uz takav tečaj bio profitabilan, zbog bržeg rasta troškova proizvodnje u Hrvatskoju narednim godinama, u odnosu na ostatak svijeta, što nije pratila promjena tečaja, također je ispao iz proizvodnje. Uvoz je rastao dok narod nije osiromašio, izvoz je stagnirao, a strani dug se uvećavao.

kriterije, ali nije pripremila gospodarstvo niti državu da bi se iskoristile mogućnosti koje pruža članstvo u EU-u.

Fiksiranje, tj. blokiranje tečaja, kao najsnažnijeg instrumenta ekonomske politike, osobito u maloj zemlji, u situaciji tranzicije, u situaciji rata, u situaciji potrebe restrukturiranja gospodarstva, u situaciji inflacije,… potpuno je neobjašnjivo. Još manje je objašnjivo fiksiranje tečaja na razini koja i tehnološko efikasnu domaću proizvodnju čini nekonkurentnom. I kad je grješka bila potpuno vidljiva, nije bilo političke volje za promjenom do današnjih dana. Stabilni, fiksni, ali nerealni tečaj postao je religija koja davi hrvatsko gospodarstvo. Dvadeset i šest godine, stabilnog ali nerealnog tečaja, guši postojeće i ne dopušta stvaranje novih poduzetnika, te novih roba i usluga, u onoj mjeri kojom bi se zaposlilo radno sposobno stanovništvo, povećala domaća proizvodnja i izvoz, a smanjili unutarnji i vanjski, privatni i javni dugovi i konačno smanjilo iseljavanje.

Danas rješenje nije u devalvaciji, jer promjena tečaja ne bi povećala izvoz u dovoljnoj mjeri da poništi njene negativne efekte, iz jednostavnog razloga, jer je Hrvatska u međuvremenu izgubila postojeće proizvode, a nije stvarala nove. Proizvodni kapaciteti su uništeni, a radnici su već duže vrijeme u mirovini, na burzi ili na radu u inozemstvu. Rješenje se nalazi zajedno uz promjenu tečajne politike i u politici oživljavanja i povećanja domaće proizvodnje za domaće tržište, za supstituciju uvoza i za povećanje izvoza. Uz ostalo, osnovna politika za to je industrijska politika. Te politike mogle bi uspjeti ako ih prati odgovarajuća promjena tečaja. Uvođenje eura umjesto kune uz neprovođenje ovakve politike zacementiralo bi postojeću situaciju propadanja hrvatske industrije i gospodarstva.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TISKANJE NOVCA POSTAJE PROŠLOST

Hrvati su euro odavno „uveli“ Zamjenom kune eurom Hrvatska će dobiti stabilan novac sa svim potrebnim funkcijama, što se ne može reći za današnju „valutu“. Piše: dr. sc. Guste Santini1 Loš novac iz prometa istiskuje dobar novac. Razumno je očekivati da će se svaki pojedinac nastojati u najvećoj mogućoj mjeri riješiti onog dijela svoje imovine koji po njegovom sudu ima ili bi mogao imati manju vrijednost od nominalne. Od kada znam za sebe imao sam priliku svjedočiti kako građani mijenjaju dinare za „tvrdu“ valutu koju su potom ulagala u banku ili čuvala u „čarapi“. Uspostavom Lijepe naše navika preferiranja njemačke marke se je nastavila, a priča se je nastavila s eurom. Kuna, koju sam zato nazivao monetarnim manekenom, nije nikada stekla ugled stabilnog novca, iako je bila stabilan novac. Za nepovjerenje prema kuni velik dio odgovornosti snosi izvršna vlast. Valutna klauzula je predstavljala i predstavlja izraz nepovjerenja prema nacionalnoj valuti. Drugim riječima, hrvatska je vlast zakonom morala ukinuti mogućnost primjene valutne klauzule za sve valute osim njemačke marke i potom eura. Na žalost, to nije učinila. Tako se je Hrvatska „tiho“ odrekla monetarnog suvereniteta. Kuna je od svog početka bila određena kao potencijalno loš novac. To nije cijeli dio priče. Preostali dio priče svodi se na mogućnost štednje u drugim valutama, čime je kuna dodatno „obilježena“ kao potencijalno loš novac. Općenito, nacionalna valuta je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja. Strani novac je roba na našem području. Banke su, primajući devizne depozite bile prisiljene, radi valutno uravnotežene pozicije u aktivi i pasivi bilance, tako formirani kreditni potencijal plasirati uz valutnu klauzulu. Tako je „grijeh struktura“ svjesno ili nesvjesno preuzeo model štednje iz inflatornog bivšeg sustava. Umjesto da se je odredila jedna banka, predlagao sam specijaliziranu vanjskotrgovinsku nacionalnu komercijalnu banku, koja ima pravo primati devizne depozite i, temeljem njih, odobravati isključivo devizne kredite (ne kredite u nacionalnoj valuti s valutnom klauzulom) i tako podržati

Autor je ekonomski analitičar i glavni urednik časopisa Ekonomija/Economics

perspektive

Hrvati su euro odavno „uveli“

izvozno orijentirano gospodarstvo, mi smo „udomaćili“ devizne depozite putem valutne klauzule. Učinili smo sve kako bi iskazali nepovjerenje nacionalnoj valuti. Protivnici uvođenja eura moraju shvatiti da smo prihvaćajući mogućnost deviznih depozita proglasili nepotrebnim bilo koji i bilo kakav monetarni suverenitet. O tome se šuti a upravo navedeno je bitan dio priče. Hrvatski su građani svojim racionalnim ponašanjem shvatili da je kuna potencijalno rizična valuta i „okrenuli joj leđa“. Prema tome, nije pitanje da li uvesti euro ili ne. Pitanje je je li Hrvatska učinila ili tek treba provesti potrebne reforme kako bi formalno napuštanje kune kao nacionalnog novca omogućilo dugoročno povećanje bogatstva ili blagostanja hrvatskih građana. Odgovor je jednostavan. Reforme nisu provedene i nema izgleda da će u skoroj budućnosti biti provedene.

Prilagođavanje se neće osjetiti Problem koji se ističe je možebitno povećanje cijena. To zapravo nije problem koji bi bio presudan prilikom donošenja konačne odluke o zamjeni kune eurom. Razlog je vrlo jednostavan i svima vidljiv. Hrvatska je otvorena zemlja pa svako povećanje cijena privlači nove „igrače“ koji su spremni ponuditi svoju robu i usluge po Učinili smo sve nižim cijenama. Uvođenje eura kao zajedničke valute kako bi iskazali predstavljalo je glede cijena poremećaj, posebno u nepovjerenje Njemačkoj koja je napuštajući marku prenijela njezin ugled na euro. Uvođenje eura umjesto kune može biti tek nacionalnoj malo prilagođavanje koje se neće gotovo ni osjetiti. Prema valuti. Protivnici tome, kada raspravljamo o uvođenju eura raspravljamo uvođenja eura o potrebnim reformama kako bi uvođenje eura smanjilo moraju shvatiti da ukupne probleme, a ne samo tečajni rizik. Pripreme koje smo prihvaćajući smo činili tijekom pristupanju u punopravno članstvo u mogućnost EU nisu bile adekvatne pa su rezultati nezadovoljavajući. deviznih depozita Sjetimo se koliko nam je trebalo vremena da savladamo proglasili krizu iz 2008. godine.

nepotrebnim Tečaj nacionalne valute određen je odnosom domaće bilo koji i bilo produktivnosti tradable sektora s inozemnom produkkakav monetarni tivnošću. Ako je produktivnost manja od konkurentnih suverenitet. proizvođača nacionalna država je da bi štitila domaće gospodarstvo posezala za carinama ne dirajući tečaj svoje valute i ne posežući za njezinom deprecijacijom. Obično je koristila i jednu i drugu mjeru. To je bila politika na strani uvoza. U izvozu su se odobravale otvorene i prikrivene subvencije kako bi se održala izvozna dinamika i pripadajuća gospodarska aktivnost. Takvu politiku Vladimir Pertot je nazivao intervencionizmom koji je posljednji oblik funkcioniranja nacionalne države. Nacionalna država je u žiži svojih ciljeva imala rast gospodarske aktivnosti, punu broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

zaposlenost, stabilnost cijena i suficit platne bilance. Putem tečajne politike u uvjetima nacionalne države bilo je moguće voditi aktivnu gospodarsku politiku. U uređenim nacionalnim državama ova i ovakva politika podržavana je politikom što nižih kamatnih stopa. U bivšoj državi ta se je politika provodila putem reeskontnih kredita temeljem primarne emisije novca s negativnim kamatnim stopama što je zapravo bila preferencijalna subvencija. Opseg takve politike određuje veličina nacionalnog tržišta. Što je tržište veće to su veće mogućnosti tiskanja novca.

Ograničenje pretočeno u šansu Male i razvijene zemlje nisu vodile aktivnu tečajnu politiku jer su bile svjesne da najveći dio svoje gospodarske aktivnosti moraju izvoziti, a proizvode, zbog malog nacionalnog tržišta nije moguće rentabilno proizvoditi su uvozile. Ponašale su se slično onome što je sugerirao David Ricardo u svom modelu komparativnih prednosti. Male i razvijene Drugim riječima, male i razvijene zemlje su svoje malo države svoje su nacionalno tržište od objektivnog ograničenja pretočile u malo nacionalno subjektivnu razvojnu šansu. Ponašale su se upravo onako tržište od kako se danas ponašaju tržišne države. Marx bi rekao, objektivnog novo se rađa u krilu starog, nije još potpuno novo, ali ograničenja nije više ni staro. U tržišnoj državi pitanje svih pitanja je konkurentnost domaćeg gospodarstva. Nacionalne pretočile u granice su propusne kao „vrša“ i nije moguće održavati subjektivnu gospodarsku aktivnost tečajnom politikom. Nema razvojnu šansu. carina ni subvencija pa manipulacija tečajem povećava Ponašale su se ili smanjuje samo potražnju. Na ponudu djeluje samo upravo onako neizravno pa nije moguće u srednjem i drugom roku kako se danas manipulacijom tečaja povećati konkurentnost vlastitog ponašaju tržišne gospodarstva. Kratko rečeno, nema velike koristi u tržišnoj državi od politike manipulacije tečaja. To je razlog države. Marx zašto sam se nakon Stabilizacijskog programa iz 1993. bi rekao, novo godine zalagao za marginalno prilagođavanje tečaja se rađa u krilu hrvatskog dinara i poslije kune s njemačkom markom. Taj starog, nije još „grijeh propusta“ danas nije moguće naknadno okajati potpuno novo, ali pa bi, po mome mišljenju, u uvjetima visoko euroiziranog nije više ni staro. gospodarstva, manipulacija tečajem donijela daleko više problema nego što bi ih riješila. Iz navedenog je razvidno kako je u tržišnoj državi nužno voditi ekonomsku politiku na strani ponude umjesto politike potražnje koja je dominirala u nacionalnoj državi. To je dramatična promjena o kojoj ekonomisti još prilično tiho zbore. Mišljenja sam kako smo svjedoci nove ekonomije i nove ekonomske politike koju su davno zacrtali

perspektive

Hrvati su euro odavno „uveli“

najugledniji ekonomisti i polit ekonomi kao što je to bio Karl Marx. Marx je najviše hvalio kapitalistički način privređivanja, te je putem koncentracije i centralizacije kapitala nagovijestio današnju globalizaciju. Ni manje ni više. Premijer Andrej Plenković je izjavio kako je donesena politička odluka da se kuna zamjeni eurom. Zapravo mi nije jasno što je time naš premijer htio kazati jer svaka odluka politike je politička odluka. Odluku ne donosi struka iako bi bilo više nego dobro da se politika prije odluke konzultira sa strukom kako bi bila svjesna možebitnih posljedica svojih odluka. Tako se to radi u svijetu što se zaboravlja, zapravo ignorira, u Lijepoj našoj. Ali to je druga priča. Moja interpretacija izjave premijera Andreja Plenkovića svodi se na tvrdnju po kojoj će se sada i odmah provesti potrebne reforme cjelokupnog društvenog sustava kako bi se smanjili jalovi fiksni i varijabilni troškovi što će rezultirati većom konkurentnošću hrvatskog gospodarstva. Problem je u tome što nikako da vidim potrebne reforme. Očito je premijer mislio na nešto drugo.

„Grijeh struktura“ kreator „grijeha propusta“ Postoje kriva mišljenja po kojima centralna banka Lijepe naše „gura“ zamjenu kune eurom. To je pogrješan pristup i takvo sagledavanje problema zamjene kune eurom ne bi donijelo korist koja mora biti u osnovi, kako kaže premijer, same odluke. Hrvatska narodna banka, po prirodi stvari, mora biti aktivni čimbenik procesa zamjene kune eurom. Međutim, valja imati u vidu da je gubitak, kako to imenuju osporavatelji uvođenja eura, „monetarnog suvereniteta“ dramatična promjena koja će imati posljedice za sve građane po bilo kojem kriteriju s multiplikativnim učincima. Zamjena kune eurom nije samo izvršenje obveza koje smo potpisali 1. srpnja 2013. godine. Zamijeniti kunu eurom znači uspostaviti nove standarde – ubrzati proces konvergencije cjelokupnog društvenog sustava standardima EU-a. Upravo zato je nužno izvršiti potrebne prilagodbe, koje se nazivaju reformama, kako bismo kao društvo sutra bili bolji i učinkovitiji nego što smo bili jučer ili danas. Ja bih tome dodao i ravnopravniji. Prema tome, uvođenje eura je prvorazredni događaj u svakom pogledu pa zahtijeva preispitivanje postojećeg institucionalnog okvira. Zadatak nije ništa manji od zadatka koji smo imali prilikom pristupanja EU-a. Nije potrebno nabrajati što smo sve propustili jer se nismo primjereno prilagodili novim pravilima igre po kojima igramo od 1. srpnja 2013. godine. Ova rasprava ima za cilj da p(r)ozove sve odgovorne čimbenike kako ne bi ponovili „grijeh propusta“. Nije problem u pitanju uvesti euro ili ne. Problem je kada će nas primiti u taj elitni klub. Znamo da su neke zemlje olako primljene u eurozonu, što je svom žestinom kaznila kriza iz 2008. godine. Sjetimo se Grčke, Španjolske, Portugala i Irske (koja je bila poseban slučaj), te Italije. Nerazumna politika u nekim članicama eurozone mogla bi rezultirati novim problemima. Postojeća rješenja glede fiskalne

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

konvergencije neće niti mogu dati željene rezultate. Brak ma kako se nazivao i što sadržavao predstavlja gubitak određenog stupnja slobode za sve sudionike. Razvijeni će morati pokazati daleko više empatije prema manje razvijenim članicama. Nije lako dinamizirati gospodarsku aktivnost kada imate kriterij – zajedničku valutu euro - koji niste u stanju zadovoljiti. Ipak, najveći dio posla, prilagođavanja, ostaje na članicama eurozone. Pri tome moram biti sasvim jasan i precizan: maastrichtski kriteriji kako su propisani nisu primjereno postavljeni, s jedne strane, i, s druge strane, predstavljaju „prtljagu“ nacionalne države, sugerirajući zbroj zasebnih jedinica umjesto potrebnog rasta međuovisnosti među članicama eurozone. Primjera radi pitanje deficita/suficita platne bilance, koje smatram presudnim, potpuno je izostavljeno što se može različito interpretirati. Ne treba zaboraviti ni veličinu inozemnog duga pojedine zemlje članice. Nijedna interpretacija nije kompliment njihovim kreatorima. Dobro je da se provede „Najvažnija široka i argumentirana rasprava kako bi se sačinila što stvar u vezi s realnija analiza koristi i troškova predstojećeg uvođenja demokracijom eura.

jest to da ona svakom glasaču daje jednaku priliku da učini nešto glupo.“ Art Spander

Hrvatska pored inozemnog duga od 40-tak milijardi eura ima dug prema domaćim vlasnicima deviznih depozita, deviznoj štednji, od 20-tak milijardi duga što „pokriva“ deviznim pričuvama od 17,5 milijardi eura. Uvođenjem eura „nestaje“ obveza prema domaćim rezidentima u iznosu od navedenih 20-ak milijardi eura. U tom slučaju postojeće devizne pričuve iznose velikih, gotovo, 44% što omogućuje učinkovitije i jeftinije upravljanje inozemnim dugom. Naime, devizni depoziti koje drže domaći rezidenti u domaćim poslovnim bankama jesu devizna obveza prema domaćim rezidentima. Činjenica po kojoj su štediše u inozemnim valutama u slučaju stečaja poslovne banke namireni u kunskoj protuvrijednosti svojevrsna je prijevara. Oni su uložili devizna sredstva i temeljem plaćene premije osiguranja štednih uloga od strane poslovnih banaka bi morali biti obeštećeni u deviznim sredstvima. Narodski rečeno ako depozit glasi na valutu euro tada bi potraživanje moralo biti isplaćeno u eurima. Nije to sve. Hrvatski građani mogu svoju štednju uložiti u inozemstvo. Slikovito kazano oni mogu podići svoje uloge koje imaju u hrvatskim bankama i transferirati ih u, recimo, njemačku banku koja posluje u Njemačkoj. U tom slučaju imamo realni odljev deviznih sredstava. Uvođenjem eura priča se znatno mijenja jer je u Njemačkoj kao i u Hrvatskoj zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja euro.

perspektive

Hrvati su euro odavno „uveli“

Nezamjenjivo jačanje državnog aparata Zamjenom kune eurom Hrvatska će imati stabilan novac sa svim njegovim funkcijama što nije moguće reći za današnju kunu. Tiskanje novca postaje prošlost što će dodatno smanjiti rizik od možebitne inflacije. Navedeno će nužno smanjiti kamatne stope upravo zbog smanjenja tečajnog rizika koji je danas značajna komponenta u strukturi kamatnih stopa. Ostaje problem svih problema koje vidim u neučinkovitoj i skupoj državi. Što je zemlja manja to su veći fiksni troškovi države. Zato tržišna država najveću pažnju posvećuje efikasnosti državnog aparata. Njezina organizacija je „plitka“ jer samo na taj način smanjuje proširenu reprodukciju birokratskog sustava. Uzmimo dva primjera. Prvi se odnosi na broj ministarstava u Hrvatskoj. Svaka politička opcija i koalicija kreira svoja ministarstva u zavisnosti od „apetita“ članova koalicije. Ne polazi se, a trebalo bi, od učinkovite organizacije koja će omogućiti najbolji Zamjena kune način upravljanja zemljom. Promjena broja ministarstva eurom nije ima znatne troškove uspostave novog sustava koji traje samo izvršenje dok na vlast ne dođe druga opcija. Tako uspostavljena obveza koje smo ministarstva nisu učinkovita, a njihove troškove ma kako mali bili moramo nazvati jalovima. potpisali 1. srpnja

2013. Zamijeniti Drugi je primjer način organizacije lokalne uprave kune eurom i samouprave. Prije uvođenja eura valja uspostaviti funkcionalnu i učinkovitu lokalnu upravu i samoupravu. znači uspostaviti U tržišnoj državi lokalna uprava i samouprava je mjesto nove standarde ostvarivanja prava građana u svakom pogledu. Imamo – ubrzati proces dva moguća pristupa. Jedan je smanjiti boj općina i konvergencije gradova tako da ih bude manje od stotinu i ukinuti cjelokupnog županije. Drugi je redefinirati, povećati, ulogu županija društvenog koje bi tako postale generatorom razvoja. U tržišnoj državi sustava odnos između javne vlasti i gospodarstva je partnerski. Prema tome, reorganizacija mora zadovoljiti uvjet po standardima EU. kojem će lokalna uprava i samouprava biti odgovorna za realizaciju partnerskog odnosa s gospodarstvom na svom području djelovanja. Postojeća razmišljanja kako umjesto jednog ministra financija moramo imati više stotina ministara financija neće niti može dati zadovoljavajući rezultat. Bit je lokalne uprave i samouprave da stalno povećava blagostanje svojih građana. Kadrovski potencijal najvećeg broja općina nije osposobljen za ozbiljniji iskorak. To nam svjedoče šarolikost aktivnosti glede korištenja sredstava iz europskih fondova. Županije, koje su više ukras, u postojećem institucionalnom okviru mogu malo toga učiniti. Porezni sustav ne zadovoljava. Učešće poreza u dodanoj vrijednosti je iznad poreznog kapaciteta. Nadalje, visoki izravni porezi i doprinosi izravno i dramatično

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

smanjuju konkurentnost hrvatskog gospodarstva. Postojeću poreznu presiju potrebno je uporno smanjiti kako bi se umjesto postojeće razine porezne presije od 38% smanjila na prihvatljivih 30% BDP-a. Na kraju nužno je zamijeniti kunu eurom. Velik broj građana ionako uzima euro kao mjeru vrijednosti i znatan dio svoje imovine drži u stranoj valuti. Štedeći u eurima građani su jasno rekli kako glasaju za uvođenje eura. Tako će ono što činimo de facto postati de iure. Međutim, pitanje je u kojoj je mjeri spremna izvršna vlast provesti potrebne reforme kako bi uvođenje eura podržalo dinamiziranje gospodarskog rasta i razvoja. Za sada nemamo značajnijih dokaza da je izvršna vlast odlučna provesti reforme. Građani imaju pravo iznijeti mišljenja kako ćemo obilježiti hrvatski euro. U tržišnoj državi to bi se moralo obaviti na demokratski način, a rješenja u suglasju s kulturnom i povijesnom baštinom. Vlast i oporba trebaju sučeliti snagu argumenata umjesto argument broja ruku kojima raspolažu u Saboru. U protivnom uvođenje eura moglo bi postati tegobna rabota s negativnim posljedicama po blagostanje hrvatskih građana kao što smo to mogli svjedočiti nakon ulaska u EU. Ako ne pristupimo primjereno uvođenju eura imat ćemo nove probleme. Za njih ćemo kriviti one druge, ma koji to bili, jer nećemo smoći snage da se pogledamo u ogledalo. Vrijeme je da spoznamo kako za sve propušteno moramo kriviti samo i jedino sebe. Upravo onako kao što se hvalimo kada za to nemamo nikakvog argumentiranog razloga.

perspektive

OČEKIVANI UČINCI ULASKA HRVATSKE U EMU

Prednosti uvelike nadmašuju rizike Naša zemlja trenutačno ispunjava većinu uvjeta za ulazak u monetarnu uniju, a u posljednje četiri godine poboljšala je sve tražene makroekonomske pokazatelje Piše: prof. dr. sc. Dražen Derado1 Temelji današnje ekonomske i monetarne unije (EMU) postavljeni su Sporazumom iz Maastrichta (1991.) kojim su se zemlje članice EU obavezale realizirati ideju monetarnog ujedinjenja i stvaranja jedinstvene valute, kao i spremnost za realizaciju sve čvršćih političkih veza u budućnosti. Ideja o monetarnoj integraciji u EU postoji još od kraja 1960. otkad je neprestano rasla svijest o važnosti stabilnih deviznih tečajeva za daljnji rast međusobne trgovine unutar EU, kao dotad najznačajnijem postignuću europskog integracijskog projekta2. EMU počela je funkcionirati 1. siječnja 2002. godine kada je 11 zemalja članica ušlo u EMU koja danas ima 19 zemalja članica3. U širem kontekstu formiranje EMU predstavlja jedinstveni događaj u suvremenoj ekonomskoj povijesti, jer uključuje velik broj zemalja, među kojima i neke od najrazvijenijih zemalja svijeta, članice skupine G7, koje su se odlučile odreći svog monetarnog suvereniteta i krenuti u projekt izgradnje novog monetarnog sustava utemeljenog na jedinstvenoj valuti euro. Na taj način otvorena su nova pitanja i nedoumice, na koja niti ekonomska teorija nije imala spremne odgovore, i to posebno u domeni makroekonomskog upravljanja i optimiziranja mjera ekonomske politike (economic policy mix) u uvjetima jedinstvene monetarne politike i politike

Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu U 2018. godini EU ostvaruje udjel u svjetskoj trgovini robom od 15,2%, što je tek nešto manje od SAD (17,3%) i nešto više od Kine (13,2%), (Eurostat, 2019.). 3 Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Finska Francuska, Grčka, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Slovačka, Slovenija i Španjolska. 1 2

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

deviznog tečaja, s jedne strane i decentraliziranih fiskalnih politika u neposrednoj nadležnosti zemalja članica, s druge strane (De Grauwe, 2009.). U tom smislu najavljene pripreme za pristupanje Hrvatske u EMU zahtijevaju ozbiljnu raspravu i ocjenu potencijalnih troškova i koristi odricanja od monetarnog suvereniteta, kako u kratkom, tako i u dugom roku. Ova pitanja postaju iznimno važna kada se uzme u obzir da bi eventualni kasniji izlazak zemlje iz monetarne unije izazvao velike štete za lokalno gospodarstvo i implicirao vrlo visoke transakcijske troškove prilagodbe. Najbolji primjer za to je Grčka koja, unatoč teškim razdobljima svoga članstva u EMU, nikada nije ozbiljno razmatrala izlazak iz eurozone.

