Perspektive 3-4-2019

perspektive ISSN 1848-140X, studeni 2019., godina 9, broj 3-4

ZAGREBAÄ&#x152;KA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Lijek se pretvorio u otrov Nove i stare financijske krize Tema broja:

Europski izazovi i novi prioriteti

SADRŽ AJ

Europski izazovi i novi prioriteti

Tema broja je posvećena predsjedanju Hrvatske i izazovima koje nosi sa sobom nova administracija EU-a. Hrvatska prvi put preuzima predsjedanje Vijećem Europske unije. Očekuje se da će naš mandat na čelnoj poziciji pridonijeti oblikovanju složenih europskih politika I koordinaciji izrade budućeg europskog zakonodavstva. Ujedno je to prilika da ojačamo vidljivost i utjecaj Hrvatske unutar Unije, uz istovremeno približavanje EU-a i njezinih institucija hrvatskim građanima.

Godina 10, broj 3-4 – studeni 2019. Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA Zaklada Konrad Adenauer Seniko studio (suizdavač) Glavni urednik: Ante Gavranović Urednik: Franjo Žilić

Perspektive – studeni 2019.

U FOKUSU 5

MONETARNA POLITIKA Lijek se pretvorio u otrov Darko Horvatin

EUROPSKI IZBORNI PARADOKS Zadovoljni biraju ekstremiste Drago Kojić

GLOBALNA DEMOGRAFSKA NERAVNOTEŽA Amerika prednjači, ali posustaje Zdenko Milić

KLIMATSKE PROMJENE Umirući planet ili zemaljski raj? Drago Kojić

POREZ NA IMOVINU Smanjivanje nejednakosti ili pucanj u prazno Mario Ribar

TRENDOVI 29

PROFESIJE KOJE NESTAJU Sedma sila – osma rupa na svirali

DEMOGRAFIJA Uzdrman projekt velike Njemačke

OBRAZOVNI IZAZOVI Umjetne inteligencije nema bez čovjekova umijeća

ESTRADIZACIJA SMRTI Unosna trgovina ljudskom tugom

BOGATAŠKE DVOJBE Nasljedstvo: blagoslov ili prokletstvo

BUSINESS INTELLIGENCE U GOSPODARSTVU Temelj upravljanja promjenama

Priprema: Seniko studio, Zagreb Tisak: Tiskara Zelina, Zelina Tiskano u 475 primjeraka ISSN 1848-140X Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi stranicu 114.

Pismo glavnog urednika

TEMA BROJA: EUROPSKI

IZAZOVI I NOVI PRIORITETI

EU I HRVATSKA Novi izazovi i perspektive Andrej Plenković

PRIPREME ZA PREDSJEDANJE VIJEĆEM EU-a Izazov i prilika za Hrvatsku Gordan Grlić Radman

PLAN ZA EUROPU Početak novog europskog političkog ciklusa Ognian Zlatev

SIGURNOSNA I OBRAMBENA POLITIKA Adut i nužnost Karlo Ressler

FUNKCIONIRANJE JEDINSTVENOG TRŽIŠTA Zakonske uzde prodaji lažne kvalitete Biljana Borzan

128 STOČARSTVO Krava s kompjutorom 130 RAZMETLJIVO OGLAŠAVANJE Za trivijalne poslove traže superheroje 132 ANTARKTIČKI TURIZAM Pingvini se ne boje turista

REFLEKTOR 133 NEUSUGLAŠENE PROCJENE Kolika je realna opasnost od nove krize? Ante Gavranović

NOVE KNJIGE 149 Nove i stare financijske krize 150 Ostavština Erazma i Luthera

POLJOPRIVREDNA POLITIKA EU-a I HRVATSKA Komplicirana pravila postaju jednostavnija Marijana Petir

152 Raskrižja demokratskog kapitalizma

NAKON BREXITA Odlazak otočana poklon kontinentalcima Željko Trkanjec

156 Nobelova nagrada za mir

ULAZAK U EUROZONU Impuls novom ekonomskom rastu Damir Novotny

DVOJBE OKO UVOĐENJA EURA (Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta Mladen Vedriš

106 PRISTUPANJE EUROZONI I PRIDRUŽIVANJE EUROPSKOM TEČAJNOM MEHANIZMU Euro smo odavno „uveli“ Zvonimir Savić

DOSJE 115 PUTOVI I STRANPUTICE Planetarna gozba – regionalna glad Priredio Drago Kojić

SIGNALI 127 ANTITRŽIŠNE SILE Bez popusta za literaturu

perspektive

153 Singapurska zagonetka 155 Kratka povijest nacionalizma

Pismo glavnog urednika

Novi prioriteti Hrvatska je pri osamostaljenju postavila dva strateška prioriteta. Ulazak u NATO i ulazak u Europsku uniju. Oba ta cilja su u međuvremenu ostvarena. Sada predstoje dva nova: ulazak u Schengen i u eurozonu. Upravo se u ovom broju bavimo tim temama. Oba cilja, uz strateško značenje, imaju i ozbiljne društveno-gospodarske, pa je izuzetno važno kako ćemo se postaviti mi, a kako ostatak EU prema našim novim strateškim ciljevima.

perspektive ISSN 1848-140X, studeni 2019., godina 9, broj 3-4

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Lijek se pretvorio u otrov

Najnovije izvješće o provedbi Nacionalnog programa reformi pokazuje da vrlo sporo rješavamo okvire koji Nove i bi omogućili brži priključak na ostale zemlje EU-a. Od stare financijske krize ukupno planiranih aktivnosti u tom programu (Vlada ga Tema broja: Europski izazovi je usvojila u travnju ove godine) provedene su samo 22 i novi prioriteti ili samo svaka peta. Suzimo li cijeli program na mjere za postizanje ciljeva Strategije Europa 2020, provedeno je njih devet od planiranih 35, što nas opet vodi samo do 26 posto ostvarenja. Znamo li da se upravo te mjere odnose na zapošljavanje, istraživanje i razvoj, klimatske promjene i energiju, obrazovanje, socijalnu uključenost i smanjenje siromaštva, dolazimo do zabrinjavajućih zaključaka.

Uspješnost se mjeri životnim standardom Hrvatska već više od 10 godina oscilira na oko 60 posto prosječnog dohotka u EU, a realni podaci pokazuju da smo u odnosu na druge bivše socijalističke (tranzicijske) zemlje osjetno osiromašeni. Činjenica da smo tek prošle godine dostigli gospodarske rezultate na razini 2008. sama po sebi dovoljno govori o ozbiljnom zaostajanju. Ostale spomenute zemlje ostvarile su u tom razdoblju porast BDP-a od 10 do 30 posto. broj 3-4 :: studeni 2019.

Pismo glavnog urednika

Bolna je spoznaja da su Hrvatsku pretekle zemlje koje su 1990. ozbiljno zaostajale za nama. Poimence, to su Estonija, Litva, Slovačka, Mađarska, Poljska, Latvija, Kazahstan, Turska, Rumunjska i Rusija. Tu poraznu sliku objavio je ovih dana Institut za međunarodna istraživanja iz Beča. Vrlo zorno je prikazano da Hrvatska ni u razdoblju 1990. do 2007., a niti kasnije sve do danas, svoj BDP, mjeren paritetom kupovne moći, u usporedbi s austrijskim ekvivalentom nije promijenila ni za mrvicu. Gdje je bila prije 12, ili prije 29 godina nalazi se i sada. To je zabrinjavajući podatak, jer je hrvatski nominalni prosječni BDP u novom mileniju rastao dvostruko brže nego austrijski, 40,8 prema 18,2 posto. Stagnacija mjerena tim gospodarskim parametrom pokazuje da životni standard prosječnoga Hrvata nije sustizao životni standard prosječnoga Austrijanca. A životni standard je ono što želi osjetiti prosječan građanin i on po tome mjeri našu prisutnost, ali i uspješnost činjenice da smo članica velike ekonomske zajednice.

Država guši poduzetništvo Reakcije iz realnog sektora upućuju na činjenicu da država svojim mjerama guši poduzetništvo i zdrav razvoj, pa su i zahtjevi za promjenom stanja jasno upućeni: režite javni sektor, smanjite opterećenje kako bi se moglo otvarati nova radna mjesta. Iz HUP-a stižu kritike da poduzetnici, zahvaljujući upravo tim nametima, za državu rade šest mjeseci na godinu, dok naša konkurencija to radi tri do četiri mjeseca, što bitno umanjuje našu konkurentnost i usporava svaki pomak u razvoju. Najvažniji ekonomski i politički dokument Vlade, državni proračun, pokazuje da Vlada nastavlja s jačanjem državne potrošnje i ne smanjuje udio države u ukupnom gospodarstvu. Država će potrošiti 147,3 milijarde kuna (bez zdravstva), a zajedno s njim se troškovi države penju na vrtoglavih 174,8 milijardi. Činjenica je da se struktura državnog proračuna nije promijenila dvadesetak godina također je bolna, ali ujedno i vrlo jasna dijagnoza hrvatske ukupne, posebno ekonomske politike. Prioritet koji se sam po sebi nameće je pitanje da li novi proračun donosi ujedno i bolji život građanima. Uz dva navedena prioriteta s početka članka, ovo se javlja kao suštinsko pitanje od kojega više ne možemo pobjeći.

perspektive

U fokusu MONETARNA POLITIKA

Lijek se pretvorio u otrov Vodeće svjetske centralne banke i dalje snižavaju kamatne stope, gospodarski rast usporava, a inflacija je niža od ciljane. Čini se da politika monetarnog popuštanja traje predugo i postaje kontraproduktivna. Previše novca na tržištu napuhuje nekretninski i dionički balon, što podsjeća na razdoblje prije izbijanja zadnje financijske krize. Piše: dr. sc. Darko Horvatin Da nam je netko prije nekoliko godina rekao da ćemo moći uzeti stambeni kredit uz kamatu nižu od tri posto, zacijelo bismo ga smatrali nerazumnim. Danas je to postalo stvarnost. Međutim, kupci nekretnina nemaju se čemu veseliti jer je usporedno s padom kamata rasla i njihova cijena, koja je sada na razini koja je prethodila financijskoj krizi prije desetak godina. Na nekretninski balon upozorio je i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić na listopadskoj konferenciji mirovinskih fondova i Zagrebačke burze u Rovinju.

broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

Nekretninski balon? Jedan od razloga naglog rasta cijena je državni program subvencija za stambene kredita (za građane RH do 45 godina starosti) koji je podignuo potražnju što je povećalo apetite prodavatelja. Paradoks je što su tako ti građani dovedeni u situaciju da ono što dobiju na mostu, izgube na ćupriji. Ipak, glavni uzrok ludila na tržištu nekretnina dolazi iz razloga što je na tržištu jednostavno previše novca, kao posljedica politike Europske središnje banke (ECB), koja je u cilju obuzdavanja financijske krize (na jugu Europe) i poticanja gospodarskog rasta gurnula kamate u negativan teritorij. Posljedica je da su kamate na štednju u većini europskih zemalja na nuli, a negdje (Švicarska, Danska) čak i negativne. Guranjem kamata u crveno, želi se potaknuti građane da sami aktiviraju svoju štednju ulaganjem u rizičnije proizvode koji omogućavaju viši profit. Tako se sve više novca prelijeva na tržište kapitala, što se najbolje vidi na kretanju dioničkih indeksa vodećih burzi koji dosežu povijesne vrhunce. Premda poslovni rezultati većine kompanija još uvijek opravdavaju rast cijena dionica, polako se ulazi u sferu u kojoj je daljnji rast dioničkih tržišta teško opravdati njihovim poslovanjem. Investitori sve više prebacuju novac iz banaka u imovinu koja nudi višu zaradu, ali je pritom i rizičnija. Premda su Hrvati imali i masovnijih izleta u dioničarstvo (privatizacija INA-e i HT-a), financijska kriza 2008. mnoge je od njih zavila u crno i na duži rok odvratila od dionica. Uvođenje poreza na kapitalnu dobit i prihode od dividendi samo je pogoršalo situaciju. Glede nekretnina, Hrvati su tradicionalno skloniji tom vidu ulaganja, a nije naodmet i to što je uvođenje poreza na nekretnine odgođeno na neodređeno razdoblje.

Trezorski zapisi uz negativnu kamatu Niske kamate nisu dobra vijest niti za uobičajene ulagatelje u državni dug. Većina europskih zemalja zadužuje se uz negativnu kamatnu stopu, pa se tako (unatoč izostanku strukturnih reformi) danas i hrvatskim obveznicama koje dospijevaju za 10 godina trguje uz prinos od 0,50 posto. Kolika je ponuda novca na domaćem tržištu svjedoči i činjenica da je krajem ljeta Ministarstvo financija plasiralo komercijalne zapise uz negativnu kamatnu stopu. I dok to s jedne strane veseli, s druge strane raste zabrinutost među tradicionalnim investitorima u obveznice, kao što su osiguravajuća društva i mirovinski fondovi. Njima predstoji teško razdoblje u kojem moraju pronaći alternativne investicije s višim prinosima. Dosadašnja strategija ulaganja koja se u najvećem dijelu oslanjala na državni dug više nije održiva. Istovremeno su dionička tržišta na vrhuncu i samo je pitanje kada će doći do korekcije, pa im i to sužava investicijski prostor. Stoga ne čudi sve glasnije zazivanje partnerskih projekata s državom bilo u infrastrukturne projekte, bilo kroz privatizaciju državnih poduzeća poput Hrvatske pošte ili HEP-a. Stječe se dojam da se osim prinosa kroz takva partnerstva traži i svojevrstan alibi dijeljenjem rizika s državom. Ulaganja mirovinskih fondova na inozemna tržišta su minorna, pri čemu je propušteno mnoštvo prilika za zaradu. 6

perspektive

Lijek se pretvorio u otrov

Izazov promjena za mirovinske fondove Fondovi bi trebali veći dio portfelja držati u inozemnim vrijednosnim papirima i zbog diverzifikacije geografskih i političkih rizika. Jer ako u najcrnjem scenariju dođe do nove financijske krize u Hrvatskoj, za pretpostaviti je da neće sva tržišta doživjeti armagedon. Nije bez razloga sva imovina državnog stabilizacijskog fonda Norveške (najveći svjetski dionički fond) uložena u inozemstvo. Mirovinski fondovi po svojoj su prirodi konzervativan dugoročni ulagač te ti trebali veći dio imovine ulagati u tzv. value dionice. Riječ je o stabilnim, zrelim kompanijama s niskom razinom duga (što znači da mogu preživjeti krizna razdoblja) koje redovito isplaćuju dividendu. Ne promijene li svoju investicijsku strategiju i ne osiguraju zadovoljavajući prinos za svoje članove, ubrzo će se pojačati glasovi koji dovode u pitanje opravdanost i opstojnost obveznih mirovinskih fondova u Hrvatskoj. Anketa koju je proveo Reuters među vodećim svjetskim menadžerima, što je potvrdio i guverner HNB-a na konferenciji u Rovinju upućuje na zaključak da bi razdoblje niskih kamatnih stopa moglo potrajati još nekoliko godina, što stavlja nove izazove pred sve aktere na financijskim tržištima. O tome su u više navrata pisali ugledni financijski časopisi Financial Times i The Economist, čiji se naglasci donose u nastavku.

Pogrešan lijek centralnih banaka? Liječnici znaju da svaki lijek može postati otrov ako se daje krivom pacijentu, u krivo vrijeme ili u pogrešnoj dozi. Slično tome, ekonomisti priznaju da postoje ozbiljne nuspojave politike monetarnog popuštanje koju provodi većina svjetskih centralnih banaka. No, malo je onih koji pravilno ocjenjuju pozitivne i negativne učinke. S napretkom ekonomije sve je više zemalja kod kojih daljnje rezanje kamatnih stopa s već rekordnih nizina neće potaknuti potražnju (potrošnju) već će dodatno obuzdati. To je danas slučaj s većinom razvijenih zemalja. Zadnja runda monetarnog popuštanja dogodila se u rujnu. Fed je po drugi put ove godine snizio ključnu kamatnu stopu za 0,25 baznih poena, koja se sada kreće u rasponu od 1,75 do 2 posto, dok je ECB-a snizio ključnu kamatu za 10 baznih poena na -0,50 posto uz nastavak programa otkupa državnih obveznica mjesečnom dinamikom od 20 milijardi eura. Za vrijeme globalne financijske krize centralne su banke, predvođene Fedom djelovale kao krajnji zajmodavac stabilizirajući tako krhko financijsko tržište. U toj kritičnoj ulozi bile su maštovite, agresivne i vrlo učinkovite. U desetljeću koje je uslijedilo svjedočili smo do tada neviđenim monetarnim stimulansima, s krajnjim ciljem da se potaknute agregatna potražnja. Međutim, zadnje mjere bile su u najvećoj mjeri neučinkovite, a mogle bi postati kontraproduktivne. Nije to prigovor centralnim bankama, čije su namjere bile dobre, već više komentar o učinku evolucije globalne ekonomije i postojeće niske razine kamatnih stopa. Te silnice kombinirano su poništile pozitivne učinke monetarnog popuštanja i pojačale svoj negativan učinak.

broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

Potražnja i kamatne stope Razmotrimo šest uobičajenih načina na koje niske kamatne stope mogu utjecati na potražnju. 1. Cjenovni učinak – niže kamate pojeftinjuju kredite, potiču investicije i destimuliraju štednju. 2. Učinak bogatstva – niže kamate pozitivno utječu na rast vrijednosti imovine i promoviraju potrošnju, čineći stanovništvo bogatijim. 3. Tečajni učinak – niže kamate vode znače slabiju valutu, pozitivan učinak na izvoz. 4. Dohodovni učinak – niže kamate smanjuju dohodak štediša, potencijalno više nego što snižavaju trošak zajmoprimaca. 5. Psihološki učinak – zabrinutost potrošača i kompanija kada centralne banke krenu rezati kamatne stope kako bi potaknule gospodarstvo. 6. Učinak očekivanja – odgađanje potrošnje (pozajmljivanja) u očekivanju daljnjeg pada kamatnih stopa Zbog tih kompenzirajućih efekata ukupan učinak monetarne stimulacije uvijek je bio pomiješan. Do te mjere da su tri negativna učinka postala mnogo snažnija od pozitivnih, čime se lijek pretvorio u otrov. Tako je u SAD-u sve slabiji značaj prerađivačkog sektora (1950-ih zapošljavao 30% ukupno zaposlenih, a danas manje od 9%) smanjio pozitivne učinke niskih kamata u poticanju kapitalne potrošnje. Osim toga, vrlo niska početna razina kamata učinila je druge čimbenike, poput urednosti otplate zajmova i kreditnog boniteta, vrlo važnima kod traženje hipotekarnih kredita. To znači da su niske kamate manje učinkovite u poticanju američkog tržišta nekretnina.

Postajemo Japan Učinak bogatstva također je tijekom vremena izgubio na potentnosti jer je povećana koncentracija imovine među višom dohodovnom klasom koja je sve manje sklona potrošnji. Fedove mjere još uvijek mogu potaknuti izvoz pritiskom na dolar, ali to neće imati učinka ako će ostale središnje banke činiti isto. U međuvremenu, građani povećavaju udio kamatonosne imovine (obveznice i štedni računi su za oko 50 posto viši od kamatnih obveza), što povećava negativne učinke niskih kamata za štediše. Konačno, psihološki učinak monetarnog popuštanja također ima negativne posljedice jer potrošači percipiraju signale centralnih banaka kao razlog za zabrinutost zbog očekivane recesije i zato odgađaju pozajmljivanje sve dok kamate ne padnu još niže. U situaciji već super-niskih kamata, neto gospodarski učinak daljnjeg monetarnog puštanja na američko gospodarstvo mogao bi biti negativan. Isto se može reći za Japan (kod kojeg su niske kamatne stope postale

perspektive

Lijek se pretvorio u otrov

normalno okruženje) i eurozonu. Centralni bankari imaju drukčiji pogled i vrlo je izvjesno da će nastaviti s razvojem konvencionalnih i nekonvencionalnih mjera, čime će i dalje podržavati spori gospodarski rast i nisku inflaciju.

Vapaj njemačkih štediša Sačuvajte našu štednju gospođo Merkel, preklinjao je ljetos njemački tabloid Bild. U tom je broju optužio Europsku centralnu banku (ECB) za držanje kamatnih stopa na rekordno niskoj razini tražeći pritom jamstva banaka da će štedljivi Nijemci biti pošteđeni Strafizinsen, odnosno negativnih kamatnih stopa na štednju, bauka koji se počeo širiti Europom (Švicarska, Danska). I ozbiljniji dnevnik Die Welt se u srpnju uplašio da bi stimulativne mjere ECB-a mogle dovesti do krajnje eksproprijacije njemačkih štediša. Njemačka odbojnost prema niskim kamatama ne iznenađuje. Štednja je duboko ukorijenjena u nacionalu psihu, što vuče korijene još iz doba reformacije. Građani drži oko 2,4 bilijuna eura na bankovnim računima, gotovo toliko koliko Talijani i Francuzi zajedno. Samo su lani „na stranu“ stavili desetinu dohotka, dvostruko više od Britanaca. Nakon rujanskog sastanka ECB-a na kojem su kamatne stope na depozite banaka snižene za 10 baznih poena na -0,50%, njemačka opozicija postala je još glasnija. Tako je bavarski premijer Markus Söder rekao da bi njegova stranka mogla predložiti zakon o zabrani negativnih kamatnih stopa na depozite građana nižih od 100.000 eura. Istovremeno je pak savezni ministar financija Olaf Scholz zatražio od suradnika da istraže provedivost te ideje. Nije to prvi sukob ECB-a i njemačkih kritičara. Doista, tužba da je ECB programom monetarnog popuštanja prekoračio svoje zakonske ovlasti, završio je na njemačkom ustavnom sudu. Nije baš uobičajeno da ministar financija gazi po travnjaku monetarne politike, pogotovo u situaciji kada mu se ekonomija nalazi na rubu recesije.

Trošiti, a ne samo štedjeti S rekordno niskom nezaposlenošću i rastućim plaćama, Nijemci ne osjećaju potrebu za stimulativne mjere, smatraju u berlinskom institutu za ekonomska istraživanja (DIW Berlin). Prijedlog političara vide kao čisti populizam u svjetlu nadolazećih regionalnih izbora. I uz svu galamu, negativne kamate na depozite stanovništva nisu još uvijek ni blizu. Kamatna stopa na depozite komercijalnih banaka položenih kod središnje banke iznose -0,4%. Pojedine banke prebacile su trošak negativnih kamata na korporativne klijente, a manji broj njih i na bogatije fizičke klijente, koji unatoč tome ne povlače depozite. Bivši djelatnik ECB-a Vitor Constancio ne vjeruje da će se banke odlučiti na drastičan potez i gurnuti kamatnu stopu na sve depozite stanovništva u negativan teritorij jer postoji opasnost da bi ih banke u tom slučaju mogle izgubiti. Same banke gnušaju se negativnih stopa jer time pile granu na kojoj sjede. Njemačka udruga banaka navodi da su zajmodavci (komercijalne

broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

banke) lani platile 2,3 milijardi eura Europskoj središnjoj banci, što iznosi gotovo 10 posto profita u 2017. Ali isto tako užasava i mogućnost da vlada odredi najnižu kamatnu stopu na depozite stanovništva, što bi smanjilo manevarski prostor banaka i prouzročilo financijski poremećaj. ECB razmatra druge načine kako bi smanjila pritisak na kamatnu maržu banaka, poput izuzimanju pojedinih rezervi iz negativnih kamata. Sve upućuje na zaključak da bi ECB trebao biti vrlo oprezan u pogledu daljnjeg snižavanja kamata. Ako se nastavi taj trend sve je izglednije da će građani radije čuvati novac ispod jastuka nego ga ostaviti u banci i pritom za to plaćati banci kamatu za čuvanja novca. Unatoč svemu, u ECB-u ne mogu biti sretni zbog sve glasnijih stavova iz Njemačke. Jedan je od glavnih uzroka niskih kamatnih stopa u eurozoni višak štednje nad potrošnjom, pri čemu njemačka opsesija štednjom snosi dobar dio krivnje za takvo stanje.

Od utopije do stvarnosti Čuveni britanski ekonomist John Maynard Keynes maštao je o svijetu s trajno niskim kamatnim stopama. U završnom poglavlju knjige „The General Theory“ zamišljao je ekonomiju s obiljem raspoloživog kapitala koja snaži pregovaračku moć investitora dok kamatne stope padaju. U tom utopijskom okruženju tržište bi poticalo i nagrađivalo poduzetnike za preuzeti rizik umjesto da samo akumuliraju kapital. Krajnji rezultat bila bi „eutanazija rentijera“. Utopija je danas postala stvarnost, ali bi njeni rezultati mogli negativno iznenaditi. Era niskih kamata napunile je džepove bogataša, a monetarno popuštanje gurnulo cijene dionica, obveznica i nekretnina u nebesa. Umjesto da se smanji, jaz između bogatih i siromašnih se povećava. Prema Keynesu, u svijetu preplavljenim kapitalom, štednja ne doprinosi gospodarstvu, već to čini potrošnja – a ona stagnira. Ulazimo u eru u kojoj monetarna politika gubi moć, a odgovornost prelazi na teritorij fiskalne politike.

perspektive

EUROPSKI IZBORNI PARADOKS

Zadovoljni biraju ekstremiste Nije lako objasniti zašto glasači koji kažu da su sretni svojim životom daju povjerenje osobama koje im nude samo neuvjerljiva obećanja i neizvjesnu budućnost. Piše: Drago Kojić Hrvatski politički čelnici nisu skrivali zadovoljstvo kada nam je MMF u listopadu poboljšao izgled ovogodišnjeg rasta BDP-a. Stanovništvo je pokazalo ravnodušnost, ne očekujući velike efekte od toga pokazatelja. Školski sindikati nisu smatrali da bi to mogao biti razlog za prekid štrajka prosvjetara. Prije gotovo pola stoljeća (1972.) kralj Butana odlučio je da će njegova zemlja primjenjivati „bruto domaću sreću“ kao cilj. U to doba to se činilo ekscentričnim, ali unatrag desetak godina političari u demokratskim zemljama počeli su pridavati više pozornosti zamisli da bi morali davati veći prioritet blagostanju svojih građana. Thomas Jefferson tvrdio je da je „sreća svakog pojedinca jedini zakoniti cilj vlade“. To je stajalište danas općeprihvaćeno. Francuska je vlada 2008. ustrojila povjerenstvo što su ga činili Stiglitz-Sen-Fitoussi sa zadatkom da napravi nove nacionalne pokazatelje koji će biti mnogo više od BDP-a i obuhvatiti pojedinosti kao što su kvaliteta života i stanje okoliša. Dvije godine kasnije David Cameron ustrojio je „indeks blagostanja“ kako bi se mjerila britanska sreća i društveni napredak. A ove je godine Novi Zeland sačinio prvi u svijetu „budžet blagostanja“ u kojemu će zdravlje i životno zadovoljstvo – a ne bogatstvo i ekonomski rast – biti vodič za neke oblike javne potrošnje. U praksi to znači više novca za suzbijanje dječjeg siromaštva, nasilja i rješavanje problema mentalnoga zdravlja. Sreća je važna ne samo sama po sebi nego i zato što utječe na to hoće li političari biti izabrani. Federica Liberini na Sveučilištu ETH u Zürichu 2007. objavila je studiju koja je pokazala da će glasači u Britaniji koji su izjavili kako su vrlo zadovoljni svojim životom za 1,6 posto vjerojatnije podržati stranku na vlasti. To se ne čini naročito impresivnim, ali otkrila je da 10 posto porasta obiteljskoga dohotka podiže vjerojatnost samo 0,18 posto. Drugim riječima, čini se da je blagostanje (ili sreća) važnije za ishod izbora nego novac. broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

Poplava populističke desnice Nedavno proučavanje što ga je izveo George Ward na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology) potvrdilo je političko značenje sreće. On je promatrao što najbolje objašnjava razlike u 15 europskih izbora od 1973. do 2014. Otkrio je da je zadovoljstvo životom dva puta važnije za ishod nego stopa nezaposlenosti i oko 30 posto važnije od porasta stope BDP-a. Ward je također otkrio da je u spomenutih 15 izbora gotovo 50 posto onih koji su vrlo zadovoljni svojim životom glasalo za postojeću vlast, a manje od trećine onih koji su nezadovoljni. Istraživanja u SAD-u ukazuju da sreća ima jednak utjecaj na glasački ishod kao i obrazovanje. Sve to sugerira zaključak da je sreća odlučujući činitelj hoće li neka vlast biti ponovno izabrana. Učinite birače zadovoljnima i zadržat ćete se u sedlu. Ne uspijete li u tomu, dobit ćete nogu. Sve je to lijepu i krasno, ali kako ćete objasniti što različite Europljane čini (ne)sretnima. U gotovo svim europskim zemljama stranke nezadovoljne postojećim stanjem dobile su veći broj glasova u proteklih desetak godina. Populistička desnica došla je na vlast (obično u koalicijama) u Italiji, Poljskoj, Mađarskoj, Austriji, Sloveniji, Finskoj i Estoniji. Britanci su izglasali odlazak iz EU-a, a na nedavnim izborima za Europski parlament populistička stranka Brexit dobro je prošla. U Francuskoj je Nacionalistička fronta Marine Le Pen bila najjača stranka, dok je u Italiji Sjeverna liga udvostručila svoj udio glasova u usporedbi s lanjskim općim izborima. Točno da su neke umjerene stranke prošle dobro, desni centar trijumfirao je u Ateni, a u travnju je dobro prošao lijevi centar u Španjolskoj. Međutim, stranke koje su dugo dominirale u europskoj politici bili su najveći gubitnici. Glasači se osjećaju loše i žele promjene.

Neočekivana poruka Međutim, kada pogledate pokazatelje sreće uočavate suprotnu poruku. Glasači su zadovoljni. Prema Euroberometru omjer Nijemaca koji se smatraju vrlo i prilično zadovoljnim svojima životom porastao je od 73 posto 2003. na 93. posto 2017. U EU-u kao cjelini udio onih koji kažu da su vrlo ili prilično zadovoljni porastao je od 77 posto 1997. na 82 posto dva desetljeća kasnije. Mjerila „životnoga zadovoljstva“ poduprta su i dodatnim pokazateljima, koji sugeriraju da su financije njihovih kućanstava „prilično dobre“. Većina vjeruje vojsci, policiji, sudovima, čak i televiziji. Ipak ne glasaju kao da su zadovoljni. Biraju populiste, nove stranke s posebnim interesima, ne dosadašnje. Usto te stranke često dobivaju trećinu glasova, što je veći udio od populacije koja kaže da je nezadovoljna (kojih je manje od 20 posto u većini zemalja). Bit će da glasači podržavaju buntovnike i populiste. Zašto je prekinuta veza između sreće i dosadašnjih dužnosnika?

perspektive

Zadovoljni biraju ekstremiste

Jedan je od mogućih odgovora da je povećana podrška populizma i sreće u tomu što stanovništvo stari. Stariji bi ljudi mogli glasati za reakcionarnije stranke, a oni su obično i sretniji. U Britaniji je npr. 64 posto glasača starijih od 65 godina glasalo za napuštanje EU-a, a samo 29 posto onih u dobi između 18 i 24. godine. Mjerila blagostanja rastu posvud kod osoba kada navrše 60 godina. Druga je pretpostavka da sreća utječe na politiku, ali ne na način kako se uobičajeno smatra. Psiholozi razlikuju „evalutivni“ i „hedonistički“ pristup. Evalutivno mjerenje odgovara na pitanje: kako ocjenjujete svoj sadašnji život? Hedonističko odgovara na pitanje: jeste li jučer bili ljutiti, sretni ili zabrinuti? Političari su skloni pretpostaviti da je evalutivna sreća važnija za određivanje kako ljudi glasaju. Ali to bi moglo biti pogrešno. Izvještaj o sreći u svijetu pokazao je da je prosječna učestalost zabrinutosti, tuge i ljutine neznatno porasla u Europi od 2010. do 2018. iako je istodobno zadovoljstvo općim životom bilo u porastu. Možda pad hedonističke sreće stoji iza veće podrške populista, poništavajući rast evalutivne sreće.

Žrtve emocionalnoga hira? Neki podaci podupiru ideju da su glasači uistinu žrtve emocionalnoga hira, a ne akteri koji donose racionalne procjene o tomu koja će stranka najviše pridonijeti njihovoj budućoj sreći. Proučavanje Dr. Liberini pokazalo je ne samo da sretni ljudi podržavaju postojeću vlast, naročito ako je umjerenih stajališta, ali također da nesretni okrivljuju vladu za stvari koje nipošto ne mogu biti njezina pogreška. Primjerice, smrt bračnoga partnera, umanjuje vjerojatnost glasanja za postojeću vlast 10 posto. Američka studija iz 2010. pod nazivom „Beznačajni događaji utječu na ocjenu glasača vladina učinka“ došla je do sličnog zaključka. Školske ragbi i košarkaške utakmice imale su zamjetljiv efekt na izbor članova senata i guvernera, povećavajući broj glasova za tadašnje nosioce tih dužnosti, ako bi pobijedili lokalni favoriti. Slično tomu, pokazalo se da glasanje u Švicarskoj (od 1958. do 2014.) kada pada kiša povećava nesklonost birača prema riziku, a ako bi kiša padala na sam dan izbora, smanjena bi bila podrška mijenjanja statusa quo. Naposljetku, moguće je da populisti uspijevaju u zemljama s mnogo sretnih ljudi, iako je manje vjerojatno da će takve osobe glasati za populiste. Kako sugerira Cas Mudde na Sveučilištu Georgia, to bi moglo biti zato što su takve zemlje najčešće bogatije i tako ekonomske brige mogu biti manje važne od društvenih i kulturnih pitanja, kao što su imigracija, rasa i religija.

broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

Adut: spretnost na Facebooku?! To bi moglo objasniti zašto se čini da su ekstremisti u porastu (umjesto da su u uzmaku) nakon ekonomskoga oporavka od krize 2008. Privredni rast daje glasačima poticaj da igraju na kartu stranaka koje bi mogle smatrati beznačajnim kada je nezaposlenost visoka, a BDP u padu. Davno je sociolog Seymour Martin ukazao da je članstvo u Ku Klux Klanu carevalo u uspješnim 1920-im, a makartizam u prosperitetnim 1950-im. Matthijs Rooduijn, profesor na Sveučilištu Utrecht i njegov kolega Brian Burgoon na Sveučilištu Amsterdam promatrali su podršku radikalnih stranaka u 21 europskoj zemlji od 2002. do 2014. Opazili su da su ljudi koji su mislili da su zapostavljeni bili manje skloni glasati za radikalnu desnicu kada je gospodarstvo bilo slabo (iako su snažnije podržavali radikalnu ljevicu). Ali kada se privreda oporavi, podrška za radikalnu desnicu raste. Možda je najopasniji trenutak za nepopularne režime kada se stanje počne poboljšavati. Posljednji činitelj razmatranja manje ima veze s glasačima nego s političarima. Populisti društvene mreže koriste revnije nego stranke umjerenih opredjeljenja. U prva tri ovogodišnja mjeseca Nacionalna fronta, Njemačka AFD, talijanska Sjeverna liga i Pet zvjezdica bile su vrlo revne na Facebooku. Možda zapravo nije u porastu broj nezadovoljnih glasača nego je stvar u tomu da ih, zahvaljujući internetu, populisti lakše pronalaze (ili stvaraju). To ne znači da je sreća postala beznačajna za politiku. Sve što se događa ukazuje da jednostavna formula – političari čine birače sretnima, birači im uzvraćaju dajući im vlast – traži poboljšanje. Traženje sreće može biti neotuđivo pravo, ali politička nagrada za njezino povećanje neizvjesna je. 14

perspektive

GLOBALNA DEMOGRAFSKA NERAVNOTEŽA

Amerika prednjači, ali posustaje Kinesko stanovništvo s 1,4 milijarde najbrojnije je, ali pogubna politika jednog djeteta po braku uvelike je oslabila kategoriju radno najvitalnijih. Indija mora prevladati zdravstvene i obrazovne deficite... Piše: Zdenko Milić Iako konvencionalna mjerila ekonomske i vojne snage neke zemlje često dobivaju najveću pozornost, malo je činitelja koji utječu na dugotrajnu konkurenciju među velikim silama kao promjene u veličini, sposobnosti i svojstvima stanovništva. Uzmite primjer SAD-a, koji je 1850. imao 23 milijuna žitelja, malo više nego bivša Jugoslavija. Danas mu je populacija narasla na 330 milijuna, dakle više nego što Njemačka, Francuska, Britanija, Nizozemska i Italija broje zajedno. Dulje od stoljeća SAD je imao najbrojniju u svijetu kvalificiranu radnu snagu, a dugo je bio među zemljama s najduljim prosjekom školovanja, naročito u kategoriji visoke naobrazbe. Povoljni demografski temelji više nego geografski položaj ili prirodni resursi objašnjavaju zašto je ta zemlja nakon Drugoga svjetskoga rata stekla status dominantne ekonomske i vojne sile, ocjenjuje u dvomjesečniku Foreign Affairs Nicholas Eberstadt, predavač političke ekonomije na American Enterprise Instituteu. Ipak, učinak u prošlosti nije jamstvo budućih rezultata. Prvenstveno zahvaljujući demografiji, zemlje kao Kina postale su snažni konkurenti u proteklim desetljećima. SAD je oslabio ili preopteretio svoju demografsku oštricu na više načina, iako su njegovi tradicionalni saveznici (i protivnici) u Europi i Aziji suočeni sa stagnacijom ili padom broja stanovnika. Međutim, porast stanovništva i rastuća obrazovna razina mogle bi nekim novim zemljama donijeti status velikih sila. Žele li zadržati konkurentsku sposobnost američki lideri morat će zaustaviti, usporiti ili preokrenuti negativne demografske trendove.

Dragocjeni ljudski kapital Za stara carstva i kraljevstva brojnije stanovništvo značilo je više osoba koje će platiti porez ili ići u ratne pohode. Ali zahvaljujući modernom ekonomskom napretku, broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

demografija je danas važnija nego ikad. Od industrijske revolucije tehnološke inovacije i druga poboljšanja u ljudskoj produktivnosti dovela su do pada cijena prirodnih resursa i osnovne robe uključujući hranu. Istodobno su donijela i veće prihode kvalificiranim zaposlenicima. Većina globalnoga ekonomskoga rasta poslije Drugoga svjetskog rata može se pripisati poboljšanju ljudskog kapitala (taj pojam obuhvaća obrazovanje, zdravlje, prehranu, školovanje i druge činitelje koji određuju potencijal pojedinoga radnika) i povoljnoj poslovnoj klimi, koja je omogućila da se iskoriste ljudski potencijali. Ljudski kapital ima golem učinak na gospodarstvo. Svaka godina produljenog očekivanog života donosi zemlji porast dohotka po osobi od oko četiri posto. A svaka dodatna godina školovanja stanovništva u prosjeku bi trebala povećati BDP po osobi čak za 10 posto. Golemi dispariteti u ljudskom kapitalu doveli su do zapanjujućih razlika u ekonomskoj produktivnosti, kao nikad u povijesti. Primjerice, prema podacima Svjetske banke, Irska je 2017. imala 100 puta veći BDP po osobi od Centralnoafričke Republike (uzme li se u obzir kupovna moć). Ipak, razlike se danas mogu znatno brže smanjiti nego dosad.

Uporna ruska kriza Međunarodnom arenom danas dominira jedna super-sila (SAD) i dvije velike sile (Kina i Rusija). Kina je glavni rival Americi i uz spektakularan privredni rast u protekla četiri desetljeća činilo se (i prognoziralo) da će preteći SAD. Međutim, pogrešna demografska politika (jedno dijete po braku) opet se pokazala neumoljivim sudcem. Nije problem što stagnira broj Kineza, nego njihova prosječna dob. Smanjuje se broj onih u optimalnoj dobi za privređivanje, a raste broj „sijedih glava“. Procjenjuje se da će broj Kineza starijih od 65 godina porasti od 135 milijuna 2015. na 325 milijuna, možda i više, 2040. Kina bi tada mogla imati dvostruko više starijih osoba nego djece mlađe od 15 godina. Iako više nema zabrane za veći broj djece, brakovi su i dalje slabo plodni. Takvo stanje otupjet će ekonomsku oštricu i mali su izgledi da bi Kina mogla ugroziti dominaciju Amerike. Rusija je u još nepovoljnijem demografskom položaju od Kine. Kremlj sebe smatra velikim globalnim igračem, ali ta predodžba nije posve u skladu s ljudskim potencijalom s kojim raspolaže. U nekim pokazateljima to je tipična europska zemlja, sa starećim stanovništvom koja se i brojčano smanjuje, a ima teškoća i u asimilaciji nedovoljno kvalificiranih useljenih radnika, o kojima privreda ovisi. Sa stajališta ljudskog kapitala Rusija je suočena s pravom krizom. Nakon pola stoljeća stagnacije ili nazadovanja, u proteklih desetak godina napokon je poboljšana zdravstvena slika stanovništva, mjereno npr. očekivanim trajanja života danas rođenih, ali stanje je ipak zabrinjavajuće. Prema ocjeni Svjetske zdravstvene organizacije iz 2016. današnji 15-godišnji ruski muškarci mogli bi očekivati da će živjeti još 52,3 godine, neznatno kraće od njihovih vršnjaka na Haitiju. Ruske djevojčice mogu očekivati nešto dugotrajniju budućnost, ali tek neznatno više od skupine najnerazvijenijih država na tablici UN-a. 16

perspektive

Amerika prednjači, ali posustaje

Uz zdravstvene probleme, Rusija je suočena i s padom znanstvene učinkovitosti, što bi se moglo nazvati “ruskim paradoksom“: visoka razina školstva, niska razina ljudskog kapitala. Unatoč naoko vrlo obrazovanom stanovništvu (ukupno 145 milijuna) Rusija dobiva manje patenata Američkoga patentnoga ureda nego npr. Alabama (s pet milijuna stanovnika). Budući da se očekuje smanjenje broja stanovništva radne dobi u razdoblju do 2040. smanjit će se i relativni ekonomski potencijal zemlje.

Predimenzionirane projekcije SAD-a? Ambiciozne države poput Rusije mogu stanovito vrijeme u međunarodnim poslovima biti relevantniji činitelj nego što u stvarnosti jesu. Ipak, uplitanje u inozemne razmirice i vojni avanturizam Vladimira Putina ne poništava činjenicu da mu je zemlja suočena s demografskim ograničenjima, zbog čega će njemu i njegovim nasljednicima biti teško i održati, a kamoli poboljšati rusku geopolitičku poziciju, upozorava Eberstadt. Unatoč američkim demografskim prednostima, ni tamo nije sve blistavo. U 2014. očekivano trajanje života počelo se smanjivati, prvi put unatrag stotinu godina. Pad je djelomice posljedica porasta tzv. smrti iz očaja (zbog samoubojstva, predoziranosti droge ili komplikacija zbog alkoholizma), naročito u ekonomski zaostalim područjima SAD-a. Ali čak i prije nego se počela smanjivati očekivana životna dob, napredak u pokazateljima stanja javnog zdravlja bilo je vrlo spor i začuđujuće skup. I napredak u obrazovanju već desetljećima stagnira. Američki muškarci rođeni početkom 1980ih imali su 2010. prosjek od 13,7 godina obrazovanja, što je neznatno povoljnije od 13,5 godina naraštaja njihovih roditelja, rođenih početkom 1950-ih. Ipak, su stope zaposlenosti američkih muškaraca udarne zaposleničke dobi (25 do 54 godine) na razinama koje nisu viđene od Velike depresije. Nije isključeno da su projekcije o rastu američke populacije preoptimistične. U tim projekcijama pretpostavlja se da će se stope fertiliteta vratiti na razinu koja će osigurati ravnotežu, tj. da neće više biti smanjivanja. Ali stopa rodnosti pala je oko 10 posto 2008. i ne pokazuje znakove oporavka. Stopa je 2017. iznosila 1,55 što je najniža razina od 1970-ih i niža nego u nekim europskim zemljama, npr. Francuskoj i Švedskoj.

Imigracijske neizvjesnosti Prognoze također pretpostavljaju da će se useljavanje zadržati na sadašnjoj razini od oko milijun osoba na godinu. Ali useljavanja je prvenstveno politički fenomen. U prošlosti je SAD znao u potpunosti obustaviti imigraciju, kao odgovor na domaće nemire, a to bi se moglo ponoviti, što je zapravo donekle već učinio Donald Trump. Iako pokušavaju vratiti demografske trendove u prijašnje okvire, kreatori politike trebali bi početi razmatrati kako će američka strategija izgledati u svijetu u kojemu demografske prednosti više ne jamče američku hegemoniju. Jedno od rješenja moglo bi biti više se oslanjati na tradicionalne partnere. Japanski BDP gotovo je broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

četiri puta veći od ruskoga na bazi deviznoga tečaja pa iako je njegovo stanovništvo nešto manje od ruskoga, ima znatno veći potencijal visoko kvalificiranih radnika. Sadašnja populacija EU-a broji oko 512 milijuna, gotovo 200 milijuna više od SAD-a, a ekonomija te skupine osjetno je veća od kineske prema spomenutom kriteriju. Nevolja je u tomu što su mnogi od tradicionalnih saveznika Washingtona već suočeni s još težim demografskim izazovima od SAD-a. Članice EU-a i Japan imaju zdravo, dobro obrazovano i vrlo produktivno stanovništvo. Ipak, i EU i Japan još od 1970ih imaju nižu stopu rodnosti od one koja bi održavala dostignutu razinu. U EU-u i Japanu danas je više onih koji umiru od onih koji se rađaju. Europa je pribjegla prihvaćanju imigranata, Japan nije, a oba pristupa imaju dobre i loše strane. Prihvaćanje pridošlica iz drugih zemalja, naročito muslimana iz siromašnih područja, neujednačeno je, a diljem kontinenta kulturni sukobi zbog useljenika ne prestaju. Japan je izbjegao to rješenje, ali po cijenu teško zaustavljivog smanjivanja i starenja populacije. Kao i u Kini to dovodi do implozije tradicionalne porodice. Japan ne samo da postaje zemlja starčadi, već i usamljenih, društveno izoliranih pojedinaca sa sve većim potrebama, a sve manje obiteljske pomoći. Kako upozoravaju tamošnji demografi, žena rođena u Japanu 1990. ima 40 posto vjerojatnosti da neće imati vlastite djece i 50 posto da neće imati unučadi.

Novi dalekoistočni igrači Smanjenje brojnosti stanovništva ne sprečava poboljšanje životnoga standarda, ali je kočnica jačanju ekonomske i vojne moći. Washington bi mogao početi usmjeravati pozornost na južnu i jugoistočnu Aziju. Dok Japan i Južna Koreja gube broj stanovnika, novonastajuće demokracije u Indoneziji i Filipinima bilježe rast. Oko 2040. Indonezija bi mogla imati 300 milijuna stanovnika, prema današnjih 260 milijuna, a Filipini bi sa 140 milijuna mogli dostići Rusiju, koja se brojčano smanjuje. Međutim, Indonezija i Filipini uvelike zaostaju sa Indijom, koja ima ambicija da pretekne Kinu, kao najmnogoljudnija država u sljedećih desetak godina, dok bi 2040. mogla nadmašiti Kinu u broju stanovnika radne dobi za 200 milijuna. Indijsko će stanovništvo rasti i 2040. kada će kinesko biti u osjetnome uzmaku. U to doba 24 posto Kineza bit će u dobi iznad 65 godina, prema samo 12 posto Indijaca. Međutim, Indija je još uvijek suočena s naglašenim demografskim problemima. U usporedbi s Kinom ima nepovoljne pokazatelje javnoga zdravstva, nisku obrazovnu razinu s raširenom nepismenosti. Unatoč višegodišnjih reformskih pokušaja, Indija je na 130. mjestu (od ukupno 186 zemalja) na Indeksu ekonomskih sloboda. Ipak, 2040. mogla bi imati više visoko obrazovanih radnika u dobi od 20 do 49 godina nego Kina. Sve u svemu, SAD danas ima brojne prednosti pred međunarodnim rivalima, zahvaljujući u znatnoj mjeri povoljnoj demografskoj konfiguraciji. Ali nije zajamčeno da će prednost potrajati zauvijek te je velika odgovornost na vladajućim ekipama da spriječe nastavak pogoršanja. 18

perspektive

KLIMATSKE PROMJENE

Umirući planet ili zemaljski raj? Čovječanstvo je pred ispitom koji nema rokova za odgodu Piše: Drago Kojić Hrvatski turistički stratezi i operativci već desetljećima smišljaju kako u jadranska i kontinentalna odredišta primamiti goste i nakon srpanjskih i kolovoških žega. Iako mnogi turisti uživaju razgledavati naše arhitektonske i prirodne ljepote, ipak im je glavni mamac kupanje u toplom i još uvijek prilično čistom moru. Ne bi se baš moglo tvrditi da je „razmišljanje“ i planiranje dalo zapaženijih rezultata, ali čini se da nam na ruku ide priroda. Krajem ovogodišnjega listopada i početkom studenoga temperature mora od sjevera do juga obale nisu bile niže od 20°C, a na nekim područjima, npr. oko Dubrovnika i tamošnjih otoka, dostizala je i 23 stupnja. Tako idilično podneblje podarile su nam klimatske promjene, a ovakvo „ljeto“ usred jeseni ne pamte ni najstariji stanovnici na našoj obali. Nisu ga zabilježili ni meteorološki prethodnici Zorana Vakule.

Godine zamijenile stoljeća Na žalost, klimatske promjene, uz stanovitu blagodat, donose mnogo više glavobolje, ne samo nama nego cijelom čovječanstvu. Jer ako ne pamtimo ovakvo plodonosno zakašnjelo ljeto, ne pamtimo ni pogubne vjetrove koji su nas u više navrata u zadnje vrijeme iznenadili i opustošili. Diljem svijeta učestalo divljaju uragani, tajfuni, orkani, i drugi olujni vjetrovi, požari, poplave i suše, jačinom koja ostavlja pogubne tragove. Stručnjaci ukazuju da je sličnih nepogoda znalo biti i u povijesti, ali ono što se nekoć događalo jednom u stoljeću sada se javlja praktički svake godine (čak i više puta) i to na gotovo svim prostorima. Slično kao kod nas, posljedice mogu biti katastrofalne, ali donekle i povoljne. Primjer je ruska republika Jakutija na dalekom istoku, gdje su najprije divovski požari zahvatili tisuće četvornih kilometara prostora i prekrile sibirsko nebo gustim dimom. Uslijedila je suša koja je gotovo isušila vodotok rijeke Lene, ostavljajući u blatu nasukana plovila. Doda li se tome da glavni grad toga područja Jakutsk leži na (trajno) zaleđenom terenu pa su zbog topline ugroženi temelji zgrada i ceste, shvatljiv je očaj stanovništva, koje na najteži način vidi i osjeća što znače klimatske promjene. broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

Na sjeveru spomenute republike led u Arktičkom moru topi se velikom brzinom i Rusija namjerava uložiti 735 milijardi rubalja (11 mlrd USD)u sljedećih šest godina u uređenje prolaza kroz nekoć neprohodno Sjeverno ledeno more, koje bi se moglo pretvoriti u potencijalnu globalnu brodarsku arteriju. Nova pomorska ruta skratila bi znatno vrijeme putovanja između Azije i Europe u usporedbi s dugotrajnom plovidbom kroz Sueski kanal. To uključuje gradnju nove luke u gradu Tiksi, koji je dosad bio potpuno izoliran. Dakle, još jedna potvrda kako nekima ne svane dok se drugima ne smrkne. S obzirom na slična iskustva po cijelom planetu, ne treba se čuditi što klimatske promjene privlače medijsku pozornost malo manju od sporta i zabavljačkih događaja. Jer „živimo na umirućem planetu, okruženi očajničkom nejednakošću“, kako je efektno primijetio jedan od sve brojnijih aktivista koji se zalažu za smanjenje ljudskog djelovanja koje utječe na klimu.

