IZVOZ Urušavanje tehnološke razine

IZVOZ

Urušavanje tehnološke razine

U našoj složenoj i problemima bremenitoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva.

piše: Ante Gavranović

Najnoviji podaci o stanju hrvatskoga izvoza govore da taj postulat nismo prihvatili, o čemu svjedoči podatak da 85 posto hrvatskih tvrtki posluje isključivo na domaćem tržištu. Isto tako, 28 posto ukupnoga hrvatskog izvoza ostvaruje 100 najvećih izvoznika. Dodajmo tome i činjenicu da su 52 tvrtke među 100 najvećih izvoznika u vlasništvu stranih kompanija. Podatak da nam je za svaki euro izvoza potreban 1,2 eura uvoznih sirovina i opreme sam po sebi govori da je stupanj dodane vrijednosti izrazito nizak. Uostalom, to potvrđuje pokazatelj da je u robnom izvozu iz Hrvatske udio visoke tehnološke obrade 1989. iznosio 68 posto, a da je sada sveden na ispod 30 posto. Nažalost, struktura i kvaliteta izvoza počivaju na proizvodima niske tehnološke razine. Ona ne samo da je snižena, već se i dalje urušava. Na tim osnovama nema potrebne dodane vrijednosti. Naš cilj bi trebao biti ne samo u povećanju (što je neophodno!!!) već prije svega u kvaliteti strukture izvoza. To znači da trebamo podizati trajno tehnološku osnovu domaće proizvodnje. Postavlja se pitanje s kojom to industrijom namjeravamo učiniti?

Raskorak kao konstanta

Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna konstanta hrvatskoga gospodarstva i, sam po sebi, ne bi morao označavati negativan ukupni gospodarski odnos, osobito u uvjetima tranzicije, kada se pretežito uspostavlja određena neravnoteža u izvoznim mogućnostima i uvoznim potrebama svake od tih zemalja. No, pritom valja imati u vidu barem dvije činjenice. Prvo, kakva je struktura uvoza i u što se

ona preusmjerava, i, drugo, mijenjaju li se uvozom realne izvozne mogućnosti, tj. omogućava li uvoz opreme ozbiljnije promjene u osposobljenosti hrvatskih izvoznika. Odgovori na oba postavljena pitanja zasad su nepovoljni, i to je ono što u ukupnom stanju zapravo i najviše zabrinjava.

Vanjsko-trgovinska robna razmjena (mln EUR) u razdoblju od 2001. do 2020.

Godina Robni izvoz Robni uvoz Ukupna Robni robna razmjena deficit

2001. 5.214

2002.

5.188 2003. 5.464 2004. 6.454 2005. 2006. 7.069 8.251

2007. 2008. 2109. 2010. 9.004 9.585 7.529 8.905

2011. 2012. 9.582 9.628

2013.

9.589 2014. 10.368 2015. 11.527 2016 12.316

2017

14.018 2018 14.543 2019 15.226 2020 14.877 10.245 11.327 12.538 13.354 14.949 17.104 18.833 20.817 15.220 15.137 16.281 16.215 16.527 17.129 18.482 19.711 21.891 23.747 24.981 22.825 15.459 16.515 18.002 19.808 22.018 25.355 27.837 30.402 22.749 24.042 25.863 25.843 26.116 27.497 30.009 32.027 35.909 38.290 40.207 37.702

-5.031 -6.139 -7.074 -6.900 -7.880 -8.853 -9.828 -11.232 -7.690 -6.231 -6.699 -6.587 -6.938 -6.760 -6.955 -7.395 -7.874 -9.204 -9.754 -7.948 U prvih šest mjeseci 2021. bilježimo nastavak politike negativnog salda, koji za spomenuto razdoblje iznosi 4.514 mln eura. Izvezeno je u vrijednosti od 8.742 milijuna, dok vrijednost uvoza iznosi 13.256 milijuna eura. Izvor: HGK, DZS

Preispitivanje razloga zaostajanju

Uvijek iznova ozbiljni se analitičari gospodarskih kretanja pitaju: zašto Hrvatska nije u dovoljnoj mjeri izvozno orijentirana zemlja, iako ima realne pretpostavke za takav odnos? Razloge valja tražiti u neprimjerenosti ukupnog gospodarskog položaja izvoznika, previsokom poreznom opterećenju, relativno visokoj cijeni rada, visokim

inputima, koji se ne mogu kompenzirati povećanom produktivnošću ni tehnološkim zahvatima. Sve se češće u raspravama čuje kako Hrvatska jednostavno nema dostatno proizvoda, prije svega industrijskih, za izvoz. Sve analize, naime, ukazuju da upravo prerađivačka industrija čini gro izvoza. Međutim, u isto smo vrijeme sučeljeni sa činjenicom da je razina industrijske proizvodnje u Hrvatskoj – ako je promatramo u nizu – sada tek na razini 75-80 posto proizvodnje iz 1990, što samo po sebi nešto govori. Pritom zaboravljamo da je upravo jačanje izvoza temeljna pretpostavka ukupne stabilnosti i budućeg razvoja hrvatskog gospodarstva. O tome vjerojatno nema spora niti među najvećim pobornicima drugačijeg strukturiranja gospodarskih kretanja u nas.

Neznanje ili nespremnost?

