GEOPOLITIĆKI POREDAK I PERSPEKTIVE HRVATSKE Članstvo ne znači gubitak suverenosti

GEOPOLITIČKI POREDAK I PERSPEKTIVE HRVATSKE Članstvo ne znači gubitak suvereniteta

Veliki igrači nastoje prisvojiti sve veći dio dominacije.

piše: prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila1

Republika Hrvatska će uskoro obilježiti tridesetu obljetnicu međunarodnog priznanja i u tom razdoblju je prošla vrlo zahtjevne razvoje faze: od Domovinskog rata, poslijeratne obnove, konsolidacije demokracije i ulaska u EU i NATO. Ispunjavanje ciljeva ulaska u NATO i EU svrstalo je Republiku Hrvatsku u skupinu država koje povezuju zajedničke vrijednosti demokratskog političkog poretka, ali i jaki unutarnji ekonomski odnosi kojima se osiguravaju koristi svakoj članici. Opisujući geopolitički položaj Republike Hrvatske možemo zaključiti kako ona pripada tzv. „zapadnom“ svijetu u kojem je dominantna sila SAD i koja okuplja najviše ekonomski razvijenih država svijeta, odnosno svijeta koji posjeduje najviše ekonomskih, političkih i vojnih kapaciteta moći. Dakako, to ne znači da egzistira potpuna homogenost unutar njega i da ga trebamo promatrati kao jedinstvenu cjelinu s ogromnim potencijalima za globalnu hegemoniju. Ne postoji jedinstvena geopolitička platforma na kojoj djeluje zapadni svijet iako često slijedi geopolitičke interese SAD-a. Međutim, predsjednik Trump je u vrijeme svoje vladavine stvorio tenzije između SAD-a i saveznika u Europskoj uniji što je nju usmjerilo prema traženju autonomnijeg djelovanja u odnosu na prethodno razdoblje. Iako je predsjednik Biden nastojao smanjiti nepovjerenje koje je nastalo kod saveznika, za sada se ne može reći da je u potpunosti i uspio jer i dalje postoje važne dvojbe oko budućnosti odnosa. Članstvom u NATO-u i Europskoj uniji preuzela je obveze zajedničkog djelovanja i provođenja zajedničkih politika. No, članstvo ne podrazumijeva i potpuni nestanak suvereniteta i samostalnog djelovanja. Dakako, od članica se ne očekuje veliki odmak od zajedničkih politika i strategija, ali to ne znači da one u nekim pitanjima ne mogu imati samostalnu politiku koja je čak i suprotna zajedničkim interesima.

1 Autor je stručnjak za sigurnost i dekan Sveučilišta VERN.

Hrvatska u svojim strateškim dokumentima stalno naglašava članstvo kao najvažniju obvezu i djelovanje koje osigurava visoku razinu homogenosti u sustavu. Takva politika je logična jer istu ili sličnu vode sve manje države kojima multilateralni okvir osigurava stabilnu egzistenciju i dobivanje koristi koje se ne bi mogle postizati izvan članstva i savezništava. Ipak, treba naglasiti kako se svijet stalno mijenja i kako se događaju tranzicije moći u globalnom sustavu, te da se države u većini ne oslanjaju samo na zajednička djelovanja u savezima ili integracijama, već imaju oblikovane i vlastite politike kojima nastoje stvoriti dugoročnu otpornost na promjene u sustavu, kao i adaptivne mehanizme ukoliko dođe do naglih promjena i iznenadnih obrata u međunarodnom poretku. Globalna pandemija COVID-19 virusa u mnogočemu je uzdrmala globalni poredak i umjesto zajedničkog djelovanja, humanosti i solidarnosti, u središte svjetske politike vratila je geopolitička nadmetanja oko cjepiva, izostanak solidarnosti prema siromašnim dijelovima svijeta, različite nacionalne modele upravljanja zdravstvenim krizama koje se sve više pretvaraju u ozbiljne političke i novu razinu anarhije u kojoj se događa novo natjecanje za moć koje može izazvati promjene globalnog sustava. U vremenima transformacije globalne moći važno je oblikovati geopolitičku paradigmu koja će omogućiti strateško djelovanje države u globalnom sustavu s ciljem osiguravanja najviše moguće koristi iz trenutne situacije. Stoga je važno povesti rasprave o geopolitičkom poretku i promjenama u njemu s ciljem prepoznavanja promjena i izgradnje otpornosti i adaptivnih mehanizama za slučajeve naglih promjena.