Stabilnost cijena jedan od temeljnih ciljeva Više je kriterija prema kojima se može procijeniti spremnost, a posredno i očekivane učinke ulaska jedne zemlje u monetarnu uniju. Najpoznatiji među njima su tzv. kriteriji konvergencije ili kriteriji iz Maastrichta, kao set makroekonomskih indikatora putem kojih se procjenjuje opće stanje jednog gospodarstva. Kriteriji konvergencije su sljedeći: 1. stabilnost cijena – inflacija ne smije biti viša od 1,5 postotnih bodova od prosjeka inflacije triju zemalja članica EU sa najnižim stopama rasta cijena; 2. održivost stanja javnih financija – deficit proračuna ne smije biti veći od -3% BDP, a javni dug ne smije biti veći od 60% BDP; 3. stabilnost deviznog tečaja – sudjelovanje u mehanizmu deviznog tečaja II4 bez devalvacije domaće valute prema euru, ili problema u održavanju njegove stabilnost, najmanje tijekom dvije godine prije pristupanja u EMU i 4. dugoročne kamatne stope – ne smiju biti više od 2 postotna boda od prosjeka vrijednosti dugoročnih kamatnih stopa triju zemalja članica EU sa najnižom inflacijom. Ove mjere primarno su usmjerene na održavanje stabilnosti cijena, kao jednog od temeljnih ciljeva monetarne politike Europske središnje banke. Prema kriterijima konvergencije Hrvatska trenutačno dosta dobro stoji, jer ispunjava većinu od navedenih uvjeta, a k tome je u protekle četiri godine uspjela poboljšati skoro sve tražene makroekonomske indikatore (Tablica 1).

Exchange rate mechanism II (ERM II).

perspektive

Prednosti uvelike nadmašuju rizike

Tablica 1: Ispunjavanje kriterija konvergencije za ulazak Hrvatske u EMU, 2016. i 2018. Javne financije Inflacijaa (%)

Saldo Javni dug proračuna (% BDP) (% BDP)

Devizni tečaj ERM II

Fluktuacije (%)

Dugoročne kamatne stopeb

referentna vrijednost 2016.

0,7

-3

Min. 2 god.

Max. ±15%

Max. 4%

Hrvatska: 2016.

-0,4

-3,2

86,7

0,3

3,7

referentna vrijednost 2018.

-3

Min. 2 god.

Max. ±15%

Max. 4%

Hrvatska: 2018.

1,4

0,7

75,1

-1,1 do +1,4

2,6

Dvanaestomjesečni prosjek godišnjih stopa rasta cijena prema harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena. b Prosječni prinos na 10-godišnje vladine obveznice ostvaren u protekloj godini. Izvor: European Central Bank, Convergence Report, lipanj 2016., svibanj 2018. a

U promatranom razdoblju Hrvatska je napravila najveći napredak u najosjetljivijem području stabiliziranja javnih financija, pa je nakon proračunskog manjka iz 2016. tijekom samo dvije godine ostvarila proračunski višak, uz znatno smanjenje javnog duga, što ukazuje na održive tendencije u javnom sektoru5. Iako ostvaruje vrlo uzak raspon fluktuiranja valute u odnosu na euro (unutar dozvoljenog raspona fluktuiranja od ±15%) Hrvatska još nije formalno ušla u ERM II što trenutačno predstavlja formalnu prepreku za članstvo u EMU. Budući da ne postoje formalni uvjeti za ulazak u taj sustav praćenog fluktuiranja valute u odnosu na euro, ali i kao posljedica krize eura i veće opreznosti unutar same eurozone, svakoj novoj članici EMU predstoji dokazivanje spremnosti za ravnopravno sudjelovanje u monetarnoj uniji i spremnosti za provođenje mjera jedinstvene monetarne politike ECB. Ipak, osim ovih tzv. nominalnih kriterija konvergencije postoje i realni kriteriji konvergencije utemeljeni na teoriji optimalnih valutnih područja (Mundel, 1961.). Osnovno pitanje na kojemu počiva ova teorija je izglednost nastupanja asimetričnih šokova unutar monetarne unije, tj. vanjskih poremećaja koji će se na različiti način odraziti na različite dijelove monetarne unije (zemlje članice EMU). U tom slučaju jedinstvena monetarna politika ECB – ekspanzivna ili restriktivna – neće imati jednaki poželjni učinak na cijelom području monetarne unije. Konkretno, snižavanje kamatnih stopa s ciljem poticanja gospodarskog rasta u dijelovima eurozone pogođenim recesijom istovremeno bi dovelo do ’pregrijavanja’, tj. rasta cijena u

To potvrđuje i rast ocjene sposobnosti hrvatskog javnog sektora za vraćanje duga (credit rating), slijedom čega je Standard&Poor’s u ožujku 2019. uvrstio Hrvatsku u investicijski razred dodijelivši je ocjenu BBB- sa pozitivnim očekivanjima za budućnosti (Trading Economics, 2019.).

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

onim gospodarstvima unutar eurozone koja nisu u recesiji. U tom slučaju negativne implikacije bile bi neizbježne i to ne samo na makroekonomsku stabilnost pojedinih zemalja članica, već eurozone u cjelini.

Slabi podudarnost poslovnih ciklusa Istraživanja na temu Hrvatske (Kotarac i dr., 2017.) pokazala su da podudarnost poslovnih ciklusa između Hrvatske i ’zemalja jezgre’6 eurozone slabi nakon 2010. godine (gospodarska kriza), te da se naši poslovni ciklusi znatno razlikuju od ciklusa eurozone s obzirom na amplitude kretanja (naročito s obzirom na trajanje i ’dubinu’ recesije u Hrvatskoj koja je trajala šest godina i imala tzv. ’dvostruko dno’, odnosno znatan pad 2009. i 2012. godine). U isto vrijeme EU je nakon gospodarskog pada 2009. godine, već 2010. ostvarila pozitivne stope rasta. Ovo ukazuje na činjenicu da poslovni ciklusi Hrvatske još uvijek nisu dovoljno sinkronizirani s poslovnim ciklusima eurozone. U takvoj situaciji važno je da zemlja članica raspolaže odgovarajućim mehanizmima automatske prilagodbe, a to se prije svega odnosi na slobodno prekogranično kretanje proizvodnih faktora i veću fleksibilnost nadnica, na način da se poduzećima pogođenim krizom omogući jednostavnija troškovna prilagodba, a tako i brži izlazak iz krize cjelokupnog gospodarstva. Nadalje, za ostvarenje održive monetarne unije poželjno je da zemlje imaju dovoljno diverzificiranu, ali međusobno komplementarnu proizvodnu strukturu (npr. uključenost u globalne lance vrijednosti) koja omogućava postizanje simetričnih učinaka vanjskih šokova na gospodarstvo monetarne unije (Kennen). U tom slučaju mjere jedinstvene monetarne politike bile bi učinkovitije, tj. odgovarale bi svim zemljama članicama.

Povećana fleksibilnost rada Iako je Hrvatska u proteklom razdoblju (kao posljedica recesije) ostvarila veću fleksibilnost tržišta rada i to u vidu prilagodbe nadnica i veće prekogranične mobilnosti radne snage7, strukturni pokazatelji našeg gospodarstva ukazuju na nepovoljan jaz u odnosu na eurozonu. Dok je Hrvatska proizvodnja primarno specijalizirana u prehrambenoj industriji, proizvodnji nemetalnih mineralnih proizvoda, te preradi drva i tekstila, zemlje eurozone ostvaruju dominantnu specijalizaciju u proizvodnji

Za potrebe konkretnog istraživanja kao ’jezgra’ eurozone uzete su: Austrija, Belgija, Francuska, Italija, Nizozemska, Njemačka i Španjolska. 7 U slučaju Hrvatske radi se na žalost o značajnom odljevu radne snage u inozemstvo, primarno unutar EU (World Bank, 2019.). Pozitivni aspekt tih promjena jesu prilagodbe hrvatskog tržišta rada u vidu rasta nadnica i poboljšanja uvjeta rada u određenim djelatnostima (turizam, trgovina i graditeljstvo). 6

perspektive

Prednosti uvelike nadmašuju rizike

motornih vozila, strojeva i opreme. Nadalje, Hrvatska ostvaruje svega 7,5% izvoza visokotehnoloških proizvoda u ukupnom izvozu, dok je taj pokazatelj u eurozoni dvostruko veći i iznosi oko 14%. Usto, naši prihodi od turizma čine čak 37% ukupnih izvoznih prihoda, dok u EU-u, odnosno eurozoni taj postotak iznosi oko 6%. Kao posljedica toga intra-industrijska trgovina Hrvatske sa ostatkom EU, unatoč kontinuiranom rastu, 2016. godine doseže tek 60% što je prilično ispod razine ostalih zemalja ’nove Europe’ (npr. 80% u slučaju Slovačke). Ovi podaci ukazuju na sporost gospodarskog restrukturiranja u Hrvatskoj što je, kao potencijalnu članicu EMU-a, potencijalno izlaže većim rizicima u slučaju nastupanja eksternih šokova.

Plusevi i minusi Očekivani učinci našeg pristupanja u eurozonu mogu se rezimirati kako slijedi: 1. Monetarna politika u Hrvatskoj primarno je fokusirana na stabilnost cijena, jednako kao i ECB, zbog čega se s pristupanjem u eurozonu ne očekuju znatnije promjene u samoj monetarnoj politici. Ipak, zbog strukturnih neusklađenosti između gospodarstava naše zemlje i ostatka eurozone, nije isključena mogućnost pojavljivanja asimetričnih učinaka jedinstvene monetarne politike na hrvatskog gospodarstvo. 2. Zbog visoke euroziranosti domaćeg gospodarstva politika deviznog tečaja Hrvatske dosad je bila primarno usmjerena na održavanje stabilnosti cijena, pa vjerojatni izostanak korištenja politike deviznog tečaja u svrhu poticanja izvozne konkurentnosti gospodarstva eurozone neće donijeti ništa novo. 3. U uvjetima visoke euroziranosti hrvatskog gospodarstva (npr. indeksiranje kreditnih obveza u eurima) uvođenje eura otklonit će znatniji valutni rizik kojemu su trenutno izloženi gospodarski subjekti. 4. Uvođenjem eura nestali bi transakcijski troškovi što bi imalo pozitivnog utjecaja na međunarodno poslovanje domaćih gospodarskih subjekata, uključujući i one u djelatnosti turizma. 5. Prihvaćanjem jedinstvene valute Hrvatska bi ostvarila još bolje uvjete za daljnji rast trgovinske i financijske integriranosti ne samo s ostatkom eurozone, već i šire. U tom smislu ostvarili bismo još veće prednosti od jedinstvenog tržišta EU-a i ostvarili veću privlačnost za inozemna ulaganja (iz i izvan EU-a). 6. Uvođenje jedinstvene valute doprinijelo bi daljnjem snižavanju premije rizika za nas i povoljnijim uvjetima zaduživanja, dok postojeći okvir upravljanja javnim financijama zemalja članica EU-a (Europski semestar i procedura prekomjernog deficita) jamči održivost zaduživanja bez dodatnog opterećenja proračunskih rashoda.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

7. Ulaskom u eurozonu Hrvatska će ostvariti i pravo sudjelovanja u raspodjeli prihoda eurosustava8, ali još važnije i pravo sudjelovanja u Europskom stabilizacijskom mehanizmu (European Stability Mechanism – ESM) kao financijskim okvirom namijenjenim pružanju pomoći zemljama s financijskim problemima (fiskalnim neravnotežama), u cilju ostvarivanja održivih fiskalnih i financijskih pozicija u srednjem do dugom roku. 8. U jednokratne rizike ulaska u eurozonu spadaju trošak uvođenja eura i prilagodbe sustava na novu valutu, kao i rizik od jednokratnog porasta cijena prilikom uvođenja nove valute. Ipak, iskustva drugih zemalja govore o relativno malom i tranzistornom učinku uvođenja eura na porast općeg nivoa cijena (Vlada RH, 2017.). 9. Trošak ulaska u eurozonu jesu i uplate u ECB, kao i na uplate u ESM. Davanje zbirne ocjene o neto-efektu uvođenja eura u Hrvatsku nije lako, jer se radi o kombinaciji kratkoročnih i dugoročnih učinaka, kao i onih koji se realiziraju jednokratno i učinaka koji se rasprostiru tijekom dužeg razdoblja. Za Hrvatsku trenutno je najveći izazov u strukturom jazu u odnosu na gospodarstvo eurozone koji bi mogao imati negativne učinke tijekom duljeg razdoblja članstva u EMU. Kao posljedica toga realno je očekivati daljnje prilagodbe na tržištu rada i snažnije konkurentske pritiske na hrvatsko gospodarstvo s jedinstvenog tržišta EU-a.

Sustav Europske središnje banke i nacionalnih središnjih banaka zemalja eurozone.

perspektive

NOVI FINANCIJSKI OKVIR EU-a

Golemi raskorak potreba i planova Sedmogodišnji proračun Europske komisije predviđa znatna smanjenja izdvajanja za kohezijsku politiku, odnosno ravnomjeran regionalni razvoj, za poljoprivredu i ruralni razvoj, za socijalne izdatke i još neke važne potrebe. Istodobno se udvostručuje udio nacionalnog sufinanciranja projekata (od 15 na 30 posto). Novim financijskim inženjeringom naročito bi bila pogođena Hrvatska, koja će iduće godine preuzeti ulogu države predsjedateljice Vijeća EU-a pa će u toj ulozi imati priliku, i obvezu prema svojim građanima, da se pokuša izboriti za ravnopravniji tretman. Piše: mr. sc. Ivana Maletić1 Europska komisija u svibnju 2018. predstavila je prijedlog novog višegodišnjeg financijskog okvira (VFO, engl. Multiannual Financial Framework) za razdoblje 2021. – 2027.2 Najavljivano smanjenje proračuna zbog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije (EU) nije uslijedilo, ali zato jesu velika smanjenja sredstava za poljoprivredu i ruralni razvoj te kohezijsku politiku odnosno ravnomjeran regionalni razvoj. Analiza koju sam provela u studenom prošle godine pokazala je kako se u novom VFO-u 2021. – 2027. ukupna izdvajanja za kohezijsku politiku smanjuju za 10 %, pri čemu se Kohezijski fond smanjuje za čak 45,6 %, a Europski socijalni fond za 7,3 %.

1 2

Autorica je zastupnica u Europskom parlamentu Cjelovit tekst Prijedloga (COM/2018/321 final) dostupan je na hrvatskom jeziku na: https://eurlex.europa.eu/legal-content/HR/ALL/?uri=COM%3A2018%3A321%3AFIN.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Uz to, regulativa kojom se uređuje planiranje i provedba europskih strukturnih i investicijskih fondova mijenja se na način da ti instrumenti postaju kompliciraniji i manje atraktivni tako da se npr. povećava razina nacionalnog sufinanciranja s 15 % na 30 %, povećava se broj indikatora mjerenja uspješnosti s 40 na 85, te se uvodi novo uvjetovanje korištenja sredstava poštivanjem vladavine prava. Države se motivira da transferiraju sredstva iz nacionalne omotnice u programe koje zapravo centralizirano provodi Europska komisija poput Obzora 2020, Instrumenta za povezivanje Europe (CEF), Programa potpore reformama (RSP) ili novog InvestEU programa. Sve je posloženo kao da je cilj pokazati kako se bolji i brži rezultati mogu postići centraliziranim programima i kako nam u budućnosti, nakon 2027., kohezijska politika i ne treba. U Europskom parlamentu nismo se složili s predloženim smanjenjima sredstava za kohezijsku i poljoprivrednu politiku te smo se založili za najmanje istu razinu financiranja kao u tekućoj perspektivi 2014. – 2020. Smatramo kako je povećano financiranje u svrhu odgovora na nove izazove s kojima se Unija susreće potrebno financirati iz povećanih uplata država članica, a ne rezanjem sredstava za tzv. tradicionalne europske politke. Proračun EU-a premalen je da bi se mogla rješavati sva pitanja i snažnije financirati različite potrebe te da se mora povećati, ako se iz njegovih sredstava želi pokrivati nešto više i novo. U skladu s time, u studenom prošle godine Europski parlament usvojio je stajalište suprotno prijedlogu Europske komisije kojim se ne prihvaćaju predložena smanjenja kohezijske i poljoprivredne politike te ruralnog razvoja, čime se istovremeno promiče očuvanje tradicionalnih i financiranje novih europskih potreba. Dakle, podržano je povećanje sredstava potrebnih za izazove novog vremena, ali ne na teret kohezije, poljoprivrede i ruralnog razvoja koji i dalje trebaju ostati jaki.

Narušavanje temelja solidarnosti EU-a Ukupni VFO razdoblja 2014. – 2020. iznosi 1.082 milijardi eura, a prijedlog novog za razdoblje 2021. – 2027. iznosi 1.135 milijardi eura, s tim da je u ove brojke, za oba razdoblja, uključen i Europski razvojni fond (30,5 milijardi eura) koji je dosad bio izvan proračuna. Ukupni proračun je tako, unatoč uključivanju izlaska države članice koja je veliki neto uplatitelj u europski proračun (Velike Britanije), povećan jer Komisija predlaže i povećanje uplata država članica sa dosadašnjih 1,03 % GNI3 na 1,11 % GNI4.

Prema: https://ec.europa.eu/commission/sites/beta-political/files/where-does-the-money-go_ en.pdf. 4 Prema: http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//NONSGML+TA+P8TA-2018-0449+0+DOC+PDF+V0//EN. 3

perspektive

Golemi raskorak potreba i planova

Prijedlogom proračuna (novog VFO-a) Komisija želi odgovoriti na dva velika izazova: 1. migracije, obranu, sigurnost i stabilnost te 2. jačanje konkurentnosti i pozicioniranje Europe kao globalnog lidera u istraživanjima i inovacijama. Upravo zbog toga znatno se povećavaju sredstva za programe u sljedećim glavama: IV. Migracije i upravljanje granicama – s 10 na 30,8 milijardi eura; V. Sigurnost i obrana - uvode se potpuno novi programi te se ulaganja s dosadašnjih manje od 2 milijarde eura povećavaju na 24,3 milijarde eura; i VI. Susjedstvo i svijet – ukupna ulaganja povećavaju se za 12 %, odnosno dodatnih 12,6 milijardi eura. Ukupno povećanje izdvajanja za upravljanje migracijama, obranu, sigurnost i stabilnost iznosi 67,7 milijardi eura i ključno je za bolju kontrolu vanjskih granica, rješavanje pitanja migracija na izvorištu pojačanim ulaganjima s ciljem poboljšanja uvjeta života u Africi i na Srednjem Europa gubi istoku, te pojačanu brigu o legalnim migrantima i njihovo mlade talente, što kvalitetnije uključivanje na tržište rada i socijalizaciju. Povećanjem izdvajanja od 43 %, odnosno za 50 milijardi eura u glavi I. Jedinstveno tržište, inovacije i digitalno gospodarstvo za programe koji su vezani uz istraživanja, razvoj i inovacije važno je odgovoriti na velika ulaganja i pozicioniranje Kine i Sjedinjenih Američkih Država u području inovacija i novih tehnologija. Europa gubi mlade talente, sve manje istraživanja rezultira inovacijama i novim proizvodima i uslugama, zaostaje u tehnologijama te je važno da što prije vrati lidersku poziciju i postane prostor koji stvara svoje i privlači talente iz cijelog svijeta. U tablici 1. dana je usporedba prijedloga Komisije za novi VFO 2021 . – 2027. i tekućeg VFO-a 2014. – 2020. te pozicije Europskog parlamenta za novi VFO 2021.–2027. koja je usuglašena 14. studenoga 2018. usvajanjem Rezolucije Europskog parlamenta o Prijedlogu uredbe Vijeća o višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje 2021. – 2027. – stajalište Parlamenta u cilju postizanja dogovora.5

sve manje istraživanja rezultira inovacijama i novim proizvodima i uslugama, zaostaje u tehnologijama te je važno da što prije vrati lidersku poziciju i postane prostor koji stvara svoje i privlači talente iz cijelog svijeta…

Cjelovit tekst Rezolucije (COM(2018)0322) dostupan je na engleskom jeziku na: http:// w w w.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP// TE X T+TA+P8 -TA -2018 0449+0+DOC+XML+V0//EN.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Tablica 1. VFO 2021. – 2027.: raspodjela sredstava po glavama proračuna prema prijedlogu Komisije te usporedba s aktualnim VFO-om 2014. – 2020. i stajalištem Europskog parlamenta za razdoblje 2021. – 2027. (u milijunima eura, prema stalnim cijenama iz 2018.) – u milijunima eura (prema stalnim cijenama iz 2018.) Proračunska glava

VFO Prijedlog 2014. – 2020. Komisije za VFO (EU27 + ERF) 2021. – 2027.

Razlika između VFO-a 2014. – 2020. i prijedloga VFO-a 2021. – 2027.

Prijedlog Europskog parlamenta za VFO 2021. – 2027.

(1)

(2)

(3 = (1-2)/1; %)

(4)

I. Jedinstveno tržište, inovacije i digitalno gospodarstvo

116.361

166.303

42,9 %

216.010

II. Kohezija i vrijednosti, od čega:

387.250

391.974

1,2 %

457.540

368.627

331.684

-10,0 %

379.192

II.b Ostalo

18.623

60.290

223,7 %

73.348

III. Prirodni resursi i okoliš

399.608

336.623

-15,8 %

404.718

IV. Migracije i upravljanje granicama

10.051

30.829

206,7 %

32.194

V. Sigurnost i obrana

1.964

24.323

1138,4 %

24.639

VI. Susjedstvo i svijet

96.295

108.929

13,1 %

113.386

VII. Europska javna uprava

70.791

75.602

6,8 %

75.602

1.082.320

1.134.583

4,8 %

1.324.089

II.a Kohezija (EFRR + KF+ ESF)

Ukupno

Da bi osigurala prostor za pojačana ulaganja u prethodno opisane nove prioritete Europska komisija predložila je smanjenje ulaganja u kohezijsku politiku od 10 % – podglava IIa (engl. subheading IIa) u Tablici 1. (unutar koje se Kohezijski fond smanjuje za 45,4 %, a Europski socijalni fond za 7,3 %) i u zajedničku poljoprivrednu

100

perspektive

Golemi raskorak potreba i planova

politiku i ruralni razvoj od 16 % – glava III (engl. heading III) u Tablici 1. (unutar koje se Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj smanjuje za čak 28 %).