Odlučnost mladih aktivista Korporativni lideri vole kazati da rade na „rješavanju problema“, a nedavno je jedna od velikih američkih kompanija uputila poziv svima ostalima da vode računa o okolišu i dobrobiti radnika, ne samo o gomilanju profita. Ali koliko je onih koji ne samo riječima nego i djelom rade na zaštiti? Krajem rujna na općoj skupini UN-a više od 60 svjetskih lidera obvezalo se da će nastojati sredinom stoljeća dostići razinu ispuštanja ugljikova dioksida koja neće prekoračiti prethodno dogovorene pokazatelje. Ali izostalo je obećanje SAD-a, Japana, Australije, Saudijske Arabije i Brazila. Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres uzda se u odlučnost mladih aktivista koji namjeravaju prisiliti vlade da se uhvate u koštac s klimatskom krizom. Mladima je svojstveno da razmišljaju o sutrašnjici, ali korporacije, financijske i druge institucije moraju djelovati danas. Trebale bi se priključiti skupini s više od 1.000 institucija, s 11 bilijuna dolara imovine, koje su najavile da će odustati od investiranja u projekte koji bi zagađivali atmosferu i dodatno ugrozile klimatsku ravnotežu. Mnoge kompanije već su se odlučile za ulaganja u projekte koji sadrže potrošnju fosilnih goriva, još je više onih od kojih se očekuje da tako postupe. Ali relativno je malo onih koje ulažu u obnovljive energetske izvore.

Promašene investicije Na tu temu zapažen je iskaz nedavno u Financial Timesu izložio nadbiskup emeritus i dobitnik Nobelove nagrade za mir Desmond Tutu. „Napore za ublažavanje klimatskih promjena usporedio je s borbom protiv apartheida 1970-ih i 1980-ih, naglasivši da je u tomu bila važna pomoć globalnih korporacija, koje su se odazvale pozivu da ne investiraju u područja inficirana takvom pristalošću. Napomenuo je

perspektive

Umirući planet ili zemaljski raj?

da je apartheid bio globalni neprijatelj kao što su sada klimatske promjene. Ipak, energetske kompanije nastavljaju tražiti rezerve fosilnih goriva, koje se prema ocjeni znanstvenika nikad neće moći koristiti. U vrijeme kada te rezerve dođu na tržište globalne temperature će toliko porasti da svijet koji poznajemo više neće postojati. Ovogodišnji srpanj bio je ne samo najtopliji u povijesti nego i 415. uzastopni mjesec s temperaturama iznad prosjeka 20. stoljeća. Ako ih sada ne obuzdamo klimatske će promjene uništiti sav napredak u shvaćanju vrijednosti jednakosti, zajedničke odgovornosti, ljudskih prava i pravednosti ostvarenih poslije Drugog svjetskog rata te potkopat ciljeve i napore UN-a za održivi razvoj do 2030.“ zaključio je Tutu.

Skeptici i „nevjernici“ Doima se gotovo nestvarnim da unatoč uvjerljivim znanstvenim dokazima i konkretnim posljedicama vremenskih hirovitosti, još uvijek pojedinci pokušavaju osporiti čovjekov utjecaj na klimatske promjene. Kada to čine neupućeni čudaci koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča, da čovjek nikad nije kročio na mjesec niti da je Hitler skončao u svom berlinskom bunkeru, zajedno s Evom Braun, nego da je pobjegao u Argentinu, najbolje ih je ignorirati. Nije teško razumjeti i sve rjeđe znanstvene skeptike koji žude za pet minuta planetarne slave, tvrdeći da klimatske promjene nisu rezultat čovjekova djelovanja (naravno, i nedjelovanja) nego izmjene glacijalnih i „tropskih“ razdoblja. Ali kada se u ulozi osporavatelja utjecaja fosilnih goriva na klimu pojave osobe koje su se domogle najviše vlasti, ignorirajući globalne dogovore i suradnju, onda je „vrag odnio šalu“. Prototip takvog „sveznalice“ je Donald Trump, koji štiti interese moćnih skupina, kako bi se što više ugrabilo ovdje i sada, a nije ga briga za čovječanstvo koje bi trebalo dočekati kakvu-takvu sutrašnjicu. broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

„Nevjernici“ svih kategorija ignoriraju činjenicu da su sve zorniji uragani, da se sve brže tope ledenjaci, da su temperature sve više, da su ugrožena od potapanja mnoga područja, ne samo otočići u Pacifiku s relativno malim brojem stanovnika nego i mega-gradovi sa po nekoliko desetaka milijuna žitelja. Ili što sve teže ukrotivi požari divovskih razmjera haraju po Amazoniji, Kaliforniji, Sibiru, Australiji, Africi i drugdje. Iako su klimatske promjene postale predmet općeg zanimanja tek prije nekoliko desetljeća, njihova je povijest mnogo starija. To je iscrpno prikazao tjednik The Economist, posvetivši nedavno toj temi čitav jedan broj. Dio toga materijala inspirao nas je za dio ovog članka.

Dugotrajna istraživanja Početkom 19. stoljeća Francuz Joseph Fourier, tadašnji vodeći znanstvenik u proučavanju topline, otkrio je da atmosfera čini Zemlju toplijom nego što bi bila da je izravno izložena djelovanju vanjskoga svemira. Pedesetak godina kasnije irski fizičar John Tyndall ukazao je da je ključni uzrok zatopljenja zanimljivo svojstvo nekih atmosferskih plinova, uključujući ugljikov dioksid. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće švedski kemičar SvanteArrhenius pretpostavio je da bi niska razina CO2 mogle biti uzrok nastanka ledenih razdoblja te da industrijska uporaba ugljena vjerojatno zagrijava planet. Eksplozija korištenja fosilnih goriva (u početku gotovo isključivo ugljena, kasnije sve do danas nafte i plina) ne može se izdvojiti iz svega onoga što je 20. stoljeća učinilo jedinstvenim u ljudskoj povijesti, Uz dostupnost energije za potrebe industrije, grijanja prostorija i prometa, fosilna su goriva omogućila korištenje svih ostalih resursa iz zemlje. Dušikovi spojevi pridonijeli su stvaranju kvalitetnih umjetnih gnojiva, ali na žalost i sve djelotvornijega oružja i eksploziva, dakle i raznih razaranja. Dodatak izvještaju pripremljenom za Savjetnički znanstveni odbor američkoga Predsjednika (tada je to bio Lindon Johnson) 1965. prvi put spominje da su političari izravno svjesni vjerojatnoga utjecaja klimatskih promjena na čovječanstvo. U prvoj polovici 20. stoljeća znanstvenici su vjerovali da će gotovo sav ugljikov dioksid što ga ispušta industrija usisati oceani. Ali oceanograf Roger Revelle pokazao je 1950-ih da se to ne događa. Također je pokrenuo akciju mjerenja promjena razine ugljikova dioksida u atmosferi iz godine u godinu. Oko 1965. bilo je očito da razina raste.

Loptice za ping-pong zaštita oceana?! Rezime onoga što je taj rast označio bio je novost kada je poslan Predsjedniku. Ugljik pohranjen u zemljinoj kori stotinama milijuna godina oslobođen je u samo nekoliko generacija. Ako se ništa ne poduzme temperature i razina mora porasle bi do visine koja nema povijesne usporedbe. Predložena prevencija u najmanju ruku je

perspektive

Umirući planet ili zemaljski raj?

bizarna: bilijune ili možda trilijuna ping-pong loptica postaviti na površinu oceana, kako bi mogle odbijati znatnu količinu sunčevih zraka, stvarajući efekt hlađenja. Nije sva razlika u temperaturi međuledenoga i ledenoga doba posljedica ugljikova dioksida. Odbijanje sunčevih zraka od golemih ledenih vrhova pridonosilo je hlađenju, a utjecala je na to i suhoće atmosfere. Ali uzorci leda jasno pokazuju da je ono što sada vidimo neočekivana, dramatična promjena temeljnih parametara klime na našem planetu. Posljednji put kada je Zemlja imala razinu ugljikova dioksida sličnu današnjoj u prosjeku je bila 3° toplija nego danas. Brežuljci na Grenlandu bili su zeleni, Dijelovi Antarktike ukrašavala je šuma. Voda koja je sada zamrznuta na tim područjima bila je u oceanima, a razina mora 20 metara viša od današnje. Na globalnom samitu u Rio de Janeiru 1992., u vrijeme kada je čovjekov utjecaj na klimu postao vrlo zamjetljiv, cijeli je svijet potpisao konvenciju, obećavši da će „spriječiti opasno ljudsko uplitanje u klimatski sustav.“

Dobitnici i gubitnici Od tada je čovječanstvo izbacilo u atmosferu više od 765 milijardi tona ugljikova dioksida. U tri desetljeća, od 1980-ih do 2010-ih prosječna je temperatura porasla za 0,5°C. Procjenjuje se da je sadašnja temperatura jedan stupanj Celzija viša nego u predindustrijsko doba te da raste 0,2°C u svakom desetljeću. U nekim područjima na sjevernoj polutci porast već dostiže 1,5°C, na Arktiku čak tri stupnja. Potpisnici Pariškoga sporazuma obvezali su se na održavanje globalnoga zatopljenja ne više od dva stupnja iznad temperatura u predindustrijskom razdoblju. broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

Nezahvalno je prognozirati hoće li se cilj o smanjenja ostvariti i koliko će tko od toga imati koristi ili štete. Teorijski najviše bi trebale biti na dobitku od zaustavljanja klimatskih promjena zemlje u razvoju, a najviše pogođene one koje troše najviše fosilnih goriva. Međutim, dobitnici neće dobrobit osjetiti sutra nego za 50 do 100 godina. Takva računica ukazuje da neće biti lagan zadatak ispuniti obećanja Pariškoga sporazuma, a uostalom SAD je već najavio povlačenje. S obzirom na činjenicu da će svijet i dalje trebati goleme količine energije, jedini je način manjeg ispuštanja ugljikova dioksida veće korištenje obnovljivih izvora. Nakon planetarnoga buma u instaliranju kapaciteta, električna struja iz elektrana s pogonom na vjetar ili sunce nezaustavljivo raste. Ali trenutačno ti izvori čine tek sedam posto ukupne svjetske potrošnje. Ipak, cijena infrastrukture za obnovljive izvore osjetno je splasnula te je nerijetko jeftinija od one koja za pogon koristi fosilna goriva. Odlučujući korak naprijed u prepolovljenju ispuštanja CO2 i drugih plinova do 2030. bilo bi udvostručenje proizvodnje električne energije. To bi značilo povećanje sadašnjih kapaciteta za pet do deset puta. Ekspanzija hidroelektrana i nuklearki (koje su također, iz drugih razloga, na udaru zaštitnika okoliša) ublažila bi proturječja što ih izazivaju nepregledni kilometri solarnih ploča i milijuni golemih vjetrenjača.

Geopolitički izazovi Napredak u smanjenju emisije plinova iz industrijskih pogona i prometa uvelike zaostaje. Prema podacima istraživačke tvrtke Bloomberg trenutačno je u svijetu samo 0,5 posto automobila na električni, baterijski pogon. Kada bi se to povećalo na 50 posto osjetno bi porasla proizvodnja struje bez korištenja fosilnih goriva. Ulaganja potrebna za sve nabrojeno povećala bi se do razina bez presedana. Također bi bila pogođena privreda koja ovisi o fosilnim gorivima. Kako procjenjuje tvrtka CarbonTracker, više od polovice novca što ga velike naftne kompanije troše u otvaranje novih polja bila bi posve bezvrijedna ako se do 2030. prepolovi emisija plinova. Ali to zadire u geopolitičke izazove. Svijet u kojemu cijena nafte ne bi bila od globalnoga interesa pripada vremenu koje će se morati vrlo razlikovati od dosadašnjeg. Klimatski stručnjaci u proteklih desetak godina razmatrali su različite ideje, uključujući „negativnu emisiju“. Umjesto sprečavanja ugljikovu dioksidu da se uopće vine u atmosferu, moglo bi ga se „uskladištiti“ i kasnije koristiti. Na žalost ne postoji tehnologija koja bi po prihvatljivoj cijeni pospremila milijarde tona plina. Ali ima ideje kako bi se to moglo učiniti. Jedna polazi od toga da se uzgoje biljke koje bi usisale atmosferski ugljikov dioksid putem fotosinteze, a zatim bi se spalila u elektranama koje bi proizvedeni plin pohranile u podzemlje. Premostiv je problem što takav sustav još ne postoji. Mnogo je veća prepreka što bi trebala enormno velika površina zemlje na kojoj bi se uzgajala potrebna vegetacija.

perspektive

POREZ NA IMOVINU

Smanjivanje nejednakosti ili pucanj u prazno Demokratski kandidati u predstojećim izborima za novog predsjednika SAD-a pokušavaju pridobiti glasače obećavajući više porezne djelotvornosti i navodne pravednosti, ali nije vjerojatno da će uspjeti, kao što uostalom nisu ni mnoge europske zemlje koje su odustale od dodatnoga nameta na bogatstvo. Piše: Mario Ribar U više navrata u Hrvatskoj su najavljivani odlučni pokušaji da se uvede porez na imovinu, kao svojevrsno populističko sredstvo da se smanje socijalne razlike. Nije isključivo da se u dogledno vrijeme inicijativa ponovi. Međutim, nije to naš specijalitet, zamisao ima globalne dosege. Astrid Lindgren, slavna autorica klasičnih dječjih knjiga kao što je Pippi Duga Čarapa, manje je bila poznata kao predvodnica kampanje protiv konfiskacijskih poreznih stopa. Švedska je književnica 1976. objavila priču o Pomperipossi, dječjoj spisateljici u imaginarnoj zemlji Monsimaniji. Na njezinu nesreću, Pomperipossa se svidjela djeci diljem svijeta. Nesreća je bila u tomu što ju je to učinilo siromašnijom nego da nikada nije prodala niti jednu knjigu. Porezni sustav u Monismaniji i u Švedskoj bio je tako sročen da je morala platiti više poreza – 102 posto, kako je sama izjavila – nego što je zaradila.

Samoizgon slavnih Šveđana Spisateljica nije bila jedina čuvena umjetnica koja se sukobila sa švedskim vlastima. Redatelj Ingmar Bergman sebe je stavio u samonametnuti izgon, nakon što je bio uhićen zbog navodnih poreznih neregularnosti. Za privredu zemlje mnogo je važnije (i štetnije) bilo iseljenje najuspješnijega švedskoga poduzetnika Ingvara Kamprada,

broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

osnivača Ikee, kao i obitelji Rausing, koja je bogatstvo stekla proizvodeći ambalažu za pića i hranu Tetra Pak. Svi su oni i mnogi drugi napustili zemlju zbog visokih nameta. Za Lindgren je to bio previsok porez na dohodak. Za poduzetnike je najpogubniji bio porez na imovinu. Otprilike cijelo stoljeće Švedska je svake godine oporezivala ukupnu imovinu po različitim stopama, a 1984. iznosila je četiri posto. Nije bila usamljena jer je još 1990. desetak europskih zemalja primjenjivalo porez na neto imovinu. Kasnije je Švedska skresala stope, a 2007. porez na imovinu potpuno je ukinula. Nestao je i drugdje, a 2017. ukinuo ga je Emanuel Macron u Francuskoj. Održao se još jedino u Norveškoj, Španjolskoj, Švicarskoj i Belgiji, koja je uvela ograničenu inačicu (na vrijednosnice) ove godine. U Americi je porez na imovinu postao sredstvo stjecanja pozicija u predsjedničkim izborima iduće godine. Elisabeth Warren, senatorica iz Massachusettsa, ima najrazrađeniji program među demokratskim kandidatima koji žele preuzeti mjesto Donalda Trumpa. Njezin je najupadljiviji prijedlog dva posto godišnjega poreza na neto imovinu onih koji imaju više od 50 milijuna dolara i dodatnih jedan posto za Amerikance s bogatstvom koje prelazi milijardu dolara. Teško je vjerovati da će zamisao proći, čak i kad bi spomenuta senatorica uspjela useliti u Bijelu kuću. Vrlo je teško uvesti novi porez, a dvojbeno je bi li u skladu s Ustavom. Ipak, ankete su pokazale da je prijedlog vrlo popularan: podržava ga 61 posto registriranih glasača, uključujući 50 posto republikanaca. Samo je 20 posto glasača protiv.

Pogrešan cilj U analitičkom članku u Financial Timesu Leon Cooperman, glavni direktor i predsjednik tvrtke Omega Family Office, usprotivio se novom porezu, dokazujući, uz ostalo, da ne bi uklonio nejednakost u SAD-u niti bi imao ikakvoga pozitivnoga učinka. On uvažava dobre namjere zagovornika, (među kojima je i George Soros) koji tvrde da bi takav porez mogao priskrbiti bilijune dolara kroz desetak godina, što bi se upotrijebilo za financiranje brojnih društvenih izazova, uključujući klimatske promjene, obnovu dotrajale infrastrukture, studentske kreditne dugove, strukturalno siromaštvo i univerzalnu skrb o djeci. Oni tvrde u otvorenom pismu da je porez na bogatstvo patriotski te da su argumenti protiv njega „uglavnom tehničke naravi i pretjerani“. Cooperman naglašava da potječe iz skromne obitelji, otac mu je bio vodoinstalater, doseljenik iz Poljske, a prvi je u obitelji koji je stekao fakultetsko obrazovanje. Kada se zaposlio u banci Goldman Sachs, nije imao nikakve ušteđevine nego studentski dug. Kasnije mu je krenulo još bolje, osnovao je privatnu tvrtku i investicijsku tvrtku i bio je u prilici pomagati drugima. „Potrebitima sam dao znatno više nego što sam potrošio na sebe i svoju obitelj tijekom života te sam se na koncu pridružio Warrenu

perspektive

Smanjivanje nejednakosti ili pucanj u prazno

Buffettu i Billu Gatesu i dao većinu novca u dobrotvornu zakladu, kako bi bio od koristi drugima, nakon što mene više ne bude. Znam mnogo osoba skromnog porijekla i zapaženih dostignuća, koje su tako postupile. Osjećamo se povlaštenima što možemo dati drugima i to činimo. Moji roditelji ne bi očekivali manje od toga.“ On upozorava na neuspjeh drugih zemalja koje nisu gotovo ništa postigle uvodeći porez na imovinu te su većinom odustale. Ne vidi mogućnosti da bi u SAD-u bilo drukčije. Bilo bi mnogo konstruktivnije da vlada ukloni rastrošnost, preusmjeri postojeće resurse u podmirivanje socijalnih potreba i ukloni pristranosti ugrađene u porezno zakonodavstvo, čime se izopačuje cilj da svatko plaća prema mogućnostima.

Pola sebi, pola državi Ukazuje da neki bogati biznismeni izbjegavaju plaćanje poreza na zaradu, ne uzimajući s kompanijskih računa u obliku plaće ili dividenda, gomilajući golemu imovinu u dionicama, na koju nikada ne plate porez. Kada bi se zahvatio taj dio mogli bi se financirati ambiciozni programi. Cooperman vjeruje u progresivno oporezivanje dohotka – bogati bi trebali plaćati više. Ali u određenom trenutku efektivna porezna stopa (računajući zajedno federalnu, državnu i lokalnu) postaje svojevrsna otimačina. „Osobno, nemam ništa protiv raditi šest mjeseci za vladu, a šest za sebe, plaćajući poreznu stopu od 50 posto na moj dohodak (u nekim američkim gradovima stopa je i viša) ali mnogi Amerikanci koji najviše zarađuju plaćaju manje. Umjesto poreza na imovinu Kongres bi trebao prihvatiti ’Buffettovo pravilo’ prema kojemu bogati ne bi plaćali manji postotak poreza na dohodak nego oni koji su manje imućni, a uvesti i dodatni za one koji zarađuju više od milijun dolara.“ Ali prije bilo kakvog povećanog poreznog opterećenja, predsjednički kandidati trebali bi se obvezati da će se suprotstaviti birokratskom rasipanju novca.“

broj 3-4 :: studeni 2019.

U fokusu

Čak i kada bi se u Americi uveo porez na imovinu, ekonomski savjetnici Gabriel Zucman i Emmanuel Saez utvrdili su da bi novi namet obuhvatio samo 75.000 najbogatijih obitelji, a 900 bi platilo dodatni porez za milijardere. Iako, dakle, ne bi bilo mnogo „žrtava“, namet ne bi bio beznačajan kao što se naoko može učiniti. Ako bi npr. stopa poreza iznosila dva posto, vrijednost imovine bi se nakon 34 godine prepolovila nastavi li se današnji trend bankovnih kamata oko nule ili čak i negativnih. Pri takvoj financijskoj „klimi“ brzo bi se topile čak i milijarde. Ali s mršavim učinkom protiv nejednakosti.

Europska iskustva U Europi nisu zamrle inicijative poreznoga zahvaćanja imovine. Španjolska ga je bila ukinula, ali ga je nakon financijske krize „reanimirala“. Belgijsko novouvedeno oporezivanje imovine veće od pola milijuna eura odgovor je na povoljan tretman poreznih „izgnanika“ (među kojima je Gerard Gepardieu, koji se doselio 2012.) Švicarci smatraju da nema ničega spornog s takvim oblikom oporezivanja. „To je savršeno prikladan porez, dobar sustav“, kaže Heinz Tännler, financijski direktor kantona Zug. Valja, međutim, imati na umu da je švicarski porez na imovinu znatno blaži od onoga što ga u Americi predlaže senatorica Warren. Od kantona do kantona kreće se u rasponu od 0,3 do jedan posto na godinu na ukupnu imovinu. Strani državljani s trajnim boravkom, ako nemaju ekonomske aktivnosti u zemlji, plaćaju porez samo na dio imovine što je troše za troškove boravka. Pri zauzimanju ekonomskog i emocionalnog stajališta za porez ili protiv njega valjalo bi imati na umu da je to porez na već oporezovanu stečevinu. Argument o ublažavanju socijalnih razlika imovinskih nejednakosti, kako je uostalom primijetio Leon Cooperman ne drži vodu. Neopravdana nejednakost napravljena je mnogo prije, kada vlasnici i upravljači kompanijama sebi daju plaću i do tisuću puta veću nego radniku za strojem. Tamo treba tražiti korekcije i veću pravednost. 28

perspektive

Trendovi PROFESIJE KOJE NESTAJU

Sedma sila – osma rupa na svirali Uzmak tiska globalna je pojava. Ni sadašnjost ni budućnost nisu obećavajuće. Rođeni Zagrepčani poodmakle dobi vjerojatno će se prisjetiti kako su neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata na gradskim ulicama prodavači nudili „PESKA BELEGA“. Jeftino su krpali lonce i „rajngle“, oštrili škare, popravljali kišobrane. Iščezli su pojavom VIMA, ŽENSKE HVALE i drugih deterdženata te zanatskih radionica. Nema više ni telefonista na centralama, stenografa i daktilografkinja. U tramvajima i autobusima kondukteri ne upozoravaju putnike da se pomaknu naprijed. Nisu posve nestale, ali su se prorijedile i profesije koje su još uvijek dragocjene – majstora koji će vam popraviti televizor, bojler, vodokotlić... Rijetkost su krojači i postolari. Frizerskih

salona za žene i muškarce ima na svakom koraku, ali malo je vjerojatno da ćete vidjeti brijačnicu, iako ta usluga nije posve otišla u zaborav. Ugroženo je i zanimanje bez kojega ne bi bilo teksta koji čitate, tj. tiskovno novinarstvo. Podosta papirnatih glasila, među kojima nekadašnji izdavački div, Vjesnik, iščezla su, dok je naklada preostalih dnevnika i tjednika svedena na simboličnu razinu. Za uzvrat, namnožilo se bezbroj elektroničkih izvjestitelja i komentatora na društvenim mrežama, kojih je – rekli bi cinici – više nego čitatelja. Naravno, takvo stanje ugrožava vjerodostojnost jer se ne zna tko je tu razmetljivi amater, a tko kvalificirani

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

profesionalac. To je valjda dug tehnološkom napretku, nezaustavljivoj digitalizaciji.

Divovi na koljenima Uzmak tiska globalna je pojava. Npr, jedan od nekoć najuglednijih i poslovno najuspješnijih američkih dnevnika, Washington Post, u 2004. plodnoj godini za novinski biznis, zaradio je 143 milijuna USD. Pet godina kasnije pretrpio je gubitak od 164 milijuna dolara. Dogodilo se to u kombinaciji prijelaza od plaćenih papirnatih novina na digitalnu potrošnju i potražnju, erozije oglašavanja i globalne financijske krize. Slom poslovnoga modela prisilio je washingtonski dnevnik na rigoroznu štednju, uključujući otpuštanje zaposlenika. Spomenute godine Post je zatvorio sve domaće dopisničke urede izvan područja Washingtona, uključujući one u Chicagu, Los Angelesu i New Yorku. Poslovne nevolje Posta bile su tipične za sve dotad uspješne američke dnevnike. New York Times bio je prisiljen prodati većinu prostora u zgradi svoga sjedišta u koju je tek bio uselio te je uzeo visok kamatni zajam od meksičkoga milijardera Carlosa Slima. Mnogi su listovi prestali izlaziti ili su ponuđeni na prodaju. U međuvremenu je novinarska profesija u SAD-u brojčano osjetno splasnula. Od 2008. do 2017. broj zaposlenih novinara gotovo je prepolovljen. Lani je Pew Research Center izvijestio da medijan godišnje zarade novinara s fakultetskom naobrazbom iznosi 51.000 USD tj. oko 14 posto manje od medijana zaposlenika u drugim profesi-

perspektive

jama s takvim obrazovnim stupnjem. Prije dva desetljeća stručnjaci za odnose s javnošću brojčano su dvostruko nadmašivali novinare, danas je odnos 6:1. Kako procjenjuje časopis Fortune, jedine struke koje radna mjesta gube brže od novinara jesu listonoše, očitavači stanja komunalnih trošila i farmeri.

Gubitak statusa i povjerenja Oni koji su se zadržali u medijskim kućama imaju osjećaj da gube status i kredibilitet. Lanjska anketa fundacije Gallup-Knight pokazala je da je 69 posto Amerikanaca izgubilo povjerenje u novinske informacije u odnosu na stanje deset godina ranije. Među republikancima taj je omjer dostigao 94 posto. Novinarstvo je nekoć (i uz primjesu podrugljivosti) krasio atribut „SEDMA SILA“. Danas bi više priličnio izraz „Osma rupa na svirali“, što naravno vrijedi i za Hrvatsku i znatan dio svijeta. Novinari su usto izloženi manje-više stalnom jurišu pametnjakovića na društvenim mrežama, ljudi koji vjeruju svemu što čuju na kanalu Fox News ili od predsjednika SAD-a. Nakon izbora Donalda Trumpa 2016. malobrojne novinske organizacije s međunarodnim dosegom – naročito Washington Post i New York Times – počeli su osjećati znakove ozdravljenja. Malo je vjerojatno da će se oporaviti lokalna tiskovna glasila, a i globalno je malo pozitivnih trendova. U zemljama u kojima se je bila počela javljati sloboda tiska, koktel rastućega autoritarizma, kanibalizacije publike od druš-

Trendovi

tvenih mreža i financijske nemoći, vuče unatrag. Neovisno novinarstvo funkcionira na nekim mjestima, ali ne svuda. Stoga se nameće pitanje o budućnosti: kako demokratska društva mogu dobiti novinarstvo potrebno da bi mogla funkcionirati?

Nedopustivo dodvoravanje vladi U knjizi „O tisku: Liberalne vrijednosti koje su oblikovale novinarstvo“ (On Press: The Liberal Values That Shaped the News, autor Matthew Pressman, izdavač Harvard University Press, 336 str.) autor, povjesničar novinarstva, istražio je stanje profesije u razdoblju između 1960. i 1980. U to, naoko zlatno doba, vodeće novinarske organizacije prilagođavale su svoja temeljna stajališta vladi, pomičući se od neke vrste doslovnog prijenosa informacija u kritički žurnalizam. Bilo je to doba rata u Vijetnamu, objave tajnih pentagonskih dokumenata o državnoj politici, afere Watergate i knjige Svi predsjednikovi ljudi, kada je ustaljena slika reportera kao heroja-tražitelja istine i namnožile se ekipe istražiteljskoga izvješćivanja u lokalnim listovima i TV postajama diljem svijeta. Pressman tvrdi da je američko novinarstvo tada doseglo zenit u reagiranju na svoj temeljni podbačaj u vrijeme „Crvene opasnosti“ 1950-ih. U to doba konvencije o objektivnosti navodile su novine da pojačaju optužbe i ocrnjivanje senatora Josepha McCarthyja. Samoispitivanje koje je uslijedilo, u kombinaciji s pojačanom konkurencijom televizije, medija koji je najviše učinio u razotkri-

vanju McCarthyja, odvelo je novine dalje od pukog navođenja činjenica prema širem kontekstu objašnjavanja i tumačenja. Ipak, kako navodi Pressman, novinski su tekstovi još uvijek bili blagi i pokorni prema vladi. Tek su laži američke vlade o Vijetnamskome ratu, kao i osobno protivljenje mnogih novinara toj avanturi, iznjedrile oporbeni stil suvremenoga političkoga novinarstva. Kao što piše Pressman, Vijetnam je „postavio temeljnu crtu razine antagonizma između tiska i vlade.“ Ali novinarska nevjerica prema vlasti pretvorila se u bumerang: tisak se ubrzo našao u ulozi gubitnika, ostavši gotovo automatski bez povjerenja koje je uživao dok je zastupao manje izazovna stajališta. Desnica je kritizirala matični dio tiska zbog oporbenog stajališta prema afirmiranim institucijama. Napad potpredsjednika Spira Agnewa na medijsku pristranost u korist ljevičara bio je preteča Donalda Trumpa. Terminologijom koja je bila prilično blaga Angew je optuživao novinare da zanemaruju svoju obvezu jednostavnog navođenja činjenica tj. da iskazuju pristranost i nedopušten utjecaj u političkim sukobima.

Carstvo iluzija U retrospektivi promatrano 1980-e i 1990-e bile su neka vrsta carstva iluzija za američki žurnalizam. U prvim godinama 21. stoljeća posao vođenja velikih novinarskih ekipa postajao je sve teži. Više nije bila riječ o povremenom suočavanju s gnjevnim dužnosnicima – svi su političari bili stalno nezadovoljni pisanjem novinara. Vođenje medijske kuće postalo je konstantna bitka

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

na svim frontama, uključujući jačanja malaksaloga biznisa i štedljivo gospodarenje smanjenim sredstvima, uz smirivanje nesigurnoga osoblja u atmosferi stalnoga oštrog motrenja javnosti. Istodobno, uspon digitalnih i društvenih medija značio je da vodeće novinske kuće veš više nemaju jednaku snagu čuvanja vrata. Nije više bilo nu nikakvih vrata. Washington Post i New York Times u proteklih nekoliko godina vratili su snagu, ali ne i stabilnu profitabilnost iz prijašnjih desetljeća. Osnivač Amazona Jeff Bezos kupio je Washington Post i u tri godine taj nakladnik ponovo posluje s plusom. New York Times vratio je Slimu kredit i postigao stabilnost uz podršku više od četiri milijuna pretplatnika. Još nekoliko američkih publikacija, uključujući Atlantic, The New Yorker, i Mother Jones, spašeno je od propasti. Trumpovi opaki juriši na novinske kuće imaju učinak obrnut od očekivanog i čitatelji su skloniji kupnjom listova pomoći žurnalizmu. U svakom slučaju, prerano je tvrditi da je ekonomska kriza američkoga tiskovnoga novinarstva prebrođena, kao što nije ni kriza istine. Još uvijek ne postoji poslovni model koji bi bio primjenjiv za lokalna glasila. 32

perspektive

Nepristrana kritičnost Hrvatska tiskovna stvarnost ni malo nije nalik na američku. Naše novinarstvo oslobodilo se od političke cenzure kakvoj su bili izloženi u bivšoj državi. Međutim, sada imamo ekonomsku samo-cenzuru, tj. ekonomsku ovisnost o oglašivačima. Tržište nam je premaleno, a novine preskupe u odnosu na prosječan materijalni potencijal stanovništva. U takvim okolnostima iluzorno je očekivati snagu koja bi proistekla iz većeg broja pretplatnika ili kupaca na kiosku. Dodamo li tomu žestoku konkurenciju društvenih mreža, ni sadašnjost ni budućnost nisu obećavajuće. Za opstanak demokratičnosti društva uloga tiskovnih medija je nezamjenjiva. Ali uz uvjet da novinari budu maksimalno odgovorni, objektivni, odnosno nepristrani. Koliko je to realno očekivati s obzirom na pritiske kojima su izloženi? Ohrabrujući je dojam da su hrvatski novinari uglavnom kritični prema lošim postupcima ili promašajima državnih dužnosnika, sudstva i ukupne društvene elite. Ali nije posve iščezla ni stranački, ideološki ili na neki drugi način obojena pristranost. Novinari se moraju čuvati od apologetike jer onaj tko hvali „dobru“ vlasti, zaslužuje sve ono što mu se čini loše.

Trendovi

DEMOGRAFIJA

Uzdrman projekt velike Njemačke Negativni demografski trendovi predstavljaju sve veće ograničenje gospodarskom rastu Hrvatske. Njemačka problem radne snage rješava inozemnim migrantima, a omiljena je destinacija našim ekonomskim emigrantima. Ipak, istočni dio Njemačke ne može zaustaviti negativan demografski trend, a posljedica je jačanje krajnje desnice. Prirodni prirast stanovništva Hrvatske (kao razlika živorođenih i umrlih) 2011. godine iznosio je -9.882 stanovnika, a na kraju 2018. slika se dramatično pogoršala kada smo bili u „manjku“ za čak 15.761 stanovnika. Unatoč konzervativnoj ofenzivi i broj brakova je u padu. Na početku promatranog razdoblja (2011.) sklopljeno je 20.211 brakova, a prošle godine 19.921, pa niti s ovog aspekta ne možemo očekivati poboljšanje demografske slike. Kao i većina razvijenih zemalja Europe i Hrvatska će manjak stanovništva morati nadomjestiti priljevom iz inozemstva. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u razdoblju od 2001. do 2008. Hrvatska bilježi pozitivanmigracijski saldo od 77.194 stanovnika, nakon čega slijede negativne brojke. Od 2009. do 2018. u Hrvatsku se doselilo 119.235

stanovnika, a iselilo 243.450. Službeno, u tom razdoblju negativan migracijski saldo iznosi 115.215 stanovnika, što znači da smo izgubili grad približne veličine Osijeka.Od 2010. samo se u Njemačku odselilo 97.415 stanovnika Hrvatske.

Drukčiji gastarbajteri Za razliku od ranijih „gastarbajtera“, kada je u pečalbu većinom odlazila glava obitelji, a žena i djeca ostali u domovini, danas odlaze čitave obitelji na vrhuncu radne i reproduktivne snage, što će ostaviti trajne posljedice. Manjak se već osjeća na tržištu rada, a kako naš prirodni bazen (zemlje bivše Jugoslavije) za uvoz radne snage sve više presušuje (odlaze u zemlje zapadne Europe), domaći poduzetnici sve češće

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

posežu za radnom snagom iz egzotičnih zemalja poput Indije ili Filipina. Teorija gospodarskog rasta kaže da to proizlazi iz interakcije rada, kapitala i tehnologije.Kapital više nije problem, ima ga u izobilju, tehnologija se može pribaviti, tako da rad, odnosno manjak radne snage, postaje sve veća zapreka gospodarskom rastu. Ako se smanjuje broj stanovnika, ponajprije onog radno sposobnog, koje ujedno generira i najveću potražnju, onda smo u dvostrukom problemu. Smanjuje se sloj stanovništva koji najviše doprinosi kako proizvodnji, tako i potrošnji, puneći pritom zdravstveni i mirovinski fond te državni proračun. Paralelno pak, zbog produljenja životnog vijeka, raste sloj starijeg stanovništva, koji je izašao s tržišta rada, a pretežito živi samo od mirovinskih prihoda, koji su sve niži. Kao i veći dio Europe i Hrvatska se našla u demografskim škarama koje se sve više otvaraju predstavljajući sve veći problem ne samo održivosti javnih financija, već i opstojnosti same države. Sa sličnim problemima donedavno se suočavala primjerice Poljska, čije je mlado stanovništvo napučilo Irsku, Veliku Britaniju i Njemačku, ali se s vremenom, potaknuto gospodarskim rastom matične zemlje, počelo vraćati u kući. Otići u inozemstvo, naučiti jezik, steći nova znanja i vještine, te se nakon nekoliko godina vratiti doma, oformiti obitelj i pridonijeti domaćem gospodarstvu,više je nego poželjno. Voljeli bismo tako nešto vidjeti i u Hrvatskoj, ali za to treba ostvariti neke preduvjete koji se kolokvijalno nazivaju strukturne reforme, kojima je krajnji cilj stvaranje makroekonomskog okvira koji će potaknuti investicije i razvoj – bez kojih nema viših

perspektive

stopa gospodarskog rasta. Tek tada će se naši iseljenici početi vraćati. Ne dogodi li se to u razumnom roku od nekoliko godina, tu ćemo generaciju zauvijek izgubiti.

Volkswagen u Hrvatskoj? Koncem listopada mediji su se zabavljali potencijalnom investicijom njemačkog automobilskog diva Volkswagena u izgradnju tvornice u Hrvatskoj, nakon što su odustali od takvog ulaganja u Turskoj (zbog turske vojne intervencije u Siriji). Bilo bi izvrsno da se takva investicija doista dogodi u Hrvatskoj, no inozemni ulagači do u detalja skeniraju svaku potencijalnu lokaciju. Kod nas bi se kao minus mogao pokazati baš nedostatak kvalificirane radne snage. Naime, takva tvornica treba nekoliko tisuća radnika, a Hrvatska je opustošena – kvantitativno i kvalitativno. I domaćim kompanijama sve je teže naći zaposlenike, a kako li će to onda poći za rukom novom igraču na tržištu, koji k tome traži njih više tisuća? Dogodi li se uistinu ta investicija, mogao bi to biti i dodatni poticaj za vraćanje izgubljenogstanovništva jer autoindustrija veže uz sebe mnoštvo kooperanata.Ipak, prije toga trebalo bi uvesti red na tržište rada, radniku osigurati primjerena primanja, plaćati prekovremeni rad i slično. To je ono što sada imaju u inozemstvu i što im je postao standard. Domaći poslodavci, koji se donedavno nisu trudili zadržati zaposlenike uz komentar da ih na posao čeka koliko hoćeš, trebali bi konačno shvatiti, da bez kvalitetnog i zadovoljnog zaposlenika, koji je ujedno i njihov kupac, nema niti njihovog opstanka. Zaposleniku tre-

Trendovi

ba postaviti ciljeve, ali i osigurati adekvatnu nagradu za njihovo ostvarivanje.Najbolji primjer za to je Podravka, koja je svoje zaposlenike za ostvarene rezultate ove godine odlučila nagraditi s 1.000 kuna neto, za što će izdvojiti 15 milijuna kuna. Njemačka, naš glavni vanjskotrgovinski partner i najpoželjnija destinacija za iseljavanje, također se suočava s demografskim problemima na istoku zemlje.

Odumiranje istočne Njemačke Kada je 1990. došlo do ujedinjenja Njemačke, bivši kancelar Willy Brandt izjavio je da će „ono što jesada zajednoi u budućnostirasti zajedno“. Tridesetak godina kasnije izgleda da se dogodilo baš suprotno. Prevladava osjećaj da proces konvergencije nije samo zaustavljen već preokrenut. Danas Nijemci na istoku i zapadu osjećaju, misle i glasuju različito, jaz postaje sve

širi, a uzrok svemu može se pronaći u demografiji. U crkvenoj zajednici vrlo je živo, a mise su dobro posjećene. Ipak, lokalni svećenik ima puno razloga biti zabrinut za budućnost svoga „stada“ zbog jednog omjera. Na svako krštenje dolazi pet pogreba, pa je ugrožena budućnost župe. Ako ste pomislili da je to slika iz nekog ruralnog područja Hrvatske, prevalili ste se. Radi se o pitoresknom gradiću Doberlug-Kirchhain, na pola puta između Belina i Dresdena.To je područje epicentar negativnih demografskih trendova koji su zahvatili većinu istočne Njemačke čiji odjeci dopiru do savezne vlade u Berlinu. Područje Elbe-Elster ima jednu od najgorih demografskih perspektiva u Njemačkoj. Prema recentnoj studiji berlinskog Instituta za populaciju i razvoj, do 2035. izgubit će četvrtinu stanovništva. Istovremen se očekuje pad radno sposobne populacije za 40 posto. Demografi kažu da se malo toga može napraviti.Od pada Berlinskog zida 1989. istočna Njemačka suočava se s padom

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

nataliteta i egzodusom mlađeg stanovništva na zapad. U većini regija danas ima toliko malo žena u fertilnoj dobi da demografski opravak realno nije moguć.Elbe-Elster nije izoliran slučaj. Od 77 distrikta u istočnoj Njemačkoj, za 41 se predviđa da će do 2035. izgubiti najmanje 30 posto radno sposobne populacije. Mnogo veća zapadna Njemačka ima samo dva takva distrikta. Demografija postaje najveći izazov za istočni dio Njemačke gdje tek nekoliko gradova bilježi rast, dok se stanovništva najvećeg dijela zemlje rapidno smanjuje te ubrzano stari. To ima važne ekonomske implikacije – kompanije neće moći pronaći zaposlenike što će proširiti jaz između dviju Njemački.Da li i kako očuvati ruralna područja, pitanje je koje privlači sve veću pažnju političara u Bundestagu.

Jačanje krajnje desnice Jedan od razloga za brigu je planirano postupno zatvaranje rudnika ugljena i posljedično gašenje elektrana koje ga koriste kao ulazni energent. To će najviše pogoditi regije na istoku, kojeveć sada spadaju među najnerazvijenija područja Njemačke. Vlada je obećala pomoć za ublažavanje negativnih posljedica napuštanja ugljena kompenzacijskim mjerama od 40 milijardi eura kroz razdoblje od 20 godina. Gdje i kako utrošiti taj novac ovisit će ne samo o procjeni koji gradovi i regije na istoku imaju demografsku budućnost. Drugi razlog zašto demografija postaje top tema je politički. Stranka krajnje desnice Alternativa za Njemačku (AfD) po-

perspektive

stiže najbolje rezultate u regijama kojima prijeti depopulacija. Desnica profitira na percepciji da je savezna vlada zapustila tapodručjai da na uštrb njih favorizira uspješna urbana središta. Ti argumenti dobivaju na značaju tijekom izbjegličke krize 2015. tijekom koje je više od jednog milijuna muslimana stiglo u „obećanu zemlju“ Njemačku. U godinama nakon toga političari krajnje desnice izvlače pitanje milijardi eura utrošenih na izbjeglice uz istodobno zanemarivanje ruralnih dijelova istočne Njemačke. Više imigranata preferira život u urbanim sredinama u kojima se osjećaju sigurnije i gdje je veća ponuda poslova. Čak i oni koji su inicijalno smješteni na selo odlaze u veće gradove, uglavnom zbog obiteljskih veza i mogućnosti zapošljavanja, ali i zbog osjećaja da ih ruralna sredina ne prihvaća. To je uništilo valjda jedinu šansu da se preokrenu demografski trendovi.Volker Nothing, vođa AfD-a u ElbeElster regiji, kaže da njegova stranka snažno protestira protiv zatvaranja škola, bolnica i druge javne infrastrukture. Njihovi politički rivali Kršćanski demokrati upozoravaju da je lako postavljati takve zahtjeve dok ste u opoziciji. Pritom podsjećaju da problem nije nov jer je ta regija od 1989.izgubila trećinu stanovništva, zbog čega su zatvarane škole, bazeni, pa čak i sportski tereni. Ipak, šef tamošnjih Kršćanskih demokrata, Christian Heinrich-Jaschinski, smatra da regija ima budućnost premda je demografska dinamika nemilosrdna, a može je promijeniti samo viši natalitet, kojeg nema tko osigurati.

Trendovi

OBRAZOVNI IZAZOVI

Umjetne inteligencije nema bez čovjekova umijeća OECD-ov izvještaj ukazuje da su učitelji i nastavnici diljem svijeta, ne samo u Hrvatskoj, slabo plaćeni i nedovoljno uvaženi za izuzetno odgovoran posao. Ovogodišnja jesen donijela je dvije novosti u hrvatskom obrazovnom sustavu. Najprije su prosvjetne vlasti na velika zvona najavile početak primjene novog kurikula, ubrzo nakon toga uslijedio je štrajk u osnovnim i srednjim školama pa i fakultetima. Učitelji, nastavnici i profesori negoduju, smatrajući da su nedostojno slabo plaćeni za odgovorne poslove koji su im povjereni. Osrednji državni činovnici, s naobrazbom koja nije impresivnija od prosvjetarske, mnogo su bolje plaćeni, za poslove koji nisu uvijek reprezentativni, čak ni potrebni. Događa se to u vrijeme kada nas mediji bombardiraju dostignućima u razvoju umjetne inteligencije, o potrebi rasterećenja učenika od bubanja nepotrebnih podataka, kako bi mogli misliti svojom, a ne tuđom glavom. Norbert Wiener bio je jedan od prvih i vjerojatno najzaneseniji, zagovornika automatizacije i inteligencije strojeva. Ali otac kibernetike, kako su ga nazivali, bio je uvjeren u trajnu vrijednost ljudi u sve više mehaniziranom, dakle i digitaliziranom svijetu.

Automatizacija za čovjekovu dobrobit U knjizi objavljenoj 1950. „Ljudska upotreba ljudskih bića“ Wiener je tvrdio da automatizacija može donijeti društvu golemu korist. Ali mora biti korištena „jedino za dobrobit čovjeka, za povećanje dokolice i obogaćenje duhovnog života, umjesto za puke profite i obožavanje stroja“. Wienerove riječi trebale bi odjekivati u našim glavama dok razmišljamo o sve većoj uporabi tehnologije u sve više područja, naročito u zanemarenim sektorima kao što je obrazovanje. Tehnologija može odigrati nezamjenjivu ulogu u jačanju ljudskih sposobnosti, ali uz uvjet da ne zanemarujemo ulogu čovjeka. Tehnologiji svaka čast, ali bez dvonošca koji ju je smislio nema napretka. Drugim riječima, umjetna inteligencija može djelotvorno funkcionirati samo u pratnji čovjeku prirođene inteligencije. A tu je školstvo nezamjenjivo.

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

Početkom ljeta ove godine OECD je objavio izvještaj o vrhunskim obrazovnim dostignućima u svijetu, u čemu je nezamjenjiva uloga učitelja i nastavnika, iako je tehnologija već uvelike zakoračila u razredne prostorije. Ako želimo kvalitetno obrazovanje, nema zamjene za angažiranje, osposobljavanje i uvažavanje nastavnika. Ali kako vidimo oni su prečesto, doduše ne samo u Hrvatskoj, preopterećeni, nedovoljno plaćeni i društveno podcijenjeni.

Šegrti i „chefovi“ Kako upozoravaju autori spomenutog izvještaja, u opasnosti smo da stvorimo „industrijski školski sustav u kojemu su učitelji i nastavnici svedeni na svojevrsne automate, prenoseći propisane modele „znanja“. „Oni koji su naučili samo podgrijavati prethodno pripremljene hamburgere, teško će postati šefovi kuhinje“, komentirao je Andreas Schleicher, OECD-ov direktor za obrazovanje i stručno osposobljavanje. Rješenje, ako uopće postoji, moglo bi biti davanje veće samostalnosti motiviranim učiteljima u kvalitetno opremljenim školama. Ali očito smo vrlo daleko od toga, bez obzira na navodne reforme koje smo počeli uvoditi. Nastavimo li tapkati u mraku, javlja se opasnost da će obrazovna tehnologija samo pogoršati industrijalizaciju sustava, ako vlade (ne samo naša) ne pronađu adekvatnije mjerenje đačkoga učinka i nastavničke produktivnost. U narednim desetljećima diljem svijeta, naročito onoga koji pokušava postati razvijen, može se očekivati eksplozija obrazovnih potreba i zahtjeva. Nedav38

perspektive

ni izvještaj Citi GPS prognozira da će broj srednjoškolaca i studenata u Kini, Indiji i Brazilu porasti za 56 milijuna u sljedećih 15 godina. Ukupna globalna izdvajanja za obrazovanje udvostručit će se od 5,1 bilijuna 2015. na 10 bilijuna 2030.

Učenje ne završava u razredu Međutim, obrazovanje ne bi smjelo završavati u razredu jer poslodavci traže sve više tehnološkoga znanja, a radnici se moraju doškolovati tijekom radnog staža. U takvim okolnostima nema puno smisla sve formalno obrazovno gradivo strpati u prvih 20 godina života. Joseph Aoun, predsjednik Sveučilišta Northeastern, i autor knjige „Kušnja robota: Visoko obrazovanje u doba umjetne inteligencije“ kaže da će sveučilišta sve više morati nuditi studentima programe za cjeloživotno učenje. „Obrazovanje treba biti kontinuirano, što znači da moramo razmisliti kako ćemo to učiniti dostupnim“, kaže on. Neki od najzanimljivijih novih obrazovnih modela provode se u Indiji i Kini, gdje manjak tradicionalnih institucija potiče inovacije. Kako napominje OECD-ov čelnik Schleicher, tehnologija zacijelo može pomoći u demokratizaciji učenja i poboljšati prijenos znanja, ali ne može zamijeniti ljudsko umijeće za koje je „nadležan“ učitelj. „Tehnologija može poboljšati i unaprijediti dobro učenje, ali ne može nikad poboljšati i loše učenje“, kaže on. „Čini se da je učenje društve-

Trendovi

ni proces.“ To bi trebali imati na umu svi vlastodršci, naročito oni u demokratskim državama, koji prečesto više

vrednuju činovničku poslušnost nego obrazovnu kreativnost.

ESTRADIZACIJA SMRTI

Unosna trgovina ljudskom tugom Nemaštovita upotreba digitalizacije prati čovjeka i nakon odlaska u navodno bolji svijet od ovoga u kojemu živimo. Svake minute diljem planeta umre oko stotinu osoba, što mnogima donosi tugu i žalost, a nekima dobru zaradu. Više od 2,7 milijuna umrlih u SAD-u 2017. dalo je snažan zamah u industriji vrijednoj 16 milijardi dolara, obuhvaćajući 19.000 pogrebnih poduzeća sa 120.000 zaposlenika. U Francuskoj ta djelatnost procjenjuje se na 2,5 milijarde eura, dok je njemačko tržište 2014. vrijedilo 1,5 milijardi eura i zapošljavalo gotovo 27.000 ljudi, od čega šestinu čine pogrebnici. U Britaniji se industrija procjenjuje na oko dvije milijarde funti na godinu, a petinu čine vlasnici pogrebnih poduzeća. U skorašnjim desetljećima, kada generacije baby-booma (rođenih neposredno poslije Drugoga svjetskog rata) dostigne visoku dob, godišnja stopa umrlih porast će, prema procjenama, od sadašnjih 8,3 na tisuću ljudi na 10,2 u SAD-u, od 10,6 na 13,7 u Italiji i od

9,1 na 12,8 u Španjolskoj. Sve je više pridošlica u taj biznis, koji se smatra predvidivim, neovisnim o bilo kojoj drugoj industriji, nisko rizičnim i unosnim.

Model naglavce preokrenut Međutim, u nekim dijelovima svijeta zbivaju se temeljite promjene u načinu na koji ljudi žele ispratiti u vječnost svoje bližnje. Kao što je Thomas Lynch napisao u knjizi „Ukopništvo“ („The Undertaling“) objavljenoj 1997. o svom „turobnom zanatu“ u malom američkom gradiću: „Svake godine pokopam dvije stotine svojih sugrađana, a još dva do tri tuceta odvezem u krematorij da ih spale. Prodajem lijesove, grobnice i urne za pepeo. U sporednoj djelatnosti izrađujem nadgrobne ploče i spomenike, a nabavljam i cvijeće u posredniš-

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

tvu.“ Kako upozorava The Economist, društvene, religiozne i tehnološke promjene prijete da se taj model preokrenu naglavce. Mnogi naručitelji sada imaju neobične zahtjeve. Serviraju se kokteli i pizza, uz karaoke u baru pod nadstrešnicom na morskoj obali.

Odvija se to u restoranima, noćnim klubovima, prostorijama za vjenčanja. Jedan od razloga jest sve jači trend kremiranja umjesto ukopa. Što se više obitelji razdvajaju, manja je vjerojatnost da će rodbina održavati grob u rodnom mjestu.