Geopolitička kretanja u 20. stoljeću

Kad koristimo geopolitiku za analizu međunarodnih odnosa i kretanja, važno je podsjetiti na nekoliko pogleda koji su opisivali geostratešku situaciju u svijetu i koji su poslužili kao podloga za oblikovanje nacionalnih geopolitičkih platformi i za vanjskopolitičko djelovanje. Primjerice, na početku 20. stoljeća Sir Halford Mackinder započeo je svijet promatrati kao cjelinu smatrajući kako započinje doba sve veće povezanosti i mogućih sukoba za stjecanje globalne moći. On je svijet promatrao kroz odnose pomorskih i kopnenih sila pri čemu su kopnene, razvojem tehnologije i željeznice, dobile dodatnu moć koja je mijenjala odnose u globalnom poretku. Smatrao je da se ključ svjetske moći nalazi u kontroli istočne Europe, jer je svaka promjena u tom prostoru mogla povećati moć sile koja ju drži pod kontrolom. Slijedom toga, glavna zadaća pomorskog svijeta trebala je biti smanjivanje mogućnosti razvoja moćne kopnene sile koja bi mogla ugroziti, širenjem svoje moći, primat pomorskih sila u tadašnjem svjetskom poretku. Njegov pristup nije bio samo teorijski i nije se zadržao isključivo u akademskim krugovima, već se on i osobno založio kako bi postao dio vanjske politike Velike Britanije. Jedan od najboljih dokaza o implementaciji u vanjskopolitičke stavove bila je organizacija novog poretka nakon Prvog svjetskog rata. Tada se Velika Britanija jako zalagala za raspad europskih carstava i stvaranje novih država u

prostoru Istočne Europe s ciljem njihovog povezivanja sa zapadnim pobjednicima u ratu i jačanjem njihove vojne moći u odnosu na Rusiju, odnosno novostvoreni komunistički Sovjetski Savez. U takvoj konstelaciji odnosa i interpretaciji svijeta u kojemu se odnosi moći mogu promatrati kroz strateški sukob pomorskog i kopnenog svijeta, nastala je i bivša rojalistička Jugoslavija. Njezina nasljednica, socijalistička Jugoslavija, održala se sve do trenutka kad su nestali čimbenici koji su se uklapali u konfliktnu strukturu suvremenog svijeta, odnosno u interpretaciju o nužnosti sukoba između pomorskog i kopnenog svijeta. Kako se raspao istočni vojno-politički blok, a kasnije i Sovjetski Savez, nestali su strahovi o sili koja može kontrolirati srednju i istočnu Europu, pa su tako i nestali razlozi za održavanje geopolitičke strukture koja je i nastala iz takvog geopolitičkog poretka. Britanska vanjska politika činila je sve kako bi oslabila Njemačku nakon Prvog svjetskog rata, te kako bi zadržala utjecaj u srednjoj i istočnoj Europi kao protutežu mogućem jačanju utjecaja Rusije. I SAD su prihvatile pristup Velike Britanije i ograničavanju nastanka moguće nove hibridne hegemonije neke kopnene sile koje bi stavila pod kontrolu prostor istočne Europe. Pri tome se nisu strahovi vezivali uz moguću ekspanziju neke srednjoeuropske sile u taj prostor, već pomak Rusije, pa kasnije Sovjetskog Saveza prema zapadu. Jedan od razloga izostanka jačeg pritiska prema Njemačkoj i Hitleru bilo je uvjerenje kako će on svoj „Lebensraum“ širiti prema istoku, a ne prema zapadu, ali time neće postići presudnu moć za vladavinu Rimlandom i svjetskim otokom (Euroazija) jer će se nalaziti u sukobu sa Sovjetskim Savezom koji je prirodno težio istom prostoru na svojim zapadnim granicama. Potpisivanje Pakta o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Sovjetskog Saveza 1939. godine i podjela interesnih sfera u srednjoj i istočnoj Europi uspostavili su novi poredak u prostoru kojeg je Mackinder smatrao ključnom strateškom točkom svjetske moći. Nakon Drugog svjetskog rata taj cjelokupni prostor zauzima Sovjetski Savez i uspostavlja satelitske socijalističke i komunističke režime. S druge strane, SAD pomažu ekonomsko i političko jačanje zapadnoeuropskih savezništava s ciljem onemogućavanja širenja komunizma izvan granica istočnog bloka kao i vojno jačanje radi otpora mogućoj sovjetskoj invaziji. Nakon Drugog svjetskog rata razvijaju strategiju zadržavanja koja je trebala zaustaviti širenje komunizma i sovjetskog utjecaja izvan istočnog komunističkog bloka država.