Zapanjujući paradoks Upravo to dovodi do ključnog paradoksa u prijedlogu Europske komisije: jačanje programa konkurentnosti, koje najviše koriste najrazvijenije države članice (poput Obzora 2020., Programa za okoliš i klimatske aktivnosti (LIFE), Programa za konkurentnost poduzeća i malih i srednjih poduzeća (COSME) te Erasmus+ programa), uz istovremeno smanjivanje sredstava za koheziju i zajedničku poljoprivrednu politiku te ruralni razvoj. Sve to dovodi do udaljavanja od ispunjavanja osnovnog cilja EU-a, a to je ujednačeni razvoj i smanjivanje razlika u razvijenosti Važno je između država članica. Važno je odgovoriti na izazove poput migracija, jačanja vanjske granice i pozicioniranja EU-a kao lidera u inovacijama i novim tehnologijama. Međutim, još je važnije jačati solidarnost i raditi na ujednačavanju razine razvijenosti i životnog standarda građana u svim državama članicama jer bez toga nema jedinstvenog i jakog EU-a, koji može kvalitetno odgovoriti na zahtjeve novog vremena. Zbog navedenog prijedloga Europske komisije potrebno je znatno izmijeniti postavke te je i u Europskom parlamentu usvojeno potpuno različito i prihvatljivo rješenje. Nije prihvaćeno smanjenje temeljne politike solidarnosti kojom se ispunjava osnovni cilj ujednačenog razvoja i smanjenja razlika u razvijenosti svih europskih regija, a pritom nisu zakinuta niti nova područja financiranja.

odgovoriti na izazove poput migracija, jačanja vanjske granice i pozicioniranju EU-a kao lidera u inovacijama i novim tehnologijama. Još je važnije jačati solidarnost, ujednačavati razinu razvijenosti i životnog standarda građana u svim članicama jer bez toga nema jedinstva…

Europski proračun je malen i iznosi svega 1,03 % europskog GNI-a, odnosno 2 % europskog BDP-a, i ako iz njega želimo pojačati financiranje odgovora na nove izazove neophodno je povećati uplate država članica na 1,30 GNI-a, stajalište je Europskog parlamenta. U svom prijedlogu Europski parlament, temeljem povećanih uplata, stavlja europski proračun u funkciju zajedničkih odgovora država članica na izazove sigurnosti i konkurentnosti, ali ne zanemaruje važnost unutarnje solidarnosti i tolerancije te predlaže snažnije ulaganje u kohezijsku i poljoprivrednu politiku, što se vidi iz zadnjeg stupca u Tablici 1.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

101

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

U aktualnom VFO-u 2014. – 2020. ZPP raspolaže ukupnim proračunom od 389,1 milijardi eura. Od tog iznosa 96,7 milijardi eura izdvojeno je za Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EPFRR, engl. European Agricultural Fund for Rural Development), odnosno oko 25 % ukupnih proračunskih sredstava za ZPP. Prema prijedlogu novog VFO-a 2021. – 2027., a u skladu s prijedlozima o budućnosti ZPP-a navedenim u Komunikaciji Europske komisije o budućnosti hrane i poljoprivrede6, za te je potrebe izdvojeno ukupno 329,7 milijardi eura. Od tog iznosa 70 milijardi eura namijenjeno je za EPFRR, što iznosi 21,23 % ukupnih sredstava za ZPP. Prema novom prijedlogu višegodišnjeg financijskog okvira ukupna proračunska sredstva za ZPP tako su smanjena za 15 %, a za EPFRR za 28 % u odnosu na prijašnje razdoblje. U tablici 2. prikazan je iznos sredstava izdvojen za ZPP i njegove sastavnice prema aktualnom VFO-u, koji je za tu politiku namijenila Europska komisija prijedlogom novog VFO-a te iznos koji za tu politiku u novom VFO-u predlaže Europski parlament. U predzadnjem je stupcu iskazan postotak smanjenja sredstava prema novom prijedlogu Europske komisije u odnosu na aktualni VFO. Tablica 2. VFO 2021. – 2027.: raspodjela sredstava u okviru Zajedničke poljoprivredne i ribarske politike te usporedba s aktualnim VFO-om 2014. – 2020. i stajalištem Europskog parlamenta za razdoblje 2021. – 2027. (u milijunima eura, prema stalnim cijenama iz 2018.) – u milijunima eura (prema stalnim cijenama iz 2018.) Proračunska glava

VFO Prijedlog 2014. – 2020. Komisije za VFO (EU27 + ERF) 2021. – 2027.

Razlika između VFO-a 2014. – 2020. i prijedloga VFO-a 2021. – 2027.

Prijedlog Europskog parlamenta za VFO 2021. – 2027.

(1)

(2)

(3 = (1-2)/1; %)

(4)

Ukupno (EFJP* + EPFRR + EFPR**)

389.098

329.732

-15,3 %

390.122

EFGP

286.143

254.247

-11,1 %

EPFRR

96.712

70.037

-27,6 %

EFPR

6.243

5.448

-12,7 %

383.255 6.867

Napomena: *Europski fond za jamstva u poljoprivredi; **Europski fond za pomorstvo i ribarstvo.

102

Cjelovit tekst Komunikacije Komisije Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom oboru i Odboru regija „Budućnost hrane i poljoprivrede“ (COM(2017) 713 final) dostupan je na hrvatskom jeziku na: https://ruralnirazvoj.hr/files/Buducnost_hrane_i_ poljoprivrede.pdf.

perspektive

Golemi raskorak potreba i planova

Ovako veliko smanjenje ulaganja u EPFRR od 28 % u potpunoj je suprotnosti s politikom EU-a za razvoj ruralnih krajeva i sprječavanje depopulacije i nestajanja. Na razini politike ide se korak dalje te se kroz „pametna sela“ želi dodatno naglasiti koliko je važno život u ruralnim krajevima učiniti atraktivnim. Predloženi proračun ne slijedi politiku i prijedloge koji se usvajaju za ruralni razvoj, za koje je ključno da budu realni i provedivi, a ne samo razvijeni na razini teorije i želja. Nužno je jačati, a ne slabiti instrumente pomoću kojih će ruralna područja ostala vitalna i atraktivna za život, ponajprije u pitanju radnih mjesta, infrastrukture te mobilnosti i osnovnih usluga. Zbog dosad ostvarenih pozitivnih učinaka i rezultata ZPP-a, te važnosti daljnjeg ulaganja u ruralna područja i poljoprivredu, Europski parlament je predložio povećanje, a ne smanjenje sredstava za ZPP.

Potkopavanje kohezije Kohezijska politika je, iza ZPP-a, druga financijski najizdašnija zajednička politika EU-a za koju je u financijskoj perspektivi 2014. – 2020. izdvojeno ukupno 368,6 milijardi eura (više od trećine ukupnog europskog proračuna). Međutim, Europska komisija je početkom svibnja ove godine u novom prijedlogu VFO-a za razdoblje 2021. – 2027. predložila smanjivanje kohezijskih sredstava za ukupno 10 % u odnosu na prijašnje proračunsko razdoblje, pri čemu su sredstva za Europski fond za regionalni razvoj (EFRR) povećana za 2 %, a sredstva za Europski socijalni fond (ESF) smanjena su za 7,3 %, a sredstva za Kohezijski fond (KF) za 45,4 %. Povećanje EFRR-a od 2 % nije stvarno povećanje s obzirom na to da se uvode novi prioriteti poput izdvajanja za integraciju migranata u društvo rješavanjem njihovih dugoročnih potreba, klimatske promjene i slično. Europski parlament svjestan je važnosti kohezijske politike zbog čega predlaže zadržavanje sredstava barem na razini iz aktualne financijske perspektive, dok se za ESF predlaže i povećanje sredstava. Potpuni je paradoks govoriti o važnosti cjeloživotnog obrazovanja, novom programu za vještine, novim modelima edukacije, jačem povezivanju obrazovnog sustava s potrebama poduzetnika, a istovremeno smanjivati ulaganja iz europskog proračuna za čak 7,3 %. U tablici 3. prikazan je iznos sredstava izdvojen za kohezijsku politiku prema aktualnom VFO-u, iznos koji je za tu svrhu namijenila Europska komisija prijedlogom novog VFO-a te iznos koji za tu politiku za isto razdoblje predlaže Europski parlament. U predzadnjem je stupcu iskazan postotak smanjenja sredstava prema novom prijedlogu Europske komisije u odnosu na aktualni VFO.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

103

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Tablica 3. VFO 2021. – 2027.: raspodjela sredstava u okviru kohezijske politike te usporedba s aktualnim VFO-om 2014. – 2020. i stajalištem Europskog parlamenta za razdoblje 2021. – 2027. (u milijunima eura, prema stalnim cijenama iz 2018.) – u milijunima eura (prema stalnim cijenama iz 2018.) Proračunska glava

VFO 2014. – Prijedlog 2020. Komisije za VFO (EU27 + ERF) 2021. – 2027.

Razlika između VFO-a 2014. – 2020. i prijedloga VFO-a 2021. – 2027.

Prijedlog Europskog parlamenta za VFO 2021. – 2027.

(3 = (1-2)/1;%)

(4)

(1)

(2)

Ukupno (EFRR + KF + ESF)

368.627

331.684

Ukupno (EFRR + KF)

272.411

241.996

-11,2 %

EFRR

195.564

200.622

2,1 %

75.848

41.374

-45,6 %

Od čega doprinos CEF-u - Prijevoz

11.487

10.000

-13,0 %

ESF

96.216

89.688

-7,3 %

379.192 272.411

106.781

Kohezijska politika, osim što kao i ZPP jača solidarnost, jedinstvo, jedinstveno tržište i gospodarski rast, glavni je instrument za pomoć siromašnijim regijama u EU-u kako bi sustigle razvijena područja. Sredstva kohezijske politike tako se najvećim dijelom investiraju u najsiromašnije regije s BDP-om manjim od 75 % europskog prosjeka. Tijekom desetljeća korištenja u državama poput Irske, Španjolske, Portugala, Poljske, Slovačke, Češke i drugih novijih država članica srednje i istočne Europe, kohezijska politika pokazala se kao uspješna i daje rezultate. Razlike u razini razvijenosti smanjuju se, a ubrzani rast manje razvijenih regija ima i pozitivan učinak prelijevanja na razvijene regije i obrnuto, ulaganja i tehnološki napredak razvijenijih regija pomaže rastu slabije razvijenih područja. Smanjivanje ulaganja u kohezijsku politiku i ZPP nema smisla i samo bi dovelo da slabljenja EU-a u cjelini te jačanja svih ekstremnih stavova koji se zalažu za njeno rušenje.

Neprihvatljiva matematika Europske komisije U Europskom parlamentu velikom smo se većinom složili da: 1. Ne možemo prihvatiti prijedlog Komisije kojim se za gotovo trećinu smanjuju sredstva za ruralni razvoj i to u uvjetima depopulacije i nestajanja sela, kada promoviramo novi koncept „pametnih sela“ u želji da ruralne krajeve učinimo 104

perspektive

Golemi raskorak potreba i planova

privlačnima za život, za što su potrebna i dodatna ulaganja. Ne možemo potpisivati deklaracije o pametnim selima, a sredstva za ruralni razvoj smanjivati za trećinu. 2. Ne možemo se zalagati za ravnomjeran razvoj, a smanjivati sredstva za nerazvijene. 3. Ne možemo govoriti o važnosti cjeloživotnog učenja, socijalnoj uključivosti i društvenoj solidarnosti, a smanjivati Europski fond za socijalni razvoj za 7 %. 4. Ne možemo promovirati prometnu i energetsku povezanost te ispunjavanje ciljeva u upravljanju otpadom i vodama, a Kohezijski fond, koji najvećim dijelom financira upravo projekte u tim područjima, smanjenjem od 45 % gotovo ukinuti. S obzirom na to da je u studenom prošle godine usvojeno stajalište Europskog parlamenta koje je potpuno suprotno prijedlogu Europske komisije i ne prihvaćaju se predložena smanjenja kohezijske te poljoprivredne politike i ruralnog razvoja, bit će važno izboriti se za podršku prijedlogu Parlamenta na Vijeću na jesen ove godine. S obzirom na to da smo u Europskom parlamentu dobili podršku većine za novi prijedlog kojim se ne smanjuje obim kohezijske i poljoprivredne politike, Hrvatska i ostale države kohezije i na Vijeću se mogu izboriti za svoje stavove. Prijedlog Europskog parlamenta pritom nam daje vjetar u leđa. Unatoč neslaganju Komisije i Parlamenta, očekuje se da će države članice iduće godine dogovoriti svoja stajališta o proračunu. Sve se polako pomiče prema 2020. i predsjedanju Hrvatske Vijećem EU-a. Usvajanje proračuna za vrijeme našeg predsjedanja bilo bi vrlo značajno jer usvajanje proračuna određuje europsku politiku za naredih sedam godina, čime bi se Hrvatska mogla pozicionirati i kao članica koja je sposobna donijeti najvažnije odluke. Hrvatsku nakon 2020. očekuje nova omotnica od oko 10,7 milijardi eura, kao i dosad, te će fondovi EU-a i dalje biti najvažniji izvor financiranja razvojnih i kapitalnih projekata. Zato je važno je da već sada razmišljamo koji su nam projekti ključni i u koja područja moramo ulagati, s ciljem podizanja konkurentnosti i produktivnosti hrvatskog gospodarstva te stvaranja kvalitetnih i dobro plaćenih radnih mjesta. Zato pri definiranju prioriteta financiranja iz fondova EU-a u novom sedmogodišnjem razdoblju Hrvatska mora uvažavati potrebe pojedinaca, udruga i institucija. Ključ za veću iskorištenost sredstava koja nas čekaju nakon 2020. upravo je u prilagodbi takvih prioriteta krajnjim korisnicima, a cilj je da sredstva potrošimo u prvih pet godina te da se tako kvalitetnim radom i postignutim rezultatima izborima i za dodatna sredstava. Za novu omotnicu važno je pripremati se odmah kako bismo na početku, od 2021., bili spremni za ugovaranje i provedbu novih projekata. Korisnici imaju puno problema u provedbi projekata, od primjene procedura javne nabave, do velikog rasta troškova zbog skoka cijena na tržištu, različitih uputa provedbenih tijela i slično. Važno je ulagati u edukaciju ljudi u ministarstvima i agencijama, ujednačiti pravila i upute, a u slučaju nepravilnosti zbog različitih uputa broj 1-2 :: lipanj 2019.

105

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

ne prebacivati odgovornost na krajnjeg korisnika nego iz proračuna nadoknaditi gubitak. Uz puno korištenje sredstava iz fondova EU-a naš bi se rast ubrzao za dodatna 2 postotna poena. Kada je riječ o financiranju projekata lokalnih jedinica, Fond za sufinanciranje je premalen za količinu projekata koja je u provedbi. Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU-a trebalo bi do kraja aktualnog financijskog razdoblja učinkovito koristiti instrument propisan u regulativi i preko Europske investicijske banke (EIB) omogućiti lokalnim jedinicama sufinanciranje projekata uz niske kamatne stope, a ovisno o razini nerazvijenosti preuzeti vraćanje povoljnog zajma EIB-a iz državnog proračuna. U narednim godinama posebno očekujem uključivanje ruralnih krajeva i njihovog stanovništva u utvrđivanje projekata i ciljeva te osmišljavanje projekata lokalnog razvoja. Bez jakih sela nema ni jakih gradova, a bez njih ni jakih država. Integrirani razvoj ključ je uspjeha, a razvoj ruralnih područja rješenje je za brojne izazove poput klimatskih promjena, zdrave hrane, depopulacije, slabog korištenja resursima, nedostatka radne snage, kvalitetnih i dobro plaćenih poslova i slično. Treba potaknuti naše male općine i ruralne sredine da djeluju zajedno, da iskoriste izvore financiranja koji su im na raspolaganju te se razviju u primjere pametnih sela koje će drugi u EU-u slijediti. Što se tiče inovacija, digitalizacije i poduzetništva, nema gospodarskih skokova i pozicioniranja kao lidera bez inovativnih rješenja, od tehnologija i konkretnih primjera kao što su digitalizacija, zdravstvo, energija pa do uključivanja mladih i poduzetnika u procese donošenja odluka i definiranja politike. Samo na taj način možemo graditi društvo koje donosi zajedničke odluke i ideje kako se razvijati dalje. Jako je važno što već sada promoviramo ove teme, a uključivanje Europskog parlamenta utoliko je bitno što sve regulative i poruke prema praksi i prema državama članicama pokušavamo uskladiti s potrebama poduzetnika. Ovakve aktivnosti moramo nastaviti, ali ih i dodatno ojačati u sljedećim godinama. Komisija je za Hrvatsku u novom VFO-u predložila smanjenje omotnice u iznosu od 6 % u odnosu na tekuće razdoblje 2014. – 2020., što je oko 650 milijuna eura, međutim to je smanjenje i veće s obzirom na to da Hrvatska u razdoblju 2014. – 2020. nije dobila 100 % iznosa koji joj pripada zbog tzv „phasing in“ perioda odnosno postupnog ulaska u sustav korištenja fondova EU-a. U prvoj godini članstva tako smo imali 60 % od ukupne alokacije, u drugoj 80 %, a tek od treće godine 100 % sredstava. Ovakvo dodatno smanjenje na tu manju bazu za nas bi predstavljalo gubitak od skoro 2 milijarde eura, i s tim se ne možemo i ne smijemo složiti. Zašto bi Hrvatska imala manje prilika u odnosu na druge države članice iz petog vala proširenja? Dodatno, predlaže se i smanjenje iznosa sufinanciranja (s dosadašnjih 85 % na 70 %) pa bismo morali puno više financirati iz svojih sredstava, a za mnoge lokalne jedinice to bi značilo kraj korištenja fondova EU-a zbog nedostatka fiskalnog kapaciteta. 106

perspektive

Golemi raskorak potreba i planova

Sva sredstva iz kohezijske politike i omotnice za poljoprivredu i ruralni razvoj usmjerena su izgradnji infrastrukture (prometne, energetske, digitalne, društvene i slično), jačanju konkurentnosti tehnološkom modernizacijom i jačanjem poduzetništva, inovacija i istraživanja, ulaganjima u nova znanja i vještine, te ulaganjima u revitalizaciju poljoprivredne proizvodnje i ostalih djelatnosti u ruralnim područjima. U svakom slučaju riječ je o smanjenju mogućnosti ulaganja u razvojne projekte kakvi su nama u Hrvatskoj potrebni da bismo ubrzali gospodarski rast i integraciju na jedinstveno europsko tržište te napravili skok u kvaliteti i životnom standardu građana. Tek smo počeli koristiti sredstva EU-a i u odnosu na druge države istočne Europe ovim smanjenjem bili bismo zakinuti. Najvažnija rasprava u ovoj i sljedećoj godini sigurno će biti ona o novom VFO-u za razdoblje 2021. – 2027. Iako su prioriteti postavljeni u prijedlogu Komisije potpuno opravdani, ne može ih se ostvariti bez zajedništva, solidarnosti i unutarnje sigurnosti. Kohezijska politika temeljna je politika solidarnosti koja doprinosi ostvarenju glavnog cilja, a to je ujednačeni regionalni razvoj EU-a. Razlike u razvijenosti i standardu među državama članicama narušavaju jedinstvo i dovode do razjedinjavanja, zbog čega je neprihvatljivo da se sredstva za kohezijsku politiku smanjuju za 10 %, a sredstva za poljoprivredu i ruralni razvoj za 16 %. Osim toga, različite studije pokazuju kako će do 2050. nestati polovica europskih sela – zato je posve neprihvatljivo rezanje sredstava za Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj za čak 28 % dok se s druge strane, primjerice, trostruko povećavaju sredstva za upravljanje vanjskim granicama. Koga ćemo štititi na vanjskim granicama ako sela nestanu, a ljudi se odsele? Cilj na razini EU-a bio je donijeti proračun prije novih izbora, odnosno do kraja travnja 2019. jer bi tako države članice imale više od godinu dana za pripremu provedbe pa bi se od prvog dana 2021. moglo očekivati korištenje sredstava iz novog razdoblja. Pravovremeni početak provedbe je važan jer su nova ulaganja potrebna gospodarstvima država članica što prije, osobito onim manje razvijenima među kojima je i Hrvatska. Međutim, do toga nije došlo s obzirom na to da je Europsko vijeće objavilo da će se države članice o novom proračunu dogovarati na jesen 2019., čime se donošenje proračuna prebacilo u sljedeći, deveti, saziv Europskog parlamenta, dok će Komisija (do studenoga 2019.) i Vijeće biti nepromijenjeni. Konačna odluka o novom sedmogodišnjem proračunu može se očekivati u 2020. Ovakav rasplet događaja, iako nije idealan jer odgađa pripreme za korištenje sredstava iz novog razdoblja, nama u Hrvatskoj predstavlja veliki izazov jer smo u prvoj polovini 2020. upravo mi država predsjedateljica Vijećem EU-a. Bilo bi idealno kada bismo uspjeli požuriti proces dogovora te usvojiti višegodišnji okvir i svu regulativu do kraja našeg predsjedanja. Kao država predsjedateljica imamo mogućnost usmjeravanja rasprava te sigurno možemo pridonijeti konačnom definiranju rješenja za proračun koja i nama idu u prilog. Proračun je najvažniji strateški dokument kojim se definiraju prioriteti, interesi i područja ulaganja za naredno razdoblje te je stoga iznimno važno aktivno sudjelovati i utjecati na njegovu strukturu i donošenje. broj 1-2 :: lipanj 2019.

107

PRIBLIŽAVANJE STANDARDIMA EU-a

Kasniji start otežava utrku Hrvatska je najmlađa članica, ali to joj nije donijelo status obiteljske miljenice, naprotiv… Pišu: Tina Peter, mag. oec., mr. sc. Zvonimir Savić1

Gospodarski trendovi nakon ulaska Hrvatske u EU Približavanje Hrvatske Europskoj uniji predstavlja važno pitanje za dugoročno planiranje i kapitalizaciju prilika koje su nam se otvorile ulaskom u članstvo. Refleksija godina provedenih u članstvu trebala bi biti startna točka za svrsishodno upravljanje u pripremi novih proračunskih razdoblja te izazova s kojima se zemlja suočava nakon ulaska. Svaka članica bila je u obvezi prilikom pristupanja u uniju, proći kroz intenzivne adaptacijske cikluse, ponajviše u sferi prilagodbe svoje zakonske regulative prema europskoj pravnoj stečevini. Svrha tih ciklusa bila je osiguranje što kvalitetnija priprema za spremnost pojedine zemlje u članstvo. U pretpristupnoj fazi svaka članica bila u mogućnosti koristiti dio financijskih resursa iz fondova EU-a (IPA program pretpristupne pomoći). U slučaju Hrvatske taj iznos je dosezao 150 milijuna eura godišnje. Cilj korištenja pretpristupnih fondova bio je, između ostaloga, podizanje spremnosti javne uprave za kvalitetno i sustavno upravljanje fondovima EU-a. Hrvatska je ušla u Europsku uniju u srpnju 2013.godinekao jedina u šestom valu proširenja. U svim ranijim proširenjima (osim Grčke 1981. godine), države članice su zajednički ulazile u EU, stoga je njihov proces adaptacije bio nešto bezbolniji i „lakši“ (u smislu koordinacije i zajedničkog dogovaranja oko priprema i dokumentacije, ali i spremnosti zemlje na ulazak). Hrvatska je ušla u članstvo u razdoblju svoje najdublje recesije, dok se europsko gospodarstvo već lagano oporavljalo od globalne krize. Godina 2013. je bila obilježena kao peta uzastopna s negativnom dinamikom rasta gospodarstva (-0,5%) s ostvarenim godišnjim padom industrijske proizvodnje (-1,8%) te negativnom realnom stopom rasta prometa u trgovini na malo (-0,6%) i stopom registrirane nezaposlenosti od čak 20,2%. Izravna strana ulaganja iznosila su na godišnjoj razini oko 737 milijuna eura, da bi u 1

108

Autori su zaposlenici Sektora za financijske institucije i ekonomske analize HGK. Izneseni stavovi nisu nužno i stavovi institucije u kojoj su zaposleni

perspektive

Kasniji start otežava utrku

prošloj godini taj iznos porastao na 1,842 mlrd. eura. Vanjskotrgovinska razmjena bilježila je negativan saldo dok se javni dug kretao na 80,4% BDP-a. Danas je situacija nešto drukčija te se može reći kako pozitivni efekti ulaska u članstvo postaju sve vidljiviji. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju postupno se počinju biježiti pozitivna kretanja bruto domaćeg proizvoda, odnosno od 2015. godine primjetan je oporavak ekonomske aktivnosti. U 2018. godini realna stopa rasta iznosila je 2,6%, dok je najbrža dinamika i ubrzanje rasta zabilježen 2016. godine (+3,5%). Najveći doprinos rastu odnosio se na jačanje domaće potražnje, konkretno osobne potrošnje, koja je unutar sastavnica BDP-a rasla najbržom stopom, a rezultat je povoljnih kretanja na tržištu rada te rasta raspoloživog dohotka građana. Također je vidljiva i pozitivna dinamika u kretanju proračunskog salda. Posljednje tri godine obilježene su ostvarenim proračunskim suficitom (0,2% BDP-a 2018.). Ovakva pozitivna kretanja poduprta su poreznom reformom te kontroliranom proračunskom potrošnjom. Hrvatska također bilježi pozitivna kretanja i u sferi javnog duga. U 2019. godini nastavljeno je smanjenje udjela javnog duga u BDP-u, čime se Hrvatska svrstala među članice EU-a sa najbržom dinamikom smanjenja.