Neki žele angažirati misnika koji će biti voditelj u „proslavi života“, drugi traže lansiranje pepela u zrak s vatrometom. Staromodni pogrebnici teško mogu naći svoje mjestu u tom ludilu. Jedan drugi trend – poznat kao „izravna kremacija“ – uopće nema uloge za njih.

U religioznim zemljama ukop je ipak pravilo. Irska sahranjuje 82 posto svojih mrtvih, Italija 77 posto. Ali više od polovice Amerikanaca završava u krematoriju, prema samo četiri posto 1960, a procjenjuje se da će taj omjer 2035 dostići 79 posto. U Kini je 1995. bilo 33 posto, 2012. čak 50 posto. U Japanu, gdje se taj obred smatra čistilištem za novi život, kremiranje je praktički sveobuhvatno.

Osim što su suočeni s novim zahtjevima korisnika, javlja se i pojačana konkurencija u prodaji usluga. Nekoć je vladalo pravilo da kupac naruči skupi lijes, a u cijenu je bio uključen i pogreb. Nepisani dogovor je bio da se mrtvacem postupalo dostojanstveno, a obitelji ne bi pitale postoji li alternativa za 1.000 ili 2.000 dolara i je li balzamiranje zaista potrebno.

Sve češće kremiranje Pogrebnik je bio navikao na mušterije koje su postavljale malo pitanja a ni on nije mnogo zapitkivao. Protestant ili katolik? Otvoren lijes ili zatvoren? A u nekim dijelovima svijeta: pokop ili kremiranje? Novi naraštaj ne povjerava tijelo svoga pokojnika najbližem pogrebniku. Raspituje se za uslugu na drugim mjestima, kod novog soja ukopnika, u hotelskim lancima koji se „bave“ i pogrebima ili – za lijesove i urne – u Amazonu ili Walmartu.

perspektive

Kremiranje ne mora biti pretjerano skupo. U industrijskome parku zapadno od Amsterdama u niskoj zgradi smještena su sjedišta nekoliko jeftinih pogrebnih tvrtki koje posluju putem interneta. Nude jednostavan lijes, prijevoz i spaljivanje bez prisutnosti rodbine za oko 1.250 eura. Biznis je pokrenut prije tri godine i već je dostignuto 2.600 kremiranja na godinu. Rastući broj, među kojima je najpoznatiji David Bowie, koji je umro 2016. završi na takvom izravnom kremiranju. Nije to samo zbog cijene. Mnogi ožalošćeni još uvijek komemoriraju svoje voljene pokojnike. Ali to naprosto žele odvojiti od odlaganja tijela i možda ne vide razloga da u to uključe pogrebnika. Bez prisutnosti tijela o kojemu se valja brinuti, mogu organizirati vlastiti oproštaj u obližnjem hotelu, u vrijeme koje im odgovara.

Trendovi

Može i hidroliza?! Odvajanje tijela od ceremonije za neke aktere zabrinjavajući je trend. „Gdje je počasni gost? Nema obilaska, lijes je prazan, nema balzamiranja“, uzvikuje jedan pogrebnik u Virginiji. Kremiranje, izravno ili drukčije, nije jedini rival pokopu. Jedno proučavanje 2015. pokazalo je da 60 posto Amerikanaca u petom desetljeću života razmišlja o „zelenom“ pogrebu, u biorazgradivom lijesu, ili čak bez ikakvoga. Ameri svake godine zakopaju u zemlju 70.000 kubičnih metara tvrdog drva, uglavnom kupljenoga po visokim cijenama kod pogrebnika, što bi bilo dovoljno za izgradnju 2.000 obiteljskih kuća. Umjesto da se prilagođavaju zahtjevima tržišta, neki pogrebnici i sami promiču promjene. Inženjeri već desetljećima traže društveno prihvatljivu alternativu pokapanju i spaljivanju. Neki krematoriji u Sjevernoj Americi sada nude alkalnu hidrolizu, koja se često promiče kao „zelena“,„“vodena“ i „negoriva“ kremacija. Postupak obuhvaća rastapanje tijela u alkalnoj otopini i mrvljenje kostiju u prah. Pri tom nastaje sedam puta manje ugljika nego pri normalnoj kremaciji. Upućeni kažu da ljudi odabiru negoreću kremaciju iz ekoloških razloga, ali i zato što im se čini blažim postupkom od vatre. Još jedan način stjecanja novca kremiranjem jest ispuštanje pepela „na rubu svemira“. Britanska tvrtka Ascension podiže pepeo na 30 km visine u balonu i usto nudi video snimak tog postupka. Naravno ne besplatno. Sve

su popularniji internetski prijenosi pogreba.

Neispunjena predsjednička želja Mrtvaci imaju dva života, objasnio je 1907. sociolog Robert Herz. Jedan je u naravi, kao materija, drugi u kulturi, kao društveno biće. Internet uvelike proširuje ovo drugo, a poduzetnici su uskočili nudeći „virtualne svijeće“ i QR čitače koji se mogu prikačiti na nadgrobni kamen. Facebook nudi uslugu razjašnjavanja statusa umrlih korisnika. Više od trećine onih koji su potpisali ugovor s novoutemeljenom kompanijom Cake da će podijeliti svoje predsmrtne želje, htjeli bi da njihovi iskazi na Facebooku žive i nakon njihove smrti. Franklin Roosevelt možda ne bi bio oduševljen uslugama Cakea. Njegova je obitelj pronašla četiri stranice s uputama za – „krajnje jednostavan obred“, jednostavan drveni lijes, bez mrtvačkih kola, bez balzamiranja i bez groba ukrašena cementom i kamenjem – samo nekoliko dana nakon što je većina tih želja ostala neispunjena. To je navelo Jessicu Mitfor da 1963. u knjizi „Američki način smrti“ napiše: „Vjerojatno je da će ukopnik odrediti što je ’prikladan’ pogreb... Čak i ako je pokojnik predsjednik Sjedinjenih Država.“ U posthuman izdanju objavljenom autorica Mitford bila je razočarana koliko se zbilo malo promjena: cijene su rasle, a pogrebnici su još uvijek prodavali usluge koje korisnici nisu mogli odbiti ili im je bilo neugodno pitati.

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

BOGATAŠKE DVOJBE

Nasljedstvo: blagoslov ili prokletstvo? Sve je više milijunaša i milijardera koji smatraju kako je potomcima važnije priskrbiti vrhunsku naobrazbu i obećavajuću karijeru nego gomila novca. Nagledali smo se filmova, a posebno TV-serija, u kojima otac u odmaklim godinama, koji je nagomilao golemi imetak, razmišlja o povlačenju s kormila vrlo uspješne kompanije. Komu će od četvero ili petero krajnje razmažene i poslovno ne baš sposobne djece prepustiti upravljačku odgovornost? Po svoj prilici nasljednici koji imaju ambicije bez pokrića ponašat će se kao mačke u vreći. Hoće li ostavljanje golemoga bogatstva djeci donijeti više štete nego koristi? Nisu to akademske, filmske ili književne dvojbe. Događaju se i u stvarnom svijetu. Neće li novac još više iskvariti djecu? Neki misle da hoće. Među njima je Bill Gates, koji je odlučio gotovo svu svoju imovinu podijeliti u dobrotvore svrhe. Objasnio je da njegova djeca neće zbog toga živjeti u siromaštvu: dobit će vrhunsko obrazovanje i nešto novca, imat će vlastite karijere. On smatra da nije povlastica ostavljati djeci u nasljedstvo golemu količinu bogatstva. To kvari sve što bi sami mogli postići.

perspektive

Poslovična skromnost Sličnu, ako ne još strožu „filozofiju“, slijedi Gatesov prijatelj Warren Buffett, jedan od najuspješnijih svjetskih poduzetnika. Legendarna je njegova životna skromnost i prema sebi i prema djeci, kojoj je priskrbio vrhunsko školovanje, ali nije dopuštao da lete u prvoj avionskoj klasi, niti da se na bilo koji način razmeću. Čarobnjak iz Omahe, kako ga popularno nazivaju, cijeli je život proveo u skromnoj kući u tom gradu, družio se i igrao karte i bejzbol s prijateljima od kojih su mnogi već pokojni, a njemu je „samo“ 88 godina. Nedavno je u Financial Timesu izjavio da se zabavlja više nego ijedan njegov vršnjak u svijetu. S procijenjenom imovinom od 86 milijardi USD statističari ga svrstavaju na treće mjesto u svijetu. Dakle, iako ta imovina neće pripasti njegovim potomcima, oni jamačno neće gladovati.

Trendovi

Privlačnija vlastita zarada Među imućnim dobročiniteljima nalazimo i druga slavna imena, kao što su Andrew Carnegie i pjevač Sting. Što to znači? Sveučilišna istraživanja pokazuju da je to učinkovito. Profesori Harvard Buisness Schoola lani su stavili pod povećalo više od 4.000 milijunaša i pokazalo se da su oni koji su imovinu zaradili sami sretniji od onih koji su je naslijedili. Također se ispostavilo da su oni koji imaju više od 10 milijuna dolara sretniji od onih sa samo dva-tri milijuna, što se ne doima neobičnim. Neki od nasljednika imaju dvojake osjećaje. Pokojni šesti po redu vojvoda od Westminstera smatrao je svoje bogatstvo teretom kojega se ne može lišiti. „Da sam mogao birati radije se ne bih rodio bogat, ali nikad nisam razmišljao o tomu da imetak poklonim ili prodam. Ne pripada mi“, rekao je. U novije vrijeme Lane Fury, žena u dvadesetim godinama, koja je počela nasljeđivati znatne sume novca i očekuje nasljedstvo vrijedno šest milijuna dolara, izjavila je u New York Postu: „Imam osjećaj srama i nelagodnosti, kao da su možda neki od svjetskih problema moja greška.“

Kratkotrajno obilje U knjizi „naslijeđeno bogatstvo“ John Levy ukazuje kako su neki od onih kojima je oporučeno ostavljena veća suma novca nesretni. To uključuje manjak samopoštovanja, osjećaj krivnje (zato što imovinu nisu zaradili), usporeno sazrije-

vanje (jer nisu morali prevladavati životne izazove) i dosadu, što može dovesti do samouništavajućeg ponašanja, kao što se može vidjeti u liku Romana u TV seriji „Nasljedstvo“. Hoćemo li, dakle, razbaštiniti svoju djecu za njihovo vlastito dobro? Možda ipak ne, smatraju neki psiholozi. Mnogo je načina da se novac iskoristi na pozitivan način. Nasljeđujući veću sumu, vaši potomci mogu biti lišeni mnogih zapreka u svakidašnjem poslu i pružiti će im se širi izbor da rade što žele. Možda će im omogućiti da postanu lideri u borbi protiv klimatskih promjena ili da se angažiraju u nekim drugim aktivnostima općeg značenja. „Novac je povećalo koje može povećati probleme, ali i dobre instinkte“, kaže Carel Sherman, operativna direktorica kalifornijskog instituta za savjetovanje nasljednika o postupanju s imetkom. Postoje brojni načini da se ublaže rizici što ih sadrži prijenos imetka, od filantropskih inicijativa do slanja djece u specijalizirane obrazovne ustanove. Među tim, mnogi pokušaji završavaju s neuspjehom, a tabloidi su puni priča o potomcima bogatih obitelji koji su izgubili kompas. Ipak, oni koju su zabrinuti zbog pogubnih efekata bogatstva tijekom više naraštaja mogu naći gorku utjehu u rezultatima istraživanje američke savjetničke tvrtke Williams Group. Analizirala je 2.500 porodica tijekom nekoliko desetljeća i otkrila da naslijeđeno bogatstvo najčešće nije dugotrajno. Već u drugom naraštaju 70 posto bogatstva je spiskano. U trećem naraštaju 90 posto. Kako bi se hrvatski reklo: „kako došlo, tako prošlo“.

broj 3-4 :: studeni 2019.

Trendovi

BUSINESS INTELLIGENCE U GOSPODARSTVU

Temelj upravljanja promjenama Business intelligence (poslovna inteligencija) je sustav svjesnog, kontinuiranog, koordiniranog prikupljanja, vrednovanja i analize podataka te njihovog pretvaranja u organizacijsku inteligenciju i memoriju. Riječ je o skupini novih aplikacija oblikovanih tako da mogu organizirati i strukturirati podatke o poslovnim transakcijama na način koji omogućava analizu korisnu u potpori odlučivanju i operativnim aktivnostima poduzeća. Može se definirati i kao proces prikupljanja raspoloživih internih i relevantnih eksternih podataka te njihove konverzije u korisne informacije koje mogu pomoći poslovnim korisnicima pri donošenju odluke. Predstavlja sveukupnost informacijske, spoznajne i akcijske osposobljenost poduzeća kao temelj upravljanja promjenama i njihovom valorizacijom te izgradnjom konkurentnosti. Nudi alate koji upozoravaju na potencijalne opasnosti ako se ne reagira. Predstavlja znanje o konkurentu, a ne o samom poduzeću. Osim skupljanja informacija o konkurenciji njen zadatak je zaštita podataka i informacija o vlastitom poslovanju kako ih konkurencija ne bi iskoristila i valorizirala. Temeljni ciljevi business intelligence su: preduhitriti i sprije-

perspektive

čiti iznenađenje i identificirati prilike i prijetnje, pa osigurati dojavu i upozorenje; poduprijeti proces strateškog i operativnog odlučivanja u poduzeću, procese planiranja i formuliranje strategije; motriti djelatnost konkurentskih poduzeća i procjenjivati njihovo poslovno ponašanje. Business intelligence postaje osnovno sredstvo u konkurentskoj borbi. Bazira se na implementaciji suvremene informacijske tehnologije i posebnih programa prilagođenih karakteristikama gospodarskih grana. Na osnovu statističkih podataka koji su dostupni u javnosti istražuje trendove konkurencije i tržišta. Informacije na tržištu se trebaju transformirati u razvojni intelligence. Za razvoj business inteligence potrebno je: izvršiti destrukciju starih koncepata i provesti reinženjering poslovanja temeljen na implementaciji informacijskih tehnologija, povećati apsorpcijsku i analitičku sposobnost ljudi i institucija povećati razumijevanje umreženosti i povezanosti.

Tema broja:

Europski izazovi i novi prioriteti EU I HRVATSKA

Novi izazovi i perspektive Danas je naš položaj u svijetu jači nego ikada prije Piše: mr. sc. Andrej Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Hrvatska je u proteklih trideset godina od države primateljice međunarodne pomoći postala punopravna i važnačlanica Europske unije i NATO-a te smo ostvarili svoje strateške ciljeve. Upravo te organizacije osnažile su hrvatski suverenitet i pružile stabilan okvir sigurnosti i gospodarske perspektive koji nam omogućuju da se usmjerimo na jačanje gospodarstva i podizanje životnog standarda naših građana. Hrvatska je otvorila razvojne horizonte te s jedne strane postala dijelom jedinstvenog unutarnjeg tržišta od pola milijarde ljudi, a s druge strane dijelom razgranate mreže trgovinskih sporazuma s više od 70 država svijeta, koje čine 40% svjetskog BDP-a i mogu biti tržišta za proizvode i usluge hrvatskih tvrtki. U šestoj godini članstva, ravnopravno sudjelujemo u oblikovanju europskih politika, a prije svega u definiranju proračunskih linija za prioritete od interesa za naše građane broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

i gospodarstvo. U nadolazećem razdoblju novih izazova i prilika na nacionalnoj i europskoj razini, predano ćemo raditi na prvom hrvatskom predsjedanju Vijećem Europske unije, na dogovaranju poticajnog Višegodišnjeg financijskog okvira Europske unije za razdoblje 2021. – 2027., na ulasku u Schengenski prostor i europodručje, na još kvalitetnijem ugovaranju sredstava iz europskih fondova te daljnjem pozicioniranju Hrvatske na europskoj i globalnoj razini.

Predsjedanje Vijećem Europske unije Hrvatska se ubrzano priprema za prvo povijesno predsjedanje Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2020. U tome vidimo dodatnu priliku za predstavljanje svojih potencijala i povećanje prepoznatljivosti naše države na europskoj razini. Četiri su prioriteta našega predsjedanja. Prvi je razvijati Europu koja održivo i uključivo raste, jača konkurentnost, koheziju i postiže ravnomjerni razvoj svih svojih dijelova. Drugi prioritet je raditi na izgradnji Europe koja povezuje, osobito razvojem digitalne, prometne i energetske infrastrukture. Treći prioritet je osigurati Europu koja štiti svoje građane u pogledu unutarnje sigurnosti, ali i koja je učinkovita u suzbijanju nezakonitih migracija. Četvrti prioritet je graditi Europu koja je otvorena i utjecajna u svojem susjedstvu te koja ima globalnu ulogu i težinu. Ujedno u svibnju 2020. organizirat ćemo i sastanak na vrhu u Zagrebu koji će urediti dinamiku odnosa sa zemljama jugoistoka Europe i proširenja EU-a u sljedećih deset godina.

Europski fondovi razvijaju Hrvatsku Kao najnovija država članica koja hvata korak s drugim članicama koje su u Uniju ušle desetljeće prije nas, pregovori oko Višegodišnjeg financijskog okvira Europske unije važni su nam, jer uvažavamo njegov distributivni i razvojni karakter. Infrastrukturni projekti, stvorena radna mjesta i bolja kvaliteta življenja doprinose zapošljavanju i ostanku ljudi u dijelovima Hrvatske koji nisu urbane cjeline. Povratak hrvatskog kreditnog rejtinga na investicijsku razinu, gospodarski rast koji ostvarujemo na zdravim temeljima bez zaduživanja budućih naraštaja, poticanje ulaganja i inovacija te unaprjeđenje korištenja europskih fondova ključni su za konkurentnost hrvatskog gospodarstva i blagostanje ljudi. U dosadašnjem mandatu, pokrenuli smo izgradnju Pelješkog mosta koji će osigurati teritorijalnu povezanost Hrvatske, kao i projekt izgradnje plutajućeg LNG Terminala na Krku koji je postao i strateškim projektom EU-a. Hrvatskoj je važno da se u budućem europskom proračunu osiguraju dostatna sredstva za poljoprivrednu i kohezijsku politiku, za nadopunjavanje politike ravnomjernog regionalnog razvoja. Posebno nam je značajan Projekt Slavonija, Baranja i Srijem kroz koji usmjeravamo 18,75 milijardi kuna iz europskih fondova zarazvoj pet slavonskih županija.

perspektive

Novi izazovi i perspektive

Kad je riječ o korištenju europskih fondova, znatno smo povećali apsorpciju sredstava koja su postala generator razvoja svih dijelova zemlje. Od ulaska u Europsku uniju Hrvatska je dobila preko 17 milijardi kuna kada se odbiju naše uplate u zajednički europski proračun. Do sada je objavljeno 100 % natječaja te ugovoreno 76 % sredstava, a do kraja godine očekujemo postotak ugovorenosti od 85 %, odnosno gotovo 68 milijardi kuna. Dodatan razvojni impuls u novom proračunskom razdoblju na razini Europske unije dat će i nova povoljnija podjela statističkih NUTS 2 regija.U primjeni od 2021. godine bit će nova podjela u četiri homogenije NUTS 2 regije – Panonsku, Sjevernu, Jadransku i Grad Zagreb, što će utjecati na bolje korištenje europskih fondova.

Novi institucijski ciklus EU-a Nakon europskih izbora na početku smo novog institucijskog ciklusa Europske unije, s novim čelnicima europskih institucija, zastupnicima u Europskom parlamentu, kao i neizvjesnim događanjima oko Brexita. Hrvatska je u pregovorima novih čelnika europskih institucija imala važnu ulogu te je dobila potpredsjednicu Europske komisije s resorom demokracije i demografije. To je velik uspjeh i priznanje ugleda i utjecaja naše zemlje u današnjoj Europskoj uniji. Što se tiče hrvatskih prioriteta u novom ciklusu, na europskoj smo razini istaknuli važnost pitanja demografije koje je prioritet za više od pola država članica EU koje su suočene s problemom negativnog prirodnog priraštaja. Na inicijativu Hrvatskeu Strateški program Europske unije za razdoblje 2019. do 2024. uvrštena je i demografska revitalizacija koja nije europska nadležnost, ali je realnost s kojom se moramo suočiti na nacionalnoj, ali i na europskoj razini, jer je u pitanju europska budućnost.

Europodručje Hrvatski strateški interes je usvajanje eura što će utjecati na daljnje jačanje hrvatskog gospodarstva, ali i pospješiti trgovinsku razmjenu s Unijom. Ulazak u europodručje za Hrvatsku znači pridruživanje drugih 19 država članica Europske unije s više od 340 milijuna ljudi koji već koriste zajedničku valutu. Hrvatska je najeuriziranija država članica, jer građani većinom štede i izražavaju vrijednost u eurima. Pritom štednja stanovništva u eurima nikad nije bila ispod 66%, a udio kredita u kunama s valutnom klauzulom u eurima nikad nije bio ispod 47 %. Hrvatska je poslala pismo namjere koje sadržii Akcijski plan za ulazak u Europski tečajni mehanizam II. Pismo su prihvatile države članice europodručja početkom srpnja, čime smo započeli provedbu mjera Akcijskog plana ušest područja s ukupno 19 mjera za provedbu kojih je zaduženo devet institucija. Hrvatska će sve planirane korake ispuniti najkasnije do travnja 2020., kako bi nakon toga bila spremna ući u ERM II, što je korak koji prethodi uvođenju eura kao službene valute.

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Schengenski prostor Strateški cilj Hrvatske u idućem razdoblju je i ulazak u Schengenski prostor. Europska komisija je 23. listopada 2019. potvrdila našu tehničku spremnost za ulazak, nakon što smo osigurali punu primjenu schengenske pravne stečevine i ispunili svih 270 preporuka. U sljedećoj fazi pristupanja Europsko vijeće treba jednoglasno potvrditi tu odluku. Osim što uz pomoć europskih fondova podižemo spremnost hrvatske policije i razinu unutarnje sigurnosti, ujedno i štitimo vanjsku granicu EU-ate sprječavamo nezakonite migracije. Ulaskom u Schengenski prostor, Hrvatska će se pridružiti najvećem području slobodnog kretanja na svijetu za 400 milijuna ljudi što će pozitivno utjecati na naše gospodarstvo, ulagačku klimu i turizam. Time ćemo postati dijelom najužeg kruga država članica EU-a te podići razinu sigurnosti naših građana, teritorija, a pogotovo naših granica koje su ujedno i vanjske granice EU.

Nastavljamo jačati međunarodni položaj zemlje Danas je položaj Hrvatske u svijetu snažniji i respektabilniji nego ikada prije. Potvrda toga je da imamo potpredsjednicu Europske komisije za demokraciju i demografiju te glavnu tajnicu Vijeća Europe. Predsjedali smo Vijećem Europe te Srednjoeuropskom inicijativom, predsjednica je pokrenula Inicijativu Tri mora, predsjedali smo Inicijativom Kina+17, danas predsjedamo Dunavskom strategijom i Dunavskom komisijom, a od 1. siječnja 2020. predsjedamo i Europskom unijom. Na tragu dosadašnjih postignuća, uoči 30. obljetnice hrvatske demokracije, želimo i dalje jačati međunarodni položaj i ugled zemlje te voditi politiku u interesu boljitka našeg društva. Članstvo u Europskoj uniji, koje u proteklim godinama pokazuje dodanu vrijednost za razvoj Hrvatske i njenog gospodarstva, nastavit ćemo koristiti i za razvoj prometne, energetske i digitalne infrastrukture te ravnomjernog razvoja svih krajeva naše domovine, kao i podizanja standarda života građana.

perspektive

PRIPREME ZA PREDSJEDANJE VIJEĆEM EU-a

Izazov i prilika za Hrvatsku Hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije prilika je da ojačamo vidljivost i utjecaj Hrvatske unutar Unije uz istovremeno približavanje EU-a i njezinih institucija hrvatskim građanima. Hrvatski građani moći će steći bolji uvid u djelovanje Europske unije u cjelini i način rada njezinih struktura, ali ujedno se i osvijestiti o snazi vlastitog glasa unutar Unije. Piše dr. sc. Gordan Grlić Radman1 Hrvatska će u siječnju 2020. prvi put preuzeti šestomjesečno predsjedanje Vijećem Europske unije, u sklopu redovitog ciklusa rotacije predsjedanja među državama članicama. Predsjedanje je časna misija, koja omogućuje Hrvatskoj steći važnost na europskoj i međunarodnoj razini kakvu još nikad u povijesti nije imala. Istovremeno, predsjedanje je prilika predstaviti Hrvatsku europskoj i svjetskoj javnosti kao zemlju bogatu prirodnom, znanstvenom, kulturnom i duhovnom baštinom, te zemlju sposobnih i inovativih ljudi. Nakon samo šest i pol godine članstva, Hrvatska već predsjeda Unijom. I to u u vrlo izazovnom razdoblju: Europski parlament je u novome sazivu, nakon izbora u svibnju ove godine, formira se nova Europska komisija, i u tijeku je dogovor o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Unije. Možda i najveći izazov, u tijeku je završna faza pregovora o idućem sedmogodišnjem proračunu Unije, Višegodišnjem financijskom okviru 2021. – 2027. Upravo oko pitanja kojoj politici će se dati veći značaj, time i više novca u proračunu EU-a, vode se najveći prijepori među državama članicama. Zašto je Hrvatskoj važno predsjedati Europskom unijom od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. godine? Zato što ćemo time biti prvi među jednakima u razdoblju kada se odlučuje o europskoj budućnosti, o budućnosti nas i naše djece. To je i prilika da

Autor je ministar vanjskih i europskih poslova u Vladi Republike Hrvatske

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

se snažnije povežemo s drugim državama članicama radi ostvarenja ciljeva od zajedničkog interesa. Hrvatska će tijekom predsjedanja pridonijeti oblikovanju složene europske politike i koordinirati izradu budućeg europskog zakonodavstva. Teme od posebnog značaja za naše predsjedanje su: donošenje Višegodišnjeg financijskog okvira; provedba Europskog stupa socijalnih prava, predani rad na zaustavljanju negativnih demografskih trendova; bolja međusobna povezanost; jačanje prostora slobode, sigurnosti i pravde; zaštita okoliša i suzbijanje klimatskih promjena; prilagodba tržišta rada poslovima budućnosti kroz odgovarajuće obrazovanje i inovacije; približavanje Unije građanima, osobito mladima te zaštita pravnoga poretka i temeljnih vrijednosti. Poseban značaj za nas imat će sastanak na vrhu sa zemljama našega susjedstva u svibnju sljedeće godine u Zagrebu. Politika proširenja Europske unije na jugoistok Europe, koji je ostao izvan teritorija EU-a i ujedno pravnoga poretka koji podrazumijeva članstvo u Uniji, za Hrvatsku je od iznimne važnosti. Pri tome treba razumjeti da će Hrvatska predsjedati Unijom prvi put te da naši ljudski i financijski resursi ne mogu biti na razini država s tridesetak ili četrdesetak godina „staža“ u Uniji uz niz provedenih predsjedanja iza sebe. Međutim, ova činjenica prisiljava nas da s mudrošću i inovativnošću pronađemo što kvalitetnija rješenja u pripremi i provedbi zadaće predsjedanja.

Veličinu i sposobnost ne definira broj stanovnika U pogledu pitanja ima li država veličine Hrvatske dovoljno sposobnosti i znanja za zahtjevnu i iznimno odgovornu zadaću predsjedanja tako složenom nadnacionalnom strukturom poput Europske unije, treba imati na umu da je za potrebe predsjedanja vrlo važno imati snažnu potporu Europske komisije i Glavnog tajništva Vijeća EU-a. Ta podrška se na neki način i podrazumijeva, no treba je ojačati u što je moguće većoj mjeri kroz blisku suradnju s predstavnicima ovih institucija. Brojni teoretičari međunarodnih odnosa ističu kako države koje ne raspolažu velikim ljudskim ili financijskim resursima imaju priliku da se kao „male sile“, koje imaju manje složene strukture u usporedbi s velikim državama, pokažu vrlo djelotvornima u vanjskoj politici (Reid, 1974: 7).2 Nadalje, Kassimeris smatra kako veća unutarnja integriranost i centraliziranost čini manje države prilagodljivijima i snažnije usmjerenima na najvažnija pitanja u međunarodnim odnosima (Kassimeris, 2009: 98).3 Duboko vjerujem kako će proces priprema za predsjedanje Vijećem

Reid, G. (1974). The Impact of Very Small Size on the International Behaviour of Microstates. Beverly Hills, CA: Sage. 3 Kassimeris, C. (2009). The foreign policy of small powers. International Politics, Vol. 46, 1, 84-101. Palgrave Macmillan, 1384-5748. 2

perspektive

Izazov i prilika za Hrvatsku

EU-a te stečena znanja i iskustva tijekom predsjedanja pridonijeti podizanju naših sposobnosti i učinkovitosti državne uprave u cjelini na višu razinu, a ujedno ćemo produbiti brojna partnerstva i savezništva te steći izravan uvid u postupak donošenja odluka i zakonodavstva u Europskoj uniji.

Proces priprema Proces priprema Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP-a) za hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a (HR PRES) započeo je 2016. godine. U 2017. i 2018. godini intenzivirali smo suradnju s državama koje su u tada predsjedale Vijećem EU-a, kao i bilateralnu razmjenu vrijednih iskustava i prakse4. Na razini cjelokupne državne uprave proces se intenzivirao početkom 2018., kada je započelo i sustavno strateško planiranje provedbe HR PRES-a kroz podjelu zaduženja između organizacijskih jedinica u Zagrebu i Bruxellesu, gdje Stalno predstavništvo RH pri EU-u ima presudnu ulogu. Odlukom Vlade u srpnju 2018. uspostavljena je struktura za pripremu i provedbu HR PRES-a5,a provedbi predsjedanja dodijeljen je status aktivnosti od posebnog značenja za Hrvatsku.6 Istom odlukom, svim poslovima vezanim uz pripremu i provedbu HR PRES-a dan je prioritet u radu svim tijelima državne uprave koja su dužna surađivati i u okviru svoje nadležnosti pružiti potrebnu podršku MVEP-u kao koordinitoru aktivnosti pripreme i provedbe HR PRES-a. Kao operativni mehanizam uspostavljena je i struktura s tri glavna tijela i to: Upravljačkim vijećem, Međuresornim koordinacijskim vijećem te Tajništvom Upravljačkog vijeća i Međuresornog koordinacijskog vijeća. Uslijedile su aktivnosti usvajanja Nacionalnog programa predsjedanja, imenovanja predsjedatelja radnih skupina Vijeća i njihovih zamjenika te pripreme kulturnog programa i provedbe postupka javne nabave. Upravljačko vijeće (UV), kojemu je na čelu premijer, donosi strateške odluke i smjernice za pripremu i provedbu HR PRES-a u svim aspektima. Strateške odluke i smjernice provodi i razrađuje kroz aktivnosti na resornoj razini Međuresorno koordinacijsko vijeće (MKV) kojemu predsjeda državni tajnik u Odlukom Vijeća EU-a od 26. srpnja 2016. HR PRES je zbog ishoda referenduma o Brexitu u Ujedinjenom Kraljevstvu pomaknut na 1. siječnja 2020. godine. Od toga trenutka MVEP je započeo razmjenu iskustva sa Slovačkom, Maltom, Estonijom, Austrijom i Bugarskom. Također, u istome razdoblju su i predstavnici MVEP-a i ostalih resornih ministarstava uspostavili blisku suradnju s EU institucijama, a intenzitet toga odnosa se povećavao kako se približavao trenutak početka provedbe HR PRES-a. (25. listopada 2019.) 5 Odluka o uspostavi strukture za pripremu i provedbu predsjedanja RH Vijećem Europske unije 2020. godine, donesena je na sjednici Vlade RH 5. srpnja 2018. godine (NN 60/2018), https:// narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2018_07_60_1254.html (25. listopada 2019.) 6 Odluka o utvrđivanju predsjedanja RH Vijećem Europske unije 2020. godine aktivnošću od posebnog značaja za RH donesena je na sjednici Vlade RH 5. srpnja 2018. godine (NN 60/2018) https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2018_07_60_1253.html (25. listopada 2019.) 4

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

MVEP-u, a u članstvu toga vijeća su državni tajnici u svim ministarstvima, dok se kao pridruženi članovi pozivaju predstavnici Hrvatskoga sabora i drugih tijela vlasti te državnih institucija. Oba tijela sastaju se na mjesečnoj osnovi, a prva sjednica MKV-a održana je 4. listopada 2018. godine. Dana 15. travnja 2019. usvojen je Akcijski plan za pripremu i provedbu predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem EU-a 2020. godine, u kojem su određene zadaće te plan pripreme i provedbe HR PRES-a.7 Pored državnih struktura, u proces sadržajnih priprema programa uključili su se brojni društveni dionici poput znanstvenika, stručnjaka i predstavnika civilnog društva. Ostali dionici koji pružaju potporu predsjedanju su: Grad Zagreb, Hrvatska gospodarska komora, Turistička zajednica Grada Zagreba, Hrvatska radiotelevizija, Hrvatska pošta, Croatia Airlines, Hrvatska obrtnička komora i druge institucije te poslovni subjekti. Radi boljega razumijevanja ciljeva hrvatskog predsjedanja koji su oblikovani u Nacionalnom programu HR PRES-a, važno je pojasniti glavne dokumente koji su prethodili njegovom usvajanju, a to su Program Trija predsjedanja i Strateški program EU-a 2019. – 2024.

Izmjena suradničkih Trija Lisabonskim ugovorom iz 2009. propisana je suradnja triju država članica koje predsjedaju Vijećem EU-a u kronološkim 6-mjesečnim razdobljima, koje trebaju surađivati u izradi političkog programa, čime se ostvaruje kontinuitet djelovanja EU-a unatoč izmjeni država koje predsjedaju. Tako je i Hrvatska, u suradnji s Rumunjskom i Finskom, državama koje su predsjedale prije nas, u prosincu 2018. usvojila zajednički okvirni program Trija predsjedanja za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2020. Posebnost Programa Trija predsjedanja Rumunjske, Finske i Hrvatske sastoji se u tome što obuhvaća razdoblje tranzicije između dva institucionalna i zakonodavna ciklusa EU-a. Program Trija predsjedanja kojemu pripadamo sastoji se od pet prioritetnih područja: 1. Unija za rast, zapošljavanje i konkurentnost, 2. Unija koja osnažuje i štiti svoje građane, 3. Prema Energetskoj uniji i dugoročnoj klimatskoj politici, 4. Unija sigurnosti, slobode i pravde, 5. Unija kao jak globalni čimbenik.

Akcijski plan za pripremu i provedbu predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem EU 2020. godine stupio je na snagu 15. travnja 2019. http://www.mvep.hr/hr/mediji/priopcenja/usvojen-akcijski-planza-pripremu-i-provedbu-predsjedanja-republike-hrvatske-vijecem-europske-unije-2020,32009.html (25. listopada 2019.)

perspektive

Izazov i prilika za Hrvatsku

Program Trija u velikoj mjeri sadrži prioritete koje zagovara Hrvatska, poput pitanja rasta, razvoja i zapošljavanja, osobito mladih; dovršetak uspostave i daljnje produbljivanje jedinstvenog tržišta; prometnu povezanost; bolje funkcioniranje schengenskog sustava. Program obuhvaća i pitanja budućnosti Europe (nakon Brexit-a); dovršetak pregovora o novom Višegodišnjem financijskom okviru; poticanje investicija; podršku razvoju poduzetništva; jačanje društvene povezanosti; provedbu klimatskih i energetskih ciljeva i politika EU-a; jačanje svih aspekata unutarnje i vanjske sigurnosti EU-a i migracijske politike te jačanje uloge EU-a u partnerstvima s trećim državama i u multilateralnim forumima. Posebna pozornost poklonjena je daljnjem proširenju EU-a. U tu svrhu u Zagrebu je planirana organizacija spomenutog sastanka na vrhu EU-a i država Zapadnog Balkana8.

Novi Strateški program Strateški program EU-a za razdoblje 2019. – 2024.,koji sadržajno dijelom obuhvaća i Program Trija predsjedništva, usvojen je u lipnju 2019. godine. Navodi četiri skupine prioriteta koji će usmjeriti rad EU-a u sljedećih pet godina: (i) Zaštita građana i sloboda uključuje zaštitu temeljnih prava i sloboda; djelotvornu kontrolu vanjskih granica EU-a i politiku vraćanja; djelovanje Schengena; borbu protiv nezakonitih migracija, krijumčarenja ljudi, terorizma, prekograničnog kriminala te kibernetičkihi hibridnih prijetnji. (ii) Jačanje gospodarstva: europski model za budućnost ima za cilj održivi i uključivi rast, gospodarsko približavanje u stupnju razvijenosti država članica i regija (konvergenciju) i rješavanje demografskog izazova. Uključuje produbljenje Europske monetarne unije (EMU-a), jačanje međunarodne uloge eura, jačanje jedinstvenog tržišta i njegovih četiriju sloboda, zamah u industrijskoj politici, korištenje mogućnosti digitalne revolucije i umjetne inteligencije, ulaganje u vještine i obrazovanje s naglaskom na poduzetništvo, istraživanje, inovacije i trgovinske politike. (iii) Doprinos „zelenijoj“, pravednijoj i uključivijoj budućnosti podrazumijeva duboku preobrazbu gospodarstva EU-a koje mora uvažavati odgovarajuću razinu borbe protiv negativnog utjecaja klimatskih promjena. (iv) Promicanje europskih interesa i vrijednosti u svijetu i to očuvanjem multilateralnog međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima; zauzimanjem za provedbu 17 ciljeva održivog razvoja koje su Ujedinjeni narodi 2015. prihvatili kao plan postupanja na svjetskoj razini u sljedećih 15 godina (Agenda 2030); provedbom ambiciozne europske politike susjedstva i partnerstva s Afrikom; izgradnjom obrambenih sposobnosti EU-a i njihovog usklađivanja s ostalim 8

Zapadni Balkan je pojam koji se u EU koristi za šest država: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija.

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

aspektima vanjskog djelovanja EU-a; uskom suradnjom EU-a s NATO-om i usklađenim djelovanjem država članica i EU-a u cjelini.9

Nacionalni program HR PRES Prioriteti Trija predsjedništva i Strateškog programa EU-a sadržani su i u Nacionalnom programu HR PRES-a, koji će biti službeno usvojen u prosincu ove godine. U programu HR PRES-a bit će navedene sve mjere i aktivnosti koje će RH zastupati i aktivno provoditi tijekom svoga predsjedanja Vijećem EU-a. S ciljem izrade što kvalitetnijeg programa HR PRES-a provedeno je javno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o očekivanjima i prijedlozima prioriteta predsjedanja. Taj proces je započeo u proljeće 2019. održavanjem niza radionica i dijaloga s nevladinim organizacijama i zainteresiranom javnošću. Usuglašena su četiri krovna prioriteta programa HR PRES-a, a njih će pratiti i razrada konkretnih zakonodavnih aktivnosti unutar deset formacija Vijeća EU-a. Četiri krovna prioriteta nacionalnog programa obuhvaćaju: • Europa koja se razvija – pri čemu ćemo u okviru ujednačenog, održivog i uključivog rasta isticati prvenstvenu važnost demografije. Podupirat ćemo i daljnje produbljivanje jedinstvenog tržišta, konkurentnosti EU-a kroz snažnije povezivanje i približavanjeu stupnju razvoja država članica EU-a, istovremeno vodeći računa o klimatskim izazovima. • Europa koja povezuje – podupirat ćemo prometno, energetsko i digitalno povezivanje, uz sve izazove koje nove tehnologije i digitalizacija nose. • Europa koja štiti svoje građane – u okviru jačanja europske sigurnosti, unutarnje i vanjske, prvenstveno ćemo se zalagati za cjeloviti pristup migracijskom izazovu. • Europa koja je utjecajna u svome susjedstvu i globalno s ciljem budućnosti europskog kontinenta, osobito sigurnosti i stabilnosti; zauzimat ćemo se za nastavak proširenja EU-a u pravcu jugoistoka Europe, pod uvjetom ispunjenja kriterija za članstvo svake pojedine države.

Više od 160 događaja Središnji prostor u kojemu će se održati većina sastanaka za vrijeme predsjedanja je Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK) u Zagrebu10, no predviđen je također i niz drugih lokacija za sastanke, kako na političkoj, tako i na stručnoj razini. Strateški program za razdoblje 2019. – 2024., dostupan je na: https://www.consilium.europa.eu/ media/39929/a-new-strategic-agenda-2019-2024-hr.pdf (28. listopada 2019.) 10 Odluka o utvrđivanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu jednim od središnjih prostora za provedbu aktivnosti Predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem Europske unije 2020 u Republici Hrvatskoj, donesena na sjednici Vlade Republike Hrvatske 5. srpnja 2018. godine (NN 60/2018). https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2018_07_60_1255.html. (28. listopada 2019.)

perspektive

Izazov i prilika za Hrvatsku

Očekujemo više od 160 događaja, od čega preko 100 u Zagrebu, i to 28 događaja tzv. „A“ razine (najviše razine sudionika), što se odnosi na posjete šefova država/ vlada, članova Europske komisije i ministara. Organizacija tako velikog broja događaja znači da će Hrvatska ugostiti nekoliko desetaka tisuća dužnosnika, izaslanika i predstavnika medija. Za taj iznimni logistički izazov proveden je postupak javne nabave: npr. za hotelski smještaj i ugostiteljske usluge, prijevoz, prevođenje, razvoj IT infrastrukture i IT rješenja za konferencijske prostore te izrazito značajnog akreditacijskog sustava sudionika sastanaka. Nadalje, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je već sklopilo sporazum s Glavnom upravom Europske komisije o usmenom prevođenju (DG SCIC) za sastanke na visokoj razini, a u završnoj je fazi i uređenje VIP salona u zagrebačkoj Međunarodnoj zračnoj luci Franjo Tuđman. HR PRES će imati i važnu notu kulturne i javne diplomacije te su u tom pogledu već odabrani logo i slogan predsjedanja koji će biti integrirani na svim promotivnim i radnim materijalima. Kroz bogati kulturni program, koji će sadržavati organizaciju izložbi, predstava i koncerata, HR PRES će postati i značajnom točkom vrlo ambicioznog predstavljanja hrvatskog kulturnog nasljeđa i nacionalnog identiteta europskoj i svjetskoj javnosti, što predstavlja presedan u novijoj hrvatskoj povijesti. Status grada Rijeke kao europske prijestolnice kulture u 2020. godini dodatno će potcrtati ulogu Hrvatske na međunarodnom kulturnom zemljovidu u godini pred nama.

Generacijski izazov Za poslove pripreme i provedbe predsjedanja bilo je potrebno provesti i odgovarajuću obuku velikog broja uključenih državnih dužnosnika i službenika, njih oko 800. Proces obuke započeo je krajem 2018. u okviru projekta: „Unaprjeđenje znanja, vještina i stručnih kompetencija državnih i javnih službenika za zastupanje nacionalnih interesa i usuglašavanje zakonodavnih prijedloga u tijelima EU“ ukupne vrijednosti veće od 7,300.000 kn, od čega je 85 posto financirano iz Europskog socijalnog fonda (ESF). Naglasak edukacije stavljen je na institucionalno-proceduralnu pripremu, usavršavanje vještina te jezično usavršavanje.11 Također, početkom rujna 2019. za ministre i državne tajnike održane su zajedničke i individualne radionice u suradnji s francuskom Državnom školom za javnu upravu (ENA-om – École nationale d’administration), koje su bile usmjerene na razvoj komunikacijskih vještina i vještina vođenja sastanaka u okviru predsjedanja različitim formacijama Vijeća, dok su

Akcijski plan za pripremu i provedbu Predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem EU 2020., Zagreb, travanj 2019. str. 13. http://www.mvep.hr/hr/mediji/priopcenja/usvojen-akcijski-plan-za-pripremui-provedbu-predsjedanja-republike-hrvatske-vijecem-europske-unije-2020,32009.html (25. listopada 2019.)

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

krajem rujna u suradnji s Glavnim tajništvom Vijeća EU-a održane radionice i seminari za glasnogovornike i članove komunikacijskih timova uključenih u HR PRES. Kako se Stalna misija pri EU u Bruxellesu nalazi u središtu procesa oblikovanja politike i propisa, povećan je broj njezinih djelatnika te su imenovani predsjedatelji i zamjenici predsjedatelja radnih tijela Vijeća. Također, hrvatska Vlada je 18. srpnja 2019. imenovala državnu tajnicu za suradnju s Europskim parlamentom, koja ima zaduženje ministrice deleguée, te su intenzivirani kontakti hrvatskih dužnosnika sa čelnicima EU institucija i dužnosnicima ostalih država članica radi uspostave što bolje i tješnje suradnje u predstojećim mjesecima. Iz svega navedenog možemo konstatirati da se priprema HR PRES-a na političkoj, organizacijskoj i logističkoj razini odvija prema planu te se u sve sastavnice toga složenog procesa ulaže veliki trud te značajni ljudski i financijski resursi kako bi taj „generacijski izazov“ donio što bolje rezultate, a Hrvatsku predstavio kao odgovornu i djelotvornu državu, predanu zajedničkim europskim vrijednostima i boljitku naših i europskih građana. Slijedeći iskustva dosadašnjih država predsjedateljica koje su po svojoj veličini i ekonomskoj snazi usporedive s Hrvatskom, ukupni troškovi predsjedanja ne bi trebali prelaziti 70 milijuna eura, a HR PRES će nastojati da budu i niži. Troškove predsjedanja uglavnom pokriva država predsjedateljica, osim troškova osposobljavanja državnih službenika koji se pokrivaju iz Europskog socijalnog fonda, te uz manje nepovratne iznose koje država predsjedateljica može primiti za organizaciju određenih sastanaka.

Glavne kategorije proračuna12 – ljudski resursi – programi obuke i usavršavanja, plaće i motivacijski izdaci (jamčenje stabilnosti tzv. korpusa Predsjedanja), smještaj; – organizacijski troškovi – prijevoz, ugostiteljske usluge, smještaj, protokol, usmeno prevođenje, IT, izrada akreditacijskog sustava; sigurnost; – prostorni i konferencijski kapaciteti; – informacijske, medijske i promidžbene aktivnosti (uključujući darove); – kulturni program i prezentacije; – sredstva za predsjedanje međunarodnim konferencijama i sastancima stranaka međunarodnih konvencija.

Akcijski plan za pripremu i provedbu Predsjedanja Republike Hrvatske Vijećem EU 2020., Zagreb, travanj 2019. str. 20. http://www.mvep.hr/hr/mediji/priopcenja/usvojen-akcijski-plan-za-pripremui-provedbu-predsjedanja-republike-hrvatske-vijecem-europske-unije-2020,32009.html (25. listopada 2019.)

perspektive

Izazov i prilika za Hrvatsku

Realno visoke troškove koje snosi država koja predsjeda Vijećem EU treba ujedno promatrati i kao dugoročno ulaganje u podizanje vidljivosti i utjecaja Hrvatske u Europskoj uniji, kao i vidljivost i utjecaj EU-a unutar Hrvatske. Predsjedanje će privući veliki medijski interes, očekuje se oko 1400 novinara koji će o tome izvješćivati. Biti prvi među jednakima u vođenju europske politike i razradi zakonodavnih akata, Hrvatskoj pruža jedinstvenu priliku za nastavak procesa njezine preobrazbe u utjecajnog vanjskopolitičkog aktera. Sljedeći očekivani rezultat ovoga procesa jest stjecanje novih znanja i diplomatskih vještina za potrebe suočavanja sa sve ozbiljnijim izazovima u europskim poslovima i međunarodnim odnosima, te posebice za iznalaženja kompromisnih rješenja – što je najzahtjevnija zadaća unutar EU-a, bez koje nema niti europske politike, niti donošenja EU zakonodavstva. Konačno, šestomjesečno predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije prilika je za pridobivanje potpore u zaštiti pojedinih nacionalnih interesa

Ispit jačanja vlastite sposobnosti Dugotrajne pripreme za predsjedanje Hrvatske Vijećem EU-a provedene su temeljito i stručno. Pred nama je prilika pokazati diplomatsku umješnost u predlaganju i pronalaženju kvalitetnih rješenja za svakodnevne izazove koje očekuju Europsku uniju u prvoj polovici sljedeće godine. To je i prilika da, uz ostale prioritete, utječemo na podizanje vidljivosti i važnosti procesa proširenja EU-a u pravcu europskog jugoistoka. Od stjecanja hrvatske nezavisnosti, vrijeme Domovinskog rata bilo je za mladu hrvatsku državu najizazovnije i najneizvjesnije. Zahvaljujući duhu suradnje i nacionalnom jedinstvu Hrvatska je nadvladala višestruko snažnijeg neprijatelja i izborila se za svoju samostalnost. Uvjeren sam da je hrvatsko predsjedanje Vijećem Europske unije jedinstvena prilika da pokažemo Europi i svijetu svoju odvažnost i otvorenost za suradnju, vrijednosti za koje se zauzimamo, kao i mudrost u pronalaženju zajedničkih rješenja za europsku budućnost. Time ćemo se potvrditi kao odgovorna država, koja je u stanju provesti odgovorne zadaće. Ovo je prilika unaprijediti vlastite administrativne sposobnosti u pravcu veće fleksibilnosti, brže protočnosti informacija i djelotvornosti u pronalaženju što kvalitetnijih rješenja u složenim i nepredvidivim međunarodnim okolnostima. Zajedničkim naporima i predanim radom imamo priliku podići naše sposobnosti na višu razinu i nastaviti putem preobrazbe Hrvatske u utjecajnog vanjskopolitičkog aktera. Uvjeren sam da će ovaj proces omogućiti svakom našem građaninu bolje razumijevanje izazova s kojima se danas suočava Europska unija, ujedno i Hrvatska.

broj 3-4 :: studeni 2019.

PLAN ZA EUROPU

Početak novog europskog političkog ciklusa Glavni izazovi s kojima se Europa suočava su demografske promjene, globalizacija svjetskoga gospodarstva, munjevito brza digitalizacija našeg radnog okružja i, naravno, klimatske promjene. Piše: Ognian Zlatev1 Prošla su već tri mjeseca otkako sam preuzeo palicu od kolege Branka Baričevića na mjestu voditelja Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj. Pred nama su ključni trenuci za Europsku komisiju, i u trenutku dok čitate ovaj članak, odluka Europskog parlamenta o potpori novom Kolegiju povjerenika očekuje se 27. studenog. Ključan je to trenutak i za Hrvatsku koju očekuje predsjedanje Vijećem Europske unije, a tu je i Brexit. Ali vratimo se na trenutak na europske izbore koji su početak novog europskog političkog ciklusa.

Najviša razina izlaska na izbore Iako je od izbora prošlo već pet mjeseci, bitno je podsjetiti na rezultatepostizbornog istraživanja Eurobarometra koji potvrđuju kako je ukupni odaziv birača na europskim izborima 2019. godine iznosio 50,6 %, što je najviša razina od 1994. U odnosu na europske izbore 2014. izlaznost je rasla u 19 članica, među kojima je i Hrvatska. Prioritetne teme za hrvatske birače na proteklim europskim izborima bile su: gospodarstvo i rast (67%), suzbijanje nezaposlenosti mladih (55%), te socijalna zaštita, potrošačka prava i sigurnost hrane (37%), pokazalo je istraživanje Eurobarometra. Na europskoj razini, nakon gospodarstva (44%), za birače su najvažnija pitanja bila: klimatske promjene i zaštita okoliša te promidžba ljudskih prava i demokracije (37%). 1

Autor je voditelj Predstavništva Europske komisije u Republici Hrvatskoj

perspektive

Početak novog europskog političkog ciklusa

• Za generaciju mojih roditelja Europa se zalagala za obećanje mira na kontinentu koji je predugo bio podijeljen. • Za moju generaciju Europa se zalagala za obećanje mira, prosperiteta i jedinstva, i mi smo uspjeli kroz našu zajedničku valutu, kroz slobodu kretanja i proširenja to pretvoriti u realnost. • Za generaciju moje djece Europa predstavlja vrlo posebno obećanje. To je obećanje života na gotovo prirodnom, zdravom kontinentu. To je obećanje biti dio društva u kojem možeš biti svoj i voljeti koga želiš, gdje možeš živjeti gdje želiš i posezati za zvijezdama. To je obećanje svijeta punog novih tehnologija i duboko ukorijenjenih vrijednosti. Obećanje Europe koja je spremna preuzeti međunarodno vodstvo kada je riječ o velikim izazovima našeg vremena. (Ursula von der Leyen: Moja vizija Europe)

U većem broju na izbore su izašli građani mlađi od 25 godina (+14 %) te oni u dobi između 25 i 39 godina (+12 %). U Hrvatskoj je u obje dobne skupine zabilježen porast od 5 postotnih bodova (18 % izlaznost mladih do 24 godine, 25 % izlaznost mladih u skupini od 25-39 godina).