Geostrateške i geopolitičke regije

Svoje je teze razvijao tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća i njegov pristup podržavali su brojni autori, pa se on zadržao kao ključna misao u geostrateškim i geopolitičkim analizama sve do kraja Hladnog rata, odnosno kraja dvadesetog stoljeća. Njegovu tezu o važnosti središta euroazijskog prostora u kojem jača velika sila koja može ugroziti interese pomorskog svijeta dalje je razvio Nicholas John Spykman, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Yale naglašavajući kako takva mogućnost postoji, ali da se prijetnja pomorskom svijetu može izolirati

kontrolom prostora koji okružuje potencijalno središte svjetske moći. Taj je prostor nazvao Rimlandom i u njemu su SAD nakon Drugog svjetskog rata razvijale strategiju zadržavanja kojom su nastojali ograničiti daljnje širenje Sovjetskog Saveza. Slučaj Afganistana je najbolji primjer takvog djelovanja. Nakon sovjetske intervencije krajem 1979. godine SAD su pomagale pokretu otpora sovjetskoj okupaciji s ciljem njihovog povlačenja iz Afganistana što se i dogodilo 1989. godine. Međutim, situacija nakon njihova odlaska nije donijela jači strateški utjecaj SAD-a u Afganistanu u kojemu, nakon kaotičnih nekoliko godina, na vlast dolaze talibani koji su dopustili otvaranje kampova za obučavanje pripadnika terorističkih organizacija koji su počinili teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine. Nakon toga slijedila je intervencija SAD-a s ciljem izgradnje nove savezničke države i vladajućih struktura uz pomoć NATO-a i drugih saveznika, ali to im nije uspjelo i došlo je do povlačenja iz Afganistana krajem kolovoza ove godine. Ključna kritika Mackinderovu pristupu odnosila se na pretpostavku o nužnosti sukoba između dvaju svjetova (pomorski i kopneni) zbog istog strateškog cilja – svjetska dominacija. Primjerice, Soul Cohen je krajem šezdesetih dvadesetog stoljeća smatrao kako svijet možemo podijeliti u geostrateške i geopolitičke regije, pri čemu prve povezuje pomorska trgovina i među njima nema sukoba jer su koristi od ekonomske suradnje puno veće nego bilo kakvo sukobljavanje. Geopolitičke se nalaze u prostoru Euroazije i unutar njih i među njima mogu postojati napetosti i sukobi, ali oni ne mogu ugroziti pomorsku trgovinu kao ni ostvariti neku moć koja bi ugrožavala pomorski svijet. Jedan od ciljeva globalne politike trebao bi biti, slijedom njegova razmišljanja, stvaranje ekonomske suradnje unutar i među geopolitičkim regijama jer će to dugoročno smanjivati tenzije i umanjivati vjerojatnost sukoba i

razvoj geopolitičke moći neke države u tom prostoru. Raspadom hladnoratovskog poretka i Sovjetskog Saveza smanjeni su strahovi od kopnene sile koja bi mogla iskoristiti svoju moć za postizanje utjecaja u širem prostoru Euroazije. No, to ne znači da je prostor srednje i istočne Europe izgubio svoju stratešku važnost. On i dalje ostaje važan, ali sada više ne kao prostor kojeg treba fizički osvojiti i zadržati, već stvoriti u njemu utjecaj s ciljem dugoročnog ometanja realizacije strateškog utjecaja druge strane. Proširenje NATO-a i Europske unije prema srednjoj i istočnoj Europi realizacija je pristupa o povezivanju tog prostora u jedinstvenu integracijsku cjelinu u kojoj će biti ograničeni utjecaji Rusije s ciljem njezina zadržavanja u sadašnjim granicama i prostorima utjecaja. Nakon raspada hladnoratovskog poretka pojavili su se različiti pristupi u geopolitičkom predviđanju geostrateških promjena i klizanja moći. Zbigniew Brzezinski je objavio 1998. godine knjigu „Velika šahovska ploča“ smatrajući kako će prostor središnje Azije postati prostor velikog geopolitičkog natjecanja između Rusije i SAD-a radi jačanja utjecaja i geopolitičkog ograničavanja strateške moći Rusije. On je taj prostor nazvao Euroazijskim Balkanom pridajući mu obilježja fragmentiranosti i stalno prisutnih tenzija koje mogu prerasti u regionalne sukobe što ga čini „idealnim“ prostorom za tzv. „posredničke ratove“ koje potencijalno mogu poticati svi prisutni akteri. No, za razliku od SAD-a, Rusija potencijalno može imati značajnije strateške posljedice jer se sukobi mogu događati u njezinom neposrednom susjedstvu, dok su SAD daleko i nemaju takav strateški utrošak moći. On je smatrao da sila koja dominira Euroazijom vrši nadzor nad dvije od tri najnaprednije i gospodarski najučinkovitije regije svijeta: Europsku uniju i Daleki istok (Južna Koreja, Tajvan i Japan), a SAD su sila koja im mora osigurati zaštitu.