Pad produktivnosti i stagnacija konkurentnosti Omjer deficita i BDP-a smanjuje se kontinuiranom dinamikom od 2015. godine. Vanjskotrgovinska razmjena i dalje bilježi negativan saldo, no vidljiv je rast i jedne i druge komponente od ulaska u EU, dakle i uvoz i izvoz su porasli. Od 2013. do danas izvoz je porastao više od 30%. Uvoz također raste, ali nešto bržom dinamikom. Naša najvažnija i najveća izvozna tržišta su Njemačka i Italija. Članstvo je pomoglo u liberalizaciji i većoj otvorenosti prema najvažnijim strateškim izvoznim Danas je situacija tržištima. Maloprodajni promet bilježi realne stope rasta nešto drukčija od rujna 2014., što je izuzetno ohrabrujući podatak, a te se može reći rezultat je povoljnih turističkih kretanja. Ona su jednim kako pozitivni dijelom rezultat jedinstvenosti tržišta koje nam se otvorilo efekti ulaska u ulaskom u EU, ali i veće prepoznatljivosti i pripadnosti koju nam je unija omogućila kada su u pitanju privlačenja članstvo postaju turista trećih zemalja. No, bez obzira na sve pozitivnije sve vidljiviji. i ohrabrujuće pokazatelje, uspoređujući se s ostalim članicama EU-a primjetno je lagano zaostajanje, izostanak snažnijeg rasta gospodarske aktivnosti te sve izraženiji pad produktivnosti i stagnacija konkurentnosti. Prema posljednjim dostupnim podacima Hrvatska je bila na oko 14,9% ispod prosječne razvijenosti članica EU10, dok je pretkrizne 2008. godine taj pokazatelj iznosio blagih 2,5% ispod prosjeka razvijenosti EU10. Sve članice EU10 pristupile su Uniji mnogo ranije nego Hrvatska, stoga su bile u mogućnosti aplicirati za povlačenje sredstava iz fondova EU-a prije nego Hrvatska, što je imalo efekata na trenutnu situaciju. Da smo pristupili članstvu ranije ovaj pad (graf1) bio bi nešto blaži. broj 1-2 :: lipanj 2019.

109

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Izvor: Eurostat, izračun HGK

Graf 1: BDP, realne stope, 2008=100

Neizostavne strukturne reforme Kod usporedbe Hrvatske sa zemljama EU10 vidljivo je da su potrebne veće stope rasta, a da bi one utjecale na konkurentnost, potrebne su strukturne reforme, koje izravno utječu na regulatorni i institucionalni okvir zemlje te na strukturu gospodarstva. Kroz strukturne reforme neizravno se utječe i na cjelokupno poslovno okruženje te na rast produktivnosti, zapošljavanje, a time i na rast ulaganja. Utjecaj strukturnih reformi na BDP vidljiv je na grafu (graf 2). Jedino kroz strukturne reforme Hrvatska može dugoročno utjecati na dinamiku rasta svoje ekonomije. Prema izračunima EK u slučaju provođenja reformi, hrvatski BDP nakon pet godina rastao bi 2,8%, nakon 10 godina 6,9%, nakon 20 godina 14,3% dok bi nakon 50 godina ta stopa iznosila preko 21%. Ono što danas ima visoku razinu implikacije na rast razvijenosti Hrvatske jest mogućnost korištenja fondova EU-a. Kohezijska, odnosno regionalna politika, kao jedna od temeljnih činitelja EU-a, podupire konkurentnost,

Izvor: Europska komisija, obrada: HGK

Graf 2: Utjecaj strukturnih reformi na BDP (u %)

110

perspektive

Kasniji start otežava utrku

gospodarski rast, održivi razvoj, ali i kvalitetu života. Glavni cilj Kohezijske politike odnosi se na smanjivanje ekonomskih i socijalnih razlika koje su vidljive kod manje razvijenih zemalja. Financiranje Kohezijske politike EU-a odvija se preko tri glavna fonda: Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR), Europskog socijalnog fonda (ESF) te Kohezijskog fonda (KF). U ovome proračunskom razdoblju (2014. – 2020.) Hrvatska ima na korištenju iz Kohezijskog fonda ukupno 2,56 milijardi eura, iz Fonda za regionalni razvoj ukupno 4,32 milijarde eura dok su predviđena sredstva za Socijalni fond 1,52 milijardi eura. Kroz Kohezijsku politiku Hrvatska u proračunskom razdoblju 2014. – 2020. godine na raspolaganju ima alokaciju od 8,6 milijardi eura, dok je ukupna alokacija za cijelu EU na razini od 325 milijardi eura. Najveću alokaciju, odnosno najviši iznos predviđenih sredstava u ovom proračunskom razdoblju, dodijeljen je Poljskoj, koja je i u razdoblju 2007. – 2013. imala na korištenje najveći iznos sredstava iz fondova EU. Slijede Italija, Španjolska te Rumunjska. Odluku o visini alokacije pojedine države određuje Europska komisija. Kao jedan od glavnih parametara za određivanje, odnosno izračunavanje finalne alokacije uzima se BDP per capita (mjeren paritetom kupovne moći) u odnosu na prosjek EU-a. Predviđena sredstva usmjeravaju se u regije, odnosno NUTS II regije kojih je od početka 2018. godine ukupno 281.

Nužno smanjivanje makroekonomskih neravnoteža Hrvatska je podijeljena na dvije NUTS II regije (statističke europske regije), Kontinentalnu i Jadransku te ovisno o razvijenosti regije povlače se sredstva iz fondova. Spomenutih 8,6 milijardi eura je usmjereno na naše dvije regije. Na razini EU-a unificiran je prag razvijenosti, odnosno regije se dijele na manje razvijene (one čiji BDP per c/PPS je manji od 75% prosjeka EU zatim regije u tranzicije čiji BDP per capita se nalazi između 75%-90% prosjeka EU-a te razvijene regije čiji BDP per capita iznosi više od 90% prosjeka EU-a). Obje naše regije nalaze se i dalje na manje od 75% prosjeka EU-a stoga su bile i još jesu u mogućnosti apsorbirati najveći iznos potpora i sredstava iz fondova EUa. Prema podacima Ministarstva regionalnog razvoja i fondova EU-a ugovoreno je sredstava iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova za 2014. – 2020. do sredine prosinca 2018. 6,6 milijuna eura. Brzina povlačenja sredstava se dinamizira u posljednjem periodu, odnosno gledajući u postocima od studenog 2016. do prosinca 2018. porasla je za čak 572%. Najviši iznos ugovorenih sredstava fondova EU odnosi se na Grad Zagreb (čak 8,5 mil. eura) te Dubrovačko-neretvansku županiju (4,4 mil. eura). Ukupan kumulativni iznos ugovorenih EU sredstava na razini županija (zbroj sredstava ugovorenih po pojedinim županijama) za 2017. i 2018. godinu iznosio je 41,66 mlrd. kuna. broj 1-2 :: lipanj 2019.

111

TEMA BROJA: EU i Hrvatska – Rizici stagnacije

Tablica: Iznos ugovorenih sredstava fondova EU*, 2017. – 2018., mil. kuna

Izvor: MRRFEU, obrada: HGK

Stopa ugovorenosti ukupne apsorpcije na dan 15.12.2018. iznosila je 60,1%, dok je postotak plaćenosti iznosio 17,4%. Stoga, poticaj održivoj konvergenciji u Hrvatskoj je u stvaranju pogodnog okruženja i pozitivne poslovne klime. Konvergencija zahtijeva dugoročno strateško planiranje gospodarske politike usmjerene na stabilnost i provođenje strukturnih reformi. Daleko najmanji utjecaj moguć je u djelokrugu monetarne politike stoga je nužno da implikacijom drugih segmenata gospodarske politike izravno se utječe na smanjivanje makroekonomskih neravnoteža i potencijalnih šokova u ekonomiji. Tu su bitne već spomenute strukturne reforme, čijom aplikacijom bi se utjecalo na jačanje ekonomije, odnosno na bržu dinamiku rasta produktivnosti, a time i na potencijalni gospodarski rast. Bržoj konvergenciji će pridonijeti i politika pojedinih zemalja koja ide u smjeru jačanja konkurentnosti tržišta, ali i liberalizacije reguliranih sektora. Kroz modernizaciju infrastrukture i ulaganja u infrastrukturne projekte podiže se kvaliteta života, što je jedan od temeljnih ciljeva europske politike. Najveći izazovi u konvergenciji bit će na području nižeg potencijalnog rasta od prosjeka EU-a, odnosno kojim gospodarskom politikom i poticajima utjecati na brži i zdraviji rast gospodarstva te daljnje smanjivanje makroekonomskih neravnoteža. Već iduće godine očekuje nas predsjedanje Vijećem Europske unije, gdje će prioriteti RH biti usmjereni na zapošljavanje i gospodarski rast, daljnji razvoj infrastrukture (prometna i energetska povezanost) te jačanje sigurnosti. Sve su to jedinstvene prilike za jačanje našeg gospodarstva koje moramo iskoristiti kako bismo mogli konvergirati istom dinamikom ili barem vrlo sličnom kao ostale članice EU-a. 112

perspektive

Reflektor INOVATIVNOST I IZRAVNA STRANA ULAGANJA (FDI)

Tehnološka inovativnost mjerilo učinka Prema Indeksu inovativnosti EU-a, Hrvatska je na začelju skupine umjerenih inovatora, tek na korak od najlošijih – skromnih inovatora Bugarske i Rumunjske. Najinovativnije zemlje privlače više ulaganja u obliku spajanja i preuzimanja (M&A) s višom razinom tehnologije zbog čega brže ostvaruju pozitivne učinke na produktivnost i gospodarski rast. Greenfield ulaganja pretežito ulaze u radno intenzivne djelatnosti s nižom razinom tehnologije, pa su i učinci horizontalnog i vertikalnog prelijevanja skromniji i dugotrajniji. Ključ je u ulaganju u obrazovanje te istraživanje i razvoj, pri čemu prednjače zemlje sa sjevera Europe, dok jugoistok kontinenta zaostaje. Piše: dr. sc. Darko Horvatin

broj 1-2 :: lipanj 2019.

113

Reflektor

U suvremenom svijetu, gdje se političke, ekonomske i tehnološke barijere rapidno ruše (doduše u posljednje vrijeme i podižu), sposobnost zemlje da aktivno sudjeluje u međunarodnim gospodarskim odnosima predstavlja važan pokazatelj njezine globalne uspješnosti i konkurentnosti. Poslovanje je u takvom okruženju stalnih promjena složenije i proteže se dalje od tradicionalne razmjene dobara i usluga, te se poduzeća sve više usmjeravaju na sudjelovanje u transakcijama spajanja i preuzimanja (mergers and acquisitions – FDI), zajedničkih ulaganja, licenciranja, franšize i drugih oblika prekogranične poslovne suradnje. Pritom se inozemna direktna ulaganja (foreign direct investments – FDI) sve više sagledavaju kao alternativna ekonomska strategija pogodna za poduzeća koja investiraju u osnivanje nove kompanije u drugoj zemlji (greenfield ulaganja), ili se pak odlučuju na svojevrsni „prečac“‘ putem preuzimanja postojećeg inozemnog poduzeća. Na taj način ulagači (a najčešće se radi o multinacionalnim kompanijama) nastoje nadomjestiti aktivnosti međunarodne trgovine robom, ili razmjene usluga sa zemljama različitim od onih u kojima su ta poduzeća osnovana.

Katalizator gospodarskog rasta Gospodarski rast, odnosno rast životnog standarda svih stanovnika jedne zemlje, kroz stvaranje novih dobara i vrijednosti u središtu je zanimanja svake ekonomske politike, a predstavlja rezultat sinergije djelovanja različitih faktora proizvodnje, među kojima se najčešće spominju radna snaga, kapitalna dobra i tehnologija. Zajedničkim djelovanjem tih elemenata postiže se rast proizvodnje i/ili proizvodne efikasnosti u jednom sektoru ili više njih, što se potom prelijeva horizontalno i vertikalno na ukupno gospodarstvo. Stoga, inozemna ulaganja imaju višeznačnu ulogu. Već sam njihov priljev u zemlju podiže razinu investicija (rast vrijednosti kapitalnih dobara) i povećava zaposlenost, nakon čega slijedi transfer novih znanja i tehnologija, što dovodi, u konačnici, do rasta proizvodnosti poduzeća koje je doživjelo priljev inozemnog ulaganja. Kada se govori o učincima inozemnih ulaganja na domaće gospodarstvo u cjelini, tada treba razlikovati direktne efekte, koji nastupaju u kratkom-do-srednjem roku i pojavljuju se na razini ciljanog poduzeća koje je primilo inozemni kapital, od indirektnih efekata (efekti prelijevanja) koji se realiziraju u srednjem-do-dugom roku i mjere se na razini cjelokupnog gospodarstva. Ekonomska teorija nudi više objašnjenja o načinu utjecaja FDI-a na ekonomski rast. Tako Solowljev neoklasični model sugerira da FDI povećava kapitalnu osnovu i na taj način potiče investicije (Brems, 1970.). Stoga, u neoklasičnom modelu s padajućim povratom na kapital FDI ostvaruje samo kratkoročni utjecaj na ekonomski rast. Prema ovom modelu, prilikom analize utjecaja na gospodarski rast, nema razlike između inozemnih i domaćih investicija, čime se zanemaruju neizbježne razlike u tehnološkim obilježjima koje sa sobom nose inozemna ulaganja. S druge strane, endogeni modeli ekonomskog rasta smatraju FDI-e produktivnijima od domaćih ulaganja. Objašnjenje je da FDI potiče usvajanje novih tehnologija u proizvodnoj 114

perspektive

Tehnološka inovativnost mjerilo učinka

funkciji zemlje primateljice investicija (Borensztein i dr., 1998.) što dovodi do rasta produktivnosti, prvo na razini poduzeća koje prima FDI, a postupno putem „curenja“ tehnologije nastupa i porast produktivnosti kod ostalih domaćih poduzeća, odnosno na razini ukupnog gospodarstva. Na taj način u endogenim modelima rasta efekti prelijevanja tehnologije supstituiraju efekte padajućeg prinosa kapitala iz neoklasičnog modela rasta i dugoročno utječu na ekonomski rast proširivanjem postojeće razine znanja i vještina u domaćoj privredi s jedne strane, ali i kroz uvođenje alternativnih upravljačkih vještina s druge strane (de Melo, 1997.). Iz tog razloga FDI kroz akumulaciju kapitala i prelijevanje znanja može dugoročno imati važnu ulogu u gospodarskom rastu. Endogena teorija, prema kojoj je gospodarski rast rezultat tehnološkog napretka, a ulaganje u istraživanje i razvoj rezultira inovacijama koje utječu na rast produktivnosti, (Romer, 1990.; Grossman i Helpman 1990., 1991.; Aghion i Howitt 1992.) komplementarna je teoriji industrijske organizacije primijenjenoj na FDI (Hymer, 1969.), odnosno teoriji monopolističke snage, također u kontekstu prekograničnih ulaganja (Kindelberger, 1969.). Ključan element i glavna poveznica u svim tim teorijama je tehnologija – multinacionalne kompanije putem ulaganja u istraživanje i razvoj dolaze do nove, superiornije tehnologije, te ju nastoje iskoristiti kao konkurentsku prednost na ciljanim tržištima na koja ulaze putem FDI-a. Kroz indirektne efekte (prelijevanja) FDI ima dugoročno pozitivne učinke na gospodarstvo zemlje primateljice inozemnog kapitala, putem transfera tehnologije i pozitivnih efekata na produktivnost rada.

Sukob empirije i teorije Teorija dakle, upućuje na zaključak da je utjecaj FDI-a na ekonomski rast pozitivan, empirijska istraživanja, međutim, to ne potvrđuju u potpunosti. Stoga se postavlja pitanje uzroka dvojbenih rezultata, pri čemu se otvaraju nova područja za daljnja znanstvena istraživanja i nove znanstvene doprinose. Jedan od razloga takvim nejedinstvenim, a često i suprotstavljenim rezultatima mogao bi biti taj što dosadašnja istraživanja nisu uzimala u obzir različitu prirodu dva osnovna oblika putem kojih se suvremena prekogranična ulaganja (dominantno) multinacionalnih poduzeća realiziraju. Danas se inozemna direktna ulaganja pojavljuju u dva osnovna oblika, tj. kao greenfield i M&A ulaganja s potencijalno različitim učincima na ekonomski rast zemlje primateljice kapitala. S obzirom na činjenicu da se radi o dva različita oblika ulaska inozemnog kapitala na novo tržište, pri čemu greenfield ulaganje znači osnivanje potpuno novog gospodarskog subjekta, dok M&A ulaganje označava samo prijenos vlasništva nad već postojećim poduzećem, nameće se pitanje imaju li zaista ta dva oblika ulaganja jednak učinak na ekonomski rast zemlje primateljice kapitala. Najveći dio dosadašnjih istraživanja nije uzimao u obzir ovu činjenicu prilikom analize utjecaja priljeva inozemnog kapitala na gospodarski rast (Blomstrom, Lipsey i Zejan, 1994.; Blomstrom i Wolff, 1994.; Alfaro, 2003.; Mencinger 2003.; broj 1-2 :: lipanj 2019.

115

Reflektor

Agrawal, 2011.), a malobrojne studije koje su uvažile ovaj aspekt uglavnom nisu adekvatno teorijski utemeljene, odnosno pokazuju određene analitičko-metodološke nedostatke koji zahtijevaju oprez prilikom tumačenja dobivenih rezultata (Calderón, 2008.;Neto i dr., 2008.; Wang i Wong, 2009.; Harms i Méon, 2012.). Osim toga, niti jedna od spomenutih studija ne ide dalje od konstatiranja stanja i ne objašnjava razloge koji su doveli do konkretnih rezultata. Spoznajna razina i primjenjivost tako dobivenih rezultata može se smatrati slabom, odnosno ograničenom. Povijesno gledano, visina, trend kretanja i geografska disperzija inozemnih direktnih ulaganja, njihova rastuća uloga u suvremenim uvjetima dominacije multinacionalnih poduzeća na svjetskom tržištu, kao i nedužnički karakter ovoga oblika kapitala, čini inozemna ulaganja u cjelini fenomenom vrijednim daljnjeg istraživanja. U isto vrijeme, a posebno nakon velike financijske krize (2008./2009.) i recesije koja je uslijedila, te specifičnih ekonomsko-političkih okolnosti u EU-u (kriza eurozone) pokazalo se koliko su zemlje osjetljive na pitanja održivosti gospodarskog rasta. Budući da gospodarski rast predstavlja neupitan cilj svake ekonomske politike, kao i ekonomske doktrine u širem smislu, analiza utjecaja inozemnih ulaganja na gospodarski rast predstavlja relevantno pitanje u teorijskom i empirijskom smislu.

Nedostaci ranijih istraživanja Kritičkim izučavanjem literature o FDI-u općenito, kao i njegovom utjecaju na gospodarski rast, uočene su određene nesuglasice u dobivenim rezultatima različitih autora, za koje nisu ponuđena odgovarajuća objašnjenja. U tom smislu uočeno je sljedeće: • Kod empirijskih istraživanja najčešće se analizira ukupan FDI. Budući da se, statistički gledano, FDI sastoji od greenfield i M&A ulaganja, koja su po svojoj suštini međusobno različita, nije realno á priori očekivati jednak učinak tih ulaganja na ekonomski rast. • Empirijska istraživanja često se provode na relativno heterogenom uzorku zemalja (s obzirom na veličinu, stupanj razvijenosti, i sl.), bez uvažavanja te činjenice prilikom analize dobivenih rezultata u smislu davanja teorijskog, analitičko-metodološkog, ili ekonomsko-političkog obrazloženja tako dobivenih rezultata. • Učinci FDI-a na ekonomski rast ne nastupaju odmah, jer je potrebno određeno vrijeme za njihovu realizaciju. Kroz obrađenu literaturu zamijećeno je da većina istraživača ne uzima u obzir vremenski odmak djelovanja FDI-a na privredni rast. U manjem broju radova uzeta je u obzir vremenska dimenzija s odmakom od samo jedne godine, za što nije ponuđeno odgovarajuće obrazloženje, budući da se takav rok može smatrati prekratkim za realizaciju cjelokupnih učinaka inozemnih ulaganja na domaće gospodarstvo i njegov rast. 116

perspektive

Tehnološka inovativnost mjerilo učinka

Temeljem uočenih nedostataka ranijih istraživanja, kao i utvrđene komplementarnosti pojedinih teorija FDI-a s teorijama gospodarskog rasta formirana su dva analitička modela. Prvim modelom analizirao se utjecaj FDI-a, kako ukupnih, tako i osnovnih oblika (M&A i greenfield ulaganja) na gospodarski rast. Drugim modelom analizirao se utjecaj ukupnih FDI-a, te M&A i greenfield ulaganja na produktivnost rada. U okviru drugog modela analizirao se i utjecaj priljeva FDI-a po sektorima u koji je ušao inozemni kapital na ukupnu produktivnost rada, kao i međusektorski utjecaj priljeva FDI-a na produktivnost rada prerađivačke industrije, te učinak priljeva FDI-a po pojedinim industrijama unutar prerađivačke industrije na ukupnu produktivnost sektora prerađivačke industrije.

Hrvatska na začelju inovativnosti EU-a Empirijsko istraživanje provedeno je na uzorku svih zemalja članica Europske unije, grupiranih u četiri skupine prema stupnju tehnološkog razvoja aproksimiranog indeksom inovativnosti. Kao pokazatelj dinamike inoviranja u zemljama članicama EU-a, Europska komisija od 2011. godišnje objavljuje Indeks inovativnosti (European Innovation Scoreboard). Indeks inovativnosti sintetički je pokazatelj, a predstavlja prosječan rezultat mjerenja 27 različitih pokazatelja grupiranih u četiri glavne komponente inovativnosti i deset dimenzija, čiji su elementi prikazani u tablici broj 1. Tablica 1: Elementi indeksa inovativnosti Europske komisije 1. OKVIRNI UVJETI

2. INVESTICIJE

Ljudski resursi • Novi doktorandi • Populacija 25-34 s tercijarnim obrazovanjem • Cjeloživotno obrazovanje

Financije i podrška • Javne investicije u R&D • Investicije u rizični kapital

Atraktivan R&D sustav • Međunarodne znanstvene publikacije • Broj publikacija u TOP 10 svjetski najcitiranijih znanstvenih publikacija • Broj stranih doktora znanosti

Poslovne investicije • Privatne investicije u R&D • Ne-istraživačke investicije u razvoj inovacija • Broj kompanija koje pružaju trening za razvoj i nadogradnju digitalnih vještina zaposlenika

Povoljno inovacijsko okruženje • Penetracija širokopojasnog interneta • Poduzetništvo vođeno prilikama

broj 1-2 :: lipanj 2019.

117

Reflektor

3. INOVACIJSKE AKTIVNOSTI

4. UČINCI

Inovatori • SME s proizvodnim i procesnim inovacijama • SME s marketinškim i organizacijskim inovacijama • SME s in-house inovacijama Poveznice • SME koji međusobno surađuju • Javno-privatne publikacije Kapaciteti intelektualnog vlasništva • Međunarodno zaštićeni patenti • Trademark • Dizajn

Učinci zapošljavanja • Zapošljavanje u znanjem intenzivnim djelatnostima • Zapošljavanje u brzorastućim poduzećima iz inovativnih sektora Učinci prodaje • Izvoz visokotehnoloških • Izvoz znanjem intenzivnih • Prodaja inovativnih proizvoda koji su novi za poduzeća i tržište

Izvor: Europska komisija, European Innovation Scoreboard 2018

S obzirom na kvalitetu inovacijskih aktivnosti, zemlje članice dijele se u četiri skupine; vodeći inovatori (innovation leaders) – zemlje čiji indeks inovativnosti premašuje prosjek EU-a za više od 20%, snažni inovatori (strong innovators) – zemlje čiji indeks inovativnosti premašuje prosjek EU-a za manje od 20%, umjereni inovatori (moderate innovators) – zemlje čiji se indeks inovativnosti kreće u rasponu 50-90% od prosjeka EU-a i skromni inovatori (modest innovators) – zemlje čiji je indeks inovativnosti ispod 50% od prosjeka EU-a. Najinovativnije su zemlje sa sjevera Europe, dok su najskromniji inovatori na jugoistoku kontinenta. Prema zadnjem indeksu inovativnosti (European Innovation Scoreboard 2018). Hrvatska se s 51,2 posto prosjeka EU-a nalazi na začelju umjerenih inovatora. Indeks se izračunava od 2010. i alarmantno je zamijetiti da je od tada Hrvatska pala za dva mjesta (preskočili su nas Poljska i Latvija) i da se naše zaostajanje za prosjekom inovativnosti EU-a povećalo (2010. – 56,2 prosjeka EU-a). Ne dođe li do korjenitih promjena Hrvatska bi se uskoro mogla naći u skupini najskromnijih inovatora Europske unije. Analizirano je razdoblje od 25 godina (1990.–2014.), što je dovoljno dugo da se uz odgovarajuće metode ekonometrijske analize dođe do statistički pouzdanih rezultata i vjerodostojnih zaključaka. Sukladno zaključcima ranijih istraživanja (Brada i Tomsik, 2003.; Altzinger, 2008.), prema kojima je potrebno određeno vrijeme od početnog ulaganja za postizanje efekata inozemnih direktnih ulaganja na gospodarski rast i produktivnost rada, u analizi su korištene varijable FDI, M&A i greenfield ulaganja u interakciji s varijablama tehnologije i ljudskog kapitala. Time su dobivene po tri kompozitne varijable u svakom modelu čiji je utjecaj na gospodarski rast i produktivnost rada promatran s vremenskim odmakom (time lag) od tri godine (t-3) od inicijalnog ulaganja. Uvođenjem kompozitnih varijabli u ekonometrijsku analizu 118

perspektive

Tehnološka inovativnost mjerilo učinka

Izvor: Europska komisija, European Innovation Scoreboard 2018

Slika 1: Indeks inovativnosti zemalja članica Europske Unije

obuhvaćeni su učinci tehnoloških prelijevanja (spillover) inozemnih direktnih ulaganja na gospodarski rast zemlje primateljice, koji se događaju kroz interakciju FDI-a i tehnologije (ulaganja u istraživanje i razvoj), kao i utjecaj FDI-a na produktivnost rada koji se događa putem interakcije FDI-a i ljudskog kapitala. Za empirijska analizu korištena je metoda analize panel podataka s fiksnim efektom, pri čemu je korišten programski paket E-Views 9 SV.