Prioriteti nove Europske komisije Novoizabrana predsjednica Europske komisije von der Leyen u svom je uvodnom izlaganju istaknula glavne izazove s kojima se Europa suočava: Demografske promjene, globalizacija svjetskoga gospodarstva, munjevito brza digitalizacija našeg radnog okružja i, naravno, klimatske promjene. U skladu s tim preložila je svoj plan za Europu koji će se usredotočiti na nalaženje rješenja za klimatske, tehnološke i demografske promjene koje utječu na naša društva i na naš način života. Najavila je kako će Europska unija morati preuzet predvodničku ulogu u prijelazu na zdravi planet i novi digitalni svijet. S druge strane, vidimo kako su jačanje demokratskih standarda i demografska revitalizacija jednako tako u fokusu rada nove Komisije, taj zadatak povjeren je gđi Dubravki Šuici. Gđa. Šuica će s Komisijine strane predvoditi i rad na Konferenciji o budućnosti Europe – vrlo važan proces savjetovanja s građanima i svih dionika, na razini Europske unije o našoj zajedničkoj viziji.

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Unija koja želi postići više Zaštita europskog načina života i novi poticaj europskoj demokraciji bit će među prioritetima nove Europske komisije. Ove smjernice temelje se na zajedničkim idejama i prioritetima koji nas ujedinjuju. One ne predstavljaju sveobuhvatan program rada, već bi trebale osigurati okvir za naše zajedničko djelovanje. Političke smjernice usredotočeno su na šest sveobuhvatnih ciljeva za Europu u idućih pet godina: • Europski zeleni plan • Gospodarstvo u interesu europskih građana • Europa opremljena za digitalno doba • Zaštititi ono što čini Europu • Snažnija Europa u svijetu • Novi poticaj demokraciji u Europi. Neminovno će se javljati novi izazovi i prilike. Mi ćemo ih prilagoditi našoj politici, ali uvijek ćemo se rukovoditi načelima, težnjama i ciljevima utvrđenima u ovim smjernicama. Sljedećih pet godina vidim kao priliku za Europu – prerasti sebe i stvoriti priliku da preuzmemo vodeću ulogu u svijetu. Ovo je moja vizija Europe koja želi postići više. Bit ću tamo zbog ideja koje ovdje predstavljam i uvijek težim postizanju najvećeg mogućeg konsenzusa za njihovo ostvarenje. Trebamo naučiti biti ponosni na ono gdje smo sada i na ono što želimo ostvariti. (Ursula von der Leyen: Moja vizija Europe)

I dok se nova Komisija sprema za početak svog rada, komisija na čelu s predsjednikom Junckerom na odlasku je i sad je dobar trenutak za kratki osvrt na rezultate njezinog rada.

Europska unija godinama bilježi gospodarski rast Junckerova se Komisija 2014. godine suočila s nekoliko kriza istovremeno, od one gospodarske, do migracijske i sigurnosne. Poticanje ulaganja i stvaranje radnih mjesta bilo je jedan od deset prioriteta Komisije, dapače, bio je to prvi od navedenih prioriteta, a kako bi potaknula investicije donesen je Plan ulaganja za Europu, odnosno Junckerov plan. 60

perspektive

Početak novog europskog političkog ciklusa

Do sada je u okviru tog plana iskorišteno već 424 milijarda eura. Cilj je iskoristiti 500 milijarda eura do kraja 2020., a podsjetio bih da nam je prvotni cilj bio 350 milijarda eura. Od toga je Hrvatska iskoristila 284 milijuna eura i očekuje se da će ta odobrena sredstva potaknuti dodatna ulaganja u hrvatsko gospodarstvo u iznosu od 1,16 milijarda eura. Što se uspjeha u povlačenju sredstava tiče, Hrvatska zauzima 16. mjesto među državama članicama u odnosu na BDP. Plan ulaganje za Europu ide dalje i očekujemo da će mobilizirati najmanje 650 milijarda eura dodatnih ulaganja u sljedećem dugoročnom proračunu Unije. Investicije se također šire na Afriku. U međuvremenu, sve države članice, uključujući i Hrvatsku, ostvaruju gospodarski rast. Zaposlenost raste. Europska unija je u drugom kvartalu 2019. zabilježila najvišu razinu zaposlenosti, čak 241 milijun građana je u radnom odnosu. Od 2014. otvoreno je gotovo 12 milijuna radnih mjesta. Istina, nezaposlenost mladih doseže 14,3 %. Iako je taj postotak i dalje previsok, od 2000. nikad nije bio niži

Hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a Što se hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije tiče, često me pitaju što predsjedanje EU-om znači jednoj državi članici i njezinim građanima. Iz iskustva s bugarskim predsjedanjem EU-om mogu reći da predsjedanje Europskim vijećem državama članicama donosi višestruku dobit. Zemlju stavlja u fokus interesa ne samo europske već i svjetske javnosti. Predsjedanje će Hrvatskoj svakako donijeti novu dimenziju, javnost će saznati više o povijesti i identitetu hrvatskog naroda, jačat će pozitivna percepcija javnosti o zemlji i u gospodarskom i u investicijskom smislu. Jednako tako, predsjedanje je prilika da hrvatski građani saznaju više o tome kako Europska unija funkcionira i da jačaju percepciju o svom europskom građanstvu. U svakom slučaju, pred nama je dinamično i zanimljivo razdoblje i svi smo pozvani sudjelovati u donošenju europskih odluka i u izgradnji budućnosti naše Unije. broj 3-4 :: studeni 2019.

SIGURNOSNA I OBRAMBENA POLITIKA

Adut i nužnost Prepoznatljivost Hrvatske kao sigurne i stabilne demokracije nezamjenjiva je potreba za političku kompaktnost nas i cijele Europske unije. Piše: Karlo Ressler1 Čak ni najsnažnije europske zemlje ne mogu se same nositi s ubrzano mijenjajućim sigurnosnim okruženjem Europe. Nove hibridne ugroze, kibernetičko ratovanje, dezinformacijske kampanje, razvoj umjetne inteligencije, terorizam, organizirani kriminal i ilegalne migracije još jednom podcrtavaju važnost ulaganja u sigurnost. Podsjećaju nas kako se često olako zanemaruju sigurnosne prijetnje, a osiguravanje europske sigurnosti prepušta drugima iako je sigurnost preduvjet gospodarskog i društvenog razvoja. Hrvatska, kao najmlađa država članica koja ima i najsvježije neposredno iskustvo agresije na svom teritoriju, to dobro razumije, ali i ima poseban interes u očuvanju sigurnosti. Ne tako davno bili smo primorani suočiti se s agresijom velikosrpskog režima, a teritorijalnu cjelovitost izboriti oslobodilačkim vojno-redarstvenim operacijama, kao i mirnom reintegracijom hrvatskoga Podunavlja. Teške posljedice rata hrvatsko društvo nažalost osjeća i danas. Međutim, Domovinski rat doprinio je i posebnom znanju koje imaju naše sigurnosne snage. Ne postoji država članica Europske unije s ovakvom vrstom iskustva najvećih sigurnosnih prijetnji. Na tom znanju se danas izgrađuju i nove generacije stručnih djelatnika nacionalnog sustava sigurnosti. Istodobno, kao jedna od ključnih europskih turističkih destinacija Hrvatska je percipirana kao sigurna zemlja. S petinom gospodarstva utemeljenom na turizmu, sigurnost je naš adut, ali i prijeka potreba. Zbog toga ne treba posebno objašnjavati koliko nam je u interesu sačuvati je. ***

Autor je zastupnik u Europskom parlamentu

perspektive

Adut i nužnost

Sigurnosna pitanja su u europskom kontekstu nužno usko vezana uz vanjsku politiku te se tradicionalno adresiraju u tom institucionalnom okviru. Zajednička sigurnosna i obrambena politika Europske unije (ZSOP) dio je Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP),uspostavljene Ugovorom iz Maastrichta 1993.godine. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora 2009. uspostavljena je i funkcija visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji je ujedno i potpredsjednik Europske komisije. Zajednička sigurnosna i obrambena politika je područje koje se posebno brzo razvija u proteklih nekoliko godina, a osobito nakon Globalne strategije Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku iz 2016. Stalna strukturirana suradnja (PESCO), u čijim projektima sudjeluje i Hrvatska, predstavlja okvir za izgradnju obrambenih sposobnosti koje Europska unija do sada nije imala, a pridonosi i razvoju kapaciteta Hrvatske vojske, kao i hrvatske obrambene industrije. Međutim, potrebna nam je što bolja koordinacija različitiheuropskih inicijativa. Također je potrebno tražiti nove modalitete suradnje između EU-a i Sjevernoatlantskog saveza u novom promijenjenom vanjskopolitičkom okruženju s manje aktivnim angažmanom SAD-a čiji je vojni proračun SAD-a dvostruko veći od svih drugih članica NATO-a zajedno.

Naši sigurnosni prioriteti U kontekstu kreiranja nacionalnih politika ključno je strateško promišljanje koje ima u vidu cjelovitost izazova, kao i moguća rješenja te društvene troškove. Strategija nacionalne sigurnosti donesena 2017., važan je dokument u kreiranju sigurnosnog sustava jer je nakon petnaest godina postavila nove prioritete, usklađene s aktualnim izazovima. Hrvatska sigurnosna arhitektura i sigurnost njezinih građana posebno je ojačana članstvom u NATO-u i Europskoj uniji. Usprkos tome, u svijetu rastućih sigurnosnih prijetnji bilo je potrebno definirati ključne sigurnosne prioritete za Hrvatsku. Zbog toga se Strategijom artikuliraju ključni nacionalni interesi, od sigurnosti stanovništva te teritorijalnog integriteta i suvereniteta, preko zaštite nacionalnog identiteta, jačanja međunarodnog ugleda, do osiguravanja ravnopravnog položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i brige o hrvatskoj nacionalnoj manjini i iseljeništvu u drugim državama. Paralelno sa Strategijom, položaj Hrvatske se ojačava modernizacijom svih rodova Oružanih snaga Republike Hrvatske, što će morati uključiti i nabavku višenamjenskih borbenih aviona i daljnje snaženje kibernetičke sigurnosti. Ako je potrebno istaknuti ključne sigurnosne prioritete za Hrvatsku, onda se čini da su to danas, uz nastavak jačanja vojske, svakako pristupanje Schengenskom prostoru, s tim usko povezana borba protiv ilegalnih migracija, te aktivna uključenost u očuvanje stabilnosti jugoistoka Europe.

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Na vratima Schengenskog područja Schengensko područje najveće je područje slobodnog kretanja na svijetu i jedno od najvećih postignuća europske integracije. Obuhvaća 26 europskih zemalja, površinu od 4.312.009 km2 i 400 milijuna ljudi. Funkcioniranje područja odvija se bez unutarnjih graničnih kontrola i sigurnosnih provjera na granicama država, uz kontrole za ulaske i izlaske iz Schengenskog područja. Međutim, Schengen kakvog smo poznavali doveden je u pitanje time što je nekoliko zemalja, uključujući Njemačku, uvelo privremeni nadzor na dijelovima unutarnjih granica. Iako se zakonitost takvog nadzora propituje, on je direktna posljedica migracijske krize i povećane prijetnje terorizma, ali i nepovjerenja građana prema mogućnosti Europske unije da sustavno odgovori na spomenute sigurnosne ugroze. Bez obzira na takav kontekst, Hrvatska ima ambiciju ući u Schengensko područje. To ostaje jedan od naših najvažnijih strateških ciljeva u idućem razdoblju jer će tek tada hrvatski građani osjetiti punu korist članstva u Europskoj uniji te uživati u punoj slobodi kretanja. Stoga je važno što je Hrvatska, nakon ispunjenja svih zahtjevnih tehničkih uvjeta iz osam ključnih područja, dobila potvrdu Europske komisije da je formalno spremna za ulazak u Schengensko područje. To je plod višegodišnjih napora, osobito u protekle tri godine, da se podigne razina zaštite granice. U ovom trenutku više od 6500 hrvatskih policajaca čuva najdužu kopnenu vanjsku granicu Europske unije. Nakon ovoga „zelenog svjetla“, konačnu odluku o Hrvatskom pristupanju Schengenu, koja je nužno i političke prirode, donosi Europsko vijeće. Promatrajući situaciju Bugarske i Rumunjske, državama članicama koje takvu pozitivnu odluku čekaju već osam godina, jasno je da politička razina odlučivanja koja je pred Hrvatskom neće biti jednostavna. Međutim, u svakom je slučaju potrebno nastaviti s diplomatskim aktivnostima i uspješnom modernizacijom hrvatske policije, u koju je samo u posljednje dvije godine uloženo preko 270 milijuna eura europskih sredstava za opremanje, kao i uvođenjem najnaprednijih tehnologija za kontrolu granice poput sofisticiranog video i zračnog nadzora.

Iskušenja migracijskih pritisaka Svaka četvrta osoba koja živi u Europi i Sjevernoj Americi mogla bi 2050. biti starija od 65 godina. Europsko stanovništvo ubrzano stari, pojedine europske regije gube značajan dio stanovnika zbog migracija unutar Europske unije, a već sada postoji osjetan nedostatak radne snage. Na postojeće demografske izazove Europska unija mora odgovoriti puno aktivnije nego što je to činila do sada. Prepoznavanje potrebe suočavanja s negativnim demografskim trendovima unutar Strateškog programa Europske unije do 2024. na inzistiranje hrvatske Vlade, kao i imenovanje hrvatske potpredsjednice za demokraciju i demografiju Dubravke Šuice u novoj Europskoj

perspektive

Adut i nužnost

komisiji dobri su koraci u tom smjeru, ali preokretanje negativnih trendova bit će teško. Migracije ostaju glavna komponenta promjene strukture stanovništva na globalnoj razini. Prema projekcijama za razdoblje od 2019. do 2050., više od polovice rasta svjetskog stanovništva odvijat će se u samo devet država. Novi rast stanovništva za najsiromašnije zemlje, prije svega Afrike, donosi i dodatne izazove poput izražene nejednakosti u društvu te naglašava manjkavosti ili potpuni izostanak njihovih obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih sustava. Sve to u kontekstu globalne povezanosti i spoznaje o puno većim životnim mogućnostima u razvijenijim krajevima svijeta. Zbog svega toga je jasno da će pitanje migracija ostati visoko na dnevnom redu Europske unije u godinama i desetljećima pred nama, ali i da se mora rješavati i na izvoru – pružajući podršku državama u razvoju. Pred Europom je zahtjevna, politički osjetljiva, ali nužna reforma postojećeg sustava migracija i azila. Aktualni okvir se od migracijske krize 2015. godine pokazao neadekvatnim. Samo 2015. godine zabilježeno je 1.830.000 ilegalnih prijelaza na vanjskim granicama Europske unije, što je stvorilo opterećenje bez presedana za europski sustav azila. Od tada svjedočimo padu ilegalnih prijelaza i zahtjeva za azil u odnosu na vrhunac migracijske krize. Međutim, migracijski pritisak i dalje postoji, a Hrvatska danas, uz Cipar i Grčku, podnosi njegov najveći teret. Takav pritisak stvara plodno tlo za krijumčarske mreže, trgovinu ljudima, uključujući maloljetnike, te druge organizirane kriminalne aktivnosti. Zbog toga je jasna i sigurnosna dimenzija migracijskih politika, koja se mora uzeti u obzir. Unutar Europske unije neophodno je kreirati učinkovite mehanizme utemeljene na solidarnosti koji će razlikovati zakonite od nezakonitih migracija, osnažiti postupak azila, raditi na suzbijanju kriminalnih mreža. Potrebno je također značajno povećanje europskih sredstava za kontrolu migracija i provedbu sigurnosnih mjera radi što bolje zaštite vanjske granice Europske unije.

(Ne)stabilnost jugoistoka Europe Za sigurnosnu arhitekturu Hrvatske iznimno je važna stabilnost jugoistočne Europe na koju se odražava promjena međunarodnog globalnog poretka. Svaka potencijalna nestabilnost u hrvatskom susjedstvu sigurnosni je i gospodarski izazov za naše društvo. Zato nam je iznimno važan nastavak europske politike proširenja, uz prethodno ispunjavanje svih kriterija za članstvo u Europskoj uniji. Sukladno tome će se na Summitu zemalja EU-a i jugoistoka Europe u Zagrebu za vrijeme hrvatskog predsjedanja u svibnju 2020. usmjeriti fokus na približavanje jugoistočne Europe EU-u. Istodobno, kod pojedinih zemalja članica postoji rezerviranost oko procesa europske integracije koji je zbog toga u zastoju, a u hrvatskom okruženju sve su prisutniji drugi globalni akteri, prije svega Rusija i Turska. U tom kontekstu, važno je razvijati odnose sa SAD-om unutar okvira transatlantskog partnerstva, a naročito osnažiti sigurnosnu, gospodarsku i političku suradnju Hrvatske s ostale dvije broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

članice NATO na istočnoj obali Jadrana, Albanijom i Crnom Gorom. U hrvatskom je interesu da budućnost europskog jugoistoka bude u Europskoj uniji, a podršku u reformama i pristupnom putu potrebno je nadopunjivati širokom prisutnošću Hrvatske na jugoistoku Europe.

Očuvanje prepoznatljivosti Tehnološke i geopolitičke promjene donose brojne nove izazove u gospodarskom, političkom i sigurnosnom okruženju na koje je potrebno tražiti nove odgovore. Hrvatska je globalno prepoznata kao država s niskim sigurnosnim rizikom i moramo očuvati tu prepoznatljivost. Od 1. siječnja 2020. Hrvatska predsjedava Vijećem Europske unije, a jedan od četiri prioriteta predsjedavanja fokus stavlja na sigurnu Europu, Europu koja štiti svoje građane. Hrvatsko predsjedništvo će stoga, između ostalog, biti usmjereno na daljnju izgradnju Unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde utemeljenog na zajedničkim vrijednostima, demokraciji i vladavini prava. Time se nastoji povratiti povjerenje građana u mogućnost Europske unije da osigura zaštitu od sigurnosnih prijetnji, što je jedan korak bliže i k ponovnom funkcioniranju Schengena, bez unutarnjih kontrola granica. U ubrzano mijenjajućem globalnom kontekstu, Europa i Hrvatska se suočavaju s različitim sigurnosnim izazovima. Migracijski pritisak stavlja veliku odgovornost na zaštitu europske i hrvatske granice. Istodobno dovodi u pitanje i neometano funkcioniranje Schengenskog prostora, u koji se Hrvatska nastoji integrirati i zbog sigurnosnog aspekta. Moguća nestabilnost jugoistočne Europe imala bi negativne posljedice na Hrvatsku zbog čega ne možemo ignorirati promjene u našem okruženju. Jasno je da to nisu svi sigurnosni izazovi s kojima ćemo se suočiti, ali nema nikakve dvojbe da će naša uspješnost u ostvarivanju ova tri prioriteta uvelike oblikovati sigurnost Hrvatske u razdoblju ispred nas. Hrvatska treba ostati sigurna zemlja. To će biti moguće jedino ako Europa ostane kontinent sigurnosti. 66

perspektive

FUNKCIONIRANJE JEDINSTVENOG TRŽIŠTA

Zakonske uzde prodaji lažne kvalitete Krajem 2020. stupaju na snagu odredbe koje ukidaju diskriminaciju potrošača u istočnoeuropskim zemljama, uključujući Hrvatsku. Piše: Biljana Borzan1 Zajedničko tržište EU-a ključno je postignuće europskog projekta, i premda se često uzima zdravo za gotovo, ne treba zaboraviti da zahtjeva stalnu pozornost, što zbog svoga značaja, što zbog okolnosti koje se stalno mijenjaju. U prošlom mandatu Europske komisije ambiciozno se krenulo u regulaciju digitalnog zajedničkog tržišta, područja koje je do tada bilo tek djelomično uređeno nizom zastarjelih direktiva i uredbi. Jednakost svih na online tržištu, jednaka mogućnost trgovine za sve građane, strateški ciljevi o rastu e-trgovine koji bi trebali ostvariti rast BDP-a oko 1.7 posto na razini cijele EU, teme su koje su se provlačile na europskoj razini zadnjih pet godina. Uistinu, Uredbom o geoblockingu uklonila se diskriminacija kupaca prema mjestu prebivališta pri online kupnji: svi internetski trgovci su obvezni prodavati svima. Zabranjen je takozvani re-routing, odnosno kupac može birati s koje stranice želi kupiti, a da ga se automatski ne prebacuje na stranicu zemlje u kojoj se nalazi i sukladno tome na određenu ponudu i uvjete kupnje. Međutim, iz tih obveza su izuzeti proizvodi koji podliježu autorskom pravu, a usto nije propisana obveza dostave, samo prodaje. Budući da preko 70 posto online kupovine završava fizičkom dostavom, nedostatak regulacije tržišta dostave paketa kupci i dalje osjećaju.

Prevelik naglasak na digitalnom tržištu? S druge strane, mnogi tvrde da se stavlja prevelik naglasak na digitalno tržište i njegovu regulaciju. Inzistiraju da se implementacijom zakona koji već postoje, poput Direktive o uslugama, može postići puno veći gospodarski rast. U svakom slučaju, 1

Autorica je zastupnica u Europskom parlamentu

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

procjenjuje se da je trošak tržišnih barijera tj. neintegriranosti zajedničkog tržišta oko 1751 milijardu eura godišnje.

Izvor: Mapping the cost of Non-Europe 2014-2019, EPRS

Ovi primjeri jasno pokazuju da je projekt zajedničkog tržišta nedovršen te da stalno pred zakonodavce stavlja nove izazove u vidu novih djelatnosti, nove tehnologije, ali i u vidu specifičnosti određenih nacionalnih tržišta i zakonodavstava. Tako je, primjerice, u prošlom mandatu Europskog parlamenta pitanje različite kvalitete proizvoda za istok i zapad Europske unije postalo jedno od ključnih političkih pitanja u jeku europskih izbora. Sam proces nametanja tog pitanja na europsku agendu je tekao dugo i sporo, a otvoren je velikim proširenjem EU-a na srednju i istočnu Europu. Pitanje kvalitete proizvoda koji se plasiraju na naše tržište europske su institucije, prvenstveno Europska komisija dugo gurale pod tepih tvrdeći da je nadležnost europskih zakona sigurnost proizvoda, ali ne i kvaliteta. Kako je došlo do promjene i stavljanja tog pitanja u žarište političkih rasprava može se objasniti kroz tri ključna momenta: niz istraživanja kvalitete proizvoda u zemljama istočne Europe, opće stanje u Europskoj uniji post-brexit, i važnost europskih izbora.

Stiglo znanstveno uporište Problem kvalitete proizvoda je nešto o čemu se dugo pričalo, ali nije imalo znanstveno uporište. Tek 2011. Slovačka agencija za hranu provodi prvo istraživanje kojim zaključuje da su proizvodi koji se plasiraju na slovačko tržište niže kvalitete, s manje osnovnog sastojka, više umjetnih sladila i slično, nego proizvodi koji se plasiraju na zapadno tržište. To istraživanje je dijelom financirala i Europska komisija, ali se nakon rezultata istraživanja „odrekla“, tvrdeći da je riječ o „preferencijama 68

perspektive

Zakonske uzde prodaji lažne kvalitete

potrošača“ te da metoda istraživanja nije dovoljno kvalitetna da bi se moglo iznositi zaključke. Olga Sehnalova, češka zastupnica u Europskom parlamentu, tada provodi dva istraživanja prehrambenih proizvoda na češkom i njemačkom tržištu i oba pokazuju da razlike u kvaliteti postoje. Kako bih imala jasnu sliku s Hrvatskom agencijom za hranu provodim istraživanje za hrvatsko tržište u kojemu dokazujem da je razlika prisutna i kod neprehrambenih proizvoda. To je prvo istraživanje u EU-u koje je pokazalo da postoje razlike kod neprehrambenih proizvoda. Po objavi rezultata, HIPP čija se dječja kašica u Hrvatskoj pokazala manje zdravom nego u Njemačkoj, povlači proizvod niže kvalitete s našeg tržišta. U Europskoj komisiji tada počinju intenzivne konzultacije s industrijom te se još dva proizvođača Ferrero i Bahlsen, nakon što su istraživanja pokazala da i njihovi proizvodi imaju razlike, obvezuju na jednaku recepturu svugdje u EU-u.

Rezultati istraživanja kvalitete proizvoda u Hrvatskoj i Njemačkoj, Izvor: biljanaborzan.eu

Unatoč nizu istraživanja koja su provedena, Europska komisija još neko vrijeme nije smatrala da je potrebno uvesti zakonsku zabranu. Situacija se mijenja u rujnu 2017. kada predsjednik Komisije Jean Claude Juncker najavljuje u svom godišnjem govoru o stanju unije zabranu takve prakse. To je bio prijelomni trenutak kada Komisija ulazi u snažan zaokret od priče da kvaliteta nije problem dok god je proizvod siguran, do toga da će proizvođači dobrovoljno mijenjati sastav i do odluke da se to treba zabraniti europskim zakonom. Ako se promatra širi kontekst tog zaokreta, jasno je kako je do njega došlo. Europska unija se tada nalazila u teškom trenutku te su njen sustav kao i temeljne ideje bili bitno uzdrmani. Naime, to je bio govor o stanju Unije koji je bio prvi nakon referenduma u Velikoj Britaniji gdje je odlučeno broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

da izlaze iz EU-a. Predsjednik Juncker se morao suočiti sa scenarijom da Brexit možda neće biti kraj osipanja EU-a. Ako se promatra njegov govor u cjelini, očito je potiče na jedinstvo. U tom kontekstu predlaganjem regulacije dvostruke kvalitete, on simbolički ukazuje namjeru zadržavanja jedinstva. EU će riješiti nejednakosti u istočnoj Europi. Neće postojati samo neka daleka birokracija u Bruxellesu koja nacionalna Vlada krivi za nepopularne mjere. Dakle, nakon godina pokušavanja stavljanja ovog pitanja na dnevni red europskih institucija, konačno se poklapaju dva elementa: kvalitetna istraživanja i stvarna politička volja za promjenom.

Izbori ubrzali proceduru Ubrzo započinje legislativni proces na razini EU-a u cilju zabrane plasiranja proizvoda različite kvalitete na tržištu. Budući da se išlo u zabranu za sve vrste proizvoda, ne samo prehrambene, Europska komisija je predložila da se dvostruka kvaliteta proizvoda zabrani u Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Proces pregovora je tekao dosta teško tako da je dočekan kraj mandata Europskog parlamenta dočekao, a da konkretan prijedlog nije dogovoren. Tu dolazimo do trećeg elementa koji je pomogao regulaciji, a to su europski izbori. Velikom dijelu lobija koji nije htio da do regulacije dođe, činilo se bolje pričekati novi saziv Parlamenta nego dozvoliti da tadašnji završi pregovore. Povjerenica Vera Jourova zadužena za pregovore, bila je Čehinja, a u Parlamentu je bio velik broj europarlamentaraca iz istočne Europe koji su budno kontrolirali proces pregovora. Takva povoljna konstelacija relevantnih zakonodavnih aktera teško bi se mogla ponoviti nakon izbora. S druge strane, zbog samih izbora u mnogim zemljama istočne Europe, pitanje kvalitete proizvoda je postalo jedno od središnjih u kampanjama političkih stranaka, posebno onih euroskeptičnih. Upravo zato, u interesu vlada u Vijeću EU-a je bilo riješiti problem prije izbora kako euroskeptične snage ne bi odgodu rješenja iskoristile kao argument za mobilizaciju glasača. Zakonski prijedlog je finaliziran na zadnjoj sjednici Europskog parlamenta u prošlom sazivu, mjesec dana prije europskih izbora. Novi zakon propisuje zabranu oglašavanja proizvoda koji su naizgled jednaki, ali različitih sastojaka, osim ako je objašnjivo legitimnim razlozima poput nacionalnih zakona, dostupnosti lokalnih sirovina ili reformulacijom s ciljem poboljšanja javnog zdravlja. Zakon će stupiti na snagu krajem 2020. Budući da je ostavljen period prilagodbe članicama, neke države su već krenule u izmjene nacionalnih zakona. Postavlja se pitanje i takozvanih teritorijalnih barijera koje postoje na zajedničkom tržištu tj. činjenice da trgovci ne mogu nabavljati robu bilo gdje u EU već ih multinacionalke upućuju na određene tvornice. Takva situacija zacijelo ne pomaže ni problemu plasmana različite kvalitete i predstavlja veliki budući izazov. Zaključno, EU je projekt u razvoju konstantno pred novim izazovima. Međutim, naše je tržište problem proizvoda niže kvalitete imalo i prije ulaska u EU. Zemlje iz regije koje nisu u EU-a također primjećuju problem različite kvalitete proizvoda, ali nemaju mehanizama da ga riješe. Članstvo u EU-u omogućilo nam je da dođemo do rješenja, kako u ovom slučaju, tako i u mnogim drugima. 70

perspektive

UTJECAJ PROMJENA POLJOPRIVREDNE POLITIKE EU-a NA HRVATSKU

Komplicirana pravila postaju jednostavnija Novim zakonodavnim okvirom više se ne propisuje ograničen niz mjera i strogih uputa, već se zemljama članicama pruža mogućnost odabira intervencija koje najbolje odgovaraju njihovom geografskom položaju i prednostima koje imaju. Piše: Marijana Petir1 Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) je najdugovječnija, financijski najzahtjevnija i najuspješnija angažiranost Europske Unije. Cilj joj je osigurati visoku kvalitetu hrane za više od 500 milijuna stanovnika i to po pristupačnim cijenama, brinući se da poljoprivrednici za svoj rad budu pošteno plaćeni kako bi oni i njihove obitelji imali pristojan život.

Autorica je bivša zastupnica u Europarlamentu i članica Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Europska komisija krajem je 2017. godine objavila dokument o budućnosti hrane i poljoprivrede, a Europski parlament je u svibnju 2018. usvojio istoimeno izvješće na vlastitu inicijativu zastupnika Herberta Dorfmanna koje je saželo prijedloge zastupnika Europskog parlamenta o tome kako bi budući ZPP trebao izgledati. Parlamentarci su tražili veću fleksibilnost za države članice, pojednostavljenje procedura, olakšavanje i fleksibilizaciju okolišne komponente te mnogo drugih stvari... Komisija je nastojala slijediti prijedloge zastupnika te je sročen paket propisa i novi oblik Zajedničke poljoprivredne politike. Sastoji se od: „Uredbe o strateškim planovima u okviru ZPP-a“, „Financijske uredbe“ i „Uredbe o zajedničkom tržištu“ i postavlja tri opća cilja usmjerena na: – jačanje položaja poljoprivrednika, – zaštitu okoliša, klimu i bioraznolikost, – osnaživanje socijalne komponente ruralnih prostora. Te će ciljeve države članice morati ispuniti putem devet posebnih ciljeva. Nova Zajednička poljoprivredna politika zadržat će i svoja dva stupa: izravna plaćanja i ruralni razvoj. Unaprijedit će se i sustav organizacije zajedničkog tržišta putem sektorskih intervencija. Članice će morati izraditi strateški plan u kojem će objediniti sve intervencije i mjere namijenjene provedbi zajedničke poljoprivredne politike na nacionalnoj razini. Novim zakonodavnim okvirom više se ne daje ograničeni set mjera i stroge upute već se članicama daje mogućnost da u okviru širokog spektra intervencija pronađu one koje najbolje odgovaraju njihovom geografskom položaju i prednostima koje imaju.

Nova mjera ocjene uspješnosti U novom će se ZPP-u težište staviti na ostvarivanje specifičnih ciljeva te će to, putem ograničenog broja indikatora, postati nova mjera ocjene uspješnosti. Novi zakonodavni paket trebao bi donijeti pojednostavljenje danas vrlo kompliciranih pravila, a fleksibilnost ZPP-a olakšati život i poljoprivrednicima i administraciji. Zastupnici su na prijedlog Uredbe Komisije o strateškim planovima u okviru ZPP-a podnijeli više od 5200, a na cijeli zakonodavni paket više od 7000 amandmana. Glavni elementi usvojenog stajališta Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj odnose se na odgađanje primjene sustava nacionalnih strateških planova u okviru ZPP-a nakon 2020. godine, usmjeravanje najmanje 20% izravnih plaćanja te najmanje 30% proračuna za ruralni razvoj za ekološke aktivnosti, ograničavanje izravnih plaćanja na 100.000 eura, usmjeravajući najmanje 5% izravnih plaćanja malim i srednjim gospodarstvima. Usvojenim se stajalištem traži i daljnja potpora malim, mladim, novim poljoprivrednicima i ženama u ruralnim područjima. 72

perspektive

Komplicirana pravila postaju jednostavnija

Strateški planovi Takozvani novi model provedbe ZPP-a koji se temelji na nacionalnim strateškim planovima koje će izraditi države članice, a odobriti Europska komisija, treba se odgoditi za jednu godinu do 2022. kako bi se omogućilo više vremena za prilagodbu. Strateški planovi predstavljaju jedinstveni dokument u kojem se nalaze svi elementi ZPP-a koji će se primjenjivati na području pojedine države članice. Strateške planove izrađuju države članice a odobrava ih Europska komisija. Strateškim planovima mora se osigurati postizanje općih (3) i specifičnih ciljeva (9 – povezanih s 3 temeljna cilja (3+3+3)). U odnosu na opće ciljeve koje je predložila Europska komisija izvješće Europskog parlamenta ih bolje specificira. Odbor za poljoprivredu EP-a traži unutar općih ciljeva očuvanje europskog modela poljoprivrede utemeljenog na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Okvir općih ciljeva zadržan je u okviru tri teme – 3 specifična cilja za jačanje položaja poljoprivrednika, 3 cilja vezana uz okolišnu i klimatsku tematiku te 3 cilja vezana uz socijalna pitanja i ulogu ZPP-a u razvoju ruralnih područja te je bolje specificiran u odnosu na prijedlog EK. U radu na ostvarivanju posebnih ciljeva države članice osiguravaju pojednostavnjenje i uspješnost potpora u okviru ZPP-a.

Zelena arhitektura Važan dio arhitekture Zajedničke poljoprivredne politike je i briga za okoliš i prirodu. Uz uvjetovanost kao osnovu za stjecanje prava na potpore uvode se i dobrovoljne eko-sheme, koje će biti uključene u nacionalne strateške planove, trebale bi podupirati ne samo praksu koja je korisna za okoliš i klimu, već i dobrobit životinja. Odbor smatra da bi Komisija trebala izraditi katalog takvih praksi koji bi trebao poslužiti kao pomoć nadležnim nacionalnim tijelima. Stajalištem se traži i da se najmanje 30% proračuna za ruralni razvoj namijeni svim vrstama mjera vezanih za okoliš i klimu, te da se minimalno 20% proračuna izravnih plaćanja dodijeli za eko-sheme.

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Zaštita okoliša među prioritetima Zaštita okoliša i aktivnosti vezane uz prilagodbe promjeni klime značajan su element svake EU politike. Poljoprivredna politika posebno je značajna jer je u izravnom kontekstu s prirodom i područjima pod različitim razinama zaštite bioraznolikosti, krajobraza, staništa, vrsta i sl. U tom dijelu zakonodavnog prijedloga potrebno je razlikovati dva elementa te arhitekture unutar prvog stupa ZPP-a: 1. uvjetovanost, 2. eko-shemu – dodatne aktivnosti za očuvanje, prirode, okoliša bioraznoliksoti te intervencije u ruralnom razvoju unutar II stupa ZPP-a usmjerene na agroekološku održivost, mjere ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama te druge obveze upravljanja. Uvjetovanost predstavlja minimum zadaća koje poljoprivrednici moraju ispuniti kako bi mogli primati potpore u obliku izravnih plaćanja. Naime, poljoprivrednici su prvi i pravi čuvari okoliša te su potpore poljoprivrednoj proizvodnji i njihovom dohotku dio paketa dozvoljenih potpora unutar okvira Svjetske trgovinske organizacije upravo zbog njihovog nemjerljivog doprinosa čuvanju okoliša i prirode. Naime, poljoprivrednik dobiva potporu zbog svih napora koje ulaže kako bi njegova proizvodnja bila održiva za okoliš i bioraznolikost. Uvjetovanost se sastoji od niza obveznih mjera u pogledu: 1. poštivanja propisa povezanih s određenim tvarima koje opterećuju okoliš (npr. nitrati, pesticidi, antibiotici) 2. dobre poljoprivredne prakse (ugar, rotacije klutura) 3. mjera ozelenjivanja (izmijenjene i pojednostavljene sheme aktualnog ZPP-a) koje trebaju pridonijeti očuvanju prirodnog okoliša, bioraznoliksoti i dobrog stanja okoliša. Druga je komponenta eko-shema – obvezna za države članice, a dobrovoljna za poljoprivrednike – da unutar te eko-sheme članice moraju osigurati proračun za sve aktivnosti poljoprivrednika koje idu iznad uvjetovanosti te na taj način dodatno podupirati održive metode i praksu s ciljem postizanja boljeg stanja okoliša i bioraznolikosti. Unutar ruralnog razvoja članice također moraju alocirati sredstva za agroekološku održivost, mjere ublažavanja klimatskih promjena i mjere prilagodbe te druge obveze upravljanja na način da odobre plaćanja za poljoprivredno-ekološku održivu praksu, ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu, uključujući prevenciju prirodnih rizika, i druge obveze upravljanja, kao što su šumarstvo, zaštita i poboljšanje genetskih resursa, te zdravlje i dobrobit životinja.

perspektive

Komplicirana pravila postaju jednostavnija

Smanjenje potpora za veća gospodarstva i potpora malim poljoprivrednicima Države članice trebale bi umanjivati godišnja izravna plaćanja poljoprivrednicima koji dobivaju više od 100.000 eura, ali im mogu dopustiti da od ukupnog iznosa, prije smanjenja, oduzmu troškove u visini 50% plaća povezanih s poljoprivredom, uključujući poreze i socijalne doprinose. Na taj način želi se dodatno zaštiti i radnička prava poljoprivrednika, sigurnost na radu i prihode zaposlenih o poljoprivredi. Najmanje 5% nacionalne omotnice za izravna plaćanja države članice trebale bi namijeniti dodatnoj preraspodijeljenoj potpori dohotku malim i srednjim poljoprivrednicima. Države koje su koristile više od 10% proračuna za izravna plaćanja za ovaj program potpore, mogu odlučiti da uopće ne primjenjuju mehanizam ograničenja.

Ograničenje ili preraspodjela potpora? Europska komisija predložila je ograničavane iznosa potpora prvo smanjivanjem iznosa od 60.000 eura do 100.000 eura te smanjenjem isplata iznad toga iznosa. Osobno zagovaram veće preraspodjele i veću potporu malim i srednjim poljoprivrednicima, usvojeni prijedlog predviđa niz fleksibilnosti za različite države članice da ograniče maksimalne iznose potpora koje prelaze 100.000 eura. Tom fleksibilnošću različiti modeli poljoprivredne proizvodnje i tradicije bit će obuhvaćeni prijedlogom. Poljoprivrednici koji primaju potpore u iznosima višim od 100.000 eura od ukupnog iznosa potpore mogu oduzeti troškove u visini 50% plaća povezanih s poljoprivredom, uključujući poreze i socijalne doprinose te neće biti podložni ograničenjima ako ukupni iznos nakon oduzimanja tih troškova neće prelaziti 100.000 eura. Način raspodjele omotnice također će prvi puti trebati biti javno raspravljen i na razni Hrvatske. Već sada pozivam poljoprivrednike da se pripreme i aktivno uključe u javnu raspravu oko Strateških planova u poljoprivredi. Kako bi se osigurale veće potpore za male i srednje poljoprivrednike, države članice moći će dio potpora preusmjeriti prema njima. Odbor je također predložio i pojednostavljenu shemu poticanja mikro i malih poljoprivrednika. Pojednostavljeni program namijenjen je za malim poljoprivrednicima, a taj se sustav može sastojati od paušalnog iznosa koji može biti različit za različita područja. Države članice odgovarajuću intervenciju trebaju predvidjeti u strateškom planu ZPP-a kao neobveznu za poljoprivrednike.

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Aktivne poljoprivrednike trebaju definirati države članice Države članice trebaju definirati aktivne poljoprivrednike, tj. osobe koje ispunjavaju uvjete za stjecanje prava na potpore EU-a. To trebaju napraviti na način kojim se osigurava da se potpora ne daje onima čija poljoprivredna djelatnost čini samo neznatan dio njihove ukupne gospodarske aktivnosti. Takva definicija, mora očuvati model obiteljske poljoprivredne proizvodnje EU-a. Tvrtke, ali ne i skupine poljoprivrednika, koje obavljaju opsežnu preradu poljoprivrednih proizvoda, mogle bi biti isključene iz potpora. Definiciju „aktivnih poljoprivrednika“ određuju države članice tako da se osigura da se potpora ne dodjeljuje osobama kojima poljoprivredna djelatnost čini samo neznatan dio ukupne ekonomske aktivnosti ili čija glavna poslovna djelatnost nije poljoprivredna, ali da se iz potpore ne isključe poljoprivrednici koji se bave i drugim poslovima. U definiciji se omogućuje da se odredi koji se poljoprivrednici ne smatraju pravim poljoprivrednicima, i to na temelju uvjeta kao što su ispitivanja prihoda, količina rada na poljoprivrednom gospodarstvu, predmet poslovanja i/ili upisivanje u registre. Definicija će, u svakom slučaju, očuvati model obiteljske poljoprivredne proizvodnje Unije pojedinačne ili grupne prirode, bez obzira na njegovu veličinu. Države članice mogu iz ove definicije isključiti pojedince ili poduzeća koja obavljaju obradu poljoprivrednih proizvoda velikih razmjera, s iznimkom skupina poljoprivrednika. Prema sadašnjem modelu poljoprivrednom djelatnošću mogle su se baviti i zračne luke samo za održavanje travnjaka. To se novim prijedlogom onemogućava. Usvojen je moj prijedlog za bolje razlikovanje i usmjeravanje potpora za mlade i nove poljoprivrednike gdje vidim prostor za pomoć samozapošljavanju hrvatskih branitelja kao i drugih potencijalnih novih poljoprivrednika u dobi iznad 40 godina starosti. Dobila sam podršku i za amandman kojim se omogućava da Hrvatska dodijeli posebne potpore poljoprivrednicima koji proizvode u područjima stradalim ratom, kao i u područjima s prirodnim i ostalim ograničenjima.

Mladi poljoprivrednici Države članice trebale bi namijeniti najmanje 2% svojih proračuna za izravna plaćanja mladim poljoprivrednicima. Dodatna potpora po hektaru trebala bi se odobriti za prvih sedam godina nakon podnošenja zahtjeva. Daljnja podrška mladima može se dodjeljivati iz sredstava za ruralni razvoj, a države članice mogle bi podržati ulaganja mladih poljoprivrednika, uključujući kupnju zemljišta, kao prioritet. Za tu je namjenu predviđeno i po 100.000 EUR po korisniku.

perspektive

Komplicirana pravila postaju jednostavnija

Pad broja poljoprivrednika U Hrvatskoj smo u posljednjih desetak godina zabilježili značajan pad broja poljoprivrednika. Značajan je trend i starenja populacije poljoprivrednika. Svega 6% poljoprivrednika u EU-u mlađe je od 35 godina dok je prosječna dob poljoprivrednika gotovo 55 godina. Izdvajanja za mlade poljoprivrednike iznosit će najmanje 2% omotnice ZPP-a, premda sam se ja zalagala da to bude najmanje 4% jer smatram da mlade treba podržati kako bi postigli generacijsku obnovu. Novac sam po sebi nije dovoljan ako se mladima ne omogući pristup poljoprivrednom zemljištvu, pravednim financijskim instrumentima kakve imaju mladi u drugim državama članicama, a najnužnije je suzbiti nepoštenu trgovačku praksu koja mlade demotivira da se uopće bave poljoprivredom. U popis intervencija za koje države mogu dodijeliti potpore u okviru ruralnog razvoja dodana je i intervencija za žene ruralnim područjima. Unatoč tome što Komisija u svom prijedlogu nije dala tu mogućnost, putem mišljenja koje sam izradila u Odboru za prava žena i ravnopravnost spolova te amandmana koje sam podnijela u Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj osigurala sam podršku kolega zastupnika da se uvedu intervencije za žene u ruralnom prostoru kojim države članice mogu dio potpora namijeniti poboljšanju njihovog života. U provedbi te intervencije države članice bi trebale biti u mogućnosti donositi konkretne mjere usmjerene na promicanje veće uključenosti žena u gospodarstvo ruralnog područja.

Savjetodavna služba Zastupnici Europskog parlamenta također su odobrili prijedlog Komisije kojim se obvezuje sve države članice da uspostave savjetodavne službe koje bi pružale usluge poljoprivrednicima s ciljem informiranja poljoprivrednika o svim zahtjevima i uvjetima vezanim uz potpore, načinima sprječavanja antimikrobne rezistencije i dostupnosti podrške inovacijama i digitalnim tehnologijama. Stajalište Parlamenta traži i da usluge pružaju dobro osposobljeni i educirani savjetnici. Oni bi trebali pomoći poljoprivrednicima da poboljšaju svoju konkurentnost, proizvodnju i ekološku praksu, da im daju savjete o proizvođačkim organizacijama i sigurnosti farmi, da pomognu novoosnovanim poljoprivrednim gospodarstvima ili onima koji žele promijeniti svoju proizvodnju, da primjenjuju prakse za manje i učinkovito korištenje gnojiva, održivo upravljanje hranjivim tvarima i bolje prilagođavanje klimatskim promjenama. S obzirom na jasan stav Europske komisije i Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj Europskog parlamenta o potrebi osnivanja savjetodavnih službi i jačanja postojećih, nelogična je bila odluka Ministarstva poljoprivrede da Hrvatsku savjetodavnu službu pripoji Ministarstvu. broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Izjednačavanje izravnih plaćanja unutar država članica Sva izravna plaćanja po hektaru unutar teritorija pojedine države članice trebala bi doseći najmanje 75% njihovih prosječnih izravnih potpora do 2024. i 100% do 2027. godine.

Fleksibilnost u prijenosu sredstava Na temelju mojih amandmana, Europski parlament je podržao stajalište kojim se Hrvatskoj omogućava zadržavanje prava iz Ugovora o pristupanju Uniji tijekom 2021. i 2022. godine unatoč najavi da će proračun za poljoprivredu zbog Brexita biti smanjen. Amandmanima sam osigurala da se iznos predviđen za izravna plaćanja tj. potpore hrvatskim poljoprivrednicima ne smanjuje i da se zadrži iznos potreban za razminiranje u okviru tzv. minske omotnice.

Prijenos novca između stupova ZPP-a Odbor za poljoprivredu i ruralni razvoj podržao je prijedlog Komisije da se dopusti prijenos 15% sredstava za izravna plaćanja u proračun za ruralni razvoj, ali je dodan i uvjet da se preneseni novac mora koristiti za eko-sheme. Nisu dopušteni drugi transferi iz prvog u drugi stup.

perspektive

Komplicirana pravila postaju jednostavnija

Prijenosi iz omotnice za ruralni razvoj u omotnicu za izravna plaćanja trebali bi biti ograničeni na 5%, a ne na 15% kako je predložila Komisija. Međutim samo Hrvatskoj, Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj, dopušteni su transferi do 15% omotnice iz drugog u prvi stup pod uvjetom da se 5% namijeni eko-shemama. Nakon dugotrajnog lobiranja i teških pregovora, izborila sam za Hrvatsku iznimku za veću fleksibilnost u prijenosu financijskih sredstava između prvog i dugog stupa. Naime, Hrvatska uz Poljsku, Mađarsku i Slovačku ima znatan dio omotnice namijenjen ruralnom razvoju, čak 46%, dok većina drugih država članica ima ispod 25%. Osiguranom fleksibilnošću moći će se prenositi sredstva iz II stupa u I stup ZPPa što će dodatno pomoći hrvatskim poljoprivrednicima kako bi dobili izravna plaćanja za svoju proizvodnju. Osim toga, Hrvatska je do sada iskoristila svega 39% odobrenih sredstava za ruralni razvoj, mjere koje su oda-brane nisu dobro ciljane te nisu doprinijele očuvanju ruralnog prostora, njegovom oživljavanju i zadržavanju mladih na selu kao temelju generacijske obnove.

Predstojeći koraci Tekst odobren od strane zastupnika u Odboru za poljoprivredu mora se razmotriti i usvojiti na Plenarnoj sjednici te se potom kreće u pregovore s Vijećem i Komisijom. Nastojala sam interese Republike Hrvatske i naših poljoprivrednika ugraditi u stajalište Odbora te je od mojih 100 podnesenih amandmana, velika većina i usvojena. Bilo bi šteta da se izvješće u ovakvom obliku ne usvoji na Plenarnoj sjednici novog saziva Europskog parlamenta no prema informacijama koje mi je dao predsjednik Odbora za poljoprivredu i ruralni razvoj Norbert Lins, Odbor ima namjeru preotvoriti neka poglavlja i ponovo ih staviti na raspravu, stoga bi hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu trebali biti aktivni i voditi računa da se oni elementi koji su za nas važni sačuvaju.

broj 3-4 :: studeni 2019.

NAKON BREXITA

Odlazak otočana poklon kontinentalcima Razlaz je pokazao da Europska unija prema vanjskom čimbeniku mora djelovati jedinstveno, bez pukotina, što je možda najvažniji poklon koji je ovakav ishod donio. Piše: Željko Trkanjec1 Brexit je za Europsku uniju (EU) doslovce bio mana s neba. EU je u prošlom desetljeću doživjela klasični, gundulićevski obrat: vrhunac 1. svibnja 2004. godine kad je u članstvo ušlo deset zemalja primarno s prostora bivše Istočne Europe. Bila je to formalna potvrda nestanka Željezne zavjese, a EU je izašla na granice Rusije: ozbiljan geopolitički obrat i promjena ravnoteže na euroazijskom platou (tada je još snažna ideja formiranja jedinstvenog prostora od Lisabona do Vladivostoka s kasnijim proširenjem od Vancouvera do Vladivostoka: ta je teza i dalje na životu – nalazi se u koalicijskom sporazmu sadašnje njemačke vlade – i čeka rješenje ukrajinskog, prije svega krimskog pitanja). A onda se, samo četiri godine kasnije, svijet sunovratio u financijsku krizu. EU se držala jedno vrijeme, ali onda je uslijedio nuklearni udar: Grčka je prva izašla u javnost s nenaplativim dugovima koji su bili izravna posljedica pretjeranog zaduživanja zemlje u doba konjunkture i to pod vladama desnog i lijevog centra podjednako. Zemlji je prijetio bankrot, a eurozoni težak udarac: mnogi su čak pričali o propasti projekta eura. Sudbina eura, eurozone i EU-a rješavana je u dugim noćnim pregovorima. Na vidjelo je izašao niz problema godinama skrivanih pod tepihom: Grčka je ušla u tadašnju Europsku zajednicu iz geostrateških razloga (uz Hrvatsku jedina u dosadašnjoj povijesti sama), svi su znali da je frizirala ekonomske podatke da bi dobila euro. I živjela je debelo iznad svojih stvarnih mogućnosti.