Strateška iznenađenja u 21. stoljeću

Teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine utjecao je na razvoj novih geostrateških pogleda koji su bili najviše fokusirani na novog neprijatelja - Al Qaidu i države koje su im omogućavale egzistenciju. No, nisu toliko bile u fokusu spomenute države jer niti jedna nije imala moć postati učinkoviti izazivač SAD-u, već sama prijetnja terorizmom kao pojavom koja je mogla izazvati dramatične posljedice kao što se to i dogodilo u SAD-u 2001. godine, a kasnije i nekim državama EU. Godine 2003. Thomas P.M. Barnet napisao je članak pod naslovom “The Pentagon’s New Map” za časopis Esquire. Svoje je teze kasnije proširio u knjizi “The Pentagon’s New Map: War and Peace in the Twenty-First Century” koja je objavljena 2004. godine. On je svijet također podijelio na dva svijeta: funkcionirajuću jezgru (Functioning Core) i neintegriranu rupu (Non-Integrating Gap). Spomenuti svjetovi nalaze se u sukobu jer brojni izazovi i rizici koji nastaju u neintegriranom dijelu, prelijevaju se i ugrožavaju integrirani svijet. SAD-u predlaže dva pravca djelovanja: produbljivanje odnosa i povezanosti sa partnerima i zajedničko djelovanje prema onima koji generiraju opasnosti i rizike. On naglašava kako je glavni „izvozni“ proizvod SAD-a

u drugoj polovici dvadesetog stoljeća i početkom 21. stoljeća bila sigurnost, te da bi trebalo nastaviti tim putem jer se jedino u sigurnim uvjetima mogu poticati države na prelazak iz neintegriranog u integrirani svijet ili barem smanjiti proizvodnju rizika u njima. SAD bi trebale nastaviti sigurnosno djelovati prema neintegriranom svijetu, te istodobno poticati saveznike na jačanje zajedničkog „imunološkog“ sustava većim ulaganjima u sigurnost jer nije moguće spriječiti razvoj novih opasnosti i rizika koji dolaze iz neintegriranog svijeta. On se u svojem pristupu fokusirao na opasnosti i rizike koji nastaju u jednom dijelu svijeta i ugrožavaju drugi dio svijeta pri čemu nije isticao ni jednu državu kao potencijalnu opasnost. Izvoz sigurnosti SAD su najviše provodile kroz borbu protiv terorizma koju su partneri prihvatili kao jedan od glavnih ciljeva u vlastitim i zajedničkim strategijama i politikama sigurnosti. Kina je, prema njemu, bila dio integriranog svijeta i SAD su trebale s njom razvijati suradnju s obzirom da su opasnosti i rizici bili više-manje zajednički.

Promjene i transformacija moći

Perspektivu svijeta u kojemu je fokus bio samo na opasnostima i rizicima (ponajviše na terorizmu) koje proizvodi jedan dio tog istog svijeta promijenio je kineski strateški projekt „Pojas i put“ kroz kojeg Kina nastoji otvoriti nove putove komunikacija prema europskom prostoru kopnom i morem. Pojas podrazumijeva izgradnju mreže cestovnih i željezničkih koridora od Kine prema Europi, a put se odnosi na pomorski transport prema Europi koji je već sada jako razvijen prema zapadu kroz Indijski ocean, ali se tome dodaje novi, sjeverni put koji se otvara u ledom okovanom sjeveru, ali koji se topi i time otvara mogućnosti plovidbe više mjeseci nego što je to bilo do sada i to bez uporabe ledolomaca. Time se Kina, na određeni način, pojavila kao nova sila-izazivač koja ima namjeru svoju ekonomsku moć proširiti prostorom Euroazije. Pored toga, izgrađuje vojnu moć kako bi štitila svoje interese u istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Jačanje njezine ekonomske moći nije predstavljalo geopolitički problem za SAD jer je i njihovo gospodarstvo od toga imalo velike koristi. Uostalom, nakon promjene odnosa prema Kini kojeg je potaknuo predsjednik Nixon i njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger 1972. godine, Kina i SAD su razvijali ekonomske odnose i nisu inzistirali na otvorenim pitanjima, već su ih stavili u drugi plan radi razvijanja međusobne suradnje. Međutim, jačanje vojne moći i potencijalno ugrožavanje američkih saveznika i interesa predstavilo je Kinu trenutno najvećim geostrateškim rivalom SAD-u. A to znači povratak u vremena kad su geopolitička natjecanja za moć bila dominantna u svjetskom poretku i kad se svijet više-manje organizirao oko dva suprotstavljena bloka. Obično je svijet bio u svojevrsnom kaosu kad se događala tranzicija iz jednog u drugi geopolitički poredak jer su glavni igrači i njihovi saveznici u oba bloka nastojali prije konstituiranja poretka zauzeti što bolje pozicije moći. S obzirom da je spomenuta tranzicija započela, možemo očekivati brojne tenzije u slijedećim godinama u onim prostorima gdje se dodiruju interesi SAD-a i Kine, ali i Rusije i