M&A ulaganja učinkovitija kod inovativnijih zemalja Rezultati empirijskog istraživanja kod svih zemalja neovisno o njihovom inovacijskom kapacitetu (kod svih skupina inovatora) pokazali su pozitivan utjecaj ukupnih FDI-a i M&A ulaganja na gospodarski rast, dok greenfield ulaganja ostvaruju pozitivan i statistički značajan učinak kod zemalja na nešto nižem stupnju inovacijskih aktivnosti (snažni inovatori i umjereni inovatori). Kada se u obzir uzme procjena razine tehnologije (aproksimirana izdacima za istraživanje i razvoj) svake pojedine zemlje, tada se kao potencijalno snažniji oblik FDI-a u interakciji s tehnologijom pokazala su se M&A ulaganja koja kod svih skupina zemalja ostvaruju pozitivan predznak i statističku značajnost. U isto vrijeme, interakcija tehnologije i greenfield ulaganja snažnija je jedino kod skromnih inovatora. To upućuje na zaključak da kod zemalja na višem stupnju inovativnosti M&A ulaganja više doprinose gospodarskom rastu, dok su greenfield ulaganja važnija za zemlje na nižem stupnju inovativnosti, te im treba više vremena za ostvarivanje pozitivnih učinaka. Kada je u pitanju produktivnost rada pokazuje se da je kod sve četiri skupine inovatora utjecaj M&A ulaganja na produktivnost rada snažniji od utjecaja greenfield ulaganja. To se može objasniti činjenicom da M&A ulaganja u kratkom roku najčešće rezultiraju racionalizacijom poslovanja i uvođenjem novih tehnologija koje broj 1-2 :: lipanj 2019.

119

Reflektor

povećavaju efikasnost rada, a u dugom roku putem uspostavljanja veza s domaćim poduzećima što otvara mogućnost za bržu i uspješniju realizaciju efekata prelijevanja tehnologije, nego što je to slučaj kod greenfield ulaganja. Rezultati interakcije oblika FDI-a i ljudskog kapitala također potvrđuju da se transfer tehnologije i posljedični rast produktivnosti u većoj mjeri ostvaruje putem M&A, nego putem greenfield ulaganja.

Najkorisnija ulaganja u prerađivački sektor Analiza utjecaja sektorskog FDI na produktivnost rada na uzorku odabranih zemalja iz svake skupine zemalja s obzirom na rangiranje prema stupnju inovativnosti pokazala je da najsnažniji doprinos kretanju produktivnosti rada imaju inozemna direktna ulaganja u sektor prerađivačke industrije. Pritom, pokazalo se da kod zemalja na višem stupnju inovativnosti (vodeći inovatori i snažni inovatori) pozitivni učinci FDI nastupaju ranije, dok kod najskromnijih inovatora treba proteći određeno vrijeme od inicijalnog ulaganja kako bi se efekti ulaganja pozitivno odrazili na opću produktivnost. Rezultati analize utjecaja međusektorskog priljeva FDI na produktivnost rada sektora prerađivačke industrije pokazali su da očekivano najsnažniji učinak na produktivnost ima priljev FDI-a u sekundarni sektor koji u pravilu s vremenom jača. S padom indeksa inovativnosti, potrebno je i više vremena za pozitivne učinke. Kod vodećih inovatora porast produktivnosti prerađivačkog sektora ponajviše proizlazi iz FDI-a koji je završio u proizvodnji strojeva i opreme (tehnološki najzahtjevnijih proizvoda), a kod skromnih inovatora FDI u djelatnosti prehrane, kemije i vozila, što su, osim vozila, ipak tehnološki manje zahtjevne industrije.

Greenfield – sporiji učinci prelijevanja Ovo istraživanje predstavlja znatan odmak od mainstream istraživanja utjecaja FDI-a na gospodarski rast, jer je jedno od rijetkih koje uzima u obzir različitu prirodu dva osnovna oblika inozemnih direktnih ulaganja – M&A i greenfield ulaganja, zbog čega nije realno očekivati njihov istovjetan učinak na rast zemlje primateljice kapitala. Prema spoznajama do kojih se došlo, ovo je prvo istraživanje koje analizira učinke na homogenom uzorku zemalja grupiranih prema stupnju tehnološkog razvitka (aproksimiranog indeksom inovativnosti zemalja članica Europske unije) čime su dobiveni vjerodostojniji rezultati utjecaja FDI-a na gospodarski rast i produktivnost rada. Istraživanjem je utvrđeno postojanje razlika u djelovanju MA& i greenfield ulaganja na način da njihov intenzitet utjecaja na gospodarski rast, kao i vrijeme potrebno za evidentiranje pozitivnih učinaka na rastu velikoj mjeri ovise o stupnju tehnološkog razvitka zemlje primateljice kapitala. Tehnološki razvijenije zemlje u pravilu privlače više M&A ulaganja s višom razinom tehnologije i brže ostvaruju pozitivne učinke 120

perspektive

Tehnološka inovativnost mjerilo učinka

inozemnih direktnih ulaganja. Što je zemlja tehnološki manje razvijena, to ona privlači više greenfield ulaganja (najčešće u radno intenzivne djelatnosti s nižom razinom tehnologije), pa je u tom slučaju potrebno proteći više vremena od inicijalnog ulaganja do stvaranja pozitivnih učinaka FDI koji će se početi širiti (prelijevati) domaćim gospodarstvom.

Istraživanja i razvoj te obrazovanje zaslužuju prioritet Pretpostavlja se da će zemlja koja više ulaže u istraživanje i razvoj (R&D) akumulirati više domaćeg znanja, zbog čega će uspješnije usvajati inozemna znanja i tehnologiju koja dolazi posredstvom FDI-a. Interakcija varijabli M&A i greenfield ulaganja s tehnologijom (aproksimiranom udjelom izdataka za istraživanje i razvoj u BDP-u) pokazala je pozitivan učinak na gospodarski rast svih skupina inovatora. Interakcija tehnologije i greenfield ulaganja snažnija je jedino kod skromnih inovatora, što upućuje na zaključak da kod zemalja na višem stupnju inovativnosti M&A ulaganja više doprinose gospodarskom rastu, dok su greenfield ulaganja važnija za zemlje na nižem stupnju inovativnosti. Općeprihvaćeno je stajalište da su zemlje s višom prosječnom razinom obrazovanja uspješnije u usvajanju suvremenih tehnologija, što se odražava na višu produktivnost rada i u konačnici brži gospodarski rast. U ovom istraživanju ljudski kapital aproksimiran je udjelom radne snage s tercijarnim obrazovanjem u ukupnoj radnoj snazi, jer se pretpostavlja da će zemlje s većim udjelom visokoobrazovane radne snage ne samo uspješnije usvajati nove tehnologije, nego i privlačiti više FDI s višom razinom tehnologije. Kompozitnim varijablama (umnožak ljudskog kapitala i M&A ulaganja, te umnožak ljudskog kapitala i greenfield ulaganja) utvrđivalo se postojanje komplementarnost između ljudskog kapitala i pojedine vrste FDI. Pritom, rezultat interakcije trebao je pokazati događa li se veći učinak prelijevanja tehnologije i rast produktivnosti putem greenfield ili M&A ulaganja. Empirijsko istraživanje interakcije oblika FDI i ljudskog kapitala pokazalo je da se transfer tehnologije i posljedični rast produktivnosti u većoj mjeri ostvaruje posredstvom M&A nego greenfield ulaganja.

Različiti oblici FDI-a Značajniji zaključci koji proizlaze iz provedenog istraživanja su: • Zemlje na višem stupnju inovativnosti ostvaruju snažniji učinak M&A ulaganja na gospodarski rast, u odnosu na greenfield ulaganja, koja ostvaruju značajniji doprinos gospodarskom rastu kod zemalja na nižem stupnju inovativnosti • Tehnološki učinci prelijevanja FDI-a na gospodarski rast u najvećoj se mjeri ostvaruju kroz interakciju M&A ulaganja i tehnologije (domaćih ulaganja u broj 1-2 :: lipanj 2019.

121

Reflektor

istraživanje i razvoj) te osiguravaju dugoročno pozitivan učinak inozemnih ulaganja na ekonomski rast. Učinci interakcije greenfield ulaganja i tehnologije snažniji su samo kod skromnih inovatora. • Inozemna direktna ulaganja pozitivno utječu na produktivnost rada, pri čemu je utjecaj M&A ulaganja snažniji od greenfield ulaganja, što je istaknutije u interakciji tih varijabli s ljudskim kapitalom. • Kvaliteta radne snage ima pozitivan utjecaj na tehnološke učinke prelijevanja i rast produktivnosti, jer osigurava brže i efikasnije usvajanje znanja koje postaje dostupno kroz inozemna direktna ulaganja s višom razinom tehnologije. • Najveći doprinos rastu produktivnosti proizlazi iz FDI-a u sektor prerađivačke industrije. • Kod vodećih inovatora porast produktivnosti prerađivačkog sektora ponajviše proizlazi iz FDI-a koji je završio u djelatnosti proizvodnje strojeva i opreme (tehnološki najzahtjevnijih proizvoda), a kod skromnih inovatora FDI u djelatnosti prehrane, kemije i vozila (tehnološki manje zahtjevni proizvodi).

Inovativniji privlače najpoželjnije ulagače Provedeno istraživanje pokazalo je da zemlje koje više ulažu u istraživanje i razvoj te imaju kvalitetniji ljudski kapital (visokoobrazovanu radnu snagu), ne samo da brže usvajaju suvremene tehnologije, već i privlače FDI s višom tehnološkom razinom. Greenfield ulaganja primarno otvaraju nova radna mjesta, ali pritom se pretežito radi (pogotovo u zemljama s nižim intenzitetom inovativnih aktivnosti) o radnointenzivnim djelatnostima u kombinaciji s nižom razinom tehnologije. Na taj način potvrđuje se hipoteza neoklasične teorije gospodarskog rasta o opadajućem prinosu kapitala. S druge strane, M&A ulaganja u pravilu donose višu razinu tehnologije, iz koje, sukladno endogenim teorijama gospodarskog rasta proizlazi dugoročan ekonomski rast, budući da efekti horizontalnog i vertikalnog prelijevanja M&A ulaganja kompenziraju opadajući prinos kapitala iz neoklasičnog modela. Pokazalo se da su ulaganja u istraživanje i razvoj te obrazovana radna snage (ljudski kapital) ključni preduvjeti za ostvarivanje snažnijeg doprinosa FDI-a dugoročnom gospodarskom rastu i razvoju. Time se podiže razina akumuliranog „domaćeg“ znanja koje ne samo da je u stanju brže apsorbirati „tuđa“ znanja, koja dolaze s inozemnim direktnim ulaganjima, nego će i privlačiti FDI s višom tehnološkom razinom. To će osigurati dugoročno održive stope gospodarskog rasta i rasta životnog standarda svih stanovnika zemlje primateljice kapitala. Poruka je to i za kreatore hrvatske ekonomske politike. Poticanje ulaganja u istraživanje i razvoj i reforma obrazovnog sustava uvjeti su bez kojih nema napretka. U protivnom Hrvatska će se uskoro naći na začelju indeksa inovativnosti Europske unije, te kao takva privlačiti pretežito radno-intenzivne FDI s nižom razinom tehnologije koje imaju manji potencijal pozitivnog učinka na produktivnost rada i gospodarski rast u cjelini. 122

perspektive

Signali UTJECAJ UMJETNE INTELIGENCIJE

Nailazi proces „kreativne destrukcije“ OECD upozorava vlade na spore pripreme radnika na utjecaj automatizacije na radna mjesta. Vlade propuštaju pripremiti svoje radnike na utjecaj umjetne inteligencije. Suočene su s „procesom kreativne destrukcije“ koja će radikalno primijeniti radna mjesta i karijere ljudi, kako upozorava nedavno objavljeni izvještaj OECD-a. Klub 36 razvijenih zemalja zaključuje da su najslabije pripreme za predstojeće promjene u onim područjima gdje su najpotrebnije: među nedovoljno kvalificiranim radnicima, visokokvalificiranim, onima koji su ostali bez posla i onima s privremenim zaposlenjem.

Imperativne reforme Vlade bi morale učiniti više kako bi pomogle zaposlenicima u stjecanju prekvalifikacije i olakšale im da mijenjaju radna mjesta, zaključuju čelnici OECDa. Sustavi socijalnog osiguranja mnogih zemalja zastarjeli su, navodi se u izvještaju. Radnici s fleksibilnim radnim mjestima bore se za dobivanje povlastica kao što su plaćeno bolovanje, naknada za njegu djece, zaštita od nekorektnog otpuštanja i otpremnine pri otkazu radnog mjesta. Zaštita zaposlenja trebala

broj 1-2 :: lipanj 2019.

123

Signali

bi biti djelotvorna kako bi odgovarala potrebama ljudi, kažu u OECD-u. „Reforme su imperativne jer bi poremećaju na tržištu rada mogli izazvati rastuće nezadovoljstvo prema (ne)djelotvornosti naših političkih sustava“, zaključuje Angel Gurria, glavni tajnik OECD-a. Tri četvrtine ljudi traže da njihove vlade budu učinkovitije u zaštiti njihovih socijalnih i ekonomskih prava. Uz tehnološki napredak i automatizaciju, tržišta rada diljem industrijaliziranoga svijeta pod pritiskom su globalizacijskih napetosti i demografskih promjena. Zasad trend prema automatizaciji ipak nije izazvao strukturalnu nezaposlenost – ukupne stope zaposlenosti rastu u većini razvijenih zemalja.

Sloboda odlučivanja Tehnološke promjene ljudima daju veću slobodu u odlučivanju gdje, kada i koliko će raditi, poboljšavajući bilancu radnoga života i pružajući nove prilike za prethodno nezastupljenu skupinu da sudjeluju u tržištu rada, zaključuje OECD-ov izvještaj. Dosadni, zamorni i opasni poslovi postaju automatizirani, zdravlje i sigurnost se poboljšavaju, a tehnologije pružaju nove prilike. Ali oko 14 posto postojećih radnih mjesta moglo bi iščeznuti kao posljedica automatizacije u sljedećih 15 godina, dok će se dodatnih 32 posto vjerojatno radikalno izmijeniti, otkrilo je OECD-ovo istraživanje.

124

perspektive

Zemlje s najvećim rizikom % posla pod prijetnjom Visoki rizik od automatizacije Znatan rizik zbog promjena Turska Grčka Japan Njemačka Španjolska Italija Poljska Francuska Izrael Irska Belgija Kanada Nizozemska Ujedinjeno Kraljevstvo SAD Švedska Norveška

Izvor: OECD

U proteklih desetak godina narudžbe industrijskih robota utrostručene su, a pretpostavlja se da će se do kraja iduće godine dodatno udvostručiti, jer se količina privatnih ulaganja u umjetnu inteligenciju lani udvostručila. Zaseban izvještaj tvrtke McKinsey tvrdi da će se gotovo svaki zaposlenik morati suočiti s tehnološkim izazovima u određenom trenutku u budućnosti. „Otkrili smo da praktički svako radno mjesto ima potencijala da bude automatizirano. Svaki radnik trebat će razmišljati kako bi mu se posao mogao izmijeniti“, izjavio je Michael Chui, jedan od autora toga izvještaja.

Signali

GLOBALNI RAST

Hoće li pesimizam popustiti? U prvoj polovici ove godine bilo je uočljivo pesimističko raspoloženje u odnosu na globalnu politiku. Razočaravajući podaci, pad prinosa na obveznice, trgovinski rat između Kine i Amerike, politička kriza u Velikoj Britaniji, neki su od važnijih činitelja takvog stanja. Ipak, zasad se može govoriti o usporavanju, ne o trendu opadanja, zato što su ekonomske nevolje uglavnom zahvatile proizvodnju, a ne i uslužni sektor. Proizvodni oporavak mogao bi podignuti globalno raspoloženje. Proizvodno usporavanje uglavnom je posljedica sporijega rasta globalne trgovine. Usporavanjem je najviše pogođena Europa, koja više od Amerike ovisi o tržištima u razvoju, a posebice je izraženo u Njemačkoj, gdje je industrijska proizvodnja sporija nego u Italiji, koja je u recesiji, kako navode ekonomisti banke Goldman Sachs. Međutim, njemačke usluge rastu snažno, kao i na cijelom području eurozone. Uslužne djelatnosti postojanije su od prerađivačke industrije i na njih otpada veći dio BDP-a bogatoga dijela svijeta. Snaga usluga odražava se i na relativno snažna tržišta rada i potrošnje. Njemačka stopa nezaposlenosti iznosi samo 3,1 posto. Istodobno kretanja

u Britaniji su u prvom tromjesečju bila posve drukčija – rast proizvodnje bio je najsnažniji unatrag jedne godine, dok su usluge bile u uzmaku. Ipak, podaci su zavaravajući jer britanska privreda pati od pomanjkanja povjerenja. Proizvodnja se čini snažnom samo zato što kompanije prave zalihe za slučaj da Britanija napusti EU bez nagodbe (što je posve izvjesno). Početkom ovoga stoljeća neki su ekonomisti nagađali da bi rastući udio usluga u ekonomskom učinku mogao objasniti „veliko ublažavanje“ – pad ekonomske nestalnosti nakon 1980-ih. Iako je globalna ekonomska kriza uvećala nepostojanost, američka ekonomska ekspanzija, ako se nastavi, mogla bi zabilježiti povijesni rekord po trajanju. Preživjela je uspone i padove proizvodnje koji bi u nekim drugim razdobljima mogli biti vidljiviji u agregatnim podacima. I Kina je dobila poticaj, a neki ekonomisti očekuju da će privreda u drugoj polovici ove godine krenuti snažnije, nakon što su tamošnji proizvođači u ožujku iskazali najsnažniji učinak od prošlog ljeta. Naravno, ishod će uvelike ovisiti o ishodu carinskih i drugih prepucavanja s SAD-om.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

125

Signali

DIGITALNA LITERATURA

Poplava autora – oseka bestselera Internetsko izdavaštvo privlači mnoštvo čitatelja i autora. Katastrofični proroci koji su još prije dvadesetak godina najavljivali skorašnji pogreb knjige ispisane na papiru, zasad se ne mogu pohvaliti uspjehom. Knjige se po svim meridijanima (uključujući Hrvatsku) prodaju, kupuju i – čitaju. Javne knjižnice čak su uspješnije od knjižara. Ipak, ni virtualno štivo nije zanemarivo. Kada je Wattpad 2006. otvorio svoju „internetsku čitaonicu“, katalog je mahom sadržavao sentimentalne naslove kao „Razum i osjećaji“. Čitaonica je pozivala potencijalne obećavajuće nove spisatelje po uzoru na Jane Austin da pošalju vlastite radove. Čitatelji, prvenstveno mlade žene, sjatili su se na sajt, koji mjesečno privlači 70 milijuna aktivnih korisnika. Fond uključuje pjesme, novele i poglavlja serijskoga štiva, a virtualne police čitaonice sadrže gotovo 565 milijuna tekstova na više od 50 jezika. Čitaonica sada želi dio toga štiva objaviti u tiskanom, papirnatom obliku. Prostori za čitanje internetskih knjiga sve se više šire. Obuhvaćaju Tor (za znanstvenu fantastiku i maštu), Tapas (stripove) i Radish (romane u nastav-

126

perspektive

cima). Wattpad se specijalizirao za romantičnu literaturu – s procijenjenom prodajom knjiga koja samo u SADu iznosi milijardu USD, ne računajući samo-izdanja, a toliko iznosi i prodaja popularnih djela iz oblasti znanstvene fantastike i krimića. Wattpad također pokušava riješiti stari problem izdavačkoga biznisa: kako proreći hitove. Knjige je skupo promovirati, a u tiskanom obliku i distribuirati. Zato izdavači nastoje dokučiti koji će rukopis uspjeti. Ipak, na svaki bestseler dolazi gomila promašaja, što se prvenstveno odnosi na debitantske romane nepoznatih autora. Wattpadov algoritam uzima u obzir komentare korisnika i druge podatke kako bi dokučio što se sviđa čitateljima. Također dopušta autorima i obožavateljima da uzajamno komuniciraju. Autori imaju priliku da svoj rad upotpune kako bi se svidio publici. Oglašivači plaćaju nekim autorima da u tekst knjiga uvrste nazive njihovih brandova. Knjiga pod nazivom „After“ („Kasnije“) na sajtu je privukla pozornost 1,5 milijardi znatiželjnika, a objavio ju je izdavač Simon & Schuster te se pojavila na popisu bestselera New York Timesa.

Signali

INDIJA

Osporena statistika U Indiji nije lako znati koliki je stvarni BDP, a neizvjestan je i broj uslužnih kompanija. Mjerenje učinka indijske privrede nezahvalna je zadaća. Otprilike polovica golemoga i raznoliko pribavljenog BDP-a potječe od neformalnih poduzeća te ih nije lako oporezovati, procijeniti ili čak definirati. Slična je „konfiguracija“ i u sektoru usluga, koje je teže izbrojiti nego opipljive predmete. Kako bi zaoštrili statistički fokus, prikupljači podataka pokušali su tijekom 2016-17. provesti istraživanje uslužnih kompanija. Kontaktirali su 35.000 poduzeća s popisa registriranih poduzeća koja dostavljaju izvještaje Ministarstvu korporativnih poslova. Ali internetski popis nije odgovarao stvarnosti. Mnoge (12 posto) kompanije nisu mogle biti pronađene. Druge su (5%) prestale djelovati nakon što je popis sastavljen. Naposljetku, ispostavilo se da 21% kompanija nisu uslužne. A mnogi šefovi tvrtki nisu bili skloni sudjelovati u anketnom istraživanju. To baca novu sumnju na podatke o indijskome BDP-u. Proturječnost podata-

ka, uz lanjski pokušaj vlade da se zatome, zabrinjavajući podaci o radnim mjestima, dodatno je uzdrmalo povjerenje u indijsku statistiku. Ipak, proturječnost najnovijih podataka možda je preuveličana. Ako su neke kompanije bile pogrešno označene kao uslužne, omaška će izmijeniti sastav BDP-a, ne i veličinu. I neka zatvaranja kompanija su očekivana, budući da su protekle dvije godine otkad su poduzeća dostavila izvještaje spomenutom ministarstvu. Neke od tvrtki kojima se nije moglo ući trag mogle bi djelovati pod drugim imenom, iskazujući dohodak koji nisu same pribavile. Ta dohodak ipak može biti stvaran, zarađen, ali neprijavljen od druge kompanije. Cinici bi mogli zaključiti da tisuće nepostojećih uslužnih poduzeća napuhuju podatke o BDP-u. Ali prema sadašnjim kontrolnim podacima, uslužni je sektor manji nego prema prijašnjim. Nova baza podataka može biti varljiva, ali i stari su izvori imali nedostataka.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

127

Signali

(NE)UČINKOVITOST RADNOG PROSTORA

Raskoš za malobrojne Nastojeći do maksimuma (pa čak i više od toga) iskoristiti radni potencijal zaposlenika, neke kompanije nude im smještaj u vrlo udobnim uredima s prekrasnim okolišem. Pogledate li kroz prostor svoje radne sobe kakav ste dojam stekli? Je li vidik privlačan? Vidite li drveće i travnatu površinu ili bodljikavu žicu i kante za smeće? Je li vam draže u vrijeme ručka otići iz poslovne zgrade ili ostati uz radni stol? Stručna literatura sugerira da unutarnji radni okoliš (posebice osvjetljenje, buka i temperatura) ima utjecaja na produktivnost. Poslovni model nazvan WeWork temelji se na zamisli da će privlačni uredi, sa zajedničkim prostorijama i dokoličarskom aktivnosti, privući mala poduzeća i slobodne stručnjake. Ako je stimulativan privlačan unutarnji prostor, logično je očekivati da će i lijepo uređen okoliš podignuti radni elan.