Autor je glavni urednik Euractiv.hr/jutarnji.hr

perspektive

Odlazak otočana poklon kontinentalcima

Grčka kriza razotkrila slabosti eura No, grčka je kriza imala i jednu dobru stranu: razotkrila je slabosti zajedničke valute koja postoji bez zajedničke ili barem usklađene fiskalne politike članica. Tijekom krize je u javnost izašla i informacija da su „očevi eura“, prije svih njemački kancelar Helmut Kohl, bili svjesni slabosti eura, ali su ga pokrenuli iz političkih razloga. U cilju jačanja integracije EU-a. I tako je započeo proces dubinske reforme eurozone koji traje i trajat će još niz godina. Jer, sada 19 članica ima različite vizije smjera i brzine tih reformi (čitaj, prije svega Francuska i to Emmanuel Macron i Njemačka – koja bi taj stav mogla promijeniti ako na izborima 2021. godine dođe do tektonskih promjena i Zeleni uđu u vladu kao ravnopravan partner Kršćansko-demokratskoj uniji – CDU). S druge su strane negativne posljedice grčke krize tijekom koje se pojavio termin „Grexit“.„Grexitom“ su prijetili iz Bruxellesa Ateni koja je u jednakoj mjeri uzvraćala Bruxellesu. Realno, oba aktera su blefirala jer niti je EU željela ostati bez Grčke niti je Grčkoj padalo na pamet da izađe iz članstva. Možda je to stvarno mislio samo kratkotrajni ministar financija Ioannis Georgiou „Yanis“ Varoufakis: nije nevažno da je oporavak Grčke krenuo u trentku kad ga je tadašnji grčki premijer Alexis Tsipras konačno smijenio. U najtežim trenucima krize više od 60 posto Grka željelo je ostanak u eurozoni i EU. Bilo im je jasno da bi ih povratak drahme snažno bacio unatrag i ozbiljno obezvrijedio njihovu imovinu, kapital i rad. Grci su ipak prije svega trgovci. A onda se pojavio britanski premijer David Cameron. On je s Brexitom koketirao još prije svoje prve izborne pobjede 2010. godine. Nakon kojih je morao u – u britanskoj politici vrlo nepoželjnu – koaliciju s Liberalnim demokratima. Konzervativci su tradicionalno bili antiEU, a Liberalni demokrati i Laburisti proEU. Cameron je dijelom zbog toga da ojača svoj utjecaj u Konzervativnoj stranci, a dijelom i da osigura čistu pobjedu, prije izbora 2015. godine ozbiljno zaigrao na kartu izlaska iz EU-a.

Trojanski konj SAD-a Brexit ima duboke korijene u britanskom društvu, riječ je o kulturološkom fenomenu koji je pratio svih više od 46 godina članstva Ujedinjene Kraljevine u EU-u. Moja je procjena, kao odabir između brojnih događaja, da je ključni trenutak nakon kojeg se barem referendum o Brexitu više nije mogao izbjeći 1992. godina i sastanak u nizozemskom gradiću, Maastrichtu, gdje je potpisan Ugovor o Europskoj uniji. To je bio trenutak nakon kojeg je postalo potpuno jasno da članstvo Ujedinjene Kraljevine u EU više neće dugo trajati. Naime, London je, nakon što je formirana Zajednica za čelik i ugljen, začetak današnje EU, vrlo brzo shvatio da se na Kontinentu zbiva nešto pozitivno i, s trgovačkim duhom koji nedvojbeno posjeduje, zaključio da mora postati dijelom jedinstvenog europskog tržišta. Londonu je u potpunosti

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

odgovarala Europska ekonomska zajednica jer je od nje imao izuzetne koristi kao moćna privreda, ali nije prihvaćao ništa više od toga (preciznije, cijelo je vrijeme radio na tome da ostvari povlašten položaj u toj Zajednici: dovoljno je samo navesti kao primjer rabat na plaćanja u zajednički proračun koji je iskamčila premijerka Margaret Thatcher 1985. godine). Cijelo vrijeme britanskog članstva u EEZ/EU na kontinentu se govorilo kako je Ujedinjena Kraljevina „Trojanski konj“ SAD-a koji tako usporava formiranje stvarne Unije koja bi mu mogla postati ozbiljan trgovinski konkurent. Što je parcijalno točno, ali presudno je razlog u svijesti Britanaca: njihovoj ideji baštinjenja „imperija u kojem ne zalazi sunce“ i paternalističkog odnosa prema Europi. Koji se jako dobro vidi u stalno spominjanoj tezi kako je „Otok dva puta spašavao kontinent od Njemačke“. Pri čemu se zaboravljalo i zaboravlja da je Britanija od osamostaljenja Indije postala jedna od sila, ali više ne imperij, a da je Sueska kriza pokazala da globalnom scenom vladaju neki drugi akteri: SAD i SSSR. Falklandski rat je vratio ponos, ali je on bio utemeljen na ispraznom nacionalizmu: Argentina je tada bila gotovo propala zemlja. Ujedinjena Kraljevina je, između ostalog, EU smatrala prijetnjom svojoj suverenosti, Kruni, kulturnim i civilizacijskim vrednotama o kojima se ne raspravlja. Jedan od klasičnih primjera takvog stava je pitanje nadležnosti europskih sudova. Kampanja za izlazak Britanije iz EU-a je upravo taj argument često i efektno koristila: ponosni se Britanci moraju pokoravati odlukama europskih sudova. To je za Kraljevinu bilo neprihvatljivo od samog početka, a ta je omraza rasla kako su ovlasti sudova u Luxembourgu jačale. Pri čemu treba napomenuti da je London sve nezadovoljniji i Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, iako to nije sud EU-a već Vijeća Europe, institucije koja je osnovana u Londonu. Dodat ćemo još i europski uhidbeni nalog koji su na Otoku doživjeli kao još jedan udarac svojoj suverenosti. Pri čemu su emocionalni argumenti prevladavali nad profesionalnima, dakle razlici anglosaksonskog i kontinentalnog prava.

Pozitivni učinci referenduma u UK-u Promatrajući fenomen Brexita s te pozicije potpuno je izgledno da će Ujedinjena Kraljevina izaći iz članstva u EU-u 31. siječnja 2020. godine, dakle u doba hrvatskog predsjedanja EU. A taj je trogodišnji proces – referendum je održan u lipnju 2016. godine – imao niz izuzetno pozitivnih učinaka na EU. učinaka koji nadmašuju očekivane negativne posljedice izlaska velike ekonomske sile iz članstva u EU-a. U trenutku najžešće rasprave prije referenduma, EU je zadesila jedna od najtežih kriza: ona migrantska 2015. i 2016. godine. Duboke i bolne posljedice globalne financijske krize, politike oštre štednje (austerity) i migrantski val stvorili su kritičnu masu koja je iznjedrila radikalno desne, populističke, suverenističke stranke. Koje su ponudile banalna, jednostavna i opasna rješenja za kompleksne posljedice krize: izlazak iz eura (vlastitom valutom će se lakše moći manipulirati s čime se, 82

perspektive

Odlazak otočana poklon kontinentalcima

vidjeli smo, Grčka nije slagala) i iz EU (lišavanje visokih EU standarda olakšat će trgovinu). Pa su medijima odzvanjali: Italexit, Czexit, Frexit, Nexit, Swexit, Dexit. A onda su se nakon objave rezultata referenduma o Brexitu stropoštale burze. Pa se počelo otvoreno govoriti o svim problemima koje Brexit donosi: nestanak novca iz EU fondova (Poljska i Mađarska su odmah odustale od -exita), pad funte (Talijani i Francuzi su se sjetili lire i franka i okrenuli leđa – exitu), carine na robu iz drugih članica EU i granične kontrole (to je sve zabrinulo). Lider talijanske radikalno desne stranke Lega (bivša Lega Nord) Matteo Salvini je mahao izlaskom iz eura u predizbornoj kampanji za izbore 2018. godine da bi mukom zamuknuo kad je vidio ankete prema kojima više od dvije trećine građana ne želi liru. Marine Le Pen, liderica stranke koja sada nosi ime Nacionalno okupljanje (prije je bio Nacionalni front) jednako je tako napravila obrat od protivnice eura u zagovarateljicu zajedničke europske valute. Alternativa za Njemačku, stranka koja je nastala 2013. godine na platformi protivljenja euru, već dvije godine kasnije odustaje od te ideje i postaje primarno antiimigrantska stranka. Kako je europska javnost svjedočila teškim pregovaračkim problemima s kojima se Ujedinjena Kraljevina suočavala i neizvjesnostima s kojima će se susresti nakon izlaska iz članstva tako je raslo europsko jedinstvo. Brexit je stabilizirao europski projekt i vratio građanima Europe vjeru u važnost zajedništva. Porast odaziva birača na izborima za Europski parlamentu u svibnju ove godine jedna je od izravnih posljedica Brexita – uz jačanje populističkih stranaka koje je većina građana doživjela kao ozbiljnu prijetnju.

Olakšan pristup dogovaranja S druge strane, Brexit je apsolutno olakšao situaciju u procesu dogovaranja, definiranja prioriteta i jačanja integracije EU. U naslovu ovog teksta stoji sintagma „nakon Brexita“. Pomaci se vide već sada. Krajem ožujka 2017. godine London je službeno predao zahtjev za izlazak iz članstva u EU sukladno Članku 50 Lisabonskog ugovora na temelju kojeg Unija funkcionira. A u Bratislavi je već 16. rujna 2016. godine održan prvi summit EU 27 na kojem je donesena ključna odluka: Odlučnost broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

da EU 27 uspije. Pregovori s Britanijom potvrdili su da je uspjeh osiguran. Naime, tijekom tog procesa, posebno u situacijama kad je Britanija pokušala unijeti razdor među 27-oro, sve su vlade na čelu s Europskom komisijom pokazale izuzetno, stameno jedinstvo. U presudnim trenucima su čak zemlje poput Njemačke i Francuske rekle da će stav EU-a biti ono što zatraži Irska: koja će biti najjače pogođena Brexitom. Ideja pune podrške jednoj članici uspjeh je kakav gotovo da se ne pamti u povijesti EU-a. Isključivanje Ujedinjene Kraljevine iz procesa donošenja odluka o budućnosti EU redefiniralo je postojeća savezništa: pa se tako Nizozemska, dotad ključni sljedbenik Londona, snažno okrenula prema Njemačkoj i hanzeatskim zemljama sjevera. Francuska je formirala grupaciju mediteranskih članica (bez Hrvatske, na što je naša vlada premlako reagirala). Višegradska skupina (Poljska, Češka, Mađarska i Poljska) prvo se snažnije vezala između sebe, a zatim, kad su počeli procesi protiv Poljske i Mađarske zbog narušavanja vladavine prava (što bi teško bilo provedivo da je za stolom bila Ujedinjena Kraljevina), Češka i Slovačka su ojačale veze prema Austriji i Njemačkoj. Unutar EU-a će i dalje postojati snažne podjele između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, katoličkih i protestantskih zemalja, onih koje su za što slobodniju trgovinu i onih koje bi jaču regulativu: no, Brexit je pokazao da EU može prema vanjskom čimbeniku djelovati jedinstveno. Bez pukotina. I to je možda najvažniji dar koji nam je Brexit podario. Tijekom pregovora EU je ozbiljno pokrenuo projekt obrambene unije koji je London dotad stalno blokirao. Riječ je o projektu PESCO (Trajno strukturirana suradnja) koji za primarni cilj ima usklađivanje javnih nabava u obrambenom sektoru: s idejom da se kupuje oprema europskih proizvođača što se ne dopada ni SAD-u ni Ujedinjenoj Kraljevini. A koji bi mogao ozbiljno pomoći boljoj i učinkovitijoj alokaciji obrambenih troškova svih članica.

Jednostavnije u Schengen Na ekonomskom je planu ubrzan proces uspostave bankovne unije, formiranja Europskog monetarnog fonda, jedinstvenog tržišta kapitala, porezne unije. Svi bi ovi procesi bili usporeni ili u konačnici čak torpedirani da je za stolom Ujedinjena Kraljevina koja je cijelo vrijeme članstva panično čuvala financijsku industriju City of London ne dozvoljavajući niti jednoj odluci EU da na nju utječe. Istine radi treba reći da se nije dogodio efekt deus ex machina pa sada sve ide samo od sebe. Ima velikih sporova, svađa oko definiranja europskog interesa, zagovaranja vlastitih ciljeva. Ali, svi procesi teku brže i bez zapreka koje je vrlo često postavljala Britanija. Dobar je primjer upravo Schengenski ugovor za koji je Hrvatska 22. listopada ove godine dobila zeleno svjetlo. Sada su gotovo sve članice EU-a ili unutar tog prostora slobodnog protoka robe, ljudi, kapitala i usluga ili su kandidati. Jedina koja nije članica je Irska. Koja je na tom planu pratila Ujedinjenu Kraljevinu. Hrvatska će pričekati reformu tog sustava, koja je potrebna zbog pukotina koje su se pokazale 84

perspektive

Odlazak otočana poklon kontinentalcima

tijekom migrantske krize, da bi ušla u taj sustav. Taj će proces potrajati, ali kada završi sasvim je sigurno da će u njemu biti sve članice EU, a vjerojatno i Irska. Slično je i s eurom: švedska kruna ove godine ima velikih problema, ni zlot više ne stoji idealno. Konačno, izlaskom iz EU zemlje koja je dobila izuzeće od uvođenja eura sasvim je sigurno da će se ubrzati proces eurizacije cijelog prostora. Oni pak koji će se tome opirati naći će se u problemima jer će postati dijelom „Europe druge brzine“. Prema nekim procjenama, EU sa samo vanjskim granicama i jedinstvenom valutom mogla bi postojati od 2030. godine. Konkurentske prednosti takve Unije bile bi ogromne. I znatno olakšale globalnu bitku s Kinom i SAD-om, ali i nadolazećom Indijom.

Prioriteti hrvatskoga predsjedanja Za kraj, pogledajmo koji su zasad još neobjavljeni, ali u Bruxellesu komunicirani prioriteti hrvatskog predsjedanja EU-a u prvoj polovici 2020. godine: – Europa koja raste i razvija se (kohezija, konvergencija, demografija, unutarnje tržište) – Transport i povezanost (uključujući energiju i energetsku diverzifikaciju) – Sigurnost i migracije – Europa u svijetu. Riječ je o zadacima koje je zacrtala Komisija Jean-Claude Junckera, a prihvatio Europski parlament izabran ove godine. Da je u planiranju ovih prioriteta sudjelovala Ujedinjena Kraljevina, na tom popisu ne bi bile: kohezija, konvergencija, te Europa u svijetu. A i sigurnost bi bila maksimalno u rukama zemalja članica (to je stav koji trenutno grčevito brani mađarski premije Orban Viktor). Pitanje Europe u svijetu je izuzetno važan primjer. Naime, EU mora pronaći svoje mjesto u definiranju novog globalnog poretka kao sila al pari SAD-u i Kini. Za to je potrebno jedinstvo u definiranju vanjske i sigurnosne politike koje s Britanijom u članstvu nije bilo moguće. Jer, London je uvijek na prvo mjesto stavljao svoje interese: pa je tako sa SAD-om otišao u iračku vojnu avanturu 2003. godine dok je većina EU ostala izvan. I pokazala se dugoročno mudrijom. Na tom planu EU čeka težak proces dogovaranja i usklađivanja koji bi trebao dovesti do dubinske promjene: odluke se više ne bi donosile jednoglasno nego kvalificiranom većinom – 55% država članica koje predstavljaju najmanje 65% stanovništva. I nestao bi veto. Postoje brojna protivljenja tom prijedlogu, ali većini racionalnih lidera više je nego jasno da bez stvaranja jednog glasa (onog telefonskog broja za koji je svojedobno pitao Henry Kissinger na kojem se može dobiti stajalište Europe) EU unaprijed gubi bitku protiv svjetskih divova. A to može upropastiti kompletan europski projekt. Bez Ujedinjene Kraljevine u članstvu taj herkulovski pothvat više ne djeluje neostvarivim. I zato je Brexit za EU mana s neba.

broj 3-4 :: studeni 2019.

ULAZAK U EUROZONU

Impuls novom ekonomskom rastu Hrvatska je, nakon dinamičkoga rasta od 2000. do 2007. i jačanja neučinkovitoga državnog sektora, koji je iz ekonomskih aktivnosti postupno istiskivao privatne gospodarske aktere, pred visokim rizikom ekonomske stagnacije Piše: dr. sc. Damir Novotny1 Iako stope rasta bruto domaćeg proizvoda u proteklih nekoliko godina ukazuju na ubrzavanje ekonomskih aktivnosti nakon više od šest godina oporavljanja, hrvatsko gospodarstvo raste sporije od gospodarstava usporedivih zemalja srednje i istočne Europe, i – što je posebno zabrinjavajuće – ispod realnih potencijalnih stopa rasta. Sve tranzicijske zemlje na istoku Europe, današnje punopravne članice EU-a, zabilježile su ubrzani rast nacionalnih ekonomija i realnu konvergenciju stupnja razvijenosti prema razvijenom europskom zapadu. Hrvatska je, uz Sloveniju, početkom tranzicijskog razdoblja bila najrazvijenija zemlja u ovom krugu; danas samo Bugarska ima slabiju ekonomiju od Hrvatske. Umjesto punog iskorištavanja vanjskih impulsa, koje u pravilu donosi liberalizacija tržišta, priljev direktnih inozemnih ulaganja i ubrzavanje investicija, uz snažan rast produktivnosti svih faktora proizvodnje, što su doživjele sve usporedive zemlje, Hrvatska je ekonomija rasla sporije, zapravo stagnirala. Hrvatska je dakle, nakon dinamičnog rasta u razdoblju 2000. – 2007. godine i jačanja neučinkovitog državnog sektora koji je u međuvremenu iz ekonomskih aktivnosti postupno istiskivao privatne ekonomske aktere, pred visokim rizikom dugoročne stagnacije.

Autor je ekonomski analitičar i profesor na Visokoj školi T&MC Group/Edward Bernays

perspektive

Impuls novom ekonomskom rastu

100

Hrvatska

Slovenija

80 70

Češka

Slovačka

Bugarska

Rumunjska

30 20 10

Poljska BDP/ EU=100

Zaposlenost

Javni dug

Mađarska

Slika 1: Glavni makroekonomski pokazatelji – Hrvatska i usporedive zemlje Izvor: Eurostat, prilagodba autora

Izvor: Eurostat, prilagodba autora

Rizik Rizik stagnacije ne može umanjiti nitiniti anemičan ekonomski godine, stagnacije ne može umanjiti anemičan ekonomskirast rast2018. 2018. ii 2019. 2019. godine, koji kreatori ekonomski politika doživljavaju kao svoj uspjeh i koji se u najvećoj mjeri koji kreatori ekonomski politika doživljavaju kao svoj uspjeh i koji se u najvećoj mjeri temeljio na jačanju domaće potražnje kao rezultata porezne relaksacije kućanstava, temeljio na jačanju domaće potražnje kao rezultata porezne relaksacije kućanstava, nije moglo ubrzati bolje iskorištavanje strukturnih i kohezijskih fondova EU-a ni nije moglo ubrzatimalih bolje i iskorištavanje strukturnih i kohezijskih fondova EU-a ni uspješno uključivanje srednjih poduzeća u nabavne lance zapadnoeuropske uspješno uključivanje europskoga malih i srednjih poduzeća u nabavne zapadnoeuropske industrije. Usporivanje gospodarstva, osobitolance naznake dugoročne stagnacije njemačke ekonomije, Hrvatsku bi moglo usmjeriti prema slijepoj ulici industrije. Usporivanje europskoga gospodarstva, osobito naznake dugoročne sekularne stagnacije i rezultirati povećavanjem jaza u razvijenosti te nastavku stagnacije njemačke ekonomije, Hrvatsku bi moglo usmjeriti prema slijepoj ulici iseljavanja u razvijene europske zemlje. sekularnestagnacije i rezultirati povećavanjem jaza u razvijenosti te nastavku iseljavanja u razvijene europske zemlje.

Turistička ponudaTuristička dostigla vrhunac ponuda dostigla vrhunac

Endogeni poticaji rastu hrvatske ekonomije, opterećene neučinkovitim javnim Endogeni poticaji rastupostindustrijskom hrvatske ekonomije, opterećene neučinkovitim javnim sektorom i nedovršenom (postfordističkom) transformacijom, prema svemu sudeći, trajno su iscrpljeni. Ulazak u punopravno članstvo EU-a, sektorom i nedovršenom postindustrijskom (postfordističkom) transformacijom, tehnološki rast produktivnosti faktora,Ulazak niske cijene rada i fisklani stimulansi prema napredak, svemu sudeći, trajno su iscrpljeni. u punopravno članstvo EU-a, više ne mogu imati značajnije pozitivne učinke na održivi rast u budućnosti. tehnološki napredak, rast produktivnosti faktora, niske cijene rada i fisklani stimulansi Fisklani sektor više nema dovoljno kapaciteta za znatnije povećavanje javne više nekoja mogu značajnije pozitivne učinke na održivi rast u budućnosti. Fisklani potrošnje bi imati mogla zaustaviti usporivanje međunarodno nekonkurentnoga sektor više nema dovoljno kapaciteta politike za znatnije povećavanje javnepružiti potrošnje koja bi hrvatskog gospodarstva. Monetrane također ne mogu značajniji doprinos kakav očekuju zastupnici nekonkurentnoga monetarnog i ekonomskog moglaubrzavanju zaustaviti rasta, usporivanje međunarodno hrvatskog suverenizma. Povećavanje ponude novca, uz niske stope, ne samo da nije gospodarstva. Monetrane politike također ne kamatne mogu pružiti značajniji doprinos izgledno već bi, zasigurno, proizvelo negativne učinke. Postojeća struktura turističke ubrzavanju rasta, kakav očekuju zastupnici monetarnog i ekonomskog suverenizma. ponude, od koje rentijeski sektor hrvatske ekonomije očekuje nastavak rasta, vrlo Povećavanje uz niske kamatne ne samovrhunac. da nije izgledno već vjerojatno je oveponude godinenovca, dosegnula svoj fizički stope, i ekonomski Negativna će se demografska kretanja nastaviti u budućnosti zbog velike blizine razvijenih

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

tržišta, povezivanja domaćeg tržišta s europskim tržištem rada i dubokih razlika u produktivnosti, odnosno cjenovnih i troškovnih dispariteta. U pogledu egzogenih impulsa, hrvatska ekonomska vlast vjeruje kako će korištenje europskim strukturnim i kohezijskim fondovima imati pozitivne učinke na rast. Dosadadašnja iskustva u korištenju europskim fondovima u Hrvatskoj upućuju na njihove niske multiplikacijske učinke. U zemljama srednje i istočne Europe u prosjeku je korištenje EU fondovima pomoglo otvaranju 30 – 50 izravnih radnih mjesta na milijun eura potpora. Hrvatska se vlada u financijskom razdoblju 2014. – 2020. godine opredijelila za snažniju alokaciju strukturnih fondova EU-a prema javnom sektoru i javnim ulaganjima koja, u pravilu, stvaraju vrlo mali broj održivih radnih mjesta; prosječno tek 5 – 7 dugoročno održivih radnih mjesta na milijun eura potpora. Štoviše, manjak građevinskih radnika na domaćem tržištu, uz istodobno jačanje domaće javne potražnje, izaziva rast cijena građevinskih radova i dodjeljivanje ugovora poduzećima izvan EU-a, dakle stvaranja radnih mjesta izvan Hrvatske. Javna potrošnja na taj način istiskuje domaći privatni sektor koji je mogao iskoristiti ovaj vanjski impuls za svoje investicije i povećavanje produktivnosti faktora proizvodnje. Hrvatskim kreatorima ekonomske politike preostaje još jedan egzogeni poticaj rastu – ulazak u Europsku monetarnu uniju. Uz neprijepornu korist koju uvođenje eura može imati na hrvatsku nacionalnu ekonomiju snizivanjem ukupnih monetarnih rizika i transakcijskih troškova, ostaje otvoreno pitanje hoće li ovaj vanjski impuls biti iskorišten za provođenje nužnih strukturnih reformi, institucionalni razvoj i realnu konvergenciju prema razvijenim zapadnim ekonomijama.

Snažan poticaj ekonomskom rastu od ulaska u EU i EMU Brojna istraživanja i velik dio literature potvrđuje tezu o snažnim endogenim impulsima članstva u EU-u na ekonomski rast zemalja članica (Bruszt i Campos 2017; Campos, Coricelli i Moreti 2019; Ehigiamusoe i Lean, 2019; Dreyer i Schmid, 2016). Članice EU-a ostvaruju „značajne koristi od duboke ekonomske integracije u smislu ubrzavanja rasta BDP-a i produktivnosti rada“ (Campos i dr. 2019). BDP po stanovniku nakon ulaska u EU najbrže je rastao u Irskoj, UK-u, Portugalu Španjolskoj, Austriji, Estoniji, Mađarskoj, Latviji, Sloveniji i Letoniji. Učinci članstva na rast nacionalnih gospodarstava bio je nešto niži, ali još uvijek značajan u Finskoj, Švedskoj, Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj. Samo je Grčka sporije rasla nakon ulaska u EU. Backé i Dvorsky (2018) ustvrđuju kako su zemlje koje su uvele euro u svoje nacionalne ekonomije (Slovenija, Slovačka, baltičke zemlje) ostvarile iznimno snažan rast zbog „kredibilnog i održivog ispunjavanja kriterija ekonomske konvergencije“. Osim usklađenosti s nominalnim kriterijima iz Maastrichta, spomenute su zemlje posebnu pozornost posvetile „drugim relevantnim činiteljima“, prije svega fiskalnoj

perspektive

Impuls novom ekonomskom rastu

disciplini, kvaliteti institucija i makroekonomskog upravljanja i sposobnostima cikličnog i strukturnog prilagođivanja nacionalnih ekonomija na egzogene (asimetrične) šokove. Institucionalne reforme EU-a, poseno uvođenje zajedničkih mehanizama supervizije i mehanizama osiguranja dodaje nove dimenzije članstvu u eurozoni. Veliki broj autora ističe snagu institucija i institucionalni razvoj (Acemoglu i Robinson 2012; Canale i Liotti 2017; Wälti 2012; Galiani i Sened 2019) kao značajnije čimbenike ekonomskog razvoja s obzirom na geografske, prirodne i fizičke faktore. Povjerenje građana i poduzetnika u institucije važna je sastavnica odlučivanja u procesima potrošnje i ulaganja. Posebnu važnost za uspostavljanje dugoročnog povjerenja u institucije ima vjerodostojnost i uspješnost ekonomske politike. Felix Roth (2009) i Roth, Nowak-Lehmann i Otter (2011) analizirali su utjecaj povjerenja građana u glavne europske institucije – Europsku komisiju, Europski parlament i Europsku središnju banku. Povjerenje u institucije ima pozitivne učinke na ponašanje kućanstava i malih poduzetnika. Zbog toga su održivi ekonomski rast nužne snažne i vjerodostojne institucije koje pružaju dionicima ekonomskih procesa osjećaj zaštite od egzogenih šokova. Povjerenje pada kada se makroekonomski pokazatelji pogoršavaju. Spomenuti su autori došli do zaključka kako na povjerenje u institucije najveći učinak imaju nezaposlenost i ekonomski rast. Javni dug i inflacija ne utječu bitnije na ponašanje ekonomskih aktera. Dramatičan rast stope nezaposlenosti tijekom krize u perifernim zemljama eurozone, kao što su to Grčka, Španjolska i Portugal, utjecao je na pad povjerenja u institucionalni okvir eurozone u tim zemljama te je posredno utjecao na oporavak. Kućanstava i mali poduzetnici, koji čine okosnicu ekonomija perifernih zemalja eurozone, vrlo su se sporo oporavljali od krize jer ih domaće (fiskalne) ni europske institucije nisu zaštitile.

Učinci fiskalne discipline Nastavljajući istraživanja o povezanosti povjerenja u institucije, kao skupa čvrstih dugoročnih pravila i ponašanja ekonomskih aktera, novija literatura pruža dovoljno novih empirijskih dokaza o povezanosti vjerodostojne fiskalne discipline, kao jedne od najznačajnijih institucija, i ekonomskog rasta. Osnovna ideja razvoja fiskalnih institucija jest sprečavanje sklonosti donošenja diskrecijskih odluka izabranih političara koje su više orijentirane prema privlačenju glasova birača u kratkom roku, a ne prema dugoročnim ciljevima ekonomskog rasta i općega blagostanja. Povjerenje u porezni sustav i fiskalnu politiku potiče rast potrošnje i investicija u privatnom sektoru te tako posredno na rast BDP-a i zaposlenost. Povezanost fiskalne discipline i ekonomskog rasta kroz rast domaće privatne potrošnje i investicija u literaturi se naziva keynesijanskim učincima nekeynesijanskih fiskalnih politika (Barro 1974). Kakav utjecaj na ekonomski rast može imati samo članstvo u EU-u? Dreyer i Schmid (2016) svojim istraživanjima, nastavljajući se na endogenu teoriju rasta broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

(Romer 1990), pokazuju kako članstvo u EU-u može pozitivno utjecati na ekonomski rast između 0,53 i 0,71 % godišnje. Uklanjanje barijera slobodnom protoku robe i kapitala, širenje tehnologija i opći rast produktivnosti faktora zbog učinaka ekonomije obujma te porast povjerenja u zajedničke institucije, endogeno djeluju na ubrzavanje rasta u zemljama članicama. Članstvo u eurozoni samo po sebi nema znatnijeg utjecaja na endogeni rast, osim tijekom financijske krize, kada europske institucije i njezini instrumenti otvaraju „kišobrane“ protiv vanjskih šokova. Pri financijskoj krizi iz 2008. godine, koja je svoje izvorište imala na financijskom tržištu SAD-a te se vrlo brzo prelila na Europu, odlučno i učinkovito djelovanje koordiniranih fisklanih i moneratnih instutucija ubrzalo je oporavak. Proširenje EMU-a na nove članice EU-a u srednjoj i istočnoj Europi i učinci prihvaćanja eura u tim zemljama na ekonomski rast i razvoj u proteklih su petanest godina široko obrađena tema u akademoskoj literaturi. Figuet i Nenovsky (2006) istraživali su razinu ekonomske konvergencije u zemljama srednje i istočne Europe, prije svega kriterije nužne za prihvaćanje eura, te do koje mjere prihvaćanje konvergencijskih kriterija može utjecati na ekonomski razvoj tih zemalja. Rezultat ovog istraživanja pokazuje višu razinu nominalne od realne konvergencije. Bugarska je, unatoč ispunjenim nominalnim kriterijima i pozotivnom raspoloženju javnosti, tek 2019. godine, dakle dvanaest godina nakon pristupa u punopravno članstvo EU-a, pokrenula proceduru ulaska u eurozonu.

Rast produktivnosti glavni pokretač konvergencije Dio literature (Koncenda i dr. 2005; Rinaldi-Laribbe 2008) u početku velikoga proširenja EU-a sugerirao je zemljama srednje i istočne Europe neka ne žure s prihvaćanjem eura dok ne ostvare realnu ekonomsku konvergenciju. Međutim, istraživanja koje su proveli Bojesteanu i Bobeica (2008) pokazuju postojanje sinkroniziranih poslovnih ciklusa između starih i novih članica EU-a te kako realna konvergencija ipak postoji. Mihaljek i Klau (2008) utvrdili su postojanje BalassaSamuelsonova učinka, dakle snažne konvergencije plaća u zemljama srednje i istočne Europe – novim članicama EU-a u sekoru razmjenjivih dobara, ali i sektoru usluga. Ulazak u eurozonu ubrzava konvergenciju, odnosno rast plaća. Borys, Polgar i Zlate (2008) u svom se istraživanju usredotočuju na realnu konvergenciju i njezine odrednice u zemljama kandidatkinjama za ulazak u EMU. Na uzorku od 15 tranzicijskih ekonomija, njihova je analiza otkrila da je ukupan rast produktivnosti faktora glavni prokretač konvergencije, pri čemu rast produktivnosti rada, kao jednog od faktora, ima tek marginalni učinak na ekonomski rast. Selesz i Marinescu (2010) istraživanjem na uzorku 10 zemalja srednje i istočne Europe i podataka u razdoblju 1998. – 2009. godine utvrdile su da je ekonomski rast i približavanje razvijenim zemljama u novim članicama EU-a u većem dijelu rezultat rasta produktivnosti rada i uključivanja u unutareuropsku trgovinu. U svrhu nastavka približavanja i ubrzavanja rasta, nakon icrpljivanja endogenih učinaka, nove članice morat će

perspektive

Impuls novom ekonomskom rastu

nastaviti provoditi reforme koje će kao svoj glavni cilj imati rast produktivnosti ostalih faktora (kapital, poduzetništvo, inovacije). Osim povećavanja produktivnosti svih faktora, članstvo u EMU poticanjem strukturnih prilagodbi, razvoja institucija i prihvaćanja kriterija nominalne i realne konvergencije kao ciljeva ekonomske politike u ovim će zemljama osigurati novi poticaj ekonomskom rastu. Yves Mersch (2019), član odbora izvršnih direktora Europske središnje banke, u povodom deset godina članstva Slovačke u EMU-u je tako ustvrdio kako je ova zemlja nakon prihvaćanja eura ostvarila „impresivnu realnu konvergenciju životnog standarda prema prosjeku EU-a“. Ta je zemlja u roku od petnaest godina, zajedno s Češkom i Slovenijom, ostvarila snažan rast BDP-a i općeg blagostanja. Institucionalni razvoj i provođenje reformi dali su najznačjaniji doprinos ovom uspjehu. Članstvo u eurozoni privuklo je strana ulaganja i omogućilo prihvaćanje novih tehnologija koje su podignule opću produktivnost. Ulogu inozemnih ulaganja kao glavnog pokretača rasta, koja su se tijekom 2018. godine počela usporivati, nadoknađuju domaće inovacije koje mogu osigurati novi ciklus gospodarskog rasta. Nastavak institucionalnog razvoja, u kontekstu institucioalnog okvira eurozone, te unapređenje poslovnog okruženja i poticanje širenja inovacija ocjenjuju se danas kao najvažniji čimbenici za održavanje momentuma dinamičnoga ekonomskog razvoja.

Reforme eurozone Lekcije naučene u velikoj krizi iz 2008. godine i duboke neravnoteže u nekim perifernim članicama eurozone (Grčka, Španjolska, Italija) otvorile su rasprave o reformama eurospkoga monetarnog prostoa. U tim raspravama prevladava nekoliko ključnih pitanja. Fiskalna federalizacija jedno je od tih pitanja, jačanje fiskalne discipline i institucija fiskalne usklađenosti (engl. fiscal complinace) u zemljama članicama eurozone jedno je od najvažnijih. Porezne i proračunske politike, naime, u nadležnosti su zemalja članica. Kreativno i neodgovorno vođenje tih politika u jednoj zemlji (primjeri Grčke i Italije) može imati snažne destabilizacijske učinke na ostale članice eurozone. Jednako je aktualno i pitanje jačanja proračuna EU-a iz kojeg bi se, primjerice, financirala zajednička obrana, migracijska politika i razvili sustavi fiskalne intervencije. Zajednička borba protiv asimetričnih šokova u tim se raspravama nametnula kao jedno od najvažnijih pitanja. Raspravlja se o prijedlozima novih instrumenata kojima bi EMU svojim članicama trebala pružati višu razinu sigurnosti protiv različitih egzogenih šokova u kontekstu teorije optimalnoga valutnog područja. U zamjenu za odustajanje od prilagodljivih tečajnih politika, (nove) članice eurozone dobile bi pristup shemama fisklanog osiguranja poput europskog osiguranja protiv nezaposlenosti i „zadnjeg utočišta“ za zemlje s prekomjernim javnim dugom. Jedna od lekcija koja je naučena u velikoj krizi jest da panika na financijskim tržištima može neke zemlje dovesti do nemogućnosti refinanciranja javnog duga unatoč činjenici da nisu insolventne. Prijedlozi za reforme EMU-a idu u smjeru osiguravanja likvidnosti za zemlje članice eurozne u situacijama nemogućnosti refinanciranja na ostvorenom financijskom tržištu. broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Politike kvantitativnog popuštanja, kakve je u proteklom destljeću provodila ECB i na taj način pomogla prezaduženim zemljama članicama, uvod su u razvoj novih instrumenata obrane od nelikvidnosti javnog sektora u eurozoni.

Makroekonomska ranjivost srednje i istočne Europe Ubrzavanje provođenja strukturnih reformi, održive proračunske politike i ukupna fiskalna održivost članica EMU-a znače povratak na temeljni Maastrichtski model. Makroekonomska ranjivost zemalja srednje i istočne Europe, posebno onih s visokim javnim dugom, još je uvijek značajna. Međutim, neke su od zemalja iz ovog kruga članica EU-a ostvarile ubrzanu realnu konvergenciju prema razvijenim zemljama u protekom desetljeću i bez članstva u EMU-u. Osim u Sloveniji, Hrvatskoj i Mađarskoj, javni je dug u istočnoeuropskim zemljama članicama mnogo niži od javnog duga u zemljama zapadne Europe. Niska razina javnog duga omogućuje spomenutim zemljama održavanje niske razine poreza na dohotke i dobit, što pozitivno utječe na privlačenje izravnih inozemnih ulaganja, odnosno nastavak endogenih poticaja rasta. Ipak, usporavanje inozemnih ulaganja i rasta produktivnosti rada tijekom 2018. u idućim će godinama negativno utjecati na dosadašnju dinamiku rasta BDP-a u svim zemljama srednje i istočne Europe. Prihvaćanje eura u tim zemljama omogućilo bi ubrzavanje institucionalnog razvoja i stvaranja pretpostavki za rast temeljen na inovacijama te digitalnoj i kreativnoj transformaciji. Međutim, osim Rumunjske, u kojoj većina javnosti podržava uvođenje eura, opća javnost u zemljama istočne Europe nije sklona ulasku tih zemalja u eurozonu. Opadajuće raspoloženje prema euru rezultat je činjenice da se te zemlje razvijaju vrlo dobro i izvan eurozone. Zemljama s niskim javnim dugom nisu, u tom smislu, posebno privlačne ideje reformi EMU-a koje zagovaraju fiskalnu federalizaciju i solidarnost. Međutim, upravo zbog promjena i jačanja zaštitnih mehanizama unutar EMU-a raste broj zagovornika bržeg ulaska u eurozonu novih članica EU-a koje do sada

perspektive

Impuls novom ekonomskom rastu

nisu prihvatile euro. Zemlje s nestabilnim javnim financijama i visokim javnim dugom zbog toga bi trebale težiti bržem ulasku. Jačanje fiskalnih pravila i discipline, kao jedan od kriterija ulaska u eurozonu, tako je poželjno za sve istočnoeuropske zemlje u kojima izabrani političari negativno utječu na nacionalne proračunske politike zbog svojih kratkoročnih ciljeva.

Novi poticaj za Hrvatsku Članstvo novih članica iz srednje i istočne Europe u EMU-u ubrzalo je njihov ekonomski rast. Unatoč snažnom rastu nacionalnih ekonomija koje nisu uvele euro, što je uz protivljenje jačanju integracijskih procesa u javnosti tih zemalja stvorilo sentimente protiv članstva u eurozoni, lekcije naučene u krizi iz 2008. godine i aktualne rasprave o institucionalnim reformama EMU-a povećavaju broj argumenata u korist bržega prihvaćanja eura. Češka, zemlja koju protivnici ulaska Hrvatske u eurozonu navode kao primjer, nije prihvatila euro, ali je de facto prihvatila kriterije odgovornih fiskalnih (niska razina javnog duga) i monetarnih (održavanje stabilnosti nacionalne valute) politika te na taj način približila svoj monetarni i ekonomski prostor zoni eura. Potencijali endogenog rasta i povećavanja produktivnosti rada u zemljama su istočne Europe, prema svemu sudeći, iscrpljeni. Održivi rast u budućnosti moći će osigurati jačanje institucija, fiskalna disciplina, kvalitetnije upravljanje, zajednička obrana od egzogenih šokova te stvaranje uvjeta za inovacije i povećavanje produktivnosti svih faktora. Osim ispunjavanja nominalnih kovergencijskih kriterija, članstvo u EMU-u omogućit će zemljama članicama iz sredjnje i istočne Europe otvaranje novog ciklusa dinamičnoga ekonomskog rasta i nastavak realne ekonomske konvergencije prema Zapadnoj Europi. O tome govori sve veći dio recente literature. Hrvatska ima najslabiju ekonomiju u EU-u, izrazito ranjivu na asimetrične egzogene šokove. Nedovršena tranzicija, niska razina fiskalne discipline, usporeni razvoj institucija, visoka razina javnog duga, visok udio državnog sektora i njegova opća neučinkovitost te česte diskrecijske odluke izabranih političara, usporile su rast produktivnosti i stvorile brojne prepreke endogenim impulsima ekonomskom rastu koji su ostvarile ostale tranzicijske zemlje nakon ulaska u članstvo EU-a. Prihvaćanje eura u Hrvatskoj neće značiti samo potvrđivanje realnoga stanja visoke razine euriziranosti, ni potvrdu rezultata konsolidacije javnih financija, kako to očekuju kreatori ekonomskih politika. Pristupanje tečajnom mehanizmu broj 2 i ulazak u eurozonu ubrzat će institucionalni razvoj, povećati fiskalnu disciplinu, ranjivu hrvatsku ekonomiju zaštititi od egzogenih šokova i povećati povjerenje ekonomskih aktera u domaće i europske institucije. Ulazak Hrvatske u eurozonu na taj bi način imalo izravne učinke na ubrzavanje ekonomskog rasta te ostvarivanja indirektnih keynesijanskih učinaka provođenjem nekeynesijanskih fiskalnih politika.

broj 3-4 :: studeni 2019.

DVOJBE OKO UVOÐENJA EURA

(Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta Studija Centra za europsku politiku sugerira da su uvođenjem zajedničke valute neke članice profitirale, dok su druge ostvarile slabije rezultate. Piše: prof. dr. sc. Mladen Vedriš1 Hrvatska se nakon sedam godina članstva u EU nalazi na (novom) raskrižju i otpočet je (Vlada RH i HNB) i formalni postupak prijema za ulazak u eurozonu, što znači prihvaćanje eura kao nacionalne valute. Formalno rečeno, napušta se nacionalna valuta – kuna, a sadržajno i suštinski to je svojevoljno napuštanje mogućnosti vođenja samostalne monetarne politike. Kao ključni razlog navodi se činjenica da je i u proteklom razdoblju, dužem od dva desetljeća, nacionalna valuta bila usko vezana najprije uz tečaj DEM, a zatim od cjelovitog uvođenja eura (2002.) uz tečaj eura. Riječ je bila o visoko upravljanom tečaju provođenom od strane HNB-a te uz neznatne nominalne oscilacije u izuzetno uskom (nominalnom) koridoru. Iz činjenice da se u tom vremenu nije ostvarivala (vodila) u većoj mjeri samostalna i ekonomskim ciklusima uvjetovana fleksibilna monetarna politika kao bitna sastavnica nacionalne ekonomske politike, izvlači se zaključak da takvo djelovanje nije potrebno ni u budućnosti.2 Zadaća je ovog rada ukazati na put koji su prošle neke druge države, nove članice EU-a koje su postale i dio eurozone. No, isto tako potrebno je proučiti razloge onih država članica poglavito nove Europe koje nisu odlučile uvesti euro kao supstitut nacionalnoj valuti. Također, cilj je analizirati pretpostavke koje bi RH

Autor je redovni profesor, predstojnik Katedre za ekonomske znanosti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doprinos autora u radu realiziran je u okviru znanstvenog projekta Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: „Hrvatski novi pravni sustav“, a tema podprojekta glasi „Hrvatska ekonomska pozicija u kontekstu nove EU ekonomske i razvojne politike“. 2 Tekst je u cjelovitom obliku pripređen za XXVI. međunarodnu znanstveni skup RIFIN: Uvođenje eura – novo polazište učinovite ekonomske politike, a ovdje se objavljuje u skraćenoj verziji. 1

perspektive

(Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta

morala ostvariti u zadanim rokovima koje je preuzela u Pismu namjere upućenom na adresu Europske središnje banke. Poglavito, u pitanju je realitet ostvarivanja strukturnih reformi koje su neophodne za podizanje razine konkurentskih sposobnosti nacionalne ekonomije, da je u mogućnosti biti ravnopravan član eurozone, što znači zajednice visoke razine konkurentnosti nacionalnih ekonomija. Svrha je istražiti koliko je bitno da se naznačene reforme provedu kao aktivnost per se karaktera neophodna da nacionalna ekonomija podigne razinu kvalitete vlastitog eko-sustava, potpomogne ostvarenje investicija unutar vlastite nacionalne industrijske strategije te smanji ovisnost o uslužnom sektoru ekonomije, turizmu poglavito i neovisno o procesu konvergencije eurozoni. Tako ostvarene promjene mogu biti realan temelj za otvaranje postupka uvođenja eura. No, bez tog prvog razloga i supstancijalnog dijela (eksterno i interno promatrano), daljnji razgovori i napori oko tek formalnog uvođenja eura postaju više političko, a ne realno ekonomsko i razvojno shvaćanje i poimanje svrhe toga čina.

Odluke prema različitim prosudbama Ideja o uvođenju zajedničke europske valute, ponikla je na temelju razmišljanja i prijedloga država utemeljitelja današnje Europske unije (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka).3 Cilj je bio ubrzati proces ostvarenja Ekonomske i monetarne unije, projekta Europske unije zasnovanog na usklađivanju ekonomskih i monetarnih politika država članica radi stvaranja jedinstvenoga monetarnog područja i uvođenja eura kao zajedničke valute. Jedinstvenu monetarnu politiku utvrđuje Europska središnja banka (ESB), a ona se dopunjuje usklađenim fiskalnim i ekonomskim politikama. Te ideje dobile su konkretnu potvrdu sa 1.1.1999. kada je novu zajedničku valutu prihvatilo 12 članica država EU, i to: Austrija, Belgija, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal i Španjolska.4 Grčka se i formalno pridružila eurozoni tek 2001. (kada je zadovoljila kriterije konvergencije), a slijedile su Slovenija (2004.), Cipar i Malta (2008.), Slovačka (2009.), Estonija (2011.), Latvija (2014.) te Litva (2015.). Švedska je odbila ući u eurozonu (referendum 2003.); također i Danska (referendum 2000.). Bugarska i Rumunjska otpočele su proces priprema za ulazak u eurozonu, dok Poljska, Češka i Mađarska ne iskazuju interes za početak tog procesa. Odluke za njegačlanstva u eurozoni temelje se na različitim političkim, ali i presudno ekonomskim prosudbama; konkretno, to znači prihvaćanje zajedničke valute od strane ekonomija različitog stupnja razvijenosti. Na razini teorijskih spoznaja izuzetno

Začeci današnje EU potiču još iz 1950. kada je od strane država osnivačica istaknut prijedlog za osnivanjem Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je službeno osnovana 1952. 4 Platni promet i korištenje novčanica nastupio je 1. siječnja 2002. kada su novčanice i kovanice eura puštene u optjecaj, dok je potpuna zamjena nacionalnih valuta obavljena krajem veljače 2002. 3

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

su kritični vodeći ekonomisti iz globalnog okruženja (SAD). Tako je ocjena J. E. Stiglitza karakteristična i koherentna: „Zemlje u krizi ne mogu smanjiti devizni tečaj, koji bi im jeftinijim izvozom povećao trgovinsku razmjenu. Tako, iz perspektive Trojke (EK, ECB, MMF), kako bi zadržali razinu konkurentnosti morali su sniziti plaće i cijene te restrukturirati svoja gospodarstva zbog veće učinkovitosti, npr. uklanjanje tržišnih monopola.“5

Plusevi i minusi Stajalište i ocjenu o (isključivoj) orijentaciji Europske središnje banke na očuvanje stabilnosti cijena (odgovornost za kontrolu inflacije) potvrđuje i J. Tobin (također nobelovac) koji smatra da... „projekt ’Euro’ neće uspjeti bez (uvođenja) drastičnih promjena u institucijama Europske unije, ističući razliku između Sjedinjenih Američkih Država i eurozone. U veljači 2019., studija Centra za europske politike, došla je do zaključka da su neke zemlje članice profitirale nakon uvođenja eura, dok su druge zemlje ostvarile slabije ekonomske rezultate nego što bi to bile da nisu uvele euro; Francuska i Italija su time bile posebno pogođene. Autori studije ističu da se tu u prvom redu radi o konkurentnosti; uglavnom bi zemlje devalvirale svoje nacionalne valute kako bi izvoz bio jeftiniji na svjetskom tržištu; zbog novousvojene zajedničke valute unutar eurozone, to više nije moguće.“6 U svojoj ocjeni i kritici još je eksplicitniji O. Blanchard koji smatra da... „fiskalna unija eurozone može oslabiti devastirajući učinak koji zajednička valuta ima na ekonomski slabije (periferne) države. No, istodobno dodaje da monetarna unija neće savršeno funkcionirati čak ni ako se uspostavi sustav fiskalnih transfera, jer, kako navodi, glavni problem prilagodbe konkurentnosti ostaje neriješen. Problem je u tome što periferne zemlje od momenta ostanka bez nacionalnih valuta su prisiljene prilagoditi svoje ekonomije smanjujući razinu osobnih dohodaka zaposlenih umjesto postupnog procesa slabljenja nacionalne valute.“7 Evidentno je da teorijske rasprave o značaju i ulozi eura i eurozone divergiraju ne samo prema stajalištima autora – vodećih ekonomista nego i sukladno vremenu i okolnostima (konjunktura ili kriza) u kojem se europska i globalna ekonomija nalaze. „Jačanje međunarodne uloge eura još je jedna od središnjih dimenzija napretka prema strateškoj autonomiji Europe. Zajednička valuta je osnovni faktor za produbljivanje i otpornost jedinstvenog tržišta: nudi građanima i kompanijama

Stiglitz, J. E. (2016): The Euro – How a Common Currency Threatens the Future of Europe, W. W. Norton & Company, New York, str. 19. 6 Tobin J.: Policy Opinions, 31 (2001). 7 Khan, M.: Fiscal union will never fix a dysfunctional eurozone, warns ex-IMF chief O. Blanchard, The Daily Telegraph (London), 10 October 2015; https://www.telegraph.co.uk/finance/ economics/11919355/fiscal-union-eurozone-emu-olivier-blanchard-imf.html 5

perspektive

(Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta

eurozone predvidljivost u slučaju drastičnih kolebanja tečaja, sadrži inflaciju i održava kamatne stope niske, olakšavajući tako održivost javnog i privatnog duga. Međutim, financijska i ekonomska kriza koja je zahvatila EU nije samo polarizirala europsku politiku nego je utjecala i na povjerenje u dugoročnu održivost EMU-a i ulogu eura. Eurozoni je potrebna konsolidacija i produbljivanje kako bi se spriječilo daljnje širenje asimetrija među gospodarstvima eurozone, poboljšala otpornost Europe na financijske šokove i poslala snažna poruka kohezije svojim građanima i ostatku svijeta.“8

Nema univerzalne formule Sve iskazano, ali isto tako otvorene dileme oko trajnosti, održivosti i značaja tog zajedničkog EU projekta, čine još važnijim napor da se unutar svake države – potencijalno nove članice eurozone – provedu temeljne stručne rasprave što je i u kojem trenutku najbolje rješenje. Takvo opredjeljenje podupire i Europska komisija koja je i objavila posebnu knjigu – priručnik s uputama kako da se zemlje pripreme za takve promjene.9 Također je preporuka da svaka država – potencijalno nova članica oformi Nacionalno vijeće za monitoring (National Steering Committee), i to u ranoj fazi s ciljem da utvrdi detaljan plan bitnih aktivnosti na javnoj sceni vezano uz sve informacije relevantne za uvođenje nove zajedničke valute. Citirana stajališta, što znači analitičke, ali i kritične ocjene od strane relevantnih odnosno vodećih svjetskih ekonomista, potvrđuju da se o članstvu u eurozoni, uz određene zajedničke globalne parametre, mora vagati i ocjenjivati shodno ekonomskoj i društvenoj poziciji te političkom raspoloženju unutar svake države. Isto tako nedvojbeno je da će ocjena značaja eura kao valute, a zatim i dalje konvergencije fiskalnih politika biti područje koje će se promatrati i ocjenjivati na jedan način u razdoblju konjunkture i prosperiteta, a drugačije u vremenu krize. Isto tako, imajući iskustvo od gotovo dva desetljeća postojanja eura, neophodno je ocijeniti što se događalo u kontekstu i karakteru uvođenja ekonomske politike u zemljama različitog stupnja razvoja; primjerice, na jednoj strani Njemačke i Nizozemske, a na drugoj država Mediterana: Grčke, Italije, Španjolske ili Portugala. Sve to kao bitan okvir budućih znanstvenih stručnih i javnih rasprava vezano uz otpočeti proces pristupanja i Hrvatske u okvire eurozone.