zapadnih saveznika (SAD-a i EU) posebno na prostoru Europe o čemu bi trebala voditi računa i Hrvatska s obzirom na prisutnost Rusije u regiji jugoistoka Europe. Sadašnja situaciju u svijetu sve više liči na onu iz razdoblja Hladnog rata u kojemu su glavni suparnici bili SAD i Sovjetski Savez. Svijet je bio organiziran u tri bloka, dva koja su bila vojno, politički i ideološki suprotstavljeni, te treći (nesvrstani, neutralni i ostali) koji su odbijali svrstavanje i nastojali razvijati multilateralizam koji je jedini, kako koncept, mogao umanjiti moć velikih sila i dati malim i srednjim državama ravnopravnost u međunarodnom poretku. Danas je glavni izazivač SAD-u Kina koja je u ekonomskoj moći došla na razinu SAD-a, te koja je počela ubrzano razvijati svoju vojnu moć svjesna kako svoje političke i geostrateške ciljeve ne može izgraditi bez jake vojne sile. Pored toga, Kina ima razrađen geostrateški pomak prema unutrašnjosti Euroazije kroz geopolitički projekt „Pojas i put“, te jačanje pomorske moći i prisutnosti u istočnoj i jugoistočnoj Aziji čime izravno ulazi u prostor strateških interesa SAD-a. S obzirom na činjenicu da se ponovno u međunarodnom poretku pojavljuje jedna velika sila koja je glavni izazivač SAD-u, postavlja se pitanje ulazimo li ponovno u neki novi oblik hladnoratovskog poretka u kojemu postoje dvije jake strane sa suprotstavljenim geostrateškim i geopolitičkim interesima što već sada izaziva stalne tenzije u prostorima gdje se isti preklapaju, a u budućnosti bi mogli izazivati ozbiljne poremećaje u međunarodnom poretku. Čini se kako ipak ne možemo govoriti o međunarodnom poretku kakav je bio u Hladnom ratu jer danas postoji i Rusija kao veliki igrač u međunarodnoj zajednici, ali i Europska unija (bez obzira na njezine geopolitičke slabosti). Kina sve više ulazi i u prostore koji su važni Rusiji i tu su također moguće tenzije. Te dvije države imaju razvijenu gospodarsku i energetsku suradnju i teško je očekivati da će Kina poduzeti bilo kakvu aktivnost koja bi mogla uznemiriti Rusiju. Ipak, geopolitičke posljedice kineskog projekta „Pojasa i puta“ mogle bi biti stvaranje svojevrsnog Rimlanda oko današnje Rusije što ona zasigurno neće mirno promatrati. Ova činjenica bi dodatno mogla svijet, iz bipolarnog rivalstva Kine i SAD-a, usmjeriti prema multipolarnom poretku u kojemu će i Rusija zauzimati važnu stratešku poziciju moći izgrađenu uglavnom na geopolitičkim tenzijama koje izaziva u svojoj bližoj okolini. Postoji i vjerojatnost da bi EU mogla postati četvrti igrač u tom novom multipolarnom svijetu koji bi počivao na ravnoteži moći koja bi poticala suradnju čak i u uvjetima povremenih većih tenzija.