Projekt „Očekivani utjecaj pridruženoga članstva u Europskoj uniji na gospodarstvo Hrvatske: analiza troškova i prednosti“, što ga je još prije više godina izradio Institut za međunarodne odnose u Zagrebu, jasno je odgovorio na pitanje pravaca svih naših budućih kretanja: put Hrvatske u Uniju je put bez racionalne gospodarske alternative. Autori projekta su, koristeći različite metode ekonomske analize, brojnim nalazima utvrdili da bez uključivanja u EU Hrvatska zaista nema realnih šansi da riješi svoje ozbiljne strukturne gospodarske probleme, da prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede i na taj način poveća svoju konkurentnost kao temeljni pristup u borbi za agresivniji izlazak na međunarodna tržišta. Bitno je da te analize iskazuju jasnu dugoročnu neto korist na razini ukupnoga hrvatskog gospodarstva, koju ne može zasjeniti ni kratkoročna visoka cijena koju valja za to platiti. Nepovoljni signali iz te studije su se pokazali realnim: šire uključivanje domaće prerađivačke industrije u Europsku uniju nosi sa sobom vrlo bolni proces prilagođivanja, za koji najveći broj potencijalnih poduzeća nije uopće ili nije dostatno spremna. I to se, nažalost, pokazalo točnim.

Neostvarivi strateški ciljevi

Glavna i temeljna prepreka čvršćem uključivanju u šire ekonomske procese EU leži u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske već pri rođenju zadužen s više od 13.000 eura. Naime, inozemni dug premašuje u ovom trenutku 53 milijarde eura.

U 55 preporuka Nacionalnoga vijeća za konkurentnost je taksativno navedeno da je četiri ključna nacionalna strateška cilja hrvatskoga gospodarstva (ostvarivanje održivoga rasta bruto domaćeg proizvoda, smanjivanje nezaposlenosti, povećanje kvalitete življenja i povećanje stupnja društvene uključenosti) objektivno nemoguće ostvariti na sadašnjem modelu privređivanja. Istodobno je razobličena zabluda o uspješnosti dosadašnje makroekonomske politike kao odgovoru na izazove globalne konkurentnosti.

Dileme koje to nisu

Posljednjih mjeseci mogu se čuti – sporadična ali ipak vrlo opasna – razmišljanja o svrsishodnosti našeg članstva i bivstvovanja u Europskoj uniji. Razlozi dilemama su višestruki: postavljaju se pitanja što je, zapravo, Hrvatska dobila ulaskom u EU; duboka financijska kriza vezana uz položaj eura koja potresa (još uvijek) Uniju stvara određenu nesigurnost; neočekivani izlazak Velike Britanije iz EU oslabio je proklamirano jedinstvo zajedničkoga tržišta; najava još nekih zemalja da će odgovore na pitanje ostanka potražiti na referendumu unosi dozu uznemirenosti za budućnost EU. Tu je još i naglašena nesposobnost da se zajednički razriješi migrantska kriza, zatim naglašeno nejedinstvo u vanjskoj i sigurnosnoj politici, pokušaji stvaranja „dviju brzina“ u daljnjim integrativnim kretanjima, pa vrlo zategnuti odnosi s Rusijom, velika doza neizvjesnosti u odnosima EU – SAD. Kina kao nova opasnost.

Glasovi razuma upozoravaju, međutim, da se pitanju našeg odnosa prema Europskoj uniji, jednom od dva najvažnija postignuta cilja hrvatske vanjskopolitičke i gospodarske strategije, ne može pristupati tako jednostrano. Uvijek se, iznova, treba zapitati imamo li neku drugu, realniju alternativu.

Sedam godina HR u EU

Gdje nastupaju najčešće nedoumice u javnosti?. Opravdano se postavlja pitanje: ZAŠTO? GDJE SMO I JESMO LI POGRIJEŠILI? Postavljaju se pitanja što za hrvatske izvoznike znači ulazak Hrvatske u eurozonu, odnosno uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj umjesto dosadašnje kune? Hoće li efekt uvođenja eura na izvoz biti pozitivan i kakvog intenziteta? Iako su i prije ulaska u EU njezine članice bile hrvatski najvažniji izvozni partneri, njihov udio u ukupnom hrvatskom izvozu je s 59 posto povećan na 68,5 posto. Kod uvoza je to čak 79,2 posto. Osim slobode kretanja roba, usluga, kapitala i rada, korist od članstva vidljiva je i kroz mogućnost korištenja fondova EU kako bi se ojačala konkurentnost gospodarstva te potaknuo ravnomjeran razvoj hrvatskih regija. O tome svjedoči Nacionalni program oporavka i otpornosti. No, da bi se sve to i ostvarilo potrebno je ubrzati razvoj institucija bez kojih neće biti moguće ostvariti pune koristi od ulaska u EU.

Poruka za budućnost

Ipak, za visok i dugoročno održiv gospodarski rast te za podizanje produktivnosti i konkurentnosti potrebno je ustrajno raditi na reformama i hvatati korak s novim znanjima, tehnologijama i trendovima u svijetu. Ostalo je mnogo prostora za daljnji napredak, koji se mora temeljiti na investicijama, sustavnim strukturnim reformama, pametnoj fiskalnoj konsolidaciji i politikama koje promiču poduzetničke projekte. Pritom je jasno da je potrebno provesti reformu javne uprave i pravosuđa, modernizirati sustav obrazovanja, znanosti, istraživanja i razvoja, prilagoditi se potrebama poslodavaca i poticati razvoj poljoprivrede i tehnološki naprednih industrija. Nadalje, potrebno je uređenje i reorganizacija zdravstvenog i mirovinskog sustava, socijalnih naknada i izgradnja fleksibilnog tržišta rada. Zajednički nazivnik svih tih nastojanja mogli bismo svesti na formulu da se samo kroz povećanu produktivnost, oslonac na domaću proizvodnju, domaću pamet, znanje i vještine, kvalitetu i primjerene cijene može stvarati dodana vrijednost i podizati opća konkurentnost. Bez nje nema izlaza iz duboke krize koja je zahvatila sve pore društvenog i privrednog života.