Grevi, G.: Strategic autonomy for European choices: The key to Europe's shaping power, Discussion Paper, Europe in the World programme, EPC, 19 July 2019, str. 13. 9 Preparing the introduction of the euro – a short handbook. European Commission. 15 April 2008. Retrieved 15, March 2013. /https://ec.europa.eu/economy_finance/publications/pages/ publication12436_en.pdf 8

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Hrvatske pripreme za eurozonu Nakon najave i razdoblja priprema, kako na domaćoj sceni, tako i unutar EU okruženja, Vlada i HNB i službeno su počeli s procesom prihvaćanja eura, i to donošenjem dokumenta Strategija za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.10 Za potrebe dijelom stručne, a još više šire javnosti, dokument (lapidarno) sadržava pregled moguće koristi i troškova nakon uvođenja eura kao nacionalne valute. Uz iskaz pretežito normativnih obveza za priključenje eurozoni, ostaje za analizu ključno pitanje: tečajna politika i razina tečaja po kojem će se Hrvatska priključiti zajedničkom valutnom području. Službeni zahtjev/dokument upućen je na referentne adrese11 pozivajući se na odgovarajuću normativnu podlogu te posebice u proteklom razdoblju vođene razgovore s Europskom središnjom bankom, Europskom komisijom, državama članicama europodručja i Danskom o nužnim pretpostavkama za ulazak u europski tečajni mehanizam, formulirano kao ISKAZ namjera za ulazak u ERM II te konačno uvođenje eura, „...kada se ocijeni da su kriteriji konvergencije u skladu sa člankom 140. Ugovora o funkcioniranju EU ispunjeni“. Nastavno se izražava spremnost za preuzimanje odgovarajućih obveza da se prije ulaska u ERM II provede više ranije preuzetih obveza u „...područjima politika koje su od visokog značaja za neometani prijelaz i sudjelovanje u mehanizmu ERM II“. Obveze su taksativno naznačene u Boxu 1.

Box 1. Obveze iz prijave za ulazak u ERM II proceduru (5) U kontekstu Europskog semestra, Komisija i Vijeće prate, ocjenjuju i izdaju preporuke u vezi gospodarskom politikom Republike Hrvatske, uzimajući u obzir potrebu rješavanja strukturnih slabosti i smanjivanja makroekonomskih neravnoteža. (6) Tijekom proteklih nekoliko mjeseci vođeni su konstruktivni razgovori s ESB-om, Komisijom, članicama europodručja i Danskom o nužnim elementima za ulazak u Europski tečajni mehanizam (ERM II). Ovime:

Vujčić, B., Marić, Z., Dalić, M.: Strategija uvođenja eura u Hrvatskoj, Zagreb, prezentacija 30.10.2017. / Dokument je usvojen na sjednici Vlade RH (4. travnja 2018.) 11 Republika Hrvatska uputila je zemljama članicama europodručja, Danskoj i institucijama Europske unije, pismo namjere o ulasku u Europski tečajni mehanizam (ERM II). Time je učinjen prvi formalni korak prema sudjelovanju u ERM II, koje prethodi uvođenju eura kao službene valute. Uz pismo namjere, članicama i institucijama EU-a dostavljen je i Akcijski plan u kojemu su detaljno opisane reforme koje će Republika Hrvatska provesti prije ulaska u ERM II. 10

perspektive

(Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta

ISKAZUJEMO našu čvrstu namjeru ulaska u ERM II, i konačno uvođenja eura kada se ocijeni da su kriteriji konvergencije u skladu s člankom 140. Ugovora o funkcioniranju Europske unije ispunjeni. PREUZIMAMO OBVEZU tijekom nastupajućih mjeseci i u svakom slučaju prije ulaska u ERM II provedbu više ranije preuzetih obveza u područjima koja su od visokog značaja za neometan prijelaz mehanizmu ERM II, i to: 1. Dodatno osnažiti nadzor banaka uspostavljanjem bliske suradnje s ESB-om i provođenjem nužnih priprema u skladu s propisanim postupcima. To se odnosi na aktivnosti za izvršavanje sveobuhvatnog ocjenjivanja, kao i na pravne prilagodbe kako bi se osiguralo sudjelovanje i dobro funkcioniranje Hrvatske u bankovnoj uniji. Postupak za ulazak u bankovnu uniju u potpunosti će poštivati uvjete navedene u važećem pravnom okviru. Pismo zahtjeva za uspostavu bliske suradnje s ESB-om poslano je 27. svibnja 2019. 2. Razviti makroprudencijalni okvir osiguravanjem pravne osnove za provođenje mjera usmjerenih na zajmoprimce kao dodatak postojećim mjerama temeljenima na kapitalu sukladno preporukama Upravnog vijeća ESB-a svim zemljama europodručja. 4 / 5 3. Ojačati okvir za borbu protiv pranja novca putem pravovremenog donošenja zakonodavstva kojim se prenosi i u potpunosti implementira peta direktiva o sprečavanju pranja novca (AML5 direktiva). 4. Poboljšati prikupljanje, izradu i diseminaciju statističkih podataka, jačanjem institucionalnih i metodoloških kapaciteta u odnosu na kvalitetu nacionalnih računa i GFS/EDP izvješća. To uključuje jačanje kapaciteta institucija nadležnih za statistiku (uključujući povećane resurse kvalificiranog osoblja), poboljšavanje procedura za izradu i diseminaciju statističkih podataka i njihovo dokumentiranje, ažuriranje procedura i obveza u pogledu pravovremene razmjene podataka između institucija nadležnih za statistiku i drugih mjerodavnih tijela vlasti te unapređenje relevantnih izvora podataka. 5. Poboljšati upravljanje u javnom sektoru putem odgovornijeg upravljanja imovinom u državnom vlasništvu, prodajom imovine koja nije od posebnog interesa, veće učinkovitosti, racionalizacije i daljnje pravne harmonizacije i depolitizacije hrvatskih državnih službi. 6. Umanjiti administrativno i financijsko opterećenje smanjivanjem broja i ukupnog iznosa parafiskalnih davanja, administrativnih obveza za poduzetnika i liberalizacijom odabranih profesionalnih usluga. Izvor: Republika Hrvatska uputila pismo namjere o ulasku u Europski tečajni mehanizam (ERM II), Vlada RH i HNB, Zagreb, 4.7.2019.; str 3/5 i 4/5.

broj 3-4 :: studeni 2019.

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Dokument je sažeti iskaz onoga što je potrebno učiniti kako bi se stekle izgledne šanse za prijem u eurozonu. Hrvatska strana je svjesna da mora preuzeti (i realizirati) niz obveza/pretpostavki koje će stvoriti realnu podlogu i za konkretno i u jasnom vremenskom okviru ispunjenje razmatranih zahtjeva. „Hrvatska će provesti niz institucionalnih i operativnih prilagodbi za sudjelovanje u monetarnoj uniji. Većina prilagodbi započet će nakon što institucije EU-a utvrde da su ispunjeni kriteriji za uvođenje eura. Kada je riječ o institucionalnim prilagodbama, Hrvatska će trebati poduzeti pripremne aktivnosti za pristupanje bankovnoj uniji te potpisati sporazum kojim se obvezuje da će stroga fiskalna pravila ugraditi u svoj pravni okvir.“12

Platforma za uravnoteženo funkcioniranje nacionalne ekonomije Od posebnog je značaja da se (ne samo za normativne potrebe ) iskaže i svijest i spoznaja što je potrebno učiniti na razini javnih politika, kako bi se stvorila platforma za stabilno i uravnoteženo funkcioniranje (naravno i rast) nacionalne ekonomije. „Fiskalna, strukturna i makroprudencijalna politika bit će glavne poluge ekonomske politike nakon uvođenja eura. Provođenjem razborite fiskalne politike Vlada će dodatno smanjiti neravnoteže u javnim financijama, čime će se povećati otpornost gospodarstva, ali i omogućiti njezino protucikličko djelovanje. Provedbom odgovarajućih strukturnih politika Vlada će pridonositi uravnoteženom gospodarskom rastu i sprječavati nastanak štetnih makroekonomskih neravnoteža. Hrvatska će se i nadalje aktivno služiti instrumentima mikroprudencijalne i makroprudencijalne politike s ciljem održavanja financijske i ukupne makroekonomske stabilnosti.“13 I konačno, i presudno važno s razine odgovornosti kako izvršne vlasti, tako i one monetarne, slijedi zaključak koji na konzistentan način uokviruje temeljnu zadaću i obveze tih dviju adresa. „Naposljetku, sve mjere ekonomske politike koje će Hrvatska poduzimati s ciljem ispunjavanja kriterija za uvođenje eura potrebno je provoditi neovisno o uvođenju eura. Mjere ekonomske politike usmjerene na smanjenje fiskalnih ranjivosti, povećanje konkurentnosti i ublažavanje makroekonomskih neravnoteža povećat će otpornost hrvatskoga gospodarstva i smanjiti njegovu podložnost krizama, a ujedno će i poticajno djelovati na rast i zaposlenost. Stoga ih je potrebno provoditi neovisno o cilju uvođenja eura.“14 Naznačena opredjeljenja koja potvrđuju svijest o potrebi (neminovnosti) odgovarajućih promjena, kako unutar institucionalnog okvira u kojem djeluje nacionalna ekonomija, a zatim i kompleksnih promjena koje se moraju ostvariti uvođenjem ekonomske i ukupne razvojne politike, ne smije ostati tek obećanje/obveza upućena adresama relevantnima za uključenje

Ibidem, str. 7/8. Ibidem, str. 8. 14 Ibidem, str. 8. 12

100

perspektive

(Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta

RH u eurozonu. Sve je to poglavito potrebno učiniti u funkciji održivosti gospodarskog rasta, neovisno o tome kada (i ako) će RH pristupiti eurozoni.

Tri stupa Od interesa je stručnog i metodološkog, ali još i više onog supstancijalnog, poveznica na relaciji Strategija za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (travanj 2018.) s dokumentom Program konvergencije Republike Hrvatske za razdoblje 2019. – 2022. donesenim godinu dana kasnije (travanj 2019.). U tom dokumentu još jasnije i detaljnije se suočava s realnošću aktualnog stanja nacionalne ekonomije kada se utvrđuje da „...gospodarstvo zemlje i dalje karakteriziraju izazovi niskog potencijalnog rasta, visoke razine javnog duga te prisutnih makroekonomskih neravnoteža. Valja spomenuti i važne ekonomsko-političke aktivnosti pred Vladom RH, posebice što se tiče ekonomskog dijaloga s EU. Primjerice, nakon izlaska iz procedure prekomjernog proračunskog manjka u lipnju 2017., RH je obvezna pridržavati se fiskalnih pravila iz preventivnog dijela Pakta o stabilnosti i rastu. K tome, sukladno planovima za pristupanje tečajnom mehanizmu ERM II, RH se obvezuje i na ambiciozniji srednjoročni proračunski cilj od –1% BDP-a, koji je u skladu s restriktivnijim uvjetima koje moraju poštivati države članice spomenutog tečajnog mehanizma“15. Ukazuje se i na pravce vlastitog djelovanja koje se smatra neophodnim da bi se odgovorilo na otvorene izazove.

Zdravstvo, socijalna skrb i demografska obnova „Sve navedeno iziskuje odlučne mjere i jasno definirane ciljeve u svrhu rješavanja prisutnih neravnoteža te ostvarivanja planiranih aktivnosti. U tom smislu ekonomska politika Vlade RH u srednjem roku usmjerit će se na 3 stupa: visoko-kvalitetne investicije, učinkovite strukturne reforme te makroekonomsku stabilnost i održive javne financije. Pritom je prisutan široki politički konsenzus kako su makro-fiskalna stabilnost i održivost temelji kvalitetnog ekonomskog rasta. U nastupajućem srednjoročnom razdoblju posebna će se pozornost posvetiti naporima u svrhu daljnjeg jačanja makroekonomske stabilnosti i održivosti javnih financija. Ovo će, zajedno s istodobnom provedbom strukturnih reformi (detaljno sistematiziranih i opisanih u Nacionalnom programu reformi) stvoriti preduvjete za snažniji i trajniji ekonomski rast te realnu konvergenciju posebice prema zemljama eurozone. Sve navedeno trebalo bi doprinijeti uspješnom ispunjenju preduvjeta za ulazak u ERM II mehanizam te potom i uvođenje eura kao nacionalne valute, što je također jedan od ključnih strateških ciljeva Vlade RH.“16 „Rashodna strana proračuna određena Program konvergencije Republike Hrvatske za razdoblje 2019. – 2022., Vlada RH, Zagreb, travanj 2019., str. 5. 16 Ibidem, str. 5. 15

broj 3-4 :: studeni 2019.

101

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

je daljnjim jačanjem fiskalne održivosti uz provođenje aktivnosti u svrhu podizanja konkurentnosti gospodarstva, ali i primjerene skrbi za sve slojeve stanovništva. Tako će se provoditi mjere usmjerene ka unapređenju poslovnog okruženja, poboljšanju učinkovitosti pravosudnog sustava te javne uprave i aktivacije državne imovine, što predstavlja temelj i dodatni impuls za planirani rast investicija. U svrhu jačanja potencijalnog rasta provodit će se i mjere za poboljšanje znanja i vještina sadašnje i buduće radne snage te njezinog usklađivanja s potrebama tržišta rada. Vodeći računa o fiskalnoj stabilnosti, ali i osiguranju adekvatnog životnog standarda za građane RH, provodit će se reforme s ciljem jačanja učinkovitosti sustava zdravstva i socijalne skrbi. U ovom kontekstu posebna pozornost posvetit će se i mjerama demografske obnove.“17 Dokumenti u citiranim dijelovima, a isto tako i u cjelini promatrano potvrđuju da postoji svijest da se (konačno) postojeće stanje mora početi mijenjati; da pojam „strukturne reforme“ mora biti pretočen u operativne planove na pojedinim područjima. Istodobno, sve to mora biti i adekvatno iskomunicirano sa stručnom i općom javnošću te posebice ključnim partnerima: poslovnom zajednicom i sindikatima, odnosno nizom stakeholdera zainteresiranih za promjene koji su često (početno) limitirani vlastitim zatečenim pozicijama. Ali konačni cilj: održivi trajni gospodarski rast mora biti motiv koji će stvoriti svijest o neminovnosti promjena, a tada i svojevrsni savez za promjene. Te promjene, još uvijek na temelju iskazanih projekcija, a imajući u vidu aktualno stanje nacionalne ekonomije, po svojim (do sada realiziranim) ostvarenjima zaostaju za realnim potrebama ekonomski i socijalno uravnoteženog življenja u RH.

Pozitivna promjena trenda O tome svjedoče konstatacije o prošlosti, ali još više i projekcije za budućnost. „Tijekom 2018. godine nastavljena su pozitivna kretanja ekonomske aktivnosti započeta u 2015., nakon šestogodišnje recesije. Realni rast BDP-a iznosio je 2,6%, prvenstveno potaknut domaćom potražnjom, dok je doprinos neto inozemne potražnje bio negativan, a doprinos promjene zaliha pozitivan. Međutim, unatoč sniženom učinku prijenosa na rast u 2019., dostupni visokofrekventni pokazatelji s početka godine, kao i pokazatelji ekonomskog raspoloženja, opet ukazuju na pozitivnu promjenu trenda gospodarske aktivnosti. U srednjoročnom razdoblju očekuje se nastavak gospodarskog rasta po neznatno usporavajućim stopama u uvjetima zadržavanja pozitivnog jaza bruto domaćeg proizvoda. U 2019. godini predviđa se realni rast BDP-a od 2,5%, koji će potom usporiti na 2,4% u 2020. te dalje na 2,3% u 2021. i 2022. godini.“18 I nastavno, „...kroz čitavo srednjoročno razdoblje gospodarski rast će se temeljiti isključivo na doprinosu domaće potražnje, dok će doprinos neto inozemne potražnje biti negativan te će se, u apsolutnom

Ibidem, str. 6. Ibidem, str. 8.

102

perspektive

(Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta

iznosu, blago smanjivati prema kraju razdoblja“19. Iskazani opadajući trend rasta BDP-a, razvojno promatrano za društveni, socijalni i ekonomski trend življenja u RH je neprihvatljivo kretanje. Rezultati takvog koncepta vidljivi su u emploziji (urušavanju) socijalne i demografske slike društva; kontinuiranom padu nataliteta te pojačanom iseljavanju najvitalnijeg dijela populacije. Analizirajući okvire djelovanja usmjerene na a) generalno, promjenu zatečenog stanja nacionalne ekonomije te b) specifično, na mjere/reforme koje je neophodno učiniti da bi se stvorilo pretpostavke za ulazak u eurozonu, bitno je analizirati treći, po svojem značaju za razmatranu problematiku i temeljni nacionalni dokument za u cjelini promatrano promjenu zatečenog stanja: Nacionalni program reformi – sintetički iskaz o postojećim deficitima na bitnim područjima javnog življenja. Istodobno, to je i iskaz o tome što će i u kojim rokovima Vlada RH (direktno ili kao koordinator) učiniti da se takvo stanje promijeni. U tom smislu nedvojbena su opredjeljenja Vlade RH iskazana već u uvodu naznačenog dokumenta u odjeljku Glavni ciljevi, reformski prioriteti i mjere ekonomske politike gdje se kaže: „Usmjerenost i odlučnost u provedbi nužnih reformi i dalje je jasno opredjeljenje koje će omogućiti oživljavanje konvergencije i nastavak smanjivanja makroekonomskih neravnoteža. Vladina politika temelji se na „trokutu“ koji se sastoji od fiskalne konsolidacije, strukturnih reformi i investicija. Nastavak fiskalne konsolidacije koja je preduvjet zdravoga gospodarskog rasta, provedba strukturnih reformi radi unaprjeđenja sustava javne uprave, pravosudnog sustava, obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstva i upravljanja državnom imovinom te povećanje investicija temeljni su elementi o kojima ovisi rast i razvoj RH. Reformski prioriteti utvrđeni su u odnosu na tri cilja: jačanje konkurentnosti gospodarstva, povezivanje obrazovanja s tržištem rada i održivost javnih financija. Ostvarivanju navedenih ciljeva doprinijet će provedba 30 mjera ekonomske politike grupiranih u 10 reformskih prioriteta.“20 Konkretna razrada tih obveza navodi se kako slijedi: Cilj 1. Jačanje konkurentnosti gospodarstva Reformski prioritet 1.: Unaprjeđenje poslovnog okruženja; Reformski prioritet 2.: Rast investicija; Reformski prioritet 3.: Poboljšanje upravljanja i raspolaganja državnom imovinom; Reformski prioritet 4.: Unaprjeđenje javne uprave; Reformski prioritet 5.: Poboljšanje učinkovitosti pravosudnog sustava; Cilj 2. Povezivanje obrazovanja s tržištem rada: Reformski prioritet 6.: Obrazovanje i osposobljavanje u skladu s potrebama tržišta rada; Cilj 3. Održivost javnih financija: Reformski prioritet 7.: Jačanje okvira za upravljanje javnim financijama i provedba fiskalne konsolidacije; Reformski prioritet 8.: Poticanje demografske obnove; Reformski prioritet 9.: Unaprjeđenje sustava

Ibidem, str. 8. Izvor: Nacionalni program reformi 2019., Vlada Republike Hrvatske, Zagreb, travanj 2019., str. 2.

broj 3-4 :: studeni 2019.

103

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

socijalne skrbi; Reformski prioritet 10.: Osiguranje financijske stabilnosti, održivosti i kvalitete zdravstvenog sustava.21 Cjelovita i sinergijska provedba naznačenih mjera, i to u sagledivom razdoblju, u cjelini bi promijenila ekonomski eko-sustav u kojem poduzetnički sektor u RH djeluje; s nizom postojećih ograničenja: normativnih, fiskalnih – porezna presija, investicijsko poticajnih – dostupnost kredita, postojanje radne snage odgovarajućih profila, i tako redom. Da je takva orijentacija program i obveze tek nastavak suočavanja s aktualnim stanjem, svjedoče i preporuke Vijeća EU koje su glasile: Preporuka 1. a) Jačati fiskalni okvir, uključujući jačanje mandata i neovisnosti Povjerenstva za fiskalnu politiku. Uvesti periodični porez na nekretnine. Preporuka 2. a) Odvraćati od prijevremenog umirovljenja, ubrzati prelazak na višu dobnu granicu za obvezno umirovljenje i uskladiti odredbe o mirovinama za posebne kategorije korisnika s općim pravilima za umirovljenje. b) Provesti reformu sustava obrazovanja i osposobljavanja u cilju poboljšanja njegove kvalitete i relevantnosti za tržište rada za mlade i odrasle. c) Konsolidirati socijalne naknade i povećati njihov kapacitet za smanjenje siromaštva. Preporuka 3. a) Smanjiti teritorijalnu rascjepkanost javne uprave, pojednostavniti funkcionalnu raspodjelu nadležnosti i povećati kapacitete za izradu i provedbu javnih politika. b) Na temelju savjetovanja sa socijalnim partnerima uvesti usklađene okvire za određivanje plaća u javnoj upravi i javnim službama. Preporuka 4. a) Poboljšati korporativno upravljanje poduzećima u državnom vlasništvu i intenzivirati prodaju poduzeća u državnom vlasništvu i neproduktivne imovine. b) Znatno smanjiti opterećenje poduzeća koje proizlazi iz parafiskalnih nameta i složenih administrativnih i zakonodavnih propisa.22 Na javnoj sceni u RH upućeno općoj, pa i stručnoj javnosti, aktivizam Vlade i njezinih institucija na pojedinim reformskim područjima često se očitava kao autonoman, bez jasne poveznice s činjenicom da se taj (suženi) spektar reformi

Izvor: Nacionalni program reformi 2019., Vlada Republike Hrvatske, Zagreb, travanj 2019., str. 2-4. 22 Nacionalni program reformi 2019., Vlada Republike Hrvatske, Zagreb, travanj 2019., str. 8-17. 21

104

perspektive

(Ne)učinkovito odricanje monetarnog suvereniteta

ostvaruje dominantno kao posljedica EU zahtjeva (dijelom i ovdje iskazanih), najčešće uokvirenih u provođenje obveza na temelju kontinuiranog monitoringa unutar Europskog semestra.

Temeljni okvir za učinkovitije poslovanje Nedvojbeno je da svijest o potrebi i pravcu promjena (s eurom ili bez eura) postoji. Sumarno promatrano, dokumenti Nacionalni program reformi, Program konvergencije za razdoblje 2019. – 2022. i Strategija za uvođenje eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te još i Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2020. – 2022., predstavljaju temeljni okvir za promjene koje su bitne za jednostavnije i učinkovitije poslovanje u RH; drugačije rečeno, za podizanje razine konkurentnosti, što je pak bazična pretpostavka za povećanje razine investicija, a u konačnosti i povećanje izvoza bazirano na proizvodima nove industrije više dodatne vrijednosti. No, uza svu operativnu vrijednost i značaj sadržaja naznačenih dokumenata pa i (optimistične) pretpostavke ostvarenja dijela tih opredjeljenja, nedostaje bitan okvir djelovanja: u kojem pravcu i na koji način država usmjerava ukupni razvoj, koji su to prioriteti. Koja su to područja ekonomske aktivnosti pogodna za stvaranje viših razina dodatne vrijednosti ostaje otvoreno pitanje. Temeljna je definicija i sadržaj industrijske politike: izmjena zatečenog stanja strukture nacionalne ekonomije; na suvremeni način i uz primjenu instrumenata iz arsenala horizontalnih mjera. Provođenjem toga koncepta savladava se inercija ekonomskih događanja; u hrvatskim okvirima tipičan je primjer turistička industrija. Vremenski ograničena (kupališna) sezona i niske dodatne vrijednosti (potrošnja po gostu), razvoj maloprodaje – bazirano najčešće na potrošnji građana uz visoku stopu kreditnih zaduženja po (trenutno) povoljnim kamatnim stopama. Zatim, rast u sektoru građevinarstva i nekretnina, bazirano na špekulativnim očekivanjima te nerestrukturiranoj poljoprivredi – niske razine proizvodnje visoko vrijedne hrane – voćarstvo, povrćarstvo, stočarstvo, ekološka proizvodnja. Zapošljavanje u tim sektorima s relativno niskom razinom plaća, uz više od milijun umirovljenika, također niske razine prosječnih mirovina, ne može biti financijska osnova koja će biti u mogućnosti financirati sve ukupne javne potrebe i socijalne transfere. Svim iskazanim vraćamo se i na temeljni cilj ovog rada, pa i ove znanstveno-stručne konferencije u cjelini: što je sposobnost RH da kreira uvjete za trajni i održivi gospodarski rast na odgovarajućoj razini, a što je pak suštinski, a ne tek formalni okvir za održivo članstvo u eurozoni.

broj 3-4 :: studeni 2019.

105

PRISTUPANJE EUROZONI I PRIDRUŽIVANJE EUROPSKOM TEČAJNOM MEHANIZMU

Euro smo odavno „uveli“ Depozitna i kreditna euroizacija u Hrvatskoj je raširenija nego u bilo kojoj članici EU-a u srednjoj i istočnoj Europi. Piše: mr. sc. Zvonimir Savić1 Iako ove godine obilježavamo 25 godina postojanja kune kao hrvatske nacionalne valute, zbog povijesnih razloga i nasljeđa Hrvati je zapravo nikad nisu potpuno prihvatili kao jedinicu čuvanja vrijednosti, premda je njezina stabilnost bila izrazito visoka tijekom cijelog razdoblja njezina postojanja, a održavala se provođenjem tečajne politike tzv. upravljanoga fluktuirajućeg tečaja. Unatoč toj stabilnosti, hrvatski građani veće vrijednosti (poput nekretnina ili automobila) čuvaju i izražavaju u eurima. Osim toga, Hrvati ulaze u valutne rizike pri zaduživanju koje je i dalje dominantno u kunama vezanima valutnom klauzulom za euro, iako trenutačne okolnosti više potiču zaduživanja u kunama. Euroizacija je prisutna u više zemalja srednje i istočne Europe, pri čemu se države zamjetno razlikuju s obzirom na razinu depozitne euroizacije i uzrok kreditne euroizacije. U jednoj skupini zemalja (koja uključuje Hrvatsku, Bugarsku i donekle Rumunjsku) visoka razina depozitne euroizacije uzrokovala je kreditnu euroizaciju kao rezultat zaštite banaka od tečajnog rizika (engl. hedging). U drugoj skupini (Mađarska i Poljska) kreditna je euroizacija posljedica poslovne politike banaka koje su domaće kredite financirale iz jeftinih inozemnih izvora. Druga skupina stoga ima mnogo nižu razinu depozitne euroizacije. Razine i depozitne i kreditne euroizacije u Hrvatskoj najviše su među zemljama članicama EU-a na području srednje i istočne Europe. Radi ograničenja prostora u ovoj analizi, kratak prikaz stupnja euroizacije zadržat će se samo na sektoru stanovništva, ne ulazeći u sektor poduzeća.

106

Autor je direktor Sektora za financijske institucije i ekonomske analize pri Hrvatskoj gospodarskoj komori

perspektive

Graf 1. Udio štednih i oročenih depozita u euru (ne uključuje i kune vezane za euro), u %

Euro smo odavno „uveli“

Kućanstva

Poduzeća

70 65,7

60 50 40

41,4

30 20 10 04.19.

12.18.

08.18.

04.18.

12.17.

08.17.

04.17.

12.16.

08.16.

04.16.

12.15.

08.15.

04.15.

12.14.

08.14.

04.14.

12.13.

08.13.

04.13.

12.12.

08.12.

04.12.

12.11.

08.11.

04.11.

12.10.

Izvor: HNB, autorova obrada

Graf 1. Udio štednih i oročenih depozita u euru (ne uključuje i kune vezane za euro), u % Nesmanjen draž “zajedničke“ valute

Nesmanjen draž „zajedničke“ valute

Štednja stanovništva primarno se čuva eurima, a ne u kunama. Dodatno,

Štednja stanovništva primarno se čuva eurima, a ne u kunama. Dodatno, Hrvatska Hrvatska najvišu depozitnu od svih zemalja EU-anisu u ima najvišuima depozitnu euroizacijueuroizaciju od svih zemalja članica članica EU-a koje europodručju, čemu govori podatak udiopodatak depozitada u eurima (ne uključujući koje nisu u oeuropodručju, o čemu da govori udio depozita u i kune vezane za euro) čini 66 % njihovih štednih i oročenih depozita. Ako bi se eurima (ne uključujući i kune vezane za euro) čini 66 % njihovih štednih i promotrio malo dugoročniji trend (Graf 1.), vidljivo je da stanovništvo, odnosno oročenihtradicionalno depozita. Ako bi se promotrio (Grafdepozita 1.), kućanstva, i dominantno imaju malo visok dugoročniji udio štednihtrend i oročenih u euru. Iako je taj trend silazan jer je udio postupno padao s oko 76 % potkraj 2010. na oko 66 % u prvoj polovici 2019. godine, i dalje se održava na visokim razinama. Štednja stanovništva u eurima nikad se nije smanjila na manje od 66 %, a u prosjeku posljednjih 9,5 godina iznosila je 76 %, što potvrđuje visok stupanj depozitne euroizacije, koja je najveća među zemljama srednje i istočne Europe. Snažna euroizacija kućanstava očituje se i u drugim pokazateljima. Primjerice, udio depozita u eurima i kunama s valutnom klauzulom u euru (što uključuje i kune vezane za euro) čini 71 % (Graf 2). Trendovi su slični kao i u prethodnome grafu, pri čemu su, zbog povećanja obuhvata na kune vezane za euro, udjeli osjetno viši. Štednja u eurima zajedno sa štednjom u kunama s klauzulom u eurima, nikad se nije smanjila na manje od 72 %, a u prosjeku posljednjih 8,5 godina iznosila je 77 %. Nama usporedive zemlje srednje i istočne Europe imaju udio deviznih depozita u ukupnim štednim i oročenim depozitima na osjetno nižoj razini. U Bugarskoj se, primjerice, razina postupno spušta i nalazi se na manje od 45 %, u Rumunjskoj pada prema 30 %, u Mađarskoj se održava na više od 10 %, u Poljskoj je oko 5% te neznatno više od toga u Češkoj.

broj 3-4 :: studeni 2019.

107

Graf 2. Udio štednih i oročenih depozita u euru (i kune vezane za TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

euro),

90 80

71,4

70 60 50

44,6

40 30 20

Kućanstva

Poduzeća 01.11. 04.11. 07.11. 10.11. 01.12. 04.12. 07.12. 10.12. 01.13. 04.13. 07.13. 10.13. 01.14. 04.14. 07.14. 10.14. 01.15. 04.15. 07.15. 10.15. 01.16. 04.16. 07.16. 10.16. 01.17. 04.17. 07.17. 10.17. 01.18. 04.18. 07.18. 10.18. 01.19. 04.19. 07.19.

Izvor: HNB, autorova obrada

Graf 2. Udio štednih i oročenih depozita u euru (i kune vezane za euro), u %

Krediti kućanstvima također potvrđuju visoku izloženost euru, iako su se proteklih nekoliko godina kretanja promijenila. Od sredine 2011. do sredine 2013. godine valutna struktura kredita kućanstvima pokazuje dominantni udio deviznih kredita, uključujući kunske s valutnom klauzulom (vidjeti Graf 3.), kada se zadržavaju na razini višoj od 75 %. Nakon toga uslijedio je pad udjela prema 46 % zabilježenih u drugoj polovici 2019.

90 80 70 60

53,6

50 46,4

40 30 20

Kunski

Devizni (uključuje kunske s VK) 04.19.

11.18.

06.18.

01.18.

08.17.

03.17.

10.16.

05.16.

12.15.

07.15.

02.15.

09.14.

04.14.

11.13.

06.13.

01.13.

08.12.

03.12.

10.11.

05.11.

12.10.

07.10.

02.10.

09.09.

04.09.

11.08.

06.08.

01.08.

Izvor: HNB, autorovaobrada obrada Izvor: HNB, autorova

Graf 3. Krediti kućanstvima, valutna struktura, u %

Reformske mjere 108

perspektive

Imajući u vidu snažan rast izvoza, znatan višak na tekućem računu

Euro smo odavno „uveli“

1. Pismo namjere Hrvatske za ulazak u ERM II – mjere i aktivnosti Imajući u vidu snažan rast izvoza, znatan višak na tekućem računu platne bilance te smanjenje proračunskog deficita i postupan pad omjera javnog duga i BDP-a zbog provedbe mjera fiskalne konsolidacije u kombinaciji s gospodarskim oporavkom, Vlada je zajedno s Hrvatskom narodnom bankom u listopadu 2017. godine pripremila, a u svibnju 2018. godine usvojila Strategiju za uvođenje eura kao službene valute (tzv. Eurostrategija).

Reformske mjere Ulazak u ERM II dio je provedbe Strategije, a, da bi Hrvatska to ostvarila, bilo je potrebno pokrenuti formalne zahtjeve, odnosno proceduru, što je učinjeno i prije spomenute sjednice Nacionalnog vijeća, koja je potvrdila sve do tada dogovoreno i usuglašano s Europskom komisijom (EK), Europskom središnjom bankom (ESB) i Eurostatom. U tom kontekstu Hrvatska je 27. svibnja 2019. uputila Europskoj središnjoj banci zahtjev za uspostavljanje tzv. bliske suradnje između ECB-a i HNB-a u obavljanju poslova supervizije kreditnih institucija, što je sastavni dio procedure za ulazak u ERM II, a potom i u europodručje. Usporedno uz slanje zahtjeva za uspostavu bliske suradnje, Hrvatska je pripremala svoje pismo namjere za ulazak u ERM II zajedno s pripadajućim akcijskim planom s reformskim mjerama koje je potrebno provesti u idućih manje od godinu dana i time dokazati spremnost ulaska u ERM II. Izrada pisma namjere i akcijskoga plana s reformskim mjerama bio je višemjesečni proces pregovora Europske komisije s hrvatskim institucijama, a koordinirao ga je Ured predsjednika Vlade. Nakon što je pismo namjere definirano i usuglašeno, na sastanku Euroskupine 8. srpnja 2019. u Bruxellesu je prihvaćeno pismo namjere o ulasku Hrvatske u Europski tečajni mehanizam II2 zajedno s pripadajućim Akcijskim planom za pridruživanje Europskom tečajnom mehanizmu II i bankovnoj uniji3. Time je učinjen prvi korak prema sudjelovanju u ERM II, koje prethodi uvođenju eura kao službene valute. Naime, Hrvatska se u pismu namjere obvezuje na niz reformi koje provodi Vlada, ali i neke druge institucije, poput HNB-a i Državnog zavoda za statistiku, čiji će se rezultati pozitivno odraziti na kvalitetu rada institucija, ali i na ustrajnost u provedbi reformi u razdoblju prije pristupanja u ERM II. https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//Vijesti/2019/07%20srpanj/08%20srpnja//Hrvatska%20 Pismo%20namjere%20ERM%20II.pdf 3 https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//Vijesti/2019/07%20srpanj/08%20srpnja//HRVATSKA%20 AKCIJSKI%20PLAN%20HR.pdf 2

broj 3-4 :: studeni 2019.

109

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

Konkretno, nositelji provedbe 19 mjera navedenih u akcijskom planu jest 9 institucija, i to: o o o o o o o o o

Ministarstvo financija Ministarstvo državne imovine Ministarstvo uprave Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta Ministarstvo zdravstva Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja Ministarstvo pravosuđa (u suradnji s Ministarstvom financija) Hrvatska narodna banka Državni zavod za statistiku.

U spomenutom pismu namjere (koje su supotpisali ministar financija i guverner HNB-a), Hrvatska ističe preuzimanje obveze tijekom nastupajućih mjeseci i, u svakom slučaju prije ulaska u ERM II, provedbu više prije preuzetih obveza u područjima politika koje su od velike važnosti za neometani prelazak na ERM II, i to: 1. dodatno osnažiti nadzor banaka uspostavljanjem bliske suradnje s ESB-om i provođenjem nužnih priprema u skladu s propisanim postupcima, 2. razviti makroprudencijalni okvir osiguravanjem pravne osnove za provođenje mjera usmjerenih na zajmoprimce, 3. ojačati okvir za borbu protiv pranja novca ranijim donošenjem zakonodavstva kojim se prenosi i u potpunosti implementira peta direktiva o sprečavanju pranja novca (AML5 direktiva), 4. poboljšati prikupljanje, izradu i diseminaciju statističkih podataka, jačanjem institucionalnih i metodoloških kapaciteta s obzirom na kvalitetu nacionalnih računa i GFS/EDP izvješća, 5. poboljšati upravljanje u javnom sektoru odgovornijim upravljanjem imovinom u državnome vlasništvu 6. umanjiti administrativno i financijsko opterećenje smanjivanjem broja i ukupnog iznosa parafiskalnih davanja, administrativnih obveza za poduzetnika i liberalizacijom odabranih profesionalnih usluga. Spomenutih 6 područja navedenih u pismu namjere detaljnije se obrazlažu s pomoću 19 mjera i pripadajućih aktivnosti, u Akcijskome planu koji je u aneksu pisma namjere. Sve mjere navedene u pismu namjere i Akcijskome planu potrebno je provesti najkasnije do travnja 2020., nakon čega će institucije EU-a ocijeniti jesu li mjere adekvatno provedene te se očekuje da će nakon dobivanja pozitivne ocjene Hrvatska započeti sudjelovanje u tečajnom mehanizmu II (u trajanju od najmanje

110

perspektive

Euro smo odavno „uveli“

dvije godine), što prethodi ulasku u europodručje. Drugim riječima, Hrvatska je u pismu namjere izrazila očekivanja istodobnog ulaska u ERM II i u bankovnu uniju do sredine 2020. nakon što EK i ESB daju pozitivne ocjene učinkovite implementacije prethodnih obveza.

Odgovornost devet institucija Područja politika i pripadajuće mjere u Akcijskome planu provedbe za pridruživanje Hrvatske u ERM II grupirani su u 6 područja i 19 mjera, koje su u preglednom obliku navedene u tablici 1. Kako bi proces tekao efikasno, a, s obzirom na to da je 9 institucija odgovorno za 19 mjera, provedbu mjera iz Akcijskog plana koordinira Ured predsjednika Vlade, što potvrđuje pretpostavku o važnosti procesa ispunjavanja preduvjeta za ulazak u ERM II. U tom pogledu sazivaju se redoviti sastanci na kojima se provedba tih mjera prati, sa svrhom poštovanja utvrđenih rokova iz Akcijskoga plana. Naime, na temelju Odluke Vlade od 1. kolovoza 2019. o prihvaćanju Akcijskog plana Republike Hrvatske za pridruživanje u ERM II i bankovnoj uniji potrebno je redovito pratiti aktivnosti Akcijskoga plana. Pregledan sustav mjera, aktivnosti i rokova navedenih u Akcijskom planu naveden je u tablici 1.

MJERA

Tablica 1. Mjere, aktivnosti i rokovi iz Akcijskog plana za pridruživanje Hrvatske u ERM II – sažetak PLANIRANE AKTIVNOSTI (i redni broj aktivnosti, tj. dokaza provedbe mjere, u akcijskom planu za ERM II)

NADLEŽNO TIJELO

ROK PROVEDBE

Područje politike I: NADZOR/SANACIJA BANAKA 1

1.1.1. Pismo zahtjeva za uspostavu bliske suradnje s ESB-om temeljem članka 7. Uredbe (EU) br. 1024/2013 1.1.2. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama 1.1.3. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci

svibanj 2019. Ministarstvo financija i Hrvatska narodna banka (HNB)

srpanj 2019. svibanj 2020.

broj 3-4 :: studeni 2019.

111

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti 2

1.2. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sanaciji kreditnih institucija i investicijskih društava

Ministarstvo financija

1.3. Zakon o potvrđivanju međuvladina sporazuma

2.1. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci

HNB, Ministarstvo financija

svibanj 2020.

3.1. Pravilnik o Registru stvarnih vlasnika

Ministarstvo financija

drugo/treće tromjesečje 2019.

3.2. Pravilnik o Jedinstvenom registru računa

Ministarstvo pravosuđa

četvrto tromjesečje 2019.

4.1.1. Uredba o unutarnjem ustrojstvu Državnog zavoda za statistiku

Državni zavod za statistiku (DZS)

prosinac 2019

svibanj 2020.

4.1.2. Zakon o službenoj statistici (reguliranje izbora ravnatelja/ravnateljice i neovisnost djelovanja)

travanj 2020.

4.2. Usvajanje revizijske politike statistike nacionalnih računa

DZS

travanj 2020.

4.3. Memorandum o razumijevanju

DZS

prosinac 2019.

4.4. Zakon o službenoj statistici (slobodan pristup DZS-u svim administrativnim izvorima)

Ministarstvo uprave; DZS

travanj 2020.

5.1. Objava natječaja za prodaju dionica/ udjela u najmanje 90 društava

Ministarstvo državne imovine

travanj 2020.

5.2. Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu

5.3. Zakon o sustavu državne uprave i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika

5.4. Izmjene i dopune Zakona o ustanovama

6.1. Elektroničko pokretanje poslovanja uspostavljeno i dostupno korisnicima Provedba barem 100 mjera administrativnog rasterećenja Akcijski plan za smanjivanje administrativnog opterećenja

112

svibanj 2020.

perspektive

siječanj 2020 prosinac 2019. Ministarstvo uprave prosinac 2019.

prosinac 2019. Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta

travanj 2020. ožujak 2020.

Euro smo odavno „uveli“ 16

6.2. Dovršena sustavna analiza parafiskalnih davanja Odluka o smanjivanju parafiskalnih davanja

6.3.1. Izmjene i dopune Zakona o poslovima i djelatnostima prostornog uređenja i gradnje

6.3.2. Donošenje pravilnika unutar područja nadležnosti Ministarstva zdravstva i Hrvatske ljekarničke komore

6.3.3. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje objavljuje natječaj za pružanje usluga fizikalne terapije

Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta

studeni 2019. ožujak 2020.

Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja

prosinac 2019.

travanj 2020.

Ministarstvo zdravstva

Hrvatska komora fizioterapeuta donosi pravilnik unutar područja fizikalne terapije

travanj 2020.

Izvor: Akcijski plan Republike Hrvatske za pridruživanje Europskom tečajnom mehanizmu II (ERM II) i bankovnoj uniji, autorova obrada

Trajna korist veća od troškova Prvi korak na putu Hrvatske prema uvođenju eura jest ulazak u Europski tečajni mehanizam II, a za to je potrebno imati podršku država europodručja i Europske komisije. Kako nisu definirani formalni uvjeti za ulazak u tečajni mehanizam, podrška članica europodručja i institucija EU-a može ovisiti o ocjeni stupnja konvergencije i makroekonomske stabilnosti Hrvatske. Može ovisiti i o okolnostima u samom europodručju te o političkoj volji za daljnje širenje monetarne unije, koja je dominantno u većim i razvijenijim zemljama članicama europodručja. Da bi osigurala podršku, Hrvatska treba nastaviti provoditi odgovornu fiskalnu politiku te poduzimati strukturne reforme kako bi smanjila postojeće makroekonomske ranjivosti, pojačala konkurentnost i osigurala uvjete za održivu konvergenciju dohotka. Gospodarske i geopolitičke okolnosti daju priliku Hrvatskoj napraviti prilagodbu prema vanjskom okruženju te u nadolazećem razdoblju prihvatiti zajedničku europsku valutu. Ono što je za Hrvatsku u tom kontekstu presudno u smislu definiranja interesa za ulazak u europodručje jesu analize koje pokazuju da će Hrvatska uvođenjem eura ostvariti značajnu i trajnu korist i mnogo veću od troškova. Najveća korist od uvođenja eura jest uklanjanje valutnog rizika kojemu su sustanovništvo, poduzeća i država izrazito izloženi. Uvođenjem eura smanjit će se

broj 3-4 :: studeni 2019.

113

TEMA BROJA: Europski izazovi i novi prioriteti

rizik od bankovne i platnobilančne krize, a rizik od nastanka valutne krize potpuno će nestati. Dodatna korist od uvođenja eura proizići će iz smanjenja kamatnih stopa, nižih transakcijskih i mjenjačkih troškova te snažnije zaštite u slučaju gospodarskih poremećaja. Međutim, u ovom trenutku dinamika procesa uvođenja eura uvelike ovisi o provedbi Akcijskoga plana Hrvatske za pridruživanje u ERM II i bankovnoj uniji, kao preduvjetu za ulazak u ERM II. U tom kontekstu glavni izazov sredinom 2020. godine bit će pridobivanje potpore država europodručja i institucija EU-a za pristupanje u ERM II, koja dobrim dijelom ovisi o njihovoj spremnosti na širenje europodručja.

On-line pregled časopisa Perspektive Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019 Cijele sadržaje nekih ranijih brojeva možete vidjeti na: 1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019 3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018 2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018 1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018 3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017 2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017 1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017 4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016 3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016 2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016 1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016 4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015 3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015 2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015 1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015

114

perspektive

Dosje PUTEVI I STRANPUTICE

Planetarna gozba – regionalna glad Količina hrane što je razvijeni dio čovječanstva baca u otpad, vjerojatno bi bila dovoljna da nahrani gladnu djecu i odrasle u nekim područjima „trećega svijeta“ Priredio: Drago Kojić Hoćemo li se i dalje odricati bifteka, pršuta, kulina te manje skupih oblika crvenoga mesa, ili smanjiti količinu omiljenih specijaliteta, kako nas uporno savjetuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), na temelju mišljenja vrhunskih znanstvenika koji tvrde da spomenuta hrana povećava opasnost da obolimo od raka i srčanih tegoba? Ili ćemo bez straha uživati u mesnim bjelančevinama, nakon što odnedavno skupina jednako renomiranih znanstvenih autoriteta tvrdi kako nema razloga za apstinenciju i post, tj. da je opasnost od govedine i svinjetine precijenjena? Nije to prvi ni jedini primjer prijepora kvalificiranih stručnjaka koji zastupaju oprečna stajališta. Uostalom, znanstvena radoznalost, bez obzira čime motivirana, tijekom povijesti bila je pokretač velikih otkrića pa nema razloga unaprijed odbacivati provokativna mišljenja, makar se činila nedovoljno uvjerljivim. U sličnim dvojbama za nas laike najpreporučljivije je držati se umjerenosti. Dakle, ni odricati se ni pretjerivati s kalorijama životinjskoga porijekla. Ipak, nakon što smo se nagledali dokumentaraca koji prikazuju u kakvim se nehigijenskim i nehumanim uvjetima

broj 3-4 :: studeni 2019.

115

Dosje

uzgajaju goveda, svinje i perad na golemim industrijaliziranim farmama, nije teško iskazati više tolerancije prema vegetarijancima i veganima.

Sirotinja na neočekivanoj lokaciji Znatan dio čovječanstva pošteđen je nabrojenih dvojbi. Npr. u dijelu jedne velike globalne metropole regionalna dobrotvorna fundacija svakog mjeseca distribuira besplatnih 300.000 obroka. Ali to je samo dio potreban stanovnicima te gradske četvrti s 1,4 milijuna stanovnika. Prostorije fundacije nalik su golemom skladištu supermarketa s divovskim hladnjacima i kamionima-viljuškarima koji dobrotvornim kuhinjama dostavljaju milijune kilograma špeceraja. Svakog sata dostavljači kuhinja preuzimaju sendviče namijenjene beskućnicima koji ne mogu kuhati na ulici, ili špeceraj za siromašne obitelji. U svakoj od više stotina takvih kuhinja svakodnevno se okupljaju deseci gladnih ljudi. Opisana epizoda, koju je ne tako davno objavio tjednik The Economist, vjerojatno opisuje bijedno stanje u nekom od velegradova nedovoljno razvijena dijela svijeta, valjda u Africi ili Dalekome istoku, pomislit će većina neupućenih. Kada biste upitali Amerikance za porijeklo te bijede, možda bi vam odgovorili da se radi o nekom gradu u Alabami ili Mississippiju, s velikom koncentracijom uglavnom afroameričkoga stanovništva s niskim zaradama. Malobrojni bi znali da je riječ o Los Angelesu, stjecištu filma, glazbe, zabave, bogatstva i sjaja. Kalifornija bi, kada bismo je računalo izdvojeno, po ekonomskoj snazi bila peta država u svijetu, ispred Velike Britanije. Najmnogoljudnija i jedna od najbogatijih američkih država ima i najveći broj siromašnih ljudi – 7,4 milijuna. Samo donekle može se smatrati utješnim što taj stupanj siromaštva ipak nije toliko nizak kao u mnogim zemljama trećeg svijeta. Ironija je da u cijelom SAD-u možete vidjeti i velik broj pretilih osoba.

Afrika kolijevka neuhranjene djece Kalifornijski primjer mogli bismo ubrojiti u kategoriju medijskih kurioziteta jer kolijevka je gladi – Afrika. U znatnom broju zemalja, naročito onih u skupini Sahela, neplodnoga područja koje dodiruje južni rub Sahara (Mauritanija, Mali, Burkina Faso, Čad, Niger i Senegal) „treći jahač biblijske apokalipse“, tj. glad, pogađa oko 60 milijuna djece. Nije to blaga, podnošljiva glad, rezultat preskakanja neprivlačnoga broja obroka, već trajna pothranjenost koja prouzročuje tjelesni, vjerojatno i umni razvoj. Globalna je neodgovornost dio uzroka što u 21. stoljeću izostanak hrane usmrćuje milijune djece. Devetero od deset mališana ne dobiva minimalno potrebnu količinu kalorija u poželjnim vremenskim razmacima. Diljem svijeta glad je u uzmaku, u mnogim dijelovima Afrike je u porastu. Od 2014. do 2017. povećan je broj onih koji tamo gladuju.

116

perspektive

Planetarna gozba – regionalna glad

Takvo stanje uzrokuje socijalne, zdravstvene i ekonomske posljedice. Procjenjuje se da razvojno zaostajanje djece smanjuje afrički bruto domaći proizvod za 10 posto. Samo u Etiopiji ekonomski gubitci zbog nedovoljne uhranjenosti ljudi, uz očekivano smanjene zarade tijekom života, mogli bi dostići 16,5 posto BDP-a, prema podacima FAO-a. U protekla dva desetljeća ekonomski rast u Africi bio je impresivan, ali je polučio slabašan utjecaj na pribavljanje hrane za djecu. Npr. u Nigeriji rast BDP-a od četiri posto prosječno na godinu nije ni malo pridonio sprečavanju izgladnjelosti

Potrošnja mesa raste, najviše u Aziji Proizvodnja po regijama, u mil tona Sjeverna Amerika Karibi i Latinska Amerika Europa Afrika Azija Oceanija

Svijet jede sve više peradi Proizvodnja mesa prema vrstama stoke, u mil tona Ostalo Ovčje i kozje Govedina i bivolje meso Perad Svinjetina

Izvori: FAO, naš svijet u brojkama

broj 3-4 :: studeni 2019.

117

Dosje

mladeži. Nastave li se sadašnji populacijski trendovi Afrika će 2050. biti domovina 40 posto djece i mladih osoba našeg planeta. To će činiti više od milijarde gnjevnih, pothranjenih, nedovoljno obrazovnih i uglavnom nezaposlenih osoba. Osigurati djeci dovoljno kvalitetne hrane bila bi najunosnija investicija na crnom kontinentu u stvaranju ljudskoga kapitala i ekonomske budućnosti. Pomažući tomu razvijeni bi svijet mnogo više učinio za sebe i za Afrikance, a članice EU-a ne bi se morale prepirati tko će više ili manje (i da li uopće) udomiti izbjeglice, koji se u gumenim čamcima (plaćajući to često životom zbog utapanja) pokušavaju domoći prostora na kojem mogu preživjeti. Brojni pokazatelji i procjene ukazuju da će svjetskom stanovništvu trebati sve više hrane, što je izazov za mnoge privredne sektore, ne samo za poljoprivredu, stočarstvo i ribarstvo. Oko 2050. udvostručit će se broj stanovnika u gradovima, u odnosu na stanje na početku stoljeća. Istodobno će se koristiti tri puta više urbanoga tla, što znači da će se za oko dva posto smanjiti površina zemljišta prikladnoga za usjeve.