Geopolitičke perspektive EU

Europska unija je tip integracije koji počiva i dalje na suverenitetu država članica u ključnim područjima važnim za oblikovanje jedinstvene geopolitičke perspektive: vanjska politika i nacionalna sigurnost. To je samo jedan od razloga izostanka takve perspektive kroz koju bi se odredili ključni interesi i sredstva za njihovo zajedničko postizanje. Drugi je taj da bi bilo jako teško unutar EU postići konsenzus o ključnim geopolitičkim izazovima. Primjerice, države istočne Europe više su usmjerene prema

sadržajima vezanim uz geopolitičke i energetske utjecaje Rusije; za države juga Europe to su problemi na Mediteranu i odnosi s državama Bliskog istoka i sjeverne Afrike; za one koji se nalaze u blizini ili na Balkanu najvažniji su problemi stabilizacije i perspektive država koje još nisu u članstvu EU; za najrazvijenije države EU glavni problem je Kina i njezin ekonomski utjecaj na ekonomski razvoj EU. Ovo su samo neke od ključnih razlika koje se pojavljuju između država članica kad se radi o prioritetima vanjske politike, odnosno mogućim sadržajem zajedničke geopolitičke platforme. Predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen je najavila formiranje „geopolitičke“ komisije svjesna činjenice kako bi EU trebala djelovati kao zajednički akter u međunarodnom sustavu u kojemu se događaju različita klizanja moći i transformacija globalnog poretka. Usprkos najavama, to se nije dogodilo, odnosno njezin sastav Europske komisije više je okupljen da bi rješavao nagomilane unutarnje izazove, a manje da bi učinkovito jačao globalnu geopolitičku poziciju Europske unije. Treba naglasiti kako ona i ne može samostalno birati članove i članice Europske komisije jer ovisi o prijedlozima država članica. Unutar sadašnjeg sastava ima nekoliko povjerenika koji više u Europskoj komisiji vode računa o interesima vlastitih država, nego o interesima EU u cjelini. Vanjska i sigurnosna politika u kojima bi se trebalo vidjeti geopolitičko djelovanje EU ovisi o postizanju konsenzusa u Europskom vijeću kojeg nije lako dostići. Da bi djelovala geopolitički u globalnom sustavu EU bi trebala jačati unutarnje mehanizme koordinacije i usuglašavanja o geopolitičkim pitanjima što bi omogućavalo brže donošenje odluka kojima bi EU štitila svoje i geopolitičke interese svih članica što je vrlo izazovna zadaća. Na žalost po EU, geopolitički događaji i procesi puno su brži od reakcija Brisela što povremeno izaziva frustracije članica zbog kašnjenja u reakcijama ili zbog pogrešne procjene situacije. Povrh svega, da bi se u međunarodnom prostoru djelovalo geopolitički, EU bi trebala imati odgovarajuće alate kojima bi provodila svoje interese kao što su vanjskopolitički servis koji bi mogao djelovati više autonomno i bez stalnih usuglašavanja na razini EU, te odgovarajuće oružane snage, odnosno obrambenu strukturu.

Problem i agresivnim igračima

Kako EU nema odgovarajuće mehanizme kojima bi djelovao geopolitički, mora i dalje koristiti svoju gospodarsku i financijsku moć za jačanje svoje međunarodne pozicije. EU je uvijek imala problema s agresivnim igračima u međunarodnom sustavu koji se nisu libili pokazivati i koristiti svoju moć što najbolje dokazuje slučaj Zapadnog Balkana u kojemu je neaktivnost EU u taj prostor dovela vanjske igrače (Rusija, Kina) koje koriste situaciju manjka prisutnosti EU i SAD-a kako bi zaustavili ili usporili integraciju tog prostora u EU i NATO. Pored toga, EU bi trebala jačati svoju otpornost na geopolitičke poremećaje i autonomiju u odnosu na SAD koje vrlo često koriste savezništvo s EU za realizaciju svojih interesa. Jedna od jakih

poluga djelovanja EU trebalo bi biti daljnje zalaganje za održavanjem i razvojem multilateralizma u globalnom sustavu koliko god se čini da je to nemoguća misija u vremenima jačanja tenzija između velikih igrača. Bez obzira što se govori o potrebi geopolitičkog djelovanja koje podrazumijeva korištenje moći u međunarodnim odnosima, EU je konstituirana i zamišljena kao negacije politike sile i moći. Počevši od utemeljitelja Jeana Monneta i Roberta Schumana, europske integracije zamišljene su kako bi se prevladalo naslijeđe politike moći koja je donijela rat i sukobe u Europu. Njihov cilj je bio zamijeniti to naslijeđe novim konceptom sigurnosti koji se temelji na međuovisnosti i zajedničkom suverenitetu u zajedničkim institucijama. Upravo zbog toga ne treba očekivati veliki i nagli angažman EU kao značajnog geopolitičkog igrača koji bi mogao poremetiti strukturu moći među velikim silama. Vjerojatnije je da će EU iskoristiti buduće razdoblje za daljnje jačanje gospodarske moći i strateške autonomije s ciljem jačanja otpornosti na buduće potencijalne velike međunarodne šokove. U tom smislu višegodišnji financijski okvir zajedno s instrumentom nazvanim „NextGenerationEU“, te nacionalni planovi za oporavak i otpornost važni su alati EU koji su usmjereni na jačanje moći i po svojim su ciljevima djelomično i geopolitički. EU ima namjeru investirati u slijedećih nekoliko godina 806,9 milijardi eura u projekte oporavka gospodarstva i stvaranje otpornosti na nove šokove. Jasno je da EU ne može koristiti tvrdu moć koja se ogleda u oružanim snagama i naoružavanju kako bi igrala važnu geopolitičku ulogu u svijetu, ali može ulagati u svoju budućnost što se i namjerava spomenutim instrumentima. Tijekom i nakon realizacije spomenutog, EU bi trebala biti drugačija i gospodarski moćnija čime bi i dalje igrala važnu globalnu ulogu što je i njezin krajnji cilj.