Rajski ambijent Stara sveučilišta vjerovala su u učinkovitost gradnje mirnih samostanskih zgrada, gdje će akademski građani imati povoljne uvjete za razmišljanje. Velike tehnološke kompanije obično teže za sličnim efektom – a imaju dovoljno fi128

perspektive

nancijskih sredstava i prostora da ga ostvare. Takve projekte sklone su ostvarivati divovske multinacionalne kompanije koje zapošljavaju mnogo radnika na jednom mjestu, izvan grada s mnogo parkirališnoga prostora. Oni koji rade u velikim gradovima obično su prisiljeni raditi u skučenim uvjetima, okruženi vrlo prometnim cestama. Park Chiswick u zapadnom dijelu Londona lokacija je koju okolno stanovništvo voli posjećivati neradnim danom. Ima vlastiti vodopad i jezero u kojemu plivaju patke i travnjake s drvećem koje pruža sjenu za ugodan piknik tijekom ljeta. Osobe sklone tjelesnoj aktivnosti mogu igrati košarku ili mali nogomet. Međutim, tijekom radnoga tjedna 9.000 osoba sjati se u uredske zgrade u parku. Tamo su smještene 73 tvrtke, uključujući velike medijske kompanije kao što su Paramount i CBS, japanski konglomerati Sony i Mitsubishi, ili francuski prehrambeni konglomerat Danone. Ta je lokacija nekoć bila londonsko autobusno spremište, što objašnjava obi-

Signali

lje prostora. Cinik bi zaključio da se takve nekretnine podižu kako bi zaposlenike držale u uredu što dulje. Možete jesti, otići u sportsku dvoranu ili čak dati odjeću na čišćenje dok ste na poslu. Zašto, dakle, uopće ići kući?

Još jedna klasna podjela Industrijska revolucija smjestila je radnike u tvornice s krutim pravilima i repetitivnim poslovima. Kasnije su se zaposlenici premjestili u zagušljive urede gdje su sjedili u uniformiranim redovima i nestrpljivo čekali kada će sat otkucati pet sati popodne. Ali futuristi stalno upozoravaju da će rutinski poslovi biti

automatizirani, a ljudi usredotočeni na kreativnije zadatke. To ukazuje na potrebu drukčijega radnog prostora, koji postiže neovisno razmišljanje. Opasnost je kao i s drugim aspektima buduće ekonomije, još jedna klasna podjela. Osim visoke plaće, raskošni uredi s vrhunskim uvjetima rada, smješteni u privlačne parkove rezervirani su za malobrojne sretnike koji rade za tehnološke divove ili vode unosne multinacionalne kompanije; neispunjujući poslovi u „svrhovitim središtima“, a otrcani, prljavi blokovi zgrada za ostale. Utješno je ipak što će oni koji „crnče“ barem imati razloga otići kući kada im istekne radno vrijeme.

broj 1-2 :: lipanj 2019.

129

Signali

AFGANISTAN

Internetski trgovci u borbi za prostor Said Salim, mladi poduzetnik u afganistanskoj prijestolnici Kabul, nedavno je otvorio svoj prvi dućan. Na najvišem katu trgovačkoga centra Dawoodzai, jedne od najkićenijih prodajnih lokacija u tom gradu, on stoji iza tezge na kojoj su izloženi predmeti koji se najbolje prodaju: bočice losiona za porast kose iz Rusije, naprave za korekciju tijela iz Kine, dječje igračke iz Ujedinjenih Arapskih Emirata itd. Nedostaje samo jedan „artikl“ – kupci. Pravi je izlog Salimova poduzeća Facebook. Njegova „Globalna internetska prodavaonica“ praktički sve narudžbe preuzima putem interneta, a isporučuje ih motociklom. Malobrojni Afganistanci surfaju putem interneta. Iako se broj mobitela brzo povećava, a poduzetničke tvrtke zauzimaju prostor čak i na mjestima koja su zaposjednuta okršajima između vladinih snaga i talibana – tek svaki deseti stanovnik te zemlje koristi ih za pristup webu. Ipak, barem u velikim gradovima, stanje se mijenja. Mlađi, manje imućni stanovnici Kabula, ovisnici su svojih telefona. U odsutnosti divova e-trgovina kao što su Amazon ili Alibaba, mali internetski trgovci, koji uvoze robu na veliko i distribuiraju je u malo-

130

perspektive

prodaji, uskočili su u biznis. Facebook, pristup kojemu omogućuju mobitelski operatori bez dodatne naknade, postao je glavni internetski bazar. Međutim, internetski biznis u Afganistanu suočen je s jednakim krupnim problemima kao i trgovina uživo. Na prvom je mjestu (ne)sigurnost. Mali internetski trgovci žale se da je lani nekoliko njihovih dostavljača na motociklu ubijeno, a roba ukradena. Ima i manjih neugodnosti. Dostavljači kadšto moraju satima tražiti naručitelja na ulicama neobuhvaćenim adresarima. Bez zaštitnoga znaka konkurencija je nekorektna, a uspješna trgovina može očekivati niz imitatora, koji artikle često prodaju jeftinije, lošije kvalitete. U najnovije vrijeme najveći je problem sam Facebook, bez kojega se ni na koji način ne može voditi trgovina. Ali oslanjanje na Facebook za trgovca znači da mora platiti oglas ako želi dospjeti do mušterije. Jedan internetski trgovac na malo kaže da je prisiljen platiti 10 dolara kako bi dospio do 1.000 potencijalnih mušterija. To je četiri puta skuplje nego donedavno pa mu je tjedni trošak na oglašavanje teško podnošljiv.

Nove knjige Kapitalizam za doba nezadovoljstva Nobelovac Joseph Stiglitz u najnovijoj knjizi iznosi tmurni portret SAD-a, ali i progresivni program za koji se nada da može „spasiti kapitalizam od samoga sebe“ Amerika je izgubila brzinu i pomalo zalutala. Lobističke skupine iza pozornice kontroliraju zakonsku regulativu i naginju je u svoju korist; demokracija je u opasnosti da se pretvori u prividno nadmetanje među oligarsima. Takav tmurni portret SAD-a prikazao je čuveni ekonomist, nobelovac Joseph Stiglitz u svojoj najnovijoj knjizi „Ljudi, moć i profiti: napredni kapitalizam za doba nezadovoljstva“ (People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, izdavač WW Norton, 27,95 USD). U tom djelu on iznosi progresivni program za koji se nada da može „spasiti kapitalizam od samoga sebe“. Mogao bi čak, sugerira autor, stvoriti platformu konsenzusa demokratske stranke za pokušaj svrgavanja Donalda Trumpa sa čelnog položaja. broj 1-2 :: lipanj 2019.

131

Nove knjige

Stiglitz piše da su desničarski populisti, uključujući aktualnoga predsjednika SAD-a, u pravu kada iznose brojne dijagnoze. Sustav je zaista devalviran, a kompanije u proteklih 30 godina nisu polučivale profit inovacijama i progresom nego eksploatacijom i monopolom moći. „Razlika između onoga što je obećavamo i onoga što ostvarimo zaista je očita“, kaže autor o proteklom razdoblju.

Globalizacijski previd demagoga Ali Trump i njegovi saveznici nisu rješenje toga problema nego dodatni kanal kroz koji bogati usmjeravaju igru u vlastitu korist. Demagozi nisu ni od kakve pomoći: „Radna su mjesta ukidana u procesu globalizacije, ali bit će opet uništavana i u procesu vratolomne deglobalizacije“. U prvoj polovici knjige propituju se četiri trenda za koje autor vjeruje da su odvela SAD na put nezadovoljavajućeg privređivanja. To su moć monopola, pogrešno provođenje globalizacije, loša financijska regulativa i nove tehnologije koje omogućuju daljnju eksploataciju i psihološku manipulaciju. Sve su to poznate teme iz kampanje Demokratske stranke. U drugom dijelu knjige razlaže se što bi se trebalo učiniti. Uz standardne recepte lijevog centra, tj. veću potrošnju vlade, jašu socijalnu državu i strožu regulativu, uočljive su i neke radikalnije zamisli pobornika Demokratske stranke kao što su zajamčeno zapošljavanje i univerzalni osnovni dohodak.

132

perspektive

Nisu to originalne ideje i sve su izložene drugdje (uglavnom i bolje) ali nije u tom poanta. Ugledni nobelovac iznosi autoritativnu obranu vladinih intervencija koristeći klasičnu ekonomsku argumentaciju i opravdava način stvaranja korektnijega društva bez žrtvovanja ekonomskoga rasta. „Prečesto ekonomisti razmišljaju u okvirima ustupka za ustupak: ako želite više jedne stvari, morate ustupiti u drugoj“, piše Stiglitz. „Polazeći od sadašnje točke promatranja izrazito nejednakoga društva… svi zacrtani ciljevi su zapravo dopunski.“

Lider zaostaje za konkurentima Njegova se analiza temelji na zamisli da su se Sjedinjene Države pretvorile od lidera ekonomskog rasta u onoga koji zaostaje iza međunarodnih konkurenata. „Ako niste pobornik Trumpova stajališta, podaci govore uvjerljivo: nismo ni približno kompanija vrhunskoga učinka“. U tomu autor griješi. Jedine zemlje s većim nacionalnim dohotkom po stanovniku od SAD-a jesu male, naftom bogate zemlje poput Katara ili Norveške, odnosno izolirani financijski centri poput Irske ili Luksemburga. Među velikim, razvijenim zemljama SAD je predvodnik tehnološkoga napretka i postiže najveći učinak od financijske krize 2008. Sjedinjene su Države jamačno ekonomski usporile u posljednje vrijeme, ali sličan je obrazac uočljiv i na suprotnoj strani Atlantika. Europske privrede sa snažnijom regulativom, višom razinom vladinih intervencija i agresivnijim pri-

Sloboda i demokracija u opasnosti

stupom prema monopolima također nisu više uspješne kao što su donedavno bile. Najnovija istraživanja sugeriraju da je najveći dio brzoga europskoga rasta u drugoj polovici 20. stoljeća uvelike bio rezultat utrke za SAD-om. Tijekom nekoliko proteklih desetljeća Europa je bila suočena s jednakim usporavanjem, u istim industrijama, kao i SAD. „Iako Amerika ne odskače u rastu, prednjači u nejednakosti“, jetko primjećuje Stiglitz. U toj je tvrdnji uglav-

nom uvjerljiv. Mnogi Europljani zavide Amerikancima na bogatstvu i dinamičnosti, ali malobrojni su oni koji priželjkuju socijalni model i nejednakosti SAD-a. Ukratko, Amerika je bogatija od Francuske, primjerice, ali prosječan Francuz vjerojatno uživa viši životni standard. SAD bi mogao i trebao činiti više za svoje siromašne građane. Intervencionistička država mogla bi u tomu pomoći, ali to samo po sebi ne bi vratilo „zlatno doba kapitalizma“, na što upozoravaju brojni komentari u ekonomskim medijima diljem svijeta. (mr)

Sloboda i demokracija u opasnosti Trojica autora u zapaženim knjigama ukazuju na iskušenja s kojima su suočeni SAD i druge zapadne zemlje. „Narod protiv demokracije: zašto je naša sloboda u opasnosti i kako je sačuvati“ (The People vs. Democracy: Why Our Freedom is in Danger and How to Save It, autor Yascha Mounk, izdavač Harvard University Press, 29,95 USD, 400 str.) „Antipluralizam: Populistička prijetnja liberalnoj demokraciji“ (Anti-Pluralism: The Populist Threat to Liberal Democracy, autor William Galston, izdavač Yale University Press, 30 USD, 176 str.)

„Put prema neslobodi: Rusija, Europa, Amerika“ (The Road to Unfreedom: Russia, Europe, America, autor Timothy Snyder, izdavači Bodley Head 25 GBP i Tim Duggan Books, 27 USD, 368 str.) Trojica autora u zapaženim knjigama ukazuju na iskušenja s kojima su suočeni SAD i druge zapadne zemlje. Među uzrocima je prije svega Donald Trump, koji otvoreno omalovažava ustavne norme, a ipak uživa znatnu potporu istomišljenika. Nije zanemabroj 1-2 :: lipanj 2019.

133

Nove knjige

riv ni utjecaj Rusije. Bi li demokracija u Americi mogla iščeznuti? Zahvaća li svijet val autoritarizma? Hoće li Zapad biti zahvaćen građanskim sukobima? Takva pitanja mogla su se smatrati histeričnim prije četiri godine. Ali danas su predmet sveopće vruće političke rasprave. Tri knjige sadržaj kojih ovdje razmatramo uradak su akademskih stručnjaka s najuglednijih američkih sveučilišta i istraživačkih organizacija. Svi oni polaze sa stajališta da je američki demokratski sustav ugrožen, a to je dio šire globalne krize. Yascha Mounk, politički znanstvenik na Sveučilištu Harvard, u podnaslovu svoje knjige pita „zašto je naša sloboda u opasnosti“ i u središte priče stavlja Donalda Trumpa. „Prvi put u svojoj povijesti najstarija i najsnažnija demokracija u svijetu izabrala je predsjednika koji otvoreno omalovažava ustavne norme“, piše on. „Čak i kada bi Trump bio obuzdan u iskazivanju svoje moći, sklonost američkoga naroda da izabere takvu autoritarnu osobu na najvišu poziciju u zemlji vrlo 134

perspektive

je loš znak“. Timothy Snyder, profesor povijesti na Yaleu, završava svoju knjigu Put prema neslobodi upozorenjem da će „američka demokracija nestati“ ako ne uspije suzbiti rasne i ekonomske tenzije koje autor vjeruje da su kumovale Trumpovu usponu. William Galston na Institutu Brooking definira svoju temu kao „populističku prijetnju liberalnoj demokraciji“.

(Ne)pouzdana idealistička mladež Iako su im početne postavke slične, trojica autora imaju različita gledišta na temu. Mounk, koji piše s velikim zanosom i jasnoćom, dobro koristi anketne podatke da bi ilustrirao pad podrške demokraciji diljem Zapada. On sumnja u ideju da će idealistička mladež biti spasilac demokracije. Naprotiv, manje od trećine američkih milenijalaca (rođenih krajem prošlog i početkom ovog stoljeća) vjeruje da je ekstremno važno živjeti u demokraciji, prema dvije trećine starijih Amerikanaca koji

Sloboda i demokracija u opasnosti

misle suprotno. Godine 1995. samo jedan od 16 Amerikanaca favorizirao je vojnu vladavinu umjesto demokracije. Do 2011. taj je omjer povećan na jedan prema šest, pri čemu mladi bogati Amerikanci favoriziraju nedemokratsku opciju. Mounk ukazuje da to nije samo američki trend. Ankete sugeriraju da podrška ideje o vojnoj vladavini raste i u drugim demokratskim zemljama, npr. u Ujedinjenom Kraljevstvu i Njemačkoj. Glavna tema Mounkove knjige jest da sada postoji „postupno razilaženje liberalizma i demokracije“. Populizam u Europi i SAD-u pokretan je impulsom koji naglašava prava većine, ali nema mnogo strpljivosti prema pravima manjina, što je ključno za liberalizam. Ipak, Mounk priznaje kako populistički prigovori – da su demokratsku volju onemogućile elitne institucije – imaju određenu utemeljenost. Dok su Mounkove analize napetosti unutar liberalne demokracije oštre i izazovne, nešto je manje uvjerljiv u rješenjima koja nudi. U par navrata tvrdi da su liberalizam i demokracija beskompromisne vrijednosti – što može biti točno, ali nije od pomoći kad se dva načela sukobe. Također je umješniji u razmatranju metoda ekonomske politike koje bi mogle ublažiti nezadovoljstvo populista nego u tome kako tretirati drugi ključni element na populističkom terenu – ogorčenost prema imigraciji i strah od islama. „Narod protiv demokracije“ sadrži živahan i obeshrabrujući prikaz nastupa Pegide u Njemačkoj (Pegida=„Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“). Ali Mounk se

nije mnogo trudio analizirati odluku Angele Merkel da 2015. dopusti ulazak u Njemačku više od milijun izbjeglica.

Propuštena prilika To se čini kao propuštena prilika jer politika njemačke kancelarke prema izbjeglicama ilustrira mnoge od napetosti kojima se bavi Mounk. Iako je njezina politika otvorenih vrata bila utemeljena na zdravim liberalnim načelima – kao što je uvažavanje međunarodnih zakona o pravima pojedinaca – ipak je pridonijela jačanju njemačkih populista. Populisti i nacionalisti diljem svijeta ujedinili su se u osudi kancelarke, a Trump je njezinu politiku prema izbjeglicama nazvao „luđačkom“. Za liberale ona je postala heroj, a neki su je dočekali kao „lidericu slobodnoga svijeta“. Ali mnogi će priznati da će, suočena sa sličnom krizom, buduća njemačka vlada vjerojatno postupiti drukčije. U knjizi „Anti-Pluralism“ William Galston je skloniji kompromisu u razmatranju nacionalističke komponente populističkoga reagiranja. Kako sam priznaje, kada je prije nekoliko godina počeo pisati o mukama liberalne demokracije, vjerovao je da ekonomika predstavlja srž problema. Međutim, u novije vrijeme postao je uvjeren da je ekonomska nejednakost samo dio priče. Drugi je ključni element da su SAD, UK i EU „propustili tretirati valove useljenika na način koji bi polučio javnu podršku“. Takva vrsta promašaja, tvrdi Galston, često je rezultat sklonosti elite da javni interes promatra „kroz prizmu vlastitih klasnih interesa i pristranosti“. Slijedeći tu logiku, Galston usmjerava nekoliko opreznih koraka prema argubroj 1-2 :: lipanj 2019.

135

Nove knjige

mentima Donalda Trumpa i europskih populista. Demokratski lideri, piše on, „nisu obvezni podržavati politiku koja slabi njihovu radničku i srednju klasu, čak i ako pomaže mnoštvu građana u zemljama u razvoju. Oni jamačno nisu obvezni otvoriti vrata svim pridošlicama, bez obzira na posljedice po vlastito građanstvo“. Istu je misao iskazao jezgrovitije Trump – „America First“.

Prijetnja populističke vatre Galston tvrdi da, ako se liberali ne suoče izravno s temom imigracije, pojačat će populističku vatru. „Neusklađeni internacionalizam izazvat će – već izaziva – svoju antitezu, sve jači, neobuzdani nacionalizam“. U američkoj političkoj terminologiji to znači da „odmaknuti se od obiteljskoga ujedinjavanja prema ekonomskom doprinosu kao glavnom kriteriju za useljavanje ima smisla politički i ekonomski“. Smiona je autorova sklonost da preporuči teško provedive političke promjene. Ali stvarnost je takva da bi njegovi prijedlozi razljutili mnoge liberale, a ne bi zadovoljili većinu populista. Masovno progonstvo ilegalnih useljenika, što ga zdušno zagovara, dijelom i provodi Trump, iziskivalo bi brutalnost kakvu bi, opravdano, Galston i većina liberala osudili. Kada demokratska vlada dosljedno slijedi popularne instinkte prema izbjeglicama, može završiti na sasvim zabrinjujućem mjestu – kao što svjedoče izolirani pritvorenički centri u kojima Australija drži i tražitelje azila. Knjiga Timothyja Snydera razlikuje se od Galstonove i Mounkove jer se 136

perspektive

uglavnom bavi Rusijom, Ukrajinom i srednjom Europom (što je njegova profesionalna specijalnost) umjesto zapadom. Ali Snyder odlučno tvrdi da „put u neslobodu“ u SAD-u počinje u Rusiji. Drži da se ruska umiješanost u američke izbore oslanjala na tehniku stvorenu u Rusiji i Ukrajini. Motiv Vladimira Putina, po Snyderovu mišljenju, jest učvrstiti vlastiti položaj unutar Rusije diskreditiranjem zapadnoga demokratskoga modela. „Ako Rusija ne može postati zapad, neka zapad postane Rusija. Ako se manjkavosti mogu iskoristiti za izbor ruskoga klijenta, tada bi Putin mogao dokazati da vanjski svijet nije bolji od Rusije“.

Propaganda umjesto politike Držeći se takve strategije Putinova vlada podupire nacionalističke i neliberalne političare u SAD-u i Europi. Zapad se prikazuje kao bolesno i dekadentno društvo (posebna su opsesija prava homoseksualaca), a cjelokupna zapadna oporba Putinu kao rezultat Putinofobije. Snyder upozorava da bi se ono što se dogodilo u Rusiji moglo dogoditi u Americi i Europi: „uspostava goleme nejednakosti, zamjena politike propagandom“. Ipak, osim Europe i Sjeverne Amerike postoji širi međunarodni kontekst koji sve tri knjige uvelike zanemaruju. Suprotnost krizi na zapadu vidljiv je rast na istoku, posebice Kini. Kriza povjerenja u Europi i Americi usko je povezana s tek započetim osjećajem da su stoljeća zapadne dominacije nad globalnim poretkom pri završetku. Trump

Nered (ne)ugrožava kreativnost

sa svojim nepogrešivim instinktom za rasplamsavanja panike među masama igra na kartu straha od zapadnog nazadovanja – s najavom da će biti čvrst prema Kini i nostalgičnim obećanjem da će „Ameriku ponovo učiniti

velikom“. Ali kao što Snyder, Mounk i Galston ilustriraju na različit način, Trump je zapravo izravna prijetnja mnogim vrijednostima i dostignućima koja su Ameriku učinila velikom. Drago Kojić

Nered (ne)ugrožava kreativnost Raširena poštapalica o stvaralačkom neredu kao poticajnom obliku postizanja karijera dobiva potvrdu u knjizi ekonomista Tima Harforda, koji navodi uvjerljiv primjer svestranog intelektualca i izumitelja Benjamina Franklina. Bilo bi zanimljivo saznati koliko se brakova razvrgne zbog tako prozaičnoga razloga kao što je kućni nered. Ali i bez analize prilično je izvjesno da su poprilično brojni krivci (ili žrtve, ovisno o stajalištu) muškarci, koji su „stradali“ jer im je teško prihvatiti strogu disciplinu u odlaganju odjeće, obuće i različitih kućnih predmeta. Tijekom dugačkoga putovanja iz Londona u Philadelphiju 1726. mladi tiskar došao je na ideju da sačini metodu ponašanja koja će ga učiniti boljim čovjekom. U bilježnicu je uredno nanizao 13 vrlina – uključujući marljivost, pravičnost, mirnoću i umjerenost. Plan mu je bio, u nastojanju da sebe usavrši, analizirati učinak svake discipline te je u svom dnevniku crnim znakom bilježio broj 1-2 :: lipanj 2019.

137

Nove knjige

svaki neuspjeh. Postupno je crnih znakova bilo sve manje. Mladić o kojemu je riječ bio je Benjamin Franklin, cijeloga života nastavio je praksu usavršavanja. A kakav je to bio život! Izumio je bifokalne naočale i sobnu peć sa čistim izgaranjem, dokazao je da je munja oblik elektriciteta i zatim ju je ukrotio uz pomoć munjovoda. Ubilježio je u geografsku kartu golfsku struju. Organizirao je biblioteku u kojoj su se mogle posuđivati knjige, utemeljio vatrogasnu postrojbu i koledž. Napisao je zapažan traktat o šahu. Bio je prvi američki ministar pošta, veleposlanik u Parizu i čak predsjednik države Pensilvanije.

Uzaludan (i suvišan) trud Ipak, taj velikan je imao i slabost – barem je sam tako smatrao. Treća vrlina s njegova popisa bila je – red. „Neka ti sve stvari budu na svojim mjestima; svaki dio tvoga posla obavljen u određeno vrijeme“, zapisao je. Ovladao je svim vrlinama osim jedne: nikad nije uspijevao održati red na svome radnom stolu. „Plan održavanja reda zadavao mi je najviše glavobolje“, prisjećao se on mnogo desetljeća kasnije. „Pogreške u tomu jako su me ljutile i postizao sam tako malen napredak u sređivanju stvari da sam gotovo bio spreman odustati od svih pokušaja“. Promatrači su suglasni s tom ocjenom. Jedan od njih opisao je kako su posjetitelji bili zapanjeni vidjevši dokumente od najveće važnosti razbacane po stolu i po podu. 138

perspektive

Franklin je bio neuredan s papirima cijelog života, unatoč pokušajima da ukloni tu manu. Bio je uvjeren da bi, kada bi mogao stvari držati u redu, postao uspješnija i produktivnija osoba. Ipak, svaki objektivni promatrač uvidjet će koliko je apsurdno misliti da bi tako bogat život mogao biti još sadržajniji uz uredan radni stol. Franklin je sebe obmanjivao, kao što čine mnogi vrlo uspješni ljudi koji sami sebe prekorijevaju zbog nesređenih papira i drugih stvari. Stanovitu utjehu svima njima i nama pruža Tim Harford, ekonomist i kolumnist Financial Timesa. U knjizi pod naslovom „Zbrka: Moć nereda da nam promijeni život“ (Messy: The Power of Disorder to Transform Our Lives; 327 str. izdavači Riverhead 28 USD i Little, Brown 20 GBP).