Udvostručena potrošnja mesnih bjelančevina Nezaustavljiv je porast potrošnje hrane, naročito životinjskoga porijekla. Europljani i Amerikanci 60 do 80 posto svojih potreba bjelančevina podmiruju mesom, jajima i mliječnim proizvodima. Prema podacima FAO-a Kinezi troše upola manje tih sirovina, ali njihova prehrana kao i u većini gradova u svijetu u razvoju sve više postaje nalik na „zapadnjačku“. Globalna godišnja potrošnja mesa gotovo je udvostručena od 1960-ih, od 23 kg po osobi 1961. na 43 kg 2013. Amerikanci i Australci u gradovima pojedu pet puta više mesa i mliječnih prerađevina od globalnog prosjeka ruralnih područja. Prehrambenu neravnotežu uvelike stvara nedopustivo loša „navika“ rasipnosti gradskog stanovništva, ne samo u razvijenom dijelu svijeta. Primjerice, u Šangaju 60 posto kućanstava i 40 posto restorana baca hranu u otpad, što iznosi 12 posto ukupnih količina. U seoskim područjima baca se samo dva posto. Kako navodi znanstveni časopis NATURE (od 7. veljače 2019.) globalno se odbacuje 30 do 50 posto hrane, koja bi uz pametnu i humanu raspodjelu hranila možda i sva gladna usta na planetu. Treba li napominjati da u toj statistici razmjeru doprinos daje i Hrvatska, u čijoj prijestolnici, Zagrebu, ali i drugim gradovima, pozamašan broj sirotinje kopa po kantama, tražeći naplativu plastičnu ambalažu, nerijetko i odbačen komadić jela. Navedeni trendovi utječu na sigurnost dobave hrane. Nije naročito djelotvorno uzgajati stoku jer je potrebno tri do osam kilograma žitarica da bi se dobilo jedan kilogram mesa. Potrebno je četiri puta više plodnog tla da bi se isporučila ista količina energije i bjelančevina u obliku mesa nego putem vegetarijanskog načina prehrane, upozorila su dvojica znanstvenika u spomenutom časopisu. Oko 85 posto žitarica uzgojenih u Europi i SAD-u troši se kao hrana za životinje, u Kini 65 posto.

118

perspektive

Planetarna gozba – regionalna glad

Tko jede najviše mesa? Prosječna ukupna opskrba po osobi u kilogramima na godinu, 2013.

Kilograma Nema podataka Podaci ne obuhvaćaju bacanje hrane u otpad pa statistički iskazana količina potrošnje kućanstava i pojedinaca ne odgovaraju stvarnosti. Podaci također ne uključuju ribu.

Stoka je uzrok više od polovice poljoprivrednoga zagađivanja. Globalno je četiri puta više poljoprivrednog zemljišta (osam posto) korišteno za uzgoj stoke nego što je izgubljeno u urbanizaciji (dva posto) između 1990. i 2010. Nastavi li se istim ritmom povećavati broj dvonožnih mesoždera, trebat će još više poljoprivrednih površina za uzgoj stočne hrane. Doda li se tome nezaustavljiva urbanizacija, možemo očekivati daljnju sječu šume (i požare ne samo u Amazoniji) te još brže klimatske promjene s pogubnim posljedicama po čovječanstva.

Uspješan start vegetarijanskih burgera Kreatori ekonomske i ukupne politike moraju upravljati gradovima i ruralnim područjima zajedno, a ne odvojeno, kako bi se proizvodnja hrane, potrošnja i odbacivanje tretirali kao jedinstveni sustav. U najnovije vrijeme svjetski mediji utrkuju se tko će brže i snažnije promovirati trend proizvodnje i potrošnje mesa koje nije životinjskog porijekla nego vegetarijanski burgeri, po izgledu i okusu nalik mesnim inačicama. Globalni investitori pokazuju povećano zanimanje za alternativnu proizvodnju bjelančevina, a od samoga početka novi proizvod privukao je pozornost najvećeg svjetskog potrošača mesa McDonalds’a, naravno i drugih kompanija u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. Pokaže li se da početno oduševljenje potrošača nije samo trenutačni tržišni hir i da će se možda pretvoriti u globalni trend, mogao bi to postati snažan pozitivni prehrambeni zaokret. broj 3-4 :: studeni 2019.

119

Dosje

Ipak, valja biti oprezan prema početnom planetarnom oduševljenju s kojim je popraćena pojava alternativnoga mesa i mliječnih proizvoda. Laboratorijski uzgojeni ili biljni proizvodi s izgledom i okusom mesa dočekani su kao univerzalan lijek koji će ukloniti negativan utjecaj stočarskoga sustava na okoliš i ljudsko zdravlje. Ali, kako u dnevniku Financial Times upozorava Isabelle Baltenweck, voditeljica programa Međunarodnoga instituta za istraživanje stočarstva, optimistične pretpostavke oslanjaju se na iskrivljenu perspektivu Sjeveroamerikanaca i Europljana – kojima izmiče pogled na znatan dio obzora. I mnogim zemljama u razvoju i u manje bogatim privredama hrana životinjskoga porijekla manje je potrošački proizvod nego vitalni izvor dohotka, prehrane i sredstava za život, upozorava ona. Za barem jednoga od deset ljudi koji žive s manje od dva dolara na dan mala je vjerojatnost da mu „alternativno meso“ može biti održiv način prehrane, naprosto zato što će mu biti nedostupno i preskupo. Primjerice, uzgajivači stoke na sjeveru Kenije žive u ruralnim krajevima s malim brojem prodavaonica špeceraja gdje bi se moglo kupiti biljno meso ili mlijeko od soje. Oni su ovisni o svojim kravama, kozama i ovcama, koje su im i hrana i sredstvo za zaradu. Mesne i mliječne alternative malo pomažu u rješavanju hranidbenih izazova u siromašnim krajevima Afrike i Azije. Siromašnoj majci u Etiopiji ili Bangladešu, koja svoje novorođenče me može dojiti, jer je neuhranjena, čak i najmanja količina stočnog mlijeka, mesa ili jedno jaje, može biti od vitalne važnosti. Prema podacima FAO-a, samo 20 grama životinjskih bjelančevina po osobi na dan – što je ekvivalent od jednoga i pol jajeta – može biti obrana od neuhranjenosti.

Stoka nije samo hrana Jednako je važan učinak stoke na ukupno ruralno gospodarstvo – što je činitelj koji izmiče pozornosti onih koji žive u industrijaliziranim zemljama. Stoka može biti glavna ili čak jedina ekonomska opcija dostupna siromašnim kućanstvima. Umjesto pokušaja da zamijenimo meso, mlijeko i jaja biljnim alternativama, trebali bismo poboljšati sustave poljoprivrednog ekonomiziranja i zaštite onoga o čemu ovise najugroženiji pripadnici čovječanstva, zaključuje Isabelle Baltenweck. Povoljna je vijest da je spomenuti institut pokrenuo istraživanja koja bi trebala pomoći stočarskim zajednicama da budu djelotvornije i održivije. Urbanizacija prijeti sigurnosti opskrbe hranom na dva načina, a najprije smanjenom proizvodnjom. Primjerice, grad Zhengzhou na sjeveru Kine na području je koje slovi kao žitnica zemlje. Od 1991. učetverostručio je svoju površinu na današnjih više od 500 četvornih kilometara. Delhi u Indiji od 2001. progutao je 11 posto plodnog zemljišta na kojem se prostire. Politički kreatori nastoje spriječiti takve gubitke plodnoga tla i privesti zemlju poljoprivrednim potrebama. Od 2000. do 2010. Kina je povećala površinu poljoprivrednoga zemljišta za tri posto, nakon što je kultivirala više od četiri milijuna

120

perspektive

Planetarna gozba – regionalna glad

hektara neobrađenih površina, šuma, pašnjaka i močvara. Međutim, reciklirano zemljište često je lošije kvalitete od onoga na kojemu se šire gradovi. Tla znaju biti suha, s nedovoljnom količinom hranjivih tvari, strma, s previše soli, dakle neprikladna za poljoprivredu. Već desetak godina kineska vlada plaća tisuće dolara radnicima koji su se preselili u gradove da poruše svoje seoske kuće koje su napustili. Na taj način trebalo bi da se do 2030. za poljoprivredu osposobi još milijun hektara ruralnoga zemljišta. Sličnu strategiju primjenjuje Japan (koji najviše oskudijeva u prostoru) već čitavo stoljeće.

Četiri koraka za održivost sustava Okrupnjavanje velikih ruralnih područja omogućuje primjenu intenzivnijih ratarskih metoda, dovodeći do većih prinosa. Malene farme moraju koristiti više umjetnih gnojiva i pesticida, zagađujući okoliš. Urbani i industrijski razvoj može na druge načine pospješiti proizvodnju hrane – navodnjavanjem i kvalitetnijim sojevima usjeva, primjerice. NATURE sugerira četiri koraka za ublažavanje posljedice urbanizacije na sigurnost hrane. Prvo, vlade bi trebale pokrenuti kampanje za promidžbu optimalnih metoda prehrane i smanjiti bacanje hrane u otpad. Mnoga kineska sveučilišta preporučuju ljudima da jedu manje mesa, jaja i masnoća, a više žitarica, povrća i voća. Kampanja u

Divovski otpad Prosječna količina otpada stanovnika u zemljama OECD-a veća je od pola tone, a u tomu znatan dio čini odbačena hrana. Danci su rekorderi po količini smeća, nešto ispred Amerikanaca, a Japanci bacaju najmanje Komunalni otpad po stanovniku u kg (2017. ili neka kasnija godina) Danska SAD Njemačka OECD Italija Ujedinjeno Kraljevstvo Španjolska Japan Izvor: OECD

200

400

600

800

broj 3-4 :: studeni 2019.

121

Dosje

Šangaju sugerira stanovnicima da „počiste“ tanjure, a jedan izvještaj Europske unije predlaže građanima da prepolove potrošnju mesa i mliječnih prerađevina do 2050. Znanstvenici i industrija trebali bi razviti tehnike za dulje održavanje hrane svježom, uključujući bolje hlađenje. Valjalo bi poticati diobu hrane, kao što se događa u mnogim gradovima, uključujući London, New York, Melbourne i Šangaj. Drugo, od planera se očekuje da podjednaki prioritet ukažu kompaktnom urbanom razvitku i naporima za konsolidaciju poljoprivrednog zemljišta. Treće, moglo bi se razvijati vještine u poslovanju i financiranju kako bi se farmere osposobilo da upravljaju većim područjima, maksimiraju prinose i smanje troškove. Vlade bi trebale investirati u usavršavanje navodnjavanja, gradnju kvalitetnijih cesta i strojeva. Farmeri i znanstvenici mogli bi se udružiti u razmjeni znanja i iskustava te poboljšati vještine primjene najboljih metoda u izboru sorti usjeva, gnojenju i navodnjavanju. Naposljetku, uzgoj stoke i mješavine stočne hrane moraju se poboljšati.

Žedno tlo Istraživanja UN-a ukazuju da učinkovitost poljoprivrede diljem svijeta ne ugrožava samo nestanak površina obradivoga tla – zbog zagađivanja umjetnim gnojivom i pesticidima, utjecaja ekstremnih klimatskih poremećaja i iscrpljivanja hranjivih tvari – nego i ograničene dostupnosti vode. Agrokulturna industrija troši 70 posto rezervi pitke vode, a prema procjenama već 2030. potrošnja će za 40 posto premašiti dostupne količine. Unatoč tomu globalna proizvodnja voća i povrća u sve većoj mjeri oslanja se na navodnjavanje, kako bi se održala količina i kvaliteta uzgoja. FAO zaključuju da znatan dio problema u vezi s nestašicom vode leži u poljoprivredi te da treba tražiti i rješenje. Smanjenje prekomjerne potrošnje vode i bacanja hrane u otpad, na što otpada 30 posto globalne proizvodnje, osjetno bi zaštitilo vodne rezerve. To neće biti lako polučiti jer su ljudi često skloni za relativno skromnu sadašnju dobit staviti na kocku budućnost. Koliko npr. vode i energije troše američke pustinjske kockarnice, Las Vegas, Reno i druge? Ili umjetno stvorena zimovališta sa skijaškim stazama i svakojakim čudima u gradovima na Arapskome poluotoku s užarenom, tropskom klimom, koji se bogate prodajom nafte. Hrvatski politički i ekonomski demagozi vole se hvaliti kako smo iznimno bogati pitkom vodom (kao da je to njihova zasluga). Ali ne razbijaju glavu planovima da se to bogatstvo sačuva za budućnost. Ipak, poljoprivreda planetarno bilježi napredak u mnogim aspektima, naročito u mehanizaciji. Ne samo da je iščezao plug s konjskom ili volovskom zapregom, nego su temeljitu tehnološku preobrazbu doživjeli traktori i kombajni, kosilice i

122

perspektive

Planetarna gozba – regionalna glad

drugi do jučer nezamjenjiva pomagala. Kompjutori su osvojili i njive. Traktori i drugi poljoprivredni strojevi dostižu astronomske cijene, veće od milijun dolara pa tako npr. digitalizirani prijemnici na tanjurači, plugu i drugim priključnim strojevima poljoprivredniku na računalo ili mobitel šalju podatke o temperaturi tla, količini pesticida, vrsti korova i drugim pojedinostima. Roboti su zamijenili klasičnu poljoprivredu, a digitalna tehnologija stvorila je od nekadašnjeg seljaka (o kojemu se nerijetko govorilo s prezirom i podcjenjivanjem) u agro-poduzetnika koji govori rječnikom industrijskih i financijskih stručnjaka. Takav napredak ulijeva optimizam jer potrošnja hrane rast će u skladu s porastom stanovništva. Tijekom ljudske povijesti pučanstvo je raslo sporo sve do 1700. kada je svjetska populacija dostigla 600 milijuna. Oko 1800. bilo nas je na planetu oko milijarda, a nakon toga uslijedila je eksplozija, najprije u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, zatim u ostatku Europe i u Aziji. Krajem Prvoga svjetskog rata (1920.) dostignute su dvije milijarde, 1960. tri milijarde, 1975. četiri milijarde. U proteklih manje od pola stoljeća stanovništvo je opet gotovo udvostručeno i danas Zemlja broji 7,4 milijarde stanovnika. Bilo bi nas i mnogo više da Kina nije svojedobno uvela ozakonjenu praksu o jednom djetetu po obitelji, ali izvjesno je da će ta zemlja opet krenuti u demografsko oživljavanje. Razvijene, prije svega europske zemlje kao i SAD populacijski stagniraju, ali afrička ekspanzija opet će znatno povećati broj stanovnika za koje će trebati dodatne količine hrane.

Hrvatska ratarsko-stočarska zbilja Umjesto da vlastitom hranom podmirujemo prehrambene potrebe stanovništva, a djelomice i turista, izloženi smo potpunoj dominaciji vještih uvoznika. Iako je Hrvatska u ovoj godini neznatno poboljšala svoj status na globalnoj tablici ekonomske konkurentnosti, još uvijek smo po tom mjerilu na začelju Europske unije. Jedan od rijetkih sektora kojim se donekle izdižemo jest turizam, ali nailazimo na podosta pokazatelja koji nam priječe još polji plasman u toj djelatnosti. Ponajprije su to zapuštena poljoprivreda, stočarstvo i ribarstvo. Nekoliko godina nakon samostalnosti bila je popularna krilatica kako su komunisti gotovo pola stoljeća pokušavali uništiti poljoprivredu, ali nisu uspjeli, dok je demokratima to uspjelo u vrlo kratkom vremenu.

broj 3-4 :: studeni 2019.

123

Dosje

Pošalica je efektna, ali netočna. Poljoprivreda nam je bila zakržljala i prije i sada, a najodgovorniji za to su politički i ekonomski kormilari. Da nije tako simbioza turizma i poljoprivrede mogla bi biti dobitnička karta za našu ukupnu privredu. Teško bi bilo naći iole važniji prehrambeni artikl koji ne uvozimo. Umjesto da milijune turista hranimo domaćim proizvodima. Ratarstvo i stočarstvo toliko nam je zapušteno da ne može udovoljiti ni domaćoj potrošnji, a kamo li turističkim potrebama, koje bi u normalnim okolnostima mogle biti snažna prilika za indirektan izvoz. Tzv. uvozna mafija ubija domaću konkurenciju plasirajući nam jeftiniju hranu, ali znatno lošije kvalitete, nerijetko opasnu po život. Koliko je samo zabilježeno slučajeva uvoza mesa, jaja, sira, itd. tj. hrane kojoj ne samo što je istekao rok trajanja nego je bila i zaražena bakterijama. Je li zbog toga ikomu pala dlaka s glave? Osim eventualno onima koju su se razboljeli konzumirajući takve „specijalitete“. Borili smo se za slobodno tržište, ali valjda ne takvo na kojemu naši poljoprivrednici ne mogu uopće prodavati svoje proizvode, npr. lubenice, jabuke i drugo voće ili ga moraju davati u bescjenje. Kakva je tržišna matematika po kojoj neretljanski uzgajivači za svoje mandarine mogu dobiti 2,5 kune, a Zagrepčani, Riječani, Osječani, Splićani itd. moraju plaćati 12 kuna za kilogram? Ulazak u EU nije nam ispunio očekivanja u mjeri u kojoj smo očekivali i nadali se, ali bez toga bi nam jamačno život bio još kompliciraniji i neizvjesniji. Dragocjeni su poticaji poljoprivrednicima, iako i u tome bilježimo anomalije. Stimulacija prema površini obradive zemlje bila je izazov ne samo onima koji su navikli egzistenciju podmirivati vlastitim trudom, nego i spretnim mešetarima koji su uzimali zemlju u zakup i nisu je obrađivali, ali su uredno dobivali stimulaciju. Ulazak u EU ipak je mnogim Hrvatima pružio priliku za stabilniju sutrašnjicu, ali to se ne može kazati za ribare, kojima je praktički onemogućeno da nešto ulove. Za njih je tzv. Gospodarski pojas bio dugačak korak natrag, ispali su žrtvom ambicije državnoga vodstva da se pokaže kooperativnim. Propusti kreatora politike najvidljiviji su u opustjelim područjima koja su se ne tako davno odlikovala gospodarskom stabilnošću i prosperitetom. Slavonija, žitnica i hraniteljica, pretvara se u drugorazredan ekonomski ambijent u kojemu mnogi sve češće osluškuju zov iz tuđine.

124

perspektive

Planetarna gozba – regionalna glad

Okomito ratarstvo Čovječanstvo je suočeno s rasipništvom i bacanjem hrane u otpad, ali istodobno maštoviti i odvažni poduzetnici smišljaju nove metode uzgoja voća i povrća. U škotskom gradiću Invergowrieu, nedaleko od Dundeeja, kompanija Intelligent Growth Solutions (IGS) eksperimentira s tzv. „okomitim farmerstvom“. Farma je izvana nalik na hambar obložen metalom. Ali kada se uđe u prostoriju u kojoj je smještena „njiva“ kroz golemu nepropusnu komoru koja sprečava ulazak insektima, pojavljuje se kaleidoskopski prizor s dva tornja. U svakom je tornju smješteno više od desetak golemih plitica u kojima dozrijevaju jagode, kelj, crvena salata, korijandar itd. Svaku pliticu obasipa svjetlost različitih boja, najviše u nijansama plave i grimizno-ljubičaste. Svaki od tornjeva u tom umjetnom „rajskom vrtu“ zauzima prostor od jedva 40 četvornih metara, ali ako se naslaže više od desetak „katova“ tj. plitica, ukupna površina dostiže 350 kvadrata. Operator mijenja boje i intenzitet sjaja 1000 dioda koje emitiraju svjetlost, a nanizane su iznad svake plitice.

Semiramidini viseći vrtovi? Vertikalni uzgoj povrća nije nova zamisao. O tom se razmišljalo 1915. ali moralo je proteći cijelo stoljeće da se primijeni u praksi. Zapravo bismo mogli tvrditi da je ideja mnogo starija, preuzeta od Semiramide, tj. njezinih visećih vrtova. Novotarija je privukla pozornost utjecajnih investitora, među kojima su japanska tvrtka SoftBank, bivši šef Googlea Eric Schmidt i utemeljitelj Amazona Jeff Bezos. Oni su uložili više od 200 milijuna dolara u Plenty, kompaniju za vertikalni uzgoj sa sjedištem u San Franciscu. Zanimanje ulagača raste uz obećanja tehnologije da će okomite vrtove pretvoriti u djelotvorne „biljne tvornice“. Sustav tornjeva je modularan te se dimenzije mogu oblikovati po želji i potrebi. Većina sustava za koje se IGS nada da će ih početi naručiteljima isporučivati početkom iduće godine imaju deset ili više „katova“. Neki su promatrači ipak skeptični prema obećanjima da vertikalne farme mogu ponuditi mnogo više od dobrih starih staklenika. Vrtovi u „neboderima“ ne zauzimaju mnogo prostora i prikladni su za velike gradove u kojima je zemljište skupo, dakle nedostupno vlasnicima staklenika. Budući da se prodaja svježih proizvoda urbanom stanovništvu navodi kao krupna pogodnost, to bi se moglo uzeti kao važan argument. Ali staklenici dobivaju svjetlost, kao i znatan dio energije od sunca, besplatno. Moderni staklenici također mogu koristiti dodatnu svjetlost od dioda.

broj 3-4 :: studeni 2019.

125

Dosje

Najveći nedostatak vertikalnog vrtlarenja jest visoka cijena električne struje potrebne za aktivnost velikoga broja dioda. Louis Albright, profesor emeritus biološkog inženjeringa na američkome sveučilištu Cornell, izračunao je 2014. da bi „štruca“ kruha napravljena od pšenice uzgojene u vertikalnoj farmi koštala oko 23 dolara. Nezahvalno je biti prorok, ali mala je vjerojatnost da će ulagači odustati od nove poljoprivredne tehnologije, a vjerojatno će se pronaći metode za jeftiniju proizvodnju. Jedna od njih je npr. štednja struje tako da diode emitiraju samo one boje koje biljka treba, a ne cijeli spektar.

Mikrobi obogaćuju jelovnik Ali ni tu se neće zaustaviti čovjekova inventivnost u potrazi za raznovrsnijim jelovnikom. Najavljuje se skorašnja pojava u supermarketima burgera kojemu su sastojci uzgojeni od mikroba pronađenih u vulkanskim vrelima. Novoutemeljena kompanija Sustainable Bioproducts sa sjedištem u Chicagu pokušava proizvesti jestive bjelančevine iz ekstremofila – mikroorganizama koji uspijevaju preživjeti u ekstremnom okolišu. To je samo jedna među sve brojnijim tvrtkama koje koriste mikrobe kao pomoć u prehrani rastućeg broja stanovništva i u razvoju poljoprivrede. Kompanija koja pribavlja mikrobe iz vrućih vulkanskih izvora Nacionalnoga parka Yellowstone, dobila je 33 milijuna dolara od investitora među kojima su francuski Danone i poljoprivredni trgovac Archer Daniels Midland te se nada da će plasirati zamjenu za bjelančevine na američkome tržištu za 12 do 18 mjeseci. To je iznimno djelotvoran mikrob koji potječe iz neplodnoga ambijenta, kažu u kompaniji. Tvrtka Neat Eco-Feeds otkrila je način proizvodnje prema okolišu neškodljive visokoproteinske smjese za hranu peradi, svinja i ribe, prikupljajući ličinke iz klaoničkoga otpada. Planet Zemlja očito je postao pretijesan za poduzetničke ambicije pa je neka izraelska kompanija najavila ponudu govedskih burgera napravljenih u nekoj svemirskoj postaji.

126

perspektive

Signali ANTITRŽIŠNE SILE

Bez popusta za literaturu Literarni katastrofičari već dugo pripremaju nekrologe knjizi, ali žilava je to tvorevina, iako se po izgledu (i na dodir) doima krhkom. U nekim zemljama još uvijek predstavlja pravu svetinju. Francuski knjižari odlučno tvrde da je knjiga mnogo više od tinte i papira. Već gotovo četiri desetljeća oni uspješno lobiraju kako bi na uzdi držali tržišne sile, barem što se tiče literature. Prema zakonu iz 1991. (koji se još uvijek čvrsto drži) zabranjeno je prodati bilo koju knjigu jeftinije od cijene koju je odredio izdavač. Vlasti primjenjuju oštre mjere prema onima koji pokušavaju prodavati uz popust pustolovine Harryja Pottera ili novu knjigu Thomasa Pikettyja, koji se proslavio svojim „kapitalizmom 21. stoljeća“, oživljavajući i dopunjujući ideje Karla Marxa. Odredba o fiksnim cijenama sročena je kako bi se prisililo kupce da budu lojalni prema lokalnoj knjižari i kako ne bi postali plijen supermarketa i hiperkapitalističkih američkih korporacija. Ali po-

java e-trgovine i e-čitatelja nametnula je pitanja na koje nije lako odgovoriti. Možete li fiksirati cijenu knjige ako je dio pretplatničke usluge čitanja? Jesu li audioknjige uopće knjige? Što je s autorima koji imaju vlastitu nakladu? Postoje izgovori za čuvanje načela jedna knjiga, jedna cijena. Odredba se od 2011. primjenjuje i na digitalne knjige. Besplatna dostava putem internetskih prodavača zabranjena je uz obrazloženje da sadrži subvenciju na isporučene knjige. Ali novi izazov restriktivnoj politici prodaje mnogo je ozbiljniji. Korištene knjige isključene su iz pravilnika o određivanju cijena. Prodavači na Amazonu pod optužbom su da taj izuzetak koriste kao zaobilaznicu: potpuno nove knjige prodaju kao „korištene“ da bi bile jeftinije. Tako ljubitelji tmurne literature mogu kupiti najnoviji roman Michela Houellebecqa „Serotonine“ za 11,71 eura na Amazonu, što je otprilike polovica pune cijene. Prodavač knjige tvrdi da je „potpuno nova“. broj 3-4 :: studeni 2019.

127

Signali

Amazon tvrdi da je njegov postupak legalan, ali knjižari negoduju. Ministar kulture Franck Riester smatra da je to velika zbrka te se može očekivati zakonska preinaka. Zagovornici načela fiksne cijene (koje se proširilo po još nekim europskim zemljama) kažu da pomažu u održavanju neovisnoga knjižarstva. Lani je u Francuskoj objavljeno više od 100.000 novih i ponovljenih naslova, djelomice zato što knjižare polučuju pristojnu maržu na bestselerima.

Neki drugi akteri nisu posve sigurni. Čak i uz obilne subvencije, knjižare su među najmanje profitabilnim biznisom u maloprodaji. Knjige su u Francuskoj skupe – što je neobičan način poticanja ljudi da ih više kupuju. Ali nisu baš jeftine ni u drugim zemljama, naravno ni u Hrvatskoj, naročito ako se uzme u obzir ovdašnja skromna kupovna moć. Spomenuti ministar kulture komentira: „Na internetu nalazite ono što tražite. Ali samo u knjižarama ćete naći ono što ne tražite.“

STOČARSTVO

Krava s kompjutorom Digitalizacija nam je ušla u radnu, dnevnu i spavaću sobu, nogometnom golmanu na vrata, u školski imenik... Treba li se onda čuditi što se umiješala i u prehranu mliječnih krava, kojima kao i atletičarima trebaju određeni sastojci? „Ako im dajete previše bjelančevina ili premalo ugljikohidrata, opazit ćete pad količine mlijeka“, upozorava Robbie Walker, šef irske tvrtke Keenan Systems, koja proizvodi smjesu kojom se hrane životinje. Zato se najnoviji proizvodi poduzeća pripremaju digitalno. Uz pomoć američkoga proizvođača čipova Intela, u Keenanu su napravili specijalni kompjutor. Svakog dana nutricionisti kompanije u računalo unose podatke o pre128

perspektive

hrambenim potrebama stada. Senzori mjere količinu onoga što farmer stavlja u mikser i uspoređuju to s onim što propisuje recept. „To je slično kao kad se pravi kolač“, kaže Walker. „Čak i ako ste vrlo pažljivi, najčešće stavite previše jednoga sastojka ili nedovoljno drugoga“. Prikupljeni podaci mobitelom se šalju nutricionistima koji mogu analizirati svako odstupanje od idealne mješavine onoga čime životinje treba hraniti. Veliko odstupanje uvjetuje pisanu poruku farmeru. Manje odstupanja bilježe se i mješavina hrane za sljedeći dan korigira se kako bi se nadoknadio svaki hranidbeni deficit koji je uočen.

Signali

Keenan nije jedina tvrtka koja se bavi kompjutoriziranim stočarstvom. Cainthus, još jedno irsko poduzeće, među više je novoutemeljenih koja se nadaju da će digitalizacija pospješiti farmersku produktivnost. Koristi kamere kojima se kontroliraju krave u stajama i na livadama. Kažu da je tehnologija vrlo pouzdana u praćenju pojedinačnih životinja i upozoravaju farmera ako se krave ne hrane onda kada je potrebno ili se kreću na način koji ukazuje da bi mogle biti bolesne. Zasad tvrtka radi uglavnom s kravama frizijske i holstein sorte, ali namjerava proširiti repertoar. Alternativan je pristup umetnuti senzore u tijelo krave. Austrijsko poduzeće smaXtec izradilo je senzor koji se može progutati, a zaustavlja se u retikulu, jednom od četiri kravlja želuca.

Ostaje tamo sve dok je životinja živa, mjereći temperaturu, kretanje i želučanu kiselinu, unoseći podatke kada je krava u blizini bežičnoga detektora. Stefan Rosenkranz, suosnivač smaXteca, kaže da se podaci mogu koristiti u različite svrhe. Mogu otkriti kada se životinje tjeraju i uočiti rane znakove telenja, do 15 sati prije nego se to dogodi. Također mogu uočiti bolest nekoliko dana prije nego postane vidljiva ljudskim promatračima, omogućujući pravovremeni početak liječenja, čime će se smanjiti za 15 do 30 posto uporabe antibiotika. Iduće godine trebao bi se pojaviti senzor koji promatra probavu. Rosenkranz kaže da se prodaja udvostručuje svake godine, a s obzirom na 278 milijuna mliječnih krava diljem svijeta, nema oskudice naručitelja. broj 3-4 :: studeni 2019.

129

Signali

RAZMETLJIVO OGLAŠAVANJE

Za trivijalne poslove traže superheroje U starom vojničkom vicu časnik pita skupinu vojnika je li netko od njih privržen glazbi. Nakon što su se četiri ruke digle u zrak, časnik kaže: „Dobro momci. Možete odnijeti ovaj koncertni glasovir dolje u časničku menzu.“ Otkad je nastala (stvarna ili izmišljena) dosjetka nuđenje zaposlenja postalo je mnogo profinjenije. Današnja radna mjesta iziskuju mnogo više od golih mišića, ali je kadšto teško definirati što je to. Neželjena je posljedica inflacija pridjeva u oglasima za ponudu radnih mjesta jer poslodavci rutinske poslove pokušaju prikazati uzbudljivim i spektakularnim. „Kandidati se nerijetko pitaju nudi li im se radno mjesto na kojemu će se manje ili više truditi od devet ujutro do pet popodne ili da postanu dio ekipe koja snima popularne pustolovne filmove. Na web stranici Indeed neki koktel-bar je nedavno tražio pipničare koji su opsjednuti kvalitetom posla i posjeduju nadčovječansku gostoljubivost“. Nije navedena sposobnost da gostima točno uzvrate „kusur“. Neka britanska kompanija oglasila je ponudu, tražeći od kandidata da budu superheroji, kategorije „ninja sa crnim pojasom“, a radit će na gotovo trivijalnom radnom mjestu u pozivnom centru.

130

perspektive

Strastvenost ili hladnokrvnost? Naravno, ne traže svi poslodavci od budućih namještenika da posjeduju kvalitete japanskih ratnika. Neki od njih, u stilu slogana iz 1960-ih „vodite ljubav, ne rat“, traže od kandidata da budu – strastveni. Neka robna kuća na jugoistoku Engleske tražila je „strastvene ambasadore brenda“, dok je „skupina strastvenih članova“ bila potrebna pekari koja pravi perece u zapadnom dijelu Londona, za plaću od 10,32 dolara na sat. Hrvati mogu biti strastveni kada govore i pišu o uspjesima svoje nogometne reprezentacija, a Englezi su to jamačno bili (ili barem neki od njih) kada su za premijera dobili Borisa Johnsona. Ali kada je riječ o (prozaičnom) poslu strast najčešće nije najpoželjnije svojstvo. Bi li pacijenti bili sretniji da ih operira „strastveni“ kirurg ili onaj koji je poznat po hladnokrvnosti? Što se tiče emocija, ponos ostvarenim može biti važan, kao što može i određeni stupanj empatije prema kolegama i drugim ljudima (mušterijama, pacijentima, čitateljima) na koje utječe ono što vi radite. U svakom slučaju teško je na svim radnim mjestima postojanu strastvenost iskazivati 40 sati tjedno, iz mjeseca u mjesec.

Signali

U nekim poslovima, naročito u oblasti njege, vjerovanje u društvenu korisnost onoga što rade navodi ljude da dugo rade za malu plaću. Ali prodavanje pereca ili cipela ne spada u to. Umjesto što govore o strasti, poslodavci bi trebali tražiti entuzijazam. Ljudi možda neće naučiti voljeti svoj posao, ali uz ispravan tretman, mogu naći zadovoljstvo u tomu što dobro obavljaju ono što im je povjereno. Uz držanje svojih zaposlenika zadovoljnim, to bi trebalo biti dovoljno za većinu šefova.

Znojenje bez prestanka Na žalost, javlja se još jedna mantra novijeg datuma kojom je obuzet menadžment: „unesite cijelog sebe u posao“. Ta parola, što ju je smislio Mike Robbins, motivacijski govornik, čini se dobronamjernom. Ljudi ne bi trebali susprezati svoju ličnost, skrivati činjenicu da su, primjerice, homoseksualci, da se brinu o djeci ili ostarjelim članovima obitelji.

Ali nije teško vidjeti da se parola može izokrenuti u ideju da bi radnici trebali biti angažirani bez prestanka, čitavo vrijeme. To je prevelik zahtjev. Sjajno je kada ljudi uživaju u svom poslu, ali mnogi od njih rade da bi mogli platiti račune, sanjajući pri tomu o nekoliko tjedana godišnje kada će moći otići na praznike. Možda imaju hobije i interese izvan radnoga mjesta, pri čemu je ključna riječ „izvan“. To su trenuci kada kompanija ne može svojatati svoje zaposlenike. Ljudima valja dopustiti da dio sebe ostave u svom domu. Tražitelji posla trebali bi tražiti mig u načinu na koji je kompanija složila oglas s ponudom. Razmišljajte o tomu kao o prvom „rendesu“. Ako osoba s kojom ste se sastali počne govoriti o braku i o tomu koliko djece biste mogli imati, vjerojatno ćete izbjeći ponovni susret. Isto tako, ako oglas govori o strasti ili o super-herojima, bježite što brže možete.

broj 3-4 :: studeni 2019.

131

Signali

ANTARKTIČKI TURIZAM

Pingvini se ne boje turista Prije ravno pola stoljeća krstareći brod Lindblad Explorer, prvo plovilo izgrađeno za takvo putovanje, uplovio je u vodu Antarktike s 90 putnika. Od tada je antarktički turizam dramatično porastao. Danas više od 35.000 posjetitelja svake sezone tijekom ljeta odlazi na to područje. Brodovi najčešće pristaju na Antarktički poluotok i okolne otoke, s namjerom da turisti posjete kolonije tamošnjih pingvina. To zabrinjava mnoge zagovornike čuvanja prirodnih bogatstava, koji strahuju da bi tako velik broj posjetitelja mogao uznemiriti pingvine. Međutim, u proučavanju nedavno objavljenom u časopisu Polar Biology znanstvenica Maureen Lynch sa Sveučilišta Stony Brook u New Yorku, donosi povoljne vijesti za pingvine, turiste i organizatore putovanja. Ako je vjerovati dr. Lynch turistički posjeti nimalo ne uznemiruju ptice. Konvencionalni način spoznavanja jesu li obilasci turista stresni za životinje jest angažirati ekipe postdiplomskih studenata da promatraju životinje i prate njihovo ponašanje kada su turisti prisutni kada nisu, kako bi se usporedilo jedno s drugim. To je naporno i skupo. Alternativa je uzeti životinjama krv i analizom tražiti hormone stresa kao što je kortikosteron. Problem s potonjom metodom je u tomu što je hvatanje životinja za tu svrhu također stresno.

132

perspektive

Postoji i treća metoda – tražiti hormone stresa u životinjskom izmetu. Dr. Lynch je znala iz prethodnih radova svojih suradnika na Sveučilištu Houston da se kortikosteron i njegovi metaboliti pokazuju u izmetu (guanu) pingvina. Pokazalo se da se koncentracija kortikosterona povećava neposredno nakon što su ljudi bili u blizini njihova obitavališta, a smanjuje kada odu. Znanstvenica i njezini kolege otputovali su na Antarktički poluotok u sezonama 2017. – 2018. i 2018. – 2019. prikupili guan na nekoliko otoka koje posjećuje 5.000 do 20.000 turista. Kada su se vratili kući istraživači su analizirali prikupljene uzorke. Kao što su i očekivali svi su uzorci sadržavali kortikosteron i odgovarajuće metabolite. Međutim, suprotno njihovim pretpostavkama nije bilo bitnije razlike između uzoraka s različitih mjesta, neovisno o broju turista koji su tamo boravili. Čini se, dakle, da se pingvini uopće ne osvrću na svoje „goste“ ili da se brzo naviknu na njih, što je povoljno otkriće za sve aktere u ovoj priči. Usto, metoda dr. Lynch nudi lagan način promatranja zbivanja. Ako se ispostavi da, uz porast broja posjetitelja, prijeđe prag kada došljaci postanu nesnosni za ptice, bit će moguće upozoriti na to organizatore putovanja da preusmjere turiste na manje opterećena mjesta.

Reflektor NEUSUGLAŠENE PROCJENE

Kolika je realna opasnost od nove krize? Velika financijska i gospodarska kriza predstavlja školski primjer ekonomske katastrofe nesagledivih razmjera. Iako još nema punoga konsenzusa o uzrocima te krize, većina stručnjaka prepoznaje krivce ponajviše u financijskom sustavu koji se otrgao kontroli te izbjegao regulaciji i nadzoru. Desetak godina nakon početka prošle financijske krize, mnogi središnji bankari i političari vjeruju da je najgore iza nas i da je oporavak obavljen. Neki promatrači, među kojima znatan broj nobelovaca, misle drukčije, tj. da je nova recesija neizbježna …1 Piše: Ante Gavranović

Neue Regulierung: Sind die Finanzmaerkte jetzt wirklich stabiler? Markus Fruehauf, Manfred Schaefers und Werner Mussler, FAZ, 14.03.2019.

broj 3-4 :: studeni 2019.

133

Reflektor

Indeks makroekonomske otpornosti (zajednički su ga razvili švicarski institut SRE – Swiss Re i britansko sveučilište LSE – London School of Economics) pokazuje da je svjetska ekonomija danas manje otporna na globalnu financijsku krizu nego što je bila 2007. Analiza tako pokazuje da je 80 posto zemalja (obuhvaćena 31 zemlja sa 75-postotnim udjelom u svjetskom BDP-u) u tom pogledu sada ranjivije, unatoč činjenici da su financijske institucije jače nego što su bile 2007. Kao argument se navodi da su raspoloživi amortizeri za suzbijanje krize danas slabiji nego tada.

Poziv na fiskalnu konsolidaciju U blogu Svjetske banke nedavno je objavljen članak čiji je autor Augusto LopezClaros, bivši direktor globalnih pokazatelja i analize u Svjetskoj banci.2 Upozorio je da je u mnogim zemljama javni dug danas na razinama koje su posljednje viđene na kraju Drugog svjetskog rata. Po njegovom mišljenju neki oblik fiskalne konsolidacije, uz potporu drugih strukturnih i institucionalnih reformi, može biti jedini održiv put u nadolazećim godinama. Navodi i tri argumenta koja podržavaju ovu tvrdnju. To su ukupno smanjen fiskalni prostor, povećani srednjoročni pritisci i, konačno, nestabilnost financijskih tržišta.3 Vjerodostojni ekonomisti (čak i nobelovci) tvrde da je globalni financijski sustav inherentno nestabilan, nema jamstva da se neće srušiti kao rezultat zlostavljanja, pogrešnog ponašanja ili drugih čimbenika koji nisu povezani s onima koji su izazvali posljednju krizu. Robert J. Shiller (2009), vodeći promatrač financijskih tržišta i onaj koji je izdao ponovljena upozorenja o mjehurićima u gospodarstvu u Sjedinjenim Američkim Državama, misli da su „kapitalistička gospodarstva, ostavljena vlastitim uređajima, bez uravnoteživanja vlada, u suštini nestabilna“. „Noćna mora“ je scenarij da je sposobnost pojedinih vlada da spriječe gospodarsku depresiju kroz razne intervencije, kao što su one raspoređene u 2008. – 2009., bitno sužena i ovisit će o funkciji zdravlja vlastitih financija. Poanta je da bi još jedna financijska kriza mogla staviti iste vrste pritiska na proračune koje smo vidjeli nakon 2008., s time da je sada polazna točka, u smislu razine duga, mnogo nepovoljnija.4 Augusto Lopez-Claros je bivši direktor grupe globalnih pokazatelja u grupi Svjetske banke, odjela odgovornog za izvješće banke Doing business i drugih međunarodnih komparativnih studija. Ranije je bio glavni ekonomist i ravnatelj globalnog programa konkurentnosti na Svjetskom gospodarskom forumu u Ženevi, gdje je bio i urednik globalnog izvješća o konkurentnosti, vodeće publikacije foruma, kao i niza regionalnih gospodarskih izvješća. 3 U Sjedinjenim Američkim Državama, na primjer, 78,000.000 osoba rođeno je između 1946. i 1964. („Baby Boomers“), a ova kohorta započela je mirovinu u 2011. A to nije problem samo u bogatim industrijskim zemljama. Kina, Indija, Rusija, Poljska, Indonezija, Turska i Meksiko, dakle zemlje s velikim brojem stanovnika, imaju sve stariju populaciju. Dakle, u nadolazećim godinama i desetljećima bit će fiskalnih pritisaka koji nisu bili prisutni krajem 1940-ih i 1950-ih, a to će znatno povećati proračunski teret i smanjiti sposobnost vlada da jednostavno „rastu iz duga“. 4 Robert James Shiller je američki ekonomist (dobitnik Nobelove nagrade u 2013.). Od 2018. je profesor ekonomije na Sveučilištu Yale i čelni je čovjek na Yale školi menadžmenta Međunarodnog 2

134

perspektive

Kolika je realna opasnost od nove krize?

„Pogrešno je misliti da bi opuštanje proračunskih pravila, što bi omogućilo veće deficite i odgovarajuće veće razine duga, eliminiralo potrebu za bolnim i dugim zakašnjelim reformama koje su vrlo zaduženim zemljama tako očajnički potrebne. Održivi gospodarski oporavak – ključan za uspješno rješavanje problema s dugom – doći će samo kada vlade provedu reforme koje će pomoći u uklanjanju prepreka koje su dugo potkopavale konkurentnost i smanjile potencijalni rast“ – tvrdi LopezClaros. Ovakve situacije i razmišljanja sigurno će potaknuti mnoge teoretičare i praktičare ekonomije da evoluciji, metodama, problemima i perspektivama svog odabranog područja pristupe na drukčiji način. Ono što danas uglavnom nedostaje ekonomistima jest kreiranje velike slike. Parcijalni pristup razumijevanju ekonomske logike i rješavanja ekonomskih problema dovodi nas u situaciju podvojenosti – kome vjerovati i koga slijediti. Veliki ekonomski mislioci prošlosti, Smith, Ricardo, Keynes, Marx, Schumpeter i Galbraith, nisu koristili matematičke metode i deduktivnu logiku, što je već decenijama glavni alat dobitnika Nobelove nagrade iz ekonomije. Glavno analitičko oruđe istinski velikih ekonomista nije bila formalna logika, nego snaga argumenata koja je pokretala mase. Nedvojbeno, vladajuća i pogrešna ekonomska teorija današnjice počiva na ideji nereguliranog kapitalizma sažetoj u rečenici Paula Samuelsona koji smatra „da je poznati austrijski ekonomist Joseph Schumpeter pogriješio u mišljenju da postoji vremenski raspored kada će kapitalizam nestati“. Makroekonomisti su potpuno zanemarili ulogu psihološkog faktora. Naime, većina ljudi ekonomske odluke ne donosi razumom i logikom, nego emocijama i osjećajem. Tvrdeći da je ljudsko ponašanje sasvim racionalno i predvidljivo, kvantitativni ekonomisti su svojim modelima pomagali (samo)zavesti bankare i političare, a ekonomska kriza je pokazala da je njihova sposobnost predviđanja bila ništavna.

Svijet nije naučio lekciju Kada povjesničari gledaju unatrag u početak 21 stoljeće, oni će identificirati dva seizmološka šoka. Prvi je bio teroristički napadi 11. rujna 2001 na njujorške „blizance“, a drugi globalna financijska kriza, koja je prije jedanaest godina „proključala“ s kolapsom Lehman Brothersa. Jedanaesti rujna doveo je do ratova; bankrot Lehman Brothers otvorio je prostor za žestoki ekonomski i politički obračun te „oslobodio“ prostor za kaos na financijskim tržištima.

centra za financije. Shiller je bio istraživački suradnik Nacionalnog zavoda za ekonomska istraživanja (NBER) od 1980, bio je potpredsjednik Američke gospodarske udruge u 2005, a predsjednik istočne gospodarske udruge za 2006 – 2007. Vidi Why the Stock Bubble Will Burst Quickly: Yale’s Shiller, Investopedia, 26. lipnja 2019.

broj 3-4 :: studeni 2019.

135

Reflektor

Jedan od rijetkih ekonomista koji je upozoravao na dolazak velike krize koja je i nastupila 2008. godine, Nouriel Roubini, smatra da se nalazimo pred novim globalnim ekonomskim kolapsom. Uzročnike vidi u politikama Donalda Trumpa, trgovinskom ratu, velikim dugovima i nedovoljnom gospodarskom rastu.5 Profesor ekonomije na Sveučilištu New York ponovo je upozorio na nadolazak ozbiljne recesije, pa i krize s novim crnim predviđanjima. U tekstu koji je za Financial Times napisao u suradnji s profesorom s Londonske poslovne škole Brunellom Rosom, Roubini ističe da će spor ekonomski rast, uz fiskalni stimulans koji dolazi u pogrešnom trenutku i trvenja na planu trgovine koja se mogu pretvoriti u trgovinske ratove, do nove krize dovesti već 2020.6 „Dok obilježavamo desetu godišnjicu globalne financijske krize, pojavljuju se brojne autopsije u pokušaju ispitivanja njezinih uzroka, posljedica i pitanja jesu li važne lekcije naučene. Zato je prigodan trenutak da se zapitamo kad će se i zašto dogoditi naredna recesija i financijska kriza. Globalna ekspanzija će se vjerojatno nastaviti i u narednoj godini (2019., op.p) uslijed velikih fiskalnih deficita Sjedinjenih Američkih Država, Kina će nastaviti s politikom podsticaja, a Europa ostaje na putu oporavka. Ipak, postoji nekoliko razloga zašto bi se uvjeti za globalnu recesiju i financijsku krizu mogli pojaviti do 2020. godine“, pišu Roubini i Rosa, uspostavljajući paralelu s razdobljem u kojem se dogodio kolaps banke Lehman Brothers upozoravajući na faktore koji bi u naredne dvije godine mogli dovesti do slične situacije. Spor ekonomski rast jedan je od najvažnijih uzroka krize koju predviđaju Roubini i Rosa. Autori ističu da ekonomija Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja trenutno bilježi rast, koji je vođen politikom fiskalnih i monetarnih podsticaja koji su doprinijeli čak dva postotna boda iznad potencijalne stope rasta, te da će rast uskoro izblijedjeti jer nije dugoročno održiv. Dvojica ekonomista smatraju da će, uslijed visoke stope inflacije, Federalna rezerva postrožiti fiskalnu politiku, nastavljajući podizati svoju referentnu kamatnu stopu do razine od 3,5 posto do početka 2020. godine, što će usporiti ekonomski rast. Prateći američku centralnu banku, ostale centralne banke će vjerojatno početi ili nastaviti normalizirati svoje politike, vodeći na kraju do slabije ekspanzije i veće inflacije. Uzroke novoj krizi Roubini i Rosa u mnogočemu pripisuju politikama američkog predsjednika Donalda Trumpa, navodeći da će se problem i američka trvenja s Kinom i Europom dalje pojačavati, možda čak izazvati pravi trgovinski rat.

Nouriel Roubini, američki ekonomist, postao je općepoznato ime u svijetu financija i ekonomije prije nešto više od deset godina kada je upozoravao na nadolazeću financijsku krizu. Njegova upozorenja ticala su se prave poplave pretjeranog davanja zajmova te zelenaškog karaktera i unutrašnje uvezanosti financijskog sistema, koja je kulminirala povijesnom financijskom krizom i bolnom recesijom 2008. i 2009. godine. 6 Nouriel Roubini & Brunello Rosa: Is the next financial crises already brewing?; Financial Times, september 11, 2018. 5

136

perspektive

Kolika je realna opasnost od nove krize?

„Ova trvenja su samo simptomi mnogo dubljeg nadmetanja za globalno vodstvo u tehnologijama budućnosti, ali će njihova posljedica biti spor rast i povećanje inflacije“, navode autori. „Donald Trump već sada napada Federalne rezerve, dok ekonomski rast premašuje četiri posto. Što će raditi 2020., izborne godine, kad se rast zaustavi na malo iznad jedan posto, a broj radnih mjesta počne smanjivati?“, pitaju se autori, navodeći da se može dogoditi da Trump pokrene krizu u vanjskoj politici, naročito ako ga pri odlukama u unutrašnjoj politici budu onemogućavali demokrati. „Napokon, jednom kad se velika oluja pojavi 2020. godine, oruđa dostupna vladama bit će ograničena“, ističu autori na kraju.7

Recesija pred vratima? Na tržištima su sudionici sve više zabrinuti zbog mogućnosti ozbiljnog gospodarskog usporavanja u nadolazećim mjesecima, kao i zbog dugoročnog trgovinskog rata SAD-a i Kine, koji utječe na poslovno i potrošačko raspoloženje. Većina ekonomista, kao i neke svjetske poslovne elite, slažu se u ocjeni da se gospodarski rast usporava (na svjetskoj razini), ali se političari nadaju kako će se to postepeno događati te da recesija neće naglo nastupiti. Paul Krugman, međutim, smatra kako postoje ozbiljni razlozi zbog kojih sumnja u takav scenarij.8 Malo je vjerojatno da će samo „jedna velika stvar“ potaknuti globalan gospodarski pad, nego će se raditi o nizu utjecaja. Poticaj smanjenja (korporativnog) poreza od strane Donalda Trumpa jedan je od razloga za Krugmanovu zabrinutost, jer prema njegovom mišljenju taj program „nije baš učinkovit“. Već se nazire da se „balon ispuhuje“ kada se radi o rastu tehnološkog sektora. Među kreatorima gospodarske politike ne postoji pripremljenost za recesiju. „Glavna zabrinutost je uvijek bila da ne postoji učinkovit odgovor ako se stvari uspore. Mjesto koje trenutno izgleda vrlo blizu recesiji jest eurozona“, dodao je. Europska komisija, znakovito, oštro je snizila svoju prognozu za gospodarski rast eurozone u 2019. i 2020. godini. Vijest o usporavanju rasta ozbiljno je uzdrmala i ujedno povećala strahove da se globalni gospodarski pad širi na Europu.9

Upozorenja nobelovaca Njemački Die Welt upitao je još 2017. godine 18 dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju o tome prijeti li svijetu nova financijska kriza poput one koja je 2008.

Isto. Paul Krugman dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju za 2008. godinu. 9 Vidi kolumne Paula Krugmana: Trump will bring global recesion, Politico, 11. rujna 2018.; Trump makes America irresponsible again, NYT, 3. lipnja 2019.; Trump is losing his trade wars, NYT, 4. srpnja 2019. 7 8

broj 3-4 :: studeni 2019.