Geopolitičke perspektive Republike Hrvatske

Budućnost Republike Hrvatske u mnogočemu je određena njezinim članstvo u EU i NATO-u. Kao što je već ranije rečeno, ona je time popunila i svoju geopolitičku perspektivu za duže vrijeme. Međutim, čini se kako u današnjem svijetu oslonac samo na pripadnost nekom svijetu ili integracijama ne donosi dugoročno one koristi koje bi se mogle ostvariti širenjem vlastite geopolitičke perspektive. U ovome se trenutku čini kako Republika Hrvatska još uvijek nije iskoračila u tom smjeru, te da niti nema namjeru ozbiljnije pozabaviti se pitanjima globalnog poretka i njegovog utjecaja na nas i našu okolinu, odnosno geopolitičkim utjecajima koji izravno ili neizravno ulaze u prostor realizacije naših interesa. Važno je osvijestiti činjenicu da se Republika Hrvatska nalazi na geopolitički važnom prostoru našim saveznicima u EU i NATO-u na kojem se prelamaju interesi lokalnih i vanregionalnih aktera što čini odnose složenima i krhkima na pojavu različitih tenzija. To je prostor koji još uvijek nije konsolidiran do razine prihvatljive stabilnosti i proizvodi različite izazove koji mogu izazvati jače tenzije, pa i nasilje. Dugoročno

gledano Republika Hrvatska nema klasične geopolitičke moći kojom bi mogla djelovati radi zaštite svojih interesa, pod uvjetom da su oni jasnije definirani, da nisu isključivi i da nisu reducirani samo na brigu o Hrvatima u susjednim zemljama. Upravo zbog vrlo složene situacije u regiji istočno od nas, manjka europske perspektive i viška isključivih nacionalnih politika na rubu autoritarnosti, trenutni regionalni poredak se vrlo brzo može promijeniti, pa bi Republika Hrvatska trebala imati jasniju strategiju geopolitičkog djelovanja kojim bi štitila svoje i interese saveznika u integracijama u kojima se nalazi. U našem susjedstvu, osim regionalnih nestabilnosti i neizvjesnosti, svoje jako uporište imaju ili ga pokušavaju uspostaviti Rusija i Kina čiji geopolitički interesi nastoje zadržati taj prostor pod svojim utjecajem i ne dopustiti integraciju preostalih država Zapadnog Balkana u EU. S druge strane, EU nije u ovome trenutku baš pretjerano zainteresirana za jače pritiske za ispunjavanje uvjeta za članstvo jer i sama ima unutarnjih prijepora koje bi trebala riješiti ili bar pokušati riješiti sadašnja Europska komisija i Europsko vijeće u kojemu sjedi nekoliko čelnika država s različitim pogledima na budućnost EU. Pored toga, unutar EU postoje države koje se otvoreno suprotstavljaju daljnjem proširenju, odnosno proširenju na države koje još uvijek nisu spremne i pitanje je mogu li uopće dostići razinu spremnosti za članstvo. U takvoj situaciji geopolitičke igre u našem susjedstvu će se nastaviti i o tome treba voditi računa. Iako se to na prvi pogled čini da je Nacionalni plan oporavka i otpornosti jaki alat samo za oporavak gospodarstva i njegovog razvoja, on bi mogao služiti i kao platforma za jačanje meke geopolitičke moći. Uvidom u njegov sadržaj vidljivo je da se nije previše razmišljalo o izgradnji poluga te vrste moći što je lako objašnjivo posvemašnjim izostankom geopolitičkog promišljanja u ključnim strateškim dokumentima i ukupnom djelovanja Republike Hrvatske. No, to ne znači da je u potpunosti kasno za takvo razmišljanje i djelovanje koje bi u konačnici u računicu stavilo i konkretne geopolitičke koristi. Dakako, korištenje geopolitičkog pristupa u razvoju ne znači da će Republika Hrvatska projicirati svoju moć izvan granica Republike Hrvatske, već znači jačanje kapaciteta koji će dugoročno utjecati na ubrzani razvoj, omogućiti otpornost na izazove i rizike, odnosno brzu adaptaciju kad se pojavi promjena geopolitičkog poretka. Ako se to postigne, Republika Hrvatska će moći apsorbirati većinu geopolitičkih izazova i rizika koji dolaze iz bližeg susjedstva, kao i iz globalne okoline.