Opterećujuća šablona sređenosti Većina knjiga o samopomoći nude savjete kako ćemo oblikovati svoje živote da budu sređeni. Harford tvrdi da se trebamo osloboditi šablona sređenosti. Red za kojim težimo naš je najveći neprijatelj, a nered nas oslobađa, kaže taj autor. Njegova knjiga ne ograničava se na fizički nered (iako je znatan dio posvećen kritici opresivnog nastojanja da nam radni stol bude uredan „kao apoteka“, što, kako smatra, sputava radnike i sve stvaraoce, čineći nas neproduktivnim). Većina štiva razmatra druge oblike nereda koji nastaju slučajnošću, eksperimentiranjem i ljudskom anatomijom.

Nered (ne)ugrožava kreativnost

Intelektualna zbrka, kao što je sukobljavanje projekata, potiče pronicavost i uspostavljanje veza. Matematičar Paul Erdos često je mijenjao suradnike obogaćujući projekte svojim entuzijazmom. Kaos koji je pri tomu unosio za neke je bio zamoran i neugodan (kada bi osjetio glad usred noći, znao je lupati tavom i zdjelama dok mi domaćin ne bi ponudio kakvo jelo). Ali uspijevao je, surađujući s potpunim strancem, napraviti recenziju znanstvenog rada svakih nekoliko tjedana, tijekom 60 godina. Harford drži da bismo se morali oduprijeti svojim instinktima kada se suočimo sa zbrkanim svijetom. Prečesto tvorci (ekonomske) politike pokušavaju popraviti komplicirane sustave koristeći jednostavne metode, pri čemu izazivaju poražavajuće neželjene posljedice. Primjerice, kada je britanska vlada svojedobno bila ograničila vrijeme čekanja na liječničke preglede, liječnici su reagirali otežavanjem predbilježbe.

Opasnost od automatizacije Detaljni rokovi i ciljevi nisu uvijek rješenje jer se mogu izigrati i sadrže rizik da se uklone manji problemi, a

nastanu katastrofalni. Harford upozorava na opasnost od nastojanja da se sve automatizira. Život se čini jednostavnijim i bezbrižnijim ako se složeni i zamorni poslovi povjere robotima. Ali udobnost i praktičnost izazivaju neopreznost. Nekoliko japanskih studenata koji su 2002. posjetili Australiju automobilom su „uplovili“ u Tihi ocean zato što su se nekritički pouzdali u GPS sustav, koji je bio u kvaru. Srećom, studenti su prošli bez posljedica, za razliku od automobila. Upitno je što je prouzročilo neke od najnovijih avionskih nesreća s katastrofalnim posljedicama. Nije li i tu čovjek precijenio umjetnu inteligenciju, a zanemario vlastitu? Dok su mnogi čitatelji literature zabrinuti da će im roboti preoteti radna mjesta, Harford misli da bismo se barem jednako morali brinuti kada strojevima prepuštamo vlastitu prosudbu. Knjiga „Messy“ majstorski objedinjuje anegdote i akademski rad. Ali Harfordov blagoslov nereda nekomu bi se mogao činiti šupljim. On za svoju zbrkanu kreativnost dobiva novac. Osoba koja pakira njegovu knjigu u skladištu Amazona mora se kloniti originalnosti i slijediti propisanu rutinu, u protivnom će ostati bez plaće. (mr)

broj 1-2 :: lipanj 2019.

139

On line

Cijeli sadr탑aj ove publikacije mo탑e se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019 Cijele sadr탑aje nekih ranijih brojeva mo탑ete vidjeti na: 3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018 2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018 1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018 3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017 2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017 1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017 4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016 3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016 2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016 1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016 4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015 3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015 2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015 1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015

140

perspektive

Nacionalna industrijska strategija 2030 StrateĹĄke smjernice za njemaÄ?ku i europsku industrijsku politiku

Izdavač Bundesministerium für Wirtschaft und Energie (BMWi) Öffentlichkeitsarbeit 11019 Berlin www.bmwi.de Obrada Veljača 2019 Tisak Druck- und Verlagshaus Zarbock GmbH & Co. KG, 60386 Frankfurt Uredništvo PRpetuum GmbH, 80801 München Fotografije Dillinger / S.12, 13 Fotolia.com / Industrieblick / S. 4 Getty Images Westend61 / S. 6 zoranm / S. 10 istockphoto / Aquir / Titel Kugler / Bundesregierung / S. 1 Ove i druge brošure možete dobiti u: Bundesministerium für Wirtschaft und Energie Referat Öffentlichkeitsarbeit E-mail: publikationen@bundesregierung.de www.bmwi.de Centralne narudžbe uputiti na: Telefon: 030 182722721 Fax: 030 18102722721 Ovu brošuru izdaje Savezno ministarstvo za gospodarstvo i energetiku (Bundesministerium für Wirtschaft und Energie) u okviru svog odjela za odnose s javnošću. Brošura je besplatna i nije na prodaju. U dogovoru sa Zakladom Konrad Adenauer za Hrvatsku i Sloveniju ova je brošura tiskana na hrvatskom jeziku kao prilog časopisu Perspektive.

Predgovor Prvi put u sklopu razrade ovog nacrta razvila se koherentna nacionalna i europska industrijska strategija koja se orijentira prema temeljnim procjenama. Cilj strategije je pružiti racionalan odgovor na jedno od najvažnijih pitanja današnjice: Kako možemo trajno održati i izgraditi naša velika privatna i javna dobra u uvjetima sve veće globalizacije, ubrzanih inovacijskih procesa i ekspanzivne odnosno protekcionistički vođene ekonomske politike u drugim zemljama? Od vremena Ludwiga Erharda naša je država preuzela izravnu odgovornost za stvaranje i očuvanje bogatstva. Njegov programski slogan „blagostanje za sve“ znači dalekosežno političko obećanje svim građankama i građanima svih društvenih slojeva. Tijekom više od sedam desetljeća uspjelo nam je ispuniti ovo obećanje i to u opsegu koji u to vrijeme nitko nije mogao zamisliti. Danas je obećanje o prosperitetu Ludwiga Erharda – uz slobodu i sigurnost – dio državnog ustroja Savezne Republike Njemačke koje zajednički jamče industrija, socijalni partneri i država. Naš visok stupanj blagostanja omogućilo je socijalno tržišno gospodarstvo koje se pokazalo najuspješnijim ekonomskim modelom na svijetu, a moćnije je od bilo kog oblika planskog gospodarstva. Prije četrdeset godina, čak su i u Kini bili uveli elemente tržišnog gospodarstva. Nakon završetka hladDodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

nog rata, tržišna je ekonomija osvojila cijeli svijet. No u Njemačkoj se uvijek iznova politika miješa u vođenje industrije i gospodarstvo: od osnivanja Airbusa 1969. godine, preko „pokušaja spašavanja“ pojedinih poduzeća (Salzgitter, Holzmann, Opel, Quelle) pa sve do pronalaženja mjesta za osnivanje tvrtki koje proizvode fotonaponske ćelije ili poluvodiče i mikročipove. Neke su intervencije promašile cilj jer su trajale prekratko i država se definitivno nije pokazala boljim poduzetnikom i – za razliku od slučaja s Airbusom – jer su bili usmjereni na pojedine učinke, i time izazvali pogrešne alokacije, a nisu uspjeli ispuniti ni jednu od strateških funkcija. Za ovu se je industrijsku strategiju svjesno izabrao potpuno drukčiji pristup. Strategija definira u kojim je slučajevima državna intervencija opravdana ili čak nužna kako bi se izbjegla ozbiljna šteta za nacionalno gospodarstvo i državu u cjelini. Istodobno, to je doprinos formiranju tržišnoga gospodarstva sposobnog prebroditi probleme koji se mogu pojaviti u budućnosti i ujedno je temelj za regulatornu raspravu koja se mora provesti. Globalna ekonomska ravnoteža moći uvelike se pokrenula. Svjetsko tržište je u procesu brzih i dubokih promjena. Ubrzavanjem globalizacije i inovacija, s jedne strane, i povećanjem državne intervencije i odustajanjem od multilateralnih sporazuma, s druge strane. To utječe jednako na zemlje kao i na poduzeća. Stari akteri nestaju, a pojavljuju se novi. Trgovinski tokovi se mije-

perspektive

njaju. Postoje mnogi pobjednici – ali i veliki gubitnici. Karte se nanovo dijele diljem svijeta. I tek smo na početku ovog prevrata. Za Njemačku se time otvara pitanje kako odgovoriti na ove nove događaje i pomake i kako dalje postupiti. Kao globalno uspješna industrijska zemlja, Njemačka mora imati pravo aktivno i uspješno sudjelovati u oblikovanju tog razvoja, umjesto da pasivno trpi i dopušta da se stvari događaju po inerciji. Jer jedno je sigurno: konkurencija ne spava. Da se kojim slučajem izgube ključne tehnološke kompetencije, slijedom toga bi i naš položaj u svjetskom gospodarstvu bio materijalno oštećen, što bi pak imalo dramatične posljedice na naš način života, na sposobnost države da djeluje na gospodarstvo i na sposobnost razvijanja u gotovo svim područjima politike. I na koncu bi to imalo i posljedice po demokratski legitimitet institucija države. Ključ uspješnog suočavanja i stvaranja novih globalnih izazova i razvoja nalazi se u neposrednim nacionalnim i europskim interesima Njemačke i svih država članica Europske unije. Želimo intenzivnije potaknuti inovativne tehnologije i zaštititi strateški važna područja. Samo čekati i ne činiti ništa nije prihvatljivo, a usvajanje krive prakse ne dolazi u obzir. U mnogim je slučajevima jačanje i oživljavanje tržišnog gospodarstva najbolji odgovor na nezaustavljive nove tehnološke i industrijske promjene. U načelu trebamo više, a ne ma-

Nacionalna industrijska strategija 2030

nje tržišnog gospodarstva ako želimo sačuvati održivost našeg gospodarstva za budućnost. U određenom broju slučajeva utvrdili smo da zbroj pojedinačnih poslovnih odluka nekih poduzeća u zemlji nije dovoljan da nadomjesti ili spriječi pomake u raspodjeli globalne snage i da potakne pomake u prosperitetu: vizija svakog poduzeća je njezin napredak, a ne napredak čitave zemlje. U tim slučajevima – i samo u tim slučajevima – postoji opravdanje za aktiviranje, promicanje i zaštitu industrijske politike, a to je slučaj kada snage na tržištu unutar nacionalnog gospodarstva jedne zemlje ne mogu održati svoju sposobnost uvođenja inovacija i sposobnost konkurentnosti. To je odgovornost i zadaća države.

Predložena strategija temelji se na dokazanim načelima socijalne tržišne ekonomije i razvija kriterije koji iznimno mogu opravdati ili, u pravilu, negirati potrebu za djelovanjem države. To služi djelotvornom ograničavanju državne intervencije, kao i njenoj legitimnosti u slučajevima u kojima je to potrebno za nadređena nacionalno-ekonomska razmatranja. Kada sam prošle jeseni objavio svoj plan razvoja industrijske strategije, mnogi su odobravali taj korak – čak i oni, od kojih to nisam očekivao: javilo se gospodarstvo, društvo i politika, a i oni izvan stranke kojoj pripadam. No bilo je i kritičnih reakcija. I jedno i drugo osnažilo je moje uvjerenje da industrijska strategija i rasprava koju je ona pokrenula ima smisla te da je prijeko potrebna.

Berlin, 5. veljače 2019

Peter Altmaier Savezni ministar za gospodarstvo i energiju (Bundesminister für Wirtschaft und Energie)

Dodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

Postavljeni cijevi: • Cilj „Nacionalne industrijske strategije 2030.“ sastoji se u tome da zajedno s akterima u gospodarstvu valja doprinijeti gospodarstvu u cilju osiguranja i ponovnog stjecanja gospodarske i tehnološke kompetencije, konkurentnosti i preuzimanja vodeće pozicije na nacionalnoj, europskoj i globalnoj razini u svim relevantnim područjima. • To je nužan preduvjet kako bi se učinak ukupne nacionalne tržišne ekonomije Njemačke mogao dugoročno očuvati i proširiti, a to vrijedi i za radna mjesta i za blagostanje svojih građana • Jedan od ciljeva je postupno povećanje udjela industrije u bruto dodanoj vrijednosti na 25 posto 6

perspektive

u Njemačkoj i 20 posto u Europskoj uniji do 2030. godine. • Sredstva izbora za postizanje ciljeva načelno su tržišno-gospodarstvene prirode i ulagači su odgovorni sami za sebe. Miješanje države može doći u obzir samo u iznimnim slučajevima, i to samo privremeno i u slučajevima od temeljne važnosti, ako su se sve druge opcije pokazale neprimjerenima. • Odlučno se suprotstavljajući proizvoljnom uplitanju drugih u tržišno gospodarske procese te dosljedno čuvajući vlastite gospodarske interese, Njemačka i Europska unija mogu dugoročno doprinijeti i nastanku globalnog socijalnog tržišnog gospodarstva, što može dovesti do većeg tržišta i blagostanja za sve.

Nacionalna industrijska strategija 2030

Polazišna situacija: Nadmoć Njemačke u današnjoj međunarodnoj konkurenciji temelji se u velikoj mjeri na snazi njezine industrije. S udjelom industrije od 23% u bruto dodanoj vrijednosti, Njemačka je među vodećim zemljama u EU, ali i na međunarodnoj razini i samim time u izvrsnoj poziciji. Kao gospodarska nacija smo u međunarodnoj usporedbi toliko uspješni jer smo se uvijek pridržavali gospodarskog modela koji se temelji na industriji. Njemačka industrija je visoko konkurentna i popraćena mnogim inovacijama. U 2015. godini Njemačka je uložila oko 53 milijarde eura u istraživanje i razvoj. To odgovara 85 posto ukupnih unutarnjih rashoda privatnog sektora, dakle gotovo četiri puta je više od njegovog udjela u bruto dodanoj vrijednosti. Ključni industrijski sektori u kojima je Njemačka još uvijek lider su između ostalih: • industrija čelika, bakra i aluminija • kemijska industrija • strojarstvo i konstrukcija postrojenja • automobilska industrija • optička industrija • industrija medicinskih uređaja • „GreenTechSector“ • obrambena industrija • zrakoplovna industrija • aditivna proizvodnja (3D ispis) Bez velikog udjela radnih mjesta u industriji, Njemačka ne bi mogla zadržati svoju visoku razinu prihoda i vi-

soku razinu obrazovanja, zaštite okoliša, socijalne sigurnosti, zdravstvene zaštite i infrastrukture. Stoga se jačanje vlastite industrijske osnove događa po nalogu države, a istovremeno je i u interesu države. Za to su državi potrebni odgovarajući instrumenti i sredstva. Osim toga, uz uvjete i ograničenja njihove uporabe, potrebna nam je i rasprava koja mora biti otvorena, nepristrana i usmjerena na rezultate.

Izazovi: • Izvrsno gospodarsko polazište nije bogomdano. Međunarodna konkurencija i proizvoljna intervencija drugih država i poduzeća tu poziciju neprestano dovode u pitanje stoga se mora stalno na novo osvajati i potvrđivati: • Prednost znatno nižih troškova za plaće i za proizvodnju u važnim novo industrijaliziranim zemljama (Schwellenland) do sada je Njemačka mogla postići svojom uvelike naprednijom tehnologijom i kvalitetom. No ta se prednost polako, ali sigurno topi jer predmetne zemlje brzo usvajaju i razvijaju svoje vještine kroz sveobuhvatne pristupe razvoju tehnološkog znanja, zajednička ulaganja ili akviziciju poduzeća u Europi. Takvim se razvojem povećava i pritisak među konkurentima i na područjima gdje njemačke tvrtke do sada nisu imale konkurenciju. Određene se zemlje sve bolje razvijaju, njihove plaće i socijalni troškovi polako rastu što može Dodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

samo djelomično neutralizirati taj razvoj.

to stanje skoro promijeniti, stoga bi valjalo nešto poduzeti.

• Sedamdesetih je godina Njemačka izgubila svoju dotadašnju vodeću poziciju – na primjer na području zabavne elektronike. Vodeću poziciju preuzele su zemlje poput Japana i Južne Koreje. Pokazalo se da je to preuzimanje vodstva na tržištu i time gubitak istog očito bio konačan razvoj situacije.

• U području umjetne inteligencije (AI) još uvijek prilično dobro stojimo kada je riječ o istraživanju. Međutim, na području komercijalizacije praktične primjene svakako valja dosta toga nadoknaditi jer zaostajemo. Čini se da razmak do vodećih internetskih tvrtki raste, umjesto da se smanjuje: nijedna njemačka tvrtka ne ulaže toliko u to područje kao svaka od glavnih američkih platformi / softverskih / mobilnih-hardver tvrtki. Njemačka mora grupirati svoje poduzetničke, znanstvene i političke snage s područja umjetne inteligencije. Važno je uhvatiti korak s velikim tehnološkim koncernima, uspostaviti suverenitet podataka i u potpunosti iskoristiti ekonomski potencijal kao i nove ključne tehnologije.

• To je kasnije pridonijelo daljnjem razvoju stvari, a to je da se Europa također u novim područjima telekomunikacijskih tehnologija i računalne elektronike (uključujući pametne telefone, tablete itd.) nije mogla etablirati. • Proizvodnja novih materijala od ugljikovih vlakana odvija se uglavnom izvan Njemačke. • Automobilska industrija, čiji je uspjeh vrlo važan za budućnost Njemačke kao mjesto za tu vrstu industrije, već se neko vrijeme suočava sa znatnim izazovima koji još nisu uspješno savladani. Ti procesi uključuju povećane i manipulirane emisije ispušnih plinova, razvoj alternativnih pogonskih sustava i elektromobilnosti kao i značajnu inovaciju autonomne vožnje te razvoj posve novih koncepata mobilnosti. • Svjetski uspješne internetske kompanije koje posluju u sklopu ekonomije platforme još uvijek nastaju gotovo isključivo u SAD-u i Kini. Ali ne i u Njemačkoj i većini zemalja EU. Nije za očekivati da će se

perspektive

• Postoji opasnost da Europa uopće neće uhvatiti korak s međunarodnim razvojem novih biotehnologija ili ako i je u tome dijelom uspjela, da će ga izgubiti. • U gotovo svim inovacijskim sektorima, osobito u onima koji se bave digitalizacijom i umjetnom inteligencijom, nastaju nove, velike i globalno uspješne tvrtke koje raspolažu ogromnim kapitalom i snagom koja nadilazi svaku pojedinu DAX tvrtku. Do sada je taj razvoj zaobišao Njemačku. Uspješni njemački i europski start-upovi se u ovom području od određene faze rasta sve se više financiraju putem rizičnih kapitalnih fondova u SAD-u.

Nacionalna industrijska strategija 2030

Kao rezultat takve politike, te će tvrtke postupno postati američke – što uspješnije postaju to brže će postati američke. Do sada su se gubici u svim tim područjima mogli kompenzirati rastom u drugim tradicionalno jakim područjima. Tako je na primjer njemačka automobilska industrija posljednjih desetljeća znatno ojačala svoje vodeće mjesto. U takozvanom segmentu više klase automobila, oko 80 posto prodanih automobila proizvelo su njemačke tvrtke širom svijeta. K tome je ovakav razvoj povoljno utjecao na broj radnih mjesta u industriji u Njemačkoj koji je i dalje na visokoj razini. Sveukupno, Njemačka trenutno ima toliko radnih mjesta kao nikada prije u svojoj povijesti. Osobito u područjima tradicionalne snage, te prebačene posljedice inovacije i digitalizacije postaju sve vidljivije. Stoga, nedostatak uspjeha u navedenim budućim tehnologijama predstavlja neposredan rizik za buduće dugoročne uspjehe u područjima koja su tradicionalno snažna. Dugoročno, moći ćemo održati svoju tradicionalnu snagu samo u središnjim industrijskim područjima, čak i ako budemo u tim novim budućim područjima jaki. Promjene se nastavljaju brzim tempom: • Na temelju znanstvenih istraživanja možemo pretpostaviti da će se ukupan broj radnih mjesta povećati, a ne smanjiti, ali da će transformacija utjecati na velik broj postojećih radnih mjesta.

• Međutim, mnoge su promjene razorne prirode te postoji rizik da nova, inovativna i održiva radna mjesta neće nužno nastati u onim zemljama i regijama gdje se postojeća radna mjesta ukidaju zbog tehnološkog napretka i povećanja produktivnosti. • Kao posljedica toga nastaje rizik od znatnog gubitka generiranja vrijednosti za Njemačku i Europu, osim ako se ne uspije preuzeti vodeća pozicija i u disruptivnim tehnologijama. Ako se dugoročno želi sačuvati budućnost i konkurentnost njemačke industrije, valja pravovremeno prepoznati i procijeniti globalne razvojne pravce u svijetu. Svjesnost o tome koliko smo trenutno snažni ne smije dovesti do toga da ne uspijemo prepoznati potrebu za nadolazećim promjenama. Japanski koncern Sony proslavio je svoju najveću prodaju glazbenih CD-a u vrijeme kada je taj nosač zvuka već bio dosegao svoj vrhunac i ubrzo ga je i prešao, ne ostavljajući nikakvu nadu da se Walkman tehnološki razvije na razinu iPod-a. Potrebna nam je neovisna, sveobuhvatna i nemilosrdna analiza snaga i slabosti svih nacionalnih gospodarstava Europske unije, uključujući one u Njemačkoj. Sadašnja su istraživanja često nepotpuna ili nisu transparentna u svojim standardima vrednovanja. Moramo znati gdje se nalazimo kako bismo mogli zajedno uspjeti u budućnosti.

Dodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

Druge zemlje koje su među našim glavnim konkurentima već neko vrijeme reagiraju i repozicionirale su se. Očiti primjeri za to su sljedeći, što ne znači da ih treba kopirati: • U SAD-u tehnološki razvoj prvenstveno potiču velike tehnološke tvrtke kao što su Apple, Amazon, Google, Microsoft i General Electric. Oni ulažu ukupno stotine milijardi dolara u istraživanje i razvoj za umjetnu inteligenciju, digitalizaciju, autonomnu vožnju i biotehnologiju. U svakom slučaju, američka administracija svesrdno je podržavala i dalje podržava taj razvoj. Sadašnja uprava nastoji revitalizirati i zaštititi tradicionalne industrijske sektore kao što su čelik, aluminij, automobilska industrija i poljoprivreda putem viših tarifa i bilateralnih sporazuma kroz politiku „Amerika prvo“ (America First) i želi u SAD vratiti izgubljene komponente dodane vrijednosti. • Među prednostima japanske ekonomije su uz autoindustrija i elektroničku industriju, osobito umjetna inteligencija, umreženi strojevi i robotika. Japanski koncern Softbank osnovao je investicijski fond (Vision Fund) za mrežne tehnologije (umjetna inteligencija, umreženi strojevi i robotika), koji bi trebao unutar narednih deset godina narasti na 100 milijardi dolara. • Osobito uspješna zemlja u smislu industrijske politike je Narodna Republika Kina, koja je 2015. godina predstavila agendu „Made in China 2025“. Pomoću svoje aktivne industrijske politike Kinezi namjera10

perspektive

vaju ojačati ključne tehnologije u deset sektora. U to spadaju između ostalog informacijska tehnologija, vrhunska robotika, zrakoplovna i svemirska industrija, pomorska industrija, elektromobilnost, transport i željeznice, biofarmaceutika i medicinska tehnologija.