137

Reflektor

uzdrmala globalnu ekonomiju. Odgovor najvećih svjetskih ekonomskih stručnjaka je jedno iznimno zabrinjavajuće „DA“.10 Ekonomski nobelovci ne vjeruju baš izjavama Janet Yellen, bivše šefice američkog Sustava federalnih rezervi (tj. Središnje banke), koja je krajem lipnja te godine izjavila da „za naših života više neće biti financijske krize“. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2016. godine Bengt Holmström smatra da Yellen griješi: „Ne bih se kladio da neće biti krize. Kad god smo uvjereni da više neće biti krize banaka, rizik se zapravo povećava.“ Njegov kolega Edward Prescott, ekonomski nobelovac iz 2004. godine, ima još mračnije predviđanje: „S velikom sigurnošću možemo očekivati novu financijsku krizu u ne tako dalekoj budućnosti.“ Ekonomske nobelovce posebno brine što je moguća svjetska financijska kriza političarima nevažna tema. Nju su u zapećak gurnuli terorizam, potencijalni nuklearni sukob SAD-a i Sjeverne Koreje, novo sučeljavanje s Iranom i stalni ispadi Donalda Trumpa pa se ne posvećuje dovoljno pažnje nestabilnosti financijskih sustava i gospodarskim problemima. Nobelov laureat iz 2007. Eric Maskin predviđa da bi Trumpova ekonomska politika, u kojoj se najavljuje velike deregulacija Wall Streeta, mogla ubrzati dolazak nove globalne financijske krize. „Ako sadašnja američka administracija odluči olabaviti postojeća pravila, kriza je sve vjerojatnija“, smatra Maskin. Ekonomski nobelovac iz 2000. Daniel McFadden nudi još strašnije predviđanje: „Financijske krize kreću se kao električna energija kroz jednu veliku mrežu. Kao i kad je riječ o struji, neizbježni su kratki spojevi. Mi danas nemamo odgovarajuće instrumente da bismo te nestabilnosti nadgledali, regulirali i njima upravljali. Zbog toga je nova financijska kriza jednostavno neizbježna.“ McFadden nema vjere ni u ekonomsku stabilnost eurozone, a time ni cijele Europske unije. Nobelovac Prescott dodaje kako je „vrlo pesimističan u vezi s eurom“ i da je „pravo pitanje koliko će štete euro nanijeti članicama eurozone prije potpunog kolapsa“. Ključni problem za Prescotta je taj što su članice EU-a izgubile suverenitet odlučivanja u ekonomskoj politici te upozorava na to da se članicama mora omogućiti da – bankrotiraju. Ekonomski nobelovac iz 2002. Vernon Smith ipak smatra da bi euro mogao prosperirati, ali zahvaljujući tome što „SAD u globalnom natjecanju valuta gubi pozicije zbog loše pozicije dolara“. Ekonomski nobelovci su još upozorili na opasnost klimatskih promjena koju vide kao najveću prijetnju stabilnosti svijeta te na sve brži razvoj robotike i automatizacije koji će dovesti do toga da će strojevi oduzeti ljudima milijune radnih mjesta.11

Nobelpreisträger warnen vor nächster Finanzkrise; Die Welt, 21. kolovoza 2017. Dok je 2010. širom svijeta bilo u uporabi 1,039.000 industrijskih robota, očekuje se da će se njihov broj do 2021. popeti na 3,788.000. Samo je u tijeku 2018. ugrađen 422.271 novi industrijski robot. Unutar EU je 2018. bilo ugrađeno 519.000 industrijskih robota.

10 11

138

perspektive

Kolika je realna opasnost od nove krize?

Ne ako, nego kada Zbog američkog „pumpanja“ gospodarstva, odnosno fiskalnih i monetarnih poticaja kojima se potiče rast, najkasnije do 2020. svijet bi mogla zadesiti kriza. Analitičari već dvije godine ističu takav crni scenarij, koji će osobito teško pogoditi Europu, s obzirom da nema jedinstvenu fiskalnu politiku niti prevelik arsenal ekonomskih alata kojima bi mogla utjecati na svoje gospodarstvo, što se itekako osjetilo u prošloj krizi. Ben Bernanke, bivši šef FED-a (Američke centralne banke) istaknuo je da će se američka ekonomija suočiti s „Wile E. Coyote momentom u 2020., jer će tada ekonomija ostati bez različitih oblika potpora i stimulacija“. Francuska banka Société Générale također je upozorila na recesijska očekivanja u 2020., i to zbog neravnoteža na tržištu rada, rastu troškova kamata u svrhu financiranja dugova te proračunskim problemima u različitim državama. Ray Dalio, milijarder i menadžer hedge fondova, upozorio je da bi američka ekonomija mogla u roku od dvije godine krenuti prema recesiji, kada će izblijediti efekti smanjenja poreza koje je proveo Donald Trump. Nakon toga je i investicijska banka JP Morgan izišla s analizom prema kojoj se 2020. može očekivati nova financijska kriza, i to zbog dugog trajanja trenutačne ekonomske ekspanzije, vrijednosti imovine, regulatorne klime i stupnja ukupne zaduženosti tvrtki i država. Nouriel Roubini, profesor na NYU’s Stern School of Business, ustrajno tvrdi „da će do 2020. sazrijeti uvjeti za financijsku krizu, koju će slijediti globalna recesija“. Neki analitičari, poput Kristine Hooper, strateške analitičarke u investicijskoj kompaniji Invesco, ne boji se toliko snage predstojeće krize, koliko činjenice da najveće centralne banke neće imati dovoljno manevarskog prostora da na nju odgovore, jer su već previše „napuhale“ svoje bilance. Bill Emmons, pomoćnik zamjenika predsjednika i ekonomist Federal Reserve banke u St. Louisu, mišljenja je, pak, da i ako dođe do sljedeće globalne financijske krize i recesije, ona ipak neće biti tako jako devastirajuća kao prethodna. S njim se slaže i Aaron Klein, direktor Centra za regulaciju tržišta pri Brookings Institution i bivši glavni ekonomist Bankarskog odbora u Senatu SAD-a, s tim da obojica smatraju da se nije dovoljno napravilo na regulativnoj zaštiti potrošača i uspostavljanju još jačih regulatornih mehanizama za preveniranje i ublažavanje cikličnih kretanja ekonomije. Diego Zuluaga, analitičar centra Cato Institute’s for Monetary and Financial Alternatives, mišljenja je da bi do nove krize moglo dovesti to što država i dalje – kao i prije deset godina – ohrabruje neracionalno ponašanje potrošača, pogotovo jamčeći za bankarske depozite, hipotekarne kredite i studentske zajmove. Ovaj kratki pregled mišljenja istaknutih nobelovaca i ekonomista završit ćemo s Markom Zandijem, glavnim ekonomistom tvrtke Moody’s Analytics, koji je ustvrdio da u 2020. možemo očekivati „realnu točku preokreta“ (engl. „real inflection point„),

broj 3-4 :: studeni 2019.

139

Reflektor

da bi se u nekim novijim nastupima korigirao i kazao da je teško predvidjeti kad će doći sljedeća kriza, ali da je američka i svjetska ekonomija još uvijek jako ranjiva.

U strahu od novog potopa Crno upozorenje odaslao je William White, predsjednik promatračkog odbora Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). „Situacija je puno gora nego što je bila 2007. godine. Nemamo više makroekonomske municije za novu borbu s krizom. Dugovi su se nastavili gomilati posljednjih godina te su dosegnuli toliko visoku razinu u cijelom svijetu da predstavljaju ekonomski odron koji samo što se nije dogodio i koji prijeti uništavanjem svega ispred sebe. Nemamo ih čime servisirati!“... „U idućoj recesiji – kako tvrdi bivši ekonomist Banke za međunarodna poravnanja – postat će očito da se većina enormnih dugova neće moći tako lako otplatiti niti reprogramirati, a gomila ljudi naći će se u nebranom grožđu kada njihova imovina doslovno preko noći izgubi na vrijednosti“.12 Upozorenje je stiglo u okviru Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu. Jedino pravo pitanje bit će jesmo li sposobni suočiti se sa stvarnošću ili ćemo držati glavu u pijesku koliko god možemo. Da se nešto ovakvo sprema i logično je budući da je cikličnost dugova poznata unazad pet tisuća godina, još od doba Sumerana... „Ono što sada čeka svjetske vlade jest hvatanje u koštac s mnogobrojnim otpisima dugova koji nas očekuju. Samim time, tvrdi White, dogodit će se velika „pretumbacija“ na svjetskom tržištu iz koje će niknuti novi gubitnici, ali i novi pobjednici“. Među ovim prvima, White vidi europske kreditore. Upravo će se na Starom kontinentu dogoditi najveći rezovi, a europske banke već su priznale kako je u optjecaju više od bilijun dolara nenaplativih i loših zajmova koje de facto već sada mogu otpisati. Najviše su uzimale zemlje u razvoju, kako bi se prekrili ili sanirali dosadašnji dugovi. Preciznije, novim zaduženjima (koja postaju teško naplativa ili uopće nenaplativa) saniraju se stari krediti. Zvuči li vam ovo poznato? „Nova pravila „bail outa“ ili financijskog spašavanja, upozorava White, mogla bi opaliti po svima čija je štednja veća od 100 tisuća eura, ili otprilike nešto ispod jednog milijuna kuna“. „Otpis dugova velikim državama će oni na kraju platiti“ – kazao je White na čije bi se riječi svatko trebao zabrinuti, ne samo oni s milijunskim štednjama. Upravo je White još tamo 2005. godine vrlo jasno izjavio da financijski svijet Zapada ide prema krizi, te da se globalna ekonomija odjednom našla na samom rubu. Preko tog ruba je, kao što svi dobro znamo, i pala početkom 2008. godine krahom tržišta nekretnina u SAD-u i teškom zloupotrebom tzv. financijske poluge. Tada je gorko potvrđena ona izreka (čiji korijeni sežu još u vrijeme prve svjetske ekonomske krize 1929. godine) da „kada SAD kihne, cijeli svijet dobije upalu pluća“.

The Telegraph: Former BIS Chief Economist Warns of Massive Debt Defaults, Need for Debt Jubilee; Fingers Europe as First in Line, Naked capitalism, 26. siječnja 2016.

140

perspektive

Kolika je realna opasnost od nove krize?

Napuhuje se kreditni mjehur Ovoga puta bi netko drugi mogao biti kliconoša... Netko tko je u međuvremenu postao toliko moćan da svijet zarazi upalom pluća – Kina. Naime, kako tvrdi White, nakon propasti globalnog financijskog giganta Lehman Brothersa, centralne su banke povećavajući ponudu novca odnosno kvantitativnog popuštanja, te stimulirajući niske gotovo nulte kamatne stope kao i posuđivanje dolara zemljama u razvoju i državama istočne Azije, otvorile put stvaranju novog kreditnog mjehura koji bi mogao puknuti bilo kada. „Rezultat – poentira White – jest taj što su sada i te zemlje upale u spiralu duga“. Kombinirano dug javne države i privatnog sektora kod zemalja u razvoju (u svijetu) u prosjeku sada iznosi 185 posto BDP-a. Kod OECD zemalja taj je postotak još veći i iznosi 265 posto BDP-a. U oba slučaja dogodio se rast od zabrinjavajućih 35 posto u odnosu na 2007. godinu. „Tržišta zemalja u razvoju su 2008. i 2009. bila dio rješenja, a danas predstavljaju dio problema“ – tvrdi White. Budući da se radi o čovjeku koji je javno upozoravao na posljednju krizu mnogo prije njenog početka, te o jednom od glavnih autora nedavne studije G30 zemalja o budućnosti centralnih banaka, na njegove bi riječi trebalo obratiti pažnju. Bio u pravu ili ne. To je i razlog zbog kojega u „Telegraphu“, za koji je White dao intervju, napominju kako riječi kanadskog ekonomista „imaju posebnu težinu“. Sam White se ograđuje od predviđanja preciznog uzroka sljedeće krize, ali napominje kako se svijet opet opasno šeta po ekonomskom rubu. „Globalni financijski sustav izgubio je svoje sidro i kao takav sve će više biti sklon kvaru“ – kazao je bivši glavni ekonomist Banke za međunarodne pogodbe. Dakle, ne zna se što će točno pokrenuti škarice koje će opet početi „šišati“ građane i vlade te pokrenuti nove lavine stečaja, ali jedan od vrlo izglednih kandidata, kao što je spomenuto, mogla bi biti – Kina.

Alarm na tržištu duga Analitičari posebno upozoravaju na pregrijavanje ekonomije. McKinsey, vodeća svjetska konzultantska kuća, ističe obnovljenu zabrinutost zbog mogućnosti novog ciklusa recesije pa podsjeća na rad svojeg analitičara Tima Kollera koji tvrdi da se najava krize puno bolje iščitava na tržištu duga nego iz kretanja cijena dionica i roba. Upozorava da je kriza blizu u onom trenutku kada popuste kriteriji za zaduživanje građana, odnosno kada sve širi krug ljudi može podići kredit bez jasnih kolaterala, ali i onda kada padne likvidnost na tržištu duga, odnosno kada se dugom teško trguje. Unatoč dizanju kriterija i većoj zaštiti financijske industrije dug u bilancama raste.13

You Tube: Tim Koller – Behind the number

broj 3-4 :: studeni 2019.

141

Reflektor

Od krize do danas stvorene su 72 tisuće milijardi novog duga, a samo su države povećale javni dug za dodatnih 60 tisuća milijardi dolara. S obzirom na niske kamatne stope na tržištu obveznica i visok interes ulagača, do problema s likvidnošću još nije došlo, ali činjenica da Italija tone u recesiju, a „bilda“ svoj javni dug koji je premašio 130 posto BDP-a upozorenje je koje se ne može ignorirati i koje bi se moglo pokazati kao mnogo veći problem od Grčke. Naime, Grčka je u najvećoj dužničkoj krizi imala javni dug od oko 400 milijardi eura, dok je dug Italije u ovom trenutku premašio 2000 milijardi eura. Na godišnjicu smrti velikog ekonomiste Petera Druckera ugledni poslovni časopis Harvard Business Review objavio je na naslovnici zanimljivo pitanje: „Kamo ovo ide?“ Nema sumnje da je pitanje usmjereno ekonomistima koji su pokazivali zbunjenost u pokušaju da daju odgovor na ključne dileme kriznog perioda koji je poharao svjetsku ekonomiju.14 Iako je prošlo nekoliko godina otkad je Svjetski ekonomski forum debatom na temu „Je li kapitalizam 20. stoljeća iznevjerio društvo 21. stoljeća“ identificirao rastuću ekonomsku nejednakost kao glavnu prijetnju socijalnoj stabilnosti, svjetski moćnici nisu uspjeli zaustaviti rastući trend nejednakosti.

Sve veći jaz Unatoč njihovim pokušajima, jaz između bogatih i ostatka svijeta u petogodišnjem razdoblju se proširio, tako da prihodi i bogatstvo manjine rastu alarmantnom stopom. Primjera radi, Wall Street je krajem 2007. godine za bonuse top-menadžerima isplatio 39 milijarda dolara, samo godinu kasnije poreskim obveznicima položio račun na nekoliko tisuća milijarda dolara, a potom ponovo isplatio 117 milijarda dolara bonusa. Na primjer, 1960. godine omjer plaće prosječnog direktora i predsjednika SAD-a bio je 2:1, a 2010. godine porastao je na 20:1. Isto tako, 1980. godine godišnja zarada top menadžera u odnosu na prosječnu plaću radnika bila je u omjeru 40:1, a 2010. godine porastao je na 360:1. Da bismo bolje razumjeli ove brojke, osvrnimo se samo na podatak da je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bio u vlasništvu bogataša, dok je dvijetisućitih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u njihovom vlasništvu. Otac moderne ekonomske znanosti Adam Smith tvrdio je (još) prije 250 godina da je razina ostvarivanja nepravednog profita bila najveća u slučaju ulaska država u ekonomsku krizu koja ih vodi u propast. To jednako vrijedi za pad starog Rima i raspad feudalnih država Europe i za trendove Amerike i Europske unije proteklih nekoliko godina. Kapital umjesto da služi realnoj ekonomiji postao je njezin vjerni sluga. Novčani tokovi zemalja postali su sofisticirane kockarnice koje slikovito možemo opisati spojem Wall Streeta i Las Vegasa. 14

142

Harvard Business Review: November/December 2017

perspektive

Kolika je realna opasnost od nove krize?

Svake godine, tisuće najbogatijih i najmoćnijih vladinih dužnosnika, poduzeća i čelnika zajednice okupljaju se u Davosu u siječnju kako bi „definirali prioritete i oblike globalne, industrijske i regionalne planove“, istaknuto je na ovogodišnjem sastanku Svjetskoga gospodarskog foruma. U izvješću se navodi kako se bogatstvo milijardera povećalo u prosjeku $3.300,000.000 na dan, što predstavlja ukupan porast od 12 posto od 2017. U desetljeću od 2008. financijske krize, broj milijardera na svijetu skoro se udvostručio. Podaci se temelje na godišnjem popisu Forbesovih milijardera. Istodobno, bogatstvo koje drži najsiromašnija polovica svjetskog stanovništva smanjilo se za 11 posto između lipnja 2017. i lipnja 2018., navodi se u izvješću Credit Suisse i globalnoj bazi podataka o bogatstvu.15 „Shvatili smo da borba protiv siromaštva. postaje sve teža i teža zbog rastuće nejednakosti. To nas je dovelo do ideje da nekako ‘zamijenimo zupčanike’ i fokusiramo se ne samo na pomoć u borbi protiv siromaštva, već i na ovaj ogroman jaz koji se stvara između super bogatih i ostatka čovječanstva, jer upravo to čini borbu protiv siromaštva težim. Svake godine vidimo kako je priča ista, ali (također se) pogoršava“, kazala je Laureen Ravon, direktorica Oxfam International..16 „Umjesto da financijski sustav novcem i kreditima servisira proizvodnju, počeo se baviti izmišljanjem raznoraznih derivata koji donose kratkoročnu dobit, proglasio špekuliranje vrlinom, a pohlepu pretvorio u normu ponašanja“. Zbog toga Nobelovci s pravom upozoravaju: nedovoljno pažnje se posvećuje nestabilnosti financijskih sistema i uzavrelim ekonomskim problemima. Ključni problem za ekonomiste nobelovce je taj što je većina zemalja izgubila suverenitet odlučivanja u ekonomskoj politici. Canad’s National Observer, Obscene gap between rich and poor, 21. siječnja 2019. Oxfam International je konfederacija neprofitnih organizacija, koja djeluje u više od 90 zemalja svijeta u borbi protiv siromaštva. Svake godine izdaje posebnu publikaciju, ali podnosi i WEF-u izvješće u tom pogledu.

15 16

broj 3-4 :: studeni 2019.

143

Reflektor

Znakovi nove recesije Poslovna očekivanja u Europi u prvom tromjesečju su se smanjila, a izgledi u Njemačkoj, koja je lokomotiva europskoga gospodarstva, naglo se pogoršavaju, upozorava njemački Institut za makroekonomiju i konjunkturna istraživanja – IMK iz Duesseldorfa. Glavni razlog za usporavanje ekonomije u svijetu jest promjena politike najvećih središnjih banaka, koje sada provode monetarno stezanje. Mediji u svijetu u posljednjih su mjesec dana zasuti proturječnim ekonomskim informacijama. Institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u najnovijim prognozama najavljuju nastavak procvata svjetskog gospodarstva. Istodobno, gospodarstvo se počelo blago usporavati. Neki promatrači vjeruju da to nije slučajnost, pa već od ožujka šalju alarmanta upozorenja. Tvrde da je globalno gospodarstvo prošlo vrhunac i da se već nekoliko mjeseci javljaju ozbiljni znakovi puzajuće recesije, koja će se u svijetu rasplamsati tijekom iduće godine. Nova kriza, koje nije bilo već jedno desetljeće, bit će po svojim razmjerima i posljedicama znatno šira i dublja od one iz 2008. godine, procjenjuju promatrači. Poslovna su se očekivanja u Europi u prvom tromjesečju smanjila, a izgledi u Njemačkoj, koja je lokomotiva europskoga gospodarstva, naglo se pogoršavaju. Čak i mala pogreška u politici može zemlju gurnuti u recesiju, alarmirao je sredinom travnja njemački Institut za makroekonomsku politiku i konjunkturna istraživanja – IMK u Duesseldorfu.

Upozoravajući znakovi približavanja krize Opasnost od recesije značajno je povećana. Prema indikatoru tog instituta, izgledi za izbijanje recesije popeli su se na 32,4 posto, ponajprije zbog širenja trgovinskih napetosti i zbog naglog smanjenja likvidnosti u svjetskom financijskom sustavu. IMK-ov indikator recesije sada je u Njemačkoj znatno veći nego što je bio u ožujku 2008. godine, kada su Europa i svijet počeli kliziti u najveću krizu nakon Drugoga svjetskog rata. Evo na čemu se grade scenariji nastanka buduće krize: – Rast gospodarstva u eurozoni u prvom tromjesečju prepolovio se u odnosu na prošli kvartal (izvor: JP Morgan); – Pada potražnja za prijevozom brodskog tereta u svijetu, jer je indeks Baltic Dry ove godine pao više od 40 posto (izvor: Telegraph); – Izgledi za recesiju u Njemačkoj danas su znatno veći nego u ožujku 2008. godine, kada se rađala tadašnja recesija (izvor: Institut IMK); – Najveće središnje banke provode monetarno stezanje, pa u financijskom krvotoku ima sve manje raspoloživog novca (izvor: Saxo Bank); – Libor je od počeka godine skočio na 0,6 posto, što znači da se banke boje međusobno posuđivati novac (izvor: Telegraph);

144

perspektive

Kolika je realna opasnost od nove krize?

– Krediti poduzećima, u najvećim gospodarstvima u svijetu, gotovo su prestali rasti (izvor: Saxo Bank); – Kamate na kratkoročni javni dug rastu i približavaju se kamatama na dugoročni dug, što je paradoks koji ukazuje na financijski stres (izvor: mediji). Saxo Bank upozorava da se globalni indeks poslovne aktivnosti (PMI) od početka godine usporio na najnižu razinu u posljednjih 20 mjeseci. Stručnjaci te globalne investicijske banke iz Kopenhagena vjeruju da je riječ o pouzdanim znakovima približavanja recesije. Tako misli i Ambrose Evans-Pritchard iz britanskog Telegrapha, jedan od najpoznatijih, najcitiranijih i najbolje informiranih ekonomskih komentatora u svijetu.

Povlačenje novca „Jasno je da se gospodarski bum eurozone iz 2017. ispuhao. Posljednjih tjedana došlo je do poplave razočaravajućih podataka o industrijskoj proizvodnji, maloprodaji i poslovnom povjerenju“ – kaže Evans-Pritchard. Prema njegovu mišljenju, koje dijeli i Saxo Bank, glavni razlog za posrtanje gospodarstva od početka godine u Euriopi i svijetu jesu politike najvećih središnjih banaka – američke, europske i kineske. One sinkronizirano provode monetarno stezanje. Umjesto bjesomučnog tiskanja novca – kojim su nakon krize iz 2008. nastojale stimulirati potražnju i gospodarski rast – one sada prestaju s upumpavanjem novca u financijski krvotok. Najdalje je otišla američka središnja banka (Fed), koja povlači novac s tržišta. Već šest puta je u tri godine podigla kamatnu stopu. Najavljuje da će do kraja godine monetarno stezanje ubrzati. To monetarno stezanje usporava rast monetarne mase u svijetu, pa se bankama i ostalim financijskim institucijama naglo smanjuje raspoloživi novac i kamate postupno rastu, prema riječima Evans-Pritcharda. Komentator Telegrapha procjenuje da će se smanjenje novčane mase negativno odraziti na gospodarstvo, i to s pomakom od šest mjeseci, u cijelome svijetu. I Europska središnja banka smanjila je nekadašnje financijske injekcije s 80 na 30 milijardi eura mjesečno, a do rujna planira potpuno prestati s monetarnim popuštanjem. Ako se to dogodi, Evans-Pritchard procjenjuje da će europsko gospodarstvo ući u recesiju za godinu dana, idućeg proljeća. Saxo Bank smatra vjerojatnim da će američko gospodarstvo pasti u recesiju „u sljedećih 12 do 18 mjeseci“.

Banke usporavaju kreditiranje To nisu jedini znakovi prijeteće recesije. Baltic Dry Index, koji pokazuje ponudu i potražnju u prijevozu pomorskog tereta u svijetu, od početka godine pao je više od 40 posto – što također upućuje na posustajanje globalnoga gospodarstva, prema Telegraphu. Zabrinjava i rast Libora, referentne kamate stope po kojoj najveće broj 3-4 :: studeni 2019.

145

Reflektor

banke u svijetu međusobno posuđuju novac. U normalnim vremenima Libor je manji od 0,1 posto, ali od početka godine skočio je na 0,6 posto, za pozajmice na rok od tri mjeseca, primjećuje Telegraph. Takav skok Libora u odnosu na službenu kamatnu stopu američkog Feda nije zabilježen još od početka financijske krize iz 2008., uočava Saxo Bank. Sve to potvrđuje da banke zbog smanjivanja raspoložive likvidnosti oklijevaju posuđivati novac. Radije ga drže kod sebe. Na to upućuje i zloguki rast kamata na kratkoročne dugove – što je paradoks. Pravilo je da su kamate na dugoročni javni dug veće od onih na kratkoročni, jer su i dugoročni rizici za zajmodavce veći. Međutim, razlika između kamata na kratkoročne (dvogodišnje) američke državne obveznice i kamata na dugoročne (s dospijećem za 10 godina) trenutačno se smanuje. To je tipični simptom stresne situacije u financijskom sustavu, koja se ponavlja uoči izbijanja recesije, podsjećaju financijski stručnjaci. Ako se raspoloživi novac u financijskom sustavu nastavi smanjivati, to može u nepovoljnom razvoju događaja dovesti do kreditnog sloma, upozorava Telegraph. Ekonomija ne može funkcionirati bez kredita. Kada oni rastu, gospodarska aktivnost jača. Kada krediti stagniraju, ekonomija posrće. Saxo Bank dodaje da se dugogodišnji kreditni bum nakon 2009. ispuhao – u Americi, Europi i Kini. Kreditni uvjeti se pogoršavaju. Rast kredita poduzećima u 18 zemalja, koje čine gotovo 70 posto svjetskoga gospodarstva, početkom godine spustio se se gotovo na nulu, dramatično upozorava Saxo. Dosad je prevladavalo mišljenje da šanse za izbijanje nove recesije nisu puno veće od 10 posto, ali optimizam naglo slabi. „Nade u sinkronizirani rast brzo nestaju, jer globalno gospodarstvo posustaje (globalni PMI se srozao na najnižu razinu), a u SAD-u se javljaju upozoravajući znakovi usporavanja“ – kaže Saxo. „Već spomenuti pokazatelji upućuju na to da se SAD nalazi na kraju pozitivnog poslovnog ciklusa – što nije veliko iznenađenje – da nas recesija čeka iza ugla i da je Trumpova ekonomska politika ne može spriječiti“, predviđa Saxo. Valja imati na umu da Telegraph i Saxo Bank nisu jedini vjesnici nove ekonomske krize u svijetu. Na znakove recesije počeli su upozoravati mnogi američki ekonomisti, a nedavno im se pridružio ugledni Financial Times. Londonski list poručuje da središnje banke u ovoj osjetljivoj situaciji „ne bi smjele prestati s financijskim popuštanjem“.

Obuzdavanje potrošnje Čini se da ni MMF više nema tako optimistično lice, kakvo je donedavno pokazivao. U travanjskom izvješću rekao je da se nad svijetom, usporedo s gospodarskim rastom, skupljaju i tamni oblaci. Iako je dvije godine tražio od država da povećavaju javne investicije u infrastrukturu, kako bi potaknule mlitavi gospodarski rast, MMF je u travnju naglo okrenuo ploču. Zatražio je obuzdavanje potrošnje i zaduživanja, zbog rekordnog porasta dugova u svijetu. MMF od država ponovno traži politiku

146

perspektive

Kolika je realna opasnost od nove krize?

proračunske štednje i smanjivanje proračunskih deficita, kako bi u crnim danima opet mogle povećati javnu potrošnju – čime bi amortizirale ekonomske nevolje. „Ugradnjom takvih amortizera stvorit će se prostor za uvođenje proračunskih mjera koje bi podržale ekonomsku aktivnost tijekom pada gospodarstva, kao i prostor za smanjivanje teškoća u financiranju, ako se globalni financijski uvjeti iznenada zaoštre, kaže MMF.

Gdje je Hrvatska? Hrvatska se još nije ni osušila od kupanja u blatu prethodne krize. Tek 2018. Hrvatska je dosegla realnu razinu BDP-a iz 2008. godine. Zatrese li svijet nova kriza Hrvatska neće proći bez ozljeda, a neki ekonomisti prognoziraju da će one ovisiti o tome kako će proći naši vanjskotrgovinski partneri – Njemačka, Austrija i Italija. Drugi vjeruju da će nova kriza uništiti dio one industrije koja je preživjela prethodnu pa ukazuju da je i u prošloj krizi najveći danak plaćen u privatnom sektoru koji je prošao restrukturiranje i mnoga su radna mjesta nestala...17 Bez obzira odakle krenula, zbog globalne povezanosti potencijalna kriza će se odraziti na sve zemlje, pa tako i na Hrvatsku. Imajući u vidu dugi proces oporavka od prethodne krize, realno bi bilo pretpostaviti da bi nova kriza nanijela još ozbiljnije štete hrvatskom gospodarstvu. Stoga nije čudno što deset godina poslije upozorenja takve vrste, koja svako malo stižu od pojedinih svjetskih ekonomista, i u Hrvatskoj slušaju s oprezom i s pomalo strepnje. Naime, većina središnjih banaka, počevši od SAD-a i drugih utjecajnih zemalja svijeta, u svojim istraživanjima upozorava na činjenicu da se povećava broj indikatora koji nagoviještaju recesiju. Ti indikatori, istina, još uvijek nisu prevladavajući, ali se njihov broj kontinuirano povećava i svi pokušavaju projicirati kada bi se to moglo dogoditi. Suština je u tome da problem nije riješen, pa glavni uzroci velike financijske krize 2007./2008. i dalje postoje. „Brojni su rizici u ovoj godini, koji ukazuju na potencijalnu mogućnost nove globalne financijske krize. Primjerice, Deutsche Bank je navela popis od 30-ak takvih rizika (geopolitičkih, političkih, makroekonomskih, itd.)... Poznati monetarni ekonomist dr. Steve Keen upozorio je na generatore nove krize (prevelika zaduženost, nedovoljna nova regulacija financijske industrije, etc.). Izgledi za novu globalnu financijsku krizu su realni, iako je teško predvidjeti trenutak izbijanja nove krize“. Najveće svjetske ekonomije nalaze se na tankom ledu, zbog čega nemaju mogućnost uvođenja fiskalnih, monetarnih i hitnih mjera za borbu protiv nove globalne krize. Ona će biti gora i trajat će duže od one koja je 2008. godine uzdrmala cijeli svijet.18 U prerađivačkoj industriji je 1989. radilo 560.000 zaposlenih; danas ih je između 203-204.000 s tendencijom daljnjega pada 18 Nedavno je Školska knjiga objavila knjigu “Monetarna politika Europske središnje banke: ciljevi, institucije, strategije i instrumenti” izvanrednog sveučilišnog profesora ekonomije dr. Dubravka 17

broj 3-4 :: studeni 2019.

147

Reflektor

Prividan paradoks Nova ekonomska kriza ovog će puta krenuti iz SAD-a uzdrmat će i liberalnu demokraciju, što bi moglo dovesti do sloma svjetskog poretka kakvog poznajemo. Američki ekonomist Martin Feldstein upozorava da Amerika kao vodeća ekonomska sila više nema mogućnost preokrenuti neželjene ekonomske tokove. „Na pragu smo nove recesije i kad ona dođe, bit će dublja i trajat će mnogo duže nego one iz prošlosti. Nažalost, nemao strategiju da to spriječimo. Nova kriza bit će gora od velike depresije iz 19. stoljeća i one iz tridesetih godina 20. stoljeća“, upozorava ekonomist.19 Cijene nekretnina rastu, rastu i plaće, poslodavci radnike traže svijećom, investicije rastu, a svjetski ekonomisti najavljuju novi ciklus krize! Zvuči kao paradoks, ali rani znakovi s tržišta pokazuju da je vrijeme brzog rasta iza nas, a onima koji i dalje vjeruju u ekspanziju gospodarstva dovoljno je reći da je ekonomija bila najbrža netom prije sloma u 2008. godini. Kriza pred nama ne bi trebala biti ni približno intenzivna kao netom spomenuta svjetska financijska kriza, ali dovoljno će usporiti razvoj da bi je države poput Hrvatske itekako osjetile. Da se iza brda valja nevolja za Hrvatsku, pokazuju i nedavne korekcije rasta Međunarodnog monetarnog fonda, ali i Europske komisije. Nijedna od te dvije institucije ne očekuje mnogo od njemačkog i talijanskog gospodarstva, naših najvećih trgovinskih partnera. Usporavanje industrije u Njemačkoj i recesija u Italiji mogli bi snažno pogoditi izvoznike u Hrvatskoj, ali poremećaj bi se mogao osjetiti i u turizmu. Ekonomski institut u Zagrebu upozorava da je CEIZ indeks u prosincu 2018. pao na najnižu razinu od kolovoza 2014. godine, a riječ je o indeksu koji pokazuje poslovne prilike. Gospodarstvo vuku privatna potrošnja i već spomenuti turizam. Građani su se lani gotovinskim kreditima zadužili rekordnih 5,4 milijarde kuna. Turizam je pod velikim pritiskom konkurencije, ali i pada standarda na nekim od emitivnih tržišta. Hrvatska nije iskoristila dvije faze rasta da znatno poveća standard svojih građana ni da promijeni strukturu svojeg gospodarstva, a jedva se oporavila od udara krize. Sada ponovno krizu dočekujemo nespremni uz činjenicu da su porezi već podignuti, a javni dug je na znatno višoj razini nego 2008. godine kada je zauzimao tek 40 posto BDP-a.

Radoševića.. U razgovoru za N1 govorio je, među ostalim, o mogućoj nadolazećoj globalnoj financijskoj krizi. 19 Wall Street Journal: Stock will face downward pressure from rasing interest rates, 17. siječnja 2018.

148

perspektive

Nove knjige NOVE I STARE FINANCIJSKE KRIZE

Najveći ceh platili su najodgovorniji Golema većina ekonomskih sinoptičara diljem svijeta suglasna je u očekivanju nove financijske, dakle i gospodarske krize. Ali ne prestaju ni ocjene o uzrocima i posljedama one koja nas je temeljito prodrmala prije više od desetljeća. Nedavno su se toga posla prihvatila trojica vladinih dužnosnika u SAD-u gdje je i zapaljena iskra iz koje se rasplamsalao planetarni požar. Ben S. Bernanke, bivši američki guverner središnje banke, Timothy F. Geithner i Henry M. Paulson objavili su knjigu pod naslovom „Suzbijanje požara: Financijska kriza i njezine pouke“ (Firefighting: The Financial Crisis and Its Lessons, izdavač Penguin Books, 240 str. 2019.). Suradnja toga trojca koji je predvodio otpor u Sjedinjenim Državama protiv krize 2008. iznjedrila je zrelu i izazovnu ocjenu uzroka i dinamike razornog poremećaja. U knjizi autori pišu o tome i o vladinom uspjehu da naposljetku zaustavi divljanje stihije, iako ne prije nastanka bolne recesije. Jedan od najzanimljivijih iskaza jest kako nisu željeli slom banke Lehman Brothers u rujnu 2008, unatoč nekim suprotnim tvrdnjama, već da nisu imali zakonskoga uporišta da ga spriječe. Autori također tvrde da su bili uspješni potezi spašavanja mnogih drugih financijskih institucija, jer su suzbili paniku koja je mogla biti uništavajuća. Naposljetku, porezni obveznicima

broj 3-4 :: studeni 2019.

149

Nove knjige

je vraćeno mnogo više nego što su platili, a izvršni direktori i krupni dioničari izgubili su poprilično, kao što i priliči kapitalističkom sustavu, tvrde autori. Ta pojedinost umanjuje strah da bi saniranje sustava moglo izazvati moralni rizik te navesti menadžment i krupne dioničare da u budućnosti preuzmu veće rizike. Bernanke, Geithner i Paulson vjeruju da je američko gospodarstvo mnogo bolje pozicionirano za izbjegavanje financijske krize danas nego 2007, ali da je savezna vlada sada mnogo slabije ekipirana da se suoči s njom ako se eventualno ipak pojavi.

Ostavština Erazma i Luthera Prepirka dvaju divova o vjeri u 16. stoljeću aktualna je i danas U proljeće 1525. dva vjerska diva izmijenila su svoja posljednja pisma. Jedan od njih bio je Desiderius Erasmus, odnosno Erazmo Roterdamski, a pravo ime ionako mu je bilo posve drukčije (Gerrit Gerritszoon) nizozemski humanist, teolog i filozof, jedan od vodećih europskih učenjaka, ne samo svoga vremena. Niti puno desetljeće ranije čuo je za redovnika iz Wittenberga čvrstih vidika. Erazmo je ubrzo saznao za njegovo ime: Martin Luther. Kruženje 95 Lutherovih teza protiv trgovine Papinim indulgencijama (oprostom) donijelo je Lutheru razglašenost i ugled. U početku su se dvojica velikana slagala. Približili su se jedan drugome kao učenjaci strastveno zainteresirani za debate o crkvenim reformama, respektirajući se uzajamno. Erazmo je bio oko 14 godina stariji, a 1516. objavljen je njegov Novi Zavjet, prekretnica u humanističkom učenju. Bila je to kombinacija izdanja Novog zavjeta na grčkom s prijevodom na latinski.

150

perspektive

Ostavština Erazma i Luthera

Tragom istočnoga grijeha Rezultat je bio eksplozivan. Teolozima je olakšao da raspravljaju o vjeri pomno čitajući Bibliju. Mnogi Europljani osjećali su da im Rimska crkva nikad nije priopćila što u Bibliji zapravo piše. Činilo se da je istina skrivena, a skolastička pitanja apsurdna. Obnovljena evanđeoska vjera trebala je biti o tomu kako živjeti duhovno kao sljedbenik Kristove istinite riječi. Erazmove „Upute kršćanskome vojniku“ ponudile su takve upute, odbacujući ceremonije i obrede. Srž oštre prepirke koja je uslijedila između njega i Luthera bilo je pitanje slobodne volje. Mogu li se ljudi odlučiti da budu bolje obrazovani? Je li njihova narav nakon istočnoga grijeha, kako je Luther vjerovao čitajući zapise sv. Augustina i Pavla, toliko utonula u grijeh da potpuno ovise o milosti Boga, koju je on zajamčio svim vjernicima smrću svoga sina? To je Boga učinilo svemogućim, a čovjeka pukim prosjakom. Autor knjige Michael Massing, bivši izvršni urednik publikacije Columbia Journalism Review, misli da su teološke razlike zlokobno podijelile Kršćanstvo na način koji ima odjeka u današnjem američkom evanđelizmu. U knjizi „Fatalno razilaženje“ on zapaža kako se raskol između dvojice učenjaka probudio.

Fantazija i pogrešna tumačenja Lutherova vizija proizišla je iz njegovih duhovnih bitaka koje je često vodio fizički koliko i mentalno, dok se je suočavao s vlastitom nesposobnošću da trijumfira nad grijehom. To je otvorilo ponor između njega i Erazma, za koga su vrag i apokalipsa ostali daleko. Čak i prije njihove konačne prepiske uvažavanje se pretvorilo u neslaganje. U rujnu 1524. Erazmu se činilo da Luterani znadu samo pet riječi: „evanđelje, božja riječ, vjera, Krist i duh.“ Beskonačno su ponavljali da je papa antikrist – saveznik sotone – i vjerovali da je blizu kraj svemu. Ništa nije bilo manje vjerojatno da će učvrstiti pobožnost neobrazovanog puka nego im stalno „bunjati u uši da je papa antikrist, a biskupi i svećenici demoni“. Kako primjećuje Ulinka Rublack, povjesničarka rane, moderne europske povijesti na Sveučilištu Cambridge, ono što je počelo kao pokret za reformu pretvorilo se u mješavinu fantazije i pogrešnih tumačenja. Erazmo je vjerovao da bi reformirano papinstvo vratilo istinito evanđelje. Običan puk nije uvijek morao znati punu istinu o svemu. Tomu je išlo u prilog pisanje na latinskom. U zadnjem pismo Lutheru Erazmo je zagrmio: „Dakle, obuzdajte svoje pero!“ Optužio je Luthera da uznemiruje „cijeli svijet“ pomoću revolucije koja je bila nepotrebna i pogrešna u podjeli Crkve.

broj 3-4 :: studeni 2019.

151

Nove knjige

Preteča kozmopolitskih ideala Massing iznosi sjajan prikaz dvaju fascinantnih života u svoj njihovoj tragičnosti, rivalstvu i proturječnosti. U poglavljima je iskazana priča o događanjima, ali ambiciozniji analitički okvir nalazimo u uvodu i epilozima knjige, koja ima više od tisuću stanica, a u nekim je dijelovima po ocjeni povjesničarke Rublack, zbrkana. Massing smatra da su Erazmove ideje uvelike zaboravljene, iako spominje europski program Erasmus za studente. Autor o Erazmu razmišlja kao o preteči kozmopolitskih ideala i umjerenom, nedogmatičnom čovjeku, ali navodi njegov elitizam i antisemitski fanatizam. Američki evanđelisti Lutherovi su nasljednici jer slijede poruku „o samopouzdanju, osobnoj odgovornosti i uspostavljanje izravne veze s Bogom i Kristom“. Ali to zanemaruje Lutherovo naglašavanje stalne duhovne borbe, realnost demona i važnost zajednice, utjehe, pjesme, seksa, djece i bračnoga života. Luther je bio najveći kada je gradio vjeru na idejama neprestanih neuspjeha i prihvaćanja svakidašnjega života. Samopouzdanje pripada drukčijem svijetu.

RASKRIŽJA DEMOKRATSKOG KAPITALIZMA

Industrijska društva mogu kontrolirati budućnost Autor knjige „Demokratski kapitalizam na raskrižju: Tehnološka promjena i budućnost politike“ (Democratic Capitalism at the Crossroads: Technological change and the Future of Politics, izdavač Princeton University Press, 272 str.) Charles Boix tvrdi da su početkom 1980-ih komunikacijske revolucije te globalizacija trgovine i proizvodnje potkopale kompromise stare klase u srcu zapadne liberalne demokracije. Visokoobrazovani profesionalci doživjeli su osjetan porast zarada, a prethodno dobro plaćeni manualni radnici, nekadašnji oslonac srednje klase, bore se za opstanak. Boix tu krizu stavlja u perspektivu, osvjetljujući opterećeni odnos između tehnologije, kapitalizma i demokracije u protekla dva stoljeća. Knjiga se usredotočuje na ključne trenutke, počinjući s nastankom industrijske revolucije u gradovima kao što je Manchester, gdje su niske tvorničke plaće, loši 152

perspektive

Singapurska zagonetka

životni uvjeti radnika i gomilanje bogatstva vlasnika iznjedrili političke bitke za državnu zaštitu i jačanje demokracije. Zlatno doba kapitalizma i demokracije nastalo je početkom 20. stoljeća u gradovima kao što je Detroit, gdje su nove tehnologije masovne proizvodnje podigle radnu produktivnost, uvećale plaće, smanjile nejednakost i poduprle uspješne liberalne demokracije. Danas još jedna tehnološka revolucija stvara radikalnu dohodovnu nejednakost i destabilizira politički život. Ipak, Boix odbacuje tehnološki i ekonomski determinizam te vjeruje da industrijska društva još uvijek mogu preuzeti kontrolu nad budućnošću.

Singapurska zagonetka Unatoč spektakularnom ekonomskom uspjehu grada-države stanovništvo nije oduševljeno svojim životnim standardom, koji je mnogim drugim zemljama nedostižan Singapur, stiješnjen između Malezije i Indonezije u blizini ekvatora na jugoistoku Azije, zagonetka je za liberalne pisce i analitičare. Prozapadna je to država u svojim strateškim nazorima, kapitalistička u privredi, a politički je autoritarna i socijalno dirigistička. Zemlja je, usto, ekonomski vrlo uspješna. Privlačna je slobodoljubivim zapadnjacima koji vole slobodu, opsjednuti su i njezinim visokim dohotkom po stanovniku, kao što su revni kritici neliberalnih režima u Sjevernoj Koreji i Venezueli, koje su iznevjerile svoje građane. Ipak, nije im lako kada valja navesti uspjehe što su ih polučili pokojni Lee Kuan Yew i njegovi nasljednici sa singapurskim dirigiranom demokracijom. broj 3-4 :: studeni 2019.

153

Nove knjige

U tomu se ipak dobro snalazi Nicholas Walton, u knjizi „Singapur, Singapura: Od čuda do samodopadnosti“ (Singapore, Singapura: From Miracle to Complacency, izdavač Hurst, 29,95 USD, 288 str.) pa zaključuje: „Niti jedna zemlja nije poboljšala životni standard svojih ljudi tako brzo i tako opsežno kao Singapur.“ U stvari, to su riječi koje autor u knjizi citira, a izrekao ih je pisac i bivši diplomat Kishore Mahbubani.

Na vrhu obrazovne i medicinske tablice Walton, bivši novinar BBC World Servicea, odaje priznanje načinu na koji su Singapur i njegovih 5,6 milijuna stanovnika svoju zemlju doveli na visoko mjesto po uspješnosti u modernome svijetu. U 2015. na međunarodnoj obrazovnoj tablici Pisa Singapur je bio prvi u sve tri kategorije: matematici, prirodnim znanostima i čitanju. Smrtnost djece upola je manja nego u SAD-u. U 2016. policija je objavila da je bilo 135 dana bez ijednoga prijavljenog zločina. Dohodak po osobi među najvišim je na svijetu. I sve to tamo gdje su, bilježi Walton, prije gotovo dva stoljeća samo u jednoj godini (1843.) tigrovi rastrgali 300 ljudi, a tropska klima toliko grozna da je Lee Kuan Yew za klimatske uređaje rekao kako je to najvažniji izum za napredak otoka. U knjizi Walton postavlja prava pitanja, među kojima je ključno sljedeće: Koji su i koliki ljudski i ekološki troškovi Singapurskoga uspjeha i jesu li održivi? Njegovi su zaključci nijansiraniji nego onih kritičara koji Singapur procjenjuju i kleveću i apologeta koji ga uzdižu u nebesa. Hvaljena meritokracija na otoku nesavršena je, naročito promatrana iz perspektive malajskih i indijskih etničkih manjina, a pritisci na građane da povećaju radni učinak i da se prilagođavaju prilikama tako su nemilosrdni da oni koji to ne uspijevaju kadšto pribjegavaju dragovoljnom egzilu.

„Jednaki i jednakiji“ Nejednakost je također vruća tema. Oko 85 posto stanovništva živi u javnim zgradama, a malobrojna elita u razmetljivom privatnom obilju. Što bi rekao George Orwell, svi su jednaki, ali neki su „jednakiji“. „Prosječan Singapurac ima financijsku sigurnost i razinu materijalne imovine znatno iznad onoga o čemu su njihovi roditelji mogli sanjati“, piše Walton. „Ipak, prosječan Singapurac je ljutit. Jaz između onoga što mase mogu očekivati i onoga što mali broj s druge strane neprobojnoga staklenoga stropa uživaju, čini se nepremostivim.“ Dok se teško probija kroz naslage prljave plastike u Jurongu, Walton razmišlja o singapurskim teškim ekološkim problemima. Uvoz pijeska za reklamaciju zemljišta navodno je bio uzrok nestanka 24 indonezijska otoka. U Hong Lim Parku autor uočava upadljivo prazan prostor za govornike i razmišlja o nepopustljivosti stranke Narodna akcija i njezinu progonu oponenata. Podnaslov

154

perspektive

Vraćanje progresivne orijentacije

njegove knjige, „Od čuda do samodopadnosti“ sugerira da su singapurski lideri izgubili sposobnost prilagođavanja i inoviranja kao što su to uspješno činili u prošlosti kako bi održali napredak i sigurnost otoka. Carstva i ekonomski ciklusi dolaze i odlaze pa je očit rizik da će jednog dana Singapur početi malaksavati. Ali opasnost od pada s drveta Singapurcima je poznata i – kako autor nerado priznaje – to je vrsta problema koju bi gotovo svaka vlada u svijetu rado zamijenila za vlastiti.

KRATKA POVIJEST NACIONALIZMA

Vraćanje progresivne orijentacije Liah Greenfeld autorica je opsežnih povijesnosocioloških studija o usponu nacionalizma, kapitalizma i suvremenih zbivanja i stremljenja. Sada je objavila sažetu knjigu „Nacionalizam: Kratka povijest“ (Nationalism: A Short History, izdavač Brookings Institution Press, 158 str.) u kojoj priču o nacionalizmu sažima u kratku i privlačnu povijesnu dramu. Otkriva porijeklo „nacionalne svijesti“ u Engleskoj 16. stoljeća, kada je novoustoličena monarhija Tudor pokušavala obnoviti – i ozakoniti – politički poredak nakon destrukcije aristokracije u dinastijskim ratovima u prethodnom stoljeću. Staro shvaćanje Engleske kao društvene hijerarhije bilo je nadomješteno slikom „nacije“, sačinjene od samo jednog, engleskoga naroda. Greenfeldova tvrdi da je poimanje društvene jednakosti – sekularne, demokratske i egalitarne – koje je dominiralo u toj „revolucionarnoj svijesti“ pod vodstvom Engleske zahvatilo ostatak svijeta u sljedećim stoljećima. Protestantska reformacija, revolucije u Americi i Francuskoj, komercijalni uspon kapitalizma, razvoj moderne znanosti, pojava modernoga kineskoga i japanskog nacionalizma – sve to ima svoje mjesto u priči autorice. Ona tvrdi da privlačnost nacionalizma potječe od digniteta što ga snažan nacionalni osjećaj ulijeva članovima društva. Zadatak je onih koji nastoje sačuvati način života liberalne demokracije da nacionalizmu vrate progresivnu orijentaciju. broj 3-4 :: studeni 2019.

155

Nove knjige

NOBELOVA NAGRADA ZA MIR

Norveški pristup međunarodnoj politici Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir etiopskom političkom čelniku Abizu Ahmedu potvrđuje stajalište da je sve manje eurocentričnosti u dodjeli toga priznanja. Autor knjige „Najprestižnija svjetska nagrada: Priča iz prve ruke o Nobelovoj nagradi za mir“ (The World’s Most Prestigious Prize: The Inside Story of the Nobel Peace Prize, izdavač Oxford University Press, autor Geir Lundestad, 240 str. 2019.) Geir Lundestad iznosi detaljnu povijest od 1901. kada je to priznanje dodijeljeno prvi put. Nobelova nagrada za mir, koja se svake godine uručuje u Oslu, sadrži kaleidoskop različitih aktivista, političara, diplomata, moralnih lidera i organizacija – od Theodora Roosevelta i Jane Adams do organizacije kao što su Amnesty International i Europska unija. Autor knjige Lundestad dugogodišnji je direktor Norveškoga Nobelova instituta pa je njegov iskaz zaista „iz prve ruke“, kako je naslovljena knjige. On tvrdi da, unatoč raznolikosti ličnosti i razloga, ukazivanje počasti nastoji odražavati „norveški pristup“ međunarodnoj politici, kao mješavina realizma, idealizma i liberalnog internacionalizma koji naglašava praktične napore da se promiče demokracija, ljudska prava, humanitarizam, razoružavanje i međunarodna suradnja. U početnim godinama nagrada je prvenstveno dodjeljivana Europljanima i Amerikancima (i to muškarcima), ali odbor je kasnije proširio svoj obuhvat, nagrađujući žene, nezapadne skupine i aktiviste angažirane u lokalnim i međunarodnim mirovnim akcijama, kao što je zaštita okoliša i kampanje protiv seksualnoga nasilja. Mnogi Nobelovu nagradu za mir vide kao izraz zapadnih liberalnih vrijednosti. Kineska vlada žestoko je prosvjedovala 2010. kada je nagradu dobio Liu Xiaobo, kineski aktivist ljudski prava. Ali Lundestad odlučno tvrdi da nagrada ima univerzalno obilježje, utemeljeno na humanitarnim i nenasilnim idealima nad kojima ni jedna zemlja ili civilizacija nema monopol.

156

perspektive