Raspodjela moći

Globalni geopolitički poredak prikazuje strukturu raspodjele moći među velikim silama koje nastoje svoje interese ostvariti korištenjem svih raspoloživih sredstava. Takvo ponašanje prisutno je kod velikih sila koje nastoje maksimalizirati svoju moć, a ako to ne uspijevaju onda zadržavati status quo koliko je dugo to moguće. U međunarodnom sustavu se često sukobljavaju oni koji imaju moć i nastoje je zadržati i oni koji žele tu moć steći kroz promjene u međunarodnim odnosima.

Uobičajeno je da se ta moć raspodjeljuje između velikih igrača koji određuju pravila ponašanja i nastoje okupiti što više saveznika na zajedničkoj platformi. Da bi se postizali geopolitički interesi i stvarale pretpostavke za stjecanje moći, veliki akteri moraju imati razvijene komponente moći kao što su vojni sila, politički utjecaj, gospodarska moć itd. U geopolitičkom djelovanju najčešće se ističe vojna moć kao ključna u postizanju geopolitičkih interesa. No, čini se kako je to vrijeme prošlo i kako vojna moć sama po sebi državama ne može osigurati nesmetano ispunjavanje vlastitih interesa. Danas u važne i druge komponente geopolitičke moći kao što su gospodarstvo, tehnologija i savezništvo. Republika Hrvatska kao članica NATO-a i Europske unije dijeli sudbinu tih integracija i sudjeluje u raspodjeli geopolitičkih koristi i troškova bez obzira što nema razvijenu vlastitu geopolitičku agendu. Poznato je da se NATO nalazi pod velikim utjecajem SAD-a, te da se često koristi u realizaciji geopolitičkih interesa SAD-a. U tom smislu Republika Hrvatska sudjeluje u zajedničkim aktivnostima vodeći računa o zaštiti nacionalnih interesa. Europska unija pak u svojoj konstituciji ima negaciju geopolitičkog djelovanja na stjecanju moći jer je njezino osnivanje trebalo smanjiti hegemoniji sklone nasilne igrače u europskom sustavu država. Međutim, njezini projekti oporavka ekonomije i stvaranja otpornosti u koji će uložiti veliki novac mogli bi se pojaviti kao važne komponente buduće geopolitičke moći EU. Dakako, bitan uvjet je da EU razvije jasne okvire svoje vanjske i sigurnosne politike što će predstavljati veliki izazov u budućnosti. Republika Hrvatska također će imati na raspolaganju velika sredstva za oporavak i otpornost koji bi trebali ojačati gospodarsku moć, ali i potencijalno postati bitna komponenta razvoja geopolitičke moći koja će proizlaziti iz moćnog i privlačnog gospodarstva, konsolidirane demokracije i ulaganja u znanost i tehnologiju. A sve to s ciljem jačanja otpornosti na buduće gospodarske i financijske šokove koji će se sigurno događati. No, nije dovoljno jačati otpornost samo na te šokove, već i na sve ostali s kojima ćemo se u budućnosti suočavati. Zato bi nacionalni Plan oporavka i otpornosti trebalo promatrati kao jaku platformu za ostvarivanje meke geopolitičke moći kojom bi Republika Hrvatska uspostavila takvu nacionalnu strukturu koja bi istodobno participirala u savezništvu (integracijama), ali i jačala svoju nacionalne potencijale koje ćemo prve koristiti ukoliko se pojave novi šokovi u međunarodnom sustavu ili u našem bližem okruženju. Posljednjih tridesetak godina naše samostalnosti ne daju previše razloga za optimizam i vjeru da ćemo sve što nam stoji trenutno na raspolaganju koristiti u izgradnji meke (geopolitičke) moći, odnosno da ćemo prepoznati sve prilike koje mogu poslužiti za jačanje našeg međunarodnog položaja. Prilika sada postoji, samo je treba čitati na pravi način.