Kina je 2017. objavila svoju namjeru da do 2030. godine postane svjetski lider u umjetnoj inteligenciji. Kineski državni koncern CMG odlučio je u srpnju 2018. godine osnovati fond za tehnologiju vrijedan 15 milijardi dolara (China New Era Technology Fund). Taj bi fond trebao ulagati u tehnološke tvrtke u Kini, ali i globalno. S projektom novog Puta svile, Kina nastoji očuvati tržišta i logistiku. Ta strategija, koja kombinira načela tržišne ekonomije s politikama u budućnosti i pratećim politikama, do sada je donijela zavidne rezultate. U Kini su nastale svjetski poznate tvrtke, a određene industrijske grane mogle bi u sljedećih nekoliko godina postati tehnološki monopol tih tvrtki. Posljedica bi bila da bi se time onemogućilo funkcioniranje međunarodne konkurencije.

Iz navedenog proizlazi da su izazovi budućnosti u važnim zemljama s kojima se mi natječemo na tržištu također prepoznati, i to daleko ranije, i o njima se razmatralo u politici, jer mogu imati dalekosežne posljedice za Njemačku i Europu: Strategije industrijske politike prolaze kroz renesansu u mnogim dijelovima svijeta, gotovo da ne postoji uspješna zemlja koja se oslanja isključivo

Nacionalna industrijska strategija 2030

na moć tržišta da bi ovladala svim zadanim ciljevima. Očito je da postoje strategije za brzo širenje i s jasno postavljenim ciljevima za osvajanje novih tržišta za vlastitu nacionalnu ekonomiju i – gdje god je to moguće – za monopolizaciju istih. K tome postoje i tendencije prema zatvaranju i protekcionizmu, za koje se već sada može reći da će njihov uspjeh biti upitan. Politika je predugo ignorirala razvoj tih zbivanja. Nužno je baviti se tom temom i razvijati vlastite koncepte, jer i u našim partnerskim zemljama, ovo se odvija na političkoj razini gdje se time i upravlja. Njemačka i europska politika koja potiskuje temeljne izazove ekonomske politike i ne reagira na iste, dovest će vlastite tvrtke u tešku poziciju i oslabiti ih.

Temeljne inovacije u cilju promjene pravila igre: Inovacija je kontinuirani proces koji je uvijek postojao i uvijek će postojati. No u duljim vremenskim razmacima događaju se „temeljne inovacije” koje imaju velik utjecaj na važne sektore ili čak na sve sektore nacionalne ekonomije i na njihov lanac dodatne vrijednosti. Vrlo često ove su inovacije „disruptivne“ što znači da radikalno ukidaju prethodno poznate procese ili tehnologije i zamjenjuju ih novima. Takve su inovacije velik izazov za svaku visoko razvijenu industrijsku zemlju, a često su i geografski

i u odnosu na prethodne tržišne lidere disuptivne ili ometajuće, te u vrlo kratkom vremenu rezultiraju sa znatnim poremećajima. Primjeri uključuju izum parnog stroja, željezničku prugu, električnu energiju, motor s unutarnjim izgaranjem, automobil, zrakoplove, radio i TV, računala i internet. Samo oni koji raspolažu novim tehnologijama i koji njima uspiju ovladati mogu trajno zadržati svoju poziciju među konkurentima. Najvažnija osnovna inovacija danas je digitalizacija i, osobito, brzo širenje primjene umjetne inteligencije: Pojava globalne platformske ekonomije na svjetskom tržištu logičan je i neizbježan daljnji razvoj svjetske tržišne ekonomije u doba interneta koji može znatno povećati dostupnost i transparentnost cijena, i time doprinijeti internacionalizaciji dobara i usluga kao i većoj konkurentnosti. Suprotno tom razvoju može monopolizacija nekoliko tvrtki rezultirati smanjenim tržištem. Velike internetske platforme su u međuvremenu sakupile ogromne količine kapitala i podataka i postale su pokretač inovacija koje mijenjaju lanac vrijednosti u svijetu. Stoga je za trajni uspjeh velikog nacionalnog gospodarstva nužno u primjerenom obimu sudjelovati u dodanoj vrijednosti ekonomije platforme, što do sada u Njemačkoj i Europi nije bio slučaj. Rizik je velik, jer može doći do gubitka konkurentskih pozicija i u drugim područjima. No situacija na velikim i iznimno važnim područjima mobilnoDodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

sti, na području zdravstvene industrije i digitalnog Cloud-Learning nije još definirana. Ali, mnoge tvrtke širom svijeta također rade na tome da postanu globalni lider u tim područjima. Primjena umjetne inteligencije vjerojatno je najveća bazna inovacija od vremena izuma parnog stroja, a proteže se na sve gospodarske, industrijske i uslužne sektore, kao i na logistiku i promet, te jednako ima utjecaja na profesionalni, privatni i društveni život. Riječ je o aplikacijama koje se stalnim strojnim učenjem same optimiziraju i razvijaju, predstavljajući time novo dodatno ubrzanje procesima inoviranja. Autonomna vožnja i medicinska dijagnostika spadaju među ključne buduće aplikacije umjetne inteligencije. Njemačka se još uvijek dobro snalazi u području istraživanja, ali znatno zaostaje za područjem praktične primjene. Ako bi se kojim slučajem u budućnosti dogodilo da se digitalna platforma za autonomnu vožnju s umjetnom inteligencijom proizvodi u SAD-u, a baterija u Aziji, Njemačka i Europa bi tada izgubile više od 50 posto dodane vrijednosti u ovom dijelu industrije, a učinci koje bi takav razvoj imao daleko bi nadilazili automobilski sektor. Taj problem stoga utječe ne samo izravno na tvrtke koje se bave tom vrstom industrije, već i na sve gospodarske i javne subjekte.

perspektive

Kombinacija strojeva i interneta (Industrie 4.0) još je jedan iznimno važan faktor koji generira promjene (GameChanger). Dosadašnje razlike između „stvarnog“ svijeta (proizvodnih) strojeva i „virtualnog“ svijeta, interneta, sve više nestaju, jer su strojevi ionako putem interneta povezani s drugim strojevima i ljudima. Internet dobiva novu dimenziju, a industrijska proizvodnja bez korištenja interneta ekonomski je više nezamisliva. Pitanje, je koja će strana u ovom spajanju stroja i mreže biti vodeća, što uopće još nije razjašnjeno, jer je promjena tek počela. U tehnologije budućnosti tipa Game-Changer vjerojatno spadaju i nanotehnologija i biotehnologija, zatim novi materijali i lagane tehnologije te razvoj kvantnog računalstva.

Nacionalna industrijska strategija 2030

Brzina inovacija kao presudni faktor: U usporedbi s ovim što se prije događalo, danas se glede brzine kojom se razvijaju nove inovacije puno napredovalo. Već početkom 20. stoljeća bile su prepoznate mogućnosti televizije, faksa i mobitela, ali je unatoč tome bilo potrebno nekoliko desetljeća prije nego što je tehnički razvoj omogućio primjenu i komercijalizaciju tih izuma. No negdje prije 15 godina situacija se promijenila – brzina kojom su se inovacije razvijale radikalno se povećala, osobito u relevantnim digitalnim i budućim sektorima, a u korak s tim porastao je i rizik od gubitka doticaja s takvim razvojem. Poduzeća i nacionalna gospodarstva koja su time pogođena mijenjaju poziciju na tržištu – od onih koji postavljaju pravila (rule-maker) postaju oni koji slušaju druge i preuzimaju postavljana pravila (rule-taker) te moraju zauzeti mjesto u drugom redu, dok glavnu igru vode zemlje koje su to prepoznale i reagirale na vrijeme. Brzina kojom se inovacije razvijaju i implementiraju uvelike će se povećati spajanjem bitnih aspekata digitalne revolucije s tradicionalnim istraživanjem i provedbom. Korištenje aplikacija s područja umjetne inteligencije znatno će doprinijeti tome. Odluka o tome hoće li tvrtka ući na tržište i natjecati se sa svojom inovacijom u određenom području, u budućnosti će se morati brže donijeti. Odluke će biti i daleko manje reverzibilne nego što je to bio slučaj u prethodnim ciklusima razvijanja inovacija.

Točke za orijentaciju u nacionalnoj industrijskoj politici: • Pitanje naše industrijske i tehnološke suverenosti i sposobnosti naše nacionalne ekonomije ključni je izazov za očuvanje buduće održivosti naše zemlje. Naše nacionalno gospodarstvo mora i ubuduće biti sposobno nositi se s globalnom konkurencijom u svim ključnim područjima, osobito kada su u pitanju ključne tehnologije i osnovne inovacije. • Udio industrije u bruto dodanoj vrijednosti je kvantitativni cilj i dovoljan je samo kao orijentacijski podatak, ali je ipak važan pokazatelj koji otkriva ide li razvoj u pravom ili u pogrešnom smjeru. U Njemačkoj se smatra da je porast na 25 posto bruto dodane vrijednosti korisno i moguće. Daleko je teži zadatak koji ima EU kao cjelina jer proces deindustrijalizacije je u mnogim zemljama još uvijek u punom zamahu. Međutim, preokret trenda je u interesu njemačkog nacionalnog gospodarstva jer se od industrijske renesanse u Europi mogu očekivati važni impulsi za sve zemlje. Što se tiče perspektive, udio industrije u EU bi sveukupno trebao do 2030. godine narasti na 20 posto. • Zadržavanje zatvorenih lanaca vrijednosti je od velike važnosti u slučaju da od proizvodnje sirovina preko procesa prerade i oplemenjivanja proizvoda sve do distribucije, usluga, istraživanja i razvoja, postoje svi dijelova lanca vrijednosti

Dodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

unutar jedinstvenog gospodarskog područja; tada pojedine karike u lancu postaju otpornije, i bit će vjerojatnije da će tvrtka povećati svoju konkurentsku prednost ili će je na koncu razviti. Stoga nam je potreban holistički pristup i analiza gdje su do sada postojeći lanci vrijednosti već bili narušeni ili ugroženi, kao i dogovor glede odgovarajućih mjera koje se mogu primijeniti kako bi se spriječilo daljnje propadanje ili preokrenuo već započeti proces propadanja. • Valja ojačati već postojeća jaka područja te istovremeno započeti proces sustizanja konkurenata u područjima gdje su oni bolji od nas. Iskustvo je pokazalo da su tvrtke i industrije koje su jednom izgubile područje te je isto preuzela konkurencija, ta izgubljena područja vrlo teško povratila. Zato se moramo boriti za svako radno mjesto u industriji. Razlika koja se radila između „stare prljave“ industrije i „čiste nove“ industrije samo je sve sudionike zbunjivala i bila je pogrešna. • Jačanje industrije srednje velikih poduzeća od središnjeg je značaja jer je u tom području naše zemlja prilično jaka. Mnoge srednje velike tvrtke osvojile su dijelove svjetskog tržišta visoko specijaliziranim proizvodima i primjenama (Hidden Champions), jer posjeduju ogromnu tehnološku kompetentnost i sposobni su potisnuti konkurenciju. Ali uslijed brzog razvoja inovacija, a osobito brzog razvoja digitalizacije, i oni se suočavaju s golemim izazovima, posebice zbog toga 14

perspektive

što te njihove posebne tehnološke sposobnosti često pokrivaju i druga područja. Potrebne su im podrška i ponude po mjeri, čak i više nego što je to do sada bio slučaj. • Nacionalni i europski prvaci: veličina je bitna! Uslijed stvaranja sveobuhvatnog svjetskog tržišta za sve više područja postavlja se pitanje kritične veličine koja je potrebna kako bi industrijski akter mogao uspješno sudjelovati u međunarodnoj konkurenciji, odnosno kako bi mogao ponuditi određene proizvode i usluge. Tvrtke grade velike komercijalne zrakoplove tek od određene veličine, izgradnja i modernizacija željezničkih sustava rezultira velikim projekatima od 30 milijardi US dolara i više, a velike internetske platforme koje su uspješne na globalnom tržištu trebaju ogroman kapital. Ista stvar se događa i u grani konstrukcije postrojenja, na području međunarodnih financija i bankarstva te kod ispunjavanja mnogih drugih zadataka. Zahtijevaju velike i jake aktere koji su jednako jaki kao i njihovi konkurenti iz SAD-a ili Kine. Kada u jednoj zemlji nedostaju tvrtke koja imaju potrebnu kritičnu veličinu kako bi mogle realizirati značajne projekte i natjecati se s drugim velikim konkurentima u međunarodnoj utrci, to gotovo vodi do isključivanja značajnog i rastućeg dijela svjetskog tržišta. Činjenica da u Njemačkoj već godinama nisu stvorene nove tvrtke te veličine, svakako je razlog za zabrinutost; namjesto toga su bivši lideri na svjetskom tržištu kao što su AEG ili Grundig već davno izgubili svoj položaj. U

Nacionalna industrijska strategija 2030

Sjedinjenim Američkim Državama i u Kini su se tijekom posljednjih 20 godina na tržištu pojavili mnogi novi veliki svjetski koncerni, osobito u grani telekomunikacija, interneta i digitalizacije, što je u nekim područjima dovelo do ogromnog povećanja dodane vrijednosti za te zemlje. Spajanja njemačkih ili europskih tvrtki često ne uspijevaju, mada su u pogledu na svjetsko tržište razumna i potrebna. Razlog tome je da su se usredotočila na nacionalna i regionalna tržišta. Europsko i njemačko pravo o tržišnom

natjecanju valja preispitati i, ako se pokaže potrebnim, izmijeniti tako da se njemačka i europska poduzeća mogu ravnopravno natjecati na međunarodnoj razini. Prvaci industrije poput Siemensa, Thyssen-Krupp, proizvođača automobila ili Deutsche Bank su tvrtke koje postoje već 100 godina i dulje, a od svog su se osnivanja uspješno potvrdile na svjetskom tržištu. Airbus je velika priča o uspjehu iz novijeg doba, ali osnivanje te tvrtke dogodilo se također prije 50 godina.

Dodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

Dugoročni uspjeh i opstanak takvih tvrtki je u nacionalnom političkom i gospodarskom interesu jer znatno doprinosi stvaranju vrijednosti, u mnogim su slučajevima upravo ta poduzeća odgovorna i za izvrsni imidž njemačkog gospodarstva i industrije u svijetu. • Mnoge tvrtke pokušavaju poboljšati svoj položaj na određenim tržištima na način da preuzmu tvrtke u drugim zemljama. Njemačka je bila i dalje je otvorena zemlja u kojoj su takva preuzimanja moguća, a i poželjna u budućnosti, jer to odgovara našem razumijevanju tržišne ekonomije. Njemačka zabranjuje preuzimanje poduzeća od strane inozemnih konkurenata; ako se to i dopusti, podliježe strogim uvjetima i može se provoditi samo u pojedinačnim slučajevima, ako je to potrebno radi suzbijanja prijetnji nacionalnoj sigurnosti, uključujući područje kritične infrastrukture. Kod pokušaja preuzimanja poduzeća, kod kojih se u prvoj liniji ne radi o pitanju sigurnosti države nego o vodećem položaju na području tehnologije i inovacija, važno je da akteri privatnog njemačkog gospodarstva spriječe takva preuzimanja na način da upute vlastite ponude. Država u takvim slučajevima može ohrabrivati aktere i podržati ih. Samo u iznimno važnim slučajevima država treba biti u mogućnosti pojaviti se kao stjecatelj dionica društva i to na određeno vrijeme. Ali, sveukupno se količina javnih udjela ne može dugoročno povećavati. Stoga dolazi u obzir stvaranje nacionalnog mehanizma koji

perspektive

omogućuje stjecanje vlasničkih udjela o čijem obimu se redovito mora podnositi izvješće u Parlamentu. Načelno, stjecanje novih vlasničkih udjela mora se nadoknaditi privatizacijom drugih udjela. • Hoće li se i do koje mjere država koristiti ovim opcijama koje načelno omogućuju stjecanja udjela valja prosuditi i odlučiti prema novom načelu proporcionalnosti: 1. što je manja važnost jednog procesa po nacionalnu ekonomiju, to je državi manje dopušteno intervenirati u gospodarski proces. 2. što je veći ekonomski značaj nekog procesa to mora biti veći prostor djelovanja države za aktivno i aktivirajuće postupanje. To se može dogoditi u slučaju izazova koji su od vitalnog značaja za gospodarstvo, pa do privremenog stjecanja udjela ili dodjele potpore. 3. U načelu, svaka intervencija mora biti ograničena na obim koji se čini nužnim i prikladnim kako bi se postigao cilj u smislu nacionalne ekonomije. 4. S obzirom na proizvodnju baterijskih ćelija, što je iznimno važno pitanje za lanac vrijednosti, u tom se slučaju čini da ima smisla zatražiti državne subvencije ili potporu u cilju formiranja konzorcija što bi se moglo pokazati dostatnim oblikom potpore. 5. Kod takvih iznimno važnih pitanja glede ekonomije platformi,

Nacionalna industrijska strategija 2030

umjetne inteligencije i autonomne vožnje – kao što je to bilo u slučaju Airbusa – čini se neposredno sudjelovanje države nužnim i opravdanim kako bi se postigao zadani cilj (umjetna inteligencija-Airbus).

Regulatorna načela: • Politika mora konstantno preispitivati i poboljšavati okvirne uvjete za industrijsku proizvodnju u Njemačkoj kako bi bila sposobna natjecati se na tržištu.

Posljednjih desetljeća su se ti okvirni uvjeti glede intervencija vlade znatno promijenili. Razlozi za to bili su na primjer zaštita okoliša, zaštita klime, energetska tranzicija ili socijalna politika. Ti su izmijenjeni okvirni uvjeti pogoršali situaciju glede troškova njemačkih tvrtki, a time i konkurentnost u odnosu na zemlje u kojima to nije slučaj. Kada država svojim intervencijama izbalansira učinke koji mogu nanijeti štetu konkurentnosti tržišta i to čini iz superiornih političkih razloga, tada nije riječ o subvenciji, nego o ponovnom uspostavljanju usporedivosti u konkurentnom natjecanju, a to mora biti moguće u skladu sa zakonom EU-a. Područja u kojima je potrebno nešto poduzeti su, na primjer: – cijene električne energije i energije općenito – visina iznosa oporezivanja poduzeća

– visina iznosa doprinosa za socijalno osiguranje (zajamčeno trajno ispod 40%) • Država se ni u kojem trenutku ne može miješati u proces donošenja poslovnih odluka pojedinih tvrtki. Svaka tvrtka mora sama odlučiti koju strategiju želi slijediti i u što će investirati. To proizlazi iz dva koraka koje valja nužno objediniti – a to su donošenje odluke i odgovornost. Zato je svakoj tvrtki prepušteno hoće li ulagati u nove tehnologije ili ne. Kao rezultat poduzetničkog djelovanja mora biti moguće doživjeti jednako uspjeh kao i neuspjeh, ako želimo da tržišna ekonomija zaista uspije. • Država se ne smije proizvoljno miješati u natjecanje između pojedinih tvrtki, to vrijedi za nacionalnu i međunarodnu konkurenciju. Samo na taj način može uspjeti proces optimalne raspodjele resursa, jer se tako može afirmirati bolji ponuditelj, stvarajući najveću dodanu vrijednost za svakoga. • Načela tržišta i komparativna prednost (Ricardo) ostaju i dalje nepromijenjeni i na snazi, a uvažavanje i provedba istih u interesu je svih dionika. Ta načela znače da se uspjeh jednog nositelja nacionalne ekonomije ne događa na štetu neke druge nacionalne ekonomije. Radi se o tome da svi zajedno mogu rasti i postati jači kada prepoznaju i primjenjuju navedena načela. • Njemačka je stoga predana načelu slobodnih i otvorenih međunarodnih tržišta, čak i u slučajevima kada

Dodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030

bi to moglo biti štetno za poslovanje vlastitih tvrtki. Diljem svijeta želimo smanjiti i eliminirati carine i davanja, posebno za industrijske proizvode u svim područjima. • Želimo ojačati i proširiti multilateralizam jer je to najbolja garancija protiv protekcionizma bilo koje vrste, a k tome znatno doprinosi stvaranju gospodarske i političke stabilnosti. • Slobodna i otvorena tržišta uvjetuju usporedive okvirne uvjete za sve sudionike i konkurente na tom tržištu (level playing field). To se neće dogoditi samo po sebi, jer se neke od država ne pridržavaju pravila i ne primjenjuju ih. U interesu vlastitog gospodarstva Njemačka mora intenzivno raditi na uklanjanju postojećih nejednakosti i nedostataka. • Osim ako u doglednoj budućnosti ne uspijemo uspostaviti ravnopravne (level playing field) uvjete za globalno socijalno tržište, Njemačka i Europa moraju u slučajevima kada druge zemlje narušavaju tržišno natjecanje, postati aktivnije nego što su to bile do sada – inače postoji opasnost da će moćna poduzeća zbog intervencije drugih država doživjeti neuspjeh i možda propast. To uključuje: 1. Pregled i, ako je potrebno, reforma postojećih zakona o državnim potporama i o tržišnom natjecanju. 2. Omogućavanje vremenski ograničene pomoći u područjima inovacija s visoko inovativnim baznim učincima, u sklopu 18

perspektive

kojih se nudi postizanje stupnja konkurentnosti koji je u interesu nacionalne ekonomije. 3. Učinkovitije djelovanje protiv dampinga i zlouporabe položaja onih koji vladaju tržištem. 4. Postupak koji omogućuje lakše spajanje tvrtki u područjima u kojima je veličina preduvjet za poslovni uspjeh.

Europska dimenzija: S obzirom na velika postignuća europskog unutarnjeg tržišta, njemačka industrijska politika mora uvijek biti i europska industrijska politika. U osnovi vrijedi sljedeće načelo: države koje pripadaju unutarnjem tržištu imaju zajedničke gospodarske interese, jer veća dodana vrijednost u jednoj od tih država koristi i gospodarstvima svih ostalih članica unutarnjeg tržišta. Zato Europska unija treba industrijsku strategiju koja se mora temeljiti na strategijama glavnih industrijskih zemalja EU-a. Naš cilj mora biti jačanje europske industrijske konkurentnosti u cjelini. Proces deindustrijalizacije koji se događa u mnogim državama EU-a mora se postupno okončati i preokrenuti. To će uspjeti samo ako se države članice EU-a zajednički obvežu na ispunjenje tog cilja. Do sada se je u Europskoj uniji i u eurozoni puno diskutiralo i donosilo odluke na temu fiskalnih pitanja, a daleko manje i premalo o temeljnim pitanjima ekonomske politike. Postoji nekoliko različitih formacija Vijeća unutar kojih se raspravlja o pojedinim aspektima gos-

Nacionalna industrijska strategija 2030

podarske politike (Vijeće za konkurentnost, Vijeće za trgovinu, Vijeće za telekomunikacije, Vijeće za energiju), ali ne postoji središnji europski gremij na kojem bi se moglo raspraviti o svim tim različitim aspektima na način da ih se objedini i na koncu donese odluka. Europski format “Prijatelji industrije” (Friends of Industry) bio je prvi ispravni korak. Osim te neobvezujuće razmjene, Europska unija treba za ubuduće i „Vijeće ministara industrije“, čime se ne bi trebalo povećati broj postojećih pojedinačnih vijeća, nego smanjiti.

Daljnji koraci: Uvjerljiv i uspješan razvoj i provedba industrijske strategije uvjetuje suradnju svih ključnih aktera, koji zajednički moraju dogovoriti prioritete i mjere. Sveukupna odgovornost države za dobrobit njezinih građanki i građana ostaje nepromijenjena. Sadašnji nacrt je stoga prvi korak, koji trenutno nije nužno razviti u potpunosti, također ni potpuna suglasnost trenutno nije važna. Taj će nacrt u narednim tjednima postati predmetom intenzivnih

razgovora s relevantnim dionicima iz industrije, gospodarstva, sindikata i znanosti, kao i s parlamentarnim skupinama njemačkog Bundestaga i zemalja. Nakon toga valja se o revidiranoj strategiji dogovoriti u saveznoj vladi i na koncu treba savezni kabinet donijeti odluku. Isto tako valja izraditi plan s konkretnim koracima provedbe, za slučaj da budu potrebne zakonske promjene ili druge mjere (npr. Zakon o tržišnom natjecanju, mogućnost sudjelovanja). Na temelju Nacionalne strategije, Savezna će vlada raditi na brzoj pripremi i usvajanju odgovarajuće industrijske strategije EU-a i zalagati se za intenzivnu raspravu o pitanjima industrijske politike u drugim državama članicama. Za uspjeh strategije važno je da se u redovitim intervalima provodi fokusirana procjena stvarnog razvoja industrijske politike i provjeri je li politika savezne vlade primjerena, bez da se to poveže s potrebom za uspostavljanjem novog, kompliciranog i skupog procesa praćenja. Predlažem da to bude učinjeno prvi put početkom 2021. godine.

Dodatak broju 1-2 :: lipanj 2019.

Nacionalna industrijska strategija 2030